Sveučilište u Zadru

Odjel za francuske i iberoromanske studije

doc. dr. sc. Nikola Vuletić

Priručni materijal za pripremanje ispita iz kolegija

PREGLED ROMANISTIKE S VULGARNIM LATINITETOM

na preddiplomskim studijima francuskog i španjolskog jezika i književnosti

Zadar, 2008.

1

Uvodne napomene

Materijal koji je pred vama nije zamjena za bilo koji priručnik romanistike koji su vam nastavnici preporučili. Njegova namjena tek je omogućiti vam orijentaciju u nepreglednoj bibliografiji koja nije pisana iz perspektive trideset nastavnih sati, koliko je zapalo ovaj kolegij nakon provedene prve faze bolonjske reforme.

Situacija u kojoj ste se našli posve je nova i vašim nastavnicima. Prvi put otkad se bave romanistikom, oni su prisiljeni predstaviti vam fascinantni svijet romanskih jezika i njihov razvoj u tako malo vremena. Iskustvo od ove akademske godine pokazat će kako dalje. Možda će nas i nagnati da napišemo kakav priručnik, prikladan novonastaloj situaciji. Vama to, na nažalost, ne znači ništa.

Ipak, naša je dužnost da vam ukratko predstavimo što se od vas ove godine očekuje, ali i da vam napomenemo za što ste ostali uskraćeni.

Očekuje se da usvojite temeljne spoznaje o:

- razvoju romanistike kao znanosti;

- problematici širenja latinskog jezika i odnosa između klasičnog i vulgarnog latiniteta;

- podjeli romanskog jezičnog prostora (Romanije);

- opisu romanskih jezika po njihovim tipološkim obilježjima koja su vam dana u tablicama.

U pregledu tipoloških obilježja, općih vulgarnolatinskih karakteristika i romanskih divergencija ne očekuje da usvojite oblike iz svih jezika koje ste dobili u materijalu, već da pomoću tabličnih prikaza koji su vam na raspolaganju međusobno povežete romanske jezike u pojedinim situacijama. Tako odgovor na pitanje o razvoju lat. grupa konsonant + L ne pretpostavlja da znate kakav je rezultat npr. grupe PL- u svim romanskim jezicima (što bi, naravno, bilo dobro), već da ste u stanju odijeliti romanske jezike u kojima se ta grupa palatalizira od onih u kojima to nije slučaj. Primjere, dakle, ne učite naizust, već su tu da vam opća pravila ne bi djelovala apstraktno.

Trebali biste znati nabrojiti prve pisane spomenike romanskih jezika, pepoznati ih i datirati.

Ostajete uskraćeni za pregled dijalektalnog bogatstva Romanije, osobito Italije, za detalje iz eksterne i interne povijesti romanskih jezika, kao i za osnove filološkog studija velikih djela srednjovjekovnih romanskih književnosti. Za to na preddiplomskom studiju nema vremena na predavanjima, a čini se ni u vašem rasporedu obveza. Na diplomskom studiju iz romanistike bit će prilike za to, osobito u okviru kolegija Nastanak romanskih književnih jezika. No, na tom studiju ima mjesta za svega dvadesetak studenata. Zato ovaj ispit shvatite što ozbiljnije možete.

Sretno i ne zaboravite liniju La Spezia - Rimini!

N. Vuletić

2

1. ROMANISTIKA _____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Romanski jezici (o njihovom broju i problemima određivanja tog broja nešto kasnije) rezultat su prirodnog razvoja latinskog jezika, odnosno vulgarnog latinskog (o tom pojmu nešto kasnije), što znači da pripadaju latinsko-faliskičkoj grani indoeuropskih jezika. Njihova genetska veza s latinskim jezikom kao znanstvena je činjenica utvrđena tek u XIX. stoljeću (F. Diez). No, već je Dante naslutio da svi romanski jezici potječu od istog jezika, iako nije utvrdio da je riječ o latinskom. Za Dantea je, naime, latinski jezik drugotni (secundaria), u opoziciji s pučkim jezikom, i gramatički (gramatica). Gramatički jezik po srednjovjekovnom je shvaćanju stalan, nepromjenjiv i namijenjen samo obrazovanom svijetu, dok se pučki jezik neprestano «kvari» i mijenja (ideja koju je dante iznio i u svom dijelu Convivio I, 3, 7). Stoga je razumljivo Danteovo shvaćanje da se iz takvog gramatičkog (stalnog i nepromjenjivog) latinskog ne može razviti kakav pučki jezik. U VIII glavi svog traktata De vulgari eloquentia (1304) Dante piše:

[...] alii oc, alii oil, alii sì affirmando locuntur, ut puta Yspani, Franci et Latini. Signum autem quod ab uno eodemque ydiomate istarum trium gentium progrediantur vulgaria, in promptu est, quia multa per eadem vocabula nominare videntur, ut Deum, celum, amorem, mare, terram, est, vivit, moritur, amat, alia fere omnia.

U prijevodu V. Vinje: “[…] jedni potvrđujući kažu oc, drugi oïl, a treći sì, kao npr. Hispanci, Francuzi i Talijani. A znak da iz istog zajedničkog jezika potječu pučki jezici ovih triju naroda tu nam je pred očima, jer vidimo da mnoge stvari istim riječima označavaju, kao primjerice Deum, celum, amorem, mare, terram, est, vivit, moritur, amat i gotovo sve druge”.

Danteovi Yspani nisu svi današnji Španjolci, nego po svoj prilici samo Katalonci, koje očito pribraja oc jeziku (Katalonci u njegovo vrijeme poeziju pišu gotovo isključivo na okcitanskom), Franci su sjeverni Francuzi koji govore jezikom oïl, a Latini Talijani, dok stare Rimljane naziva Romani. Više od pet stoljeća nakon Dantea, francuski filolog i erudit François Raynouard smatrao je da romanski jezici potječu od staroprovansalskog (koji je, kako danas znamo, samo jedan od književnih romanskih jezika).

Unutar romanistike treba razlikovati romansku filologiju od romanske lingvistike. Dok je romanska filologija posvećena proučavanju kulture i književnosti romanskih naroda, pri čemu je jezik instrument u realizaciji kulture i književnosti, romanska se lingvistika ograničava na proučavanje romanskih jezika bilo na sinkronijskoj, bilo na dijakornijskoj razini (povijesni razvoj). Kako je već istaknuto u Uvodnim napomenama (v. gore), ovaj je kolegij većim dijelom posvećen romanskoj lingvistici, a tek manjim dijelom romanskoj filologiji. Naravno, lingvistika je dijete filologije i to nikada nemojte smetnuti s uma.

2. POVIJESNI RAZVOJ ROMANISTIKE

Romanistika, grana filologije koja proučava romanske jezike, započela je svoj ubrzani razvoj u XIX. stoljeću. S Friedrichom Diezom (1794-1876) i njegovom Grammatik der romanischen Sprachen u romanistici se jasno počelo nazirati odvajanje lingvistike od filoloških studija u užem smislu. Što je dotad bilo s lingvističkim studijama trebali biste znati (ako ste zaboravili, prelistajte Uvod u studij francuskog jezika profesora Ćosića). U spomenutoj gramatici Diez prilagođava metodu F. Boppa i J. Grimma (o tome biste također nešto morali znati) romanskom prostoru: umjesto na rekonstrukciju indoeuropskog, Diezova je pažnja usmjerena na razvoj oblika i struktura od latinskog do romanskih jezika.

F. Diez

Veliki nastavljač Diezova djela bio je Wilhelm Meyer-Lübke (1861-1936), najvažniji predstavnik mladogramatičarske škole (čija je osnovna zasluga konačno usustavljivanje principa historijsko-komparativne metode). Autor je čuvene Grammatik der romanischen Sprachen (3 sveska, 1890-1902) i Romanisches Etymologisches Wörterbuch (1890-1906; REW – ne zaboravite ovu kraticu!). Osim kao usustavljivač romanske komparativne gramatike, Meyer-Lübke ušao je u povijest kao pravi začetnik

3

znanstvene romanske etimologije i lingvist koji je pred svjetskom romanistikom izborio za katalonski mjesto samostalnog jezika (još ga je Diez smatrao provansalskim/okcitanskim dijalektom).

W. Meyer-Lübke

Diezovi interesi bili su ograničeni na velike nacionalne i kulturne jezike - španjolski, portugalski, francuski, provansalski, talijanski i rumunjski -, čime je velik dio romanskog jezičnog prostora ostao zanemaren. Proučavanje dijalekata u romanistiku je na velika vrata uveo Graziadio Isaia Ascoli (1829-1907) sa svojim slavnim člankom Saggi ladini objavljenim 1873. u Archivio glottologico italiano.

G. I. Ascoli

Razvoj dijalektologije doveo je do razrade metode lingvističke geografije čiji su prvaci bili Jules Gilliéron, autor Altas linguistique de la France (ALF, 1902-1912), Karl Jaberg i Jakob Jud, autori Atlante Italo-Svizzero/Sprach- und Sachatlas Italiens und Südschweiz (AIS, 1928-1940). Dijalektologija je na neko vrijeme postala romanistička disciplina par excellence. Slijedio je Atlante linguistico italiano M. G. Bartolija, španjolski atlasi po regijama M. Alvara, veliki rumunjski dijalektološki atlas (Atlasul Linguistic Romîn), sve do uzoraka suvremenijih metoda kao što su Atlante lingüístico y etnográfico de Castilla – La Mancha (ALECMAN, P. García Mouton i Francisco Moreno Fernández), Atlas Linguistique Roman (Michel Contini, Joan Veny i dr.). Posebni doprinos tzv. geolingvistici svojim arealnim normama dao je Matteo Giulio Bartoli, autor slavnog djela Das Dalmatische.

Lingvistička geografija

Osim metode lingvističke geografije, izdanak historijsko-komparativne škole su i prve ozbiljne studije posvećene značenju (Michel Bréal, Essai de sémantique, 1897) te usporednom studiju jezika i kulture (Karl Vossler), koji je, međutim, suvremena strukturalna lingvistika žestoko kritizirala, jednako kao i njegovo filozofsko polazište – neoidealizam (Benedetto Croce, Giovanni Gentile).

Razdoblje dominacije historijsko-komparativne škole vrijeme je nastanka monumentalnih povijesti latinskog jezika, pojedinih romanskih jezika ili pak ukupnog romanskog jezičnog prostora: Ferdinand Brunot, Historie de la langue française dès origines à 1900 (od 1906); Ramón Menéndez Pidal, Orígenes del español (prvo izdanje 1926); Harri Meier, Die Entstehung der romanischen Sprachen und Nationen (1941); Rafael Lapesa, Historia de lengua española (1942); Giacomo Devoto, Storia della lingua di Roma (1944), Il linguaggio d'Italia (1950); Bruno Migliorini, Storia della lingua italiana (1950); Walter von Wartburg, Die Ausgliederung der romanischen Sprachräume (1950); Alexandru Rosetti, Istoria limbii romîne (1960-1962). Prožeta poviješću zemlje u kojoj se govori, povijest jezika nametnula se kao klasični rod romanističkih studija i to ostala sve do danas, tako da se ne manje monumentalne povijesti romanskih jezika izdaju i u novije vrijeme: Paul Teyssier, História da Língua Portuguesa (1982, francuski original iz 1980); Rafael Cano (ur.), Historia de la lengua española (prvo izdanje 2004). Istovremeno nastaju i velike historijske gramatike romanskih jezika, često u nekoliko svezaka: Kristopher Nyrop, Grammaire historique de la langue française (1899-1930); Ramón Menéndez Pidal, Manual de gramática histórica española (prvo izdanje, 1904); Jules Ronjat, Grammaire historique des parlers provençaux modernes (1930-1941); Antoni Badia i Margarit, Gramática histórica catalana (1951); Gerhard Rohlfs, Historische Grammatik der italienischen Sprache und ihrer Mundarten (1952); Pavao Tekavčić, Grammatica storica dell'italiano (1980). Od osamdesetih godina XX. stoljeća eksterna povijest jezika i historijska gramatika (interna povijest jezika) sve su češće prisutne zajedno u zbirnim djelima izvanredno velikog broja autora kao što su: Enciclopedia limbilor romanice (1989, ur. Marius Sala), Lexikon der romanistischen Linguistik (1988-2005, urednici: Günter Holtus, Michael Metzeltin, Christian Schmitt) i Romanische Sprachgeschichte (2006, urednici: Gerhard Ernst, Martin-Dietrich Gleßgen, Christian Schmitt, Wolfgang Schweickard).

Povijest jezika

Najbolje tekovine strukturalizma našle su odjeka u monumentalnim etimološkim radovima Henrya i Renée Kahane, Yakova Malkiela (Etymologie, 1993), Joana Corominesa (Diccionario crítico etimológico castellano e hispánico, 1991-1997), Giovan Battiste Pellegrinija, Maxa Pfistera (Lessico Etimologico Italiano, od 1979), Vojmira Vinje (Jadranske etimologije, 1998-2004), Alberta Zambonija i mnogih drugih.

Etimologija

Na području teorijske lingvistike romanist Eugenio Coseriu bio je za života i ostao nakon smrti jednim od najvećih autoriteta. Među romanistima koji su se istakli svojim filološkim radovima, vrijedi se prisjetiti sljedećih: Ernst Robert Curtius, Ernst Pulgram, Leo Spitzer…

4

Od hrvatskih romanista koji su dali značajan doprinos svjetskoj romanistici valja istaknuti: Petra Skoka, oca hrvatske romanistike, autora djela Osnovi romanske lingvistike (1940), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (1950) i, posthumno, Etimologijskog rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1971-1974); Mirka Deanovića, autora brojnih studija o istriotskom te hrvatsko-talijanskog i talijansko-hrvatskog rječnika; Žarka Muljačića, jednog od najznačajnijih romanista današnjice, autora čuvene Fonologia della lingua italiana (1972) i brojnih studija o dalmatskom jeziku; Pavla Tekavčića, autora svjetski priznate Grammatica storica dell'italiano (1980) i strukturalističke studije o istriotskom dijalektu Vodnjana (1967); Vojmira Vinju, nenadmašnog etimologa (Jadranske etimologije (1998-2004), Jadranske faune (1986) i prevoditelja (prijevodi Dantea, de Saussurea, Benvenistea i Gramatike Port Royala), autora velikog španjolsko-hrvatskog rječnika; Augusta Kovačeca, autora nagrađene Descrierea istroromânei actuale (1977) i Istrorumunjsko-hrvatskog rječnika (1988); Gorana Filipija, autora Istriotskog lingvističkog atlasa (1998) i Istrorumunjskog lingvističkog atlasa (2002).

Hrvatski romanisti

3. OD LATINSKOG DO ROMANSKIH JEZIKA

3.1. Tipološke karakteristike latinskog jezika

1) Ima deset vokala od kojih svaki može biti kratak i dug (vokalski kvantitet). Tri diftonga: AE, AU, OE. Sustav od deset vokala nije zadržan ni u jednom romanskom jeziku. U romanskim jezicima naglašeni se latinski vokali uglavnom čuvaju (na stranu dokidanje kvantiteta i diftongacija), dok su nenaglašeni podložni zatvaranju, apokopi, sinkopi i prelasku u poluvokale.

2) Razlikuje jednostavne od geminiranih konsonanata. Najznačajnije promjene koje zahvaćaju latinske konsonante u romanskim jezicima su palatalizacija, sonorizacija i gubitak finalnih (dočetnih) konsonanata.

3) Naglasak u pravilu pada na drugi sloj od kraja riječi (penultima).

4) Morfologija je dominatno sintetska.

5) Imenice se sklanjaju kroz šest padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, ablativ) i ostatke lokativa. Pet modela deklinacije i tri roda.

6) Glagolska fleksija: tri glagolska načina (indikativ, konjunktiv, imperativ). Indikativ ima šest glagolskih vremena podijeljena u dva vida, INFECTUM (nesvršeni) i PERFECTUM (svršeni). Dijateza (glagolsko stanje) je aktivna i pasivna, ova potonja djelomično analitička. Ostaci srednjeg stanja u obliku deponentnih i semideponentnih glagola. Nominalni oblici: infinitiv, particip, gerundiv, supin.

7) Uporaba vremena u zavisnim rečenicama podložna pravilima slaganja CONSECUTIO TEMPORUM.

8) Nominalna fleksija vrši se putem padežnih nastavaka i prijedloga.

3.2. Širenje latinskog jezika

Latinski jezik širi se usporedno s teritorijalnim širenjem rimske države (od III. st. pr. Kr. do II. st. po. Kr.). Granicu širenja latinskog odredio je između 1893. i 1902. K. Jireček pomoću analize prostornog

5

razmještaja latinskih i grčkih natpisa na Balkanu. U velikom dijelu pokorenih područja latinski se nameće kao govorni jezik. Iz te situacije razvijaju se romanski jezici.

