UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTETBOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Dnevnik čitanja

Ernest Hemigvej

Profesor: Student:

Dr.sc Azra Verlašević Selma Trumić

I UVOD

Nije lako izvući (jezgrovit) zaključak o bogatstvu svjetske književnosti u ovom

razdoblju. U obilju plodova književnog stvaranja zamjetnije se uključuju u 20. stoljeću i

oni dijelovi Svijeta koji su u povijesti književnosti manje bili zamjećivani ili zastupljeni.

Preblizu smo ovom razdoblju da bismo već imali potpuno sigurne oslonce u prosudbama

književne kritike ili u povijesti književnosti. Opterećen je svaki zaključivač svojim

motrištem, prostorom iz kojeg prosuđuje o svjetskoj književnosti.

Usmjerujemo se na izdvajanje već isticanih književnih odrednica i imena

književnika koji reprezentiraju ovo razdoblje, ponajprije prema antologijskim izborima i

čitateljskoj pozornosti.

Ovo je razdoblje kratko i teško ga je izdvojiti iz cjeline 20. stoljeća u kojem je

svjetska književnost u znaku ili pod utjecajem modernističkih pokreta začetih na početku

stoljeća. Očituje se kao raskid s tradicijom književnosti koja je stvarana prije 20. stoljeća.

U ovom stoljeću je i obilje tradicionalne književnosti, ali nas zanima novo i bitno u

određenju književnosti 20. stoljeća.

Središnja događanja u 20. stoljeću u svijetu uokviruju ovo razdoblje: desetak

godina prije Drugoga svjetskog rata, tijek rata i dio poraća. Postoji i drugi okvir:

naglašena svenazočna tjeskoba i zabrinutost za sudbinu čovjeka i svijeta. Svijet je bio

odahnuo od strahota Prvoga svjetskog rata, a došao je Drugi. Ostala su stara pitanja.

Tradicionalno se kaže za pisce (umjetnike) da ih najbolje osjećaju, ali su daleko od

odgovora.

U ovom razdoblju neki važni pisci 20. stoljeća nisu objavili svoja najbolja djela.

Učinili su to prije ili poslije. Nastojimo ih, ipak, uključiti u ovo jezgrovito predstavljanje.

U međuratnom vremenu iskazivana je velika pozornost pripovjednoj prozi.

Čitateljske želje su utjecale na povećano stvaranje proznih djela. Novela i roman (u

nastavcima) objavljivani su i u novinskom tisku. Roman je postao najčitanija književna

vrsta. Porasli ugled roman ne duguje samo promjeni tematike, nego i promjeni tehnike

pripovijedanja. Moderni se roman suprotstavlja tradiciji i područje je neobičnih

eksperimentiranja. Govori se o romanu struje svijesti, romanu-eseju, fabularnom romanu

bez motivacije postupaka likova i uzrokovanosti zbivanja itd. Roman se približuje eseju.

2

Služe se romanopisci iskustvima u stvaranju pjesničkih i dramskih djela te se u romanu

susreću tipični elementi poezije i proze. Nalaze se i elementi novinskih vrsta, posebice

reportaže.

Avangardni romanopisci odbacuju razvijanje fabule, a pozornost se posvećuje

subjektivnoj svijesti. Psihološka stanja ili podsvijest očituju se u unutarnjim monolozima.

Pripovjedač je nerijetko u ulozi izvjestitelja i komentatora. Izlaže se određena filozofija,

lirski izričaj te izravne sugestije, savjeti i sl. Nedostatak motivacije utječe na

neodređenost likova. Pojavljuju se "neknjiževni" tekstovi u romanu. Zastupljena je i

filmska tehnika. Teoretičari književnosti došli su do zaključka da naziv pripovijedanje

nije dostatno prikladan izraz za imenovanje književnih pojava u modernom romanu i

noveli. Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje.

Marcel Proust (1871 -1922.) imao je velik broj oponašatelja, ali i onih kojima je

dao istinski poticaj u razvoju njihovih stvaralačkih mogućnosti. Virginia Woolf (1882 -

1941.) koja je pisala o načelima stvaranja modernog romana, nakon nekoliko romana

"struje svijesti" objavila je i roman Valovi, 1931. s lirskim monologom nekoliko brače i

sestara, i Između činova, 1941.

