SPINOMU

EUROPU

LUKA JAGOR

PRIPREMA

7

– Ne možeš gore, ne može se proći – kazao je mlađi Perišić i nastavio – Vlasnik ograđuje zemlju, betonira prolaz, ni meni se to baš ne sviđa, a ja tu živim, znaš, što mogu?

– Kakav vlasnik, koji vlasnik – zaderao se Božidar kojem samo što nije izbila pjena na usta.

– Ovo je vlasnik, njega pitaj – i pokaže rukom na malog dečka starog desetak godina, obučenog u Dinamovu majicu.

Božidar je upečatljiv čovjek slobodnog duha, koji po prirodi lomi sve zapreke i blokade. Znao je da nešto ne štima čim je ušao u ulicu vidjevši mlađeg Perišića u društvu momka obrijane glave i novopečenog „vlasnika“ livade. Nije bilo vrijeme za rješavanje stvari šakama. Mali dečko je navukao Dinamovu majicu kao štit, jer Dinamo je svetinja i tko dira u svetinje ne prolazi dobro.

Sporna livada je davnih dana nacionalizirana i na njoj je Božidar proveo najbolje godine djetinjstva. Svakodnevno se na njoj igrao nogomet, nogometni teren je imao slabašnu travu, oko golova gotovo izlizanu, a oko terena su susjedi kosili travu da imaju za nahraniti životinje. Pomislio je: »Od rođenja živim ovdje. Mogli su me barem obavijestiti da će nešto raditi. Ovako blokirati put, kojim se koriste svi susjedi kad idu na misu u crkvu je suludo« Vratio se u stan i roditeljima ispričao što mu se dogodilo.

– Nije dobro to što rade bez pitanja – rekao je Božidarov otac – treba nešto poduzeti.

– Tako je, organizirat ćemo peticiju – ushićeno je rekao Božidar – Ili tribinu. Neće im to proći tek tako. Organizirat ću tribinu i to o

8

Facebooku. Skupit će se puno ljudi, potpisat će peticiju, onako usput.

– Dobar dan, oprostite, malo sam uranio – rekao je Božidar

ušavši u prostorije udruge Buđenje. Došao je na redoviti mjesečni sastanak za odrasle s adhd–om.

– Pričekat ću vani – okrenuo se i krenuo prema izlazu. U prostorijama se održavala dječja radionica adhd–ovaca, atmosfera je bila vrlo živahna. Božidar je odlučio pričekati nekoliko minuta zapalivši cigaretu ispred staklenih ulaznih vrata. Čulo se škripanje vrata kada je iz prostorije izašla Nikolina. Nikolina je supruga predsjednika udruge Buđenje, iako sama nema adhd u potpunosti razumije problematiku. Aktivno pomaže svom mužu u svim aktivnostima, od izrade websajta, brošura, pisanja članaka do rada s malom djecom u njihovim gradionicama. Nikolina je staloženo srce hiperaktivnih sanjara. Također je i Božidarova prijateljica s faksa koju nije vidio već par mjeseci.

– Bok Nikolina, kako si, dugo se nismo vidjeli ... – Dobro sam, pomalo umorna. Ujutro smo bili na predavanju u

Osijeku, a ovo je druga grupa klinaca na gradionici. Što ima kod tebe? – upitala je Nikolina.

– Ništa posebno, samo me muči jedna stvar u kvartu, neka budala mi je blokirao put do crkve, ogradio livadu gdje sam se igrao kao klinac, glumi nekog velikog vlasnika – glasno je odgovorio Božidar.

– A zakupio je zemljište? – upitala je Nikolina.

9

– Nije zakupio, već mu je vraćena nacionalizirana zemlja! Puno me toga lijepog veže za tu livadu, moram nešto poduzeti! – izjadao se Božidar prijateljici Nikolini.

– Svakako bi trebao, samo ne znam što se može? Jesi pričao s nekim? Što kaže Viktorija? Kako je ona?

– Viktorija je dobro. Pozdravlja te i zove na kolače jedan dan, kad stigneš, da joj se javiš. Preko svoje udruge ću organizirati javnu tribinu, pa da se čuje što ljudi misle. Draga Nikolina, dvjesto ljudi mora sada, zbog debelog betonskog zida, hodati skroz okolo do crkve. Svi stanovnici te ulice, koja je postala slijepa, jako su nezadovoljni. Mislio sam te pitati kako doći do projektora? Trebao bi mi za tribinu. Ti i tvoj muž ste često na predavanjima, sigurno imaš neku ideju?

– Opa, pa što će to biti? Javna tribina s projektorom! A što ćeš Božo projicirati? – rekla je začuđeno Nikolina.

– Facebook! – progrmio je Božidar ispruživši ruke širom u zrak – u kvartu, a i u cijelom gradu na vlasti su socijaldemokrati. Novi–stari vlasnik je dobro s njima povezan. Sumnjam da bi financirali bilo kakvu drugu javnu tribinu osim o Facebooku. Josipović je došao na vlast pomoću Facebooka, socijaldemokrati vole Facebook!

– Super ideja, ali kakve Facebook ima veze s betonskim zidom? – upitala je znatiželjna Nikolina.

– Znaš Nikolina, mislio sam okupiti ljude, pa onako usput, na margini, uz sokove poslije tribine o Facebooku popričati s njima to tome što ih zaista zanima. Bilo bi mi jako drago da dođete i ti i tvoj

10

suprug, pa sam mislio isto onako usput podijeliti brošure Hiperaktivnih sanjara – završio je Božidar i ugasio cigaretu.

– Može Božo, doći ćemo, a kada će se održati tribina? – kazala je.

– Ne znam još točno nisam dobio termin. Velika je procedura. Malo, malo, pa netko nešto organizira – predavanja, tribine, radionice, plesnjake... Tako da znaš - vi ste mi najvažniji. Ako dobijem termin, a vi ste taj daj dan zauzeti, tražit ću drugi, koji svima odgovara. Može?

– Može, kako ne – potvrdi Nikolina. – A reci za projektor, kako se vi snalazite? – Gdje god dođemo na predavanje imamo projektor spreman.

Projektor je uistinu jako važan, ali ga nažalost nemamo – odgovorila je Nikolina.

– Ok, snaći ću se ja. Iznajmit ću ga ili posuditi od općine. – Ok, javi termin. Gle šest je sati, klinci su gotovi – zamijetila je

Nikolina. – Super, a čudi me da još nema nikog od naših, da nisu

zaboravili? – Božo, što bi zaboravili, sigurno su se na piću zapričali u lokalu

preko puta. Božidar polako ulazi u prostorije, a Nikolina je ostala vani da

isprati djecu roditeljima. Stolovi u sobi su bili puni dječjih crteža, od kojih su neki završili kao avioni od papira.

– Bok Mario, kako je? – upita Božidar svog predsjednika.

11

– Bok Božo, jesi došao, dugo te nema – nasmiješeno je izrekao predsjednik adhd–ovaca.

– Znam, nema me kao ni 100 000 eura – našalio se Božidar. Na vratima se ukazala četa hiperaktivaca, zasigurno ih je bilo

desetak. Prostorija za sastanke brzo se napunila. Neke djevojke su se s Božidarom rukovale, a neke se čak izljubile, svima je bilo drago što se napokon udostojio doći. Osjećao se pozitivan duh sastanka. Zadnji put kada je Božidar bio na sastanku, prije pola godine, bilo je upola manje svijeta. U sklopu sastanka bilo je predviđeno predavanje psihologinje Semiramide o „Terapiji boli“, što je dodatno privuklo mlade hiperaktivce. Psihologinja Semiramida je izložila kako „Terapija boli“ znatno povećava koncentraciju. Terapiju koriste mnogi svjetski sportski klubovi i sportaši. Izmislio ju je Nijemac. Svatko je za stolom dobio svoju kopiju skica vježbi. Nakon teorijskog uvoda grupa je krenula vježbati. Vježbe fizički nimalo nisu zahtjevne, a neke vježbe Božidar je znao, sam vježbati. Teško je bilo objasniti zašto uopće raditi vježbe koje nisu fizički zahtjevne. Neki su se pitali, zar ne bi bilo bolje otrčati nekoliko krugova oko zgrade? Ali radilo se o vježbama za povećanje koncentracije, a ne kondicije. Božidara se posebno dojmila jedna vježba:

Svatko je na stol dobio žvaku. Žvaku sa stola trebalo je staviti u usta i žvakati. Zatim s kažiprstom lijeve ruke jako pritisnuti lijevu sljepoočnicu, a s kažiprstom desne ruke jako pritisnuti desnu sljepoočnicu i nastaviti žvakati. »Ako jedna žvaka u ustima pomiče

12

sljepoočnice, tko zna na što sve još utječe. Nevjerojatno je kako je tijelo povezano« – pomislio je Božidar.

– Zašto to radimo? – priupitao je Božidar grupu. Vidio je da pomalo zbunjena grupa nema spreman neki odgovor, ponudio ga je sam – Da znamo da smo živi!

Katkad se na taj način, kao dijete igrao svojom glavom, bez previše dubioze.

Nastavio je Božidar razmišljati što to znači biti živ, sjetio se tribine koju bi želio organizirati. Ova vježba mu je dala dodatni poticaj da ostvari ono što je naumio, u nadi da će tribinom o Facebooku nekako maknuti betonski zid. Vježbe „Terapije boli“ su završile, narednih sat vremena preostalo je za razmjenu iskustva grupe. Božidar je i pred grupom najavio javnu tribinu o Facebooku, pozvao sve da dođu, jer ulaz je slobodan, a piće gratis.

– Facebook je killer aplikacija koju proizvođači mobitela čekaju godinama. Svaki noviji mobitel ima Fejs ikonu i svaki korisnik bežičnog interneta može pristupiti Facebooku. – izlaže Božidar svoj naum – Na Fejsu su svi: i predsjednik i papa i pola milijardi ljudi.

Grupa hiperaktivaca, pa čak i psihologinja Semiramida, pozorno je slušala Božidara. Nevezano za temu Facebooka uključi se Josip, vraćajući se na predavanje o „Terapiji boli“ – Mislim, draga psihologice, da ste s prevelikom dozom osjećaja prezentirali „Terapiju boli“ – ispalio je Josip – osjetio sam tremu kod Vas.

– Doista, malo sam bila uzbuđena. Jako mi je stalo da se znanstveni model za poboljšanje koncentracije prihvati kod osoba s adhd–om – mirno je uzvratila psihologica.

13

– Vidio sam da su Vam se ruke znojile, zar tako nastupate i na fakultetu?

Josip je započeo pomalo neugodan razgovor s psihologicom. Nekoliko minuta je dijelilo grupu do kraja sastanka, do 20 sati. Do tad je sjedio kao zaliven, što je za njega dosta neobično. Josip je pred kraj želio privući pažnju na sebe, glasno analizirajući postupke psihologice Semiramide.

Došlo je vrijeme da se grupa raziđe, Božidar je bio jako zadovoljan sastankom, a Josip pomalo ljut. Mnogi problemi su kopkali Josipa i u njemu izazivali gnjev i nezadovoljstvo. »Ja imam više od 1000 prijatelja na Fejsu. Imam i websajt o kvartu, a na kraju krajeva još uvijek sam vijećnik gradske četvrti Stenjevec! Zeleni su me izbacili iz stranke, pa što! Njihov gubitak. Imam prijatelje – svoje biračko tijelo, zasigurno mogu i ja nešto pokrenuti!«

Bila je sredina listopada. Vozeći se u autu s pokvarenim

grijanjem, Josip je jedva čekao da stigne doma. Jako je zahladilo, a i zadnji desni prozor na autu se nije mogao do kraja zatvoriti, tako da se, jadan, smrzao. Stigavši u topli stan, u kojem živi s ocem, pogledavši se u ogledalo, spazio je kako se ističe njegov veliki crveni nos. Ostavivši jaknu na vješalici, Josip je ušao u dnevni boravak. Ugledao je oca kako sjedi za stolom u hrpi računa. Otac Ivan je po treći put zbrajao račune na kalkulatoru, svaki put dobivao bi druge cifre, sve dalje sve veće!

14

– Bok tata, vidim da si u poslu, neću te smetati – pozdravio je Josip oca i pomislio: »Baš mi treba još jedno predavanje, pogotovo ono koje slušam sredinom svakog mjeseca«

– Bok Josipe, sine moj, ništa ne smetaš. Dođi da malo popričamo – pozvao je Ivan svog sina da sjedne za stol, rukom je izvukao obližnji stolac i pokazao Josipu da sjedne.

– Bio sam na sastanku adhd–a, radili smo vježbe „Terapija boli“, jesi čuo za to? Mislim, meni se nije ništa posebno dojmilo – prepričao je Josip ocu.

– Da, čuo sam i vidio. Bilo je na televiziji, i? – pravio se Ivan da ga zanima.

– Gle, imam sve nacrtano, skicu po skicu. Da probamo vježbati, ne moraš biti u top formi – pokazivao je Josip ocu, pokušavši mu odvratiti pozornost od računa.

– Ne sad, vidiš da imam drugog posla, možda kasnije. A reci kako je na fakultetu? – Ivan se nije se dao smesti.

– Dobro – sramežljivo je izustio Josip znajući što ga čeka – Ja sam gladan, da nam napravim sendviče?

– Nisam gladan, reci molim te, misliš li više položiti neki ispit – upitao je otac sina.

– Pripremam, mislim da ću dati dva komada ovaj mjesec tako da očistim godinu – brzinski je izmislio Josip – Ne želim žuriti s ispitima jer pazim na prosjek, danas ti se i to gleda.

– Jesu to ona dva ispita za koja si rekao da ćeš ih položiti po ljetu? Vidiš koliko ima računa, koliko puta sam ti rekao da što prije

15

završiš fakultet i nađeš si posao. Pa ti imaš 28 godina, sine moj! – kazao je Ivan obuzet gnjevom.

– 27 godina, tata – ispravio je Josip oca – U 28. si godini života. Ja, kad sam bio u tvojim godinama, sam

već imao deset godina radnog staža. To tako dalje ne može – odrješito je konstatirao Ivan. »Htio sam s njim lijepo razgovarati, a on bi se samo svađao. Gladan sam i idem u kuhinju složiti sendvič. Najbolje je da šutim, neka ispriča svoje i onda će biti mir« – mislio je Josip, ustao i otišao u kuhinju.

– Kamo ćeš sad? – priupitao je otac Ivan – Sredina listopada je, što kad dođe zima, tko će plaćati grijanje? Mi nismo na Toplani, imamo samo skupi plin. Tako više ne može dalje, sine moj, moraš se zaposliti. Makar četiri sata, preko Student servisa – Josipov otac nastavio je predavanje.

– Ali ja nemam studentska prava, ne mogu raditi preko SC–a – objasnio je Josip ocu i otvorio hladnjak u kuhinji.

– A zašto nemaš? –Zato jer imaš 28 godina i nisi redoviti student. Ja plaćam tvoje studiranje. Zar misliš studirati do imendana? Moraš se zaposliti i kraj priče. Je li jasno? – kazao je Ivan sinu, ustao i krenuo prema kuhinji.

– Dobro tata, kako ti kažeš, zaposlit ću se, ne brini. Znam da posla ima za one koji žele raditi. Sigurno nećeš sendvič, gle ima vratine? – još je jednom Josip upitao oca.

– Ajde, može, vratina i stavi ajvara – naredio je otac sinu Josipu. Ivan je zadovoljno sjeo za stol i vratio se zbrajanju računa.

16

»Tražit ću posao, ali teško da ću ga naći. Kriza je već godinama, posla nema, kao vijećnik u gradskoj četvrti Stenjevec to najbolje znam. Ne školujem se da metem ulice ili perem prozore. Što bi ljudi koji me znaju pomislili da me vide? Ako nađem neki posao u uredu prihvatit ću ga, ali bilo što drugo ne dolazi u obzir« – čvrsto odluči Josip. Složio je sendviče, servirao na stol, sjeo i s ocem počeo jesti slasni sendvič, kad zazvoni telefon. Javio se otac Ivan:

– Dobra večer, rezidencija Peh – kulturno se javio Ivan. – Dobra večer, Ružica je, trebala bih Josipa. – Evo, odmah, sada ću ga pozvati – kazao je otac Ivan i mahnuo

Josipu. – Bok Ružice, Josip je, kako si, što ima novo? – zanimao se Josip. – Dobila sam pravomoćno rješenje o deložaciji. Danas ujutro,

City Ex je dostavio, makar je subota ... Molim te da se nađemo, ti si mi jedina nada, ne znam što da radim, kuda da idem – plakala je Ružica.

– Ne brini, to im neće proći, dolazim odmah – zaprepastio se Josip. Poklopio je slušalicu, obukao jaknu, uzeo ostatak sendviča, pozdravio oca i zaputio se prema autu. Tužan slučaj izbacivanja na ulicu samohrane majke Ružice sa četvero malodobne djece, koji žive u baraci, prilično je pogodio Josipa. »Žalosno je to da ljudi na vlasti u našem gradu nemaju osjećaja za ovu ženu i njezinu djecu. Prepuštena je ulici, a da vlasti žele mogu joj naći alternativni smještaj. Svojim utjecajem ću novinarima skrenuti pažnju na njezin problem. Ako problem dođe do novina postaje političko pitanje

17

koje će se zasigurno riješiti, jer su u gradu na vlasti socijaldemokrati« – trezveno je razmišljao Josip.

