Primjeri i analize

Skulptura

Puna plastikaA) StatuaB) Mobil

ReljefA) VisokiB) NiskiC) Uleknuti

Podjela skulpture

Miron, Diskobol, oko 450.g. pr. n.e.

Statua

Statua je tijelo koje slobodno stoji u prostoru

Trodimenzionalno jeMora se obilaziti sa svih

strana da bi se doživjeloStatui se mijenja oblik

ovisno o našem kretanju

Alexander Calder

Mobil je pokretna puna plastika

Masa mobila je neznatnaKonstruiran je tako da se

nalazi u labilnoj ravnoteži te se pokreće strujanjem zraka

Mobil se sam okreće prema nama i ostvaruje se u kretanju (nije ga potrebno obilaziti sa svih strana)

Mobil

Visoki reljefGiunio Basso, sarkofag

Reljef je plastika oblikovana samo s prednje i bočnih strana

Sa stražnje strane vezana je za podlogu (zid, stranicu sarkofaga, portal...)

Kod visokog reljefa izbočenje je vrlo veliko, volumen prodire u prostor a ponegdje prostor prodire između volumena i pozadine

Visoki reljef se isto mora obilaziti sa svih strana da bi ga se doživjelo

Visoki reljef

Volumen na niskom reljefu tek je neznatno izbočen i odvojen od podloge

Niski reljef više podsjeća na sliku nego li na skulpturu

No on je ipak trodimenzionalan pa se ubraja u vrste skulpture

Iako su razlike u visini malene, svijetlo i sjena koji nastaju između izbočenig djelova volumena i podloge naglašavaju plastičnost i trodimenzionalnost

Niski reljef

Apolon u kočiji, Rim

Na uleknutom reljefu prizor je uklesan u kamenu ploču tj. podlogu

Kada bi ga gledali bočno, ne bi ništa vidjeli

Nikakav volumen ne ulazi u prostor

Plastičnost (3D) se ostvaruje u odnosu između ploha koje su sve u istoj ravnini te udubljenja između njih

Udubljenja su plitka i uska, plohe ravne pa ovakav reljef ima sličnosti s crtežom

Uleknuti reljef

Amenofis i Nefretiti

Karakterističan je za egipatsku umjetnost

Masa je prostorni oblik sa sve tri dimenzije: širinom, duljinom i visinom. Masu također određujemo kao obujam ili zapremninu nekog tijela u prostoru. Masa iznutra može biti šuplja i sadržavati prostor unutar sebe, kao primjerice kuća ili lopta. Masom možemo zvati kamen, grumen gline i sl., ali i posve tanak list papira - bilo koji trodimenzionalni oblik koji u sebi ne sadrži prostor.

Masa

Prema odnosu mase i prostora možemo napraviti kategorizaciju mase pune plastike:A) monolitna ili apsolutna masaB) udubljeno-ispupčena masaC) prošupljena masaD) plošno-istanjena masaE) linijski istanjena masa

Monolitna masa je volumen posve ispunjen materijom, zatvoren, prostor je istisnut iz volumena. Statičan je odnos volumena i prostora: prostor ne prodire u volumen, a volumen ne prodire u prostor. Prostor samo kruži i obavija volumen. Oblik je zbijen. Jaje, kamen ili krumpir primjeri su apsolutne mase u prirodi.

Apsolutna ili monolitna masa

Džamonja, Rijeka

Ako prostor negdje prodre u volumen i ako volumen izađe u prostor, tada govorimo o udubljeno-ispupčenoj masi, odnosno o konkavno-konveksnoj masi.

Arpova skulptura kompozicijski ispituje proporcionalne odnose volumena i prostora

volumen i prostor u jednakoj mjeri prodiru jedan u drugi, što je uglačanošću površine dodatno naglašeno, svjetlo putuje osvjetljavajući i ističući krivulje oblika.

Udubljeno – ispupčena masaJean Arp, Poprsje žene

Prošupljena masa nastaje potpunim prolaskom prostora kroz masu. Prostor tada slobodno struji, a volumen ga obuhvaća i okružuje.

Skulptura je oblikovana od metalnog omotača koji se savija oko prostora koji kroz njega prodire

Interakcija prostora i mase je intezivna – prostor koji prodire kroz masu jednako je važan kao i sama masa, prostor je sastavni dio skulpture

Prošupljena masaHenri Moore

Pritiskom na masu s obje strane počinjemo ju istanjivati. Prostor sve više dolazi do izražaja prema masi koja se sve više smanjuje. List papira, morska školjka ili komad lima primjeri su plošno istanjene mase

Bakićeva skulptura zapravo je limena ploča, narezana i presavijana u različitim pravcima. Tako je smisao oblikovnog načela smještena već u imenu: riječ "razlistana" povezuje se s listom, plošno istanjenim oblikom, ali i drvetom na kojem se listovi šire i trepere u svim smjerovima.

