1. Poglavlje

Toga ponedjeljka ujutro Olivia Morrow mirno je sjedila za radnim stolompreko puta svog dugogodišnjeg prijatelja Claya Hadleya, mislima potpunoobuzeta smrtnom presudom koju je on upravo izrekao.

Za tren je odvratila pogled od suosjećanja koje je zapazila u njegovimočima te provirila kroz prozor njegova ureda smještenog na dvadesetčetvrtom katu u Istočnoj 72 na Manhattanu. U daljini je mogla nazretihelikopter u sporu letu preko East Rivera, toga prohladnog listopadskog jutra.

Moje putovanje završava, pomislila je te primijetila kako Clay očekujeodgovor od nje.

- Dva tjedna - rekla je. Nema dvojbe. Pogledala je antikni sat na knjiškojpolici iza Clayeva radnog stola. Bilo je devet i deset. Prvi dan od ova dvatjedna - barem je početak dana, pomislila je zadovoljna time što je zatražilarani sastanak.

On joj je nudio objašnjenja. - Tri u najboljem slučaju. Žao mi je, Olivia.Nadao sam se...

- Neka ti ne bude žao - žustro ga je prekinula Olivia. - Meni suosamdeset dvije godine. Iako moja generacija živi mnogo dulje od prijašnjih,moji prijatelji padaju u posljednje vrijeme kao pokošeni. Naš je problem štose brinemo da ćemo živjeti predugo i završiti u nekom staračkom domu ilipostati grozan teret svima. Znati da mi je preostalo još veoma malo vremenaa da ću pritom ipak biti sposobna jasno razmišljati te do samoga kraja moćihodati uokolo bez ičije pomoći, neprocjenjiv mi je dar. Glas joj je utihnuo.

Oči Claya Hadleya stisnule su se. Shvatio je uznemiren izraz koji jeizbrisao spokoj s Olivijina lica. I prije nego što je progovorila, znao je što ćekazati. - Clay, za ovo znamo samo ti i ja.

Kimnuo je glavom.- Imamo li pravo nastaviti skrivati istinu? - upitala je pažljivo ga

promatrajući. - Majka je mislila da ima. Namjeravala je s tim u grob, ali sepred sam kraj, kada smo samo ti i ja bili ondje, osjetila ponukanom da nam tokaže. Za nju je to postalo pitanje savjesti. Pa i uza sve ono neizmjerno dobrokoje je Catherine uradila u svom životu redovnice, njezin se ugled uvijekdovodio u pitanje pretpostavkom da je prije toliko mnogo godina, tik predulazak u samostan, možda imala ljubavnu vezu.

Hadley je proučavao lice Olivije Morrow. Čak ni uobičajeni znacistarenja, bore oko očiju i usta, neznatno podrhtavanje njezina vrata, način nakoji se primicala naprijed da bi uhvatila svaku njegovu riječ, nisu okrnjiliskladno urezane crte njezina lica. Njegov je otac bio kardiolog njezine majke,a on ih je preuzeo nakon očeva umirovljenja. Sada, u svojim ranimpedesetima, ne može se sjetiti vremena kada obitelj Morrow nije tvorila dionjegova života. Kao dijete bio je ispunjen strahopoštovanjem pred Olivijinompojavom, zapažajući čak i tada kako se uvijek lijepo odijevala. Poslije jesaznao da je u to vrijeme još uvijek radila kao prodavačica u Altmanu,poznatoj robnoj kući na Petoj aveniji, te da je svoj stil izgradila kupujućiodjeću ponuđenu djelatnicima po posebno sniženim cijenama na krajusezone. Nikada se nije udavala, a mirovinu je prije mnogo godina dočekalakao članica izvršnog i upravnog odbora Altmana.

Svoju stariju rođakinju, Catherine susrela je samo nekoliko puta uvrijeme kada su je već smatrali legendom, redovnicom koja je otvorila sedambolnica za djecu s teškoćama u razvoju - bolnicu usmjerenu na istraživanje ipronalaženje načina za izlječenje ili ublažavanje patnji njihovih izmučenihtijela ili umova.

- Znaš li ti da mnogi ljudi smatraju izlječenje djeteta s rakom mozgačudesnim i pripisuju ga Catherininu zagovoru? - upitala je Olivia. -Razmatraju je kao kandidatkinju za buduću blaženicu.

Clay Hadley je osjetio kako mu se usta suše. - Ne, nisam čuo za to. -Kako nije bio katolik, tek je maglovito nazirao kako bi to naposljetku moglodovesti do crkvenog proglašenja sestre Catherine sveticom te je time učinitivrijednom vjerničkog štovanja.

- To naravno znači da će tema njezina porođaja biti istraživana, da će

opake glasine iznova izbiti na površinu i gotovo zasigurno dokrajčitimogućnost da se proglasi vrijednom počasti - ljutitim je tonom dodala Olivia.

- Olivia, postojao je razlog zbog kojeg ni sestra Catherine ni tvoja majkanikada nisu imenovale djetetova oca.

- Catherine nije. Ali moja majka jest.Olivia je položila svoje ruke na naslon stolice, što je Clayu bio znak kako

se upravo sprema ustati. On se podigao i prošetao oko stola koracima brzimza jednog tako punašnog čovjeka. Znao je da su ga neki pacijenti međusobom zvali »Zdepasti Clay, kardiolog«. Šaljivim tonom i žmirkavim očimabi ih sve savjetovao: - Zaboravite na mene i pobrinite se da sami smršavite.Meni je dovoljno da samo pogledam sliku sladoleda i već nabacim dvakilograma. Moram nositi taj križ. - Bila je to predstava čiju je izvedbuusavršio. Sada je svojim rukama primio Olivijine i nježno je poljubio.

Nehotice je ustuknula pri oštru dodiru njegove kratke i prosijede brade snjezinim obrazom, a zatim je uzvratila poljubac kako bi ublažila dojam togsvog pokreta. - Clay, ova moja situacija ostaje među nama. Nekolicinipreostalih koji će mariti za to kazat ću uskoro. - Zastala je te dodala ironično:- Ustvari, bolje je da im kažem što prije. Možda je sretna okolnost to što minije preostao nijedan član obitelji. - Tada se zaustavila shvaćajući da to štoje izrekla jednostavno nije istinito.

Na samrtnoj postelji majka joj je rekla da je Catherine, nakon što jesaznala za svoju trudnoću, provela godinu dana u Irskoj gdje je rodila sina.Njega su posvoji Farrelli, američki par iz Bostona koji je odabralanadstojnica vjerskog reda kojem je Catherine pristupila. Nazvali su gaEdward i odrastao je u Bostonu.

Pratim njihove živote sve otada, pomislila je Olivia. Edward se nije ženiodo svoje četrdeset druge. Njegova žena mrtva je već poduže, a i on jepreminuo prije pet godina. Njihova kći Monica sada ima trideset jednugodinu i pedijatrica je među osobljem bolnice Greenwich Village. Catherineje moja prva rođakinja. Njezina je unuka moja rođakinja. Ona je sve što mi jeostalo od obitelji, a i ne zna da ja postojim.

Sada je, povlačeći svoje ruke iz Clayeva stiska, rekla: - Monica je izraslanalik na svoju baku, posvećujući svoj život brizi za bebe i malu djecu.Shvaćaš li ti što bi njoj značio sav taj novac?

- Olivia, zar ti ne vjeruješ u otkupljenje grijeha? Pogledaj što je otacnjezina djeteta uradio s ostatkom svog života. Promisli o životima koje jespasio. A što tek kazati o obitelji njegova brata? Oni su istaknuti filantropi.Razmisli što bi im značilo otkrivanje tajne.

- Mislim o tome, i to je sve što trebam odvagnuti. Monica Farrell jezakonita nasljednica prihoda koji stižu od tih patenata. Alexander Gannon,njezin djed, svojom je oporukom ostavio sve što ima svojim potomcima, akobi neki od njih još bio na životu, a tek potom svom bratu. Javit ću ti se, Clay.

Doktor Clay Hadley čekao je dok se vrata njegova osobnog ureda nisuzatvorila, a zatim podigao slušalicu i birao broj znan samo rijetkima. Kadamu je odgovorio poznat glas, nije gubio vrijeme ni na kakve obzire. - Radi seupravo o onome čega sam se pribojavao. Ja znam Oliviju i ona ćeprogovoriti.

- To ne smijemo dopustiti - suho je rekla osoba s druge strane žice. -Moraš se pobrinuti da se to ne dogodi. Zašto joj nisi uvalio nešto? S obziromna njezino medicinsko stanje, nitko se ne bi detaljnije raspitivao o njezinojsmrti.

- Vjerovao ili ne, nije tako lako ubiti nekoga. I što ako joj pode za rukomostaviti dokaz prije negoli je zaustavim?

- U tom ćemo se slučaju dvostruko osigurati. Žalosno je to reći, ali napadsa smrtonosnim posljedicama na zgodnu mladu ženu na Manhattanu danasteško spada u izniman događaj. Ja ću se za to odmah pobrinuti.

2. Poglavlje

Doktorica Monica Farrell drhtala je dok je pozirala za zajedničkufotografiju s Tonyjem i Rosalie Garcia na stubama bolnice GreenwichVillage. Tony je u rukama držao Carlosa, njihova dvogodišnjeg sina, za kojegse upravo saznalo da je izliječen od leukemije koja mu je zamalo oduzelaživot.

Monica se prisjećala dana kada ju je, upravo dok se spremala napustitisvoj ured, Rosalie nazvala sva u panici. - Doktorice, djetetu je izbio osip potrbuhu. - Carlos je tada bio šest tjedana star. Čak i prije nego što ga jevidjela, Monica je imala grozan predosjećaj da će se susresti sa slučajemmladenačke leukemije u zametku. Dijagnostičke su pretrage potvrdile tusumnju i Carlosovi su izgledi, u najboljem slučaju, procijenjeni na pedesetposto. Monica je uvjeravala njegove ucviljene mlade roditelje da su to, što senje tiče, sasvim dobri izgledi te da je Carlos već stasao u čvrstog momčića ida neće izgubiti tu bitku.

- A sada, doktorice Monica, jedna na kojoj vi držite Carlosa - naredio jeTony preuzimajući aparat od prolaznika koji se ponudio da ih fotografira.

Monica je pružila ruku prema uzvrpoljenom dvogodišnjaku, koji je dotadveć odlučio kako će se smijati dovoljno dugo. Ovo će biti prava slika,mislila je dok je rukom mahala prema aparatu nadajući se kako će i Carlosslijediti taj primjer. Umjesto toga, on je povukao kopču na njezinu zatiljku iduga tamnoplava kosa slobodno joj je pala po ramenima.

Nakon niza pozdrava za rastanak i rečenice »Bog vas blagoslovio,doktorice Monica, ne bismo se izvukli iz ovoga bez vas; vidjet ćemo se zanjegov kontrolni pregled«, obitelj Garcia je otišla mahnuvši još jednom zakraj s prozora taksija. Dok je Monica ulazila u bolnicu i hodala do dizala,podigla je ruke da bi skupila vlasi svoje kose i ponovo ih povezala kopčom.

- Ostavi tako. Dobro ti stoji. - Doktor Ryan Jenner, koji je pohađaomedicinski fakultet Georgetown koju godinu prije nje, krenuo je za njom.

Nedavno se pridružio osoblju Greenwich Villagea te se već nekoliko putazaustavljao kako bi izmijenio nekoliko riječi s njom kada bi se sreli. Jennerje bio u kirurškoj kuti i nosio je zaštitnu masku. Očito je prisustvovaokirurškoj operaciji ili se spremao za nju.

Monica se smijala dok je pritiskala tipku za dizalo. - Eh, sigurno. Amožda bih trebala svratiti do operacijske dvorane dok je još ovakva.

Vrata dizala su se otvorila.- Možda ne bih imao ništa protiv - rekao je Jenner dok je ulazio u dizalo.A možda i bi. Ustvari, zadesio bi te srčani udar, mislila je Monica pri

ulasku u već krcato dizalo. Ryan Jenner je, unatoč svom mladenačkom licu iuvijek spremnom osmijehu, već bio na glasu kao perfekcionist i nesnošljiv nabilo kakve omaške pri njezi pacijenata. Biti u njegovoj operacijskoj dvorani sraspuštenom kosom bilo bi nezamislivo.

Kada je izašla na katu pedijatrijskog odjela, prvi zvuk koji je Monicazačula bio je jecaj vrištećeg djeteta. Znala je da je to njezina pacijentica,devetnaestomjesečna Sally Carter koju su razbjesnjivali rijetki posjeti njezinesamohrane majke. Prije nego što je ušla kako bi pokušala utješiti dijete,zastala je za radnim stolom medicinske sestre. - Ima li kakva traga odnajdraže mamice? - upitala je i potom zažalila što je progovorila bez dlake najeziku.

- Ništa od jučer ujutro - odgovorila je Rita Greenberg, dugogodišnjaglavna sestra na katu, tonom podjednako uzrujanim kao što je bio i Monicin.- Ali uspjela je pronaći vremena za poziv prije sat vremena da kaže kako jepreviše zaokupljena poslom te da upita je li Sally dobro provela noć.Doktorice, kažem vam, nešto je čudno u čitavoj toj situaciji. Ta žena gajimajčinske osjećaje jednako kao i one plišane igračke u igraonici. Hoćete lidanas otpustiti Sally?

- Ne dok ne saznam tko će se brinuti za nju kada je već majka tolikozauzeta. Sally je dovedena na hitan prijam s astmom i upalom pluća. Ne idemi u glavu što su to majka ili dadilja mislile kada su čekale toliko dugo da bijoj osigurale medicinsku skrb.

Monica je uz pratnju medicinske sestre ušla u malu sobu sa samo jednimdječjim krevetićem u koji su prenijeli Sally zato što je njezino plakanjebudilo ostale bebe. Sally je stajala pridržavajući se za ogradu krevetića injezina se svijetlosmeda kosa kovrčala oko uplakana lica.

- Dovest će je ovo do drugog napadaja astme - ljutito je rekla Monicadok je izvlačila dijete iz krevetića. Kada se Sally privila uz nju, plač sesmjesta ublažio, prešao u prigušene jecaje te se naposljetku posvemaprimirio.

- Bože moj, doktorice, kako se ona vezala uz vas. Vi i vaš magični dodir!- rekla je Rita Greenberg. - Nitko ne zna s malenima kao vi.

- Sally zna da smo prijateljice - reče Monica. - Dajmo joj malo toplogmlijeka i sigurna sam da će se umiriti.

Dok je čekala sestrin povratak, Monica je ljuljala dijete u svojim rukama.Tvoja bi majka trebala raditi ovo, mislila je. Baš me zanima kako te pazi kodkuće? Sallyne su se oči počele sklapati, a sićušne i meke ručice počivale suna Monicinu vratu.

Monica je položila uspavano dijete u krevetić i promijenila joj mokrepelene. Zatim je premjestila Sally na bok i pokrila je dekom. Rita se vratila sbočicom toplog mlijeka, ali je Monica, prije nego što ga je dala djetetu,dohvatila vaticu i njome uzela bris s unutrašnje strane Sallynih obraza.

Prošlogje tjedna primijetila da je prilikom posjeta Sallyna majka nekolikoputa zastajala za širokim pultom u čekaonici te sa sobom donosila šalicukave u Sallynu sobu. Redovito je odlagala polupraznu šalicu na noćnomormariću pokraj krevetića.

To je samo predosjećaj, Monica je govorila samoj sebi, i znam da janemam pravo to uraditi. Ali svejedno ću obavijestiti gospođicu Carter da semoramo naći prije nego što otpustim Sally. Željela bih usporediti djetetovDNK s njezinim DNK sa šalice. Ona se kune da je djetetova majka, ali akonije, zašto bi se gnjavila laganjem o tome? Zatim je podsjetila samu sebe danema pravo tajno uspoređivati DNK te bacila bris u košaru za otpatke.

Nakon što je pregledala svoje ostale pacijente, Monica se uputila u ured

u Istočnoj 14 odraditi preostale popodnevne sate. Bilo je pola sedam kada se,pokušavajući prikriti koliko je izmoždena, oprostila s posljednjim pacijentom,osmogodišnjim dječakom s ušnom infekcijom.

Nan Rhodes, njezina knjigovotkinja i radnica na prijamu, pospremala jestvari na svom radnom stolu. U svojim šezdesetima, bucmasta i snepokolebljivim strpljenjem bez obzira na to koliki kaos vladao u čekaonici.Nan je postavila pitanje koje je Monica nastojala odgoditi za drugi dan.

- Doktorice, što je s onim upitom biskupskog ureda u New Jerseyu gdjeod vas traže da budete svjedok u beatifikacijskom postupku za onuredovnicu?

- Nan, ja ne vjerujem u čuda. Znaš to. Poslala sam im kopijuultrazvučnog nalaza i magnetske rezonancije. Ti nalazi govore sami za sebe.

- Ali bili ste uvjereni kako Michael O'Keefe, onaj maleni suznapredovalim rakom mozga, neće doživjeti svoj peti rođendan, zar ne?

- Svakako.- Predložili ste njegovim roditeljima da ga odvedu u kliniku Knowles u

Cincinnati jer se ondje najviše bave istraživanjem raka mozga, a opet ste touradili znajući, s punom sigurnošću, da će oni potvrditi vašu dijagnozu -ustrajala je Nan.

- Nan, obje znamo što sam rekla i u što sam bila uvjerena - rekla jeMonica. - Hajdemo, nemojmo se igrati pitanja i odgovora.

- Doktorice, rekli ste mi i to da je, kada ste im izrekli dijagnozu,Michaelov otac bio toliko uzrujan da se zamalo onesvijestio, ali da vam jemajka rekla kako njezin sin neće umrijeti. Spremala se pokrenuti molitvenikrug upućen zagovoru sestre Catherine, redovnice koja je osnovala sve onebolnice za djecu s teškoćama u razvoju.

- Nan, koliko mnogo ljudi odbija suočiti se s tim da je bolest smrtonosna?Svaki dan to gledamo u bolnici. Ljudi traže drugo i treće mišljenje. Žele višepretraga. Žele dati pristanak za riskantne zahvate. Katkad se ono što jeneizbježno odgodi, ali na kraju je rezultat isti.

Izraz na Naninu licu umekšao se dok je gledala vitku mladu ženu čije je

držanje tijela jasno odražavalo umor. Znala je da je Monica provela noć ubolnici kada je jedan od njezinih malih pacijenata imao napadaj. - Doktorice,znam da vas nemam pravo gnjaviti, ali naći će se svjedoci medicinskogosoblja u Cincinnatiju koji će potvrditi kako Michaelu O'Keefeu nije bilosuđeno preživjeti. Danas je potpuno izliječen od raka. Mislim da je vašasveta dužnost potvrditi da je razgovor koji ste imali s majkom, u onom istomčasu kada ste je upozorili da se on neće moći oporaviti, upravo onaj trenutakkada se ona obratila za pomoć sestri Catherine.

- Nan, vidjela sam Carlosa Garciju ujutro. On je također potpunoizliječen od raka.

- To nije isto, i vi to znate. Raspolažemo metodama liječenja u borbiprotiv dječje leukemije, a za uznapredovali i šireći rak mozga neraspolažemo.

Monica je spoznala dvije činjenice. Da je bespotrebno raspravljati s Nante da, u svom srcu, zna da je Nan u pravu. - Otići ću - rekla je - ali to nećepomoći toj budućoj svetici. Gdje bih ja trebala posvjedočiti o tome?

- Trebate se susresti s velečasnim iz župe Metuchen u New Jerseyu.Predložio je iduću srijedu popodne. Ispalo je tako da vam nisam ubilježilanijedan sastanak nakon 11 sati toga dana.

- Neka bude - pomirila se Monica. - Nazovi ga i ugovori nam sastanak.Jesi li spremna? Pozvat ću dizalo.

- Eto me. Sviđa mi se što ste upravo kazali.- Da ću pozvati dizalo?- Ne to, naravno. Mislim na to što ste rekli »neka bude«. - Pa?- »Neka bude« znači »amen«. Nekako priliči u ovom slučaju, zar nije

tako doktorice?

3. Poglavlje

Taj mu zadatak nije prirastao srcu. Nestanak mlade liječnice u NewYorku grada je za tabloide i oni če sigurno iscijediti sve što se iz toga da.Ponuđena svota je dobra, ali instinkt je Sammyju Barberu nalagao da odbije.Sammy je bio uhićen samo jednom i potom oslobođen na suđenju jer je bioveoma oprezan čovjek koji svojim žrtvama nikad nije prilazio tako blizu dabi se njegov DNK mogao uzeti kao dokaz.

Sammyjeve promućurne kestenjastosmeđe oči bile su glavno obilježjeuska lica koje kao da nije pristajalo njegovu kratkom i debelom vratu. Taj ječetrdesetdvogodišnjak, čiji su se mišići nazirali kroz rukave sportske jakne,službeno bio zaposlen kao izbacivač u jednom noćnom klubu u GreenwichVillageu.

Sjedio je uz šalicu kave za stolom nasuprot predstavniku svog budućegnalogodavca, u jednoj zalogajnici u Queensu. Sammy ga je, sitničav uzapažanju sitnih detalja, već dobro odmjerio. Izvrsno odjeven.Pedesetogodišnjak. Sa stilom. Veoma zgodan. Srebrne orukvice s inicijalimaD.L. Rečeno mu je kako nije potrebno da zna čovjekovo ime te da će bitidovoljan telefonski broj za kontakt.

- Sammy, ne može se baš reći da si u prilici odbiti ovo - rekao je DouglasLangdon blago. - Koliko je meni poznato, tvoj ti šugavi posao ne omogućujebaš da živiš na visokoj nozi. Štoviše, moram te podsjetiti da bi, u slučaju dase moj rođak nije obratio nekolicini porotnika, sada provodio vrijeme uzatvoru.

- Oni svejedno ne bi mogli naći dokaze - uključio se Sammy.- Ne znaš ti što bi sve oni mogli pronaći i nikada ne možeš znati kakva će

biti porotnička odluka. - Nestalo je blagog tona u Langdonovu glasu. Gurnuomu je jednu fotografiju preko stola. - Ovo je snimljeno danas poslijepodneizvan bolnice Village. Žena koja drži dijete je doktorica Monica Farrell. Napoleđini su zapisane njezina kućna i uredska adresa.

Prije nego što se ičega dotaknuo, Sammy je dohvatio zgužvani papirnatiubrus i njime podigao fotografiju. Držao ju je pod mutnim svjetlom stolnesvjetiljke. - Zgodna ženska - prokomentirao je dok se zagledao u nju.Okrenuo je fotografiju i bacio pogled na adrese te ju zatim, bez pitanja, vratioLangdonu.

- U redu. Ne želim imati ovu fotografiju sa sobom u slučaju da mepolicija zaustavi. Ali ću sve srediti.

- Pobrini se da tako bude. I to brzo. - Langdon je ponovo uguraofotografiju u džep svog sakoa. Kada su on i Sammy ustajali, iznova jeposegnuo u džep, izvadio novčanik, izvukao novčanicu od dvadeset dolara ibacio je na stol. Ni on ni Sammy nisu primijetili da se snimak zalijepio zanovčanicu i odlepršao na pod.

- Puno vam hvala, gospodine - poviknuo je za njima Hank Moss, mladikonobar, dok su Langdon i Sammy izlazili kroz okretna vrata. Primijetio jefotografiju dok je skupljao šalice kave. Odložio je šalice i otrčao premavratima, ali nijednog od dvojice muškaraca nije bilo na vidiku.

Ovo im sigurno ne treba, pomislio je Hank, ali s druge strane, tip jeostavio doista veliku napojnicu. Preokrenuo je fotografiju i ugledao zapisaneadrese, jedna je bila Istočna 14, druga Istočna 36. Uz Istočnu 14 bio jenapisan i broj ureda, a uz Istočnu 36 broj stana. Hank je pomislio na posebnepošiljke koje katkada stižu na adresu njegovih roditelja u Brooklynu. Čuj,rekao je samom sebi. U slučaju da ovo nekome treba, ubacit ču je uomotnicu i napisati »Za radnika u uredu«. Poslat ču je na ured u Istočnoj 14.To je vjerojatno ured tipa koji ju je ispustio, pa ako je nešto važno, u svakomće ju slučaju imati.

U devet navečer, kada mu je smjena završila, svratio je u mali ured dokuhinje. - Mogu li uzeti jednu omotnicu i marku, Lou? - upitao je vlasnikakoji je sređivao račune. - Netko je zaboravio nešto.

- Svakako. Samo naprijed. Odbit ću ti cijenu poštanske marke od plaće -progundao je Lou uz blijed pokušaj osmijeha. Po prirodi je imao kratak fitilj,ali mu se istinski sviđao Hank. Mali je bio dobar radnik i znao je kako trebas mušterijama. - Drži, uzmi jednu od ovih. - Pružio mu je običnu bijelu

omotnicu i Hank je na brzinu naškrabao adresu za koju se odlučio.Deset minuta poslije ubacio je omotnicu u poštanski sandučić, dok se

trčkarajući vraćao studentskom domu sveučilišta St. John.

4. Poglavlje

Olivia je bila jedna od prvih stanarki zgrade Schwab na manhattanskomWest Sideu. Danas, pedeset godina poslije, još uvijek je tu živjela. Stambenazgrada bila je izgrađena na temeljima nekadašnje vile jednog bogatogindustrijalca. Graditelj je odlučio zadržati isto ime u nadi da će nešto odraskoši koja je okruživala vilu prijeći i na njenu produljenu zamjenu.

Olivijin prvi stan bila je garsonijera s pogledom na aveniju West End.Kako se sigurno uspinjala ljestvicom karijere sve do izvršnog odjela tvrtkeAltman, počela je tražiti prostraniji stan. Već se odlučila preseliti namanhattanski East Side, ali kada je u zgradi Schwab postao dostupandvosobni stan s veličanstvenim pogledom na Hudson, s radošću se odlučilaza njega. Poslije, kada su stanovi ponuđeni za otkup, bilo joj je drago jerkonačno može kupiti svoj stan i napokon se osjećati istinski kod kuće. Prijenego što se preselila na Manhattan, ona i njezina majka Regina živjele su umaloj kolibi iza doma obitelji Gannon na Long Islandu. Njezina je majkaradila kod njih kao spremačica.

Tijekom godina Olivijin se rabljeni namještaj polako i pažljivozamjenjivao. Kao samouka žena s urođeno dobrim ukusom, razvila je svojstil u umjetnosti i dizajnu. Kremasto bijeli zidovi njezina stana postali supodloga slikama koje je kupovala po rasprodajama. Stari sagovi u dnevnomboravku, spavaćoj sobi i knjižnici ponudili su paletom svojih boja predložakpo kojem je birala šarolike tkanine za tapecirane komade namještaja te zadizajn prozorskih okvira.

Sveukupan dojam na posjetitelja koji bi se tu našao prvi put bio je popravilu jednak. Stan je bio oaza topline i udobnosti te pružao osjećaj mira ivedrine.

Olivia ga je obožavala. Svih ju je onih natjecateljski nabijenih godina uAltmanu bodrila misao, kao ispušni ventil koji nikad ne zataji, da će se nakraju dana smjestiti u svoju udobnu fotelju s čašom vina u ruci i s pogledom

na zalazak sunca.Služila joj je ista ta misao kao zaklon i prije četrdeset godina u teškoj

životnoj krizi, kada se konačno morala suočiti s činjenicom da Alex Gannon,briljantan doktor i medicinski istražitelj kojega je očajnički voljela, nikadaneće dopustiti da njihov odnos postane nešto više od bliskog prijateljstva...Catherine je bila ona koju je oduvijek želio.

Nakon sastanka s Clayem, Olivia je otišla ravno kući. Zamor zbog kojegse i obratila Clayu prije dva tjedna potpunoju je obuzeo. Umor je bio tolikosilan da se umalo nije ni preodjenula. Morala je smoći snage da presvuče onošto je nosila na sebi i zamijeni toplijom robom u plavoj nijansi. Bila je tolikoiscrpljena da nije ni primijetila kako se ta boja savršeno slaže s bojomnjezinih očiju.

Sitan i neželjen žal nad vlastitom sudbinom utjecao je na odluku da legnena kauč u dnevnom boravku radije negoli na krevet. Clay ju je upozorio damože očekivati sveopći zamor »dok jednog dana jednostavno ne budeš višeimala snage ustati«.

Ali ne još, pomislila je Olivia, dok je posezala za afganistanskimpokrivačem koji je uvijek stajao na divanu pri podnožju fotelje. Sjela je nakauč, stavila jedan ukrasni jastuk točno pod glavu, legla i povukla pokrivačpreko sebe. Uzdahnula je uzdahom olakšanja.

Dva tjedna, mislila je. Dva tjedna. Četrnaest dana. Koliko je to sati? Nijevažno, pomislila je dok je uranjala u san.

Kada se probudila, sjenke u sobi pokazivale su joj da je već kasnoposlijepodne. Ujutro sam popila samo šalicu čaja prije posjeta Clayu,pomislila je. Nisam gladna, ali moram nešto pojesti. Kada je skinula pokrivači polako stala na svoje noge, ponovo ju je iznenada obuzela želja da jošjednom provjeri dokaz koji se ticao Catherine. Ustvari, pribojavala se umislima da možda nije nestao iz sobnog sefa.

Ali bio je ondje, u fasciklu boje bijele kave koji joj je majka dalanekoliko sati prije smrti. Catherinina pisma majci, pomislila je Olivija i usnesu joj uzdrhtale, pismo nadstojnice samostana za Catherine, kopija

Edwardova rodnog lista, strastveni zapis koji je on dao mojoj majci da gaproslijedi Catherine.

- Olivia.Netko je bio u stanu i spuštao se hodnikom prema njoj. Clay. Olivijini su

prsti zadrhtali dok je, bez slaganja u omotnicu, gurala pisma i rodni list u sef,zatvorila njegov poklopac i pritisnula tipku koja ga je automatski zaključala.

Izašla je iz ormara. - Ovdje sam, Clay. - Nije se trudila prikriti hladnonegodovanje u svom glasu.

- Olivia, brinuo sam se za tebe. Obećala si me nazvati poslijepodne.- Ne sjećam se da sam ti to obećala.- Pa, obećala si - rekao je Clay srdačno.- Dao si mi dva tjedna. Po mojoj procjeni nije moglo proći više od sedam

sati. Zašto nisi dao vrataru da te najavi?- Zato što sam mislio da možda spavaš i, da je tako bilo, otišao bih da te

ne uznemiravam. Ili zašto ti ne bih kazao istinu? Da sam se najavio, možda bime odbila, a ja sam te baš želio vidjeti. Ipak sam ti jutros izrekao potresnenovosti.

Vidjevši da Olivia ne odgovara, Clay Hadley blagim je tonom dodao:- Olivia, postoji razlog zbog kojeg si mi dala ključ i dopuštenje da uđem

ako bih posumnjao na neki problem.Olivia je osjetila da joj srdžba zbog tog iznenadnog upada jenjava. Ono

što je rekao Clay bilo je potpuno istinito. Da je nazvao, rekla bi mu da seodmara. Tada je ulovila Clayev pogled.

Gledao je u fascikl koji je držala u ruci.S mjesta na kojem je stajao jasno se mogla razabrati jedna jedina riječ

koju je njezina majka napisala na njemu. CATHERINE

5. Poglavlje

Monica je živjela na prvom katu obnovljene zgrade u Istočnoj 36. Unjezinoj se mašti boravak u susjedstvu prepunom drvoreda pretvorio upovratak u devetnaesto stoljeće kada su sve zgrade s ciglenim fasadama bileisključivo privatne rezidencije. Njezin je stan bio smješten u stražnjem dijeluzgrade, što je značilo posebnu povlasticu korištenja malenog trijema i vrta.Kada bi bilo toplo vrijeme, u kućnom bi ogrtaču ispijala svoju jutarnju kavuna trijemu ili čašu vina navečer.

Nakon rasprave sa svojom radnicom na prijamu, Nan, o Michaelu O'Keefeu, dječaku koji je prebolio rak mozga, odlučila se prošetati do kuće, štojoj je i inače bio običaj. Davno je još shvatila kako je dvokilometarska šetnjaod ureda do kuće odlična prigoda za vježbu, kao i prilika za opuštanje.

Odmaralo ju je kuhanje na kraju dana. Kao samouka kuharica Monica jeimala kulinarskoga dara, već legendarni u krugu prijatelja. Ali ni šetnja niizvrsna tjestenina sa salatom koju je pripremila te večeri nisu nimalo ublažileneugodan osjećaj da se nad njom nadvio taman oblak.

Radi se o djetetu, pomislila je. Sutra moram otpustiti Sally, pa ako iprovjerim DNK te saznam da gđica Carter nije njezina rođena majka, što todokazuje. Tata je bio posvojeno dijete. Ja jedva pamtim njegove roditelje, alion je uvijek govorio kako ne bi mogao zamisliti da ga itko drugi odgaja.Ustvari, običavao je parafrazirati Alice, kćerku Teddyja Roosevelta.Roosevelt se, kao udovac, ponovo oženio kada je Alice imala dvije godine.Kada su je upitali o maćehi, Alice je odgovorila bez ustručavanja: »Ona jejedina majka koju sam poznavala i željela poznavati.« Unatoč tom citatu isasvim jednakim osjećajima za svoje zamjenske roditelje, kakve je i AliceRoosevelt gajila prema svojoj maćehi koja ju je odgojila, tata je uvijek htio ižudio znati više o svojim biološkim roditeljima, zadubila se Monica. Usvojim je poznijim godinama bio prilično opsjednut time.

Sally je bila teško bolesna kada je donesena na hitni prijam, ali nije bilo

naznaka ikakva zlostavljanja i o njoj se očigledno dobro brinulo. A RenéeCarter sigurno nije ni prva ni posljednja koja je povjerila svoje dijete na brigunekoj djevojci ili dadilji.

Iščekivanje svjedočenja o povlačenju raka mozga kod Michaela O'Keefeabio je još jedan razlog za brigu. Ne vjerujem u čuda, odlučno je pomislilaMonica, a zatim samoj sebi priznala kako je Michael bio smrtonosno bolestankada ga je pregledala.

I dok se nećkala oko šalice kave i svježe narezanog ananasa, ogledala seoko sebe nalazeći, kao i uvijek, užitak u svom okružju.

Večer je bila prohladna, pa je potaknula vatru u plinskom kaminu. Maleniokrugli stol i tapecirana stolica na kojoj je sjedila bili su okrenuti premakaminu. Treperavi plamičci odapinjali su svjetlosne strelice po sagu markeAubusson, koji je predstavljao ponos i sjaj u oku njezine majke.

Zvonjava telefona doprla je do nje kao nepoželjno ometanje. Bila jeslomljena od umora, ali spoznaja da bi to mogao biti poziv iz bolnice u vezi snekim od njezinih pacijenata nagnala ju je da iskoči iz stolice i pojuri prekosobe. Podigla je slušalicu i predstavila se kao »doktorica Farrell«, čak i prijenego što je opazila da je poziv stigao na privatni broj.

- Vjerujem da se doktorica Farrell dobro osjeća - zadirkivao ju je muškiglas.

- Odlično sam, Scott - hladno je odgovorila Monica premda je osjetilastrašnu brigu na zvuk glasa Scotta Altermana.

Nestalo je zadirkujućeg tona. - Monica, Joy i ja smo prekinuli vezu. Biloje pogrešno od samog početka. Sada to oboje shvaćamo.

- Žao mi je što to čujem - rekla je Monica - ali mislim da bi ti trebalo bitijasno kako to sa mnom nema nikakve veze.

- To jedino ima veze s tobom, Monica. Na miru sam tražio ponudeslobodnih mjesta u uredu za izvršne poslove. Vrhunska odvjetnička tvrtka mije ponudila partnerstvo. Prihvatio sam.

- Ako jesi, nadam se da shvaćaš kako u New Yorku živi osam do devetmilijuna ljudi. Možeš se sprijateljiti sa svima njima, ali mene ostavi na miru.

- Monica je zalupila slušalicu i, preuzrujana da ponovo sjedne, počistila stolte iskapila šalicu kave koja je stajala na sudoperu.

6. Poglavlje

Kada se u ponedjeljak navečer oprostila s Monicom izvan ureda, NanRhodes ušla je u autobus koji ju je dovezao do Prve avenije na uobičajenumjesečnu večeru s njezine četiri sestre, u pubu Neary u Pedesetsedmoj ulici.

Bila je udovica već šest godina, njezin sin jedinac je sa svojom obiteljiživio u Kaliforniji, a njoj je zajednički rad s Monicom došao kao bogomdan.Voljela je Monicu i na tim je večerama često pričala o njoj. Kao jedno odosmero djece, često je žalila nad činjenicom što Monica nema ni braće nisestara te da su njezina majka i otac, oboje i sami jedinci, bili u ranimčetrdesetima kada se ona rodila, a sada su već pokojni.

Večeras se, za njihovim uobičajenim stolom u kutu Nearyja i uz koktelpred večeru, Nan ponovo vratila svojoj temi. - Dok sam čekala bus, gledalasam doktoricu Monicu kako se šećući udaljava. Imala je tako dug dan ipomislila sam kako je jadno stvorenje jer je ne mogu nazvati ni majka ni otackako bi popričali malo o svemu. Velika je sramota da su, kada joj se otacrodio u Irskoj, na njegovu rodnom listu upisana samo imena njegovihposvojitelja, Anne i Matthewa Farrella. Pravi su se roditelji svakako dobropotrudili da im se ne ude u trag.

Sestre su složno kimale glavama slažući se s njom. - Doktorica Monicadoista otmjeno izgleda. Vjerojatno joj je baka iz neke dobre obitelji, moždačak američke - pridružila se Peggy, Nanina najmlađa sestra. - Kada bi u tovrijeme neudana djevojka ostala trudna, odveli bi je na putovanje dok sedijete ne rodi, a potom bi ono bilo dano na posvajanje. Nitko ne bi saznaoništa o tome. Danas, kada neudana djevojka zatrudni, hvali se o tome naTwitteru ili Facebooku.

- Znam da doktorica Monica ima mnogo prijatelja - uzdahnula je Nanpodižući jelovnik - ima nevjerojatan dar da se svidi ljudima, ali to ne možebiti zamjena, zar ne? Što god ljudi govorili, krv nije voda.

Sestre su kimnule u tihoj potvrdi, a Peggy je dodala da je Monica Farrell

prelijepa mlada žena i da je samo pitanje vremena kada će susresti nekoga.Kada su napokon iscrple ovu temu, Nan je s njima podijelila još jednu

pikanteriju. - Sjećate li se kada sam vam pričala da redovnicu, sestruCatherine, razmatraju kao moguću blaženicu zbog toga što se mali dječakkoji je trebao umrijeti od raka mozga izliječio nakon održavanja niza molitviupućenih njezinu zagovoru?

Sve su se sjetile. - Nije li to bio pacijent doktorice Monice? - upitala jenajstarija sestra Rosemary.

- Da. Zove se Michael O'Keefe. Pretpostavljam da crkva smatra kakoposjeduje dovoljno dokaza koji potvrđuju da se doista radi o djetetu sčudesnim izlječenjem. Upravo sam ovog popodneva uspjela uvjeritidoktoricu Monicu da barem potvrdi to da dječakova majka nije trepnulaokom kada je ona rekla roditeljima da je bolest neizlječiva te da je potomkazala kako njezin sin neće umrijeti jer namjerava organizirati molitvenesusrete upućene zagovoru sestre Catherine.

- Ako je to majka doista rekla, zašto doktorica Monica ne bi htjelaposvjedočiti? - upitala je srednja sestra Ellen.

- Zato što je doktorica i znanstvenica te zato što još uvijek pokušavapronaći medicinski uvjerljiv razlog zbog kojeg se Michael izliječio od raka.

Liz, njihova konobarica koja je radila trideset godina u Nearyju, pristupilaje stolu s jelovnicima u ruci. - Onda, cure, što ćete naručiti? - upitala jeveselo.

* * *

Nan je uživala doći na posao u sedam ujutro. Nije joj bilo potrebnomnogo sna, a živjela je tek nekoliko minuta hoda od Monicina ureda, ustambenoj zgradi u koju joj se majka preselila nakon suprugove smrti. Ranidolazak pružao bi joj dovoljno vremena da sredi poštu i započne popunjavatibezbrojne formulare zdravstvenog osiguranja.

Alma Donaldson, medicinska sestra, stigla je u 8.45 sati, upravo kada jeNan otvarala tek pristiglu poštu. Ta je zgodna crnka, u svojim kasnim

tridesetima, imala bistar pogled i topao osmijeh, a radila je s Nan od prvogdana kada je prije četiri godine otvorena ordinacija. Zajedno su tvorilezavidan medicinski dvojac i ubrzo se sprijateljile.

Dok je skidala svoju jaknu, Alma je odmah opazila zabrinut izraz naNaninu licu. Nan je sjedila za svojim stolom s omotnicom u jednoj ifotografijom u drugoj ruci. Alma je preskočila uobičajeni srdačni pozdrav. -Što nije u redu, Nan? - upitala je.

- Pogledaj ovo - rekla je Nan.Alma je odšetala iza stola i bacila pogled preko Nanina ramena. - Netko

je fotografirao doktoricu s malim Carlosom Garcijom - rekla je Alma. - Bašslatko.

- Stiglo je u omotnici bez ikakva pisma - sažela je Nan. - Ne moguvjerovati da bi njegova majka ili otac poslali fotografiju bez ikakve bilješke.A pogledaj sad ovo. - Okrenula je fotografiju. - Netkoje zapisao doktoričinukućnu i uredsku adresu. To mi izgleda jako čudno.

- Možda se onaj tko ju je poslao nije mogao odlučiti između te dvijeadrese - oprezno je ponudila svoje viđenje Alma. - Zašto ne nazoveš obiteljGarcia i provjeriš je li stiglo od njih?

- Kladim se u sve živo da nije - promrmljala je Nan podižući slušalicu.Rosalie Garcia odgovorila je već na prvo zvono. Ne, oni nisu poslali

fotografiju i ne pada im na pamet tko bi to mogao biti. Namjeravala jeuokviriti onu na kojoj su doktorica i Carlos te je poslati, ali nije još stiglakupiti okvir. Ne, ona nije znala koja je doktoričina kućna adresa.

Monica je ušla dok je Nan prepričavala razgovor Almi. Obje su sepogledale i, na Almino potvrdno kimanje glavom, Nan je ubacila fotografijunatrag u omotnicu i spustila je u ladicu radnog stola.

Poslije se Nan povjerila Almi. - Na katu ispod mene živi umirovljenidetektiv koji je radio u uredu javnog tužiteljstva. Pokazat ću je njemu.Zapamti što ti kažem, Alma, nešto se jezivo krije iza te fotografije.

- Imaš li pravo ne pokazati ju doktorici? - upitala je Alma.

- Naslovljeno je na »radnika u uredu«, nije direktno na nju. Pokazat ćujoj, ali prvo bih željela čuti mišljenje Johna Hartmanna.

Te se večeri, nakon što je nazvala svog susjeda, Nan spustila kat niže unjegov stan. Hartmann je bio sedamdesetogodišnji udovac oštre sijede kose ipreplanula lica dugogodišnjeg golfera. Pozvao ju je unutra i saslušao njezinuispriku i objašnjenje zašto ga gnjavi. - Sjednite, Nan. Ne gnjavite me.

Opet je odšetao do svoje fotelje, gdje su novine koje je očito iščitavaobile naslagane na niskom tabureu, te do kraja pojačao svjetlo na svojojsobnoj svjetiljki. Nan ga je pažljivo gledala dok se on sve više mrštiopridržavajući vršcima prstiju fotografiju i omotnicu detaljno se zagledajući uobje.

- Nije li vaša doktorica Farrell možda porotnica na kakvu suđenju?- Ne, nije. Zašto pitate?- Sigurno postoji neko objašnjenje, ali u mom se poslu ovakva vrsta pošte

smatra upozorenjem. Ima li doktorica Farrell kakvih neprijatelja?- Nijednog na čitavom svijetu.- To je samo ono što vi znate, Nan. Morate joj pokazati fotografiju, a

potom bih ja volio popričati s njom.- Nadam se da neće pomisliti kako se miješam tamo gdje mi nije mjesto -

rekla je Nan nervozno dok se ustajala i spremala otići. Zatim je ipak zastalana trenutak. - Jedino čega se sad mogu sjetiti jest to da povremeno primapozive od jedne osobe iz Bostona. Zove se Scott Alterman. On je odvjetnik.Ne znam što je bilo među njima, ali kad god je pokuša dobiti u uredu, nikadane prihvaća njegove pozive.

- On nam je onda dobra polazna točka - rekao je Hartmann. - ScottAlterman. Provjerit ću malo o kome se radi. U svoje sam vrijeme bio priličnovješt detektiv. - Potom je zastao. - Doktorica Farrell je pedijatrica, zar ne?

- Da.- Je li u posljednje vrijeme umro netko od njezinih pacijenata. Mislim, je

li neko dijete iznenada umrlo i time potaknulo roditelje da nju okrive?

- Ne, upravo suprotno, zvali su je da svjedoči o jednom pacijentu koji jebio neizlječivo bolestan, a sada ne samo da je živ nego i sasvim izliječen odraka mozga.

- Nisam znao da je to moguće, ali barem smo sigurni da ta obitelj nemože biti odgovorna za uhođenje doktorice Farrell. - John Hartmann seugrizao za jezik. Nije namjeravao upotrijebiti tu riječ, ali nešto duboko unjemu mu je govorilo da netko uhodi mladu Naninu šeficu.

Ispružio je svoju ruku. - Nan - rekao je - dajte mi to natrag. Je li itkoosim vas dirao tu fotografiju?

- Ne.- Sutra nemam ništa važno obaviti. Odnijet ću ovo do policijske uprave i

pogledati mogu li se uzeti bilo kakvi upotrebljivi otisci. Vjerojatno će to bitigubitak vremena, ali s druge strane, nikad se ne zna. Nećete mi zamjeriti akovam uzmem otiske, zar ne? Trebaju mi samo u svrhu usporedbe. To jeminuta posla; još uvijek imam pribor u radnom stolu.

- Naravno da mi ne smeta - pokušala je zataškati rastuću nervozu.Za manje od deset minuta Nan je ponovo bila u svom stanu. John

Hartmannjoj je obećao vratiti fotografiju do sutra navečer. - Morate jojpokazati fotografiju - rekao je. - Na vama je hoćete li joj reći da ste mi jedali ili nećete.

- Nisam sigurna što ću uraditi - odgovorila je, ali sada je iza svojihzaključanih i zakračunanih vrata stala razmišljati o tome koliko se ranjivommora osjećati Monica u svom stanu. Kuhinjska vrata koja vode na trijemimaju veliko staklo, pomislila je Nan. Svatko bi mogao odstraniti komadstakla, provući ruku i otključati vrata. Već sam je upozorila kako bi trebalastaviti neki čvršći zastor na to staklo.

Nan nije dobro spavala te noći. U snovima su je proganjale izobličeneslike Monice koja stoji na stubama bolnice s Carlosom u ruci dok joj vlasiduge plave kose padaju po ramenima, a potom se ovijaju kao pipci okonjezina vrata.

7. Poglavlje

Bilo je kasno poslijepodne toga dana kada je pedesetdvogodišnji DouglasLangdon opazio, nakon sastanka sa Sammyjem Barberom, da je izgubiofotografiju Monice Farrell. Stajao je u svom uredu na uglu Park avenije iPedesetprve ulice kada je samom sebi uspio objasniti zašto ima taj neugodanosjećaj da je nešto pošlo po zlu.

Pogledavši na vrata kako bi se uvjerio da su zaključana, ustao je iispraznio džepove svog skupog odijela radenog po mjeri. Novčanik mu jeuvijek stajao u desnom stražnjem džepu hlača. Izvadio ga je i stavio na stol.Džep je sada bio potpuno prazan, ako izuzmemo čisti bijeli rupčić.

Ali ja sinoć nisam nosio ovo odijelo, ponadao se u mislima. A zatim se,sav užasnut, prisjetio da ga je ubacio u vreću za prljavu odjeću koju je daosvojoj spremačici da je odnese do obližnje čistionice. Ispraznio sam džepove,pomislio je. Uvijek to uradim. Slika nije bila ondje, u protivnom bih jeprimijetio.

Samo je u jednom trenutku imao razloga izvaditi novčanik, i to kada jeplatio kavu u zalogajnici. Mogao je izvući fotografiju tada ili mu je, manjevjerojatno, ispala iz džepa i pala negdje na putu od zalogajnice do mjesta nakojem je parkirao automobil.

Što ako ju je netko pronašao, zamišljao je. Na poleđini su dvije adrese.Nema imena, samo dvije adrese napisane mojim rukopisom. Većina ljudi biju jednostavno bacila, ali zamislimo da bi ju neka dobra duša pokušalavratiti.

Instinkt mu je govorio da ta fotografija može izazvati nevolje. Zalogajnicau Queensu gdje se našao sa Sammyjem zvala se Lou. Dohvatio je slušalicu inekoliko trenutaka potom pričao s Louom, vlasnikom zalogajnice.

- Nemamo mi nikakvih fotografija, ali pričekajte trenutak, ovdje je malikoji radi kod mene, a nešto mi je pričao o mušteriji koja je jučer izgubilanešto. Dat ću vam ga na telefon.

Prošle su tri duge minute, a zatim se Hank Moss stao ispričavati. -Upravo sam primao narudžbu za šestero. Oprostite što ste me čekali.

Mali je zvučao kao pametan momak. Doug Langdon nastojao je zvučatišto prirodnije. - Nije važno, ali mislim da mi je sinoć ispala kćerkinafotografija kada sam bio u zalogajnici.

- Dugokosa plavuša koja drži malo dijete?- Da - rekao je Doug - poslat ću prijatelja po nju. On živi blizu

zalogajnice.- Ja vam zapravo nemam tu fotografiju - Hankov je glas sada zvučao

nervozno. Vidio sam da je jedna od adresa na poleđini očito bila od ureda, pasam je poslao tamo naslovljenu na »radnika u uredu«. Nadam se da je to uredu?

- Pažljivo od vas. Hvala vam. - Doug je spustio slušalicu i ne opažajućida mu je dlan znojan te da je vlažan po čitavom tijelu. Što će Monica Farrellpomisliti kada vidi tu fotografiju? Na svu sreću, i njezina kućna i uredskaadresa zapisane su u telefonskom imeniku. Kada kućna adresa u Istočnoj 36kojim slučajem ne bi bila zapisana, vjerojatno bi joj to odalo daju netkomožda uhodi.

Postojalo je, naravno, jednostavno i uvjerljivo rješenje. Netko tko jupoznaje fotografirao ju je s djetetom i pomislio da bi željela imati tufotografiju.

- Nema razloga biti sumnjičava - tiho je rekao Doug Langdon naglas ipotom shvatio kako nastoji umiriti samoga sebe.

Utišano zvono uredskog telefona prekinulo ga je u mislima. Pritisnuo jetipku na telefonu. - Što je? - upitao je naglo.

- Doktore Langdon, zvala je tajnica gospodina Gannona da vas podsjetikako ćete ga večeras predstaviti na večeri udruge Problematične mladežikoja se ima održati u njegovu...

- Ne treba me podsjećati - prekinuo je Doug razdražljivo. BeatriceTillman, njegova tajnica, zanemarila je prekid. - A

Linda Coleman zvala je da kaže kako je zapela u prometu te da ćezakasniti na sastanak koji je zakazala s vama u 16 sati.

- Ne bi zakasnila da se na vrijeme uputila ovamo.- Slažem se, doktore. - Beatrice, koja je već dugo naviknuta laskati i

izvlačiti iz lošeg raspoloženja svog atraktivnog i davno razvedenog šefa, reklaje to s osmijehom na licu. - Kao što mi uvijek govorite, s pacijentima poputLinde Coleman, na kraju vi budete taj kojem je potreban psihijatar.

Douglas Langdon isključio je telefon, a na to nije ni odgovorio. Krozglavu mu je prostrujala zastrašujuća misao. Njegovi su otisci ostali nafotografiji Monice Farrell. Ako joj se nešto dogodi, a ta fotografija bude ublizini, policija bi ju mogla uzeti na obradu radi otisaka.

Nije dolazilo u obzir opozvati Sammyja. Kako ću se izvući iz ovoga?Doug je pitao samoga sebe.

Nije imao odgovor ni tri sata poslije, u hotelu Pierre u Petoj aveniji, kadaje sjedio za čelnim stolom na svečanoj večeri organiziranoj u čast GregaGannona, i bio tiho upitan: »Je li sinoćnji sastanak dobro prošao?«

Doug je potvrdno kimnuo, a zatim, na zvuk najave vlastitog imena, ustao iodšetao do mikrofona da bi održao govor u čast Gregoryja Gannona,predsjednika Investicijske tvrtke Gannon te predsjednika upravnog odboraZaklade Gannon, jednog od najizdašnijih newyorških filantropa.

8. Poglavlje

U utorak ujutro Olivia se probudila rano, ali nije ustala iz kreveta skorosat vremena. Zatim je, obukavši ogrtač, otišla u kuhinju. Uvijek bizapočinjala dan netom pripremljenim čajem. Kada je sve bilo spremno,stavila je kotlić i šalicu na pladanj i odnijela ga u sobu. Postavila je pladanjna noćni stolić i, oslonjena na jastuke, ulijevala čaj promatrajući rijekuHudson.

Misli su joj bile nepovezane. Znala je da su brodovi još uvijek usidrenina plutačama u marini za jahte u Sedamdesetdrugoj ulici. Za nekoliko tjedanavećina njih će otići, mislila je, baš kao i ja. Često sam zamišljala kakav je toosjećaj otići na jedrenje. Mislila sam da ću jednog dana i ja pronaći vremenaza to.

Uzeti također lekcije iz balskih plesova, dodala je smiješeći se pripomisli na to. A što sa svim onim fakultetskim tečajevima na koje sam semislila upisati? Naravno, ništa od toga sada ne dolazi u obzir. Trebala bihzapočeti s nabrajanjem svih blagoslova koje mi je život podario. Imala samuspješnu karijeru radeći posao koji sam voljela. Nakon umirovljenja mnogosam putovala i uživala u istinskim prijateljstvima...

I dok se sladila preostalim čajem, Olivia se u mislima ponovo okretala kagorućem problemu: što uraditi s dokazima u njezinu sefu? Clay svakako želida se okanim toga, pomislila je, ali u ovoj teškoj situaciji to uistinu nijenjegova briga, bez obzira na to što je član uprave Zaklade Gannon. Catherineje bila moja rođakinja. A Clay nije imao pravo upasti ovamo u ponedjeljakpredvečer, koliko god bio zabrinut za mene.

Naravno da sam se, kada je majka umrla, složila da je bolje ostavitistvari kakve jesu, podsjetila se, ali to je bilo prije čudesnog Catherininaspašavanja života onog malog dječaka i prije nego što je započeo postupakbeatifikacije.

Što bi ona željela da ja učinim? Za trenutak se Catherinino lice ukazalo u

Olivijinoj mašti kristalnom jasnoćom. Catherine u svojoj sedamnaestojgodini, s dugom plavom kosom i plavozelenim očima boje mora u proljetnojutro. Čak i kada mi je bilo samo pet godina, bila sam dovoljno pametna dashvatim koliko je ona bila istinski lijepa.

Jedna joj je misao proletjela kroz glavu: Clay je vidio fascikl sCatherininim imenom u mojoj ruci. On će biti službeni izvršitelj mojeoporuke, upravo onakve kakvu sam zamislila. Kada me ne bude i, u slučajuda ovo sama dotad ne riješim na ovaj ili onaj način, ne bi me iznenadilo dase, jednom kada otvori sef, riješi tog fascikla. Pomislio bi da čini pravu stvar.Ali, je li to prava stvar?

Olivia je ustala, otuširala se i obukla svoju omiljenu neformalnu odjeću:široke hlače, bluzu i topli vuneni pulover. Uz tost i treću šalicu čajapokušavala je odlučiti što joj je činiti. Bila je još uvijek neodlučna dok ječistila kuhinju i pospremala krevet.

Tada joj je iznenada sinuo odgovor. Posjetit će Catherinin grob uRhinebecku gdje su je pokopali na zemljištu nadstojnice njezina reda,Zajednice sv. Franje. Možda ću ondje steći bolji uvid u ono što bi ona htjelada ja učinim, pomislila je Olivia. Vožnja je poprilično duga, najmanje dvasata, ali kada se čovjek makne iz grada, tako je lijepo na selu. Uživat ću.

U posljednjih je nekoliko godina prestala sama voziti na dulje udaljenosti,pa bi se obratila profesionalnom vozaču koji bi je u njezinu automobiluodvezao kamo je namjeravala otići.

Sat vremena poslije oglasio se vratar daju obavijesti kako je vozačočekuje u predvorju. - Eto me odmah - rekla je.

Dok je odijevala kaput, zastala je na trenutak, otišla do sefa i uzelaCatherinin fascikl. Ubacila ga je u torbu za kupovinu i napustila stan sosjećajem olakšanja što ga ima uza se.

Vozač je bio čovjek ljubazna lica, star oko dvadeset pet godina, apredstavio se kao Tony Garcia. Oliviju je umirivao način na koji se ponudioda joj ponese torbu te kakojoj je poduhvatio ruku ispod lakta i sigurno judopratio do garažnog ulaza. S odobravanjem je primijetila kako je odmah pri

ulasku u automobil provjerio stanje na kontrolnoj ploči i rekao da imadovoljno goriva za povratak. Nakon što ju je podsjetio da priveže sigurnosnipojas, u miru se predao vožnji. Sjeverno parkiralište Henry Hudson bilo jekrcato. Kao i uvijek, primijetila je Olivia s negodovanjem. Ugurala je jednuknjigu u svoju torbu, tik uz Catherinin fascikl. Naučila je da je otvorenaknjiga najbolji lijek protiv brbljavih vozača.

Ali tijekom sljedeća dva sata Garcia nije prozborio ni riječ, sve dok krozvelika ulazna vrata nisu došli do zemljišta Zajednice sv. Franje. - Skrenilijevo i uspni se uz onaj brežuljak - rekla mu je. - Iza njega ćeš vidjetigroblje. Tamo želim otići.

Privatno groblje na kojem su pokopane četiri generacije franjevačkihredovnica okruživala je drvena ograda. Širok pristupni put uokvirivali sustupovi koje je Olivia upamtila u njihovu punom sjaju ljetnih ruža. Sada subili prekriveni zelenom lozom koja je već bila prošarana smeđom bojom.Garcia je zaustavio automobil uz kameni puteljak i otvorio vrata Oliviji.

- Eto me već za nekih petnaestak minuta - rekla mu je.- Čekam vas ovdje, gospođo.Niske kamene ploče označavale su pojedinačna grobna mjesta. Nekoliko

klupa nudilo je posjetiteljima mjesto za odmor. Catherinin grob bio jesmješten nasuprot jednoj od njih. Olivia je nesvjesno uzdahnula i sjela na tuklupu. Čak me i ovako kratka šetnja toliko izmori, pomislila je, ali valjda jeto ono što me sada očekuje.

Pogledala je natpis na Catherininoj nadgrobnoj ploči:SESTRA CATHERINE MARY KURNER: 6. 9. 1917. - 3. 6. 1977.

POČIVALA U MIRU.- Počivala u miru - prošaptala je Olivia. - Počivala u miru.O, Catherine, ti si mi bila rođakinja, moja sestra, moja učiteljica.

Razmišljala je o tragediji koja je preplela njihove živote. Njihove su majkebile sestre. Catherinini roditelji, Jane i David Kurner, poginuli su zajedno smojim ocem u prometnoj nesreći, kada ih je pijani vozač udario na autocesti.Dogodilo se to mjesec dana prije nego što sam se ja rodila, pomislila je

Olivia. Catherine je tada još bila dijete, tek je navršila dvanaest godina.Došla je živjeti s nama i, koliko je meni poznato, postala čvrsta desna rukamojoj majci. Majka mi je ispričala da se teško nosila sa žalošću i da jeCatherine bila ta koja joj je pomogla daju prebrodi.

Olivia je oćutjela dobro znanu bol kada se u mislima vratila na AlexaGannona. - O, Bože, Catherine, koliko god jakim ti osjećala svoje poslanje,kako si mogla ne zavoljeti ga? - šapnula je u tišini.

Alexovi roditelji, Gannoni. Olivia se poželjela bolje prisjetiti lica ljudikoji su bili toliko obzirni prema njezinoj majci. Ustrajali su na tome da ostaneraditi kod njih kao spremačica i nastavi živjeti u kolibi na njihovusouthamptonskom imanju nakon što je otac, koji je godinama bio njihovosobni vozač, umro.

Bilo mi je tek pet godina, ali sjećam se, Catherine, kako su Alex i njegovbrat sjedili na trijemu i pričali s tobom, prisjećala se Olivia. Čak i tada mi jeAlex bio poput nekog mladog božanstva. Pohađao je medicinski fakultet uNew Yorku i sjećam se kako ti je majka govorila da si luda što pomišljaš nasamostan kada je bilo očito da te on obožava. Davno prije nego što se todogodilo, pamtim kako je govorila: »Catherine, ti griješiš. Alex te želi. On seželi s tobom oženiti. U idućih tisuću godina neće se pojaviti takav kao što jeon. Sa sedamnaest godina nisi premlada da bi se udala. I zašto ne priznaš?Zaljubljena si u njega. Vidim ti to u očima. Vidim to kada ga gledaš.«

A ti si odgovorila: »I nisam premlada da bih sa sedamnaest godina znalakako sam pozvana krenuti drugim smjerom. Nije suđeno. To je sve.«

Olivia je osjetila kako joj neželjene suze naviru na oči. Šest mjeseciposlije Catherine je otišla u samostan, majka se preudala i preselili smo se ugrad, pomislila je. Ali kada je stara gospođa Gannon umrla, otišla sam nasprovod sa svojom majkom i ponovo vidjela Alexa. Bilo je to prije više odčetrdeset godina.

Olivia se ugrizla za usnu da ne podrhtava i sklopila svoje ruke. - O,Catherine - prošaptala je - kako si ga mogla tako olako odbaciti od sebe, i štoda ja sada radim? Imam pismo koje je Alex pružio mojoj majci i zamolio juda ti ga preda, pismo u kojem moli za tvoj oprost. Hoću li ga uništiti skupa s

rodnim listom tvoga sina? Hoću li ga dati tvojoj unuci? Što želiš da učinim?Blago šuštanje otpalog lišća raspršenog uokolo groblja upozorilo je

Oliviju na to kako joj je iznenada postalo hladno. Skoro će 16 sati, pomislilaje. Bolje da se uputim kući. Što sam očekivala? Još jedno čudo? Da seCatherine pojavi i savjetuje me? Koljena su joj bila ukočena, sporo je ustala is posljednjim pogledom na Catherinin grob odšetala preko groblja, natrag doautomobila. Opazila je daju je Tony Garcia pratio kako dolazi jer je većstajao uz automobil držeći otvorena vrata.

Sjela je na stražnje sjedalo zahvalna za osjet topline, ali bez ikakve idejeza razrješenje situacije. Na povratku je promet bio još gušći i ona je bilazadivljena Garcijinom opreznom i vještom vožnjom. Dok su se približavalinjezinu izlasku na parkingu Henry Hudson, prokomentirala je to i upitala: -Tony, jeste li stalno zaposleni? Ako jeste, tražit ću isključivo vas ako budemmorala na još koje putovanje. - Trebala bih dodati, ako bude još kojegputovanja u ovih nekoliko tjedana, pomislila je tužno, shvaćajući koliko joj jejoš malo vremena preostalo.

- Ne, gospodo. Radim kao konobar u Waldorfu. Javim službi kada samdostupan, ovisno o tome koliko moram ondje odraditi.

- Ambiciozni ste - rekla je Olivia prisjećajući se svojih početaka uAltmanu prije tako mnogo godina, kada je uvijek nastojala raditiprekovremeno.

Garcia je pogledao u retrovizor i ona je mogla opaziti osmijeh na njegovulicu. - Ustvari nisam, gospodo. Stižu mi na naplatu mnogi bolnički računi.Mojem je sinu dijagnosticirana leukemija prije dvije godine. Možete zamislitikako smo se supruga i ja osjećali kada smo to čuli. Naša nam je liječnicarekla da su izgledi pedeset posto i da je to, što se nje i njega tiče, sasvimdobro. Dva dana nakon toga stigao je konačan odgovor. Potpuno je izliječenod raka.

Garcia je pročeprkao po džepu svoje jakne, izvukao fotografiju i pružioje Oliviji. - To je Carlos s liječnicom koja se brinula za njega - objasnio je.

Olivia se zagledala u fotografiju ne vjerujući svojim očima. - To je

doktorica Monica Farrell - rekla je.- Poznajete li je? - upitao je Garcia žustro.- Ne, ne poznajem - a zatim je dodala ne mogavši se zaustaviti: -

Poznavala sam njezinu baku.Kada su bili jednu zgradu niže od garaže, dohvatila je svoju torbu i

kazala:- Tony, molim vas, zaustavite se trenutak pokraj pločnika. Zamolila bih

vas da mi stavite ovu torbu u prtljažnik. Ima jedna deka ondje straga, malopodalje. Ubacite ju ispod deke, molim vas.

- Naravno. - Bez pokazivanja ikakvog iznenađenja na taj zahtjev, Garciaje pratio upute, a potom nastavio vožnju sve do Olivijine kuće.

9. Poglavlje

Greg Gannon donio je posljednji dokaz svoje velikodušnosti u osobniured u Time Warner Center na okretištu Columbus. - Gdje ćemo je postaviti,Esther? - upitao je svoju dugogodišnju asistenticu kada se zaustavio pokrajnjezina radnog stola i izvadio je iz kutije.

Počasna nagrada bila je gravirana Tiffanyjeva staklena prizma visokanekih dvadeset pet centimetara.

- Izgleda kao kocka leda - prokomentirao je smijući se. - Da je sačuvamza svoj sljedeći martini?

Esther Chambers uljudno se nasmiješila. - Ova ide u sanduk skupa sostalima, gospodine Gannon.

- Eh, možeš li ti zamisliti na što će to sličiti kada ja odapnem? Kome ćeone biti potrebne?

Bilo je to retoričko pitanje na koje Esther nije ni pokušala odgovoriti dokje Gannon ulazio u svoj ured. Vaša ih žena sigurno neće htjeti, a sinovi će ihbaciti u smeće, pomislila je dok je podizala prizmu. A kladim se da sinoćuopće nije bila s vama na toj večeri. Zatim je, nesvjesno uzdahnuvši, položilaprizmu na svoj stol. Kasnije ču je staviti u trofejni kovčeg, pomislila je dokje čitala natpis. GREGORYJU ALEXANDERU GANNON U KAOPRIZNANJE ZA POSTOJANU OBZIRNOST PREMA POTREBITIMA.

Alexander Gannon, pomislila je Esther. Automatski je pogledala krozotvorena vrata koja su vodila u Zakladin prostor za prijem u kojem jedominirao veličanstven portret Gregoryjeva ujaka. Bio je to medicinskiznanstvenik čiji je genij izumio zamjenske proteze za koljena, kukove izglobove te time ostvario temelj obiteljskom bogatstvu.

Umro je prije trideset godina, prije nego što je mogao vidjeti koliko ćedobroga njegovi izumi omogućiti, pomislila je Esther. Sjećam se susreta snjim kada sam tek počela raditi ovdje. Bio je jako zgodan, čak i u svojojsedamdesetoj godini. Šetao je tako uspravno, imao sijedu kosu i one

nezaboravne plave oči. Nije poživio dovoljno da bi vidio uspjeh svojihpatenata. Svi su oni istekli, ali su Gannoni godinama primali od njih nastotine milijuna dolara. Obitelj je preusmjerila dio novca na Zakladu Gannon,ali sumnjam da bi doktor Gannon odobrio životni stil bratove obitelji.

Dobro, mene se to ne tiče, podsjetila je samu sebe dok se namještala zaradnim stolom. Opet, čovjek ne može ne misliti o tome... Oko šezdesetgodina, vitke figure i teško nadmašive čvrstine karaktera, Esther bi se predalasvojim maštanjima kad god bi Greg donio još jedan trofej kojim sedokazivalo njegovo često isticano milosrđe.

Prije trideset pet godina započela je raditi za malenu investicijsku tvrtkukoju je osnovao otac Grega Gannona. Njihov je ured tada bio smješten udonjem dijelu Manhattana i posao je išao s mukom sve dok medicinskipronalasci Alexandera Gannona nisu pokrenuli pravu poplavu novca ipriznanja. Investicijska tvrtka je cvjetala, a prihodi od patenata izmijenili suživot obitelji Gannon.

Gregu je tada bilo tek osamnaest godina, pomislila je Esther. Barem je onnakon očeve smrti preuzeo investicijsku tvrtku i zakladu. Njegov brat umioje samo bacati hrpu novca na broadwayske mjuzikle koji bi bili skidani sprograma već na samoj premijeri. I on mi je neki producent. Da itko znakoliko razmjerno malo njih dvojica potroše, istog bi im se trena prestaliklanjati do poda.

Čudno je to s tim dečkima. Dečkima, prekorila je samu sebe sarkastično.Oni su sredovječni muškarci. Ali čudnoje kakoje Peter pobrao svu ljepotu uobitelji. Još uvijek bi mogao biti filmska zvijezda s onim svojim zgodnimlicem, velikim smeđim očima i neusporedivim šarmom. Nije ni čudo da sumu se djevojke uvijek bacale u naručje. I još uvijek to čine, kladim se.

S druge strane, Greg nikada nije nadrastao svoj punački tinejdžerski obliki, pogledajmo istini u oči, on je onoliko običan koliko je Peter očaravajući.Sada je Greg počeo ćelavjeti, a i uvijek je bio osjetljiv na svoju visinu.Nekako je nepošteno, barem ja tako mislim. Ali nijedan od njih, po mommišljenju, nije ni približno nalik na oca, a kamoli na doktora Gannona.

No dobro, bolje da se podsjetim kako sam dobro plaćena, imam lijep

ured, poveću svotu u mirovinskom fondu kada ga jednom odlučim iskoristiti.Mnogi bi ljudi željeli biti u mojoj situaciji.

Esther je započela pregledavati gomilu pošte koja joj je ležala na stolu.Ona je bila ta koja je provjeravala na stotine zahtjeva za donacije ipreusmjeravala prikladne odboru koji su sačinjavali Greg i Peter Gannon,doktor Clay Hadley, doktor Douglas Langdon te, posljednjih osam godina,Gregova druga supruga Pamela.

Ponekad bi uspjela ubaciti na razmatranje »obične molbe«, kako ih jenazivala, molbe manjih bolnica, crkava ili misija u očajničkoj potrebi zanovcem. U većini bi slučajeva bili odobreni oni zahtjevi s pomoću kojih bi seime Gannon velikim slovima otiskivalo na bolnička i pročelja umjetničkihcentara, kako ta veličanstvenost ne bi prošla nezapaženo. U posljednjih jenekoliko godina takvih donacija bilo sve manje i manje.

