seminarski rad - finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja
TRANSCRIPT
Univerzitet Educons
Fakultet poslovne ekonomije
Konsultativni centar Niš
SEMINARSKI RAD
Tema: FINANSIJSKI MENADŽMENT BAZIRAN NA ANALIZI
FINANSIJSKOG IZVEŠTAVANJA
Predmet: FINANSIJE
Predmetni profesor: Student:
Prof.dr Slobodan V.Vidaković______________
Broj indeksa: ___________
Niš, decembar 2011.
Seminarski rad iz predmeta Finansije
Sadržaj
Uvod: 2
1. Finansijsko izveštavanja kroz prizmu ciljnih veličina uspeha 3
2. Klasifikacija finansijskih racio brojeva prema Patrick Gaughan-u 4
3. Analiza profitabilnosti 7
4. Analiza obrta imovine 11
5. Analiza likvidnosti i solventnosti 12
6. Indikatori efikasnosti investiranja akcionara 15
7. Izračunavanje ukupnog izraza uspešnosti poslovanja – Zeta Score 16
Zaključak: 18
Literatura: 18
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 1
Seminarski rad iz predmeta Finansije
Uvod:
Zainteresovanost ekonomista i u teorijskom i u praktičnom smislu, oduvek je izazivala
analiza uspešnosti poslovanja trgovačkog društva. Mnogi pokušaji, u dosadašnjem periodu,
učinjeni su na pronalaženju jedinstvenog sintetičkog indikatora uspešnosti poslovanja, ali
uglavnom bez uspeha. Pomenuti izazov ostao je teorijski nesavladan.
Upravo iz navedenih razloga,većina ekonomista je pomoću empirijskih istraživanja
utvrđivala ključne indikatore uspešnosti poslovanja i njihov uticaj na ukupnu efektivnost
trgovačkog društva.I pored činjenice da su pronađena određena rešenja ne može se reći da je
na tom polju ostvaren veliki napredak. Zato se najčešće koristi analiza indikatora po pojedinim
područjima za koje se smatra da indiciraju na uspešnost poslovanja. U tom smislu koriste se:
podaci iz finansijskih izveštaja konkretnog preduzeća koje je predmet analize, zatim opšti
iskustveni podaci koji služe kao iskustvena mera i eksterni podaci iz drugih preduzeća srodne
grupacije, kojoj pripada i analizirano prduzeće.
Posebno je važna analiza odnosa između bilansnih pozicija u bilansu stanja i pozicija u
računu dobitaka i gubitaka. U prikazima primene postupka koristi se terminologija koja
odgovara onoj koja se koristi u Međunarodnim računovodstvenim standardima, koji su
službeno usvojeni i kod nas. Na našem području finansijske analize nisu usvojeni termini za
određene pojave, već se javljaju različiti nazivi za iste pojmove.
Strukturu analize odnosa bilansnih pozicija i odnos u računu dobitaka i gubitaka
sačinjava: analiza profitabilnosti, analiza obrta aktive (imovine), analiza solventnosti i
likvidnosti, analiza investicionog potencijala, izračunavanje ukupnog izraza uspešnosti (Zeta
Score) i analiza dodate vrednosti (Value Added Analysis).
1. Finansijsko izveštavanja kroz prizmu ciljnih veličina uspeha
Izvođenje vidljivih zaključaka od strane brojnih korisnika o finansijskim učincima
sastavljača analize finansijskih izveštaja, koja ima za cilj da poveća njihovu iskaznu moć, da
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 2
Seminarski rad iz predmeta Finansije
omogući tačniju procenu ciljnih veličina i prognozu njihovog daljeg razvoja, kao i da omogući
uspešno upravljanje rastom i razvojem preduzeća, osnova je za uspešno upravljanje biznisom.
Finansijsko izveštavanje se u poslovnoj praksi manifestuje kao funkcija i kao zadatak,
uz čvrstu povezanost oba aspekta. Likvidnost trgovca ili preduzeća je apostrofirana kao
primarni cilj finansijskog izveštavanja, u prvom razvojnom periodu kapitalizma, odnosno
održavanje sposobnosti plaćanja je bilo merilo i za ekonomski uspeh.
Do radikalne promene potrebe za finansijskim izveštavanjem došlo je u drugoj polovini
XIX veka. Korisnici su zahtevali da se primanja i izdavanja, kao mere veličine uspeha racialno
supstituišu adekvatnijim mernim veličinama. Izraz je nađen u drugom ekonomskom cilju
preduzeća i mernoj veličini rashoda, koji služi kao kompas i kao merilo realizacije cilja
preduzeća.