Plošno-istanjena masaVojin Bakić, Razlistana forma

Ako masu pritišćemo sa četiri strane (odozgo, odozdo, slijeva i zdesna) počinjemo joj oduzimati masu toliko da nas konačni oblik podsjeća na liniju, kao primjerice žica ili grana. Pošto takvi oblici ipak sadrže određenu količinu mase (opipljivi su) govorimo o njima kao o linijski istanjenim masama.

Linijski istanjena masa Giacometti, Čovjek

Kompozicija predstavlja raspored i odnos dijelova neke cjeline. Kompozicija je pojam koji u likovnoj umjetnosti označava strukturu koju tvore likovni elementi u svom međuodnosu.

Kompozicija je umjetnost raspoređivanja "raznih elemenata kojima slikar raspolaže da izrazi svoje osjećaje". Henri Matisse

Vrste likovnih kompozicija ovise o rasporedu oblika koje prikazujemo na plohi ili u prostoru, te tako postoje: vodoravna, okomita, kosa (dijagonalna), kružna, piramidalna i slobodna kompozicija.

Kompozicija

Zvonimir Buljević: Šetnja, 1975.

Vodoravna kompozicija

Vertikalna kompozicija

Dijagonalna kompozicija

Georges De la TourStrpljiva Magdalena,1638

Kružna kompozicija

Henri Matisse, Ples

Barbara Hepworth

Slobodna kompozicija

Likovna kompozicija uključuje više pojmova, odnosno načina kombiniranja likovnih elemenata:

RitamKontrastHarmonijaRavnotežaProporcijeDominacijaJedinstvo

Svojstvo svakog likovnog djela je da ima sastavne dijelove koji su jednoliki ili raznoliki, te da se ti dijelovi nižu u ravnomjernim ili nejednakim razmacima. Taj redoslijed čimbenika i njihov međusobni odnos nazivamo ritam

Ritam Victor Vassarely

Zadar, crkva Sv. Stošije

Proporcija je odnos između dvije veličine, mjerilo po čemu je nešto veliko, malo ili skladno. Proporcije su skrivena, ali uvijek nazočna sastavnica u kompoziciji svakog likovnog djela i jedan od odlučujućih činitelja njegova sklada (harmonije) ili nesklada. Jedno od najstarijih pravila sklada je proporcija zvana "zlatni rez" koji glasi: manji dio prema većem, odnosi se kao veći dio prema cjelini.

Proporcija izravno utječe na pojam ljepote u mnogim razdobljima (umjetnost antičke Grčke i Rima, posebno renesansa i klasicizam)

Zlatni rez je kompozicijski zakon u kojem se manji dio prema većem odnosi kao veći dio prema cjelini

Zlatni rez je matematički pojam razmjera koji se koristi u umjetnosti

On se nikada ne može do kraja izračunati

Otkriven je u antičkoj Grčkoj a ponovo se u europskom slikarstvu javlja u doba renesanse

Proporcija i Zlatni rez

Caravaggio, Narcis

Piero Della Francesca, Bičevanje Krista

U likovnim umjetnostima perspektiva (od latinskog glagola prospicere što znači vidjeti, razabrati) označava način prikazivanja prostora na slici. Kao i u svakodnevnom govoru kada govorimo kako "netko ima perspektivu, perspektivan je", u perspektivi uvijek podrazumijevamo nešto ispred ili nešto iza, bilo u prostoru, vremenu ili značenju. Tako perspektiva istovremeno prikazuje i pogled na svijet, odnosno što je u kojem vremenskom (povijesnom) razdoblju bilo više, a što manje važno. Stoga, umjesto o prijenosu trodimenzionalne stvarnosti u plohu je točnije govoriti o prijevodu stvarnosti u sliku.Razlikujemo više vrsta perspektiva, od kojih je svaka bila i najbolja i jedina moguća za dotičnu kulturnu sredinu i u određenom povijesnom trenutku:

Perspektive

Vertikalnom se perspektivom ono što je u stvarnosti jedno iza drugog prikazuje na površini slike jedno iznad drugog. Dubina se na plohi prikatuje kao vertikalno nizanje traka planova. Dosljedno tom plošnom načinu prikazivanja prostora, ni likovi se ne oblikuju kao volumen (tonskom modelacijom) već također plošno, bez sjena.

Vertikalna perspektiva

Egipatsko slikarstvo je poznato po svojem slikarstvu diktiranom poštivanjem plohe. Ljudski likovi su pritisnuti uz plohu, i tamo gdje se pojavljuje dubina (mnoštvo robova ili vojnika npr.) oni se prevaljuju i nižu jedni nad drugima.