Zanima me koliko im je još novaca stvarno preostalo, upitala je samusebe.

10. Poglavlje

U ponedjeljak navečer, nakon poziva Scotta Altermana, Monica je jedvausnula. Isto je bilo i u utorak. Njezina je prva misao u srijedu, nakon buđenjau šest ujutro, opet bila upućena njemu. On je neozbiljan, pomislila je, kao štose pokušavala uvjeriti i čitavog prijašnjeg dana. Samo blefira. Ne bi se onodrekao svoje odvjetničke prakse u Bostonu da bi se preselio ovamo.

Ili bi? Briljantanje odvjetnik. Tek mu je četrdeset godina, a već jeuspješno zastupao visoko rangirane političare diljem zemlje, njegov ugledpoznaje čitava nacija. To je jednostavno to. S takvim ugledom može gdje gaje volja. Zašto ne New York?

Pa što ako se i preseli? Osim povremenih telefonskih poziva i slanjacvijeća na adresu stana jednom ili dvaput, nije me mnogo gnjavio otkako samse preselila ovamo, umirivala je samu sebe. Pokušala se utješiti tom mišljudok se tuširala, odijevala pulover kestenjastosmeđe boje i široke hlače kojesu se slagale s njim te stavljala malene biserne naušnice. Ne bih trebala nositiove, pomislila je. Djeca ih uvijek nastoje ščepati. Uz kavu i žitarice ponovose počela brinuti zbog Sally Carter. Jučer je nisam otpustila i već sam timeprodužila njezin boravak. Danas je, osim ako joj nije skočila temperaturatijekom noći, moram otpustiti.

U 8.15 sati bila je u bolnici da bi obavila svoje jutarnje vizite. Zastala jeza radnim stolom medicinske sestre kako bi popričala s Ritom Greenberg. -Sallyna temperatura je normalna i jede prilično dobro. Želite li potpisatinjezine otpusne papire, doktorice? - upitala je Rita.

- Prije nego što to učinim, želim razgovarati s njezinom majkom - rekla jeMonica. - Raspored uredskih posjeta mi je poprilično krcat. Molim te, nazovigospođicu Carter i reci joj da je moram vidjeti prije nego što otpustim Sally.Vraćam se u podne.

- Jučer sam joj ostavila poruku da ćete zadržati Sally još dvadeset četirisata, opreza radi. Nadam se da je primila poruku jer najdraža mamica nije

uopće došla posjetiti Sally. Provjerila sam to s noćnom smjenom. Ta je ženastvarno slučaj za sebe.

Zbunjena, Monica je ušla u prostoriju u kojoj se nalazio Sallyn krevetić.Dijete je spavalo na boku i stavilo svoje ruke pod obraze. Svijetlosmediuvojci uokvirivali su joj čelo i kovrčali se oko njezinih ušiju. Nije se nipomaknula kada su joj vješte Monicine ruke opipale leđa u potrazi zaznacima kašljucanja ili otežanog disanja, ali takvih znakova nije bilo.

Monica je osjetila jaku želju da podigne Sally i pusti je da se probudi unjezinim rukama. Umjesto toga se naglo okrenula, napustila prostor i počelaodrađivati preostale vizite. Svi su se njezini mali pacijenti dobro oporavljali.Za razliku od Carlosa Garcije koji se dugo nalazio u kritičnom stanju,pomislila je. Ili Michaela O'Keefea kojem je bilo suđeno umrijeti prije trigodine.

U hodniku na putu do dizala naišla je na Ryana Jennera, koji joj jeprilazio iz suprotnog smjera. Ovaj je put nosio bijelu jaknu. - Ništa odkirurgije za danas? - upitala je dok je prolazila mimo njega.

Očekivala je uobičajen odgovor u stilu »Ništa za danas«, koji bi jojonako ovlaš promrmljao preko ramena, ali Jenner je zastao. - I ništa od plavihuvojaka na vjetru - odgovorio je. - Monica, neki mi prijatelji stižu izGeorgetowna za vikend. Pripremat ćemo koktele kod mene i otići u tajlandskirestoran u petak navečer.

Genine Westervelt i Natalie Kramer rekle su mi kako se nadaju da ćešdoći. Što ti kažeš na to?

Zbunjena iznenadnim i neočekivanim pozivom, Monica je oklijevala sodgovorom: - Pa...

A zatim je, shvaćajući da je pozvana susresti se s bivšim studentskimkolegama, a ne ići na privatni spoj, rekla: - Voljela bih ponovo vidjeti Geninei Natalie.

- Odlično. Poslat ću ti e-poruku. - Jenner se žustro udaljio od nje iprodužio hodnikom. Kada se Monica ponovo zaputila prema dizalu,automatski je okrenula glavu ne bi li vidjela kako se on leđima udaljava, te

se posramila kada su im se pogledi susreli.Smeteno su kimnuli jedno drugome i istodobno ubrzali svoje korake

udaljujući se svatko u svom smjeru.Točno u podne Monica je ponovo bila u bolnici čekajući Renée Carter

koja je pola sata kasnila, na prvi pogled nesvjesna činjenice daju je Monicadugo čekala. Nosila je očito skupo maslinastozeleno odijelo s kratkomstrukiranom jaknom. Crna dolčevita, crne čarape i nemoguće visoke crneštikle davale su joj izgled manekenke koja se upravo sprema stupiti namodnu pistu. Kratka crvena kosa bila joj je svezana iza ušiju oslobađajući nataj način veoma lijepo lice, dodatno dotjerano znalački nanesenom šminkom.Ne ide se kući brinuti za Sally, pomislila je Monica. Vjerojatno ima sastanakza ručak. Baš me zanima koliko ona uopće provodi vremena s tim jadnimdjetetom?

Tjedan dana ranije jedna je starija dadilja dovezla Sally u sobu za hitniprijam. Renée Carter je stigla nakon sat vremena u svojoj večernjoj toaleti ipočela se braniti objašnjenjima kako je dijete bilo sasvim u redu kada je onaotišla ranije te večeri te da nije primijetila kako joj je mobitel ostaoisključen.

Monica je sada opazila da Renée čak i s ovom šminkom izgleda starijenego što joj se učinila te večeri. Najmanje joj je trideset pet, pomislila je.

Danas je Renée dopratila mlada žena, svojih dvadesetak godina, koja senervozno predstavila kao Kristina Johnson, Sallyna nova dadilja.

Renée Carter nije se ni pokušala ispričati za zakašnjenje. Niti je, zapazilaje to Monica u čudu, uopće pristupila Sally da je uzme u naručje. - Otpustilasam prijašnju dadilju - objasnila je blago nazalnim glasom. - Nije mi rekla daje Sally kašljala čitav dan. Ali znam da Kristina neće ponoviti takvupogrešku. Došla mi je s najboljim preporukama.

Okrenula se prema Kristine. - Hoćeš li odjenuti Sally dok ja popričam sdoktoricom?

Sally je počela jecati kada je Monica, u pratnji Renée Carter, napustilaprostoriju. Monica se nije okrenula daju pogleda. Umjesto toga je, teška srca

pri pomisli da će Sally odvesti ova naizgled nepažljiva majka, oštro upozorilaRenée da obrati više pažnje na Sallyne alergije. - Imate li kakvih kućnihljubimaca, gospođice Carter? - upitala je.

Nakon što je zastala na trenutak, Renée Carter je rekla umirujućimglasom: - Ne, nemam vremena za njih, doktorice. - Zatim je, s očiglednimnestrpljenjem, slušala dok joj je Monica objašnjavala važnost praćenja svihznakova astme kod Sally.

- Naravno da to razumijem, doktorice, i želim da se i dalje brinete o njojkao njezina pedijatrica - rekla je užurbano, a potom upitala Monicu ima li joškakvih pitanja za nju. Zatim se odazvala u prostoriju: - Kristina, jesi lispremna? Kasnim.

Ponovo se obratila Monici. - Čeka me automobil vani, doktorice -objasnila je. - Odbacit ću Sally i Kristinu do svog stana. – Zatim je,primijetivši nešto na Monicinu licu, dodala: - Svakako ću se pobrinuti da jeSally sigurno smještena prije nego što odem od nje.

- Sigurna sam da hoćete. Nazvat ću večeras da čujem kako se Sallyosjeća. Bit ćete kod kuće, zar ne? - upitala je Monica ne obazirući se nahladan i negodujući ton svoga glasa. Pogledala je karton. - Ovo je vaš točanbroj, zar ne?

Renée Carter je nestrpljivo kimnula glavom dok je Monica sricala broj,zatim se okrenula i požurila u prostoriju. - Pobogu, Kristina - odbrusila je -požuri se! Nemam čitav dan na raspolaganju.

11. Poglavlje

Nabrušen je, pomislila je Esther Chambers dok je Greg Gannon prošetaokroz njezin ured poslije ručka u srijedu, a da joj se nije ni obratio. Što sedogodilo od jutros? Gledala ga je kako ulazi u svoj ured i podiže fascikl kojumu je pripremila. Trenutak poslije stajao je za njezinim radnim stolom. -Nisam imao vremena pregledati ovo - odbrusio je. - Jesi li sigurna da je svekako treba?

Došlo joj je da i ona njemu odbrusi: »Reci mi da jednom u ovih trideset ipet godina nije bilo kako treba.« Umjesto toga, ugrizla se za usnu i tiho rekla:- Dvaput sam provjerila, gospodine.

S rastućom ga je odbojnošću gledala kako proviruje kroz dvostrukastaklena vrata i silazi hodnikom do sobe za sastanke Zaklade Gannon.

Zabrinut je, pomislila je Esther. Zbog čega on ima biti zabrinut? Svinjegovi fondovi postižu vrhunsku dobit, a on je polovinu svog vremenaodvratno raspoložen. Dosta mi je svega ovoga, pomislila je iscrpljena, svegori je i gori. S tračkom ljutnje prisjetila se kako je prije dvadeset pet godina,dok se kosti Gregova oca još nisu ni ohladile, objavio da se urediinvesticijske tvrtke i zaklade sele u luksuzne odaje na Park aveniji. Tada jojje rekao kako bi bilo bolje da ga, zbog ljepšeg dojma, oslovljava s»Gospodine Gannon«, ne više s »Greg«.

Sada su bili smješteni u još luksuznijim odajama Time Warner Centera naokretištu Columbus. - Tata je bio junak običnih ljudi, ali ja prekidam smesarima, pekarima i svjećarima kao klijentima - rekao je podrugljivo.

Ne može se reći da je bio u krivu što je htio privući bogatije mušterije,pomislila je Esther, ali nije se smio tako odricati vlastitog oca. Možda je sadai postigao velike uspjehe, ali ne čini mi se baš da su mu novci donijeli srećusa svim njegovim vilama i suprugom s kojom se oženio samo radipokazivanja. Kladim se da su prve riječi koje je ta žena izrekla bile: JAUZIMAM. Sinovi ne pričaju s njim nakon što su vidjeli kako je postupao s

njihovom majkom, a s bratom se vjerojatno ovog trena svađa na sastankuuprave.

- Gade mi se obojica - Esther nije bila svjesna da je to izrekla naglas.Brzo se okrenula oko sebe, ali, naravno, nitko nije stajao u njezinu uredu.Unatoč tome, osjetila je kako joj se obrazi crvene. Jednog od ovih dana rećiću što mislim, a to ne bi bilo pametno, upozorila je samu sebe. Zašto se jajoš uvijek motam ovdje? Mogu si priuštiti mirovinu, a kada prodam stan,kupit ću si kuću u Vermontu umjesto da je svakog ljeta iznajmljujemnekoliko tjedana. Dečki vole skijati i daskati se na snijegu. Manchester jepredivan grad i ima izvrsno skijalište u blizini...

Usne su joj se nesvjesno razvukle u osmijeh dok je pomišljala na sestrineunuke tinejdžere koje je voljela kao da su njezini. Treba se samo brinuti zasadašnji trenutak, pomislila je dok je okretala svoju stolicu premakompjutoru. Sa još širim smiješkom otvorila je novi fascikl, naslovila ga»Zbogom Gannoni« i počela tipkati: »Dragi gospodine Gannon, nakontrideset pet godina osjećam da je došao trenutak...«

U posljednjem je odlomku stajalo napisano: »Ako želite, rado ću potražitiprikladnu zamjenu za svoju poziciju, osim ako radije ne biste da što prijenapustim radno mjesto.«

Esther je potpisala pismo i, s osjećajem da je skinula velik teret sa svojihleđa, stavila ga u omotnicu te ju u pet sati položila na radni stol GregaGannona. Znala je da bi mogao svratiti nakon sastanka uprave da provjeripristigle poruke i željela mu je dati priliku da prihvati činjenicu njezineostavke preko noći. Ne sviđaju mu se promjene, osim ako ih on sam ne radi,pomislila je, a ja ne želim da me uvjerava i tlači kako bih ostala duže odmjesec dana.

Radnica na prijamu bila je zauzeta na telefonu. Esther joj je mahnula ispustila se dizalom do predvorja kolebajući se bi li trebala svratiti kat niže iobaviti kupovinu u delikatesnoj samoposluzi. Ne treba mi ništa za večeras,odlučila je. Otići ću ravno kući.

Prošetala je Broadwayem do svoje stambene zgrade smještene nasuprotLincoln centru, mirno uživajući u svježoj temperaturi i naletima vjetra. Život

u Vermontu zimi možda ne bi odgovarao mnogim ljudima, ali ja uživam uhladnom vremenu, pomislila je. Nedostajat će mi gradska vreva, ali takostvari stoje.

Zastala je u svojoj zgradi za pazikućinim pultom kako bi preuzela svojupoštu. - Dva gospodina vas čekaju, gospođice Chambers - rekao joj jepazikuća.

Zbunjena, Esther je pogledala na stolice u predvorju. Približavao joj setamnokos muškarac, uredno odjeven. Govorio je tiho kako ga pazikuća ne bičuo i rekao joj: - Gospođice Chambers, ja sam Thomas Desmond izPovjerenstva za vrijednosne papire i burzovnu razmjenu. Moj suradnik i jaželjeli bismo popričati s vama.

Dok joj je pružao svoju poslovnu karticu, rekao je: - Ako je ikakomoguće, željeli bismo popričati s vama u vašem stanu, gdje nitko ne bimogao čuti o čemu je riječ.

12. Poglavlje

Sammy Barber nije postao uspješan plaćeni ubojica naglim inepromišljenim ponašenjem. Na najnenametljiviji mogući način počeo jemetodički proučavati dnevni obrazac Monicinih dolazaka i odlazaka. Nakonnekoliko dana ustanovio je kako nikada ne stiže na posao poslije osam itrideset i da se dvaput u tri dana vraćala tamo u pet sati popodne. Dvaput jeputovala autobusom koji juje odvezao Četrnaestom ulicom preko grada, odbolnice do ureda. Idućeg je dana prošetala u oba smjera.

Brza je šetačica, primijetio je - koračala je dugim i elegantnim koracima usvojim čizmama na nisku petu. Posumnjao je da bi mogućnost njezina naglogodgurivanja pod nadolazeći autobus upalila. Nikada nije stajala poviše rubakolnika niti je pokušavala pretrčavati kroz crveno.

U petak ujutro u osam sati sjedio je u svom automobilu, na suprotnojstrani ulice gdje se nalazila zgrada u kojoj je ona živjela. Već je detaljnopromotrio susjedstvo i znao je da postoji jedan zid oko metar visok i uzakprolaz koji razdvaja njezino dvorište od dvorišta točno iza zgrade potpunojednake njezinoj. Odlučio je da bi se možda moglo ući u njezinu zgradu timputem.

Kada je Monica napustila stan u osam i deset, Sammy je pričekao da seona mirno smjesti u taksiju, zatim je izašao iz svog automobila i prešao prekoulice. Bio je u skijaškoj jakni s kapuljačom i nosio je tamne naočale. Naprsima je držao tešku platnenu torbu iz koje su izvirivale prazne kutije. Znaoje da će svatko tko ga sretne pomisliti da radi kao raznosač.

Sklanjajući lice u stranu kako bi izbjegao sigurnosnu kameru, Sammy jeotvorio vrata koja su vodila do vanjskog predsoblja Monicina stana. Začas jesaznao ono što ga je zanimalo. Bilo je osam zvona s imenima pokraj svakogod njih. Dva stana na svakom katu, pomislio je. Monica Farrell stanovala je u1B. To je sigurno stan sa stražnje strane ovog kata. Nosio je rukavice ipozvonio stanarki na četvrtom katu, predstavio se kao dostavljač i dobio

pristup unutrašnjem hodniku. Zatim je pogurao unutrašnja vrata uz pomoćtorbe, smjesta ponovo pozvonio ženi tvrdeći kako je pritisnuo pogrešnozvono te da je dostava za stanara iz 3B, čije je ime pročitao pokraj zvona togstana.

- Sljedeći put budite pažljiviji - odgovorio mu je razdražljiv glas.Neće biti sljedećeg puta, pomislio je Sammy kada su se vrata zatvorila za

njim. U želji da sazna kakav je raspored Monicina stana, nečujno je prošetaodugim, uskim hodnikom do 1B. Upravo se spremao upotrijebiti svoj setlažnih ključeva kada je začuo zvuk usisivača iz njezina stana. Sigurno joj jespremačica unutra, pomislio je.

Brzo se okrenuo i odšetao natrag hodnikom. Dizalo se spuštalo. Nije htionaletjeti na stanara koji bi ga mogao upamtiti. Sada je ubrzao korake inapustio zgradu. Saznao je ono što ga je zanimalo. Monica Farrell živi ustražnjem dijelu prizemlja. To znači da ima stan s trijemom, a to opet značida ima i stražnja vrata. Nema te brave koju ja ne mogu otključati, pomislio jeSammy, a ako usto još ima i stražnji prozor, to bolje.

Tako je to najbolje obaviti, pomislio je hladno. Pokušaj provale koji jekrenuo po zlu. Uljeza je obuzela nervoza kad je doktorica Farrell ustala iugledala ga. To se svaki dan događa.

Ali kada je ponovo ušao u svoj automobil i bacio dostavljačku vreću nastražnje sjedalo, Sammyevo se lice smrklo. Bio je jako temeljit uinternetskom istraživanju te je kopirao sve informacije koje je mogao pronaćio Monici Farrell. Nije baš da je bila neka zvijezda, ali ne može se kazati nida je obična doktorica. Napisala je neke članke o djeci i dobila nekenagrade.

Tko bi je želio ubiti i zašto? Sammy se zamislio. Možda sam ipak tražiopremalo novca za ovo? To je bilo pitanje koje ga je mučilo dok je vozio dosvog stana na Lower East Sideu, s očima koje su mu se sklapale od želje zasnom. Odradio je svoj službeni posao izbacivača od devet navečer do četiriujutro, a potom je otišao ravno do Monicine ulice, u slučaju da ona zaprimibitan poziv u gluho doba noći.

Spremio se na to, odjenuo tamni sako, stavio kravatu i ponio sa sobomoznaku službe vozača limuzine smatrajući da bi, ako bi ona izletjela iz kuće,lako mogao uzeti limuzinu umjesto da pokuša pronaći taksi.

Dobro sam osmislio čitavu stvar, pomislio je Sammy. Skinuo je svojumajicu i traperice te se bacio na krevet, preumoran da se sasvim razodjene.

13. Poglavlje

Kardiolog doktor Clay Hadley i psihijatar doktor Douglas Langdonzajedno su pohađali medicinski fakultet i tijekom godina ostali u bliskomkontaktu. Obojica u ranim pedesetima, obojica razvedeni i obojica članoviuprave Zaklade Gannon, imali su veoma uvjerljiv zajednički razlog dazaklada ostane u rukama Grega i Petera Gannona.

Dok je još bio mlad doktor, Claya je Gannonima predstavila majkaOlivije Morrow, Regina, a on je veoma brzo spoznao potencijalni značajrazvijanja snažnog prijateljstva s Gregom i Peterom. Nije dugo prošlo, a većse mogao pohvaliti članstvom u upravi zaklade. Kasnije je on Gannonepredstavio Langdonu i predložio ga kao savršenu zamjenu kada se jedan odstarih prijatelja gospodina Gannona odluči povući iz uprave.

U petak su se navečer on i Langdon susreli na koktelu u hotelu Elysee naIstočnoj 44 i izabrali miran stol u kutu, gdje su mogli popričati u četiri oka.Vidljivo nervozan i svjestan toga da mu je navika provlačenja prstiju krozkosu davala razbarušen izgled, Clay je ovog puta namjerno sklopio ruke nastolu. Nestrpljivo je pričekao da im konobaricu posluži martinije i skloni imse s očiju, a potom je tihim i napetim glasom rekao: - Saznao sam gdje jeOlivia bila onog dana.

Langdon ga je upitao podjednako tihim ali smirenijim glasom: - Kako sito uspio?

- Jedan od ljudi koji radi na održavanju njezine zgrade dojavio mi je da sesusrela s vozačem u predvorju i da je izbivala gotovo čitav utorak popodne.Progutao je priču da sam jako zabrinut za njezino zdravlje i htio mi jesvesrdno pomoći u nadgledanju, ali nije znao kamo se uputila. A onda sam sejučer sjetio kako uvijek unajmljuje osobnog vozača kod iste tvrtke, pa sam ihnazvao. Njezin vozač tog dana, Andy Garcia, nije bio u službi sve do danasposlijepodne, a oni mi nisu htjeli dati njegov telefonski broj. Danas menazvao.

Langdon je čekao. Bio je besprijekorno odjeven u svom tamno-sivomodijelu s blijedim tamnoplavim crtama, tamna kosa mu je uokvirivalaupečatljivo zgodno lice, isijavao je samouvjerenošću te aurom mirnoće isnage. Unatoč tome, ono što se odvijalo u njegovoj glavi bilo je sve samo nesmireno. Možda mi Clay i jest dojavio o unuci, ali ne pomaže mi baš da seriješim stare gospode, pomislio je. - I što ti je vozač rekao? - upitao je.

- Rekao mi je da je odvezao Oliviju do Rhinebecka. Langdonove su seoči raširile. - Je li otišla do samostana? Nemoj mi reći da je dala Catherininfascikl redovnicama?

- Nije. I dobro da je ispalo tako. Samo je otišla do groblja na kojem jeCatherine pokopana. To mi govori da se još uvijek koleba oko odluke štoučiniti.

- Bio bi to jako loš slijed događaja da je Olivia Morrow pružila taj dokazredovnicama. Smrt Monice Farrell, na tragu tog otkrića, izgledala bi bilokojem iole pristojnom istražitelju preočito povezana s tim. Pretpostavljaš li tida je fascikl još uvijek u Olivijinu sefu? - Langdonov glas sada je bio leden.

- Stavljala ga je tamo kada sam joj ja prije neku večer bio u stanu. Dvojenjezinih najboljih prijatelja umrlo je prošle godine, tako da mi ne izgledavjerojatno da bi ga ikome povjerila. Ja bih rekao da je još uvijek u sefu.

Langdon je šutio jednu dugu minutu, a zatim nasrnuo: - Zar je moguće dati još uvijek ne možeš pronaći načina da Oliviji daš nešto što bi uzrokovalonjezinu smrt u kući i u tvojoj prisutnosti?

- Ne još. Razmisli o riziku. Ako je nekome predala Catherinin fascikl ilije bilo kome pokazala, policajci bi, unatoč njezinim godinama i zdravstvenomstanju, mogli podnijeti zahtjev za autopsiju u slučaju da i Monica Farrelliznenada umre. Što je s onim tipom kojeg si unajmio?

- I meni je stigao jedan telefonski poziv. Sammy Barber povisio je svojucijenu. Sada je to sto tisuća dolara u gotovini i unaprijed. Ili njegovimprostodušnim riječima rečeno: »Znaš da me prati glas čovjeka koji nikad nepovlači zadanu riječ. Ali, s obzirom na metu, vjerujem da je moja početnacijena bila, nažalost, preniska.«

14. Poglavlje

Monica nije imala pojma kakav bi mogao biti stambeni prostor RyanaJennera. Znala je da bi, ako još uvijek otplaćuje studentske kredite zamedicinski fakultet, kao što je to uostalom slučaj s većinom njegovih kolega,mogao imati neki mali stan iako mu je plaća sada bila dobra. Radovala seponovnom susretu s prijateljima iz Georgetowna. Ryan joj je poslao svedetalje preko e-pošte: kokteli od sedam do osam, a potom večera u obližnjemtajlandskom restoranu.

U petak navečer, zbog nekoliko pacijenata koji su joj pristigli u posljednjitren, nije došla kući sve do šest i četrdeset pet. Nabrzinu se otuširala,mučena činjenicom da će kasniti na zabavu gotovo jedan sat, a potom jeodjenula crne svilene hlače i bijeli kašmirski pulover koji se lijepo slagao uznjih. Ni previše uređena, ni previše ležerna, pomislila je. Lice je dotjeralasamo s maskarom i sjajilom za usne. Mislila je svezati kosu u pundžu, ali juje, bacivši pogled na sat, odlučila ostaviti raspletenu. Ako se ne pojavim doosam, mogli bi pomisliti kako neću ni doći i produžiti do restorana, mislila je.Ja čak i nemam Ryanov broj mobitela da ih obavijestim kako ću kasniti.

Ta ju je mogućnost još više požurila; ubacila je majčinu crnu bisernuogrlicu i naušnice u torbicu, i sjetila se provjeriti jesu li stražnja vrata dobrozakračunana. Dohvativši kaput, strelimice je izletjela iz stana, potrčala nizstubište i izjurila iz zgrade. - Monica.

Hitro se okrenula na zvuk poznatoga glasa. Bio je to Scott Alterman.Stajao je na pločniku i očito čekao nju. - Hladno je - rekao je - daj da ti

pomognem s kaputom. Prekrasna si, Monica. Još ljepša od prošlog susreta.Monica je povukla natrag svoj kaput dok joj ga je on pokušavao uzeti. -

Scotte, jedna ti stvar mora biti jasna - rekla je nesigurnim glasom u kojem suse miješali šok i potištenost zbog njegove prisutnosti. - Ne samo da smo mizavršili. Mi nikada nismo ni započeli. Zbog tebe sam se iselila iz Bostona. IzNew Yorka me nećeš natjerati da se iselim.

Pokraj njih je prolazio taksi na čijemje krovu svjetlucao znak zaslobodno. Podigla je ruku u uzaludnom pokušaju da ga zaustavi.

- Ja ću te odvesti, Monica. Auto mi je ovdje.- Scotte, ostavi me na miru! - Monica se okrenula i potrčala niz ulicu,

poželjevši da u posljednjem trenu nije odlučila obuti štikle. Kada je stigla doPrve avenije, bacila je jedan pogled preko ramena. Scott ju nije nastojaoslijediti. Stajao je tamo gdje ga je ostavila, s rukama u džepovima kaputa zakoji je bila sigurna da je krojen po mjeri, a njegovo je visoko i uspravnotijelo obasjavala svjetlost uličnih svjetiljki.

Trebalo joj je pet minuta dok nije pronašla slobodan taksi i bilo je većosam i dvadeset kada se uspinjala dizalom do Ryanova stana u aveniji WestEnd. Umirena pazikućinom obaviješću da doktor Jenner i njegovi prijateljijoš nisu otišli, Monica se nastojala sabrati, ali nije mogla prigušiti crneslutnje o tome što bi ju sve moglo očekivati sada kada se Scott ponovopojavio.

Scottova supruga, Joy, bila joj je najbolja prijateljica još od njihovaprvog zajedničkog dana u vrtiću. Bile su poput sestara, a kako je ona bilajedinica, činjenica da ju je Joyina obitelj često uključivala u svoje aktivnosti,davala je Monici jedan osjećaj proširene obitelji koji joj je postao još važnijinakon majčine smrti, kada joj je bilo tek deset godina.

Joyje bila ta koja je stalno posjećivala Monicina oca u bostonskomstaračkom domu. Ona i Scott bili su s njim kada je umirao, dok sam japolagala završne ispite, pomislila je Monica. Ona i Scott su mi pomogli dasredim sve pripreme za pogreb. Scott se, kao odvjetnik, pobrinuo okorješavanja očevih pravnih poslova. Ali zašto je on, za ime Božje, postao takoopsjednut sa mnom? Joy me krivi, ali ja znam da ga ni jedne sekunde nisampoticala ni na što.

To je kao u onoj otrcanoj šali tipa: »Žena mi je pobjegla s najboljimprijateljem i sada mi nedostaje.« Scott je uništio moje prijateljstvo s Joy iona mi sada strašno nedostaje. Ako se on sada preselio u New York kako bimi bio bliže, što ja tu mogu? Policijska zabrana približavanja, ako bi većdošlo do toga?

Shvatila je kako se sporo i škripavo dizalo zaustavilo na devetom katu ivrata se otvorila. Stigla je iskoračiti prije nego što su se ponovo zatvorila.Sretna sam što nisam na putu natrag do prizemlja, pomislila je. Odlučno jenastojala izbaciti Scotta iz glave dok je brzo pogledavala na brojeve stanova.Ryan joj je rekao da je njegov 9E. Na onu stranu, odlučila se, i skrenulalijevo.

Vrata stana su se otvorila istog trena čim je pritisnula zvonce. Osmijehdobrodošlice Ryana Jennera odmah joj je popravio raspoloženje. Prekinuo juje u isprici. - Slušaj, grizao sam se što nisam zapisao tvoj broj mobitela. Nebrini se. Nazvao sam restoran i pomaknuli smo rezervaciju za sat kasnije.

Da je kojim slučajem još nešto htio reći, to bi se utopilo u entuzijastičnimkricima dobrodošlice njezinih kolega s Georgetowna. Vidjevši ih ponovo,Monica je shvatila koliko joj još uvijek nedostaje ono zajedništvo u kojem jeuživala na Georgetownu. Osam godina mog života, mislila je grleći prijatelje.

Naporno se radilo tijekom tih godina, ali sigurno nije manjkalo ni dobrihprovoda.

Odlično je poznavala dvoje od osam posjetitelja, Natalie Kramer i GenineWestervelt. Genine je upravo otvorila svoju privatnu ordinaciju plastičnekirurgije u Washingtonu. Natalie je radila kao liječnica na hitnom prijemu.Poznajem ih bolje nego što znam Ryana, pomislila je Monica dok senamještala u stolici s čašom vina u ruci. Započeo je studij tri godine prijemene i nikada nismo slušali predavanja zajedno, a onako iz daljine uvijek mise činio tako suzdržan. Pa čak je i sada, osim kada ne nosi zaštitnu masku ikutu, uvijek u odijelu i kravati - svaki put kada naletim na njega. Večeras jenosio samtenu košulju i traperice, sjedio je na podu prekriženih nogu, spivom u ruci, i izgledao potpuno opušten te očigledno uživao.

Pogledala ga je puna obzira. Specijalizirao je ozljede na mozgu. Zanimame kakvo bi bilo njegovo mišljenje ako bi vidio snimke nalaza CT-aMichaela O'Keefea. A da ga ipak zamolim da ih pogleda prije negoli sesusretnem sa svećenikom u vezi s onim tobožnjim čudom? Možda i budem,odlučila je.

Automatski se osvrnula oko sebe ne bi li stekla neki cjelokupniji dojam o

Ryanu Jenneru iz njegova životnog okoliša. Soba je bila začuđujuće strogouređena s kaučima čiji su se uzorci na plavom štofu slagali, bio je tu i jedanantikni rezbareni ormar, stolići s bogato ukrašenim kristalnim lampama,nekoliko plavih i kremasto-bijelih stolica te starinski plavo-kestenjasti sag.

- Ryane, stan ti je predivan - govorila je Genine - čitav moj može stati utvoj dnevni boravak. I tako će biti sve dok ne skinem s vrata studentskekredite. Dotad ću već prakticirati plastičnu kirurgiju na vlastitom licu, u stilu»uradi sam«.

- Ili zamijeniti moje koljeno - umiješala se Ira Easton. - Što se tiče mene iLynn, našim se studentskim kreditima mogu još samo pridružiti i našegodišnje premije zdravstvenog koje moramo isplaćivati pacijentima zbognesavjesnog liječenja.

Ja nemam studentskih kredita, pomislila je Monica, ali nemam ni bogznašto više od toga. Tata je dugo bolovao tako da mogu biti sretna što mi jefinancijsko stanje u redu.

- Kao prvo - nadovezao se Ryan Jenner - ovo nije moj stan, nego stanmoje tetke, i sve što je u njemu, izuzev moje četkice za zube, zapravo jenjezino. Ona nikada ne napušta Floridu, a prije ili kasnije će ga dati naprodaju. Uglavnom, u međuvremenu me pozvala da živim u njemu i brinemse oko svih troškova za popravke, i to vam je to. I ja također otplaćujemstudentske kredite.

- Sada nam je svima laknulo - rekao mu je Seth Green. - Idemo. Gladansam.

Sat kasnije, u restoranu, razgovor je s teme o osiguravajućim troškovimaza nesavjesno liječenje prešao na problem sa širenjem raznih bolnica zbogpoteškoća s prikupljanjem sredstava iz fondova. Ryan je sredio smještaj zastolom tako da sjedi odmah do Monice. - Ne znam jesi li čula - rekao je tiho- ali novac koji su obećali za pedijatrijsko krilo Greenwhicha možda ne budeodobren. Zaklada Gannon tvrdi da su im prihodi opali i namjeravaju povućisvoj polog.

- Ryan, nama treba to krilo - protestirala je Monica.

- Danas sam načuo nešto o tome kako bismo trebali poslati svoje ljude nasastanak s Gannonima i pokušati ih privoljeti na promjenu odluke - rekao jeRyan. - Nitko se nije uvjerljivije izražavao o pedijatrijskim potrebama naGreenwhichu od tebe. Trebala bi biti ondje.

- Pobrinut ću se da budem - rekla je Monica gorljivo. - Faca onog tipaGrega Gannona uvijek je na naslovnicama Sunday Timesa kao uzor vodećegfilantropa. Moj je otac bio konzultant u Gannonovu istražiteljskomlaboratoriju u Bostonu nekoliko godina prije smrti. Patenti ortopedskihdijelova osigurali su Gannonima njihove novce. Rekao mi je da su prikupilimilijune milijuna dolara dok ti patenti nisu istekli. Obećali su polog odpetnaest milijuna za bolnicu. Neka plate sada.

15. Poglavlje

Umotana u svoj kućni ogrtač, Rosalie Garcia probudila je usnulogsupruga u šest ujutro tog ponedjeljka. - Tony, dijete ima temperaturu.Pokupio je prehladu od mene.

Tony se mučio da otvori oči. Sinoć je odvezao par na vjenčanje uConnecticut, a potom čekao da ih vrati natrag kući, što znači da je spavao trisata. Ali kada su mu Rosalijine riječi došle do pameti, umah se probudio.Odbacujući sa sebe plahte, potrčao je u majušnu drugu sobu njihova stana uzgradi bez dizala u Istočnoj 4. Lice pospanog Carlosa se žarilo, nije se htioprihvatiti pružene mu bočice i nemirno se vrpoljio u kolijevci. Tony jesvojom rukom nježno opipao sinovo čelo i ustanovio da je neuobičajenotoplo.

Uspravio se i okrenuo ka ženi shvaćajući paniku koju je vidio u njezinimočima. - Slušaj, Rosie - rekaojoj je umirujućim glasom - on više nemaleukemiju. Zapamti to. Dat ćemo mu aspirin i u osam ujutro pozvatidoktoricu Monicu. Ako ga želi pregledati, odmah ću ga odvesti. Ti ne smiješvan s tom prehladom.

- Tony, želim da ga pregleda. Možda je to samo prehlada, ali...- Dušo, rekla nam je da zapamtimo kako odsad pa nadalje na njega

moramo gledati kao na dijete koje lupne glavom ili se prehladi ili dobijeinfekciju uha jer je on sada normalno, zdravo dijete. Njegov imunosni sustavsada je izvrstan. - No čak i dok je govorio, Tony je znao da ni on ni Rosalieneće imati mira sve dok doktorica Farrell ne pregleda Carlosa.

U sedam sati je nazvao i javila mu se Nan koja je upravo ulazila u ured.Rekla mu je da svrati s Carlosom u jedanaest jer će se tada doktorica vratitiiz bolnice.

U pola jedanaest Tony je ušuškao Carlosa u toplu jaknu, stavio mu kapui položio ga u kolica. Umotao ga je u deke i spustio zaštitni plastični pokrovkako vjetar ne bi dopro do njega. Dugim je koracima započeo šetnju kroz

susjedstvo od deset zgrada do Monicina ureda. Uložio je veto na prijedlog dauzme taksi do tamo. - Rosie - rekao je - šetnjom mogu brže stići do tamo, apovratna vožnja uza sav ovaj promet stajala bi me oko trideset dolara. Osimtoga, Carlos voli da ga se gura u kolicima. Na kraju će uspjeti i maloodspavati.

Kada je stigao do Monicina ureda nakon dvadeset minuta, ona je upravoskidala svoj kaput. Odmah je razabrala strah u Tonyjevim očima, podiglaplastični pokrov i, kao što je to Tony već uradio, opipala maleno čeloCarlosa Garcije. - Tony, ima temperaturu, ali nije previsoka - rekla mu jesmirujućim tonom - uvjeravam te u to čak i prije nego što mu skinem kapu.Alma će pripremiti Carlosa za pregled, ali moja je dijagnoza u ovom trenutkuda je dječji aspirin sve što mu je potrebno, možda antibiotik. - Nasmiješilase. - I zato me prestani gledati tako i nemoj da te uhvati srčani ovdje predamnom. Ja sam pedijatrica, a ne kardiologinja.

Tony Garcia je uzvratio osmijehom dok je treptanjem nastojao suzbitisuze koje su mu pojavile u očima. - To je, doktorice... znate.

Monica ga je pogledala i odjednom se osjetila mnogo starijom od ovogmladog oca. Nema mu više od dvadeset pet, pomislila je. I on i Rosalie jošizgledaju kao djeca, a kakav su pakao prošli u ove dvije godine. Dotaknulamu je rame. - Znam - rekla je blago.

Trideset minuta poslije Carlos je, ponovo odjeven, opet stajao u svojimkolicima. Tony je u svom džepu nosio uzorke antibiotika i recept zatrodnevno doziranje. - Sada zapamti - Monica ga je upozorila dok ga jepratila do vanjskih vrata - obećavam ti da će te mali pošteno iscrpiti ovihnekoliko dana, ali ako mu se temperatura doista povisi, želim da me nazovešna moj mobitel u bilo koje doba dana ili noći.

- Hoću, doktorice Monica, i hvala vam još jednom. Mogu vam samo rećida...

- Nemoj. Ovdje te ne mogu više ni čuti. - Monica je kimnula glavomprema čekaonici u kojoj su sada stajala četiri mala pacijenta, od kojih sudvojica bila vrišteći blizanci.

Tony je, već s rukom na vanjskim vratima, zastao. - Oh, da ne zaboravim,doktorice Monica. Prošlog sam tjedna vozio jednu veoma dragu staricu.Pokazao sam joj Carlosovu fotografiju i rekao joj da se vi sada brinete zanjega, a ona mi je rekla kako je poznavala vašu baku.

- Poznavala moju baku! - Monica ga je zapanjeno pogledala - Je li reklanešto o njoj?

- Ne. Samo daju je poznavala. - Tony je otvorio vanjska vrata. - Pridržatću vam ih. Hvala vam još jednom.

Otišao je. Monica je bila u napasti da potrči za njim, ali se zaustavila.Mogu ga nazvati poslije, pomislila je. Je li moguće da je ta osoba poznavalamoju baku s očeve strane? Tata nije imao pojma tko mu je bila rođenamajka. Posvojili su ga ljudi u kasnim četrdesetima. Oni su preminuli prijemnogo godina, a i mamini roditelji također. Tata i mama bi sada bili u svojimkasnim četrdesetima. Da su im roditelji živi, imali bi preko sto godina. Akoje ova gospođa poznavala moju posvojiteljsku baku i djeda, sigurno i onamora biti uistinu stara. Mora da je pogriješila.

Ali tijekom čitavog tog napornog dana Monicu je uznemiravao osjećaj dabi trebala nazvati Tonyja i raspitati se za ime žene koja tvrdi da je poznavalanjezinu baku.

16. Poglavlje

Sammy Barber iskoristio je vikend kako bi mogao ozbiljno promisliti onekim stvarima. Tip s kojim je imao posla bio je jako utjecajan. Kada jedogovorio susret u zalogajnici, nije mu rekao svoje ime, već samo brojmobitela i to, naravno, jednog od onih koji su na pretplatu i ne mogu senikako dovesti u vezu s imenom vlasnika. Ali bilo je očigledno kako tip nijebio naviknut na ovakvu vrstu posla. Glupan se odvezao do zalogajnice usvom vlastitom automobilu i mislio je da je jako pametan što ga je parkiraomalo dalje od zgrade.

Sammy ga je pratio i poslužio se kamerom na svom mobitelu dafotografira registracijske pločice Douglasa Langdona te je potom, pomoćujednog od svojih kontakata, došao do njegova imena.

Nije rekao Langdonu da zna tko je on kada ga je nazvao kako bi povisiocijenu za ubojstvo doktorice Farrell zato što je prvo htio biti načisto koji ćemu biti sljedeći korak. Dok je pokušavao dobiti Langdona, Sammy je biraobroj mobitela koji mu je dan. Ali tijekom vikenda Langdon se oglušio onjegove pozive i Sammy je točno znao što mu je sljedeće činiti.

Langdon je bio psihijatar, ali je još bolje to što je član odbora ZakladeGannon koja teži milijune i milijune dolara. Ako je toliko očajan da naručiubojstvo te doktorice, mora da je u velikoj nevolji, dokučio je Sammy.Trebao bi moći uroniti malo u te fondove i odobriti milijunski polog zaomiljenu dobrotvornu ustanovu Sammyja Barbera. Odnosno za mene.Naravno, nećemo to tako predložiti. Langdon sigurno može drpiti jedanmilijun od nekog odobrenog pologa. Uvjeren sam da se to stalno događa.

Sammy je gorko zažalio što nije snimio svoj razgovor s Langdonom, ali gasvakako može uvjeriti kako je upravo to uradio. I naravno, pri njihovusljedećem susretu u četiri oka razgovor će biti sniman.

U ponedjeljak ujutro u jedanaest sati Sammy se pojavio u predvorjuzgrade u aveniji Park gdje je bio smješten ured Douglasa Langdona. Kada je

zaštitar nazvao da provjeri detalje o njihovu sastanku, Langdonova tajnicaBeatrice Tillman naglasila je kako »nema ništa zabilježeno o sastanku sgospodinom Barberom«.

Kada je zaštitar to prenio Sammyju, njemu taj odgovor nije došao kaoiznenađenje. - Ona ne zna da je doktor pričao sa mnom za vikend i rekao mida navratim. Pričekat ću dok on ne bude slobodan. - Vidio je nepovjerenje uočima zaštitara. Iako je bio u svojoj novoj jakni i hlačama te nosio kravatu,bio je potpuno svjestan toga da ne izgleda kao netko tko se može razbacivatitisućama dolara za psihijatra.

Zaštitar je prenio poruku za Tillmanicu, pričekao, zatim spustio slušalicui dohvatio propusnicu.

Naškrabao je Langdonovo ime i broj ureda te pružio papirić Sammyju. -Doktor će biti zauzet još nekih petnaestak minuta, ali možete ići gore ipričekati ga.

- Hvala. - Sammy je uzeo propusnicu i odšetao do dizala gdje mu je drugizaštitar oslobodio prolaz. Zaštitari su im kao iz crtica, zaključio je prezrivo.

Ipak, fini su uredi, pomislio je dok je ulazio u onaj s brojem 1202. Nisuveliki, ali su fini. Bilo je jasno kako psihijatrova tajnica još nije bila načisto snjegovom pričom, ali ga je pozvala da sjedne pokraj prijamnog pulta. Sammyse pažljivo smjestio kako ga Langdon ne bi opazio kad otvori vrata.

Deset minuta kasnije pojavio se Langdon. Sammy ga je gledao dok sepozdravljao s tajnicom koja ga je prekinula i nešto mu rekla, glasom takotihim da to nije moglo doprijeti do Sammyja. Langdon se okrenuo i Sammy jezahihotao u sebi vidjevši izraz očite panike koji mu se pojavio na licu.

Ustao je. - Dobro jutro, doktore. Lijepo od vas da ste me odlučili primitina ovako kratku najavu, stvarno to cijenim. Znate kako mi se ponekad svepobrka u glavi.

- Uđite, Sammy - naglo je prozborio Langdon.Sammy je srdačno mahnuo put Beatrice Tillman, čije je lice poprimilo

izgled čiste znatiželje, i pratio doktora duž hodnika do mjesta za koje jepretpostavljao da je njegov ured. Bio je sav obložen zagasito grimiznim

zidnim tepisima. Na zidovima su stajale poredane mahagonijske police zaknjige. Izvrsno izrađen radni stol s kožnom presvlakom pri vrhu dominirao ječitavom prostorijom. Široka kožna okretna stolica stajala je iza njega. Dvijestolice presvučene crvenom i kremasto-bijelom tkaninom nalazile su senasuprot stolu, u savršenom skladu s okretnom stolicom.

- Nema kauča? - upitao je Sammy zbunjenim glasom. Langdon jezatvarao vrata. - Ne treba ti kauč, Sammy - odbrusio je - Što radiš ovdje?

Sammy je, ničim izazvan, prošetao oko stola do okretne stolice i sjeo nanju. - Doug, dao sam ti ponudu, ali ti nisi na nju odgovorio. Ne volim da mese ignorira.

- Pristao si na cijenu od dvadeset pet tisuća dolara, a onda je povisio nasto tisuća - podsjetio ga je potreseni Langdon.

- Dvadeset pet tisuća za ubojstvo doktorice Monice Farrell i nije nekacifra, shvatio sam to - komentirao je Sammy - Nije ona neka specijalizanticaza koju nitko nije čuo. Ona je ono što biste vi rekli... istaknuta?

- Pristao si na tu cijenu - rekao je Langdon i sada je Sammy mogao jasnočuti onu paniku koju je očekivao u njegovu glasu.

- Ali niste mi uzvratili poziv - podsjetio ga je Sammy - i sada je cijenaopet skočila. Sada je to jedan milijun, a plaća se unaprijed.

- Ti si poludio - prošaptao je Langdon.- Nisam - uvjeravao ga je Sammy. - Pred neku večer sam snimao naš

razgovor u zalogajnici, a snimam i ovaj koji upravo vodimo. - Raskopčao jejaknu i pokazao mu žicu koju je spojio na svoj mobitel. Zakopčao je jaknusmišljeno sporim pokretom i ustao.

- Ono što ti ili bilo tko tvoj zna o meni ne bi mnogo značilo ako bi došlodo suđenja. Policija bi istog trena odbacila optužnicu u zamjenu za ovaj iprijašnji snimak. A sad me stvarno pažljivo slušaj. Želim milijun dolara, apotom ću odraditi posao. Smislio sam kako ću to prikazati kao provalu kojaje pošla po zlu. I zato nabavi novce da možeš mirno spavati. Sigurno sidovoljno pametan da shvatiš kako po obavljenom poslu ne namjeravam slatipoliciji nikakve snimke.

Ustao je, u prolazu okrznuo Langdona i stavio ruku na kvaku.- Sredi to do petka - rekao je - ili ću ja otići na policiju. - Otvorio je

vrata. - Hvala vam, doktore. - rekao je glasno nadajući se da će ga tajnicamoći čuti - Mnogo ste mi pomogli. Kao što ste rekli, ne mogu za sve svojeprobleme okrivljavati svoju staru. Napravila je sve što je mogla za mene.

17. Poglavlje

Esther Chambers provela je ružan vikend. Sasvim ju je uznemirio posjetThomasa Desmonda i njegova partnera iz Povjerenstva za vrijednosne papirei burzovnu razmjenu. Kada je doznala da je čekaju u predvorju u srijedunavečer, dopustila im je da udu u njezin stan, kao što je Desmond i zatražio.

Ondje joj je, u privatnosti njezina doma, rečeno kako povjerenstvo većneko vrijeme motri na njezina šefa te da ga možda očekuje i podizanjeoptužnice za nezakonito trgovanje dionicama.

Rečeno joj je i to kako se pažljivo motrilo na nju i na njezino financijskostanje što je naposljetku pokazalo da ni na koji način ne živi iznad svojihprihoda te da su sasvim sigurni kako nije uključena ni u kakve nezakoniteradnje. Rekli su joj kako žele surađivati s njom, i to tako da im otkrijeinformacije o Gregovim poslovnim pothvatima. Naglasili su kako je strogapovjerljivost od najvećeg značaja te da će gotovo sigurno u dogledno vrijemebiti pozvana svjedočiti pred porotnicima.

- Ja jednostavno ne mogu vjerovati da bi Greg Gannon mogao biti kriv zanezakonito trgovanje dionicama - rekla je Desmondu. - Što bi mu to trebalo?Investicijska tvrtka uvijek je poslovala uspješno, a već godinama primaveliku plaću kao predsjednik uprave Zaklade Gannon.

- Nije stvar u tome koliko ima, već koliko želi - rekao joj je Desmond. -Imali smo slučajeve s multimilijunašima koji nikada, za cijelog svog života,ne bi mogli potrošiti zakonito stečen novac, pa opet varaju. Neki od njih točine jer im pruža osjećaj moći. Ali na kraju, prije nego što budu uhvaćeni,većina njih puca po šavovima.

Puca po šavovima. Te su riječi uvjerile Esther da se ovdje ne radi tek opukoj zabuni. Greg Gannon doista puca po šavovima, pomislila je.

Desmondu nije bilo drago kada je saznao da je upravo podnijela ostavku.Upitao ju je bi li je ikako mogla opozvati, a zatim se ispravio. - Ne, nemislim da bi to bila dobra ideja. Kladim se da ga je sada strah ikome

vjerovati. Mogao bi iz vaše iznenadne promjene mišljenja iščitati kako smovas već kontaktirali. Rekli ste mi kako ste mu se još ponudili za mjesec danarada?

- Da.- Onda pretpostavljam da će vas on držati za riječ. Sada je u velikim

nevoljama. Jedan od važnijih prijedloga u koje se uzdao, a tiče se jednogposlovnog spajanja, nije prošao u posljednjoj minuti. Izgubio je dvjestopedeset milijuna u rizičnom ulaganju za jedan od svojih fondova. Neće sesada htjeti zamarati oko uvođenja nekog novog u posao.

I upravo tako se cijela stvar i odvija, pomislila je Esther u ponedjeljakujutro. Kada je Greg vidio njezinu ponudu u četvrtak ujutro, prišao je njezinuradnom stolu. - Esther, ne čudi me da si spremna za mirovinu. Raditi tridesetpet godina na istom mjestu vraški je dugo vremena. Ali želim da ostaneš jošbarem mjesec dana i obaviš mi intervjue za svoju zamjenu. A zatim, kadanekoga pronađeš, uvedi ju u posao. - Zastao je. - Ili njega - dodao je.

- Znam da ne dijelimo ljude po spolu. Naći ću nekoga dobrog da mezamijeni, obećavam - rekla je Esther.

Na trenutak se, pri pogledu na izmučeno lice Grega Gannona, Estherinosrce smekšalo vidjevši u njemu onog ambicioznog mladića koji se ocupridružio u poslu tjedan dana nakon stjecanja fakultetske diplome. Ali potomje sve sažaljenje koje je osjećala isparilo. Sa svim onim što je posjedovao,ako je istina da je uistinu varao, onda je to činio zbog sebe, a kockao seteško stečenim novcem drugih ljudi, pomislila je prezrivo.

Thomas Desmond joj je rekao da mu kopira listu Gregovih poslovnihsastanaka. - Moramo saznati tko su mu ortaci - rekao je Desmond. -Sumnjam da su svi u njegovoj službenoj knjizi sastanaka. Znam da neki odnjegovih poziva idu preko vaših uredskih linija, ali ne svi. Ozvučili smo ljudeza koje sumnjamo da su mu odali povjerljive korporativne informacije, ali svioni pozivi koje je Gannon uputio našim drugim metama bili su prekomobitela na pretplatu. Na svu sreću, nisu svi od tih ljudi koji mu odajuinformacije dovoljno pametni da bi se služili telefonima koje ne možemopratiti.

- Mnogi od Gregovih poziva ne idu preko mene - složila se Esther. -Naravno da on posjeduje svoj mobitel, ali ja plaćam račune za njega i sve jeto već uhodana stvar. Ali često se dogodilo da sam mu pokušala prebacitiposlovni poziv u njegov osobni ured, a da pritom nije odgovorio na njega. Naprvu ruku bih pretpostavila da priča s obitelji ili svojim prijateljima, ali to sedogađa tako često da jednostavno nije moguće da se sve to vrijeme služivlastitim mobitelom.

Esther je bila itekako svjesna činjenice da je obećala ThomasuDesmondu kako će mu pribaviti dokaze o poslovnim aktivnostima GregaGannona, uključujući i poslovne ručkove s klijentima, kada je rekla: -Gospodine Gannon, imate dogovoren ručak s Arthurom Salingom. Hoćete lida vam napravim rezervaciju?

- Ne, Saling želi da se nađemo u njegovu klubu. On je potencijalni novisuradnik, i to jako važan. Drži mi fige da sve dobro prođe. - Gannon seokrenuo kako bi se ponovo vratio u svoj ured. - Esther, zadrži mi sve pozivedok ti ja ne kažem da je u redu.

- Naravno, gospodine Gannon.Ostatak jutra prošao je u uobičajenim poslovima. Zatim je Esther primila

poziv iz bolnice Greenwich Village od izvršnog direktora razvojnih projekata.Ovog je puta dobro čula i razumjela nedostatak srdačnosti koji je i prije bioprisutan u njegovu glasu. - Esther, ovdje Justin Banks iz bolnice GreenwichVillage. Sigurno već znate kako planiramo položiti temelje našem novomGannonovu pedijatrijskom krilu. Polog koji nam je zaklada odobrila kasniveć šest mjeseci i, da vam kažem otvoreno, apsolutno je nužno da se on ovogtrena već jednom isplati.

Bože dragi, pomislila je Esther, Greg je odobrio taj polog prije dvijegodine. Zašto još nije uplaćen? Pažljivo je birala svoje riječi. - Dopustite mida to provjerim - rekla je profesionalno mirnim glasom.

- Esther, to neće biti dovoljno. - Njegov je glas postajao sve jači. - Širese glasine kako Zaklada Gannon odobrava pologe koje nema namjeru isplatitiili ih barem ne namjerava isplatiti dok se toliko ne istanje da i sama svrhanjihova dobivanja bude već sasvim besmislena. Ja i nekolicina mojih

suradnika zahtijevamo sastanak s gospodinom Gannonom i sa svakimpojedinim članom zakladine uprave. Želimo im jasno i glasno kazati da ovone smiju raditi djeci za koju se brinemo i nadamo se brinuti i ubuduće.

18. Poglavlje

U ponedjeljak ujutro, nakon prvog radnog dana u svom prestižnomodvjetničkom uredu, Scott Alterman otišao je trčati u Central Park. Tijekomvikenda neprestano je prekoravao samog sebe. Pojaviti se pred zgradom ukojoj Monica živi bila je glupa i ozbiljna pogreška. Zbunio ju je, možda čak ipreplašio, a to nikako nije bio način na koji joj je želio pristupiti.

Znao je da joj se prije četiri godine upucavao previše otvoreno, a trebaoje imati dovoljno mozga da shvati kako Monica ne bi čak ni pomislila stupitiu vezu sa suprugom svoje najbolje prijateljice.

Ali sada smo se Joy i ja nepovratno razišli, pomislio je, dok je džogiraopo Central Parku uživajući u britkom jesenjem povjetarcu. Razvod jeprotekao prijateljski i Joy je čak priznala da je brak nakon samo šest mjesecipoznanstva bio luda zamisao. Mi zapravo nismo poznavali jedno drugo.Došla je raditi u ured odmah po završetku pravnog fakulteta i nismo se niokrenuli, a ja sam joj već poklonio vjenčani prsten i položili smo prvu uplatuza stan u zgradi preko puta jednog velikog nebodera.

To je jedan od razloga zbog kojih smo odlučili pričekati sa zasnivanjemobitelji, promišljao je, pripremajući se iznijeti svoj slučaj pred Monicu. Joysada shvaća kako ju je povrijeđen ponos učinio tako gorljivom u pokušajuspašavanja našeg braka. Nije upalilo, naravno. Tri duge godine bračnihsavjetovališta i pokušaji izglađivanja situacije otišli su u nepovrat. Ali znaosam da nemam nikakvih izgleda s Monicom dok Joy nije priznala da nam sebrak nalazi u slijepoj ulici. Joy sada priznaje kako nikada nije uistinupovjerovala da se Monica vida potajno sa mnom. Ovu godinu dana što smorazdvojeni oboje se osjećamo mnogo sretniji...

Pitam se hoću li uspjeti nagovoriti Joy da nazove Monicu i objasni joj to.Joy je čak rekla da sam bio i više nego izdašan pri podjeli imovineprepuštajući joj stan i sav namještaj u njemu. I slike također. Danas vrijedemnogo više neho što su vrijedile u trenutku kada sam ih kupio. Imam oko za

dobra umjetnička djela. Napravit ću novu kolekciju.Joy posjeduje stan, solidan bankovni račun i ima dobar posao. Prije nego

što sam rekao svojim partnerima da odlazim, predložio sam Joy kao novupartnericu i mislim da bi tako moglo i biti. Zahvalna mi je zbog toga, ali onaje također jedna vraški dobra odvjetnica i zaslužuje to. Znam da je sretna štosam napustio ured. Ne želi me viđati svaki dan. Čuo sam kako izlazi sraznoraznim tipovima, i to je odlično. Neka je Bog u pomoći mojemnasljedniku.

Scott je započeo svoju trku od početka Zapadne 96 do Central Parka.Produžio je južno do Pedesetprve ulice, zatim na istok prema parku uStodesetoj ulici, a potom niz zapadnu stranu natrag do Devedesetšeste ulice.Blistajući od zadovoljstva kako je lako otrčao svoju dionicu, vratio se u svojunajmljeni stan, otuširao se, presvukao i potom se, ulivši si viski, smjestio ustolicu s pogledom na park.

Bez obzira na Monicu, sretan sam što sam se preselio, pomislio je. Većesu mogućnosti za sudstvenog odvjetnika na Manhattanu negoli u Bostonu.

Monica. Kao i uvijek kada bi se prepustio razmišljanju o njoj, svakidetalj njezina lica ispunjavao bi mu maštu. Posebno, mislio je, te nevjerojatneplavozelene oči koje su izgledale tako toplo i prisno kada je rekla Joy injemu koliko joj je značila njihova obzirnost prema njezinu ocu u staračkomdomu te kako se nada da će jednog dana susresti nekoga poput Scotta. Aliprijezir u tim istim očima doveo ga je do toga da se osjeti manjim od makovazrna kada je bio dovoljno budalast da joj predloži da odu sami na večeru.

Scott se nerado prisjećao koliko je bio glup upućujući joj neprestanopozive i misleći da će promijeniti mišljenje. Ali gajila je neke osjećaje premameni, kazao je samom sebi. Znam da jest, pomislio je u svoju obranu.

Kad sam se zaljubio u Monicu? Kada sam je prestao gledati kao Joyinunajbolju prijateljicu i počeo u njoj otkrivati poželjnu ženu, ženu s kojomželim provesti ostatak svog života?

Zašto joj nisam rekao da uzme ozbiljno očeve sumnje o njegovu vlastitompodrijetlu? Vidjela je fotografije koje je njezin otac uspoređivao i smjesta ih

odbacila. - Scott, tata je uvijek nastojao pronaći svoje prave roditelje - reklaje. - Uvijek se pozivao na novinsku fotografiju nekog čovjeka na kojeg jenalikovao te se pitao nije li to njegov otac. Bila je to tužna šala koja se stalnoponavljala. Njegova je potreba da sazna bila tako jaka i, naravno, nikadzadovoljena.

Scott je osjetio kako mu polako izmiče osjećaj ugode. Mora postojatinačin da se pronađe trag do pravih roditelja Edwarda Farrella. Sličnostizmeđu njega i Alexandera Gannona naprosto je zapanjujuća. Gannon senikada nije ženio, ali je 1935. godine napisao oporuku u kojoj se ne spominjenikakva supruga, ali je znakovito to da je svoje imanje prepisao svompotomku, ako takav postoji, a tek potom svom bratu. Postoje dobri izgledi daje njezin otac imao opravdane sumnje. Ako joj to prenesem, možda ču je takoprivoljeti da me vidi. Želim se oženiti s Monicom, ali ako se to ne dogodi,pomislio je snuždeno, uvijek mi ostaje ona druga mogućnost da je zastupamna sudu. Kao njezin odvjetnik dobio bih solidan postotak od novca koji bi jojpripao.

Scott je prijezirno pogledao svrsishodan ali običan namještaj svogunajmljenog stana. Moram se pozabaviti oko pronalaska mjesta koje želimkupiti, pomislio je, mjesta na kojem će Monica jednog dana možda htjetiživjeti.

Ne radi se samo o novcu iz Zaklade Gannon koji bi joj mogao pripasti. Jaželim nju i želim joj sve pružiti.

19. Poglavlje

U ponedjeljak navečer umirovljeni detektiv John Hartmann nazvao jesvoju susjedu Nan Rhodes. Dosad je već znao da se ponekad ima običajsastati sa sestrama ponedjeljkom uvečer, ali nije još bio siguran sastaju li bašsvakog tjedna.

Kao udovac bez djece i jedinac svojih roditelja jedinaca, Hartmann je,unatoč širokom krugu prijatelja, često zažalio što se nije rodio u brojnijojobitelji. Večeras se iz nekog razloga osjetio posebno potištenim te ga jeneizmjerno razveselilo kada mu je u sedam i trideset Nan odgovorila na prvozvono.

Nan se nasmijala na njegovu procjenu kako je bio na pola-pola da će seona susresti na večeri sa svojim sestrama. - Viđamo se jednom mjesečno -rekla mu je. - Da je to jednom tjedno, vjerojatno bi se opet rasplamsale starebitke tipa »Sjećaš li se ti kada si odjenula moj novi džemper prije nego štosam ja imala priliku?« Bolje je ovako.

- Zadržao sam fotografiju doktorice Farrell malo dulje nego što samnamjeravao - rekao je. - Otisci na njoj se ne slažu ni s jednim znanimprijestupnikom. Želite li da vam je ubacim ispod vrata? - Zašto sam ovopredložio, upitao je samog sebe. Zašto je nisam upitao mogu li svratiti?

Oduševljeno je saslušao Nanin odgovor. - Upravo sam pripremila čaja i,unatoč tome što to današnje žene smatraju grijehom, kupila glaziranučokoladnu tortu u pekari. Zašto ne biste došli i sjeli na par minuta da jepodijelite sa mnom?

Ne primijećujući da je Nan istovremeno bila šokirana pozivom koji mu jeuputila i zadovoljna što ga je prihvatio, Hartmann je nabrzinu dohvatio izormara uredan i čist pulover te ga zakopčao preko košulje koju je nosio. Petminuta kasnije sjedio je preko puta Nan za njezinim malini kuhinjskimstolom.

Dok je nalijevala čaj i rezala mu poveći komad torte, on je odlučio da joj

neće odmah pružiti fotografiju. Uživao je u toplini kojom je zračila NanRhodes. Znao je da ima sina. Uvijek upitaj za dijete, rekao je samome sebi. -Nan, kako vaš sin?

Oči su joj zasjale. - Upravo sam dobila novu fotografiju njega, njegovesupruge Sharon i njihova djeteta. - Nan je pohitala po fotografiju, a kada sevratila i kada joj je on iskazao dolične komentare, počeli su pričati o njezinojobitelji. Tada se poslovično suzdržani John Hartmann našao u situaciji da jojprepričava svoje iskustvo odrastanja sina jedinca te kako je, još kaodječarac, znao da će jednog dana postati detektiv.

Tek je nakon druge šalice čaja i druge manje kriške torte izvukao izdžepa omotnicu s fotografijom na kojoj Monica drži malog Garciju. - Nan -rekao je sabrano - ja sam prilično dobar detektiv i dok sam radio, znao samimati predosjećaj o nekom slučaju koji bi se često pokazao točnim. Kao štosam vam rekao preko telefona, tko god da je držao ovu fotografiju u rukama,nema dosjea. Ali to ne znači da nešto ne štima u smislu da ova fotografijapostoji te da su dvije adrese doktorice Farrell na njoj.

- John, kao što sam vam rekla prošlog tjedna, to je bio i moj predosjećaj -rekla je Nan. - Uzela je omotnicu, izvadila iz nje fotografiju, pomno jepogledala, a zatim je preokrenula da iznova vidi tiskana slova kojima su bilezapisane Monicine adrese. - Moram joj to pokazati - rekla je neodlučno. -Možda joj neće biti po volji što joj je nisam dala prošlog tjedna, ali to je mojproblem.

- Prošetao sam neki dan do bolnice - rekao je John. - Napravio samnekoliko fotografija preko puta ulice kako bih pokušao uhvatiti isti kutkoraka i dijela bolnice koji vidimo na ovoj ovdje. Mislim da je onaj tko jenapravio ovu fotografiju sjedio u automobilu.

- Mislite li da je netko možda očekivao da doktorica Monica iziđe? -Sada je Nanin glas bio nepovjerljiv.

- Moguće je. Sjećate li se je li itko zvao prošlog ponedjeljka da seraspituje o njezinu rasporedu?

Nan se mrštila dok se u mislima pokušavala probiti kroz džunglu poziva

koji su joj stizali u ured. - Nisam sigurna - rekla je sporo - ali nije neobičnoda poneki farmaceut nazove i upita kada će doktorica stići. Ne bih niprimijetila da u tome ima nešto neobično.

- Što biste odgovorili da se netko prošlog ponedjeljka raspitivao o njezinurasporedu?

- Rekla bih da će stići oko podne. Ponedjeljkom ujutro je često nasastancima bolničkog osoblja i u uredu joj ništa ne zakazujem do jedanpopodne.

- U koje je vrijeme izašla iz bolnice da se fotografira zajedno sGarcijama?

- Ne znam.- Kada ju date doktorici, molim vas, upitajte je u koje je to vrijeme bilo.- U redu. - Nan je primijetila kako joj se grlo osušilo. - Vi stvarno mislite

da ju netko uhodi, zar ne?- Možda je uhođenje prejaka riječ. Provjerio sam Scotta Altermana,

bivšeg dečka ili što god da je već bio doktorici. On je poznat i poštovanodvjetnik u Bostonu, nedavno razveden, a preselio se na Manhattan prošlogtjedna da se pridruži važnom odvjetničkom uredu na Wall Streetu. Ali nije onnapravio ovu fotografiju. Prošlog je ponedjeljka njegov bivši odvjetnički uredorganizirao svečani ručak povodom njegova odlaska u bostonskom RitzCarltonu, i on je bio prisutan.

- Je li možda netko drugi mogao napraviti tu fotografiju za njega?- Mogao je. Ali sumnjam u to. Čini mi se to daleko od istine. - Hartmann

je odmaknuo svoju stolicu. - Nan, hvala vam na gostoprimstvu. Torta je bilaizvrsna, a svaki put kada budem kuhao čaj u čajniku, zaričem se da nikadaviše neću piti onaj iz vrećice.

Nan je ustala za njim. - Posebno ću pripaziti na svakoga tko bude zvao uvezi s doktoričinim rasporedom - rekla je i potom se razvedrila. - Oh, moramvam reći nešto zanimljivo. Mali Garcia, onaj koji se oporavio od leukemije,bio je danas kod nas. Obična prehlada, ali možete razumjeti roditeljsku brigu.Tony Garcia, njegov otac, povremeno radi kao vozač. Rekao je doktorici

Monici da starija dama koju je vozio prošlog tjedna tvrdi kako je poznavaladoktoričinu baku. Doktorica mi je poslije rekla kako misli da je to greškazato što nikada nije upoznala baku i djeda, ali ja nisam mogla odoljeti da sene raspitam. Nazvala sam Tonyja i on mi je dao ime te žene. Zove se OliviaMorrow i živi na Riverside Driveu. Prenijela sam to doktorici Monici inagovarala ju da je nazove. Kao što sam joj rekla: »Što imate izgubiti?«

20. Poglavlje

U svom uredu blizu Shubert Alleya, kazališnog centra Manhattana, PeterGannon ustao je od svog radnog stola i gurnuo u stranu sveske papira koje subile nagomilane na njemu. Prošetao je prostorijom do zida na kojem su senalazile police s knjigama i uzeo svoj primjerak »Websterovaenciklopedijskog rječnika«. Želio je iščitati točnu definiciju riječi »pokolj«.

»Pokolj«, pročitao je, »imenica: ubojstvo velikog broja ljudi u kakvojbitci; krvoproliće; masakr«.

- Evo prave definicije za to - rekao je naglas iako je bio sam u sobi.Ubojstvo i krvoproliće od kritičara. Masakr od publike. I mrtva tijela svihglumaca, glazbenika i čitave ekipe koja je dala svoj posljednji atom snage dabi se stvorio veliki hit.

Stavio je teški rječnik na njegovo mjesto, ponovo sjeo za svoj radni stol irukama se uhvatio za glavu. Bio sam siguran da će ovo upaliti, pomislio je.Bio sam toliko siguran da sam čak obećao da ću vlastitim novcem pokritipolovinu ulaganja koje su neki lovaši dali za predstavu. Na koji bih način jato sad mogao ispoštovati? Prihod od patenata ne stiže već godinama, azaklada je preopterećena. Rekao sam Gregu da mislim kako Clay i Dougpreviše navaljuju s polozima za psihijatrijska i kardiološka istraživanja, a onmi je odgovorio da gledam svoja posla te da dobivam previše za svojekazališne projekte. Kako da mu sada kažem da mi treba više? Mnogo više!

Bio je previše nemiran da bi ostao u sjedećem položaju pa je ponovoustao. Ova besmislica od mjuzikla istodobno je doživjela premijeru iskidanje s programa prošlog ponedjeljka navečer. Tjedan dana potom jošuvijek je zbrajao troškove ovog debakla. Jedan je kritičar napisao:»Producent Peter Gannon uspješno je postavljao manje dramske komade,prikladne za off-Broadway, ali njegov treći pokušaj mjuzikla još jednom jedoživio potpuni fijasko. Peter, odustani!«

Peter, odustani, pomislio je dok je otvarao maleni hladnjak iza radnog

stola i vadio iz njega bocu votke. Ne previše, upozorio je samog sebe poštoje otvorio bocu i dohvatio čašu s poslužavnika na vrhu hladnjaka. Znam dapijem previše, znam to.

