skandalozna ljubav - brenda joyce

k r a l j i c e l j u b av n i h r o m a n a•

Od rođenja buntovna i neovisna lady Nicole Bragg Shelton želi ostati nesputana i odbija se pokoriti krutim pravilima koja je viktorijanska Engleska tako rado voljela postavljati. No neobjašnjiva i istodobno

silna želja potiče tu prelijepu nasljednicu da uđe u skandaloznu vezu s vojvodom od Clayborougha, Hadrianom Braxton-Lowellom.

Osjećajem dužnosti i časti vezan za drugu ženu, Hadrian je zaprepašten Nicolenim smionim ponašanjem, no istodobno

očaran njezinim smjelim slobodnim duhom i senzualnošću od koje zastaje dah. Premda odlučan tu crnokosu ljepoticu učiniti

svojom ljubavnicom, nikada neće pristati na brak s njom. Ali Nicole nije igračka s kojom bi se muškarac poigravao. Spremna je riskirati tešku patnju kako bi zadovoljila svoju

neobuzdanu beskompromisnu strast... i zadobila nepokolebljivu odanost i vječnu ljubav neodoljivo privlačnog vojvode.

ISBN 978-953-14-1835-5

w w w.moz aik-k nj iga.hr

139,00 kn

Skan

daloz

na lj

ubav

bren

da

joyc

e

brenda joyceUz Brendu Joyce zasigurno ćete ostati budni

čitajući do dugo u noć – milwaukee journal sentinel

▴tajne

▴nepredvidivo srce

kraljice ljubavnih romana

brenda joyce

Skandalozna ljubav

Skandalozna ljubav

Brenda Joyce

Skandalozna ljubav

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga četrdesetsedma

Naslov izvornika Scandalous Love

Copyright ∂ 1992 by Brenda Joyce Senior

Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015.

Nakladnik Mozaik knjiga

UrednikZoran Maljković

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnice Marija Morić

Ilustracija na naslovnici ∂ Ilina Simeonova / Trevillion Images

TisakDenona, Zagreb, srpanj 2015.

ISBN 978-953-14-1835-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000909546.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Brenda Joyce

Skandalozna ljubavS engleskog prevela

DRAGANA GROZDANIĆ

Ova knjiga posvećena je Adamu Matanu, senioru, rođenomu 14. rujna 1991.,

u dva i trideset ujutro.

Dobro došao na svijet, dušo!

Kao i obično, to se već podrazumijeva, knjigu posvećujem i svojemu najboljemu prijatelju, svojoj

najvećoj ljubavi, suprugu… Elieju.

PROLOG

Clayborough, 1874.

Dvorana je bila prepuna gostiju. Živahni glasovi, razdra-gan smijeh i vedri zvuci gudačkog kvarteta razlijegali

su se hodnicima. U prevelikom krevetu, dva kata iznad ple-sne dvorane, ležao je malen dječak i slušao zvukove koji su odjekivali njegovim domom. Držao je svoje čvrsto stisnute malene šake ispod pokrivača, besano zagledan u tamu.

Nije volio mrak, ali sada je bio šestogodišnjak i nije više bio malo djetešce; neće paliti svjetlo pokraj kreveta. Naprotiv, zagledao se u sjene na zidu, sjene koje su stvarale staromodne svjetiljke na zidu u hodniku, čija je svjetlost prosijavala kroz vrata koja je njegova dadilja pozorno ostavila odškrinuta.

Zamišljao je da su te treperave sjene ljudi, a ne čudovišta; žene u blještavim draguljima i muškarci u ponoćno crnim fra-kovima. Zamišljao je sebe kao jednoga od njih, ali ne kao dje-čaka, već kao muškarca, pravoga muškarca, snažnog i moćnog poput nekoga od onih lordova ispod. Snažnog i moćnog po-put vojvode, njegova oca. Ne… još snažnijeg. Mnogo moćnijeg.

Osmjehnuo se zbog te maštarije. Na trenutak se osjećao odraslim. Uto ih je začuo. Osmijeh mu je iščeznuo i naglo se, drhtureći, uspravio u sjedeći položaj.

10 Brenda Joyce

Bili su vani u hodniku, ispred njegovih vrata. Naprezao se da ih može čuti… premda ih nije želio čuti. Glas njegove majke bio je nježan, gotovo poput šapta. – Nisam očekivala da ćeš se vratiti. Hajde, daj da ti pomognem.

I glas njegova oca. – Toliko me želiš što prije otpraviti u krevet. – U glasu vojvode od Clayborougha nije bilo nimalo nježnosti.

Maleni dječak samo je još čvršće stegnuo pokrivač. Nije se više bojao onih sjena. Čudovište je sada bilo ispred njegovih vrata, u hodniku.

– Što je, Isobel? – želio je znati Francis Braxton-Lowell? – Jesam li te rastužio? Očito si nezadovoljna što me vidiš. Bojiš se da bih se mogao priključiti gostima u vlastitom domu?

– Naravno da nisi – odgovorila je smireno njegova majka. Dječak nije želio ustati iz kreveta, ali skliznuo je na pod,

otpuzao do otvorenih vrata i provirio iza njih. Vojvoda je bio visok, plavokos, zgodan; njegova majka bila

je još svjetlije kose, zapanjujuće ljepote, otmjena. Njegovo li-jepo večernje odijelo bilo je zgužvano i bio je neobrijan, dok je ona bila slika savršenstva u svojoj srebrnoplavoj satenskoj haljini, s blještavim dijamantima. Na vojvodinu licu jasno se očitovalo gađenje te se on naglo okrenuo, posrnuo, i te-turajući zaputio niz hodnik. Lice se njegove majke objesilo. Tjeskobno je pošla za njim.

Virio je za njima.Vojvoda je zastao ispred vrata svoje sobe. – Nije mi po-

trebna tvoja pomoć. – Namjeravaš li sići dolje u prizemlje?– Bojiš se da ću te osramotiti? – Naravno da ne.

Skandalozna ljubav • 11

– Kako dobro lažeš. Zašto me ne pozoveš dolje u prize-mlje, Isobel?