U isto vrijeme Božidar se vrati u stan u kojem je živio sa

zaručnicom Viktorijom i svojim roditeljima. On i zaručnica Viktorija imali su svoju sobu, i maštali o tome kako će jednog dana kupiti vlastiti stan. Viktorija i Božidar su imali velike planove za subotnji izlazak – nakon mjesec dana idu u kino, zatim kasnije s prijateljima u luksuzni Baraca Bar. Naime, Božidar je dobio plaću. Bacio se pod tuš čim je došao doma, u želji da se što prije spremi za nezaboravni noćni provod.

– Vikica, ljubavi, gdje su mi čiste čarape? – izašavši iz kupaonice upitao je Božidar Viktoriju.

– Zar ih nema u ladici? – odgovori Viktorija. – Nema, gledao sam! – Joj, pa nemam pojma, a mislila sam ih staviti na pranje, sorry

– skrušeno kaže Viktorija – Nema veze, posudit ću od starog, ali znaš da to nije prvi put. – Znam dušo, a znaš li ti da ja radim po deset sati šest dana u

tjednu, nekad mi se može desiti neki kiks! – opravdala se Viktorija. – Ma, nema veze, rekao sam. Ali ne bih volio da se to ponovi, a i

soba je kao da je prošao tornado. Neću da nas starci tlače, a znaš kakvi su, samo čekaju da nešto nađu. Gdje su oni uopće? – začudi se Božidar.

– Kod kumova na večeri – odgovori Viktorija.

18

–Dobro ljubavi, ja sam spreman, idemo! – uzvikne Božidar i zadovoljno protrlja ruke. Slijedio je vrući poljubac u stanu i hitro spuštanje stepenicama do auta.

– Kako je bilo na sastanku? – upita Viktorija. – Baš je bilo dobro, imali smo predavanje i vježbe o „Terapiji

boli“ –odgovori Božidar. – Što je to? Daj mi pokaži! – ushićeno prozbori Viktorija. – Pokazat ću ti, ali ne mogu sad dok vozim, vježbe su lagane,

meni puno znače. Neke sam radio i prije. – Drago mi je da si išao na sastanak, dugo nisi bio, mislim da su

ti falili hiperaktivci – Viktorija iznese svoj stav. Na semaforu se upalilo crveno svjetlo, što iskoristi Božidar.

Jednom je rukom čvrsto primio Viktoriju za koljeno, a drugu joj je omotao oko glave, da je privuče i strastveno poljubi.

– Jedva čekam da stignemo. Vrisak 2 mi je bio odličan film, kakav će tek biti Vrisak 3D? Samo da ne nosimo one glupe naočale – reče Božidar.

– Meni si baš fora s naočalama, ja ću te slikati! – uzbudi se Viktorija.

– Ma daj, idemo gledati komediju, a ne raditi komedije – upozori Božidar Viktoriju.

– Na zapovijed herr Božo! – veselo odgovori Viktorija. – A jesi pitao nekoga na sastanku može li ti posuditi projektor za tribinu, zaboravila sam te prije pitati?

– Pitao sam Nikolinu, pozdravlja te. Kaže da oni nemaju projektor, ali da će sigurno doći na tribinu, a pozvao sam sve koji

19

su bili na sastanku. Siguran sam da će ih doći barem petero – otkrio je Božidar.

– Super, što više to veselije! – potvrdi Viktorija. Sretno su stigli u Branimir Centar, parkirali se u garaži i liftom

krenuli prema kinu na drugom katu. Izlazeći iz lifta presretne ih trgovac:

– Dobra večer gospodo! Imamo besplatnu analizu uštede, bezbolnom metodom. Za Izoton čuli možda? – dobacio je momak sa štanda ispred kina.

– Jesmo, čuli smo, ali žurimo, drugi put možda – tiho odgovori Božidar.

– Akcija je samo danas, minus 33 posto na sve naše proizvode. Još samo pet minuta i zatvaramo – odmah je izustio mladi trgovac.

– Možemo uzeti letak? – odvratila je Viktorija. – Naravno. Imamo televiziju, imamo internet, imamo telefone,

sve samo za Vas, uzmite letak slobodno, ali ne zaboravite akcija 33 posto je samo danas – uporno je govorio mladić.

– Puno hvala, javit ćemo Vam se, sad žurimo, film samo što nije počeo – javio se Božidar, primio je Viktoriju za ruku i krenuo prema blagajni kina.

– Ok, zabavite se, pa se čujemo! – kaže mladić na štandu završivši prezentaciju.

– Baš je simpa ovaj mali – bubne Vikorija. – Meni nije. Zar si se opet zaljubila Vikica, ljubavi? – zavidno se

branio Božidar.

20

Viktorija se je samo kiselo nasmijala, s Božidarom došla do blagajne kina i karte su napokon bile kupljene. Došli su u pravo vrijeme, film je netom počeo i nije bilo gužve. Kupili su karte za ljubavna sjedala u zadnjem redu. Ljubili se, gađali kokicama, smijuljili kao neka djeca na prvom izlasku u kino. Film su gledali samo djelićem oka.

– Može malo tiše?! – okrenuo se poveći gospodin dva reda ispred i upozorio golupčiće.

– Oprostite – tiho se ispričao Božidar i prokomentirao – Kako su ljudi tu ozbiljni, a gleda se komedija.

– Bože, zar ti Božo ne vidiš tko je to? To je Ivanišević – napeto kaže Viktorija, kao da zapomaže.

– Koji Ivanišević, ženska glavo? Haluciniraš, stavi ove 3D naočale da bolje vidiš – usprotivio se Božidar.

– Ivanišević je, onaj koji je osvojio Wimbledon, Goran Ivanišević, kako ga ti, dušo, ne znaš – uvjerava Viktorija Božidara.

– Vikica, ljubavi, što bi on radio u kinu, on ima doma kućno kino. Znaš što, ja ću ga pogoditi kokicom, da se okrene, pa da vidimo tko je upravu – našalio se Božidar.

– Nemoj Božo, molim te, sam si rekao da nećemo raditi komedije – promucala je Viktorija.

– Alo, malo tiše, gledam film – okrenuvši se, opet ih je upozorio gospodin dva reda ispred, ali puno blažim tonom. Mogao se razlučiti smiješak na licu, iako je u dvorani bila tama.

– Jesi ga sad vidio, to je sigurno Ivanišević – ushićeno je rekla Viktorija.

21

– Aha – promrmljao je Božidar. – Možda ima kućno kino, ali nema 3D televizor, jer se ne

proizvode. Sad moramo šutjeti, da ne dođu njegovi bodyguardi – našalila se Viktorija, na što ju je Božidar lagano bocnuo. Film se priveo kraju, Viktorija je pozorno pratila na koji će izlaz Ivanišević i krenula za njim.

– Idem ga tražiti autogram! – izvijestila je Viktorija Božidara, izvadila Izotonov letak iz džepa i pitala – Imaš kemijsku?

– Imam, izvoli, ali je čuvaj – Božidar nije znao što da kaže, nije bio oduševljen Ivaniševićem kao njegova zaručnica Viktorija.

– Gospodine Ivanišević, oprostite na smetnji, može autogram? – pristojno je pitala Viktorija.

– Za ovakvu ljepoticu, uvijek! – kazao je Ivanišević, uzeo kemijsku i letak, te nastavio – Gdje ti je momak? Sad se je malo smirio. I ja sam bio takav kad sam bio mlađi, ali ako se plati karta da se gleda film, onda se gleda film. A kako se ti zoveš? – upitao je Ivanišević.

– Zovem se Viktorija, a moj zaručnik Božidar. Ma, znate, on je sav vražji – opravdala se Viktorija i pohvalila – Znate gledala sam sve Vaše mečeve, obožavam Vaš stil.

»Prekrasnoj Viktoriji« – napisao je Goran, uz autogram na letak – Izvoli i sretno.

– Puno hvala, gospodine Ivanišević, bilo mi je drago – pozdravi Viktorija svog idola.

22

Kad biste stavili Gorana i Božidara bok uz bok pomislili biste da su braća. Imaju iste crte lica, ista crna kosa, iste tamne oči, pa čak i slične geste.

Božidar je tjednima pribavljao papire suglasnosti i sve potrebne

dozvole za javnu tribinu o Facebooku. Mnogo puta mu se dogodilo da na dogovoreni sastanak nadležna osoba jednostavno ne dođe, pa se dogovarao novi sastanak i tako u nedogled. Vozali su ga od mjesne uprave u općinu, iz općine u mjesnu upravu, pa opet iz mjesne uprave na općinu.

Službenici bi se pitali: »Tko je taj Božidar, je li naš socijaldemokrat ili nacionalista koji nam želi uzeti naš Facebook? « i zaključili: »I mi ćemo organizirati tribine, bilo bi dobro kad bismo imali izlaganje o Facebooku u sklopu naših stranačkih tribina. Najbolje da prvo samostalno organizira tribinu, poslat ćemo naše ljude, pa ako nam Facebook tribina odgovara neka izlaže s nama!«

Napokon je sve bilo spremno za Javnu tribinu o Facebooku. Božidar je dobio termin, iznajmio projektor, izradio prezentaciju, zalijepio tiskane plakate s javnim pozivom po naselju. Na obrascu za održavanje javne manifestacije koji je dobio na općini upisao je, kao preporuku, ime svog prijatelja Josipa Peha – vijećnika gradske četvrti Stenjevec. Josip je jedne večeri, neposredno prije održavanja Facebook tribine, pozvao Božidara na razgovor. Josip je bio jako uzrujan. Intenzivno je razmišljao o nemilom događaju koji se dogodio ranije tog tmurnog dana:

23

– Josipe, počinje deložacija! Dođi, molim te! – zamolila je očajna Ružica, samohrana majka četvero djece, koja je živjela u obližnjoj baraci.

Istog trena Josip je sjeo u svoj auto. Bila je sredina studenog, oko 11 sati. »Kada se neRom deložira sa nekog posjeda to se predstavlja kao imovinsko–pravno pitanje, ako je pak u pitanju deložacija Roma onda se to predstavlja kao socijalno i političko pitanje. Kakav je sustav?« Torpedirao se na mjesto događaja. Barake na Zagrebačkoj cesti. Kada je stigao imao je što i vidjeti, bravar je otključavao dom gospođe Ružice, policija osigurava mjesto, a s druge strane policijske trake prosvjedovali su ogorčeni građani. Josip je prošao ispod policijske trake, pogledom tragao za gospođom Ružicom i stigao do ulaznih vrata koje je upravo otključao bravar.

– Ja ovo ne mogu gledati – pod nabojem je rekao Josip vidjevši da u baraci nema stanara.

– Onda se makni – zapovjedi policajac. – Neću se maknuti, ja sam vijećnik gradske četvrti Stenjevec,

ovo je javna površina – odbrusio mu je Josip. – Ako se ne želiš maknuti onda ćemo te uhititi – odgovorio je

policajac, primio ga za ruke i stavio mu lisice. Počela je Josipova avantura nadmudrivanja s policajcima. Pod

„rotirkom“ su ga odveli u policijsku postaju na ispitivanje. Znali su da nikada prije nije bio uhićen, pa je imao poseban tretman. Policajci su mu prvo rekli da skine sve sa sebe, potom su ga pretresli i počeli informativni razgovor

24

– Što ti je bilo? – začuđeno upita inspektor. – Ne slažem se s deložacijom te žene bez da joj se istovremeno

pronađe alternativni smještaj. Da su na ulicu izbacivali ijednog od policijskih službenika s obitelji, ja bi učinio isto, pa čak i za one koji su me privodili – hladno je odgovorio Josip.

– Nisi poslušao izravnu zapovijed policajca, ometao si u provođenju sudske odluke o deložaciji, prekršio si zakon – konstatira inspektor.

– Lako je provoditi zakon nad slabijim od sebe. Bavite se malim čovjekom, a velike ribe štite. Vi ste štakoraši ovog društva – optužio je Josip policiji, izgubivši hladni ton.

Te riječi su naljutile jednog od inspektora u sobi za ispitivanje, koji mu je rekao da će ga izvesti na prekršajni sud zbog vrijeđanja službene osobe, na što mu Josip odgovori da se suda ne boji i da je spreman na sudu sve ponoviti. Nastavio je istom retorikom:

– Postoji viši zakon, zakon koji nadilazi pravne propise koje oni selektivno primjenjuju na politički nepodobnim osobama. Istina i pravda će kad tad pobijediti.

– Za mene su istina i pravda relativni pojmovi – kazao je inspektor.

– Za mene nisu! Tu je razlika između nas dvojice, inspektore – narugao se Josip inspektoru – Policija bi trebala štiti nedužne građane, a krivce privoditi i izvesti na sud.

– I ja sam tako mislio dok nisam počeo raditi u policiji – zabrinuto odgovori inspektor. U sobi za ispitivanje se okupio

25

poveći broj svih vrsta policajaca, koji su željeli vidjeti mladog i hrabrog idealistu.

– Vi ste sluge sistema i pokoravate se zapovijedima nadređenih čak i onda kada su zapovjedi suprotne hrvatskim zakonima. Štitite korumpirane političare, umjesto da provodite zakon, štitite i osiguravate njegovo kršenje – objasnio im je Josip. Većina policajaca je sa zanimanjem slušala njegovo izlaganje, nastao je pomalo smiješan prizor.

Nakon kraće polemike policajci su ga ostavili u sobi za zadržavanje, da se malo ohladi, te ga pustili na slobodu, uz prekršajnu prijavu. Nisu ga tukli. Policijska avantura je za Josipa završila.

Autobusom se vratio do baraka u Zagrebačkoj ulici, gdje mu je ostao auto. Josip je naišao na stanare baraka, koji su izrazili žaljenje što su ga priveli. Ružica i njezinih četvero djece još uvijek nije bilo kod kuće. Stanari su mu ispričali da je propao pokušaj deložacije gospođe Ružice i njezine obitelji, iz proceduralnih razloga. Za deložaciju je ipak trebao i supotpis socijalnog radnika. Kazali su da će rado svjedočiti na sudu ako za to bude potrebe.

Nezadovoljan kompletnim razvojem situacije, koja je kulminirala njegovim uhićenje, nikako nije mogao zaboraviti riječi inspektora »Za mene su istina i pravda relativni pojmovi«. »Revolucija! Revolucija!« – Zaključio je Josip pun srdžbe – »Počinje revolucija!«.

Odlučio je svom snagom napasti odgovorne strukture vlasti zorno opisujući današnje događaje na websajtu o kvartu,

26

pokrenuti raspravu u Gradskoj četvrti Stenjevec, uključiti svoje prijatelje.

Sjetio se Božidara, kojem je dao preporuku za održavanje javne tribine o Facebooku i pozvao ga na razgovor. Bilo je već kasno u noć, Josip je bio pomalo manično–manijakalan. Božidar je došao do potoka u blizini Josipovog stana. Dogovoreno mjesto susreta bio je most na potoku.

– Bok Božo, Isus je rekao: »Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga«. Vjeruješ li u Isusa?

– Vjerujem u Boga, naravno, i u Isusa Krista, i u Duha Svetoga. U sve ja vjerujem. Gledaj, imam krunicu, vidiš? Zašto pitaš?

– »Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti« – Josip je nastavio citirati Bibliju.

– Josipe, svatko za sebe misli da je najveći vjernik ili domoljub. Međutim, to je rijetko kod koga istina.

– Ideš na misu? – žandarovskim stilom zapitao je Josip. – Idem, naravno, u nedjelju je bila jako lijepa propovijed. Ali

znaš što ću ti reći, pogledaj ovaj križ – rekao je Božidar Josipu izvadivši krunicu iz majice – Većina ljudi kada vide križ pomisle »Život je patnja. Rođen sam da patim«, sa čime se ja nikako ne želim složiti.

– Namjeravam osnovati stranku, koje je tvoje političko opredjeljenje? – ispitivao je Josip iskazavši svoj naum.

27

– Ja sam liberal, ali stranka u kojoj bih bio član svakako bi trebala imati hrvatski predznak i socijalnu dimenziju – izjasnio se Božidar Josipu.

– Organiziraš tribinu o Facebooku – konstatirao je Josip – znaš da ja mogu okupiti pedeset ljudi kad god se sjetim?

– Hvala ti što si me preporučio na općini, bilo bi mi drago da dođeš u petak, da vidiš o čemu se radi. Složio sam zanimljivu prezentaciju – pohvalio se Božidar.

– Doći ću, kako ne, u koliko sati? A što misliš o Linuxima? – znatiželjno je upitao Josip.

– Tribina je u 19 sati, a vezano za Linuxe, mogu ti reći da sve moje websajte pokreću Linuxi. Linuxi su prava stvar, sva superračunala na svijetu vrte Linuxe. U potpunosti podupirem otvoreni kod, što je u skladu s mojim liberalnim stavom – rekao je Božidar.