Polazeći od osnovne teze da veća rentabilinost povećava sigurnost i olakšava
likvidnost, ova merna veličina uspeha zadovoljava simultano potrebe vlasnika, ali i poverilaca
i kreditora. Sve do današnjeg dana, tako isto u praksi, istovremeno zahtevi za likvidnost i
rentabilnost postali su kamen temeljac finansijskog izveštavanja. Primarni zadaci su
utvrđivanje stanja i ocena međusobnog uticaja likvidnosti i rentabilnosti.
Pomenute informacije su neophodne za pripremanje budućih odluka rukovodstva, koje
su uvek motivisane zahtevom za realizaciju izmirenja odnosnih zahteva, a koji se manifestuju
kao zahtev maksimalne rentabilnosti uz nesmetano izmirenje svih dospelih obaveza.
U stručnoj literaturi prisutan je stav da su ciljne veličine likvidnosti i rentabilnosti
imanentne kratkoročnoj i srednjeročnoj perspektivi preduzeća, odnosno da je za dugoročni
opstanak preduzeća neophodno uključiti itreću ciljnu veličinu, kao što je uspeh uslov za
likvidnost, tako je potencijal uspeha, tj. zarađivanja uslov za rentabilnost, a time posredno i
likvidnost.
Zadatak finansijskog izveštavanja tumače navedene tri veličine: potencijal - uspeh,
uspeh – likvidnost. Analiza finansijskog izveštaja u navedenom trouglu treba da potvrdi
konstataciju, da li je menadžer preduzeća u prethodnim poslovnim periodima ostvario
merljivo korisnu vrednost, kao i da li će se takva vrednost ostvariti u perspektivi. Čitav niz
uporednih brojeva izveden iz različitih instrumenata kontrole i analize koriste se za merenje
postignutog cilja.
Ukoliko preduzeće želi da se održi i optimalno razvija, a eksterni korisnici da zaštite svoje
interese, finansijsko izveštavanje treba da zadovolji sve interne i eksterne potrebe za
informacijama, i to:
informacije za potrebe kontrole sopstvene pozicije i razvoja kako preduzeća u celini, tako i
zavisnih preduzeća i pojedinih pogona ili filijala
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 3
Seminarski rad iz predmeta Finansije
informacije o finansijskoj i zarađivačkoj snazi neophodne za razvijanje strategije preduzeća
u uslovima tržišne konkurencije
informacije vezane za ulaganje sopstvenog kapitala u neku od formi preduzetničkog
učešća ili špekulativnog sticanja akcija i udela, što podrazumeva sistematsko ispitivanje
godišnjih zaključaka odnosnih preduzeća
informacije za potrebe kreditora o finansijkom položaju, solventnosti izgledima na uspeh
tražioca zajma
informacije o izgledima rentabilnosti i solidnosti preduzeća za uspostavljanje trajnih
dužničko - poverilačkih odnosa
analiza bilansa uspeha u okviru propisane revizije godišnjih zaključaka
2. Klasifikacija finansijskih racio brojeva prema Patrick
Gaughan-u
Patrick A.Gaughan najčešće korišćene racio brojeve klasifikuje u sledeće kategorije:
koeficijenti likvidnosti, koeficijenti aktivnosti, koeficijenti finansijskog opterećenja (leveridža) i
koeficijenti profitabilnosti.
I. Koeficijenti likvidnosti
1. Tekući koeficijent = Tekuća sredstva / Tekuće obaveze x 100
2. Brzi koeficijent = Tekuća sradstva-Zalihe / Tekuće obaveze x 100
3. Obrtni kapital = Tekuća sredstva – tekuće obaveze
Sposobnost kompanije da u roku ispuni tekuće obaveze meri se putem koeficijenta likvidnosti,
i to:
tekućeg koeficijenta - meri sposobnost kompanije da ispuni svoje kratkoročne obaveze
koristeći sredstva za koje se očekuje da će biti konvertovana u gotovinu u toku jedne
godine, i
brzog koeficijenta – iz tekućih sredstava uklanja zalihe, jer ne moraju biti likvidne kao neka
druga sredstva
Strukturu tekućih sredstava čini gotovina plus imovina koja se može pretvoriti u gotovinu u
toku jedne godine. Tekuće obaveze sastoje se iz svih finansijskih obaveza koje moraju da se
pokriju u toku jedne godine.
II. Koeficijenti aktivnosti
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 4
Seminarski rad iz predmeta Finansije
1. Prosečan period naplate potraživanja = Potraživanja / (godišnja prodaja na kredit
/ 360)
2. Obrt zaliha = Prodaja / Zalihe
3. Obrt osnovnih sredstava = Prodaja / Neto osnovna sredstva
4. Obrt ukupnih sredstava = Prodaja / Ukupna sredstva
Važan dodatak koeficijentima likvidnosti su koeficijenti aktivnosti koji indiciraju brzinu kojom
se razna potraživanja konvertuju u gotovinu. Prosečan period naplate potraživanja indicira na
broj dana za koji neki račun ostaje neplaćen.