Majka mu je bila leđima okrenuta pa joj nije mogao vidjeti izraz lica, ali glas joj više nije bio onako smiren. – Ako nam se želiš priključiti, ne bi li se prethodno preodjenuo?

– Možda i hoću! – progunđao je. Pogled mu se odjednom zaustavio na niski dijamanata oko njezina vrata. – Nikada dosad nisam vidio taj komad ljepenke.

– Nedavno sam dala da mi ga naprave.– Dođavola… pa to uopće ne nalikuje na ljepilo i staklo! Isobel nije odgovorila.Između njih je zavladala napeta tišina. Dječačić je otpuzao

naprijed i čučnuo iza lakiranog molitvenog stola. Obuzeo ga je užasan strah. Vojvoda je razrogačio oči i odjednom žestoko strgnuo dragulje s majčina vrata. Isobel je zatomila vrisak. Dječak je iskočio.

– Ovo je pravo! – povikao je vojvoda. – Bože, pa to su pravi dijamanti! Kučko izdajnička! Skrivala si novac od me-ne, zar ne?

Vojvotkinja je stajala sleđena.Dječak se također sledio, dašćući neposredno iza nje. – Jesi li? – viknuo je Francis. – Odakle ti novac za ovo?

Odakle? Prokleta bila!– Od tantijema – rekla je Isobel, kojoj je glas neznatno za-

drhtao. – Upravo smo dobili naše prve tantijeme od rudarske tvrtke Dupres.

– Najprije si u najam dala moju zemlju bez mojega do-puštenja – urlao je bijesno Francis. – A sada još i moj novac skrivaš od mene! Nikada ne odustaješ, zar ne?

– Kako drukčije mogu spasiti tvoju očevinu?

12 Brenda Joyce

Za nekoga toliko pijanog, Francis se kretao iznenađujućom brzinom i snažno udario svoju suprugu posred lica. Vrisnula je i zavrtjela se, naslonivši se o zid.

– Oduvijek si bila prijetvorna, Isobel, od prvoga dana kad sam te sreo. Prijetvorna i lažljiva! – Ponovno je posrćući na-srnuo na nju, podignute ruke.

– Prestani! – povikao je dječak, obgrlivši oca oko koljena. – Nemoj joj nauditi! Nemoj joj nauditi!

– Prokleta bila, prokleti bili oboje – vikao je Francis, po-novno udarivši svoju ženu.

Udarac ju je pogodio posred obraza i ovoga puta srušila se na pod. Dječak je reagirao. Jogunasto je, iz sve snage, ša-kama udarao oca po bedrima, zaslijepljen bijesom. Mrzio je svojega oca, do boli.

Kao da njegov sin nije ništa drugo doli mali mačić lutali-ca, njegov ga je otac uhvatio za vrat i odbacio ustranu. Pao je na leđa, glavom lupio o pod i na trenutak ugledao zvijezde.

– Kržljavo derište! Misliš da si odrastao muškarac, je li? Sutra će te muškarac kazniti zbog toga što se miješaš tamo gdje ne treba! – Njegov otac nadvio se nad njim. – Kržljavo prijetvorno derište… isti si kao tvoja majka!

Dječak je zatreptao kako bi izoštrio vid. Njegova oca više nije bilo. Ali ostale su riječi, okrutne mrske riječi koje su mu se zadržale u svijesti. Na trenutak je ležao drhteći od bola. Osjećao se kao da ga je netko šakom udario u prsa, u srce. Strašno ga je boljelo. Ali tu bol nije izazvao očev udarac. Sklopio je oči, čelo mu je bilo orošeno znojem i borio se protiv samoga sebe, sve dok sve nije jenjalo: bol, poriv da zaplače, mržnja, sve. Dok sve nije nestalo.


Kada je otvorio oči, ugledao je svoju majku, još uvijek ispruženu. Žurno je na sve četiri požurio prema njoj u tre-nutku kada se uspravila u sjedeći položaj. Niz obraze su joj se slijevale suze. – Majko? Jesi li dobro? – Nije zvučao kao dijete; zvučao je kao odrastao muškarac.

– O, zlato! – vrisnula je Isobel i privila svojega sina u na-ručje. – Nije to tvoj otac mislio, nije on to mislio!

Dječak joj je strpljivo dopustio da ga drži u zagrljaju, a potom se odvojio od nje. Bezizražajno je potvrdno kimnuo, premda je znao da to nije istina, dok je njegova majka potiho jecala. Znao je da je njegov otac mislio svaku izgovorenu ri-ječ, svaku kretnju. Jednako kao što je znao da ih njegov otac mrzi… da mrzi njega. Ali to nije bilo važno.

Više ne. Jedna dobra stvar proizišla je iz te večeri. Napo-kon je nestalo one boli. Naučio je kako ju kontrolirati, kako ju otjerati u noć. Naučio je kako prigrliti prazninu. A bila je golema.

PRVO POGLAVLJE

Dragmore, 1898.

Imate posjetitelje, gospo.– Ali mene nikada nitko ne posjećuje – usprotivila se

Nicole.Aldric ju je pogledao. Njegovo izborano lice bilo je nedo-

kučivo, premda su mu smeđe oči sjajile. – Dame Margaret Adderly i Stacey Worthington, gospo.

Nicole je bila iznenađena. Naravno, bilo je pretjerano reći kako nikada nema posjetitelje jer su joj najbolja prijateljica, vi-kontesa Serle, te ostalo mjesno plemstvo i njezina obitelj pri-lično često dolazili u posjet. Ali oni se tu nisu ubrajali. Mislila je na činjenicu da nije imala uobičajen skup posjetitelja poput ostalih mladih dama njezina društvenog staleža. Barem u posljednjih nekoliko godina. Sve od onoga skandala. Što su te dame, koje nikada nije ni upoznala, mogle željeti od nje?

– Reci im da ću odmah sići. Naredi da im posluže osvje-žavajuća pića, Aldric – rekla je batleru. Naglo je osjetila tru-nak uzbuđenja.