– Hvala ti što si došao, vidimo se u petak, pozdrav – oprostio se Josip i krenuo prema stanu, Božidar je odzdravio i došetao do auta. Osjetio je veliku nelagodu poslije razgovora, kao da ga je ispitivao žandar. Ušavši u auto poslao je Josipu mobitelom poruku »Bilo mi je jako ugodno s tobom razgovarati i odgovarati na tvoja pitanja. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.«

Proteklo je nekoliko dana i stigao je petak koji je Božidar toliko

iščekivao – Javna tribina o Facebooku. Zbog velikog zanimanja tribina se održavala u sportskoj dvorani.

28

Josipa je u stanu zadržao njegov otac Ivan koji se vrativši kući s posla neugodno iznenadio vidjevši kaznu od suda za remećenje javnog reda i mira. Nije ni pozdravio svog sina već je prišao k Josipu koji je sijedio za kompjuterom Bacio je rješenje o kazni i uzviknuo:

– Što je ovo? –To je ona glupost što sam ti pričao,kad sam spriječio deložaciju

gospođe Ružice i završio na prekršajnom sudu – objasni Josip ocu. – Ali to su veliki novci. Trećina moje plaće, kako to misliš platiti?

– derao se Ivan – davno sam ti rekao da se zaposliš ali umjesto posla ti si počeo raditi probleme.

–Ne brini tata, napisat ću reklamaciju – šaljivo je Josip pokušao smiriti oca.

– Kakvu reklamaciju? Piše: „Žalba ne odgađa plaćanje kazne“ – zabrinuo se otac uzevši rješenje sa tipkovnice.

–Svi stanari baraka su rekli da će mi pomoći i svjedočit za mene, ako dođe do suda. I sam znaš da ono nije bila deložacija nego farsa. Okriviti mene za kršenje zakona je isto tako smiješno – nasmijao se Josip.

– Ja samo znam da, kako je krenulo, još će mene deložirati. Završit ću na prosjačkom štap, sine moj. Što je sa fakultetom? Prošli mjesec si rekao da ćeš dati ona dva ispita koja spremaš pola godine, a dao si samo jedan. Ništa ne radiš, samo se naigravaš na kompjuteru.

– Dao bi i drugi ispit da profesor nije poginuo. Ispitni rok je odgođen što sam ti i rekao. I nije da se na kompjuteru samo igram

29

već i komuniciram sa svojim prijateljima, sa svojim biračkim tijelom. Kontaktima pokušavam doći do rješenja za moje zapošljavanje. Ali posla nema tata, kriza je već godinama, čini se kao da je sve stalo. Ti, koji si u državnoj službi, bi trebao to najbolje znati – odbrusio je Josip svom ocu Ivanu.

– Sve ja znam, a najbolje poznam besposličare kao što si ti. Slušaj me Josipe, sine moj, zvao me je ujak Jozo, treba mu pomoć kod postavljanja svjetlećih reklama. Sada će 12. mjesec, posla ima napretek, treba postavljati ukrasne lampice. Obuci se i idemo kod njega da dogovorimo kad počinješ raditi. Odradit ćeš bar toliko da platiš kaznu. Slušaš li ti mene što ti ja pričam? Što ti sad uopće radiš? – zapitao je Ivan.

– Pišem smjernice za svoju stranku koju osnivam, samo malo da dovršim – objasnio je Josip ocu.

– Odlično! Možeš ih kod Joze na poslu razraditi u praksi. Obuci se i idemo! – zapovjedio je otac.

Obitelj Peh je otišla kod ujaka na dogovor oko posla. Dogovorili

su da Josip počne raditi što prije, od ponedjeljka. Stigao je prosinac, počelo se osjećati blagdansko raspoloženje. Josip će početi marljivo radio za ujaka Jozu. I Božidar i Viktorija su radili – čistili i uređivali stan, pripremali ga za nadolazeće blagdane. Pospremajući sobu Viktorija je našla Izotonov letaka s autogramom Gorana Ivaniševića, na koji je gotovo zaboravila. Odlučila ga je izrezati i zalijepiti u spomenar. Uzela je škare, kada ga je rastvorila i krenula rezati, odjednom je vidjela poruku u

30

unutrašnjoj strani: »Potok teče tok, tok, tok, ja te ljubim cmok, cmok, cmok. Za uštedu nazovi 091 321 321 – Zoran« Ugodno se iznenadila, pomislivši kako bi bilo super ući u Novu godinu s uštedom. Uzela je telefon, nazvala Zorana i dogovorila sastanak za popodne u Avenue Mallu. Htjela se pobliže raspitati koliko bi konkretno mogla uštedjeti, s obzirom da sa svojim roditeljima u Australiji zna pričati satima. Razmišljajući o pogodnostima novog operatera stigla je blizu štanda u Avenue Mallu. Ugledala je dva momka: jedan je bio visok preko dva metra, obrijane glave i čeličnog stava, a drugi 30–ak centimetara niži, jakih šaka koji je na svakom prstu imao bar jedan prsten i koji je oko štanda presretao prolaznike. Došavši do štanda, Viktorija je prepoznala i pozdravila mladog presretača:

– Bok Zorane, čuli smo se preko telefona – govorila je Viktorija migoljeći se.

– Bok Božica, ja sam Zoran – rekao je Zoran pruživši desnu ruku za upoznavanje i zabivši lijevu ruku u njezinu kovrčavu kosu.

– Ja sam Vikica, Viktorija, kakva Božica? – zaprepastila se Viktorija i izbila Zoranovu ruku iz svoje kose.

– Oprosti, baš sam glup, ispričavam se – zdrvenio se Zoran, povukavši se korak nazad.

– Nema veze, ionako linija ne glasi na mene, hajde bok! – objasnila je Viktorija, okrenula se i otišla.

– Zorane, Zorane, što ti je bilo? Malo si se zanio, zar ne? – upitao je Zoranov visoki kolega Tihomir.

31

– Čini se da je tako, ali vratit će se ona, vidjet ćeš – tješio se Zoran i počeo se jadati – Nego, reci Tiho, muče me problemi, dobio sam poziv za sud. Za odvjetnika nemam novaca, a ti si Dinamovac, ti imaš iskustva sa sudovima. Možeš li mi pomoći? – upitao je Zoran svog kolegu Tihomira.

– Imaš pravo, nažalost imam iskustva sa sudovima. Ali od kad sam se oženio i dobio djecu ne radim probleme. Što će im otac koji je svako malo ili na policiji ili u pritvoru ili u bolnici jer je opet iščašio rame? A o čemu se radi? – upitao je Tihomir.

– Ne volim govoriti o tome, ali u tebe imam povjerenja. Radi se o provali i krađi – samozatajno je govorio Zoran.

– To su teška djela, mogao bi završiti u zatvoru. Što si provalio?– radoznalo je upitao Tihomir.

– To je tragikomično. Posvađao sam se sa starcima, otišao sam od doma. Odlučio sam da se više neću vraćati. Jedne sam večeri tražio mjesto gdje ću prespavati, jer mi je bilo dosta noćnih tramvaja. Šetao sam ulicom, tražio otključani haustor. Primio bi svaku kvaku koja mi se našla pod rukom. Bio sam očajan. Najednom, primim kvaku od trgovine »Protuprovalna vrata«, otvaram vrata i pomislim »Dobar vic!«, sigurno postoji alarm. Kako sam brzo ušao u trgovinu brzo sam i izašao. Odlučio sam pričekat sat vremena da vidim što će se dogoditi. Nije se dogodilo ništa, nitko nije došao do trgovine, pa sam nazvao ekipu – pričao je Zoran svoju dogodovštinu kolegi.

– Koja si ti bitanga – zaključio je Tihomir, sa dozom čuđenja.

32

– Slušaj sad: odvezli smo tri ture robe – od klime, kompjutera, svega je bilo. Ja bi pakirao stvari, ekipa bi pokupila. Ali kad sam pakirao zadnju turu došla je policijska patrola, uhitila me i odvezla u stanicu – Zoran je završio priču o svojem zlodjelu.

Od malih nogu Zoran je bio problematičan. Kao dijete je nehotice zapalio tavanski stan, u kojem je živio s roditeljima. Na sreću, nitko nije stradao. Roditelji mu to nikad nisu oprostili, slali su ga kod psihologa, često je bio u bolnici na promatranju, jedno vrijeme u popravnom domu. Bio je u stalnom sukobu s njima. Zbog provale i krađe koju je počinio, roditelji se nisu libili drakonski ga kazniti. Definitivno su ga se odrekli. Živi u domu za beskućnike pod patronažom socijalne službe.

– Možda ti mogu pomoći. Član sam jedne udruge. Dođi na sastanak. Naš predsjednik Mario će ti reći što da napraviš – uputio ga je Tihomir.

– Puno hvala Tiho. Kako se zove udruga, kad je sastanak? – upitao je Zoran.

– Zove se Buđenje, a sastanci su jednom mjesečno, sljedeći će biti sredinom siječnja – kazao je Tihomir svom kolegi.

– Ok Tiho, još jednom hvala, idemo sad raditi! Za digitalno doba ušteda neka? Za Izoton čuli možda? – vikao je Zoran. Vidio je da ga gleda dama u bundi koja mu se približavala – Alo bombon, za uštedu čula možda?

– Ne sad, umorna sam – odgovorila mu je dama u najboljim godinama.

33

– Imamo neograničeno telefoniranje, samo za tebe akcija 33 posto – Zoran se nije dao smesti – Dođi na kratku provjeru dostupnosti.

– Ne hvala mačak, ali uzet ću letak – odgovorila mu je dama u bundi.

– Uzmi ovaj, taj je pravi za tebe – rekao je Zoran dajući letak s pjesmicom i brojem telefona. Dama je otišla, a Zoran je nastavio razgovor s Tihomirom.

– Gdje bih bio da upoznam bogatašicu, neku kao ovu damu. Jesi je vidio Tiho? – upitao je Zoran.

