senzorna mapa grada

SEN

ZOR

NA

MA

PA G

RA

DA

RIJ

EKA

◦ JE

ZGR

A ◦

AM

BIJ

ENTI

◦ ID

ENTI

TETI

Ivan Braut

Nataša Šegota Lah

Marina Biti

Ivan Braut (Rijeka, 1987). Diplomirao na Odsjeku za povijest umjetnosti Filo-zofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Polaznik je Poslijediplomskog studija humanističkih znanosti Sveučilišta u Zadru pri Odjelu za povijest umjetnosti. Asistent je na Odsjeku za povijest um-jetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, na kolegiju Osnove arhitekture i Arhitektura na istočnoj obali Jadrana od 1400. do 1800. godine.

Nataša Šegota Lah (Rijeka, 1959). Diplomirala je filozofiju i povijest um-jetnosti, a doktorirala na području po-vijesti umjetnosti i filologije. Godinama je djelovala kao samostalni kritičar, povjesničarka umjetnosti i kustos. Obja-vila je čitav niz monografskih publikacija iz područja slikarstva, fotografije i sce-nografije, uz dvije knjige iz područja likovnih umjetnosti i kritike. Radi kao nositeljica teorijske grupe kolegija pri Odsjeku za povijest umjetnosti Filozof-skog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Marina Biti (Rijeka, 1959). Riječka književnica, književna i kulturna teoretičarka, profesorica na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Diplomirala je u Rijeci, doktorirala na Sveučilištu u Zagrebu. Dosad je, uz beletrističku produkciju, objavila pet znanstvenih knjiga te dva sveučilišna priručnika. Izučavanje lirskih i narativnih izričaja vezuje uz problema-tiku jezične ekspresije kao individualnog i sociokulturnoga fenomena, motreći ga iz perspektive diskursne i kogni-tivne stilistike. S diskursnoteorijskih i kognitivističkih polazišta obrađuje i teme iz područja kulturalnih studija.

Ivan Braut – Nataša Šegota Lah – Marina Biti

SENZORNA MAPA GRADARIJEKA ◦ JEZGRA ◦ AMBIJENTI ◦ IDENTITETI

IzdavačFacultas, Rijekahttps://sites.google.com/site/facultasri/http://www.facebook.com/pages/Facultas-Rijeka/214204751987223

Za izdavačaMilorad Stojević

Recenzentidr. sc. Aleksandar Mijatovićdr. sc. Marijan Bradanović

UrednicaCecilija Jurčić Katunar

LekturaCecilija Jurčić Katunar

Grafička pripremaSaša Stanić

Fotografija na ovitkuZdravko Kopas

TisakDigital Point Rijeka

FotografijeRanko DokmanovićDražen ŠokčevićZdravko KopasRiječka enciklopedija – Fluminensia (više autora)

Elektroničko izdanjehttp://crolist.svkri.hr/cgi-bin/unilib.cgi?form=D1121205023 Naklada500 primjerakaSerija 1 (200 primjeraka)

ISBN: 978-953-56701-1-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 121205023

Otisnuto u srpnju 2012.© Ivan Braut, Nataša Šegota Lah, Marina Biti

Ivan BrautNataša Šegota Lah

Marina Biti

SENZORNA MAPA GRADARIJEKA ◦ JEZGRA ◦ AMBIJENTI ◦ IDENTITETI

RijekaMMXII

Facultas

SADRŽAJ

Predgovor

I. Evolucija gradske jezgre. Nastanak i distorzija referentne točke

Jezgra, centar, središte; Kulturno-povijesni razvoj gradskog centra Rijeke; Gubljenje centra

Pozornica - Fototekst

II. Ambijentalna vrijednost. Rekonstruiranje izgubljenih mjesta na polju brižnosti

…u zajedničkom ogledalu; …putem umjetnosti; …u cjelini sinteze, totaliteta, integriteta; …kao koncept, kritika, tijelo i kultura; …u defragmentiranim prizorima; …o tome kako je mjesto postalo prostor; …kulturni imperativi i artikulacija životnog okruženja; …očuvanje naslijeđenih prostora i običaja (stvarno, a ne fiktivno)

Sjene - Fototekst

III. Arhitektura ljudskih relacija. Identitet kroz prizmu literarne konstrukcija znanja

Poziv na čitanje; Tijelo u prostoru i tjelesnost prostora; Prema senzornoj epistemologiji prostora; Grad kao multiautorska knjiga; Od socijalnoga zrcaljenja prema naturaciji zajedničkoga odraza

Zrcala - Fototekst

O fotografima

Literatura

7

11

35

53

79

95

117

133

137

PREDGOVOR

9

Grad u gradu

Gradovi su mjesta kultiviranja prirode, mjesta razdvajanja ljudskog od prirodnog. Međutim, to se vanjsko kultiviranje preokreće u unutarnje kojem se više ne podvrgava priroda, već ljudi. Gradovi nisu samo mjesta preobrazbe prirode u ljudska staništa, već i ljudi u građane, mjesta gdje čovjek prestaje biti prirodno biće i postaje čovjek kao biće kulture. Stoga se različitim oblicima – kao i njihovim izostankom – planiranjem i uređivanjem grada u osnovi planiraju i uređuju životi građana. Urban(ističk)a politika ne upravlja toliko gradom, koliko životima gradskih žitelja. U tom je smislu središnje pitanje studije Senzorna mapa grada kako se živi i kreće u gradu izvan predvidljivih ruta i koridora, kako se izmiče prepoznatljivim formama kultiviranja konceptualne i afektivne partiture stanovnika grada.

Uvodeći pojmove distorzije, ambijentalnosti, literarizacije i zrcaljenja, autorice i autor postavljaju pitanje kako se preživljava u gradu u kojem su se raspale uobičajene značajke udomljenosti i udomaćenosti. Kako se živi u gradu u kojem se izgubila jasna razlika između centra i središta, u kojem dolazi do razilaženja između ambijenta i čovjeka tako da su gradski prostori svedeni na prazne ambijente i ljude u praznom prostoru, i u kojem se raspadom konsenzusa oko identiteta grada razvijaju različite forme njegove literarizacije. U tim se literariziranim formama, tumače autori(ce), zrcali nestali grad i grad koji tek dolazi.

Autori(ce) postavljaju pitanje postoje li čvrste točke oko kojih se okuplja ‘urbani identitet’ ili se on ipak formira u raspršenom i razrijeđenom prostoru labavih veza između tih točaka, u nepovezanim putanjama koje se ne zgušnjavaju u dovršen i nepromjenjiv oblik. Nadopunjavajući i osporavajući riječ slikom i sliku riječju autori(ce) naznačuju takve međuprostore koji se otimaju utvrđenoj kartografiji grada.

Ova nam studija pokazuje da u poznatom, vidljivom gradu postoji nepoznati, nevidljivi grad; da u gradu čije su karte iscrtane, a planovi odavno zadani i propali, postoji grad koji tek treba istražiti. Upravo se u tom ‘gradu u gradu’ odvija život; tek je u tom fantomskom ‘gradu u gradu’ koji nikome ne pripada, a svi u njemu obitavaju, stvarni grad. Ako su danas već čuvene studije Kako čitati grad (Radmila Matejčić: 1988) i Rijeka: baština za budućnost (Ivan Rogić et al: 1996) pokazale da Rijeka ima zaboravljenu povijest, i da joj sadašnjost nezadrživo klizi iz ruku, tada Senzorna mapa grada ima

Predgovor

Senzorna mapa grada10

priliku pokazati da Rijeka ima zaboravljenu budućnost. Stoga Senzorna mapa grada postavlja pitanje može li ‘Netko’ prisvojiti pravo na zastupanje, predstavljanje i oblikovanje ‘identiteta’ grada?

Aleksandar MijatovićU Rijeci, 3. lipnja 2012.

EVOLUCIJA GRADSKE JEZGRENastanak i distorzija referentne točke

Ivan Braut

EVOLUCIJA GRADSKE JEZGRE 13

Urbanističku strukturu i razvoj nekog grada ili pojedine njegove četvrti proučavamo kroz detaljne historiografske analize razvoja urbanističkih planova, formalne i stilske analize građevina, njihovih tlocrta ili pročelja, smještaja i rasporeda ključnih komunikacija i trgova. Premda temeljni, ovakvi pristupi ostaju vezani za predmet, za deskripciju forme koja zanemaruje širi društveni, kulturno-povijesni, socijalni ili teorijski kontekst čime se ne ulazi u sam fenomen urbanističkog razvoja grada, njegova odnosa sa stanovništvom ili pak njihovim društveno-ekonomskim statusom, kao ni vjerskim, kulturnim i drugim identitetima koji formiraju potrebe i zahtjeve oblikovanja grada. Time je grad kao produkt urbanističke misli i graditeljstva, više od svih drugih oblika ljudskog stvaralaštva, društveni čin koji izražava, fizički manifestira i definira mišljenja, težnje, stavove i ideje čitave zajednice formalizirajući stvarni i zbiljski identitet grada. Zbiljski identitet predstavlja faktično stanje grada, dok stvarni odražava povijesne činjenice što se iščitavaju iz građevina i njihova trajanja, odnosno povijesnog kontinuiteta vezanog uz komunikacije.1 Time recipročni odnos grada i njegova stanovništva uvjetuje da i sam grad postane dio identiteta pojedinaca koji u njemu žive.

1 Maroević, I. (1988–1989), str. 193.

Dra

žen

Šok

čevi

ć


Kulminacija urbanog prostora događa se u gradskom središtu; prostoru najveće koncentracije javnih aktivnosti, mjestu susreta cjelokupnog javnog, odnosno zajedničkog života ljudi2. Navedena obilježja i funkcije gradskoga centra utoliko imaju iznimnu simboličku vrijednost koja se potencira reprezentativnim i monumentalnim građevinama te promišljenim građevinskim i urbanističkim programom. Na taj način gradski centar reprezentira cijeli grad, ulazi u svijest starosjedilaca i došljaka, postajući referentnom točkom u odnosu na koju nastaju sve ostale gradske četvrti.

Višeznačnost pojma centra ili jezgre potrebno je razumijevati sa šireg stajališta kulture, odnosno kulturnih krugova šireg prostora koji definiraju stilska i umjetnička strujanja, određujući u povijesnom i prostornom okviru „centar“ i „periferiju”. S druge strane, treba razumjeti i njegovo uže značenje u kontekstu gradskog urbanizma i sociološko-urbanističkih modela. Širi i uži kontekst naime ravnopravni su i ključni pojmovi za razumijevanje arhitektonskog i prostornog oblikovanja gradskog centra. U ovome tekstu, na primjeru grada Rijeke promatramo kako su kulturno-povijesne silnice djelovale na formiranje, razvoj i evoluciju centra, odnosno, uzroke zbog kojih gradski centar u današnjem trenutku polako gubi svoju funkciju širenjem na rubne dijelove koji preuzimaju funkcije gradskog života, što su sve donedavno pripadale gradskom središtu.

Zdra

vko

Kop

as

2 Pasinović, A. (2001), str. 264–265.


Jezgra, centar, središte

Riječ središte, u najopćenitijem smislu, označava mjesto oko kojega se sve okuplja, čemu nešto teži, oko čega su raspoređeni dijelovi. Sinonimi za središte su centar i jezgra. U likovnim umjetnostima taj je pojam zastupljen u oprimjerivanju središta kompozicije slike ili skulpture, središtu nekog arhitektonskog prostora ili pak središtu urbanog prostora. No, središte može biti i grad kao cjelina u okviru neke regije ili pak u kontekstu političke, ekonomske i kulturne moći.3 Te su dvije razine pojma središte ključne za razumijevanje svake urbane cjeline pa tako i Rijeke.

Osnovne zakonitosti određuju središte ili centar, odnosno, periferiju ili okolni prostor koji gravitiraju centru prihvaćajući njegove utjecaje i silnice različitim intenzitetom, ovisno o njihovoj udaljenosti. Udaljenost od središta dopušta manipuliranje utjecajem i veću mogućnost djelovanja, a ponekad i originalna rješenja koja unatoč tome, nikada ne dostižu kanonski status onih u središtu. K tome, u pojedinim rubnim dijelovima može doći do preklapanja utjecaja iz više centara čime nastaje uslojavanje i sadržajno bogatstvo.4 Preslikamo li to na kulturne, to jest kulturno-umjetničke krugove, kao primjer navodimo renesansnu umjetnost koja svoj centar ima na Apeninskom poluotoku odakle se odašilju impulsi različitim intenzitetom

3 Maroević, I. (2004), str. 380.4 Pasinović, A. (2004), str. 379–380.

Zdra

vko

Kop

as


na pojedine okolne dijelove Europe, pa tako i na istočnu jadransku obalu.

Razmotrimo li područje Kvarnera kao manju regiju jadranske obale na prijelazu 15. i 16. stoljeća, primjećujemo utjecaje nekoliko kulturnih krugova: Venecije, srednje Italije posredstvom umjetnika koji su djelovali u Ugarskoj, te Dalmacije. Slične, raznovrsne utjecaje nalazimo i u Rijeci, taložene kroz povijest, primjerice utjecaj podalpskog prostora, kontinentalnog srednjoeuropskog, ugarskog ili talijanskog. Njihovo gomilanje daje nam naslutiti kako su sama središta pomična, te kako nisu kruto određeni prostori promatramo li ih s prostornog, povijesnog i sadržajnog stanovišta.5

Unatoč promjenjivosti središta, zakonitosti po kojima ono djeluje uvijek ostaju ista. Centar se najprije uspostavlja, ističući se primjerice ekonomskom ili političkom moći koja privlači ljude. Time se u središtu počinju stvarati ideje, rješenja i kanoni. Snažan centar stvara svoju okolinu koja će o njemu ovisiti, te iz njega, kao izvora, preuzimati novine. Ta privlačna sila centra dovodi nove ljude, koji zajedno sa starosjediocima stvaraju nove ideje čime se centar neprestano obnavlja održavajući tako stečenu poziciju. Novonastale ideje i rješenja postupno se šire u okolne i rubne dijelove, posredstvom

5 Maroević, I. (2004), str. 380.

Zdra

vko

Kop

as


6 Maroević, I. (2004), str. 381–382.

pojedinaca koji borave ili se školuju u središtu.6 Velik broj primjera opisanih zakonitosti nalazimo u umjetnicima s ovih prostora koji se odlaze školovati u umjetničke centre kao što je Venecija ili pak u onim umjetnicima koji iz većih centara dolaze na ove prostore. U Rijeci tijekom 19. i 20. stoljeća nalazimo niz arhitekata kao što su Giacomo Zammattio, Gyozo Czigler, Saumel Pecz ili Giuseppe Bruni, školovanih u većim centrima Austro-Ugarske Monarhije ili Italije, koji aktivno sudjeluju u formiranju arhitektonske slike grada.

Uzimajući u obzir opisanu dinamiku i mehanizam rasta centara, može se naslutiti da je Rijeka kroz svoju dugu povijest uvijek bila pod utjecajem nekog većeg centra kojemu je gravitirala, dok je istovremeno, sve do danas, predstavljala centar regije kojemu gravitira kvarnerski dio sjevernojadranskog prostora. U društvenom, političkom, ekonomskom pa i umjetničkom životu Rijeke, u pravilu dominira jedan centar uz paralelnu prisutnost drugih utjecaja kao i vlastite individualnosti. Uzmemo li za primjer razdoblje mađarske vlasti nad Rijekom u drugoj polovici 19. stoljeća (1867–1918) kada se u većem dijelu oblikuje prostor današnjeg središta grada, na građevinama jasno uočavamo mađarske utjecaje kojima se naglašavala politička dominacija Ugarske nad Rijekom, to jest podložnosti Rijeke Ugarskoj.

Zdra

vko

Kop

as


Stoga se krajnje utilitarne građevine poput skladišta dekoriraju elementima tradicionalnog mađarskog graditeljstva, a objekti državne uprave monumentaliziraju. Takvi su predimenzionirani objekti zgrada Sudbene palače, poslovna zgrada Ugarske državne željeznice ili pak zgrada Državne mađarske kraljevske pomorske akademije (nekadašnje „gornje“ zgrade Filozofskog fakulteta u Omladinskoj ulici).

S druge strane, rubni položaj ostavlja dovoljno prostora za pluralizam utjecaja i stilova pa u isto vrijeme nastaju građevine poput Case Veneziane ili Case Turce na kojima se očituju utjecaji povijesnog graditeljstva obližnje Venecije ili dalekog Orijenta iskorišteni kao dekorativni okvir stambenih višekatnica. Različitost stilskih izvora pojedinih građevina ukazuje na kulturnu i etničku heterogenost stanovništva, specifičnu za lučke gradove sa stalnom izmjenom ljudi i dobara, a koja s vremenom postaje posebnost, obilježje i dio identiteta grada. Razvijanje specifičnog autonomnog identiteta može se definirati kao autohtonost što kao pojam označava vlastitu svijest i vlastito razumijevanje stvari.7 Autohtonost time predstavlja originalna i autentična rješenja poput riječke ribarnice nastale prema projektu Carla Pergolija koji utilitarnu funkciju objekta prilagođava njegovu urbanističkom smještaju.

7 Maroević, I. (2004), str. 385.

Dra

žen

Šok

čevi

ć


Međutim, valja osvijestiti i drugu stranu medalje, naime pokušaje doslovnoga kopiranja centra bez uvažavanja lokalnih posebnosti, kao i monumentalizaciju građevina ne bi li se dostigao centar što nerijetko proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti perifernih sredina. Primjer je takvih tendencija Riječki neboder koji dominira današnjim Jadranskim trgom i cijelim prostorom centra grada.