Aldric je potvrdno kimnuo, no prije nego što se udaljio izvio je jednu grmoliku sijedu obrvu. – Možda bih trebao napomenuti da će vam trebati nekoliko minuta, gospo.


Shvatila je i zahihotala se, žalosno spustivši pogled na svoje muške hlače i blatnjave jahaće čizme. Iako je nova era bila na pomolu… dvadeseto stoljeće… žene nisu nosile mušku odje-ću čak ni onda kada su imale dobar razlog za to. Neke stvari nikada se ne mijenjaju. – Dobro da si me podsjetio, Aldric. Ne bih trebala otjerati svoje uvažene posjetiteljice prije nego što uopće doznam zbog čega su došle ovamo.

Još se uvijek hihoćući, čekala je da se Aldric udalji dok je zamišljala šok koji bi te dvije uzorite dame u prizemlju doživjele da ju ugledaju odjevenu poput muškarca. Ali to se neće dogoditi.

Nicole je uzdahnula, iskreno u sebi znajući da joj njezin bezbrižan stav i prilično nedoličan smisao za humor ne po-mažu u trenutačnoj situaciji… ali podsjetila se da ona za-pravo nije ni bila u nekoj situaciji. Na kraju krajeva, sama je odlučila da želi biti na selu. Dok je nemarno prekapala po ormaru tražeći pristalo donje rublje, samoj je sebi priznala kako je bilo lijepo to što su joj te mlade žene došle u posjet. Prošlo je mnogo vremena. Ne znači to da ona nije bila sret-na u Dragmoreu. Bila je. Njezin život bio je Dragmore, ko-nji i knjige. To je jednostavno bilo tako, ali doista jest prošlo mnogo vremena.

Nicole je najbrže što je mogla odjenula kombinaciju čarapa i podsuknje. Mrzila je korzete i odbijala ih je nositi, premda je imala dvadeset tri godine i bosonoga bila visoka metar i sedamdeset pet. Bila je viša od većine žena, a osim toga, tu su bile njezine godine. Otvoreno je odbijala pokušaj stezanja u struku kao da je bila metar i pedeset visoka, imala osamnaest godina i jedva pedesetak kilograma. Da ljudi znaju, pričali bi. Ljudi su voljeli pričati. Nicole je to iz prve ruke znala. Ali

16 Brenda Joyce

u ovom slučaju to nitko nije mogao znati, pa čak i da dozna, Nicole je bila nepopustljiva.

Nije to bila samo stvar udobnosti. Nicole je bila halapljiva čitateljica. Slagala se s nekim od svojih najdražih spisatelji-ca koje su više voljele pumperice i dugačke ‘turske’ hlače od onoga što je trenutačno bilo u modi, za što su smatrale da nije zdravo i da steže. Poput korzeta. Baš kao što je moderno druš-tvo izmislilo pravila lijepog ponašanja izričito zato da bi žene znale gdje im je mjesto, iz istoga razloga izmislilo je i modu.

Na kraju krajeva, od žene u korzetu koja samo što se ne onesvijesti nije se moglo ni očekivati ništa drugo doli da se osmjehuje i diše. Takva žena nije mogla trčati, jahati, pucati ni misliti. Takva žena bila je skromna i pristojna.

Nicole je bila dovoljno mudra da zna kako bi tu svoju mu-drost trebala zadržati za sebe.

Kada je završila s odijevanjem, na trenutak je zastala i nervozno bacila pogled u zrcalo, svjesna grča u želucu koji se stvorio zbog iščekivanja. Mrštila se sama na sebe. Ne znači da joj se nisu sviđale njezina tamnoplava jakna i suknja, jer nije mogla manje mariti za odjeću nego što je marila, bilo joj je bitno samo da ju ne steže. Drugi aspekti njezina izgleda nisu joj se svidjeli.

Uzdahnula je. – Gle, a što si očekivala? – upitala je ozbiljno svoj odraz u zrcalu. – Da budeš niža? Da budeš plavuša? Što si ti, glupača? Ako ljudi donose sud o tebi prema odjeći koju nosiš, e pa onda oni ne vrijede ni pišljiva boba!

Vrata su se otvorila: – Zvali ste me, gospo? Nicole se zarumenjela. Uhvate li ju sluge ikada da sama sa

sobom razgovara, nikada to neće preživjeti! – Ah, da, Annie, hoćeš li mi odnijeti hlače do Sue Anne? Treba ih zakrpati na


lijevom koljenu. – Vedro se osmjehnula pričekavši da Annie uzme hlače i udalji se. Potom se mršteći pogledala. Još je uvijek bila smiješno visoka i previše tamnokosa. Naslijedila je sav očev crnomanjast izgled, ništa od majke, koja je bila sitna i skladno građena plavokosa ženica. Po naravi nije bila mrzovoljna, ali ni-je li joj kosa mogla biti barem smeđa, a ne crna poput gavrana?

Pomislila je kako je trebala zamoliti Annie da joj pomogne oko kose, a ne izmisliti onu priču o hlačama, dok je nastoja-la kroz nju provući češalj, jer gusta valovita masa crne kose padala joj je do struka i bila neukrotiva bez još jednog para ruku. Sada je bilo prekasno za to i Nicole ju je brzo vezala vrpcom otraga. One dvije dame, Adderly i Worthington, čekale su. Ponovno je osjetila stezanje u želucu. Bude li još samo minutu duže oklijevala, bit će to doista naočigled ne-pristojno. Nicole je naglo napustila prostoriju i potrčala niz stube, zaboravivši da je u suknji, sve dok se nije spotaknula, što ju je prisilio na mnogo staloženiji, damski korak.

U hodniku ispod zastala je doći do daha i smiriti ustreptale živce. Samoj je sebi rekla da je glupa… ta samo je primala posjetitelje, ostale djevojke cijeli život to čine svakodnevno. Dok je žurno silazila dugačkim hodnikom popločanim mra-morom, poželjela je da je njezina majka, kontesa od Drag-morea, kod kuće da joj dade dobar savjet. Ali Jane je bila u Londonu, s Nicolinom mlađom sestrom Reginom, koja se nije željela osamiti na selu dok je sezona bila u punom jeku. Nicole je željela da njezini roditelji dopuste Regini da se uda i zaborave na činjenicu da je njezina starija sestra neudana te da će takva vjerojatno ostati do kraja života.