Nakon što je natočio umjerenu količinu votke u čašu i ubacio kockiceleda, vratio je natrag bocu, zatvorio hladnjak i ponovo sjeo. Zatim se opružiou svojoj stolici. A možda mi je suđeno postati pijanac, pomislio je. Teškipijanac. Izgubljen slučaj. Nesposoban spojiti dvije rečenice zajedno.Nesposoban misliti, a sposoban spavati, makar i pijanim snom koji se koncateškim mamurlukom.

Otpio je poveći gutljaj votke i slobodnu ruku pružio prema telefonu.Susan, njegova bivša supruga, ostavila mu je poruku kako joj je jako žao štoje predstava skinuta s programa. Svaka druga bivša bila bi oduševljena što jestvar propala, pomislio je, ali Sue to stvarno misli.

Sue. Još jedno u nizu gorkih kajanja. Neka ti ne padne na pamet nazvatiju. Previše je bolno.

Dok je povlačio svoju ruku, telefon je zazvonio. Kada je ugledao pozivnibroj, došlo mu je da se pretvara kako nije u uredu. Znajući ipak kako to nećeništa riješiti, podigao je slušalicu i promrmljao pozdrav.

- Očekivao sam te čuti prije ovoga - rekao mu je mrzovoljan glas.- Mislio sam te nazvati. Bila je prava ludnica.- Ne mislim na telefonski poziv. Mislim na svoju isplatu. Kasniš.- Ja...jednostavno... nemam... sada... toliko... - prošaptao je Peter

osjećajući kako gubi glas.- Onda... nabavi... ili...Zvuk zalupljene slušalice probio mu je uho.

21. Poglavlje

Kada se probudila u utorak ujutro, Olivia Morrow osjetila je kako jemalena rezervna količina njezine preostale energije nestala dok je spavala. Iznekog je čudnog razloga jedna scena iz »Malih žena«, knjige koju jeobožavala kao mlada tinejdžerica, oživjela u njezinoj mašti. Beth,devetnaestogodišnjakinja koja umire od tuberkuloze, govori svojoj starijojsestri kako zna da neće ozdraviti, kako se plima povlači i nastupa oseka.

I meni također nastupa oseka, pomislila je Olivia. Ako je Clay u pravu, atijelo mi govori da jest, preostaje mi još manje od tjedan dana života. Štoučiniti?

Prikupljajući zalihe snage, ustala je polagano, odjenula kućni ogrtač iprodužila do kuhinje. Čak ju je i ova kratka šetnja toliko izmorila da nijemogla odmah uzeti čajnik, već je sjela na stolicu pokraj kuhinjske smočnice ipričekala dok joj dah ne ojača. Catherine, preklinjala je, uputi me u pravomsmjeru. Obavijesti me što želiš da učinim.

Nakon nekoliko minuta mogla se pridići, napraviti čaj i isplanirati svojdan. Želim natrag do Southamptona, pomislila je. Baš me zanima je li kućaGannonovih još uvijek ondje, kao i koliba u kojoj smo živjele Catherine,majka i ja...

Generacije Gannona ležale su pokopane u velebnom mauzoleju nasouthamptonskom groblju. Ondje je i Alex pokopan. Nemani baš neki osjećajda će me čekati s one strane, pomislila je tužno.

Catherine je bila njegova ljubav, ali nakon svoje smrti sigurno niječeznula za sjedinjenjem s njim. Ili jest?

Djetinja uspomena koja je izbijala svako malo na površinu njezine mašteu ovih nekoliko prijašnjih dana još jednomjoj se prikazala. Izmišljam li ja ovoili sam tome doista svjedočila? pitala se. Zbija li to moj um šale sa mnom ilise ja uistinu sjećam Catherine u njezinoj mantiji, tek što je ušla u samostan?Mislila sam da je novim redovnicama zabranjeno viđati svoje obitelji neko

vrijeme. Bilo je to na doku, a s njom je stajala neka druga redovnica.Catherine i majka su plakale. Mora da je to bilo kada se spremala otploviti uIrsku...

Zašto mi se to najednom čini važnim znati, upitala se. Pokušavam li ja tootjerati smrt od sebe izvlačeći scene iz djetinjstva, u smislu da ponovoproživim svoj život?

Nazvat ću automobilsku službu i otići do Southamptona danas. Ionako biveć u idućih nekoliko dana moglo biti prekasno, pomislila je. Baš me zanimaje li dostupan onaj divni mladić koji me vozio prošlog tjedna? Kako mu jeono bilo ime? Da, sjećam se. Zvao se Tony Garcia.

Završila je s ulijevanjem čaja u šalicu i razmišljala o tome da se prisili najednu krišku kolača, a potom je ipak odbacila tu ideju. Nisam gladna,pomislila je, a koja je uopće razlika jedem li ili ne jedem u ovom trenu?

Polako je ustala i odnijela šalicu do sudopera, isprala ju i stavila uperilicu posuda, iznenada itekako svjesna toga da će taj njezin obliksvakodnevne aktivnosti ubrzo biti zauvijek dokončan.

Iz spavaće je sobe nazvala automobilsku službu; bila je razočarana kadaje čula da Tony Garcia danas neće dolaziti na posao.

- Trebao je biti dostupan - rekao joj je ogorčen glas - ali nazvao je dakaže kako su mu supruga i dijete bolesni te da će ostati kod kuće s njima.

- Oh, žao mi je - odgovorila je Olivia brzo. - Nije ništa ozbiljno, zar ne?Pričao mi je kako je njegov maleni prebolio leukemiju.

- Ma kakvi. Samo jača prehlada. Kunem vam se, kada taj mali samo malozašmrca, Tony odmah pravi paniku oko toga.

- Da sam na njegovu mjestu, i ja bih također - odgovorila je Olivia snotom prijekora u glasu.

- Da, svakako, gospođice Morrow. Poslat ću vam dobrog vozača.U podne se u predvorju pojavio vozač, krupan i zdepast čovjek vjetrom

opaljena lica. Ovog ga je puta već očekivala ondje. Za razliku od TonyjaGarcije, nije joj ponudio ruku da je otprati do garaže. Ali joj je rekao kako

zna da je dobra mušterija te da svi pričaju kako je draga gospođa i, akozaželi zastati na putu do Southamptona u slučaju da zatreba na zahod, nekamu samo to kaže.

Namjeravala mu je reći da izvuče torbu s Catherininim fasciklom ispoddeke u prtljažniku, ali se predomislila.

Napamet znam sva ona pisma koja je Catherine uputila majci, pomislilaje. Mogu ih čitati u sebi. A ne želim da ih ovaj čovjek izvlači i potom ponovovraća u prtljažnik. Očito je već pričao o meni s drugim ljudima.

Zašto ja uopće skrivam taj fascikl? Koja je svrha toga?Nije imala odgovora na to, samo joj je instinkt nalagao da ga zasad ostavi

u prtljažniku.Bio je jedan od neočekivano vrelih listopadskih dana, sa suncem koje je

sjalo visoko te oblačcima koji su promicali mirnim nebom. Iako je odjenulatopao ogrtač preko odijela, Olivia je osjetila hladnoću. Kada su vozili krozgrad, zamolila je vozača da povuče šiber unatrag kako bi sunce zagrijalostražnja sjedala automobila.

Koja je bila molitva ili psalam koji je njezina majka držala uz posteljuzadnje godine svog života? Počinjalo je sa »Kada pred smrt moji udovizataje...« Možda je bolje da to potražim i započnem recitirati, pomislila je.Znam da je majci pružilo utjehe.

Trebalo im je skoro pola sata da uza sav gusti promet stignu do tunelaMidtown. Olivia je drugim očima gledala izloge dućana i restoraneprisjećajući se kako je u jednima kupovala, a u drugima jela.

Ali nakon što su prošli kroz tunel i stigli na brzu cestu Long Island,vožnja se počela odvijati brže. Dok su prolazili mimo raznih gradova, Oliviase prisjećala svojih davno preminulih prijatelja. Lilian je živjela u Syossetu...Beverly je imala onu divnu kuću u Manhassetu...

- Nemam adresu ulice u Southamptonu - rekao joj je vozač dok su sepribližavali gradu.

Olivia mu je rekla adresu i odmah potom osjetila onaj poznati miris slanevode koji je ispunjavao njezinu sobu u kolibi. Čak je i koliba gledala na

ocean, pomislila je. A kuća Gannonovih bila je tako lijepa s onim kružnimtrijemom koji ju je svu opasivao. Gannonovi su se uvijek posebno odijevaliza obiteljsku večeru.

Još jedna uspomena. Catherine šeta plažom, bosonoga, a njezina dugakosa leluja iza njezinih leđa. Znam da sam u pravu. Ja sam stajala ondje.Sigurno je to bilo netom prije nego što se zaputila u samostan. Tada joj jeAlex prišao straga i stavio joj ruke oko pasa...

Olivia je sklopila oči. Toliko toga mi se vraća u sjećanje, pomislila je.Događa li se to svima koji umiru?

Nije bila sigurna je li zadrijemala jer joj se učinilo da joj je odmahtrenutak kasnije vozač otvorio vrata. - Stigli smo, gospođice Morrow.

- Oh, neću izaći. Samo sam htjela još jednom vidjeti kuću. Ovdje samživjela dok sam bila malo dijete. - Pogledala je iza njega i odmah opazilakako se zemljište razdijelilo te da je koliba nestala, a na njenom mjestustajala je veličajna vila. Ali je kuća Gannonovih ostala upravo onakvakakvom ju pamtim. Sada je obojena u svijetložutu koja još više ističe njenustoljetnu ljepotu. Olivia si je mogla predočiti Alexova oca i majku kako stojena trijemu i pozdravljaju ljude pristigle na jedan od brojnih skupova.

Prezime GANNON stajalo je na poštanskom sandučiću. Znači da su onijoš uvijek vlasnici, pomislila je. Sigurno je pripala Alexu kao najstarijemsinu. A to opet znači da je prava nasljednica Alexova unuka, Monica Farrell.

- Živjeli ste u ovoj kući, gospođice Morrow? - upitao je vozač čiji je tonživnuo znatiželjom.

- Ne, živjela sam u kolibi koje više nema ovdje. Postoji još jedno mjestona kojem želim stati. - Otišla sam do Catherinina groba u potrazi zaodgovorom, pomislila je, i nisam ga pronašla. Možda ću biti u stanju odlučitiako zastanem na groblju i posjetim mauzolej Gannonovih. Ondje je Alex.

No kada se vozač parkirao ispred mauzoleja, bila je preumorna da izađeiz automobila, a kamoli da se hrva s vlastitom savješću. Jedina emocija kojuje osjetila bila je ona dubokog žala što ju Alex nikada nije volio. Počeli smoizlaziti na večere nakon što smo se sreli na sprovodu njegova oca. Šest

mjeseci smo se redovito viđali. Prisjetila se opet njegova šoka izaprepaštenja kada mu je ponudila brak. Rekao je: »Olivia, ti ćeš uvijek bitimoja draga prijateljica. Ali ništa više od toga neće biti među nama.«

Tada sam ga posljednji put vidjela, pomislila je. Previše je bilo bolnonalaziti se u njegovoj blizini. Bilo je to prije više od četrdeset godina! Nisamčak bila ni na misi zadušnici tijekom njegova sprovoda. Alex je radijeizabrao čitav život provesti sam negoli podijeliti makar i jedan njegov dio snekom drugom ženom, pa čak ni s onom koja ga je voljela tako strastvenokao ja.

Zurila je u prezime Gannon na vratima mauzoleja. Jednom će u daljnjojbudućnosti ovo biti dolično počivalište Monice Farrell, pomislila je. Njezinidjedovi i pradjedovi počivaju ovdje.

Ali to ne znači da smijem prekršiti majčino obećanje Catherine, prisjetilase. Nikada ne bih saznala pravu istinu da mi ju majka nije otkrila kada je većbila pod jakim lijekovima.

Došla je ovamo kako bi pronašla nekakav smjerokaz, ali nije bilonijednoga. Ovim je putovanjem samo prizvala bolne uspomene. - Mislim daje vrijeme da krenemo - rekla je vozaču. Sigurna sam da će se o ovomposjetu pričati na njegovu radnom mjestu, pomislila je. Pa, negdje okosljedećeg tjedna moći će približno shvatiti zašto sam bila ovdje. Mojehodočašće za rastanak.

Kada je stigla kući, Olivia se razodjenula i otišla ravno u krevet. Bila jepreviše iscrpljena da bi i pomislila na pripremanje hrane; njezina jedina misaobila je ta kako još nije smogla dovoljno odlučnosti za ono što odmah ismjesta mora uraditi.

Oči su joj se počele sklapati. Zvonjava telefona pojavila se kao neželjenasmetnja. Poželjela ju je zanemariti, ali se sjetila kako bi to mogao biti ClayHadley. Ako sada ne bih odgovorila na poziv, to bi gotovo sigurno značilo daće on nazvati pazikuću, ustanoviti da je kod kuće i potom odmah dojuriti.

Olivia je s uzdahom petljala oko slušalice i podigla ju.- Gospođica Morrow?

Bio je to nepoznat glas. Ženski glas.- Gospođice Morrow, vjerojatno vam samo oduzimam vrijeme. Zovem se

Monica Farrell. Pedijatrica sam. Prošlog vas je tjedna vozio čovjek čiji jesinčić moj pacijent. Vozač, Tony Garcia, spomenuo mi je kako ste poznavalimoju baku. Je li on možda pogriješio?

Catherinina unuka me zove, pomislila je Olivia. Čim sam napustilaCatherinin grob, rekla sam Tonyju Garciji da sam poznavala Monicinu baku ion joj je to prenio. Catherine mi je upravo dala znak.

Odgovorila je uzdrhtalim glasom: - Da. Odlično sam je poznavala i želimvam pričati o njoj. Bitno je da sve doznate prije nego što bude prekasno.Možete li mi doći sutra u posjet?

- Ništa do kasnog poslijepodneva. Ujutro sam u uredu, a zatim me čekasastanak u New Jerseyu koji ne mogu otkazati. Sigurna sam da mogu doći dovas najkasnije do pet.

- U redu. Oh, Monica, bas mi je drago što si nazvala. Je li ti Tony daomoju adresu?

- Da, imam je. Gospođice Morrow, jedno pitanje. Pričamo li mi ovdje oženi koja je posvojila mog oca ili o mojoj baki s majčine strane?

- Ovdje je riječ o pravim roditeljima tvog oca, tvom djedu i baki po krvi.Monica, jako sam umorna. Čitav sam dan provela vani. Sigurna sam da ćusutra biti odmornija. Jako mi je drago što ću te imati priliku vidjeti.

Olivia je prekinula vezu. Osjetila je koliko je blizu tome da brizne u plač,a nije htjela da Monica to osjeti u njezinu glasu.

Sklopila je oči i odmah zaspala. Sanjala je o trenutku u kojem ćeupoznati mladu ženu koja je Catherinina i Alexova unuka kadli je telefonponovo zazvonio.

Ovog puta bio je to Clay Hadley.Olivia mu je još u polusnu rekla: - Oh, Clay. Tako sam sretna. Nazvala

me Monica Farrell. Možeš li ti to vjerovati? Nazvala me! To je znak. Sve ćujoj ispričati. Kakvo je to olakšanje biti siguran u nešto, zar ne? Sada mogumirno umrijeti.

22. Poglavlje

Zapanjena onim što joj je Olivia Morrow rekla, Monica je spustilaslušalicu i sjela za radni stol u svom malom osobnom uredu dok su joj semisli rojile.

Je li ona sigurna u ono što mi je rekla - da poznaje tatine prave roditelje?Priča kao starica i zvuči mi malaksalo. Možda se zabunila? Ali ako ih jedoista poznavala i može mi otkriti tko su oni, bilo bi to jednostavno predivno.Tata je čitavog svog života žarko želio saznati istinu o svom podrijetlu.Rekao je da ga ne bi bila briga ni da su njegovi krvni srodnici bili pijanci ilivaralice, bila bi mu dovoljna sama spoznaja o tome tko su oni.

Možda ću sutra u ovo vrijeme već sve znati, pomislila je. Zanima meimam li kakvih rođaka ili članova šire obitelji? Baš bih to voljela...

Monica se odgurnula u svojoj stolicu i ustala. Da barem ne moram sutraići i svjedočiti na onom beatifikacijskom saslušanju. Tata je bio pobožankatolik, a znam da mi je i majka bila takva. Sjećam se kako smo sve trojestajali svake nedjelje u crkvi, točni kao švicarski sat. Ja pripadam naraštajukoji se udaljio od toga, iako povremeno odem na misu. Tata je pričao kakosu nam svima olakšali stvar. - Vi ljudi mislite da možete ići na veslanje,moliti se samo nedjeljom ujutro i riješena stvar - rekao mi je. - E, pa nije.

Ryan Jenner obećao je svratiti i pogledati nalaze Michaela O'Keefea usedam sati. Sada je sedam. Na tu pomisao Monica je odjurila do malogtoaleta za osoblje i pogledala se u ogledalo.

Osim malo sjajila za usne i malo pudranja, Monica ničim drugim nijedotjerivala svoje lice tijekom dana. Ali sada je otvorila svoj ormarić iposegnula za maskarom i puderom za lice.

Još jedan dug dan, pomislila je. Vrijeme je da malo osvježim lice. Nakonšto je nanijela puder, odlučila je da slobodno može dodati i malo svijetlogsjajila za oči. Potom se prisjetila Ryanove opaske kako voli vidjeti njezinuraspuštenu kosu te je uklonila špangice koje su je pridržavale.

Ovo je smiješno, rekla je samoj sebi. On dolazi pogledati povijest bolestiMichaela O'Keefea, njegove nalaze magnetske rezonancije i CT-a mozga, a jasi dopuštam ovakvo dotjerivanje za njega. Ali on je uistinu drag.

Tijekom vikenda vrtjela je u glavi sjećanje na večer u Ryanovu stanu.Priznala si je da mu se uvijek divila kao kirurgu, ali nije mogla ni zamislitikoliko topao i šarmantan može biti u društvu prijatelja. Jedva sam ga ipoznavala u Georgetownu, pomislila je. On je bio na zadnjoj godini kada samse ja tek upisala na medicinski fakultet. Uvijek je izgledao tako ozbiljan.

U sedam i dvadeset začulo se zvonce. - Žao mi je - stao se ispričavatiRyan kada mu je otvorila vrata svog ureda.

- Upravo su to bile moje riječi pred vratima tvojega stana u petak -prekinula ga je Monica. - Uđi. Spremno je sve što ti trebam pokazati. Sjećamse da si mi rekao kako se spremaš poći u kazalište.

Položila je nalaze Michaela O'Keefea na stol u čekaonici. Dječje knjigekoje se ondje obično nalaze, sada su bile naslagane u kutu. Jenner je baciopogled na njih. - Dok sam bio dijete, doktor Seuss mi je bio omiljeni pisac -rekao je. - A tebi?

- Stajao je visoko na mom popisu - složila se Monica. - A kako i ne bi? -Dok je Jenner sjedio i uzimao nalaze, ona je povukla stolicu do radnog stola isjela nasuprot njemu te gledala kako iz džepa izvlači svoje naočale.

Pažljivo mu je promatrala lice dok je iščitavao nalaze magnetskerezonancije i CT-a mozga. Smrtno ozbiljan izraz koji se pojavio dok jepromatrao jedan nalaz za drugim bio je upravo prizor koji je i očekivalavidjeti. Naposljetku je spustio nalaze i pogledao Monica, ovo dijete je imaloneizlječiv rak mozga i bilo mu je suđeno s ovakvim nalazima umrijetinajkasnije za dvanaest mjeseci. Je li moguće da je dječak još uvijek živ?

- Magnetska rezonancija i nalazi napravljeni su prije četiri godine. Teksam otvorila svoju ordinaciju ovdje i možeš zamisliti koliko sam bilaizbezumljena. Michaelu su tada bile četiri godine. Počeo je imati napadaje iroditelji su mislili kako se radi o epilepsiji. Ali možeš vidjeti što sampronašla. Sada pogledaj drugi nalaz. Tu su Michaelovi dijagnostički testovi

urađeni u protekle tri godine. Usput budi rečeno, radi se o jednom divnomdjetetu, odličnom učeniku i kapetanu svoje male bejzbolske momčadi.

Jenner je podignutih obrva otvorio drugi nalaz, pogledao njegov sadržaj,provjerio još jednom nalaz po nalaz te ih naposljetku spustio. Jedan dugitrenutak gledao je u Monicu prije nego što je progovorio.

- Postoji li ikakva mogućnost da se ovdje može govoriti o slučajuspontanog povlačenja raka? - upitala je Monica.

- Ne. Nema govora o tome - odlučno je rekao Jenner. Monica je kimnulaglavom. - Budi oprezan. Mogao bi završiti na popisu svjedoka ubeatifikacijskom postupku.

Ryan Jenner je ustao. - Ako žele moje mišljenje, bit će mi drago da im gaponudim. Iz svega onoga što sam naučio i vidio kao liječnik i kirurg, poduvjetom da su ovo pravi nalazi Michaela O'Keefea, malom nije bilo suđenopreživjeti. Sada se moram požuriti. Jedna će mlada dama biti jakonezadovoljna ako ne stignem do kazališta u dogovoreno vrijeme.

U srijedu ujutro, nakon poduže rasprave sa samom sobom, Monica jerekla Nan da je nazvala Oliviju Morrow te daju namjerava posjetiti nakonsvjedočenja u metuchenskom biskupskom uredu u New Jerseyu.

- Poznaje li ona vašu baku? - upitala je Nan u jednom dahu.Monica je zastala, a zatim pažljivo odvagnula svoje riječi. - Tvrdi da

poznaje, ali iz glasa gospođice Morrow stekla sam dojam da je popriličnostara. Suzdržavam se i od kakvog suda sve dok ju ne vidim.

Zašto nisam rekla Nan da je Olivia Morrow poznavala ne samo mojurođenu baku nego i djeda? - zapitala se kasnije tog poslijepodneva dok jeulazila u svoj šest godina star automobil kojim se imala odvesti u NewJersey. Sigurno zbog toga što zvuči predobro da bi bilo istinito. A ako ih jedoista poznavala i može mi pričati o njima, počet ću vjerovati u čuda,pomislila je dok se sporo probijala kroz gust promet u Četrnaestoj ulicivozeći prema tunelu Lincoln.

Sat kasnije parkirala je svoj automobil ispred zgrade u kojoj je biosmješten biskupski ured župe Metuchen. Poželjevši da je tisućama

kilometara udaljena od ovog mjesta, zastala je na prijamnom pultu prostranogpredvorja. Predstavila se i rekla: - Imam zakazan sastanak s velečasnimJosephom Kellyjem.

Recepcionarka joj se osmjehnula. - Velečasni vas očekuje, doktorice.Drugi kat, soba 1024.

Okrenuvši se, Monica je opazila kapelicu na lijevoj strani. Odvija li se tuslužbena beatifikacijska svečanost, zanimalo ju je. Tijekom vikenda dosta ječitala o tom postupku. U svemu tome osjeti se gotovo srednjovjekovni štih,pomislila je. Ako je ono što sam pročitala točno, onda je velečasni Kellybiskupski povjerenik koji i vodi cijeli postupak. S njim će biti još dvoje ljudiza vrijeme ispitivanja. Jedan je povjerenik pravednosti, čiji je posao utvrditieda se ne radi o nekim lažnim čudesima. Njega su običavali nazivati Đavoljimodvjetnikom. Druga je osoba istražni zapisničar. Vjerujem da je njegov posaoda zabilježi moje svjedočanstvo. A pretpostavljam da ću započeti zaklinjućise kako ću govoriti istinu i samo istinu.

Zanemarujući dizalo, odlučila se uspeti tapeciranim stubama. Vrata uredavelečasnog Kellyja stajala su otvorena. Uhvatio je njezin pogled i mahnuo jojljubazno se osmjehujući. - Doktorice Farrell, uđite. Hvala vam što ste nam sepridružili. - Još dok je govorio, hitro se ustao i požurio oko radnog stola dase rukuje s njom.

Monicu se smjesta osjetila privučena njime. Bio je to čovjek u svojimkasnim šezdesetima, s tamnom kosom, tek na poko-|em mjestu prošaranomsjedinama, vitkog stasa i prodornih plavih očiju.

Kao što je i očekivala, još je dvoje ljudi sjedilo u prostranom uredu.Jedan, mlađi svećenik, predstavio se kao velečasni David Fell. Bio jeslabašan čovjek u ranim četrdesetima s licem dječaka. Druga, možda desetakgodina starija od velečasnog Fella, bila je visoka žena kratke i kovrčavekose. Predstavila joj se kao Laura Shearing. Monica je bila sigurna da je onazapisničarka.

Velečasni Kelly ponudio je Monici da sjedne. Još jednom joj je zahvalioza dolazak, a potom upitao: - Znate li vi išta o sestri Catherine?

- Ja naravno ne znam ništa osobno o njoj. Svjesna sam toga da jeosnovala nekoliko bolnica za djecu, tako da ju kao pedijatrica iznimnopoštujem - rekla je Monica, osjetivši se najednom mnogo ugodnije što ovoneće biti ispitivanje o njezinoj vjeri ili nevjeri u čuda. - Znam da je bilafranjevačka redovnica te da se svaka od njezinih bolnica bavi nekimposebnim vidom liječenja pacijenata s posebnim poteškoćama, na sličannačin kao i bolnica St. Jude koju je utemeljio Danny Thomas s ciljemliječenja djece koja boluju od raka.

- To je sasvim točno - složio se Kelly. - A nakon njezine smrti prijetrideset tri godine mnogi su ljudi vjerovali da je ona bila živuća svetica međunama. Mi isključivo istražujemo slučaj ozdravljenja malog O'Keefea, ali subezbrojni roditelji zvali ili pisali na biskupsku adresu da nam priopće kakoim se čini da je imala posebne iscjeliteljske moći jer su se mnoga teškobolesna djeca oporavila u njezinoj blizini. - Velečasni Kelly je pogledaovelečasnog Fella - Davide, hoćeš li ti preuzeti riječ?

Spremni smiješak Davida Fella dao je tračak vedrine njegovu ukočenomponašanju. - Doktorice Farrell, dopustite mi da vam predstavim krataksažetak jednog slučaja koji se upravo proučava u Rimu. Thomas Cooke bioje kardinal i newyorški nadbiskup. Umro je prije dvadeset pet godina. Jeste limožda čuli za njega?

- Jesam. Moj je otac obožavao New York - rekla je Monica. - Nakonsmrti moje majke, kada je meni bilo deset godina, on i ja znali smo ići naManhattan i provoditi vikende posjećujući kazališta i muzeje. Nikada nebismo propustili kardinalove mise u katedrali St. Patrick nedjeljom ujutro.Sjećam se kako sam ondje viđala kardinala O'Connora. Znam da je to bilonakon smrti kardinala Cooka.

Fell je kimnuo glavom. - Bio je to čovjek kojeg je voljelo mnoštvo ljudi.Poznavati ga značilo je osjetiti blagoslov u samoj njegovoj prisutnosti. Nakonsmrti kardinala Cooka tisuće su ljudi upućivale biskupiji svoja pisma onjemu, o njegovoj dobroti, njegovoj ljubaznosti te kako je sve to utjecalo nanjihove živote. Jedno od pisama koje bi vas moglo zanimati stiglo je odpredsjednika i Nancy Reagan.

Ali oni nisu katolici - rekla je Monica.Mnoga su pisma stizala od ljudi koji nisu katolici, a pripadali su

najrazličitijim vidovima života. Ljudima nije poznato to da se predsjednikReagan, kada su pucali u njega, nalazio mnogo bliže smrti od onoga što setvrdilo u vijestima koje su odaslane u javnost. Michael Deaver, državni tajnikpredsjednika Reagana, pitao ga je želi li porazgovarati s duhovnimsavjetnikom. Predsjednik je htio da kardinal Cooke doleti u Washington i onje proveo dva i pol sata uz Reaganovu postelju.

Fell je nastavio. - Istraga o slučaju kardinala Cooka postupak je koji trajeveć godinama. Više od dvadeset dvije tisuće dokumenata, pisama, pisanihsvjedočanstava i njegovih osobnih zapisa uzeto je na razmatranje. I njemu se,poput sestre Catherine, pripisuje čudo spašavanja života umirućem djetetu.

- Morate shvatiti koje je moje zalede - rekla je Monica pažljivo birajućisvoje riječi. - Nije da ja ne vjerujem u mogućnost božanske intervencije, alikao liječnica nastojim potražiti druge razloge zbog kojih je ovo dijete,Michael O'Keefe, doživjelo spontano povlačenje raka. Dat ću vam primjer.Osoba s dvojnim poremećajem identiteta, ili osoba s višestrukom osobnošćukako se to nekada nazivalo, može pjevati poput slavuja u jednom od vidovasvoje ličnosti, a u nekom drugom biti gluha kao top. Imamo primjere ljudikojima trebaju naočale dok su jedna osoba, a dok su druga, imaju vid poputjastreba. Kao znanstvenica još uvijek tražim objašnjenje za povlačenje iliizlječenje zloćudnog tumora na mozgu Michaela O'Keefea.

- Kada smo vas pozvali, spremno ste posvjedočili o odgovoruMichaelove majke kada ste rekli njoj i njegovu ocu da je maleni smrtnobolestan?

- Nakon poticanja gospodina i gospode O'Keefe da potraže drugamišljenja kvalificiranih stručnjaka, molila sam ih da ne izlažu Michaelalažnim obećanjima o izlječenju. Rekla sam im kako sam sigurna da ćeliječnici u Cincinnatiju potvrditi moju dijagnozu te da nakon toga trebajuodvesti Michaela kući i uživati s njim u toj jednoj godini života koja mu jejoš preostala.

- I što su roditelji odgovorili na to?

- Michaelov se otac zamalo srušio. Njegova me majka pogledala i reklami: »Moj sin neće umrijeti. Pokrenut ću molitveni krug upućen zagovorusestre Catherine i on će ozdraviti.«

Velečasni Fell i Kelly su se pogledali. - Doktorice Farrell, morat ćete sezakleti na svoje svjedočanstvo i tada ste slobodni - rekao je velečasni Kelly.- Ovo što ste nam upravo rekli od ključnog je značaja za daljnji tijekpostupka.

- Rado ću svjedočiti pod zakletvom - rekla je tiho Monica. - Nije li tosmiješno, promišljala je. Hipokratova zakletva je jedina koju sam dosadpolagala. Riječi Hipokratove zakletve proletjele su joj kroz glavu: »... nekimpacijentima, iako ste svjesni da se nalaze u opasnom stanju, poboljšajtezdravlje jednostavno pomoću njihova zadovoljstva dobrotom liječnika.«

Naposljetku se pitam je li se Michael O'Keefe oporavio zbog dobroteliječnika, to jest mene, ili zbog upletanja preminule franjevačke redovnice,sestre Catherine, koja je provela svoj život u brizi za djecu s poteškoćama?Michaelova majka imala je puno povjerenje u to da sestra Catherine nećedopustiti da iskusi patnju zbog gubitka jedinog djeteta.

Ta je misao pratila Monicu dok je ponavljala svoje svjedočanstvo podsvetom zakletvom.

23. Poglavlje

Dvoetažni stan Gregoryja Gannona nalazio se u jednoj od zgrada muzejaMilja, nazvanog tako zbog njegove blizine Petoj aveniji i muzejuMetropolitan, kao i Guggenheimu te drugim muzejima i galerijama. Uživao jei u terasi s koje su se mogle vidjeti sve četiri strane Manhattana, sazadivljujućim pogledom na najpoznatiji otok na svijetu.

Prije osam godina, kada se drugi put oženio, živio je u obližnjoj zgradi nauglu, u udobnom stanu s dvanaest prostorija u kojem još uvijek stanujenjegova prva supruga Caroline. Njegova su dva sina odrasla ondje. Aidan jepostao pravnik koji radi kao javni pravobranitelj u uredu manhattanskogaDruštva za pravne savjete. Drugi sin William radi kao učitelj, a nakonmagisterija iz sociologije prijavio se za dobrovoljni rad u jednoj školi koja jesmještena u siromašnijem dijelu grada. Nakon razvoda nijedan od njih nijepoželio održavati ikakve veze s Gregom. - Izjavio si u medijima da ćeš serazvesti od mame i oženiti se s Pamelom dok majka još uopće nije ni imalapojma da švrljaš naokolo - rekao mu je Aidan. - Pa, dobro za tebe. Sada si sPamelom. Citirali su te kako si rekao da »sada prvi put u životu znaš što jeprava sreća«. Onda zaboravi na nas. Ne trebaš nas, niti mi trebamo tebe.

Dečki su sada u svojim kasnim dvadesetima. Povremeno bi Greg, kada bise odlučio prošetati do ureda, naletio na jednog od svojih sinova koji su išli uposjet majci. Greg je nerado priznavao samom sebi kako se uvijek odlučujena šetnju pokraj Carolinine zgrade ne bi li tako imao priliku susresti se sasinovima. Ali ako bi se kojim slučajem i vidjeli, nijedan mu sin ne bi uzvratiopozdrav.

Povremeno bi, na svoje zadovoljstvo, s ulice vidio Caroline u njezinojsobi. Čuo je kako njezina veza s Guyom Weatherhillom, direktorommeđunarodne konstruktorske tvrtke specijalizirane za gradnju cesta imostova, postala ozbiljna. Weatherhill je bio udovac i, sudeći po onome štoje Greg o njemu načuo, veoma valjan građanin. Nadam se da je to doista tako- za Carolinino dobro. Zavrijedila je nekog dobrog tipa. A od mene je dobila

dovoljno u brakorazvodnoj parnici, uvijek se podsjećao Greg u svoju vlastituobranu.

Sve je to prolazilo kroz Gregovu glavu dok je sjedio u svojoj kućnojknjižnici, točio si votku i kroz prozor terase gledao kako se nebo zaodijeva uranu večer.

Koliko će dobiti od ovoga stana, pitao se. Prije osam godina, kada smo sePamela i ja vjenčali, platio sam osamnaest milijuna za njega. Ali tada ga jePamela gotovo uništila, pa sam morao dodati još osam milijuna za obnovu.Ne vjerujem da ću, s obzirom na ovo današnje tržište, dobiti dvadeset šestmilijuna. Ali kako mogu doći Pam pred oči i reći joj da moram pokritigubitke ili sam gotov?

Pratila me sreća s povjerljivim informacijama koje su mi davane. Nisamtrgovao ničim što bi moglo izgledati sumnjivo sve do prije nekoliko godinakada sam postao previše pohlepan. Današnji poslovni ručak protekao jeizvrsno. Ovaj je tip uvijek dobro živio, ali ga je njegov korporativni fonddržao na lancu. Sada kad mu je majka umrla, želi uložiti svoje nasljedstvo itime si zaraditi ozbiljne novce. Čuo je izvrsne stvari o meni, a mnogi njegoviprijatelji moji su klijenti. Ako mi povjeri svoj bankovni kapital, moći ću seodržati na površini dok ponovo ne odigram par vrhunskih poteza.

Zaklada. Svatko zna kako je povrat novca od ulaganja potpuno zakazao.Patenti su istekli i novac od njih više ne pritječe. Već godinama ne pritječe.Poletjeli smo previsoko, razmišljao je. Ja sam se poslužio novcima iztakozvanih dobrotvornih fondova kojima nikada i nije bilo suđeno ugledatisvjetlo dana. Peterovi kazališni polozi su u najmanju ruku dvojbeni i podpažljivom prismotrom. Barem nam Clay kao kardiolog te Doug, kraljpsihijatrijskih istraživanja, osvjetlavaju obraz uključujući nas u dobrotvorneakcije.

Moram uzeti novaca iz zaklade, mnogo novca. Ali njih ondje jednostavnonema.

- Greg?Zavodnički glas koji ga je uzbudio čim ju je ugledao i ovog je puta

očarao Grega Gannona. - Ovdje sam - povikao je.- Skrivaš se u toj velikoj kožnoj fotelji - rekla mu je žena zadirkujućim

tonom. - Ne skrivaš se valjda od mene, zar ne?Greg Gannon osjetio je njezine ruke kako mu klize po leđima i ovijaju se

oko njegova vrata. Izvanredni i vrtoglavo skupi parfem koji je Pamela uvijeknosila polako i nježno mu se uvlačio u nosnice. Mogao si je predstavitinjezinu zapanjujuću ljepotu a da je i ne pogleda. Ne događa se rijetko da jeljudi zamijene za Catherine Zeta-Jones.

S iznimno snažnim naletom snage volje otjerao je od sebe demone koji suga upozoravali kako ne može riješiti svoje financijske probleme te da ga,poput mnogih prije njega, očekuje odsluženje zatvorske kazne. Pružio je rukei obgrlio Pamelu oko ramena. - Da se ja skrivam od tebe? Nikad. Pam, ti mevoliš, zar ne?

- Glupo, glupo pitanje.- Što bilo da bilo, nećeš me nikada napustiti, je li tako? Pamela Gannon

zahihotala je na ovu opasku. - Zašto bih ja ikada napustila najvelikodušnijegčovjeka na čitavom ovom svijetu?

24. Poglavlje

U srijedu navečer u šest sati Kristina Johnson nazvala je svoju majku.- Mama, ne znam što mi je činiti. Gospođica Carter nije došla kući sinoć i

ne odgovara na mobitel. Još uvijek sam ovdje sama s djetetom.- Za boga miloga, pa to je ludo. Danas ti je slobodan dan. Što ta žena

misli tko je ona?- Prošlog je tjedna ostala vani jednu večer, ali se vratila ujutro. Nikada

mi se nije javljala ovoliko dugo. A brinem se i za Sally. Uhvatio ju je nekilagani hripavac. - Kristina je pogledala Sally koja je mirno sjedila na sagu slutkom u krilu.

- Zar je ne držiš podalje od onog psa?- Pokušavam, ali Sally obožava psa, a i on nju. Problem je što se Labs

sada linja, a liječnica je upozorila njezinu majku da je Sally alergična naživotinje.

- Renée Carter ne bi smjela držati kućne ljubimce kada zna da će joj seod toga dijete razboljeti. A i ona mi je neka majka, da ti i to kažem.

Umorna, Kristina si je mogla predočiti majku kako se zagrijava zaiznošenje tvrdnje da je posao dadilje težak, jako težak rad te da je trebalazavršiti školu za medicinske sestre. Tada ne bi bila ostavljena na milost inemilost razmaženim bogatim ženama kojima dijete služi samo za to da sepovremeno prošeću s njim kroz Central Park te da ih potom fotograf iz NewYork Posta uslika zajedno.

Kristina je zaustavila provalu majčinih riječi i prije nego što je započela. -Mama, ja sam te nazvala samo da ti kažem kako neću dolaziti kući večeras.Moraš priznati jednu stvar, a to je da mi je gospođica Carter udvostručilaplaću zato što ostajem preko čitavog tjedna. Sigurna sam da će uskoro stići.

- Jesi li pokušala nazvati neke od njezinih prijatelja?Kristina je zastala. - Nazvala sam dvoje za koje sam sigurna kako se

stalno viđa s njima.- I što su rekli?- Jedna od njih nasmijala se i rekla: »To ti je Renée. Sigurno se zakvačila

za nekog novog tipa.« Druga mi je samo rekla to da nema pojma gdje se onanalazi.

- Pa, onda ne možeš bogzna što napraviti osim pričekati da dođe. Znaš li skim se imala susresti kada je jučer navečer izašla?

- Ne, ali bila je sjajno raspoložena.- U redu, ali želim da ozbiljno razmisliš o napuštanju tog posla. I još

nešto, obrati pažnju na to dijete. Ako ju uhvati hripavac, uzmi inhalator. Aako joj se stanje pogorša, nemoj ništa riskirati. Nazovi liječnika. Imaš linjegov telefonski broj?

- Imam. Doktorica Farrell zvala je nekoliko puta da provjeri u kakvom jestanju. Svaki put kad me nazove, uvijek mi ponovi svoj broj mobitela.

- U redu. Ostavi neka stvari zasad stoje kakve jesu. Ali ako se ta žena dosutra ne vrati, možda bi bilo najbolje da nazoveš policiju.

- Sigurna sam da će se vratiti. Majko, čujemo se.Kristina je s uzdahom položila telefon na kolijevku. Zvala je iz Sallyne

sobe, jedinog mjesta na kojem je uspjela spriječiti psa da uđe. Bila je tovelika soba s dekoriranim bijelim opletenim komadima namještaja. Sag je biou ružičastim i bijelim uzorcima. Zidovi su bili maštovito obojeni u likove izdječjih pjesmica. Prozorski okvir obojen je u ružičasto, a preko njegapostavljene su bijele zavjese kroz koje se moglo i proviriti. Red policanasuprot kolijevci bio je prepun igračaka i dječjih knjiga. Kada je Kristinaprvi put vidjela sobu, pohvalila je Renée Carter i njezin ukus, na što je ovaodgovorila: - Mora biti lijepo. Dekorator mi je naplatio čitavo bogatstvo zaovo.

Sally je jedva okusila večeru. Započela se igrati s lutkama, ali je sada, naKristininu zabrinutost, otpuzala do svoje kolijevke, povukla dekicu sa sebe isjela na pod.

Opet će se razboljeti, pomislila je Kristina. Dat ću joj inhalator i spavatina sofi skupa s njom. Ako joj ne bude bolje ujutro, došla njezina majka ili ne,nazvat ću doktoricu Farrell. Sigurna sam da će gospođica Carter biti bijesna.Moram priznati doktorici kako nije bila ovdje, ali nije me briga.

Kristina je prošetala preko sobe, sagnula se i podigla uspavano dijete. -Jadna mala - rekla je - nije ti se sreća nasmiješila kada ti je dala ovubijednicu za majku.

25. Poglavlje

Monica se nadala kako će uspjeti doći do kuće i osvježiti se prije susretas Olivijom Morrow. Bilo bi to sve u zadnji trenutak, odlučila je dok se vozilanatrag kroz tunel Lincoln. Radije ću se pojaviti u njezinoj četvrti ranije negoliju pustiti da me čeka. Očito joj nije dobro.

Tvrdi da je poznavala moju baku i djeda, tatinu pravu majku i oca. Kakoje to moguće? Tatina prava majka učinila je sve kako bi skrila svoj identitet.Ime Farrellovih stoji u zapisniku rođenih u irskoj bolnici kao ime roditelja.Što je Olivia Morrow mislila kada je rekla da mi želi sve ispričati prije negošto bude prekasno? Prekasno za što? Je li toliko teško bolesna da zapravoumire? Da se nije obratila Tonyju Garciji s onom opaskom dok ju je vozio,možda nikada ne bih stupila u kontakt s njom. Bi li se ona meni ikada javila?

Dvadeset minuta prije pet toga poslijepodneva, nakon što je parkiralaautomobil u obližnjoj garaži, Monica je stupila u predvorje zgrade Schwab.Na pultu je rekla svoje ime. - Imam sastanak s gospođicom Morrow u petsati - objasnila je. - Malo sam uranila, pa ću pričekati prije nego što jeobavijestite da sam stigla.

- Svakako, gospođice.Tih dvadeset minuta prolazilo joj je kao sati prije nego što se Monica

ponovo pojavila za pultom. - Molim vas, možete li je sada nazvati? Kažite jojda je doktorica Farrell ovdje.

Njezino očekivanje dosegnulo je krajnju točku strpljenja i Monica jegledala kako službenik na pultu bira broj. Vidjela je na njegovu licu izrazkoji je jasno upućivao na problem. Tada je prekinuo vezu, ponovo birao broji čekao nekoliko dugih minuta prije nego što je poklopio slušalicu.

- Ne odgovara - rekao je izravno. - Možda se pojavio neki problem.Siguran sam da gospođica Morrow danas nije izlazila. Ne osjeća se dobro, akada se jučer vratila, izgledala je preumorna da odšeta do dizala. Ovdje jebroj njezina liječnika. Nazvat ću ga. Kolega koji radi noću rekao mi je da ju

je on sinoć posjetio.- Ja sam liječnica - izustila je brzo Monica. - Ako mislite da se radi o

nekim medicinskim tegobama, vrijeme je onda od ključnog značaja.- Nazvat ću doktora Hadleya, pa ako se on slaže, otići ćemo zajedno do

njezina stana.Monica je s mučnim nestrpljenjem čekala dok je službenik nazivao

Hadleya. Nije bio u svom uredu, ali se javio na mobitel. Iz službenikovih jeriječi mogla razabrati da je bio sažet u objašnjenju situacije. Naposljetku jepoklopio slušalicu. - Doktor Hadley je rekao da će nastojati stići što prije, alimi je rekao da vas odmah uvedem u stan gospođice Morrow te da provalimoako je na vratima postavljen zasun.

Kada je službenik stavio nadzornikov ključ u bravu, začuo se škljocaj, akada je okrenuo kvaku, vrata su se otvorila. Zasun na vratima stana u kojemje Olivia Morrow proživjela više od pola svog života nije bio stavljen. -Siguran sam da nije izlazila - ponovio je službenik. - Doktor Hadley je sinoćbio ovdje. Ako je ona u krevetu, sigurno se nije htjela gnjaviti ustajanjem dapovuče zasun za njim kada je odlazio.

Svjetla nisu bila upaljena, ali ulazilo je dovoljnog prirodnog svjetla sazapada tako da je Monica mogla promotriti uredan dnevni boravak,blagovaonicu, otvorena vrata koja su vodila do kuhinje, a zatim se požurilaniz hodnik da sustigne službenika. - Njezina spavaonica je na kraju - rekaoje. - Vrata do radne sobe.

Zaustavio se i pokucao na zatvorena vrata spavaonice, a zatim ih jeneodlučno otvorio i ušao u sobu. Monica je s vrata mogla vidjeti malu figuručija je glava ležala na podignutom jastuku, a ostatak tijela pod plahtama.

- Gospođice Morrow - rekao je službenik - ja sam, Henry. Svratili smo davidimo kako ste. Doktor se zabrinuo da biste ga mogli zatrebati.

- Upalite svjetlo - naredila je Monica.- Oh, svakako doktorice, svakako - Henry je počeo zamuckivati.Čim su stropne svjetiljke obasjale sobu, Monica je brzo dotrčala do

kreveta i bacila pogled na voštano lice te primijetila kako je zubalo stajalo

ukočeno za donjom usnicom, a oči bile djelomice otvorene. Satima je mrtva,pomislila je. Već je nastupila i mrtvačka ukočenost. Oh, Bože, da sam jubarem nazvala ranije. Hoću li sada ikada doznati o svojim pravimsrodnicima?

- Henry, nazovite policiju - naredila je. - Obavezno se mora prijaviti smrtkada netko umre sam. Pričekat ću ovdje dok ne dođe njezin osobni liječnik.On je taj koji mora potpisati smrtovnicu.

- Da, gospođo, da. Hvala vam. Nazvat ću od dolje. - Bilo je očito kako seHenryu nije stajalo pokraj mrtvog tijela.

U kutu sobe stajala je jedna stolica. Monica ju je privukla i sjela pokrajmrtvog tijela žene koju je tako žarko željela upoznati. Očigledno je OliviaMorrow bila teško bolesna. Izgledala je gotovo isušena. Je li uopće neštoznala o meni, pitala se Monica, ili je to sve bila greška. Sada to vjerojatnonikada neću saznati.

Petnaest minuta kasnije doktor Clay Hadley nahrupio je u sobu. Sklonioje plahte i podigao ruku Olivije Morrow, a zatim ju nježno položio natrag iponovo pokrio plahtom. - Bio sam ovdje sinoć - rekao je hrapavim glasomMonici. - Preklinjao sam Oliviju da je odvezem u bolnicu ili starački domkako ne bi umrla sama. Bila je nepopustljiva u pogledu toga da smrt dočekau svom krevetu. Doktorice, jeste liju dugo poznavali?

- Nikada je nisam upoznala. Trebale smo se susresti večeras. - Njezin jeglas bio mek. - Moj je otac posvojeno dijete, a gospođica Morrow je tvrdilakako je poznavala moju pravu baku i djeda te mi je željela o njima pričati. Jeli me ikada spomenula pred vama?

Hadley je odmahnuo glavom.- Doktorice Farrell, nemojte uzimati previše ozbiljno to što vam je Olivia

rekla. Proteklih je nekoliko tjedana, otkad sam joj rekao kako je teškobolesna, počela halucinirati. Jadna žena nije imala nikoga od svoje obitelji ipočela je zamišljati da je svatko koga je vidjela ili čula u nekom srodstvu snjom.

- Shvaćam. Iskreno govoreći, i mislila sam da bi se o tome moglo raditi.

Mislim da je bolje da ostanem dok ne stigne policija jer sam bila ovdje saslužbenikom kada smo pronašli tijelo. Vjerojatno će zatražiti pismenu izjavuod mene.

- Zašto ne bismo pričekali u dnevnom boravku? - predložio je Hadley.S posljednjim pogledom na krevet u kojem je ležala Olivia Morrow,

Monica je napustila sobu. AH dok je šetala hodnikom, imala je neki tegobanosjećaj kako nešto nije u redu, kako je nešto krivo.

Možda sam ja ona koja ludi, pomislila je. Vjerojatno ne shvaćam kolikosam računala na to da mi Olivia Morrow može nešto reći o mom podrijetlu.Tako sam očajnički razočarana.

Sjedeći u dnevnom boravku koji je bio spomen izvanredno dobra ukusaOlivije Morrow, Monicu je nastavio proganjati osjećaj kako joj jepromaknulo nešto bitno, nešto loše o smrti žene koju nikada u svom životunije upoznala.

Ali što?

26. Poglavlje

U četvrtak ujutro Doug Langdon nazvao je Sammyja Barbera. Itekakosvjestan činjenice da će ono što namjerava reći možda biti snimano, govorioje kratko i nastojao prikriti svoj glas. - Pristajem na uvjete vaše isplate.

- Oh, Dougie, opusti se - rekao mu je Sammy. - Ne snimam te više. Imamsve što mi je potrebno u slučaju da uvjeti ne budu zadovoljavajući. Imašnovac u gotovini, zar ne?

- Da - Langdonu je izletjelo.- Evo kako sam ja to zamislio. Obojica imamo po jedan veliki crni

kovčeg, jedan od onih na kotačiće. Susrest ćemo se na parkiralištu našeomiljene zalogajnice u Queensu. Parkirat ćemo se jedan do drugoga irazmijeniti kovčege. Nećemo se gnjaviti s pauzom za kavu iako im nije,koliko seja sjećam, nimalo loša. Jesmo se dogovorili?

- Kada želiš da se sastanemo?- Dougie, ne zvučiš mi kao sretan čovjek. Želim da budeš sretan. Što

prije, to bolje. Što kažeš na danas poslijepodne, možda oko tri? Tada je svemirno, a šef noćnog kluba želi da dođem na posao ranije navečer. Neke sunam važne zvijezde rezervirale stolove večeras, a ja sam njegov adut kada ihkreteni počnu gnjaviti.

- Siguran sam da jesi. Danas poslijepodne u tri sata na parkiralištuzalogajnice. - Douglas Langdon se više nije trudio prikriti svoj glas. AkoSammy Barber uzme novac i ne ispoštuje dogovor, on sam ne može učinitiništa oko toga. Osim, pomislio je turobno, pronaći nekoga da se pobrine zaSammyja, ali ako već dođe do toga, svakako će se pobrinuti da Sammyjevasmrt ni na koji način ne dođe u vezu s njim.

A opet, mislim da će po primitku novca ipak izvršiti pogodbu, pomislio jeLangdon dok je sjedio u uredu i čekao Robertu Waters, prvu pacijenticu togdana, jednu od onih koje uvijek kronično kasne. Uostalom, to ga nijezabrinjavalo. Uvijek bi ju zaustavio točno u trenutku isteka jednog sata koji

joj je bio na raspolaganju, pa makar i da je sjedila na kauču samo petnaestakminuta. Na njezine bi prigovore odgovarao: - Ne mogu pustiti mog idućegpacijenta da čeka. Ne bi bilo pošteno. Razmislite o tome. Jedan od uzrokavaše problematične veze sa suprugom jest i taj što ga izluđujete svojimstalnim kašnjenjima te ga, posljedično tome, tjerate da i on sramotno kasni navaše zajedničke dogovore.

Bože, kako mu se gadila ta žena!Istinu govoreći, svi su mu se zgadili. Samo oprezno, upozorio je samog

sebe. Postaješ pretjerano otresit s Beatrice, koja je na kraju krajeva dobratajnica, a nema sumnje da je gorjela od znatiželje kada se Sammy pojavioovdje.

Telefon je zazvonio. Trenutak potom Beatrice je najavila: - Gospodine,zove vas doktor Hadley.

- Hvala, Beatrice - Doug se potrudio da unese malo topline u svoj glas.Ton mu se promijenio nakon što je čuo završni klik njezina poziva. - Pokušaosam te dobiti sinoć. Zašto nisi odgovarao na pozive?

- Zato što sam bio smožden - odgovorio je Clay Hadley podrhtavajućimglasom. - Ja sam liječnik. Spašavam živote. Jedno je pričati o ubojstvunekoga. Sasvim je druga stvar ugušiti ženu koja mi je bila pacijenticajastukom preko glave.

Ne mogavši povjerovati u to što je čuo, Doug Langdon začuo jenedvojben zvuk jecanja s druge strane linije. Da Beatrice nije odmahprekinula, čula bi cijelu priču, pomislio je izbezumljeno. Htio je povikatiHadleyu da začepi, ali je zatim progutao knedlu u grlu i staloženo rekao: -Clay, saberi se. U najboljem slučaju Oliviji Morrow bilo je preostalo teknekoliko dana života. Ukidanjem tih nekoliko dana spasio si se od toga daostatak svog života provedeš u zatvoru. Ozbiljno si mislio kada si mi rekaoda je mislila ispričati Monici Farrell o bogatstvu Alexa i Gannonovih?

- Doug, Monica Farrell bila je u Olivijinu stanu kada sam se sinoć vratiotamo. Bila je u spavaonici i sjedila pokraj Olivijina kreveta. Ona je liječnica.Možda je nešto primijetila.

- Na primjer?Langdon je pričekao. Hadley je prestao jecati, ali se u njegovu glasu

moglo začuti oklijevanje kada je rekao: - Ne znam. Vjerojatno sam samonervozan od svega. Žao mi je. Doći ću k sebi.

- Clay - progovorio je Langdon pokušavajući zadržati umirujući ton -moraš doći k sebi, za svoje i moje dobro. Razmisli malo o novcu koji imaš našvicarskom bankovnom računu i životu kakav s njim možeš provesti. Irazmisli što nam se može dogoditi ako se ne sabereš.

- Razumijem. Razumijem. Bit ću u redu. Obećavam. Langdon je začuozvonjavu drugog telefona. Obrisao je rupčićem znoj s čela i ruku.

Prihvatio je poziv. - Doktore, stigla je gospoda Waters - najavila jeBeatrice - i jako je radosna. Zatražila je od mene da vam odmah posebnoistaknem kako je danas zakasnila samo četiri minute. Kaže kako zna da ćevam time uljepšati dan.

27. Poglavlje

Andrew i Sarah Winkler proživjeli su čitav svoj bračni život u udobnomstanu na križanju avenije York i Sedamdesetdevete ulice na Manhattanu,udaljeni jednu četvrt od East Rivera. Kako nisu imali djece, nikada nisupomišljali na selidbu u predgrađe. - Bože sačuvaj - Andrew bi znao reći -kada na cesti vidim gomilu lišća, radije bih da to ostave nekom drugom. -Andrew, umirovljeni računovođa, i Sarah, umirovljena knjižničarka, bili susavršeno zadovoljni svojim životnim stilom. Često bi znali provoditi večeri uLincoln Centeru ili pohađati predavanja u Devedesetdrugoj ulici. Jednommjesečno priuštili bi si predstavu na Broadwayu.

Šetnja nakon doručka ustalila im se kao svakodnevna navika. Nikadanisu zaobišli tu zajedničku obvezu, osim ako vrijeme ne bi bilo iznimno loše.- Magla je u redu, ali ne i pljusak - Sarah bi objašnjavala svojim prijateljima.- Hladnoća je u redu, ali ne ispod minus sedam, sparina isto može, ali ne akotemperatura skoči iznad trideset dva stupnja. Ne želimo se prilijepiti za kauč,ali ne želimo ni umrijeti od ozeblina ili toplotnog udara.

Ponekad bi odšetali do Central Parka. Nekim drugim danom izabrali bipješačku stazu uz East River. Ovog su se četvrtka ujutro odlučili za šetnju uzrijeku i uputili se na nju u svojim jaknama čije su im se boje slagale.

Tijekom noći je neočekivano kišilo i Sarah je uputila primjedbu Andrewukako meteorolozi nikada ništa ne pogode te da se čudi zašto ih toliko plaćajuda samo stoje pred kamerama i upiru prstom na mapu i mašu rukamapokazujući smjerove vjetra. - U pedeset posto slučajeva kada kažu da postojimogućnost kiše, da samo otvore prozor, već bi pokisli - komentirala je doksu se približavali području palače Gracie, službenog sjedišta newyorškogagradonačelnika. - Ali barem se ujutro lijepo razvedrilo.

Prekinula je svoj komentar o nesnosnoj nepredvidljivosti meteorologatako što je iznenada zgrabila suprugovu ruku. - Andrew, pogledaj! Pogledaj! -Prolazili su pokraj jedne klupe na stazi. Ispod nje je djelomice provirivala

velika vreća za smeće, jedna od onih kakve se koriste na gradilištima. Izvreće je virilo žensko stopalo sa štiklom koja je labavo visjela na njemu.

- Oh, Bože moj, Bože moj... - zajecala je Sarah.Andrew je dohvatio mobitel iz džepa svoje jakne i nazvao hitnu pomoć.

28. Poglavlje

U četvrtak ujutro Monica je otišla rano do bolnice nakon gotovo besanenoći. Negdje oko tri popodne pokušala je primiriti osjećaj razočaranja zbogsmrti Olivije Morrow obećavši si da će u slučaju potrebe unajmiti i detektivane bi li istražila moguću vezu Olivije Morrow s njezinom bakom i djedom pokrvi.

Ali unatoč tome proganjao ju je osjećaj propuštene prilike. Cijelu stvarnije nimalo olakšao Ryan Jenner kada ju je potražio na pedijatrijskom katu. -Monica, kako je prošao intervju u biskupskom uredu? - upitao ju je.

- Onako kako sam i očekivala. Ja sam govorila o mogućnosti spontanogpovlačenja raka, a oni su pričali o čudima. - Dok je pričala, Monica si jenerado priznala koliko uživa biti u blizini Ryana Jennera, kako bi na trenutakoživjela onaj osjećaj kada je u petak navečer sjedila pokraj njega u restoranudok su im se ramena dodirivala za prepunim stolom.

- Bit ću iskren, Monica, ne mogu izbiti nalaze Michaela O'Keefea izglave. Uključeno je sve, od prvog CT-a mozga za koji si ti naredila da seobavi, preko magnetske rezonancije do CT-ova mozga godinu dana kasnijekoji pokazuju potpuno povlačenje zloćudnog tumora, zar ne?

- Svakako. Sve je tu.- Hoćeš li mi posuditi nalaze na nekoliko dana? Stvarno ih želim proučiti.

Još mi je teško povjerovati u ono što sam vidio.- To je bila i moja reakcija. Nakon što su liječnici u Cincinnatiju potvrdili

moju dijagnozu, O'Keefeovi su odveli Michaela kući. Povremeno bih ihnazivala, a oni su mi govorili kako se dobro drži. U početku je još imaonapadaje, a zatim su se preselili u Mamaroneck i prestali dolaziti u moj ured.Gospoda O'Keefe željela je prestati s medicinskim pretragama, čak i smagnetskom rezonancijom, zbog toga što je sve to plašilo Michaela. Ali kadami ga je konačno dovela, znala sam da preda mnom stoji zdrav dječak, a tosu potvrdili i testovi.

- Onda je u redu ako posudim nalaze? Mogu doći u tvoj ured kasnijeposlijepodne po njih. I svakako ću biti točan.

- U redu. Ja ću biti ondje do šest. - Kada se Ryan uputio prema vratima,upitala ga je: - Kako je bilo u kazalištu?

Zastao je i okrenuo se. - Odlično. Gledali smo »Naš grad«. To mi jeoduvijek bila jedna od najomiljenijih drama.

- Glumila sam ulogu Emily kada sam bila srednjoškolka. - Zašto ja sveovo govorim Ryanu, upitala se Monica. Je li to zbog toga što želim produžitiovaj razgovor?

Ryan se nasmijao. - Pa, drago mi je da si glumila, mene još uvijek steže ugrlu ono pri kraju, kada se George baca na Emilyn grob. - Kada se ponovouputio prema vratima, uputio joj je jedan hitri smiješak za koji je znala da ćeuskoro biti zamijenjen njegovim uobičajeno ozbiljnim izrazom lica.

Stajala je iza pulta medicinskih sestara. Okrenula se. Rita Greenbergsjedila je iza pulta i očima pratila Ryana koji je odlazio.

- Baš je zgodan, doktorice, zar ne? - uzdahnula je Rita - Zrači tolikimautoritetom, a opet izgleda pomalo stidljiv.

- Hm... - odgovorila je Monica suzdržano.- Mislim da mu se sviđate. Ovo je već drugi put od jutros kako je dolazio

po vas.Bože dragi, pomislila je Monica. Samo mi to još treba, da mi medicinske

sestre počnu širiti priče o uredskoj romansi. - Doktor Jenner želi pogledatinalaze jednog od mojih pacijenata - rekla je odrješito.

Bilo je jasno kako je Rita shvatila prešutan prijekor. - Naravno, doktorice- rekla je podjednako odrješitim glasom.

- Gotova sam za danas. U slučaju potrebe znaš gdje sam - rekla jeMonica i osjetila kako joj u džepu jakne vibrira mobitel.

Zvala je Kristina Johnson. - Doktorice - rekla je uplašenim glasom - utaksiju sam na putu do bolnice. Sally je jako, jako bolesna.

- Koliko dugo je bolesna? - izlanula je Monica svoje pitanje.

- Negdje od jučer. Uhvatio ju je hripavac, a zatim je prilično dobrospavala. Ali ovog se jutra stalo pogoršavati i stvarno sam se uplašila. Jedvaje uzimala daha.

Monica je u pozadini mogla istovremeno čuti kašljanje i jecanje maleneSally Carter. - Koliko si udaljena od bolnice? - upitala je.

- Nalazimo se na autocesti West Side. Trebali bismo stići za petnaestakminuta.

Monici je iznenada sinulo da je Renée Carter, Sallyna majka, ona koja juje trebala nazvati. - Je li gospođica Carter s vama? - upitala je oštro.

- Nije. Nema je doma već dva dana, a nije me ni nazvala.- Kristina, čekam vas u sobi za hitni prijam - rekla je Monica. Prekinula

je poziv i ubacila mobitel u svoj džep.Rita Greenberg slušala je razgovor. - Sally je imala još jedan napadaj

astme. - Ovo nije bilo postavljeno kao pitanje.- Da. Primit ču je, a prije nego što je ponovo otpustim, pobrinut ću se da

socijalna služba provjeri cijelu situaciju. Žao mi je što to nisam uradilaprošlog tjedna.

- Pripremit ću kolijevku - obećala joj je Rita.- Stavi je u steriliziranu prostoriju. Još nam samo treba da pokupi neki

virus.Petnaest minuta poslije Monica je stajala na ulazu sobe za hitni prijam

kada je stao taksi. Pritrčala je, otvorila vrata i rukom posegnula unutra. - Dajmi ju. - Ne pričekavši da Kristina plati vozaču, otrčala je natrag u bolnicu.Sally je hripala i teško disala. Usne su joj poplavjele i oči se prevrtaleunatrag.

Ne može disati, pomislila je Monica dok ju je nosila u pripremljenuprostoriju i polagala ju na nosila. Čekale su je dvije medicinske sestre. Jednaje hitro razodjenula Sally i Monica je mogla vidjeti kako otežani uzdasi nedolaze iz njezinih pluća, već s usana. Došlo je do upale pluća, pomislila jeMonica dok je prihvaćala masku za kisik koju joj je pružila medicinska

sestra.Sat kasnije smjestila je Sally na intenzivnu skrb pedijatrijskog odjela.

Maska za kisik još uvijek joj je stajala na licu. Intravenozne tekućine ilijekovi ukapavali su se u Sallynu ruku. Ruke su joj bile svezane kako ne biiščupala iglu. Njezine su uplašene jecaje zamijenili sneni uzdasi.

Kristina Johnson, očiju prepunih suza, pratila ih je i čekala da se Monicaudalji od kolijevke. Monica je promotrila djevojčino umorno i zabrinuto lice,a prijekor koji joj je namjeravala uputiti zamro joj je na usnama.

- Sally je veoma, veoma bolesno dijete - rekla je. - Kristina, je li istina tošto si rekla da joj majka nije bila doma već dan ili dva?

- Otišla je preksinoć. Jučer sam trebala imati slobodan dan. Ali kada samse probudila, primijetila sam da joj krevet još uvijek stoji nenamješten te danije spavala u njemu. Uopće mi se nije javila.

Kristina je počela plakati. - Ako se Sally išta dogodi, to je moja krivnja,ali doktorice, ja sam se jučer plašila dovesti Sally zato što bi to razbjesnilogospođicu Carter. A Sally mi se nije učinila toliko bolesnom sve do jučerpred san. Dala sam joj inhalator i spavala na kauču u njezinoj sobi, a bilo mije jasno kako majka neće doći i provjeriti kako je. Da je došla, dovezli bismoSally u bolnicu da je počela jače hripati i...

Monica je zaustavila njezinu provalu riječi. - Kristina, ovo nije tvojakrivnja. Ti se vrati do stana gospođice Carter i odmori se. Ja ću ostati ovdjesve dok se ne uvjerim da Sally ponovo diše normalno. Ujutro, ako se dotadgospođica Carter ne pojavi, predložila bih ti da joj ostaviš poruku i vratiš sekući. Ja namjeravam obavijestiti službena tijela o njezinu nestanku.

- Mogu li doći sutra i posjetiti Sally?- Naravno.Alarm na uređaju pokraj Sallyne kolijevke upozorio je Monicu i ona se

okrenula. Dok im je medicinska sestra za hitnu njegu trčala ususret, Sallynose otežano disanje prekinulo.

29. Poglavlje

Bila je visoka oko metar i šezdeset dva, centimetar manje ili više, lijepotijelo, u ranim tridesetima, kratka crvenkastosmeđa kosa, skupa odjeća -rekao je detektiv Barry Tucker svojoj supruzi kada ju je nazvao da joj kažekako će doći kući kasnije. - Tijelo je pronašao jedan stariji par koji mi jerekao kako šeću svakodnevno nakon doručka.

Bio je u policijskoj postaji, pio šalicu kave i gorko se nasmijao na njezinodgovor. - Da, dušo moja, znam da bi mi svakodnevna šetnja činila dobro.Možda čak i trčanje. Ali grad New York plaća me da hvatam kriminalce, a neda trčim.

Ponovo ju je slušao. Bio je krupan i zdepast čovjek u svojim ranimtridesetima, s dobrodušnim izrazom lica. - Nema dragulja, nema torbice -odgovorio je. - Mislimo kako se radi o pljački koja je izmaknula kontroli.Možda je bila dovoljno glupa da se upusti u borbu. Zadavljena je. Nije imalanikakvih izgleda - rekao joj je sada tonom koji je graničio s nestrpljivošću. -Slušaj, dušo, moram ići. Nazvat ću te kada se budem spremao otići. Dobro...

S još ju je manje strpljivosti ponovo saslušao. - Da. Sve što je imala nasebi izgleda novo. Čak i cipele, one sulude koje izgledaju poput šiljaka.Izgledalo je kao da ih je obula prvi put. Dušo, ja...

Nastavila je s pričom, a potom ju je on prekinuo. - Dušo, upravo to inamjeravam učiniti. Njezino su odijelo, kaput, bluza i cipele sve markeEscada. U redu, dogovoreno. Da, znam da im je najpoznatiji dućan u NewYorku na Petoj aveniji. Upravo se spremam tamo otići s opisom nje i odijelakoje je nosila.

Barry je sklopio svoj mobitel, uzeo zadnji gutljaj kave i pogledao svogpartnera. - Bože moj, koliko ta žena može pričati - rekao je. - Ali rekla mi jejednu korisnu stvar. Izgovara se es-KA-da, a ne ES-ka-da.

30. Poglavlje

U četvrtak popodne velečasni Joseph Kelly i velečasni David Fellzavršili su razgovor s još dvoje svjedoka u beatifikacijskim saslušanjima osestri Catherine Mary Kurner. Nakon što je bilježnik otišao, ostali su sjediti uKellyjevu uredu razgovarajući o postupku.

Složili su se da su oba svjedoka s kojima su upravo razgovarali ponudilauvjerljive priče o svojim susretima sa sestrom Catherine. Jedna od njih,Eleanor Niven, radila je kao volonterka u philadelphijskoj bolnici koju jeosnovala sestra Catherine. Rekla je da je sestra Catherine u to vrijeme bilanesumnjivo bolesna i da su kružile glasine o njezinoj skoroj smrti.

- Imala je najljepše lice i tako blage manire - prisjetila se Niven. - Kadabi ona ušla u neku prostoriju, raspoloženje bi se promijenilo. Svi smo znalida se nalazimo u prisutnosti jedne veoma posebne osobe. - Eleanor Nivennastavila je svjedočiti kako je pratila Catherine dok je obavljala vizite spacijentima.

- Sjećam se jedne osmogodišnjakinje kojoj je operirano srce i koja senalazila u veoma teškom stanju. Majka, mlada udovica, sjedila je pokrajkreveta i plakala. Sestra Catherine ju je zagrlila i rekla: »Zapamti, Krist jezačuo jecaj oca čiji je sin umirao. Čut će on i tvoj jecaj također.«

Tada je sestra Catherine pala na koljena pred krevetom i počela moliti.Do sljedećeg jutra dijete je već izbjeglo ono najgore i nakon nekoliko tjedanamoglo je otići kući.

- Već sam čuo tu priču - rekao je velečasni Kelly velečasnom Fellu. -Kada sam bio mladi svećenik, posjetio sam tu bolnicu. Nikada se nisamsusreo s tim djetetom, ali itekako mi je jasno što svi ovi svjedoci dijele istusvijest o sestrinoj prisutnosti. Posjedovala je neku auru. A svaki put kada bipodigla bolesno dijete i zaljuljala ga na svojim rukama, bilo je magično kakobi se najnemirniji mališi umirili i prihvatili njezine postupke kojima su seisprva protivili.

- Naša je ključna svjedokinja jučer bila prilično zanimljiva, zar ne? -upitao je velečasni Fell.

- Doktorica Farrell? Budi siguran u to. Ona je svakako okosnica ovogpostupka. Emily O'Keefe, Michaelova majka, nije imala samo vjeru da će onpreživjeti, već ga je doslovno prestala voditi liječnicima.