Dama je navukla je sebe skupocjenu bundu i stavila gomilu dijamantnog nakita. Nije marila što je krzno najveći modni grijeh, dapače ponosno se s njime pokazivala. Prozvala se Elvira, to joj je bilo umjetničko ime jer je radila kao operna pjevačica. Donna Elvira, kako su je zvali u kazalištu

~~~

»«

34

Prvi dan mjeseca prosinca počeo je jakom snježnom olujom. Krpice snijega snažno su padale svaka svojom brzinom i stilom, stvorivši ujednačen bijeli pokrivač. Snijega je već bilo do koljena kada je Josip krenuo iz kuće na svoj prvi radni dan. Svojom starom krntijom polako se i sklizavo probijao do ujakove firme, pomalo u strahu od bljuzge, leda, velikih visina i svega što bi ga moglo zateći prvi radni dan na poslu. Odlučio je biti iznimno oprezan, pa makar bio usporen, jer postavljanje lampica na visinama os 100–200 metara može biti jako opasno! Stigao je na vrijeme do firme bez obzira na ekstremne uvijete u prometu, što je bio dobar znak za ujaka Jozu.

– Dobro jutro Josipe, hajde brzo na čaj, pa hitro na teren, imamo puno posla – s ponosom i smiješkom od uha do uha izrekao je Jozo Josipu i pomislio: „Sa njim neće biti problema“

– Dobro jutro, a kakva noć, kako je zapadao ovaj snijeg, bome me je iznenadio

– Neka, neka, treba nam pravi Božićni ugođaj, naši ukrasi i lampice doći će bolje do izražaja, malo da i nas zagriju – Zaneseno se zamislio Jozo ušavši u topli ured svoje firme.

– Slobodno se poslužim? – priupitao je Josip pokazavši prema čaju na stolu. Stavio bi i nešto ruma.

– Slobodno, naravno, na stolu je, samo daj! Orni i zagrijani za poslovne ekspedicije ušli su u službeni kombi

nalik na trokolicu iz serije Mućke. Na terenu ih je čekala sva mehanizacija i nebrojeno ljudstvo; čovjek za osiguranje, radnik koji je upravljao dizalicom te Jozo i Josip koji su zaduženi za

35

postavljanje lampica. Radilo se na povišoj zgradi trgovačkog centra. Posao je tekao besprijekorno. Cijeli je tjedan ekipa ujaka Joze priređivala božićni ugođaj grada. Snijeg se brzo otopio, pentrali su se kao Spidermeni po svim lokacijama, bez bilo kakvog straha.

Radilo se i u Naselku. Kao što je bilo dogovoreno na tribini, kopali su se temelji za raspelo Isusa Krista, u znak prosvjeda blokadi puta prema crkvi. Lokacijska dozvola je dobivena bez problema, a sada je dobre ljude Naselka najviše mučila tvrda, zaleđena zemlja. Kako se je snijeg otopio naglo je zahladilo. Momci bi obično dolazili popodne oko 2–3 sata, poslije posla.

– Bok Fizi, danas neću moći doći. Iskopajte još malo, tih 20 centimetara, sutra ćemo zašalati za betonažu – javio se Božidar svom prijatelju Filipu, koji se uvijek isticao snagom i radinošću.

– Dobro kompa nema frke, jeli sve O.K.? – upitao je Filip. – Idem s Vikicom na hitnu, cijeli dan ima grčeve u želucu –

zabrinutog glasa objasnio se Božidar. – Ne brini Božo, valjda je nešto krivo pojela. Sretno, mi ćemo se

snaći, pozdrav! I tog dana momci su se velikom voljom primili posla. Preostalo

je još nekoliko lopata da se dovrši iskop za temelje raspela, kad su ih Viktorija i Božidar iznenadili posjetom.

– Bok momci – rekao je Božidar nasmijavši se pogledavši Viktoriju.

– Bok, donijeli smo vam kuhanog vina – bezbrižno se pohvalila Božidarova zaručnica – bili smo u bolnici, pozlilo mi je, ali hvala

36

Bogu nije ništa strašno – ispričala je bljedolika Viktorija, vadeći termosice iz torbe.

– Hvala Vikica, drago mi je da je sve dobro, a što je bilo? – upitao je Filip spremivši lopate u prikolicu.

– Imala sam užasne bolove u trbuhu, cijeli dan povraćala. Ali dobila sam dobre tablete, sad mi je puno bolje. Moram piti puno tekućine.

Viktorija i Božidar su ubrzo otišli jer joj je doktor odredio mirovanje. Bližilo se 18 sati, noć se spustila, a ekipa razišla, no prije su detaljno dogovorili što sve treba za sutrašnje šalanje.

Za Božidara će sutrašnji dan biti vrlo ispunjen. Od radne subote na poslu, nastavak radova na Isusovom raspelu, sve do sastanka adhd–ovaca. Od svega ga je najviše radovala Božićna zakuska adha–ovaca za djecu, odrasle i roditelje. Svi na jednom mjestu, razmjenjuju svoja iskustva, pregled godine i što bi ih moglo čekati u nadolazećoj 2011. godini.

Prvi su na feštu stigli predsjednik Mario i njegova žena Nikolina.

Okitili su prostorije mjesne samouprave ukrasima, po stolovima su razmjestili sokove i grickalice. Uredili su kutak za hiperaktivnu djecu novim interaktivnim igračkama. Za one ozbiljnije, željne znanja, omogućili su posudbu knjiga koje se bave adhd–om i sličnom tematikom, da preko Božićnih blagdana pored sebe imaju dobro štivo. Sve je bilo spremno za Božićno druženje i hiperaktivci su uranjeno dolazili u povećem broju.

37

U jednom trenutku činilo se da nema mjesta u prostoriji, tako da su se mnogi rashlađivali ispred ulaza uz dim cigarete.

– Vidio sam te u novinama, dobro si ispao, samo mislim da su malo pretjerali s onim zatvorskim rešetkama – dobacio je Zoran Josipu, kojeg je upravo upoznao. Josip je bio glavna zvijezda Božićne zabave. Jako je dobro odradio posao sa ujakom Jozom, za što je odmah dobio novce. Otišao je na večeru s prijateljem koji radi u visokotiražnim dnevnim novinama i iznio mu je program stranke koju osniva. Josipovom prijatelju su se smjernice programa jako svidjele, one bi, navodno, riješile opću letargiju u zemlji. Novinar je odlučio napisati članak i uz njega postaviti provokativnu sliku Josipa iza zatvorskih rešetka.

– Želio sam ostaviti jak dojam, znaš - kao tigar u kavezu, a obzirom da sam baš prekinuo s curom dobro bi mi došla nova tigrica – napeto je govorio Josip Zoranu.

– Jesi snimio Andreu, kakve oči, kakva gospođica mica, ajme! – rekao je Zoran.

– Naravno, uključila se u moj idejni projekt osnivanja stranke – pomalo ????? blentavo odgovori Josip i nastavi – imam njezin broj, hoćeš?

– Hajde daj, baš da vidimo! – odgovorio je Zoran, zapisao broj, kada se pojavio Božidar, ostavši na čistom zraku da popriča s momcima.

– Bok bariše, što ima? Unutra je fakat zagušljivo, čestitam Josipe, sad ćeš biti političar! A ti si Zoran? – pogledao je Božidar

38

Zorana u oči – Tiho mi je rekao da ćeš danas doći prvi put. Ja sam Božidar – rekao je pruživši ruku za upoznavanje s Zoranom.

– Tiho radi, 12 mjesec nam je uvijek udarni, tako reći se ubijamo od posla, rekao je da sve pozdravim – kazao je Zoran – Postali smo pravi tim. Izoton radi duplo bolje nego prošle godine. A koje smo sve ljepotice upoznali!

– Drago mi je da si zaposlen. Tiho je rekao da imaš neki problem sa sudom. O čemu se radi? – upitao je Božidar Zorana.

– Dobio sam prijavu za krađu, čuo sam da mi tu možete pomoći. – Možemo probati ti pomoći. Najbolje da skrušeno priznaš svoj

zločin, kaži da imaš adhd i da si se obratio udruzi Buđenje za rehabilitaciju. Objasni da se adhd radi o neuklapanju u uobičajena pravila i odredbe društva. Stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti, a udruga Buđenje se bavi time u cilju „izlječenja“ hiperaktivnosti. Budem ti to zapisao, tako da zapamtiš – stručno je rekao Božidar vadeći olovku i papir iz džepa.

– O.K. puno hvala, reći ću točno tako – kazao je Zoran u trenutku sudarajući se sa predsjednikom udruge Mariom koji je izašao na čisti zrak.

– Pardon, ti si novi? – upitao je Mario Zorana – Ja sam predsjednik uUdruge Buđenje, zovem se Mario. Kako si ti Božidare, kako Vikica?

– Nije mogla doći, bili smo jučer na hitnoj, pa joj je doktor odredio mirovanje zbog grčeva u želucu. Ja sam super. Spremam tribnu o Facebooku u Kaptol centru gdje su tribine grada Zagreba. Nadam se dobrom odazivu, ima mjesta za petstotinjak ljudi. Želio

39

bih da dođete, imam neke nove slajdove, promijenio sam vizuru cijele prezentacije. Ulaz je slobodan, pa slobodno pozovite sve ljepotice koje ste upoznali – ispričao se Božidar popivši veliku čašu soka. »To će mi biti nova prilika za upoznavanje novih osoba. Moram se vratiti među ljude« odmah je pomislio Josip. Zoran je pažljivije upitao Božidara kada se tribina održava.

– Event je u srijedu 12.1., jako dobar termin – pohvalo se Božidar.

– To mi je rođendan! – pohvalio se Josip – Povest ću svoju ekipu, kasnije ćemo negdje van, recimo u Aquarius.

– Može, super, dogovoreno – složno su se izjasnili Božidar, Mario, Zoran i Josip. Zoranu su bili drveni prsti od hladnoće, uspio je mobitelom nazvati Andreju na broj koji mu je netom prije dao Josip. Ona se, igrajući se s djecom, javila na nepoznat broj.

– Dobro večer, izvolite. – Bok Andreja, pa Zoran je, daj dođi malo van, trebao bih te

nešto, pliz – kazao je Zoran. – Dobro za 5 minuta, igram se s limačima. Momci su vani čavrljali s drugim promrzlim hiperaktivcima, dok

iz prostorije nije izašla Andreja. – Reci Zorane, što si trebao? – upitala je Andreja. – Božidar organizira tribinu u Kaptol Centru, bilo bi nam drago

da dođeš – objasnio je Božidar Andreji. – Poslije tribine idemo na slavlje, meni je rođendan, doći će

cijela ekipa! – nemirno je izgovorio Josip.

40

– Doći ću, zašto ne, a kada se to održava? – radoznalo je upitala.

– 12.1., poslat ću ti detalje preko Fejsa – dobacio je Božidar popivši još jednu čašu soka, a Zoran je uštipnuvši Andreju pitao:

– Iz kojeg si kvarta? – Iz centra, ti? – Super, isto kao i ja, idemo doma, tu je sve lagano pred

fajruntom – Može, ja sam s autom! – osmjehnula se Andreja. Pomalo pospanog Zorana razbudio je snažan miris osvježivača

od ruže ksd je ušao u Andrejin auto. Pričali su o brojnim temama, kao da se oduvijek znaju. Brzo im je došao trenutak rastanka. Zoran se zahvalio na vožnji poljupcem za laku noć. Nije ni znao da mu je, kad je izlazio iz auta, ispao blok s Izotonovim kontaktima. Andreja se začudila kada je drugi dan primijetila Zoranov blok na suvozačevom sjedalu. Rano se probudila puna energije. Krenula je autom do Jaruna na džoging s prijateljicama. Nazvala je Zorana da dođe po zagubljeni blok i da joj se pridruži na jutarnji džoging. Jako iznenađen Zoran je znao da će to biti divan početak dana i njegove nove ljubavne avanture.

U obližnjem kafiću, također na Jarunu, Nikolina, Viktorija i Božidar su sređivali dojmove Božićne zabave. Viktorija se već potpuno oporavila. U njihovom društvu je oprezno pijuckala indijski čaj s medom.

– Jučer smo se super zabavili, toliko smijeha na licima, posebno kod djece, dugo nisam vidjela – zamijetila je Nikolina.

41

– Svakako bi to trebalo ponoviti – potvrdio je Božidar. – Što je s Novom godinom, sada je krajnje vrijeme za

rezervaciju restorana – odrješito je konstatirao Nikolinin muž Mario.

– Slažem se da je krajnje vrijeme, ako se mene pita najdraži mi je restoran Globus, gdje smo bili i prošle godine! – ushićeno je rekla Nikolina zabacivši svoju kosu lijevom rukom.

– Ja sam isto za Globus. Jedva čekam – tiše je rekla Viktorija nasmijavši se.

Proslava Nove godine bila je dogovorena, a još više od nje Božidar je iščekivao otvorenje Raspela nade u Naselku. To je bio velik dan za sve mještane. Raspelo nade krasilo je postolje četvrtastog oblika opločeno najfinijim mramorom. Željezna ograda antiknog stila ukrašena je božićnim ukrasima. Samo raspelo sastojalo se od velikog naherenog križa crne boje i kipa razapetog Isusa Krista.

– Raspelo je križ s kipom raspetoga Krista. Jedan je od najvažnijih simbola vjere. Naglašava Kristovu žrtvu, smrt razapinjanjem na križ, koji je radi nas uskrsnuo i otkupio naše grijehe. U vremenu sve većih strahova, neizvjesnosti i očaja, Kristov prazan grob jača vjeru i budi nadu da Božja ljubav pronalazi rješenja za svaku ljudsku patnju i izlaz iz svake čovjekove krize, dajući konačni i potpuni smisao našem postojanju.

Okupljeno mnoštvo ugodno se iznenadilo kada je uz svećenikov blagoslov počeo padati snijeg. Postalo je jasno da bi kipu trebalo

42

postaviti nadstrešnicu. Božidar je naručio bakreni ovoj koji će štiti kip od svih vremenskih uvjeta.

Fizi, Božidar i još trojica prijatelja skupila su se sljedeći dan

postavljajući bakreni štit. – Polijat ćemo kip vrućom vodom da se otopi snijeg, zatim

ćemo ga osušiti krpama – dosjetio se Fizi. – Tako je idemo po vruću vodu kod tebe Hrvoje. Ti si tu blizu,

preko puta ceste – predložio je Božidar prijatelju Hrvoju. Družina je ubrzo očistila Raspelo od svih struna i snijega što je

nakupio proteklog dana. Vratio je stari – novi stil Raspela nade Naselka, trebalo je još samo učvrstiti bakrenu nadstrešnicu.

– Malo ulijevo – govorio je Božidar nekoliko metara udaljen od kipa – Sad još malo desno i to je na mjestu. Fizi daj ti ušarafi, a dečki neka čvrsto drže da se ne pomakne – upozoravao je.

POZOR

45

Božidar se sav naježio ušavši u prostoje Tribine grada Zagreba, naravno, u pratnji Viktorije. Bio je jako uzbuđen jer je znao da mu ovo predavanje može poslužiti kao odskočna daska za ostala predavanja, možda čak i po cijeloj Hrvatskoj.

Iako je bio u odijelu, njegova žuta kravata pokazivala je njegov liberalno – lagodan stil. Konferencijska dvorana od 500–tinjak sjedeći mjesta brzo se napunila. Došlo je puno ljudi iz Naselka, mnogo prijatelja s fakulteta. Hiperaktivci su zauzeli prve redove dvorane, sjeli su odmah do Viktorije.

Prezentacija je tekla glatko, bez treme. Slijedila su brojna pitanja: »Kako Facebook može čitati vijesti od moje tvrtke«, »Imam dva obrta, mogu li za svaki otvoriti Facebook stranice?« Po završetku, došavši do Viktorije i hiperaktivaca, Božidar je Josipu čestitao 28. rođendan.

U koloni su krenuli u obližnji Londoner pub, zatim u disko klub

Aquarius. Andreja je s Josipom otvorila plesnjak uz vruće zvukove hip–hop glazbe.

– Jako lijepo plešeš Josipe, imaš dobre pokrete – primijetila je Andreja kod svog prijatelja.

– Hvala ti, od malih nogu volim plesati. Znam otplesati dvadesetak vrsti plesova, ali hip–hop mi je ipak najdraži. Tebi isto super ide, kao da smo vježbali. Tako je samo tresi ... – komentirao je Josip dok je vrtio Andreju. Ona se je jako uživila u ples. Htjela je na svoj način čestitati Josipu rođendan. Svojim seksipilom plijenila je poglede, a Zorana je učinila ljubomornim i ljutim.

46

– Moramo to ponoviti – rekla je Andreja na kraju pjesme poljubivši Josipa. Njezinom dečku Zoranu je prekipjelo:

– Hej što to radiš, kako se to ponašaš – kazao je Zoran čvrsto primivši Andreju za ruku. Odvukao ju je u prvi slobodni separe.

– Ovo ti je zadnji put da me sramotiš. Ne možeš se ljubakati s drugim frajerima i biti u vezi sa mnom. Pa makar u obraz! Nikako! I kakvi su to bili pokreti. Svi su buljili u vas, meni je došlo zlo. Eto, samo toliko, sad možeš ići.

– Što je tebi? Samo smo otplesali jedan ples, a njemu je rođendan. Daj se smiri – izustila je Andreja.

– Neću da s njim imaš bilo što. Neću da plešete, pričate, uopće da ga gledaš! A sad idemo da ti ja pokažem prave poteze – rekao je Zoran na što je Andreja pružila ruku kao znak prihvaćanja poziva. Zoran ju je čvrsto primio, privukao blizu sebe i poljubio velikom žustrinom.

Josipovi prijatelji napunili su plesni podij Aquariusa, složili su veselu rođendansku atmosferu. Božidar i Viktorija su se ljubili u separeu, gdje se kasnije skupilo izmoreno društvo. Josip je naručio još jedno piće za sve prijatelje u separeu u kutu, kada je konobar donio račun izvadio je novčanik i primijetio da mu je ovo zadnja runda koju plaća.

– Toliko novaca za ovo malo pića, pa nismo ništa jeli – odbrusio je konobaru Josip i pošteno platio račun.

– Aquarius je poluprazan, a danas je petak, što je zaista čudno – zamijetio je Božidar – ljudi nemaju novaca – zaključio je Božidar.

47

– Uistinu ljudi nemaju za kruh, a kamoli za provode. Stavljeni smo pred zid, nalazimo se u kutu i ako uskoro nešto ne napravimo slijedi nam uspostava dužničkog ropstva, uvođenje novih poreza i harača te konačni obračun sa srednjom klasom – ogorčeno je pričao Josip.