S obzirom na širenje ili uzmicanje latinskog jezika, razlikujemo tri termina: Romania continua (područja u kojima se latinski prirodno razvio u romanske jezike; ovaj termin u klasifikaciji romanskih jezika ima drugo značenje), Romania submersa ili perdita (područja u kojima je latinski zamijenjen nekim drugim jezikom: Sjeverna Afrika, Rajnska oblast, Britanija, veliki dio alpskog prostora, Dalmacija i Albanija) i Romania nova (područja u kojima se danas govori nekim romanskim jezikom zbog toga što su ta područja osvojile i kolonizirale države u kojima se govori romanskim jezicima).

Dinamika širenja rimske države:

Republika 340.-338.pr. Kr. Lacij i Kampanija 326.-283. pr. Kr. Sabina, Samnij, Gargano 282.-264. pr. Kr. krajnji jug Apeninskog

poluotoka 241. pr. Kr. Sicilija

238. pr. Kr. Sardinija i Korzika 218.-197. pr. Kr. Hispanija

197.-181. pr. Kr. Galija Cisalpina 181.-153. pr. Kr. Histrija i Dalmacija

146. pr. Kr. Sjeverna Afrika i Grčka 133. pr. Kr. Mala Azija 118. pr. Kr. Galija Narbonensis 58.-51. pr. Kr. ostatak Galije Principat 27. pr. Kr. Luzitanija Petronije

15. pr. Kr. Recija, Norik 9. pr. Kr. Panonija

Julijevci 43.-44. Britanija Klaudijevci (14.-69.) Flavijevci (69.-96.) Kvintilijan (35-95?) pompejski grafiti (79) Antonini (96.-193.) 106. Dacija i Arabija

114. Armenija 115. Mezopotamija i Sirija

Severi (193.-235.) 212. Karakalin edikt vojni carevi 271. Napuštanje Dacije Appendix Probi (III. st.) Donat (IV. st.) Sv. Jerolim (cca 345-419) Peregrinatio Eteriae (IV. st.) 395. Podjela Carstva Mulomedicina Chironis (cca 400)

3.4. Vulgarni latinski, kasni latinski i protoromanski

Pojam «vulgarni latinski», a još više njegov sadržaj, izazivao i izaziva je brojne polemike. Svi su suglasni jedino u tome da se taj jezični modalitet jasno razlikuje od klasičnog latinskog. Pod vulgarnim latinskim obično se podrazumijeva razgovorna varijanta latinskog koja se, usto, smatra i nekom vrstom koiné stanovnika Rimskog carstva. Često se izjednačava s početnom, zajedničkom fazom razvoja romanskih jezika (protoromanski). J. Herman (Le latin vulgaire, Paris, 1996: 5) definira ga kao «l'ensemble des usages parlés peu influencés par la tradition littéraire, grammaticale et

6

orthographique, en particulier à partir des premiers siècles de l'Empire». U hispanističkoj tradiciji razdoblje vulgarnog latinskog traje do V. st.., dok se razdoblje od V. do VII. st. naziva protoromanskim. Važno je napomenuti da kronološka razlika između vulgarnog i klasičnog latinskog postoji utoliko što se vulgarni latinski dulje održao kao govorni jezik. Smatrati vulgarni latinski nekom vrstom kasnijeg izdanka klasičnog latiniteta predstavlja opasno pojednostavljivanje.

Osnovne karakteristike vulgarnog latinskog, u odnosu na klasični, su:

1) Dokidanje vokalskog kvantiteta. U V. st. već nema traga klasičnolatinskom vokalnom sustavu.

2) Monftongacija diftonga.

3) Slabljenje intervokalnog -B-.

4) Tendecija k uklanjanju poluvokala [j, w].

5) Hijat > diftong.

6) Palatalizacija konsonanata ispred palatalnog poluvokala.

7) Otpadanje dočetnih nazala, okluziva i dentala.

8) Sinkopa.

9) Pojava protetskih vokala.

10) Jačanje analitičkih tendencija u nominalnoj sintagmi. Redukcija padežnih nastavaka, miješanje akuzativa i ablativa: DECEM ANNOS, DECEM ANNIS; slično miješanje genitiva i dativa.

11) Preustroj gramatičkih rodova i potiskivanje srednjeg roda.

12) Redukcija sustava demonstrativa (gube se HIC i IS). Semantička erozija ILLE i IPSE (koji će postati romanski član).

13) Preustroj konjugacija (treća se poistovjećuje dijelom s drugom, a dijelom s četvrtom). Sve češće glagolske perifraze.

14) Nastanak složenih pridjeva (DEPOST, DEINTUS, DEFORIS, DETRANS), priloga (EA HORA, AD PRAESENS) i veznika (POST QUOD, PER ID QUOD).

15) Nestanak infinitiva s akuzativom: DICO QUOD VALES mjesto DICO TE VALERE.

16) Dominantni red riječi subjekt-objekt-glagol (SOV) napušta se u prilog reda subjekt-glagol-objekt (SVO).

17) Leksik: daje se prednost morfološki pravilnim riječima nad nepravilnima, dugim riječima nad kratkima (npr. SALIRE mjesto IRE; ROSTRUM, BUCCA mjesto OS), izražajnijima riječima nad neutralnijima (CABALLUS mjesto EQUUS; PLORARE, PLANGERE mjesto FLERE; FABULARI, PARABOLARI mjesto LOQUI; PORTARE mjesto FERRE).

3.5. Tekstovi s vulgarnolatinskim karakteristikama ili elementima

- grafiti

- tabellae defixionum

- Književna djela s namjernom govornom stilizacijom (Plaut, Terencije, Enije, Petronije: Caena Trimalchionis)

7

- tehnička proza: Katon, De agricultura (II. st. pr. Kr.); Vitrubije, De architectura (I. st.); Apicije, De re coquinaria (IV. st.); Hiron Kentaur, Mulamedicinae (IV. st.); Empirik, De medicamentis liber (V. st.)…

- prvi kršćanski tekstovi, npr. Peregrinatio Eteriae (IV. st.)

- pravni tekstovi, npr. Lex Salica (V. st.)

- kronike, npr. Historia Francorum (Grgur iz Toursa, VI. st.)

- zapisi gramatičara, npr. Appendix Probi

- Vetus latina (od II. st.)

- Vulgata (sv. Jerolim, oko 345.-419.)

- glose – objašnjenja, parafraze ili prijevod riječi/grupe riječi: glose iz Reichenaua, glose iz Kassela

Evo jednog primjera grafita iz Pompeja:

QVISQVIS AMA VALIA PERIA QVI N OSCI AMARE BIS TANTI PE RIA QVISQV IS AMARE VOTA

Obratite pažnju na sustavno ispadanje finalnog -T (ama, valia, peria, nosci, vota) i prijelaz nenaglašenog [e] u [ i̯ ] (valeat > valia, pereat > peria).

Tabellae defixionum su tabele od različitih materijala na kojima osoba koja smatra da je oštećena proklinju osobu za koju smatraju da ih je oštetila te traže od bogova podzemnog svijeta da progone, osakate ili ubiju tu osobu. Evo primjera vulgarnog latiniteta s jedne takve tabele iz Hispanije:

Qui res tunica tulid e Liuia, obi eam / uel ium ite is quis questo {h}habeat / trata

Prijevod: Tkogod Liviji ukra stavri i tuniku progoni nju ili njega, a i onoga tko je iz toga izvukao korist.

U tunica, ite isaplo je -M; ispada C ([k]) u trata (< tracta); -T prelazi u -d u tulid; AE > e u questo; E > i u ium; quis umjesto quisquis (prvi slučaj) i qui (drugi slučaj); questo habere umjesto in quaestu habere.

Mjestimične pojave pučkog latiniteta nalazimo i u pravih majstora klasične latinske pismenosti. Tako Ciceron u X. pismu svom prijatelju Atiku u rečenici Commodum ad te dederam litteras de pluribus rebus, cum ad me bene mane Dyonisius fuit piše ad te umjesto tibi, superlativ tvori s bene, a glagol esse (fuit) koristi kao glagol kretanja (kao npr. u španjolskom).

Ciceron i brojni drugi govornici i gramatičari opširno su izvještavali o onome što danas možemo nazvati vulgarnolatinskim pojavama. Pogledajmo kako to izgleda u Appendix Probi, tekstu u kojem se vulgarnolatinske pojave navode u formuli ispravno ne neispravno. Brojevi označavaju vulgarnolatinske pojave kako su navedene u potpoglavlju 3.4. ovog pomoćnog materijala.

auris non oricla (1)

vinea non vinia (5)

numquam non numqua (7)

viridis non virdis (8) calida non calda speculum non speclum

8

masculus non masclus vetulus non veclus s dodatnom promjenom -TL- > -CL-

vico castrorum non vico castrae (11) gubitak srednjeg roda nurus non nura preustroj deklinacija socrus non socra isto pauper mulier non paupera muli[er] isto tristis non tristus isto

U didaktičke svrhe profesori romanistike često se služe svojevrsnom povijesnom krivotvorinom: autentičnom, zabilježenom vulgarnolatinskom tekstu suprotstavljaju rekonstruirani klasičnolatinski tekst koji, naravno, nikada nije postojao. Evo jednog primjera:

Hoc tetolo fecit Montana coniux sua Mauricio, qui visit conelo annus dodece et portavit annus quarranta. Trasit die VIII K[a]l[endas] Iunias.

nadgrobni natpis, Gondorf, V./VI. st.

Hunc titulum fecit Montana coniunx eius Mauricio, qui vixit cum illa annos duodecim et portavit annos quadraginta. Transit ante diem VIII Kalendas Iunias.

projekcija istog teksta u klasični latinski

3.6. Prijelaz od latinskog do romanskih jezika

Dugo vremena supostojale su dvije hipoteze: 1) sociološka hipoteza: «rez» između latinskog i romanskih jezika ima svoje korijene u razlikama između njegovanog latinskog jezika i pučkog jezika Rima; 2) povijesno-etnografska hipoteza: romanski jezici rađaju se s početkom germanskih najezdi, budući da Germani nisu u stanju naučiti «dobar» latinski.

R. Wright koristi termin Early Romance za jezik iz kojeg su se razvili romanski jezici: bio bi to latinski od IV. st. po. Kr. do formalnog loma, pojave prvih pisanih spomenika na romanskim jezicima (između 800. i 1228.). Taj Early Romance ne treba miješati s terminima roman commun (R. de Dardel) i Proto-Romance (R. A. Hall Jr.) koji se odnose na rekonstruirane jezične entitete.

R. Wright

Mnogi autori smatraju da su se romanski jezici razvili znatno kasnije od tradicionalno prihvaćene g. 600. Inicijator te zamisli je H. Lüdtke (1964). Istoj se ideji priklanjaju Wright (1982 [1989]), Van Uytfanghe (1991) i Banniard (1992), iako se njihove datacije međusobno razlikuju. Wright brani ideju po kojoj su tekstovi koji nama izgledaju latinski čitali «po romansku». Smatra da se takvo stanje dokida karolinškom reformom latiniteta koja po njemu nije mjera kojom se priznaju i sankcioniraju već odavno postojeće razlike između latinskog i romanskog, već upravo razlog zbog kojeg se te razlike javljaju. U tom smislu, do odvajanja između latinskog i romanskih jezika došlo je negdje između početka IX. st. i 1080. (koncil u Burgosu). Banniard smatra da je prelazno razdoblje vrlo kratko: 750.-800. na sjeveru Francuske, 800.-850. na jugu Francuske i u Kataloniji, 850.-900. u mozarabičkoj Španjolskoj, 900.-950. u Sjevernoj Srednjoj Italiji. Prema Lüdtkeu (1988) karolinška reforma označava prijelaz od diglosije ka dvojezičnosti, dok je kod Wrighta riječ o prijelazu od kompleksne jednojezičnosti ka diglosiji (zbog razlika u značenju pojma diglosija: Wright koristi taj termin u značenju koje mu daje J. Fishman, a Lüdtke u značenju koje mu daje Ch. A. Ferguson).

F. Gimeno Menéndez (2001) smatra da je romansko-latinska diglosija postojala prije karolinške reforme te da ju je ova samo produbila i dovela do stanja jezičnog konflikta: pojava prvih romanskih tekstova ne znači da romanski jezici postoje od tog trenutka, već da od tog trenutka jednostavno više nije bilo moguće ne pisati romanskim jezikom. Drugim riječima, prva romanska tekstualizacija odgovor je na stanje jezičnog konflikta. Gimeno Menéndez smatra latinske glose i glosare prvim pisanim dokazima postojanja romanskih

Gimeno-Menéndez

9

jezika, te pomiče datum nastanka romanskih jezika na prvu polovicu VIII. st., a o dubokoj diglosiji (latinsko-romanskoj) na čitavom romanskom Zapadu govori od početka VIII. st.

Razmatrajući razvoj pojedinih romanskih jezika, a ne Romaniju u cjelini, neki autori kao što su Ch. Schmitt (za čitavu Galoromaniju), J.-P. Chambon i Y. Greub (za gaskonjski i frankoprovansalski), G. Filipi (za istriotski), i N. Vuletić (dalmatski) zaključili su da jezična područja kojima se bave imaju svoje prepoznatljive karakteristike već u V. ili VI. st. Pritom se oslanjaju ponajprije na relativnu kronologiju jezičnih promjena, tvrdeći da su mnogi jezični procesi dovršeni desetljećima, pa i stoljećima prije nego što su zabilježeni (tako Schmitt francusku anteriorizaciju Ū > /y/ smješta već u III.-IV. st., smatrajući je odlučujućim dokazom o pojavi nove jezične realnosti). Upravo ih to razlikuje od Banniarda i drugih autora koji inzistiraju na analizi pisanih izvora (pojednostavljeno govoreći, za njih romanski jezik postoji od trenutka kad je zapisan).

Zagovornici ranije datacije nastanka romanskih jezika

No, upravo analizirajući pisane izvore, Á. López García pokazao je kako je moguće da se «ispod» tzv. vulgarnolatinskog teksta uistinu krije romanska sintaksa. Naime, dok prevodeći riječ po riječ, zapravo kalkirajući Ciceronov tekst dobivamo prilično nerazumljiv tekst, čineći isto s tekstom iz pera sv. Jerolima (Vulgata), dobivamo savršenu romansku sintaksu. Evo kako to izgleda u praksi:

Á. López García

Et tamen te suspicior eisdem rebus quibus me ipsum interdum gravius commoveri, quarum consolatio et maior est et in aliud tempus differenda. (Ciceron, De senectute, 1, 1).

Kalk na španjolski: *[Y no obstante te sospecho por las mismas cosas, por las cuales yo mismo a veces fuertemente estar agitado, de las cuales el consuelo no sólo mayor es sino también para otro tiempo debiendo se diferido.] (López García 2000: 15).

Kalk na francuski: *[Pourtant je te doute par les mêmes choses, par lesquelles moi-même parfois gravement être agité; de lesquelles consolation non seulement plus grande est mais aussi pour autre temps se différée.]

Kako navodi López García, samo osoba koja izvrsno poznaje latinski, mogla bi shvatiti što stoji iza nestvarne jezične akrobacije koju smo upravo izveli. Preveden na španjolski, odnosno francuski, Ciceronov tekst izgleda ovako:

Sospecho, con todo, que algunas veces te sientes seriamente preocupado por las mismas circunstancias que a mí me inquietan; pero consolarte de ellas es cosa de mayor empeño, y hay que diferirlo para otra ocasión.

Pourtant je devine que tu es quelquefois troublé de manière particulièrement sensible par certains problèmes qui me touchent aussi: nous n’en serons consolés - difficilement - que plus tard.

No zato je struktura odlomka iz Vulgate (sv. Jerolim, V. st.) koji slijedi gotovo sasvim romanska.

Tunc uenerunt duae mulieres meretrices ad regem steteruntque coram eo. Quarum una ait obsecro, mi domine; ego et mulier haec habitamus in domo una et peperi apud eam in cubiculo.

Da bismo to pokazali, navodimo suvremeni španjolski i srednjofrancuski tekst (Bible de Louvain, 1550):

Tunc [entonces] uenerunt [vinieron] duae [dos] mulieres [mujeres] meretrices [meretrices] ad [al] regem [rey] steteruntque [y se quedaron de pie] coram [ante] eo [él]. Quarum una [una de las cuales] ait [dijo] obsecro [te suplico], mi [mi] domine [señor]; ego [yo] et [y] mulier haec [esta mujer] habitamus [vivíamos] in [en] domo una [la misma casa] et [y] peperi [parí] apud [al lado de] eam [ella] in [en] cubiculo [la habitación].