Zastala je na vratima velikog jarko žutog salona. U trenu su se dvije mlade dame koje su sjedile na počivaljci od šarene

18 Brenda Joyce

satinizirane tkanine sledile i prestale s razgovorom. Jedna je bila plavokosa i savršena, a druga brineta zapanjujuće ljepo-te. Jedan glup trenutak Nicole se osjećala kao nešto egzotično pod povećalom, no ubrzo se taj osjećaj izgubio.

Ušla je, osmjehujući se. – Dobar dan. Baš lijepo od vas što ste došle.

Obje su djevojke ustale i s neskrivenom znatiželjom zuri-le prelazeći pogledom po Nicolinu visokom tijelu dok su se upoznavale. Nicole se osjećala golemom dok je stajala uz njih, nadvijajući se nad njihova sitna metar i pedeset visoka tijela. – Lady Shelton – rekla je ona plavokosa – ja sam lady Margaret Adderly, a ovo je moja prijateljica, lady Stacey Worthington.

Kada su završile s formalnostima, Nicole ih je ponukala da sjednu, s obzirom na to da su već bile poslužene čajem i keksima. Sjela je njima sučelice na naslonjač od brokata. Sta-cey Worthington pomno ju je motrila.

– Čuli ste za vojvodu? – uzbuđeno je upitala Margaret.Mogla je pomisliti samo na jednog čovjeka. – Vojvodu od

Clayborougha? – rekla je Nicole, pitajući se kakve bi veze on mogao imati s bilo čime, posebice s te dvije mlade dame?

– Da! – ozarila se Margaret. – Došao je u posjed Chapman Halla. Nadam se da shvaćate kako vam je susjed!

– Naravno – rekla je Nicole, pomalo zbunjena. Nije znala ništa o vojvodi, osim da je upravo stigao u Chapman Hall, ni dva kilometra udaljen od ulaznih vratnica Dragmorea. Do prije tjedan dana nije bila ni čula za nj.

– On je moj rođak – izjavila je Stacey Worthington. Sa-modopadno se osmjehnula, kao da je biti vojvodina rođakinja bilo nešto od iznimne važnosti.

– Prava ste sretnica – uspjela je reći Nicole.


Stacey je promaknuo Nicolin prešutan sarkazam. – Pozna-jemo se od djetinjstva – rekla je važno.

Nicole se osmjehnula. – Tu je – rekla je Margaret. – Ovaj petak njemu u čast

priređujemo maskenbal u Tarent Hallu. Na kraju krajeva, moramo mu na selu prirediti dobrodošlicu kako dolikuje.

– Da, trebalo bi. – Uvjerena sam da bi, da su kod kuće, grof i kontesa imali

čast biti domaćinima takvom događaju, no s obzirom da nisu tu, moja je majka odlučila da će to ona učiniti.

Nicole je potvrdno kimnula. Stacey se osmjehnula. – Znale smo da ste tu, da niste u

Londonu. Naravno, bilo bi doista nedolično ne pozvati vas. Eto, zato smo tu.

Nicole je ukočeno zatreptala. Zapanjilo ju je to što je Stacey rekla i način na koji je to izrekla. Upravo je primila najne-pristojniji poziv čija je prešutna namjera bila jasna, morala je biti pozvana, bila ona poželjna ili ne. Istodobno je ta mlada žena ukazala na to kako Nicole nije bila u Londonu s rodi-teljima i sestrom te sa svim ostalim mladim neudanim važ-nim imućnim damama koje su tragale za mužem. Sljedeća skrivena misao bila je još gora… ona da nije bila dobrodošla u Londonu. Što nije bilo istina.

Ne u potpunosti. – Ah! – bilo je jedino što je Nicole palo na pamet reći.

Osjećala se dovedenom u neugodnu situaciju. Rijetko kada izlazila je u društvo… zapravo, godinama nije izlazila. Je li to ta žena znala? Naravno da je znala. Svi su to znali.

– Naravno, doći ćete. – Stacey se osmjehnula. – Zar ne?

20 Brenda Joyce

Nicole se nije mogla osmjehnuti. Bio je to izazov. Nije to bila njezina mašta. Osjećala je grč u želucu. Davno je to bilo. Ljudi su na to dosad zasigurno već bili zaboravili.

– Dakle? – upitala je Stacey, ne prestajući se osmjehivati.Nicole se Stacey nije svidjela. Ona druga žena očekivala je

od nje da poziv odbije. Svi su znali da ona rijetko kada izlazi. Osim toga, nisu ju došle pozvati iz prijateljskih pobuda, već iz osjećaja dužnosti. Bilo bi užasno nedolično da kći grofa od Dragmorea ne pozovu na jedan tako važan događaj. – Narav-no da ću doći – rekla je ponosno Nicole, ne osmjehujući se.

Stacey se doimala zaprepašteno. Ali nije to bilo ništa u uspo-redbi s izrazom Margaretina lica. – Hoćete? – ciknula je plavuša.

Nicole je obuzeo bijes. Još joj uvijek nije bio jasan Staceyn poriv, no nije to ni bilo važno. Važan je bio izazov. – Do pet-ka – rekla je Nicole, ustavši.

Kada su te dvije žene otišle, Nicole je požalila što im je dopustila da ju stjeraju u kut. Ali kako je mogla odbiti iza-zov koji je Stacey Worthington postavila pred nju? Ljudi su dosad već zaboravili, zar ne?

Nakon onoga skandala, Nicole je bila predmetom brojnih ružnih ogovaranja i nagađanja, i to ju je boljelo. Njezini ro-ditelji bili su jako ljutiti na nju te čak i da se željela sakriti u njihov dom u Londonu, ne bi joj to bili dopustili. Ali ona nije bila kukavica i nastavila je sezonu kao da se ništa nije dogodilo, držeći glavu visoko i ne obazirući se na sva ta glu-pa piljenja i ogovaranja.