Centar i periferija u kontekstu kulturnih krugova i utjecaja imaju svoju analogiju u urbanim strukturama, u procesu formiranja pojedinog grada, njegova centra i uokolo raspoređenih gradskih četvrti. Ovaj se proces ne odnosi isključivo na fizički, materijalni aspekt građevina i ulica, već i na društvenu dinamiku grada. S područja urbane sociologije dolazi jedna od temeljnih teorija o strukturi grada koju je definirao Ernest W. Burgess, a prema kojoj se grad definira prema modelu koncentričnih zona. Ova teorija objedinjuje oblik i procese razvoja grada. Polazišna je pretpostavka da postoji trajni rast populacije kao ključni razlog promjene oblika i širenja grada. Iz centra grad se ravnomjerno širi pri čemu nastaju koncentrični krugovi, odnosno nove gradske zone. Novonastale četvrti tako imaju svoje vlastito područje, populaciju, institucije i aktivnosti. Lokalni park, igralište, kavana, vrtić ili škola postaju okupljališta stanovnika određene četvrti čime se stvara osjećaj pripadnosti mikrozajednici, važnom elementu osobnog

Dra

žen

Šok

čevi

ć


identiteta. Istovremeno, sve gradske četvrti gravitiraju centru i sadržajima koji su u njemu smješteni, čime gradsko središte postaje ključni identifikator pripadnosti cjelokupnoj urbanoj zajednici.

Model koncentričnih zona primjenjiv je na Rijeku kao grad duge urbane tradicije s ekonomskom osnovom u industrijsko-komercijalnoj djelatnosti, što je uobičajena pojava kod spomenutog modela. Manja odstupanja uvjetovana su topografijom terena, a očituju se u obliku grada kao izdužena pravokutnika smještena na uskom pojasu omeđenome morem i brdovitim terenom u zaleđu. Naime, kritika ovog modela razvoja grada, uključujući i oblik i društvene procese, usmjerena je na česta odstupanja od očekivana, kružnog oblika.8 No, bez obzira na svoj oblik izduženog pravokutnika, Rijeka i dalje odražava koncentrični princip rasta, uvjetovan stalnim povijesnim mijenama koje potiču na stvaranje novih gradskih zona i konstantnu evoluciju gradskog centra.

8 Berger, S.A. (1978), str. 131.

Kulturno-povijesni razvoj gradskog centra Rijeke

Odnos centra i okolnog prostora koji mu gravitira dinamičan je u smislu pomičnosti i vremenskog trajanja centra. Njegov je status relativno nestabilan pa tako i samo fizičko središte kao materijalno svjedočanstvo povijesnih procesa i evolucije u različitim povijesnim trenucima mijenja svoj opseg, značaj i izgled. Današnja percepcija centra kao šireg prostora cijelog Starog grada, Korza i okolnog prostora uvelike se razlikuje od gradskog centra antičke Tarsatike ili srednjovjekovne Rijeke. Razvoj od središnjeg gradskog trga do šireg prostora koji danas doživljavamo kao centar dugog je vremenskog raspona i rezultat je kontinuiranih društvenih, povijesnih, kulturnih i umjetničkih promjena.

Svjedočanstvo promjena i prošlih trenutaka u urbanoj cjelini arhitektonski su objekti koji formiraju povijesni grad zajedno s komunikacijama koje su nerijetko dužeg trajanja u odnosu na građevine podložnije promjenama, devastaciji ili rušenju. Primjer su za to brojni gradovi koji do danas imaju sačuvan antički raster ulica. Spoj građevina i komunikacija, njihovi materijali i oblici stvaraju grad u njegovu fizičkom, materijalnom smislu, kojemu je autor društvo u cjelini. Tako definiran, grad čini dio materijalne kulture neke zajednice koja produkcijom predmeta i putem njih svjesno ili nesvjesno kodira informacije, priču o svojim vrijednostima, idejama, vjerovanjima i


Ran

ko D

okm

anov

ić

običajima u određenom vremenu.9 Ti sadržaji omogućuju nam da povijesni grad čitamo kao dokument, iz kojeg konstruiramo značenja podložna sudu vremena, odnosno, da ih razumijemo kao promjenjive vrijednosti određene trenutkom čitanja, nasljeđem, te motiviranošću i nazorima čitatelja.10

Analizu razvoja centra Rijeke, kao i njezina cjelokupnog rasta u kontekstu odnosa centra i okolnog prostora na razini urbaniteta, te općih kulturno-povijesnih krugova treba započeti u trenutku kada se formira prva urbana fizionomija Rijeke – u razdoblju antike. Kontinuitet nastanjivanja šire okolice utvrđen je još u prapovijesti, na ilirskim gradinama, no tek za vrijeme Rimskog Carstva Tarsatika zadobiva svoju urbanu strukturu i time postaje dio opće mediteranske urbane kulture. Smjestivši se na relativno uskoj površini omeđenoj ušćem rijeke, morskom obalom i brdovitim zaleđem, kao manje značajan provincijalni trgovački i prometni punkt, Tarsatika se oblikuje prema općim kanonima rimskog urbanizma, ali bez strogoće i uz uvažavanje zadanosti terena. Antički cardo i decumanus do danas su sačuvali svoj u kasnijim razdobljima izmijenjen tijek, a pojedini objekti

9 Prown, J.D. (1982)10 Maroević, I. (1988/89), str. 193.

Senzorna mapa grada22Zd

ravk

o K

opas

pronađeni su u arheološkim istraživanjima. Centar rimskog grada, pa tako i Tarsatike, bio je forum. Forum nije bio samo trg okružen javnim zgradama, već prostor zajedničkog života ljudi na kojem se trgovalo, komuniciralo i boravilo u okruženju reprezentativnih arhitektonskih ostvarenja, s jasnom osnom usmjerenosti, čime se reprezentirala moć carstva. Tarsatički je forum

vjerojatno bio smješten u blizini luke u ušću Rječine, što je bilo praktično, predstavljajući ujedno i odstupanje od urbanističkih pravila uobičajenih u primorskim lučkim gradovima.11

Razvoj antičke Rijeke od manje značajnog provincijalnog grada u važan vojno-strateški centar dogodio se u razdoblju kasne antike. Postupno propadanje moći Rimskog Carstva, uzrokovano unutarnjim problemima i nadiranjem barbara, stvorilo je potrebu za snažnijom zaštitom Rima kao jezgre carstva. U tu svrhu razvija se obrambeni sustav sačinjen od zidina, promatračnica i vojnih logora (Alpska klauzura) koji zatvaraju i štite istočni prilaz Apeninskom poluotoku. Specifičan geografski smještaj u novim je povijesnim uvjetima postao prednost, te se vojno-zapovjedno središte iz kojeg je kretao limes smješta u Tarsatici. Principij velikih dimenzija izgrađen na sjevernom dijelu grada nastaje za potrebe smještaja vojne uprave i brojnih vojnika koji su opskrbljivali i nadzirali limes.12 Vojno zapovjedništvo

11 Više o Tarsatici u: Blečić, M. (2001)12 Blečić, M. (2001), str. 87.


Dra

žen

Šok

čevi

ć

dalo je nov poticaj i karakter gradu. Njegova veličina, značaj i broj ljudi koji su za nj bili vezani, učinili su ga dominantnim centrom oko kojeg se, u novim okolnostima, okupila većina javnog gradskog života. Unatoč tome, promjena okolnosti nije utjecala na značaj foruma koji vjerojatno zadržava svoju funkciju i karakter. Konačna propast Zapadnog Rimskog Carstva i antičke kulture općenito označava kraj urbane kulture mediteranskog bazena i postupni ulazak u razdoblje srednjeg vijeka u kojem će proći stoljeća prije nego li se dostigne značajnija razina urbane svijesti i navika slična onoj antičkoj.

Srednjovjekovna Rijeka, odnosno Flumen Sancti Viti, postaje tipičan primjer srednjovjekovnog europskog grada pod feudalnom upravom, zatvorenog unutar gradskih zidina koje štite grad i pružaju sigurnost. Naslijeđena urbana struktura polako slabi i gubi svoju jasnoću izgradnjom novih sakralnih i svjetovnih građevina. Vlast grofova Devinskih, a kasnije i Walsee, te blizina sve jače Mletačke Republike bili su uzrokom preklapanja i balansiranja između dvaju kulturnih krugova: onog podalpskog, srednjoeuropskog te onog mletačkog – jadranskog. Srednjovjekovni gradski centar smješta se na trgu, u blizini gradskih vrata, i prostor je gdje se trguje robom. Značajni punktovi postaju i prostori uz glavni sakralni objekt, Velu crikvu, uz Kaštel smješten na sjeveru grada kao i prostor uz luku u istočnom djelu grada koji u kontinuitetu zadržava svoju važnost prostora trgovine, sve više orijentirane


ravk

o K

opas

na pomorski promet. Navedeni gradski punktovi, kao ni centralni gradski trg (današnji Koblerov trg) ne nastaju planski ili u odnosu na neki graditeljski ili urbanistički kanon kao u antici. Karakterizira ih zatvorenost i naglasak na jednoj reprezentativnoj građevini koja obilježava i određuje javni prostor, bez obzira radi li se o crkvi ili gradskoj loži.

Paralelno sa životom srednjovjekovnog grada, na uzvisini suprotne obale Rječine, na Trsatu, formira se kaštel s tipičnom srednjovjekovnom rezidencijalnom i fortifikacijskom funkcijom u blizini kojeg nastaje samostan. Nakon razdoblja ranog novog vijeka, obilježenog stagnacijom uzrokovanom turskim prodiranjima i uskočkim ratovima, slijedi period 17. i 18. stoljeća koji će donijeti nove ideje u razvoju grada. Obilježit će ga dva značajna momenta. Prvi je izgradnja isusovačkog kompleksa i nove crkve Sv. Vida, današnje riječke katedrale, koja je jedan od ključnih simbola grada i gradskog centra


Zdra

vko

Kop

as

kao i postupnog širenja grada izvan srednjovjekovnih zidina. Izgradnja isusovačkog samostana odražava posttridentsko razdoblje svojstveno čitavoj Europi u kojem se pokušava vratiti ugled Crkvi. Premda u sastavu Habsburške Monarhije s dominantnim srednjoeuropskim utjecajem, nova crkva nastaje inspirirana primjerima s Apeninskog poluotoka, a smještajem na povišenom dijelu grada u osi, kao vizualni akcent jedne od glavnih komunikacija, odlično dočarava perspektivno-scenično naglašavanje građevina tipično za barok.

Sljedeći ključan moment u urbanom razvoju Rijeke dogodio se u drugoj polovici 18. stoljeća kada grad postaje corpus separatum. Postupno sve jači ekonomski razvitak obilježen je lučkim prometom, trgovinom i industrijom. Srednjovjekovni grad zbijen unutar zidina postaje pretijesan i bilo ga je potrebno proširiti. Zatrpavanjem kanala pred gradskim vratima nastaje prostor koji će do danas ostati glavni riječki trg, odnosno ključna komunikacija – Korzo, te počinje širenje grada prema moru. Istovremeno,


ravk

o K

opas

rastuća se industrija smješta zapadno od gradskog centra, uz obalu (primjerice rafinerija šećera i druge manufakture). Uz zapadnu, razvija se i istočna industrijska zona uz tok Rječine čije ušće i dalje služi kao gradska luka. Rast grada i njegova stanovništva zahtijevao je planski pristup izgradnji novih blokova kuća, gradskih četvrti i modernih komunikacija. Plansko i racionalno promišljanje prostora odražava duh prosvjetiteljstva koji prevladava u čitavoj Europi. Očituje se i na pročeljima koja nastaju krajem 18. i početkom 19. stoljeća u klasicističkom duhu karakterističnom po strogom, klasičnom i pomalo hladnom pristupu arhitekturi uz korištenje klasičnog dekorativnog repertoara.

Nakon antike ovo je prvo razdoblje u kojem se sustavno pristupa planiranju u čemu Rijeka slijedi ostale europske gradove koji se urbanistički reguliraju novim četvrtima, pravilnim rasterima ulica, širokim potezima komunikacija tipičnima za 19. stoljeće. Za razliku od antičkog planiranja koje se temeljilo na promišljanju grada i njegovih funkcija, moderan grad nastaje gotovo automatiziranim i bezidejnim povlačenjem pravilnih rastera ulica što odražava automatizirano industrijsko građansko društvo. Planski formirana Civitas Nova i cijela obalna linija uz današnju luku primjer su takva planiranja. Novo projektiranje pravilnim oblicima pravokutnih polja povijesnu jezgru doživljava gotovo kao smetnju koja se svojim nepravilnim oblikom teško uklapa. U novom kontekstu gradski se centar širi iz skučenih prostora Starog grada ka širem gradskom području orijentirajući se prema luci.13


13 Arhitektura historicizma u Rijeci (2002), str. 60–67.

Zdra

vko

Kop

as

Dolaskom pod mađarsku vlast (Riječka krpica, 1868. godine) nastavlja se izgradnja i trgovački napredak grada obilježen mađarskim utjecajem. Javne građevine velikih dimenzija, te stambene zgrade nastale u duhu historicizma, niču na širem prostoru. Zbog strateške i ekonomske važnosti Rijeke za ugarski dio Monarhije, sve se veći naglasak stavlja na luku. Ona postaje središte gradskog života i njezin centar. Ugarska dominacija afirmirala se kroz monumentalne građevine državne vlasti te kroz inspiriranje tradicionalnom arhitekturom u dekoriranju pročelja. Unatoč toj posebnosti, opće stilske odrednice historicima prisutnog u cijeloj Europi, ali i šire, nalazimo na svim građevinama nastalima u drugoj polovici 19. stoljeća u Rijeci.

Europske stilske trendove, s manjim zakašnjenjem, Rijeka prati i početkom 20. stoljeća. Prvih nekoliko desetljeća obilježeno je secesijom koja napušta neostilsku dekoraciju i okreće se organičkim, a kasnije i geometrijskim motivima na pročeljima kuća. Premda je riječ o relativno kratkom vremenskom razdoblju, grad dobiva specifično urbanističko obilježje, naime


14 Arhitektura secesije…(2007), str. 50–78.

Dra

žen

Šok

čevi

ć

širi se prema brdovitom zaleđu. Godine 1898. donesen je novi urbanistički plan koji potpisuje Paolo Grassi, a u kojem se predviđa širenje grada prema zonama kao što su Belveder, Pomerio, Kozala, Bulevard ili Mihačeva Draga. U njima se podižu radnička naselja kao i vile imućnih pojedinaca i obitelji. Za razliku od historicističke Rijeke koncentrirane oko luke, Rječine i Starog grada, secesija donosi novi pogled na kulturu življenja preferirajući osunčane, zelene i čišće dijelove grada na povišenijim položajima koji omogućuju ljepše vizure, čišći zrak i sveukupno kvalitetniji način življenja. ‘Osvajanjem’ zaleđa formiraju se nizovi dijagonalnih kolnih komunikacija koje vode prema novoformiranim dijelovima grada, a istovremeno nastaju nizovi slikovitih stubišta koja se okomito spuštaju prema gradskom centru i luci.14


15 O fenomenu podijeljenih gradova više u: Of States and Cities: The Partitioning of Urban Space (2002)

Dra

žen

Šok

čevi

ć

Prvi svjetski rat bio je velika prekretnica u povijesti 20. stoljeća za čitav svijet, pa tako i za Rijeku. Trauma tog događaja i njegove posljedice nepovratno mijenjaju političke, društvene i ekonomske odnose koji će u konačnici kulminirati u Drugom svjetskom ratu. Međuratno razdoblje Rijeke obilježeno je D’Anunzijem, Mirovnim ugovorima, autonomnom državom kratkog vijeka, talijanskom upravom i, najvažnije, podjelom grada na dva politički odvojena djela koji pripadaju različitim državama. Rijeka, zapadno od Rječine, dio je Italije, a Sušak Kraljevine Jugoslavije. Fenomen podijeljena grada tako čest u modernoj povijesti dijeli jednom jedinstvenu urbanu cjelinu i njezino stanovništvo na dva, često suprotstavljena pola, koja počinju razvijati zasebne identitete i običaje.15 Arhitektura i urbanističko oblikovanje fizički su najprisutniji oblici naglašavanja i iskazivanja navedenih političkih i društvenih razlika. Tako i međuratna Rijeka i Sušak njeguju različite stilske izraze u arhitekturi uvjetovane političkom ideologijom, grade se objekti specifičnog programa i simbolike.


16 Premerl, T. (1993), str. 312.17 Moderna arhitektura Rijeke (2006)

Dra

žen

Šok

čevi

ć

Talijanska, fašistička Rijeka u ekonomskom i graditeljskom smislu stagnira, no podignuti objekti odražavaju koncepciju službene državne arhitekture kojom se propagiraju talijanske ideje novog fašističkog društva, državnog uređenja i ideologije. Specifičan stilski izraz u Italiji nastao je kao amalgam modernih i avangardnih tendencija koje dolaze pod utjecaj političke ideologije koja pak, inspirirana imperijalnim idejama i simbolima prošlosti, u arhitektonski vokabular unosi oblike inspirirane klasičnim i monumentalnim zdanjima prošlosti.16 Neke su od riječkih građevina nastalih u ovome razdoblju: današnji Dom stranaka, objekt nekadašnje škole Daniele Manin (danas osnovne škole Nikola Tesla), Sportski dom na Belvederu, dopolavoro „Matteo Scull“, Gradski stadion na Kantridi te crkva Sv. Romualda s kriptom posvećenom poginulim vojnicima na Kozali.17 Namjena većine navedenih objekata ima specifično mjesto u fašističkoj ideologiji i politici stvaranja novog društva, primjerice važnost ideje o organizaciji slobodnog vremena u promociji fašizma, te kult palog borca ili kult sportaša, atleta koji simbolizira novo snažno i zdravo društvo.