10

Tunc [lors] uenerunt [vindrẽt] duae [deux] mulieres [femmes] meretrices [paillardes] ad [au] regem [roy] steteruntque [& se mirent] coram [devant] eo [luy]. Quarum una [desquelles l'vne] ait [dit] obsecro [ie te prie], mi [mon] domine [seigneur]; ego [moy] et [&] mulier haec [cette femme] habitamus [habitions] in [en] domo una [vne maison] et [&] peperi [enfantay] apud [auprés d'] eam [elle] in [en] cubiculo [la chambre].

López García uspješno je pokazao da se romanska sintaksa pojavljuje vrlo rano, zaogrnuta u «morfološko ruho» kršćanskog latiniteta. Na konzistentnu pojavu pravih romanskih oblika, dakle na morfološku diferencijaciju, morat ćemo pričekati do tekstova koji se tradicionalno smatraju prvim romanskim tekstovima.

Hrvatski romanist Žarko Muljačić (1998) upozorava na opasnost baratanja datumima, naglašavajući da nijedan romanski jezik nije nastao od danas do sutra, već da su svi oni posljedica vrlo kompleksnih i postupnih procesa konvergencije. U svojoj kritici Guberinina pogleda na dalmatsku diftongaciju Muljačić je upozorio da kasne pisane potvrde neke jezične promjene nipošto ne znače da se ta promjena nije zbila mnogo ranije.

U najnovije vrijeme A. Cano (2007: 83) ovako rezimira poglede na pitanje nastanka romanskih jezika: «Resulta muy difícil responder con exactitud a preguntas como cuándo se deja de hablar latín o cuándo surgen las lenguas romances; cómo fueron esos procesos; si fueron simultáneos, rápidos y homogéneos o no. Lo que parece evidente es que la transición que se producía en el ámbito de la lengua hablada tardó bastante en provocar una sustitución en el de la lengua escrita. Con independencia de todo ello, de las particularidades y de la falta de homogeneidad de las distintas partes de la Romania, se viene aceptando que al llegar el siglo VIII, con todas las salvedades que se quiera, lo que se habla ya es romance.»

A. Cano

3.7. Jezična podjela Romanije

Proces diferencijacije latiniteta koji je urodio nastankom različitih romanskih jezika tumačio se različitim razlozima (autori tih teorija često su im davali isključiv karakter):

1) Razlike u latinskom koje su govorili naseljenici u različitim dijelovima Carstva. Te razlike mogu imati veze s: a) kronološkim razlikama u kolonizaciji; b) regionalnom provenijencijom naseljenika (R. Menéndez Pidal 1950 – teza o oskičkoj i umbrijskoj kolonizaciji u Hispaniji koju su kritizirali Meier, Baldinger, Rohlfs); c) karakterom kolonizacije (npr. urbanitet : ruralitet) koji nalazi svoj odraz u kvalitativnoj diferencijaciji latiniteta po regijama (H. Meier 1941, 1996; Ch. Schmitt 1974).

2) Utjecajem supstratskih jezika (G. I. Ascoli 1881-1886 [1887]; Morf 1911).

3) Marginalnim ili središnjim položajem pojedinih područja u Romaniji (arealne norme, M. G. Bartoli 1945).

4) Razlikama između društvenih slojeva (E. Löfstedt 1959).

5) Germanskim najezdama, dakle utjecajem superstrata u većem dijelu Romanije (Wartburg 1967 [1971]). Tako su, prema Wartburgu, alemanske najezde odgovorne za odvajanje Galije od Recije, odnosno oïl dijalekata od retoromanskog, dok se individualizacija frankoprovansalskog duguje burgundskom adstratu, a razvoj francuskog vokalizma franačkom adstratu). Schmittova kritika: jezična podjela Galoromanije ima svoje korijene u kvalitativnoj diferencijaciji latiniteta po regijama; kad se Germani pojave na obzoru, već je sasvim jasno što će biti francuski, što sjeverni oïl dijalekti, što frankoprovansalski, a što okcitanski.

6) Intenzitet i duljina kontakta s metropolom. Decentralizacija Carstva od kraja II. st. čimbenik je koji djeluje u prilog diferencijacije.

7) Slabljenje jezične tradicije (kriza školstva, pismenosti itd.).

11

Wartburgova teza o germanskom utjecaju u svim romanskim jezicima koji poznaju slogovnu diferencijaciju (različiti rezultati vokala u otvorenom i zatvorenom slogu) udarila je pečat romanistici tijekom više desetljeća: Wartburg je povezao francusku slogovnu diferencijaciju s franačkim, emilijansko-romanjolsku i onu u jadranskim dijalektima Južne Italije s langobardskim, a retoromansku s alemanskim i bavarskim superstratom. Veljotski nema germanskog superstrata, ali Wartburg upozorava na vrlo vjerojatan hrvatski utjecaj. Studija Sáncheza-Mireta o romanskoj diftongaciji (1998) definitivno je pokazala da slogovna diferencijacija i posljedična diftongacija nema veze s germanskim superstratima. Iako je Schürr krivo interpretirao uzroke romanske diftongacije, dobro je uočio da je princip slogovne diferencijacije usvojen u središnjoj osi Romanije (Sjeverna Francuska, retoromanski, dobar dio Italije, furlanski, istriotski, dalmatski) dok je nepoznat u lateralnim areama kao što su Iberoromanija i rumunjsko jezično područje. Pritom ne treba smetnuti s uma da je Iberoromanija područje jakog germanskog naseljavanja, a da u njoj nije došlo do slogovne diferencijacije.

W. von Wartburg

U zadnje vrijeme iznosi se da jezična diferencijacija Romanije ne može biti posljedicom samo jednog faktora. Već je Wagner (1948) protestirao protiv međusobne isključivosti teorija o jezičnoj podjeli Romanije: «Ne vidim zašto bi se "evolucionistička", "etnička" i "socijalna" teorija morale isključivati […] Možemo li konačno početi promatrati jezik kao cjelinu […]?».

Malkiel (1972) naglašava da nedostaje teorijskih uporišta za: a) gotovo isključivo korištenje kriterija historijske fonologije u tumačenju jezične diferencijacije; b) model interakcije sa supstratima, superstratima i adstratima; c) pretjerano izjednačavanje jezičnog tipa i teritorija koji zauzimaju govornici. Kritizira inzistiranje na divergencijskim procesima kao i tumačenje jezične diferencijacije Pirinejskog poluotoka kao isključive posljedice rekonkiste.

3.8. Klasifikacija romanskih jezika

Svaka klasifikacija jezika mora se suočiti s dva problema: a) što klasificira? (nužno je napraviti inventar jezika/dijalekata); b) kojim će se kriterijima voditi? (interni tj. lingvistički kriteriji ili eksterni tj. geografski, povijesni, sociološki, politički, kulturni kriteriji). U osnovi postoje dva tipa klasifikacije: 1) genetička ili genealoška i 2) tipološka. Tradicionalni modeli genetičke klasifikacije u načelu se svode na postupak grupiranja srodnih jezika, dakle jezika koji su istog porijekla, a mogu se grosso modo podijeliti na sinkronijske i historijske (dijakronijske). Historijska klasifikacija ima osobito snažnu tradiciju u romanistici: njen plod su dobro poznate romanske jezične skupine: iberoromanska, galoromanska, retoromanska, italoromanska i balkanoromanska. Nasuprot tome, tipološka klasifikacija uzima kao kriterij samo određeni broj lingvističkih kriterija, ne i zajedničko porijeklo. Naravno, u tipološkoj klasifikaciji romanskih jezika zajedničko se porijeklo podrazumijeva pa ona spada u modele tzv. parcijalne tipološke klasifikacije.

Diezova klasifikacija romanskih jezika zasniva se na morfološkim kriterijima: istočna grupa (vlaški=rumunjski, talijanski), sjeverozapadna grupa (francuski, provansalski), jugozapadna grupa (španjolski, portugalski). No, njegov izbor jezika zasniva se na posve eksternim kriterijima: sardski i retoromanski izostali su iz njegove klasifikacije jer nisu «Schriftsprachen». Dalmatski, istriotski i frankoprovansalski u tom trenutku još nisu «otkriveni». Asturijsko-leonski i aragonski smatraju se španjolskim dijalektima, a katalonski provansalskim dijalektom.

F. Diez

Meyer-Lübkeova klasifikacija (1920), koja je dugo vremena bila standardnim modelom, po autorovom je priznanju izvedena «na temelju prilično arbitrarnih kriterija», ali je omogućila uključenje dotad «obespravljenih» jezika: katalonskog, gaskonjskog i retoromanskog.

W. Meyer-Lübke

Mnogi su se autori odlučili na klasifikaciju po supstratskim jezicima. Tradicionalni termini iberoromanski, galoromanski, italoromanski jasno upućuju na iberski, galski i italski supstrat. Iako se ti tradicionalni termini i danas obilno koriste, a novi termini tog tipa nastaju i danas (Muljačićeva iliromanska grupa, pri čemu ne ulazimo u njenu opravdanost), imaju tek didaktičku vrijednost, jer su se naše spoznaje o supstratima stubokom izmijenile: na Pirinejskom poluotoku vrlo je jak i keltski supstrat; galski supstrat nije jedini supstrat

12

u Galiji, osobito ne na Jugu; retski supstrat nije jedinstven; u Italiji je postojala mnoštvo raznorodnih supstrata, od kojih mnogi nisu italskog tipa (galski i venetski na sjeveru; sikulski na Siciliji; mesapski ilirskog tipa u Apuliji; liburnski na abruceškoj obali; etrurski u Toskani i sjev. Laciju itd.). Osim toga, termini iberoromanski, galoromanski, italoromanski itd. ubrzo su izgubili svaku sadržajnu vezu sa supstratima i pretvorili se u politički motivirane konstrukte: tako se u žestokim raspravama o iberoromanskoj ili galoromanskoj pripadnosti katalonskog ili pak o italoromanskoj ili balkanoromanskoj pripadnosti dalmatskog najmanje govorilo o supstratima.

Osobito je značajna Bartolijeva supstratska podjela romanskih jezika (1903, 1906) na apenino-balkanske (talijanski, rumunjski, albanoromanski i dalmatski) i pirinejsko-jursko-alpske (retoromanski, francuski, provansalski, španjolski, portugalski) koja se temelji i na tipološkim kriterijima (intervokalni okluzivi, dočetno -s, palatalizacija velarnih konsonanata i grupa u kojima sudjeluju, određeni član, položaj posvojnih zamjenica, pomoćni glagol).

Supstratska određenja

Ostajući pri tradicionalnim terminima, C. Tagliavini je katalonskom namijenio politički korektnu ulogu «jezika-mosta» između Iberoromanije i Galoromanije, a dalmatskom «jezika-mosta» između Italoromanije i Balkanske Romanije. Njegova klasifikacija već uključuje neke elemente tipološke klasifikacije, osobito u slučaju dalmatskog.

C. Tagliavini jezik-most

P. Bec je konstruirao jednu veliku Okcitanoromaniju u koju je uključio okcitanski u užem smislu riječi (provansalski, landočki, limuzinsko-overnjatski, vivaro-alpski), gaskonjski i katalonski.

Rohlfs je predložio jednu Pirinejsku Romaniju u koju bi spadali katalonski, aragonski i gaskonjski (no ovdje je riječ već o tipološkoj klasifikaciji).

Wartburgova podjela na Istočnu i Zapadnu Romaniju, razdvojene linijom La Spezia-Rimini, počiva na kriterijima gubljenja/čuvanja dočetnog -S i čuvanja/sonorizacije intervokalnog -S- i intervokalnih bezvučnih okluziva -P-, -T-, -K- (isti kriteriji koje je koristio Bartoli u Das Dalmatische). Istočna Romanija gubi -S, a čuva bezvučne -P-, -T-, -K-. Zapadna Romanija čuva -S, a sonorizira -P-, -T-, -K-. Sardski, aragonski i neki gaskonjski dijalekti na obje inovacije odgovaraju negativno: čuvaju kako dočetno -S, tako i -P-, -T-, -K-.

W. von Wartburg Istočna i Zapadna Romanija

gubi -S sonorizira -P-, -T-, -K-

Istočna Romanija + -

Zapadna Romanija - +

sardski - -

Wartburgova klasifikacija naišla je na brojne kritike. Politzer je pokazao da se sonorizacije u dolini Poa (Sjeverna Italija) nije učvrstila sve do VIII. st. Aebischer je naveo mnoge primjere čuvanja -S u Istočnoj Romaniji. Drugi autori su kritizirajući Wartburga naveli da: a) do slabljenja inervokalnih bezvučnih okluziva dolazi i južno od linije La Spezia Rimini (gorgia toscana: SAPERE > saφere, MATURU > maθuro, SECURU > siχuro, ali i u sandhiju: ILLA CARNE > la χarne); b) do sonorizacije i spirantizacije dolazi u nekim sardskim dijalektima (logudoreški i kampidaneški: NEPOTE > neβoδe, SECARE > seɣare; u sandhiju: IPSA PIRA > sa βira); c) u sjevernoaragonskom i nekim gaskonjskim dijalektima (Béarn), koji bi spadali u Zapadnu Romaniju, nema sonorizacije (čuvaju se bezvučni -P-, -T-, -K-); d) novo [z] (< -S-) kasnije se desnonorizira u novo [s] u španjolskom, galješkom i nekim katalonskim dijalektima; e) prijelaz lat. -CT- u [-χt-], što je također po Wartburgu karakteristika Zapadne Romanije, ne nalazimo u mletačkom, furlanskom i nekim retoromanskim dijalektima, ali ga mjestimice nalazimo u dalmatskom (koji je istočnoromanski jezik).

13

Refleksi lat. -s u Zapadnoj i Istočnoj Romaniji

(Rohlfs, Romanische Sprachgeographie..., München: Beck (1971): 245)

Lausberg (1956) je unutar Wartburgove podjele nastojao definirati sekundarne granice, koristeći se kako lingvističkim, tako i povijesno kulturnim kriterijima, pri čemu je dobio neke vrlo zanimljive rezultate: katalonski je dopao u istu grupu sa španjolskim i portugalskim, ali je toj grupi pripao i okcitanski; francuski je ostao na sjeveru u društvu frankoprovansalskog i sjevernih talijanskih (galoitalskih dijalekata); unutar konzervativne Istočne Romanije, istočna polovica Južne Italije (Apulija) našla se u podgrupi s dalmatskim i rumunjskim. Demarkacijsku liniju između dvije Romanije Lausberg je modificirao u liniju La Spezia – Pesaro.

Lausberg

Amado Alonso (1954) dijeli Romaniju na kontinuiranu i diskontinuiranu (Romania continua, Romania discontinua). Osnovni mu je kriterij početni stupanj romanizacije i kasnije vjernosti latinskoj tradiciji, što su kriteriji koje koristi i Lausberg. U Romaniu discontinuu spadaju francuski i rumunjski zbog toga što su proizvod kasne i slabije romanizacije te stoga što su relativno udaljeniji od latinskog od ostalih romanskih jezika.

A. Alonso

Hallova klasifikacija (1950) u obliku genealoškog stabla: 1) južni protoromanski (sardski, sicilijanski, lukanski dijalekti), 2) kontinentalni protoromanski (ostali romanski jezici). Po Hallovom mišljenju, podjela Romanije na istočnu i zapadnu zapravo je «pucanje» kontinentalnog bloka, u kojem neka izolirana područja očito nisu sudjelovala ili jesu tek u manjoj mjeri.

Hall Jr.

Tipološke klasifikacije. Togeby (1968) uzima u obzir samo jedan morfološki kriterij, posvojnu zamjenicu SUUS/ILLORUM, čime dobiva dvije zone: sjevernu (rumunjski, furlanski, francuski, provansalski, talijanski) i jugozapadnu (iberoromanski jezici, sardski, dijalekti Južne Italije, retoromanski). U sjevernoj zoni ILLORUM ima posvojnu vrijednost (fr. leur ami, rum. casa lor, tal. la loro storia). Treba napomenuti da su neki iberoormanski jezici u srednjem vijeku poznavali ILLORUM s posvojnom vrijednošću: kat. llur, arag. lor.

Körner uzimajući kao kriterije partitivni član i akuzativ s prijedlogom dobiva dvije grupe: 1) francuski, talijanski, okcitanski (imaju partitivni član, a nemaju akuzativ s prijedlogom), 2) portugalski, španjolski, rumunjski, sardski (nemaju partitivni član, imaju akuzativ s prijedlogom) + katalonski koji nema ni jedno, ni drugo.