James Joyce (1882 - 1941.), najučinkovitiji izumitelj nove tehnike književne

proze u romanu Uliks (1922.), posljednji je svoj roman naslovio Finneganovo bdjenje

(1939.). Zanimljiva je knjiga s višeznačnim jezikom, bez pravopisnih i gramatičkih

pravila, uz mnoštvo povijesnih asocijacija. Nije postigla uspjeh kao roman Uliks.

Tri su još engleska književnika izazivala pozornost u ovom razdoblju: George

Bernard Shaw (1856 -1950.), Aldous Huxley (1894 -1963.), pisac satirično-filozofskih

romana, te Graham Greene (1904. -1991.), romanopisac kršćanskog nadahnuća,

zabavljen raščlambom dobra i zla.

Američka proza je u ovom razdoblju izvanredno plodonosna. Ernest Hemingway

(1898 - 1961.), romanopisac "propalog naraštaja", objavio je romane Zbogom, oružje

(1929.), Kome zvono zvoni (1940.) i Starac i more (1952.).

3

II ERNEST HEMIGVEJ1

Američki novelist i pisac kratkih priča. Rođen je u North Oak Park Avenue 439 u

kući koju je sagradio njegov djed udovac Ernest Hall. Hemingway je bio drugo od šestero

djece dr Clarenca i Grace Hall. Imao je četiri sestre i jednog brata. Ime je dobio po svom

djedu s majčine strane Ernestu Hallu i ujaku Milleru Hallu. Oak Park Avenue bilo je

pretežno protestantsko naselje u kojem je živjela viša srednja klasa. Kasnije će

Hemingway opisati svoj rodni grad kao grad širokih travanjaka i uskih pogleda na svijet.

Iako samo deset milja udaljen od velikog grada Oak Park je bio u biti konzervativan grad

koji se pokušavao izolirati od liberalnog Chichaga. Sukladno tome Hemingway je

odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada - strog religijski odgoj i naporan

1 www.google.ba/ernest hemigway/

4

rad. S ocem je često išao u ribolov na jezero Micihigan te u lov u šume koje okružuju

spomenuto jezero. Hemingwayevi su imali i ljetnikovac zvan Windemere na jezeru

Walloon u sjevernom Michiganu. U periodu kada nije bilo škole Hemingway je tamo

redovito provodio praznike. Dok nije boravio u lovu majka ga je poučavala glazbi.

Gospođa Grace bila je talentirana pjevačica koja je imala namjeru posvetiti se karijeri, ali

nakon udaje rađe se posvetila mužu i djeci. Na majčinu žalost mali Ernest nije imao

smisla za glazbu.

Osnovnu i srednju školu završio je u Oak Parku. U srednjoj je školi uživao raditi u

srednjoškolskim novinama Trapeze za koje je napisao svoje prve članke s obaveznom

dozom humora. Srednju školu završava 1917. i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su

njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao reporter u listu Kansas City Star. Posao mu je

osigurao njegov stric Tyler koji je bio dobar prijatelj s jednim od urednika lista. Nakon

što je napunio 18 godina pokušao je stupiti u vojsku. Međutim nije primljen zbog

problema s vidom - slabije je vidio na lijevo oko (što je vjerovatno naslijedio od majke

koja je imala isti problem). No, nakon što je čuo da Crveni križ traži dobrovoljce koji žele

biti vozači ambulantnih vozila odmah se prijavio. U prosincu 1917. Crveni križ ga je

primio, a svoje radno mjesto je napustio već u travnju 1918. godine. U Euvropu je stigao

u svibnju 1918., a 8. srpnja iste godine ranila ga je austrijska granata koja je pala

nedaleko njega u trenutku kada je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete.

Eksplozija je onesvijetila Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je

raznijela noge. Što se kasnije desilo teško je s velikom točnošću reći. U pismu

Hemingwayevu ocu Ted Brumback, jedan od vozača ambulatnih vozila, napisao je da je

Hemingway unatoč 200 šrapnela koji su mu se zabili u noge našao snage da drugog

ranjenog vojnika ponese na leđima do prvog mjesta gdje mu je mogla biti pružena

pomoć. Prije nego što je stigao do cilja u noge ga je pogodilo nekoliko mitraljeskih

metaka.