– A lokalni moćnici svim silama pokušavaju pokazati da su iznad zakona – nadovezao se Božidar.

– Hoće li ljudi spavati na ulicama i moliti za hranu da prežive? Hoće li naša država krenuti putem Grčke? – retorički se pitao Josip i nastavio – Svi sposobni na ulice! Oni koji su sposobni, a ne dođu neka pogase svjetla u kućama i stanovima. Tko će šutjeti znači da odobrava lopove – Josip je otvoreno i ozbiljno pozvao svoje prijatelje na prosvjed. Nastao je muk. Tišinu je prekinula Viktorija koja je u šali pitala:

– Hoćemo smjeti gledati TV? – Naravno, ali sa smanjenim emitiranjem svjetla, što je dobro za

oči i štedi struju – nasmijavši se odgovorio joj je Josip. Bližio se kraj proslave Josipovog 28. rođendana. U pustoj dvorani disko kluba ostali su samo njegovi prijatelji. Kada su izlazili iz Aquariusa Josipu je bilo toliko hladno da je krenuo provjeriti je li Jarunsko jezero zamrznuto.

– Kladim se da je ispod nule. Jezero je zamrznuto, toliki je sloj leda da se može proći autom do Otoka ljubavi – tvrdio je Josip.

– Nema šansi vani je čista nula, a na nula stupnjeva se jezero ne zamrzava. Prihvaćam okladu – hrabro se odvažio Božidar. Dogovorili su da će tko izgubi morati voziti do doma. Dali su si

48

ruke, a okladu je, kao svjedok, presjekao Tihomir. Prošetali su pedesetak metara i iznenadili se kada su vidjeli Malo jezero navučeno slojem leda, kao što je kod prozora navučena bijela zavjesa. Njih nekoliko počeli su se oprezno klizati uz rub jezera, ne mareći za obuću. Foto session je započela Viktorija uzevši iz auta digitalni fotoaparat, to joj je veliki hobi. Vesele klizače amatere okidala je fotoaparatom velikom brzinom u svim položajima. Primijetila je kip kita neposredno između jezera i Aquarijusa u malo umanjenoj veličini te nagovorila društvo na zajedničku fotografiju. Božidar je sjeo u peraju kita, Josip, Tihomir i Andreja na leđa, a Zoran se pozicionirao na glavu te velike morske životinje. Nastao je jako lijepi foto album i završila je Josipova rođendanska proslava.

Par tjedana kasnije Josip je s ocem išao u posjetu do ujaka Joze.

Zaputivši se u Novi Zagreb, ukrcali su se u hladan auto zajedno s vrećicom poklona. Šarali su ulicama vozeći se čas lijevo čas desno. Josip je ocu Ivanu pričao priču:

– Organiziram prosvjed protiv ove Vlade. Dosta mi je ove opće besparice i korumpiranih lopova koji su sve pokrali – upozorio je Josip.

– Ne znam da imaš toliko vremena, ipak imaš obveze na fakultetu. Bolje bi bilo da si nađeš djevojku i s njom provodiš dane – Ivan ga je pokušao odgovoriti od prosvjeda, nastavivši – znam da su došli teški dani, ali kako kažu „Nikad nije bilo da nije nekako bilo, niti ne bude da nekako ne bude“.

49

– To nekako ne znači da je bilo dobro. Da imam novaca svakako bih imao više cura, ali ovako ne mogu. Svaka koja se meni svidi nešto traži, a ja joj to ne mogu priuštiti.

– Ne treba ti više cura, sinko, nego samo jedna – oštro je rekao Josipov otac.

– Zgodna mi je liberalka Jelena Risnjak, skroz je dobra i u potpunosti se slaže sa mnom. Ona kaže da se u ovih sedamnaest godina vladavine nakupilo puno korova, a Sanader je kao ambrozija – slikovito je prepričao Josip.

– Evo stigli smo, ujak nas već čeka – primijetio je Ivan – tako da znaš ja sam protiv prosvjeda, nisam u nijednoj stranci, ali ipak radim u državnoj službi.

– Dobar dan, dobrodošli – rekao je ujak Jozo. Dok su se stepenicama uspinjali do stana gnjevni Jozo se je žalio na posao.

– Odradili smo dvanaesti mjesec, odradili smo prvi mjesec, ali za sve to mi je pola ostalo neplaćeno. Muči me nelikvidnost. Teško plaćam račune firme, a mislim da je najteže bilo prošli mjesec. Sada imam češće narudžbe.

– Vidiš tata svi su u problemima s novcem. Jozo, ja organiziram prosvjed protiv ove vlade. Hajde pročitaj „Poziv na prosvjed“ što sam napisao – teatralno je Josip iz džepa izvukao smotuljak papira na kojem je pisalo:

»Budući da vlada koja vodi zemlju više ne predstavlja građane, te svojim svakodnevnim odlukama otežava život građana, te vodi zemlju u gospodarsko rasulo, smatram nužnim pozvati sve ljude na rušenje ove vlade. Vjerujem da nemamo što za izgubiti, gore od

50

ovoga ne može biti, svakoga dana 500 ljudi ostaje bez posla, a oni nam se smiju i rugaju.

Građani su na koljenima, banke svakoga dana oduzimaju domove, te zapljenjuju plaće i mirovine. Nelikvidnost je rekordna, pravne osobe (poduzeća) više ne mogu poslovati. Pronaći posao postala je nemoguća misija. 30.000 mladih ljudi sa diplomom je nezaposleno, a ista sudbina čeka i ostale koji će uskoro završiti svoje školovanje.

Ako ne ustanemo sada, biti ćemo odgovorni pred povijesti, ljudi će gledati u nazad i pitati se kako je jedan narod mogao sebi dozvoliti da mu se dogodi ovakva kriminalna vlast i da ga uništi. Ja ne pozivam vas da rušimo vladu zato jer vidim to kao jedan od ponuđenih izbora, nego zato jer mi više nemamo izbora. Stavljeni smo pred zid, nalazimo se u kutu i ako uskoro nešto ne napravimo slijedi nam uspostava dužničkog ropstva, uvođenje novih poreza i harača te konačni obračun sa srednjom klasom. Istom onom koju se sustavno uništava i izrabljuje u interesu političkih i financijskih elita«, stajalo je u poziv na prosvjed koji se treba održati u utorak u 13 sati.

– Dobro si to napisao, sve je istina – prokomentirao je ujak. – Daj da vidim – rekao je Ivan. – Posebno mi se sviđa onaj dio „Ako ne ustanemo sada, biti

ćemo odgovorni pred povijesti, ljudi će gledati u nazad i pitati se kako je jedan narod mogao sebi dozvoliti da mu se dogodi ovakva kriminalna vlast i da ga uništi“, ja obećavam da ću doći na prosvjed.

51

– Da, dobro je, samo se nadam da ne misliš to lijepiti po stupovima ili tako nešto – upućivao je otac Ivan sina – stavi poziv na Internet.

– Već sam stavio na Facebook, ima preko tisuću obožavatelja. Mnogi ljudi obećavaju da će doći. Obući ću ovcu, ironično, u znak prosvjeda – izrekao je Josip svoje planove.

– Radi što želiš, ali nemoj da te ljudi ismijavaju – zapovjedio je Josipov otac.

– Dobro tata, sve će ispasti dobro. Hoćemo li sad krenuti da navratimo do Bože i Vikice, kako smo se dogovorili?

– Naravno da ćemo stići, sine moj – smirio je Ivan Josipa. Božidar i Viktorija su se spremali na prvo zajedničko putovanje

u inozemstvo. Napokon su dobili tjedan dana godišnjeg odmora koji će iskoristiti na skijanju u Avoriazu u Francuskoj.

– Jedva čekam Avoriaz, a nadam se da on i nas jedva čeka. U paprenu cijenu našeg aranžmana trebao bi biti uključen odbor za doček – šalila se Viktorija.

– Prva dva dana imat ćemo turističkog vodiča i mislim da je to sasvim dovoljno – odgovorio je Božidar.

– Što fantazirate, zahvalite Bogu da uopće idete na dopust – dobacila je Božidarova majka.

– Imamo li sav pribor za skijanje pakiran? Idem montirati skije na auto – rekao je Božidar s dozom uzbuđenja.

– Imamo sve, a ne bi li sad trebao doći Josip da se pozdravimo?

52

– Trebao bi doći samo što nije – kazao je Božidar izlazeći iz stana prema autu. Josip je zazvonio na portafon baš u trenutku kada je Božidar otvarao vrata haustora.

– Bok Josipe, dobar dan, kako ste? Upravo sam pričao o vama s Vikicom.

– Bok Božo, dobro smo. Bili smo u posjeti kod ujaka i sad smo došli malo kod vas – rekao je Josip dok je s Ivanom ulazio u haustor. Čulo se »Halo, tko je« iz portafona, govorila je Viktorija. Božidarov stan je veliki komforan. Ima veliki dnevni boravak sa stolom koji se može razvući, tako da može sjesti desetak ljudi bez problema. Josip i Ivan su im za poklon donijeli knjigu „7000 dana u Sibiru“ da ih grije u hladnim zimskim danima.

– Puno hvala, uz PSP ova knjiga će nam biti najbolja prijateljica – zamijetila je Viktorija.

– Sretno na prosvjedu u utorak. Pazi da ne završiš u čuzi – grohotom se nasmijao Božidar – Žao mi je što nećemo biti ondje da ti damo podršku iz prve ruke, ali znaš da smo uz tebe. Lajkao sam poziv na Fejsu, jesi vidio moj komentar?

– Dobro si rekao „Hrvatski građani, ukoliko se ujedine, zaista se mogu izborititi za svoje ciljeve“

– Vidi se po komentarima da su ljudi doista gladni. Ima puno agresivnih komentara, čudi me da takvo što žele potpisati punim imenom i prezimenom – zgražao se Božidar.

– Ovo je ipak slobodna država. Pokradena je, ali nam slobodu govora još nisu uzeli – rekao je Josip.

53

– Niti neće, dok se održavaju izbori imamo pravo glasa. Bez izbora bismo postali pravi robovi – izložio je Božidar svoje razmišljanje.

Čuo se otkucaj velikog švicarskog zidnog sata „Tempus Fioule“. Bilo je 7 sati navečer – krajnje vrijeme za polazak mladih Božidara i Viktorije u Avoriaz. Božidar više voli voziti po noći, manje su gužve. Noćna ulična rasvjeta je davno upaljena. Josip i njegov otac Ivan popili su čaj, zaželjeli sretan put i otišli iz Naselka u Stenjevec. Božidar je montirao skije na auto i sve je bilo spremno za polazak.

Cijelu zimu radili su Izotonovi djelatnici, gotovo bez slobodnog

dana, a kamoli godišnjeg odmora. Njihovu pobuđenu veliku radnu snagu najviše su pokretali hiperaktivni Tihomir i Zoran. Svatko je bio spreman na kratki razgovor s njima kada bi išao u kupovinu špeceraja u shopping centar. S obzirom na krizno vrijeme kupovalo se sve manje, a sve više se pričalo da se nešto kupuje.

– Dobar dan gospođo, za digitalno doba, ušteda neka? – glasno je govorio Tihomir gospođi koja je gurala kolica puna robe.

– Ste čuli možda za Izoton? – nadovezao se Zoran i rukom pokazao na Izotonov logotip ucrtan na zid info pulta.

– A što mi to nudite – znatiželjno je pitala gospođa. – Kratka provjera dostupnosti za uštedu telefonskog računa –

rekao je Tihomir – recite vaš broj telefona. Utipkavši broj u računalo Tihomir je vidio da je Izotonova usluga dostupna gospođi. Saznao je i gospođino prezime.

54

– Vi ste gospođa Vujić? Ja sam Tihomir, imate dostupnu našu uslugu, sada možete uštedjeti!

– Drago mi je, ionako sam mislila nešto poduzeti. Moja kćerka jako puno razgovara – rekla je gospođa Vujić.

– Kod nas imate 1500 besplatnih minuta u paketu Pričalica. Hoće li Vam to biti dosta? – pitao je Zoran.

– Ja se nadam da hoće, a koliko je pretplata? – Nema pretplate, mi imamo pakete. Svaki paket nešto

uključuje, za Vas je paket Pričalica sa besplatnim minutama. Cijena paketa je 100 kuna mjesečno, koliko sad plaćate? – pitao je Tihomir gospođu Vujić.

– Plaćam malo više, ali ovo mi se čini preskupo. Otkad sam u mirovini jedva krpam kraj s krajem. Do nedavno sam čistila dva ugostiteljska lokala, ali su se zatvorila zbog krize. Najbolje da odjavim liniju, a kćer neka razgovara mobitelom – žalila se gospođa.

– Mi imamo besplatne minute prema svim mrežama, to je idealno za Vas kada tražite posao. Znam da je teško, ni nama baš ne cvijeta posao, ali treba se raditi, tako da pređite u Izoton, kupite Oglasnik i brzo na telefon u potragu za novim poslom! – nanosio se Tihomir gospođi Vujić.

– Posla nema, gledam Oglasnik svaki dan. Čula sam da se organizira prosvjed, za što se spremam, a za to mi ne treba telefon – malo uzrujana gospođa Vujić počela je hodati i gurati svoja kolica puna špeceraja – Hvala vam, ali za sad ništa.

55

– Ovo je danas treća osoba koja je stala, raspitivala se i otišla – rekao je Zoran.

– Nikad u siječnju nisam vidio da ljudi kupuju toliko motornih pila. Svaki drugi muškarac kupuje motornu pilu, a pile nisu na akciji – primijetio je Tihomir.

– Vidio sam svašta, ali to mi nije jasno. Kakvu poruku žele ostaviti takvom kupnjom? Vjerojatno da im je dosta ove Vlade i da ako treba će je posjeći motornom pilom, je li tako Tiho? – nepovjerljivo je zaključio Zoran.

– Mene je malo strah svega, imam djecu ne bih želio nemire. Nadam se da Josip zna što radi kada je pozvao naše drage sugrađane na prosvjede – tiho je rekao Tihomir.

– Naši dragi sugrađani ne samo da jako vole pričati, već će početi nešto raditi da se riješimo ovih lopova – rekao je Zoran skončavši razgovor.

– Bok Elvira, kako si? Zar je danas Nova godina? – našalio se Zoran na račun Elvire. Jako ju je dobro zapamtio vidjevši je samo jednom prije dva mjeseca.

– Nova je godina, ali indijska. Šalu na stranu, došla sam da promijenim operatera – radosno je rekla – puno sam razmišljala i odlučila se za Izoton.

– Naravno, može odmah. Samo trebam tvoj broj telefona i osobnu iskaznicu.

– Za tebe bih dala sve, mačak – nastavila je Elvira razgovor u veselom tonu. Nije se libila iskoristiti ženstvenost u dogovoru za najpovoljniji paket. Od svih iskri koje su frcale između njih posebno

56

su osjetili onu dok su se rukovali. Toliko jako su doživjeli privlačnost da su se pecnuli rukama. Zoranova sintetičku košulju i Elvirina jantarna narukvica vjerojatno su dodatno podigli njihov elektricitet. Otresli su ruke oprostivši se bez novih riječi. Osjećali su da će se ubrzo ponovno vidjeti. »Ovo je ljubav na prvi pogled« pomislio je Tihomir. Od iskri je najviše nastradala Andreja, kojoj se Zoran u tom trenutku nije želio javiti.

Odličnu zabavu su proživljavali Božidar i Viktorija na skijanju u

Francuskoj. Obično bi ujutro išli na stazu skijati, poslije ručka na izlet i ponovno navečer na skijanje. Dani su im jako brzo prolazili. Priuštili su si deset dana punog pansiona u hotelu. Poslije ručka petog dana godišnjeg odmora u Avoriazu spremili su se za još jedan izlet. Putujući u Ženevu dogodila se nezgoda koja će im zauvijek ostati u pamćenju. Nakon pola sata vožnje još su uvijek bili na teritoriju Francuske.

– 99 boca na zidu, 99 boca soka – raspjevao se Božidar da si skrati vrijeme.

– Ako jedna boca padne sa zida ostat će – pjevala je i Viktorija svoju dionicu.

– 98 boca na zidu, 98 boca soka – nastavio je Božidar pjevati brojalicu istim tonom. GPS navigacijom su bez straha putovali državnom cestom, na kojoj se ne naplaćuje cestarina. Vidljivost je zbog magle bila smanjena, a cesta mokra. Odjednom se niotkuda stvorila srna.

– Pazi Božo, što je to – zaprepastila se Viktorija.

57

– Drži se čvrsto Vikica, pukla je guma – uvjerljivo je rekao Božidar Viktoriji. Nije znao što se uistinu dogodilo. Od siline udarca auto je skrenuo s ceste i upao u obližnji jarak. Jadna srna je ostala ležati na cesti, bila je na mjestu mrtva.

– Jedva dišem od ovog zračnog jastuka, pomogni Božo. Jesi dobro? – zavapila je Viktorija.

– Dobro sam, hvala Bogu. Dodaj mi nož iz pretinca. Prokleta guma, a bio sam kod vulkanizera prije deset dana. Razbijena je prednja šajba. Jesi ti čitava? – zapitao se Božidar.

– Čitava sam, ali natučena. Nije guma, vidjela sam srnu ili jelena, nisam sigurna. Udarila je u nas kad je pretrčavala cestu. Koliko smo se vozili 50 ili 60 km/sat? Nije to tako brzo, a gle kako smo završili – konstatirala je Viktorija jedva izvadivši lovački nož iz pretinca.

– Tko zna kako auto izgleda izvana?! Sreća da imamo kasko. Treba zvati pomoć na cesti da nas izvuče iz ovog jarka. Daj mi nož da te oslobodim od zračnog jastuka – Božidar je uzeo nož i probušio svoj, zatim Viktorijin zračni jastuk. Izašli su iz auta i bili jako sretni što su izvukli živu glavu. Fizički su bili u jednom komadu a psihički raskomadani, u šoku. Izvukavši se iz auta čvrsto su se zagrlili, potekle su im suze. Tako su se držali nekoliko minuta, bili su potpuno šokirani. Na broj 112 su pozvali pomoć na cesti, čim su se malo sabrali. Došla je policija koja je napravila zapisnik, auto je bio u voznom stanju. Vučna služba je izvukla auto iz jarka i njihovi djelatnici su odmah montirali prednju šajbu. Sve intervencije na autu uključene su u osiguranje, ali je Božidar ipak dao 50 eura za

58

velik trud koji su pokazali djelatnici vučne službe. Auto je bio u voznom stanju, Božidar i Viktorija su ponovno krenuli na put, ali ne prema Ženevi nego nazad u Avoriaz. Bilo im je jako žao srne koja im je upropastila izlet, ali se nisu dali smesti. Već su popodne bili na skijalištu i uživali u zimskim radostima.