Renzi (1985) je na temelju morfosintaktičkih kriterija (flektivni padež, član, srednji rod, kondicional, pronominalizacija subjekta, dvostruka negacija, partitivni član, red riječi, uporaba sintetskog perfekta, tzv. lični infinitiv, trorba množine itd.) pokazao da se niti jedan romanski jezik ne može jednostrano odrediti kao

Togeby

Körner

Renzi

14

konzervativan ili inovativan, iako se grupa koju čine francuski, frakoprovansalski, okcitanski i sjevernotalijanski dijalekti odlikuje višim stupnjem jezične inovativnosti.

Muljačić (1967) je binarističkom obradom 44 fonološka, fonetska i morfološka kriterija pokušao utvrditi distancu svakog od dvanaest izabranih romanskih jezika međusobno i spram latinskog. Iz sume rezultata svakako valja izdvojiti relativnu malu udaljenost francuskog od latinskog, nasuprot brojnim dotadašnjim radovima koji su isticali inovativnost francuskog.

Brojni pokušaji klasifikacije do danas su pokazali da podjela na Istočnu i Zapadnu Romaniju ima samo historijsku vrijednost te da je opoziicija Romania continua – Romania discontinua mnogo pertinentnija. Ovo je, usotalom, priznao i sâm Wartburg: «La Romania occidentale et orientale sont des notions d'historie,

3.9. Sociolingvistički problemi klasifikacije

• jezici čiji status nije upitan:

1) Službeni nacionalni i službeni regionalni jezici, s razvijenim standardom (u Muljačićevoj terminologiji Lingue per elaborazione, u Klossovoj terminologiji Ausbausprachen)

Nacionalni jezici

Službeni u zemlji u kojoj nisu nacionalni (Europa)

Regionalni jezici ili priznati manjinski jezici

Službeni u:

portugalski aranski (gaskonjski) Vall d'Aran (Katalonija)

španjolski furlanski Furlanija (1999)

francuski Italija (Valle d'Aosta) galješki Galicija (1981)

retoromanski katalonski Andorra; Katalonija (1979), Baleari (1983), Valencija (1982, pod nazivom llengua valenciana)

rumunjski mirandeški (leonski) Mirando do Douro (Portugal, 1999)

sardski Sardinija (1997)

Frankoprovansalski je priznat kao manjinski jezik u Italiji, ali se oko njegovog statusa i lingvisti dalje spore. Termin frankoprovansalski skovao je 1873. G. I. Ascoli da bi njime obuhvatio grupu međusobno srodnih govora, proširenih po švicarskim kantonima Jura, Vaud, Genève i Wallis, dijelu istočne Francuske oko gradova St. Étienne i Grenoble koji se tipološki nisu mogli svesti ni pod francuski, ni pod okcitanski. Osnovni je problem pri određivanju njegovog statusa to što ne zadovoljava kriterije povijesnog jezika (v. niže).

2) Jezici kojima je status jezika priznat temeljem njihove izrazite originalnosti, odnosno očevidne stukturne udaljenosti od ostalih romanskih jezika (u Muljačićevoj terimologiji Lingue per distanzione, u Klossovoj terminologiji Abstandsprachen)

dalmatski (izumro 1898) frankoprovansalski istriotski okcitanski (često nazivan provansalskim, po najpoznatijem članu okcitanske skupine idioma) sardski

• jezici čiji je status upitan (neki ih lingvisti osporavaju, a drugi priznaju) – Muljačić ih naziva i Wiesosprachen («Kako-molim-jezici?», aludirajući na reakciju koja rijetko izostaje kada ustvrdimo da je npr. asturijski samostalan jezik) :

aragonski: mnogi ga smatraju povijesnim dijalektom španjolskog jezika asturijski: mnogi ga smatraju povijesnim dijalektom španjolskog jezika gaskonjski: mnogi ga smatraju okcitanskim dijalektom

15

3.9.1. Problem dijalekta i relativistički pristup

Strogo lingvistički gledano, nema razlike između jezika i dijalekta. Kako jezik, tako i dijalekt sustav su konvencionalno prihvaćenih artikuliranih glasova, oblika i sintaktičkih pravila koji svojim korisnicima služi za komunikaciju. Razlika je zapravo u «obzoru» komunikacije: jezik u osnovi zadovoljava sve komunikacijske situacije svog govornika, od najneformalnijih (krug obitelji, prijatelja i sl.) do najformalnijih (školstvo, sudstvo), dok je društvena funkcionalnost dijalekta ograničena jer se na ovoj ili onoj razini javlja komunikacijska situacija u kojoj se dijalekt više ne može koristiti. Drugim riječima, jedini kriterij koji se može primijeniti u svim situacijama o kojima govorimo o dijalektu je kriterij sociolingvističke poređenosti dijalekta sustavu koji nazivamo jezikom. Niti jedan drugi kriterij nije tako univerzalan:

- kriterij književne uporabe (koji je koristio F. Diez), jer je dalmatski za svih jezik, iako nije imao književnost, a panocho (govor Murcije) svi smatraju varijantom španjolskog, iako su na njemu pisali i takvi autori kao što je Miguel Hernández;

- kriterij službene uporabe, jer je sardski za svih jezik, iako se ne koristi niti u regionalnim institucijama, dok andaluzijski svi smatraju običnom varijantom španjolskog iako se mnogi sveučilišni profesori u Sevilli, Córdobi ili Granadi uopće neće truditi govoriti standardnim španjolskim jezikom tijekom predavanja, već će predavanje održati na manje-više prilagođenom govoru svoga grada;

- kriterij standardizacije, jer dalmatski, čiji je status jezika neosporan, nije bio ni minimalno standardiziran;

- kriterij geografske rasprostranjenosti, jer se mnogi dijalekti govore na prostoru znatno većem od prostora koji zauzimaju neki idiomi kojima je priznat status jezika (npr. retoromanski).

Sve ovo navelo je njemačkog sociologa da predloži termine Ausbausprachen (jezik koji to jest jer je, razvivši standard, došao do sociolingvističkog statusa jezika) i Abstandsprachen (jezik koji to jest jer je objektivno različit od svih drugih jezika). Kombinirajući ove dvije mogućnosti, razlikujemo:

- Abstand-und-Ausbausprachen, kao što je npr. francuski koji svoj status jezika zahvaljuje kako sociolingvističkoj komponenti, tako i objektivnoj udaljenosti od ostalih romanskih idioma;

- Nur-Abstandsprachen, kao što su dalmatski, sardski, istriotski itd. koji svoj status zahvaljuju objektivnoj sistemskoj udaljenosti od ostalih romanskih idioma;

- Nur-Ausbausprachen, kao što su galješki i portugalski koji su svaki razvili svoj zasebni standard, ali su genetski i sistemski gledano dio jednog te istog sustava, u romanistici zvanog galješko-portugalski.

H. Kloss

Razvijajući dalje Klossov pristup, hrvatski je romanist Žarko Muljačić razradio tzv. relativistički model, u kojem se razlikuju Lingue basse – dijalekt podređenom drugom, sociolingivstički snažnijem dijalektu, zatim Lingue medie (LM) – dijalekt izravno podređen nekom jeziku (LA), a nadređen nekoj te Lingue alte (LA) – u osnovi Abstand-und-Ausbausprachen. U Muljačićevom teorijskom okviru od osobite je važnosti temin krov (Dach): idiom X dijalekt je idioma Y jer je potpao pod njegov sociolingvistički krov. Tako je, primjerice, mletački prvo bio LA (objektivno bez nadređenog idioma), a zatim potpao pod «krov» talijanskog i postao LM, podređen talijanskom, no i dalje nadređen nekim drugim idiomima (npr. istriotskom). Talijanski je mletačkom Dachsprache (jezik-krov).

Ž. Muljačić relativistički model

Problem je, međutim, u tome što jedan romanski idiom može potpasti pod krov romanskog idioma kojemu očito nije blisko srodan (npr. korzički pod krov francuskog), ili pak neromanskog idioma (npr. istrorumunjski pod krov hrvatskog). Neki idiom može dakle istovremeno biti dijelom jednog Abstandsprache, a da taj jezik njegovim govornicima ne služi kao Ausbausprache. Kako je pisao J. J. Montés Giraldo, tjerajući mak na konac moglo bi se reći da je baskijski dijalekt španjolskog: govornik baskijskog ne može dobiti sudsku

16

presudu na svom jeziku, koliko god služben taj jezik bio u njegovoj općini. Ili: istrorumunjski je dijelom rumunjskog Abstandsprache, ali mu je Dachsprache hrvatski.

Nerijetko se stav govornika koristi kao kriterij za određivanje statusa idioma. Tako Krefeld korzički smatra jezikom auf Grund des kollektiven Sprecherbewußtseins (temeljem kolektivne jezične svijesti). Vrijedi međutim napomenuti da velik broj govornika katalonskog u Valenciji smatra da govori valencijanskim jezikom, različitim od katalonskog, a da je pritom riječ o besprimjernoj bedastoći. 3.9.2. Pojam povijesni jezik

Dijalekt se uvijek definira u odnosu prema određenom jeziku. Nije moguće reći *romanski dijalekt, već talijanski dijalekt, francuski dijalekt itd. Tako definiran, pojam dijalekta iznimno je problematičan. Mnogi lingvisti, a laici općenito, smatraju da je dijalekt X dijelom strukture jezika kojem se pripisuje. Osobito je to izraženo u hispanskoj lingvistici, gdje mnogi inzistiraju na tome da su aragonski i asturijski gotovo ravnopravno s kastiljskim sudjelovali u stvaranju tzv. povijesnog španjolskog jezika.

Coseriu povijesni jezik ne definira kao nešto suštinsko (jer u tom smislu jezik nije ništa «povijesniji» nego bilo koji dijalekt), nego inzistira na njegovom povijesnom statusu. U tom smislu, povijesni je jezik onaj koji se kroz jedno duže razdoblje izgrađivao kao idealno jedinstvo te ga takvim smatraju kako njegovi govornici, tako i govornici drugih jezika (i obično to izražavaju pridjevom: talijanski jezik, francuski jezik itd.). Samo je po sebi razumljivo da takav jedan povijesni konstrukt nikako ne može biti homogen jer je proizvod međudjelovanja različitih jezičnih tradicija koje se međusobno samo djelomično podudaraju. Drugim riječima: jedan povijesni jezik uvijek ukazuje na unutrašnje varijante.

E. Coseriu

Nužna pretpostavka za razvoj povijesnog jezika je postojanje jednog zajedničkog jezika, sociolingivstički nadređenog dijalektalnim varijantama, ili barem postojanje svijesti govornika različitih idioma o pripadanju zajedničkoj jezičnoj tradiciji. Proces razvoja povijesnog jezika prolazi kroz tri faze: 1) selekcija (dugi proces odabir između više oblika), 2) kodifikacija (propisivanje uporabe «pravilnih» oblika), 3) implementacija (praktična primjena propisanog).

No, bacimo li načas pogled na reflekse lat. riječi OLEUM u tzv. «talijanskim dijalektima» i «francuskim dijalektima», moramo se upitati kako je moguće sve te oblike podvesti pod talijanski odnosno francuski kad:

- se međusobno toliko razlikuju da, primjerice, tzv. «talijanski» oblici nemaju međusobno jedan jedini zajednički glas

- su oblici koji bi pripadali jednom jeziku srodniji oblicima koji bi pripadali drugom jeziku, nego onima iz navodno istog jezika (npr. ligursko [œ:ri] mnogo je bliže «francuskim» oblicima, nego svojim «talijanskim» rođacima)

talijanski (AIS 1012 "l'Olio") francuski i okcitanski (ALF 702 "huile")

Pijemont i Ligurija: [œ:ri] Isère: [œrju] Firenca: [l'ɔʎɔ] gaskonjski/okcitanski: [oli] Bari: [ɖɖ'uɖɖjə] Charente: [œl] Salento: u'weju] frankoprovansalski: [ul] Središnja Sicilija: [u:ɖj] sjevernofrancuski: [wil]

Problem koji smo istakli kod «talijanskih» i «francuskih» naziva za 'ulje' za Coseirua je krivo postavljen: objektivna udaljenost između jezičnih varijanti nipošto ne objašnjava njihovu podređenost ovom ili onom povijesnom jezičnom entitetu: to što je ligurska riječ za ulje sličnija francuskoj nego talijanskoj ne može opravdati potencijalno uključivanje ligurskog u orbitu francuskog povijesnog jezika. Uzmimo jedan bliži primjer: to što je kajkavski govor X bliži nekom slovenskom govoru nego nekom štokavskom govoru ne znači da kajkavski govor X treba svesti pod slovenski umjesto pod hrvatski povijesni jezik (čija je

17

dijalekatska osnovica štokavska) jer su uslijed povijesnih okolnosti govornici kajkavskog govora X «prepoznali» hrvatski kao jezik kojem povijesno pripadaju.

3.9.3. Dijalektalizacija jezika: slučaj okcitanskog

U Srednjem vijeku okcitanski, odnosno staroprovansalski (poznat i kao staroprovansalska koiné), je bio književni i kuluturni jezik europskog ranga, jedini na kojem se, uz galješki, dugo vremena mogla pisati književnost vrijedna pažnje. Zbog toga na okcitanskom pišu i sjevernofrancuski i talijanski autori. Taj jezik ima karakter koiné: nije utemeljen ni na jednoj regionalnoj varijanti. Kao rezultat agresivne politike francuskih kraljeva već od XIII. stoljeća, a osobito jezične politike od Francuske revolucije naovamo, okcitanski jezični prostor danas nudi uglavnom usitnjenu sliku međusobno nepovezanih ruralnih sredina, pri čemu većina stanovnika vjeruje da govori nekim francuskim dijalektom. Okcitanski govori u takvoj situaciji ostaju sistemski vrlo udaljeni od francuskog, no pritom je teško govoriti barem i o okcitanskom Abstansprache jer jedinstvenog okcitanskog jezika danas jednostavno nema. Unatoč tome, svi romanistički priručnici i dalje govore o okcitanskom jeziku.

Standardni oblik jezika, izrazito liberalan prema regionalnim varijacijama, postoji, ali nema funkcije koje se tradicionalno pripisuju jeziku: većina govornika okcitanskih dijalekata, nezainteresiranih za budućnost jezika, jednostavno ne pribjegava uporabi tog standarda ni u kojoj situaciji pa standard postaje sam sebi svrhom.

18

4. NAJSTARIJI TEKSTOVI NA ROMANSKIM JEZICIMA

4.1. Indovinello veronese, 8-9. st., Veneto + separebabouesalbaprataliaaraba – albouersorioteneba – negrosemen seminaba + gratiastibiagimusomnipotenssempiterndeus

4.2. Serments de Strasbourg, 842 Pro deo amur et pro christian poblo et nostro commun salvament, d'ist di in avant, in quant deus savir et podir me dunat, si salvarai eo cist meon fradre Karlo et in aiudha et in cadhuna cosa, si cum om per dreit son fradra salvar dift, in o quid il mi altresi fazet, et ab Ludher nul plaid nunquam prindrai, qui meon vol cist meon fradre Karle in damno sit. [Pour l'amour de Dieu et pour le peuple chrétien et notre salut commun, à partir d'aujourd'hui, en tant que Dieu me donnera savoir et pouvoir, je secourrai ce mien frère Charles par mon aide et en toute chose, comme on doit secourir son frère, selon l'équité, à condition qu'il fasse de même pour moi, et je ne tiendrai jamais avec Lothaire aucun plaid qui, de ma volonté, puisse être dommageable à mon frère Charles.]

4.3. Placiti cassinesi, 960, 963 Sao ko kelle terre, per kelle fini que ki contene, trenta anni le possette parte sancti Benedicti. Sao cco kelle terre, per kelle fini que tebe monstrai, Pergoaldi foro, que ki contene, et trenta anni le possette. Kella terra, per kelle fini que bobe [dativ] mostrai, sancte Marie è, et trenta anni la posset parte sancte Marie. Sao cco kelle terre, per kelle fini que tebe [dativ] mostrai, trenta anni le possette parte sancte Marie. 4.4. Nodicia de kesos, oko 980; Fernández Caton (2004) (Christus) Nodicia de que lebaron en fosado, kesos que II, ad ila tore; espisit frater que baron a Cegia, Semeno: In labore II, quando la talia- de fratres In ilo ba ron Ila mesa; II que celare lebaron LeIone; II de cirka Sancte Ius- ...s...en te, kesos U; In ilo u...re... alio de apate, ...que... II kesos; en qu[e] ... c... puseron ogano, ...e...u... kesos III; IN ilo ... alio (?) ... de Kastrelo, I; ... In Ila uinia maIore g...Uane Ece; alio ke le- II; ba de sopbrino de Gomi- de do...a...; III que espi- seron quando Ilo rege uenit ad Rocola; I qua Salbatore Ibi uenit.