- Doktorica Farrell spomenula je svog kolegu, doktora Ryana Jennera -nastavio je Fell. - Pronašao sam neke informacije o njemu. Stekao je priličanugled kao neurokirurg. Doktorica Farrell podijelila je s nama da joj je Jenner,na osnovi nalaza magnetske rezonancije i CT-a, rekao kako je MichaelO'Keefe bio smrtno bolestan te da mu nije bilo suđeno preživjeti. Bilo bizanimljivo pozvati ga, kao još jednog kvalificiranog stručnjaka, daposvjedoči. Stvarno bih ga želio ispitati.

Velečasni Kelly kimnuo je glavom. - I ja sam razmišljao o tome. Bit će tojoš jedno jako cijenjeno medicinsko zapažanje u prilog ovom postupku.

Zatim su jednu minutu obojica prosjedila u šutnji, a svaki je znao što sedogađa u glavi onog drugog. - Još uvijek me frustrira to što nismo uspjeliništa saznati o okolnostima koje se tiču činjenice da je Catherine rodila dijete- rekao je Fell.

- Znam - složio se Kelly. - Znali smo da joj je bilo tek sedamnaest kada jepristupila samostanu. Sigurno je začela kratko prije toga, a to bi objasnilozašto ju je nadstojnica samostana poslala u Irsku samo nekoliko mjesecinakon što je zaređena. To mi govori da je ona shvatila da je trudna tek nakonšto se zaredila.

- I nitko ne bi ništa znao o tome da medicinska pomoćnica koja joj jepomagala na samrti nije primijetila Catherinin ožiljak od carskog reza. I da tapomoćnica nije prodala priču tabloidima nakon što je beatifikacijskipostupak već otpočeo, nikada ne bismo pronašli jednog od liječnika koji suse brinuli o njoj u posljednjoj njezinoj bolesti, onoga koji je potvrdio tu pričukada smo ga ispitali. Činjenica da zbog vlastite savjesti nije mogaodemantirati tu vijest u tisku dodala je još ulja na vatru senzacionalizma,naravno... - uzdahnuo je velečasni Kelly.

- Ne možemo zanemariti činjenicu da nemamo nikakve informacije onjezinu stavu glede vlastite trudnoće - rekao je velečasni Fell. - Je li ta vezabila na obostrani pristanak? Njezine rane fotografije koje posjedujemoprikazuju je kao iznimno lijepu mladu ženu. Ne bi me čudilo da je imalaobožavatelje. Je li rodila živo dijete i, ako jest, što je poslije bilo s njim? Je liikada ikome pričala o tome? To su pitanja koja moram postaviti.

Velečasni Fell je shvatio da postavlja ova pitanja ne očekujući odgovorna njih. - Moj je posao utvrditi da su čuda uistinu čuda te da se samo ljudiiznimne vrline, a ne iznimne ljepote, jednog dana mogu naći na svetačkomkalendaru - rekao je.

Velečasni Kelly je kimnuo odlučivši ne spomenuti da mu se, još odjučerašnjeg susreta s doktoricom Monicom Farrell, javljaju uspomene nasestru Catherine. Možda zbog toga što sam ugledao bol na ljupkom licu temlade doktorice, razmišljao je u sebi, kada je pričala o trenutku kada jeO'Keefeovima morala reći da je Michaelova bolest neizlječiva.

Imala je isti onaj izgled koji sam znao viđati kod sestre Catherine kada bidijelila roditeljski bol zbog opasno bolesne djece.

31. Poglavlje

Na povratku do stana Renée Carter na Central Park Westu, KristinaJohnson nazvala je svoju najbolju prijateljicu, Kerianne Kennan, s kojom jedijelila omanji stan u Greenwich Villageu. Kerianne, studentica na Modno-tehnološkom fakultetu, odgovorila je na prvo zvono svog mobitela.

- Keri, ovdje Kris.- Po glasu ti čujem da nešto nije u redu. O čemu se radi? - zahtijevala je

odgovor Keri.- Ništa nije u redu - zajecala je Kristina. - Dijete o kojem se brinem

završilo je na intenzivnoj, a majka se negdje izgubila. Ne bi vjerovala što sesve zbiva. - Dvadeset minuta kasnije, kada je taksi stao na ugluDevedesetšeste ulice i Central Park Westa, Kristinu je utješilo Kerianninoobećanje da će smjesta dojuriti do nje i provesti s njom cijeli dan.

- Znam da će se Renée Carter izvikati na mene kako se nisam dobrobrinula o Sally - objasnila je Kristina u suzama. - Ako ti budeš uz mene,možda se neće toliko razjariti. A ako ne dođe do večeras, ostavit ću jojporuku i otići. Ne mogu više raditi za tu bijednicu.

Kristina je izašla iz taksija, ušla u predvorje i dizalom se uspela do stana.Kada je otvorila vrata, mahniti pasji lavež podsjetio ju je da kujicu nije izvelau šetnju od sinoć. Oh Bože, pomislila je dok je trčala po povodac. Nije imalavremena pregledati stan, ali bilo je očito kako sve stoji upravo onako kako jeostavila te da gospođica Carter nije svraćala kući.

Kada se ponovo spustila dizalom, dok ju je Lab povlačila naprijed,obratila se službeniku na pultu: - Jimmy, kada dode moja prijateljicaKerianne, reci joj da se odmah vraćam, u redu?

Petnaest minuta kasnije, kada se vratila u zgradu, umirilo ju je vidjevši daju Keri čeka u predvorju. Prije nego što su se zaputile prema dizalu, još jejednom zastala pokraj pulta: - Jimmy, je li gospođica Carter svraćala doksam bila sa psom u šetnji?

- Nije, Kristina - odgovorio je mladi službenik. - Nisam ju vidio cijelojutro.

- Ili cijeli jučerašnji dan - promrmljala je Kristina Keri dok su se voziledizalom. - Prva stvar koju moram napraviti je kava. Inače ću zaspati ovakostojećki.

Ušavši u stan, odmah se zaputila u kuhinju. - Pogledaj malo stan - reklaje Kristina Keri. - Jer čim ona stigne, nas dvije gibamo odavde.

Nekoliko minuta poslije Kerianne joj se pridružila u kuhinji. - Stan jepredivan - primijetila je. - Moj se djed bavio antiknim pokućstvom i mogu tireći da ovdje ima nekih izvrsnih komada namještaja. Gospođica Cartersigurno ima novaca, i to puno.

- Organizira javna događanja - rekla je Kristina. - Sigurno je sada unekom velikom poslu s obzirom na to da se ne pojavljuje ovdje i ne odgovarana mobitel. Razmisli malo. Ima dijete koje je bilo u bolnici prije tjedan dana isada je opet ondje. Sigurno napuštam ovaj posao, ali se brinem što će biti saSally. - Teško je uzdahnula dok je izvlačila dvije šalice za kavu i spustila ihna stol.

- Što je sa Sallynim ocem?- Tko zna? Ovdje sam već dobrih tjedan dana, a od njega nisam vidjela ni

traga ni glasa. Sigurno je i on onako dobar roditelj kao i ona. Kava jespremna. Hajdemo je popiti za barskim šankom.

Bar je bio ugrađen u zidnoj niši. Upravo su se namještale na stolicama zašankom kada se začuo zvuk interfona. Kristina je poskočila. - To mi sigurnoJimmy dojavljuje da dolazi gospođica Carter.

No kada se javila na interfon, službenik je za nju imao drugačiju poruku.- Ovdje su dvojica detektiva i raspituju se o tvojoj šefici. Pitali su me tko senalazi u stanu. Rekao sam im da ste ti i tvoja prijateljica tu, a oni su miodgovorili da žele pričati s tobom.

- Detektivi?! - uzviknula je Kristina - Jimmy, je li to gospođica Carter unekoj nevolji?

- Otkud bih ja to znao?

Kristina je zaključala psa u zidni ormar, a kada je zvono zazvonilo,otvorila je vrata i ugledala dvojicu na pragu stana. Podignuli su svoje značkekako bi ih ona mogla vidjeti.

- Ja sam detektiv Tucker - predstavio se niži čovjek. - A ovo je detektivFlynn. Možemo li ući?

- Naravno - rekla je Kristina nervozno. - Zar se nešto dogodilo gospođiciCarter? Neka nesreća?

- Zašto pitaš? - upitao ju je Tucker dok je ulazio u stan.- Zato što nije dolazila kući od preksinoć, a ne javlja se na mobitel. Sally,

njezino dijete, razboljela se tako da sam je jutros morala odvesti u bolnicu.- Ima li ovdje neka fotografija na kojoj je gospođica Carter?- Oh da, dat ću vam jednu. - I dok je Kerianne stajala u šoku sa šalicom

kave u ruci, Kristina se uputila hodnikom do spavaće sobe Renée Carter. Nastolu do prozora stajale su uokvirene fotografije Renée na raznim važnimdogađanjima. Kristina ih je ugrabila nekoliko i pohitala prema dnevnomboravku.

Kada ih je predala Tuckeru, primijetila je turoban pogled koji je uputiopartneru. - Mrtva je, zar ne? - izletjelo je Kristini. - A ja sam pričala takvegadosti o njoj.

- Zašto mi ne bismo sjeli, pa da mi sve ispričaš o njoj? - predložio jeTucker. - Znamo da ima dijete. Kažeš da je dijete završilo u bolnici?

- Da. Odvezla sam je tamo ujutro. Stvarno je bolesna. Zato sam bilatoliko bijesna na gospođicu Carter. Nisam znala što mi je činiti, pa sampredugo čekala da odvedem Sally na hitni prijam. - Oči su joj se ispunilesuzama.

- Što je s djetetovim ocem? Jesi li ga pokušala kontaktirati?- Ne znam ni tko je on. Kada je gospođica Carter otišla sva sređena i

dotjerana, pretpostavila sam da ide na jednu od svojih zabava. Ali, kada semalo bolje prisjetim, mislim da se trebala naći s njim. Kada je mahnula Sally,poviknula je nešto poput: »Drž' mi fige, mala. Stari će ti konačno pljunutipare.«

32. Poglavlje

Sada kada je bila svjesna da je Greg Gannon pod istragom Povjerenstvaza vrijednosne papire i burzovnu razmjenu, Esther Chambers izvrsno jerazumjela napetost koja je bujala u njemu. Izgledalo joj je da svakim danomGregov izraz lica postaje sve tmurniji osim, naravno, kada bi koji klijentsvratio do ureda.

Kada bi mu vrata bila djelomice otvorena, mogla ga je čuti kako priča natelefon i tada bi mu glas bio ili prijateljski i topao s klijentima, ili nagao iodsječan kad bi pričao s jednim od svojih triju kolega iz upravnog odborazaklade: doktorom Hadleyem, doktorom Langdonom ili vlastitim bratomPeterom. Smisao koji je razabrala iz onog što im je kazivao bio je taj dazaborave na bilo kakve nove pologe koje su namjeravali predložiti, da se većpreviše prokletog novca troši na potporu Hadleyevim istraživanjima srca i naLangdonovu psihijatrijsku kliniku te da neće ostati nijedan cent za Peterovekazališne projekte.

U četvrtak ujutro ušao je u ured sav narogušen, čvrsto uspravljenihramena, i bacio joj na stol jedan popis.

- Nazovi ih - rekao je naglo. - Kada tko od njih bude dostupan zarazgovor, samo mi brzo kaži ime.

- Naravno, gospodine Gannon. - Esther je dostajao samo jedan pogled napopis da shvati kako se radi o mogućim klijentima koje on pokušava uvući usvoje aktivnosti.

Prva trojica nisu mogla primiti njegov poziv. Drugi su ostali na liniji teknekoliko minuta. Esther je pretpostavila da je posao s obveznicama ilidionicama na koje se Greg okomio redom odbijen. Ali u jedanaest i dvadesetArthur Saling je prihvatio poziv. Saling, izgledan klijent, ručao je s Gregomprošli tjedan. Šezedesetogodišnjak plaha izgleda vratio se tada u ured sGregom i očekivano bio zadivljen luksuznim uređenjem. Povjerio se Estherkako je razmatrao investicije s cijelim nizom stručnjaka za ulaganje te da je o

Gregu čuo samo hvalospjeve. - Želim biti sasvim siguran koga ću odabrati -rekao je potiho. - Nikada previše opreza u današnje vrijeme.

Esther je potražila njegovo ime na internetu iz čiste znatiželje. Nakonnedavne majčine smrti on je preuzeo kormilo obiteljske zaklade teške oko stomilijuna dolara.

Vrata su bila zatvorena, ali je mogla čuti Gregov sve srdačniji ton iako suriječi nejasno stizale do nje. Zatim jedno dugo vrijeme nije čula ni zvuka izureda. To znači, pogađala je, da ga sada podvrgava djelovanju svog šarma ihvata ga na povjerenje. Sve je to ona znala napamet: »Pratim ove dionice većčetiri godine i sada im je došlo vrijeme. Tvrtka tek što nije kupljena, amožete si zamisliti što to znači. To je najbolja prilika na tržištu još otkad jeGoogle izašao na njega.«

Jadni Arthur Saling, pomislila je. Ako je Greg toliko izbezumljen okopokrivanja svojih gubitaka, a većina onih prihoda koje tiska po svojimdokumentima možda čak i ne postoji, to znači da je ovaj još jedno žrtvenojanje. Kad bi mu barem nešto mogla natuknuti.

Kada je završio sa Salingovim pozivom, Greg ju je ponovo nazvao nauredski telefon. - Esther, ovo je ispao dobar jutarnji rad - govorio joj je sadatoplim i smirenim glasom. - Mislim da ćemo ostale pozive staviti na čekanjedo popodneva. Supruga će mi se pridružiti za ručak i sada se trebam uputiti.

- Naravno. - Da barem nisam ovdje, pomislila je Esther dok je sat nanjezinu radnom stolu pokazivao podne. Ne samo da me nema za ručak negoda me uopće nema ovdje. Ljigavo mi je to što moram izvještavatiPovjerenstvo o Gregu, iako je mogao nekome drugome isto tako povjeritisvoj novac.

Greg je još sjedio za svojim stolom kada je Pamela Gannon dojurila upetnaest minuta iza podneva. - Je li tko s njim? - upitala je Esther.

- Nije, gospođo Gannon - odgovorila je Esther, s mukom nastojeći da jojglas zvuči prijateljski. Moram priznati da ta žena izvrsno izgleda, složila se,dok je Pamela prolazila pokraj njezina radnog stola, zadivljujuća u svomkrzneno podstavljenom crvenom odijelu i kožnim čizmama. Ali žene poput

nje udaju se za ljude poput Grega Gannona iz jednog jedinog razloga - riječiod pet slova: n-o-v-a-c.

Gledala je kako Pamela bez kucanja okreće kvaku Gregovih vrata i širomih otvara. - Iznenađenje! Stigla sam, medvjediću - povikala je. - Znam da samuranila, ali nisam mogla čekati do jedan da se nađemo kod Le Cirque. Žao mije što nisam bila budna kada si otišao ujutro. Htjela sam ti zaželjeti sretnudesetu godišnjicu od onog prekrasnog dana kada smo se upoznali.

Medvjediću! Sačuvaj me Bože, pomislila je Esther, sva nakostriješena odGregova patetičnog odgovora.

- Svake sam minute razmišljao samo o tome - govorio je Greg - a jutro mije prošlo tako dobro da sam mislio svratiti kod Van Cleefa i Arpelsa prijenego što se vidimo za ručak. Ali sada kada si tu, možeš otići sa mnom iizabrati neki uistinu poseban poklon.

Možda tijaru, upitala se Esther dok je njih dvoje prolazilo pokraj njezinastola ne obazirući se uopće na nju. Idu kupovati skupi nakit na račun jadnikakoji je vjerojatno povjerio svoje bogatstvo u Gregove ruke.

Neću to dopustiti, rekla je samoj sebi. Prije ručka stala je kod ljekarneCVS i kupila običan papir i omotnicu. Tiskanimje slovima napisala: OVO JEUPOZORENJE. NE INVESTIRAJTE S GREGOM GANNONOM. IZGUBITĆETE SVOJ NOVAC. Potpisala se kao »prijatelj«, nalijepila poštanskumarku na omotnicu, napisala adresu i taksijem otišla do glavnog poštanskogureda gdje je ubacila svoje pismo u poštanski sandučić.

33. Poglavlje

Monica satima nije napuštala uzglavlje Sallyne kolijevke nakon što joj jeuspjela povratiti svijest. Djetetova pluća stalno su se punila tekućinom, a igorjela je od temperature. Naposljetku je Monica spustila stranicu kolijevke,sagnula se i zaljuljala Sally na svojim rukama. - Hajde, malena - prošaptalaje - moraš se izvući. - Javila joj se misao na velečasnog i ono što joj jeispričao o sestri Catherine koja je molila uz bolesnu djecu.

Sestro Catherine, pomislila je, ne vjerujem u čuda, ali znam da mnogivjeruju kako ste spašavali živote, ne samo smrtno bolesnih poput MichaelaO'Keefea nego i ostale djece koja su bila na pragu smrti. Sally stvarno nemasreće. Majka ju zanemaruje, a otac nikada nije u blizini. Zavukla mi se podkožu. Ako preživi, obećavam da ću se brinuti za nju.

Bilo je to jedno dugo poslijepodne, ali je oko sedam navečer osjetila daslobodno može poći. Sally je pala temperatura i počela je lakše disati, iakojoj je na licu još uvijek bila pričvršćena maska za kisik. - Nazovi me akobude kakvih promjena - rekla je Monica sestri.

- Hoću, doktorice. Nisam mislila da ćemo je uspjeti spasiti.- Ni ja. - Monica je s blijedim smiješkom napustila pedijatrijski odjel i

bolnicu. Temperatura vani se snizila, ali dok je zakopčavala kaput, odlučilaje prošetati do ureda. Provjerit ću je li mi tko ostavio poruku, pomislila je, ividjeti je li mi Nan uspjela odgoditi i ugovoriti nove sastanke. Prošetat ću.Valjat će mi da malo probistrim glavu. S torbom na ramenu i rukama udžepovima, svojim uobičajeno brzim korakom započela je šetnju istočnomstranom preko Četrnaeste ulice. Sada kad se smirila po pitanju Sally, misli sujoj skrenule na potpuno razočaranje što je pronašla Oliviju Morrow mrtvu.Mogla je u svojoj mašti prizvati svaki detalj lica gospođice Morrow: isušenecrte lica, sivi preljev boje njezine kože, bore oko očiju, zube stisnute za rubdonje usne.

Sigurno je bila iznimno uredna osoba, pomislila je Monica. Sve je stajalo

u savršenom poretku. Stan je bio namješten s iznimno dobrim ukusom. Ili jeumrla odmah po lijeganju u krevet, ili nikako nije spadala u kategorijunemirnih spavača. Gornji dio plahte i posteljina uopće nisu bili izgužvani.Čak je i jastuk na kojem je spavala izgledao sasvim nov.

Jastuk. Bio je ružičaste boje, dok su plahte i ostali jastuci bili bojebreskve. To sam opazila, pomislila je Monica. Ali kakve to veze ima?Nikakve. Sada je moja jedina nada upitati doktora Hadleya da mi da popisnjezinih prijatelja. Možda je nekome od njih govorila o meni.

Stajala je na prepunom uglu trga Union i Broadwaya pokraj krcatogautobusnog stajališta. Svjetlo semafora mijenjalo se s narančastog na crveno is negodovanjem je promatrala kako nekoliko ljudi juri preko ulice dok imautomobili idu ususret u naletu. Autobus se približavao stajalištu kada jeiznenada osjetila nasilno guranje s leđa i skotrljala se preko pločnika naulicu. I dok su prolaznici urlali i vikali, Monica se uspjela izmaknutiautobusu koji joj je ipak kotačima prešao preko torbe koju je ispustila izruke.

34. Poglavlje

Peter Gannon gledao je preko stola u svoju bivšu suprugu Susan. Pozvaoju je na večeru u »Il Tinello«, koji im je za vrijeme dvadesetogodišnjeg brakauvijek bio jedan od omiljenih restorana. Nisu pričali niti se sretali četirigodine nakon razvoda, sve dok ga ona nije nazvala i rekla mu kako joj je žaošto mu se nova predstava neće izvoditi.

Sada je, očajnički tražeći pomoć, gledao preko stola u nju:četrdesetšestogodišnjakinju čiju su bujnu kosu prošarale sjedine i na čijem suse licu posebno isticale krupne oči boje lješnjaka. Pitao se kako mu je palona pamet dići ruke od nje. Nikada nisam bio dovoljno pametan da shvatimkoliko sam je jako volio, pomislio je, i koliko je dobra bila prema meni.

Mario, vlasnik restorana, pozdravio ih je riječima: - Dobro došli kući. -Sada, kada su im donijeli bocu vina koju je naručio, Peter je rekao: - Sue,znam da zvuči otrcano, ali biti ovdje za istim stolom s tobom pruža miosjećaj bivanja kod kuće.

Osmjehnula se ironično. - Zavisi na koji način ti doživljavaš riječ »kuća«.Peter je ustuknuo. - Zaboravio sam koliko si izravna.- Nastoj se prisjetiti. - Njezin je ublaženi ton izvukao žalac iz prijekora. -

Peter, nismo pričali godinama. Kako tvoj ljubavni život? Pretpostavljam da jeprilično živahan, blago rečeno.

- Nije živahan i nije takav već poduže. Sue, zašto si me nazvala? Nestaloje zapitkujućeg izraza na njezinu licu. - Zato što sam, kada sam vidjela tvojufotografiju nakon onih groznih kritika, znala da gledam lice očajnog čovjeka.Koliko te koštala ta predstava?

- Morat ću proglasiti bankrot, što znači da će mnoštvo dobrih ljudi koji suvjerovali u mene izgubiti ozbiljne svote novca.

- Posjeduješ vrijednu imovinu.- Posjedovao sam vrijednu imovinu. Više ne.

Susan si je natočila vina prije nego što je odgovorila: - Peter, u ovakvimfinancijskim prilikama mnogi ljudi koji su potegnuli preko svojih mogućnostinalaze se u istom položaju kao i ti. To posramljuje. To je ponižavajuće. Alise događa.

- Sue, tvrtka se izvuče iz bankrota. Propali kazališni producent se neizvuče, barem ne tako brzo. Što misliš, tko će ikada uložiti jedan jedini cent uneku od mojih predstava?

- Sjećam se da sam te upozoravala da se držiš drame i kloniš mjuzikla.- Pa, onda bi te ovo trebalo valjda obradovati. Uvijek si htjela da tvoja

bude zadnja! - rekao je Peter Gannon s iskrom gnjeva u glasu.Susan se na brzinu osvrnula oko sebe. Gosti za obližnjim stolovima ovog

intimnog restorana očito nisu primijetili Peterov povišeni ton.- Sue, žao mi je - brzo je izustio. - Rekao sam glupu stvar. Trebao sam

reći da si bila u pravu i da sam ja znao da si ti u pravu, ali sam bio podutjecajem vlastitog ega.

- Slažem se - rekla je Sue ljubaznim glasom.Peter Gannon podigao je čašu i iskapio vino. Kada ju je spustio, rekao je:

- Sue, dao sam ti pet milijuna dolara u brakorazvodnoj parnici.Susan je podigla obrve. - Svjesna sam toga.- Sue, preklinjem te. Treba mi milijun dolara. Ako ih ne dobijem, Greg i

ja mogli bismo završiti u zatvoru.- O čemu ti to govoriš?- Sue, ja znam kako oprezno ti ulažeš. Ucjenjuju me. Bio sam pijan i

jednoj sam osobi rekao previše o novcu koji izvlačimo iz zaklade i o bratovuinvesticijskom fondu. Rekao sam toj osobi kako sam siguran da Greg neštomuti.

- Što si?- Sue, bio sam pijan. Znam da se pokušavam izvući. Ako ova osoba ode

s tim u tisak, Greg bi mogao završiti u zatvoru.- Tko je ta osoba? Pretpostavljam da je žena. Sam Bog zna da si se dobro

izdovoljio s njima.- Sue, hoćeš li mi posuditi milijun dolara? Kunem se da ću ti ih vratiti.Susan je povukla svoju stolicu i ustala. - Ne znam da li bih se trebala

osjećati uvrijeđenom ili zabavljenom. Ili možda oboje. Doviđenja, Peter.Peter Gannon očajničkim je pogledom pratio vitku figuru svoje bivše

supruge kako naglo napušta restoran.

35. Poglavlje

U šest popodne doktor Ryan Jenner zazvonio je u Monicin ured inapregnuto čekao. Možda je u jednoj od stražnjih soba, pomislio je i jošjednom pozvonio. Ali nakon trećeg pokušaja, kada je duže držao prst nazvonu, pomislio je da je Monica potpuno zaboravila na svoje obećanje da ćemu dati svu dokumentaciju o dječaku O'Keefeovih.

Shvatio je da se unaprijed radovao kako će provesti večer u proučavanjusvih dijagnostičkih testova kako bi ustvrdio postoji li neko objašnjenje da seuznapredovali rak mozga tako jednostavno povuče.

Pokušavajući se otresti razočaranja, prošetao je od pločnika do kolnika izaustavio taksi. Na putu kući pitao se hoće li ga Alice Halloway čekationdje. Nije mogao odbaciti tetkin zahtjev kada mu je rekla da Alice, »jednaod njezinih najomiljenijih osoba na cijelom svijetu«, dolazi poslovno naManhattan i da ju je zamolila ako može prespavati u njezinu stanu. I kakve jeto veze imalo s Ryanom?

- Tvoj je stan i kakve ja veze imam s tim? - upitao je Ryan. - Na izborujoj stoje dvije tvoje gostinske sobe. - Zamišljao je da će Alice Halloway bitivršnjakinja njegove tetke, stara negdje između sedamdeset i sedamdeset petgodina. Umjesto toga, kada je Alice stigla prošli tjedan, ispostavilo se da seradi o veoma lijepoj ženi u ranim tridesetima koja je došla na skup urednikamodnih časopisa na Manhattanu.

Skup je trajao dva dana, ali je Alice ostala duže. Nekoliko večeri prijepozvala je Ryana da joj se pridruži u kazalištu. Rekla mu je da je uspjeladobiti dva mjesta u loži za rasprodanu predstavu »Naš grad«. Otišli su nakonpredstave nešto na brzinu prigristi, a kada su konačno stigli u stan, to je zaRyanov ukus ipak bilo malo prekasno. Tek kada je Alice počela ustrajati natome da uz kamin popiju piće nakon večere, Ryanu je sinulo da ga tetkapokušava spojiti s »jednom od njezinih najomiljenijih osoba na cijelomsvijetu« te da je Alice savršeno suglasna s tim.

Sada se u taksiju na putu prema gradu Ryan pitao što mu je činiti u tojsituaciji. Alice je stalno odgađala svoj odlazak. Uvijek je bila u stanu kadabi on dolazio i čekala ga sa sirom, krekerima i rashlađenim vinom.

Ako uskoro ne ode, idem u hotel dok se ne pokupi sa svojim stvarima,odlučio je.

Obično bi ga na kraju dana umirivalo i zadovoljavalo to da okrene ključ uvratima prostranog, udobnog stana. Večeras se mrštio dok je otvarao vrata. Apotom mu je zamamni miris nečega što se peklo u kuhinji nadražio nosnice ishvatio je da je gladan.

Alice se udobno smjestila na kauču u dnevnom boravku i gledala kviz nakabelskoj. Nosila je udoban pulover i hlače. Maleni pladanj sa sirom,krekerima, dvije čaše i bocom vina u posudi punoj leda stajao je na okruglomstolu ispred nje. - Bok, Ryane - javila mu se čim je stupio na prag.

- Hej, Alice - rekao je Ryan pokušavajući zvučati srdačno. Gledao jekako ustaje s kauča i prelazi preko sobe da ga pozdravi. Dala mu je nježanpoljubac u obraz i rekla: - Izgledaš iscrpljeno. Koliko si života danas spasio?

- Nijedan - rekao je Ryan kratko - Čuj, Alice...Prekinula ga je. - Zašto ne skineš taj sako i kravatu i obučeš nešto

udobnije. Poznata sam po tome kako pripremam virdžinijsku šunku,tjesteninu, sir, kolačiće i salatu.

Ryan joj je namjeravao reći kako već ima planove za večeru, ali su muriječi zapele na jeziku. Umjesto toga, upitao ju je: - Alice, moram to znati.Koliko dugo namjeravaš ostati?

Zjenice su joj se raširile. - Zar ti nisam rekla? Odlazim u subotu ujutro,tako da ćeš me morati trpjeti još samo dva dana, točnije dan i pol.

- Sram me je. Ovo nije moj stan, ali...- Ali ne želiš da ti vratar namiguje i smješka ti se. Bez brige. Već sam mu

rekla da si ti moj polubrat.- Tvoj polubrat!- Naravno. A sad, što kažeš na virdžinijsku šunku za večeru? Ovo ti je

posljednja prilika. Ja imam planove za sutra navečer.Odlazi u subotu, a sutra navečer je vani, pomislio je Ryan s olakšanjem.

Barem sad mogu biti uljudan. Rekao joj je s iskrenim osmijehom: - Rado ćuti se pridružiti na večeri, ali neću biti baš neko društvo. Sutra u sedam ujutroponovo imam operaciju, tako da ću večeras morati leći ranije.

- To je u redu. Što se mene tiče, ne trebaš mi uopće pomagati okopospremanja stola.

- Vraćam se odmah.Ryan je otišao hodnikom do svoje sobe i prišao ormaru da objesi svoj

sako. Zazvonio je telefon, a Alice se javila na prvo zvono. Otvorio je vrata uslučaju da poziv bude za njega, ali ga nije zvala. Sigurno je za nju, pomislioje.

U kuhinji je Alice stišala svoj glas. Žena koja se predstavila kaodoktorica Farrell tražila je doktora Jennera. - Upravo se presvlači - rekla jeAlice - Mogu li mu ja prenijeti poruku?

- Molim vas, recite mu da ga je zvala doktorica Farrell da mu se ispričašto nije bila u uredu da mu da dokumentaciju o O'Keefeu - rekla je Monicanastojeći zadržati pribranost. - Pobrinut ću se da mu to dam sutra ujutro.

36. Poglavlje

Sada kada se sa sigurnošću ustvrdilo da je Renée Carter ubijena, nasnagu je stupio složen postupak pronalaženja i privođenja njezina ubojice.Dok je njezina prijateljica Kerianne zaštitnički sjedila uz nju, Kristina jeprepričavala detektivima ono malo što je znala o pokojnoj šefici.

Renée Carter radila je kao organizatorica javnih događanja, koja jedokasno spavala, zatim bila odsutna većinu dana, a navečer bi ostajala vanido kasnih sati. Provodila je malo ili nimalo vremena s vlastitim djetetom. -Pokazivala je više privrženosti prema svojoj labradorici Lab negoli premaSally - prisjetila se Kristina. - U ono malo vremena što je Kristina provela snjom, Renée nije imala nikakvog društva. Nije posjedovala običan telefon ukući, pa su joj svi pozivi koje je primala dok je bila u stanu stizali namobitel.

- Ja jednostavno ne znam mnogo o njoj - rekla je Kristina kao da seispričava. - Zaposlena sam preko agencije.

Barry Tucker pružio joj je karticu sa svojim podacima. - Ako se prisjetišnekoga koga bismo mogli kontaktirati, samo me nazovi. Dobro si se snašlašto si dijete odvela u bolnicu, a sad idi kući i odmori se. Mi ćemo se još čuti.

- Što će se dogoditi sa Sally? - upitala je Kristina.- Ne znamo još - odgovorio joj je Tucker. - Počet ćemo tražiti njezine

srodnike.- Ako i otkrijete tko je njezin otac, ne vjerujem da će je on htjeti

prihvatiti. Način na koji je gospođica Carter rekla kako je spreman pljunutinešto para, osim ako se nije šalila, ne zvuči mi baš kao da ju je bio voljanuzdržavati.

- Ne, ne zvuči.- A što s labradoricom? - upitala je Kristina - Ne možemo ju tek tako

ostaviti samu. Mogu li ju ja uzeti sa sobom? Kerianne i ja imamo stvarno

malen stan, ali moja majka obožava pse. Ona bi se pobrinula za nju. Znam dabi.

- Mislim da je to izvrsno privremeno rješenje - složio se Tucker - U redu.Ispratit ću vas djevojke dolje i pozvati vam taksi. Želim pričati s ljudima spulta. Moraju imati neki kontakt kojeg bi se moglo nazvati u slučaju dapostoji neki problem u stanu, a ne mogu dobiti gospođicu Carter.

Deset minuta kasnije, nakon što je ispratio mlade dame s Lab, BarryTucker predstavio se Ralphu Torreu, upravitelju zgrade, te ga počeoispitivati pošto mu je objasnio da je Renée Carter završila kao žrtvaubojstva.

Torre se pokazao kao izuzetno voljan za suradnju i rekao mu je kako seRenée Carter doselila u stan prije godinu dana. Prije nego što je potpisalaugovor o najmu, predočila je dokumente o svom financijskom stanju koji supokazali da je na svom prijašnjem poslu pomoćnice upravitelja restorana uLas Vegasu godišnje zarađivala sto tisuća dolara. Imovina joj je iznosila»više-manje oko milijun dolara«. Zapisala je Floru White kao kontakt uslučaju nužde. Torre mu je dao broj mobitela Whiteove i njezin poslovnibroj. - Znate li namjerava li obitelj gospođice Carter otkazati najam ovogstana? - upitao je nadobudno. - Imamo čitav popis ljudi na čekanju za stan spogledom na park.

- Ne bih znao - odgovorio je Barry odrješito i ponovo se uspeo do stanakako bi nazvao Floru White. Prvo je pokušao s mobitelom.

Javila se odmah na prvo zvono. Nejasan ton u njezinu glasu izmijenio sekada joj je Tucker rekao da je zove u vezi s Renée Carter.

- Stvarno me boli neka stvar za Renée Carter - odbrusila je White - Sinoćje ona bila zadužena zajedno važno događanje, a nije se uopće ni javila, akamoli pojavila. Što se mene tiče, možete joj slobodno reći da je otpuštena.

Tucker je odlučio pričekati s iznošenjem činjenice o smrti Renée Carter. -Ja sam detektiv Barry Tucker - rekao je. - Kada ste posljednji put vidjeliRenée Carter?

- Detektiv? Je li ona u nekoj nevolji? Je li joj se nešto dogodilo? -

Tuckerovu je iskusnom uhu šok u glasu Whiteove zazvučao iskreno.- Nema je doma od preksinoć - rekao je Tucker - Dadilja je morala

odvesti dijete u bolnicu.- Sigurno je upoznala nekog pravog frajera - rekla je White prezrivo. - Ne

bi joj to bio prvi put da se uputi tko zna gdje u privatnom avionu nekogakoga je tek upoznala. Koliko sam ja načula, ta mala često pobolijeva.

- Kada ste posljednji put vidjeli Renée Carter? - ponovio je Tucker.- Preksinoć. Postavljali smo crveni tepih za premijeru nekog šugavog

filma i organizirali zabavu nakon toga. Ali Renée se pokupila u deset.Trebala se naći s nekim. Ne znam s kim.

- Je li vam ikada pričala o ocu svojega djeteta ili o svojoj obitelji?- Ako joj je vjerovati, u što čisto sumnjam, pobjegla je od kuće sa

šesnaest godina, dobila neke manje ulogice u hollywoodskim filmovima, azatim živjela neko vrijeme u Las Vegasu. Upoznala sam je ovdje prijeotprilike tri godine. Bile smo hostese u istom klubu u Sohou. Onda je saznalada je trudna. Sigurno je dobila debelu otpremninu od dečka kako bi otišla izgrada jer je odjednom nestala odavde. Godinu dana nisam ništa čula o njoj.Onda me jednog dana nazvala. Vratila se u Vegas, ali joj je bilo dosadno.Nedostajao joj je New York. Ja sam pokrenula svoj posao s organiziranjemdogađanja i upitala sam ju zanima li je takav posao.

Tucker je pravio bilješke dok je Flora White pričala. - Pretpostavljamdaju je zanimao?

- Sto posto. Gdje se bolje može doći do još jednog tipa punog para?- Nikada nije pričala o djetetovu ocu?- Ako mislite na to je li mi rekla njegovo ime, onda je odgovor negativan.

Mislim da je primila mnogo novaca kako dijete ne bi bilo rođeno, ali jepotom odlučila da će joj biti bolje roditi ga kao adut da može tog lika držati ušaci.

Flora White pravo je vrelo podataka, pomislio je Barry, tip osobe koja jesan svakog detektiva u tijeku istrage, ali njezina je nehajno sirova procjena

Renée Carter u njemu pobudila snažno sažaljenje prema djetetu koje je sadau bolnici i koje bi moglo skončati, neželjeno i od koga.

- Javite mi kada čujete što je s Renée - rekla je Flora White. - Nisam jenamjeravala otpustiti. Ali mislim, naravno, da bih je mogla ubiti što se nijepojavila sinoć. S druge strane, jako je dobra u onome što radi. Kada je voljnaigrati na šarm, ljudi oko nje osjećaju se lagodno i nasmijani su te ponovodolaze k nama kada se još neki šugavi film prikazuje za njihove prijatelje.

- Gospođice White, bili ste mi od velike pomoći - rekao je Barry. - Rekliste mi da je Renée preksinoć ranije napustila zabavu. Znate li možda tko ju jeodvezao: vozač ili je uzela taksi?

- Taksi? Renée? Vi se šalite? Ona ima svoju vozačku službu i, majkomoja mila, vozač mora biti u uniformi i s kapom, a auto mora biti mercedes500 koji izgleda kao da je upravo stigao iz autosalona. Uvijek je nastojalaodavati dojam kao da je puna para.

- Znate li ime vozačke službe?- Svakako. I ja se također koristim njima. Ali ne izluđujem ih ovako kao

Renée. Oni vam se zovu Ultra-Lux. Dat ću vam telefonski broj. Broj je... -zastala je. - Pričekajte minutu, nikad ne pamtim brojeve. Evo, imam ga ovdje.

Došao je trenutak da se Flori White kaže kako Renée Carter više nikadneće nazočiti budućim predstavama.

Nakon što je saslušao jauke nevjerice i uspio je primiriti, Barry Tucker jezatražio da se ujutro sastanu u uredu okružnog tužitelja kako bi potpisalaizjavu kojom potvrđuje upravo izrečene činjenice.

Nekoliko minuta kasnije, dok je detektiv Dennis Flynn pretraživao radnistol Renée Carter u potrazi za bilo kakvom informacijom o njezinimsrodnicima, Barry Tucker je pričao sa službenikom vozačke službe Ultra-Luxkoji mu je ispričao da je Renée Carter odvezena do bara u aveniji East End, ublizini palače Grade, te da je rekla vozaču kako je ne mora čekati.

- Nedostajalo nam je osoblja te večeri - objasnio je čovjek - i kada sevozač gospođice Carter pojavio tvrdeći da je slobodan, htio sam biti potpunosiguran da je sve shvatio kako treba. Nije mi trebalo to da me zove i vrišti

kako vozač nije ondje. Moj kolega je ustrajao na onome što je rekao. Rekaomi je da mu je gospođica Carter rekla kako će je do stana odbaciti čovjek skojim se trebala sastati zato što je živjela nedaleko od Central Park Westa. Atada mi je rekao još nešto. Možemo to uzeti kao trač, ako me razumijete, alivam može i pomoći. Kada bi Renée bila dobro raspoložena, ponašala seuistinu srdačno. U svakom slučaju, preksinoć se smijala i ispričala momkolegi kako taj njezin tip misli da je švorc, tako da nije htjela da ju čekaluksuzni automobil kada ode sa sastanka.

37. Poglavlje

Monica je bila psihički i fizički uzdrmana i krv joj je curila s dobranoogrebene ruke i noge, ali je ipak odbacila prijedlog nekolicine prolaznika dase pozove hitna pomoć. Vozač autobusa, koji je pomislio da ju je pregazio,drhtao je tako snažno da mu je trebalo dvadeset minuta dok nije bio spremannastaviti svojim putem.

Na poprište događaja, koje je postalo središte pažnje čitavog trga Union,stigao je i policijski automobil na poziv žene koja je također bila uvjerena daje Monica završila pod kotačima.

- Stvarno vam ne mogu reći kako se to dogodilo - začula je Monicavlastiti odgovor. - Nipošto nisam pokušavala prelaziti preko ceste jer se nasemaforu već pojavljivalo crveno. Pretpostavljam da je osoba iza mene bila unaletu, a ja sam joj se našla na putu.

- Nije to bila nezgoda. Jedan te čovjek namjerno gurnuo - ustrajavala jestarija žena ispred čitave gomile čiji je glas nadjačao komentare ostalihgledatelja.

Monica se zbunjeno okrenula prema njoj. - Oh, to je nemoguće - pobunilase.

- Znam o čemu govorim! - Žena je sva bila omotana šalom, ovratnikkaputa stajao joj je uzdignut, lice su joj napola prekrile okrugle naočale, usnesu joj se stisnule u tanku crtu i kao svjedokinja je potezala policijskogslužbenika za rukav.

- On ju je gurnuo - inzistirala je. - Stajala sam tik iza njega. Odgurnuo melaktom u jednu stranu, potom ponovo ispružio ruke i tako ju gurnuo da jejednostavno poletjela.

- Kako je izgledao? - brzo je upitao policajac.- Kršan tip. Ne debeo, već kršan. Nosio je jaknu s kapuljačom koja je

bila podignuta. Nosio je tamne naočale. Kome trebaju tamne naočale kada je

već mračno? Mogu vam reći i to da nije bio mladić. Meni se čini se da jesvakako prešao četrdesetu. I nosio je debele rukavice. Vidite li ovdje ikogatko još nosi rukavice? I je li učinio ono što i mi ostali kada smo pomislili dabi jadnica mogla biti mrtva? Je li stao vikati ili vrištati ili pokušati pomoći?Nije. Okrenuo se, prokrčio sebi put kroz gomilu i ispario.

Policajac je gledao Monicu. - Imate li osjećao da vas je netko mogaogurnuti?

- Da. Da, imam, ali ne mogu vjerovati da je to bilo namjerno.- To ne znamo - rekao je policajac odlučno. - Ima poremećenih ljudi koji

guraju druge pod vlakove ili autobuse. Možda ste upravo nabasali na jednogtakvog.

- Onda se smatram sretnom što još stojim ovdje. - Želim doći kući,pomislila je Monica. Ali trebalo je još proći petnaest minuta da kažepolicajcu kako je liječnica i da se sama može pobrinuti za ogrebotine, da muda svoje ime, adresu i telefonski broj za policijski zapisnik i potom jekonačno mogla ući u taksi koji ju je čekao i pobjeći. Stavila je svojusmrskanu torbu iza sebe, naslonila glavu unatrag i sklopila oči.

Čim je stupila na pločnik, ponovo je osjetila oštru bol u ruci i nozi, azatim i opori smrad autobusa koji se nadnio nad njom. Pokušavala je umiritisamu sebe, ali je taksist vidio gužvu i htio pričati. Pokušavajući se suzdržatiod drhtanja, odgovarala je jednosložnim riječima na njegov suosjećajan govoro tome kako treba postojati neki način da se luđake prisili na redovitouzimanje lijekova kako ne bi išli ulicama spremni na zlo i ozljedivali nedužneljude.

Potpuna svijest o tome da je bila tako blizu smrti javila joj se tek kada jekonačno stigla u svoj stan te zatvorila i zaključala vrata. Možda sam trebalaotići u bolnicu, pomislila je. Nemam ništa u medicinskom ormariću što bi memoglo smiriti. Tada je shvatila, kad joj se krv već skorila na ruci i nozi, da jezaboravila na to da Ryan Jenner dolazi po dokumentaciju o MichaeluO'Keefeu.

Imam njegov kućni broj, pomislila je. Dao mi ga je preksinoć. Nazvat ću

ga i ispričati se. Hoću li mu ispričati što se dogodilo? Da, hoću. Ako seponudi da dođe, držim ga za riječ. Dobro bi mi došlo društvo.

Dobro bi mi došlo Ryanovo društvo, rekla je samoj sebi.U redu, priznaj to, pomislila je.On te privlači, i to jako.Njegov kućni broj i broj mobitela nalazili su se u malom adresaru koji je

uvijek nosila u svojoj torbi. Mršteći se na prizor polomljene pudrijere isunčanih naočala, počela je preturati po torbi u potrazi za adresarom. Biralaje Jennerov kućni broj, prvi koji joj je bio na popisu, dok je još sjedila zastolom u kaputu. Ali kada se žena javila i rekla kako se Ryan presvlači,Monica je ostavila poruku da će mu poslati dokumente ujutro.

Tek što je spustila slušalicu, telefon je zazvonio. Zvao je Scott Alterman.- Monica, slušao sam radio i čuo da te autobus skoro pregazio, da te netkogurnuo? - Iznenadilo ju je to što su novinari objavili njezino ime i pitala sekoliko je njezinih prijatelja čulo tu vijest.

Scottov glas zvučao je šokirano i zabrinuto, a Monicu je to utješilo iumirilo. Javila su joj se sjećanja na to kako je Scott bio ljubazan premanjezinu ocu dok je bio u staračkom domu te da ju je upravo on nazvao da jojkaže kako joj je otac preminuo.

- Jednostavno ne mogu vjerovati da je to istina - rekla je drhtavimglasom. - Mislim na to da sam gurnuta, da to nije bila nezgoda.

- Monica, zvučiš mi prilično potresena. Jesi li sama sada? - Jesam.- Mogu doći za deset minuta. Hoćeš li me pustiti? Iznenada je osjetila

kako joj se grlo steže i suze joj naviru na oči. Monica je odgovorila: - To bibilo lijepo. Stvarno mi sada treba društvo.

38. Poglavlje

Sve se odvijalo savršeno. Sammy Barber pokupio je novac od DougijaNaivčine Langdona, odvezao se do jednog skladišta u Long Island Cityju ipohranio sve one predivne novčanice od sto dolara u svoj sef smješten uprostoru koji je unajmio za sebe. Zatim je, u najboljem mogućemraspoloženju, nazvao ured Monice Farrell u pet i trideset predstavljajući sekao doktor Curtain, u čast tipa s kojim je dijelio zatvorsku ćeliju dok ječekao svoje suđenje. Tajnica mu je rekla da je doktorica Farrell otkazala svesvoje sastanke zbog hitnog slučaja u bolnici.

Imao je novce. Bio je zbrinut za čitav život. Ustvari, osjećao je kako ježivot dobar. Sammy je bio uvjeren kako je ovo njegov sretan dan i htio jeobaviti svoj posao. Zato je pohitao do bolnice i pronašao mjesto zaparkiranje preko puta glavnog ulaza, onog kojeg je doktorica već nekolikoputa koristila kada ju je pratio prije nekog vremena. Predomislio se i odlučioda će je gurnuti pod autobus.

Čekao je već sat i pol kada je spazio Farrell kako silazi stubama. Dva sutaksija bila u prolazu, ali se ona nije obazirala na njih i skrenula je udesnoprema Četrnaestoj ulici.

Kladim se u sve na svijetu da će se prošetati do svog ureda, pomislio jeSammy dok je sa sjedišta suvozača uzimao rukavice i tamne naočale. Stavioih je na sebe, izašao iz automobila i počeo ju pratiti na razmaku od nekihdvjestotinjak metara. Nije hodala brzo, ni približno onako brzo kao kad ju jepratio prošlog tjedna. Večeras je na ulicama gomila ljudi, a i to je takođerdobro.

Na trgu Union uvidio je svoju priliku. Svjetlo je prelazilo u crveno, aliljudi su još uvijek jurcali preko ceste prije nego što automobili navale. Busje prelazio Četrnaestu ulicu krećući se prema autobusnom stajalištu. Farrel jestajala na rubu pločnika.

Sammy joj se začas stvorio iza leđa, dok je bus bio udaljen tek nekoliko

koraka, gurnuo ju je i s nevjericom promatrao kako se nekako uspjelaotkotrljati od guma. Začula se škripa kočnica i autobus je nastavio voziti cik-cak u bezuspješnom pokušaju zaustavljanja. Znao je da je starica do njegavidjela kada je gurnuo Farrell pa je, pokušavajući ne paničariti, uvukao glavuu ramena dok je prolazio pokraj nje i uputio se prema centru grada.

Nakon što je prešao tri četvrti, okrenuo se udesno i skinuo rukavice,naočale te spustio kapuljaču svoje sportske jakne. Pokušavajući izgledatinenapadno, normalnim je korakom prošetao natrag do svog automobila. Alikada je stigao do mjesta s kojeg ga je već mogao vidjeti, u nevjerici je zuriou prizor gledajući kako s gumama u lancima stoji na kamionu vučne službe.

Nadoplata parkirališnog mjesta. U žurbi da počne pratiti Monicu Farrellzaboravio je nadoplatiti parkirališno mjesto. Nagon mu je nalagao da ode iriješi to s vozačem kamiona, ali se umjesto toga okrenuo natrag te pošao kućipješice. Znam da odvoze aute na neko odlagalište pokraj autoceste WestSide, pomislio je nastojeći ostati usredotočen. Ako ona starica ispričapolicajcima kako je Farrell bila gurnuta i da im moj opis, ne mogu se pojavitiu ovoj odjeći i zatražiti natrag svoje auto.

Osjetio je kako mu znoj izbija na čelo. Ako je starica stvarno pričala spolicajcima i ako su je oni uzeli za ozbiljno, mogli bi skužiti da je netkovrebao na doktoricu, a to bi ih opet odvelo do mog auta koji sada odvoze sulice preko puta bolnice. Ako me onda budu provjeravali, saznati će da imamdosje. Možda će htjeti doznati što sam radio parkiran blizu bolnice i gdje sambio u vrijeme kada je trebalo nadoplatiti parking, u vrijeme kada je doktoricagurnuta...

Smiri se. Smiri se. Sammy je prošetao centrom do svog stana na LowerEast Sideu, presvukao se i odjenuo košulju, kravatu, sportsku jaknu, hlače iobuo ulaštene cipele. Nazvao je informacije sa svog mobitela na pretplatu te,nakon što ga je kompjutorski glas koji je zujao »spojit ću vas s operaterom«zvjerski iživcirao, konačno dobio potrebni broj.

Glas pun dosade rekao mu je da ponese vozačku dozvolu, podatke oosiguranju vozila i o registracijskim pločicama te da sa sobom donesegotovinu kako bi mogao preuzeti automobil. Sammy mu je dao broj svoje

vozačke. - Je li stigao?- Je. Evo baš sad.Nakon dvadeset frustrirajućih minuta u taksiju koji je plazio uzanim

ulicama Manhattana do Tridesetšeste zapadne ulice, Sammy je pružio svojuvozačku dozvolu službeniku u nadzornoj kućici. - Osiguranje i registracijaostali su mi u pretincu u vratima automobila - rekao je nastojeći zvučatisrdačno. - Posjetio sam prijatelja u bolnici i zaboravio nadoplatiti parkiranje.

Je li to trebao reći? Je li službenik gledao u njega znajući da laže?Sammy je bio prilično siguran da ga je mladi policajac čeličnim pogledomprocijenio onako »na prvu«. Ali možda sam samo nervozan, pomislio je,pokušavajući umiriti samog sebe dok je šetao prema automobilu da uzmedokumente o osiguranju i registraciji. Naposljetku je završio s»papirologijom«, platio kaznu i mogao otići.

Tek je prošao jednu četvrt kada mu je zazvonio mobitel. Zvao je DougLangdon. - Pa, ovo si zabrljao - rekao je glasom drhtavim od bijesa. - Čitavgrad zna da je zgodna mlada liječnica gurnuta pod autobus te da je zamalopoginula. I tvoj opis je također prilično točan. Kršan tip srednjih godina utamnoj sportskoj jakni. Jesi li joj kojim slučajem ostavio i svoju posjetnicu?

Iz nekog je razloga panika u Langdonovu glasu natjerala Sammyja da sesmiri. Nije htio da se Langdon razjari i potpuno izgubi kontrolu. - Koliko imasredovječnih kršnih tipova koji šetaju ulicama Manhattana u tamnoj sportskojjakni? - zatražio je odgovor. - Odmah ti mogu reći što će policajci pomisliti.Ako uistinu povjeruju toj staroj vještici, pomisliti će da je to uradio jedan odonih tipova koji su zaboravili popiti svoje lijekove. Koliko njih pošandrca ipočne gurati ljude pod vlakove? Zato se prestani brinuti. Nad tvojom jedoktoricom večeras stajala sretna zvijezda. Sljedeći put stajat će nada mnom.

39. Poglavlje

Barry Tucker napustio je svog kolegu Dennisa Flynna kako bi u stanuRenée Carter pričekao da policijski tehničar zapečati vrata. - Ta je gospođicadefinitivno bila neoprezna s nakitom - primijetio je Flynn. - Ovdje ležerazbacane uokolo mnoge stvari koje izgledaju skupocjeno, tamo na onompladnju ili u ladicama, a još je više toga po ormarskim kutijama.

- Ti samo nastavi tražiti što god upućuje na najbližeg srodnika - rekao muje Tucker. - I sastavi popis svih ljudi koje si našao zabilježene u njezinurokovniku. Zatim započni s muškarcima i provjeri njihove adrese u imenikuManhattana. Pogledaj stanuje li tko od njih stanuje ovdje u blizini. Ja idem dobara u kojem se Carter imala susresti s tipom koji bi mogao biti djetetovotac.

Dok je govorio, izvadio je Renéeinu sliku iz okvira. - Uz malo sreće, ovajbismo slučaj mogli brzo riješiti.

- Uvijek se tome nadaš - hladno je primijetio Flynn.- Dennise, u ovu je priču uključeno i dijete koje će završiti u domu za

nezbrinutu djecu ako ne uspijemo pronaći srodnika koji bi ju prihvatio -podsjetio ga je Barry Tucker.

- Nakon onoga što smo čuli od dadilje, meni se čini da će tom djetetubolje biti u domu negoli što mu je bilo s majkom - tiho je komentirao Flynn.

Ta se primjedba zadržala u glavi Barryja Tuckera dok je vozio kroz graddo restorana u blizini palače Gracie gdje je vozač ostavio Renée Carter kakobi se sastala s tajanstvenim čovjekom. Pokušao je zamisliti jedno od svojedjece kako leži samo u bolnici, bez ijednog srodnika ili bliskog prijatelja dase pobrinu za njega. Nikada na svijetu se to ne bi moglo dogoditi, pomislioje. Da se nešto desi meni i Trish, obje bake, a da i ne spominjem tri Trishinesestre, borile bi se za skrbništvo.

Restoran je izgledao kao tipičan engleski pub. Šank se nalazio uprodužetku ulaza i Barry je mogao vidjeti da u blagovaonici nije moglo biti

više od dvanaest stolova. Izgleda kao kvartovsko mjesto za izlazak, pomislioje. Kladim se da imaju mnogo stalnih mušterija. Nadajmo se da je RenéeCarter bila jedna od njih. Primijetio je da su svi stolovi bili zauzeti, kao ivećina stolica za šankom.

Prošetao je do ruba šanka, pričekao dok konobar nije došao uzetinarudžbu, a zatim je izvadio svoju zlatnu značku i pokazao sliku RenéeCarter preko pulta.

- Prepoznajete li ovu ženu? - upitao je.Konobar je iskolačio oči. - Da, svakako. To je Renée Carter.- Kada je posljednji put bila ovdje?- Preksinoć, u utorak, oko deset i pol, desetak minuta prije ili kasnije.- Je li bila sama?- Došla je sama, ali ju je neki tip čekao. Ponudio joj je stolicu za šankom,

ali mu je ona rekla kako je bolje da sjednu za stol.- Kakav je stav imala prema čovjeku s kojim se sastala?- Otresit.- Znate li tko je on?- Ne znam. Mislim da nikad prije nije bio ovdje.- Kako je izgledao?- Kasne četrdesete ili rane pedesete. Tamnokos. Stvarno zgodan lik, a ni

odjeća mu, da vam budem iskren, nije baš bila s tržnice.- Kakav je on imao stav prema Renée Carter?- Nije joj se veselio. Moglo se primijetiti da je nervozan. Strusio je dva

viskija prije nego što se ona pojavila.- I onda su sjeli za stol?- Da. Većina stolova je tada bila slobodna. Zatvorili smo kuhinju u deset.

Dok su još stajali za šankom, naručio je dva viskija i rekao nešto u stilu:»Pretpostavljam da ti se još uvijek sviđa skup viski?«

- Što mu je ona odgovorila?

- Nešto poput: »Ne mogu više sebi priuštiti skupi viski, ali vidim da timožeš.« Mislim, zvučalo je glupo od nekoga tko je uvijek bio ulickan kaoRenée Carter.

- U redu. I tako su otišli za stol. Koliko dugo su ostali?- Nisu ostali dovoljno dugo ni da popiju piće do kraja. Promatrao sam ih

zato što tada nije bilo prometa, a nisam imao ništa pametnije za raditi. Vidiosam da joj je pružio vrećicu koju je nosio sa sobom - znate, jednu od onihpoklon-vrećica. Zgrabila mu je to, ustala tako brzo da je skoro prevrnulastolicu i odšetala s nosom do neba i izrazom na licu koji bi sledio i onenajtvrđe. On je bacio pedeset dolara na stol i pojurio za njom.

- Biste li prepoznali tog čovjeka da ga ponovo vidite?- Svakako. Nikad ne zaboravljam lica. Gospodine detektive, zar se nešto

dogodilo Renée?- Da. Ubijena je nakon što je napustila restoran. Te večeri nije ni stigla

kući.Konobarovo je lice problijedjelo. - Bože moj, baš šteta. Je li bila

opljačkana?- To još ne znamo. Koliko je često Renée Carter dolazila ovamo?- Jednom ili dvaput mjesečno. Uglavnom na noćni aperitiv i nikada nije

bila sama. Uvijek s nekim tipom.- Znate li ime ikoga od ljudi s kojima je bila?- Naravno, u svakom slučaju poznajem nekoliko njih. Sad ću vam

sastaviti popis.Konobar je uzeo notes i olovku. - Da vidimo - promrmljao je sebi u

bradu. - Bio je Les... - Svjestan kako ljudi za šankom gledaju u njega, čvrstoje stisnuo usnice, a zatim se uspravio i požurio duž šanka do čovjeka koji jesjedio sam i nalijevao si pivo.

Predosjećajući da se konobar nečega prisjetio o Renée Carter, BarryTucker ga je pratio do reda barskih stolica. Stigao je na vrijeme da čuje: -Rudy, bio si ovdje u utorak navečer i primijetio si kako je Renée Carter

otišla sva užurbana. Upravo sam se sjetio da si mi rekao kako te iznenadiloto što je tip koji je bio s njom imao dovoljno novca da plati piće. Znaš likako mu je ime?

Rudyju su se obrazi zacrvenjeli i počeo se smijati. - Naravno da znam.Peter Gannon. On ti je onaj tip kojeg nazivaju »producent-gubitnik«. Sigurnosi čitao o njemu. Taj ti je položio više jaja na Broadwayu negoli što imakokošiju na poljoprivrednom dobru.

40. Poglavlje

U petak ujutro Monica se probudila u šest i petnaest i ostala još dugo ukrevetu mirno pipajući bolne dijelove tijela. Lijeva ruka i noga bile su jojjako ogrebene. Osim toga, silina udarca bila je tolika da je osjećala modrice ibol u dnu leđa. Obećala si je da će od sljedećeg tjedna svako svoje jutrozapočinjati kupanjem u jacuzziju umjesto brzim tuširanjem.

Pošto je donijela takvu odluku, usmjerila je svoju pozornost na sinoćnjedogađa je. Nakon što ju je nazvao Scott Alterman i kada je shvatila da suneki od njezinih prijatelja čuli na radiju što joj se dogodilo, odmah jepromijenila poruku na telefonskoj sekretarici, i ona je sada glasila: - Bok,ovdje Monica. Znam da ste možda čuli vijest o mojoj nesreći. Sve je unajboljem redu, ali sam se odlučila malo odmoriti tako da večeras nećuodgovarati na poruke. Svejedno vam hvala što ste nazvali.

Tada je isključila zvono na telefonu. Otišla je u kupaonicu s osjećajemolakšanja što je izbjegla zabrinute pozive koji će joj sigurno stizati. Tu jeskinula poderanu odjeću, spužvom isprala skorenu krv s ruke i noge,premazala ozlijeđene dijelove tijela antibiotičkom otopinom i presvukla se upidžamu i vuneni ogrtač još dršćući od posljedica gotovo smrtonosnogsudara.

Kada je Scott stigao, njegova zabrinutost za nju bila je tako očito iskrenada je trenutno zaboravila na to da Ryan Jenner ima vezu s drugom ženom.Scott ju je uzeo za ruku i ustrajao na tome da legne na kauč. - Monica,blijeda si kao krpa i ruke su ti ledene - rekao joj je. Položio joj je jastuke izaglave, pokrio je vunenim pokrivačem i pripremio joj topli alkoholni napitakda se ugrije. Tada je, s obzirom na to da nije ništa večerala, otvorio hladnjak,uzeo sir i rajčice te joj složio ukusan tost. - Moj specijalitet - rekao je veselo.

Lijepo ga je vidjeti, priznala si je sada Monica dajući sebi još desetminuta na kauču prije negoli ustane. Nije mu namjeravala ništa reći o OlivijiMorrow, ali se ipak našla u situaciji da mu objašnjava događaje proteklih

nekoliko dana i svoje razočaranje time što je Olivia Morrow umrla prije negošto je mogla s njom popričati o svojoj baki.

Scott je, unatoč svemu, dao brz odgovor. - Monica, kladim se da OliviaMorrow ima nekakve veze s Gannonima. Vjeruj mi. Doznat ću to. Tvoj otacje vjerovao da bi Alexander Gannon mogao biti njegov otac. Postoji mnoštvočlanaka o Alexanderu Gannonu, a u nekima od njih su i njegovi biografskipodaci. Kada sam vidio slike koje je tvoj otac skupio te usporedio njega iGannona u istoj dobi tijekom njihovih života, bio sam zaprepašten. - Govorioje ubrzano, očito uzbuđen činjenicom da bi mu Monica mogla dopustiti da jojpomogne.

Scott je prije odlaska rekao: - Monica, ovo ću ti reći jednom i više seneću vraćati na to. Jako mi je žao što sam bio toliko glup da te pozivam navečeru dok sam još bio u braku s Joy. Ako mi dopustiš da te sada viđam, toće biti prijateljski. Dajem ti časnu riječ da neću ni na koji način uraditi neštošto bi te dovelo u neugodan položaj. Učinimo ovako. Ja ću pronjuškati oOliviji Morrow, a za dva tjedna te zovem na večeru. I nazvat ću Joy da ti sejavi. Važi?

Rekla sam mu da bi to bilo u redu, pomislila je Monica. I bit će, ako jeiskren u tome da samo želi obnoviti naše prijateljstvo i ništa više. Scott je biodobar očev prijatelj u bolesti, a nikada neću zaboraviti koliko mi je bio odpomoći kada je tata preminuo.

Kada je raskrstila s tim mislima, Monica se pridigla. Mršteći se od bolikoju je osjećala u ruci i nozi, polako je ustala iz kreveta, otišla do kupaonicei odvrnula pipe na jacuzziju.

Veoma topla i pjenušava voda pomogla joj je s ukočenošću, i prije negošto se odjenula, već se osjećala bolje. Pristavila je malen kotlić za kavu teotišla do spavaće sobe. Izgledam kao duh, pomislila je nanoseći sjenilo nalice, a zatim je svezala kosu i pričvrstila ju kopčom.

Ostavi je tako. Dobro izgleda.Sjećanje na Ryana koji joj je to rekao prije dva tjedna, kada je mali

Carlos otkopčao ovu istu kopču, iznenada je uzrokovalo da je osjetila knedlu

u svome grlu, a na oči su joj počele navirati suze koje nije htjela isplakati.Odlučila je da će nazvati Nan i zamoliti je da odnese dokumentaciju oO'Keefeu u Ryanov ured. Ne želim naletjeti na njega, a odsad pa nadalje zato nema ni pravog razloga. Bolnica je velika.

Dok si je ulijevala kavu u šalicu, došla je do konačne odluke da odbacimogućnost kako je bila namjerno gurnuta. Kao što sam rekla Scottu, ako metaj čovjek samo htio pogurnuti kako bi mogao prijeći prije negoli se pojavicrveno, vjerojatno je bio prestravljen kad je vidio da bih mogla bitipregažena. Zato me i ne čudi da je pobjegao. Većina ljudi bi to isto uradila usličnoj situaciji.

U taksiju na putu do bolnice Monica je nazvala Nan, a potom uputila jošjedan poziv da se raspita o Sally Carter. S olakšanjem je saznala da je Sallydobro provela noć, ali se razjarila kada je doznala da joj majka još nije došlau posjet. Obavijestit ću socijalnu službu još ovog jutra, zaklela se.

U bolnici je prvo zastala da posjeti Sally. Mirno je spavala, pa Monicanije htjela riskirati da ju probudi. Sestra na dužnosti izvijestila ju je kako jeSallyna temperatura pala na samo stupanj iznad normalnog te da ju je prošaonapadaj astme. - Doktorice, sinoć, nakon što ste otišli, kada se ona probudila,pomislila sam da plače za mamom, a ona je zapravo govorila »Monny«.Mislim da je možda čula prošlog tjedna da vas ostala djeca zovu doktoricaMonica.

- Ne bi me to začudilo - rekao je poznati glas. - Čuo sam da imate takavutjecaj na svoje pacijente.

Monica se brzo okrenula. Bio je to Ryan Jenner. - Sumnjam da Sally znamoje ime - rekla je hvatajući pogled koji je sestra upućivala njoj i Ryanu tedodala: - Doktore Jenner, mogu li popričati s vama nasamo?

- Naravno - rekao je tonom podjednako službenim kao što je bio i njezin.Prošetala je s njim hodnikom. - Poslala sam dokumentaciju o MichaeluO'Keefeu u vaš ured - rekla mu je.

- Upravo je stigla. Vaša tajnica mi je rekla da ćete vjerojatno obići Sally.Monica, čuo sam što ti se dogodilo sinoć. Je li moguće da si bila gurnuta?

Bože moj, ne mogu zamisliti koliko je to bilo zastrašujuće.- Ryane, u redu sam. Moram te zamoliti da me ne posjećuješ na ovom

katu, osim ako nije riječ o nekom pacijentu. Imam osjećaj da se šire nekitračevi o nama.

Pogledao ju je. - I to ti se ne sviđa?- Ne, ne sviđa mi se. I mislim da se ni tebi ne bi trebalo sviđati.Nije čekala da odgovori nego je ušla u pedijatrijsko krilo bolnice kako bi

obavila vizitu ostalih malih pacijenata pod njezinom skrbi.

41. Poglavlje

Nakon početnog napadaja panike pri pomisli na to da je ubio OlivijuMorrow, doktor Clayton Hadley se sabrao pretresajući svaki detalj njegovaposljednjeg posjeta Oliviji.

U utorak navečer rekao je službeniku na pultu da se gospođica Morrowosjeća jako loše te da je zamolio Oliviju da ne stavlja zasun na ulazna vratakako ne bi morala ustajati iz kreveta da mu otvori. Da je zasun bio stavljen,rizik bi bio mnogo veći - ona osobno bi mu morala otvoriti vrata. Ali zasunnije bio stavljen i on se bešumno mogao ušuljati u stan.

Spavala je kada je na prstima ušao u njezinu sobu, ali se odmahprobudila čim se nadnio nad nju. Olivia je imala noćnu lampu pokrajkupaoničkih vrata i vidio je da je njezin izraz lica, kada ga je prepoznala, odzačuđenog postao uplašen.

Spavala je na dva jastuka svog prostranog kreveta, a još dva su stajalapokraj nje. Jednom davno, kada joj je došao u kućni posjet nakon što jepretrpjela blaži srčani udar, objasnila mu je da ponekad sa sobom poneseujutro šalicu čaja i novine, a ove dodatne jastuke stavi iza leđa.

Dok je pružao ruku prema jednom od tih jastuka, misao koja mu jeprostrujila glavom bila je: »Ona zna da ću je ubiti.« Sjeća se kako joj jerekao »Olivia, žao mi je« dok joj je držao jastuk na glavi.

Bila je krhka žena, ali ga je šokiralo s kojom ga je silinom nastojalaodgurnuti. To nije moglo trajati duže od minute, ali njemu se činilo kaočitava vječnost dok se njezine smežurane ruke konačno nisu opustile inemoćno pale na postelju.

Kada je sklonio jastuk, vidio je da se Olivia u borbi ugrizla za usnu. Najastuku kojim ju je gušio bila je samo jedna kap krvi. Nervozno je razmatraomogućnost da ga zamijeni s onim koji joj je stajao pod glavom, ali je shvatioda bi prizor krvi na tom mjestu mogao podići neke sumnje. Stoga je otrčao doormara gdje je stajala krevetnina. Na srednjoj polici pronašao je još dva

uredno posložena kompleta plahti i jastučnica. Jedan je bio kremaste boje, adrugi blijedo ružičaste. Onaj s kreveta bio je boje breskve.

Hadley je odlučio da mora iskoristiti priliku i zamijeniti umrljanujastučnicu s onom ružičastom. Nije neka razlika, tješio je samoga sebe, a akotko i primijeti, vjerojatno će pomisliti kako se druga jastučnica boje breskvezagubila u praonici. Znao je da Olivia svaki tjedan šalje svoju posteljinu upraonicu jer se šalila kako su fine pamučne posteljine, koje je davala nastručno pranje i glačanje, jedan od njezinih luksuza.

Dok je zamjenjivao jastučnicu, s užasom je primijetio kako je krv prodrlai na sam jastuk. Uspaničio se, no znao je da je najbolje rješenje zamjenajastučnice, nakon čega mu jedino preostaje nadati se da to nikada neće bitizamijećeno.

Smotao je krvlju umrljanu jastučnicu i ugurao je u gornji džep svogkaputa, a zatim je stao pretraživati stan u potrazi za Catherininim fasciklom.Olivia ga je opunomoćila da bude izvršitelj njezine oporuke i dala mukombinaciju svog sefa tako da, kada dođe vrijeme, oporuka bude izvršenabez odgode. Bio je to veoma jednostavan dokument. Manji dio oporučneimovine ide dugogodišnjim službenicima zgrade te njezinoj čistačici. Sve unjezinu stanu, njezin automobil i nakit treba biti prodano. Novac od prodaje,kao i omanji portfelj njezinih dionica i obveznica ide raznim katoličkimdobrotvornim ustanovama. U oporuci je zapisano kako je dogovorila i platilapogreb u grobnoj kapelici Frank E. Campbell. Nije zatražila da se organizirabdijenje nad odrom, već da se kremira nakon mise u crkvi Sv. Vincent Ferrer.Urna s pepelom bit će zakopana u grobu njezine majke na groblju Calvary.