– Kakav dan, bolje da smo ostali u krevetu i prespavali ga. Kada se sjetim što nam se dogodilo prije nekoliko sati čini mi se kao da je prošlo nekoliko mjeseci. Nadam se Vikica da ćemo cijelu nezgodu što prije zaboraviti – pričao je Božidar dok su se žičarom vraćali na skijašku stazu. Žičara do skijališta u Avoriazu vodi do visine od 3000 metara, a postoji i stanica na 2000 metara. Ovo skijalište je posebno drago ljubiteljima skijanja na neuređenim stazama ski touringa. Pruža i velike mogućnosti za izvođenje raznih akrobacija.

– Ništa zato, važno da mi nismo nastradali. Auto se lako popravi, još jednom sva sreća da imamo kasko, a i Bog nas čuva – rekla je Viktorija radeći snježni grudu – čuvaj se Božo – rekla je i pogodila Božidara. Počeli u se bezbrižno grudati.

– Imat ćemo puno toga za ispričati kada se vratimo doma. Pazi sad dolazi gruda – Puno opuštenije su se ponašali mladi zaljubljeni par negoli prije nekoliko sati. Dan im je završio opušteno, bez obzira na udes koji su doživjeli.

Puno dogodovština dešavalo se i u Zagrebu. Stigao je utorak,

prvi dan prosvjeda koje je organizirao Josip. Telefonski pozivi za iskazivanje potpore stizali su mu od ranog jutra.

59

– Dobro jutro Josipe. Ja sam Stipe, prijatelji smo na Facebooku makar te osobno ne znam. Želio bih reći svaka ti čast što se napokon netko udostojio poduzeti nešto protiv ove vlade. Živim u Splitu, želio bih te upoznati.

– Dobro jutro Stipe. Drago mi je čuti te, kako je u Splitu? – upitao je Josip svog obožavatelja.

– Grad u kojem živim je najskuplji u državi, to treba promijeniti pod hitno! Ljudima očito nisu jasne neke stvari pa vlada izvlači najviše iz Dalmacije, ne samo da je treba rušiti nego ih sve treba pozatvarati. Rasprodali su sve, ono malo što je ostalo će ionako uništiti ...

– Misliš li doći u Zagreb na prosvjede? – upitao je Josip svog neznanog prijatelja prekinuvši ga u pola rečenice.

– Ne mislim, nemam novaca za put i smještaj, ali još jednom svaka čast. Bilo bi dobro kada bismo nešto tako organizirali u Splitu – zaključio je Stipe.

– Kao što mene nitko ne tjera da organiziram prosvjede, ali činim to prvenstveno radi sebe, zbog svoje bolje budućnosti, . tako bi ti mogao probati nešto pokrenuti, organizirati, prvenstveno radi sebe. Imam puno pristaša u Splitu, a postoji grupa na Fejsu „Vratimo Split Splićanima“ koja se zalaže za bolji standard. Priključi se toj grupi ako zaista želiš nešto promijeniti – uputio ga je Josip.

– Hoću, hvala na informaciji. Nadam se da ćemo se što prije upoznati. Lijepi pozdrav iz Splita.

– Hvala tebi što si se javio i pružio mi podršku – zahvalio se Josip svom prijatelju iz Splita. Čim je poklopio slušalicu telefon je

60

opet zazvonio, ovog puta na vezi je bio Mario, predsjednik udruge Buđenje:

– Bok Josipe, jesi u gužvi? Nadam se da vrijedi naš dogovor da otiđemo na kavu. Moram ti nešto važno reći – Mario je bio malo tajanstven.

– Vrijedi, zašto ne, dogovorili smo u devet sati u Broju 1. u Španskom. Spreman sam, za petnaest minuta se vidimo.

– O.K. vidimo se, pozdrav – kazao je Mario koji je već ispijao kavu u poznatom zagrebačkom kafiću. Pripremao se je za još jedno predavanje o problematici adhd–a čitajući brošuru, ovog puta u Puli. Njegova žena Nikolina kod kuće je dovršavala novu prezentaciju, bila je prezauzeta da dođe popričati s Josipom uoči prosvjeda.

Mario se jako iznenadio kada je vidio uštogljenog Josipa. Obukao je košulju, zakopčavši je do grla i preko košulje majicu na V–izraz. Nema koja ga baka ne bi poželjela za zeta. Josip je na kavu stigao na vrijeme, sjedajući za stol u kafiću započeo je razgovor.

– Napeto se osjećam, organiziranje prosvjeda okupiralo mi je mnogo energije i oduzelo puno vremena – žalio se Josip – Od ranog jutra mi zvoni čas mobitel, čas telefon ali znam da činim dobro jer se borim za bolju Hrvatsku. Građani su na koljenima, dobivam podršku iz svih krajeva naše zemlje.

– Potpuno se slažem s tobom, neki bi željeli parolom „Imamo bogatu zemlju, zašto bismo mi morali raditi?“ i sličnim parolama prosvjede svesti na cirkus. Prosvjedi nisu cirkus, moraš imati plan aktivnosti – savjetodavno je govorio Mario.

61

– Imam sve isplanirano: poslije kave idem kod gospođe Ružice kojoj sam pomogao da je vlasti ne deložiraju. Njezina kćerka krojačica sašila je kostim kojim se čovjek može maskirati u ovcu. Ironična poruka bi bila da smo mi stado ovaca koje pastir gura u provaliju, svaki seljak može shvatiti našu poruku. Usput, kćerka od Ružice zove se Mirela i jako joj se sviđam. Zajedno ćemo pisati transparente, a ja ću ih onda pričvrstiti za drvo. Megafon imam u autu, a ostale stvari ću putem razraditi – elaborirao je Josip ispijajući prvi gutljaj jutarnje kave.

– Bit će puno policije, pazi da opet ne završiš u policijskoj stanici na ispitivanju – upozoravao ga je Mario – nemoj raditi probleme, ne zaboravi da je ovo mirni prosvjed i na svoje adhd stanje. Bojim se da si upao u politiku kao što hiperaktivna djeca upadaju u igru, bez puno pitanja.

– Aktivno se bavim politikom pet godina i znam što radim. Od malih nogu sam želio pomagati onima kojima je potrebna pomoć. Čuo sam mnogo pohvala na moj rad i primio puno zahtjeva malih ljudi da se nastavim boriti za njihova prava – odgovorio je Josip Mariju ispivši kavu – žurim sad, 13 sati će brzo doći, a moram još puno toga obaviti.

Mario je Josipu zaželio sreću na prosvjedu ostavši u kafiću pripremati svoju prezentaciju. Josip je bio ljut, nije mu bilo jasno kako njegovi bližnji nemaju hrabrosti iskazati mu bezrezervnu podršku. Uvijek pronalaze razloge za strah i brigu.

Sjeo je u auto odvezavši se do gospođe Ružice. S Ružicom i njezinom obitelji, pogotovo s njezinom kćerkom Mirelom savršeno

62

se je slagao. Skromnu baraku u kojoj su živjeli krasila je Singerica, šivača mašina na kojoj su i Ružica i Mirela provodile sate pokušavajući zaraditi za kruh. Vršile su sitne popravke kao što su skraćivanje hlača za ostale siromašne susjede. Izrada kostima za maskiranje u ovcu za njih je bila velika narudžba. Još je uvijek bila tajna tko će obući taj kostim što je Mirelu jako zanimalo.

– Ako želiš možeš probati obući kostim, najviše sam vremena potrošila na izradu glave. Može ga obući većina ljudi, i ja sam ga isprobala. Za koga je namijenjen? – priupitala je Mirela protresavši kostim cijeli izrađen od vune.

– Neka to ostane iznenađenje, radi se o jednom prijatelju kojeg ćeš upoznati na prosvjedu. Rekla si da si kostim isprobala, kako ti stoji? Daj da vidim, jer ja sam ipak previsok da ga obučem – kazao je Josip.

– Stoji mi dobro, ali daj mi pomogni da zabarikadiram baraku. Sprema se nevrijeme, gledala sam prognozu i očekuje se kiša poslijepodne. Ne bih željela da ovo malo što imamo pokisne, treba pokriti krov što prokišnjava – Mirela je željela zaposliti Josipa – dodat ću ti ove limene plohe, a ti ih poslaži na krov.

– Dogovoreno, spreman sam, tu sam na poziciji. Čekam te da mi dodaš prvu plohu. Reci kada ćeš doći do mene na piće? Toliko sam te puta zvao, a ti nikako da dođeš. Bilo bi mi drago da vidiš moj stan, imam puno toga za pokazati. Stan je skroman, stalno muku mučimo s režijama, ali je meni jako drag. Tko zna, možda ćemo jednog dana živjeti zajedno – Josip je neizravno izrazio svoje osjećaje koje je gajio prema Mireli. Nisu se ni poljubili, a već je

63

počeo planirati zajednički život. Shvatio je svoju pogrešku i uputio novi poziv, ovaj put za zajednički izlazak.

– U petak idemo zajedno van, važi? – pitao je Josip. – Može, imam sve slobodno – Mirela je bila toliko sretna da je

odložila limenu plohu i bacila se Josipu u zagrljaj. Počeli su se ljubiti zaboravivši što su uopće počeli raditi.

– Nisam siguran da radimo pravu stvar, žao mi je ovce koja je stradala zbog ovo malo vune. U mojim smjernicama sam napisao da se bezrezervno zalažem za prava životinja. Ne bih želio poslati krivu poruku – govorio je Josip u Mirelinom zagrljaju.

– Vuna i pamuk su najzdraviji materijali za izradu odjeće. Ovca ništa ne strada ako je se ošiša. Bolje je da je ovca kratkodlaka kad su, na primjer, ljetne vrućine, to joj godi – kazala je Mirela i nastavila ljubiti Josipa.

– Primite se posla, a ne ljubakanja. Tko će pisati transparente? Jeste li postavili sve limove na baraku, jednog dana će nam ovu kućicu odnijeti nevrijeme – lupivši štapom u baraku zapovjedila je gospođa Ružica.

Na prosvjedu protiv Vlade i stanja u državi, koji je organiziran

putem Facebooka, okupilo se stotinjak prosvjednika. U 13 sati su uz povike protiv Vlade krenuli prema Markovom trgu. Prosvjed fejsbukovaca, kako su ih prozvali novinari, okupio se oko mlađahnog revolucionara Josipa Peha. Na putu prema Markovom trgu kordon policajaca ispriječio se pokušaju prosvjednika već kod Kamenitih vrata.

64

– HDZ lopovi, Hrvatsku ste zaribali! Svi na ulice! – derala se okupljena masa koju je predvodio Josip s megafonom. Pravio se kao da policajce ne vidi. Megafonom im se unosio u lice provocirajući ih.

Josip je vidio ujaka Jozu u okupljenoj masi. »Jako mi je drago da je stigao pružiti mi podršku kako je

obećao« – sjetio se Josip – »Kako smo zajedno kao Spidermeni radili penjući se na razne građevine da ih ukrasimo božićnim ukrasima«. Osjetio je da bi se isto tako mogao popeti na policijski kordon i krenuti prema Markovom trgu, gdje se nalazi Vlada. »Bez straha ću se popeti na prvog policajca, zatim trčećim korakom krenuti prema Vladi«.

Josip je preskočio barikade, međutim policija ga je odmah privela. Za njim je skočila i Mirela te prosvjednik koji je bio odjeven kao ovca. U policiji su proveli desetak sati zaradivši prekršajne prijave. Josip se nije dao smesti, bio je jako ljut i čim je izašao iz policijske postaje je najavio nove prosvjede koji bi se održavali svaki drugi dan. Ubrzo su se prosvjedi proširili po cijeloj Hrvatskoj.

U natučenom autu kretali su Božidar i Viktorija kući, u rodnu

Hrvatsku. Bez problema su stigli do Slovenije, gdje su stali u Duty Free Shopu. Željeli su kupiti aperitiv za roditelje te neke CD–e koji su bili na rasprodaji. Bila je noć i nažalost nisu primijetili policijsku patrolu ispred Duty Free Shopa. Vidjevši sumnjiv automobil policijski inspektori su započeli ispitivanje jer se u Duty Free Shopu dogodila pljačka.

65

– Vašu vozačku dozvolu molim – na Hrvatskom je pričao inspektor dubokog glasa.

– Izvolite, idemo sa skijanja, u Sloveniji smo samo u prolazu. Vraćamo se kući – mirno se je opravdao Božidar.

– Gdje ste bili prije pola sata? Što vas tu dovodi? – upitao je inspektor.

– Bili smo kod Maribora, svratili smo ovdje da kupimo neke sitnice u zadnji čas. Ne bi se željeli vraćati kući praznih ruku. Auto je imao udes u Francuskoj, nisam kriv, mogu vam pokazati policijski zapisnik – Božidar je objasnio kompletnu situaciju.

– Ne treba, možete slobodno ući u trgovinu – pomalo nezadovoljno je rekao policijski inspektor.

Kupili su što su naumili i još poneku sitnicu više te se zaputili prema granici s Hrvatskom koja je već bila u vidokrugu. Prepuni dojmova su prepričavali što su sve proživjeli u zimskoj avanturi. Danima će tako prijateljima i roditeljima razgovorom i slikam dočaravati ljepote Francuske. Trebalo je proći nekoliko dana da se aklimatiziraju na toplu zagrebačku klimu te da se vrate u dnevnu radnu rutinu.

Jako su se iznenadili što su Facebook prosvjedi koje je organizirao Josip polučili velik odjek u javnosti i medijima. Po povratku u Zagreb Božidar se telefonski javio Josipu da mu čestita na uspjehu, zahvali se na napetoj knjizi koju su pročitali u šubu i dogovori zajedničko druženje.

66

– Trebali bi se naći, otići ćemo negdje na picu. U Naselku se otvorila nova picerija, valjalo bi je isprobati – zvao je Božidar Josipa.

– Dosta sam u gužvi, organiziram prosvjede svaki drugi dan, a imam novu curu. Sada mi je na faksu ispitni rok, nisam siguran da ću doći – odgovorio je Josip.

– Moraš doći, razvili smo slike da ti pokažemo kako nam je bilo u Francuskoj. Uspori tempo, kad vidiš razlupan auto puknut ćeš od smijeha. Neka dođe i tvoja cura, kako se zove, da li ju znam? – ljubazno je pitao Božidar.

– Ako je tako mogli bi doći Mirela i moja malenkost. Mirela je kćer Ružice koju sam spasio od deložacije, njezin slučaj je bio u novinama, ali mislim da je osobno ne znaš – Josip je potvrdio dolazak na sastanak u novootvorenu piceriju.

– Odlično, nađemo se u subotu navečer poslije prosvjeda. Nemoj da te opet privedu. Dogovoreno? – upitao je Božidar za konkretan termin.

– Dogovoreno, lijepi pozdrav i pozdravi Vikicu. Božidar se spremao da s Viktorijom ode liječniku jer su je opet

mučili bolovi u trbuhu. Kao i zadnji put liječnik nije propisao nikakve lijekove, već samo mirovanje i pijenje puno tekućine. Vrativši se kući jako su se ugodno iznenadili.

– Božo, dušo, trudna sam – odloživši kućni test trudnoće kazala

je Viktorija – Imat ćemo dijete – odmah se je Božidaru, koji je bio malo šokiran, bacila u zagrljaj. Znao je da je pri povratku sa

67

zimovanja u Sloveniji kupila test za trudnoću. Već je zamišljao prve korake malog djeteta, ali od sreće nije mogao doći do riječi.

Svojim usnama Božidar je ljubio Viktoriju te je nikako nije htio pustiti, već je želio što duže uživati u sretnoj vijesti. Morat će požuriti vjenčanje koje je bilo zakazano u proljeće.

– Bravo ljubavi, jako mi je drago. Idemo reći starcima – rekao je Božidar držeći Viktoriju u zagrljaju – Sigurno će im biti drago što će postati baka i djeda.

Božidar je bio presretan kad je čuo vijesti o Viktorijinoj trudnoći. Nije želio da njegovo dijete odrasta u nesređenoj državi u kojoj svaki drugi dan deseci tisuća ljudi prosvjeduju za svoja prava.

Od podizanja velikog betonskog zida koji priječi put do crkve do masovnih prosvjeda u cijeloj zemlji, sve je ponukalo Božidara da iskaže svoj sud o stanju nacije, koje je bilo jako loše. Sjeo je za kompjuter posebno blagoslovljen u božićno vrijeme i iskazao svoje osjećaje u formi dokumenta koji je nazvao Proglas.

U stara vremena, prije razdvajanja crkve i države, proglasom su se služili svećenici da ukažu na tekuće društvene probleme. Uputio je kritiku svim strukturama hrvatskog društva. Božidar se obrušio i na vlast i na oporbu, na sindikate i na poslodavce, svi su bili krivi za tragično stanje u zemlji.

Sljedeće jutro zaputio se prema foto–kopiraoni želeći umnožiti Proglas. Naručio je deset tisuća kopija koje će podijeliti na prosvjedu.

68

– Koliko treba vremena proći da se fotokopira ovaj pamflet? – upitao je Božidar djelatnicu foto–kopiraone. Bila je velika gužva, mnogi su đaci čekali da ima se dovrši fotokopiranje.

– Dvadeset minuta do otprilike pola sata – uljudno je odgovorila djelatnica – Najbolje da odete na kavu dok čekate.

– Imate pravo, kafić je odmah pored – primijetio je Božidar – Platio jesam, doviđenja!

– Čekajte malo, a kako se vi zovete? Ime i prezime? – iz nepoznatog razloga upitala je djelatnica. Božidar se neugodno iznenadio jer nije očekivao da će ga u foto–kopiraoni tražiti ime i prezime, ipak se radilo o političkom pamfletu. Želio je ostati anoniman.

– Zovem se Luka Jagor – dosjetio se je Božidar – Treba li pokazati osobnu iskaznicu za vašu uslugu? – sarkastično je upitao.

– Ne, ne treba osobna iskaznica, hvala – djelatnica foto–kopiraone je nastavila biti ljubazna. Kada se vratio s kave u foto–kopiraonu uzeo je kopirane proglase, utrpao ih u torbu i krenu s Viktorijom na pregled u ginekološku ordinaciju. Auto im je bio na popravku, krenuli su javnim gradskim prijevozom vozeći se pola sata u tramvaju. Išli su da provjere kućni test trudnoće. Sigurni znak trudnoće je nalaz hormona trudnoće u urinu, test koji sa stopostotnom sigurnošću izrađuje ginekolog. Izmjerio joj je krvni tlak i težinu. Vrlo brzo je stigla potvrda kućnog testa trudnoće – Viktorija je bila trudna.