Na učestalost obrta zaliha u toku godine indicira koeficijent obrta zaliha, kome se
posvećuje više pažnje ukoliko je posao sezonski. Nizak obrt zaliha je loš indikator za
potencijanu ciljnu kompaniju, jer može da indicira na neaktivne i nelikvidne zalihe. Isto tako,
visok obrt zaliha može da bude i rezultat nedovoljne snabdevenosti tržišta određenim
artiklima.
Koeficijent obrta osnovnih sredstava održava nivo do kog kompanija koristi osnovna
sredstva u inicijaciji prodaje, a njegova vrednost vrlo je osetljiva na nekoliko faktora.
Efikasnost korišćenja ukupnih sredstava pokazuje koeficijent obrta ukupnih sredstava.
III. Koeficijenti finansijskog opterećenja (leveridža)
1. Koeficijent zaduženosti = Ukupna dugovanja / Ukupna imovina
2. Koeficijent duga prema kapitalu = Dugoročni dug / Kapital
3. Koeficijent duga prema ukupnoj kapitalizacij = Dugoročni dug / Dugoročni dug +
Akcijski ulog
4. Pokrivenost kamata zaradom = EBIT (Zarade pre kamata i poreza) / Troškovi
kamata
5. Pokrivenost fiksnih obaveza = EBIT (Zarade pre kamate i poreza) / (Otplate
kamata + Troškovi zakupa + Dividende na prioritetne akcije pre poreza +
Neoporezovani otplatni fond)
Koeficijent finansijskog opterećenja,tj. koeficijent duga ukazuje na nivo finansijskog
duga kojim je kompanija opterećena.
Koeficijent zaduženosti ukazuje na sposobnost firme da servisira dug, a izračunava se
sabiranjem kratkoročnog i dugoročnog dugovanja.
Razmeru ukupne kapitalizacije utvrđuje odnos duga prema ukupnoj kapitalizaciji, a
situacija je povoljnija što je koeficijent niži.
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 5
Seminarski rad iz predmeta Finansije
Jedan od najčešće korišćenih koeficijenata finansijskog opterećenja jeste odnos duga i
akcija.
Pokrivenost kamata zaradom posebno je važan pokazatelj zajmodavcima, jer daje sliku
u kojoj meri operativni profit može da se smanji, a da firma još uvek bude u stanju da odgovori
svojim dužničkim obavezama.
U svim svojim varijacijama koeficijent pokrivenosti fiksnih obaveza koristi se u slučaju,
kad pored troškova otplate kamata postoje i drugi značajni fiksni troškovi.
IV. Koeficijenti profitabilnosti
1. Marža bruto profita = Prodaja - Troškovi prodate robe / Prodaja
2. Operativna marža profita = Operativni dobitak / Prodaja
3. Marža neto profita = Zarada nakon poreza / Prodaja
4. Prinos na uloženi kapital = Zarada nakon poreza / Ukupna imovina
5. Prinos na akcije = Zarada nakon podmirenja poreza / Akcionarski dug
Profitabilnost preduzeća rezultat je celokupne poslovne politike preduzeća. O bruto
marži profita se govori kao odnosu bruto dobiti i prodaje. Koeficijent ukupne imovine služi za
merenje efikasnosti menadžmenta da realizuje profite nakon poreza, koristeći raspoloživu
imovinu firme. Vrsta prinosa koju ostvaruju vlasnici kompanije utvrđuje se koeficijentom
prinosa na akcije.
Pod uslovima relativno zadovoljavajućeg nivoa efikasnosti tržišta hartija od vrednosti,
odgovarajuće informacije sadržane u finansijskim izveštajima bi trebalo da se odraze na
koeficijente bazirane na tržišnim indikatorima. Koeficijentom cena po akciji/zarada po akciji, se
utvrđuje odgovarajuća stopa kapitalizacije prema vrednosti projektovanog priliva prihoda.
V. Koeficijenti zasnovani na tržišnim indikatorima
1. Koeficijent Cena/Zarada = Tržišna cena po akciji / Tekuća zarada po akciji = P /
EPS
2. Procent od zarade koji se isplaćuje akcionarima na ime dividende EPS =
Dividende / EPS
U pojedinim okolnostima analitičari integracije imaju potrebe za nestandardnim
finansijskim izveštajima. Primena posebnih koeficijenata ima nedostatak, odnosno ograničenja
koja ih devalviraju. Nije jednostavno prikupiti podatke o nivoima tih koeficijenata sličnih firmi u
istoj oblasti. U navedenom slučaju preostaje da se jednostvano uporede sopstveni podaci
firme koji se odnose na prethodne godine sa ciljem izrade trenda tih vrednosti.