Mozaici iz Eufrazijane

U europskom slikarstvu vertikalna perspektiva karakteristična je za razdoblje romanike, 11. i 12. stoljeće. Ovdje dolazi do zanimljive redukcije: pejzaž se pojednostavljuje i konačno apstrahira u likovne trake raznih boja koje se vertikalno slažu jedna na drugu; trake postaju "likovne kratice" za prostorne planove. Iza figurativnih (ali plošnih) likova nižu se raznobojni pojasi u kojem najviša traka plave boje uvijek označava nebo, a ostale boje prostor na zemlji. Lijevo vidimo "Navještenje" i "Vizitaciju", mozaike iz Eufrazijeve bazilike u Poreču, VI st., s raznobojnim trakama u pozadini. Zeleni pojas očito predočuje travnato tlo, tamnomodri pejzaž, prirodu u daljini.

Kronološki, obrnuta perspektiva slijedi vertikalnu, i pojavljuje se u razdoblju gotike, u 13. i 14. stoljeću.Gledajući predmete koji se protežu u daljinu, uočavamo prividno lomljenje i deformiranje kuteva za koje znamo da su pravi; ako se ta pojava želi prikazati ne razumijevajući zakonitosti po kojima se to dešava, tada se objekti prikazuju na onako kako ih vidimo - smanjeni razmjerno s udaljenošću i paralelnim linijama koje se približavaju - već obrnuto, paralelne linije se razmiću, a dimenzije predmeta s udaljavanjem rastu. Dakle, na prikazu kubusa, obrnuta perspektiva prikazuje zadnju, udaljeniju plohu kao veću od prednje. Svijet se prikazuje naopačke, ali ne kroz razvijen sustav, već instinktivno i nasumično. Stereometrijski likovi se deformiraju u različitim smjerovima pokušavajući svladati pravila vizualnih promjena objekata u prostoru.

Obrnuta perspektiva

CimabueGrad Judeja, 1280.g,

Pojavom geometrijske perspektive u 15. st. započinje novo razdoblje u Europi: renesansa. Začetak se pripisuje Massaciu i njegovoj fresci "Svetog trojstva" u crkvi Santa Maria Novella u Firenci, 1426. g.

Iskustvo gotike o deformiranim bridovima sada je dobilo objašnjenje uređeno geometrijskom konstrukcijom zasnovano na očištima ili nedogledima: vertikalne linije pri udaljavanju ostaju vertikalne, horizontalne ostaju horizontalne, ali one koje se odaljavaju odlaze u očište, kojih može biti jedno, dva ili tri.

Linearna ili geometrijska perspektiva

Zakonitosti očišta možemo očitati na primjeru vizualne piramide koju je konstruirao renesansni arhitekt i teoretičar Leone Baptista Alberti. Osnova piramide je četverokut okrenut prema gledatelju, a njezin vrh se nalazi na horizontu. Linije koje odlaze u očište (koje je u visini očiju) označavaju bočne stranice koje se udaljavaju od gledatelja. Pomakom u stranu očište se izmiće u suprotnu stranu, a podizanjem očiju (zajedno s tijelom, ako se uspinjemo stubama primjerice) očište se spušta i nastaje tzv. "ptičja perspektiva". I obrnuto, ako je objekt promatranja iznad nas govorimo o "žabljoj perspektivi".

Stoga vidimo kako se svi oblici koji se udaljuju od gledatelja pravilno smanjuju (ako su jednake veličine, naravno) upravo po ovim dijagonalama koje vode u očište. Konstrukcija se donekle komplicira uvođenjem drugog i trećeg očišta, ali sustav je lako razumljiv.

Paolo Ucello, Čudo hostije, 1469.g.

O počecima atmosferske perspektive možemo govoriti kod Leonarda da Vincija. On ju je ne samo slikao, već i pisao o njoj u svom Traktatu o slikarstvu u 15.st:

pasus "258. O zračnoj perspektiviPostoji još jedna perspektiva: nazivam je zračnom (atmosferskom), jer se kroz raznolikost zraka mogu saznati različita rastojanja raznih zgrada (...) ...ako želiš da na slici izgledaju dalje jedna od druge, trebaš zamisliti dosta gust zrak. Ti znaš da u takvom zraku poslijednje po redu stvarikoje se u njemu vide, odnosno planine, zbog velike količine zraka koji se nalazi između tvog oka i njih, izgledaju plavlje, gotovo zračne boje kad je sunce na istoku. Dakle, (...) trebaš napraviti prvu zgradu u njenoj boji; udaljeniju napravi sa nejasnijim konturama i plavlju, a onu koja hoćes da bude još toliko udaljena, napravi još toliko plavljom; onu koja hoćeš da bude pet puta udaljenija, napravi pet puta plavljom."