Iz Italije se vraća u rodni Oak Park u siječnju 1919. godine. Odmah po dolasku

roditelji su ga počeli propitivati o tome što misli raditi u budućnosti. Prvenstveno su ga

silili da se dalje školuje, no Hemingway nije mario za to. Uskoro je dobio 1000 USD od

osiguranja što mu je omogućilo da narednih godinu dana ne mora ništa raditi. Za to

vrijeme živio je u roditeljskoj kući, a vrijeme je provodio u knjižnici. Nakon nekog

5

vremena Hemingway se preselio u Chichago, u jesen 1920., i počeo pisati za list Toronto

Star Weekly. U Chichagu je živio u prijateljevom stanu. Tu će upoznati gospođicu Hadley

Richardson i ubrzo će se zaljubiti u nju. Vjenčati će se u rujnu 1921. godine. Iste godine

Hemingway je pristao pisati za Toronto Star Weekly kao europski dopisnik. Hemingway i

njegova mladenka stoga su se preselili u Parizi iste godine 22. prosinca i nekoliko tjedana

nakon toga smjestili se u svoj prvi stan u Ulici kardinala Lemoinea na kućnom broju 74.

Bio je to mizeran stan u kojem nije bilo tekuće vode i kupatila. Iako mu je plaća bila

3000 USD Hemingwevi se nisu odmah uselili u bolji stan. Nešto kasnije ipak su se

preselili u ulicu Descartes na kućni broj 39. Zahvaljujući pismu preporuke Sherwooda

Andersona Hemingway je u Parizu upoznao neke poznate pisce i umjetnike i s njime

ubrzo sklopio prijateljstva. Među njima su bili - Ezra Pound, Gertrude Stein, Sylvia

Beach, James Joyce, Max Eastman, Lincoln Steffens i Wyndahm Lews. Pored toga

upoznao se i sa Picassom. Hemingwayevo izvještavanje u prvoj godini svog boravka u

Parizu bilo je vrlo obilato. Izvještavao je sa Ženevske konferencije u travnju 1922.

godine, o Grčko-turskom ratu u listopadu, konferenciji u Luasannei i postratnoj

konferenciji u dolini Ruhr početkom 1923. godine. U vrijeme kada je Hemingway počeo

bivati "netko i nešto" u svijetu novinskih reportera i pisaca njegova supruga je ostala u

drugom stanju. Godine 1923. bračni par se vratio u Sjedinjene Države, gdje su bolnice

bile kvalitetnije. I dalje je nastavio pisati za Toronto Daily Star. Desetog listopada

(1923.) rodio se John Hadley Nicanor Hemingway, a u siječnju 1924. godine obitelj se

brodom vraća u Pariz.

U prosincu 1927. Hemingway se razveo od svoje prve supruge i oženio s Pauline

Pfeiffer, povremenom reporterkom listova Vanity Fair i Vogue. Zajedno su napustili

Pariz i odselili se u Key West na Floridi kako bi započeli novi život. Tamo će živjeti

skoro 12 godina. Iste godine Hemingwayev otac izvršio je samoubojstvo (pucao si je u

glavu) što je bila posljedica sve vidnije očeve mentalne nesposobnosti. Hemingway je

smjesta otputovao u Oak Park kako bi organizirao očevu sahranu. Naredne godine

(1928.) , 28. lipnja, Pauline je rodila sina Patricka.Godinu dana kasnije (1929.) u siječnju

Hemingway dovršava djelo Zbogom oružje, a objavljuje ga 27. rujna iste godine. Dvij

godine (1931.) kasnije Pauline rađa još jednog sina - Gregorya. Bilo je to njihovo drugo

dijete i posljednje Hemingwayevo. U ljeto 1933. Hemingway s prijateljem Charlesom

6

Thompsonom putuje po Africi. Još otkako je čitao Roosveltove zapise o tome kako je kao

dječak lovio u Africi Hemingway je želio iskusiti svoje lovačke sposobnosti protiv

najvećih i najopasnijih životinja na zemlji. Sa 25.000 USD posuđenih od Paulineovog

strica Gusa (istog onog koji im je pomogao kupiti kuću u Key Westu) Hemingway je

proveo tri mjeseca na afričkom kontinentu skupljajući materijale za pisanje svog novog

djela.