Kada je skandal počeo zamirati, Nicole se povukla. Od svo-jeg prvog izlaska u društvo Nicole nije bila zadivljena balovi-ma i mondenim okupljanjima, soarejama i gala večerama koje je smatrala beskrajno dugim, uvijek istim i prilično dosadnim.


Uživala je ustajati s izlaskom sunca i provoditi dan jašući i bri-nući se za Dragmore, zajedno sa svojim ocem i braćom. Dobra knjiga bila joj je mnogo zabavnija od većine takvih događanja.

Protekle četiri godine nisu joj bile nesretne. Nicole je voljela svoju obitelj, voljela je Dragmore i bila je zadovoljna životom kakav je vodila. Zapravo, zbog toga što nije željela promijeniti život kakvim je živjela, ponajprije je taj skandal i izazvala.

Ali katkada… obično onda kada je njezina mlađa sestra Regina bila u Londonu s majkom, odlazeći na jednu zaba-vu za drugom, odjevena u prelijepu svilu dok su joj udvarali zgodni neženje, Nicole je sestra nedostajala i osjećala se osa-mljenom te je i sama odjednom poželjela biti tamo. Regina je uvijek bila ljepotica na način na koji Nicole to nije bila nikada i Nicole je znala da je željela ono što nije mogla imati. Bila je to sitna želja, prolazna. Nicole se podsjetila na onih nekoliko puta kada je nakon skandala izišla s roditeljima. Bila su to nimalo zabavna vremena, vremena kada su ljudi gledali u nju i prisjećali se, katkada joj se došaptavajući iza leđa. Morala se samo prisjetiti tih vremena i osjećaj sjete prošao bi i bio zaboravljen tjednima unedogled.

A sada je ponovno izlazila, i to ne samo izlazila, već izlazila sama. Ne samo što su njezini roditelji i Regina bili u Londo-nu, već je njezin brat Ed bio u Cambridgeu i Chad poslov-no u Francuskoj. Nije imala pratnju. Dame nisu odlazile na zabave bez pratnje, osim ako nisu bile prešle tridesetu, što nije bio njezin slučaj.

Ali otići će ona na taj maskenbal, pa makar bez pratnje. Učinit će to u visokom stilu i pokazati onoj snobovskoj Sta-cey Worthington.

*

22 Brenda Joyce

U petak navečer, zaogrnuta lijepim crvenim vunenim šalom, Nicole se zaputila u Tarent Hall. Bila je silno nervozna kada se napokon našla na putu dotamo. Ranije toga dana popu-stila je sumnjama o odlasku bez pratnje, no naposljetku ih je samo snagom volje odagnala. Bila je izazvana, a ona nije bila kukavica… te će stoga, bilo kako bilo, otići na taj maskenbal.

Imala je strašan osjećaj da će zažaliti zbog te noći. Da je bila pametna, pomislila je sama za sebe, zaboravila bi bila na Stacey Worthington i ostala kod kuće, poput prave dame.

Ali sada je bilo prekasno, pomislila je Nicole, prelazeći pr-stima preko sjajne narančaste podsuknje i živopisno ružičaste suknje ispod svojeg ogrtača. Nikada ona nije bila uzorita, ne u onom pravom smislu. Oduvijek je bilo nečeg divljeg u njoj. Naslijedila je to od očeve strane obitelji ili je barem ta-ko govorila njezina majka, iako je grof ustrajno tvrdio da je neobaziranje na konvencije bila karakterna crta Barclayevih. U dobi od dvadeset tri bila je zrela i dovoljno iskrena prema samoj sebi da u svojoj naravi prepozna tu neobičnu crtu i prihvati ju. Taj divlji dio nje prihvatio je Staceyn izazov te ju je čak i sada poticao da nastavi bez pratnje, unatoč tomu što je znala da joj to nije pametno.

Nicole je oduvijek mrzila pravila i konvencije kojima su se sve žene u njezino vrijeme pokoravale. Na svu sreću, nije bila sama, premda je bila drastično u manjini, predvođena sufra-žetkinjama i agitatoricama poput Elizabeth Cady Stanton i njezine tete Grace Bragg. Od žena se očekivalo da ne čine ništa drugo, već da se dosađuju baveći se isključivo nježnim ženskim poslovima poput aranžiranja cvijeća i slikanja vode-nim bojama. Kada ju je njezina učiteljica pokušala podučiti tim umjetnostima, osmogodišnja je Nicole pobješnjela. Ona


će dan provoditi oslikavajući ruže dok Chad, Ed i njezin otac jašu Dragmoreom, nadzirući zakupce, seoska imanja i stoku? Nikad!

Naravno, bila je primorana naučiti te poslove, što je nevolj-ko i učinila, ali u slobodno vrijeme salijetala je muške članove svoje obitelji i bilo joj je dopušteno priključiti im se nakon učenja, što je bila nečuvena sloboda za jednu dobro odgojenu mladu damu. Tijekom djetinjstva i ranog djevojaštva bilo joj je strašno žao što nije bila muško… još jedan sin. Kada nije bila na konju, jašući sa svojom braćom i ocem, moglo ju se naći kako čita sve, od Byronove romantične poezije do Pra-ve žene Johna Stuarta Millova. Njezina obitelj nikada nije pomno razmotrila njezine dječačke sklonosti, sve dok naglo nije izrasla u pravu ženu, no i tada su se trudili ne obazirati se na njezino nekonvencionalno ponašanje.

Umrli bi da su znali što je činila, ili još gore, da su ju sa-da vidjeli.

Imala je samo tri dana vremena da nađe bajkovit kostim. Ali taj problem riješila je prekapajući po odbačenim stvari-ma na golemom tavanu svojega doma. Njezina majka, Jane Barclay, bila je omiljena kazališna glumica, iako je nekoliko godina nakon ulaska u brak odustala od obećavajuće karije-re i posvetila se svojoj djeci, suprugu i Dragmoreu. Gluma joj je bila u krvi, jer Jane je išla stopama svoje majke, slavne Sandre Barclay, neusporedivo bolje od svih, i na tavanu su bili kovčezi prepuni divnih kostima.