69

Zoran, koji je bio dosta distanciran od politike i prosvjeda, dobio je povišicu. Zoran i Tihomir su obišli cijeli grad u potrazi za garsonijerom koja bi odgovarala Zoranu da je iznajmi, nije više želio živjeti u domu pod patronažom socijalne službe. Pronašli su jednu u starim kućama u centru grada, Zoran je želio biti što bliže Andreji. U Tkalčićevoj ulici smjestila se garsonijera koju je odmah zavolio, starinski uređena sa drvenim, škripavim podom.

Odlučio je iznenaditi Andreju, odveo ju je na paragliding tandem let. Padobransko jedrenje ili paragliding je letenje u zračnim strujama kojima se vješt pilot koristi jednako kao i ptice sa ciljem da se što duže ostane u zraku, dići se više iznad mjesta polijetanja i odletjeti što dalje. Zoran je od svoje 16. godine vozio paragliding i ima instruktorsku dozvolu. Andreja je odmah oduševljeno pristala. Vremenska prognoza nije obećavala, ali su se svejedno uputili na poletište. Bilo je najavljen vertikalni razvoj naoblake, olujni oblaci i grmljavina u poslijepodnevnim satima. Krenuli su na vožnju na Sljemenu gdje su padine izrazito blage i stoga je zahtjevno letjeti nad njima. Na početku Crvenog spusta skijaške staze su se raspakirali, ukopčali i poletjeli! Započeli su obilazak zagorske strane Medvednice, jer je letenje iznad grada Zagreba zabranjeno. Ugodno sljemenarenje ih je uzdizalo čak do 1500 metara visine. Pri kraju vožnje počela je padati kiša koja im nije pravila probleme, sletjeli su u Gornjoj Bistri.

Božidar je stigao na Cvjetni trg, odmah se primio posla i počeo

dijeliti proglas. Došao je do Josipa koji je okupljao ljude koji će

70

držati govor na pozornici i dao mu par primjeraka proglasa. Josipu se jako svidio sadržaj i zamolio ga je da nešto kaže na pozornici, ako ništa drugo neki citat iz proglasa. Primijetili su da se ljudi razilaze od pozornice i skupljaju oko obližnje klupice.

– Hitnu, zovite hitnu – čuo je Božidar da se netko dere iz mase ljudi – U nesvijesti je. Postavite ga na bok!

Božidar se probio kroz masu i došao pomoći unesrećenom čovjeku. Primio ga je za leđa i postavio na bok kako mu jezik ne bi upao u grlo. Slina mu je curila niz obraz, čini se da je imao epileptički napad. Jako ga je potapšao po leđima i čovjek se probudio. Bio je jako blijed i jedva je progovorio da želi vode. Božidar je odmah otišao do prvog kafića i donio kriglu vode.

– Puno hvala, spasili ste mi život. Imam težak slučaj epilepsije. Došao sam jer su mi lijekovi jako skupi, ne mogu si priuštiti plaćati participaciju. Nadam se da ću se izboriti za bolja socijalna davanja onima kojima su najpotrebnija – promrmljao je unesrećenik Božidaru.

– Svatko u našoj državi bi trebao imati pravo na punu zdravstvenu zaštitu. Danas je Vlada donijela odluku da svaki nezaposleni ima pravo na besplatno dopunsko osiguranje. Jasno sam to napisao u ovom dokumentu. Slobodno pročitajte kad dođete malo k sebi – rekao je Božidar dajući mu svoj proglas. Vratio je kriglu u kafić i oprostivši se od unesrećenika krenuo je prema pozornici. Putem je smislio kratak govor. Popeo se na pozornicu želeći malo smiriti strasti uzburkane mase ljudi.

71

– Želio bih vam čestitati dragi ljudi. Zahvaljujući vama imamo novu vladu koja već bolje radi – pametno je i trezveno govorio – Pogledajte kako su se političari rastrčali po svijetu, neka nam nešto dobrog donesu, želimo u Europu. Puno hvala – Božidar je bio jako kratak i dobio najveći aplauz, iako je Josip bio antieuropski raspoložen, osjećao se europski duh među ljudima. Bili su ljuti na vlast, ali su bili dostojanstveni.

Poslije govora krenulo se na mimohod po gradu: od Kamenitih vrata preko Ministarstva unutarnjih poslova, središnjice HDZ–a i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje do Hrvatske narodne banke. Puno su prosvjednici šetali. Kod Hrvatske narodne banke prosvjednici su kreirali živi štit. Rukama su se spojili i okružili je uzvikujući „HNB ne damo te“.

Jednom prilikom svoje mišljenje izrazio je i predsjednik države Ivo Josipović: „Ne prosvjeduju zato što im je užitak hodati cestom, bacati jaja i nositi transparente, nego protestiraju zato što im je teško, zato što nemaju radna mjesta, zato što rade, a ne primaju plaće, zato što su oni i njihove obitelji gladne“ i nastavio „Moramo ubrzati reforme ako želimo do ljeta završiti pregovore s EU. Puno smo poglavlja zatvorili, moramo ubrzati ovih zadnjih par koraka“

Sutradan je slijedio sastanak kod Josipa u stanu, kako bi se

dogovorili detalji prosvjeda koji sve više postaju pokret. Poslije sastanka Josip i Mirela te Božidar i Viktorija trebali su otići na dupli spoj. Na sastanku je bilo puno oprečnih mišljenja, došli su ljudi iz različitih miljea. Među posljednjima je došao Božidar, nikada prije

72

nije bio kod Josipa te se dosta razočarao kada je vidio neuredan Josipov stan. Kada je stigao gledao se isječak s Youtube–a u kojem Josip gostuje u jednoj TV emisiji.

– Puno si toga dobro rekao, ali me zanima kada misliš osnovati političku stranku? Sve ankete pokazuju da su sada izbori ni SDP ni HDZ ne bi osvojili vlast, preko 50 posto ljudi ne zna za koga glasovati – bez okolišanja je Božidar pitao Josipa.

– Ne još, rano je. Prvo neka HDZ siđe s vlasti, a onda ćemo se brzo organizirati. Trebamo urediti kvalitetnu web–stranicu da se ljudi mogu o nama informirati i odmah učlaniti – nerealno je odgovarao Josip – Gledaj ovo je moj pradjed na kojega revolverskim hicima zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić počinio atentat skupa sa Stjepanom Radićem.

– Da, njega su isto ubili – rekao je Josipov otac Ivan koji se oduvijek brine za sinovu sigurnost.

»Kako je rekao „Njega su isto ubili“, ja sam još živ i ostat ću živ. Neću se obazirati na njegove paranoje« razmišljao je u sebi Ivan, a i ostali su se začudili čuvši tako što od njegova oca. Odlučili su ignorirati takvu izjavu, nije bilo komentara.

– Pedeset milijuna kuna je trebala dobiti romska zajednica ove godine od europskih fondova. Dio novaca smo već dobili, nisam baš protiv Europske budućnosti Hrvatske – govorio je na sastanku pripadnik romske nacionalnosti.

– Neka se izjasni i obrazloži tko je za Europu, a tko protiv, zatim ćemo glasovati. Ako novac ulazi samo kroz kredit, nikakva kamata ne može se vratiti. Potrebno je stalno uzimati sve veće kredite, a

73

tako dug raste i dužnička kriza ne završava, ona je samo sve gora. S vremenom dug samo raste. Ja sam protiv, jer novac koji ćemo dobiti od Europskih fondova na neki način će generacije otplaćivati – Josip je dao na znanje svoj antieuropski stav.

– Mislim da, kako ćemo se učlaniti tako se možemo isčlaniti iz Europe, kad nam, eventualno, ne bude odgovaralo. Zasad punim članstvom primamo dvije milijarde eura, što nije mali novac. Ostala prava su nam zajamčena, Hrvatski će biti ravnopravni jezik u EU.

Na glasovanju je prevladala antieuropska struja, što nije puno smetalo Božidaru da nastavi druženje s Josipom. Odmah poslije sastanka sjeli su u auto i krenuli po bolje polovice. U novu piceriju u Naselku stigli su gotovo istovremeno. Kako su sjeli Viktorija je priopćila sretnu vijest:

– Trudna sam, u četvrtom tjednu trudnoće – pohvalila se. – Odlično kaka bi trebala roditi? Po zimi? Krasno biti će

škorpion – zaključila je ju je Mirela. – Da, po zimi, 25.11. je termin! Jedva čekam, trebamo ubrzati

svadbu, novi termin je već za mjesec dana – rekla je Viktorija. – Mora da ste ti i ti Božo sretni, ali ne razumijem tvoj

proeuropski stav – Josip je želio nastaviti političku raspravu. – Glavni razlog je to što želim da Hrvatska proba postati

najrazvijenija zemlja Europe. To bi bio moj cilj, a put do toga moguć je samo kroz integraciju. Tako će i moje dijete imati zagarantiranu budućnost.

74

– Momci dosta o politici, imali ste priliku politizirati na sastanku, prosvjedi su svaka dva dana što je sasvim previše, željela bi mir – zapovjedničkim glasom izjasnila je Viktorija svoje želje.

START

77

»Gdje je Andreja, kasni već 15 minuta« pomislio je Zoran dok ju je čekao kod Zdenca života. »Bolje da o njoj ne mislim«. Na ušima su mu bile slušalice MP3 playera dok je pjevušio pjesmu Blackouta »Jedan i jedan nisu dva već jedanaest«.

Osmislio je logotip koji igrom prve tri znamenke pokazuje da je smisao života u razmnožavanju. Sav se naježio te opet pomislio na Andreju. Znao je da je otkrio nešto revolucionarno.

Počeo je sanjariti »Treba probuditi svijest vezano za digitalne tehnologije i njihovu primjenu. Budući da binarni prikaz nule u strojnom jeziku nisu samo nule i nula je nešto a ne ništa.

Ništa ne postoji. Dva nešto–a pridružena (zbrojena) čine nešto treće: to je jasno svakom ekonomistu, bilo kojem poslovnom čovjeku koji je krenuo od nule«

Novopečeni kompjuterski stručnjak se zamislio o binarnom kodu i sve što on predstavlja da skrati vrijeme do susreta s Andrejom. Sanjareći, Zoran se spremao za mjesečni sastanak Hiperaktivnih sanjara. U jednom trenutku spazio je Elviru koja je izlazila iz HNK.

– Bok Elvira, što ti ovdje radiš, jesi za piće? – dotrčavši do nje uspuhano je upitao.

– Bok Zorane, bila sam na probi. Operna sam pjevačica, kazalište mi je drugi dom. Za piće sam slobodna, mačak. Gdje me vodiš? – afirmativno je pitala Elvira.

– Idemo u Hemingway, dovoljno je luksuzan i u blizini nam je. Čekam prijateljicu, trebali smo ići volontirati, ali čini se da neće doći. Drago mi je da smo se sreli i nadam se da će nam biti ugodno

78

druženje. Upravo sam otkrio nešto revolucionarno. Kako si ti, jesi zadovoljna Izotonom?

– Jako sam sretna, znaš da volim puno pričati i Izoton je upravo ono što mi treba. Mislim da sam već iskoristila besplatne minute za ovaj mjesec. Instalacija je prošla bez problema – bezbrižno je čavrljala jako pristupačna Elvira. Zoran je kao spužva upijao svaku njezinu riječ, potpuno je uživao slušajući boju njezinog glasa. Jedva je čekao da joj ispriča što je otkrio. Djelićem oka ugledao je garavu djevojku nalik Andreji kako brzo vrluda. Bolje ju je pogledao i uvjerio se da je riječ o njoj.

– Oprosti na tren, idem se oprostiti s prijateljicom jer previše kasni, zatim ćemo krenuti na piće da ti sve ispričam – govorio je Zoran donni Elviri i krenuo prema Andreji – Gdje si ti? Dosta mi je tvojih kašnjenja, ne idem više nikad nigdje s tobom. Mogla si se javiti da kasniš, ovo je previše, s nama je zauvijek gotovo – rekavši što misli Zoran je jako iznenadio Andreju.

– A tko ti je ova baba, što ti s njom radiš? Ni ti mene više ne zanimaš. Zanimaju me prava djeca koja imaju adhd, a ne odrasli poremećen čovjek kao što si ti. Nisam ja kriva što me je zvala prijateljica pa sam se zapričala na telefon – obrazlagala je Andreja.

– Baš me briga za tvoja opravdanja, nije prvi put da kasniš. Živi svoj život, a ja ću živjeti svoj. Upoznao sam dovoljno ljudi da mogu živjeti po svom nahođenju. Zauvijek zbogom – oprostio se Zoran od Andreje i krenuo Elviri.

79

– Jako je napeta ova moja prijateljica, uvijek kasni, a onda kad dođe onda se dere na mene. Sada sam joj rekao da me više ne zove. Idemo u Hemingway da se bolje upoznamo.

Kako su sjeli za stol Elvira je primijetila Zoranove oči koje se blistale i usne koje su drhtale i jedva čekale da ispričaju što je osmislio.

– O čemu se radi, što je tako revolucionarno? Imam široku lepezu znanja i vrlo dobru opću kulturu, malo me toga može iznenaditi – hvalila se donna Elvira.

Zoran je iz džepa izvadio kemijsku olovku nacrtavši na račun znak koji spaja prve tri znamenke arapskih brojeva u jedinstvenu cjelinu. Elvira je bila oduševljena, ostala je gotovo bez riječi.

– To je sveti Gral, ovo je jače od Da Vincijevog koda. Otvorena su ti sva vrata od Bijele kuće do egipatskih piramida. Od kud ti uopće ideja da nacrtaš nešto tako originalno?

– Spanđao sam se s udrugom Buđenje gdje sam sad trebao ići volontirati, tamo dolaze svi redom genijalci koji se nazivaju Hiperaktivni sanjari. Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika i umjetnika su i hiperaktivni i sanjare. Albert Einstein, Bill Gates, Mozart, Leonardo da Vinci samo su neki od njih.

– Čula sam za to stanje, mislim da u meni čuči doza hiperaktivnosti kada se sjetim gdje sam sve danas bila i što sam sve odradila. Bilo bi dobro da grafički uobličiš ovu skicu. Sigurna sam da će grafika imati znatnu publiku ako završi u muzeju – savjetovala je Elvira Zorana.

80

– Imaš pravo, na svoj način ču to predočiti u Photoshopu. Imam čvrstu ideju kako bi trebalo izgledati, jedva čekam da skicu vizualiziram. Šteta što nemam kompjutor. Selim se i neke stvari su mi ostale na staroj lokaciji – požalio se Zoran.

– Nije problem, dođi do mene, ja imam zvijer od kompjutera koju rijetko upotrebljavam, uglavnom za Facebook. Bilo bi mi jako drago da baš kod mene nacrtaš grafiku koja će biti slavna, mačak – Elvira je ljubazno ponudila pomoć.

– Može mila, kada da krenemo? Kavu smo popili, što se mene tiče možemo odmah – odgovorio je Zoran. Platio je kave ostavivši konobarima račun na kojem je skica njegove grafike, što je kod njih izazvalo pomutnju. Počeli su osjećati zanos, oduševljenje vidjevši samo skicu.

– Znam tog malog, radi u Izotonu – rekao je jedan – Ovo je za muzej – tako je glasio beskompromisni stav konobara u Hemingway baru. Stigavši u Elvirinu kuću na Srebrnjaku Zoran se odmah primio posla na kompjuteru. Elvira ga je nježno primila za ruku koja je bila naslonjena na miša. Zajedno su sastavljali grafiku koja će obuzeti svijet.

– Samo još jedan kružić ovdje i gotovo je. Krasno izgleda – komentirala je Elvira – sutra ću to dati uokviriti. A kako ćeš je nazvati?

– „Farbanje jaja“ mislim da je to prigodno jer se Uskrs bliži. Hvala ti što si mi pomogla – rekao je Zoran potpuno se približivši Elviri koju je na kraju poljubio. Ostao je kod Elvire cijelu noć,

81

ljubeći je silnom žudnjom. Ujutro, ponovno uz kavu, započeli su razgovor.

– Brinu me ovi prosvjedi, ne bih željela da krenu neželjenim smjerom prema komunizmu ili nacionalizmu, mislim da bismo trebali nastaviti Europski put – izjasnila se Elvira – trebamo zauzeti neku aktivnu ulogu u njima, bez politike će ti se grafika teže objaviti.

– Slažem se s tobom. Iako nisam neki stručnjak, niti sam se involvirao, smatram da je politička elita od vrha korumpirana. Pogledaj na primjer predsjednika: po struci je pravnik i sigurno zna da je zabranjeno okupljanje na Markovu trgu. Međutim, kada je bila njegova inauguracija to je bio javni skup, također na Markovu trgu. Nevjerojatno je kako političari savinu zakon kada ima to odgovara – Zoran je izjavio svoje negodovanje.

– Imam ideju: trebamo napraviti ulaznice na Markov trg i na njima napisati upravo ono što si rekao. Moraš se malo uključiti u politiku, vidim da za sve imaš smisla. Treba probiti policijski kordon i na Markovu trgu bi mogao održati govor – radikalno je govorila Elvira.

– Apsolutno imaš pravo, mogao bi postati predsjednik ili, još bolje, kralj – Zoran je bio visoko među oblacima.

– Mačak, budi sa mnom i sve će ti biti moguće. Jako mi se sviđaju tvoje ideje, Hrvatska se mora vratiti svojoj tradiciji, mora postati kraljevina. Ti ćeš biti dovoljno velika ličnost da budeš kralj–umjetnik.

82

– Dobro, treba prijeći s riječi na djela. Grafiku ću staviti na Facebook i poslati e–poštom u Muzej suvremene umjetnosti. Dok čekam odgovor dizajnirat ću ulaznice za Markov trg.

Zoran i Elvira dat će sve od sebe da kapitaliziraju svoju novonastalu ljubav. Svojom snažnom energijom pokrenuti će lavinu događaja koja će ih odvesti u pravcu koji nisu uopće očekivali.

Božidar je iskoristio prekrasan sunčan dan i odveo Viktoriju na