Dra

žen

Šok

čevi

ć

Za razliku od Rijeke, arhitektura Sušaka nije opterećena političkom ideologijom te slijedi svjetske trendove moderne arhitekture. Kao periferna sredina, ugleda se na Zagreb iz kojeg dolazi dio arhitekata sušačkih građevina, koji, s manjim zakašnjenjem, prenose moderne trendove na istočnu obalu Rječine. Oba grada okrenuta prema moru, svojim lukama i trgovima ipak imaju jednu zajedničku centralnu točku uvijek prisutnu u njihovu življenju, granicu i most koji spajaju, odnosno razdvajaju grad sve do ponovnog ujedinjenja po završetku Drugog svjetskog rata.


Gubljenje centra

Druga polovica 20. stoljeća razdoblje je najveće ekspanzije urbanog prostora uvjetovane demografskim promjenama, doseljavanjem stanovništva i promjenom njegove strukture, napuštanjem tradicionalnog načina života, izmjenama političkih i ekonomskih sistema, dinamikom globaliziranog svijeta, te iskustvom prve polovice 20. stoljeća. Odraz navedenih procesa na razvoj grada očituje se u gotovo nekontroliranom formiranju novih četvrti, često bez jasne i cjelovite urbanističke vizije, u širenju i postupnoj apsorpciji donedavno samostalnih naselja, povećanju mjerila i razbijanju ranije prostorne strukture.18

Rijeka je samo jedan u nizu gradova koji doživljavaju sličan razvoj. Njezinu vizuru počinju obilježavati naselja rezidencijalnog karaktera ispunjena višekatnim zgradama i neboderima kao modernim idealima stanovanja i urbanizma. Formirana kao mikrocjeline unutar gradskog tkiva, naselja ili četvrti, dobivaju svoje individualne institucije te zajedničke prostore i temeljne sadržaje, no (za)uvijek ostaju u zavisnom odnosu prema centru. Slijedeći navedene principe i uz primjenu suvremenih urbanističkih ideja krajem 50-ih i 60-ih godina realizirano je nekoliko uspješnih graditeljskih projekata, za razliku od ne tako uspješnih arhitektonskih ostvarenja u narednim desetljećima.

18 Pasinović, A. (2001), str. 298.

Zdra

vko

Kop

as


Praksa koja se očituje u posljednjih nekoliko desetljeća ukazuje na nove tendencije u formiranju urbane cjeline. Napuštanjem arhitektonskih sklopova neželjena sadržaja poput rafinerije na Mlaci, vojarne na Trsatu i skladišta na Delti te artikuliranjem rijetkih slobodnih gradskih prostora, teži se formiranju niza manjih centara koji bi zadovoljavali vrlo specifične funkcije. Tako Kampus na Trsatu postaje centar obrazovanja u kojem se smještaju sve institucije visokog školstva,19 Kantrida se formira kao centar aktivnog sportskog života gdje se lociraju stadioni, bazeni, teretane i plaže, Deltu se želi pretvoriti u središte elitnog stanovanja povezanog s nautičkim centrom i marinom,20 a Rujevicu oblikovati kao sekundarni gradski centar s objektima rezidencijalne i javne namjene.21 Planiranje novih gradskih zona i centara razumljivo je i očekivano s obzirom na trend rasta gradskog stanovništva, želju za revitalizacijom pojedinih gradskih djelova i s obzirom na opću težnju za formiranjem slike modernoga grada.

Čini se da ovako zamišljen grad nema razumijevanja ili barem nema jasnu viziju što učiniti s povijesnim centrom i koja bi trebala biti njegova funkcija. Naime, separiranjem pojedinih funkcija i njihovim smještajem

19 http://www.uniri.hr/files/kampus_trsat/zanimljivosti/SVEUCILISNI%20KAMPUS%20U%20RIJECI.pdf20 http://www.mojadelta.com/21 http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Pogled-na-buduci-vrtni-grad-na-Rujevici

Zdra

vko

Kop

as


u nove dislocirane lokacije dolazi do ispražnjavanja centra. Kako u doslovnom smislu, pražnjenja od ljudi, života, objekata i sadržaja, tako i ispražnjavanja od značenja koje gradski centar ima u identitetu pojedinca i cjelokupne zajednice. Centar postaje nostalgičan ispražnjeni prostor i predmet povijesnih zbivanja koji pojedinac samo posjećuje, ali u njemu ne živi, poput kakva muzejskog eksponata. U tom je kontekstu vrlo indikativan projekt uređenja arheološke zone Principija u riječkom Starom gradu.

Je li bitno imati centar? Gradski centar temelj je svakog grada. Više nego volumeni građevina, centar čini zajednica i pojedinci koji u njemu žive. To je naš zajednički prostor i referentna točka gradskog društva pa nestajanje središta doživljavamo kao gubitak nečega što nas određuje kao osobu i služi nam kao oslonac u životu. Dezorijentiranost, stres, nesigurnost, neizvjesnost i anksioznost samo su neka od stanja i emocija koja takva događanja mogu izazvati, uzrokujući u nama stvaranje distorzirane slike sebe samih i svijeta koji nas okružuje.

Ran

ko D

okm

anov

ić

POZORNICA - FOTOTEKSTRiva, luka i lučka kapetanija, mol i brodovi uz njega, gradski trgovi i tržnice, škverovi i peškarije, poljana kraj fontane ili svjetionika, predvorje crkve ili samostana, groblja s nadgrobnim spomenicima, krajobrazi i njihovi ugođaji te napokon samo more i događaji oko njega postaju s vremena na vrijeme pozornicama. Na njima se igraju različite uloge, beznačajne i sudbonosne, obavljaju se obredi svjetovni i sveti, ponavljaju činovi svakodnevni i vječni. Takvim su prizorima ispunjena stoljeća – teatar Mediterana.22

Predrag Matvejević

22 Mediteranski brevijar, str.60.

37EVOLUCIJA GRADSKE JEZGRE

Dra

žen

Šok

čevi

ćZd

ravk

o K

opas

Senzorna mapa grada38D

raže

n Š

okče

vić

Zdra

vko

Kop

as


Dra

žen

Šok

čevi

ćD

raže

n Š

okče

vić


ravk

o K

opas

Zdra

vko

Kop

as


Dra

žen

Šok

čevi

ć

Dra

žen

Šok

čevi

ć

Dra

žen

Šok

čevi

ć


ravk

o K

opas

Ran

ko D

okm

anov

ić


Zdra

vko

Kop

asZd

ravk

o K

opas


ravk

o K

opas

Zdra

vko

Kop

as


Dra

žen

Šok

čevi

ć

Dra

žen

Šok

čevi

ć


ravk

o K

opas


Ran

ko D

okm

anov

ićR

anko

Dok

man

ović

Senzorna mapa grada48R

anko

Dok

man

ović

Ran

ko D

okm

anov

ić


Dra

žen

Šok

čevi

ćR

anko

Dok

man

ović


raže

n Š

okče

vić

Dra

žen

Šok

čevi

ć


Dra

žen

Šok

čevi

ć

Rekonstruiranje izgubljenih mjesta na polju brižnosti

Nataša Šegota Lah

AM

BIJ

ENTA

LNA

VRIJ

EDN

OST

AMBIJENTALNA VRIJEDNOST 55

Vjerujem da je svaki grad – isti grad, ako u njemu žive ljudi. Raste u suglasju ili nesuglasju prirode, kulture, svrhe i ljepote. Bez suglasja u tom orkestru življenja, ostaje nam samo čežnja. Bila ona žal za izgubljenim ili težnja prema idealu…svejedno. Priču o jednom, svagda istom gradu priklanjam Rijeci, sve u želji da probere slike svojih čežnji među odrazima…

…u zajedničkom ogledalu.

Duboko, intimno razočaranje izaziva u nama devastacija krajolika. Na pustopoljinama promijenjena smisla života, prvo što uočavamo isčezla je ambijentalnost. Osjećamo je sasvim neposredno kao visoku, osujećenu vrijednost u tijelu eteričnog pojma koji nam valja artikulirati, učiniti mjerljivim i jasnim što bi (možda) mogao biti prvi korak u sprečavanju njezina daljnjeg izgnanstva iz bliskih nam i dragih krajolika.

U tom naporu da se kaže što ambijentalnost zapravo jest, pokaže se vrlo brzo da je definiraju sasvim određeni identiteti.23 Time smo se već na početku

23 Tako nešto možemo ilustrirati jednostavnim primjerom. Posjeti li nas gost koji dolazi iz sasvim drugačije kulture, drugih je vjerovanja, identificira se s drugačijim vrijednostima od naših, njegove životne navike remete naš estetsko-utilitarni mir… nekoliko je mogućih rješenja od kojih dominiraju

Ran

ko D

okm

anov

ić


dva. Prvo je rješenje da ćemo ga politički korektno istrpjeti na jednu večer, a drugo da će se on politički korektno prilagoditi našim kulturnim vrijednostima. Time bi cjelovečernja asimilacija uspjela. No, pokušajmo zamisliti da taj isti kupi polovicu našega stana te da je nužno dijeliti zajednički ulaz, kuhinju, kupatilo. Čini se da je taj problem preveniran izumiranjem sustanarstva, jer se sustanarstvo zatječe još samo u izvanvlasničkim i privremenim odnosima, a u širim obiteljskim zajednicama (čak srodnih navika i vjerovanja) pokazuje kao najmanje sretno rješenje. Vlasništvo se tako pokazuje kao garant mira i prava na razlike. Nekadašnju utopijsku Frommovu bajku o potiranju imanja i bivanja demantiralo je grubo buđenje u stvarnom svijetu, jer se ne-imati potvrdilo istim kao i biti na tuđi način, a dva imati ne žele djelatno vjerovati da mogu zajednički biti.

suočili s teškim pitanjem opstanka ambijentalne vrijednosti u sukobu različitih identiteta, popularno nazvanom međukulturalnim sukobom. Jedan od nosivih strahova u tom sukobu, strah je od potencijalne ugroze nečega, što identitet ili kultura prepoznaju kao utemeljenu ambijentalnu vrijednost. Možemo li se u tom slučaju osloniti na skromnu nadu u pomirenje dviju vrijednosti, ambijentalne i međukulturalne istovremeno? Važnim se čini na tom teškom putu pomirenja prepoznati tipove odnosa između vlasništva kao temeljne kategorije prava na postupanje u okviru posjeda, i vjerovanja, koje ne dopušta novim vlasnicima postupanje s kojim se identificiraju ako su se naselili u susjedstvu (neposrednoj blizini) starih vlasnika s drugačijim vjerovanjima.

Zdra

vko

Kop

as


Pokazalo se da je vlasništvo (kao oslonac prava) jednako slab argument za potpunu slobodu postupanja kao i vjerovanje (kao jedan od čvršćih oslonaca identiteta). Jer, ako su neki čovjek ili obitelj vlasnici stana što ujedno regulira ambijentalnu vrijednost i zaštitu njihova prostora, tko je vlasnik grada? Tko određuje sustav vrijednosti, konkretno doživljajnih (u odnosu na pojmove ljepote, identiteta) i utilitarnih kada je u pitanju pejzaž, krajolik, okoliš, selo, mjesto, grad…? U svijetu koji prioritet daje vlasničkim odnosima dolazi do međukulturalnih (nacionalnih i rasnih sukoba) jer se nije definirala njima nadređena – zajednička viša vrijednost, već se vlasništva dovode u stanje međusobnih sukoba osvajanjem (širenjem) ne toliko materijalnih prostora, koliko njihove ambijentalne prepoznatljivosti.

Estetika se time pokazuje kao eksponent identiteta, a identitet kao oblikovna, a ne sadržajna vrijednost, kao prikazivanje ili ritualno eksponiranje (nad-moći). Dokazuju nam to izrazito religiozne male sredine vjerujući u Boga koji je ljubav, braneći ga mržnjom prema drugačijima. Njihovo vjerovanje dakle ovjerovljuje samo formu očekivane pojavnosti u postupanju. Ali, od čega, koga i u odnosu na što ljubav branimo mržnjom koja se skrila kao ružan sadržaj dugovječne, ali lijepe forme? Mi pripadamo, identificiramo se i udružujemo upravo prema formalnim načelima prepoznatljivosti. Ugodu izaziva (pre)poznata forma. Estetika je to, mimetična i ksenofobna. Prema Barthesu, takva se estetika predstavlja kao generativni model

Ran

ko D

okm

anov

ić


simboličnih lanaca kojima se veže zajednica, zanemarujući da su simboli mnogosmisleni, a estetsko djelo vazda otvoreno.

Estetika tako, kao kultivirana subjektivnost, hini objektivna prava nekog kolektiva kako bi ga zastupala. Kada estetski jezik nije više jezik naše vlas-tite zajednice, sudimo kako je nekoristan, isprazan, pomaknut.24 Time se razlikovanje različitih identiteta i kultura u suživotu pokazuje kao estetsko pitanje, odnosno, pitanje sukoba identiteta koji se odmjeravaju na temelju razlika u oblikovnoj stvarnosti. Imamo li tako dva ravnopravna vlasništva bez nadređene im više ili zajedničke vrijednosti, svjedočimo tendenciji nad-metanja. A što ako bi se skrbnička volja nametnula nad vlasničkim pravima? Bi li se sukob ublažio, a možda i nadišao? Skrb ovdje jasno razlikujem od odgoja jer se bavi očuvanjem cjeline u uvijek novim okolnostima, više nego li unaprijed zadanim, pojedinačnim ciljevima. Brižnost nad cjelinom, za sve i stalno, dirljiva je, suosjećajna riječ koju želim afirmirati…

24 Barthes, R. (2009, izvornik 1966)25 Pogačnik, M. (1996), str. 348.

…putem umjetnosti

Jer, …umjetnost može voditi ekološki rat tamo gdje znanost ne može jer nema za to alata.25

Dra

žen

Šok

čevi

ć


U duhu estetskih stajališta Yuria Boreva,26 arhitekturu razumijemo kao specifičan umjetničko-utilitarni učinak ljudskoga rada koji definira drugu prirodu za život. Arhitektura formira stvarnost po zakonima ljepote, što je njezina umjetnička funkcija, a sve da bi služila potrebama stanovanja i zajedništva u javnim prostorima, što je s druge strane njezina utilitarna funkcija.

Takav, novonastali svijet odvojen je od prve (prave) prirode, jer je suprotstavljen elementarnoj sredini i humaniziran u skladu s materijalnim i duhovnim potrebama ljudi. Oblik je time neodvojiv od funkcije građenja jer izražava potrebu zbog koje nastaje, ali i umjetničku koncepciju svijeta, odnosno, predodžbu koju graditelj stanovnik ima o sebi samom i vremenu u kojem živi. Ako se pogodi suglasje ljepote i potrebe za određenim načinom života u okvirima novonastale prirode, prepoznajemo ga kao ambijentalni ugođaj.

Govoreći o arhitekturi, govorimo o kosturu, ali i o temeljnoj okosnici ambijentalnosti prostora. Ambijentalni ugođaj prepoznajemo kao odraz kontinuiteta površine, obujma i prostora, odnosno, kao otvorenu strukturu koja korespondira s užim i širim okolnim prostorom. Prostor se povezuje svjetlošću, zvukom, predmetima, kretanjem promatrača,27 no za razliku od umjetnički definirana ambijenta, urbanizirani se, prostorni ambijent u pravilu želi doživjeti kao Gesamtwerk, ili totalno djelo.

U slučaju narušena kontinuiteta, nedostatne korespodencije pridruženih elemenata i nepovezanih okolnih učinaka devastiran je, jer u njemu dolazi do međusobnog potiranja utisaka. Utoliko je ambijentalnost živa jer pulsira životom živih organizama koji se u nju uključuju, participirajući arhitektonsko-urbanističku pogodnost kao datost spram koje smo (ili bismo trebali biti) obzirni. Postoji dakle na način života, a život na način povijesti, kulture i neposredne stvarnosti koja se opire devastirajućim kontingencijama. Ona se ovjerava u sinestezijskim učincima harmonije u odnosu na nešto temeljno od čega polazi, a to je vrijednost prve (autentične) prirode u čijem se okolišu nastanjuje.

Čini se, treba je prepoznati, odnosno definirati kao mjerljivu i konkretnu vrijednost. Taj se pragmatični zahtjev postavlja s ciljem obrane okoliša od grubog ranjavanja. Grubo ranjavanje okoliša rezonantno odjekuje u našim

26 Borev, Y. (1985), str. 192.27 Šuvaković, M. (2005), str. 42.


osjećajima, transformirajući ugodu u nelagodu potištenosti i čežnje. Tako je ambijentalnost organski vezana i za moralne vrijednosti, jer se njezinim bezobzirnim narušavanjem ugrožavaju osjećaji pripadnosti čovjeka krajoliku. Ambijentalna devastacija raseljava nas od nas samih, a nužno i od naše prošlosti, dezorijentira nas i terorizira. Ambijentalnost je time historična i polikomponentna. Uključuje komunikacijske aspekte zajednice. Pokazuje se u suglasju i harmoniji prema tradicijskom naslijeđu.