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 6
Seminarski rad iz predmeta Finansije
3. Analiza profitabilnosti
Najvažnijom - primarnom analizom odnosa smatra se analiza profitabilnosti (The
Profitability Analysis), u kojoj su dve mere najraširenije, i to:
profitna mreža (Profit margin) i
povrat na investirano (Return on investment - ROI).
U menadžerskoj praksi najviše upotrebljivana mera profitabilnosti je indikator marže
dobitaka ili profitne marže, koji se dobija iz odnosa između dobitka i prihoda od prodaje.
Profitna marža = Dobitak / Prihod od prodaje
Profit margin = Profit / Sales
Prezentovani indikator pokazuje procenat ostvarenog dobitka u odnosu na vrednost
celokupnog urađenog posla, pojedinačni posao u zavisnosti od toga koje se kategorije dobitka
i prihoda primenjuju u indikatoru.
Razlikujemo više kategorija profitnih marži, i to: bruto profitna marža, profitna marža pre
oporezivanja, neto profitna marža i marža neto preostalog profita.
Pomenute kategorije profitne marže izračunaćemo na osnovu bilansnih podataka
preduzeća „Nancy Cosmetics”
Bruto profitna marža - odnos između bruto dobitka i prihoda od prodaje
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
3.
Bruto dobitak
Prihod od prodaje
Bruto profitna marža
6.075
19.500
0,3115
Bruto profitna marža prikazuje koliko prihoda ostaje preduzeću za pokriće troškova njegove
uprave, prodaje i troškova finansiranja, te za ostvarenje dobitka, nakon pokrića proizvodnih
troškova. U ovom slučaju to je 31,15%.
Operativna profitna marža - odnos između operatinog dobitka i prihoda od prodaje
Redni broj Opis Iznos
1. Operativni dobitak 2.799
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 7
Seminarski rad iz predmeta Finansije
2.
3.
Prihod od prodaje
Operativna profitna marža
19.500
0,1435
Operativna profitna marža menadžerima pruža informaciju o tome koliko bi dobitka pre
oporezivanja ostvarili ako bi se njihovo preduzeće finansiralo iz sopstvenih izvora, odnosno
bez uzimanja kredita. U ovom slučaju, pokazuje se, da preduzeću po podmirenju svih troškova
(osim troškova finansiranja) ostaje 14,35% prihoda za pokriće troškova finansiranja i dobitak.
Profitna marža pre oporezivanja - odnos između dobitka pre oporezivanja i prihoda od
prodaje
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
3.
Dobitak pre oporezivanja
Prihod od prodaje
Profitna marža pre oporezivanja
1.884
19.500
0,0966
Profitna marža pre oporezivanja prikazuje koliko, nakon podmirenja svih troškova, ostaje
preduzeću prihoda za dobitak koji će tek biti oporezovan. U ovom slučaju to je 9,55%.
Neto profitna marža - odnos između dobitka nako oporezivanja i prihoda od prodaje
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
3.
Dobitak nakon oporezivanja
Prihod od prodaje
Neto profitna marža
1.336
19.500
0,0685
Neto profitna marža prikazuje koliko od ukupne vrednosti posla realizovanog na tržištu ostaje
preduzeću. Ovim delom prihoda preduzeće raspolaže po svojoj volji. Ovo je napreciznija
informacija o konačnim efektima od urađenog i realizovanog posla. U ovom slučaju to je
6,85%
Marža neto preostalog profita - odnos između preostalog profita i prihoda od prodaje
Marža neto preostalog profita ukazuje na isplativost ulaganja deoničara ili vlasnika u odnosu
na zaradu koja je mogla biti ostvarena investiranjem u alternativni posao. Iznos neto
preostalog profita predstavlja razliku između dobitka i tržišne cene sopstvenog kapitala. Marža
neto preostalog profita ukazuje na procentualni odnos ostvarenog profita prema profitu koji bi
bio ostvaren da je kapital uložen na osnovu jednostavne pozajmice po postojećoj tržišnoj ceni.
Drugim rečima marža neto preostalog profita u na odnos profitabilnosti investiranja kapitala u
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 8
Seminarski rad iz predmeta Finansije
određeno preduzeće, nasuprot profitabilnosti pozajmice po tržišnoj ceni kapitala u fiksnom
iznosu. Iz navedenih razloga marža neto preostalog profita može da se posmatra i kao
indikator uspešnosti investiranja.
o Neto preostali profit = Dobitak – Tržišna cena uloženog kapitala
o Tržišna cena uloženog kapitala = Uloženi sopstveni kapital X Tržišna stopa na pozajmljeni
kapital
o Pod pretpostavkom da je tržišna stopa na pozajmljeni kapital 7,5%, neto preostali profit će
iznostiti: Tržišna cena kapitala=15.000 x 7,5%=1.125€, a Neto preostali profit= 1.884-
1.125=759€
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
3.