19

4.5. Glosas Emilianenses, f. 72r, glosa 89 (tzv. gran glosa), zadnja četvrtina XI. st.; García Turza (2003)

Cono a׀utorio . <de> nuestr <o> dueno . dueno christo . dueno dalbatore . qual dueno get ena honore . equal duenno tienet . ela mandatjone . cono patre cono spiritu sancto enos sieculos . delosiecu los . facanos deus omnipotens tal serbitjo fere . ke denante ela sua face gaudioso segamus . Amem 4.6. Glosas Silenses, f. 319v-320r (glose 234-264), zadnja četvrtina XI. st.; Menéndez Pidal (1956)

Si quis dereliquerit234 proprios filios et non eos alat235, uel filii parentes deseruerint in occasione236 cultus237, hoc iustum

esse238 iudicantes, anathema sint. Si quis christianus cum alio lite239 fuerit, excomuniceutr quisque reconciliet240 fratri suo, nec oblatio eius in aecclesia recipiatur. Qui non comunicatur nec ad osculum aecclesiam accedat241. Si quis ina trio aecclesiae litem comiserit242 CL flagella suscipiat. Si quis in terram suam baselicam fundaberit243 nec audeat244 uindicare oblationem nec dextros245 eius que sunt LXXII passos. Clerici ne sint procuratores246 uel militatores247; qui fecerint anatemizentur. Non oportet christianos ad nubtias248 euntes249 ballare250 uel saltare251. Si presbiter III ebdomadas an aeclesia sua defuerit252, I annum peniteat. De palleis uel ministeriis diuinis253 nec254 defunctorum corpuscula ob oulbantur255 qui absque benedictione256 sacerdotis se a presbitero diaconus ordinauerit, presbiter uel diaconus ordinatus sibe ordinator III annos peniteat. Qui per aliquam incantationem pro qualiuet re inuersum257 se balneaberit, I annum peniteat. […] Qui in saltatione258 femineum abitum259 gestiunt260 et monstruose261 fingunt262 et malas263 et arcum et palam et his similia exercent264, I annum peniteant. 234: laiscaret; 235: pasceret, gobernaret; 236: algodre; 237: collitura de dio; 238: sedere; 239: entraina; 240: ata ke pacifiket; 241: non aplekat; 242: miscieret; 243: firmaret, ficieret; 244: non siegat osatu; 245: honores; 246: condugteros; 247: basallos; 248: a las uotas; 249: qui ban; 250: cantare; 251: sotare; 252: menos si fuerit; 253: sanctos; 254: non siegan; 255: copiertos; 256: sine mandatione; 257: ad abiersas, retro; 258: ena sota; 259: ela similia; 260: faciunt; 261: qui tingen lures faces; 262: simulant; 263: magatias; 264: faciant.

20

5. OD LATINSKOG DO ROMANSKIH JEZIKA. ELEMENTI HISTORIJSKE GRAMATIKE

Latinski Romanski jezici Nerazlikovni akcent Fonološki akcent Razlikovna kvantiteta vokala Nema vokalske kvantitete; razlikovna vokalska kvaliteta Nema palatalnih konsonanata Palatalni suglasnici Bogata nominalna fleksija s padežima Reducirana nom. fleksija, gubitkom padežnih nastavaka Glagolski vid (INFECTUM / PERFECTUM) Glagolsko vrijeme Neobvezni subjekt Obvezni subjekt Slobodni red riječi Vezani red riječi Sintaktički diskontinuitet Sintaktički kontinuitet

5.1. Fonetika 5.1.1. Nestanak klasičnolatinskog vokalskog kvantiteta - Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 84)

Klasičnolatinski vokalizam Ĭ - Ī [i] / [i:] Ŭ - Ū [u] / [u:]

Ĕ - Ē [e] / [e:] Ŏ - Ō [o] / [o:] Ă - Ā [a] / [a:]

U klasičnom latinitetu vokalski kvantitet ima razlikovnu funkciju. To znači da se minimalni parovi grade na opoziciji dugo ~ kratko: PĀLUS 'kolac' ~ PĂLUS 'močvara, PĒDIS 'uš' ~ PĔDIS 'noge (genitiv)' itd. Vrlo rano izgubila se opozicija između dva A. Osim toga, svi su kratki vokali bili redundantno otvoreniji od dugih (osim, izgleda, u afričkom latinitetu, v. dalje).

U vulgarnom latinitetu, negdje između I. i III. st. po. Kr., dolazi do defonologizacije kvantiteta i fonologizacije aperture (otvorenosti/zatvorenosti). Osim toga, priroda akcenta u vulgarnom latinskom (intenzivni akcent) potencira razvoj različitih podsustava za naglašene, nenaglašene i nenaglašene finalne vokale. To je jedina bitna opća vulgarnolatinska karakteristika u vokalizmu. U svezi s tim, romanskim jezicima zajednički je princip razvoja vokalizma (fonologizacija aperture s kasnijim diftongacijama), dok su konkretni rezultati po regijama međusobno različiti (v. dalje Divergencije u razvoju romanskih vokalskih sustava).

5.1.2. Ostale promjene u vulgarnolatinskom vokalizmu

Romanskim jezicima zajednička je još i vrlo rana redukcija klasičnih diftonga OE (> [e:] > [e]) i AE (> [ɛ:] > [ɛ]), dovršena već u I. st. po. Kr. (v. Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 85): POENA > šp., tal. pena, CAELU > kat. cel. Već u pogledu klasičnog diftonga AU primjećuju se izrazite razlike u vulgarnom latinitetu pojednih regija. U latinitetu Betike (današnje galješko-portugalsko jezično područje i područje nekadašnjih mozarabičkih dijalekata) diftong AU ostaje postojan (danas u galj. i port. daje [ou̯]: AURU > ouro, CANTAVIT > *CANTAU > cantou). U latinitetu provincije Tarraconensis (Katalonija, Aragon, Kastilja) izražena je tendencija k moftomgaciji koja najkasnije u XI. st. dovodi do [ɔ]: AURU > kat. or, cantà, šp. oro, cantó. U latinitetu provincije Galia Narbonensis diftong se čuva (okc. aur), dok se na sjeveru Galije gubi (or), ali nakon palatalizacije [k] ispred [a] (CAUSA > chose). U Sjevernoj i Središnjoj Italiji AU odolijeva dosta vremena, no naposlijetku monoftongira (tal. or). U sardskom je normalan ishod AU > [a], dok diftong opstaje na jugu Italije, u Dalmaciji i Daciji (AURATU > dalm. > čak. ovrat).

21

Karateristika koja se često navodi kao općevulgarnolatinska, a to je monoftongacija diftonga AU, ako u sljedećem slogu stoji [u], nije panromanska pa, prema tome, ni općevulgarnolatinska: uz primjere kao AUGŬSTUS > port., galj., šp., tal. agosto, kat. agost, fr. août, engad. avuost, furl. avost, rum. agust, imamo AUTŬMNUS > port., galj. outono, prov. autom, pistojanski auturno, abruceški autunie, *AUSŬLĀRE > ausulá u dijalektima Rietija i Terama. V. Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 88.

5.1.3. Divergencije u razvoju romanskih vokalskih sustava

-Tekavčić, Divergencije, § 108

1) «Panromanski» ili «italski» heptavokalni sustav

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e ɛ a ɔ o u

Talijanski: FĪLU > filo [filo]; NĬVE > neve [neve], CATĒNA > catena [catena]; PĔLLE > pelle [pɛl:e], FĔLE > fiele [fi̯ele]; AMĀRE > amare [amare], MĂLU > male [male]; ŎSSU > osso [ɔsso], RŎTA > ruota [ru̯ota]; SŌLE > sole [sole], CRŬCE > croce [krotʃe]; DŪRU > duro [duro] 2) Sardski pentavokalni sustav: sardski, južnokorzički, jedna zona na granici Lukanije i Kalabrije (Maratea, Castrovillari, Diamante, Cassano, San Chirico Raparo, Oriolo, Cerchiara); pretpostavlja se da je afrički latinitet imao ovakav vokalizam; možda je stvarno riječ o arhaičnom vokalizmu, a možda o nekoj vrlo ranoj redukciji. Sv. Augustin izrijekom napominje da Afrikanci ne razlikuju ŌS i ŎS

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i ɛ a ɔ u

Sardski: FĪLU > [filu], NĬVE > [nive]; CATĒNA > [kadɛna], FĔLE > [fɛle]; RŎTA > [rɔda]; SŌLE > [sɔle]; CRŬCE > [ruke]; DŪRU > [duru] 3) Rumunjski heksavokalni asimetrični sustav: rumunjski i istočnolukanski dijalekti; na palatalnoj osi slaže se s tzv. panromanskim vokalizmom, a na velarnoj sa sardskim – pretpostavlja se da su inovacije koje su se širile iz Italije zahvatile samo palatalno krilo vokalizma, dok je velarno ostalo arhaično.

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e ɛ a o u

Rumunjski: FĪLU > fir; SĬTI > sete; CRĒDERE > crede; FĔLE > [fele]; RŎTA > roată, SŌLE > soare; CRŬCE > cruce; DŪRU > dur 4) Sicilijanski pentavokalni sustav: Sicilija, Južna Kalabrija, Južni Cilento.

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i ɛ a ɔ u

Sicilijanski: FĪLU > [filu], NĬVE > [nivi], TĒLA > [tila]; MĔL > [mɛli]; RŎTA > [rɔta]; SŌLE [suli], NŬCE > [nutʃi]; LŪNA > [luna] 5) Lukanski pentavokalni asimetrični sustav: Središnja Lukanija; kombinacija arhaičnog i rumunjskog sustava.

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e a o u

22

Castelmezzano: FĪLU > [filu]; SĬTI > [sete], TĒLA > [tela], DĔCE > [detʃe]; ŎCTO > [ot:e], SŌLE [sole]; CRŬCE > [krutʃe], LŪNA > [luna]

5.1.4. Diftongacija [ɛ], [ɔ] [ɛ] > [ i̯ɛ ] ([jɛ]), [ i̯a ] ([ja]); [ɔ] > [u̯ɔ] ([wɔ]), [u̯ɛ] ([wɛ]), [u̯a] ([wa])

Ovo je trenutak da vas upozorimo na različita poimanja diftonga u romanistici, kao i na različite tradicije bilježenja diftonga. U francuskoj tradiciji, pa tako i na kolegiju Fonetika i fonologija koji slušate na preddiplomskom studiju francuskog jezika i književnosti, ustaljeno je izjednačavanje poluvokala i polukonsonanata, pa se i jedni i drugi bilježe kao [y] (ili [j] u API sustavu] i [w]. U hispanističkoj tradiciji, međutim, još uvijek vlada spor oko prirodi prvih članova gore navedenih diftonga. Čini se da zasad prevladava rješenje po kojem su oni tzv. glajdovi (bilježe se kao [ i̯ ], [ u̯ ]). Uzimo primjer: u riječi PETRA vulgarnolatinsko [ɛ] prešlo je, kako u francuskom, tako i u španjolskom, u uzlazni diftong. Francuski će ga lingvisti bilježiti kao [ i̯ɛ] samo u oblicima koje pripisuju starofrancuskom do XII. st., a za oblike od XII. st. nadalje koristit će simbol [jɛ] ili [yɛ], jer je u francuskom došlo do konsonantizacije prvog člana diftonga. U francuskom imamo dakle PETRA > [pi̯ɛrǝ] > [pjɛrǝ] ili [pyɛrǝ], no u španjolskom imamo [pi̯ɛðra]. I dok se takvi prijepori kod živih jezika mogu riješiti snimanjem izvornih govornika, nemale probleme pričinjaju nam mrtvi jezici, poput dalmatskog. Prodorom strukturalizma u hrvatsku romanistiku, ustalio se običaj da se u bilježenju diftonga koriste simboli [y] i [w]. Tako će Muljačić zabilježiti fyar, a da je pritom teško utvrditi je li Bartoli od Tuone Udaine, posljednjeg govornika veljtoskog čuo [fyar]/[fjar] ili pak [fi̯ar]. Bilo kako bilo, kada bilježite znak za palatalni poluvokal, preporuka je da koristite [j] iz API sustava, a ne [y].

a) izvan palatalnog konteksta

PĔTRA HĔRBA CAELU FĔRRU log. pedra erba kelu ferru jezici bez diftongacije port. pedra erva céu fer galj. pedra herba ceo ferro okc. peira herba cel ferro kat. pedra herba cel ferro

fr. pierre herbe ciel fer diftongacija u otvorenom slogu tal. pietra erba cielo ferro

šp. piedra hierba cielo hierro dift. u otvorenom i zatvorenom slogu ast. piedra yerba/yarba cielu fierro rum. piatră iarbă *cier > cer fier velj. *pjetra > pitra *čjal > čil fjar istr. pèra (pjera) ğierba/ğirba sil fjero furl. piera jerbe *ciel > cîl fier

J. tal petra erva cielu fierru diftongacija ispred [-i, -u]

23

RŎTA PŎRTA FŎCU GRŎSSU log. roda porta fogu jezici bez diftongacije port. roda porta fogo grosso galj. roda porta fogo groso okc. roda porta fuec gros kat. roda porta foc gros rum. roată poartă foc gros diftong u rum. je metafonetički

fr. ant. ruede porte feu gros diftongacija u otvorenom slogu tal. ruota porta fuoco grosso

šp. rueda puerta fuego grueso dift. u otvorenom i zatvorenom slogu ast. rueda puerte/puorta velj. *fwok > fuk grwas istr. rwoda puorta fogo grwoso furl. ruede puarte *fuec > fuc grues

J. Italija rota porta fuocu gruossu diftongacija ispred [-i, -u] 2) u kontaktu s palatalom CERĔSEA PĔCTINE MĔDIU PĔCTU okc. ciriela pienti mieg pieit diftongacija pred palatalom fr. *cerieise > cerise *pieigne > pigne *miei > mi *ant. pieiz > piz

port. cereja pente meio peito zatvaranje vokala pred palatalom galj. cereixa peite medio peito šp. cereza peine ant. meyo pecho ast. cereza/cereiza peñe/peiñe/ mediu pechu/peitu

pene/peine kat. pinta mig pit

log. pettene meiu pettus nema utjecaja palatala rum. pieptene miez piept tal. ciliegia pettine mezzo petto J. Italija miendzu piettu velj. pjakno pjat istr. sarèza mjezo furl. cjariese pietin mieç *piet > pet NŎCTE CŎXA CŎRIU CŎCTU okc. nuech cueissa cuer cueit diftongacija pred palatalom fr. *nueit > nuit *cueisse > cuisse *cueir > cuir *cueit > cuit

port. noite coxa couro zatvaranje vokala pred palatalom šp. noche cuero cocho ast. nueche/nueite cueru/cueiru galj. noite coxa coiro kat. ant. nuyt > nit ant. cuxa > cuixa ant. cuyre > cuir ant. cuyt > cuit

log. notte kossa kordzu kottu nema utjecaja palatala rum. noapte coapsă copt diftong u rum. je metafonetički tal. notte coscia cuoio cotto

24

J. Italija notte coscia cuoriu cuottu velj. nwat istr. nwoto kosja kòto furl. gnot/nuat cuesse cuet 5.1.5. Diftongacija [e, o]

francuski /e/ > [ej] > [we] > [wa]; /o/ > [ow] > [oe] > /ø/ engadinski /e/ > [aj]; /o/ > [wo] bolonjski /e/ > [ej] > [aj]; /o/ >[ow] > [aw] furlanski (zapadni) /e/ > [ej]; /o/ > [ow] veljotski /e/ > [aj]; /o/ > [aw] Abruco (Vasto) /e/ > [äj]; /o/ > [äw]

Ist. Lukanija (Venosa) /e/ > [aj], /o/ > [ow] samo u metafonetičkom položaju, a [e, ɔ]

SĬTIS VĒNA PĬSCE VĒNDERE NEPŌTE GŬLA BŬCCA

fr. soif veine poisson vendre neveu gueule bouche eng. said avaina pesch vender nef gula buoccha, bocca bol. said vaina pas vander amvaud gaula baka furl. seit veine pes vendi nevoud goula bocje velj. sayt vayn pask vandro nepawt gawla buka Abr. säjtə väjnə päš vännə nepäwtə gäwlə bäk:e

Ist. Luk. sejtə vejnə pɛšə vɛnnə nəpowtə gɔlə vɔ:kə ali: PĬLU > pajlə, *MĒSI > majsə *u bolonjskom u proparoksitonima /e, o/ ponekad daju rezultat kao u zatvorenom slogu: vaskuv < EPĬSCŎPU, dağ < D(U)ŌDĔCIM; isto u veljotskom: takla < TĒGULA, sukro < SŌRICE.