Oporuka je stajala u sefu kao i nekoliko komada njezina nakita - biseri,mali dijamantni prsten i naušnice - koji nisu vrijedili više od nekoliko tisućadolara.

Ali na svoje zaprepaštenje, ondje nije pronašao Catherinin fascikl.Potpuno svjestan toga da bi službenik za pultom zgrade mogao primijetitikoliko se dugo zadržao, Clay Hadley je bezuspješno pretražio svakicentimetar Olivijina stana. No Catherinin fascikl nije bio ondje.

Što je uradila s njim, Clay je očajnički zapitao samoga sebe. Postoji li

ikakva mogućnost da ga je uništila, a potom se predomislila u vezi sotkrivanjem istine nakon što se čula s Monicom Farrell? Bilo je to jedinorazumno objašnjenje koje je mogao smisliti. Službenik ga je zaustavio naizlasku iz zgrade. - Doktore, kako je gospođica Morrow? - upitao ga jezabrinuto.

Pažljivo važući svoje riječi, Clay mu je odgovorio: - Gospođica Morrowje veoma, veoma bolesna žena. - Zatim je grubljim glasom dodao: - Neće bitis nama duže od nekoliko dana, najviše tjedan.

Sljedeće večeri, kada je zaprimio poziv da je Olivia pronađena mrtva,sjedio je s Monicom Farrell u Olivijinu dnevnom boravku. Nakon što jestigla ekipa hitne pomoći, Monica se nijejoš dugo zadržala. Nije im imala štoreći osim da je došla jer se trebala naći s Olivijom Morrow. Gledajućiunatrag, Clay je pohvalio samoga sebe kako je izvrsno izašao na kraj sliječnicima objašnjavajući im da je Olivijin dugogodišnji liječnik, da je bilaneizlječivo bolesna, da ju je sinoć preklinjao da ode u dom za zbrinjavanjenemoćnih... A kada je stigao mrtvozornik iz Campbella, liječnici su joj napalac objesili etiketu s podacima, a on je potpisao smrtovnicu.

Nakon besane noći i uzrujanog telefonskog poziva Dougu, Clay se cijeličetvrtak bavio uklanjanjem bilo kakvog tračka sumnje u njegovu vezu sOlivijinom smrću. Nazvao je Times i dao objaviti osmrtnicu, nazvao je malibroj ljudi iz Olivijina adresara, organizirao misu zadušnicu i nazvao ovršiteljakojeg je otprije poznavao te s njim dogovorio sastanak u stanu kako bi seizvršio popis cjelokupne imovine. Potom je, nakon što je osjetio da je učiniosve što je mogao da se predstavi u svjetlu brižnog prijatelja i izvršiteljaoporuke, uzeo tablete za spavanje i pošao u krevet.

U petak ujutro u devet sati, prvi telefonski poziv koji mu je stigao u uredbio je od čovjeka kojeg nije poznavao, Scotta Altermana. - Raspituje se oOliviji Morrow - obavijestila ga je tajnica.

Tko je taj tip, pitao se Hadley osjećajući kako mu se želudac grči. - Spojime - rekao je.

Scott se predstavio. Ja sam prijatelj doktorice Monice Farrell. Vjerujemda ste se vas dvoje upoznali u stanu Olivije Morrow u četvrtak navečer.

- Jesmo. - Kamo ovo vodi, pitao se Hadley.- Samo večer prije smrti gospođica Morrow rekla je doktorici Farrell

kako je poznavala njezinu baku. Pod tim je svakako mislila na njezinu pravubaku. Iz onog što ste ispričali doktorici Farrell, vi ste bili dugogodišnjiprijatelj gospođice Morrow, kao i njezin liječnik te izvršitelj njezine oporuke.Kao takav sigurno nešto znate o obiteljskoj povijesti gospođice Morrow?

Hadley je nastojao zadržati staložen glas. - To je u potpunosti točno. Prvosam bio kardiolog njezine majke, a poslije i njezin. Olivia je bila jedinica.Njezina je majka umrla prije mnogo godina. Nikada nisam sreo nijednogdrugog njezina srodnika.

- A gospođica Morrow vam nikad nije pričala o svojoj prošlosti?Budi blizu istine, ali ne idi u detalje, upozorio se Hadley.- Znam da mi je Olivia rekla kako joj je otac umro prije njezina rođenja te

da se njezina majka preudala. Kada sam ih ja upoznao, majka joj je već biladrugi put udovica.

Tada je došlo pitanje od kojeg se Hadleyu grlo osušilo. Alterman jeupitao: - Doktore Hadley, je li istina da ste vi dugogodišnji član upraveZaklade Gannon?

- Da, istina je. A zašto pitate?- Ne znam još - rekao je Alterman. - Ali siguran sam da postoji odgovor

koji treba pronaći i, upozoravam vas, ja ću doći do njega. Doviđenja, doktoreHadley.

42. Poglavlje

Peter Gannon se u petak ujutro probudio u stanju takve mamurnostiprema kojoj su sve prijašnje koje je iskusio bile mačji kašalj. Glava mu jepucala, hvatala ga je mučnina i porazan osjećaj da će svijet upravo propastipod njegovim nogama.

Znao je da će morati proglasiti bankrot. Nije bilo načina na koji bi mogaoisplatiti one koji su mu poduprli predstavu. Zašto sam bio tako siguran da ćeova biti hit, upitao se. Jamčiti im povrat polovine onog što su uložili bila jeglupost, ali to je bio jedini način da ulože nešto novca. Sada ću za njih bitinajobičniji prosjak.

Dugo je stajao pod toplim tušem, a zatim je uz mrštenje pustio hladnuvodu. I dok je drhtao pod igličastim ubodima mrzlih mlazova po vlastitojkoži, borio se s činjenicom da će morati priznati Gregu kako je jednom rekaoRenée Carter da je Greg bio uključen u neke prijevare. Ne samo to. Rekaosam joj da su, osim dobrotvornih ustanova koje podržavamo zbog Clayevihkardioloških istraživanja i Dougovih psihijatrijskih, mnoge zakladine donacijemalene i služe samo našoj promociji. Da me nije odlučila ucjenjivatidjetetom, sigurno bi mi zaprijetila da će razotkriti prijevaru. Bože, kad bi tonetko istražio! Peter nije dovršio svoju misao.

Greg će mi jednostavno morati dati milijun dolara da isplatim Renée imorat će mi ih dati odmah. Vidio sam je u utorak navečer. Koliko je japoznajem, sigurno je dosad već razmišljala o tome koliko bi mogla dobiti akobi mi zaprijetila razotkrivanjem. Dao sam joj dva milijuna dolara da šuti osvemu kada je napustila grad prije skoro dvije i pol godine, i to je trebalo bitito. Rekla je da će dijete dati na posvajanje.

Renée. Peter je na klimavim nogama izašao iz tuš-kabine i dohvatioručnik. Pio sam cijeli utorak poslijepodne, pomislio je. Bojao sam se reći jojkako mogu iskamčiti sto tisuća dolara, a ne milijun. Zatim sam, dok sam jučekao za šankom, popio ona dva viskija. Trebao sam joj reći kako je sto

tisuća dolara sve što joj zasad mogu dati. Trebao sam je povući duž...Što se tada dogodilo, upitao se. Razljutila se kada sam joj dao vreću sa

sto tisuća dolara i rekao da je to sve što će od mene dobiti. Zadnja isplata.Nema više novca. Optužit ću je za iznudu. Zatim sam, kada je potrčala ikrenula ulicom, pojurio za njom i zgrabio je za ruku. Bacila je vreću,pljusnula me, pri čemu me noktom ogrebla po licu.

Što se tada dogodilo?Ne sjećam se, pomislio je ojađeni Peter. Jednostavno se ne sjećam. Oh

Bože, pomislio je dok je oblačio kućni ogrtač, kuda sam išao? Što samuradio? Ne znam. Jednostavno ne znam. Probudio sam se na uredskomkauču u četvrtak popodne. To je petnaest sati kasnije. Tada sam počeorazmišljati da bi mi Sue mogla posuditi novce i sreo sam se s njom u IlTinellu. Kada me Sue odbila, ponovo sam se opio. Renée mi se dotad nijejavila, ili je? Imam rupe u pamćenju. Možda nisam čuo telefon...

Peter je pogledao u ogledalo iznad umivaonika. Koji nered, pomislio je.Zakrvavljene oči. Jučer se nisam ni obrijao. Što li je Sue pomislila kada meugledala?

Sue. Renée je bila kap koja je prelila čašu u našem braku. Zakleo sam seSue da ću se prestati ponašati kao ženskar, a onda je pročitala u trač rubricida sam viđen s Renée. To mi je bila životna pogreška, prije četiri godine. Suemi nije povjerovala da mi je dosta Renée i da prekidam s njom. Ludo je to,kako sudbina podijeli karte. Sueje imala tri spontana pobačaja u dvadesetgodina našeg braka, a Renée je uspjela zatrudnjeti odmah čim je saznala danamjeravam raskinuti s njom. Naravno, sve je to učinila namjerno, pomislioje ljutito, ali barem Sue nikad nije saznala za dijete. Bio bi to pakao za nju...I sada, bili razvedeni ili ne, nadao se da Sue nikada neće doznati.

Zašto Renée nije dala dijete na posvajanje? Kada sam je isplatio, rekla mije da će to učiniti. Ona svakako nije za djecu. Rodila je jer me htjela držati ušaci. U šaci zvanoj Sally koju nikada nisam ni susreo, niti ju želim susresti.Zašto se Renée vratila u New York? Pretpostavljam da nije uspjela zaritikandže u još jednog bogatog dečka iz Vegasa, pa sada treba mene da jojnapunim kasicu.

Kad bih barem mogao dokazati da dijete nije moje, ali Renée je biladovoljno pametna da sačuva moj DNK i spari je s djetetovim. Ona je mojedijete, htio ja to ili ne.

Peter Gannon je uzeo sapun za brijanje i britvicu. Namrštio se kad mu jebritvica došla do mjesta gdje ga je Renée ogrebla noktom. Što se dogodilonakon što me pljusnula, upitao se ponovo.

Pola sata poslije bio je odjeven u običnu košulju, pulover i smeđe hlače,s čašom kave u ruci prisilio se da uzme slušalicu i nazove svog brata Grega.Prije nego što ga je dobio, službenik u zgradi ga je pozvao na portafon. -Gospodine Gannon, detektiv Tucker i detektiv Flynn došli su vas vidjeti.Mogu li ih pustiti?

43. Poglavlje

U petak ujutro, nakon što je pričala s Ryanom Jennerom, Monica jepokušala nazvati Renée Carter i kako i ovaj put nije bilo odgovora, spustilase u posjet Sandri Weiss, direktorici odjela socijalne službe u bolnici. -Moram razgovarati o svojoj pacijentici Sally Carter - započela je.

- Upravo sam vas mislila nazvati - rekla joj je Sandra Weiss tužno. - Bašsam se čula s policijom. Tijelo žene koja je pronađena na šetalištu blizu EastRivera identificirano je kao tijelo Renée Carter, Sallyne majke.

Monica je zurila u nju. - Renée Carter je mrtva? - upitala je tupo.- Da. Policija nastoji pronaći najbliže srodnike. Dotad ćemo se mi brinuti

za Sally. Kada ju budete spremni otpustiti i ako se ne nade nijedan srodnik,smjestiti ćemo je zasad u dom za nezbrinutu djecu.

Renée Carter mrtva! Šokirana, Monica je pred očima mogla samo stvoritisliku iritantne žene koja je pokazivala tako malo zanimanja za vlastito dijete.Tko joj je najbliži srodnik, pitala se. Što će se dogoditi sa Sally?

Iako je morala otići do ureda gdje je znala da ju pacijenti već čekaju,zastala je da još jednom vidi Sally prije negoli napusti bolnicu. Malena je jošspavala i Monica je, ne želeći ju probuditi, prostajala jednu tužnu minutu nadnjezinom kolijevkom, a zatim se požurila dalje.

Kada je stigla do ureda, čekaonica se već počela puniti. Nan ju jedopratila u njezin ured i zaskočila ju. - Doktorice Monica, sinoć sam čulavijest na radiju - rekla je u jednom dahu. - Zamalo sam umrla. Htjela sam vasodmah nazvati. Hvala Bogu da ste snimili poruku na telefonu u kojoj ste reklida je sve u redu. Prvo što sam uradila jest da sam sve što znam o tomeispričala Johnu Hartmannu, umirovljenom detektivu koji živi kat ispod mene.Rekao mi je da će nazvati jednog od svojih prijatelja detektiva i reći mu daprovjeri sigurnosne kamere uokolo bolnice. Možda vas je tip koji vas jegurnuo pratio? Možda to ima veze s onom fotografijom koju sam vampokazala, ona na kojoj stojite ispred bolnice. Mislili ste da to ne znači ništa.

Monica je podigla ruku kako bi zaustavila bujicu riječi. - Nan, znaškoliko cijenim tvoju brigu, ali ja stvarno ne mislim da me netko namjernogurnuo. Mislim da je taj tip bio nestrpljiv da prijeđe cestu i da me pokušaoskloniti s puta. Tako da, ako tko od mojih prijatelja bude ovdje zvao da seraspita kako sam, molim te da ih umiriš i kažeš im kako sam u redu i da javjerujem kako je to bila samo jedna nesretna nezgoda. A sada te molim dakažeš Almi kako sam spremna početi s radom. Neka je Bog na pomoći onimjadnim roditeljima koji su došli jučer i ponovo morali dovlačiti djecu danas.

Nan je učinila nekoliko koraka do vrata, a onda zastala. - Doktorice, jošjedno pitanje. Kako je Sally Carter?

Monici je izgledalo nadrealno da kaže kako Sallyna majka ne samo danije živa nego je i žrtva ubojstva. - Ne znam ništa više od toga - rekla jeužurbano dok je zakopčavala bijelu kutu i krenula put sobe za preglede.

U sljedećih sedam sati uzela je samo jednu petominutnu stanku za šalicučaja i dva zalogaja sendviča, sve dok posljednji pacijent nije otišao u šestsati. Alma je na odlasku rekla: - Molim vas, doktorice, odmorite se tijekomvikenda.

- I namjeravam. Hvala Alma. - Monica je otišla do malenog ureda iskinula bijelu kutu. Tada je Nan ušla za njom i postavila joj pitanje koje ju jemučilo cijeli dan. - Doktorice Monica, što se dogodilo kada ste otišli u posjetOliviji Morrow u srijedu? Je li ona stvarno poznavala vašu baku?

Monica se okrenula osjećajući kako joj se oči počinju vlažiti. Potresnorazočaranje da je Olivia Morrow mrtva, pa njezina skoro smrtonosna nesreća,jaki izgledi da bi Sally mogla završiti u domu te naposljetku saznanje da jojje stalo do Ryana Jennera mnogo više nego što je zamišljala... sve se to sliloujedno.

Predahnula je jednu minutu prije nego što je započela s pričom. Iako jojje glas zvučao pribran, morala se okrenuti od Nan s čijeg je lica izbijalosuosjećanje dok joj je govorila o stanu gospođice Morrow i spoznaji da jeOlivia preminula tijekom noći. - I tako, mislim da čak i ako je bilo nečega utoj priči, sada to nikad neću saznati - zaključila je.

- Što će biti s pogrebom? - upitala je Nan.- Kada sam pričala s doktorom Hadleyem, dok smo čekali na ekipu hitne

pomoći, rekao mi je da će se on pobrinuti za to.- Imam ovdje jedan primjerak Timesa - rekla je Nan - Možda je nešto

izašlo u osmrtnicama. - Otrčala je do stola i vratila se s novinama otvorenimana toj strani. - Doktorice, ovdje je obavijest o smrti gospođice Morrow. Sutraujutro održat će se misa zadušnica u crkvi Sv. Vincent Ferrer, u deset sati.Da sam na vašem mjestu, otišla bih tamo. Ovdje piše da nema živih srodnika,ali sigurno je imala neke prijatelje. Voljela bih poći s vama. Nas bismo dvijemogle popričati s nekim ljudima koji će biti na misi i saznati je li ikadapričala o vama. Tko zna što sve možete doznati. Nemate što izgubiti.

- To nije loša ideja - sporo je rekla Monica. - Kažeš sutra u deset, Sv.Vincent Ferrer?

- Da. To vam je na križanju Sezdesetšeste i Lexingtona.- Vidimo se ondje u petnaest do deset. - Monica je posegnula rukom u

ormar kako bi uzela kaput. - Dosta je svakom danu zla njegova - umornim jeglasom citirala Bibliju.

Dok su prolazili pokraj Nanina radnog stola do vanjskih vrata, telefon jezazvonio. Nan je otrčala da vidi tko zove. - Doktor Jenner - rekla jezadovoljnim glasom.

- Neka zvoni - rekla je Monica odlučno. - Hajdemo.

44. Poglavlje

U petak ujutro Scott Alterman otišao je rano na trčanje u Central Park,vratio se u svoj unajmljeni stan, otuširao se, obrijao i odjenuo u ležernuodjeću. Zatim je u osam sati, s osjećajem krivnje, nazvao i ostavio porukusvojoj tajnici da ima neodgodiva osobnog posla te da će doći kasnije.

Skuhao si je kavu te napravio tost i kajganu dok je osjećaj krivnjenastojao zamijeniti osjećajem svrhe. Znao je da nije pametno trošiti vrijeme usvom novom uredu na Wall Streetu. Primio je popriličan novčani iznos dapostane partner. Unatoč tome, prilika da utješi Monicu nakon nesrećepojačala mu je osjećaj da se više od svega na svijetu želi iskazati baš prednjom.

Znala je koliko joj je otac nastojao otkriti svoje korijene, pomislio jeScott, a ja mislim da i ona, mnogo više nego što to shvaća, dijeli tu istupotrebu. Srce ju je zaboljelo sinoć kada mi je rekla da je Olivia Morrow,žena koja je možda poznavala njezinu baku i djeda, umrla. Saznati sve štomogu o toj ženi možda je jedini način da uđem u trag rodoslovlju Monicinaoca, trag koji bi se veoma brzo mogao ohladiti. Ako bi se ispostavilo daOlivia Morrow ima bilo kakve veze s Gannonima, tada bismo imali nešto odčega se može početi i nastaviti dalje.

Scott je znao kako je zaokupljen potrebom praćenja svog instinkta da jeMonicin otac mogao biti »pitanje« na koje se Alexander Gannon osvrnuo usvojoj oporuci te da bi ona mogla biti zakonita nasljednica novca što ga jepriskrbio genij Alexandera Gannona.

Koliko često se događa, zadubio se, da posvojena djeca iskazuju talentesvoje rođene obitelji? Monicin otac, Edward Farrell, bio je liječnik iistraživač koji je pomogao u otkriću uzroka zbog kojeg neki pacijentiodbacuju umjetne nadomjeske, pogotovo kuk, koljeno i zglobne implantante,koji su pravi zlatni rudnik tvrtkama poput Gannon Medical Supplies.

Glavno je sjedište tvrtke bilo na Manhattanu, ali je istraživački laboratorij

bio smješten na Cambridgeu. Kada je već bio u svojim šezdesetima, EdwardFarrell pozvan je da se priključi tamošnjem osoblju. Dotad je Alex Gannonveć bio mrtav, ali je zapanjujuća sličnost između njega i Edwarda Farrellabila tema koja se svako malo pretresala među njegovim suradnicima, sve donjegove smrti. Bila bi to ironija sudbine, pomislio je Scott, da je Monicin otacuistinu radio za tvrtku koju je utemeljio njegov rođeni otac.

Stalna pozivanja na njihovu tjelesnu sličnost bila su dovoljan razlog da seEdward Farrell lati hobija pronalaženja članaka o Alexanderu Gannonu teuspoređivanja njihovih fotografija u različitim životnim dobima.

Monica doista nije shvaćala koliko je njezin otac bio opsjednut tomtemom, pomislio je Scott dok je otvarao svoj notes i uz drugu šalicu kavepočeo popisivati polazne točke ove istrage. Koliko je Olivia znala oMonicinoj baki i djedu? Postoji li još netko tko bi mogao znati nešto oobiteljskoj povezanosti s Gannonima?

Monica mu je rekla da je dugogodišnji liječnik Olivije Morrow dojurio ustan nakon što su je ona i službenik pronašli mrtvu. Doktor se zvao ClaytonHadley, prisjetio se Scott. Zabilježio je to u notes.

Olivijin stan u zgradi Schwab. Monica je stekla dojam da je Morrow duginiz godina ondje stanovala. Popričat ću s osobljem zgrade, pomislio je Scott.Oni će vjerojatno znati nešto kazati o njenim uobičajenim posjetiteljima.

Gotovo je sigurno da je Olivia Morrow imala svoju čistačicu ili nekogatko joj je dolazio iz službe za čišćenje. Prati taj trag, rekao je samom sebi.

Tko je izvršitelj njezine oporuke i što je zapisano u njoj? To ću ostavitisvojoj tajnici.

Scott je popio kavu, stavio šalicu u sudoper i počistio kuhinju. Smiješno,pomislio je. To je još jedna od stvari koje nisu štimale između mene i Joy.Ne mislim da sam neki pretjerani čistunac, ali osjećam se bolje kada sustvari na svom mjestu. Kada bi ušla kroz vrata, Joy bi bacala sve što je imalau rukama na najbližu stolicu ili stol. Pitam se je li njezin kaput ikada vidiounutrašnjost ormara.

Nije bilo nijedne stvari koja nije bila na svom mjestu u Monicinu stanu,

prisjetio se.Ušao je u malu prostoriju koja mu je služila kao kućni ured, uključio svoj

kompjutor i počeo tražiti podatke o doktoru Claytonu Hadleyu. I dok je čitaodugačke liste podataka o njemu, pojavila se jedna zabilješka koja mu je nausne izmamila gotovo nečujan zvižduk. Hadley je član uprave ZakladeGannon.

Monica je rekla da je on, iz onoga što joj je sam Hadley ispričao, nedugonakon njezina poziva Oliviji Morrow otišao do njezina stana da vidi kakvo jojje stanje. Slučajnost? Vjerojatno, pomislio je Scott. Monica mi je ipakispričala kako je Olivia Morrow zvučala jako loše. Unatoč tome, nešto što sejoš nije moglo okrstiti istinskom sumnjom nagnalo je Scotta da odmah nazoveHadleya. Ako je on bio dugogodišnji liječnik Olivije Morrow, onda bi trebaoznati dosta toga o njezinoj prošlosti, pomislio je dok je uzimao telefonskuslušalicu.

Kada su ga spojili s Hadleyem, bilo mu je kao iskusnom odvjetniku jasnoda doktor izbjegava odgovoriti na njegova pitanja te da je njegova tvrdnjakako jedva da išta zna o Olivijinoj prošlosti očigledna laž.

Ali nisam ga trebao upozoriti da ću pronaći vezu između Olivije Morrowi Zaklade Gannon, rekao si je Scott dok je poklapao slušalicu. Možda ću sejednog dana naučiti opustiti i pričekati svojih pet minuta. Ovaj je poziv bioishitrena glupost, kao i ono kad sam dojurio do Monicine zgrade i potpuno jeprenerazio kada je izašla...

Ohladi, pomislio je. Ohladi.Potpuno nezadovoljan samim sobom, odlučio je prošetati do zgrade

Schwab i popričati s nekim od osoblja, pogotovo s onima koji rade u zgradiveć duže vrijeme. Kada je stigao tamo, Scott je pričekao da jenja gužva okoulazaka i izlazaka, a zatim se obratio vrataru. Čovjek mu je spremno ispričaoono malo što je znao. Gospođica Morrow bila je ljupka i tiha dama, uvijekveoma obzirna, sa spremnom zahvalom kada bi joj pridržao vrata, uvijekdarežljiva za Božić. Nedostajat će mu.

- Je li često izlazila? - upitao je Scott.

- U zadnjih šest mjeseci, kada bih joj pozvao taksi, to je uvijek bilo dodoktora, frizera ili nedjeljom na misu. Šalili smo se na taj račun.

Nije mi ovo baš od neke pomoći, pomislio je Scott, dok je ulazio unutra ipristupao službeniku za pultom. Objasnio mu je da je odvjetnik, siguran u toda će službenik steći dojam kako se radi o Olivijinu odvjetniku. - Znam da jestanovala ovdje dugo vremena i želim biti siguran da će o njezinoj smrti bitiobaviješteni svatko tko joj je bio blizak - objasnio je.

- Nije imala neko veliko društvo - objasnio je službenik. - Bila je tu jednagospođa s osamnaestog kata s kojom je znala nekad otići u kazalište, ali onaje umrla prije nekoliko godina. Svima nam je bilo jasno kako je gospođicaMorrow jako krhka zdravlja te da joj nije preostalo još dugo vremena.

I dok se Scott namjeravao okrenuti, palo mu je napamet jedno pitanje: -Je li gospođica Morrow držala automobil ovdje u garaži?

- Da. Koliko ja znam, nedavno se baš ostavila vožnje. Kada ne bi uzelataksi da ode nekamo u blizini, koristila bi se vozačem koji bi ju odvezao unjezinu vlastitom automobilu. Ustvari, nekoliko bi puta znala izaći utorkomna par sati.

- Ovaj prošli utorak! Mislite na dan prije nego što je umrla? - uzviknuo jeScott. - Je li se dugo zadržala vani?

- Skoro cijelo poslijepodne.- Znate li kamo je išla?- Ne znam, ali ovdje vam imam broj vozačke službe. Nekoliko se naših

stanara koristi njome. - Službenik je posegnuo u ladicu, izvadio nekolikoposjetnica i stao ih pretraživati. - Evo je - rekao je predajući mu jednu uruke. - Možete zadržati ovu. Ostalo mi ih je još nekoliko.

Adresa vozačke službe bila je udaljena samo nekoliko četvrti odavde.Scott je odlučio prošetati do tamo. Odavno je naučio da je bolje pokušatidobiti informaciju osobno nego preko telefona.

Oblaci koji su se počeli gomilati za njegove šetnje do zgrade Schwabsada su postali gušći i crnji. Kretao se brzo želeći izbjeći pljusak. Što binatjeralo bolesnu ženu da satima izbiva iz doma, pitao se. Tjedan dana ranije

Olivia je rekla vozaču čije je dijete bilo Monicin pacijent da je poznavalanjzienu baku. Zašto je čekala Monicin telefonski poziv da joj to otkrije te jojčak rekla da zna pravi identitet i bake i djeda? Zašto to nije učinila ranije kadje već znala da je na samrti? Je li možda posljednjeg dana svog života OlivijaMorrow posjetila nekoga tko je znao istinu?

I dok su mu se ova pitanja vrzmala po glavi, ništa u Scottovoj nutrini nijega moglo upozoriti da je pozivom Claytonu Hadleyu potpisao vlastitu smrtnupresudu te da je postupak njegova uklanjanja već započeo.

45. Poglavlje

Peter Gannon osjetio je kako mu se grlo suši. Pozvao je detektive BarryjaTuckera i Dennisa Flynna u dnevni boravak svog stana. Zašto su ovdje, pitaose. Jesam li uradio nešto ludo čega se ne sjećam? Mislim da nisam ugasioautomobil. Bože, nadam se da nije nekoga pregazio!

Čak mu je i odluka o mjestu sjedenja kidala živce. Neću na kauč,pomislio je. Niži je od stolica. Takav bi ga položaj još više uplašio. Odabraoje stolicu za ljuljanje s visokim naslonom što je prisililo detektive da sjednujedan do drugoga na kauč.

Strog izraz tih dvaju lica odao je Peteru da, kakav god bio razlog njihovaposjeta, stvar je svakako ozbiljna. Izgledali su kao da očekuju da on prviprogovori. Nije im namjeravao ponuditi kavu, ali je shvatio da još uvijek držišalicu iz koje je pio kavu kada ga je nazvao službenik zgrade. Čuo je odjekvlastitoga glasa: - Upravo sam skuhao kavu. Mogu li vas ponuditi?

Prije nego što je dovršio rečenicu, njih su dvojica odbila pokretom glave.Zatim je detektiv Tucker progovorio: - Gospodine Gannon, jeste li se susrelis Renée Carter prošlog utorka?

Renée, pomislio je Peter u nevjerici. Stvarno je otišla policajcima i reklaim o Gregovim prijevarama! Budi na oprezu, upozorio je samog sebe. To jošne znaš. Surađuj. - Da, vidjeli smo se prošlog utorka - rekao je nastojećizvučati smireno.

- Gdje ste ju sreli? - upitao je Tucker.- U jednom baru blizu palače Gracie. - Ne mogu se sjetiti ni imena

mjesta, pomislio je. Moram se pribrati.- Zašto ste se ondje našli?- To je ona predložila. - Jeste li se svađali?To već znaju, pomislio je Peter. Neki su nas ljudi u baru vjerojatno

promatrali. Neki su od njih mogli su čuti kada je ona povisila ton i vidjeti ju

kada je odjurila. - Imali smo neke nesuglasice - rekao je. - Slušajte, o čemuse ovdje radi?

- Radi se o tome, gospodine Gannon, da Renée Carter nije stigla kući uutorak navečer. Jučer su joj našli tijelo nabijeno u vreću za smeće našetalištu pokraj East Rivera, blizu palače Gracie.

Peter je zabezeknuto zurio u dva detektiva. - Renée je mrtva? Nijemoguće - protestirao je.

- Jeste li vi otac njezina djeteta? - ispalio je svoje pitanje Barry Tucker.Renée je mrtva. Oni znaju da smo se svađali. Mogu pomisliti kako sam

je ja ubio. Peter je jezikom ovlažio usne. - Da, ja sam otac djeteta RenéeCarter - rekao je.

- Jeste li uzdržavali dijete? - tiho je upitao detektiv Flynn.- Uzdržavao? Odgovor je i da i ne. - Zvučim kao budala, rekao si je

Peter. - Dopustite mi da vam objasnim što pod tim mislim - užurbano jedodao. - Sreo sam Renée prije četiri godine na premijeri predstave kojoj samja bio producent. Moja bivša žena je odvjetnica i preskočila je tajkasnovečernji događaj. Završio sam večer prateći Renée do kuće i spetljaosam se s njom. Trajalo je manje od dvije godine.

- Znači, niste imali nikakve veze s njom pune dvije godine? - upitao jeTucker.

- Renée je znala da mi se popela na vrh glave te da sam žalio što smo seuopće upustili u vezu. Tada joj je uspjelo zatrudnjeti. Rekla mi je da joj damdva milijuna dolara za njezinu skrb u trudnoći, a kada se dijete rodi, da će gadati na posvajanje.

- Jeste li se složili s tim? - upitao je Flynn.- Jesam. Bilo je to prije nekoliko mojih potpunih podbačaja na

Broadwayu. Mislio sam da dani novac vrijedi toliko da mi nestane iz života.Rekla mi je da poznaje neke veoma drage i sređene ljude koji bi dali sve damogu imati dijete te da će biti presretni da ga posvoje.

- Nije vas zanimalo vlastito dijete? - upitao je Flynn.

- Nisam ponosan na to ali, iskreno govoreći, nije me zanimalo. ZbogRenée mi je propao brak. Moja žena je saznala za vezu i rastala se od mene.Kad sam ponovo došao pameti, shvatio sam da sam odbacio nešto iznimnovrijedno i da ću za tim žaliti ostatak svog života. Nikako ju nisam htio jošviše povrijediti činjenicom da je Renée trudna i da očekuje moje dijete.Renée je dosadio New York. Rekla mi je kako se vraća u Vegas za stalno teda će to, nakon što joj dam dva milijuna, biti zadnji put što ju vidim i čujem.

- Gospodine Gannon, jeste li bili sigurni da je dijete vaše?- Bio sam potpuno siguran u to kada sam joj dao novce. Znao sam kako

Renée razmišlja. Vrijedilo je zatrudnjeti kako bi izvukla novce od mene. Apotom, prije devetnaest mjeseci, kada se dijete već rodilo, poslala mi ječestitku s priloženom kopijom nalaza mojega, njezina i djetetova DNK. Bilaje dovoljno pametna da uzme uzorke moje DNK prije nego što je otišla, uslučaju da me budu mučile sumnje. Dao sam to na provjeru. Ja sam djetetovotac.

- Kad ste se ponovo čuli s Renée Carter?- Prije otprilike tri mjeseca. Rekla mi je da se vratila u New York, da je

odlučila zadržati dijete te da će joj trebati pomoć u njezinu odgoju.- Mislite pomoć za uzdržavanje djeteta? - Tucker se raspitivao.- Tražila je od mene još dodatnih milijun dolara. Rekao sam joj da

nemam više toliko novaca. Podsjetio sam je da smo se dogovorili da nakonona dva milijuna ja više nemam nikakvih obveza prema njoj i djetetu.

- Gospodine Gannon, jeste li ikada vidjeli vlastito dijete? - upitao jeFlynn.

- Nisam.- Onda ne znate da leži u bolnici s teškom upalom pluća? Peter je osjetio

kako mu lice crveni od prijezira u Tuckerovu glasu. - Ne, nisam to znao.Rekli ste mi da je jako bolesna. Kako joj je sad?

- Još uvijek je prilično bolesna. Usput budi rečeno, zove se Sally - rekaomu je Flynn. - Jeste li znali to? - Jesam - odbrusio je Peter.

- Kada ste rekli gospođici Carter da ne možete skupiti toliki novac, kakoje ona reagirala na to? - upitao je Flynn.

- Zahtijevala je da nađem načina. Uspaničio sam se i rekao joj da mi davremena. Iskreno, zavlačio sam ju. Kada smo se sreli u utorak navečer, imaosam sa sobom sto tisuća dolara i rekao sam joj da je to sve što će dobiti odmene.

- Čak i da ste imali milijun dolara, kako ste mogli biti sigurni da nećeotići na sud i zahtijevati novac za uzdržavanje djeteta? - Tucker se prignuodok je postavljao ovo pitanje unoseći se očima u Peterovo lice.

Budi pažljiv, ponovo se upozorio Peter. Ne smiješ im otkriti da teucjenjivala. To bi moglo dovesti do Gregova pada. - U utorak navečerupozorio sam Renée da smo se već dogovorili oko svega i da ću je, akopostane neugodna, prijaviti policiji zbog iznude. Mislim da mi je povjerovala.

- U redu - rekao je Tucker. - Sastali ste se. Pokušali ste ju uplašiti. Daliste joj sto tisuća dolara, a ne milijun dolara. Kako je to primila?

- Bila je bijesna. Valjda je stekla dojam kako imam milijun sa sobom.Zgrabila je vrećicu u kojoj je bio novac iz moje ruke i otišla.

- Mislite li da je netko vidio kada vam je istrgnuta vrećicu?- Ne bi me začudilo. Gotovo je svaki barski stolac bio zauzet, a bilo je

još nekoliko ljudi koji su sjedili za stolom i večerali. Renée je povisila ton.- Što se dogodilo dok ste ju pratili izvan restorana?- Sustigao sam je na ulici, zgrabio za ruku i rekao joj nešto poput:

»Renée, budi razumna. Čitala si novine. Izgubio sam čitavo bogatstvo naonom mjuziklu. Nemam novaca.«

- Što se tada dogodilo?- Istrgla mi se i zviznula me po faci. Ispustila je vrećicu. - Kaži im koliko

si pio, rekao si je Peter. Sada to ubaci.- Tko je pokupio vrećicu?- Sigurno ju je ona pokupila. Ne mislite valjda da bi Renée Carter

ostavila sto tisuća dolara tek tako na ulici, zar ne? Iskreno, toliko me dotuklo

sve to sa skidanjem predstave, to što mi se računi koje ne mogu platitigomilaju, i još ovo s Renée, tako da sam čitav dan pio u svom uredu. Prvisam stigao u onaj bar i popio dva viskija dok sam ju čekao. Do trenutka kadasam je sreo već sam se gotovo onesvijestio. Sjećam se da sam joj rekaonešto prilično ružno i zatim odšetao. To je sve što znam sve dok se nisamprobudio jučer poslijepodne u svom uredu.

- Ostavili ste je na ulici?- Kad malo bolje razmislim, siguran sam da je tako bilo. Sagnula se da

pokupi vrećicu. Meni se odjednom povraćalo i požurio sam se.- Oh, sada se sa sigurnošću sjećate da je podignula vrećicu. Gospodine

Gannon, to će nam jako pomoći - rekao je Tucker sarkastično. - Vidim daimate ogrebotinu na licu. Kako ste ju zaradili?

- Renée me zahvatila noktom kad me pljusnula.- I sjećate se toga? - Da.Tucker je ustao. - Hoćete li nam dati uzorak svojeg DNK? Samo jedan

obris blazinicom s unutarnje strane vaših usta. Imamo pribor. Sada vas nemožemo prisiliti da se podvrgnete testu, ali ćemo morati, ako odbijete, ićipreko sudskog naloga, a onda ćete morati pristati.

Misle da sam ju ubio, pomislio je Peter. Bio je uspaničen, ali je pokušaozadržati mirnoću u glasu. - Ja se u potpunosti slažem da uzmete taj test sada.Nemam razloga da odbijem. Posvađao sam se s Renée. Nisam ju ubio.

Tucker je izgledao kao da ga se sve to nije dojmilo. - Gospodine Gannon,gdje je odjeća koju ste nosili u utorak navečer?

- U kupaonici koja se nalazi u sklopu mog ureda. Ondje uvijek imamčistu odjeću za presvlačenje. Kada sam se jučer probudio na kauču, otuširaosam se i promijenio odjeću. Tamnoplava jakna i smeđe hlače su u ormaru.Donje rublje i čarape u jednoj košari u kupaonici. Doma sam bio utamnosmeđim mokasinkama.

- Mislite na svoj ured u Četrdesetsedmoj zapadnoj ulici?- Da. To je moj jedini ured.

- Izvrsno, gospodine Gannon, odmah morate napustiti ovaj stan. Policijskiće službenik stajati pred vratima sve dok ne dobijemo nalog za premetačinuprostorija, kao i za vaš ured. Imate li automobil?

- Imam. Crni BMW. Parkiran je u garaži ove zgrade.- Kada ste se posljednji put vozili u njemu?- Mislim, prošlog ponedjeljka.- Mislite, prošlog ponedjeljka?- Jednostavno ne znam jesam li ga vozio nakon što sam napustio Renée.

Iskreno govoreći, pomislio sam da sam ga možda vozio i da ste vi ovdje zbogneke manje nesreće koju sam skrivio.

- Dobit ćemo također i nalog za premetačinu vašeg automobila - rekaomu je Tucker oštro. - Jeste li voljni poći s nama do postaje i potpisati izjavuo svemu što ste nam sada ispričali? To ne znači da ste uhićeni. Svejedno,smatramo vasjednom od ključnih osoba u istrazi o smrti Renée Carter.

Peter Gannon je shvatio da vodi bitku na život i smrt. Sve što sedogađalo ranije, svi novčani problemi i broadwayski promašaji, ne mogu seusporediti s ovim što mu se sada događa. Bio sam divlji prema njoj, pomislioje. Bio sam bijesan i frustriran. Jesam lija nju doista ubio? Bože dragi, jesamliju ubio?

Pogledao je Tuckera pravo u oči. - Možete uzeti DNK uzorak. Unatočtome, neću dalje surađivati s vama. Neću odgovarati na daljnja pitanja nitipotpisivati bilo kakve izjave sve dok se ne posavjetujem s odvjetnikom.

- Odlično. Kao što sam vam rekao, mi vas nismo došli uhititi. Javit ćemovam se uskoro.

- U kojoj je bolnici moja kći?- Nalazi se u bolnici Greenwich Village, ali vam neće biti dopušteno da je

posjetite, pa bih vas zamolio da i ne pokušavate.Deset minuta kasnije, nakon što im je dopustio da uzmu uzorak DNK,

Peter Gannon je išetao iz svog stana. Vrijeme je bilo pred kišu. Glava mu jepucala i nalazio se blizu očaja. Pomozi mi, dragi Bože, pomozi mi, molim te,

ja jednostavno ne znam što mi je činiti.Počeo je besciljno šetati niz četvrt, posvema izmučen. - Kamo idem? -

očajavao je. - Što radim?

46. Poglavlje

Ryan Jenner sebi je nerado priznao koliko je duboko razočaran time što jeMonica bolničke tračeve o njima doživjela kao očiglednu gnjavažu. Činjenicada mu je njezina tajnica ostavila u njegovu uredu dokumentaciju o MichaeluO'Keefeu bez ikakve poruke od Monice jasno mu je davala do znanja da onane želi dolaziti u kontakt s njim.

Sada znam da sinoć nije bila u svom uredu da mi preda dokumentaciju oO'Keefeu jer je predugo ostala na intenzivnoj s malom Carter, pomislio je upetak poslijepodne nakon svoje posljednje operacije kad je zastao ubolničkoj kantini na šalicu čaja. A onda je Monicu zamalo pregazio autobusna putu kući...

Mogućnost da je Monica mogla biti mrtva izazvala je leden drhtaj unjemu. Jedna od dežurnih sestara mu je rekla da je na radiju čula staricu kojaje bila svjedokinja moguće tragedije. - Zaklinje se da je doktorica Farrell bilagurnuta - rekla mu je sestra. - Nakostriješile bi vam se sve dlake na glavi daste čuli kad je gospoda opisivala kako je pomislila da su kotači prešli prekodoktorice Farrell.

Stvarno su mi se nakostriješile sve dlake na glavi, pomislio je Ryan.Monica je sigurno bila jako uplašena. Kako bi se čovjek inače osjećao kadaleži na tlu dok se mu se velikom brzinom primiče autobus?

Sestra mu je još rekla kako je Monica ovog jutra obznanila da je sigurnakako se radi o nezgodi. U prijevodu, pustimo to na miru, pomislio je Ryan,ali onda sam ju ja pitao o tome i pred njezinom sestrom dao osobnu opasku otome kako je izvrsna s djecom. Prekoračio sam granicu. Možda će shvatitiako joj se ispričam porukom?

Shvatiti što? upitao se. Ja se zanimam za nju. Kada je prošli tjedan došlau stan, divno je izgledala. Kladim se da bi mogla proći kaodvadesetjednogodišnjakinja kada pusti kosu da joj slobodno padne poramenima. I kako mi se tek ispričavala zbog zakašnjenja. Zato mi je čudno

da, kada mi je ujutro poslala dokumentaciju o O'Keefeu znajući da smo seprošle večeri dogovorili za susret u šest sati, nije našvrljala barem nekolikoriječi da mi kaže kako je bila zauzeta u bolnici. To mi ne sliči na nju,primijetio je.

Mogao je osjetiti, kao da se to sada događa, kako ga dodiruju njezineruke dok sjede jedno pokraj drugog za krcatim stolom tajlandskog restorana.Uživala je i ona, Ryan je rekao samom sebi. Nema šanse da je to bila samogluma.

Postoji li neki tip u njezinu životu? Možda je bila ljubazna samo da meodbaci od sebe. Ne namjeravam se predati tako lako ovog puta. Nazvat ćuje. Da je sinoć bila ondje, pozvao bih ju na večeru. Na početku tjedna, kadasam gledao dokumentaciju o O'Keefeu u njezinu uredu, već bih ju bio pozvaona tu večeru, ali me Alice obvezala odlaskom na onu predstavu.

Ryan je dovršio čaj i ustao. Društvo u kantini se osulo. Ljudi koji radedanju već su je napuštali, a bilo je prerano za pauzu noćne smjene. Htio bihkući, pomislio je, ali se Alice vjerojatno još mota uokolo. Rekla mi je da jevečeras zauzeta, ali što to uopće znači? Ne sjedi mi se s njom za čašom vinadok se ne odluči otići. Ne znam kada ima let sutra, ali ja napuštam stan čimse ustanem. Ne znam ni kakvu ću ispriku smisliti, ali neću sjediti s njom zaistim stolom dok god se šepiri u svom kućnom ogrtaču. Osjećam kao dapokušava stvarati neki kućni ugođaj sa mnom.

Da je Monica s druge strane stola, bilo bi drugačije...Ryan Jenner odšetao je iz kantine nestrpljiv i izvan sebe te se vratio u

svoj bolnički ured. Svi su otišli, a čistačica je praznila košare za smeće.Usisivač joj je stajao na sredini prijamnog odjela.

Ovo je smiješno, pomislio je. Ne mogu otići kući jer me tetka ugostila usvom stanu bez plaćanja, a mene živcira što i nekome drugome dopušta da gadijeli sa mnom. Mislim da bi neki nepristran promatrač to nazvao teškombezobraštinom s moje strane. Znam što ću uraditi sutra: počinjem tražiti svojvlastiti stan.

Odluka ga je obodrila. Ostat ću ovdje i još jednom proći kroz

dokumentaciju o O'Keefeu, pomislio je. Možda mi je nešto promaknuto kadsam ju prvi put čitao. Rak mozga ne nestaje tek tako. Da netko možda nijepostavio krivu dijagnozu? Javnost nema pojma koliko se često dogodi dateško bolesnog pacijenta jednostavno otpuste, a druge liječe iz nepostojećihrazloga. Da smo otvoreniji naspram toga, povjerenje običnog čovjeka umedicinsku zajednicu bilo bi uzdrmano iz temelja. Zato pametni ljudi tražedrugo ili čak treće mišljenje prije negoli se podvrgnu radikalnim metodamaliječenja ili nakon što im kažu da je sve u redu, a oni poslušaju vlastito tijelokoje im govori da postoji neki problem.

Čistačica mu se obratila. - Doktore, ja mogu usisati i kasnije - rekla je.- To bi bilo odlično - rekao je Ryan. - Obećavam da se neću predugo

zadržati.Ušao je s osjećajem olakšanja u vlastiti ured i zatvorio vrata. Smjestio se

za radnim stolom i iz ladice izvukao dokumentaciju o Michaelu O'Keefeu, apotom shvatio da mu se glavom vrzma jedna misao: postoji li mogućnost daneki luđak uhodi Monicu?

Ryan se naslonio na svoju stolicu. Nije nemoguće, zaključio je. U svakodoba dana svakakvi ljudi ulaze i izlaze iz bolnice. Netko od njih, moždaposjetitelj nekog pacijenta, mogao je ugledati Monicu i postati opsjednutnjome. Sjećam se kako mi je majka pričala da je prije mnogo godina, dok jejoš radila kao sestra u bolnici u New Jersey u, mlada medicinska sestra bilaubijena. Tip s podebljim dosjeom primijetio ju je dok je bila u jednomposjetu, pratio ju do kuće i ubio. To se događa.

Monica je zadnja osoba koja bi htjela bilo kakve senzacije i medijskupozornost, ali možda ipak griješi što ne uzima za ozbiljno onu svjedokinju?Nazvat ću je, odlučio je Ryan. Jednostavno moram popričati s njom. Upravoje šest sati. Možda je još u svom uredu.

Birao je broj i uzaludno se nadao kako će ona sama zaprimiti poziv ili ćeradnica na prijamu još uvijek biti ondje i spojiti ga s njom. A zatim je, kadase oglasila telefonska sekretarica, mirno spustio slušalicu. Imam njezin brojmobitela, pomislio je, ali što ako je sada s nekim drugim tipom? Pričekat ću inazvati je u ponedjeljak kad je vidim u uredu. Otvorio je dokumentaciju o

O'Keefeu, jako razočaran što joj nije čuo glas.Dva sata kasnije još je bio ondje i proučavao neprekidno Momčine

izvještaje o ranim simptomima vrtoglavice i mučnine koje je Michael iskusioveć s četiri godine, o testovima koje je provela, o magnetskoj rezonancijibolnice u Cincinnatiju koja je jasno potvrdila Monicinu dijagnozu da Michaelima uznapredovali rak mozga. Michaelova majka ga je prestala dovoditi ubolnicu kako bi mu se liječenjem ublažili simptomi, a zatim se mjesecimaposlije dogovorila s Monicom za pregled, i sljedeća magnetska rezonancijapokazala je savršeno normalan mozak. To je bilo zadivljujuće. Čudo?

Ne postoji medicinsko objašnjenje za ovo, potvrdio je Ryan samom sebi.Michaelu O'Keefeu bilo je suđeno umrijeti. Umjesto toga, sudeći po ovimbilješkama, on je sada zdrav dečko i član mlade bejzbolske momčadi.

Znao je što mu je činiti. U ponedjeljak ujutro nazvat će biskupski ured uMetuchenu u New Jerseyu i dobrovoljno se prijaviti za svjedočenje o svojojuvjerenosti u to kako je Michaelov oporavak neobjašnjiv po svimmedicinskim standardima.

Kada je donio tu odluku, opružio se u stolici i mislima otplovio u dan kadmu je bilo petnaest i kada je stajao uz uzglavlje svoje sestrice koja je umrlaod raka mozga. To je bio dan kada sam spoznao da želim provesti svoj životpomažući u izlječenju ljudi s moždanim poteškoćama, pomislio je. Ali uvijekće postojati ljudi kojima su naše ljudske vještine nedostatne. MichaelO'Keefe svakako je jedan od takvih.

Najmanje što mogu učiniti jest posvjedočiti kako vjerujem da se radi očudu. Tako mi je žao što onda ništa nismo znali o sestri Catherine. Možda bičula i naše molitve. Možda bi Liza još uvijek bila s nama. Sad bi imaladvadeset tri godine...

Mučna uspomena na bijeli lijes četverogodišnje Lize, sav prekrivencvijećem, pratila je Ryana Jennera dok je napuštao ured, silazio do predvorjai izlazio iz bolnice. Odšetao je do ugla i pričekao da autobus do Četrnaesteulice projuri mimo njega. Misao na Monicu koja leži na cesti pred timautobusom izazvala je mučan strah u čitavom njegovom tijelu.

A tada, kao daju je vidio tu pred sobom, prisjetio se trenutka kada mu jeMonica rekla da je jednom glumila Emily iz »Našega grada«. Rekao sam jojda me nešto još uvijek guši za vrijeme zadnje scene kad se George, Emilynsuprug, baca na njezin grob.

Zašto u mislima doživljavam Monicu kao Emily, zapitao se Ryan. Zaštoimam taj odvratan predosjećaj o njoj? Zašto me ispunjava jeza da će Monicadoživjeti sudbinu uloge koju je glumila u srednjoj školi? Ja sam se upravotako osjećao dok sam klečao ispred Lizina kreveta znajući da joj vrijemeistječe i da smo nemoćni u zaustavljanju toga...

47. Poglavlje

U subotu ujutro Nan je pokupila Monicu taksijem u devet i petnaest iodvezle su se do crkve Sv. Vincenta Ferrera u aveniji Lexington. Misazadušnica za Oliviju Morrow zakazana je u deset. Na putu do tamo Nan jenazvala u sakristiju i upitala koji će svećenik služiti misu. Njegovo je ime,doznala je, otac Joseph Dunlap. Kad se on javio na telefon, objasnila mu jerazlog svoje i Monicine prisutnosti.

- Nadamo se da biste mogli pomoći doktorici Farrell u pronalaženjunekoga tko je mogao biti blizak s gospođicom Morrow - rekla je Nansvećeniku. - Doktorica Farrell trebala se naći s njom u srijedu ujutro jer joj jegospođica Morrow u utorak rekla kako pozna je imena njezine rođene bake idjeda. Otac doktorice Farrell bio je posvojen tako da nikada ništa nije saznaoo svom podrijetlu. Nažalost, gospođica Morrow preminula je tijekom noći.Doktorica Farrell se nada kako bi netko tko bude prisutan na misi zadušnicimogao znati onu informaciju koju joj je gospođica Morrow namjeravala dati.

- Ako itko može razumjeti potrebu za pronalaženjem obiteljskih korijena,onda sam to ja - odgovorio je otac Dunlap. - Tijekom godina često sam sesusretao sa sličnim situacijama prilikom obavljanja svojih župnih dužnosti.Namjeravam održati pohvalan govor o Oliviji nakon gospela. Zašto ne bihispričao priču doktorice Farrell kada dovršim sve što imam reći i kažem daće ona čekati pred crkvenim ulazom da popriča sa svakim tko bi mogaopomoći?

Nan mu je zahvalila i prekinula poziv. Kada su stigli do Sv. Vincenta,Monica i Nan namjerno su sjele pozadi kako bi mogle promatrati ljude namisi zadušnici. U pet do deset raskošan zvuk orgulja počeo je ispunjavaticrkvu. Dotad nije bilo više od dvadesetak ljudi u klupama.

- Ne bojte se, ja idem ispred vas... Monica je pomislila dok je slušaladivan sopran solistice: ne bojte se, ali ja se bojim. Bojim se da bih moglaizgubiti posljednju sponu s očevim podrijetlom.

Točno u deset vrata su se otvorila i prolazom je prošetao otac Dunlapkako bi prihvatio lijes. Na Monicinu zaprepaštenost, jedina osoba koja ga jepratila bio je doktor Clay Hadley.

I dok je lijes bio praćen do podnožja oltara, Monici nije promaknuozapanjeni Hadleyev pogled kada su im se oči susrele. Gledala je kako ulazi uprvu klupu do oltara. Nitko mu se ondje nije pridružio.

- Možda je taj čovjek veza koja bi mogla pomoći - prišapnula je NanMonici.

- To je njezin doktor. Srela sam ga u srijedu navečer. On neće biti ni odkakve pomoći - šapnula je Monica.

- Onda mislim da nećemo stići baš daleko - rekla je Nan nastojećiprigušiti svoj inače snažan glas. - Ovdje je tako malo ljudi, a taj čovjek jejedini na mjestu gdje inače sjedi obitelj pokojnika.

Monica je pomislila na očev pogreb u Bostonu prije pet godina. Crkva jebila prepuna prijatelja i kolega. Ljudi koji su s njom sjedili u prvoj klupi bilisu Joy i Scott Alterman. Upravo nakon toga Scott je postao opsjednut njome.Monica je zurila u lijes. Što se tiče obitelji, isto tako i mene čeka, pomislilaje. Olivia Morrow očito nema nijednog srodnika da ju oplače, a ne bih gaimala ni ja da me autobus pregazio. Molim Boga da se to jednog danapromijeni.

Lice Ryana Jennera pojavilo joj se u mašti protiv njezine volje. Izgledaoje tako iznenađen kad sam mu rekla da ne želim nikakve tračeve o nama.Razočaralo me to, na određeni način, kao i činjenica da je s nekom drugom.Zar je toliko ležeran u pogledu svojih veza da može imati ozbiljnu djevojkukod kuće, a sebi dopustiti da ga se u bolnici povezuje sa mnom?

To isto pitanje nije joj dopuštalo da joj dođe san na oči tijekom večeri.Misa je započela. Shvatila je da mehanički odgovara na početne molitve.Poslanicu je čitao Clay Hadley: »Ako je Bog s nama, tko će biti protiv

nas...« Glas mu je bio snažan i dostojanstven dok je čitao Poslanicu Sv.Pavla Rimljanima.

Otac Dunlap progovorio je nakon njega. - Molimo se za pokoj duše

Olivije Morrow. Neka ju anđeli isprate do mjesta osvježenja, svjetlosti imira.

- Gospode, usliši našu molitvu - promrmljala je pastva. Evanđelje je bilopo Sv. Luki, isto ono koje je Monica odabrala na dan očeva pogreba.»Dođite svi vi koji ste umorni...«

Kad je pročitano evanđelje i kad su svi ponovo sjeli, Nan se smjestila ustražnjoj klupi. - Sada će pričati o njoj - šapnula je.

- Olivia Morrow bila je ovdašnja župljanka punih pedeset godina -započeo je svećenik. Monica je slušala, a on je pričao o pažljivoj ivelikodušnoj osobi koja je nakon umirovljenja i sve dok joj se zdravlje nijepogoršalo pomagala pri euharistiji noseći hostije bolničkim pacijentima kakobi se mogli pričestiti. - Olivia nikad nije tražila priznanje - rekao je otacDunlap. - Iako je naporno sebi krčila put do utjecajnog položaja u jednojpoznatoj robnoj kući, kao osoba je bila skromna i nepretenciozna. Bila jejedinica, tako da danas s nama nema nijednog člana njezine obitelji. Tako jebilo suđeno, ali ona je sada u prisutnosti Boga kojem je tako vjerno služila.Postoji jedan razlog zbog kojeg bismo poželjeli da je poživjela još jedan dan.Dopustite mi da podijelim s vama ono što je Olivia rekla jednoj mladoj ženisamo nekoliko sati prije smrti.

Neka mi netko kaže nešto što će biti od pomoći, molila se Monica.Konačno shvaćam tatinu potrebu za spoznajom. Moram znati. Neka mi netkoovdje pomogne.

Izrečene su završne molitve. Otac Dunlap blagoslovio je lijes, nakon čegasu istupili pomoćnici iz pogrebnog poduzeća i podignuli ga na ramena. Dokje solistica pjevala »Ne boj se, ja stupam pred tobom...«, zemni ostaciOlivije Morrow preneseni su iz crkve do mrtvačkih kola. Monica i Nan supred ulazom crkve gledale kako Clay Hadley ulazi u automobil iza mrtvačkihkola.

- To je njezin liječnik, a nije odvojio ni jedne minute da ti se obrati - reklaje Nan kritičkim tonom. - Nisi li mi ti rekla kako ste sjedili i razgovarali dokste čekali liječnike?

- Jesam - odgovorila je Monica. - Ali tog dana on mi je jasno dao doznanja kako nema pojma o tome što mi je Olivia namjeravala reći.

I dok se pastva spremala za odlazak, nekoliko je ljudi zastalo da kažukako su zaposlenici zgrade Schwab, ali da ne znaju ništa o osobnojinformaciji koju joj je gospođica Morrow namjeravala reći. Nekolicina je pakobjasnila kako bi nekad znali s njom popričati nakon mise, ali da se urazgovoru nikada nije doticala ičega što bi bilo osobne prirode.

Posljednja se spremala otići jedna žena koja je očito plakala. Imala jeprosijedu plavu kosu, široke jagodične kosti i široko lice, a izgledala je kaoda joj je oko šezdeset pet godina. Zastala je da popriča s njima. - Zovem seSophie Rutkowski. Trideset godina sam radila kao čistačica kod gospođiceMorrow - rekla je uzdrhtalim glasom. - Ne znam što vam je mislila reći, alibih voljela da ste je mogli upoznati. Bila je tako dobra osoba.

Trideset godina, pomislila je Monica. Mogla bi znati više o Olivijinojprošlosti nego što to ona misli.

Bilo je očito da je Nan pomišljala na istu stvar. - Gospođice Rutkowski,ja i doktorica Farrell upravo se spremamo na kavu. Hoćete li s nama?

Žena je izgledala kao da se nećka. - Oh, pa ne znam...- Sophie - rekla je Nan energično. - Ja sam Nan Rhodes, doktoričina

radnica na prijamu. Sve ovo je tužno za vas. Ako malo popričate o gospođiciMorrow uz šalicu kave, bit će vam lakše. Obećavam.

Pronašle su kafić udaljen jednu četvrt hoda i sjele za stol. Monica jezadivljeno gledala kako Nan ugađa Sophiji govoreći joj kako može razumjetinjezinu tugu. - Radim za doktoricu Farrell skoro četiri godine - rekla je - ikada sam čula da je zamalo poginula u nesreći, ne mogu vam reći koliko meto uzrujalo.

- Znala sam da se kraj bliži - rekla je Sophie. - Gospođica Morrowjako jeonemoćala od prošle godine. Srce joj je bilo slabo, ali je rekla kako više neželi ići na operacije. Dvaput su joj ugrađivali premosnice. Rekla je...

Oči Sophie Rutkowski ispunile su se suzama. - Rekla je da joj je vrijemeumrijeti i da zna kako će taj tren uskoro stići.

- Zar nije imala nekoga od obitelji koga ste vi upoznali? - upitala je Nan.- Samo majku, ah ona je umrla prije deset godina. Bila je veoma stara, u

ranim devedesetima.- Je li živjela s gospođicom Morrow?- Nije. Uvijek je imala svoj stan u Queensu, ali su se često viđale. Bile

su jako bliske.- Je li gospođica Morrow, koliko je vama poznato, imala širok krug

prijatelja? - upitala je Monica.- Iskreno, nisam sigurna. Ja bih dolazila k njoj utorkom poslijepodne na

par sati. Nije trebalo više od toga. Ne postoji osoba koja je bila urednija odgospođice Morrow.

Utorak, pomislila je Monica. Umrla je u noći s utorka na srijedu. - Kakovam je izgledala kad ste ju vidjeli prošlog utorka?

- Žao mi je što vam to moram reći, ali ja ju tada nisam vidjela. Bila jeizašla van. - Sophie je zatresla glavom. - Iznenadilo me to što nije kod kuće.Bila je jako oslabjela. Ja sam joj usisavala, čistila prašinu i mijenjala plahtena krevetu. Oprala bih ono malo što bi se skupilo. Ne mislim na to da samprala plahte. Ona bi ih dala na pranje. Bile su od jako finog pamuka i radijeih je davala na pranje jednoj posebnoj čistionici. Znala sam joj reći kako miih nije problem izglačati, ali ona je htjela da ovi i to urade. Ovog sam utorkaostala kod nje samo sat vremena. Bila je tako velikodušna. Uvijek bi meplaćala za tri sata, iako bih joj rekla da nemam više ništa za počistiti iliuglancati.

Olivia Morrow voljela je sve uraditi na takav način. To je očito,pomislila je Monica. Zašto stalno mislim o jastučnici koja se bojom nijeslagala s drugima? - Sophie, prisjetila sam se one divne plahte boje breskvena krevetu, ali i toga da se jedna jastučnica nije slagala s ostale tri. Bila jeblijedo ružičasta.

- Ne, doktorice, sigurno ste pogriješili - rekla je Sophie otvoreno - Nikadane bih uradila takvu pogrešku. Zadnji put kad sam bila kod nje, prošlogutorka, stavila sam one boje breskve. Imala je ona i druge komplete, naravno,

ali je više voljela kremaste boje. Jednom tjedno obvezno bih stavljala onajbreskvine boje. Idući bi tjedan na red došao blijedo ružičasti.

- Sophie, ono što ja želim reći - rekla je Monica - jest to da, kada samvidjela tijelo gospođice Morrow u srijedu navečer, primijetila sam da seugrizla za usnu. Pomislila sam da krv možda nije pala na jastučnicu, pa da juje zato odlučila promijeniti.

- Da se ugrizla za usnu i prokrvarila po jastučnici, ona bi ostavila tajjastuk i uzela jedan od dva rezervna s kreveta - istaknula je Sophie. - Moraliste primijetiti koliko su ti jastuci teški. Ne bi imala ni snage, a ni volje zapokušaj zamjene jastučnice. Nema šanse. - Natočila si je još kave. - Nemašanse - ponovila je kako bi to istaknula. Potom je zastala. - Radim zanekoliko ljudi u zgradi Schwab. Jedan od majstora mi je rekao da je doktorHadley svratio kod gospođice Morrow u utorak navečer. Ako je bilo krvi najastučnici, možda ga je zamolila da je on promijeni. Moglo je biti tako.

- Da, naravno da je moguće - složila se Monica. - Sophie, ja sada nažalostmoram ići i posjetiti jednog svog pacijenta u bolnici. Hvala vam na društvu, aako išta saznate o bilo kome tko bi mogao nešto znati o onome što mi jegospođica Morrow mislila kazati, molim vas da me nazovete. Nan će vamdati telefonske brojeve na koje nas obje možete dobiti.

Dvadeset pet minuta poslije izašla je iz dizala na pedijatrijski kat bolnice.Kad je stala za pultom medicinskih sestara, vidjela je kako jedna vitka ženaprosijede crne kose priča s Ritom Greenberg. Primijetila je kako je Ritadočekala njezin dolazak s olakšanjem.

- Bilo bi bolje da popričate sa Sallynom liječnicom - rekla je ženi. -Doktorice Farrell, ovo je Susan Gannon.

Susan se okrenula da promotri Monicu. - Doktorice, moj bivši suprugPeter Gannon je otac Sally Carter. Znam da su mu zabranjeni posjeti, ali meninisu. Hoćete li me odvesti do nje, molim vas?

48. Poglavlje

U subotu ujutro u deset sati detektiv Carl Forrest sjedio je u svomautomobilu parkiranom točno nasuprot bolnici Greenwich Village. Radio jeprije umirovljenja s Johnom Hartmannom. Forrest je isto tako provjeriootiske na fotografiji koju mu je Hartmann donio, onoj koja je anonimnoposlana u ured Monice Farrell.

Nakon Monicina bliskog susreta sa smrtnom opasnosti, Forrest je i ovogaputa na Hartmannov poticaj provjerio vrpce sigurnosnih kamera bolniceGreenwich Village, i to one koje su pokrivale vrijeme Monicina izlaska izbolnice u četvrtak navečer, nekoliko minuta prije njezina zamalo kobnogsusreta s autobusom.

U pratnji mu je bio partner Jim Whelan. Proučavali su netom snimljenefotografije mlade policajke koja je stajala na bolničkim stubama. Zamolili suje da stane na isto mjesto gdje je Monica bila fotografirana tako da mogudobro proučiti položaj s kojeg je to snimljeno.

Forrest je držao prijenosno računalo u svom krilu i isprintao je fotografijekoje je sa zadovoljstvom predao Whelanu. - Jime, usporedi ih - rekao jedržeći fotografiju koja je bila poslana u Monicin ured. - Tko god da je slikaodoktoricu s djetetom u rukama vjerojatno je sjedio u automobilu parkiranomupravo ovdje. Kut je potpuno jednak. Isprva sam pomislio da nam JohnHartmann samo trati vrijeme, ali ne mislim to više. Idemo pregledati ovo.

- U četvrtak navečer bolničke sigurnosne kamere pokazuju kakodoktorica silazi stubama. U sljedećem kadru vidimo da netko izlazi izautomobila parkiranog na ovom mjestu i prati ju niz ulicu. Tip nosi majicu skapuljačom, rukavice, tamne naočale, a opis je jednak onome koji nam jedala ona starica. Ključni trenutak događa se petnaest minuta kasnije kadasigurnosna kamera pokazuje kako mu odvlače automobil jer nije doplatio zaparkiranje! Sada znamo da je automobil potraživao Sammy Barber, nasilniksitna zuba kojeg su oslobodili od optužbe da je bio plaćeni ubojica.

- Oslobođen zato što je on ili tko od njegovih ljigavih prijatelja zaprijetioili potplatio porotnike - prisjetio se Whelan. - Njegova je krivnja bila jasnakao sunce. Mnogo sam radio na tom slučaju. Volio bih pronaći način da gasada zgrabim.

Prišla je policajka koja im je pozirala za fotografiju. Bila je to prometnaslužbenica koja je pristala odvojiti nekoliko minuta od svoje pauze kako biim pomogla. - Jeste li dobili što je trebalo?

- Što posto - rekao joj je Forrest. - Hvala ti.- I drugi put. Nikad sebe nisam zamišljala kao model. Niti je bilo tko

drugi. - Mahnula im je i otišla svojim putem.Kada je otišla, Forrest je upalio motor. - Čak i ako postrojimo Sammyja

za identifikaciju i starica ga prepozna, znaš što će se dogoditi. Ako dođe dosuđenja, u što sumnjam, odvjetnik će pronaći rupe u njezinu prepoznavanju.Bilo je mračno. Nosio je tamne naočale. Kapuljača mu je bila podignuta. Ipovrh svega, na uglu je stajala gomila ljudi. Autobus je prilazio i oni su seporedali čekajući na njega. Ona je jedina koja misli da je doktorica bilagurnuta. Sama doktorica tvrdi da je bio nesretan slučaj. Slučaj se odbacuje.

- Ali ako ju je Barber uhodio, to je bilo zato što mu je netko dao novce zato. Ima li ona ikakve ideje tko bi to mogao biti? - upitao je Whelan.

John Hartmann je spomenuo Scotta Altermana. - Provjerio sam ga.Uspješan je odvjetnik. Upravo se preselio u New York, ali je očito prije petgodina uhodio doktoricu Farrell u Bostonu.

On je jedini za kojeg je John čuo da bi mogao imati razloga za snimanjedoktoričine fotografije.

- Ili da netko poput Sammyja Barbera fotografira umjesto njega? -predložio je Whelan.

- Moguće. Ali kamo idemo s tim? - upitao je Forrest - Ako je to bioAlterman, neće biti prvi odbačeni lik koji naručuje ubojstvo žene koja ga jeodbila. Motrit ćemo i na njega i vidjeti postoji li nešto nezakonito u onombaru gdje Sammy Barber radi kao izbacivač kako bismo ga ščepali i maknulis ulice.

49. Poglavlje

U subotu ujutro Scott Alterman pratio je rutu kojom je na dan svoje smrtiprolazila Olivia Morrow. Nakon što je napustio zgradu Schwab u petak,nazvao je vozačku službu čijim se uslugama Olivia koristila i zamolio dapopriča s vozačem koji ju je vozio u utorak.

Rečeno mu je da se čovjek zove Rob Garrigan te da je sada na dužnosti,ali da će mu se javiti poslije. Scott se vratio u svoj ured i u kasnoposlijepodne Garrigan mu je uzvratio poziv. - Vjerojatno su vam to već rekliu uredu: bila je to četverosatna povratna vožnja do Southamptona - rekao je.- Nije nikoga posjetila. Samo je htjela da ju odvezem do oceana, a zatim nagroblje. Scott je bio zapanjen. - Nije nikoga posjetila?

- Ma kakvi. Rekla mi je da stanem ispred neke bogataške kuće. Zapravo,svi su bogatuni u toj četvrti. Rekla mi je da je tu živjela kao dijete, ali ukolibi koja je stajala na zemljištu. Zatim mi je rekla da vozim do groblja istanem ispred jednog mauzoleja. Je li se to tako kaže? Čudna riječ, zar ne? Iondje je samo sjedila i gledala, a mogu vam reći da se baš loše osjećala.

- Da se vratite tamo, biste li mogli pokazati tu kuću i mauzolej?- Svakako. Oči su mi još na svom mjestu.- Je li još nešto rekla osim da je živjela u toj kolibi dok je bila mlada?

Mislim, je li pričala o svojoj obitelji?- Jedva da je išta spomenula. Izgledalo mi je kao da joj je muka pričati.

Mislim, neki ljudi ne žele pričati, i ja to poštujem. Neki drugi ljudi volebrbljati, i to mi je također u redu. Moja žena kaže kako nikad ne šutim, takoda joj napravim uslugu ako se do mile volje ispričam na poslu. Manjegnjavaže za nju.

I sada, na putu u Southampton, Scott je shvatio kako će ostatak vožnjebiti teško ušutkati Roba Garrigana koji mu je već rekao sve što je znao.

- Znate li što označava Long Island Expressway? - upitao je Garrigan.

- Ne bih znao - odgovorio je Scott.- Razmislite o početnim slovima. LIE (na engleskom: laž). Eto, to vam je

brza cesta za Long Island. Jedno golemo parkiralište, pogotovo ljeti.Parkiralište dugo sto kilometara. Vidim da ne znate mnogo o tome. Vi ste izBostona, zar ne? Mislim, otamo gdje ljudi idu na »šeeetnju u paaark«.