Neto preostali profit
Prihod od prodaje
% učešća
759
19.500
3,9%
U ovom primeru vidimo da je za 3,9% veći efekat ulaganja u poslovanje konkretnog
preduzeća, od onih koji bi se pojavili da je izvršena jednostavna pozajmica po postojećoj
tržišnoj ceni.
Povrat na investirano (Return of Investment-ROI) ili povrat na korišćeni kapital
(Return of Capital Employad-ROCE) predstavlja drugu po značaju meru za ocenu
profitabilnosti.
Obzirom na činjenicu da je kapital uvek oskudan resurs preduzeća, važno je utvrditi kojim
stepenom efikasnosti će biti korišćen. Osnov za izvođenje indikatora putem koga se
izračunava povrat na investicioni kapital čini Du Pont obrazac do koga se dolazi na sledeći
način:
Indikator kojim se meri povrat na investirano dekomponuje se na dva indikatora i to:
indikator kojim se meri koeficijent obrta investicje i indikator za iskazivanje profitne marže.
Povrat na investirano = Prihod X DobitakInvastirani kapital Prihod
Ekonomisti su bili u dilemi šta podrazumevati pod investiranim kapitalom. U zavisnosti
od toga će se i određivati kategorije dobitka koje će se primenjivati u obrascu. Za
izračunavanje povrata na uloženi kapital koriste se različite definicije korišćenog kapitala, kao
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 9
Seminarski rad iz predmeta Finansije
što su: ukupni, dugoročni, alternativno neto korišćeni i ukupni deoničarski kapital. Svaka od
pojedinih kategorija korišćenog kapitala odbacuje odgovarajući sadržaj dobitka.
S obzirom na to da obuhvata celu pasivu, ukupni kapital se najčešće uzima
jednostavno kao ukupna aktiva. Povrat na ukupni kapital izračunava se prema indikatoru kod
koga se u vezu dovode operativni dobitak sa ukupnom aktivom.
Dugoročni kapital predstavlja razliku između ukupne pasive i tekućih obaveza. U
brojiocu indikatora, koji služi za izračunavanje povrata na uloženi dugoročni kapital, nalazi se
razlika između operativnog dobitka i kamate na kratkoročne kredite. Ukupni deoničarski,
odnosno ukupni vlastiti kapital pri izračunavanju povrata na korišćeni kapital dovodi se u racio
sa dobitkom nakon oporezivanja.
4. Analiza obrta imovine
Analiza obrta ukupne imovine predstavlja analizu odnosa između prihoda i aktive, a
može se izračunavati i za svaki pojedinačni deo aktive. Koeficijent obrta ukupne imovine
pokazuje koliko jedna novčana jedinica ukupne imovine stvara novčanih jedinica prihoda.
Prikazaćemo način obračunavanja koeficijenata obrta na primerima:
Koeficijent obrta ukupne imovine
(u 000€)
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
3.
Prihod od prodaje
Ukupna aktiva
1/2
19.500
27.156
0,718
Ova tabela prikazuje da jedna novčana jedinica ukupne aktive ostvaruje 0,72 jedinica prihoda
na tržištu.
Koeficijent obrta tekuće imovine
(u 000€)
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
Prihod od prodaje
Tekuća aktiva
19.500
5.946
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 10
Seminarski rad iz predmeta Finansije
3. 1/2 3,28
Koeficijent obrta fiksne imovine
(u 000€)
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
3.
Prihod od prodaje
Fiksna aktiva
1/2
19.500
21.210
0,92
Koeficijent unovčivosti
(u 000€)
Redni broj Opis Iznos
1.
2.
3.
Prihod od prodaje
Zalihe
1/2
19.500
2.340
8,33
Koeficijent obrta neto potraživanja
(u 000€)
Redni broj Opis Iznos Iznos
1.
2.
3.
Prihod od prodaje
Potraživanja od kupaca-Obaveze ka dobavljačima
1/2
19.500
3.075-900
19.500
2.175
8,97
Da bi prezentovani podatci imali adekvatan nivo informativne sposobnosti neophodno je
dovesti ga u vezu sa nekom uporedivom veličinom. Ako se navedeni podatak uporedi sa
podacima iz drugih perioda ili iz drugih preduzeća, onda on postaje informacija, upotrebljiva
prilikom planiranja nekog novog posla u okviru delatnosti u kojoj su istraživani relativni odnosi
među pozicijama računa dobitka i gubitka i bilansa stanja. U donošenju strateških i operativnih
odluka od velike je pomoći procena budućih permormansi na osnovu iskustva. Tako, na
primer, neke industrijske grane ne mogu biti profitabilne, ako nisu u stanju obezbediti prihod
od prodaje koji je isti ili veći od vrednosti aktive.