5.1.6. Diftongacija [i, u] u istriotskom, abruceškim i lukanskim dijalektima, [i, y] u veljotskom

*samo u otvorenom slogu U veljotskom prvo dolazi do anteriorizacije /u/ > /y/ (kao u francuskom lune [lyn]), a onda do diftongacije /y/ > [oj]. Razvoj /i/ ide korak dalje nego u istriotskom /i/ > /ej/ > /aj/.

5.1.7. Palatalizacija naglašenog [a] u otvorenom slogu

Proširenost fenomena: francuski, retoromanski; neki sjevernotalijanski dijalekti (jug Pijemont, sjever Lombardije, Emilia, Romanja), dijelovi Toskane i Umbrije, južnotalijanski dijalekti jadranskog tipa (od Abruca do Taranta).

AMĪCU LŪNA

velj. *amejk >amajk *lyna > lojna

istr. amejk lowna

Ist.Luk. amejkə lounə

Abr.(Vasto) amejkə liunə

25

1) Palatalizacija [a] u otvorenom slogu u francuskom:

otvoreni slog zatvoreni slog

CLAVE clef ARBORE arbre LABRA lèvre CARRU char MANU main CABALLU cheval MARE mer QUART quart

MATRE mère VACCA vache PATRE père LAR(I)DU larde

2) Palatalizacija [a] u otvorenom slogu u dijalektu Imole (Romanja):

paroksitoni u otvorenom slogu slog zatvoren s /r, l/ slog zatvoren bezvučnim okluzivom

PATRE peə̯dər BARBA beə̯ɾbɐ FACTU fa:t

STRATA streə̯ SALTAT seə̯łtɐ BRACCHIA brazɐ

CAPRA kɾeə̯va SKARPA skeə̯ɾpɐ ACQUA a:kwɐ

proparoksitoni oksitoni

GRAVĬDA greə̯vdɐ STAT sta

MACHINA meə̯znɐ DAT da

*CARRICU ka:ɾk

SALICE sals

3) Palatalizacija u abruceškim dijalektima (provincija Teramo):

otvoreni slog zatvoreni slog

CANE kɛnə CATTUS gɛt:ə

CASA kɛsə VACCA vɛk:ə

CAPRA krɛpə GALLO gɛl:ə

4) Palatalizacija u gornjoengadinskom, sutsilvanskom i surmeranskom:

5) Palatalizacija u raguzejskom (jedina tri primjera iz XV. st.):

CLAVE clev CAPRA chevra CASA chesa MARE mer

PANIS pen TATA teta CASA chesa

26

5.1.8. Nenaglašeni nedočetni vokali (I) • «Panromanski» ili «italski» vokalizam:

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e a o u

HĪBĔRNU, CĪVĬTĀTE > invierno, ciudad; hiver, cité; inverno, cità; inverno, cidade CĬRCĀRE, MĬNŪTU > cercar, menudo; cercare SĒCŪRU, MĒNSŪRA > seguro, mesura; mesure; seguro SĔPTĬMĀNA, VĔRĒCŬNDIA > semana, vergüenza; semaine, vergogne; settimana, vergogna; semana, vergonha LAVĀRE, AMĀRE > lavar, amar; laver; lavare, amare; lavar, amar DŎLŌRE, CŎRŌNA > dolor, corona; dolore FŌRMĀTĬCU, NŌMĬNĀRE > fr. fromage, nombrar; formaggio SŬPĔRBIA, SŬSPĔCTA > soberbia, sospecha; sospetto IŪDĬCĀRE, MŪTĀRE > juzgar, mudar; giudicare, mutare • Sardski vokalizam:

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e a o u

• Rumunjski vokalizam:

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e a u

• Sicilijanski vokalizam:

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i a u

5.1.9. Nenaglašeni nedočetni vokali II (sinkopa) -Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 87; Divergencije, § 113 sinkopa nema sinkope HĔDĔRA starofr. iere šp. hiedra tal. edera fr.-pr. li:rə port. hera rum. iederă okc. elra kat. eura istr. irula eng. edra LĔPŎRE fr. lièvre šp. liebre log. lepere fr.-pr. li:vra port. lebre rum. iepure okc. lebre kat. llebre istr. levaro velj. lipro furl. jeur engad. leivra tal. lepre PĔCTĬNE starofr. pigne šp. peine rum. pieptene

27

velj. pjakno log. pettene tal. pettine eng. pettan CAMĔRA fr. chambre kat. cambra šp. cámara fr.-pr. ʃãbrɐ engad. chambra port. câmara okc. cambra tal. camera

furl. cjamare

ARBŎRE fr. arbre okc. arbre šp. árbol rum. arbore frankopr. a:brə kat. arbre port. árvore furl. arbul log. arβore istr. albaro tal. albero velj. jarbul

5.1.10. Dočetni (finalni) vokali

1) Sardski finalni vokalizam

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e a o u

2) Rumunjski finalni vokalizam

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū j, Ø e, i ə Ø, u

3) Talijanski finalni vokalizam

Ī Ĭ Ē Ĕ Ā, Ă Ŏ Ō Ŭ Ū

i e a o

4) Zapadnoromanski finalni vokalizam

ABBAS, -ĀTIS

SALUS, -ŪTIS

*FAMEN, -ĬNIS

MALU VALET BĔNE VIDĒRE MENSIS DICIT

port. abade saude fome mal val bem veer mes diz šp. abad salud hambre mal vale bien ver mes dice kat. abat salut fam mal val bé/ben veure mes diu okc. abat salut fam/fame mal val/vau be/ben vezer mes ditz fr. abbé salut faim mal vaut bien voire mois dit

5.1.11. Apokopa

[e] [o] [a]

CANTARE / NŌVE NŎVU (u > o) NŎVA

francuski chanter / neuf neuf neuve

28

katalonski i okcitanski cantar / nou nou nova španjolski cantar / nueve nuevo nueva galješki i portugalski cantar / nove novo nova talijanski cantare / nove nuovo nuova veljotski kantur / nu (nuf) nuf nawva

5.1.12. Metafonija

Općenito govoreći, utjecaj dočetnog zatvorenog vokala [-i, -u] na naglašeni vokal (ali u šp. dormir – durmiendo metafonija utječe na nenaglašeni vokal). Pritom je važno naglasiti da su se u većini romanskih jezika poistovjetili dočetno [-o] i [-u] i da im je razvoj paralelan. Zbog toga se metafonija pri [-i] javlja u čitavoj Romaniji, osim u toskanskom, dok se ona pri lat. [-u] javlja samo u jezicima koji su ga sačuvali (ili su ga još uvijek imali kad je došlo do metafonije): asturijski i južnotalijanski dijalekti do danas razlikuju [-o] i [-u]. U portugalskom je ta distinkcija postojala u vrlo ranoj fazi razvoja jezika.

Sa stajališta fonetike, metafonija je proces distantne asimilacije vokala. Sa stajališta morfologije, ona je proces kojim se postiže opozicija roda i broja kada dođe do slabljenja ili otpadanja dočetnih vokala (na kojima obično ta opozicija počiva).

Metafonija može djelovati na sve vokale osim na [i, u]. 1. Sardska metafonija (kampidaneški dijalekt), morfološka funkcija

jednina TĔMPUS > tempus CŎRPUS > korpus množina *TĔMPOS > tɛmpus *CŎRPOS > kɔrpus 2. Galješko-portugalska metafonija

a) otvaranje [e, o] u [ɛ, ɔ] ispred [-a]: MONĒTA > mon[ɛ]da, ĬLLA > [ɛ]la, HŌRA > h[ɔ]ra

b) zatvaranje [ɛ, ɔ] ispred [-u] (u slučaju o/ɔ služi kao redundantna oznaka opozicije broja kod muškog roda)

PĔTRU > P[e]dro PĔTRA > p[ɛ]dra MĔTU > m[e]do HĔRBA > [ɛ]rva FŎCU > f[o]go vs. FŎCOS > f[ɔ]gos HŎRTU > h[o]rto vs. HŎRTOS > h[ɔ]rtos ŎVO > [o]vo vs. *ŎVOS > [ɔ]vos 3. Metafonia meridionale (najveći dio južne Italije): [ɛ, ɔ] > [jɛ, wɔ]; [e, o] > [i, u]

Napulj: SĬCCA > [sek:a] SĬCCU > [sik:ə] RŬSSA > [ros:a] RŬSSU, RŬSSI > [rus:ə]

Casalincontrada: PĔDE > [pɛrə] *PĔDI > [pjɛrə] MŎRTA, -AE > [mɔrtə] MŎRTU, -I > [mwɔrtə]

4. Metafonia ciociaresca: [ɛ, ɔ] > [e, o], [e, o] > [i, u]

Sora: NĬGRA, -AE > [nera, nerə] NĬGRU, -I > [nirə] SŌLA, -AE > [sola, solə] SŌLU, -I > [sulə] BĔLLA,-AE > [bbɛlla, bbɛllə] BĔLLU, -I > [bbeʎʎə] BŎNA,-AE > [bbɔna, bbɔnə] BŎNU,-I > [bbonə] 5. Asturijska metafonija: [a] > [e], [e] > [i], [o] > [u], [je] > [i], [we] > [wi]. Menéndez Pidal i hipoteza o južnoitalskoj (oskičkoj) kolonizaciji zbog određenihpodudarnosti.

29

palu > pelu pelu > pilu potru > putru tiempu > timpu puertu > puirtu 6. Rumunjska metafonetička diftongacija: [e, o] ispred [-e, -ə] > [e̯a, o̯a]:

SĒRA seară vs. seri NĬGRA neagră vs. negru PŎRTA poartă vs. porţi RŎTA roată vs. roţi FLŌRE floare vs. flori SŌLE soare vs. sori 7. Metafonija [a] > [e]/[i] ispred [-i]: abruceški dijalekti, istriotski, veljotski.

Opozicija ‘pas’ ~ ‘psi’: Bellante (Teramo) [kanə] ~ [kinə] istriotski (Vodnjan) [kan] ~ [ken] veljotski [kan] ~ [kin]

5.1. 13. Razvoj intervokalnih okluziva: sonorizacija, spirantizacija

- Tekavčić, Divergencije, §109)

[pp], [tt], [kk] > [p], [t], [k] degeminacija [p], [t], [k] > [b], [d], [g] sonorizacija [b], [d], [g] > [β], [δ], [ɣ] spirantizacija [β], [δ], [ɣ] > Ø gubljenje

zapadna Romanija Sardinija istočna Romanija

šp. fr. logud. središnji tal. rum./velj.

CĬPPUS cepo cep kippu kippu ceppo cep/- CAPUT cabo *[kavo] > [tʃevə] > chef kaβu kapu capo cap/kup RATTUS/CATTUS rata rat battu battu ratto -/gwot SĬTIS sete *[seδa] > [seiə] > soif siδis sitis sete sete/sajt VACCA vaca *[vaka] > *[vatʃe] > vache bakka bakka vacca vacă/baka AMICUS amigo *[amiɣo] > ami amiɣu amiku amico -/amajk intervokalno [-s]:

port. galj. šp. kat. okc. starofr. Sj. It. sard. Ju. It. velj. rum.

CASA [kazɐ] [kaza] > [kasa]

[kaza] > [kasa]

[kazə] > [kasa] (val.)

[kaza] [tʃjezə] [kaza] [kaza] [kasa] [kwosa]

[kasə]

30

Podjela na Zapadnu i Istočnu Romaniju po kirteriju sonorizacije intervokalnih bezvučnih okluziva (Rohlfs, Romanische Sprachgeographie..., München: Beck (1971): 246)

5.1.14. Spirantizacija intervokalnog -B-

-Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 89

Već u I. st. inetrvokalno -B- gubi okluziju i prelazi u bilabijalni spirant [β] (mnoštvo potvrda na lat. natpisima DEVERE mjesto DEBERE, GUVERNATI mjesto GUBERNATI itd.). Istovremeno, međutim, poluvokal [w] (latinski nema fonem /v/) prelazi u [β] (potvrđeno kod gramatičara Velija Longa u II. st.). Rezultat je potpuno brkanje rezultata lat. -B- i -V- što je neodrživo stanje koje romanski jezici rješavaju na različite načine: u oïl području i Sj. Italiji, u retoromanskom i furlanskom jasno se razlikuju /b/ i /v/, isto tako u portugalskom; u ostatku Iberoromanije , kao i u dijelu okcitanskog jezičnog područja došlo je do brkanja lat. B i V, pa u početnom položaju oba daju [b], a u intervokalnom [β]; u sardskim dijalektima, osim u središnjim (Bitti, Nuoro) koji razlikuju rezultate lat. B i V u svim položajima, -V- ispada, a -B- se spirantizira; velik dio južne Italije zahvaća dvosmjerni betacizam: tako u mnogim zonama VACCA često daje ['b:aka], a BIBERE ['vivere]; na Siciliji se -V- čuva, dok u Salentu može i ne mora ispasti, što ovisi o vrlo kompliciranoj hijerahiji betacizma, rcentnije sonorizacije, rafforzamento sinttatico i drugih čimbenika; u rumunjskom -B- i -V- u pravilu ispadaju. i ̷ CABALLU [ka'bal:us]

port. cavalo [ka'valu]

šp. caballo [ka'βaɟo]

kat. cavall [kə'βaʎ]

okc. cavau [ka'βaw]

fr. cheval [ʃval]

BIBERE ['bibere]

port. beber [bi ̷'ber]

šp. beber [be'βer]

kat. beure ['bewrə]

okc. beure ['bewrə]

fr. boire [bwaR]

LAVARE [la'ware]

port. lavar [la'var]

šp. lavar [la'βar]

kat. llavar [ʎə'βa]

okc. lavar [lavar]

fr. laver [la've]

VIVU [wi'wo]

port. vivo ['vivo]

šp. vivo ['biβo]

kat. viu [biw]

okc. viu [biw]

fr. vif ['vif]

CABALLU [ka'bal:us]

eng. chavagl [tʃavaʎ]

tal. cavallo [ka'val:o]

sard. Bitti cabaḍḍu [kaβaɖ:u]

Lecce caḍḍu [kaɖ:u] Ø

rum. cal [kal] Ø

BIBERE ['bibere]

eng. baiver [baj'ver]

ant. tal. bévere ['bevere]

sard. Bitti bibere ['biβere]

Lecce bbívere ['b:ivere]

rum. bea [bea] Ø

LAVARE [la'ware]

eng. laver [la'ver]

tal. lavare [la'vare]

sard. Bitti labare [la'vare]

Lecce llavare [l:a'vare]

rum. la [la] Ø

VIVU [wi'wo]

eng. vif [vif]

tal. vivo ['vivo]

sard. Bitti vivu ['vivu] Ø

Lecce bbiu [b:iw] Ø

arum. vie [vie] Ø

31

5.1.14. Palatalizacija sekvence k, g + palatalni poluvokal (jod) -Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 86

Klasični latinski karakterizira odsutnost palatalnih konsonantskih fonema. U vulgarnom latinskom dolazi do palatalizacije velara ([k, g]), dentala ([t, d]), ali i [l] i [n] ispred [j] u hijatu. Ova se palatalizacija nalazi čak u sardskom i dalmatskom, što znači da je starija od palatalizacije [k, g] ispred [e, i]. Potvrđena je na pompejanskim natpisima. Nema nijednog romanskog jezika u kojem bi SOCIU dalo *sokjo. Palatalizacija pred [j] zahvatila je u nogim područjima i sekundarne grupe konsonant + [j]: tako u mletačkom imamo CLAVE > [kjave] > [tʃave].

5.1.15. Palatalizacija velara (C, G [k, g]) ispred palatalnih vokala - Tekavčić, Divergencije, § 110

1) Opće napomene

Palatalizacija konsonanata jedna je od ključnih procesa koji romanske jezike suprotstavlja latinskom. Do prvih palatalizacija dolazi u kontaktu s jodom (v. gore). Palatalizacija [k, g] ispred [e, i] nastupa već u carskom razdoblju, vjerojatno u III. st. U V. st. CE, CI već su stigli do faze [tʃ, ts]. Drugi val palatalizacije zahvaća CA, GA ([k, g] ispred [a]) i nove [ke, ki], vjerojatno prije V. st., jer prethodi prodiranju Alemana na područje današnje Švicarske (V. st.).

Palatalizacija se ostvaruje u tri koraka: 1) anteriorizacija jezika (djeluje na velare); 2) podizanje jezika (djeluje na apikalne i labijalne konsonante) 3) asibilacija (djeluje na velarne, apikalne, palatalne i labijalne konsonante).