- Nisam primijetio da tako govorim. Mislite li da bih New York trebaoizgovarati kao »Njuuu Joooork?« - upitao je Scott.

- Tako govore ljudi iz New Jerseya, a ne iz New Yorka. Scott nije znaoljuti li ga sve to ili zabavlja. Osam generacija Altermana živjelo je uBernardsvilleu u New Jerseyju. Ondje bih bio odgojen da tata nije prihvatioposao u Bostonu nakon što je diplomirao na Harvardu, pomislio je. Zatim jeupoznao mamu, i to je bilo to. Dok sam bio dijete, obožavao sam posjećivatidjeda i baku koji su živjeli u onoj velikoj kući. Kad su njih dvoje preminuli,obiteljsko je vlasništvo prodano i ondje je izgrađen klub s terenom za golf.

Baka i djed! Moji su odigrali jako važnu ulogu u mom životu, razmišljaoje Scott.

Olivia Morrow jasno je dala do znanja Monici kako je poznavala i njezinubaku i njezina djeda. Kladim se u sve živo da tu postoji neka veza sGannonima, pomislio je Scott. Kada bih ju barem mogao pronaći - zbogMonice.

- Hoće li biti u redu ako tiho uključim radio? - upitao je Garrigan.- Sasvim u redu - rekao mu je Scott zahvalno.Skoro sat kasnije bili su na cesti prema Southamptonu. - Kuća pred

kojom smo zastali nalazila se uz ocean - rekao je Garrigan. - Možda sam vamto već rekao. Nema još dugo do tamo. - Vozio je još nekoliko minuta, azatimje Scott osjetio kako automobil usporava i zaustavlja se.

- Stigli smo - objavio je Garrigan. - Ovo je jedna od onih grdosija odkuća.

Scott nije gledao kuću. Oči su mu bile privučene poštanskim sandučićemna kojem je pisalo GANNON lijepim izdignutim slovima. Znao sam! Znaosam, pomislio je. Mislila je reći Monici nešto o Gannonima.

Na kružnom prilazu kući stajao je parkiran sportski ferrari.- Netko je kod kuće. Hoćete li unutra? - pitao je Garrigan.- Svratit ću kasnije, ali prvo bih htio da mi pokažete mauzolej koji je

gospođica Morrow posjetila.- Svakako. Znate koja je najveća prednost kada živite blizu groblja?- Ne znam.- Mirni susjedi.Premirni, pomislio je Scott kasnije, dok je izlazio iz automobila i stao

pred mauzolej s imenom GANNON uklesanim u kamen iznad luka. Kad bibarem Alexander Gannon sada mogao popričati sa mnom.

Olivia Morrow živjela je kao djevojčica na imanju Gannonovih, zadubiose. Prošle srijede kad je umrla bile su joj osamdeset dvije. AlexanderGannon sada bi imao preko sto godina. Monicin je otac bio u sedamdesetimakad je umro. Ako je on bio Alexanderov sin, onda je rođen kad je AlexanderGannon bio u kasnim dvadesetima. Olivia je tada bila dijete, tako da onasigurno nije mogla biti majka.

Ali što je s Olivijinom majkom, pitao se Scott. Koliko je ona bila starakad su živjeli ovdje? Mogla je lako biti u svojim dvadesetima. Je li ona bilau vezi s Alexom, zatrudnjela, a potom dala dijete na posvajanje? Ako je bilotako, jesu li joj Gannoni ponudili novac u zamjenu za šutnju? Zašto Alex imaonu stavku u oporuci da ostavlja svoje imanje svom djetetu ako ono postoji?Možda nikada nije saznao nego samo sumnjao da je netko tko je radio naimanju mogao zatrudnjeti s njim?

Možda su njegovi roditelji prekinuli tu vezu i prisilili djevojku da sezakune na šutnju? U ta vremena, ako bi se nešto slično dogodilo, djevojku biposlali negdje daleko da rodi i dali bi joj novaca da šuti o tome.

Scott se još jednom osvrnuo na mauzolej i zatim ušao u automobil.- Kamo idemo? - veselo ga je upitao Garrigan.- Natrag do kuće pred kojom smo upravo bili. Hajdemo vidjeti živi li

ondje vlasnik onog sportskog automobila i je li voljan popričati sneočekivanim posjetiteljem.

50. Poglavlje

U petak poslijepodne, nakon što ga je policija prisilila da napusti vlastitistan, Peter Gannon našao se na uglu Pete i Sedamnaeste ulice, pred vratimazgrade u kojoj je živio sa Susan dvadeset godina. Prepustio joj je stan ubrakorazvodnoj parnici prije četiri godine i nije mu promaknuo izraz nelagodena vratarevu licu, iako ga je srdačno pozdravio.

- Gospodine Gannon, baš vas je lijepo vidjeti.- Ramone, lijepo je vidjeti i tebe. - Peter je shvatio uzrok čovjekove

nelagode. Nije mu mogao dopustiti da ude u zgradu bez Susanina dopuštenja.- Možeš li nazvati i provjeriti je li moja žena kod kuće? - upitao ga je, apotom poželio ugristi vlastiti jezik. - Mislim, hoćeš li provjeriti je ligospođica Gannon kod kuće?

- Naravno, gospodine. - Dok je on birao broj Susanina stana, Peter jenervozno iščekivao. Vjerojatno je na poslu, pomislio je. Neće biti kod kuće upetak i u ovo vrijeme. Što se to događa sa mnom? Ili još bolje, što se to jošdogađa sa mnom. Ne mogu normalno razmišljati. Što je ovo Ramon rekao?

- Gospodine, gospođica Gannon mi je rekla da možete gore do nje.Peter je mogao vidjeti znatiželju u čovjekovim očima. Znam da užasno

izgledam, pomislio je. Ušao je u predvorje i poznatim sagom prošetao dodizala. Vrata su bila otvorena. Pomoćnik kod dizala, još jedan dugogodišnjizaposlenik, srdačno ga je pozdravio i bez pitanja stisnuo tipku za šesnaestikat.

Dok se uspinjao, Peter je shvatio da ne zna što očekivati od Susan. Kadaje prolazio pokraj novinskog štanda, vidio je sliku Renée i naslove o njezinojsmrti u Postu i Newsu. Susan je sigurno vidjela jutrošnje novine. Odmah biprepoznala Renée i pogodila da je ona razlog zbog kojeg sam ju preklinjao dami da milijun dolara.

Dizalo se zaustavilo. Peter je primijetio upitnik iznad glave pomoćnikadok se kolebao da izađe. Zatim je prostajao čitavu minutu nakon što su se

vrata dizala zatvorila za njim. Njihov je stan bio dvoetažni. Osjećao jestrahovitu hladnoću, ruke je stavio u džepove svoje kožne jakne i zaputio seprema stanu.

Vrata su stajala rastvorena, i prije nego što je pokucao, Susan se većstvorila na pragu. Punu minutu gledali su se bez riječi. Peter je vidio kako jepreneražena njegovom pojavom. Mislim da tuširanje i brijanje nisu moglisprati posljedice one pijane nesvjestice, pomislio je.

Nosila je sivu haljinu s pojasom koji je isticao njezin uski struk. Šarenišal bio joj je omotan oko vrata. Od nakita je imala samo srebrne naušnicekoje su fino išle uz njezinu prosijedu crnu kosu, a bile su i tako vještooblikovane da su joj uokvirivale lice. Izgleda upravo onako kakva jest,pomislio je Peter, divna, atraktivna, puna stila, pametna, a ja u dvadesetgodina nijednom nisam bio dovoljno pametan da shvatim koliko sam sretanšto ju imam.

- Uđi, Peter - rekla mu je Susan. Sklonila se u stranu dok je prolaziopokraj nje. Bio je uvjeren kako nastoji izbjeći bilo kakav pokušaj s njegovestrane daju poljubi. Susan, ne brini se, pomislio je. Nisam toliko bezobrazanni da pokušam.

Nije ništa govorio i prošetao je od hodnika do dnevnog boravka. Prozorisu gledali na Central Park. Otišao je do njih. - Pogled se ne mijenja -komentirao je, a zatim se okrenuo prema njoj. - Sue, u velikoj sam nevolji.Znam da nemam pravo da te gnjavim, ali ne znam kome bi se obratio zasavjet.

- Sjedi, Peter. Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti. Čitala sam jutrosnovine. Renée Carter, žena s kojom si bio ili još uvijek jesi u vezi, ista je onaRenée Carter koja je ubijena, zar ne?

Peter je pao na kauč osjećajući kako mu u nogama nije preostalo ništasnage. - Da, Sue, to je ona. Kunem ti se Bogom da ju nisam vidio ni čuodvije godine. To je bilo onda kada se preselila u Vegas. Popela mi se višenavrh glave. Znao sam kakvu sam strašnu pogrešku učinio. Tada sam žalio ižalit ću svaki dan svog života.

- Peter, novine pišu da Renée Carter ima devetnaestomjesečnu kći. Je liona tvoje dijete?

Peter se nadao da nikada neće morati odgovoriti na ovo pitanje. - Da -prošaptao je. - Da. Nikada nisam htio da saznaš o tom djetetu. Znao samkoliko su te oni spontani pobačaji potresli.

- Jako brižno od tebe. Jesi li siguran da je tvoje?Peterove mutne oči susrele su se s prezirnim pogledom njegove bivše

supruge. - Da, siguran sam da je moje. Renée je pametno postupila kada jenapravila DNK nalaze koji to dokazuju.

Nikada nisam vidio to dijete. Nikada ju i ne želim vidjeti.- Sram te bilo - Susan je lanula. - Ona je tvoja krv. Sudeći po nalazima,

sada leži u bolnici u teškom stanju i s upalom pluća, a ti nisi nimalo zabrinutza nju? Kakvo si ti to čudovište?

- Sue, ja nisam čudovište - opravdavao se Peter. - Renée mi je rekla daima prijatelje koji očajnički žele dijete te da su solidni i fini ljudi. Mislio samda je to najbolji način. Prije dvije godine dao sam Renée dva milijuna dolarakako bi rodila to dijete i nestala iz mog života. Ali me nazvala prije trimjeseca i tražila još milijun. Zato sam te pitao za posudbu. Nigdje drugdjenisam mogao.

Vidio je kako se izraz na Susaninu licu mijenja od prezirnog kazabrinutom. - Peter, kad si posljednji put vidio Renée Carter?

- U utorak navečer. - Izbaci to iz sebe, pomislio je. Nemoj da zvučidrugačije od onog kako je bilo. - Sue, nisam imao milijun dolara. Nisam ihmogao skupiti. Ponio sam vrećicu sa sto tisuća dolara u gotovini da joj jepredam. Sastao sam se s Renée u jednom baru i rekao joj to. Uzela je vrećicui izjurila iz bara. Pratio sam ju. Zgrabio sam je za ruku i rekao nešto poput»Ovo više neće moći ovako«. Ona me pljusnula i ispustila vrećicu s novcem.Dok ju je podizala s tla, znao sam da ću povratiti. Čitav dan sam ispijaoviski. Ostavio sam je na ulici.

- Što si onda učinio?- Onesvijestio sam se. Ništa nisam znao sve dok se nisam probudio na

kauču svog ureda sutra poslijepodne.- Tvog ureda? Pa zar nije bio netko da te probudi ujutro?- Nitko drugi nije došao. Sve sam ih otpustio. Nisam nikome mogao

isplatiti plaću. Sue, policajci su mi danas došli u stan. Dopustio sam im dami uzmu uzorak DNK. Sad traže nalog za premetačinu stana i ureda. Prisililisu me da napustim stan.

- Peter, kažeš mi da si ostavio Renée Carter u aveniji York nakon što sise svađao s njom i da te pljusnula, onda pokupila vrećicu sa sto tisuća dolarau gotovini i rekla ti da to nije dovoljno. A sada mi pričaš da se ničega nesjećaš sve dok se nisi probudio u svom uredu i da je njezino tijelo pronađenonedaleko od mjesta na kojem si je ostavio. Bože moj, jesi li ti svjestan ukakvoj si nevolji? Ti nisi samo pod istragom. Ti si prvi osumnjičenik.

- Susan, kunem ti se da ne znam što joj se dogodilo.- Peter, govoriš da ti ne znaš što joj se dogodilo. Točka. Jesi li rekao

policiji kako te Renée Carter ucjenjivala zbog zakladina novca i onoga štomisliš da Greg smjera uraditi na tržištu?

- Nisam. Nisam. Naravno da nisam. Moram izvući Grega iz ovoga.Rekao sam im da je htjela više novaca od onoga što sam joj dao prije dvijegodine. - Peter je znao da je na rubu plača. Nije se htio slomiti pred Susan izato je ustao. - Sue, žao mi je što sam te opteretio s ovim - rekao je boreći seda zadrži smiren glas.

- Samo mi je trebao netko s kim mogu popričati. A ti si mi prva na tompopisu. - Pokušao se nasmijati. - Ustvari, ti si mi jedina na tom popisu.

- To ti baš i ne služi na čast. Peter, ne ideš nigdje dok ne popiješ kavu ine pojedeš sendvič. Koliko ima da nisi jeo?

- Ne znam. Kada sam se probudio u uredu u srijedu, otišao sam kućiravno u krevet. Ostao sam ondje čitav jučerašnji dan dok se nisam našao stobom. A kad si me ti otkantala, ponovo sam se napio.

- Peter, već si u utorak navečer rekao Renée Carter kako joj ne možešdati više novaca. Zašto si ih pokušao posuditi od mene u srijedu navečer?

- Zato što sam znao da me neće pustiti tako lako i da će Greg, ako uputipolicajce na njega, biti u velikoj nevolji.

- Peter, rekao si mi kako policija traži nalog za premetačinu. Hoće lipronaći nešto, bilo u tvom stanu bilo u tvom uredu, što bi te moglo dovesti unepriliku?

- Sue, to ne dolazi u obzir.- Sjećaš li se da se nisi možda naguravao s njom? Jesi li uzvratio udarac

kada te pljusnula?- Kunem ti se da joj ne bih nikad naudio. Samo sam se htio maknuti od

nje.- Peter, ti si već rekao policiji kako je Renée Carter pokušavala iznuditi

više novaca od tebe. Poslušaj me. Trebat će ti odvjetnik. Ja sam odvjetnicaza tvrtke, ne za obranu ljudi koji su počinili kriminalne radnje, ali i brucošprava mogao bi poljuljati tvoj iskaz o nesvjestici. Nasreću, ne mogu me uzetiza svjedokinju jer sam odvjetnica, a ja ću im reći kako si pričao sa mnomsamo zbog pravnih savjeta. Ali nemoj reći ni riječi o ovome bilo kome iliodgovarati na daljnja policijska pitanja. Policija bi dosad trebala biti gotova spretraživanjem stana tako da ćeš, nakon što ti spremim nešto za jelo, otićikući i odmoriti se. Trebat će ti. Ostani ondje dok te ne nazovem. Raspitat ćuse i unajmiti ti najboljeg odvjetnika za kazneno pravo kojeg mogu pronaći.

Sat poslije, kada je napustio Susanin stan, Peter Gannon još se jednomosvrnuo na besprijekorno uređen dnevni boravak s prostranim i udobnimkaučima u skladnim bojama, antiknim sagom i velikim klavirom što ga jepoklonio Sue za jednu od njihovih godišnjica braka. Maštao je o tome kakoleži na kauču dok ona svira. Bila je dobra pijanistica, mnogo bolja od»prilično dobre amaterke«, kako je znala sebe okrstiti.

I svega sam se toga odrekao zbog Renée Carter, pomislio je. A sada meRenée može koštati ostatka života. Pa ni to joj ne bi bilo dovoljno, pomislioje ogorčeno.

Kad se vratio u svoj stan, našao ga je u potpunom neredu. Svaka je ladicabila izvučena, a njihov sadržaj razbacan po sagu. Namirnice iz hladnjaka

stajale su po policama. Jastučići sa stolica i kauča bili su bačeni na pod.Namještaj je gurnut do sredine dnevnog boravka. Slike su skinute sa zidova inaslagane jedna na drugu. Kopija naloga za premetačinu ostavljena je nakuhinjskom stolu.

Peter je počeo čistiti poput stroja. Tjelesni napor pomogao mu je dauspravi leđa, ukočena od nedostatka tjelesne aktivnosti. Susan misli da bihmogao biti uhićen, pomislio je. Takvi su mu izgledi bili nevjerojatni.Osjećam se kao u lošem filmu. Nikada nisam ni mrava zgazio. Nikad senisam potukao s nekim dječakom u školi. Čak i kad sam doznao da Renéeneće biti zadovoljna sa sto tisuća, još sam nastojao posuditi novac od Susanda joj isplatim.

Ne bih to radio da sam ju već bio ubio. Jaju ne bih ubio. Zašto se nemogu sjetiti što sam radio nakon što sam napustio Renée u aveniji York?

Dok je stavljao stvari natrag u ladice, premještao namještaj i ponovostavljao slike na zid, glava mu je vrvjela od pitanja bez odgovora. Kamo samišao kada sam napustio Renée? Jesam li pričao s nekim ili je to samo mojamašta? Jesam li vidio nekoga tko mi je izgledao poznat preko puta ulice? Jane znam. Ja jednostavno ne znam.

Nedugo iza ponoći nazvao ga je službenik zgrade.- Gospodine Gannon, detektivi Tucker i Flynn žele vas vidjeti.- Pošalji ih gore. - Peter je bio doslovce oduzet od straha i čekao je pred

vratima dok zvono nije zazvonilo. Otvorio je, a dva su detektiva ušlaslužbeno i bez osmijeha.

- Gospodine Gannon - rekao je Barry Tucker - uhićeni ste zbog ubojstvaRenée Carter. Okrenite se, gospodine Gannon. - Dok mu je stavljao lisice izaleđa, Tucker je započeo s obredom o pravima uhićenog. - Imate pravo našutnju. Što god kažete, moglo bi se iskoristiti protiv vas...

Svaka je riječ predstavljala udarac.- Imate pravo na odvjetnika...Peter je nastojao žmirkanjem otjerati suze, a u mašti se vratio na trenutak

kada mu je Renée Carter na zabavi nakon premijere pružila svoju ruku ipitala ga je li usamljen.

51. Poglavlje

U subotu ujutro Ryan je počeo provoditi svoj plan u djelo. Ustao je usedam, otuširao se i obrijao, sretan zbog toga što se preuređenjem omogućiloda kupaonica bude u produžetku sobe tako da ne mora riskirati susret s Aliceu hodniku prije nego što se odjene. Možda još spava, ponadao se.

Ali kada je otišao do kuhinje, ona je već bila ondje, ogrnuta u satenskiogrtač, lagano našminkana i besprijekorno dotjerane kose. Veoma zgodnažena, pomislio je dok joj je upućivao usiljen osmijeh, ali nije za mene.

- Ne odmaraš se subotom i ne ostaješ u krevetu sat kasnije ili tako nešto?- upitala ga je zadirkujućim tonom dok mu je nalijevala kavu. Vidio je da susvježi narančin sok i posuda s narezanim voćem već stajali na stolu.

- Ne. Alice, imam dosta obveza tako da svoj dan moram započeti ranije.- Dobro, ali liječnik poput tebe sigurno zna kako je dobar doručak

najbolji početak dana. Vidjela sam kako izjuriš tijekom tjedna. Što kažeš najaja i tost?

Ryan je namjeravao odbiti, ali mu je ponuda zazvučala dobro i znao je dane može odbiti jelo a da ne ispadne neotesan. - Odlično - rekao je osjećajućinelagodu. Sjeo je za stol, ulio si u čašu narančina soka i pomislio: Ja samoželim otići odavde. Kad bi Monica sada ušla ili kad bih ja nju ugledao usličnoj situaciji, znam što bih pomislio.

- Nadam se da te nisam probudila kad sam sinoć stigla kući? - rekla jeAlice dok je stavljala jaja u posudu s kipućom vodom.

- Nisam čuo kad si ušla. Otišao sam u krevet oko jedanaest - odgovorioje Ryan dok je razmišljao kako je provela prijašnju večer. Otišao sam na nekišugavi film samo zato što nisam htio biti ovdje s tobom. Ispada da sammogao doći kući kad sam htio budući da ti uopće nisi bila ovdje. Kuća,pomislio je. Sada smo oboje upotrijebili riječ »kuća«. Zar to nije slatko?

- Nisi me pitao, ali ja ću ti svejedno reći što sam radila i zašto je to toliko

važno - rekla je Alice dok je stavljala kruh u toster.- Pitam te sada. - Ryan je nastojao zvučati zainteresirano.- Dobro, bila sam na večeri koju je organizirao nakladnik časopisa

Everyone. Bila je u čast umirovljene urednice rubrike o ljepoti i slavnima.Ponudio mi je njezin posao. To znači da mogu odabrati slavne osobe koje jaželim predstaviti i opisivati što odijevaju, kakve su im frizure i šminka.Takvom se poslu nadam još otkad sam se počela baviti industrijom mode iljepote.

- Alice, stvarno mi je jako drago zbog tebe - rekao je Ryan iskreno. -Imam prijatelje među izdavačima i ondje se stvarno teško probiti. Iz ono malošto znam o časopisu Everyone mogu reći da je jedan od najuspješnijih.Viđam ga posvuda.

- Kao što znaš, danas idem natrag u Atlantu - nastavila je Alice.- Morat ću se potruditi da nađem agenta koji će iznajmljivati moj tamošnji

stan, pohraniti svoj namještaj, spakirati odjeću i sve ono što se već radi kodselidbe. Žele da počnem za dva tjedna. Hoće li ti smetati ako tvoja polusestraponovo dođe dok ne nađe svoj stan? Ovaj stan je velik, a ja obećavam da tineću smetati.

Polusestra? Oh, pa ona je rekla vrataru da sam ja njezin polubrat,prisjetio se Ryan.

- Alice, mnogi ljudi dijele stanove u New Yorku, pa i u svakom drugomvelikom gradu, ali već duže vremena gledam da pronađem stan samo za sebe.Namjeravam započeti s potragom danas. Tako da sam siguran kako ću ja većotići kada se ti vratiš. Otići ću, pomislio je, pa makar i da živim u hotelu.

- Pa, nadam se da to ne znači kako nećeš ponekad svratiti na koktel ilivečeru? Ponosim se što sam dobra domaćica, a imam i neke zanimljiveprijatelje u New Yorku. - Alice je stavila tanjur s jajima ispred njega inapunila mu šalicu kavom.

Ryan je odgovorio na jedini mogući način. - Naravno da ću svratiti, akobudem pozvan. - Alice je veoma draga, zgodna, a siguran sam i da jepametna, pomislio je. Da nema Monice, možda bi bilo drugačije, ali neće biti

tako. Vraćanje dokumentacije Monici u ponedjeljak biti će mi izgovor dapopričam s njom i ispričam joj se za to što sam bio uzrok njezine nelagodepred sestrama. Uživala je onaj petak ovdje. Znam da jest.

- Pa, kako sam spremila jaja? - pitala je Alice. - Mislim da su izvrsnopripremljena, zar ne?

- Svakako - žurno je odgovorio Ryan. - Puno ti hvala, Alice. A sad idem.Moram svratiti do bolnice. - Stvarno trebam otići do svog ureda, pomislio je.Želim vidjeti dokumentaciju o Michaelu O'Keefeu. Ondje je zapisana adresai telefonski broj O'Keefeovih. Danas idem u lov na stanove, ali ću nazvati ipitati mogu li posjetiti Michaela. Želim ga sam vidjeti prije nego što zatražimda me uzmu kao stručnog svjedoka u beatifikacijskom postupku za sestruCatherine.

Pozdravio se s Alice, osjetio neželjen poljubac na usnama i spustio sedizalom. Dok se vozio, prisjetio se djelića sna što ga je sanjao tijekom noći.Monica je na neki način bila uključena. Nema razloga da ne bude, pomislioje.

Otkad ju je autobus zamalo pregazio, lud sam od brige za nju.Ali ne radi se samo o tome da je ona bila u snu. Sjećam se kako je

pričala s nekom redovnicom.Bože dragi, pomislio je. Sada sanjam i sestru Catherine.

52. Poglavlje

U tri popodne doktor Douglas Langdon i doktor Clayton Hadley našli suse na kasnom ručku u hotelu St. Regis. Odlučili su se za lagani jelovnik baraKing Cole i izabrali stol daleko od ušiju nekoliko ljudi koji su upravo ručali.

- Doktore, izliječi samog sebe - rekao je šturo Langdon. - Clay, za Bogamiloga, stvari su dovoljno loše i bez tvog sloma. Očajno izgledaš.

- Lako je tebi reći - uzvratio mi je Hadley. - Ti nisi bio na pogrebu iMonica Farrell nije buljila u tebe. Ti nisi uzeo urnu iz krematorija i s njomotišao do groblja.

- Bio je to lijep iskaz poštovanja - rekao mu je Langdon. - To je sadabitno.

- Rekao sam ti da smo trebali dati Peteru novac da isplati Renée Carter -požalio se Hadley.

- Ti dobro znaš da zaklada nije mogla dati toliko, a ona bi se u svakomslučaju vratila idućeg mjeseca po još. Kad se sve zbroji i oduzme, Peter namje učinio uslugu njezinim ubojstvom.

- Jesi li pričao s Gregom danas? - pitao je Hadley. - Ja sam ga se bojaonazvati.

- Naravno da sam pričao s njim. Napisali smo zajedničku izjavu za tisak,ono što se i inače piše u takvim slučajevima: »Čvrsto stojimo iza PeteraGannona koji je nevin po pitanju ovih groznih optužbi. Uvjereni smo da ćebiti oslobođen.«

- Oslobođen! Pa u njegovu su uredu našli skrivenih sto tisuća dolara zakoje on tvrdi da ih je dao Carterici. To je pisalo u novinama.

- Clay, što si ti očekivao da kažemo u priopćenju? Da smo znali koliko jePeter očajan kad nas je pokušao nagovoriti da mu damo novce iz zakladinafonda? Greg ga je nastojao uvjeriti kako nema nikakve brige ako RenéeCarter izađe u javnost s pričom da je on otac njezina djeteta. U čemu je

problem? Takve stvari svakodnevno čitaš u novinama. Nažalost, Peter to nijesagledao na taj način i pukao je. Događa se.

Obojica su zašutjela kad im je prišao konobar. - Da vam donesem jošjednu rundu? - predložio je.

- Da - rekao je Hadley iskapivši ono malo votke što mu je ostalo u čaši.- Ja ću samo kavu - rekao je Langdon. - I bolje da sad naručimo. Clay,

što ćeš ti?- Narezak.- A ja ću salatu s tunjevinom. - Kad je konobar otišao, Langdon je

primijetio: - Clay, debljaš se. Samo da ti kažem kako ovaj narezak i ona trimala hamburgera sa sirom ne izgledaju kao obilna porcija, ali zato imajumnogo kalorija. Kao psihijatar te upozoravam da se prejedanjem boriš protivstresa.

Hadley je zurio u njega. - Doug, nekad te stvarno ne razumijem. Sve bi semoglo raspasti i nas bismo dvojica mogli završiti u zatvoru, a ti mi držišpredavanje o kalorijama?

- Ustvari, ja doista imam važnijih briga. Kao što to obojica znamo, riješilismo prvi problem, Oliviju Morrow, prije nego što nam je mogla nauditi.Monica Farrell, naš drugi problem, neće biti s nama još dugo. Uskoro ćemoobjaviti da se Zaklada Gannon zatvara zbog nekih promašenih ulaganja. Gregse može pobrinuti oko »papirologije«. A onda namjeravam otići u mirovinu iuživati ostatak života na mjestima poput južne Francuske, uz golemuzahvalnost prema izdašnosti Zaklade Gannon. Predlažem ti da počnešrazmišljati na sličan način.

Langdon je osjetio kako mu mobitel vibrira i posegnuo je u džep.Pogledao je telefonski broj koji mu se pojavio na zaslonu i kratko odgovorio:- Bok, upravo ručam s Clayem.

Dok je Langdon slušao pozivatelja, Hadley je promatrao kako mu izrazlica postaje sve mračniji.

- U pravu si. To je problem. Nazvat ću te. - Langdon je sklopio mobitel.Pogledao je Hadleya. - Možda se brineš s razlogom. Još nismo na čistini.

Onaj tip Alterman, koji je jučer njuškao oko zgrade Schwab, bio je danas uSouthamptonu. Već je uspio povezati Oliviju Morrow s Gannonima. Akonastavi rovariti, gotovi smo.

Još će jedna osoba morati umrijeti. Clay Hadley pomislio je na uplašenizraz lica Olivije Morrow prije nego što joj je spustio jastuk na glavu. - Štoćemo učiniti? - upitao je.

- Mi ne moramo ništa - odgovorio je Langdon hladno. - Na tome se većradi.

53. Poglavlje

Poslije kave s Monicom i Nan nakon mise zadušnice za Oliviju Morrow,Sophie Rutkowski otišla je do svog obližnjeg stana dok su joj sjećanja namnoge godine s Olivijom izbijala na površinu.

Da sam barem bila tu kad je umirala, pomislila je Sophie dok je svojebolje hlače i jaknu zamijenila majicom i vunenim hlačama koje su joj služile ikao radna odjeća. Šteta što je bila sama. Kad ja odem, znam da će mojadjeca biti oko mene da mi upute oproštajni pozdrav. Da im netko kaže kakoumirem, nema te sile koja bi ih spriječila da dođu.

Doktorica Farrell je jedna divna i zgodna djevojka. Teško je povjerovatida je liječnica, i to još veoma uvažena prema onome što je o njoj napisano unovinama nakon što ju je autobus zamalo ubio. Na sprovodu gospođiceMorrow nije bio nijedan član njezine obitelji. Čak je i svećenik to spomenuou propovijedi. Tako je lijepo pričao o gospođici Morrow. Doktorica Farrellbila je razočarana jer joj nisam mogla odgovoriti što je gospođica Morrowmislila kad joj je rekla da je poznavala njezinu baku i djeda. Ni doktoricaFarrell nema obitelji. Ah, dragi Bože, ljudi imaju toliko problema i teško sesuočiti s njima sam...

Sophie je s tom tmurnom mišlju uzela igle za pletenje. Plela je džemperza svoje najmlađe unuče i ostalo joj je još pola sata do jedinog posla koji nijevoljela. U zgradi Schwab bi subotom poslijepodne, od jedan iza podneva,čistila stan koji se nalazio tri kata niže od stana gospođice Morrow.

Par u čijem se vlasništvu nalazio taj stan bili su pisci. Razlog zbog kojegsu htjeli da im se stan čisti subotom popodne jest taj što su tada već bili naputu prema svojoj vikendici u Washingtonu u Connecticutu.

Sophie je nastavila raditi taj posao iz jednog jedinog razloga: plaćali sujoj dvostruko kako bi se odrekla slobodnih subota, a s tim je novcem moglapriuštiti sve one male sitnice koje roditelji nisu mogli za njezino petnaesterounučadi.

Unatoč tome, sve je teže i teže raditi ovdje, pomislila je Sophie. Točno ujedan okrenula je ključ u bravi stana. To dvoje nisu ni sjena gospođiciMorrow, rekla je sebi, i to ne prvi put. Par minuta kasnije počela je praznitiprepune košarice za smeće, skupljati hrpe mokrih ručnika s poda kupaonicete čistiti hladnjak od polupraznih kutija s kineskom hranom. Postoji riječ kojaih opisuje, uzdahnula je: ljenčine.

Kada je otišla u šest sati, stan je bio besprijekorno čist. Perilica posudabila je ispražnjena, rublje uredno posloženo u ormaru, zastori navučeni točnodo pola u svih pet soba. Govore mi kako je lijepo doći kući u ponedjeljak inaći stan ovakav, pomislila je Sophie. Zašto ga ne pokušaju održavatitakvim?

Stan gospođice Morrow, uzdahnula je. Ljudi će prolaziti njime. Takojelijep, mnogi će ga htjeti kupiti. Gospođica Morrow je rekla kako će se doktorHadley pobrinuti o svemu.

Dok je Sophie stiskala tipku da pozove dizalo, jedna joj je misao pala napamet. Ako je gospođica Morrow prokrvarila na jastuk kad se ugrizla zausnicu, onda bi uprljana jastučnica trebala biti u košari za prljavu robu. I štoje s krevetom? Kada su iznijeli tijelo jadne gospođice Morrow, sigurna samda se nitko nije potrudio pospremiti krevet. Ne želim da stranci ulaze u njezindom i vide nepospremljen krevet te uprljanu jastučnicu u košari za prljavorublje, pomislila je.

Dizalo je stiglo. Pritisnula je tipku za četrnaesti kat. Imam ključ odnjezina stana, pomislila je. Uradit ću zadnje što mogu za tu patnicu -promijenit ću njezinu posteljinu. Odnijet ću uprljanu jastučnicu kući, opratije, spremiti njezin krevet i staviti nov pokrivač tako da tko god dođe u njezinstan, može steći dojam kakva je osoba tu živjela.

Utješena mišlju da može uraditi još jednu, konačnu zadaću za damu kojaje bila jako dobra prema njoj, Sophie je izašla na četrnaestom katu, izvadilaključ i otvorila vrata stana Olivije Morrow.

54. Poglavlje

Monica je odvela Susan Gannon do Sallyna krevetića s podvojenimosjećajima, ali i vjerom u to da je ova žena istinski zabrinuta. Sally ih jegledala širom otvorenih očiju i držala gotovo punu bočicu vode u ruci.Maska za kisik bila je zamijenjena cjevčicama u njezinim nosnicama. Kad jeugledala Monicu, visoko je podigla ruke: »Monny. Monny.« Ali kadju jeMonica uzela u naručje, počela ju je udarati svojim sitnim šakama.

- Hajde, Sally - rekla je Monica umirujućim glasom. - Znam da si ljuta namene, ali nismo mogli izbjeći one igle koje su te malčice zaboljele. Moram tipomoći da ozdraviš.

Sestra s intenzivne pridržavala je nalaze i listu lijekova da ih Monica vidi.- Kao što sam vam rekla kad sam vas nazvala, doktorice, Sally je provelaprilično mirnu noć. Naravno da mrzi intravenozne igle i borila se s tim svedok nije zaspala. Danas je ipak popila svoju bočicu i pojela malo voća.

Susan je stajala nekoliko koraka dalje. - Ima li još uvijek upalu pluća? -pitala je potiho.

- Ostalo joj je nešto malo tekućine u plućima - rekla je Monica. - HvalaBogu, ali sad je ipak možemo skinuti s popisa životno ugroženih pacijenata.Kada ju je dadilja donijela u četvrtak ujutro, uplašila sam se da ćemo izgubitiovu malenu. Sally, to nismo mogli dopustiti, zar ne?

Sallyne su šačice prestale lupkati i ona je položila svoju glavu naMonicino rame.

- Slika i prilika svog oca - rekla je Susan nježno. - Koliko će dugo ostatiu bolnici?

- Još najmanje tjedan dana. - rekla je Monica.- I što onda? - pitala je Susan.- Ako se ne nade srodnik koji bi je prihvatio, bit će poslana u dom za

nezbrinutu djecu, barem privremeno.

- Razumijem. Hvala vam, doktorice. - Susan Gannon naglo se okrenula ibrzo se udaljila hodnikom. Monici je bilo jasno da je Susan sve ovo doživjelajako emocionalno i da je željela što prije otići.

Kad je Monica pregledala Sally i vratila je natrag u njezin krevetić unatočnjezinim jecajima, uključila joj je iznova intravenozno i pregledala još dvojesvojih malih pacijenata. Jedan je bio šestogodišnji dječak s jakom upalomgrla. Bio je okružen roditeljima, starijom braćom i bakom. Knjige i igricestajale su poslagane na prozorskom okviru. - Bobby, mislim da ću te moratizadržati ovdje još nekoliko dana kako bi stigao pročitati sve ove knjige -rekla mu je dok je potpisivala otpusno pismo.

No vidjevši njegov uznemiren pogled, rekla mu je sa smiješkom: - Šalimse malo. Ideš odavde.

Četverogodišnja Rachel, koju su primili s bronhitisom, bila je njezin drugipacijent. I ona se dovoljno oporavila da već može kući. - A vas se dvojeodmorite - rekla je Monica iscrpljenim roditeljima. Znala je da nijedno odnjih nije napustilo Rachelino uzglavlje još otkad je primljena u bolnicu priječetiri dana. Bobby i Rachel zapravo nisu ni bili ugroženi, pomislila je. Njihovboravak u bolnici bio je samo mjera opreza. Ali Sally se zamalo nije izvukla.Druga djeca imaju obitelji koje ih ne napuštaju ni minute. Sallyni jediniposjetitelji bile su dadilja koju poznaje tek tjedan dana i bivša supruganjezina oca, koji je sada optužen za ubojstvo Sallyne majke.

Monica je u bolničkom predvorju kupila Post i News te je u taksiju naputu do kuće pročitala priče iza naslova o Peteru Gannonu.

Velika poklon-vrećica, za koju Gannon tvrdi daju je dao Renée Carter,pronađena je zgužvana u njegovoj košari za smeće. Sto tisuća dolara unovčanicama po sto dolara, odnosno novac koji se nalazio u vrećici, bilo jeskriveno u lažnom dnu ladice radnog stola.

Kriv je da ne može biti krivlji, pomislila je. Nitko od te obitelji neće htjetidijete Renée Carter. Sudeći po ovim pričama, Peter Gannon nikad ju nije nividio. Oh, Bože, pored svih ljudi koji žude za djetetom, zašto su Sally dopaliovakvi roditelji?

Ali Sally ne bi bila Sally da nije potomak Petera Gannona i Renée Carter.Bez obzira na to kakvi su oni ljudi, ili kakvi su bili, ona je jedna divna islatka curica.

- Gospodo, stigli smo - rekao je taksist.Monica je zbunjeno pogledala. - Oh, naravno. - Platila je i ostavila

izdašnu napojnicu, a zatim se uspela stubama s ključem u ruci. Otvorila jevanjska vrata i ključem unutarnja koja vode do ulaza i prošetala hodnikom dostana. Tek kad je ušla unutra i bacila svoju torbu i novine na stolicu,događaji proteklih nekoliko dana počeli su joj se kovitlati u glavi.

Zurila je u iznošenu torbu koju je sad koristila umjesto one koju joj jezgnječio autobus. Ponovo je osjetila paniku onog užasnog trenutka kad jeautobus jurio prema njoj. Zatim je pomislila na golemo razočaranje što jeOlivia Morrow umrla nekoliko sati prije nego što su se trebale susresti, ojalovom pokušaju da pronađe osobu od Olivijina povjerenja na misizadušnici te, naposljetku, o osjećajnoj boli zbog spoznaje da je Ryan sdrugom ženom. Obuzeo ju je snažan osjećaj tuge.

Tek što nije zaplakala, ušla je u kuhinju, pristavila kotlić i potražilasalatu u hladnjaku. Natučena sam više nego što sam mislila, pomislila je.Leđa i ramena su mi natučeni i bole me.

Ima tu još nešto, rekla je samoj sebi. Što je to? Radi se o Sally. Onečemu što sam rekla ujutro. Što je to bilo?

Pusti, pomislila je. Ako je nešto važno, sjetit ću se.Postoji nešto za što sam sigurna da je važno, zadubila se dok je otvarala

konzervu s jastogovim mesom. Sastanak sa Zakladom Gannon zakazan je uutorak. Baš me zanima hoće li ga otkazati zbog svega što se događa. Trebanam petnaest milijuna dolara koje su nam obećali dati za proširenje bolnice.Moramo sagraditi novo pedijatrijsko krilo u sklopu tog proširenja. Nije linevjerojatno da je jedan od Gannona Sallyn otac?

Salata i dvije šalice čaja poboljšali su Monicino stanje. Znala je da su nanjezin kućni broj stizali pozivi od prijatelja koji su saznali za njezinu nesrećus autobusom. Preslušala je poruke s notesom u ruci. Sve su zvučale slično:

kako su zabrinuti i šokirani zbog toga koliko je malo nedostajalo da juautobus pregazi te ima li istine u priči na kojoj ustrajava ona starica. Trojenjezinih prijatelja pozvalo ju je u svoj stan, u slučaju da ju netko uhodi.

Monica je počela uzvraćati pozive. Dobila je šestero svojih prijatelja,ostavila poruke ostalima i odbila nekoliko poziva na večeru, iako nije imalanikakvih planova za večeras. Kad je završila, otišla je u kupaonicu, svukla sei ušla u Jacuzzi. Četrdeset pet minuta opuštala se u ugodnoj toploj vodi ipočela je osjećati kako popušta napetost u njezinu natučenom tijelu.

Namjeravala je odjenuti udobne hlače i pulover te otići u dugu šetnju, aligotovo besana noć uzela je svoj danak. Legla je na krevet, prekrila sepokrivačem i sklopila oči.

Kada ih je ponovo otvorila, sjene su joj govorile da je kasnoposlijepodne. Nekoliko minuta ostala je zamotana u pokrivač osjećajući sebolje i svježije. Drago mi je da nemam nikakvih planova, pomislila je. Nisamdugo pogledala neki dobar film. Nešto ću pronaći, otići na ranije prikazivanjei na povratku nešto pojesti. Više nemam potrebe za šetnjom. Ali želim nasvježi zrak...

Uvukla je stopala u papuče, prošetala od sobe do kuhinje, otvorilastražnja vrata koja vode na mali trijem i iskoračila. Biloje prohladno, a ogrtaču kojem se osjećala tako udobno nije bio prikladan za takvu temperaturu.

Samo par udisaja, pomislila je, i to je to. Zatim joj je, dok se ogledalaoko sebe, pogled zastao na posudi s vodom koja je stajala lijevo od vrata.

Pomaknuta je.Bila je sigurna u to.Tu posudu uvijek je držala na jednom napuknutom kamenu s trijema. Bio

je prilično težak tako da ga ni jak vjetar nije mogao pomaknuti. Sad jepolovinom dužine stajao na drugom kamenu.

Ali to nije bilo tako jučer.Prije nego što sam otišla na misu zadušnicu, izašla sam na trijem,

razmišljala je. Spavala sam slabo i bila malaksala tako da sam željela nasvjež zrak. Sigurna sam da sam pogledala posudu i razmišljala bih li trebala

zamijeniti ovaj napuknuti kamen. Ili ga je možda Lucy pomaknula, ako ječistila trijem dok je bila ovdje jučer.

Uhvatila ju je iznenadna drhtavica i Monica se vratila natrag u kuhinju,povukla vrata za sobom i zatvorila ih zasunom.

Uvijek gledam na to da zasun bude stavljen, nervozno je pomislila, alisada nije bio. Ponekad se to dogodi, kao jučer, kad sam izašla na nekolikominuta i zaboravila ga povući. Kada sam konačno zaspala sinoć, nešto menaglo probudilo. Je li to možda bilo zbog nekog zvuka koji me iznenadio? Dasam čvršće spavala i da nisam upalila svjetlo, bi li netko pokušao ući? Je lise netko motao ovuda?

Javila joj se jedna nepovezana misao da razlog zbog kojeg nije dobrospavala ima svoje ime. Bio je to Ryan Jenner.

55. Poglavlje

Sammy Barber radio je kao izbacivač u baru Ruff-Stuff od devet navečersve do zatvaranja. Takozvani noćni klub zapravo je bio striptiz-bar, aSammyjev je posao bio držati pijance »na lancu«. Još je morao štititizvijezde i njihove prirepke da ih ne gnjave kreteni koji pokušavaju doćipreblizu i sliniti nad njima.

Bio je to slabo plaćen posao, ali mu je davao dobro pokriće.Omogućavao mu je i spavanje dokasno, osim ako od njega ne bi naručiliubojstvo ili praćenje nekoga sve dok ne dobije priliku da ukloni svoju metu.

U subotu navečer Sammy je bio loše raspoložen. Prvi šlampavi pokušajubojstva Monice Farrell učinio ga je nesigurnim prvi put nakon mnogogodina. Uplašila ga je činjenica da je ona stara vještica vidjela kad je gurnuodoktoricu Farrell i da ga može opisati. U prijašnjih nekoliko godina dvojeljudi je bacio pod vlak i nitko nije posumnjao u to da se ne radi o nesretnompadu. Zatim je jučer poslijepodne fotoaparatom snimio Monicina stražnjavrata s puta iza njezine kuće. Kad je razvio fotografije, vidio je da je gornjapolovica vrata izrađena od kvadratića stakla ojačanih metalnom rešetkom.Rešetka je bila smijurija. Vidio je da će biti lako izrezati okvir blizu brave iprovući ruku do kvake. Ako naiđe na zasun, samo će izrezati drugi okvir dadođe do nje. Ništa lakše.

U tri sata ujutro prošao je pristupnim putem, preskočio onu smiješnuogradu i izvadio svoj rezač stakla. Za minutu bi već bio u njezinu stanu, ali umraku nije mogao vidjeti razlog svog posrtanja. Bilo je to nešto teško što nijesrušio, ali zbog čega je gotovo izgubio ravnotežu. Udario je jako nogom igurnuo tu stvar, koja je proizvela škripav zvuk na trijemu. Sigurno jedan odonih glupih kipića koje stavljaju po travnjacima.

Monica Farrell ima izvrstan sluh ako je to čula, pomislio je Sammy, apretpostavljam da jest jer se svjetlo u stanu upalilo dok se nije ni okrenuo. Ito je to što se tiče tog plana.

Sammy je nemirno pokušavao smisliti neke druge načine kako se riješitiMonice Farrell, a zatim je stisnuo oči. Mjesto se počelo puniti uobičajenimgubitnicima, a dva tipa u poslovnim odijelima dopratili su do stola. Policajci,pomislio je Sammy. Možda nose i značke sa sobom.

Bilo je očito da je konobar koji ih je dopratio također znao za to.Pogledao je prema Sammyju, koji mu je kimnuo u znak da ih je opazio.

Neki kreten koji je bio pun para kad je stigao, sad je jedva stajao nasvojim nogama. Sammy je znao da ide prema poznatom reperu koji je sjediosa svojim pratiteljicama u separeu za zvijezde. Pijanac je pokušavao privućipažnju tog tipa već pola sata. Sammy je začas bio spreman i iznenađujućebrzim koracima za tako korpulentnog čovjeka stvorio se pokraj pijanca. -Gospodine, zamolio bih vas da ostanete gdje jeste. - Dok je govorio, stisnuoje ruku tog tipa dovoljno jako da shvati poruku.

- Ali ja samo želim pozdraviti... - Pogledao je u Sammyjevo lice i njegovprazan izraz na licu zamijenilo je uplašeno zurenje. - U redu, prijatelju. Neželim stvarati problema - rekao je i ponovo se zavalio u svoju stolicu.

Dok se Sammy spremao opet otići za svoj stol, jedan od one dvojice kojeje prepoznao kao policajce dao mu je znak.

Počinje, pomislio je Sammy dok je prolazio prostorijom.- Sammy, privuci stolicu - pozvao ga je detektiv Forrest dok su mu on i

detektiv Whelan pokazivali značke preko stola.Sammy ih je promotrio i brzo se osvrnuo prema Whelanu sjetivši se da je

on bio jedan od glavnih istražitelja u njegovu slučaju te svjedok na suđenju.Još je pamtio zgađen izraz na Whelanovu licu kad je bio oslobođen krivnje. -Drago mi je što te ponovo vidim - rekao mu je.

- Sammy, drago mi je što me se sjećaš - rekao je Whelan. - Barem si tiuvijek znao s prijetnjama, mislim, riječima.

- Ovo mjesto je čisto. Ne trošite svoje vrijeme tražeći nevolju - odbrusioje Sammy.

- Sammy, znamo da bi ova rupa mogla preko dana raditi kao jaslice -rekao mu je Forrest - ali nas zanimaš samo ti. Zašto si se mučio s

presvlačenjem svoje trenirke u neko skockano odijelo kad si išao preuzetisvoj automobil? Sjećaš se, četvrtak, kad si bio u tolikoj žurbi da počnešpratiti doktoricu Farrell da si zaboravio doplatiti parkiranje?

Sammyja su ranije često ispitivah policajci tako da se izvježbao u tomeda nikad ne izgleda nervozan. Ali ovog je puta osjetio neku bol u trbuhu. -Ne znam o čemu pričate - promrmljao je.

- Sammy, svi mi znamo o čemu ja pričam - rekao mu je Forrest.- Nadamo se da se ništa neće dogoditi Monici Farrell jer, Sammy, ako joj

se išta dogodi, pomislit ćeš da te odnio tsunami. S druge strane, jako bi naszanimala spoznaja tko te unajmio.

- Sammy - pitao je Whelan - zašto si se parkirao ispred bolnice? Samo date podsjetim, kako ti je Carl već rekao, sigurnosne kamere snimile su kako tiodvlače automobil.

- Skupo me koštalo to što nisam nadoplatio, ali nitko nikada nije tospomenuo kao zločin. A kad malo bolje pogledate, to pomaže gradu. Sva tadodatna lovica, znate već na što mislim. - Sammy se počeo osjećatisamouvjerenije. Pokušavaju istresti informacije iz mene, pomislio je prezirno.Nastoje me navući da kažem nešto glupo. Da mogu išta dokazati, ne bi ovakopričali sa mnom.

- Znaš li kojim slučajem doktoricu Farrell? - upitao je detektiv Forrest.- Koju doktoricu?- To je ona mlada žena koja je pala, ili bila gurnuta, sinoć pod autobus.

Bilo je u svim novinama.- Nemam prilike čitati novine - rekao je Sammy.- Trebao bi. Tako ideš ukorak s najnovijim događajima. - Forrest i

Whelan ustali su zajedno. - Sammy, uvijek je zanimljivo popričati s tobom.Sammy je gledao dok su se dva detektiva probijala između sad već

krcatih stolova do izlaza. Ja neću moći ukloniti Farrell, pomislio je. Moramse ostaviti ovog posla, ali znam pravog tipa koji će me zamijeniti. Ponudit ćuLarryju sto tisuća. Zagrist će. Ali ću se pobrinuti da se to dogodi dok budem

na poslu tako da imam najčvršći mogući alibi. Onda će mi se ovi policajciskinuti s vrata. A još uvijek ću biti u plusu. Isplaćen mi je milijun daodradim posao, a ja ću ga dati drugome za desetinu tog iznosa!

Nasmiješio se na tu pomisao, ali je ipak imao osjećaj promašaja. Sammyje morao sebi priznati, prvi put u svojoj dugoj karijeri plaćenog ubojice, da jedvaput zabrljao u pokušaju izvršenja ugovora o rješavanju neželjenogproblema. Možda je stvarno vrijeme da prestanem, pomislio je. Ali nećuprije nego što vidim da je ovo izvršeno.

Kao što sam rekao Dougiju, ja uvijek održim svoju riječ.

56. Poglavlje

Tony, Rosalie i mali Carlos Garcia otišli su na izlet u subotuposlijepodne. Uputili su se do Rosalijine sestre Marie i njezina supruga TedaSimmonsa do njihova doma u Bay Shoreu na Long Islandu.

Tony je bez prestanka radio skoro dva tjedna izmjenjujući poslovevozača s konobarenjem tijekom svečanosti u Waldorfu. Objasnio je Rosalieda čim stigne listopad, sve velike dobrotvorne udruge organiziraju svojesvečane večere. - Ponekad čujem kako ljudi koje vozim pričaju o tome kakosu bili na više takvih događaja u jednom tjednu - rekao je Tony Rosalie. - Anemoj misliti da su te večere jeftine.

Ali ovu je subotu bio slobodan i budući da je bio lijep dan, odlučili su seuputiti do Bay Shorea. Tonyju se sviđala suprugina obitelj. Marie i Tedimaju troje djece malo starije od Carlosa, a ondje će biti i Tedova majka tenjegov brat. Ted je otvorio svoj dućan s alatom i opremom i ide mu odlično.Stanovali su u velikoj kući kolonijalnog stila s ograđenim travnjakom pokojem su Carlos i njegovi bratići mogli trčati bez bojazni od prometa.

- Tony, baš ćemo se lijepo zabaviti danas - rekla je sretna Rosalie dok suizlazili iz sumornog tunela Midtown na magistralu. - Tako sam se uplašilakad je mali dobio onu jaku prehladu ovog tjedna, a ima već četiri dana kakonije ni kihnuo. - Pogledala je preko ramena. - Zar ne, dušo? - upitala jeCarlosa koji je bio sigurno smješten u svom sjedalu.

- Ne, ne, ne - odgovorio je Carlos pjevušećim glasom.- Čovječe, baš se zakvačio za tu riječ - nasmijala se Rosalie.- To mu je jedina riječ ovih dana - odgovorio je Tony, a zatim se sjetio

nečega što je mislio reći svojoj supruzi. - Rosie, pričao sam ti o onoj dragojstarici koju sam vozio prije dva tjedna na groblje u Rhinebecku? Ona mi jerekla da je poznavala Monicinu baku i djeda. Jučer sam vidio u novinama daje umrla. Danas su je pokopali.

- Baš šteta, Tony.

- Svidjela mi se. Oh, Bože! - Tony je pritisnuo gas. Usred velikogprometa, automobil im je stajao nepomičan. Mahnito je vrtio ključ ne bi liupalio motor dok ga je škripa kočnica kamiona iza njega upozoravala da ćedoći do sudara. - Ne! - povikao je.

Rosalie se okrenula da vidi Carlosa. - Oh, Bože moj! - zajecala je.Dok je Rosalie vikala, osjetili su udarac koji ih je potresao naprijed i

natrag, ali je vozač kamiona stigao zakočiti i usporiti prije nego što ih jeudario.

Drhteći od olakšanja, okrenuli su se da pogledaju svog dvogodišnjegsina. Nimalo uznemireni Carlos pokušavao se izvući iz svog sjedala.

- On misli da smo stigli - rekao je Tony drhtavim glasom dok su mu rukejoš uvijek stiskale upravljač. Trenutak poslije još se tresao i otvorio je vrataautomobila da pozdravi čovjeka čija im je brza reakcija spasila živote.

Tri sata kasnije stajali su za kuhinjskim stolom u kući Teda i Marie naBay Shoreu. Čekali su četrdeset minuta da se pojavi kamion za vuču. Bili suuzrokovali veliki zastoj na magistrali. Ted se odvezao da ih pokupi u vučnojslužbi gdje su zaglavili bez prijevoza.

Svijest o tome kako bi, da je vozač pretjecao ili da se nije stigaozaustaviti, možda bili mrtvi preplavila je sve odrasle za stolom - Rosalie iTonyja, Marie i Teda, Tedovu majku i brata - dubokim osjećajemzahvalnosti. - Sve je moglo ispasti drugačije - rekla je Rosalie dok je gledalakroz prozor. Jedan od starijih bratića ljuljao je razdraganog Carlosa naljuljačci.

- Tony, još uvijek može ispasti drugačije ako se ne riješiš one svojekrntije - rekao je neuvijeno Ted, krupan i nabijen čovjek odlučnih gesta. -Dugo tetošiš tu svoju karampanu. Znam da stavljaš novce sa strane za noviautomobil i da su ti se pusti bolnički računi za Carlosa nagomilali. Ali on nijepobijedio leukemiju kako biste sad poginuli u prometnoj nesreći. Pronađineki pristojan automobil, u redu? Ja ću ti posuditi novce.

Tony je zahvalno pogledao svog zeta. Znao je da Ted može kazati kakoće mu posuditi novce, ali je isto tako znao kako mu nikad ne bi dopustio da

mu ih vrati. - Ted, znam da si u pravu - složio se Tony. - Neću više vozitisvoju obitelj u ovoj olupini. I prije nego što se ovo dogodilo, razmišljao samo automobilu koji bi nam savršeno odgovarao, a i ne bi bio preskup. Desetgodina star cadillac. Vozio sam staricu u čijem je vlasništvu bio prije dvatjedna. Bio je prilično dug put. Ti znaš da se ja razumijem u aute. Ovaj je uizvrsnom stanju. Malo je teži na gasu od ovih novijih, ali kladim se da gamogu dobiti po cijeni koja neće biti previsoka.

- Tony, misliš li na staricu o kojoj si mi pričao putem? - upitala jeRosalie. - Onu damu čiji je pogreb danas?

- Da, mislim na gospođicu Morrow. Njezin će automobil vjerojatno datina prodaju.

- Tony, pobrini se za to - rekao je Ted. - Ne gubi vrijeme. Ne vjerujemda će biti prevelika potražnja za deset godina starim cadillacom. Vjerojatnoće doći u tvoje ruke.

- Otići ću do njezine zgrade. Netko će mi ondje sigurno znati reći kogatrebam zvati - obećao je Tony - Stvarno mi se svidjela gospođica Morrow, aimam osjećaj i da sam se ja njoj svidio.

A imam i neki suludi predosjećaj da bi ona željela da imam njezinautomobil, pomislio je.

57. Poglavlje

Peter Gannon prošao je kroz šokantan obred uzimanja otisaka prstiju,zatvorskog slikanja, pretraživanja do gola te ispraćaja do ćelije uGrobnicama, prepunom i bučnom zatvoru u kojem su ležali zatvorenici kojiočekuju suđenje na Manhattanu.

Svakim djelićem svog tijela htio je reći kako je nevin, povikati svakometko je mogao čuti kako nikada ne bi mogao nauditi Renée, bez obzira na tokoliko ju je mrzio. U subotu ujutro pročitao je iz novina tipa s kojim jedijelio ćeliju kako su poklon-vrećica i novac pronađeni u njegovu uredu. Bioje pretup za bilo kakvu smisleniju misao i sjedio je u svojoj ćeliji kada ga jedošao posjetiti odvjetnik kojeg mu je Susan pronašla.

Predstavio se dok je pružao Peteru svoju posjetnicu. - Ja sam HarveyRoth - rekao je tihim ali jasnim glasom.

Peter ga je pogledao osjećajući još uvijek kako je sve ovo noćna mora.Roth je bio skladno građen čovjek sijede kose i s naočalama bez okvira kojesu obrubljivale njegovo usko lice. Nosio je tamnoplavo odijelo s plavomkošuljom i kravatom.

- Jeste li skupi? - pitao je Peter. - Moram vam odmah reći da sam švorc.- Skup sam - odgovorio je Roth blago. - Vaša bivša supruga Susan već je

platila predujam za moje usluge i jamčila za sve troškove vaše obrane.Susan je to uradila, pomislio je Peter. Podsjetilo ga je to još jednom kao

udarac bičem koliko je dobra kao osoba te da ju je zamijenio za RenéeCarter.

- Gospodine Gannon, pretpostavljam da znate kako je novac za kojitvrdite da se nalazio u rukama Renée Carter pronađen skriven u lažnom dnuladice vašeg radnog stola? - upitao je Roth.

- Nisam ni znao da bilo koja ladica mog stola ima lažno dno - rekao jePeter jednakim tonom. Vidjevši nepovjerljiv pogled Harveya Rotha, Peter je

osjetio kako je uhvaćen u živo blato te kako tone sve dublje. - Prije četirigodine, kada su se Zaklada Gannon i investicijska tvrtka mog brata preselileu Time Warner Center, pozvana je dekoraterka da u cijelosti preuredi urede.Zahtijevao sam od nje da se pobrine i za moj producentski ured. U to mi jevrijeme dobro išlo i živio sam u prostranom stanu u Pedesetpetoj zapadnojulici. Prije dvije godine, kada su stvari krenule loše, riješio sam se većinenamještaja, ali sam zadržao radni stol. Nitko mi nikada nije spomenuo lažnodno.

- Tko je bila dekoraterka?- Ne znam joj ime.- Niste se susreli s njom? Nije vam pokazivala skice ili uzorke?- Nisam čovjek za detalje - rekao je Peter umorno. - Svidjelo mi se što je

napravila u uredima Time Warnera.- Niste li popričali s njom o troškovima? - upitao je Roth.- Zaklada je plaćala zbog toga što su bili pokrovitelji mojih kazališnih

projekata. Ono što želim reći jest to da mi je Zaklada odobrila polog koji jeuključivao i troškove za ured.

- Razumijem, gospodine Gannon. Onda vi tvrdite da nikada niste znali zalažno dno u ladici svojeg radnog stola?

- Kunem se, kunem se da nikad nisam znao. - Peter je podupro svojuglavu rukama u nadi da će tako odbiti uporna pitanja koja mu je postavljaoHarvey Roth.

- I ne znate ime dekoraterke koja je kupila radni stol za vaš ured?- Ne, ne znam - rekao je izmoždeni Peter. - Dopustite da vam ponovim. Ja

ne znam njezino ime. Rekao sam Gregovoj tajnici da se ona pobrine za mojnovi producentski ured. Ne sjećam se ni da sam upoznao tu ženu. Napravilaje posao dok sam ja bio na putu s Renée.

Gdje smo ono bili tada, zapitao se. Oh, sjećam se. Otok Paradise. Uspioje suspregnuti očajnički napadaj smijeha.

- Kako mogu saznati tko je bila dekoraterka? - ustrajavao je Roth.

- Tajnica u uredu mog brata trebala bi to znati. Ona se bavi takvimstvarima.

- Kako se ona zove?- Esther Chambers.- Popričat ću s njom.Peter je pogledao Rotha. On misli da ja lažem. Misli da sam ubio Renée.

Peter je znao kako će morati postaviti ona pitanja koja su mu se rojila u glaviza besane noći provedene u ćeliji. - Kada bih nekome rekao da sam mislio -budimo otvoreni, da sam znao - kako je moj brat umiješan u nezakonitotrgovanje, bi li ta osoba bila dužna to prijaviti mjerodavnom povjerenstvu?

- Gospodine Gannon, pročitajte činjenice o majstoru financijskihmalverzacija, Berniju Madoffu - rekao je neuvijeno Roth.

- Kad su mu sinovi saznali čime se bavi, bilo im je jasno kako to odmahmoraju prijaviti. Naravno, bili su zaposlenici u njegovoj tvrtki, i to mijenja nastvari. Sve ovisi o osobi kojoj ste otkrili informaciju.

Ne smijem je uvlačiti u to, pomislio je Peter.- Gospodine Gannon, zašto ste rekli kako ste uvjereni da vam je brat

umiješan u nezakonito trgovanje?- Prije nekoliko godina, na jednoj zabavi za tipove s Wall Streeta,

slučajno sam načuo kako mu tip iz Ankofski Oil&Gas zahvaljuje za novce.Rekao je Gregu da je time djeci priuštio putovanje u Europu za proljetnepraznike. To je bilo mjesec dana nakon što je Ankofski preuzet od ElmoOil&Gas i kada su im se cijene dionica utrostručile.

- Što je vaš brat odgovorio na to? - upitao je Roth.- Podivljao je. Rekao mu je nešto u stilu: »Začepi, budalo, i odlazi

odavde.«- Zna li vaš brat da ste čuli taj razgovor?- Ne, ne zna. Stajao sam iza njega. Ali ono što sigurno zna jest to da je

njegov fond zaradio čitavo bogatstvo na tom preuzimanju. Znam da stvaristoje prilično loše i bez toga, ali hoće li optužnica biti podignuta i protiv

mene ako Greg bude uhvaćen i ako se sazna što je sve namjeravao?Vidio je prijezir u očima Harveya Rotha. - Gospodine Gannon, predložio

bih vam da se koncentrirate i pomognete mi u pripremi obrane za vašuoptužnicu za ubojstvo. Učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pružimnajbolju moguću obranu, ali bili biste mi od velike pomoći ako biste senastojali prisjetiti što se dogodilo u onih petnaest sati između vašenesvjestice i trenutka kada ste se probudili na kauču. Popričajmo o poklon-vrećici u kojoj se nalazio novac. Ona koja točno odgovara opisu vrećice zakoju ste policiji rekli kako je dana gospođici Carter, pronađena je u košari zasmeće ispod vašeg radnog stola.

- Zašto bih skrivao novac, a vrećicu ostavio tamo gdje je svatko moževidjeti? - upitao je Peter s prizvukom bijesa u glasu.

Roth je kimnuo glavom. - To mi je palo na pamet. S druge strane ste, povašem vlastitom priznanju, bili pijani. Dopustite mi da vam kažem kakoćemo nastaviti. Naš će istražni tim otići u bar u kojem ste se sastali sgospođicom Carter i ispitat će nekog od vlasnika za kojeg pouzdano možemotvrditi da je bio ondje. Otići će također do drugih barova na tom području.Nadam se da možemo pronaći nekoga tko vas je vidio samog nakon što stenapustili gospođicu Carter.

- Mislite, ako sam napustio gospođicu Carter? - rekao je Peter. - To jeono što stvarno mislite, zar ne?

Roth se bez odgovora spremao za odlazak. - Pokušavam sniziti vašujamčevinu s pet milijuna na dva milijuna dolara.

- Mislim da će moj brat uplatiti to za mene - rekao je Peter.- Nadam se. Ako ne bude tako, postoji netko drugi tko će jamčiti za vas.- Susan? - upitao je Peter.- Da. Ona, unatoč svemu, čvrsto vjeruje u vašu nevinost. Sretan ste

čovjek, gospodine Gannon, što imate takvog borca kao Susan na svomterenu.

Peter je gledao kako se Roth udaljava, a zatim je osjetio dodir na svomramenu.- Idemo - oštro je naredio čuvar.

58. Poglavlje

U subotu navečer, prije nego što je otišla u krevet, Monica je dvaputzaključala i zakračunala vrata od trijema, a zatim je podstavila stolicu ispodkvake s kuhinjske strane vrata. Popričala je s nekim prijateljima i raspitala seo alarmnim sustavima, a potom je ostavila hitnu poruku jednoj tvrtki tražećiod njih da joj u što kraćem roku ugrade najskuplji postojeći sustav,uključujući i sigurnosne kamere na trijemu.

Nakon što je to obavila, nadala se osjećaju veće sigurnosti, ali su jojsnove preplavila sjećanja na oca. Bila su to nepovezana sjećanja, a jedno odnjih odnosilo se na katedralu Sv. Patricka. Probudila se s osjećajem da usvojoj ruci drži njegovu.

Jesam li ga ikada uistinu cijenila, upitala se dok je ustajala i počelapripremati kavu. Kad pogledam unatrag, vidim koliko je snažno volio mamu.Nakon njezine smrti nikad nije pogledao drugu ženu, a bio je jako naočitmuškarac.

One godine kad je ona bila jako bolesna, ja sam imala deset godina.Nikad nikamo nisam htjela ići ili bilo što raditi. Samo sam se htjela odmahvratiti iz škole kako bih bila s njom. Kad je preminula, tata me nagovorio dase upišem na razne školske aktivnosti, a prve godine me često vikendimavodio u New York. Išli smo na predstave i koncerte, u muzeje, i radilizabavne stvari poput nekih turista. Ali oboje smo bili tako tužni zbog mame...

Znao je izvrsno pripovijedati, prisjetila se Monica sa smiješkom iodlučila spremiti kuhano jaje s kriškom punozrnatog tosta umjesto engleskogmuffina. Kad bismo išli u Rockfeller Center u božićno vrijeme, ispričao mi jesve detalje o prvom božićnom drvcu koje je ondje bilo postavljeno. To jedrvce bilo maleno jer su ga radnici postavili tijekom velike ekonomske krizekad su bili zahvalni što uopće imaju posla. Znao je povijest svakog mjestakoje smo posjetili...

Volio je povijest, a nije znao ništa o svom vlastitom podrijetlu, o svojoj

povijesti. Kad sam postala svjesna da bih ubrzo mogla saznati o tome,konačno sam shvatila koliko mu je to bilo važno. Znala sam se šaliti s njimna taj račun. - Tata, možda si nezakoniti sin windsorskog vojvode. Što bikraljica Elizabeta pomislila na to? - Mislila sam da sam jako duhovita.

Monica je nazvala bolnicu dok se jaje kuhalo. Sally je spavala tijekomnoći. Temperatura joj je bila neznatno povišena. Nije puno kašljala. -Doktorice, svakim se danom sve bolje osjeća - zadovoljno ju je izvijestilasestra. - Ali znajte i to da su se neki novinari pokušavali doći ovamo kako bije fotografirali. Zaštitari su ih se otarasili.

- Nadam se da je tako - rekla je Monica u žaru. - Imaš broj mog mobitela.Nazovi me ako bude kakvih promjena kod Sally, a ako se novinari pokušajuušuljati gore, ne daj im da se približe Sally.

Zatresla je glavom u nevjerici, olupila jaje i stavila ga na tanjur zajedno stostom. Misli o ocu nikako je nisu napuštale. Nedjeljom ujutro otac i jauvijek bismo išli u Sv. Patricka na misu u deset i petnaest kada bismo došli uNew York za vikend, prisjetila se. Nakon toga bismo pojeli nešto prije ručka,a na njemu je bilo da me iznenadi gdje će se ići popodne. Udaljenost oddoma i kojekakve aktivnosti pomagale su oboma.

Možda odem u katedralu na misu u deset i petnaest, zadubila se umislima. Tako bih se osjetila bliže tati. Baš mi sada treba takav osjećaj.

Zanima me što Ryan i njegova djevojka planiraju danas?Prekini, upozorila se Monica. Stvori ti planove za vlastito popodne.

Sinoćnji odlazak na onaj film jako me iznevjerio. Bilo je grozno. Što kritičarivide u nečemu što nema ama baš nikakvog smisla? Možda nazovem nekeljudi, pa ako budu slobodni, mogla bih ih pozvati na večeru. Ima tri tjednakako nisam kuhala za društvo. Uvijek sam to voljela, ali ovih proteklihnekoliko tjedana bila je prava ludnica...

Ali na neki ju način ta ideja ipak nije privlačila.Ali otići ću do Sv. Pata danas ujutro, odlučila je petnaest minuta kasnije

dok je dovršavala drugu šalicu kave uživajući u mogućnosti laganogpijuckanja i čitanja novina koje su joj dostavljene na kućni prag.

U deset i petnaest bila je u katedrali klečeći u klupi s prednje lijevestrane od glavnog oltara, mjesta koje je njezin otac uvijek birao. Jučer u ovovrijeme bila sam u Sv. Vincenta i slušala pohvalnicu oca Dunlapa za OlivijuMorrow, a potom i njegovu priču o meni. Nitko nije mogao pomoći, a mislimda će tako i ostati. Ono čega se pokušala prisjetiti u vezi sa Sally došlo joj jesamo od sebe: rekla sam Susan Gannon da se Sally jedva izvukla.

To što je Sally preživjela nije imalo veze s čudom ili snagom molitve.Razlog je u tome što je njezina mlada dadilja bila dovoljno pametna da ju navrijeme dovede u bolnicu i u tome što smo mi imali lijek za nju.