Nicole je odabrala kostim Ciganke. Čak je i sama morala priznati da se, s obzirom na svoju tamnu kosu, u savršeno šarenoj odjeći koju je našla, doimala poput prave. Naravno, kostim je bio izazovan. Nije bio baš posve primjeren. Bluza

24 Brenda Joyce

joj je veoma sugestivno padala s ramena i suknje su bile duge samo do koljena. Ali Ciganke su… u to ju je uvjerila trina-estogodišnja Annie… išle bosonoge i u kratkim suknjama. Nicole nije marila. Kada ju Stacey Worthington i njezina mala prijateljica ugledaju, bit će zaprepaštene! Nicole je bila uvjerena kako nisu ni očekivale da će se ona uistinu pojaviti.

Osmjehnula se kada se zavalila na plišano sjedalo velike cr-ne kočije iz Dragmorea koju je vuklo šest sivih konja i koju su pratila četiri lakeja u livrejama. Ne samo što je na bal dolazila u veoma autentičnom kostimu već je doista postajala uzbuđe-na. Odavno nije bila vani među pripadnicima visokoga druš-tva, a ne pamti kada je bila na nekom kostimiranom balu.

Kružni prilaz ispred kuće od cigle u gregorijanskom stilu bio je prepun kola i kočija. Kočija dvostruko veća od one iz Dragmorea skrenula je ispred njih na prilaz. Ta kočija bila je također crna i ulaštena visokim sjajem te je blještala na mje-sečini. Grb na njoj bio je živopisno uočljiv jer osvjetljenje na kočiji bilo je takvo da ga nitko ni u kojem slučaju nije mogao previdjeti, onako pretjerano velikog i reljefno izbočenog na obama vratima kočije. Dva lava, jedan crven i drugi zlatan, propinjala su se na stražnje noge naspram crno-crveno-zlat-nog štita, dok je još jedan zlatni lav režao iznad. Ispod štita, dva propinjuća lava stajala su na srebrnoj vrpci, noseći jedno-stavan natpis koji je glasio: ‘čast prije svega’. Takav grb savrše-ne izrade mogao je pripadati jedino vojvodi od Clayborougha.

Kočiju je vuklo osam veličanstvenih crnih konja, s čijih su se uzda vijorile zlatne perjanice. Četvorica lakeja stajala su na stražnjoj stubi, predivni u svojim crvenim, crnim i zlatnim uniformama. Desetak jahača pratitelja pratilo je vojvodu. Svi su oni bili veličanstveni na usklađenim crvenkastosmeđim


konjima i u livrejama vojvodinih boja. Kočija je bila dovoljno predivna čak i za kraljevsku obitelj, ali Nicole je znala da joj vojvoda ne pripada.

Zaustavili su se na prilazu, njezina kočija iza njegove. Ni-cole se naprezala da barem nakratko vidi toga čuvenog gosta. Razaznala je samo visoku moćnu figuru u fraku boje eba-novine i crnom ogrtaču s grimiznom podstavom koji mu se kovitlao oko ramena dok je silazio s kočije. Zapazila je da je odlučio ne pojaviti se u kostimu. Uočila je da nije bio u prat-nji nikakve vojvotkinje.

Pomogli su joj sići s kočije i požurila je uza stube prema jarkim svjetlima dvorca. Ulazna vrata bila su otvorena i sluga u livreji preuzeo je od nje ogrtač, ni ne trepnuvši pri pogle-du na njezinu odjeću. Pošla je za lakejem do ulaza u plesnu dvoranu. Srce joj je počelo ubrzano kucati. Kada ju je upitao kako se zove, automatski mu je rekla ime.

Samo na trenutak prisjetila se brojnih soareja i brojnih neuspjeha. Samo se na trenutak ona odvažna strana u njoj povukla i ponovno se osjećala prestrašenom.

Zastala je iza vojvode dok su ga predstavljali. Bio je čak viši nego što je pretpostavljala, skoro petnaestak centimetara viši od nje, krupnih širokih ramena. Kosa mu je bila preduga da bi bila moderna, kao da je bio previše zaposlen da bi se još dodatno gnjavio s odlaskom brijaču. Bila je tamna, zlaćana, ali je pri unutarnjem svjetlu čak uspjela zapaziti da je bila silno prošarana dijelovima izblijedjelim od sunca, kao da je većinu vremena provodio vani.

– Hadrian Braxton-Lowell, deveti vojvoda od Clayboro-ugha – intonirao je batler. Uslijedio je dugačak niz raznih ostalih vojvodinih titula.

26 Brenda Joyce

Vojvoda je zastao, držeći se nestrpljivo i nemarno, ali čim je batler završio s predstavljanjem, krupnim korakom zaputio se niz stube do plesne dvorane. Nicole je pošla prema naprijed, gledajući ga, kada ga je jedna prelijepo odjevena žena, očito domaćica, pozdravila.

– Lady Nicole Bragg Shelton – najavio je batler.Nicole ga nije čula. Srce joj je bilo u grlu. Odjednom je

postala više nego svjesna svojih golih nogu i bosih stopala. Osjećala se kao da svi pilje u nju, kao što su, naravno, i piljili, jer upravo su ju bili najavili, i to odmah nakon vojvode. Go-milom se začulo utišavanje i molila se da je to zbog vojvode, a ne zbog njezina pojavljivanja na tom maskenbalu.

No uto se i on okrenuo i zagledao u nju.Nicole je držala glavu visoko uzdignutu. Bosonoga, po-

put prave Ciganke, s narukvicama na nadlakticama, kosom koja joj je padala do struka i suknjama koje su joj se motale oko gležnjeva, graciozno je sišla niz stube. Ljudi su se počeli došaptavati. Nicole je imala grozan osjećaj da pričaju o njoj.