piknik u prirodu nakon napornog radnog tjedna. Planirali su vjenčanje pazeći na svaki detalj. Sve su dogovorili, ali za kumstvo se nikako nisu mogli odlučiti. Najbolje se rješenje činilo da kumovi s Božidarove strane budu Josip i Mirela, a s Viktorijine jedna prijateljica iz Naselka i njezin muž.

– Josip mi se čini nekako nagao, nisam sigurna da je to dobar zadatak za njega. Ne bih željela neke ispade na svadbi – negodovala je Viktorija.

– Meni se čini kao najbolji izbor. Pošten je, popularan i uglađen. Možda ima financijskih problema, pritišću ga kazne zbog brojnih privođenja i kršenja javnog reda i mira zbog prosvjeda, ali mislim da će za nas moći izdvojiti za neki poklon. On će daleko dogurati u politici, što za nas može biti samo plus – Božidar je branio svog prijatelja Josipa.

– Kako je pošten, a ima toliko kazni za platiti. Pored svega ne sviđa mi se, kao ni tebi, njegov antieuropski stav. On je revolucionar, a revolucija jede svoju djecu. Ne bih željela da mi se

83

svadba pretvori u politički skup s policijskim epilogom. Kao što sam ja odabrala prijateljicu iz Naselka tako bi mogao i ti odabrati nekog od svojih prijatelja. Meni se čini Fizi kao super izbor, blizu je ako nešto zatreba, a dobar u duši – predložila je Viktorija.

– Filip ili Fizi kako ga zovemo od milja mi je jako dobar prijatelj, kojeg znam od malih nogu. Mislio sam i na njega, radi, financijski je samostalan, ali je upravo prekinuo s djevojkom. Glupo bi bilo da bude kum bez kume – rekao je Božidar.

– Sigurna sam da si on za čas može naći drugu djevojku. Kada bi ga pitao za kumstvo on bi se snašao jako brzo, smatram da je on puno bolji izbor od Josipa – Viktorija je uvjeravala Božidara.

– Neka bude po tvom, sutra ću pitati Fizija za kumstvo, pa ću vidjeti što će reći. Nadam se da će prihvatiti.

– Kumstvo se u pravilu ne odbija – zaključila je Viktorija. Piknik su nastavili laganom šetnjom.

– Lijepo je da smo kod tvojih roditelja, kada se rodi dijete puno će nam pomoći, ali kad malo odraste i krene u vrtić trebamo naći novi stan – konstatirala je Viktorija.

– Naći pravi stan za nas neće biti problem. Imamo stambenu štednju i dobre plaće, a i roditelji će nam pomoći. Sada najviše želim da se dijete normalno razvija. Hvala Bogu ne pušiš, ne piješ, stoga vjerujem da će sve biti dobro.

- Jedva čekam da opet pođemo ginekologu, jako se veselim ultrazvučnom nalazu da dobijemo prve slike bebe. Možemo slušati kako djetetu kuca srce. Nemam više metalni okus u ustima, sada mogu normalno jesti – pohvalila se Viktorija.

84

- Znaš što me muči? Toliko sam energije uložio da se makne betonski zid koji prijeći put do crkve, međutim nema nikakvog efekta. Ne znam što je s peticijom koja se potpisivala protiv gradnje. Doduše bar se je nešto dobro iznjedrilo iz moje inicijative, a to je raspelo Isusa Krista. Možda bih se trebao ponovno nekako angažirati? – zabrinuto je upitao Božidar.

- Ni meni se ne sviđa što betonski zid još uvijek prijeći put, ali mislim da više ništa ne možeš učiniti. To je političko pitanje i neka ga rješavaju oni koji su za takve stvari izabrani. Neka se sastane mjesni odbor, pa neka oni o tom raspravljaju, peticija im je dobar povod. Nismo neposredni stanari ulice da možemo pozvati inspekciju ili nešto slično. Znam da si uložio puno energije naoko bez efekta, ali si prepoznat kao netko kome je stalo do Naselka i ljudi te zbog toga cijene – kazala je Viktorija stigavši do auta, čime je bio dovršen njihov piknik i šetnja.

- Neću se više upletati u politiku, premlad sam. Imam krasnu obitelj koja će uskoro dobiti prinovu, i oni mi trebaju biti glavna preokupacija, je li tako? – govorio je Božidar i pokrenuo auto s parkirališta.

- Upravo tako, dolazi dijete, mi radimo i nemamo puno vremena za ostale aktivnosti i hobije – amenovala je Viktorija.

U Elvirinom stanu Zoran je dizajnirao ulaznice za Markov trg u

svom stilu. Malo hrvatskog pletera, malo citata iz Googla, malo je spomenuo prvog hrvatskog predsjednika i kičasti dizajn ulaznica je bio spreman da optuži sadašnjeg predsjednika za nepoštivanje

85

zakona. Nakanio je podijeliti ulaznice prosvjednicima koji tjednima neumorno žele prodrijeti do sjedišta Vlade. U svom naumu ima veliku Elvirinu logističku podršku i blagoslov. Javio se Josipu da će doći na prosvjed.

- Imam nešto novo Josipe: to su ulaznice za Markov trg! Ulaz je slobodan, ima ih dosta za sve prosvjednike, izradio sam ih sam, mislim da treba probati malo radikalniji pristup. Čitao sam i gledao tvoje skice o tome kako masa prosvjednika može razbiti policijski kordon, jako si to jezgrovito opisao i ja sam apsolutno za akciju – euforički je zračio Zoran preko telefona.

- Želio bih što prije vidjeti ulaznice, nisam se toga sjetio, super ideja. Ako treba pomoći ću ti da ih podijeliš, tako nešto je upravo ono što nam treba, uz moje skice o probijanju kordona. Bilo bi dobro da se policija razvuče tako da prosvjednici navrle s više strana – govorio je mladi revolucionar.

Uz mnogobrojne lajkove na Facebooku, Zoran je dobio i jedan veliki lajk od Muzeja suvremene umjetnosti za grafiku „Farbanje jaja“. Pozvali su ga da kao laik održi izložbu radova. Odlučio je u stilu „Farbanje jaja“ oblikovati ostale arapske znamenke. Izložba je zakazana za mjesec dana, što ostavlja Zoranu dovoljno vremena za izradu grafika. Elvira mu je bila stalna muza te se nije micao iz topline njezinog doma i s njezinog kompjutera. Crtao je svakog dana nakon posla u Izotonu do iznemoglosti. Jedan dan nakon posla priznao je Tihomiru da više ne može raditi dva posla, želi napustiti Izoton i graditi karijeru kao umjetnik.

86

- Ne mogu sjediti na dvije stolice, nisam takav tip. Kad radim neki posao želim dati sve od sebe, ali ne mogu kada su mi misli negdje drugdje. Želim na vrijeme dovršiti izložbu, a mislim se politički aktivirati – rekao je svom kolegi Tihomiru.

- Ovdje imaš stalan posao, a izložba dođe pa prođe. Nisam uopće od tebe očekivao da si umjetnička duša, jako sam se iznenadio. A najviše sam se iznenadio kada sam čuo da želiš ući u politiku na revolucionaran način. Kažeš da ne želiš sjediti na dvije stolice, ali želiš biti umjetnik i revolucionar. Daj mi to objasni – glasno je izrazio Tihomir svoje nerazumijevanje.

- Svakako da bi najradije želio biti umjetnik, ali svaku stvar treba pogurati. Ovo nije Amerika i politika ima velike prste u umjetnosti, zato ću se ja sam pogurati. Nadam se da ću izložbama toliko zarađivati da mi neće trebati stalni osmosatni posao. A tko zna, u politici je sve moguće, možda dobijem neku poziciji, da su sada izbori vlast ne bi osvojila niti stranka na vlasti niti oporba. Postoji velika rupa koju ja želim popuniti svojom osobnošću – radosno je kazao Zoran. Na Izotonovu info-pultu nije bilo nikoga, kao ni u shopping centru, imali su dovoljno vremena za razgovor.

- Ti sigurno imaš osebujan karakter, reci što ti je s onim sudom na kojeg si bio pozvan zbog krađe? – pomalo ljutito je pitao Tihomir, bilo bi mu žao da ostane bez dobrog kolege.

- Zaboravio sam ti reći, dobio sam uvjetnu kaznu, ne brini, ne trebam ići u zatvor. Puno mi je pomoglo ono što mi je Božidar rekao u udruzi Buđenje. Hvala ti što si me tamo odveo – zahvalio se Zoran nastavivši – Pred zakonom sam čist, danas definitivno

87

idem na prosvjed podijeliti ulaznice za Markov trg, ako želiš možeš sa mnom.

- Drugi put lima, ne trebaju mi problemi. Zoran je odmah nakon posla požurio na prosvjedni skup. Ovaj

put je prosvjed okupio vesele ljude željne zabave. Bilo je tu bubnjeva i bubnjara, pantomimičara i mađioničara, svakakvih neobičnih ljudi. Prosvjedna povorka krenula je ustaljenom rutom od Cvjetnog trga do Kamenitih vrata koja su tik do Markova trga. Zoran je krenuo s povorkom dijeleći ulaznice, ali je ubrzo uočio da ljudi bacaju ulaznice koje im je podijelio. Nije se okupio tip ljudi koji bi probijali policijski kordon, već da su se ljudi došli zabaviti. Pomalo razočaran počeo je ulaznice za Markov trg bacati u zrak kao što se baca riža na mladence. Krenuo je do Elvire jako ljut, najviše ga je razljutio Josip kojeg uopće nije uspio pronaći, a samo zato što su ljudi bacali ulaznice, ne znači da ih nisu pročitali. Ostavile su velik trag u svijesti onih koji su ih imali priliku vidjeti.

- Stigao sam ljubavi, kako je bilo na probi? – pitao je Zoran Elviru čim je stigao.

- Super, dobro sam se napjevala i pri tome zabavila – odgovorila mu je izlazeći iz tuša – Kako je tebi bilo na prosvjedu? Žao mi je što nisam mogla doći.

- Bilo je dobro, a moglo je i bolje. Šteta, nisam mogao pronaći Josipa, a za ulaznice nije bilo puno interesenata. Bilo bi puno bolje da smo ih zajedno dijelili. Jako me je razočarao – jadikovao je Zoran.

88

- Meni se taj mali čini potpuno nepouzdan, ne bih mu ni mačku dala da mi čuva. Hajde upali TV da gledamo vijesti.

»Znak je demokracije da ljudi mogu prosvjedovati. To je Europa« - govorila je predsjednica Vlade.

»Vani sja sunce, proljeće je! Nadamo se da ćemo do ljeta uspjeti završiti pregovore. To je jasna poruka cijele Europske Unije Hrvatskoj« - rekao je izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku.

- Nevjerojatno da godinama nismo zatvorili poglavlje, a sad gotovo da ne prođe dan kada se ne zatvori poglavlje u pristupnim pregovorima s Europom. Šteta što nisi održao politički govor kako smo planirali, zar nije bilo prilike? – upitala je Elvira Zorana.

- Ne, nije bilo razglasa, niti megafona, nekako je došao drugi tip ljudi. Nema veze, posvetiti ću se radu na grafikama za Muzej suvremene umjetnosti, ionako mi se to čini izglednijim. Ne želim više raditi za Izoton.

- Mislim da politiku ne trebaš tako olako shvaćati. Ako nisi imao sreće s nastupom isprve ne znači da ne treba opet pokušati. Prosvjedi su i dalje svaka dva dana. Biti će još šansi da se pokažeš. Vezano za Izoton, mislim da si ga prerastao – Elvira je izrazila svoje mišljenje – Staviti ću da nam u podlozi svira Hladno pivo i njihova „Sreća“.

- Može, obožavam tu pjesmu »Što nam treba u životu? Za tu sreću, pa na stotu? Jedan klik u Photoshopu i već smo spremni za Europu« - pjevao je Zoran pjesmu Hladnog piva, a na televizoru se moglo čuti:

89

»U Hrvatskoj imate jako zanimljive ljude. Kada uđete u Europu, što se nadam da će biti što prije, biti će prilike da se bolje upoznamo« - govorio je britanski veleposlanik u Hrvatskoj, pri čemu je Zoran mislio da prvenstveno govori o njemu.

Josip nakon kraće stanke zbog gripe ponovno preuzima vođenje

prosvjeda. Najavio je da će prosvjedi biti žešći no ikada, te je dogovorio pakt s Bad Blue Boysima koji bi mu trebali pomoći da se probije do Markova trga. Paralelno s derbi utakmicom Dinamo – Hajduk održavao se prosvjed na kojim je policijsko osiguranje bilo na nivou dolaska Pape. 6000 policajaca je bilo smješteno po cijelom gradu, najviše oko Markova trga.

- Nemoj ići na Markov trg, molim te kao Boga. Ako huliganima dozvoliš da preuzmu inicijativu huligani će preuzeti i vodstvo. Nećeš biti nigdje u njihovim radikalno desnim stavovima. Država će biti u rasulu. Danas je Sveti Josip, Josipe, on je zaštitnik Hrvatskog Sabora. Ako za nikog drugog, molim te u ime Svetog Josipa da ne ideš na Markov trg – dramatično je kazao Božidar u telefonskom razgovoru.

- Dobro Božo, vidjet ćemo. Ne paničari, sve će biti dobro – kratko mu je i nejasno odgovorio Josip.

Prosvjed je počeo uobičajenim skupljanjem na Cvjetnom trgu u 18 sati, Josip je u prijenosu uživo davao izjavu za jednu kabelsku televiziju. I Zoran je stigao na Cvjetni trg, gdje je odmah uočio Josipa. »Političari stalno daju izjave, a radni ljudi, te umjetnici ostaju u šutnji« pomislio je Zoran. »Tko je on da radi đumbus iz

90

države? Ako je netko treba voditi onda sam to sigurno ja. Radi moje grafike pokrenule su se mnogobrojne revolucije u Arapskom svijetu koji čeka da im se obrati vođa. Josip je nitko i ništa prema meni sad ću mu pokazati lekciju« nadalje je razmišljao Zoran. Odlučio ga je fizički napasti, krenuo je do njega bez obzira što je davao izjavu. Prvo ga je zagrlio.

- Bok frende, kako si? – ironično ga je pitao Zoran, netom prije no što ga je udario šakom. Razbio mu je nos pred kamerama. Odmah ga je privela policijska patrola. Josip je bio u šoku i odmah je otišao u dežurnu hitnu pomoć da mu saniraju nos.

- Znaš li ti tko sam ja? – pitao je Zoran policajca kao slavna ličnost. Dežurni policajac koji je pazio na njega u kombiju samo je šutio – Svima ću vam biti šef, a kad završim s vama bit ćete na ulici. Znam važne ljude, odrješite muškarce, a na kao što je ovaj Josip Peh. Čut ćete vi još za mene. Kuda me vodite, umjesto da me nagradite što sam vas riješio Josipa i njegovih prosvjeda vi ste me priveli? Nema smisla to što radite, Taj Josip Peh je protudržavni element, sjetite se koliko ste puta njega priveli. Nisam kriv nizašto – govorio je Zoran na egotripu.

- Prvo ideš u stanicu na ispitivanje i provjeru, zatim kod sudca za prekršaje. Ostat ćeš u zatvoru, gospodin Peh će vjerojatno podići tužbu protiv tebe – hladnokrvno je govorio policajac.

- Gospodin Peh je običan nitkov, kada sam imao ulaznice za Markov trg, da malo začinim prosvjed nije ga bilo nigdje. U zatvor sigurno ne idem, sljedeći mjesec imam izložbu, vidjet ćete vi tko

91

sam ja – Zoran nije shvaćao da je svojim postupkom otkazao izložbu.

- Imaš izložbu, ti si umjetnik? Takve u zatvoru najviše vole – jako se nasmijao policajac.

- Da, između ostalog, umjetnik sam, imaš što protiv? Uskoro ću biti nešto puno više, nisam gotov s politikom. Jedva čekam da raskrinkam Josipa da ljudi vide kakav je on ljenčina. Na vlastite prosvjede mu se ne da dolaziti, pa gdje toga ima? Ima 28 godina i još studira, znam ja njega jako dobro – govorio je Zoran policajcu koji ga je propraćao iz auta do policijske postaje – Imam pravo na jedan poziv i želim to pravo iskoristi.

- Koga želiš zvati bitango, odvjetnika? Ni on ti neće pomoći – policajac se ponovno nasmijao – Evo ti telefon zovi koga želiš, ako misliš da ti može pomoći.

Zoran se dvoumio koga će nazvati – najboljeg prijatelja Tomislava koji ima iskustva s policijom ili djevojku Elviru. Nije znao tko mu može bolje pomoći. Ipak se nakraju odlučio za Elviru.

- U policijskoj sam stanici, razbio sam Josipu nos, daj me izvuci van.

- Sve sam vidjela na televiziji, zaslužio je to što je dobio. Drži se ljubavi, prijatelj mi radi na policiji kao inspektor, sad ću ga nazvati da te izvuče na slobodu. Je si već dao svoju izjavu? – pragmatično je pitala Elvira.

- Nisam davao nikakve izjave, samo sam razgovarao s dežurnim policajcem. Kaže da ću u zatvor u što ne vjerujem. Veliko je pitanje hoće li me Josip tužiti. Ako me ne tuži čini mi se da me nemaju

92

osnove ovdje zadržavati – rekao je Zoran dok mu je policajac rukom pokazivao da završi razgovor.

- Sigurna sam kad se oporavi neće povlačiti nikakve tužbe, čujemo se, sada idem zvati inspektora.

Josip je bio potpuno razočaran razvojem događaja. Potpuno je

zanijemio. Od njegovog proboja na Markov trg nije bilo ništa. U hitnu pomoć je stigla Mirela da ga utješi. Nije mu bilo jasno da mu jedan poznanik može nanijeti toliku bol. Više ga je boljelo srce nego sam nos. Shvatio je da je pretjerao s prosvjedima i da s njima treba stati, ako zbog ničega radi vlastite sigurnosti. Ovako ga prisluškuju sigurnosne službe, prate i maltretiraju obični ljudi. Odlučio je da neće podići tužbu protiv Zorana, koji je u trenutku izgubio razum.

Kako su se prosvjedi stišali Hrvatska je ekspresno zaključila

preostala poglavlja u procesu pristupanja u Europu. Zoran se izvukao iz zatvora, ali ionako slab ugled mu je bio dodatno okaljan, nisu ga više željeli u Muzej suvremene umjetnosti. Josip je marginaliziran na političkoj sceni.