U ožujku 1937. godine Hemingway je putovao u Španjolsku kako bi izvještavao,

za North American Newspaper Alliance, o građanskom ratu koji je tamo buktio.

Građanski rat doveo je do sukoba u Hemingwayevu domu. Naime, Hemingway tada

susreće mladu spisateljicu Marthu Gellhorn (upoznali su se u Key Westu u Sloppy Joe

baru) s kojom je održavao ljubavnu vezu skoro četiri godine prije nego što se razveo od

Pauline. Osim toga, Pauline se svrstala na stranu fašističkog režima Franca jer je

zastupala izrazita prokatolička stajališta. Istovremeno Hemingway je podržavao

komunističke lojaliste koji su podržavali demokratski izbaranu vladu. Nakon što se

vjenčao s Marthom preselio se na Kubu u veliku kuću nedaleko Havane. Kuću su nazvali

Finca Vigia, a Hemingway ju je ukrasio svojim trofejima s afričkog safarija. Godine

1940. objavio je svoju knjigu Kome zvono zvoni koja je pobrala sve najbolje kritike

(postigla je također i velik komercijalni uspjeh - samo u prvih šest mjeseci knjiga se

prodala u više od 500.000 primjeraka) te je stoga odlučeno da Hemingwayu bude

dodjeljenja Pulitzerova nagrada. No, konzervativni predsjednik sveučilišta Columbia

uskoro objavljuje kako te godine neće biti dodjeljenja Pulitzerova nagrada. U proljeće

1944. Hemingway je odlučio otići u Europu kako bi izvještavao s ratišta. Stoga se uputio

u London. Ali uskoro je doživo automobilsku nezgodu u kojoj je "zaradio" preko 50

šavova. U bolnici ga je posjetila Martha koja je verbalno umanjivala njegove ozljede i

tvrdila kako je za nezgodu kriv on zbog vožnje u pijanom stanju. Bio je to kraj njihovog

braka. No, Hemingway je već u rezervi imao drugu damu imenom Mary.

U kolovozu 1944. Hemingway ulazi u Pariz, navodno među prvima. No, ono što

je sigurno jeste da je Hemingway "oslobodio" svoj omiljeni bar u hotelu Ritz i proveo

nekoliko narednih tjedana pijući i slaveći svoj povratak u grad koji mu je u mladosti

znači jako mnogo. Jedno vrijeme, u doba 2. svjetskog rata, proveo je i na kineskoj fronti.

Jedno vrijeme bio je službeni reporter Prve armije Vojske Sjedinjenih Država. Tada, iako

7

nije bio vojnik, sudjelovao je u nekoliko bitaka. U Sjedinjene Države vratio se u ožujku

1946. godine. Dosta kasnije, 28. listopada 1954., Hemingwayu je dodijeljena Nobelova

nagrada za književnost. Ali nije mogao prisustvovati ceremoniji u Švedskoj. Umjesto

toga napisao je govor koji je pročitao John Cabot, američki ambasador u Švedskoj.

Naime, u siječnu te godine Hemingway i Mary letjeli su u maloj Cessni iznad Afrike.

Pilot Roy u zraku je pokušao izbjeći jato ptica ali je zakačio za telefonsku žicu.

Hemingway i pilot nisu imali teže ozljede, a Mary je slomila nekoliko rebara. Potom su

se vratili i uzletili s novim avionom i novim pilotom - Reginaldom Cartwrightom. Leteći

iznad Ugande opet su doživjeli nesreću - avion se zapalio. Mary i Reginald uspjeli su se

izvući iz aviona. No, Hemingway je otvorio izlaz iz aviona udarajući glavom u vrata.

Pritom je zaradio ozbilje ozljede (fraktura lubanje, dva diska kičme su slomljena, desna

ruka i rame su iskočili, lice mu je nagorilo u požar, oštećen mu je sluh i vid itd.). U srpnju

1960. Hemingway i Mary napuštaju Kubu i naseljavaju se u mjestu Ketchum u Idahu.

Uskoro su Hemingwaya počele opsjedati ideje o samoubojstvu. Hemingway je krenuo na

terapiju ali se kao posljedica terapije javilo gubljenje pamćenja. Prvu polovicu 1961.

proveo je u razdobljima depresije i paranoje. Dana 2. srpnja 1961. ustao je veoma rano,

otišao u podrum kako bi iz ormara izvadio pušku. Potom se popeo stepenicama i smjestio

se pored ulaznih vrata gdje si je pucao u glavu.