Ran

ko D

okm

anov

ić


Naseljavanje novih teritorija u tom smislu podrazumijeva susljednost skrbništva u primanju, a ne otimanje vrijednosti iz ljepote radi pribavljanja druge koristi. Prilagodba kulture tako uključuje obzirnost prema prvoj i prema drugoj prirodi. Ambijentalnost kao estetsko, moralno i socijalno pitanje čuva vrijednost, a rad na njezinu očuvanju podrazumijeva znanje što takva vrijednost jest. Krajolik je po sebi neutralna datost bez unutarnje volje i moći da se samoočuva, a njegovi su stanovnici čuvari postojeće ambijentalnosti, ili to nisu. Promjene načina života uključuju prilagodbu ambijentalnoj vrijednosti ukoliko ona postoji. Načini života odražavaju sklonost različitim oblicima stanovanja, kretanja i mirovanja, rada i dokolice. Izgubljena ambijentalna vrijednost upućuje na određeni stil i stav prema životu, riječju – način.

Očuvanje tradicijskih vrijednosti u vjerovanjima (religijskim, političkim, moralnim) ne skrbi nužno o ambijentalnosti, ali nam je ipak nužna djelatna i mjerljiva prilagodba ambijentalnim postulatima naslijeđa. Devastacija okoliša postaje vidljiva i prepoznatljiva upravo po simptomu neprihvatljive ambijentalne rekonstrukcije.

Neprihvatljive ambijentalne intervencije zapažamo na osjećajnoj razini. Ravnodušnost, osujećena uporišta nostalgije ili nelagoda prema krajoliku emocionalni su znaci njegove preobrazbe. Vrijednost ambijenta u njegovoj je harmoniji mnogoliko osiguranih uvjeta za pamćenje (sjećanja i asocijacije), uživanje, sigurnost kretanja i mirovanja. Ambijentalnost uključuje sociološku i antropološku nužnost prostornih gabarita na trgovima, u osami, stanovanju, javnosti i privatnosti. Ambijentalnost je utemeljena u harmoniji široko dohvatnih vizura i neposredno blizih detalja...

…u cjelini sinteze, totaliteta, integriteta

Ali, ambijentalnost je po mnogo čemu i lebdeći, neuhvatljiv pojam, s obzirom da podrazumijeva ravnotežu raznorodnih elemenata cjeline, unutar koje se promatra, doživljava i razumije. Utoliko okvir za raspravu o ambijentalnosti podrazumijeva dijalog različitih strukovnih disciplina.

S obzirom na to da se o ambijentalnosti može raspravljati u okviru različitih umjetničkih i neumjetničkih područja: u glazbi, slikarstvu, scenografiji, kao i na temelju urbanističke, arhitektonske ili interijerne ugođenosti prostora, ovdje se prisjećamo najznačajnijih sličnosti, razlika i ciljeva umjetničke produkcije 20. stoljeća u odnosu na teorijske markere koje je ponudila


relativno mlada znanost humane geografije (ili antropogeografije), a u prilog boljoj orijentaciji unutar teme.

Zavarani specifičnostima kakve umjetničko-poetičke ili geografsko-toponimijske odrednice, o ambijentalnosti govorimo kao o pozicioniranoj ili situiranoj vrijednosti zanemarujući da je ona u oba slučaja proces u kojem svjedočimo napetom relacijskom odnosu. Onome između kulturnih i prirodnih, povijesnih i situacijskih, civiliziranih i primitivnih, domicilnih i turističkih, privatnih i javnih, te estetskih i funkcionalnih prioriteta u odnosu prema morfologiji i značenju ambijenta. Navedenim su se oprekama bavile i umjetnost i teorija kulture. Umjetnost se s jedne strane poigravala stilovima ambijentalnosti, ili prerušavanjem ideologija u ambijente, fizičkom interakcijom čovjeka i prostora, kao i konceptualnim prostornim intervencijama.

Teorija se, s druge strane, nastojala domoći jasne razlike među nejasnim pojmovima okupljenima oko pojma ambijentalnosti. U svakom slučaju na zanimljiv se način nadopunjuju i međusobno potvrđuju.

Dra

žen

Šok

čevi

ć


28 Sobol, J., Gentile, J. S. & Sunwolf. (2008)

Imenovanje je ključ identiteta28

Ran

ko D

okm

anov

ić

Umjetnost je o ambijentalnosti progovorila u romantizmu što je sukladno velikom romantičarskom izlasku u vanjski, neomeđen i neistražen svijet. No, kada govorimo o romantizmu treba imati na umu da se on vrti oko dvaju suprotnih nukleusa: jednog svijeta bez granica, kao ljudskog sve-svijeta i drugog, koji se veže na jezgru specifičnih kulturnih ili nacionalnih identiteta. Oba pristupa povezuje ideja cjelovitosti, koju je formulirao kompozitor Richard Wagner u svojim esejima sredinom 19. stoljeća, definiranjem pojma Gesamtkunstwerk – Totalno umjetničko djelo. Ideja se može zorno oprimjeriti usporedbom slike Caspara Davida The Sea of Ice iz 1824. godine sa skulpturom Waltera Gropisusa Monument to the March Dead, oblikovanom stotinjak godina kasnije.

U fascinantnoj podudarnosti pokazivale su isti primarni uzorak oblikovanja prirodnog ambijenta koji se stilski definira bijelim, oštrim, hladnim i razlomljenim formama s ciljem asocijativnog pretapanja slike (oštrih ploha), zvuka (pucanja leda), (hladne) temperature, opasnosti (u kojoj se potencijalno nalazi čovjek) i snage (koju ima priroda). Tako se sinteza i totalitet Gesamtkunstwerka aluzivno koriste u slikarstvu i skulpturi da bi naglasili sinestezijski učinak ambijenta, koji nikada nije lišen simboličke


raže

n Š

okče

vić

vrijednosti…

Navedenim pojmovima sinteze, totaliteta i sinestezije, i njihovoj primjeni u razvoju stila početkom 20. stoljeća pridružuje se pojam integriteta. Ideologije se, ciljano ili ne, prerušavaju u ambijente, čineći ih time svojim ikonološkim odrednicama. Veza ideologija i avangardnih pravaca naglašavala se različitim radikalnim orijentacijama. Talijanski se futurizam tako priklonio fašizmu, ruski konstruktivizam komunizmu, dadaizam anarhizmu. Kako bilo, ambijent se pokazao idealnim reprezentom politike urbanog prostora i industrijske kulture. Ruralni i prirodni prostori sa svojim ambijentalnim značajkama ostali su u ropotarnici romantizma. Na takvim je zasadama integracije arhitektonskog, urbanističkog i industrijskog prostora proslavljena tehnička civilizacija, grad, rad, budućnost, brzina, buka…


Dra

žen

Šok

čevi

ć

Mirni ambijent povijesti izašao je iz fokusa umjetničke pažnje, kao i svi drugi narativi, napose realizam.

Važno je zapaziti da do danas opstaju devijantne izvedenice tih, u avangardi ustoličenih prostornih i arhitektonskih rješenja, živeći u uglavnom neprijateljskom odnosu s antiglobalističkim i zelenim aktivizmom 21. stoljeća. Tako su svoju riječ dobili…

…koncept, kritika, tijelo i kultura

Ono što je narušavalo ambijentalnu ravnotežu urbanih industrijskih prostora, u umjetnosti se počelo afirmirati kao koncept i kao specifičan oblik kritike. Neoavangradni umjetnički pokreti šezdesetih godina 20. stoljeća okreću leđa ranoj ili prvoj avangardi. Njihov govor o ambijentalnosti do jučer glorificirane kulture grada, okreće se njezinoj kritici, metodom radikalnog podrivanja iluzije o ambijentalnom ugođaju velikih gradova. Nastaju ambijentalne instalacije u javnim prostorima, poput onih u djelu Allana Kaprowa 1961, u kojima umjetnik iznosi na ulicu nepregledne količine automobilskih guma, ili, kao u djelu francuskog umjetnika Armana koji je pariške izloge zatrpavao smećem, utječući time, kako piše Barthes, i na promjenu same definicije umjetničkog djela koje odsad nije više povijesna, nego antropološka činjenica, jer ga nijedna povijest ne iscrpljuje.29


29 Barthes, R. (2009)

Zdra

vko

Kop

as

U svijet ambijentalno labilnih prostora i struktura kreativna je umjetnost ušla kao određeni postupak subverzije metodom višestrukog multipliciranja koje se ponaša kao remeteći faktor.

Tako je pop-art umnožavanjem karikirao prizore masovne potrošnje, land-art je istom agresivnom logikom intervenirao u prirodu i urbani okoliš kako to čine i veliki investitori, s tom razlikom da njihov kod nije onaj potrošačkog društva koji ambijente prilagođava potrošnji i tržišnoj funkcionalnosti. Neovangarda se na taj način odmaknula od prikazivačkih prema konceptualnim vidovima ambijentalnosti, implicitno kritizirajući društvo. Takva je umjetnost slijedila liniju kritički oblikovane povijesti umjetnosti.

Istovremeno, razvijao se modernistički ogranak, društveno neangažiran, koji je umjetničke koncepte bazirao na optičkim i kinetičkim efektima prostornosti, zazivajući u prvi plan problem percepcije koji su istovremeno u fokus svojih istraživanja postavile psihologija i filozofija. U svakom slučaju, uz već afirmirane pojmove sinteze, totaliteta, sinestezije i integriteta,


ambijentalnost uvodi pojam sveobuhvatnosti. Globalna slika svijeta time ulazi na mala vrata u kadar lokalnih kultura.

Postavangardna umjetnost od sedamdesetih godina dalje problem sveobuhvatne percepcije izmješta iz psihološko-filozofskog na društveno polje interesa, priklonivši se kritičkoj tradiciji u novome ruhu ljudskoga tijela. Umjetnost time čini korak dalje, pomičući polje interesa od svijeta umjetnikove prema interaktivnoj društvenoj percepciji prostora i ambijenta.

Konceptualna se optička i kinetička sredstva izražavanja zasjenjuju planom tjelesnog iskustva, uvažavajući sve aktualne činjenice dostupne izravnoj percepciji, ali apelirajući na funkciju društvenog čovjeka odnosno na međuljudske interakcije u prostoru. Ako je avangarda vjerovala u utopije i visoku vrijednost ambijentalnosti gradova nove epohe, a neoavangarda ukazala na to da je globalni grad uništio čovjeku primjerenu ambijentalnost, tada su postavangardni umjetnici 70-ih u najvećoj mjeri oslikali grad kao ambijent usamljenosti. Promjena čovjekova ponašanja time se dovodi u usku vezu s promjenom ambijenta.

Način života i mjesta okupljanja poput diskoklubova, trgovačkih centara, metroa…prikazana su kao mjesta određenog tipa ponašanja tijela. Time je afirmiran performans i ambijentalna instalacija koja ljudsku figuru stavlja u prvi plan, pri čemu ponašanje figure i produkcija pokreta zasjenjuju prostor i on se javlja samo kao scenski okvir koji će se rasuti…

Dra

žen

Šok

čevi

ć


…u defragmentiranim prizorima

Postmodernizam, od osamdesetih godina dalje prema kraju stoljeća, uglavnom je poznat po svojoj fragmentarnosti, postpovijesnim, eklektičnim i postteorijskim praksama. Manje je poznato međutim, da postmodernizam propituje prostor nostalgije, kao utopiju prošlosti. Globalizacijom zamrznuta povijest kultura i virtualnošću dematerijalizirana slika svijeta u umjetnosti je zamijenjena problemima značenja i označavanja, sjećanja, pripadnosti.

Prostori bez sjećanja i društvenog smisla počeli su se označavati riječima i znakovnim porukama kako bi jezik umjesto izgubljenog ugođaja vratio ambijentalnost i zadovoljstvo koje nam pruža prepoznavanje i svijest da u tom prostoru korporacijske logike nismo sami.

Princip je sličan uličnoj umjetnosti grafita, odnosno, dijalogu anonimnih pojedinaca. Simbolički sustavi i arhetipske vrijednosti počeli su se izražavati računalnim jezikom i jezikom kratkih poruka. U tom periodu posebno su značajni umjetnički koncepti prostora, poput onih američke umjetnice Barbare Kruger, koja je poruke iz dnevnoga tiska izdvajala, povećavala na dimenziju jumbo plakata i instalirala ih u otuđeni prostor grada.

S druge strane, mlađe generacije umjetnika različitim su oblicima izražavanja, sve više i sve češće, ironično prikazivale nestvarni virtualni prostor kao novu sliku stvarnosti. Tako je i dvojac Safrin–Schmidt grafičkom animacijom izradio virtualnu mapu New Yorka koja sasvim precizno, pomoću slika pojmova, vodi posjetitelja gradom bez i jedne stvarne slike koja pokazuje njegove znamenitosti. Slika obraćena u pojam otvorila je priču…

Dra

žen

Šok

čevi

ć


…o tome kako je mjesto postalo prostor

Što se zapravo dogodilo s ambijentalnošću?

Na ovo će nam pitanje precizan odgovor dati američki profesor humane geografije Yi-Fu Tuan koji je 1997. g. objavio knjigu Prostor i mjesto,30 naglasivši aspekte razlike među tim pojmovima kroz perspektivu iskustva. Valja nam istaknuti da je antropo (ili humana) geografija svoj uzlet doživjela upravo u vremenu najdublje krize prostornog humaniteta, devedesetih godina 20. stoljeća.

Umjetnik Marko Pogačnik o tome je rekao: Ako je prostor ispražnjen, ako nije priključen na svoj izvor, ambijent nas ne podupire. Taj se problem modernih gradova vidi u nervozi stanovnika. Ljudi nisu u kontaktu s prirodnim izvorima. Otuđeni su. Ambijent ih više ne nosi, ne štiti. To se najbolje može osjetiti odlaskom u prirodu, gdje nas odjednom nešto (a to je taj prirodno sinkronizirani ambijent) nosi, pa se osjećamo ugodno. Dobro nam je tada. Tako bi trebalo biti i u gradovima.31

30 Tuan, Y.F. (1997)31 Pogačnik, M. (1996)

Dra

žen

Šok

čevi

ć


U promatranju toga što prostor jest za teoretičare poput Tuana, ili umjetnike poput Pogačnika, može nam poslužiti slika De Gaulleova šetališta u Parizu, riječkoga Korza ili bilo koje druge urbane lokacije koja se kolonizira društvenom aktivnošću i na kojoj se odigravaju društveni odnosi. Međutim, svojstvo tih odnosa stalni je tijek standardiziranog repertoara čiji je stil kodiran globalnom akumulacijom kapitala. U pravilu, kretanje ljudi u Prostoru (pisanom velikim slovom) podriva lokalni način života i najčešće okreće leđa trgu s kojim se sučeljuje. Ne potiče na ostanak, već dapače, potiče na prolazno zadržavanje, što nerijetko rezultira topofobijom za razliku od ugodne ambijentalnosti koja izaziva topofiliju.

Riječju, za Tuana prostori nisu mjesta. Mjesto je za njega humanizirani prostor koji se definira i održava kao polje brižnosti. Radi se o povijesnom utemeljenju prostora, dakle njegovoj vremenskoj dimenziji koja se toponimijski ponaša kao jezgra, sjecište različitih fizičkih, društvenih i kulturnih kretanja kojima toponimijska uporišna točka može biti mjesna crkva, moulin rouge, trg ili riva…u svakom slučaju, jezgra koja okuplja ljude na temelju njihovih obrednih ili ritualnih navika dokolice.

Ran

ko D

okm

anov

ić


Za razliku od negostoljubivog prostora, mjesto je gostoljubivo, ne odbija strahopoštovanjem, potiče na ostanak, u cijelosti je dostupno pogledu (vizura mu je savladiva), nema velikih jednoličnih praznina. Mjesto je autentična slika načina života, za razliku od prostora koji se može nalaziti bilo gdje u svijetu. Topofilija je oblik participacije u identitetu mjesta. Mjesta se grade i doživljavaju ukupnim iskustvom života, a ne pukom konzumacijom. Međutim, mjesto se prividno može održavati svođenjem na signifikaciju, tako da duh života koji definira mjesto iščezne, ali se u turističke svrhe stvara iluzija njegova postojanja. Taj se postupak naziva commodification of place ili pretvaranje mjesta u potrošnu robu.