Zbor je pjevao »Čuo sam tvoje zapomaganje u noći«. Mislim da samodgovorila na previše noćnih poziva, pomislila je Monica ironično. Otišlasam na beatifikacijsko saslušanje i svjedočila da mora postojati nekimedicinski razlog zbog kojeg je Michael O'Keefe još uvijek živ. Kad je Ryanpregledao dokumentaciju, rekao je da nema apsolutno nikakve dvojbe da jetumor na Michaelovu mozgu bio zloćudan. Ryan je neurokirurg. Ja nisam, alisam dobra pedijatrica. Savršeno dobro znam da ne pošto je nikakvemedicinske činjenice koje bi razjasnile Michaelov oporavak. Sestra Catherineprovela je svoj život u brizi za djecu s poteškoćama. Otvorila je sedambolnica za njih. Ja se ponosim time što sam bila prisutna kad je Sally bilopotrebno i da sam pomogla Carlosu da pobijedi leukemiju.

Položila sam zakletvu kako svjedočim o tom slučaju na visini svojihsposobnosti i znanja. Jesam li slijepa pored zdravih očiju? Moram vidjetiMichaela. Prošle su tri godine. Želim ih ponovo vidjeti.

Monica se pokušala usredotočiti na misu, ali misli su joj neprestanobježale. O'Keefeovi su se preselili u Mamaroneck iz svog stana naManhattanu nedugo nakon što je Michaelu dijagnosticiran rak na mozgu. Tekkada je izgledalo da se Michael u cijelosti oporavio, pobjedonosno su gadoveli ponovo u njezin ured...

- Idite u miru - izgovorio je nadbiskup.Dok se Monica spremala napustiti katedralu, zbor je pjevao »Radosni,

radosni te obožavamo«. Potražila je svoj mobitel i nazvala informacije. Kućnibroj O'Keefeovih bio je na popisu. Nazvala je taj broj i dobila odgovor na

prvo zvono. - Ovdje doktorica Monica Farrell - rekla je. - Je li to gospodaO'Keefe?

- Da, ja sam - odgovorio je ljubazni glas. - Doktorice, baš vas je lijepočuti.

- Gospodo O'Keefe, hvala vam. Zovem zato što bih ponovo željela vidjetiMichaela. Bi li vam smetalo da dođem u posjet? Obećavam da se neću dugozadržati.

- To mi savršeno odgovara. Doma smo čitav dan. Želite li nas posjetitiposlijepodne?

- Jako bi mi odgovaralo poslijepodne.- Ima li ovo kakve veze s beatifikacijskim postupkom za sestru

Catherine?- O tome se jedino i radi - rekla je Monica potiho.- Onda dođite odmah. Hoćete li sami voziti?- Hoću.- Doktorice Monica, jedva čekamo. Nije li zanimljivo da je neurokirurg,

Ryan Jenner bio jučer ovdje? Želio je vidjeti Michaela prije svogbeatifikacijskog svjedočenja. Divna osoba. Sigurno ga znate?

Monica je osjetila oštar bol. - Da, znam ga - rekla je tiho. - Jako ga dobropoznajem.

Dva sata kasnije Monica je stigla u Mamaroneck, jela sendvič i pila kavus Richardom i Emily O'Keefe. Michael, njihov živahan osmogodišnji sin,pristojno se pojavio pred Monicom i odgovorio na sva njezina pitanja uzsamo sitnu dozu nemira. Kazao joj je da mu je bejzbol najdraži sport, ali i toda zimi voli otići na skijanje s ocem. Nikada mu se više nije pojavilavrtoglavica, onako kao što mu se znala javljati dok je bio teško bolestan.

- Napravili smo magnetsku rezonanciju prije samo tri mjeseca - Emily jerekla Monici. - Nalazi su odlični. Nakon prve godine svi su mu nalazi takvi. -Nasmijala se svom sinu koji se sada počeo vrpoljiti. - Znam, hoćeš do Kylea.Nema problema, ali otac će te odvesti do njega i poslije te pokupiti.

Michael se osmjehnuo i razotkrio da mu nedostaju dva prednja zuba. -Hvala, mama. Doktorice Farrell, drago mi je da sam vas opet vidio - rekaoje. - Mama mi je rekla da ste mi puno pomogli da ozdravim. - Okrenuo se iotrčao iz blagovaonice.

Richard O'Keefe je ustao. - Mike, čekaj - pozvao ga je.Kada su otišli, Monica se usprotivila: - Gospodo O'Keefe, ja nisam

pomogla Michaelu da ozdravi.- Jeste. Prepoznali ste o čemu se radi. Odmah ste nam rekli da se

posavjetujemo s drugima, iako se radi o smrtonosnoj bolesti. Tada samspoznala da trebam moliti za čudo.

- Zašto ste se posebno odlučili uputiti svoje molitve sestri Catherine?- Moja je tetka radila kao bolničarka u jednoj od njezinih bolnica. Sjećam

se kad mi je kao djevojčici ispričala kako je radila s redovnicom koja je bilakao anđeo. Rekla mi je kako bi pomislili da je svako dijete koje je držala urukama njezino. Tješila bi ih i molila nad njima. Moja je tetka bila uvjerenada je sestra Catherine od Boga nadarena posebnom moći iscjeljenja, da seoko nje širila riječima neopisiva aura koju bi svako u njezinoj prisutnosti beziznimke osjetio. Kad ste mi rekli da će Michael umrijeti, moja je prva misaobila o sestri Catherine.

- Sjećam se - rekla je Monica tiho. - Osjetila sam veliku sućut premavama jer sam znala da nema nade za Michaela.

Emily O'Keefe se nasmijala. - Monica, vi još uvijek ne vjerujete u čuda,zar ne? Ustvari, zar niste došli ovdje s uvjerenjem da bi mu se tumor mogaojednog dana opet pojaviti, bez obzira na to koliko dobro Michael izgleda ikoliko su čisti njegovi nalazi?

- Jesam - rekla je Monica suzdržano.- Monica, što vas priječi da povjerujete u čuda? Što vas čini toliko

sigurnom u to da se ona ne događaju?- Ne radi se o tome da ja ne želim vjerovati nego, kao što sam to

posvjedočila pred beatifikacijskim povjerenstvom, da iz svoje medicinskeprakse znam kako su postojali događaji koji su tijekom povijesti izgledali

poput čuda, a u stvarnosti imaju svoje znanstveno objašnjenje koje ljudi u tovrijeme jednostavno nisu mogli razumjeti.

- Uključuje li neki od tih događaja i malog dječaka s velikim i zloćudnimtumorom koji je jednostavno nestao?

- Koliko je meni poznato, ne.- Monica, doktor Jenner jedan je od nekolicine uvaženih neurokirurga koji

svjedoče da ne postoji nijedno medicinsko ili znanstveno objašnjenje upogledu Michaelova oporavka. Ne znam razumijete li vi to, ali proći će jošdugo vremena dok sama crkva ne prizna kako se ovdje radi o čudu. Pratit ćeMichaelovo zdravstveno stanje dugi niz godina. - Zatim se Emily O'Keefenasmijala. - Jučer smo vodili sličan razgovor s doktorom Jennerom. On namje rekao kako vjeruje da ni nakon deset ili dvadeset godina još uvijek nećebiti znanstvenog objašnjenja za Michaelovo ozdravljenje.

Uzela je Monicinu ruku i nježno ju primila. - Monica, nadam se da nemislite kako si previše dopuštam, ali ja osjećam da se vi nalazite u sukobu sasamom sobom. A i to da ste spremni prihvatiti mogućnost zagovora sestreCatherine te da je zbog toga naš jedinac još uvijek s nama.

59. Poglavlje

Esther Chambers progutala je sve što je pisalo u novinama tijekomvikenda s mješavinom nevjerice i šoka. Činjenica da je Peter Gannon uhićenpod optužbom za ubojstvo svoje bivše djevojke izgledala joj je potpunonevjerojatna. Greg je onaj koji ima težak karakter, pomislila je. Za njega bihmogla povjerovati u takvo što, ali za Petera - nikad. Ali joj se zato zgadilačinjenica da je Peter otac djevojčice koja se nalazi u bolnici i koju on nikadanije ni vidio.

Jadna mala, pomislila je. Majka joj je mrtva, otac u zatvoru, a ako jevjerovati onome što piše u ovim člancima, nema nikoga od majčine rodbinekoji ju želi priznati.

Gregova tvrtka za odnose s javnošću izdala je priopćenje javnosti ukojem se tvrdi da obitelj stoji iza Petera te vjeruje kako će biti oslobođensvih optužbi. I ja se nadam, pomislila je Esther. Peter troši novac iz Zakladena sve strane, ali je barem pristojno ljudsko biće. Ni u najluđim snovima nemogu zamisliti kako davi tu ženu i trpa je u vreću za smeće.

Namjerno je otišla ranije na posao u ponedjeljak kako bi izbjegla drugezaposlenike i slušala tračeve za koje zna da će preplaviti ured. Ali kad sesmjestila za radnim stolom, Esther je primijetila kako joj ruke dršću. Znala jeda je Arthur Saling dosad već morao pročitati upozorenje koje mu je onaposlala poštom. Hoće li Greg posumnjati u to da ga je ona napisala? AkoSaling odluči ne uložiti, bila je sigurna kako će se Gregova kuća od karataurušiti u samo nekoliko tjedana.

Jesam li imala pravo to učiniti, pitala se. Ljudi iz Povjerenstva za dionicei burzovnu razmjenu vjerojatno će se razbjesnjeti ako saznaju za ovo. AliGreg je namamljivao gospodina Salinga, a meni je bilo tako žao njega injegove obitelji. Ako Saling doista uloži, njegov će novac nestati i prije negošto Povjerenstvo zatvori krug oko Grega. - Loša vijest za desetke ljudi kojiće izgubiti sve što imaju - rekla je samoj sebi. - Ne mogu dopustiti da još

jedna osoba nastrada, ne ako to mogu spriječiti.Kroz staklena vrata koja su gledala na dio ureda u kojem su radili ostali

zaposlenici vidjela je kako se Greg Gannon približava. Pomozi mi, Bože,molila se. Ne znam što bi bio kadar učiniti da mu Saling pokaže ono pismo, aon pomisli kako sam ga ja napisala.

Greg je snažno gurnuo vrata koja su se širom otvorila, ušao u njihoveprostorije i odmah se zaputio do Estherina stola. - Pretpostavljam da sipročitala novine i pogledala televizijske priloge - rekao je naglo.

- Svakako. Jako mi je žao. I znam kako se radi o groznoj zabuni.- Esther je bilo drago što je uspjela zadržati glas tihim i uvjerljivim.- Stizat će hrpa poziva od medija. Usmjeri ih na Jasona iz odnosa s

javnošću. Neka za promjenu zaradi svoj novac.- Da, gospodine. Odmah ću se pobrinuti za to.- Nisam dostupan za pozive. Ne zanima me ni da je papa s druge strane

linije.On sigurno neće zvati tebe, pomislila je Esther.Greg Gannon uputio se prema svom uredu, a zatim zastao. - Ali ako

Arthur Saling nazove, odmah mi ga daj na telefon. Danas ću se sastati s njimmalo kasnije.

Esther je nešto zapelo u grlu. - Naravno, gospodine Gannon.- U redu. - Greg se udaljio nekoliko koraka od Estherina stola, a onda

opet stao. - Čekaj trenutak - odbrusio je. - Zar nemamo ugovoren sastanak sgrupom iz bolnice Greenwich sutra ujutro?

- Da, u jedanaest.- Otkaži to.- Gospodine Gannon, ako dopuštate jednu primjedbu, to nije dobra ideja.

Jako su uzrujani zbog pologa koji im je Zaklada obećala, a koji im nijeisplaćen. Mislim da je nužno da se vi sastanete s njima i malo ih primirite. Usuprotnom bi slučaju moglo ispasti gadno, ako bi odlučili izaći s tim u tisak.Sad vam ne treba dodatni pritisak.

Greg Gannon je oklijevao, a potom kazao: - Esther, u pravo si kao iobično. Podsjeti Hadleya i Langdona da dođu. Očito je da moj brat neće bitidostupan.

- Gospodine, hoćete li vi reći gospodi Gannon ili da je ja podsjetim?Zapanjena, Esther je gledala kako se lice Grega Gannona mrači od

srdžbe. - Gospoda Gannon je jako zauzeta ovih dana - odbrusio je. - Nevjerujem da će biti dostupna.

Majko moja, pomislila je Esther dok je gledala Grega kako ulazi u ured.Možda ima nešto u onim glasinama da Pamela ima ljubavnika i da je Gregsada saznao za to. Baš se pitam tko je taj tip?

Ako je ovo stvarno istina, onda Pamela više neće svraćati do Cartiera.Kupovat će svoj nakit u podrumu neke jeftine trgovine.

60. Poglavlje

Nakon ručka s Dougom Langdonom u St. Regisu, doktor Clayton Hadleyproveo je ostatak svog vikenda u stanju bliskom panici. Sjećanje na jastukpreko lica Olivije Morrow proganjalo bi ga u svakom trenutku. Kako samdopustio da se upletem u sve ovo, zapitkivao se mahnito. Imam dobruordinaciju. Plaćaju me dobro za ovaj posao u Zakladi. Ja sam zapravopreusmjerio novac iz Zaklade u srčana istraživanja. Barem će to bitiopravdan ulog ako se ikada bude istraživalo gdje je doista otišao zakladinnovac...

Dok je novac od patenata Alexa Gannona još pristizao, lako mi je biloosnivati neke lažne istraživačke centre koji su se sastojali od iznajmljenihsoba i takozvanog laboratorijskog tehničara, pomislio je Clay. Doug menagovorio na sve to. Tako da sada imam pravo bogatstvo na svomšvicarskom bankovnom računu.

Baš će mi to pomoći ako budem optužen za ubojstvo.Što s Dougom? U proteklih deset godina, koliko smo već članovi

zakladina odbora, on stalno preusmjerava manje pologe za vrijednepsihološke projekte, kao i gomilu novaca na neugledne klinike s pomoćnikomkoji ne radi ni puno radno vrijeme. Novac je izašao na stražnja vrata takvihmjesta, i to pravo u Dougove džepove.

Gannoni su zaboravni, pomislio je Clay. Podržali su sve što smo Doug ilija predložili. Previše su bili zauzeti ubiranjem zakladina novca za održavanjevlastitih luksuza. Oni su nama dali zeleno svjetlo, a i mi njima.

Zatim se Greg, kad ga je Doug prije osam godina upoznao s Pamelom,potpuno zacopao u nju, rastavio se od žene, oženio se s njom i primio je učlanstvo zakladine uprave. Već osam godina ona diljem Manhattana igraulogu tobožnje dobrotvorke. Kada Greg ne bi bio dostupan da se klanja nabilo kojoj od onih užasnih večera u slavu zakladinih zakonito odobrenihpologa, ona je bila tu i radila to umjesto njega.

Greg je izgubio kompas u trošenju novca još otkad se oženio s Pamelom,pomislio je Clay nervozno. A u protekle četiri godine Peter se hvali polozimaza svoje off-Broadway projekte dok zapravo preusmjerava zakladine novcena vlastite promašaje od mjuzikla.

Sve su ove misli mučile Claya dok je sjedio i pokušavao pročitati novineu svom udobnom stanu na Gramercy Parku. Kao i Doug, i on je razveden većdugi niz godina, ali mu kao rado viđenom gostu u društvenoj eliti nijenedostajalo ženskog društva. Njegova obzirnost i sposobnost u vođenjurazgovora učinili su ga poželjnim muškarcem, onakvim na kakve običnociljaju hostese. Za razliku od Douga, kojeg se uvijek moglo naći u društvurazličitih i veoma zgodnih žena, Clay je bio sasvim zadovoljan svojimtrenutnim položajem. Trebalo mi je više od pedeset godina da shvatim kakosam usamljenik, pomislio je.

Olivia Morrow. Zapravo sam toliko bezobrazan da osjećam kako minedostaje. Olivia i ja bili smo prijatelji. Vjerovala mi je. Koliko smo samoputa tijekom svih ovih godina izašli na večeru ili u kazalište? Poznavao samju dugo vremena. Njezina majka Regina bila je moja pacijentica. Žao mi ješto nam je njezina majka ispričala o Alexovoj unuci i dala Oliviji onajfascikl. Da ga je barem Olivia pokopala skupa s majkom... Da barem! Ališto to mijenja na stvari?

Alije li ga Olivia doista uništila na kraju? Gotovo sam siguran da jest.Nije ga bilo nigdje u stanu, a njezin sef nije bio otvaran godinama. Da nijeprimila onaj poziv od Monice Farrell u utorak navečer, jednostavno bi umrla isve bi bilo gotovo. Umjesto toga, Olivia je, za divno čudo, doživjela poziv odCatherinine unuke kao znak od same Catherine.

Hoće li sada cijela ova priča s Peterom u novinama staviti Zakladu podpovećalo? Ako počnu kopati po financijama, sve je izgubljeno. Čini mi sekako Doug misli da Greg može zamuljati neke stvari s »papirologijom«, takoda ispadne kako se, zbog trenutne ekonomske situacije i nekih promašenihulaganja, Zaklada mora ugasiti. Doug ne vjeruje da će tada na vidjelo izaćičitav niz pitanja. Ali ni ja nisam baš siguran da će sve biti tako. Mislim da ćusamom sebi dijagnosticirati srčane probleme, zatvoriti ordinaciju i napustiti

zemlju.Nakon što je odlučio tako napraviti, Doug se osjetio malo bolje. U sedam

sati naručio je dostavu iz restorana do njegova skupocjenog stana. Kao iobično, jeo je s apetitom i uspio izbrisati lice Olivije Morrow iz vlastitesvijesti te utonuti u dubok san.

U ponedjeljak ujutro došao je u svoj ured u devet i trideset, po staromobičaju. Tajnica mu je rekla da ga je zvala gospođica Sophie Rutkowski teda će ga ponovo nazvati za petnaest minuta.

Sophie Rutkowski, pomislio je Clay. Tko je sad ona? Oh, znam tko je -Olivijina čistačica. Olivia joj je ostavila pet tisuća dolara u svojoj oporuci.Vjerojatno je saznala za to i sad želi isplatu.

Ali kad ga je Sophie ponovo nazvala, ispostavilo se da se ne radi onovcu. - Doktore Hadley - započela je glasom punim poštovanja - jeste li viuzeli sa sobom jastučnicu umrljanu krvlju iz stana gospođice Morrow?Vidite, ako jeste, željela bih da mi ju vratite kako bih ju oprala tako da čitavkomplet bude stavljen u ormar upravo onako kako bi to gospođica Morrowželjela. Doktore, slažete li se s tim?

61. Poglavlje

Uredi cijenjene odvjetničke tvrtke za korporativno pravo u kojoj je SusanGannon radila nalazili su se na desetom katu bivše Pan Amove zgrade uaveniji Park. Na dvanaestom katu nalazila se jednako cijenjena odvjetničkatvrtka za kazneno pravo koju je predvodio Harvey Roth. Oni su se kao dobripoznanici ponekad šalili da zgradu još uvijek radije zovu njenim prijašnjimimenom umjesto sadašnjeg naziva MetLife.

Prije nego što je unajmila Rotha za Peterova odvjetnika, Susan je pažljivoistražila tko bi bio najbolji odvjetnik za taj posao. Četvero od peteroodvjetnika čija je mišljenja potražila preporučilo joj je Harveya Rotha. Peti jepredložio samog sebe.

Susan i Harvey našli su se u njezinu uredu u ponedjeljak u podne. Nakonšto su naručili sendviče iz obližnje zalogajnice, ušli su u njezinu sobu zasastanke i sjeli za stol. - Harvey, kako ti je Peter izgledao kad si ga posjetioove subote? - počela je Susan.

- Tupo. Šokirano. Izbezumljeno. Mogao bih nastaviti, ali razumiješ što tiželim reći - odgovorio je Harvey. - Tvrdi kako uopće nije znao da mu ladicaradnog stola ima lažno dno. Nazvao sam tajnicu njegova brata prije satvremena da se raspitam o tome.

- Esther Chambers. I što ti je ona rekla?- Ni ona nije ništa znala o tome. Nije imala nikakve veze s preuređenjem,

osim da se pozabavi sređivanjem računa. Rekla je da su cijene bile, citiram:suludo visoke.

- Je li ti dala ime dekoratera?- Chambers mi to nije mogla reći iz prve ruke, ali mi je rekla da zna kako

je ta žena u mirovini i da većinu vremena provodi u Francuskoj. Rekla mi jeda će se raspitati i stupiti u vezu s njom. Rekla mi je da će napraviti sve štoje u njezinoj moći da pomogne Peteru.

- To vjerujem - rekla je Susan. - Harvey, reci mi istinu. Kad bi Peterovosuđenje počelo sada, što bi se dogodilo?

- Susan, znaš kao što to znam i ja da bi bio osuđen. Ali suđenje nepočinje sada. Pronađimo bilo koju pozitivnu činjenicu koju možemo. Peter jestajao na ulici s Renée Carter. Rekao je da je ostavio i nju i vrećicu snovcem. Ali čak i da ju nije napustio, što se nakon toga dogodilo? Vrećica jesigurno bila poprilično teška. On sigurno nije istovremeno nosio nju u jednoji vukao Renée Carter u drugoj ruci niz aveniju York. Čak i da ulica nije bilakrcata, gotovo je sigurno kako bi ga netko opazio.

Susan je kimnula glavom. - Da sam ja policajka, željela bih saznati ima liikoga tko je vidio Petera kako ulazi u taksi?

- Uvjeren sam da se policija već bavi time - složio se Harvey. - Naravno,postoji i mnoštvo neregistriranih vozača limuzina koji krstare uokolo. Moždaje zaustavio nekoga od njih, s njom ili bez nje, ili je možda Renée sama ušlau takvu jednu limuzinu. Postoji još jedna mogućnost koju provjeravamo. Urestoranu u kojem se Peter sastao s Renée najmanje je desetero ljudi stajaloza šankom. Sinoć smo dobili imena stalnih posjetitelja i sada to pratimo. Akoje itko posumnjao da se u vrećici nalazi novac, mogao je izaći i pratiti Renée.Možda se neki tip parkirao u blizini i ponudio joj prijevoz. Usput budirečeno, Peterov automobil je čist. Nemaju nikakvog opipljivog dokaza da jeRenée bila u njemu, živa ili mrtva.

Harvey Roth pogledao je preko stola u vitku ženu čije su se oči bojelješnjaka odjednom ispunile nadom. - Susan - rekao je u žurbi - ne zaboravijednu stvar. Može iskrsnuti netko tko se sjeća da se Renée uputila istočno ida ju je Peter pratio.

- Zašto bi se uputila istočno? - usprotivila se Susan. - Živjela je nazapadnoj strani. Ne vjerujem da bi baš šetuckala uz rijeku u to doba noći svrećicom punom novca.

Harvey Roth slegnuo je ramenima. - Susan, mi tražimo odgovore - rekaoje neuvijeno. - Prevrnut ćemo svaki kamen ako treba. Kao što sam rekaoPeteru kad sam ga vidio u subotu, naši će istražitelji posjetiti svaki bar natom području da vide nije li doteturao do kojega od njih, nadajmo se sam.

Držimo fige da je baš tako bilo. A sada moram natrag na posao.Ustao je i ugurao plastični tanjur na kojem mu je bio poslužen sendvič u

vrećicu od dostave. - Gurmansko jelo - rekao je i osmjehnuo se nakratko.Susan je svoj sendvič, kojeg je jedva i dotaknula, ubacila u papirnatu

vrećicu ispred sebe. Ubacila je nju i praznu šalicu kave u košaru za smeće,zatim je pokupila svoju torbicu i kupovnu vrećicu knjižare Barnes&Noble.

Ironično se nasmijala odgovarajući na Harveyevo prešućeno pitanje. -Idem u bolnicu posjetiti Peterovu kćerku - rekla je. - Ne razumijem se baš uove stvari, ali me službenica knjižare na dječjem odjelu uvjeravala kako suknjige koje mi je pomogla odabrati savršene za devetnaestomjesečnudjevojčicu. Reći ću ti je li bila u pravu.

62. Poglavlje

Kad se Ryan vratio iz posjeta O'Keefeovima u subotu poslijepodne, ušaoje sa strahom u svoj stan bojeći se da Alice nije pronašla neki razlog da jošostane u njemu. Ali otišla je. Njezina je poruka stajala na stoliću u dnevnomboravku, a u njoj je pisalo da si da vremena u traženju prikladnog stana kojibi unajmio ili kupio te da nema smisla da se žuri samo zato što će njih dvojedijeliti isti stan još neko vrijeme.

Alice je završila svoje pisamce sa: »Nedostajat ćeš mi. Bilo mi jezabavno.« Potpisala se ovako: »S ljubavlju, A.«

Ryan je ljutito uzdahnuo i bacio pogled na sobu. Alice je tijekom vikendapremjestila neke komade namještaja tako da su dvije fotelje sad stajale jednanasuprot drugoj s obje strane kauča. Povezala je teške zavjese raznobojnimčvorovima koji su davali prostoriji mnogo življi izgled. Knjiške police okokamina premjestila je tako da su knjige sada stajale uredno poslagane, zarazliku od prijašnjeg nasumičnog nabacivanja. Prostorija je izgledala kao daje Alice ostavila u njoj vlastiti trag, a Ryanu to nije bilo ugodno.

Zatim je otišao do svoje sobe i nije mogao vjerovati da su na noćnimstolićima sada stajale dvije lampe za čitanje, a na krevet je postavljen lijepprekrivač u smeđim i bež uzorcima te s pripadajućim jastucima. Na vrhuprekrivača ostavljena je poruka: »Kako si uopće mogao čitati s onim svojimlampama? Moja je baka imala jedan od onih teških pokrivača kao što je tvoj.Dala sam si malo slobode i sve to spakirala na jedno mjesto i nadam se daneće biti nikada pronađeni.« Bilješka nije bila potpisana, ali je na njojnacrtana karikatura Alice.

Pa ona je i umjetnica, pomislio je Ryan. Bjež'mo odavde.Nakon dugog jutra koje je proveo u potrazi za stanovima te puta do

Mamaronecka, nije mu se opet izlazilo. Zadovoljit ću se sa sirom i bilo čimšto pronađem, odlučio je. Otišao je u kuhinju i otvorio hladnjak. Napakiranju lazanja bile su nalijepljene upute za pripremu: Zagrijavajte na 170

stupnjeva oko četrdeset minuta. Pokraj toga je u maloj posudi stajala salata.Na uputi s pakiranja pisalo je da uz nju ide i svježi preljev od češnjaka.

Zanima me dopušta li Alice sebi ovakve stvari i s drugim momcima kojeupozna, pomislio je Ryan. Netko bi ju morao upozoriti da ohladi malo.

Ali nećemo poklonjenom konju gledati u zube, pomislio je. Gladan sam, aAlice je odlična kuharica. Pratio je upute dok je zagrijavao lazanje, i kada subile gotove, uzeo je svežanj novina i čitao ih uz jelo.

U svom je automobilu na putu iz Mamaronecka čuo na radiju kakovečeras najavljuju prvi oštriji mraz. Kad je odnio drugu šalicu kave u dnevniboravak, mogao je po hladnoći zraka u prostoriji s visokim stropom osjetitikako pada temperatura napolju.

Jedan od rijetkih modernih dodataka u stanu bio je električni kamin. Ryanje pritisnuo prekidač i gledao kako se plamen uzdiže iza staklene pregrade.Mislima se vratio na posjet O'Keefeovima.

Monica je sve napravila kako treba, prosudio je. Sudeći po riječimaEmily O'Keefe, odmah je postavila točnu dijagnozu za Michaela i nije imdavala nikakve lažne nade. Ne mogu objasniti nalaze magnetske rezonancije.Nitko ne može. Njegovi prvi nalazi pokazuju koliko je rak uznapredovao.Michael se toliko uplašio magnetske rezonancije da su O'Keefeovi biliodlučili, budući da je mali neizlječivo bolestan, kako ga više neće slati napretrage. U svakom slučaju, to je odlučio Michaelov otac. Majka je rekla damu ne treba magnetska rezonancija jer se nalazi pod skrbi sestre Catherine.

Godinu dana poslije, kad su Michaela odveli Monici da vidi kako sedobro oporavio, Monicu je zaprepastio izvrstan izgled dječaka. Dopustili sujoj da obavi još jednu magnetsku rezonanciju i ona je pokazala da je tumornestao. Michaelov mozak bio je normalan. Monica je bila šokirana kao štobih i ja bio. Michaelov otac isprva nije vjerovao, ali je zatim bio presretan.Michaelova majka predložila je molitvu zahvale za sestru Catherine.

Rekao sam O'Keefeovima da ću pitati da mi se dopusti svjedočiti nabeatifikacijskom saslušanju te da će Michael, bez obzira na to koliko godinaga oni testirali, sigurno umrijeti od starosti, a ne od zloćudnog tumora na

mozgu. On je nestao. Nazvat ću ih u ponedjeljak.Kad je s tim raščistio, Ryan je otvorio svoj kompjutor. Dostupni stanovi

na koje je dosada naišao nisu ni blizu onome što je on imao na umu. Ali imaih još mnoštvo za pretragu, pomislio je filozofski. Problem je u tome što jaželim pronaći nešto što bi bilo odmah useljivo.

U nedjelju ujutro otišao je pogledati one stanove koji su mu se učinilinajizglednijima. U četiri sata poslijepodne, upravo nakon što je odlučioodustati do sljedećeg vikenda, pronašao je upravo ono što mu treba: prostran,ukusno uređen i četverosoban stan u SoHou s pogledom na rijeku Hudson.Vlasnik je bio fotograf koji će biti na prekomorskom zadatku, a ponudio muje ugovor o najmu na šest mjeseci. - Bez životinja, bez djece - rekao mu je.

Ryana je zabavio taj poredak po važnosti i rekao mu je: - Nemamnijedno, ali jednog se dana nadam imati oboje. Kako god, to se neće dogoditiu ovih šest mjeseci, to vam jamčim.

Tu je nedjelju navečer dobro spavao, zadovoljan što će uskoro biti uvlastitom prostoru. U ponedjeljak ujutro pojavio se u bolnici u sedam sati.Raspored u operacijskoj dvorani poremetio je jedan hitni slučaj: mladogtrkača udario je automobil vozača koji ga nije vidio jer je tipkao poruku namobitelu. Tek je u šest i petnaest pronašao vremena da nazove Monicin ured.

- Oh, ne morate se brinuti za vraćanje dokumentacije o O'Keefeu - Nan gaje uvjeravala. - Doktorica Farrell mi je već rekla da odem do vašeg ureda ipokupim ju.

- Zašto je to učinila? - upitao je zapanjeni Ryan. - Ja sam ju svakakonamjeravao sam donijeti. Mogu li popričati s njom?

Po neugodnoj je stanci znao da je Monicinoj tajnici rečeno kako nijedostupna.

- Doktore, žao mi je, ali ona je već otišla - rekla je Nan.U pozadini je Ryan jasno čuo kako se Monica pozdravlja s pacijentom. -

Recite doktorici Farrell da malo stiša svoj glas kad vas sljedeći put zamolida lažete u njezino ime - rekao je oštro i odlučno zalupio telefonskuslušalicu.

63. Poglavlje

U ponedjeljak ujutro Monica je otišla neuobičajeno rano do bolnice jer jeznala da joj je uredski raspored pretrpan. Kad je stigla, Nan i Alma već subile ondje pripremajući se za naporan dan. Nanino prvo pitanje ticalo seSally.

- Ona se stvarno dobro osjeća - Monica je odgovorila zahvalno. - Ustvari,skoro predobro. Neću imati nikakvog razloga da je zadržim u bolnici duže odjoš nekoliko dana.

- Nitko od srodnika se nije pojavio tijekom vikenda? - upitala je Alma.- Nije. Iz onog što sam pročitala u novinama, čak i ako Peter Gannon

izađe iz zatvora nakon plaćanja jamčevine, neće joj se moći ni približiti.Izgleda kao da nitko ništa ne zna o pozadini Carterice iako, govorećiotvoreno, ako su joj srodnici onakvi kakva je ona bila, bolje da ih Sallynikada ne upozna.

U deset sati, dok se spremala obići idućeg pacijenta, Nan ju je nazvala natelefon: - Doktorice, mogu li vas zamoliti da dođete do sobe za sastanke?

Sigurno je nešto važno. Nan me nikad ne bi prekidala zbog nekogusputnog posjetitelja. Monica s požurila hodnikom do svog osobnog ureda.Dvojica muškaraca stajala su ondje i čekala nju.

- Vidimo da ste zauzeti, doktorice, pa ćemo ovo skratiti - rekao je višimuškarac dok je zatvarao uredska vrata za njom. - Ja sam detektiv CarlForrest. Ovo je moj partner, detektiv Jim Whelan. Došli smo do konačnogzaključka da ste prošlog četvrtka navečer bili namjerno gurnuti pod autobus.Bolničke sigurnosne kamere pokazuju kako vas nakon izlaska iz bolnice pratijedan čovjek za kojeg se zna da je povezan s mafijom. Sigurni smo da vas jeupravo on gurnuo.

- Tko je on? - upitala je Monica izbezumljeno. - I za Boga miloga, zaštobi on mene htio ubiti?

- Zove se Sammy Barber. Doktorice, poznajete li vi tog čovjeka?- Ne, ne poznajem ga.- Ne iznenađuje me - rekao je Forrest. - On je plaćeni ubojica. Pada li

vam na pamet netko tko bi vam htio nauditi ili vas ubiti? Razmislite. Jeste liimali kakvih problema s krivim dijagnozama ili, recimo, je li vam umrlo nekodijete?

- Ne dolazi u obzir!- Doktorice Farrell, dugujete li kome novac i duguje li tko vama novac?- Ne. Nitko.- Kako stoje stvari s bivšim dečkima? Postoji li netko takav u vašem

životu?Forrest je primijetio izraz oklijevanja na Monicinu licu. - Doktorice

Farrell, postoji netko, zar ne?- Ali to je bilo prije - pobunila se Monica.- Tko je on?- Mogu vam odmah reći da vas pitanja o njemu nikuda ne vode, a ja

nikako ne želim ugroziti njegovo novo radno mjesto dajući nekome dojam dame on uhodi.

- Doktorice Farrell, zašto mislite da bi vas ta osoba uhodila? - upitao jeForrest oštro.

Smiri se. Saberi se, rekla si je Monica. - Čovjek o kojem govorim bio jeoženjen mojom dobrom prijateljicom. Bio je i odvjetnik mog oca. Zaljubio seu mene baš u vrijeme kad sam se spremala napustiti Boston. Nisam gavidjela četiri godine. Sada je rastavljen i nedavno se preselio na Manhattan.Želi mi pomoći u pronalaženju informacija o podrijetlu mog oca. Moj otac jebio posvojen. Smatram ga prijateljem, ni manje ni više od toga.

- Kako mu je ime?- Scott Alterman.- Kad ste ga posljednji put vidjeli?

- Prošlog četvrtka navečer. Čuo je na radiju da me autobus zamalopregazio i nazvao me. Mislim da je iz moga glasa zaključio kako sam priličnopotresena. Došao je u moj stan i ostao oko sat vremena.

- Došao je odmah nakon nesreće?- Da, ali morate shvatiti jednu stvar. Scott Alterman mi ne bi nikada na

svijetu pokušao nauditi. Sigurna sam u to.- Jeste li pričali s njim od četvrtka?- Ne, nisam.- Gdje on živi?- West Side na Manhattanu. Ne znam koja je njegova adresa.- Pronaći ćemo je. Znate li gdje radi?- Kao što sam vam rekla, Scott je odvjetnik. Upravo je počeo raditi za

jednu newyoršku odvjetničku tvrtku. Jedna od onih s tri ili četiri imena.Jedno je Armstrong. Čujte, ja se stvarno moram vratiti natrag pacijentima -rekla je glasom u kojem je tinjala ljutnja. - Ali što je s tim SammyjemBarberom? Gdje je on?

- On živi na Lower East Sideu. Već smo ga suočili s činjenicom da jezabilježen na sigurnosnoj kameri. Poriče da ima bilo kakve veze s tim štovam se dogodilo, ali mi ga pratimo dvadeset četiri sata.

Forrest je posegnuo u džep i izvadio zatvorski snimak Sammyja Barbera.- Evo vam fotografija, tako da znate kako izgleda. Zna da ga pratimo, stogasumnjam da će pokušati ponovo. Ali doktorice, molim vas, budite oprezni.

- Hoću. Hvala vam. - Monica se okrenula i požurila do sobe za pregledeu kojoj je vrištalo šestomjesečno dijete. Kad su krenuli s pričom o Scottu,nije mi ni palo na pamet da im kažem kako mi je posuda s vodom sinoćpomaknuta, pomislila je. Ali prije nego što to ikome kažem, pitat ću Lucy jeliju ona gurnula dok je mela trijem.

Scott mi nikada ne bi pokušao nauditi, pomislila je. Zatim joj se opetpojavilo neugodno sjećanje na to kako se odjednom stvorio u njezinoj ulicikad je zaustavljala taksi da je odvede do Ryanova stana.

Je li moguće, upitala se, i postoji li najmanja vjerojatnost da je Scott jošuvijek opsjednut sa mnom i da bi unajmio nekoga da me ubije?

64. Poglavlje

U ponedjeljak popodne u dva sata Arthur Saling nazvao je GregaGannona i dvadeset minuta poslije posjetio ga u njegovu uredu. Esther jenastojala ne gledati u komad papira koji je držao u svojim rukama. Znala jeda je to pismo koje mu je poslala.

- Gospodine Saling, lijepo vas je vidjeti - počela je. - Reći ću gospodinuGannonu da ste stigli.

Nije ga trebalo najavljivati. Vrata Gregova ureda bila su otvorena i Gregje pohitao da pozdravi Salinga osmijehom dobrodošlice i pruženom rukom. -Arthure, ne mogu ti reći koliko mi je žao što si primio jedno od onih otrovnihpisama kakve znaju poslati bivši zaposlenici. Hvala ti što si mi donio topismo. Već ih je nekoliko naših klijenata primilo. Predana su u FBE Čovjekkoji ih je slao je poremećen. Spremaju ga se uhititi.

- Ne želim biti upetljan u bilo kakva svjedočenja na suđenju - rekao jeSaling nervozno.

- To nikako - složio se Greg dok je prijateljski stavljao ruku na Salingovorame. - Imamo dovoljno dokaza i ovaj će luđak morati priznati svoju krivnju.Oženjen je i ima obitelj. Jedan mi je FBI-jev agent rekao da će vjerojatno bitipušten uvjetno i da će morati ići na psihijatrijsko liječenje. Tako će biti lakšei za tog jadnika i za njegovu obitelj.

- Kako ste dobrohotni - rekao je Arthur Saling. - Nisam siguran da bih jabio tako dobronamjeran da netko pokuša blatiti moje ime.

S uzdahom u kojem se miješalo olakšanje i sućut prema Salingu, Estherje gledala kako zamiču u osobni ured Grega Gannona. Kad su se vratazatvorila, bila je sigurna da se Saling upravo sprema povjeriti svoj paketdionica Gregu. Napravila sam sve što je bilo u mojoj moći da ga upozorim,pomislila je. Nitko nije toliko slijep kao oni koji ne žele vidjeti.

Živci su joj bili na izmaku i Esther je shvatila kako jedva čeka da ovajmjesec istekne i da se umirovi. Naravno, postoji mogućnost da se

Povjerenstvo okomi na Grega, pomislila je. Ne želim biti tu kad ta pričakrene. Što će tek ljudi misliti kad Grega budu odvlačili odavde u lisičinama?Sačuvaj me Bože te scene, pomislila je.

Esther se ponovo vratila zadaći koju je upravo obavljala: pokušaju dadođe do Diane Blauvelt, dekoraterke koja je uređivala ove urede prije četirigodine. Tek nakon skoro sat vremena uspjela je pronaći njezin pariškitelefonski broj i nazvati ga. Nije bilo odgovora, samo snimka na francuskom iengleskom da se ostavi poruka. Esther je pažljivo birala svoje riječi i takoprenijela zahtjev Diani Blauvelt da se pokuša prisjetiti je li uopće reklaPeteru Gannonu da stol koji je naručen za njegov ured ima lažno dno te danastoji uzvratiti poziv što prije.

Tek što je Esther spustila slušalicu, Greg Gannon i Arthur Saling izašli suiz Gregova ureda. Oba su se muškarca široko osmjehivala. - Esther, molim teda pozdraviš našeg novog i veoma važnog klijenta - rekao je Greg ljubaznimglasom.

Esther se na silu osmjehnula dok je gledala u lice Arthura Salinga. Jadanti, pomislila je dok je ustajala i stisnula ruku koju joj je pružio.

U tom je trenutku telefon na njezinu stolu zazvonio. Esther se javila. - Jeli moj suprug tu? Ne javlja se na mobitel - kreštavim se glasom javila PamelaGannon.

- Da, ovdje je - odgovorila je Esther i pogledala Grega. - Gospodine,gospoda Gannon je na telefonu.

Greg je stajao iza Arthura Salinga. Glas mu je još uvijek bio ljubazan, alimu se na licu ocrtavao jak bijes. Rekao joj je: - Reci mojoj ženi da pričeka.Odmah ću joj se javiti.

- Nikada ne puštajte dame da čekaju - našalio se Arthur Saling dok ga jeGreg pratio do dizala.

- Gospođo Gannon, odmah će vam se javiti - rekla je Esther, ali jeprekinuta. - Boli me briga hoće li se on meni javiti ili neće. Gdje je mojnakit? U sefu mog stana ne nalazi se ama baš ništa. Koga on to pokušavanasanjkati?

Razmisli, upozorila je Esther samu sebe. - Možda je založio taj nakit dauplati jamčevinu za Petera? - upitala je.

- Nakit je moj. On ima dosta druge imovine. - Sad je Pamela Gannon većpočela kričati.

- Gospodo Gannon, molim vas, to se mene ne tiče. - Esther je primijetilakako je zvučala kao da moli za nešto.

- Esther, naravno da te se ne tiče - odbrusila je Pamela Gannon. - Daj miga.

- Odmah će doći.Greg Gannon dojurio je u svoj ured. Ugrabio je slušalicu iz Estherine

ruke. - Ja sam uzeo nakit - rekao je bijesnim i bezosjećajnim glasom. - Višega nećeš vidjeti ako mi ne daš zadovoljavajuće objašnjenje zbog čega si bilas nekim tipom u Southamptonu u subotu popodne. Ali ne postoji objašnjenjePam, zar ne? Samo za tvoje znanje i ravnanje, ja nisam tako glup kakvim meti smatraš.

Zalupio je slušalicu i zabuljio se u Esther. - Ti znaš da ja vjerujem usvoje instinkte - rekao je. - Ti si poslala ono pismo. Ne želim te više vidjetiovdje. Esther, za završni čin tvoje lojalnosti reci mi istinu. Jesu li mi ovi izPovjerenstva na tragu i žele li me ščepati?

Esther je ustala. - Gospodine Gannon, čudim se kako vam takvo pitanjeuopće pada na pamet. Rado ću otići odavde. Ali mogu li vam dati jedankonačan komentar? - Pogledala ga je u oči. - Velika je šteta da ni vi ni vašbrat niste došli ni blizu onim izvanrednim i časnim ljudima kakvi su bili vašotac i ujak. Oni bi se sramili obojice. Hvala vam za proteklih trideset petgodina. Moram reći, nisu bile dosadne.

65. Poglavlje

U ponedjeljak u pet i trideset poslijepodne Peter Gannon napustio jeGrobnice s elektroničkom narukvicom oko zapešća. Oslobođen jejamčevinom za koju je Susan garantirala. Uvjeti njegova privremenogpuštanja na slobodu izrečeni su mu dok je uz njega stajao Harvey Roth. Nijesmio napustiti Manhattan bez sučeva odobrenja i nije smio posjetiti svoj kćeru bolnici.

Na kraju su on i Roth napokon izašli. Peter je duboko udahnuo prohladanzrak kasnog listopada. - Ja sam došao autom - rekao je Roth. - Odbacit ćuvas do kuće ako nemate ništa protiv. Predlažem vam da se odmorite. Siguransam da protekle dvije noći u Grobnicama nisu baš pogodovale vašem snu.

- Prihvatit ću tu ponudu - rekao je Peter tiho. - Imam osjećaj da jenajbolja koju ću dobiti za dugo vremena.

Rothov je vozač stao pokraj pločnika i dvojica su muškaraca ušla uautomobil. Peter je čekao dok nisu stigli do magistrale West Side, a onda jerekao: - Nisam siguran da ste vi pravi odvjetnik za mene. Mislim da mi jepotreban netko tko vjeruje da ja nisam ubojica, a imam osjećaj kako vimislite da jesam. Želim odvjetnika koji radi više od pukog zavirivanja uzakonske rupe. Treba mi netko tko će se žestoko boriti da dokaže mojunevinost.

- Radije ne bih razmišljao o sebi kao o odvjetniku u potrazi za rupama uzakonu - rekao je Roth blago.

- Znate na što mislim. Počeo sam razmišljati malo trezvenije. Što stesaznali o odjeći koju sam imao na sebi kad sam susreo Renée? Ima li kakvihtragova krvi na njoj? Ili da nije možda pronađena njezin DNK na njoj?

- Detektiv koji vodi slučaj mi je rekao da nikakve vidljive mrlje nisupronađene, a za DNK analizu trebat će više vremena. S druge strane, vitvrdite da ste mislili kako ćete povratiti kad ste ju napustili. Koliko mi jepoznato, na vašoj odjeći nema nikakvih naznaka da ste te večeri povraćali.

Peter se gorko osmjehnuo. - Vi želite reći da sam uredan pijanac.Razmislimo malo o ovome. Bar u kojem smo se sastali nalazi se u avenijiYork. Moj ured je udaljen gotovo tri kilometra. Možda sam se uputiodirektno do njega i ondje se onesvijestio? Zar je to toliko nemoguće?

- Gospodine Gannon, velika je šteta što na zgradi u kojoj se nalazi vašured nema sigurnosnih kamera koje bi poduprle tu verziju događaja - rekao jeRoth. - Očito su izvan uporabe već neko vrijeme.

- Zgrada u kojoj se sad nalazi moj ured obična je rupčaga - složio sePeter.

- Bez obzira na to - rekao je Roth - za ulazak u nju potreban je vanjskiključ, kao i ključ vašeg ureda. Želite li mi kazati kako ste se uputili ravno doureda i da je neko došao dok ste bili u nesvijesti te skrio novac u vaš radnistol? Zar mi ne želite to poručiti? Zar to nije pomalo neuvjerljivo?

- Gospodine Roth, kauč na kojem sam spavao smješten je u dijelu zaprimanje posjetitelja mojih prostorija. Ured se nalazi u sljedećoj prostoriji.Postoji i zaseban ulaz za ured, u slučaju da želim otići a da ne prolazim krozčekaonicu.

- Peter, predlažem da ipak prijeđemo na »ti'«. Provodit ćemo dostavremena zajedno. Nemojmo ga trošiti na neizgledne scenarije. Tko bi drugijoš mogao imati ključeve od vaše zgrade, ulaza u vaše prostorije te vašosobni ured?

- Kao što vam to Susan može potvrditi, ja nisam dobro organiziran. Jedansam od onih koji stalno gube ključeve.

- Peter, mnogi ljudi su nepažljivi s ključevima. Ali većina njih ne nosi sasobom vrećicu u kojoj se nalazi sto tisuća dolara i ne ostavljaju je u vašemuredu, a kamoli da stavljaju taj novac u skrivenu pregradu vašeg radnogstola.

Tad je, iako je bila polutama, Roth mogao vidjeti kako se izraz naPeterovu licu iznenada mijenja. - Peter? - upitao ga je oštro. - Možete li seprisjetiti nekoga tko bi mogao imati pristup vašim rezervnim ključevima i tkobi mogao znati za tih sto tisuća dolara?

Peter nije odgovorio. Pogledao je kroz prozor automobila koji se sporoprobijao kroz večernji promet. - Dajte mi malo vremena da razmislim o tome- odgovorio je. Znao je da se još ne može prisiliti da izgovori ime osobe kojaje gotovo sigurno stavila novac tamo gdje je pronađen u njegovu uredu.

Počinjem se prisjećati, pomislio je. Onaj automobil koji je bio parkiranpreko puta ulice gdje me Renée pljusnula. Izgledao mi je poznato. Prihvatilabi ponudu da ju je osoba u njemu pozvala na vožnju. Ako je posumnjao da jenešto znala o tome, mogao joj je reći da će joj platiti kako bi šutjela onezakonitom trgovanju.

Moj brat Greg.

66. Poglavlje

Doktorice Monica, još jedna stvar - rekla je Nan Rhodes. - Jutros je zvalaSophie Rutkowski. Nije mi htjela reći o čemu se radi, ali je zvučala uzrujano.Obećala sam joj da ćete ju nazvati kad završite s poslom u uredu.

- Obavit ću to. Ti si slobodna. Bio je naporan dan - Monica jeodgovorila. Nan joj je upravo prenijela Ryanovu poruku za nju: »Sljedeći putkad budete lagali za doktoricu Farrell...« Osjećala se umorno i poniženo, alinije bila načisto s tim želi li se povjeriti Nan o tome zašto izbjegava poziveRyana Jennera.

Nan se htjela usprotiviti ali je, vidjevši izraz na Monicinu licu, odlučilakako je bolje ostaviti ju nasamo. Vjerojatno joj treba vremena za sebe,pomislila je Nan. Ujutro je, nakon što su dva detektiva došla u ured, odmahnazvala Johna Hartmanna da se raspita zna li on razlog njihova dolaska.Tijekom vikenda nije vidjela Hartmanna zato što je otišao u Philadelphijuposjetiti jednog starog prijatelja koji je također bio umirovljeni detektiv.

Hartmann je rekao Nan kako je predložio svom prijašnjem partneru,detektivu Carlu Forrestu, da provjeri bolničke sigurnosne kamere i tako jeuspio opaziti Sammyja Barbera kako izlazi iz svog automobila i počinjepratiti Monicu. Potom ju je nastojao umiriti tvrdnjom kako se nadaju da su gadovoljno uplašili da ju ne bi pokušao ponovo napasti.

- John, želiš mi reći kako su zahvaljujući tebi došli do tog Barbera?- Nan, oni bi vjerojatno i sami došli do toga - odgovorio je Hartmann. -

Ali, budući da stvari tako stoje, ti viđaš doktoricu Farrell najmanje osam satidnevno, pet dana u tjednu i poneku subotu. U prilici si pripaziti na bilo kogatko bi joj mogao predstavljati opasnost.

Hartmann je zatim predložio da odu na večeru »osim ako se ne radi ojednoj od zajedničkih večera s tvojim sestrama u Jimmyu Nearyu«.

Bio je to poziv kojem se Nan u isti mah nadala i očekivala ga. Iako jenevoljko željela napustiti Monicu, ipak se htjela malo osvježiti i dotjerati kod

kuće prije nego što John dođe po nju.- Dobro, doktorice Monica, vidimo se onda ujutro - rekla je. Htjela je

dodati: »Dvaput zaključajte vrata za mnom«, ali je pregrizla jezik. Sigurnasam da je dobila dosta savjeta od onih detektiva, prosudila je.

Monica se odjednom našla sama u tihom uredu, bez zvonjave telefona imalih pacijenata koji trčkaraju po čekaonici, i otišla je do svog osobnogureda, nalaktila se na stol i rukama poduprla obraze.

Važnost onoga što su joj detektivi kazali, da ju je pokušao ubiti plaćeniubojica, tek joj je sad doprla do svijesti. Scott mora stajati iza ovoga,pomislila je. Tko bi mi drugi želio nauditi? Nazvao me onako iz vedra nebasamo nekoliko minuta nakon što sam stigla kući u četvrtak navečer. Bila samtoliko glupa da mu dopustim da me posjeti u stanu. Možda sam imala srećešto me onda nije pokušao ozlijediti. Nema nikakve sumnje da je bioopsjednut sa mnom nakon tatine smrti. Zvao bi me po dvadeset puta na dan ičak me znao pratiti po ulici...

Zbog njega nisam prihvatila posao u bostonskoj bolnici. Morala sampobjeći od njega. Njemu je očito potrebna pomoć psihijatra. Ali ujedno samsigurna. Iz New Yorka me neće otjerati. Obožavam bolnicu. Dobro vodimordinaciju. Imam mnogo prijatelja.

Ta ju je misao neizbježno odvela do situacije s Ryanom Jennerom. Zaštosam ispala tako glupo neprofesionalna i rekla Nan da u moje ime laže Ryanu,upitala se. Ponašam se kao odbačena djevojka, a ustvari nikad nisam niizašla na spoj s njim. Sigurna sam kako razumije da nisam željela tračeve onama u bolnici. Sigurna sam da ih ni on ne želi kad pošteno razmisli o svemu.

Imam njegov kućni broj i broj mobitela. Nazvat ću ga sutra i ispričati muse. Jednostavno ću mu reći kako sam bila zabrinuta zbog eventualnih tračevai da nisam imala pravo biti gruba prema njemu. Sigurna sam da će bitiljubazniji nego što sam ja bila, i to bi bilo to...

Monica je uzdahnula dok je prekopavala džep u potrazi za papirićem kojijoj je Nan predala i na kojem je bio zapisan broj Sophie Rutkowski. Nan jojje rekla da je Sophie zvučala nervozno i uzrujano. Monica je pronašla

papirić, stavila ga na stol i počela birati broj. Mogu li se uopće nadati da jezapamtila nešto o Oliviji Morrow što bi mi pomoglo da saznam o svojoj bakii djedu? Ali znam da se to neće dogoditi.

Sophie se javila na prvo zvono. Monica je odmah osjetila napetost unjezinu glasu iako je rekla tek jedno obično: Bok.

- Sophie, ovdje doktorica Farrell. Ima li kakvih problema?- Doktorice, osjećam se kao lopov. Ne znam što učiniti.- Sophie, bez obzira na to što mi kažeš, ja sam sigurna da ti nisi lopov -

rekla je Monica odlučno. - Što se događa?- Radim jedan drugi posao subotom poslijepodne u zgradi Schwab. Kad

sam ga obavila, odlučila sam otići do stana gospođice Morrow kako bih gapospremila. Naravno, imam ključ. Znam da će njime prolaziti ljudi koji gažele kupiti te da će biti i ljudi koji žele kupiti njezin namještaj i tako dalje...Nisam htjela da vide nepospremljen krevet ili jastučnicu umrljanu krvlju.

- Sophie, to je jako lijepo od tebe - uvjeravala ju je Monica. - Ako siuzela jastučnicu da je odneseš na pranje, nitko ne bi nikada pomislio da je tine bi vratila.

- Doktorice, to nije ono što vam želim reći. Jastučnice nije bilo. Ujutrosam zvala doktora Hadleya da vidim je li ju on uzeo.

Monica je osjetila iznenadan drhtaj. - I što je doktor Hadley rekao?- Jako se razljutio. Rekao mi je da nemam pravo njuškati po stanu. Rekao

mi je da ostavim ključ na pultu zgrade te da će me prijaviti policiji, ako jošjednom pokušam ući u stan gospođice Morrow.

- Je li ti rekao da je on uzeo jastučnicu? - upitala je Monica zamišljajućisliku Olivijina lica u smrtnom grču te dokaz kako se ugrizla za donju usnicu.

- Nije, u tome i jest problem. Doktorice, ako ju on nije uzeo, onda je tonapravio netko drugi, a ako još nešto nedostaje, mogli bi mene optužiti. Takosam zabrinuta. Ušla sam tamo jer sam htjela da sve bude onako kako jegospođica Morrow ostavila. Ali vidite, ja sam stvarno uzela nešto, a već sampredala ključ i ne znam što mi je sada činiti.

- Sophie, što si uzela?- Uzela sam jastuk na kojem je bilo krvi, onaj preko kojeg je bila

stavljena ružičasta jastučnica. Znam da gospođica Morrow ne bi htjela da toitko vidi. Krv se uvijek pokaže na tkanini jastuka.

- Sophie - brzo je upitala Monica - jesi li bacila taj jastuk?- Nisam doktorice, ponijela sam ga kući.- Sophie, ovo je veoma važno. Stavi taj jastuk u plastičnu vrećicu i sakrij

ga. Ne govori nikome, pogotovo ne doktoru Hadleyu, da se nalazi kod tebe.Ne, još bolje, daj mi svoju adresu. Sad ću uzeti taksi do tvog stana i pokupitiga.

- Doktorice, što će vam uprljani jastuk? - pobunila se Sophie.- Iskreno, Sophie, na to ti sada ne mogu odgovoriti. To je nešto što još

moram sama dokučiti. Ali, molim te, vjeruj mi.- Naravno, doktorice. Imate li olovku pokraj sebe? Dat ću vam svoju

adresu.Sat i pol kasnije, potpuno zaboravivši na večeru, Monica je držala u

rukama na koje je stavila rukavice umrljan jastuk, preko dva jastuka koja sustajala na njezinu krevetu, u istoj poziciji kao i jastuci koji su bili ispod glaveOlivije Morrow.

Ludim li ja to, upitala se, ili je doista moguće da postoji samo jedan načinna koji se mrlja pojavila baš na tom mjestu? Ali zašto bi itko držao jastukiznad njezine glave i pokušao ugušiti umiruću ženu?

Monica je ugurala jastuk natrag u široku plastičnu vrećicu. Popričat ću sNaninim prijateljem Johnom Hartmannom, odlučila je. On će znati što trebauraditi. Je li moguće da je netko iz zgrade ušao u stan Olivije Morrow, moždada ju opljačka, a da se ona probudila? Skoro svi su znali da je ona na samrti.Ali zašto se onda doktor Hadley toliko naljutio na Sophie? Upravo bi on odsvih ljudi trebao uzeti u obzir bilo kakvu naznaku prljavih poslova...

Odnijet ću sutra jastuk u svoj ured i zamoliti Nan da se raspita može liHartmann doći za vrijeme mojih uredskih sati i popričati sa mnom, odlučila

je.Odlučivši tako, Monica je riješila da ne odgađa dalje svoj poziv Ryanu.

Nazvala je njegov kućni broj i čula njegov glas: »Žao mi je što propuštamvaš poziv. Ostavite svoj broj i ja ću vam se javiti.«

Neću se ispričavati telefonskoj sekretarici, pomislila je. Sigurno je vanina večeri sa svojom djevojkom, pa ga neću gnjaviti na mobitel. Dobro. Otišlaje u kuhinju, otvorila hladnjak i ostala razočarana otkrićem da zbognedostatka vremena tijekom vikenda najbolje što može složiti od dostupnihnamirnica jest omlet.

Zatim ju je preplašila jedna misao. Svjetlo na kuhinjskom stropu bilo jeupaljeno, što znači da ju može vidjeti svatko tko bi imao namjeru zaviriti izpozadine kroz staklene okvire gornjeg dijela ulaznih vrata. Morat ću nabavitineku tamnu zavjesu, pomislila je, a u međuvremenu ću pronaći nešto s čimću pokriti gornji dio. Osjetila se kao da je pod opsadom. Potom je ušla udnevni boravak i uzela manji pokrivač s kauča.

Dok ga je prenosila do kuhinje, sjetila se kako ga je Scott Altermannježno omotao oko nje kad je pojuri da bude zajedno s njom i kad ju je našaou hladnom znoju i drhtavici nakon bliskog susreta sa smrću.

67. Poglavlje

U utorak ujutro Tony Garcia stajao je prepun strepnje u čekaonici uredadoktora Claytona Hadleya. Kad sam ga jučer nazvao, nije mogao bitiljubazniji, pomislio je Tony. Objasnio sam mu da bih htio kupiti automobilgospođice Morrow, a on me pitao jesam li svjestan da je star deset godina.Tada sam mu ponudio platiti realnu cijenu u gotovini, a on je rekao da seslaže s tim.

- Gospodine, doktor će vas primiti za trenutak - rekla je radnica naprijamu s prijateljskim smiješkom upućenim mladom vozaču kojem je očitobilo neugodno sjediti pokraj lijepo obučenog para koji je također očekivaodoktora.

- Puno vam hvala - rekao je Tony. Još ne mogu vjerovati koliko samsretan, pomislio je. Jučer, kad sam pitao doktora mogu li odmah preuzetiautomobil, čak i prije nego što se srede vlasnički list i ostali dokumenti,nisam ni pomišljao da će biti tako ljubazan. Pretpostavljam da je to stoga štosam mu objasnio da smo skoro poginuli u nesreći kad nam se automobilzaustavio usred gustog prometa. Ali isto tako je rekao da je kraj mjeseca inema smisla trošiti novac od ostavštine na plaćanje računa za garažu ustambenoj zgradi gospođice Morrow.

- Gospodine Garcia, možete ući - rekla je radnica. - Doktor će vas primitiu drugoj sobi slijeva.

Tony je poskočio. - Oh, hvala vam - rekao je dok je radnica uvjeravalapar u čekaonici da će ih doktor primiti za svega nekoliko minuta.

Tony je pratio upute i brzim koracima ušao u osobni ured doktoraClaytona Hadleya. Prilično je debeo za jednog kardiologa, pomislio je isprvaTony, a potom je brzo zaboravio na tu misao. - Doktore Hadley, mnogo vamhvala. Ovo toliko znači meni i mojoj obitelji. Ne mogu vam ni reći kolikosam se uplašio kad mi je automobil odjednom zastao u prometu. Ali nećuvam oduzimati vrijeme. Donio sam novce u gotovini. Moj zet mi ih je

posudio. On je jedan od najboljih u svom poslu.Nakon jučerašnjeg telefonskog poziva Sophie Rutkowski, Clay Hadley

bio je izvan sebe od straha. Uspaničio sam se, pomislio je. Trebao sam jojreći da sam dao jastučnicu na pranje. Je li primijetila mrlju od krvi na samomjastuku? To je ne mogu pitati. Tako bi joj samo usmjerio pozornost na to.

Uzmi više taj prokleti automobil, pomislio je nestrpljivo i s usiljenimosmijehom gledao Tonyja kako mu pruža šest smotuljaka od kojih se svakisastojao od deset novčanica po sto dolara. - Sveukupno šest tisuća dolara -rekao je Tony. - Doktore, ne mogu vam reći koliko cijenim što mi dopuštateda odmah preuzmem automobil. Baka moje supruge Rosalie živi u NewJerseyu i jako se veseli što će je ovako Rosie moći posjetiti. Bez automobilato bi bilo nemoguće.

Clay Hadley je podignuo ruku. - Tony, imam vaš telefonski broj. Javit ćuvam se kad sva »papirologija« bude sređena. Moja tajnica je nazvala garažu.Očekuju da preuzmete automobil danas ujutro. Pregledali su automobil, ali unjemu nisu pronašli nikakve osobne tvari. Dokumenti od osiguranja iregistracije su vam u pretincu na vratima. Naravno, čim sredimo dokumente ovlasništvu i vi postanete vlasnik automobila, morat ćete srediti vlastituregistraciju i osiguranje. Izvolite priznanicu o uplati.

- Hvala vam, doktore. Puno vam hvala. - Tony je krenuo prema vratima,došao do pulta u čekaonici, a zatimje zastao i osvrnuo se. Baš me zanima jeli ona torba za koju mi je gospođica Morrow rekla da je stavim pod dekuprtljažnika još uvijek ondje, pomislio je. Gurnuo sam je dosta unatrag.Možda je promaknula ljudima koji rade u garaži? Možda bih trebao ispričatidoktoru o tome?

Radnica na prijamu vidjela je da se okrenuo. - Gospodine Garcia - reklaje odlučno - žao mi je, ali ne mogu dopustiti da doktorovi pacijenti čekaju.Sigurna sam kako je on sada već u sobi za preglede.

Posramljeni Tony je promrmljao: - Naravno. Ispričavam se. - Dok jeprolazio čekaonicom, pomislio je kako će fascikl jednostavno poslati poštomdoktoru Hadleyu, naravno ako je još uvijek ondje gdje ju je ostavio.

Trebao sam se toga prije sjetiti umjesto da sam ga sad pokušao zagnjavitis tim.

68. Poglavlje

U utorak ujutro detektivi Barry Tucker i Dennis Flynn sjedili su uosobnom uredu šefa postaje Jacka Stantona, pijuckali kavu i prošli kroz čitavslučaj s njim. Prošlo je pet dana otkad je Renée Carter nađena mrtva.

- Nešto u ovome slučaju jednostavno se ne poklapa - Tucker je rekaošefu. - Gannon je imao motiv, priliku i prigodnu nesvjesticu. Da ne pričam osto tisuća zelembaća skrivenih u ladici u njegovu uredu.

- Što se ne poklapa? - upitao je Stanton.- Stupili smo u kontakt s tri stalna posjetitelja bara u kojem su se Gannon

i Carterica sastali. Dvojica od njih se sjećaju da su ih čuli kako se svađaju,ali nisu saznali o čemu se radi. Obojica se sjećaju kako je Carterica napustilabar te da je Gannon odmah krenuo za njom.

- Treći s kojim smo pričali je najhitniji u čitavoj priči - rekao je DennisFlynn. - Tvrdi kako je napustio bar samo minutu poslije te da je priličnosiguran da je vidio Gannona kako silazi avenijom York sam samcat.

- To se slaže s onim što Gannon tvrdi - rekao je Tucker. - Ovaj tip sekune da nije vidio Cartericu, da je ona već otišla.

- Koliko je taj svjedok pouzdan? - zahtijevao je odgovor Stanton.- On je inženjer. Stalan posjetitelj koji dođe na samo jedno piće. Nema

veze ni s kim tko je uključen u ovu priču. Nema osobnog obračuna. Iako nijesto posto siguran da je vidio Gannona, ako ga se stavi na klupu za svjedoke,to je sasvim dovoljno da porotnici razviju jednu osnovanu sumnju. - BarryTucker je zurio u svoju šalicu kave i žalio što nije stavio manje šećera u nju.- Ako je taj tip u pravu, Carterica je sigurno otišla u nečijem automobilu -rekao je. - Ali u kojem automobilu? Čijem automobilu? BMW PeteraGannona nije napuštao garažu čitav tjedan. Provjerili smo to s radnicima ugaraži. I povrh svega smo još dobro pročešljali automobil. Nema nikakvihtragova da je Carterica bila u njemu.

- Ona je nosila onu tešku kupovnu vrećicu - upozorio je Flynn svog šefa.- Ovako stoje stvari. Ako se Gannon doista udaljio od nje, ona je ušla u taksiili jednu od onih limuzina koje stalno kruže uokolo. Provjerili smo sveregistrirane taksije i nitko od vozača nije ju pokupio. Ako je ušla u jednu odonih ciganskih limuzina, što je tip koji ju je vozio mogao vidjeti? Zgodnu isređenu mačku koja je, prema riječima dadilje, nosila i nešto nakita sasobom. Obojica znamo što se u sljedećem trenutku moglo dogoditi.

- Njezin nakit je nestao. Torbica je nestala. Pretpostavimo da ju je ubiotaj naš tajanstveni vozač limuzine - predložio je Tucker. - Kako je ondazavršila u Gannonovu uredu i skrila ondje sve novce? Kako bi uopće moglaući u ured? I gdje je držao tijelo više od dvadeset četiri sata prije nego što juje umotao u vreću za smeće i ugurao pod klupu u parku? Ništa od svega togane drži vodu.

Stanton se naslonio u svojoj stolici. - Pogledajmo ovaj scenarij. Netko separkirao blizu tog bara jer je znao da će se tu Gannon sastati s Cartericom.Nakon što je Gannon odgegao svojim putem, ta osoba nudi prijevozCarterici. Ona nije bila glupa. Sigurno ne bi ušla u automobil, osim onihciganskih limuzina, a da u njemu nije bio netko koga poznaje.

Tucker je kimnuo glavom. - Na to sam i ja ciljao. A razmislite o ovome.Otisci Petera Gannona su po čitavoj kupovnoj vrećici i novcu, ali nemanikakvih otisaka na lažnom dnu ladice u kojoj je novac bio skriven. Je li biodovoljno pametan ili pijan da stavi rukavice kako bi skrio novac, a opettoliko glup da baci vrećicu u košaru za smeće gdje je svatko može vidjeti?

Tuckerov telefon je zazvonio. Pogledao je broj pozivatelja. - Zovu izlaboratorija - rekao je dok je primao poziv. - Što ima? Oh. Hvala vam nabrzo obavljenom poslu. - Poklopio je slušalicu. - Laboratorij je završio sanalizom odjeće koju je Gannon nosio te večeri i one koja je nađena naRenée Carter. Na onome što je on nosio nije nađen nikakav trag krvi ili koseRenée Carter ili vlakana s njezine odjeće, a na njezinoj odjeći ništa s njegove.

Šef je čitao Gannonov dosje prije nego što su Tucker i Flynn svratili doureda. Vratio se jednoj stranici i ponovo ju pročitao: »Prema izjavi koju namje dao Peter Gannon, onje samo nekoliko dana ranije zatražio zajam od

milijun dolara iz Zaklade Gannon kako bi isplatio Renée Carter. Najviše štosu mu članovi uprave odobrili bilo je sto tisuća dolara.«

- To znači da su svi u odboru znali za Renée i njezine zahtjeve. Svi miznamo da ima mnogo ovih obiteljskih zaklada koje ne stoje baš na čvrstimnogama. Predložio bih vam da popričate s tim ljudima i vidite što se možesaznati od njih.

Tucker je kimnuo glavom, ustao i protegnuo se. - Mislim o poslu uGannonovu odvjetničkom timu - rekao je. - Jer ćemo ga upravo sada braniti.

Dok su se on i Flynn probijali kroz zakrčeni vanjski ured do svojihstolova, mladi detektiv prošao je pokraj njih. - Barry, odlično si ispao natrećoj stranici Newsa - prokomentirao je. - Djevojka mi kaže da joj se sviđatvoj iskrivljeni osmijeh.

- I mojoj ženi također - odvratio je Tucker. - Ali kako nam ide s ovimslučajem, neće baš imati prilike uživati u njemu još neko vrijeme.

69. Poglavlje

Mentalno i psihički iscrpljen, Peter Gannon dobro je spavao uponedjeljak navečer. U utorak ujutro, prvi put nakon mnogo dana, osjetio sebistrim i svježim. Otuširao se, obrijao, obukao smeđe hlače i potražio uormaru sportsku košulju dugih rukava kojom se nadao prikriti svojuelektroničku narukvicu.

Osjetio je jaku glad i pripremio kajganu, slaninu, tost i kavu. Dok sespremao sjesti, otvorio je vrata i htio uzeti novine koje su mu običnodostavljane točno u sedam sati. Nije ih našao, pa je nazvao službenika zgradeda mu ih pošalje gore.

Čovjek se stao ispričavati. - Gospodine Gannon, nismo znali da ste kodkuće.

Misliš, da sam izašao iz zatvora, pomislio je Peter.- Gospodine, odmah ćemo vam ih poslati.Baš me zanima što će danas pisati o meni, zapitao se Peter. Ali kad su

novine stigle i kad je otvorio Post, preko čitave prve stranice stajala jefotografija tužnog djeteta u krevetiću. Naslov je bio: NAPUŠTENO DIJETEPETERA GANNONA.