8

Hemingwayeva djela i život imali su značajan utjecaj na američke pisce njegovog

vremena. Velik dio njegovih djela klasici su američke literature, a neka su i ekranizirana.

Hemingway je svoja djela pisao prema vlastitim iskustvima koja je imao kao ribar, lovac

i zaljubljenik u borbe bikova. Njegove pustolovine koje je doživljavao dovodile su ga

nekoliko puta u bliske susrete sa smrću: u španjolskom građanskom ratu kada su u

njegovoj sobi eksplodirala bomba; u 2. svjetskom ratu ratu kada ga je udario taksi i 1954.

(već spomenuto) kada se dva puta avionom srušio u Africi. U ranim radovima opisuje

dva tipa ljudi: jedan koji čine osobe koje se bore za moralne vrijednosti u koje vjeruju i

koji se s ciničkim nepoštovanjem odnose prema svemu osim vlastitih emocionalnih

potreba. Drugi tip ljudi čine jednostavni karakteri i primitivne emocije, kao što su lovci

na nagrade i borci s bikovima. Njegovi najraniji radovi uključuju zbirku kratkih priča

Three Stories and Ten Poems (Tri priče i deset pjesama, 1923.) i roman The Torrents of

Spring, u kojem opisuje svoje dječaštvo u šumama Michigana. Njegovo prvo veće djelo

je In Our Time. Novela koja je od Hemingwaya načinila pisca s reputacijom jeste The

Sun Also Rises iz 1926. u kojoj opisuje grupu moralno neodgovornih američkih i

britanskih boema i bogataša koji žive u Francuskoj i Španjolskoj, a pripadnici su tzv.

izgubljen generacije u periodu nakon 1. svjetskog rata. Hemingwayevo djelo od velikog

značenja je A Farewell to Arms (Zbogom oružje) iz 1929. u kojem priča o ljubavi

američkog vojnika koji je vozač ambulantnih kola i britanske medicinske sestre. Nakon

ove djela uslijedila su još dva realistična djela: Death in Afternoon (1932.) i Green Hills

of Africa (1935.).

Sve do kasnih 1930.-ih Hemingway u svojim djelima koristi bespomoćne i

poražene likove, od tada sve izraženije bavi se socijalnim problemima. U djelima To

Have and Have Not (1937.), The Fifth Column i First Forty-nine Stories (1938.) strogo

osuđuje ekonomsku i političku nepravdu. U djelu For Whom the Bell Tolls (Kome zvono

zvoni) iz 1940., a čija se radnja odvija u doba španjolskog građanskog rata, govori o tome

kako gubitak slobode bilo gdje u svijetu jeste upozorenje da je tada slobodna ugrožena u

cijelom svijetu. Godine 1952. objavio je djelo The Old Man and the Sea (Starac i more),

za koje je 1953. dobio Pulitzerovu nagradu. Oko 3000 njegovih rukopisa ostalo je

neobjavljeno.

9

III STARAC I MORE

Ovom prozom je Hemingvej ispisao pjesmu jednoj svojoj velikoj ljubavi-

ribolovu, svojim prijateljima ribarima i dobrom djelu svoga života koji je proveden na

morskim pučinama. Starac i more je proza modernog prosedea, moderne pripovjedne

tehnike i modernog značenja umjetničkih slika i likova: iza priče o siromašnom ribaru

Santijagu i njegovom podvigu, krije se lepeza simboličnih značenja koja priči daju

univerzalni smisao i trajanje.