Dakako, dijagnoza tog problema postavljena je još sredinom 19. stoljeća (unutar pokreta Arts and Crafts) kada je uočena fizionomija degradacije u primijenjenoj umjetnosti (danas produkt dizajnu) kao izravna posljedica industrijske revolucije koju su lansirali loši obnavljači ranijih stilova.32 S vremenom su i sami gradovi kao i njihove cjelokupne fizionomije poprimili obličja potrošnih predmeta. I prostor i mjesto kulturni su artefakti, samo što je u novijim teorijskim istraživanjima iskustvo dobilo primat nad čitanjima

32 Morris, W. (1883)

Ran

ko D

okm

anov

ić


svijeta, a faktor recepcije prostora otvorio se emocionalnim, psihološkim, antropološkim, kulturnim, ekonomskim i političkim aspektima ambijentalne vrednote. Dijelom ih ujedinjuje upravo umjetnost koja pred nas postavlja pitanje koje unaprijed sadrži zadaću da povezujemo ono što se raspada i što se uzajamno suprotstavlja u napetosti: na jednoj strani historijski privid, a na drugoj strani progresivni privid.33 Umjetnost 20. stoljeća u takvom je propitivanju ambijentalne vrednote prošla put od oduševljenja preko kritike urbanih prostora industrijske kulture, dok je mjesto kao ovojnica visoke ambijentalne vrijednosti ostalo pohranjeno u motivici starijih slika, crteža, grafika i fotografija. Montmartre u Parizu danas je tek turistički označitelj nekadašnjeg mjesta, dok je riječki Stari grad u tom smislu nestao. Krajolik i okoliš u antropogeografskom rječniku definicije su vezane za društvene i vrijednosne orijentire…

33 Gadamer, H. G. (2003), str. 73.

…kao kulturni imperativi i artikulacija životnog okruženja

Ran

ko D

okm

anov

ić


34 Lipovac, N. (2008)

Ran

ko D

okm

anov

ić

Krajolik ili lik kraja, odnosi se i na prostore i na mjesta. Definiran je izgledom ili stilom, a ovaj opet društvenim ustrojem. Prvi dio, onaj koji se tiče izgleda i stila, predstavlja estetsku kategoriju ambijentalnosti, odnosno morfološku odrednicu i njezine zakonitosti oblikovanja ili strukturiranja pojedinačnog elementa i grupe prostornih elemenata. Riječju, vizualnu reprezentaciju.

- Kulturni krajolik podrazumijeva prostor očuvanog integriteta ispunjenog vlastitim simbolima, bilo da je riječ o povijesnoj urbanoj cjelini ili o antropogenom ambijentu prirodnih i pejzažnih vrijednosti. Takvi ambijenti još uvijek ne pate od prevelike doze suvremene shizofrenije gdje se brišu vremenske granice - a budućnost, sadašnjost i prošlost, jednako kao i samo sjećanje, samo su dio lingvističkog poretka. To su ambijenti koji čuvaju sjećanja, omogućuju našu percepciju temporalnosti i naviku da vrijeme promatramo i prikazujemo samo kao linearan pomak od prošlosti preko sadašnjosti do budućnosti.34


Iza vizualne reprezentacije međutim krije se društveni i kulturni ustroj krajolika, njegovo značenje. I u toj sponi otvara se prava priroda našeg otpora prema nekoj morfologiji. Odbija nas značenja izgleda, više nego li izgled sam. Morfološka analiza krajolika usko je vezana uz ekonomsko-političke sustave moći, odnosno, njihove prioritete.

Kako vidimo, krajolik ishodi iz kulturnih imperativa ljudi, njihovih društvenih odnosa i specifičnih odnosa produkcije i reprodukcije. Morfologija krajolika skrućena je linijama i zakonima vlasništva, a izrazom proces kreativne destrukcije često se ilustrira nagli prodor građevinskih investitora u dotad skladne ambijente, čime se mjesta pretvaraju u tržišno definirane prostore. Krajolici posebno podložni takvoj destrukciji lokalno su nerazvijene sredine kojima je vlastita radna snaga uglavnom jedino čime raspolažu.

Bez obzira na to što je krajolik neraskidivo vezan s osjećajem identiteta, osjećaj pripadnosti potisnut je mogućnošću zarade. Brišu se ambijentalni okviri izvornosti i autentičnosti, što je vidljivo u proporcijama građevina i vrsti korištenih materijala. Posebnu dimenziju ambijentalne destrukcije u krajoliku čine imitacije izvornih materijala koje su puki signifikanti izgubljene ambijentalnosti, što otvara dodatnu raspravu o morfologiji ambijentalnog kiča.

Ran

ko D

okm

anov

ić


Dra

žen

Šok

čevi

ć

Okoliš nije prsten krajolika, ni krajolik sam. U kontekstu suvremenih rasprava, okoliš podrazumijeva arbitrirajući pojam jer se koristi kao kvalifikator spornih značenja našeg najšireg prostornog, kulturnog i etičkog ponašanja. Što to znači? O okolišu više ne govorimo kao o naprosto prirodnom okruženju, već ga kvalificiramo prema funkciji koju arbitrira.

Drugim riječima, govorimo o politici okoliša, etici okoliša, percepciji okoliša, vrijednostima okoliša, zagađenosti okoliša, brizi za okoliš…itd. Okoliš time ne podrazumijeva organsku okolinu čovjeka, već aspekte anorganske i društvenim čimbenicima artikulirane okoline.

Time ga i diferenciramo od pojma krajolika, jer krajolik čitamo kroz njegovu morfološku, estetsku, a time i značenjsku pojavnost. Krajolik zrcali i označava sustave moći, dok se okoliš definira aspektima funkcionalnosti. U prostornom pojmovniku, okoliš je izravni odraz načina života, za razliku od krajolika koji može dobro sakriti životne funkcije svojih stanovnika. Okoliš je stvarna, dok krajolik može biti simulirana stvarnost života njegovih stanovnika. Okoliš se danas u najvećoj mjeri dotiče problema ekologije i globalizacije.


…za očuvanje naslijeđenih prostora i običaja(stvarno, a ne fiktivno)

Radi se u tom smislu o prirodnoj kao i kulturnoj, materijalnoj i nematerijalnoj baštini. U tako fragmentiranoj slici, vidimo da je svaki njezin dio ujedno dio velike ambijentalne cjeline koja se zbog promjene načina života dezintegrirala.

Zavirimo li pritom na UNESCO-ov popis svjetske baštine u Hrvatskoj, zapazit ćemo da se Nacionalni park Plitvička jezera kao prirodna, ili suhozidi starogradskog polja na Hvaru kao kulturna baština ponašaju kao rezervati okolišnog, a Eufrazijeva bazilika, Šibenska katedrala ili Dioklecijanova palača kao rezervati krajolično-umjetničkog ambijenta. Gradske jezgre Trogira ili Dubrovnika rezervati su mjēsta ugroženih u komodificirajućem kontekstu turističkog tržišta koje narušava njihov izvorni smisao. Zvončari Kastavštine, Ljelje iz Gorjana, hrvatska procesija križa, fešta Svetoga Vlaha u Dubrovniku, kao i dvoglasno pjevanje i sviranje u istarskoj ljestvici, scensko su ritualni fragmenti baštine, dok hrvatsko čipkarstvo ili proizvodnja drvenih igračaka u Hrvatskom zagorju predstavljaju baštinjenu kulturu svakodnevice, opet izdvojenu iz ambijentalnog miljea kojemu pripada.

Riječju, radi se o fragmentima ambijentalne ukupnosti, koji se poput umjetnina deponiraju u sferi zaštite, izlaganja i znanstvenih istraživanja. Govoreći s druge strane o mogućem doprinosu ambijentalnoj ugođenosti njihova šireg konteksta, teoretičari humane geografije upozoravaju na dvostruka mjerila suvremene upotrebe prošlosti. Ističu da je baština uvijek suvremena verzija prošlosti, odnosno da se značenja baštine definiraju u sadašnjosti iz čega slijedi da stvaramo baštinu koja nam je sada potrebna, markirajući aspekte važnosti po određenim, aktualnim kriterijima. Dva su osnovna kriterija koja pritom treba razlikovati, sektašku prezentaciju prošlosti, maskiranu retorikom nostalgije, a zapravo motiviranu tržišnim

Nerijetko, okoliš oslikava sve paradokse simulirane ambijentalne vrednote. Tako prostori koji iz turističkih razloga simuliraju mala ambijentalna mjesta, rubno zapuštaju eko-kontekst ili način života koji izgledom promiču. Gradovi koji se razvijaju kao velika kulturna središta, rubno proizvode okoliš siromaštva, usamljenosti, anksioznosti, otpada, zagađenosti…

Okoliš time prestaje biti širi ambijentalni prsten neposrednog krajolika, pokazujući se kao globalnim politikama definiran kontekst unutar kojeg su smještena i baštinjena dobra kao markeri brige…


Dra

žen

Šok

čevi

ć

interesima, te obično vezanu uz kultove slavljenja ili oplakivanja simboličkih sustava koje vezuje uz baštinjena dobra. Drugi kriterij podrazumijeva prezentaciju baštine u širem tkivu prostora, koja raskriva složenu prostornu povijest mjesta, kao i kulturne tijekove koji su konstruirali naslijeđe.

Tek taj, izražajno prostorno-povijesni, kulturološki, ideološko neutralni aspekt istraživanja uključuje ambijentalnost šireg prostora kao stvarnu, a ne fiktivnu sastavnicu baštine. Ili kako to lijepo bilježi Sonja Briski Uzelac pozivajući se na Françoisa Burkhardta: Obnova urbane svijesti, njenog osjećaja za snagu ambijentalnosti te gradski oblik života sa svim svojim kulturno-civilizacijskim i povijesno-graditeljskim oblicima i njihovim značenjima može individualizirati svrhe koje otjelovljuje i proširiti granice izražajnosti do pune snage, od povijesne do emotivne identifikacije. Dakako, u ovom se pristupu, što se ubrzano oslobađa povijesnog tereta modernističke ideologizacije, upravo (i najprije!) ignorancija označava „zločinom“: „In this respect, lack of knowledge is a crime“…35

35 Uzelac, S. B. (2008), str. 151.


anko

Dok

man

ović

SJENE - FOTOTEKSTSve što se događa na mjestu na kojem živimo, događa se i u nama. Sve što nestaje iz našeg vidokruga, nestaje u nama. Sve što je otišlo, ako smo to gledali dok je bilo, od nas je otišlo.36

Fernando Pessoa

36 Knjiga nemira, str. 244.37 Karta i teritorij, str. 367–369.

Jed nije bio naviknut na projekcije, planove, presjeke pomoću kojih arhitekti preciziraju specifičnosti svojih zamišljenih građevina; šokirao ga je i prvi umjetnički prikaz koji je našao, na kraju prve mape s crtežima. To ni po čemu nije podsjećalo na stambenu zgradu, više na neku vrst neuronske mreže, u kojoj su jedinice za stanovanje bile odvojene dugim zaobljenim prolazima, natkrivenim ili otvorenim, koji su se vratili kući, stanovnici tog naselja ne bi imali više nikakav vizualni kontakt s vanjskim svijetom – osim neba.

Druga mapa s crtežima bila je posvećena detaljima granali u zvijezdu. Stanice su imale vrlo različite dimenzije, i više kružni ili ovalni oblik – što je Jeda iznenadilo; on bi prije mislio da je otac bio vezan za ravnu liniju. Još jedna frapantna točka bila je potpuna odsutnost prozora; međutim, krovovi su bili prozirni. Tako da, kad bi se vratili kući, stanovnici tog naselja ne bi imali više nikakav vizualni kontakt s vanjskim svijetom – osim neba.

…nevjerojatno da gotovo uopće nije bilo namještaja – to je omogućeno sustavnom upotrebom malih razlika u visini poda. Tako su spavaće zone bile pravokutne iskopine duboke četrdeset centimetara, u krevet se silazilo umjesto penjalo. Isto tako su i kade bile veliki okrugli zdenci, s rubom u razini poda. Jed se pitao koje materijale je otac namjeravao upotrijebiti; vjerojatno plastične mase, zaključio je, sigurno poliesterne, oni su se pomoću termoformiranja mogli modelirati prema bilo kojoj shemi.…

Zadnji crteži koje je otac napravio ni u jednom slučaju nisu podsjećali na građevinu koja bi bila nastanjiva, barem ne ljudima. Spiralne stepenice vrtoglavo su se penjale do nebesa, spajajući se s tankim, prozirnim mostićima koji su povezivali nepravilne, kopljaste građevine blještave bjeline, njihovi su oblici podsjećali na oblike nekih cirkusa. U biti, tužno je pomislio Jed zatvarajući dossier, otac nikada nije prestao htjeti graditi kuće za lastavice.37

Michel Houellebecq

AMBIJENTALNA VRIJEDNOST 81AMBIJENTALNA VRIJEDNOST

Zdra

vko

Kop

asR

anko

Dok

man

ović


ravk

o K

opas

Ran

ko D

okm

anov

ić


Zdra

vko

Kop

as

Zdra

vko

Kop

asR

anko

Dok

man

ović


raže

n Š

okče

vić

Dra

žen

Šok

čevi

ć

Dra

žen

Šok

čevi

ć


Dra

žen

Šok

čevi

ćZd

ravk

o K

opas


Zdra

vko

Kop

asD

raže

n Š

okče

vić


Ranko Dokmanović

Ran

ko D

okm

anov

ić

Zdravko Kopas


raže

n Š

okče

vić

Ran

ko D

okm

anov

ić


Dra

žen

Šok

čevi

ćZd

ravk

o K

opas


anko

Dok

man

ović

Ran

ko D

okm

anov

ić


Zdra

vko

Kop

asZd

ravk

o K

opas


raže

n Š

okče

vić

Dra

žen

Šok

čevi

ć


Dra

žen

Šok

čevi

ćD

raže

n Š

okče

vić

Identitetkrozprizmuliterarnekonstrukcijeznanja

AR

HIT

EKTU

RA

LJU

DSK

IH R

ELA

CIJ

A

Marina Biti

ARHITEKTURA LJUDSKIH RELACIJA 97

Poziv na čitanje…

Poziv na čitanje grada što nam ga je 1988. godine uputila Radmila Matejčić bio je poziv na čitanje „knjige“ u klasičnome formatu. S knjigom „Kako čitati grad“ grad Rijeka uistinu je i sam postao knjiga: knjiga s uvodom i zaključkom, s hijerarhijom poglavlja organiziranih po ključu vrijednosnih kriterija vrsne povjesničarke umjetnosti koja nas provodi kroz gradske lokalitete slijedom njihove povijesne i umjetničke važnosti. Uz metodološku sustavnost i tematsku osmišljenost toga istraživačko-interpretacijskog projekta, referentnome je statusu toga djela pridonio i jak prosvjetitljski naboj iščitljiv iz naslova u kojemu autorica razotkriva svoju nakanu da čitatelje poduči tome kako grad valja čitati; da ih, u povijesnokulturnome smislu riječi, opismeni. Poduprvši svoju autorsku poziciju ne samo štivom vrijednim čitanja, već i autoritativnom naslovnom formulacijom bogatom eho-efektima kulturno-tvorbenog predznaka, Matejčić je, moglo bi se reći, postala i utemeljiteljicom novovremena riječkoga identitetskog diskursa.

38 Dječje igralište na Pomeriu; element gradske arhitekture koncipiran i sam kao metafora grada, s razvidnom nakanom pripajanja urbanih nasljeđa (u ovom slučaju modernističke arhitektonske tradicije) konkretnim životnim funkcijama druženja i međugeneracijskoga povezivanja, ostvaren po zamislima njujorške umjetnice Karin Schneider.

Mila

n Fr

anc

- RE

F38


Valja imati na umu da se knjiga Radmile Matejčić pojavila u vremenu raspadanja dotadašnjega socijalističkoga vrijednosnoga sustava i njime promovirane komunističke doktrine, kada se u ukupnome hrvatskome društvu, pa tako i u gradu Rijeci, reaktualizira pitanje artikulacije identiteta i odnosa novih spram starih vrijednosti. Situiranjem povijesnih razdoblja i stilskih mijena u stabilni prostorni okvir Grada, Radmila Matejčić je, po svoj prilici sasvim nesvjesno, osigurala polazišta39 za tek nailazeću diskusiju. Deideologiziran pristup riječkome prostoru kao estetičkome jedinstvu raznolikih stilova, potpomognut činjenicom da su autoričini napori „bili usmjereni onim povijesnoumjetničkim temama koje aktualnom problematikom prelaze okvire znanstvenog, poprimajući razmjere širega kulturnog interesa“,40 kretao se ususret potrebama prijelomnoga kulturnoga i povijesnoga trenutka za odmakom od sukobljenih ideologija potkraj osamdesetih i ranih devedesetih godina. Proces tvorbe novih identitetskih obrazaca pronašao je tako svoje slučajno, no svakako sretno ishodište u ponuđenu oprostorenju i estetizaciji povijesnih riječkih razlika.