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 11
Seminarski rad iz predmeta Finansije
5. Analiza likvidnosti i solventnosti
Sposobnost preduzeća da u predviđenom roku podmiri sve svoje tekuće obaveze
predstavlja likvidnost, za razliku od solventnosti koja se definiše kao sposobnost preduzeća da
u predviđenom roku podmiri sve svoje dugoročne obaveze.
Mere koje ćemo koristiti za analizu likvidnosti svrstaćemo u dve osnovne grupe i to:
mere koje baziraju na odnosu između tekuće aktive i tekuće pasive, radno raspoloživ kaiptal i
brzi odnos ili brzi tekući odnos i mere koje indiciraju na mogućnost transformisanja tekuće
novčane aktive u novac i prosečno vreme unovčivosti od kupaca.
Veći broj korisnika računovodstvenih informacija zainteresovan je za informacije koje će
se dobiti analizom likvidnosti. To su u prvom redu menadžeri preduzeća, kako bi na taj način
dobili odgovor na pitanje, u kojoj meri je preduzeće sposobno da izmiruje svoje kratkoročne
obaveze. Za pomenutim informacijama interes pokazuju i potencijalni kratkoročni kreditori,
bilo da se radi o robi ili o novcu koji su potrebni u tekućem poslovanju, kako bi na osnovu njih
mogli ocenjivati kreditnu sposobnost zajmotražioca.
Prvi indikator za merenje likvidnosti je tekući odnos koji se dobija iz odnosa između
tekuće aktive i tekuće pasive. U tekuću aktivu ubrajaju se sledeće kategorije: novac u banci i
blagajni, pozicije koje će tokom poslovne godine biti upotrebljene ili transformisane u novac.
Strukturu tekuće pasive sačinjavaju kategorije koje u toku poslovnog perioda trebaju da budu
plaćene gotovinom i to: kratkoročne obaveze prema dobavljačima, obaveze prema
kratkoročnim kreditorima, obaveze prema porezima, obaveze za isplatu dividendi isl.
Prezentirani indikator prikazuje u kojoj meri je tekuća aktiva dovoljna za pokriće pasive.
Radno raspoloživi kapital će biti dovoljan za pokriće tekućih obaveza ako je tekući odnos veći
od 1:1. Između tekuće aktive i tekuće pasive ne postoji idealan odnos, međutim saglasno
pravilima finansiranja odnos 2:1 pruža menadžmentu preduzeća i potencijalnim kreditorima
relativnu sigurnost da je preduzeće finansijski stabilno sa gledišta izmirenja kratkoročnih
obaveza.
S ciljem odobravanja robnih ili finansijskih kredita kreditori često zahtevaju i analizu
raspoloživog kapitala do koga se dolazi oduzimanjem vrednosti tekuće aktive od tekuće
pasive. Kreditorima je ova informacija bitna, jer radno raspoloživi kapital indicira na pozitivnu
ili negativnu razliku tekuće aktive nad tekućom pasivom. Drugim rečima radno raspoloživi
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 12
Seminarski rad iz predmeta Finansije
kapital pruža informacije o kapitalu koji stoji na raspolaganju za izmirenje tekućih obaveza i
neočekivanih novčanih izdataka.
Pozitivna veličina radno raspoloživog kapitala indicira da je analizirano preduzeće u
stanju da izmiruje dospele obaveze, ali bi s obzirom na njegov iznos trebalo u blisko
perspektivi odrediti dodatne izvore finansiranja.
Naredni odnos veoma je bitan za analizu likvidnosti jeste tzv. brzi odnos ili brzi tekući
odnos, koji u brojiocu indikatora ima tzv. brzu aktivu, plus brzo unovčivu aktivu, a u imeniocu
tekuće obaveze. Pod brzom aktivom može se podrazumevati razlika između tekuće aktive i
zaliha, ili zbir gotovine, unovčenih hartija od vrednosti i kratkoročnih potraživanja. Pomenuti
indikator ukazuje na sposobnost preduzeća da u vrlo kratkom roku obezbedi određenu količinu
novca, što je od posebne važnosti u iznenadnim situacijama u kojm preduzeće ima nužnu
potrebu za gotovim novcem. Iz indikatora su izostavljene zalihe, jer je za njihovu
transformaciju u gotovinu potrebno relativno duže vreme, u zavisnosti u kategoriji zaliha.