Ako se posmatra sa kvantitativnog stanovišta, ovo je kratka proza, manja je od

stotinjak stranica. Po tome je ovo duža novela kao što postoje i duže pripovijetke. Dakle,

Starac i more ima sve osobine novele: nema složenih radnji; priča je mirna, bez zapleta;

težište nije na spoljašnjim zbivanjima, nego na unutrašnjim stanjima starog ribara - malo

je narativnih segmenata, malo je opisa, prevladavaju direktni unutrašnji monolog i  opis

psihološkog stanja. Dijalog u središnjem djelu novele i nije pravi dijalog jer su dijaloške

replike Santijagove suprostavljene njegovim unutrašnjim monolozima (ono o čemu se

misli) - to je razgovor sa samim sobom. Sve nabrojene osobenosti odvajaju ovu novelu

od pripovijetke sa zanimljivom i razvijenom radnjom, sa više likova ,dosta dijaloških i

deskriptivnih segmenata .Ali  navedene osobenosti važe i za psihološki roman , za mali

psihološki roman koji se češće naziva poetski ili lirski roman. Bilo kako da odredimo ovu

Hemingvejevu prozu, ona ostaje nepromjenljiva: niti dobija, niti gubi. Prema tome,

žanrovsko pitanje uopšte nije suštinsko pitanje. Suštinsko pitanje je umjetnička vrijednost

ovoga djela. A ona je neosporna: to je snažna umjetnička proza modernog prosedea,

tanane psihološke analize, jednostavnog izraza, značenjskog bogatstva.

Starac i more ima jednostavnu strukturu. To je jedinstvena priča koja nije

raščlanjena na manje strukturne jedinice-poglavlja. Priča svojim djelom opisuje jedan

događaj: starčevu borbu sa velikom ribom i ajkulama. Nema nikakvih sporednih događaja

ni  fabularnih tokova. Dominiraju unutrašnji monolog ribara Santijaga i naspram njega

glasne ribareve replike čime se stvara privid dijaloga. Radnja je dinamična: u svakom

trenutku se nešto događa.  U ovoj jednostavnoj priči jasno se razaznaju tri sadržinska

segmente.

10

1. Uvodni segment: o starom ribaru Santijagu: ribar i dječak Manolino –

razgovor o ribarenju dok idu ka starčevoj kolibi; opis kolibe; o sportu; večera;

noć; dječak ispraća Santjaga  koji isplovljuje na more.

On je bio starac koji je sam samcat u svom

čunu ribario u vodama Golfske struje, ali

ni posle osamdeset i četiri dana nije ulovio

ni jednu ribu.

(...)

- Srećno, starče .

- Srećno - reče starac.

2. Glavni dio novele: Santijago izlazi na pučinu u osamdeset petom danu

neuspješnog ribolova; njegov san je velika riba; uspeo je da se velika riba  uhvati

na udicu; strpljiva ali iscrpljujuća borba sa ribom; starac je pobijedio: riba je

privezana za barku; kreće ka obali; počinju napadi ajkula; starac ubija nekoliko

ajkula - ostaje bez harpuna i noža, brani ribu od ajkula slomljenim veslom; navala

ajkula je nezadrživa: ostao je samo kostur i glava ribe - " Znao je da je ovoga puta

bitku konačno i nepovratno izgubio"; posle iscrpljujuće borbe koja je trajala tri

dana i dvije noći, vraća se u pristanište.

Uglavio je konope vesala u rašlje i

nagnuvši se naprijed  da bi  porinuo lopate

vesala u vodi, krenuo je da izađe iz luke

utonule u mrak.

(...)

- Ništa - reče on glasno .- Izašao sam suviše

daleko na pučinu.

11

3. Završni segment: Santjago je uplovio u malo pristanište, privezao čamac,

savio i vezao jedro, stavio jarbol na rame i krenuo svojoj kolibi; nikog nije bilo da

mu pomogne; "Tada je tek osjetio koliko je duboko bio umoran" ; starac je

zaspao; izjutra ga posećuje dječak: pogođen je starčevim izmučenim izgledom,

rukama punim rana, izgubljenim ulovom - neprekidno je plakao; kostur ribe

izaziva čuđenje; starac je opet zaspao i sanjao lavove.

Kad je uplovio u malo pristanište, svjetla na

Terasi bila su ugašena, i on je znao da su

već svi polijegali.

(...)

Gore iznad druma ,u svojoj kolibi, starac je

opet zaspao. Još uvijek je spavao licem

okrenutim postelji, a dječak je sjedio kraj

njega i gledao ga . Starac je sanjao lavove.

Hemingway je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”.Ljudi

se očajnički bore za svoju sreću, muče se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti

potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove, dolaze

mračne sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže

starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek značila isto što i

život, ni ovdje ne vidi izlaz u pokoravanju i beznađu. Njegov starac Santijago se prvo

bori da ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom

bacio na morske pse koji su mu ju hitjeli oteti. Međutim, kada postaje svjestan da je

poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema zajedno s dječakom na nove borbe.