Atmosferska perspektiva

Atmosferska perspektiva je nadopuna geometrijskoj perspektivi jer stvara dodatnu iluziju dubine na slici a karakteriziraju je tri promjene:1. Obrisi - u prednjem planu su oštri, a u daljini se omekšavaju2. Tonovi boja - u prednjem planu intenzivni i kontrastni, u daljini blijede3. Spektar boja - blizu tople i one koje jesu, u daljini se reduciraju na modre

Leonardo je prvi počeo koristiti zamućivanje kontura, i tom je postupku dao ime sfumato (maglićasto, zamagljeno, obavijeno parom). Također, prvi je koji je tako pristupio prikazivanju pejzaža; u tom svjetlu, slavna slika Mona Lize dobiva posve drugo značenje - na slici nije važan literarni osmjeh već likovni pejzaž u pozadini. Na njegovoj slici Bogorodica sa Sv. Anom (1510.) taj pejzaž vidimo još više naglašen.

Claude Lorrain, Kralj David i tri junaka, 1645.g.Vidimo da se atmosferska

perspektiva počela koristiti u renesansi, u 15. st., ali je posebnu važnost dobila u razdoblju baroka u 17. st. To je razdoblje koje otkriva da ni geocentrični ni heliocentrični sustavi nisu konačni; oko sunčevog sustava raširio se beskonačan svemir. Prostor je postao beskrajan, a vrijeme beskonačno. Tako se u slikarstvu sve više afirmiraju pejzaži kojima se želi dodati osjećaj beskraja.

Koloristička perspektiva se zasniva na optičkom svojstvu toplih boja da djeluju ekspanziono, približavajuće, te hladnih boja da djeluju introvertno, udaljavajuće. Stoga se u kolorističkoj perspektivi prednji planovi bojaju toplim bojama (crvenom, žutom i narančastom), a udaljeniji planovi hladnim bojama (plavom, zelenom i ljubičastom).

Izvor kolorističke perspektive je u atmosferskoj. Njenu sistematizaciju svjesno su obavili tek impresionist šezdesetih godina 19. st. slikajući na otvorenom (plein-air): pokušavajući učiniti sliku svjetlosnom pojavom oni su sjene slikali hladnim bojama a osvjetljene dijelove toplim, bez dodavanja tamnijih tonova i tonske modelacije. Taj postupak, nazvan modulacija, nešto kasnije će isključivo koristiti tzv. ekspresionisti - fovisti, ali i mnogi nakon njih. Krajem dvadesetog stoljeća slika ponovno postaje naglašeno plošna, odbacije se modelacija i koristi modulacija, pa tako i koloristička perspektiva svojim čistim plohama toplih i hladnih boja pomaže slikarima u izbjegavanju iluzionizma koji stvara geometrijska perspektiva

Koloristička perspektiva

Vlamnic, Bougival, 1905.g.

Za razliku od atmosferske, udaljeni oblici u kolorističkoj perspektivi ne gube boju, oštrinu i jasnoću obrisa, već i intenzitet i oštrina obrisa ostaju jednaki u svim planovima slike, a boje se slobodno biraju unutar pravila o toplo-hladnom udaljavanju i približavanju.

primjer igranja planovima pomoću boja: ovdje se svjesno ne poštuje geometrijska perspektiva, a nema ni tonova - ipak je posve jasno kako je crveni stol nama bliže od zelenog zida ili ormara. I kroz prozor se naziru zelena i plava boja koje udaljavaju taj dio slike od nas.

Henri Matisse, Mrtva priroda s patliđanima, 1912.g.

Picasso, Gospođice iz Avignona, 1905

Poliperspektivi ime kaže kako se ovdje radi o nekoliko (istovremenih) pogleda. Ona je u novo vrijeme afirmirana od strane kubista, na koje je idejno, čini se, utjecala Einsteinova teorija relativnosti, prema kojoj su sva stanoviša jednako točna i važna istovremeno.

Kubizam je službeno započeo slikom Pabla Picassa "Gospođice iz Avignona", 1907. Međutim, bolji primjer za analizu poliperspektive biti će njegovi portreti. Na njima lako možemo vidjeti kako su lica koa prikazuju istovremeno promatrana s nekoliko strana, i s profila i en face; sve strane lica jednako su važne za jednu osobu.

Poliperspektiva

Lijevo oko je očigledno gledano sprijeda a desno sa strane. Picasso nam čak daje ključ za čitanje te slike: obratite pažnju na vrat, na kojem se narančastom i crvenom, te tamnom i svjetlom plavom bojom označava vizualna simetrala koja razgraničuje profil og en facea. I na nosu vidimo istu zakonitost - obris mu je profil, a crvene nosnice en face.

Glava žene