Drugu grupu mera neophodnih za analizu likvidnosti predstavljaju mere koje ukazuju na
mogućnost transformacije tekuće novčane aktive u gotovini. Položaj dnevne likvidnosti
preduzeća u velikoj meri zavisi od tokova gotovine koji nastaju iz poslovnih aktibnosti, kao što
su pretvaranje zaliha u gotove proizvode, odnosno u potraživanje od kupca, kao i
transformisanje tih potraživanja u novac. Sposobnost preduzeća da pretvori zalihe u novac
kroz obavljanja normalnih poslovnih aktivnosti pokazuje dve glavne veličine: broj obrta zaliha
u vremenu, koji u brojicu imaju troškove za prodate proizvode a u imeniocu prosečno stanje
zaliha.
Podatak o visini troškova za prodate zalihe uzima se iz računa dobitaka i gubitaka u
poslovnoj godini za koju se računa broj obrta zaliha. Što se iznosa prosečnog stanja zaliha tiče,
dobro bi bilo raspolagati podatkom o visini stvarno prosečnog stanja zaliha tokom poslovne
godine. Ukoliko ova veličina nije poznata onda se sabere stanje zaliha na početku i na kraju
perioda i podeli se sa dva.
Treba voditi računa o vremenu podmirivanju obaveza prema dobavljačima, kao i
vremenu potrebnom za naplatu potraživanja od kupaca. Pod uslovom da se ova dva vremena
približno podudaraju zalihe će se zaista pretvoriti u novac približno u periodu od dva meseca.
Ukoliko se želi doći do podataka o kretanju sposobnosti preduzeća da transformiše vrednost
zaliha u potraživanja u toku dužeg vremenskog perioda, onda je neophodno pratiti kretanje
broja obrta zaliha u različitim vremenskim periodima.
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 13
Seminarski rad iz predmeta Finansije
Druga glavna mera, odnosno prosečno vreme unovčljivosti potraživanja od kupaca, tj.
prosečno vreme naplate, indicira za potreban broj dana za naplatu potraživanja, predstavlja
izuzetno značajnu menadžersku informaciju sa gledišta kontrole novčanih sredstava. U
brojiocu indikatora za izračunavanje prosečnog vremena unovčivosti potraživnja nalaze se
potraživanja od kupaca iz bilansa stanja, a u imeniocu prosečna dnevna naplaćena
potraživanja.
Za analizu dugoročne finansijske stabilnosti, kroz odnose unutar kapitalne i finansijske
strukture preduzeća, kao i odnose pojedinih pozicija te strukture sa aktivom, koriste se mere
solventnosti. Najvažniji indikatori za analizu solventnosti su: odnos između dugoročnih
obaveza i ukupnog dugoročnog kapitala, stepen zaduženosti ili odnos između deoničarske
glavnice i ukupne aktive, kao i naličje stepena zaduženosti, odnos između ukupnih obaveza i
glavnice, odnos pokrića kamata, odnos dugotrajne aktive i deoničarske glavnice i kumulativni
odnos između pozicija aktive i pasive.
Prva četiri indikatora su indikatori upotrebe finansijske poluge, termina kojim se
operativno posluje sa pozajmljenim novcem. Upravo odnosi finansijske poluge kreditorima i
svim ostalim poveriocima predstavljaju meru za procenu stepena ulaganja u trgovačka
društva.
S druge strane vrši se procena isplativosti zaduživanja. Neto dobitak i povratna
deonička glavnica će porasti tek u slučaju da pozajmljeni kapital korišćen u poslovanju donosi
veću zaradu od kamata koje opterećuju. Drugim rečima, stabilnost stope povrata na ukupnu
aktivu u odnosu na prosečno plaćenu cenu upotrebe tuđeg kapitala predstavlja glavni
pokazatelj isplativosti zaduživanja.
Indikator koji je bitan za analizu solventnosti je stepen zaduženosti koji indicira na
podatak koliki se deo imovine finansira iz tuđih izvora. Sa stanovišta kreditora, rizik ulaganja u
preduzeće će biti veći što je veći stepen zaduženosti, koji pokazuje sposobnost preduzeća da
pokrije obaveze prema kreditorima i investitorima.
6. Indikatori efikasnosti investiranja akcionara
Navedeni indikatori pružaju različitim korisnicima informacije o efektima investiranja u
redovne deonice deoničarskog društva. U osnovne indikatore efikasnosti investiranja ubrajaju
se: zarada po deonici, dividende po deonici, povrat na deoničku glavnicu redovnih,tj. običnih
deonica, prinos od dividendi i odnos cene i zarade po deonici.