[k] > [tʃ] sva tri koraka; [k] > [ts] anteriorizacija i asibilacija; [d] > [dz] > [z] samo asibilacija dentalnog okluziva; [t] > [tʃ] asibilacija i podizanje jezika; [n] > [ɲ] podizanje jezika i anteriorizacija.

2) Palatalizacija lat. [k, g] + prednji (palatalni) vokal gotovo je općeromanska pojava. Sardski i raguzejski ne palataliziraju uopće, dok veljotski palatalizia samo ispred [i].

Rezultati palatalizacije [k] i [g] nisu paraleleni: npr. u francuskom [g] daje [ʒ], a [k] daje [s]. Isto tako, za isti konsonant razlikuju se rezultati u početnom položaju (CI-, CE-, GI-, GE-), od onih unutar riječi (-CI-, -CE-, -GI-, -GE-).

CĒNA ([e]) CĪMĬCE/CĪVITAS PLACĒRE/FACERE CŎCĪNA

sred. sard. kena k; ʔena ʔ kimike k; ʔimiʔe ʔ fakere k; faʔere ʔ kokina k; ʔoʔina ʔ

logud. kena k kimiɣe k faɣere ɣ koɣina ɣ

kampid. cena ʒ tʃ fažere tʃ > ʃ > ʒ kožina tʃ > ʃ > ʒ

velj. kajna – (ali čil tʃ ispred [ɛ]) činko tʃ (ali Kikerajne < CICERINE) plakar k kočajna tʃ raguz. k kimak (hrv.) k fakir k k

rum. cină tʃ cetate tʃ face tʃ tʃ

J. Italija cena tʃ cimece tʃ kjače tʃ kuččina

tal. cena tʃ cimice tʃ piacere tʃ cocina tʃ Sj. Italija (Bo) zena tʃ > z zemša tʃ > z pjašair tʃ > ʃ kušenna tʃ > ʃ eng. tschaina tʃ cited tʃ plaschair ʒ cuschina ʒ

furl. cene tʃ cimi tʃ plasi z cusine z

fr. ant. cener ts > s cité ts > s ant. plaisir jz cuisine jz

okc. cenar ts > s ciutat ts > s plazer z cozina z kat. cenar ts > s ciutat ts > s plaer z > δ > Ø cuina z > δ > Ø šp. cena ts > θ (> s) ant. zisme ts hazer θ (FACERE) cocina θ

moz. çanach (< CENACULU) ts Chinqueyr (< *CINQUE + ARIU) tʃ Luchena < LUCENA tʃ kochina tʃ port. cea ts > s algarv. cincho ts > s fazer z (FACERE) cozinha z

32

GELARE ([e]) MULGĔRE GYRARE FUGĪRE/FRIGERE

sred. sard. gelare g murɣere ɣ g friɣere ɣ

logud. belare b murɣere ɣ, Ø b frìere Ø

kampid. ğelar dʒ murğere dʒ dʒ frì(ri) Ø

velj. gelut g (brnistra < GENISTA, dzjant < GĔNTE) plungre g (PLANGĔRE) dzirwá dz dz (nepouzdano)

raguz. g (galatina < GELATINA) g g g

rum. ger dʒ mulge dʒ dʒ fugi dʒ, j

J. Italija jelo j, ɟɟ kjaɲe j (PLANGĔRE) jira j, ɟɟ fujjire j tal. gelo dʒ mungere dʒ girare dʒ fuggire ddʒ; j > Ø

Sj. Italija (Bo) ʒel dʒ > ʒ monʒer ʒ zira ʒ, dz > z, δ fuzir ʒ, dz > z, δ

engad. dschel dʒ mundsher dʒ dschirer dʒ, dz fügir ɟ, dz

furl. gjelo g’ molzi dz zira dʒ fuî Ø, z, dz

fr. gel dʒ > ʒ moudre j > Ø girer dʒ > ʒ fuir j > Ø

okc. gel dʒ > ʒ molzer z girar dʒ > ʒ fugir ʒ

kat. gel dʒ, ʒ munyir Ø, ʒ girar dʒ, ʒ fugir Ø, ʒ, dʒ

šp. hielo Ø, j, ɟ ant. muñir j, Ø girar dʒ > x huir j, Ø

moz. jelid (< GELATU) j; enešta Ø (< GENISTA) port. gelo dʒ > ʒ mungir ʒ, j, Ø girar dʒ > ʒ fugir ʒ, j, Ø

3) Palatalizacija [k, g] + [a]: francuski, frankoprovansalski, sjevernookcitanski, engadinski, furlanski, dolomitski ladinski. Rezultati pal. [k] + [a] razlikuju se od onih [k] + [e, i], dok su rezultati pal. [g] + [a] identični onima [g] + [e, i]. CAPRA PACARE GALLU LĬGARE

engad. chavra, chevra ɟ, k’ pajer, pajer j gial ɟ liar, lier j furl. cjavre k’ paiâ j gjal g’ leâ j fr. chèvre tʃ > ʃ payer j ant. jal dʒ lier j sjevernookc. chabra tʃ > ʃ; ts paiar j jalh dʒ > ʒ liar j

4) Palatalizacija [k] + [y] (< Ū): veljotski, retoromanski, frakoprovansalski. Npr. CŪLU > velj. [tʃojl], eng. [k’yl]

5.1.16. Razvoj grupa C + /l/ (konsonant + /l/) PLANUS; AMPLU CLAVE; GENŬC(Ŭ)LU FLŌRE; AFFLARE; SUFFLARE

sred. sard pranu pɾ kraβi kɾ frore fɾ logud. pranu pɾ krae kɾ; ciae tʃ; benugru ɣɾ; benuggiu dʒ frore fɾ kampid. pranu pɾ krai kɾ; ğenuɣu ɣ frori fɾ rum. plan pl cheie k’ floare fl velj. ple (PLUS) pl kluf kl flojm (< FLUME)

furl. plan pl klâf kl; zenoli l flor fl istr. pjan pl čave tʃ fjur fj tal. piano pj chiave kj fiore fj J. Italija (Na) J. Italija (Sic) J. Italija (Ab)

kjanə kj ččanu ttʃ pranə pr; planə pl

kjavə kj kjavi kj čave tʃ

šorə ʃ; asciá ʃ ciuri tʃ; asciari ʃ florə fl; frorə fr

S. Italija (Bo) S. Italija (Ve)

pjan pj pian pl > pj (XIII. st.)

čav tʃ ciave kl > tʃ (XIII. st.)

fior fj fior fl > fj (XIII. st.)

engad. plaun pl clev, clav kl; sch(u)nuoglia ʎ flur fl fr. plain pl clé kl; genouille ʎ > j fleur fl okc. pla clau kl; genolh ʎ flor fl kat. pla clau kl; genoll ʎ flor fl šp. llano ʎ, ɟ; ancho tʃ llave ʎ, ɟ; ant. hinojo ʒ > x flor fl; hallar ʎ, ɟ; soplar pl

ast. llanu ɟ; yanu j; chanu tʃ llave ɟ; yave j; chave tʃ; xinoyu j flor, foro fl; afayar, hallar j, ʎ

moz. plan pl klaw (< CLAU-) kl; onollo ʎ, ɟ Florentsija (< FLORENTIA) fl

port. chao tʃ chave tʃ; joelho ʎ flor fl; achar ʃ

33

5.1.17. Razvoj grupe -CT- ([-kt-])

Wartburg razvoj [kt] > [χt] > [jt] > [it] pripisuje keltskom substratu. Za tu su tezu problematični neki rezultati u dalmatskom i nekim dijalektima Sjeverne Italije.

LACTE LECTU OCTU LUCTA

port. leite leito oito luta, luitar moz. lejte

lahtajra < LACTARIA lechejro < LACTARIU

elejto < ELECTU truhta < TRUCTA

šp leche lecho ocho lucha kat. llet llit vuit lluita okc. lach liech uech locha fr. lait lit huit luite griž. latg letg otg lutga furl. lat. jet vot lote tal. latte letto otto lotta rum. lapte opt luptă sard. latte lettu otto velj. liat guapt rag. trakta (< TRACTA)

5.1.18. Finalni (dočetni) konsonanti - Tekavčić, Divergencije, § 115

1) U sardskom se čuvaju svi dočetni konsonanti, osim -M. Pred pauzom pojavljuje se paragoški vokal, dok se dočetni

konsonant čuva ili asimilira pred početnim konsonantom sljedeće riječi. U arhaičnoj zoni na granici Lukanije i Kalabrije čuvaju se -S i -T, uslijed paragoge.

2) -M se gubi već u latinskom. Isto za -N. Za -S v. sljedeće poglavlje. Okluzivi se gube, osim u sardskom, Južnoj Lukaniji i Sjevernoj Kalabriji (CANTAT > kantat, kántata, VIDET > sred. sardski viδet, víδete, log. i kampid. víeδe); francuski i okcitanski također čuvaju [-t] u najstarijoj fazi razvoja (liaison!). U najstarijim tekstovima s Pirinejskog poluotoka čuva se [-t]: pacifiket, aplekat, ficieret, siegat (Glosas Silenses). U mozarabičkim se dijalektima -T se čuva kao [-d]: bernad 'doći će, vendra'. Glasovi [r] i [l] pokazuju snažniju tendenciju k čuvanju.

M N T B D C L R S

sardski Ø n + vok t + vok β + vok d + vok k + vok l + vok ɾ + vok s + vok

rum. Ø Ø Ø Ø Ø Ø (k) l + vok ɾ + vok Ø/j

velj. Ø Ø Ø Ø Ø j

J. Italija Ø Ø Ø, t + vok Ø Ø Ø l + vok Ø Ø, j, s + vok

tal. Ø Ø Ø Ø Ø Ø l + vok ɾ + vok, Ø Ø/j

S. Italija Ø Ø Ø Ø Ø Ø Ø, l, w ɾ + vok, Ø s, recent. > Ø

retorom. Ø Ø Ø Ø Ø Ø l ɾ + vok s

fr. Ø Ø Ø Ø Ø Ø (j) l ɾ + vok s > Ø

okc. Ø Ø Ø Ø Ø Ø l ɾ + vok s

kat. Ø Ø Ø Ø Ø Ø l ɾ + vok s

šp. Ø Ø Ø Ø Ø Ø l ɾ + vok s

port. Ø Ø Ø Ø Ø Ø l ɾ + vok s > ʃ

34

5. 1.19. Očuvanje ili otpadanje finalnog -S i problem množine na -i, -e -Tekavčić, Divergencije, § 111

1) -S u latinskom: dočetno -S gubilo se već u arhaičnom latinskom, no u klasičnom latinitetu je stabilno. Prema Proskaueru, Väänänenu, Rohlfsu i Lausbergu, gubitak -s u istočnoromanskim jezicima nema nikakve veze s gubitkom -s u arhaičnom latinitetu, već je riječ o sandhi procesima: sonorizacija, asimilacija ili prijelaz [s] > [j] ispred zvučnih okluziva i glasnika (sonanata). Prema drugima (Bec, Löfstedt, Tekavčić), naprotiv, riječ je o kontinuitetu: po njima, u govoru donjih slojeva nikad nije došlo do restitucije -s izgubljenog već u arhaičnom latinitetu. Prema Wartburgu, opća tendencija je gubljenje -s, dok u zapadnoj Romaniji dolazi do čuvanja -s zbog utjecaja školâ (npr. one u Lyonu).

2) Gubljenje -S u istočnoj Romaniji (čuva se u jednoj arhaičnoj zoni na granici Lukanije i Kalabrije, uslijed paragoge; ista zona čuva i [-t]). Čuvanje -S u zapadnoj Romaniji i u sardskom. Evolucija u sandhiju u sardskom ([sos pilos] vs. [sar dentes]) i provansalskom (ILLAS DUAS ROTAS > [raj dwoj rodos]). Kasniji gubitak -s u zapadnoj Romaniji: francuski, andaluzijski (problem fonološke vrijednosti novih otvorenih vokala), okcitanski, galoitalski dijalekti.

DAS STAS HABES > *AS NOS POST > POS MAGIS TRES

tal. dai stai ai noi poi mai tre rum. dai stai ai noi apoi mai trei velj. dai, dwoi stui, stai ji noj dapú mui tra šp. das estás has nos (des)pués más tres

3) Morfološke posljedice gubitka -S. - u imenskoj morfologiji: gubi se formalna oznaka za množinu - u morfologiji glagola: gubi se formalna oznaka za drugo lice

4) Hipoteze o postanku -i u imenica: (I) Morfološka hipoteza (D’Ovidio, Rohlfs, Lausberg): iz nominativa množine 2. deklinacije. Razlozi: u 2. deklinaciji zbog gubitka -S dolazi do izjednačavanja akuzativa jednine -UM > -o i akuzativa množine -OS > -o. Druga mogućnost: iz množine imenica 3. deklinacije. U 3. deklinaciji zbog gubitka -M i -S dolazi do izjednačavanja akuzativa jednine -EM > -e i akuzativa množine -ES > -e. Problem: u galoitalskim dijalektima pri gubljenju [-s] ne nastaje [-i] (DENTES > i dente). (II) Fonetska hipoteza -ES > -i: po Reichenkronu, Lasubergu i Maidenu [-s] se sonorizira pred zvučnim konsonantom i slabi do [j]; po Politzeru i Aebischeru [-s] zatvara [e] koje mu prethodi. Problem: iz suvremenih istočnoandaluzijskih govora jasno je da [-s] koje se gubi otvara vokale koji mu prethode (vaca [vaka] ~ vacas [vakæ]; beso [beso] ~ besos [besɔ]; clavel [klaβe] ~ claveles [klaβɛlɛ]). (III) Hipoteza o staroj množini -IS > -i (Puşcariu, Aebischer).

1) Hipoteza o množini ženskog roda na e. (I) Morfološka hipoteza: od nominativa na -AE (Rohlfs). Problem: množina na -a u Lunigiani i Garfagnani; množina ž. roda na -i (le capri). (II) Fonetska hipoteza: od akuzativa -AS (Aebischer, Lausberg). Ova dvojica navode da bi u tal. došlo do palatalizacije u množini, da je dočetak bio [-e] (amica, *amice [amitʃe]), kao u rumunjskom (fiică, fiice).

6) Hipoteza o [-i] u drugom licu glagola. Prema Meyer-Lübkeu, rezultat evolucije nenaglašenog vokala. Prema Rohlfsu, rezultat analogije prema 4. konjugaciji.

35

5.2. Morfologija. 5.2.1. Tvorba množine -Tekavčić, Divergencije, § 116.3

1) Latinski razlikuje jedninu i množinu. Dual samo u ostatcima (DUO, AMBO). Kategorije broja i padeža morfološki su

slijepljene (PATR-IS: nastavak -IS je oznaka za genitiv i jedninu; PATR-UM: nastavak -UM je oznaka za genitiv i množinu).

2) Tipovi množine u Romaniji. Dva su osnovna tipa: na -s i na vokal. To je jedan od osnovnih kriterija na kojima počiva Wartburgova linija La Spezia-Rimini. Množina na -s. Karakteristika zapadne Romanije i sardskog. Ostaci množine na -os u dijalektima Srednje i Južne Italije.

Množina u sardskom:

CAPRA kraβa

CAPRAS kraβas

CABALLU kaɖɖu

CABALLOS kaɖɖos

CORPUS korpus

CORPORA korpos

MANUM manu

MANUS manos

CANEM kane

CANES kanes

NAVE nae

NAVES naes

Množina na -i, -e. Karakteristika istočne Romanije. Postoje, međutim, potvrde za takvu množinu i u zapadnoj Romaniji: revocadi son, foren enclausi, nos a tramesi (Vidas de Santos roselloneses) i retoromanskom (dut < TŌTUS, dutʃ < *TŌTI).

Množina u rumunjskom:

ă/e casă case f

ă/i poartă porţi f

e/i floare flori f

a/le basma basmale f

ă/uri lipsă lipsuri f

e/uri vreme vremuri f

u/i metru metri m

C/i pom pomi m

C/e ziar ziare n

C/uri loc locuri n

u/e teatru teatre n

u/uri lucru lucruri n

u/i studiu studii n

C = konsonant

3) Kolektivna množina (tal. le ossa) – romanska inovacija.

4) -ORA u rumunjskom i Južnoj Italiji (i protodalmatskom?)