Poslije poraza starac govori sebi: “Čovjek nije stvoren da bude pobijeđen. Čovjeka mogu

uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.

12

Starac Santijago2, siromašan, ali bogat iskustvom već danima nije uspio uloviti

ribu. Dječak koji povremeno s njim odlazi u ribolov i uči od njega tajne lova, pomaže

mu, donosi mu hranu i razgovara s njim. Osamdeset i peti dan, starac se ponovo uputi na

more s osjećajem da će ovog puta imati sreće. Odlazi daleko na pučinu, spusti mamce i

polako zaplovi. U podne prvog dana zagrizla je velika riba i počela vući čamac. Započela

je borba između starca i ribe. Treći dan je riba konačno izronila izmorena. Uspio ju je

privući čamcu i probosti harpunom. Privezao ju je za čamac i krenuo na dug put natrag u

selo. Riba je bila ogromna, duža od čamca. Međutim, privučeni krvlju, pojavili su se

morski psi. Prvog je starac savladao harpunom, ali ubijeni morski pas odvukao je

njegovo oružje u dubinu. Starac je zavezao nož za veslo i nastavio borbu sa psinama. Kad

je ostao bez noža, udarao je pse veslom. Riba je bila toliko izgrižena da je nije htio

gledati. Boljelo ga je da nešto toliko lijepo uništavaju morski psi. Riba se nije mogla

braniti od njihovih zubi jer je bila mrtva zbog njega, i zato ju je on branio sve dok nije

slomio i posljednje oružje. U luku je stigao iza ponoći, a uz bok čamca ostali su vezani

ostaci ribe. Jedva se dovukao u kolibu. Ujutro ga je dječak našao kako spava. Zaplakao je

kad mu je vidio izranjene ruke. Znao je kakvu borbu je preživio starac prema veličini

ribe. Ribari u luci su također znali što se dogodilo na pučini i cijenili su starčev napor.

Tema: Odnos čovjeka i prirode, obilježen uzvišenom borbom, ali i međusobnim

poštovanjem.

Ideja: Nikad ne treba gubiti vjeru u samog sebe.

2 Starac Santijago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao mrlje kožnog tumora kojeg izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica, a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svjež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sjale vedro i nepobjedivo.

13

3.1 ANALIZA GLAVNOG LIKA:

Starac

Bogat duhom (str. 19.) “Sve je na njemu bilo staro osim očiju koje bijahu boje

mora, vesele i neporažene.”

Siromašan (str. 25.) “Košulja mu bila toliko puta krpljena da je nalikovala na

jedro, a zakrpe su izblijedjele od sunca tako da su bile

različitih nijansi.”

Uporan (str. 47.)

(str. 73.)

“Ribo - izusti potiho - ostat ću uz tebe dok sam živ.”

“Opet je pokušao i opet se dogodilo ono isto. Eto,

pomisli, pa osjeti kako gubi svijest još prije nego što je

započeo; pokušat ću još jedanput.”

Optimist (str. 48.) “Ribo – opet će starac – zbilja te volim i štujem, ali ću te

svakako dokrajčiti prije nego što sunce zađe. Nadajmo se

da će biti tako, pomisli.”

Odlučan (str. 56.) “Ipak ću je dokrajčiti – reče. – Koliko god bila velika i

prekrasna. To doduše nije pošteno, pomisli. Ali pokazat

ću joj što čovjek može učiniti i koliko može izdržati.”

Snažan (str. 63.) “Ali, stari, ti nisi još ni oka sklopio- reče naglas. – Prošlo

je pola dana i jedna noć i sad još jedan dan, a da nisi ni

oka sklopio. Moraš smisliti neki način da malo odrijemaš

ako riba bude i dalje vukla ovako mirno i ravnomjerno.”