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 14
Seminarski rad iz predmeta Finansije
Indikator zarade po deonici indicira na relativnu profitabilnost deoničarskog društva
posmatranu kroz ostvareni dobitak posle oporezivanja po jednoj redovnoj deonici, ne
računajući deo dobitka nakon oporezivanja koji se odnosi na povlašćene deonice.
Zarada po deonici može se izračunati, ako se u brojilac stavi razlika dobitka nakon
oporezivanja i povlašćenih dividendi, a u imenioc broj običnih deonica. Sa gledišta
neposrednog interesa običnih deoničara, drugu meru profitabilnosti čine dividende po deonici,
koje se dele sa brojem običnih deonica. Meru profitabilnosti deoničara koji imaju redovne
deonice predstavlja povrat na deoničku glavnicu redovnih deonica.
Prinos od dividende indicira na stopu povrata na deoničku glavnicu s aspekta tržišne
cene deonice. To je značajan indikator zarade deoničara, jer se pretpostavlja da on može
prodati deonicu po tržišnoj vrednosti i prva zarada u tom momentu je upravo deo od te
vednosti. Podatak o prinosu od dividendi predmet je zanimanja potencijalnih deoničara koji bi
želeli kupiti deonice.
Odnos cene i zarade po deonici indicira na vreme za koje bi se investicija mogla vratiti.
Statično posmatrano, odnos cene i zarade pokazuje vreme u kome bi se vratila investicija
deoničaru ako se taj odnos nebi menjao.
7. Izračunavanje ukupnog izraza uspešnosti poslovanja – Zeta
Score
Ekonomski analitičari su oduvek pokušavali da pronađu neki sintetički pokazatelj ukupne
uspešnosti koji bi bio relativno jednostavan za izračunavanje i koji bi omogućio upoređivanje
između različitih preduzeća. Osvrnućemo se na rad američkog profesora Altmana,koji je sa
grupom istraživača razvio izraz uspešnosti pod nadzivom „Z“ ili „Zeta Score“. Radi se o tehnici
računanja ukupnog izraza uspešnosti preduzeća koja bazira na malom broju indikatora koji se
nalaze u kauzalnom odnosu i koji različitim intenzitetom utiču na ukupnu uspešnost.
U formiranju izraza „Zeta Score“,autori su se služili poznatim iskustvenim normama u
odnosu između pozicija bilansa stanja i pozicija računa dobitka i gubitka,kao i iskustvenim
normama do kojih su došli na osnovu sopstvenih istraživanja. U nastavku ćemo prezentovati
obrazac profesora Altmana:
Z = 0.012 X1+0.014 X2+0.033X3+0.006X4+0.010X5
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 15
Seminarski rad iz predmeta Finansije
Ponderi (0.012 do 0.010) su konstantne veličine dobijene na osnovu empirijskih studija.
Odnosi koji su prezentirani sa X1 do X5 izračunavaju se sledeći način:
X1 = razlici tekuće aktive i ukupne aktive
X2 = razlici zadržanog oblika i ukupne aktive
X3 = razlici operativnog dobitka i ukupne aktive
X4 = razlici tržišne vrednosti glavnice i akupne aktive
X5 = razlici prihoda od prodaje i ukupne aktive
Na osnovu empirijskih istraživanja profesor Altman je ustanovio kontrolne mere koje
indiciraju kako preduzeće posluje, kao i verovatnoću šta će se sa njim u bliskoj perspektivi
događati.
Kontrolne mere su sledeće:
Ako je „Zeta Score“ > 3.0 - Preduzeće posluje veoma dobro i ima sjajnu perspektivu
Ako je „Zeta Score“ < 1.8 - Preduzeće slabo posluje, u periodu od najviše 2 godine
očekuje ga neuspeh
Ako je 3 > „Z“ > 1.8 = Preduzeće veoma slabo posluje i mora pod hitno izvršiti
preispitivanje svog poslovanja
Zeta obrascem se često služe revizori, kao i menadžment preduzeća s ciljem bolje procene
tekućeg poslovanja i očekivanja u budućnosti.
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 16
Seminarski rad iz predmeta Finansije
Zaključak:
Pitanje načina pripremanja finansijskih izveštaja pokreće upravo funkcija finansijskog
izveštavanja, što u osnovi podrazumeva odgovarajuću informacionu podlogu. Zadatak
finansijskog izveštavanja je usmeren u pravcu njihovog čitanja, sa zadatkom čitavog niza
interesnih grupa, pri čemu je na promeni strukture interesnih grupa, zatim na izmenu njihovih
potreba, kao i pomeranje potreba u listi prioriteta uticao privredni razvoj kao dinamički
proces.
Literatura:
1. Vidaković dr Slobodan, Finansijsko izveštavanje – Osnova upravljanja biznisom, Novi Sad,
2005
Finansijski menadžment baziran na analizi finansijskog izveštavanja 17