U kontekstu razmatranja razvojne dinamike identitetskih obrazaca vezanih uz pojam riječkoga urbaniteta, indikativni su podaci koje su 1996. godine na svjetlo dana, kao rezultate provedena sociološko-demografskoga istraživanja Rijeke, iznijeli Ivan Rogić, Vesna Lamza-Posavec, Mladen Klemenčić i Rafaela Kovačević-Pašalić.41 S identitetskoga aspekta posebno upadaju u oči oni podaci koji upozoravaju na niz minus-obilježja – poput fragmentarnosti i depersonaliziranosti odnosa gradskih žitelja spram gradske povijesti, kao i reduktivnosti u percepciji kulturnoga prostora (u fizičkome i u povijesnome smislu riječi)42 – koja tvore stanje kulturne svijesti Riječana u tome specifičnome povijesnome trenutku. Fenomen na koji autori referiraju kao na ‘očišćenost’ od povijesnih sjećanja (za koji su karakteristične pojave svođenja referentnih ličnosti na aktualne i nedavne političare43 te referentnih lokaliteta na svega nekoliko gradskih punktova44) dovodi do zaključka da Rijeci početkom i sredinom devedesetih godina „nedostaju skupine koje uzbaštinjena dobra uobičajeno prenose na temelju svakodnevne, prirodne/društvene komunikacije“.45 Razvidno uvećani fokus

39 Validnost toga temelja za daljnju identitetsku tvorbu Rijeke Danica Marčević Jurišić, autorica do-kumentarnog filma „Čitanje grada“, izrazila je ovim riječima: „Ona je tom knjigom napravila jednu poveznicu – dala je nešto zajedničko svim građanima Rijeke“ (istakla M.B.); iz razgovora s Kim Cuculić: ‘Čitanje grada’ Danice Marčević Jurišić. Podsjetnik na Rijeku i tetu Radu; novilist.hr; 28. ožujka 2012.)40 Citat iz komemorativnoga teksta Ivanke Reberski: Dr. Radmila Matejčić (1922–1990) In memoriam. Radovi IPU 14/1990, str. 204.41 Riječ je o studiji naslovljenoj „Rijeka: baština za budućnost“. Izdavač je Grad Rijeka, Odjel gradske uprave za urbanizam, ekologiju i gospodarenje zamljištem (1996).42 Rogić et al. (1996), str. 174.


građana na ekologijske i sigurnosne aspekte gradskoga življenja popraćen manjkom kulturnopovijesne samoidentifikacije, a nauštrb „prisnijoj personalizaciji pojedinih aspekata riječkoga urbanog iskustva“, konstituente su identitetske krize povijesno višekratno demografski traumatizirane Rijeke koju sredinom devedesetih karakterizira nedovoljna snaga kulturno osviještenih populacijskih skupina i njihova nedovoljna zastupljenost u sferi javnih izričaja. Sve to objašnjava tadašnju nemogućnost uspostave javnoga diskursa zasnovana na tradicijskim vrijednostima riječkoga urbaniteta što je, kao objektivni manjak u domeni stvarnoga življenja, otvorilo prostor za uspostavu i diseminaciju artificijelnih, institucionalno proizvedenih diskursa. Ovo posljednje dodatno je potaknulo procese prožimanja gradske zbiljnosti s racionalnošću koja se „samo u rjeđim zgodama podupire i konkretnom gradskom tradicijom“.46

U neminovnome širenju institucionalno potaknuta diskursa, problematika je čitanja grada uzela novoga zamaha, premetnuvši se u tematski sklop širega dohvata od onog povijesnoumjetničkog. U nastalu je javnome diskursu, logikom susljednosti, došlo i do premještanja težišta interesa s načina čitanja na načine življenja grada. Jednom pokrenuta, produkcija je pojmovnih reprezentacija što su se vezivale uz riječki modus vivendi (a uvriježilo se da se, tragom riječkog opozicijskog statusa u širem hrvatskom prostoru, takvim karakterizira modus alternativnosti koji – kao „modus djelovanja kojim Rijeka u odnosu na okruženje kvalitativno prednjači“ kako kaže Velid Đekić – „obvezuje one koji brinu o gradskoj kulturi da tom dijelu gradske scene još više idu na ruku“)47 dovela do napučenosti javnoga diskursa pojmovima stavljenim u funkciju identitetskih oznaka postjugoslavenske gradske realnosti. Uobličeni u medijski rasprostranjene ključne riječi kao što su ‘alternativnost’, ‘bunt’, ‘opozicija, ‘karneval’, ‘rock’, ‘provokacija’ itd., ti su pojmovi zaživjeli kao dominantne reprezentacije riječkoga kulturnoga kolektiviteta. Situiranje takvih pojmova i s njima povezanih događanja ne samo u riječke prostore već i u čitanja gradske povijesti rezultiralo je, neminovno, i sukladnim reinterpretacijama teksta kulture.48

43 U tom trenutku, to su bili S. Linić i Ž. Lužavec. Građani su na trećemu mjestu spominjali i Ivana Zajca, što je u većoj mjeri objašnjivo činjenicom da kazališna ustanova nosi njegovo ime negoli referencijama kulturno-povijesne naravi. Usp. str. 174.44 Trsatska gradina, Stari grad, Korzo, zgrada kazališta45 Rogić et al. (1996), str. 174.46 Ibid.47 Velid Đekić: „Rijeka, bastion urbane kulture“ (www.mojarijeka.hr/kolumne/rijeka-bastion-urbane-kulture/ 29. rujna 2011)


Tijelo u prostoru i tjelesnost prostora

Već i samo umnažanje čitanja, a posebice skretanja u nove načine čitanja grada koji su doveli do razmještanja problematike riječkoga identiteta s pretežito estetičko-prostorne na pretežito konceptualno-ideološku razinu, upućuje na to da ni jedno čitanje, bez obzira na platformu koja pojedinoj interpretaciji može doznačiti čak i impresivan stupanj autoritativnosti, ne može pretendirati na cjelovito razrješavanje pitanja identiteta. A na to da stvarni ljudi, pa tako ni gradovi, nisu svedivi na statične prikaze, jednostavne slogane ili programe (ne umanjujući moguću parcijalnu vrijednost i pragmatičku uporabljivost takvih prikaza) upozoravaju suvremeni teoretičari prostora koji u središte svojih promišljanja stavljaju utjecaj senzorno-perceptivne dimenzije ljudskoga iskustva na sve oblikovne procese koji se odvijaju u urbanim prostorima. Edward Howes, Susan Stewart, Alain Corbin i drugi tumači senzornih krajolika, gradski prostor naime vide kao multiautorski, multirelacijski i multisenzorni tekst koji u sebi bilježi reakcije svojih brojnih tvoraca i korisnika na izvanjske poticaje. Utoliko, grad je i sam živ organizam koji sačinjavaju snopovi povijesno ujednačavanih značenja, no podjednako tako i brojne razlike koje u taj organizam kontinuirano prodiru remeteći uspostavljene, no nikad potpune i nikad konačne pravilnosti. Oživljen s jedne strane energijom involviranih ljudskih života, a s druge strane energijom prirodnog okruženja u koje se ugrađuje, grad je dakle senzorij koji živi i diše zaprimajući u sebe ljudsko, ali i prirodno djelovanje te na njega povratno reagira. Stoga je grad ponajmanje slogan; on je, u svojoj istosti, uvijek i za svakog pojedinca nešto drugo.

Stewart i Cowan ističu potrebu uspostave metodološkoga okvira koji ima služiti „širem razumijevanju odnosa između ljudskoga tijela kao senzorija i njegova urbana okruženja“,49 te pomoći iščitavanju složene osjetilne interakcije svih uključenih čimbenika. Ukupnost relacija koje tvore takvu urbanu interakciju teoretičar E. Howes karakterizira pojmom

48 Citirani tekst Velida Đekića ujedno je i ilustrativan primjer visoko deklarativna i izrazito identitetski zaokupljena diskursa kulture. Nekoliko isječaka: „Zbog svoje urbane okosnice, Rijeka se ne da lako ‘poseljačiti’. Štoviše, Rijeka tom retrogradnom procesu pruža takav otpor da se doživljava bastionom ur-banosti u Hrvatskoj“ /…./ „kultura grada poput Rijeke uključuje istodobno svoje mainstream krilo i svoja alternativna nagnuća“ /…/ „Obvezno priklanjanje jednoj strani? Od takva pristupa ništa pogrešnije. Jer, točke prijepora među njima rade u korist istog, zajedničkog cilja. Riječka kultura, kao tipično urbana kul-tura, nesvodiva je na jedno, ne samo zato što je ‘prirodno’“ da u njoj ‘cvjeta stotine cvjetova’, već i zato što je poželjno da uključuje što snažnije antipode“ /…/ „Da, na koordinatama smo gdje se gradovi lako „poseljačuju, i akteri tog procesa ne prestaju nam svakodnevno puhati za vrat, ali – napor ima smisla. Ne vjerujete? Ako je tako, probajte samo zamisliti kako bi izgledala današnja Rijeka da su naši prethod-nici u njoj – prije 30, 50 ili stotinu godina – potpisali akt kapitulacije urbanog. Grozim se i od pomisli“


intersenzorijalnosti50 podcrtavajući, uz kontinuiranost osjetilne razmjene, moment međuzavisnosti svih osjetilnih podražaja koji doprinose formiranju stanja, kako u materijalnome smislu te riječi tako i u vidu senzorno posredovane duhovne klime kao (kolektivno) nesvjesne osnovice stanja urbanih organizama. Naglašavajući važnost intersenzorijalnih procesa valja imati na umu ne samo međupovezanost osjetila, već i njihovu neminovnu, kulturno uvjetovanu hijerarhiziranost51 koja utječe na ukupnu intersenzorijalnu dinamiku obilježavajući i sve procese formiranja značenja (čime razotkriva i specifične socijalne i kulturne sastavnice senzornih modela kojima se služimo). Na tragu svega toga, a parafrazirajući antropologa Michaela Jacksona, iščitava se i temeljna premisa ovakva

49 Stewart i Cowan, 2007, str. 2.50 Howes, 2005, str. 9.51 Pojam upozorava na to da se uloga i važnost pojedinih osjetila u procesu formiranja značenja mijenjaju pod utjecajem različitih socijalnih i kulturnih faktora. Primjerice, suvremena je tehnologija doprinijela prevlasti vizualnog u našoj kulturi, što vodi zanemarivanju drugih vrsta podražaja te doprinosi pre/oblikovanju pristupa neposrednom okruženju i svijetu. Kultura nas također navodi na to da u procesu spoznavanja velikim dijelom apstiniramo od dodira, iako je spoznavanje dodirivanjem konstitutivni dio ljudskoga razvoja (djeca posežu za predmetima koje vide kako bi ih shvatila). Navedeni primjeri upućuju na postojanje senzornoga modela koji viđenje nadređuje taktilnome kontaktu, a taktilnosti doznačuje potencijalno negativna značenja.

Ran

ko D

okm

anov

ić


senzorijalno utemeljena pristupa, ona da ljudsko tijelo nije „pasivni teritorij u koji se upisuju oblici socijalne organizacije“,52 podjednako kao što ni sam teritorij nije objašnjiv načelom pasivnog zaprimanja oznaka koje se u njega upisuju. Naime, „načini na koje se služimo tijelom mogu proizići isključivo iz interakcije s drugim ljudima i s predmetima unutar danoga habitusa kao organizirane okoline, i možemo ih razumijevati samo u relaciji spram toga habitusa.“53

52 Jackson, 1983, str. 43.53 Howes, 2010, str. 31.54 HODAČ Ivan Kožarić; Kulturni krimen izvršen nad Kožarićevom skulpturom, kao vid oštećivanja prostora posredstvom tijela koje ga simbolizira, potvrđuje, kroz prizmu socijalnoga negativa, upravo tematiziranu intersenzorijalnu relaciju između tjelesnosti i prostornosti. Likovni je kritičar Ivica Župan prokomentirao napad na skulpturu sljedećim riječima: „Ne mogu reći da nisam predvidio rušenje »Hodača«. Svojom urbanom plastikom Kožarić u svima nama uspijeva ispipati patologiju, pa i odnos prema modernoj umjetnosti. Njegovo ‘Prizemljeno sunce’ se 1996. vratilo u gradski prostor kako bismo upravo na njegovoj osjetljivoj opni, vehementno i violentno ispisivali svakojake grafizme, praznili akumuliranu anksioznost, ispisivali naše psihograme, kako bi ono - točnije njegova savršena stereometrija sfere - postalo lakmus papirom koji uporno, svakodnevno, upija našu patologiju, ‘nerausteniju’, kako se svojedobno lucidno izrazio pokojni Veselko Tenžera, kako bi, medicinskim žargonom rečeno, ono bilo ‘povijest naših bolesti’, naš ‘liječnički karton’, na kojemu su ispisane naše smetnje i simptomi naših neurastenija.“ Citat iz članka Kim Cuculić „Kožarić: Nepojmljivo mi je da su moju skulpturu uništili baš u Rijeci“ od 28. XII. 2010.; http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Kultura/Kozaric-Nepojmljivo-mi-je-da-su-moju-skulpturu-unistili-bas-u-Rijeci

Boj

an A

pačn

ik -

RE

F54


Prema senzornoj epistemologiji prostora

U stalno rastućem korpusu literature kognitivnoznanstvenoga predznaka moguće je prepoznati temelje takvu senzorijalnu pristupu. Uključena kognitivistička perspektiva svakako navodi na odmak od univerzalističkih, napose od autoritarnih definicija identiteta, zalažući se za empirijsko utemeljenje toga pojma.

Takvo opredjeljenje upućuje na istraživanje iskustvene domene koja se tiče pojedinačnih viđenja unutar kognitivne arhitekture ljudskih relacija55 kao dinamičke i prostorno-vremenski determinirane kategorije, a posebice mahom previđanih afektivnih činitelja56 koji u kontekstu interaktivnih fenomena (poput, primjerice, fenomena socijalnog zrcaljenja)57 danome spletu suodnosa doznačuju, pored općih, i njihova partikularna obilježja. Dakako da takvu arhitekturu ljudskih relacija valja i dalje motriti unutar i posredstvom arhitekture geografski i povijesno situirana prostora, stavljajući međutim sva ta čitanja u funkciju razotkrivanja značenjskih kompozita (onih

55 Pojam prema: Morganti, Carassa, Riva (2008)56 Kao u Forgas (2011)57 Iacobini (2008)

Dra

žen

Šok

čevi

ć


već nastalih, kao i onih u nastajanju) koji rezultiraju iz djelovanja specifičnih multisenzornih konstelacija kao pokretačke osnovice svih humano-urbanih procesa.

Povodom se iznijetih razmatranja nameće čitav niz pitanja. Ponajprije, je li moguće objasniti senzorij u njegovoj totalnosti? Može li se izbjeći zamkama zaposjedajućih slogana, hijerarhizirane percepcije i parcijalnih motrišta? Kako dohvatiti pojedinačne, mahom anonimne empirijske momente koji zajednički tvore življeni realitet gradskoga organizma? Čime reprezentirati ideju kolektiviteta ne iznevjeravajući je nekom novom univerzalističkom definicijom koja, uvijek iznova, u ime apstraktnoga mnoštva, jedno čitanje i jedno viđenje nadređuje pluralitetu drugih i drukčijih percepcija? I, na koncu: kako izmaći nemuštosti koja, rječnikom Charlesa Sandersa Peircea, karakterizira samu iskustvenu prvost koja kao neverbalni (ili predverbalni),

FF: AJ-ME!!!DM: gdj je bila ova lijepota ??FF: Mislim da je Mlaka.CCK: Nije možda park V.NazoraFF: Mogao bi biti, ali od kad znam za sebe Mlaka se je zvala GiardinoVP: MlakaMDD: I gdje su nestali ti divni riječki parkovi?

58 Komentari dostupni na: http://www.facebook.com/groups/254502667896499/permalink/464144963598934/?comment_id=464145173598913&offset=0&total_comments=8

Gia

rdin

o P

ubbl

ico

(Mla

ka) 5

8; R

EF


osjetilni modus ili stanje prethodi svim relacijama i događanjima, no koja je – upravo takva – ujedno i preduvjet njihovu (p)ostvarivanju?

Valja prije svega bez uvijanja ustvrditi da senzorij, u totalnosti, uistinu nije moguće zahvatiti, kao što nije do kraja moguće neutralizirati ni pristranosti zadanih senzornih modela koji hijerarhiziraju ljudsku percepciju namećući određene ključeve čitanja i najnepristranijem čitatelju. No isto tako valja istaknuti da sama ideja totalnosti, koju totalizirajući pristupi autoritarno prisvajaju, u praksi korespondira s reduktivnim modelima testiranim na nužno parcijalnim uzorcima, a nipošto s totalnošću fenomena koji se predstavlja kao cjelovit predmet referiranja. Slika svijeta, bez obzira na „tehniku slikanja“, uvijek je parcijalna, bez obzira na to prezentira li se ona kao dovršena „totalnost“ – kojom se odbacuje mogućnost intervencije ili dopune, ili kao „nedovršenost“ – koja otvoreno poziva sudionike te iste slike na njezinu daljnju dogradnju. Sama pak usmjerenost pažnje na dinamičke i promjenjive aspekte prostora, kao i na pluralnost ljudskih iskustava koja dani prostor procesuiraju, svakako navodi na pokušaj izmicanja umjetnim granicama totalizirajućih pristupa.

Opredjeljujući se, dakle – ponajprije koncepcijski – za demokratičnu vizuru zainteresiranu koliko za opća toliko i za pojedinačna obilježja promatrana habitusa, suočavamo se s metodološkim aspektima vezanim uz sam način prikazivanja. Evidentno je, naime, da pluralno utemeljenu senzornu epistemologiju prostora59 nije moguće materijalizirati posredstvom zatvorene tekstualne strukture, kontrolirane s pozicije „sveznajućega“ izlagača. No može li, i smije li, epistemološki diskurs detronizirati Autora, služeći se načinima za kakvima je, mnogo prije pojave hiperteksta i elektroničkih knjiga, posegnula literatura? Ili, šire: odričući se monopolističke pozicije u iznošenju znanja, dovodimo li samo znanje u pitanje? Ostavljajući ekstenzivniju diskusiju uz ovu vrlo važnu temu za zasebnu prigodu, naznačit ćemo tek svoje priklanjanju odgovoru provokativno suprotnome uvriježenim institucionalno (p)održavanim praksama, koji je u svojoj studiji O književnosti i znanju ponudio Peter Swirski. On, naime, ustvrđuje da „sposobnost literarne fikcije da generira nefikcionalno znanje proizlazi iz njezine sposobnosti da čini isto što čine i filozofija i znanost: da generira eksperimentalno mišljenje“, pri čemu „proizvodnja podataka posredstvom kojih se hipoteza može potvrditi, ili oboriti“,60 kao ishod literarno potaknute

59 Sintagma je posuđena od Stevena Felda, autora studije Places Sensed, Senses Placed. Toward a Sensuous Epistemology of Environments. (Feld, u Howes, 2005, str. 179).60 Swirski (2007) str. 4.