U ovom dijelu dolaze do izražaja starčeve osobine kao što su:

Hrabrost:

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi ribe teške i preko pet

stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada

sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio,

14

veću od svih za koju je ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže

u orla.”3

Poštovanje prema protivniku:

“Ipak ću je ubiti - reče on. Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću joj što sve

jedan čovjek može učiniti i izdržati.” 4

Suosjećanje zbog ubijanja:

“Riba je također moj prijatelj - reče glasno. Takvu ribu nisam nikada vidio niti

čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas nitko ne prisiljava da ubijamo

zvijezde.” 5

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema što da jede, no odlučnost da je ubije ni za

časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Puno će ona ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li

svi oni dostojni da je pojedu? Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je

pojede, kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”6

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to. Nikad nisam vidio

veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je

ko će koga ubiti.” 7

Izdržljivost, ustrajnost:

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu

iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlica koji su mu igrali pred očima. To je bilo

razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i

nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.” 8

Pobožnost:

“Nisam pobožan - reče on. Ali, izgovorit ću deset „Očenaša“ i „Bogorodice

djevo“ samo da uhvatim ribu, a ako bude moja otići ću na poklonjenje Kobreanskoj

djevici.” 9

3 Citat: (str. 52)4 Citat: (str. 54.)5 Citat: (str. 60.)6Citat: (str. 61.)7 Citat: (str. 73)8 Citat: (str. 69.)9 Citat: (str. 53.)

15

3.2 PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJE STARCA SANTIAGA:

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za

svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao

protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i

veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro

ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“Bori se - reče on. Borit ću se dok ne umrem. Ali, sada u noći bez tračka svjetlosti, u

prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se da je već možda i mrtav. On

sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi

ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to

potvrdila.” 10

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio

si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je voliš,

nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”11

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad

očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo

zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to

ga je zabrinjavalo.” 12

3.3 SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA:

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog

izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

10 Citat: (str. 89.)11 Citat: (str. 82.)12 Citat: (str. 69.)

16

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao

zagasite mrlje kožnog tumora kojeg izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora.

Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani

ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih

ožiljaka nije bio svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba.

Na njemu je sve osim očiju izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i

nepobjedivo.” 13

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kraljevskih palmi zvane «guano», i u

njoj se nalazio krevet, stol, stolice kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo kuhati

na drvenom uglju. Na mrkom zidu od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana

visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.” 14

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima

doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je

drag dječak Manolin, a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za

dječaka Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek

biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim

čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad

namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro

bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava

poslije beskrajnih poraza.”15

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je sasvim

tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeći.”16

13 Citat: (str. 13.)14 Citat: (str. 18.)

15 Citat: (str. 13.)16 Citat: (str. 94.)

17

IV ZAKLJUČAK

“Ali čovjek nije stvoren za poraze - reče on. Čovjek može biti uništen, ali ne i

pobijeđen.”

Ova pripovijetka Ernesta Hemingwaya je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara,

o pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu. Također je uvjerljivo

prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose upečatljivosti priče. Okosnica je

čovjekova hrabrost i ustrojnost, i zato ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i ribe.

Taj dio nosi simboliku čitave pripovijetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost

borbe čovjeka za opstanak. Metaforičnost ove pripovijetke sadržana je u osnovnoj ideji.

Ribe i more su s jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom

vjerom, ustrojnošću i mudrošću. Santijago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti bez

izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna

njegova odvažnost i vjera u sebe i boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga

je i na životu. Simboličnost je u prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka,

ali čovjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom

čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

18

V LITERATURA

1. SVJETSKA KNJIŽEVNOST U II. RAZDOBLJU (1929. - 1952.); Vlado Pandžić

i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000

2. „Povijest svjetske književnosti“ – Milivoj Solar; Zagreb, 2003

3. Povijest svjetske književnosti u 8 knjiga, knjiga 6; grupa autora; uredio Viktor

Žmegač

4. Starac i more; Ernest Hemigvej; predgovor

5. Vedead Spahić, ČITANKA ZA 4 RAZRED GIMNAZIJE; Sarajevo; 2003

6. www.lektire.org

7. www.wikipedia.org

8. ANTOLOGIJA AMERIČKE NOVELE 20 STOLJEĆA

19

VI SADRŽAJ

UVOD ___________________________________________________________ 2

ERNEST HEMIGVEJ ______________________________________________ 4

STARAC I MORE ________________________________________________ 10

ZAKLJUČAK ___________________________________________________ 18

LITERATURA __________________________________________________ 19

SADRŽAJ ______________________________________________________ 20

20