Peter se zavalio u stolicu i nekoliko dugih minuta zurio u fotografiju.Izgledalo mu je kao da ga djetetove krupne i ozbiljne oči optužujuće gledaju.Natjerao se da pročita članak koji je senzacionalističkim detaljima sažimaopronalazak Renéeina tijela, njegovo uhićenje, činjenicu da Renée nemanikakvih znanih srodnika te da je već stiglo na desetke poziva ljudi koji želeposvojiti Sally.

- Neće je dobiti - rekao je Peter naglas i sklopio novine. - Nitko je nećedobiti. - Postojala je samo jedna osoba kojoj se mogao obratiti za pomoć.Nazvao je Susanin mobitel i dobio ju u njezinu uredu. - Susan, jesi li vidjelafotografiju djeteta na naslovnici Posta?

- I više od toga - rekla je potiho. - Vidjela sam dijete. Peter, sad idem nasastanak. Mogu svratiti do tvog stana za nekoliko sati. Moram popričati stobom.

Dok je čekao, Peter se vratio zadaći koja ga je zaokupljala kad je uhićenu subotu ujutro. Stavio je natrag u ladice stvari koje su bile razbacane podnevnom boravku, završio s postavljanjem slika na zid, složio odjeću poormarima na pravo mjesto. Kad su se on i Susan razveli, živio je dvije godines Renée u stanu na Pierreu, i to je bio još jedan suludi luksuz. Kad suprekinuli, kupio je ovaj stan i dao dekraterki slobodne ruke da ga uredi.

Ali nisam se bahatio, pomislio je. Rekao sam joj koji je dopušteni budžet.Barem sam na neki način postao praktičniji.

Postati praktičan. A tada sam producirao dvije katastrofe od mjuzikla stuđim novcima.

Bilo je skoro podne kad se osjetio zadovoljnim što je stan ponovopospremljen. Bio je prenemiran da bi sjeo, pa je odšetao do prozora i gledaoispod na jedno prepuno križanje. Što sad? Da uperim prstom u Grega? Dakažem policiji kako je imao motiv za ubojstvo Renée Carter? Ako im tokažem, mogli bi doznati da sam rekao Renée kako je on uključen unezakonito trgovanje. Ne samo što ću mu na vrat navući najviše državnetužitelje nego će biti i osumnjičen za ubojstvo.

Greg nije mogao ubiti Renée, kao što je ni ja nisam mogao ubiti. Nemogu spašavati sebe time što ću predati njega. Svog starijeg brata. Tipa kojije htio da uspijem u kazalištu. Tipa koji je rekao da je u redu kad god bihtražio pologe za kazališne projekte. Mora postojati način da dokažem svojunevinost a da ne uništim Grega.

Ja sam uistinu odšetao do ureda tu večer, pomislio je Peter. Htio sam nasvjež zrak. Znao sam da sam pijan. Preko puta bara stajao je parkiranautomobil. Mogu ga sada jasno sebi predočiti. A i znam čiji je bio: bio je toGregov automobil. I što da radim s tim?

Kućno zvonce je zazvonilo. - Gospoda Gannon je stigla - najavio jevratar.

- Odmah je pošaljite gore - rekao je Peter dok se žurio otvoriti vrata.

70. Poglavlje

Detektivi Carl Forrest i Jim Whelan složili su se oko jedne od trijumogućnosti. Prvi scenarij bio je taj da je Scott Alterman unajmio SammyjaBarbera da ubije ili ozlijedi doktoricu Monicu Farrell. Barber mu je rekao dasmo im na tragu i on se povlači. Druga mogućnost je ta da je Barber našaonekog od svojih »pajdaša« da se riješe Altermana i osiguraju se od slučajada ovaj bude uhićen i onda oda Sammyja. Treća mogućnost je ta da jeAlterman počinio samoubojstvo nakon što je unajmio Sammyja zbog strahaod sramote i uhićenja.

U utorak ujutro Forrest i Whelan otišli su do Altermanova stana i nanjihovu žalost saznali da nije dolazio kući od subote navečer kada je, odjevenu poslovno odijelo i kravatu, napustio stambenu zgradu.

- Bio je jako dobro raspoložen - rekao je vratar detektivima. - Bezikakvih briga, ako znate na što mislim. Pitao sam ga želi li da mu pozovemtaksi, a on mi je odgovorio da ne ide daleko i da do tamo može i pješke.

Njihova sljedeća postaja bio je njegov ured u uglednoj odvjetničkoj tvrtkiWilliams, Armstrong, Fiske i Conrad. - Gospodin Alterman je počeo raditi zanas tek prije tjedan dana - rekla je njegova tajnica. - U subotu poslijepodneostavio je poruku na mom uredskom telefonu tražeći da ga u ponedjeljakpodsjetim na to da želi daja saznam sve što mogu o prošlosti Olivije Morrowkoja je umrla prošlog tjedna.

Forrest je zabilježio ime. - Imate li kakvu ideju zbog čega je to tražio odvas?

- Ne baš - odgovorila je tajnica. - Ali mislim da ima nekakve veze sdoktoricom Monicom Farrell. Vjerojatno ste čuli. To je ona mlada žena kojuje zamalo pregazio autobus.

- Doktorica Monica Farrell. - Carl Forrest nastojao je zadržati jednak inepristran ton glasa. - Da, čuo sam za nju. Zašto mislite da bi gospodinAlterman na neki način mogao biti povezan s tom ženom, Olivijom Morrow,

koja je umrla?- Prošlog smo tjedna pričali u uredu o poremećenim ljudima koji ne piju

svoje lijekove i zatim pokušavaju ubiti nevine ljude poput one mladedoktorice. Gospodin Alterman mi je rekao da poznaje doktoricu Farrell i jasam ga, naravno, počela zapitkivati.

- Što je gospodin Alterman rekao? - upitao je Forrest.- Rekao mi je da nije znala kako je nasljednica velikog bogatstva, ali da

će joj on to dokazati.- Što je rekao? - upitao je Forrest dok je Whelan zurio u tajnicu. - Kako

su ostali reagirali na tu izjavu?- Nismo to uzeli za ozbiljno. Mislili smo da se šali. Ne zaboravite da mi

još nismo stigli dovoljno dobro upoznati gospodina Altermana. Počeo jeraditi u tvrtki tek prije tjedan dana.

- Naravno. Molim vas da me odmah nazovete ako vam se on umeđuvremenu javi. - Forrest i Whelan zajedno su sišli dizalom. Napuštali suzgradu kad je Forrest osjetio neznatnu vibraciju svog mobitela u gornjemdžepu svoje jakne, što je bio znak da mu stiže poziv. Zvali su ga iz postaje.

Javio se, poslušao i zatim rekao: - U redu, naći ćemo se u mrtvačnici. -Potom je na ugodnom suncu i prohladnom povjetarcu listopadskog jutrarekao Whelanu: - Upravo su izvukli tijelo iz East Rivera. Ako su sveidentifikacijske isprave u novčaniku s točnim podacima, možemo prestati spotragom za Scottom Altermanom.

71. Poglavlje

U utorak ujutro u pet do jedanaest Monica je ušla u prostrano predvorjeTime Warner Centera praćena s dvoje članova uprave bolnice GreenwichVillage. Popeli su se dizalom na kat gdje su se nalazili povezani urediZaklade Alexander Gannon i investicijske tvrtke Gannon.

Justin Banks, predsjednik uprave, i Robert Goodwin, izvršni razvojnidirektor, bili su ljudi u svojim šezdesetima. Obojica su, poput Monice, bilistrastveno posvećeni tome da od bolnice Greenwich Village stvore najboljimogući medicinski centar. Tijekom godina stogodišnja se bolnica razvila odmale i lokalne klinike s dvadesetak kreveta do sadašnje impresivne i čestonagrađivane ustanove.

Justin Banks rado je ponavljao: »Barem polovica stanovništva GreenwichVillagea ugledala je svjetlo dana u našoj bolnici.« Sada je bilo prijekopotrebno dobiti sredstva za vrhunski pedijatrijski centar za koji su Greg iPamela Gannon odobrili petnaest milijuna dolara na velikoj i razvikanojsvečanoj večeri prije godinu i pol dana.

Kad su stigli, dočekala ih je mlada radnica na prijamu i pozvala ih u sobuza sastanke te ih ponudila kavom. Banks i Goodwin su odbili, ali je Monicaprihvatila. - Nisam popila svoju uobičajenu drugu jutarnju šalicu - objasnilaje osmjehujući se. - Neki su mi pacijenti rano stigli, pa sam se morala žuriti.

Postojao je i drugi razlog zbog kojeg nije pronašla vremena za svojudrugu šalicu. Nazvala je Ryana u sedam sati na njegov mobitelpretpostavljajući kako je već ustao. Uvjeravao ju je kako ne samo da jeustao nego se upravo sprema uputiti prema bolnici. Zatim je ona rekla: -Ryane, stvarno ti se trebam ispričati. Bila sam jako gruba prema tebi.

- Očito si bila ljuta na mene - rekao je. - Ali ja svakako razumijem da neželiš postati predmet ogovaranja.

- Pa ni ti to ne želiš. - Ovo nije namjeravala reći.- Zapravo, meni i ne bi smetalo, ako ćemo već iskreno.

I to me ponovo naljutilo, pomislila je Monica dok je zahvaljivala tajnicina kavi. Rekla sam mu da nije pošteno prema njegovoj djevojci da takopriča.

- Mojoj djevojci! - uzviknuo je - O čemu ti to pričaš?- Kad sam te nazvala prošlog četvrtka navečer da ti objasnim zašto se

nisam vratila do ureda kako bih ti predala dokumentaciju...- Kako to misliš, nazvala u četvrtak navečer?- Zvala sam te na kućni broj. Tvoja bolja polovica, ili tko god da je, rekla

mi je da se presvlačiš. Pretpostavila sam da će ti ona prenijeti poruku.- Oh, Bože moj, mogao sam si i misliti. Monica, poslušaj me.Dok je Monica slušala Ryanovo ljutito ali dobrodošlo objašnjenje,

osjetila je kao da joj težak teret pada sa srca. Dogovorila se naći s Ryanom usvom uredu navečer. Pokazat ću mu i jastuk, a onda ćemo vidjeti što on mislio tome. Završne riječi njihova razgovora posve su je zbunile, ali on se smijaokad ih je izrekao: - U redu, Monica, oboje se moramo pokrenuti, ali ja moramuraditi još jednu stvar prije nego što napustim stan.

Upitala sam ga na što misli, pomislila je Monica, a on mi je rekao kakose mora riješiti ostatka lazanja. Rekao je: - Objasnit ću ti što sam mislio kadte vidim.

Uzela si je vremena da se presvuče u odijelo jer su se dogovorili otićivan na večeru.

- Monica - rekao je Justin Banks - nisam baš tip koji da je komplimente,ali predivno mi izgledaš danas. Trebala bi stalno nositi plavo.

- Hvala. Ovo odijelo je zasad jedini komad u mojoj jesenjoj kolekciji.Robert Goodwin gledao je na svoj sat. - Jedanaest i deset. Nadajmo se da

će se ovi ljudi uskoro pojaviti s potpisanim čekom za nas. Sigurno im jeostalo nešto novca. Ovo su prilično luksuzni uredi za jednu zakladu.Slučajno znam i troškove najma u ovoj zgradi.

Čuli su kako im se približava zvuk koraka. Trenutak poslije ušla sutrojica muškaraca. Monicu je zapanjilo kad je vidjela da je jedan od njih

doktor Clay Hadley. Mogla je primijetiti da je i on podjednako šokiran štovidi nju. Bila je na svečanoj večeri na kojoj se odobrio polog i ondje jeupoznala Grega Gannona. Drugi čovjek kojeg su im sada predstavljali bio jedoktor Douglas Langdon.

- Doktor Hadley i doktor Langdon su članovi naše uprave - objasnio jeGannon. - Moja nam se supruga neće moći pridružiti danas, a siguran sam daznate zašto moj brat nije s nama. Ostanimo na tome.

Gannon je zatim sjeo na čelo stola, a ponašanje mu je bilo jako ozbiljno itmurno. - Nemojmo trošiti vrijeme jedni drugima - rekao je. - Činjenica jestda se polog koji smo rado odobrili prošle godine jednostavno ne može sadaisplatiti. Ne moram vam govoriti koliko je teška ekonomska situacija, a i mismo, kao i mnoge druge zaklade, postali žrtve jedne velike prijevare,Ponzijeve zavjere koja se mjesecima povlačila po novinama.

- Veoma pažljivo sam pratio Ponzijevu zavjeru o kojoj mislim da govorite- rekao je Goodwin oštro. - Zaklada Gannon nije bila na popisu uključenih uprijevaru.

- Mi to i ne želimo biti - rekao je Gannon podjednako oštrim tonom. -Druga ruka našeg posla je moja investicijska tvrtka. Nemam namjeruzabrinjavati svoje klijente pričama o tome da im je novac izgubljen, jer on tonije. Zaklada Gannon je razdala milijune tijekom svih ovih godina. Popisnaših dobročinstava je izvanredan, ali to je sada došlo svome kraju. Zakladaće se zatvoriti. Nećemo vam moći isplatiti polog.

- Gospodine Gannon - rekao je Justin Banks sporo kako bi naglasiosvaku svoju riječ. - Vi ste veoma bogat čovjek. Biste li razmislili o stavljanjusvojeg vlastitog novca u bolničko pedijatrijsko krilo? Uvjeravam vas kakonam je ono prijeko potrebno.

Greg Gannon je uzdahnuo. - Gospodine Banks, ako bi pola ljudi za kojese smatra da su bogati pošteno nabrojili svoje prihode, vidjeli biste da kućavrijedna deset milijuna dolara ima hipoteku od devet milijuna, da je jahtaunajmljena i automobili kupljeni na kredit. Ne govorim da je to nužno mojslučaj, ali mogu vam reći da sam već uložio svoj vlastiti novac u nekeprojekte koji su u tijeku. Vi niste postavili ni kamen temeljac za svoj

pedijatrijski centar. S druge strane, nekoliko centara za kardiološkoistraživanje te nekoliko psihijatrijskih ustanova moraju biti financirani dok sene spoje sa sličnim jedinicama. Ja ću se pobrinuti za njih, ali više od toga nemogu.

Monica je proučavala lice Claya Hadleya cijelo vrijeme dok je GregGannon govorio. Sjajilo se od znoja. Imao je nervozan tik u kutu usne koji jeprimijetilajoš kad su se susreli u stanu Olivije Morrow. Sumnja u to da je onuzrok Olivijine smrti postajala je u njoj sve izvjesnija. Ali zašto?

Douglas Langdon. Zanimalo ju je o kakvom se doktoru ovdje radi.Veoma, veoma zgodan. Uglađen. Izraz na njegovu licu očito je bio hinjeni žalzbog ovakve situacije. Briga njega, pomislila je. Ovaj tip je teški lažnjak.

Gdje ćemo sada dobiti novac za pedijatrijsko krilo, pitala se dok je GregGannon ustajao dajući tako znak da je sastanak završen. - Doug, Clay,pričekajte ovdje - rekao je. Po njegovu ozbiljnom tonu dalo se zaključiti dase radi o naredbi.

Obojica su već bila na odlasku, ali su odmah sjeli. Monica, Banks iGoodwin pratili su Grega Gannona do čekaonice. Tada ga je vidjela: portretAlexandera Gannona. Ostala je ukočena, i zurila je u njega. Isti tata, upravoovako je on izgledao prije nego što se razbolio, pomislila je ne vjerujući još uto što vidi. On je slobodno mogao pozirati za ovaj portret. Sijeda kosa, lijepei oštre crte lica, plave oči, sve je to bila kopija one fotografije koju je nosilau novčaniku. Čak je i pogled Alexa Gannona, blag i mudar, nalikovao na onajočev pogled koji još uvijek pamti.

- To je moj ujak. - rekao je Greg Gannon. - Vjerojatno to već znate, on jeizumio ortopedske zamjenske dijelove koji se koriste diljem svijeta. Ovo jenjegov posljednji portret. Prije smo ga držali u našoj kući u Southamptonu,ali sam prošle godine odlučio kako je prikladnije da stoji ovdje. Veoma jedobro prikazan na ovom portretu.

- Izvanredan je - složila se Monica stisnutih usana. Posegnula je u svojdžep i odmaknula se. - Ispričavam se - promrmljala je i izvadila mobitel kaoda je čula da vibrira. Kad ga je rasklopila, progovorila je nekoliko riječi kaoda se nekome obraća te uslikala portret.

Ne čudi me da Scott toliko ustraje na tome da je tatina sličnost sAlexanderom Gannonom zapanjujuća. Jedva čekam usporediti njihovefotografije.

- Velika je šteta da je zaklada doktora Gannona pred gašenjem - rekao jeJustin Banks. - Siguran sam da nikad ne bi odobrio da se polog koji ste namponudili tako olako ukine. Doviđenja, gospodine Gannon. Molim vas,nemojte se gnjaviti da nas ispratite.

72. Poglavlje

U utorak ujutro Esther Chambers pogledala je na sat u svojoj kuhinji ibudući da nikada nije sebi davala previše vremena za doručak, vidjela je daje krajnje vrijeme da se spremi. Bilo je deset i petnaest, a Charles Desmondiz Povjerenstva trebao je stići u njezin stan u jedanaest.

Nazvala ga je jučer navečer i kad joj se on nije javio, ostavila mu jeporuku, bez ulaženja u prevelike detalje, da je otpuštena i da mora popričati snjim. Desmond ju je nazvao i rekao: - Ako ste slobodni sutra u jedanaestujutro, doći ću do vašeg stana.

Nervoznom ju je činilo iščekivanje trenutka u kojem će morati kazatiDesmondu kako je pokušala upozoriti Arthura Salinga o investiranju njegovanovca te da je to dovelo do njezina otkaza. Esther se otuširala i obukla.Odabrala je pulover i hlače umjesto jednog od svojih poslovno strogihodijela. Danas je prvi dan jednog novog života, što god to značilo, pomislilaje.

Desmond se najavio na pultu zgrade točno u jedanaest. Nakon što surazmijenili pozdrave i kad je on odbio njezinu ponudu za kavu, rekao je: -Gospođice Chambers, je li nešto ubrzalo Gannonovu odluku da vas otpusti?Sumnja li na to da je pod istragom?

Esther je duboko udahnula. - Gospodine Desmond, ovo vam se nećesvidjeti, ali evo što se dogodilo. - Objasnila je do u sitnice zašto je odlučilaupozoriti Arthura Salinga. - Bilo mi je kao da sam gledala kako janje vode naklanje - rekla je. - Ne čudi me da su mu povjerili sav novac. One istesekunde kad ga se dočepa, takav čovjek ne može dočekati da ga investira snekim poput Grega, koji obećava da ga može udvostručiti ili utrostručiti.Gospodin Saling ima petero odrasle djece i jedanaestero unučadi. Žao mi je,ali jedna mi je činjenica prelila čašu. To da će novac, kad jednom bude uGregovim rukama, jednostavno biti iskorišten kako bi on platio drugiminvestitorima čije je novce izgubio u svom prijašnjem fondu.

- Shvaćam - rekao je Desmond. - Doista shvaćam.- A sad da odgovorim na vaše pitanje. Kad mi je Greg rekao da je siguran

kako sam ja poslala Salingu pismo upozorenja, upitao me, kao mojuposljednju provjeru vjernosti, je li pod istragom Povjerenstva.

- Što ste mu odgovorili? - brzo je upitao Desmond.- Moj odgovor je bio: zašto uopće pomišljate da mi postavite takvo

pitanje.Desmond je kimnuo glavom kao znak odobravanja. - Dobar odgovor i,

molim vas, nemojte se uzrujavati zbog pokušaja upozorenja Arthura Salinga.Tko zna? Prijenos njegova paketa dionica vjerojatno još nije ni zaključen,tako da mu se možda i posreći. Uhitit ćemo Grega Gannona još ovoposlijepodne. Sada kada sumnja da smo mu na tragu, više se neće obratitinijednom od svojih suradnika u prijevari.

- Danas ćete uhititi Grega? - tužno je upitala Esther.- Da. Iskreno, to vam nisam smio reći, ali želim da znate kako je novac

Arthura Salinga vjerojatno još uvijek na sigurnom.- Nema šanse da bi mi palo napamet ikome to kazati - rekla je Esther. -

Samo što mi sve ovo izgleda nemoguće. Peter Gannon je optužen za ubojstvosvoje bivše djevojke. Njegovo dijete je u bolnici, neželjeno i od koga.Njegova bivša supruga Susan bila je i ostala pravi dragulj od žene. GregGannon je imao najdivniju suprugu i dva krasna sina, a ostavio ih je zbogsponzoruše poput Pamele. Iz onoga što sam čula jučer popodne u uredu, činimi se kako je saznao da se Pamela vida s nekim drugim. Mislite da ćePamela stati uz njega kad bude uhićen? Nema šanse!

Desmond se ustao. - Nažalost, u mom poslu se stalno susrećemo stakvim slučajevima. Gospođice Chambers, mi ćemo vam se još javiti. Ali,jedan prijateljski savjet: nemojte da vam bude previše žao Gannonovih. Samisu skrivili svoju nesreću. A i nesreće mnogih drugih.

Tek kad je Desmond otišao, Esther je shvatila da joj je možda većuzvratila poziv Diana Blauvelt, dekoraterka kojoj je ostavila poruku u Parizu.Nazvala je broj svog uredskog telefona nadajući se kako nitko nije

preslušavao njezine telefonske poruke. Ali ako je Blauveltica ostavilaporuku, onda je već izbrisana.

Moram znati, pomislila je Esther. Peterov je odvjetnik rekao kako je tojako važno. Zapisala je pariški telefonski broj Diane Blauvelt u svoj notes. UParizu je sad pet i trideset popodne, pomislila je. Nadam se da ću je dobiti.

Jedno sneno »Allo« uvjerilo ju je da je dobila Dianu Blauvelt. Oh, zaBoga miloga, nemoj vježbati svoj francuski na meni, pomislila je Esther. -Diana - rekla je tonom isprike - zvučite kao da ste se tek propbudili, ali ovomi je jako važno. Jeste li primili moju poruku i sjećate li se ičega u vezi sastolom s lažnim dnom?

- Oh, Esther, vi ste. Nemojte se brinuti što ste me probudili. Ionakomoram otići na jednu večeru kasnije, pa sam se odlučila odmoriti nekih polasata. Naravno da se sjećam stola. Kao što sam rekla Gregu Gannonu, kadsam nazvala nakon što ste vi napustili ured jučer, kupila sam dva takva stola.

- Dva?! - uskliknula je Esther.- Da, jednog za Petera i jednog za doktora Langdona. Nikad nisam susrela

Petera, pa mu nisam mogla pokazati lažno dno na velikoj ladici, ali sam topokazala doktoru Langdonu. Stol mu je poslan u ured gdje prima svojepacijente na psihijatriji, a ne u njegov ured u zakladi.

- Diana, jeste li sigurni?- Sasvim sigurna. I rekla sam Gregu Gannonu da njegova supruga može

potvrditi moju priču. Pamela je bila ondje kad sam pokazivala doktoruLangdonu skriveno mjesto u stolu.

Zapanjena je Esther razumjela moguće posljedice onoga što je upravočula. Zatim je Diana, nakon jedne stanke, dodala: - Esther, čula sam od Gregada si sada u mirovini. Moram te ovo pitati. Misliš li ti da su Pamela Gannon idoktor Langdon sve ove godine mutili iza Gregovih leđa?

73. Poglavlje

Susan nikad nije bila u Peterovu stanu. Sad je pažljivo gledala uokolodok je šetala dnevnim boravkom. Zatim je, uz jedan usputni osmijeh, rekla: -Sviđa mi se kako si uredio ovo. Uvijek si imao dobar ukus.

- Sav moj dobar ukus u pogledu kućnog uređenja ili bilo čega drugog, štose toga tiče, dolazi od dviju žene: tebe i moje majke. - Duboko je udahnuo, azatim joj rekao što važe u svojoj glavi još od trenutka kad je vidio Sallynufotografiju. - Susan, znam što misliš o meni kao ocu, ali sada te molim da mipomogneš kao odvjetnica. Želim svoju kćer. Neka se zna, jaju nikad nisamvidio, ali kad smo njezina majka i ja prekinuli, ja sam dao dva milijunadolara Renée kako bi mogla imati najbolju medicinsku skrb u trudnoći i dami se nikad više ne obrati. Rečeno mi je da će Sally posvojiti odgovorni ljudii to mi se u tom trenutku učinilo kao dobra ideja.

Zašto sam bio toliko bezobrazan da pomislim kako će mi Susan pomoćioko ovoga, zapitao se Peter dok je smišljao izgovor za zanemarivanjevlastitog djeteta. Unatoč svemu, odlučio je ustrajati. - Ja sam i dalje biovoljan pomagati svoju kćer. Znaš da moja svađa s Renée nije bila oko toga.Radilo se o tome da je mogla naštetiti Gregu s onim što je znala.

Susan je mirnog izraza lica gledala svog bivšeg supruga. - Peter, što miželiš reći?

- Želim Sally. Ja nisam ubio njezinu majku. Ne mogu podnijeti misao nato da će biti smještena u dom. Optužen sam za zločin, ali nisam osuđen. Skakvim to pravom netko može reći da ju ja ne mogu vidjeti?

- Peter, ti to ozbiljno? Želiš li mi reći da ne želiš samo vidjeti Sally nego ipreuzeti skrbništvo nad njom?

- Da, želim.- Peter, sudit će ti se za ubojstvo. Nijedan ti sudac sada neće odobriti

skrbništvo. A sumnjam da će ti ikad biti dopušten i posjet pod nadzorom sobzirom na to da nikad nisi vidio dijete.

- Ne želim da mi kći završi u domu, a zatim da ju netko posvoji. Susan,mora postojati neki način da se to spriječi. Pogledaj njezinu fotografiju. Božemoj, izgleda tako iscrpljeno. - Peter je osjetio da mu se oči pune suzama. -Pronaći ću dobru dadilju i preklinjati suca da mi ju da. Možda mi suđenje nebude potrajalo godinu ili više. Znaš kako je sudstvo sporo. Nikad, ama bašnikad nisam bio ni u kakvoj neprilici, pa čak ni u onim djetinjastim stvarimadok sam odrastao. Susan...

- Čekaj, čekaj - rekla je blago. - Peter, postojijedno drugo rješenje, aprilično sam sigurna da će ga sudac uvažiti. Ja želim zatražiti skrbništvo nadSally.

Peter je zurio u Susan. - Ti želiš Sally?- Da, želim. Ona je najslađa mala djevojčica i bolno je vidjeti koliko žudi

za pažnjom. I Peter, ona je tako pametna. Pretpostavljam da su joj dadilječitale jer je bez problema prepoznavala riječi u nekim knjigama koje sam jojdonijela.

- Susan, koliko puta si je vidjela?- Dvaput. Sestre su mi dopustile da je izvučem iz kolijevke i uzmem u

krilo. Fotografija u novinama nije vjerna. Ona je prekrasna djevojčica. Ista ti.- Ti bi htjela moje dijete?- Peter, ti kao da si zaboravio da smo bili u braku dvadeset godina i da

sam sve to vrijeme željela dijete više i od čega. Još uvijek je tako. KristinaJohnson, mlada dadilja koja je vjerojatno spasila život Sally time što ju jehitro dovezla u bolnicu, došla ju je posjetiti dok sam ja bila ondje. Očito jeda je Sally privržena Kristini. Tako joj se široko osmjehuje. Kristina bi radopreuzela brigu o Sally dok ja budem na poslu. I nema problema gledesmještaja. Kao što znaš, u stanu su tri spavaće sobe.

Kupili smo taj stan nakon tek nekoliko provedenih godina u braku,pomislio je Peter. Susan je bila trudna i došli smo do zaključka da nam trebaviše prostora. Zatim je triput spontano pobacila. To joj je slomilo srce, ali jerekla kako još uvijek imamo jedno drugo. I tako smo ostali u tom stanu.

A onda sam je ja napustio.

- Misliš da ćeš odmah moći dobiti skrbništvo, da neće morati ići u domza nezbrinutu djecu? - upitao je drhtavim glasom.

- Pripremit ću molbu za hitno saslušanje prije nego što Sally budeotpuštena iz bolnice. Zašto bi me sudac odbio? S četrdeset šest godina nisamprestara. Moj ugled je besprijekoran. Imam smještaj. Kao tvoja bivša žena urangu sam mjerodavnog srodnika. I želim ju. Istog trenutka kad sam jeugledala, znala sam da će mi nadomjestiti sav bol zbog prijašnje djece kojami nisu bila suđena.

Susan je suznim očima pogledala Petera. - Naravno, ti si njezin otac.Sudac će ti sigurno dati neki oblik odlučivanja o ovome. Hoćeš li midopustiti da se pobrinem za Sally?

- Misliš li na posvojenje ili skrbništvo dok je moj slučaj u postupku?- Oboje. Ako ju uzmem, neću je moći izgubiti.- Susan, možeš preuzeti brigu o Sally, ali samo ako ju ja mogu posjećivati

i imati aktivnu ulogu u njezinu životu. Ni ja ju ne smijem izgubiti.Držali su jedno drugo za ruke. Ne puštajući Susanine isprepletene prste,

Peter je rekao: - Počeli su mi se javljati odbljesci sjećanja na onu večer.Nisam htio nikome kazati, jer nisam želio da im predam Grega, ali nisamsiguran da sam dovoljno jak da provedem ostatak života u zatvoru, pa čak nizbog brata.

- Peter, o čemu ti to govoriš?- Gregov automobil je bio parkiran u ulici preko puta onog bara. Renée

ga je upoznala dok smo se viđali. Da joj je ponudio prijevoz, prihvatila bi.- Greg je znao da je ona iznuđivala novac od tebe, zar ne?- Svakako. Bio je na zakladinom sastanku kad sam zatražio da mi daju

milijun dolara, samo što je on mislio da je ona željela otkriti tabloidima dasam ja Sallyn otac. To njega nije puno uznemirilo. Njegov je stav bio: Pa, štoonda? Tada mu nisam rekao da se iza te priče krije još puno toga.

- Zašto bi onda on čekao izvan bara? - upitala je Susan.- Očajnički sam trebao taj novac. Nakon što me odbio, nazvao sam

Pamelu i rekao joj da će Renée sve otkriti o Gregovu nezakonitomposlovanju. Znao sam da bi mi Pamela mogla dati novac. Greg je dosta togaprepisao na njezino ime. Sigurno mu je rekla, pa ga je sve to razjarilo. -Zastao je. - Susan, mislim da je moj brat ubio Renée.

Peter je zatresao glavom. - Kako ga mogu predati? - pitao je tjeskobnimglasom - Kako?

- A kako ne bi mogao? - usprotivila se Susan. - Peter, to je odluka kojućeš ti morati donijeti i živjeti s njom. Ja sad moram natrag u ured. Vidimo seposlije.

74. Poglavlje

U utorak u dva i trideset Barry Tucker otišao je ravno iz mrtvačnice, gdjesu on i detektiv Flynn pogledali tijelo Scotta Altermana, u postaju da izvijestišefa Stantona. Flynn se iz mrtvačnice uputio do Altermanove stambenezgrade kako bi ispitao tamošnje osoblje.

- Dennis pokušava istražiti što je Alterman radio otkad je posjetioMonicu Farrell u četvrtak navečer dok nije napustio svoj stan kasno u subotu- rekao je Tucker šefu.

- Carl, izgleda li ovo tebi kao da je Scott Alterman stajao iza pokušajaubojstva doktorice Farrell? - upitao je Stanton. - Misli li forenzički vještak dase ovdje radi o samoubojstvu?

- Još je prerano da bismo išta znali. Nema nikakvih tragova na njegovutijelu. Javili smo Altermanovim roditeljima i njegovu bratu i sestri. Nisu sečuli s njim od prošlog tjedna. Forenzičar misli da je mogao biti drogiran prijenego što je pao u rijeku. Ili je bio gurnut. Trebat će najmanje tjedan dana dastignu nalazi testova na prisutnost droge u tijelu. Ako je naručio ubojstvodoktorice, možda se uspaničio i predozirao. S druge strane - Forrest jenagađao - vratar nam je rekao da je Alterman bio dobro raspoložen kad jenapuštao zgradu u subotu navečer.

- To nam ništa ne govori - primijetio je Stanton. - Ponekad se zna dogoditida, kada ljudi odluče otići s ovog svijeta, odjednom dobiju neki osjećajsmirenja.

- Baš se pitam nije li Alterman bio malo ćaknut - rekao je Forrest. - Upetak su u njegovu uredu njegova tajnica i nekoliko članova osoblja pričalikako je Monicu Farrell skoro pregazio autobus. Alterman im je rekao da onnju poznaje te da će dokazati kako je ona zakonita nasljednica golemogbogatstva.

- To zvuči uvrnuto - složio se Stanton. - Ja stvarno mislim da je on tipkoji je unajmio Sammyja Barbera. Samo se nadam da ćemo uspjeti ščepati i

tog gmizavca.- I ja, ali... - Carl Forrest je zastao usred rečenice i izvadio svoj mobitel. -

To je Flynn - rekao je i javio se. - Što ima?Jack Stanton gledao je kako se na Forrestovu licu javlja izraz

zapanjenosti.- Misliš, Alterman je u subotu unajmio automobil s vozačem i otišao do

groblja u Southamptonu, a zatim u kuću Grega Gannona? - upitao je začuđeniForrest.

- Pričao sam s vozačem - izvijestio je Flynn. - Alterman je otkrio da jeona starica, Olivia Morrow, koja je umrla prošlog utorka navečer, išla tamo uutorak poslijepodne. Stupio je u kontakt s vozačem i unajmio ga za istuvožnju na koju je otišla i Olivia Morrow. Rekla je vozaču kako je odrasla ukolibi na imanju Gannonovih. Kuća još uvijek pripada Gregu Gannonu, bratuPetera Gannona. Vozač je rekao Scottu da Olivia Morrow nije ulazila u kuću.Ali Scott jest u subotu poslijepodne i zadržao se ondje oko sat vremena.

Forrest se vratio Flynnovu pozivu. - U redu, Dennis. Hvala. Je li vozačpristao doći ovdje i dati izjavu?

Forrest je sklopio svoj mobitel. - Vozač ne može dočekati da nam ispričadetalje. Flynn kaže da je veliki brbljavac i da uživa u čitavoj situaciji.

- Da ih je barem više poput njega - primijetio je Stanton. - Što je s tomženom, Olivijom Morrow, koja je umrla prošlog tjedna? Pogledaj što možešsaznati o njoj.

Petnaest minuta kasnije Forrest je uletio u Stantonov ured bez kucanja. -Šefe, nećete vjerovati. Osoba koja je pronašla Morrow mrtvu je doktoricaMonica Farrell. Rekla je medicinskom osoblju koje je stiglo na hitan poziv izzgrade da se trebala sastati s Olivijom Morrow te večeri. Kazala im je kakojoj je Morrow namjeravala otkriti neke važne informacije o njezinoj baki idjedu. Izgleda da je otac doktorice Farrell bio posvojen i nije znao ništa osvom podrijetlu.

Dva su se detektiva pogledala. - Možda Scott Alterman na kraju i nije bioćaknut - rekao je Stanton. - Možda je postao preopasan za nekoga. I želim

sve detalje o smrti Olivije Morrow. Pronađi onoga tko je potpisao njezinusmrtovnicu.

75. Poglavlje

Poslovično smireni glas Harveya Rotha treperio je od uzbuđenja kad jenazvao Petera Gannona. - Peter, imamo dvije izvrsne vijesti. Pouzdansvjedok je spreman potvrditi kako te vidio samog da hodaš avenijom Yorkupravo nakon što ste ti i Renée napustili bar. Rekao je da je Renée već bilaotišla. Naši su ga momci ujutro pronašli i dao je izjavu u policiji.

- Je li to dovoljno za osnovanu sumnju? - upitao je Peter.- Od velike je pomoći, da ti samo to kažem. To, i činjenica da na tvojoj

odjeći i u automobilu nije pronađen nijedan trag Renée Carter.- Hvala, Harvey. Trebat će mi vremena da to probavim.- To mogu razumjeti. Peter, još je dug put do toga da budemo sigurni u

oslobađajuću presudu. Još uvijek ne možemo objasniti novac skriven u tvomstolu i poklon-vrećicu. Ali počele su nam stizati bolje vijesti.

Petnaest minuta kasnije ponovo ga je nazvao Harvey Roth. - Peter,upravo sam razgovarao s Esther Chambers. Došla je do dekoraterke koja jenaručila stol s lažnim dnom u ladici. Zapravo je naručila dva takva stola.Jedan je bio za tebe, a drugi za doktora Langdona. Dekoraterka je rekla da stobom uopće nije pričala o tajnom pretincu u stolu, ali se jasno sjeća kako jeo tome govorila Langdonu i tvojoj šogorici Pameli. Zanimljivo je i to što jedekoraterka rekla kako je pomislila u to vrijeme da ima nešto između njihdvoje.

Pam i Doug Langdon, pomislio je Peter, i osjetio kako mu srce lupa.Naravno da je moguće da je bilo nešto između njih dvoje! Bi li njih dvojepokušalo zaustaviti Renée da ne oda Gregovo nezakonito trgovanje? Mogućeje. Naravno da jest. Ima smisla. Ako Povjerenstvo krene na Grega, zgrabit ćesvu njegovu imovinu kako bi isplatili sve investitore koji su izgubili svojnovac zbog njega, a to bi uključilo i sav novac, imovinu i nakit koji jepoklonio Pameli tijekom svih ovih godina.

Njegovim je tijelom prostrujao jak osjećaj olakšanja. Moglo se dogoditi

da sam zaboravio ključeve u svom uredu u zakladi, pomislio je. I Doug iPamela su bili ondje i poznaju plan zgrade. Nikad nisam vidio tko je vozioGregov automobil. Možda je to bio Doug. Moj brat možda jest lopov, ali nevjerujem da je ubojica.

- Peter, jesi li još na liniji? - upitao je Harvey Roth sada već razdražljivimglasom.

- Budi siguran da jesam - rekao je Peter. - Budi siguran da jesam.

76. Poglavlje

U tri i trideset poslijepodne stigao je trenutak kojeg se Greg Gannon većduže vrijeme pribojavao. Dvojica policijskih službenika vrlo su grubo prošlapokraj tajnice koja je sjedila za Estherinim stolom i otvorila vrata njegovaosobnog ureda. - Gospodine Gannon, ustanite i stavite ruke iza leđa. Imamonalog za vaše uhićenje - rekao je jedan od njih.

Greg je osjetio iznenadnu malaksalost i poslušao ih je. Dok su mukazivali njegova prava, pogledao je u košaru za smeće. Pokidao je potpisanepapire Arthura Salinga kojima mu je dao kontrolu nad svojim paketomdionica. Barem jedna poštena stvar koju sam uradio, pomislio je turobno.

Sada će izbiti čitav skandal. Provjerit će i zakladu. Svi smo ju koristilikao kasicu-prasicu. Svi možemo biti optuženi zbog toga. Za mene je svegotovo, ali ću isto tako ostaviti Pam i Douga da se koprcaju. Drago mi je dasam konačno saznao za njihovo ljubavno gnijezdo u Dvanaestoj aveniji.Vjerojatno je ondje skrila još više nakita. Ne želim da nijednom od njihostane makar i jedan cent.

Još mu je jedna misao prošla glavom dok su ga odvodili iz ureda. Mojbrat je ubojica. Ja sam lopov. Jedan od mojih sinova je javni tužitelj.

Baš me zanima hoće li htjeti braniti kojeg od nas. Sumnjao je u to.

77. Poglavlje

U šest i trideset je otišao zadnji od njezinih malih pacijenata. Monica jeotišla u svoj osobni ured gdje su je strpljivo očekivali detektivi Forrest iWhelan te John Hartmann. - Zašto se ne prebacimo u čekaonicu? - upitala je.- Morat ćete pripaziti da se ne spotaknete o igračke, ali ondje ćemo imati višeprostora.

Kad se vratila sa sastanka u Zakladi Gannon, zamolila je Nan da nazoveJohna Hartmanna i kaže mu da svrati do njezina ureda oko šest. Zatim joj jeNan kasnije tog poslijepodneva prenijela da su detektivi Forrest i Whelanzatražili još jedan sastanak s njom.

- Rekla sam im da će jednostavno morati pričekati do šest - prenijela jeNan. - Složili su se s tim bez ikakvih problema.

- Doći će i doktor Jenner - rekla je Monica Nan.Nanin očaran osmijeh odao je Monici da je i ona također upoznata s

tračevima koji se šire o njoj i Ryanu.Nan je pospremila čekaonicu. Forrest je bez pitanja premjestio jedan od

kauča tako da svi mogu sjediti sučelice jedni drugima. - Doktorice Farrell... -započeo je.

Zazvonio je telefon. Nan se požurila javiti. - Doktor Jenner - rekla je.Monica je ustala i brzo odšetala da preuzme slušalicu iz Nanine ruke.- Monica - rekao je Ryan - bila je jedna gadna nesreća na magistrali West

Side. Nekoliko ih je završilo s teškim ozljedama glave. Čekam da vidim hoćeli me trebati za operacije.

- Naravno.- Ponovo ću ti se javiti čim saznam koliko ću dugo biti ovdje.- Zastao je. - Osim ako ne bude prekasno.- Nazovi me. Nije važno u koje doba - rekla je Monica i dodala: -

Umirem od znatiželje u pogledu onih lazanja.

- Možda ih nikad više ne budem okusio. Čujemo se. Monica je spustilaslušalicu i vratila se u čekaonicu. John Hartmann joj je ponudio stolicu. Dokje sjedala, rekla je detektivima:

- Drago mi je što ste ovdje. Ima nešto što sam mislila dati Johnu, alimislim da mogu o tome popričati i pred svima.

Carl Forrest je rekao: - Doktorice Farrell, prije nego što popričamo otome, žao mi je što vam moram priopćiti da je tijelo Scotta Altermana jutrospronađeno u East Riveru. Možda jest, a možda i nije samoubojstvo, alipočinjemo sve više misliti da bi njegova smrt mogla imati veze s njegovimuvjerenjem da ste vi povezani s obitelji Gannon.

- Scott je mrtav? - ponovila je Monica. - Bože dragi! Ajučer u ovovrijeme ste mi objašnjavali da možda on stoji iza mog pokušaja ubojstva.

Forrest je kimnuo glavom. - Doktorice Farrell, sami ste nam rekli kako jebio opsjednut vama. Kazali ste nam da vas je nazvao kratko nakon što stestigli kući, kad ste bili gurnuti pred autobus. Ono što nam niste kazali jest tokako je on vjerovao da biste vi mogli biti unuka Alexandera Gannona - što bivas, naravno, dovelo u položaj nasljeđivanja velikog dijela njegovabogatstva.

Jednu dugu minutu Monica nije mogla ništa progovoriti. U kovitlacusjećanja pomislila je na to kako je bila kuma svojoj najboljoj prijateljici Joyna njezinu vjenčanju sa Scottom. Pomislila je koliko je bila bliska s njimasve do smrti svog oca, nakon čega ju je Scott počeo obasipati telefonskimpozivima i strastvenim e-porukama.

- Scott je bio odvjetnik mog oca - rekla je Monica nastojeći pažljivobirati svoje riječi. - Kad je moj otac teško obolio i morao biti smješten ustarački dom, Scott je sređivao sve njegove poslove. Moj otac je bioposvojen i uvijek je htio saznati više o svom podrijetlu kako bi pronašaosvoju pravu obitelj. Bio je istražitelj i u kasnijoj fazi svog života dobio jemjesto konzultanta u jednom od bostonskih laboratorija što ih je utemeljiodoktor Alexander Gannon. U onih nekoliko godina što je moj otac radioondje, ja sam studirala na medicinskom fakultetu u Georgetownu.

Zastala je jer su joj glavom jurila sjećanja na to kako bi uvijek pokušalaotići do Bostona kad bi imala dan ili dva slobodnog vremena te na utješnučinjenicu da su Scott i Joy tako često posjećivali njezina oca.

- Dokle god mi seže pamćenje, sjećam se kako je moj otac izrezivaofotografije ljudi kojima je sličio te bi se pitao je li možda povezan s nekimaod njih - tužno je rekla. - Otkrivanje vlastitih korijena postala mu je očajničkapotreba. Znala sam ga zadirkivati zbog toga. Kratko prije njegove smrtiobuzela ga je manija da jako sliči na Alexandera Gannona, sudeći pofotografijama na kojima ga je vidio. Scott je to ozbiljno shvatio. Ja nisam,sve do danas.

Pokušavajući zadržati priseban glas, Monica je upitala: - Nan, hoćeš libiti ljubazna i napraviti mi kopiju fotografije koju sam danas snimila svojimmobitelom? - Ustala je. - Očevu fotografiju imam u novčaniku, ali je ova smog radnog stola veća. Pričekajte da je donesem, pa ću vam pokazati štosam vidjela jutros.

Ušla je u svoj osobni ured i zadržala se ondje jednu minutu obuhvaćajućise rukama ne bi li tako primirila drhtanje. Scott, pomislila je. Jadan Scott.Ako ga je netko ubio, to je sigurno zbog toga što mi je pokušao pomoći, zatošto je mislio da ću doći do bogatstva.

Uzela je očevu uokvirenu fotografiju i odnijela je do čekaonice. Nan jeveć iskopirala onu s portretom Alexandera Gannona. Monica ih je postavilana stol jednu do druge. Dok su se detektivi naginjali da ih dobro prouče,rekla je: - Kao što vidite, na ovim dvjema slikama gotovo da i nema nikakverazlike.

Rekla je još uvijek gledajući u fotografije: - Mislim da je Scott Altermanubijen zato što je nastojao dokazati postojanje krvne veze između AlexanderaGannona i mog oca. A mislim i to da čitava priča neće stati na tome. Mislimda je Olivia Morrow, žena koja mi je namjeravala otkriti imena moje bake idjeda, vjerojatno umrla prošlog utorka navečer jer se povjerila nekomedrugome da se imala naći sa mnom u srijedu navečer.

- Tko je ta osoba? - naglo je upitao Forrest.

Monica je podigla glavu i pogledala preko stola ravno u njega. - Vjerujemda je Olivia Morrow rekla svom kardiologu, doktoru Claytonu Hadleyu, daće mi pružiti dokaz kako potječem od Gannonovih. Doktor Hadley nije samočlan uprave Zaklade Gannon nego i ona osoba koja je posjetila gospođicuMorrow u utorak kasno navečer. Sljedeće večeri kad sam stigla u njezin stan,ona je već bila mrtva.

Monica se okrenula prema Johnu Hartmannu. - Pozvala sam vas ovdje izjednog posebnog razloga koji je vezan sa svim što sam ovdje izrekla.

Monica je ponovo otišla do svog ureda, a ovog je puta na povratku nosilaplastičnu vrećicu u kojoj se nalazio jastuk umrljan krvlju koji je Sophieodnijela iz Olivijina stana. Objasnila im je zašto ga je Sophie uzela i prenijelaHadleyev odgovor Sophie u pogledu nestalog jastuka.

Forrest je uzeo vrećicu iz njezinih ruku. - Doktorice Farrell, imate svasvojstva dobrog detektiva. Budite sigurni da ovo odmah ide u laboratorij.

Nekoliko minuta kasnije svi su otišli zajedno. Monica je odbila ponuduJohna i Nan da večera s njima, uzela taksi i otišla kući. Bila je sasvimiscrpljena od svih dnevnih dogodovština, dvaput je zaključala vrata, otišla ukuhinju i pogledala pokrivač koji je još uvijek stajao kao zavjesa prekostaklene polovice kuhinjskih vrata.

Sinoć sam ga stavila jer sam se pribojavala da bi mi Scott mogao nauditi,prisjetila se. A sad je mrtav zbog mene.

Kao jednu nesvjesnu počast njemu, skinula je pokrivač, odnijela ga natragu dnevni boravak, smjestila se na kauču i pokrila se njime. Ryan bi mogaonazvati svakog trena, pomislila je. Stavit ću oba telefona pokraj sebe isklopiti oči. Ne mislim da ću zaspati, ali i ako zaspim, neću propustiti njegovpoziv. Trebam ga.

Pogledala je na svoj sat. Bilo je osam i petnaest. Ima još dovoljnovremena za večeru, ako ga puste, pomislila je.

U devet sati smjesta se probudila jer je netko neprestano pritiskao zvononjezinih ulaznih vrata. Prestravilo ju je čuti te oštre i neopozive zvuke. Da senije zapalila zgrada? Skočila je na noge i otišla do portafona. - Tko je? Što se

događa? - zahtijevala je odgovor.- Doktorice Farrell, ovdje detektiv Parks. Poslao me detektiv Forrest da

vas zaštitim. Morate odmah napustiti zgradu. Sammy Barber, čovjek koji vasje gurnuo pod autobus, opažen je na prilaznom putu iza vaše zgrade. Znamoda nosi pištolj sa sobom i da vas je odlučio ubiti. Smjesta napustite stan.

Sammy Barber. U trenutku očite panike Monica je pomislila na autobuskako se nadnosi nad nju. Otrčala je do stola i zgrabila svoj mobitel. Nije segnjavila time da traži cipele koje je negdje bacila kad je legla na kauč, negoje istrčala iz stana niz hodnik i širom otvorila vanjska vrata.

Ondje ju je čekao obično odjeven čovjek. - Brzo, brzo - rekao jepožurujući ju. Stavio je ruku oko nje i počeo ju požurivati stubama doautomobila koji ih je čekao. Za upravljačem je bio vozač, motor je bioupaljen, a stražnja vrata otvorena.

Monica se odjednom uzbunila i nastojala izboriti iz njegova čeličnogstiska te je počela vikati upomoć. Grubo joj je stavio ruku na usta i nasilnoju počeo uguravati u automobil. Mahnito je nastojala izmaknuti dok su joj senoge vukle po podu i glava lupala po njegovim prsima.

Umrijet ću, pomislila je. Umrijet ću.Upravo je u tom trenutku negdje iz blizine začula zapovijed izgovorenu na

zvučnik. - Pustite ju. Ruke uvis. Okruženi ste.Monica je osjetila da je oslobođena, ali nije uspjela zadržati ravnotežu, pa

je leđima pala na pločnik. Dok je njezina nesuđenog napadača i vozačahvatala gomila pritajenih policajaca, zazvonio joj je mobitel koji je još uvijekdržala u rukama. Javila se iako je bila previše pod dojmom da bi odgovoriladrugačije doli poput stroja.

- Monica, je li sve u redu? Ryan je. Ozljede nisu bile tako strašne. Ja sadidem iz bolnice. Gdje ćemo se naći?

- Doma - rekla je Monica gubeći glas dok su je nečije snažne rukepodizale na noge. - Ryane, dođi ovamo. Trebam te. Dođi odmah.

78. Poglavlje

Bio je četvrtak ujutro, dva dana nakon što je Monica bila napadnuta usvom vlastitom stanu. - Izgleda da smo uhvatili čitavu gomilu pokvarenjaka -sa zadovoljstvom je komentirao detektiv Barry Tucker. On i njegov partner,Dennis Flynn, te detektivi Carl Forrest i Jim Whelan bili su u policijskojpostaji u uredu šefa Jacka Stantona. Pretresah su događaje od utorkanavečer.

- Kad se doktor Hadley slomio i sve priznao iste one minute kad smo gadošli ispitivati u njegov ured, rekao nam je da je znao kako ćemo doći ponjega. Priznao je da je ugušio onu jadnu staricu. Čak nam je predao krvavujastučnicu a da ga nismo još ni pitali za to - rekao je Flynn.

- Langdon ne govori ništa, ali njegova djevojka Pamela ne može sezaustaviti. - rekao je Carl Forrest prezirnim glasom - Zna da joj nema izlaza.Greg Gannon je posumnjao u nju i otkrio stan koji su ona i Langdon imali.Torbica Renée Carter i kartica na kojoj je rukopisom Scotta Altermanazapisana ona adresa, sve je to pronađeno kod njih. Pamela priznaje da jeCarterica ušla u automobil s njom i Langdonom. Obećali su joj platitipreostalih devetsto tisuća koje je potraživala, a ona je pala na tu priču.Vratila se u stan s njima. Ponudili su joj piće koje ju je omamilo, a zatim jezadavili. Zadržali su joj tijelo ondje sve dok ga se nisu mogli sigurnootarasiti.

Forrest je podigao čašu vode i iskapio. - Pamela Gannon je jednabešćutna osoba. Prizna je da je naredila Hadleyu i Langdonu da se riješeOlivije Morrow i doktorice Farrell. Još nam je rekla da je Langdon unajmioSammyja Barbera da ubije Monicu Farrell. Dobili smo nalog za premetačinuBarberova stana i pronašli smo snimku razgovora između njega i Langdona oubojstvu doktorice Farrell. Tako da su obojica gotovi. Da ne spominjemLarryja Walkera koji je pokušao oteti doktoricu Farrell izvan njezina stana.Kazao nam je da ga je Barber unajmio da ju ubije zbog toga što se on većnalazio pod prismotrom. Sammy je u bijegu, ali imamo nalog za njegovo

uhićenje. Naći ćemo ga.- Zašto je Scott Alterman bio toliko glup da ude u taj stan? - upitao je

Stanton.- Pamela je bila u kući u Southamptonu kad je on stigao. Rekla mu je da

se razvodi od Grega s kojim joj je bilo odvratno živjeti te da je pronašladokaz kako njegov ujak ima nasljednika. Alterman je te noći upao u njezinuklopku. Kad je ušao u njezin stan, stavila mu je nešto da ga omami u piće, azatim ga je Langdon onako pijanog samo bacio u rijeku. Jadnik nije imaonikakvih izgleda - odgovorio je Forrest.

- Langdon je podmetnuo novac i poklon-vrećicu u Peterov ured kako bimu smjestio - nastavio je. - Otišao je ravno u Peterov osobni ured nakon štoje ubio Renée Carter. Nije ni primijetio da Peter spava u susjednoj prostoriji.Dobro je što ga Langdon nije vidio ondje, jer ne vjerujem da bi danas bio živ.

- Kako sada stvari stoje, Greg Gannon će sljedećih dvadeset ili višegodina provesti u zatvoru. Sve što posjeduje bit će prodano kako bi seisplatili investitori koje je prevario. Sva imovina Pamele Gannon bit ćeoduzeta, iako joj sada ni neće trebati. Očekuje je nekoliko doživotnih.

- Jack, ja preuzimam sad - rekao je Tucker žustro. - Okružni će tužiteljodbaciti optužnice na račun Petera Gannona. - Ubacio je svoj notes u džep -A mi ćemo dobiti nekoliko slobodnih dana.

- Oh, zaboravio sam. Tvoja žena voli tvoj iskrivljeni osmijeh - rekao jeForrest. - Nisi li to nekome rekao nekidan?

- Čini mi se kao da je bilo prije godinu dana. Šteta je što doktoricaFarrell, čak i ako uspije dokazati da je unuka Alexandera Gannona,vjerojatno neće dobiti ni centa od novca Gannonovih. Langdon, Hadley iPamela Gannon taj su novac trpali u svoje vlastite džepove. Zakladin novackoji je otišao u neke kazališne projekte Petera Gannona mogao bi mu stvoritiprobleme s poreznom inspekcijom.

Jack Stanton je ustao. - Svaka čast svima na dobro obavljenom poslu -rekao je. - Nadajmo se da će barem nešto novca koji su Langdon i Hadleyukrali iz Zaklade biti vraćeno kad im se sjedne na imovinu. To znači da ako

Monica Farrell stvarno uspije dokazati da je unuka Alexandera Gannona,mogla bi joj pripasti kuća u Southamptonu. Ali mislim da u ovom trenutku nemože ništa dokazati. Slične fotografije ne drže vodu na sudu.

- Carl, zna li itko tko je zapravo baka doktorice Farrell? - upitao jeDennis Flynn.

- Doktor Hadley nam je rekao da je bila starija rođakinja Olivije Morrow,jedna mlada žena koja je poslije postala redovnica, a sada je u procesustjecanja titule blažene u Katoličkoj crkvi. On misli da je fascikl s dokazimao njezinoj povezanosti s Gannonima uništen prije nego što je Olivia Morrowubijena.

Stanton je pogledao prvo jednog, a potom drugog svog detektiva. - Sveovo mora biti sadržano u istražnim izvještajima. Možete li zamisliti s kojimće se sve tračevima doktorica Farrell morati nositi kad sve ovo izađe napovršinu? Dosad je već preživjela dva pokušaja ubojstva. Da naši momcinisu pokrivali prostor izvan njezine zgrade u utorak navečer, završila bi urijeci kao Scott Alterman.

Stanton je duboko udahnuo. - U redu, momci, idemo srediti»papirologiju« i završiti s ovim.

79. Poglavlje

U četvrtak poslijepodne Tony Garcia je pun ponosa oprao i ispolirao svojnetom kupljeni cadillac. Pažljivo je usisao untrašnjost, oprao stakla i ručkevrata mokrom krpom. Naposljetku je otvorio prtljažnik i sjetio se kako jošnije provjerio je li je fascikl Olivije Morrow još uvijek na mjestu gdje mu jerekla da ga stavi.

Ostao je potpuno šokiran kad je pročitao da je doktor Hadley priznaoubojstvo gospođice Morrow. Najljubaznija dama koja se može zamisliti,pomislio je. Pobojao se da bi mogao izgubiti automobil i nazvao svog šogorakoji ga je uvjerio da dok god ima račun kojim se potvrđuje da je predaonovac Hadleyu, ne bi trebalo biti nikakvih problema da se automobil prepišena njegovo ime.

Prtljažnik je bio dubok i tkanina koja je pokrivala fascikl bila je gotovojednako tamna kao i unutrašnjost prtljažnika. Baš me zanima je li taj fascikljoš uvijek tu, pomislio je Tony dok se saginjao i nagnuo prema prtljažniku.Doktor Hadley je rekao da su radnici u garaži već izvadili sve osobne stvarikoje je gospođica Morrow držala u automobilu. Ali možda se nisu gnjavili dapogledaju ispod deke.

Podigao ju je - bio je ondje. Fascikl. Izvukao ga je i uzeo u svoje rukepitajući se što da radi s njim. Možda bi ga trebao predati policiji.

Brzo je došao do svog stana. Rosalie je bila u parku s djetetom. Tony jeostavio fascikl na stolu, presvukao se i odvezao do automehaničara gdje muje prijatelj ponudio jeftino mjesta za parkiranje. Zatim se uputio do Waldorfagdje je radio na još jednom svečanom primanju.

Kad se vratio kući u jedan ujutro, Rosalie je sjedila za stolom i čitala.Lice joj je bilo potpuno usredotočeno i rekla mu je: - Tony, ovaj fasciklpripada doktorici Monici. Unutra je mnoštvo pisama njezine bake za majkugospođice Morrow te dokaz o Monicinoj baki i djedu. Baka doktoriceMonice bila je redovnica. Kad pročitaš pisma o tome kako se odlučila odreći

svog djeteta i provesti ostatak svog života u brizi za drugu djecu, doći će tisuze na oči. - Protrljala je oči. - Tony, ova je pisma napisala svetica.

80. Poglavlje

U petak popodne Monica i Ryan odvezli su se do Metuchena kako bisvjedočili povodom beatifikacije sestre Catherine Mary Kurner. Monica jeuzela slobodan dan i samo se nadala mirnom jutru prije nego što Ryan dođepo nju.

Ali kad je Tony Garcia saznao od Nan da Monica neće biti u uredu,pojurio je do njezina stana. Bila je još u kućnom ogrtaču kad se javila nazvono.

- Doktorice Monica, neću ulaziti - rekao je Tony - ali nisam mogao čekatini minute da vam predam ovaj fascikl. Ustvari, Rosie je mislila da vam gadonesem već u jedan ujutro, ako možete vjerovati.

- Ništa ne može biti tako hitno - nasmijala se Monica dok je preuzimalafascikl iz njegovih ruku.

- Doktorice Monica, vjerujte mi, ovo je doista hitno - rekao jejednostavno Tony. - Razumjet ćete kada pročitate. - Brzo joj se osmjehnuo iotišao.

Zbunjena, Monica je sjela za stol, nalila si šalicu kave i otvorila fascikl.Vidjela je da se sastoji uglavnom od pisama i jednim je ovlašnim pogledomustanovila da su ona najranija napisana 1930-ih.

Zbunilo ju je to što joj je Tony rekao kako je važno da sadržaj fasciklaodmah pročita, a zatim je odlučila započeti s najstarijim pismom. Tada jevidjela ime na zaglavlju: Alexander Gannon. Datum je bio 2. ožujak 1934.

Moja draga Catherine,kako uopće mogu tražiti riječi da te molim za oproštaj? Nema ih. Misao

na to kako ujutro odlaziš i ulaziš u samostan, spoznaja da je sva nada otome da ćeš promijeniti svoje mišljenje uzaludna, ispunila me potrebom zatobom. Tako sam posramljen. Nisam mogao spavati onu večer kad samshvatio da ću te izgubiti. Konačno sam ustao i prošetao se od kuće do

kolibe. Znao sam da vrata nisu nikad zaključana i da na gornjem katuspavaju Reginam i Olivia. Nisam namjeravao ući. Kunem ti se. Onda samosjetio potrebu da još jednom budem uz tebe i tako sam ušao u tvoju sobu.Spavala si kao slatko nevinašce. Oh, Catherine, oprosti mi. Umom životuneće biti nikoga osim tebe. Kad se zagledam u svoju savjest i dušu,vjerujem kako sam se nadao da će te trudnoća prisiliti da se udaš za mene.Oh, Catherine, molim te za oproštaj. A ako mi oprostiš, preklinjem te dapostaneš moja žena.

AlexSljedeće je pismo bilo od nadstojnice Catherinina samostana.Draga Regina,vraćam ti pismo koje ti je dao Alexander Gannon da ga pošalješ

Catherine. Ne želi ga pročitati, ali sam joj ipak rekla da je unutra njegovaduboka isprika. Molim te, daj mu do znanja da se više nikad ne obratiCatherine.

Osam mjeseci poslije stiglo je još jedno pismo od nadstojnice.Draga Regina,danas ujutro u pet sati u Dublinu tvoja rođakinja Catherine rodila je

sina. Djetetu je odmah dano prezime mog nećaka i njegove supruge,Matthew i Ann Farrell. Već su otplovili iz Irske s djetetom. Catherine jetrebalo mnogo hrabrosti da se odvoji od djeteta, ali je ostala čvrsto na tomeda mora pratiti poziv za koji je oduvijek znala da je njezin. Ne želi daAlexander Gannon ikad sazna za dijete jer se boji da će ga pokušati odgojitikao svoga. Porođaj je bio dug i težak, pa se liječnik odlučio na carski rez.Kad joj se zdravlje poboljša, Catherine će se vratiti u novicijat uConnecticutu i ponovo preuzeti svoju službu samostanske pripravnice.

Sestra Catherine je moja baka, pomislila je zapanjena Monica. AlexanderGannon je moj djed. Sljedeća dva sata je čitala i prečitavala pisma. Većinu jeCatherine uputila Olivijinoj majci Regini. Neka od njih su se odnosila nadijete.

... Regina, nekada me ruke bole zbog djeteta kojeg nikad nisam

zanjihala na njima. A opet, kad uzmem neko napušteno dijete iz kolijevke,dijete s tjelesnim ili mentalnim smetnjama, ja ispunim tu svoju potrebu.Nadstojnica je dala moje dijete u jednu dobru obitelj. Znam to. Ne moguznati više od toga. On pripada ljudima koji su sada njegovi roditelji, a japrovodim onakav život kakvog mi je Bog namijenio. ... Govorim mladimsestrama da moraju shvatiti, kad jednom udu u samostan, da to ne znači dase moraju odreći ljudskih osjećaja. Vjerujem da brojni ljudi misle kako imse upravo to dogodi. Kažem im da će biti trenutaka kada će vidjeti radostna licu neke majke s djetetom i poželjeti da i one mogu poznavati tu radost.Kažem im da će biti samotnih trenutaka kada će možda vidjeti nekog muža isuprugu, očito zadovoljne svojim brakom, i znat će da su i one mogleodabrati takav život. A onda ih podsjetim da ne postoji tako duboka radostkao ona kad predajemo sve ljudske osjećaje Bogu koji nam ih je i podario...

Sva su Catherinina pisma bila slična. Monica je očiju sjajnih od suzarazumjela borbe redovnice koja je bila njezina baka da se otvori još jednabolnica i da se izmole sredstva za prijeko potrebnu medicinsku opremu.

Draga Regina,poliomijelitis hara. Boli me srce kad vidim malene da dišu na aparat,

nemoćni da koriste vlastita pluća. I da su im udovi tako oslabjeli.Ryanov poziv je začuđenu Monicu podsjetio na vrijeme. - Ljubavi,

zakasnit ću deset minuta, promet je jako gust - rekao je.Bilo je jedanaest i petnaest. U jedan su morali biti u Metuchenu kako bi

svjedočili na beatifikacijskom saslušanju. Monica se požurila otuširati iobući, ali je našla dovoljno vremena da skenira pismo Alexa Gannona zaCatherine i ono nadstojnice samostana za Reginu Morrow tako da ih možeimati i u elektroničkom obliku.

Kad ju je Ryan ponovo nazvao da joj kaže kako je čeka u automobiluispred stana, rekla je: - Ryane, pusti mene da vozim. Želim da nešto pročitaš.

Velečasni Kelly, Fell i Laura Shearing očekivali su ih kad su stigli, jedvana vrijeme. Monica ih je predstavila Ryanu, a zatim rekla: - Imam vampokazati nešto veoma važno ali, ako vam to ne smeta, radije bih prvo

svjedočila.- Naravno - rekao je velečasni Kelly.Ryan je čvrstim i uvjerljivim glasom, pod svetom zakletvom i s tihom

prisebnošću, svjedočio da kao neurokirurg ne može pronaći medicinskoobjašnjenje zbog čega se zloćudni tumor na mozgu Michaela O'Keefeapovukao. - Niti će itko drugi pronaći to objašnjenje - rekao je. - Samo želimda bude još više takvih čuda za shrvane roditelje koji gube svoju djecu zbograka.

Kada je Monica svjedočila, rekla je: - Ne mogu razumjeti zašto samtoliko odbacivala ideju da je snaga molitve bila uzrok poboljšanjuMichaelova zdravlja. Svjedočila sam istinskom činu vjere njegove majke kadsam joj rekla da je mali neizlječivo bolestan. Bilo je oholo od mene što samtek tako odbacivala njezinu vjeru, pogotovo zato što je njezin dokaz zdraviosmogodišnji dječak.

Tek kada su završili s odgovorima na pitanja i kad im se velečasni Kellyzahvalio na dolasku, Monica je na stol položila fascikl s otisnutim slovimaCATHERINE. - Mislim da bih radije da ovo pročitate kada odem - rekla je. -A potom, ako želite, možemo ponovo popričati. Ali ako je odlučeno da će seodržati beatifikacija sestre Catherine, željela bih biti pozvana na svečanost.

- Svakako. - Velečasni Kelly je ustao. - Doktore Jenner, biste li moždahtjeli vidjeti fotografiju sestre Catherine?

- Da, htio bih.- Doktorice Farrell, mislim da niste vidjeli ovu fotografiju kada ste bili

ovdje. Snimljena je kad je bila prilično mlada, u svojim ranim tridesetima,čini mi se. - Velečasni Kelly je otvorio ladicu svog stola i izvadio fotografijuredovnice u habitu koja se smije pridržavajući dvoje male djece u naručju.

Ryan je pogledao fotografiju, a potom Monicu. - Sestra Catherine je bilajako lijepa žena - rekao je dok ju je vraćao natrag.

On i Monica nisu pričali sve dok nisu ušli u automobil. - Kad pročitajuono što je u fasciklu, izvadit će tu fotografiju i ponovo je pogledati - rekaoje. - Nevjerojatno koliko joj sličiš, pogotovo kad se smiješ.

Prije nego što je upalio motor, rekao je: - Alexander Gannon je tolikovolio Catherine da nikad nije ni pogledao drugu ženu. Razumijem kako seosjećao. Upravo tako ja tebe volim.

81. Poglavlje

Nakon tjedan danaSada je to mnogo drugačije od prošlog puta kad sam otpustila Sally,

pomislila je Monica sjećajući se nestrpljive naredbe Renée Carter upućeneKristini Johnson da se požuri i obuče dijete jer ona kasni na ručak.

Danas ju je pružala u nježne ruke Susan Gannon koja je došla u bolnicusama. - Peter nas očekuje u svom stanu - objasnila je. - Rekao je da se bojividjeti ju prvi put ovdje jer bi se slomio i proplakao. - Dok je trljala svoj noso Sallyn obraz, Susan se nasmijala i dodala: - Očekujem upravo takvureakciju od njega kada dovedem ovu malenu kući. Lud je za tim da je vidi.Kristina će početi raditi za mene sutra ujutro. I ja i Peter danas želimo Sallysamo za sebe.

- Znam kroz što je sve prošao Peter - rekla je Monica. - Nadam se da ćemu odsad sve krenuti nabolje.

- Morat će se uhvatiti ukoštac s nekim poreznim pitanjima, ali nema brigepo pitanju ovih drugih optužbi - rekla je Susan otvoreno. - Izdržat će on to.Svima je veliko olakšanje što bi Greg i ostali mogli priznati krivnju. Bit ćuveoma zahvala ako ne budemo morali ići na pusta suđenja.

- I ja također - složila se Monica. - Zadnja stvar koju želim jest svjedočitina sudu. Bilo bi mi posebno mučno gledati u doktora Hadleya.

Susan je zastala, a potom rekla: - Monica, sada kad imaš dokaz da siunuka Alexandera Gannona, nadam se da ćeš moći dobiti nešto od novca kojiti punim pravom pripada.

- Vidjet ćemo što će biti od toga - rekla je Monica mirno. - Ako budetako, većina tog novca otić će za novi pedijatrijski centar koji nam je ovdjepotreban. Oduševljena sam što sada znam svoje podrijetlo i drago mi je štosam otkrila da mi je Sally daljnja rođakinja. Sad me ne čudi što mi je uvijekbila tako draga. Jako je tužno da je troje ljudi umrlo zbog tih novaca.

- Dolazit ćeš nam u posjete? - pitala je Susan. - Mislim, redovito, kaočlan obitelji. Obećavam ti da će ti se Peter svidjeti. On će često biti u blizini,a zapamti da ti je i on rođak.

Monica je pružila ruke i preuzela Sally iz Susanina naručja. Prošetale suhodnikom, a zatim joj je predala Sally uz jedan završni veliki zagrljaj.

- Bok, bok, Monny - pozdravila je Sally dok su ulazile u dizalo i kad suse vrata za njima zatvarala.

Osjetila je ruku na svom ramenu. Bio je to Ryan. - Nemoj da ti budepreviše žao. Ubrzo ćeš imati i svoje dijete - rekao je. Monica ga je pogledalas očaravajućim osmijehom.

- Znam - rekla je. - Znam.

Svršetak