Da su znanje i literatura u dubinskome srodstvu te da metafora grada kao knjige zadržava svoje pravo na život ne samo kao literarna, nego i kao spoznajna kategorija, razotkriva nam i zaživljavanje novoga, multiautorskoga, epistemološki ustrojena projekta o gradu Rijeci, pod naslovom „Riječka enciklopedija – Fluminensia“62 koji je pokrenuo publicist i povjesničar kulturne baštine Goran Moravček preko Facebook društvene

Grad kao multiautorska knjiga

61 “Urbani LEGO“; vizura s Trsatske gradine prema Kozali62 Pokretač se ove inicijative u kasnijem slijedu isključio iz aktivnog grupnog angažmana te otvorio, pod istim imenom, samostalnu stranicu. Odvojivši se, moderiranje je i dalje rastućom grupom prepustio Vedrani Spadoni Štefanić kojoj su se u međuvremenu pridružili i Ferdo Fulgosi, Saša Dmitrović, Dragutin Sošić, Robert Doričić, Christian Grailach, Bojana Beko, Zoran Mikulić Labud i Aljoša Pužar kao sumoderatori na web adresi REFA-a: http://www.facebook.com/groups/254502667896499/. Više o načinima funkcioniranja, inicijativama i učincima ove grupe u članku „Nevidljiva vojska vrhunske kulture“; Globus 10. travnja 2012 (http://globus.jutarnji.hr/kultura/nevidljiva-vojska-vrhunske-kulture). Sam Moravček vodi spomenutu stranicu na web adresi http://www.facebook.com/fluminensia. Iako istoimenost tzv. „grupe“ (Vedrana Spadoni Štefanić et al.) i „stranice“ (Goran Moravček) može biti zbunjujuća, razlika je međutim razvidna kako u vizualnim identitetima tako i u bitno različitim komunikacijskim praksama determiniranim navedenom žanrovskom razlikom. U daljnjemu slijedu ovoga opisa referira se, dakle, na „grupu“ kao na izvornu tvorevinu koja funkcionira kao stalno rastuća,

RE

F; P

ero

Lovr

ović

61

kognicije, čini takve ustroje itekako uporabljivima ne samo u estetskome ili ludičkome, već i u spoznajno-znanstvenome smislu riječi.


mreže.63 Riječ je ponajprije o zbirci dokumenata najrazličitijih vrsta, od povijesnih fotografija do onih aktualnih, koje predočavaju lokalitete, zgrade, ljude, krajolike, detalje arhitekture, izložbe slika, faksimile knjiga i povijesnih dokumenata, pisma, razglednice, grafite, mape, spomenare, reklame, novinske isječke, značke, blagdane i obične dane, recepte, maske, godišnja doba, kućne predmete, ambleme, grbove, motorna vozila, igre, plovila, poeziju, slogane, životinje, hranu, crteže, ambijente, ugođaje, karikature, stripove, pamflete, predstave…. No, za temu ove diskusije ne manje važnu komponentu od samoga obilja i raznolikosti priloga čini aspekt interakcije koja se kontinuirano odvija između članova grupe. Potaknuti stalno pristižućim prilozima, korisnici i sami kontributori iznose komentare i razmjenjuju dojmove, evocirajući prošlost, prognozirajući budućnost ili naprosto reagirajući na aktualni trenutak grada u kojemu i s kojim žive. Ta se virtualna druženja, vezana uz mnogobrojnost riječkih motiva, događaja, anegdota, povijesnih činjenica, legendi i osobnih sjećanja odvijaju na poprištu reprezentativna uzorka od preko 5.000 članova, tvoreći – rječnikom senzorne teorije – virtualnu arhitekturu ljudskih relacija interioriziranih u urbanome organizmu Rijeke.

Riječka enciklopedija, upravo kako joj naziv sugerira, teži široku obuhvatu znanja o Rijeci, no ona, za razliku od klasičnih enciklopedija, to znanje ne nudi kao hijerarhiziran i depersonaliziran sustav tema i podtema, već kao sadržajno raznovrstan krajolik afektivno ispresijecanih vremenskih i prostornih koordinata. Povijest koja se tu piše iznosi na vidjelo povijesne dokumente, no još i češće dokumente vremena pronađene na privatnim policama knjiga i u ladicama s osobnim uspomenama, a ti se dokumenti – bili to transkripti ili faksimili povijesnih ugovora, novinski isječci, razglednice, dnevnici, obiteljske fotografije ili predmeti – uglavnom iznose slučajnim sljedovima, često na poticaj aktualnih događanja u gradu, bila to neka trenutno postavljena izložba ili novinska vijest, prigodni datum ili aktualna inicijativa za preoblikovanje prostora… Ima tu i znanih, kao i manje znanih povijesnih, povijesnoumjetničkih i povijesnokulturnih citata, preuzetih ili reinterpretiranih iz široke palete raznolikih knjižnih (Josip Vrandečić, Dragutin Hirc, Radmila Matejčić, Giorgio Giorgerini…) i internetskih izvora (portali Matice hrvatske, Novoga lista, Grada Rijeke, Muzeja Grada Rijeke…), te još i više upita, čuđenja, odgovora na upite, spekulativnih kao i meritornih tumačenja samih kontributora, bilo da progovaraju kao sudionici

neprofitna, nekomercijalna, dragovoljna, solidarna, aktivna, samosvjesna, respektirajuća, refleksivna i (samo)propitujuća interakcija u ovome trenutku (na dan 12. lipnja 2012.) 5.382 okupljenih sugrađana63 Web adresa stranice je http://www.facebook.com/groups/254502667896499/?ref=ts


odnosno svjedoci pojedinih događaja, kao upućeni povjesničari ili tek kao zainteresirani prolaznici. Zahvaljujući kontinuiranu dijaloškome trenju, tematski se srodni prilozi grupiraju u raznolike, ponekad uistinu osebujne tematske clustere, a podjednako se tako uvedene teme potom i rastaču odvodeći diskusiju, s kojom i ukupan projekt, u neočekivanim pravcima:

64 Iz temata “Riječke šahte – povijest pod našim nogama”. Ukupan materijal dostupan na web adresi: http://www.facebook.com/media/set/?set=oa.304064399606992&type=1

Jezik i slika su u Riječkoj enciklopediji neskriveno afektivno povezani, što razotkrivaju nebrojeni raznježeni, ljutiti, duhoviti, ironični, zadivljeni, a ponekad i zgroženi ili protestni iskazi koji se kao dijaloški vođene niti (threads) razvijaju iz vizualnih mikro-središta, iscrtavajući složene relacije između ljudi i urbanoga prostora. Vizualnost nudi dominantan poticaj afektivnome izrazu, pri čemu već i logika samoga medija doznačuje

RE

F; “H

arry

Loz

a” 6

4


65 Komentari uz primjere koji slijede izdvojeni su u većini slučajeva iz duljih threadova dostupnih u cijelosti na sljedećim web adresama: 1) Kasica: http://www.facebook.com/groups/254502667896499/permalink/414766858536745/?comment_id=414871561859608&offset=0&total_comments=9; 2) Šparoge:http://www.facebook.com/groups/254502667896499/permalink/410444165635681/?comment_id=410462132300551&offset=0&total_comments=10 3) Ljuljačke:http://www.facebook.com/groups/254502667896499/permalink/453688047977959/?comment_id=453689474644483&offset=0&total_comments=40 4) Glavanovo:http://www.facebook.com/groups/254502667896499/permalink/465228466823917/?comment_id=465283743485056&offset=0&total_comments=7 5) Tvornica papira;http://www.facebook.com/groups/254502667896499/permalink/459634034050027/?comment_id=459634797383284&offset=0&total_comments=13

slici ulogu posrednika u procesu evokacije senzornoga totaliteta reprezentiranih iskustvenih prostora. Evociranje zvukova (uz fotografije koje upućuju primjerice na zvukove građevinskih radova na riječkim ulicama, na žamor ljudskih glasova, šum Rječine, limenu glazbu, zvuk željeznice, neveru na moru…), mirisa (onih neugodnih, industrijskih, kao i onih ugodnih koje u zonu dozvanih osjeta uvode morski pejzaži, parkovi ili možda pečeni kesteni), taktilnih osjeta (uz evokaciju kontakta tijela i hrapavih, hladnih, mokrih, skliskih i drugih površina), pa sve do okusa (baškota, kolača, brudeta, gradela…) razotkriva koliko narativni potencijal samih senzornih poticaja, toliko i senzorno-afektivnu osnovicu ukupne interakcije koja temeljnu prosvjetiteljsku namjenu enciklopedije obogaćuje osobnom identifikacijskom dimenzijom. Čitatelju koji se kreće senzorno mapiranim putovima uključenih vizualnih i jezičnih naracija neće stoga biti teško uočiti da su upravo zvukovi, mirisi i okusi, uz raznolike upečatljive vizualne senzacije, glavni pokretači tekstualizacije viđenog koja zaprima formu narativne rekonstrukcije minulih događaja, anegdotalnog kazivanja, kozerija, pohvala, kritika, upita… Nadovezujući se na faktografsku osnovicu, u aktu interpersonalnoga trenja uspostavljena literarna dimenzija prerasta u ‘dodanu vrijednost’ činjeničnome diskursu; jednom ostvarena (tekstualizirana) i posredstvom medija fiksirana, ona i sama tako postaje objektivnom svojinom prostora iz kojega izniče.

Evo nekoliko ilustrativnih primjera:65


VSŠ: e takva je još negdje. Plava, sa sre-brnim slovima. Teška, ali na kraju je dno popustilo (od silnih trešnji :) )

NT: Ja se sjecam I crvene I zelene, kao I stedne knjizice. Uciteljica Milojka Brusic iz OS Gornja Vezica bi svakog dana na pocketknife nastave skupljala novac za stednju I jednom mjesecno polagala na stednu knjizicu od Rijecke banke.

DČ: I ja sam je imao, sjecam se da sam vadio sitnis pomocu noza :)))

JG: Da, ovakva kasica ona u obliku glo-busa - legendarno i!!!

Kasica

NB: Storit juhu s njimi.SM: . šugo sa šparogama, pršutom, glji-

vama, mrkvom, porilukom... pa po šurlicama

AM: krem juha! na maslinovom pola zrna češnjaka, baciš šparoge, podlijevaš, za tri min zmiksaš štapnim, ubaciš kockice prepečenog kruha i na pjat!

Šparoge


MDP: moja generacija je zadnja koja je imala priliku se igrati na tom igralištu prije nego su ga počeli raskopavati i imali smo i ljuljačke i klackalice i rimski zid ))) (mislim 95.) - a ovo su početak devedestih na fotki prema odjeći i ljuljačke su bile manje više cijelo vrijeme aktivne...

RH: ‎...u moje vrijeme ovih spava nije bilo više nego je nastalo igralište za špigule i nakon jačih kiša velika lokva vode u koju smo bacali kamenje i špricali se tako...

SP: išao sam tu u školu osam godina 57-65...tada nije bilo uređenog igrališta...kasnije sedamde-setih igralište su uredili između ostalog i studenti Pedagoške akademije...među njima je bio i Velimir Naumović predobar nogometaš NK Rijeke

EL: OVO LIČI NA ŠKOLU,A SAD JE BOŽE ME SAČUVAJ- Ljuljačke

RE

F; P

ero

Lovr

ović

FF: Glavanovo!SL: Tu su moji sinovi naučili plivat.FF: Ja sam na Villa Olgi! Nesto

sam mudrovao sa perajama, ni vrit ni mimo, dosao moj stric, skinuo mi perraje i bacio me sa molica u vodu. Pa sam morao naucit! :o)))

MF: Nikad nisam svatio sto je originalno bila ona gradevina, 100 puta su mi objasnili ali svaki put yaboravim, ili primje-tim da je odgovor razlicit.

FF: Meni to uvjek izgledalo kao spremiste za barke vlasnika te kuce, a sada kada znam da je tamo bilo ono drveno kupali-ste, mogao bi to biti prilaz tom kupalistu.

Glavanovo


Od socijalnoga zrcaljenjaprema naturaciji zajedničkoga odraza

Aktiviranje čula posredstvom vizualija i sjećanja, tekstualizacija toga procesa te na koncu samo suočenje s tijelom nastala teksta koje, nezaustavivo u svojem dijaloškome bujanju, razotkriva odličja živoga organizma, faze su višerazinskoga procesa koje interakciji koja se odvija unutar stranica Riječke enciklopedije doznačuje karakteristike socijalnoga zrcaljenja. Socijalno zrcaljenje je neurobiološki zasnovan proces omogućen aktivnostima tzv. zrcalnih neurona koji su odgovorni za regulaciju interaktivnih aspekata ljudskoga ponašanja (imitiranje, empatija, jezik i dr.). Proces se može odvijati u različitim vidovima, ovisno o vrsti komunikacije, a uvjetovan je, prema nalazima Wolfganga Prinza,66 s jedne strane raspoloživošću reprezentacijskih sredstava zrcalnih odlika, a s druge strane raspoloživošću diskursnih praksi koje omogućuju primjenu tih sredstava. Komunikacijski su to parametri koji navode na autorefleksiju i autoidentifikaciju jedinki posredstvom socijalnoga konteksta. Kao operativni pak pojam, Prinz u diskusiju o socijalnome zrcaljenju uvodi i koncept zajedničkoga kodiranja koji se zasniva na uspostavi isto tako zajedničke reprezentacijske domene kako u smislu percepcije (što omogućuje nastanak mentalnoga odraza), tako i u smislu akcije (koja pokreće i daljnju percepciju). Zajedničko se kodiranje ostvaruje primjenom odgovarajućih atribucijskih diskursa izvedenima iz sustava deklarativnoga znanja, na što se pak nadovezuju zrcalne prakse koje percipiranu akciju reproduciraju i dalje razvijaju, doprinoseći čvršćem socijalnome povezivanju učesnika toga procesa. Zajedničko kodiranje, primjena atribucijskih diskursa i razvijanje zrcalnih praksi čine dio svakodnevice svakoga socijalno aktivnoga pojedinca, pri

DB: ova fotka me podsjeća na labuđi pjev... tablice upućuju na to kako je fotka snimljena u ovoj državi... :( :(

LJSG: Preživila je puno država a ova ju je pokopala!

VM: I ovaj simbol grada Rijeke, obiteljskih generacija, ode u nepovrat. Koja tuga!

LJSG: Mislim da se svim “harterašima” na svako oglašavanje koncerata, stisne srce!:(

Tvornica papiraRE

F; P

ero

Lovr

ović

66 Usp. Prinz (2008)


Ran

ko D

okm

anov

ić

čemu platformu za stvaranje zajedničkoga koda u pravilu čine socijalne relacije poput onih obiteljskih, generacijskih, profesionalnih i dr.

Projekt se Riječke enciklopedije u kontekstu ovakvih razmatranja razabire kao izuzetan primjer učinkovite transgresije granica koje su ljudskim jedinkama zadane unaprijed zacrtanim dosezima realnih njihovih kretanja


raže

n Š

okče

vić

unutar sustava zadanih socijalnih mikroprostora. Na platformi ideje urbanoga prostora kao zajedničkog i objedinjujućega svijeta (ili, tehnički rečeno, domene) Riječka enciklopedija uspostavlja osnovu za razvijanje zajedničkoga koda široka dosega, podjednako kao i za razvijanje atribucijskih diskursa na kojima se zrcalne prakse temelje. Potpomognut lakoćom okupljanja na zajedničkom virtualnom mjestu, u uvjetima opisanih komunikacijskih parametara, ovaj je projekt začudnom brzinom okupio energiju velikoga broja sudionika, uključivši ih u atribucijski diskurs i u proces međusobna, zajedničkom domenom (Rijekom) i vizualijama kao zrcalnim alatima posredovana diskursnoga ogledanja. Bilo da se uključuju kao aktivni kontributori, komentatori ili samo kao čitatelji dnevno pristižućih priloga, korisnici se involviraju u proces višestruke zrcalne razmjene preobražavajući se time i u izravne ili neizravne autore – sustvaratelje i prisvajatelje teksta zajedničke im kulture s kojom se, već i samim činom sudjelovanja, zbližavaju i identificiraju.

Zrcaljenje autentičnih iskustava gradskih žitelja u predivu prizora, informacija, komentara, priča i dojmova, takvome reprezentacijskome odrazu kolektivno življena gradskoga senzorija doznačuje bogat literarno-stvarnosni naboj – literaran u smislu narativnih praksi i efekata zamišljanja, a stvarnosni u smislu faktografskih oslonaca koji tvore identifikacijsku osnovicu diskursnoga djelovanja. Nepodvediv pod simplificirane


ideologeme izvedene iz diskursa različitih limitirajućih politika, proizvedeni odraz svoju reprezentacijsku vjerodostojnost crpi upravo iz svoje pluralne nedovršenosti i nesuspregnute procesualnosti, sa svakom pridodanom nijansom bližeći se nikad u cijelosti ostvarivu cilju totalnoga prikaza.