Bila je u pravu. Nije trebala doći. Nitko nije zaboravio, a njezin kostim bio je veoma smion, čak i za masku.

Na svu sreću, načas je ugledala Stacey Worthington koja je stajala ispred te gomile, odjevena u bijelu svečanu haljinu koja je bila savršeno pristao kostim. Stacey nije pogriješila. Zlobno se smješkala.

Nicole je bila posve zaboravila na Stacey Worthington. Vojvoda je netremice gledao u nju. Oduzeo joj je dah. Ne-kako je uspjela doći do svoje domaćice, a da se prethodno nije nasmrt onesvijestila. – Lady Adderly – promrmljala je, naklonivši se.


Vikontesa je trepćući gledala u nju. Nicole je na sebi osje-ćala vojvodin užaren pogled. – O, lady Shelton, lijepo od vas što ste došli. Kakav… krasan… kostim.

Nicole se nije mogla osmjehnuti, nije mogla još ni prodi-sati. Ali nije joj bilo jasno je li to bilo zbog toga što je stotinu gostiju glupavo piljilo u nju ili zbog toga što je stajao toliko blizu nje da je zamišljala kako može osjetiti vrelinu njegova snažnog tijela. – Hvala vam – promrmljala je.

– Predivan kostim – rekao je vojvoda ležerno i neusiljeno. Nicole se naglo okrenula i susrela mu pogled. Činilo se da

pod pod njom propada. Bio je zgodan. Prijeteće zgodan. Prijeteće muževan. Prema

njemu se doimala poput patuljka. Činilo se kao da njegove tamne oči naređuju njezinima i zaneseno je stajala tamo kao opčarana njegovom moći. – Posebni ste, lady Shelton – rekao je iznenada, odmjerivši ju pogledom. – Recimo da to sma-tram osvježavajućim.

Jednako tako nenadano okrenuo joj je leđa, kimnuo svo-joj domaćici i krupnim se korakom udaljio, ostavivši te dvije žene da tamo stoje same.

– Posebni – rekla je lady Adderly, kao da nije mogla po-vjerovati u to.

Nicolino srce ponovno je počelo ubrzano kucati. Obuzeo ju je neobuzdan ushit. Njegove riječi shvatila je kao kompli-ment. Bože… taj je predivan muškarac nju pohvalio!

Osjećala je kako lebdi kroz gomilu. Ljudi su još uvijek glu-pavo piljili, ali dok je Nicole prije mrzila to što bulje u nju, danas su joj u ušima zvonile njegove riječi i bila je nesvjesna svega drugog oko sebe. – Predivan kostim… posebni ste, lady Shelton…

28 Brenda Joyce

Nicole se zatekla s čašom šampanjca u ruci. Puls joj je bio ubrzan i bilo joj je prevruće. Pogledom je preletjela po gomili. U trenu ga je ugledala. Zaprepastila se kada je shvatila da on usredotočeno pilji u nju.

Bili su miljama udaljeni. Nije mu mogla jasno vidjeti oči, ali osjećala se kao spržena njegovim pogledom. Mogla je za-paziti žestinu na njegovu licu. Nije mogla odvratiti pogled s njega, sve dok nije podigao svoju čašu šampanjca, kao da nazdravlja njoj… ili njima.

Nicole se brzo okrenula. Vojvoda od Clayborougha. Koli-ko će dugo biti u Chapman Hallu? Je li oženjen? Što se to događalo s njom? Pretvorila se u hrpu ustreptalih živaca i nije mogla skinuti pogled s njega! Ponovno se zatekla kako pilji u nj.

Slušao je nekolicinu lordova i dama doimajući se kao da je prilično nestrpljiv te da se dosađuje kao kada je prvi put ušao u prostoriju. Stacey Worthington bila je pokraj njega i promatrala ga s obožavanjem. Nicole je osjetila kako ju pro-bada žalac ljubomore, duboko, brzo i užareno. Iznenadila ju je snaga tog osjećaja. Potom se, kao da je osjetio njezin po-gled, vojvoda promeškoljio i ponovno ju izravno prostrijelio pogledom. Nicole je znala da bi trebala spustiti pogled, no nije to učinila… nije mogla.

Razmijenili su pogled prepun naboja. – Draga Nicole, koliko je vremena prošlo!Nicole je prisilno odvratila pozornost od vojvode u trenut-

ku kada je ugledala kako mu se usne izvijaju u očito zajedljiv osmijeh. Prepoznala je u sjedokosoj ženi markizu od Hazel-wooda i osjetila napetost. Ta žena bila je jedna od onih koji su ju najviše klevetali nakon skandala.


Ali markiza se sada smješkala, kao da su bile stare prija-teljice. – Drago mi je ponovno te vidjeti, Nicole. Joj, možeš ti to zamisliti? Vojvoda kaže da si iznimna!

Nicole nije znala kakvu to igru markiza igra, ali nije željela biti dio nje. – Da, mnogo je vremena prošlo, zar ne? – Glas joj je bio hladan, jer nije bila zaboravila kako ju je ta žena prije četiri godine povrijedila. – O, mislim da su četiri godi-ne prošle… od one soareje u Castletoneu. Sigurno se sjećate one male svečanosti?

Markiza se zasigurno morala sjećati kako je izvukla svoj rječit mač i na trakice sasjekla Nicole pred desetak gostiju u Castletonu. Išla je čak dotle daleko da ju je nazvala Nepri-hvatljivom, znajući da Nicole može čuti svaku njezinu iz-govorenu riječ. Ali sada se osmjehivala, kao da se ta večer nikada nije ni dogodila.

– Ah, bilo je toliko tih događanja – uzdahnula je. Podi-gnula je svoje naočale, proučavajući Nicolin kostim. – Da – izjavila je potvrdno kimajući. – Sada mi je jasno zašto vojvo-da tvoj kostim smatra nadasve posebnim. Navrati, molim te, kada sljedeći put budeš blizu Hazelwooda i pozdravi kontesu i grofa. – Potapšavši prijateljski Nicole po ruci, okrenula se.