Zahvaljujući konkretnim, brojem priloga, sudionika i vremenskim trajanjem mjerljivim očitovanjima, taj odraz ujedno čini i tijelo same komunikacije. Time taj materijalizirani, no istovremeno i afektivno obilježen izdanak virtualnih druženja u svojoj živosti i temporalnoj označenosti67 zaprima odlike nečeg prirodnog. Zahvaljujući široko dostupnome mediju i jednostavnoj činjenici odsustva patronizirajućih čimbenika koji, povodeći se za novovremenim marketinškim praksama, ideju identiteta radije vezuju uz tržišni pojam imidža negoli uz humanistički utemeljen pojam odraza, kreatorima je Riječke enciklopedije pošlo za rukom udahnuti život u svoj kolektivni autoportret i njime opriroditi kulturu koju žive.68

Dam

ir S

trčić

67 Pitanje temporalnoga aspekta tiče se prostora kao poprišta kontinuirana preplitanja vremenskih osi koje rezultira pomacima u orijentacijskoj mapi referentnih točaka, poput onih koje označuju odnos periferije i središta, ili pak onih koje postaju ili prestaju biti nositeljima ambijentalne vrijednosti pojedinih gradskih toposa. Ta je mapa neodvojiva od objektivnoga prostora, no podjednako tako i od socijalnih


raže

n Š

okče

vić

uzusa, konteksta i ljudske interakcije na kojima se nužno zasniva svako prostorno snalaženje. Stoga upravo mijena, bilo da se detektira kao propadanje ili kao napredak, potiče proces propitivanje identitetskih vrijednosti uspostavljenih i/ili zagubljenih kulturnih i prostornih orijentira, a prijetnja pak od njihova nestajanja kreira potrebu za njihovim spašavanjem U tome kontekstu valja čitati akciju „Volta ne smije pasti“ koja je prerasla u društvenu aktivnost članova REF-a posvećenih (u duhu istaknuta mota koji glasi REFaj se!) misiji spašavanja dvostoljetne volte na Vrlijama koja se, zbog svoje situiranosti ponad samoga ruba Zaštićene povijesne jezgre Trsata, zatiče u zoni nezaštićenosti od nemara, pa i od vandalističkoga krnjenja. Napori za očuvanje toga vizualnoga znaka, neodvojivi od življena ambijenta „trsačke kuntrade“ koji evocira vrijeme kada su se Napoleonovi vojnici šetali Trsatom, tvore povijesno zasnovanu, ali budućnosno orijentiranu, društvenokorisnu i kulturnokorisnu ekstenziju virtualnoga dijalogiziranja, a time i jednu od uvjerljivih potvrda autentične identifikacijske vrijednosti refovske interakcije. Usp. Spadoni, V. (2011) Stara volta: Tarsatika, XI/24, str. 12.68 Zahvaljujem Vedrani Spadoni Štefanić na pažljivom čitanju ovog rukopisa i na korisnim komentarima. MB.

ZRCALA - FOTOTEKST

Kada osoba kaže Ja, kaže ‘svijet’, kada oslovljava Drugog oslovljava sve što mu pripada, a kroz susret s drugim spoznaje što i sama jest.69

Predrag Finci

Uvijek je opasno izdvajati pojedinosti i suditi o cjelinama. Nîti su samo nîti, ma kako bile same po sebi blistave i čvrste, a tkanje nastaje tek ako se gusto spletu, tako gusto da nestanu kao vidljive posebnosti. Doduše, postoji i glasovita „crvena neprekinuta nît“, ali se često događa da je crvena jer smo je sami obojili, da je neprekinuta jer smo je sukali iz prediva svojih pretpostavki i zabluda za svoje potrebe.70

Miroslav Čabrajec

69 Osobno kao tekst, str. 194.70 Knjige ispunjene samim sobom: Stendhal (Henri Beyle). U: Mozaik, str. 63.

119ARHITEKTURA LJUDSKIH RELACIJA

Ran

ko D

okm

anov

ić


anko

Dok

man

ović

Ran

ko D

okm

anov

ić


Ran

ko D

okm

anov

ićP

ero

Lovr

ović


raže

n Š

okče

vić

Ero

l Nez

iri


Dra

žen

Šok

čevi

ćD

raže

n Š

okče

vić


Dra

žen

Šok

čevi

ć


Zdra

vko

Kop

as


raže

n Š

okče

vić

Dra

žen

Šok

čevi

ć

Zdra

vko

Kop

as


Ran

ko D

okm

anov

ićR

anko

Dok

man

ović


raže

n Š

okče

vić

Dra

žen

Šok

čevi

ć


Dra

žen

Šok

čevi

ć


raže

n Š

okče

vić

Ran

ko D

okm

anov

ić


Dra

žen

Šok

čevi

ć

O FOTOGRAFIMA

Ranko Dokmanović

Zdravko Kopas

Dražen Šokčević

135

Dokolica i marginaRanka Dokmanovića

Ranko Dokmanović (Rijeka, 1951) bavi se fotografijom od 1970. godine. Predstavio se na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu i autor je fotografije u nizu monografskih publikacija među kojima se ističu: Tvornica konopa, Rijeka, 1974; Pamtimo (Spomenici socijalističke revolucije općine Rijeka), 1983; 110 godina pruge Karlovac–Rijeka, 1983; Opatija, 1984; Kalina, 1985; Brodospas – Split, 1987; Kulinarske čarolije, 1988; Vilinska Istra – A never ending story, 1994; Ranko Dokmanović 1999. i Kostrena 2000. Radio je kao voditelj škole fotografije “Photo line workshop” u Hrvatskom kulturnom domu u Rijeci od 1991. do 1993. g., kao voditelj fotografske radionice u OŠ “Nikola Tesla” u Rijeci 1993. g., fotografske radionice u sklopu “Škole mira” u Mrkoplju, od1994. do 1997. g., te fotografske radionice – Mladi Romi Rijeke (Erol Neziri, jedan od polaznika radionice, zastupljen je s fotografijom u ovoj knjizi). Tema grada Rijeke, dijelom predstavljena u ovoj knjizi, segment je bogate građe iz ciklusa „Rijeka povjerljivo“. Grad, ljudi, tijelo, margina, isticanje nezamjetljivoga… sve je zahvaćeno u detalju koji se gotovo panoramski otvara. Kut motrenja je sugestivan, a boja i jednostavnost odabranoga potpisuju onu čuvenu: manje je više. Scene su vrlo jednostavne i suštinski povezane sa životom dokolice. Stvari koje nam pomažu da živimo postaju visokovrijedni predmeti našeg umjetničkog užitka. Mediteranski Sizif s pažnjom se i ironijom odnosi prema teretu svoje i tuđe sudbine.

Šetnje i sjećanjaZdravka Kopasa

Zdravko Kopas (Opatija, 1954) fotografijom se bavi od rane mladosti koristeći medij kao vizualni dnevnik bez pretenzije da se profesionalno, umjetnički osamostali i otvori pandorinu kutiju svojih memorabilija javnosti. Godinama se profesionalno bavi organizacijom likovnih programa u Rijeci i regiji (Umjetnička agencija Kopart – Kopas & Dehzad), s time da je kustoska praksa agencije bila posebno orijentirana na suvremeno hrvatsko slikarstvo i skulpturu. Na nagovor svojih suradnika (umjetnika i povjesničara umjetnosti) 2005. godine sa svojim foto-dnevnicima izlazi u javnost i otada intenzivno izlaže

O fotografima

Senzorna Mapa Grada136

skupno i samostalno, dobiva nagrade za svoj rad i otvara dugogodišnji arhiv fotobilješki kao poetički, jezični problem, tematski vezan uz prostor i memoriju krajolika. Melankolična, nostalgična i po mnogo čemu usamljenička šetnja Primorjem postala je Kopasu ‘lovište’ utisaka i kompenzacija za otuđenu, dehumaniziranu stvarnost. Apostrofirajući nesavršenu narav kadra i tehničku nesavršenost bilješke, Kopas nudi svoju fotografiju ne kao izvedbeni nemar, već kao ruganje renesansnom idolopoklonstvu iluzije. Iluzija nema, stvarni svijet ponaša se kao sjećanje. A dalje…autorski koncept naslijedit će javna recepcija i to je točka u kojoj se autor distancira, prepuštajući se usudu izloženosti.

Mandati trenutkaDražena Šokčevića

Dražen Šokčević (Rijeka, 1966) radio je kao fotoreporter u dnevnim listovima La voce del popolo, Novi list i Jutarnji list do 1998, a od 2000. godine zaposlen je u HNK-u Ivana pl. Zajca kao kazališni fotograf. Sudjelovao je na tridesetak samostalnih i skupnih izložaba. Njegove poetične fotografije upućuju na dvostruku recepciju, s jedne strane prikazujući intimistički sadržaj fotografiranog prizora (pogled iznutra), a s druge osjećaj i stav onoga koji fotografira (pogled izvana). Nagnuće da se komunicira s odrazom narav je njegova opusa, bez obzira na temu. Afirmacija besprizornosti, svijet iznevjerenih očekivanja, atmosfere grada, taloženje života na ljudskim licima i fasadama kuća. Jedan među najzačudnijim promašajima u povijesti besprizornih, stihijski i rutinski je oduzeto pravo na obični ljudski život. Ostaje nakon toga neobični ljudski život beskućnika i portret koji bi mogli čitati svi. More, prizori pred-građa, djeca što se igraju, krovovi, neba, mutne magle rubnih šetnji, lica beskućnika…sve postaje obala na koju se na-nosi život porubljen svojim mandatom prava na postojanje. Aludira se i na savjest izbjegnuta pogleda. Djeca su na njegovim fotografijama okupljena u gomilicama igre. Diskretan u svojim nastupima i gotovo suzdržan u komentarima, Šokčević se ponaša kao kroničar.

LITERATURA

139

Arhitektura historicizma u Rijeci, 1845–1900. Arhitektura i urbanizam, katalog izložbe. (2002) Moderna galerija Rijeka – Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka.

Arhitektura secesije u Rijeci – Arhitektura i urbanizam početka 20. stoljeća: 1900–1925, katalog izložbe. (2007, 2. izdanje) Moderna galerija Rijeka, Rijeka.

Barthes, R. (2009, izvornik 1966) Kritika i istina. Zagreb: Algoritam.

Berger, S. A. (1978) The City – urban communities and their problems. USA

Blečić, M. (2001) Prilog poznavanju antičke Tarsatike. U: VAMZ, ser. 3, br. 34, str. 65–122.

Borev, Y. (1985) Aesthetics. Moscow: Progress

Cowan, A i J. Steward (2007) The City and the Senses (Urban Culture since 1500). Ashgate Publishing.... Introduction, str. 1–22

Damasio, A. (1999) The Feeling of What Happens: Body and Emotion in the Making of Consciousness. San Diego – New York – London: Harcourt

Dugandžija, M. i Jindra, J. (2012) Nevidljiva vojska vrhunske. Riječki leksikografi ujedinjeni na Facebooku. U: Globus, 10. travnja, str. 62–3.

Forgas, J. P. (2001) Feeling and Thinking: The Role of Affect in Social Cognition, Cambridge University Press – Paris: Editions de la Maison des Sceinces de l’Homme

Gadamer, H. G. (2003) Ogledi o filozofiji umjetnosti. Zagreb: AGM

Haugeland, J. (1998) Mind embodied and embedded. U: Haugeland. J. (ur.)Having Thought. Cambridge, MA: Harvard University Press, str. 207–237.

Howes, D. (2003) Sensual Relations. Engaging the Senses in Culture and Social Theory. Ann Arbor; The University of Michigan Press

Howes, D. (ur.) (2005) Empire of the Senses. The Sensual Culture Reader. Oxford – New York: Berg.

Iacobini, M. (2008) Mirroring People. The New Science of How We Connect with Others. New York: Farrar, Straus and Giroux.

Jackson, M. (1983) Thinking through the Body; An Essay on Understanding Metaphor. Social Analysis 14, str. 127–148.

Lipovac, N. (2008) Prepoznavanje znakova u kulturnom krajoliku. http://bib.irb.hr/datoteka/438566.BUDVA-2008-final_text-04.pdf.

Magaš, O. (1993) Zona Kazalište-Tržnica – prilog verifikaciji urbanog identiteta Rijeke. U: Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije, zbornik radova. Rijeka, str. 287–303.

Literatura


Marcuse, P. i R. van Kempen (ur.) (2002) Of States and Cities: Partition of Urban Space. Oxford University Press: USA.

Maroević, I. (2004) Određivanje središta i ne-središta. U: Rad IPU, br. 28, str. 378–391.

Maroević, I. (1988–1989) Povijesni grad kao dokument. U: Radovi IPU, br. 12–13, str. 191–198.

Matejčić, R. (1989) Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.

Merleau-Ponty, M. (2002) The Phenomenology of Perception. London and New York: Routledge.

Moderna arhitektura Rijeke – Arhitektura i urbanizam međuratne Rijeke 1918 –1945, katalog izložbe. (2006, 2. izdanje). Moderna galerija Rijeka.

Morris, W. (1883) Art Under Plutocracy. http://www.marxists.org/archive/morris/works/1883/pluto.htm.

Noë, A. (2004) Action in Perception. Cambridge, MA: The MIT Press.

Pasinović, A. (2001) Izazov mišljenju o prostornom jedinstvu. Priredila Sandra Križić Roban. Zagreb.

Pegan, S. i S. Gašparović (2010) Čimbenici oblikovanja gradnje u prostornim i urbanističkim planovima. U: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, vol. 18, br. 2 (40), str. 374–383.

Pogačnik, M. (1996) Trsat je središte Rijeke. U: Šegota Lah, N. (ur.) Autogram. DPU Istre, Rijeke i Hrvatskog primorja & Adamić: Rijeka, str 348.

Premerl, T. (1993) Dvije etičke koncepcije. Razlike u međuratnoj arhitekturi Sušaka i Rijeke. U: Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europ-ske tradicije, zbornik radova. Rijeka, str. 311–315.

Prinz, W. (2008) Mirror Games. U: Enacting Intersubjectivity: A Cognitive and So-cial Perspective on the Study of Interactions (ur. F. Morganti, A. Carassa, G. Riva). IOS Press: Amsterdam, str. 165–174.

Prown, J.D. (1982) Mind in Matter – An Introduction to Material Culture Theory and Method. U: Wintherthur Portfolio, br.17. sv.1. http://www.jstor.org/stable/1180761

Rogić, I.– Lamza-Posavec, V. – Klemenčić, M. – Kovačević Pašalić, R. (1996) Rijeka: baština za budućnost. Rijeka: Grad Rijeka.

Sobol, J., Gentile, J. S., & Sunwolf (2008) Pripovijedanje, jastvo i društvo. Zarez

Spadoni, V. (2011) Stara volta. U: Tarsatika, XI/24, str. 12.

Swirski, P. (2007) Of Literature and Knowledge. Explorations in narrative thought experiments, evolution and game theory. Routledge.

Šuvaković, M. (2005) Pojmovnik suvremene umjetnosti. Zagreb, Ghent: Horetzky, Vlees & Beton.

141

Tuan, Y. F. (1997) Space and place: the perspective of experience. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Uzelac, S. B. (2008) Vizualni tekst. Studije iz teorije umjetnosti. Zagreb: Centar za vizualne studije.

INTERNETSKI IZVORI

http://www.facebook.com/groups/254502667896499/

http://www.mojadelta.com/

http://www.mojarijeka.hr/

http://www.novilist.hr/

http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Pogled-na-buduci-vrtni-grad-na-Rujevici

http://www.uniri.hr/files/kampus_trsat/zanimljivosti/SVEUCILISNI%20KAM-PUS%20U%20RIJECI.pdf

CITIRANO U FOTOTEKSTOVIMA

Finci, P. (2011) Osobno kao tekst. Zagreb: Antibarbarus, str. 194.

Čabrajec, M. (2001) Knjige ispunjene samim sobom: Stendhal (Henri Beyle). U: Mozaik. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, str. 63.

Matvejević, P. (2007 [1987]) Mediteranski brevijar. Zagreb: VBZ.

Houellebecq, M. (2011 [2010]) Karta i teritorij (prijevod M. Bašić) Zagreb: Litteris VBZ.

Pessoa, F. (2001 [1998]) Knjiga nemira. Zagreb: Konzor.

Literatura

Elektroničko izdanje dostupno u repozitoriju Sveučilišne knjižnice Rijeka

Zahvaljujemo Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na novčanoj potpori.

Iz recenzija:

Tri pisca promatraju svoj Grad, interdis-ciplinarno se dopunjujući, s jezičnoga stajališta kao i onoga povijesti umjet-nosti te teorije vizualnih umjetnosti, propitujući fenomene njegove ubikacije, specifičnoga graditeljskog razvitka, stanja današnjega urbanog prostora i jezičnih identiteta koji ga prožimaju. Posve na tragu njihovih studija i sug-lasno, prate ih slike Grada trojice vrsnih riječkih fotografa. Ponuđena nam je neuobičajeno realistična slika, bez ide-alizacije, iskrena, koja izmiče monograf-skim standardima, a u korist i po mjeri osobnog iskustva Grada.

dr. sc. Marijan Bradanović

Ako su danas već čuvene studije Kako čitati grad (Radmila Matejčić: 1988) i Ri-jeka: baština za budućnost (Ivan Rogić et al: 1996) pokazale da Rijeka ima zaboravljenu povijest, i da joj sadašnjost nezadrživo klizi iz ruku, tada Senzorna mapa grada ima priliku pokazati da Rijeka ima zaboravljenu budućnost. Stoga Senzorna mapa grada postavlja pitanje može li ‘Netko’ prisvojiti pravo na zastupanje, predstavljanje i oblikovanje ‘identiteta’ grada?

dr. sc. Aleksandar Mijatović

90 kn

Facultas

senzorna mapa grada

Documents