Nicole je bila osupnuta… i preneražena. Nije ona bila glu-pa. Znala je da ju je markiza pozvala samo zato što se vojvoda o njoj pozitivno izrazio. U sebi je ljutito otpuhivala. Da veče-ras vojvoda nije bio tu ili da se nije pozitivno izrazio o njezinu kostimu, bi li ona uopće bila imalo prijateljski raspoložena prema njoj? Nicole je bila uvjerena da je odgovor bio ne.

Nicole je popila još jednu čašu šampanjca i kretala se uoko-lo, diskretno tražeći vojvodu, u nadi da će naletjeti na nj. Na njezino iznenađenje, mnogi od gostiju tražili su nju, dijeleći

30 Brenda Joyce

joj pozivnice. Nije mogla biti zadovoljna. Prvi je put shvatila koliku je moć netko poput vojvode ispoljavao. Večeras nije pokušao biti njezin zaštitnik. Njegova izjava bila je iskrena, premda neoprezna. Ali odjednom je izgledalo kao da onaj skandal nikada nije ni postojao.

– Ne doimate se sretnom, lady Shelton – odjednom je iza sebe začula njegov dubok glas.

Nicole se zgranula. Okrenuvši se naglo, kako bi mu bi-la okrenuta licem, prosula je šampanjac koji se prelio preko ruba čaše. Stajao je toliko blizu nje da su mu njezine grudi, prekrivene samo tankom potkošuljom ispod svilene bluze, okrznule ruku. Užasnuta i zajapurena divlje je ustuknula, prolivši pritom još šampanjca.

Pogled u njegovim očima dok je od nje uzimao čašu bilo je teško pročitati. Zapazila je kako boja njegovih očiju nije posve tamnosmeđa, već topla intenzivno zlatna boja šerija. Pomislila je kako se on u neku ruku zabavlja. Ruka kojom je od nje preuzeo čašu dotaknula je njezinu. Činilo se da joj je samu dušu pomilovao. Gorjela je.

– Dopustite mi da dotočim – rekao je. Nije se morao ni pomaknuti jer se iza njega stvorio sluga s poslužavnikom prepunim čaša na visoku nožicu, punih pjenušca. Vojvoda je uzeo jednu sebi, a drugu pružio njoj. – Zašto ste ljutiti?

Nicole se pokušala brzo pribrati. – Nisam baš ljutita – re-kla je oprezno. Ovako izbliza izgledao je još više očaravaju-će nego izdaleka i uznemiravao ju je učinak koji je imao na nju. Zatekla se kako pilji u njegove usne i zapitala kako bi izgledalo da ju poljubi. Užasnula se kada je postala svjesna tijeka vlastitih misli.


– Očito niste ljutiti sada – rekao je, odmjeravajući ju po-gledom.

Bilo je nečega u njegovu glasu što je od nje smjesta iziski-valo odgovor, nečega prisnog, što je Nicole bila previše nei-skusna odrediti. Osjećala je kako su joj se grudi učvrstile, kao da ju je doista dotaknuo. – Nisam sada ljutita – prodahtala je.

Glas mu je bio promukao, prigušen poput milovanja. – Dobro. Ne bih želio da ste ljutiti na mene. Ne sada… tek što smo se upoznali.

Bilo je nekakvog značenja u njegovim riječima, golemog značenja. Nicole se bojala i pretpostaviti kakvo bi ono mo-glo biti. Poželjela je da mu je izraz lica bio manje nepristran, manje kontroliran. Izraz njegova lica bio je strog i nedokučiv i pojma nije imala što mu je na umu i zašto ju je potražio. Ali kada su im se pogledi sreli, srce joj je luđački poskočilo. – Nikada se ne bih mogla ljutiti na vas – čula je samu sebe kako govori. Potom se zarumenjela jer je zvučala poput ka-kve sramežljive gospođice, a baš takvu vrstu žena nije mogla podnijeti.

– Ah, postoji i druga strana koju treba razmotriti, jer pret-postavljam da je vaš bijes poput ostatka vas, jednako tako originalan i poticajan.

Piljila je u nj, nijema, ne znajući što mu na to odgovoriti, baš kao što nije mogla ni proniknuti kamo sve to vodi.

– Postoji li? – Ne… ne znam. – Bila je posve izgubljena. – Ne sumnjam – rekao je. Glas mu se posve utišao: – Baš

kao što ne sumnjam da se vaša originalnost proteže daleko izvan javne domene.

k r a l j i c e l j u b av n i h r o m a n a•

Od rođenja buntovna i neovisna lady Nicole Bragg Shelton želi ostati nesputana i odbija se pokoriti krutim pravilima koja je viktorijanska Engleska tako rado voljela postavljati. No neobjašnjiva i istodobno

silna želja potiče tu prelijepu nasljednicu da uđe u skandaloznu vezu s vojvodom od Clayborougha, Hadrianom Braxton-Lowellom.

Osjećajem dužnosti i časti vezan za drugu ženu, Hadrian je zaprepašten Nicolenim smionim ponašanjem, no istodobno

očaran njezinim smjelim slobodnim duhom i senzualnošću od koje zastaje dah. Premda odlučan tu crnokosu ljepoticu učiniti

svojom ljubavnicom, nikada neće pristati na brak s njom. Ali Nicole nije igračka s kojom bi se muškarac poigravao. Spremna je riskirati tešku patnju kako bi zadovoljila svoju

neobuzdanu beskompromisnu strast... i zadobila nepokolebljivu odanost i vječnu ljubav neodoljivo privlačnog vojvode.

ISBN 978-953-14-1835-5

w w w.moz aik-k nj iga.hr

139,00 kn

Skan

daloz

na lj

ubav

bren

da

joyc

e

brenda joyceUz Brendu Joyce zasigurno ćete ostati budni

čitajući do dugo u noć – milwaukee journal sentinel

▴tajne

▴nepredvidivo srce

kraljice ljubavnih romana

brenda joyce

Skandalozna ljubav

Skandalozna ljubav

skandalozna ljubav - brenda joyce

Documents