36

Množina na -ORA svojstven je imenicama srednjeg roda na /s/ 3. latinske deklinacije (CORPUS, TEMPUS, PECTUS). Čuva se u rumunjskom (nekad -ure, danas -uri). i dijalektima Južne Italije. U srednjem vijeku bio je rašireniji u Italiji (sve do toskanskog). Čini se da neki dalm. dijalekti u najranijoj fazi razvoja čuvaju množinu na -ORA (CAMPORA > Kampor vs. velj. *CAMPI > Kimp). Rumunjsko -uri fonetski dolazi od dativa tipa *CORPORIS (umjesto CORPORIBUS). U rumunjskom se taj genitiv-dativ proširio na nominativ-akuzativ jer su u tom jeziku oblici za množinu jednaki u svim padežima. Taj se oblik za množinu proširio na sve imenice srednjeg roda i imenice muškog roda 2. deklinacije koje označavaju stvari (u nekim slučajevima i na imenice ž. roda 1. deklinacije).

rumunjski Južna Italija

PRATUM prat, praturi pratu, pratora

IUGUM jug, juguri

TECTUM tittu, tettora

FOCUS foc, focuri fuocu, focora

CAMPUS cîmp, cîmpuri campu, campora

HERBA iarbă, eirburi

CASA casa, casora

5) Gubitak [-s] i rješenje problema množine u zapadnoj Romaniji:

a) andaluzijski govori: na zapadu aspiracija amigo [amiɣo] ~ amigos [amiɣoh], na istoku otvaranje vokala [amiɣɔ]; u nekim govorima zatvaranje vokala u jednini [amiɣu] (po H. Meieru prežitak iz mozarabičkog)

b) limuzinski: duljenje vokala boton [bu'tu] ~ botons [bu'tu:] c) francuski: osim u slučajevima animal, animaux, francuski opoziciju jednina ~ množina gradi sintagmatičkim

sredstvima (član, pokazne i posvojne zamjenice, liaison)

6) Gubitak dočetnih vokala i rješenje problema množine u istočnoj Romaniji: metafonija: Casalincontrada [pɛrə] (<PĔDE) ~ [pjɛrə] (< *PĔDI) veljotski [kamp] ( < CAMPUS) ~ [kimp] ( < CAMPI)

abr. (Teramo) [kɛnə] (< CANE) ~ [kinə] (<*CANI) palatalizacija prethodnog suglasnika: surselv. [dut] < TŌTUS ~ [dutʃ] < *TŌTI (primjer je iz zapadne Romanije, ali s

množinom na –I

5.2.2. Rod

1) Opća tendencija zadržavanja lat. muškog i ženskog roda u romanskim jezicima. Ima, naravno, iznimaka: DENTE (m) > šp. el diente, fr., kat. la dent, tal. il dente, rum. dentele.

2) Tendencija da se određena formalna oznaka identificira s određenim rodom (-o s muškim, -a sa ženskim), npr. DOMUS (f) > tal. duomo (m).

3) Problem imenica 3. deklinacije: u lat. nemaju formalnu oznaku roda (završavaju na -e) pa kod njih romanska riješenja variraju:

rum. tal. fr. kat. šp. port.

ARBORE f arborele l'albero l'arbre l'arbre el árbol o árvore CINERE m/f la cenere la cendre la cendra PULVERE m/f pulberele la polvere la pudre la pols el polvo, la

pólvora o pó

PULICE m puricele la pulce la puce la pussa la pulga a pulga

37

FLORE m floarea il fiore la fleur la flor la flor a flor CALORE m il calore la chaleur la calor el/la calor a calor COLORE m il colore la couleur el color el/la color a cor PONTE m puntea il ponte le pont el pont el/la puente a ponte FRONTE f fruntea il fronte le front el front la frente a frente DENTE m dintele il dente la dent la dent el diente o dente VALLE f valea la valle le val,

la vallée la vall el valle

ant. la val o vale

4) Imenice srednjeg roda: imenice 2. deklinacije obično prelaze u m. rod (npr. PRATU, VINU, TEMPU)); neke prelaze u

ž. rod zbog svog nominativa množine na -A (zbirne imenice kao FOLIA, PIRA); imenice čiji oblik ne omogućava formalnu identifikaciju ni s muškim, ni sa ženskim rodom, prelaze u oba roda, drukčije u svakom jeziku (MARE, FEL).

šp. fr. tal.

VINU el vino le vin il vino PRATU el prado le pré il prato TEMPU el

tiempo le temps il tempo

FOLIA la hoja la feuille la foglia/il foglio PIRA la pera la poire la pera MARE el/la mar la mer il mare FEL la hiel le fiel il fele

5) U surselvanskom imenice ženskog roda imaju jedninu, množinu i kolektivum: fegl 'list', fegls 'listovi, više od jednog lista', feglia 'lišće'.

6) Ostatci kolektivuma u ostalim romanskim jezicima:

LIGNA tal. legna, šp. leña, kat. llenya, sar. linna 'drva (za ogrijev)' *RAMA tal. rama 'granje'

7) Srednji rod (n) u romanskim jezicima (Tekavčić, Divergencije § 119):

a) Čuvanje lat. srednjeg roda u sustavu zamjenica.

b) Novi romanski srednji rod.

Španjolski srednji rod: lo bueno 'ono što je dobro'; lo guapa que eres 'lijepa kakva si'; lo de ayer 'ono od jučer'

Srednji rod u asturijskom i dijalektima Srednje i Južne Italije: Asturijski: opozicija u samoj imenici, el pelo (n) ~ un pilu (m); opozicija po slaganju u rodu, el agua frío (n) ~

la casa fría (f) Južna Italija: opozicija u samoj imenici, lo pescio (n) 'riba (kolektivum)' ~ lu pesciu (m) 'riba (jedna)'; opozicija u članu o (n)/u (m), lu (n)/ju (m)

Dočetno -o vjerojatno dolazi iz ablativa, dativa i genitiva, s partitivnim sadržajem, što bi značilo da je opozicija između brojivih i nebrojivih imenica počivala na padežima.

8) Dvorodne imenice u talijanskom: il braccio/le braccia; il labbro/le labbra; il frutto/la frutta; l'uovo/le uova.

38

9) Rumunjske dvorodne imenice: imaju oblik muškog roda u jednini, a ženskog roda u množini.

5.2.3. Gradacija pridjeva (MAGIS i PLUS)

U lat. komparativ je sintetski, a u romanskim jezicima analitički: MAGIS ili PLUS + pridjev (pozitiv).

lat. MARCUS EST FORTIOR PETRO; MARCUS EST FORTIOR QUAM PETRO. fr. Marc est plus fort que Pierre. tal. Marco è più forte di Pietro. šp. Marcos es más fuerte que Pedro.

galj.-port. ast., šp., ar. kat. okc. fr. retorom. tal. sard. velj. rum.

MAGIS mais, máis más més mai - - - - mai mai PLUS - - - pus plus pli, pü più prus ple -

Ostaci sintetskog komparativa: MELIORE(M) > port. melhor, galj. mellor, šp. mejor, kat. millor, fr. meilleur, tal. migliore; MELIUS > fr. mieux (prilog), tal. meglio; PEIOR > fr. pire; PEIORE(M) > port., galj., šp. peor, kat. pitjor, tal. peggiore; PEIUS > fr. pis (prilog), tal. peggio (prilog); MINUS > port., galj., šp. menos, kat. menys, fr. moins, tal. meno (sve prilozi).

Apsolutni superlativ: fr. l'homme le plus riche; rum. omul cel mai tare. 5.2.4. Glagolski sustav

Latinski sustav glagolskih vremena. Šest vremena u indikativu. Četiri vremena u konjunktivu

INDIKATIV KONJUNKTIV

prezent CANTO

perfekt CANTAVI

prezent CANTEM

perfekt CANTAVERIM

imperfekt CANTABAM

pluskvamperfekt CANTAVERAM

imperfekt CANTAREM

pluskvamperfekt CANTAVISSEM

futur CANTABO

futur egzaktni CANTAVERO

jednina množina

deklinacija i rod u lat. bez člana s određenim članom bez člana s određenim članom

VINUM 2. n vin vinul vinuri vinurile FOCUS 2. m foc focul focuri focurile CAPUT 3. n capăt capătul capete capetele LACUS 4. m lac lacul lacuri lacurile ACUS 4. f ac acul ace acele GELU 4. n ger gerul gere gerel

39

Čuvanje, prenamjena ili gubitak latinskih glagolskih vremena i načina u romanskim jezicima

latinski romanski jezici

prezent indikativa Čuvaju se oblik i funkcija.

imperfekt indikativa Čuvaju se oblik i funkcija; CANTABAM > port., kat., tal. cantava, galj., šp. cantaba, fr. chantais, rum. cîntam

perfekt indikativa Čuvaju se oblik i funkcija, iako ga mnogi rom. jezika danas imaju samo u književnom registru (fr., retorom., S.Italija, rum.); CANTAVI > port., galj. cantei, šp. canté, kat. cantí, fr. chantai, tal. cantai, rum. cîntai

pluskvamperfekt indikativa Već u vulg. lat. preuzima funkciju kondicionala ili pluskvamperfekta konjunktiva. Čuvaju se oblik i funkcija u portugalskom (pretérito mais-que-perfeito), galješkom (antepretérito) i asturijskom (pluscuamperfeutu): CANTAVERAM > port., galj. cantara, ast. catara/cantare. Tako je bilo i u starokastiljskom. U mod. šp. čuva se oblik i djelomično funkcija (imperfekt konjunktiva): šp. cantara. U većem broju rom. jezika sačuvan je oblik, ali s funkcijom kondicionala (velj. kantura/kanture; neki dijalekti J. Italije; starokat. cantara, starookc. cantèra). U kat. dijalektu grada Valencije i okolice funkcija kondicionala napuštena je u prilog funkcije imperfekta konjunktiva (optatiu). Uz ovu isključivo valencijansku specifičnost, u ostatku kat. jez. područja oblici na -ra djelomično su se umješali u paradigmu preterita (2. sing. cantares, 1. pl. cantàrem, 2. pl. cantàreu, 3. pl. cantaren).

futur Zamjenjuje se analitičkim oblicima; u dijalektima J. Italije nema oblika za futur, umjesto njih koristi se prezent (tzv. katakreza). Muljačić smatra da velj. fut. kantura/kantwora izravno nastavlja lat. fut. CANTAVERO.

futur egzaktni Oblicima se podudara s perfektom konjunktiva (osim u 1. licu); ova se dva vremena stapaju i čuvaju u galj., port. i šp. kao futur konjunktiva: cantar/cantare, cantares, cantar/cantare, cantarmos/cantáremos, cantardes/cantáreis, cantarem/cantaren.

prezent konjunktiva Čuvaju se oblik i funkcija.

imperfekt konjunktiva Čuvaju se oblik i funkcija u sardskom; kant -are, -ares, -aret, -aremus, -areδes, -arent. U galj. i port. osnova za konjugirani infinitiv: cant -ar, -ares, -ar, -armos, -ardes, -arem.

perfekt konjunktiva v. futur egzaktni

pluskvamperfekt konjunktiva (Tekavčić, konvergencije 18)

Čuvaju se oblik i služi kao polazište za imperfekt konjunktiva (osim u sardskom i rumunjskom): CANTAVISSEM > port. cantasse, galj., šp. cantase, kat. cantés, fr. chantasse, tal. cantassi; rum. cîntasse ima funkciju pluskvamperfekta, a ne modalnu funkciju, kao u ostatku Romanije. Samo oblik čuva se u retorom. dijalektima i nekim dijalektima S. i J. Italije te služi kao osnova za kondicional.

imperativ prezenta Čuvaju se oblik i funkcija. Odrični imperativ već je u lat. imao dva moguća oblika: NE + konjunktiv, NOLE + infinitiv (šp. no cantes, tal. non cantare).

imperativ futura (Tekavčić, konvergencije 17)

Gubi se oblik i funkcija.

Ostali glagolski oblici

latinski romanski jezici

infinitiv futura Aktivni (AMATURUS ESSE) i pasivni (AMATUM IRI), gubi se.

supin (Tekavčić, konvergencije 17)

I DORMITUM 'idi spavati', HORRIBILE DICTU 'strašno je (za) reći'. Gubi se osim u rum. am de făcut. Pitanje je što stoji iza port. quere-se feito 'i sefard. se quere fecho treba učiniti, mora se učiniti'.

particip futura AMATURUS, gubi se. (Tekavčić, konvergencije 17)

gerundiv AMANDUS, gubi se. (Tekavčić, konvergencije 15)

40

infinitiv perfekta CANTAVISSE, zamjenjuje s HABEO + particip, šp. haber cantado, fr. avoir chanté.

infinitiv prezenta pasiva CANTARI, zamjenjuje se s ESSE/ESTARE + particip, šp. ser cantado.

infinitiv perfekta pasiva CANTATUS ESSE, zamjenjuje se s HABERE + particip pomoćnog glagola + particip glavnog glagola, šp. haber sido cantado, fr. avoir été chanté.

infinitiv prezenta aktiva Čuvaju se oblik i funkcija; CANTARE > port. galj., šp., kat, okc. cantar, fr. chanter, tal. cantare, rum. a cînta.

ablativ gerundiva Čuvaju se oblik i funkcija; CANTANDO > port., galj., šp., tal. cantando, kat., okc. cantant, fr. chantant, rum. cîntînd. U sard. CANTANDO� INDE > kantaninde.

akuzativ gerundiva Čuvaju se oblik i funkcija u nekim tal. dijalektima i surselvanskom. AD/PER + CANTANDO > umbr. voglio jire a cantando, sursilv. vegnan a mirond l'aura 'dolaze vidjeti vrijeme', korz. per essendo zitella, è abbastanza astuta 'iako je stara cura, prilično je bistra'.

particip perfekta Čuvaju se oblik i funkcija; CANTATUS > port., galj., šp. cantado, kat., okc. cantat, fr. chanté, engad. chantò, tal. cantato, rum. cîntat

particip prezenta Ograničena uporaba u obliku pridjeva 3. deklinacija (npr. tal. pesante, fr., kat. pesant) ili su leksikalizirani kao prijedlozi (npr. fr. pendant, šp., tal. durante)

Romanske inovacije

romanski futur (Tekavčić, konvergencije 15)

VELLE: VOLEO CANTARE > rum. voiu cînta; neki sjevernolombardski i francuski dijalekti. DEBERE: DEBEO CANTARE > sard. deppo kantare. VENIRE: VENIO AD CANTARE > sursilv. jeu vegnel a cantar. HABEO CANTARE > J. Italija aggio cantá; sardski, dijelom galješki, nekad u dijalektima S. Italije. HABEO DE CANTARE > port. hei-de cantar, nekad i kast. he de cantar (preživjelo u sefardskom). HABEO AD CANTARE > J. Italija addʒ a kkantá, sard. app a kkantare. CANTARE HABEO > port., galj. cantarei, šp., kat. cantaré, okc. cantarai, fr. chanterai, eng. chantarò, tal. canterò CANTARE HABEAM > eng. chantaregia (futur konjunktiva, ali se koristi i kao futur indikativa). U novije vrijeme mnogi su rom. jezici razvili model VENIO (AD) CANTARE: fr. je vais chanter, šp. voy a cantar, port., galj. vou cantar.

kondicional (Tekavčić, konvergencije 16)

Kod jezika koji tvorekondicional s HABEO razvio se svojevrsni futurum praeteriti od infinitiva i oblika imperfekta i perfekta indikativa glagola HABERE. CANTARE HABEBAM > port., kat., okc. cantaria, galj., šp. cantaría, fr. chanterais. CANTARE HABUI > tal. canterei. HABEBAM DE CANTARE > port. havia de cantar. Nije sasvim jasno etimološko polazište rum. kondicionala aş cînta. Velj. i neki dijalekti J. Italije tvore ga od lat. pluskamperfekta ind. CANTAVERAM > kantara. Retorom. tvori kondicional od pluskvamperfekta konjunktiva CANTAVISSEM > chantass i dr.; isto i susjedni sjevernotal. dijalekti i neki južni, a neko vrijeme je tako bilo i u starofrancuskom (chantasse). Starookc. i starokat. tvorili su kond. od pluskvamperfekta indikativa (CANTAVERAM, v. gore).

analitička anteriorna vremena (Tekavčić, konvergencije 14)

Nastaje na osnovi perifraza tipa HABEO LITTERAS SCRIPTAS, nastalih po grčkom modelu. Ustaljeni postupak je pomoćni glagol (u prezentu ili imperfektu) + particip, u sardskom particip + pomoćni glagol (kantau appo). U šp., kat., velj. i rum. HABERE je jedini pomoćni glagol (za tranztivne i netranzitivne

41

glagole). U ostalim rom. jezicima supostoje HABERE i ESSE, dok port. ima samo TENERE. U sefardskom distribucija TENERE I HABERE odgovara stupnju dovršenosti radnje (tengo cantado; dainda no avé cantado). Katalonski uz HABERE + particip ima VADERE + infinitiv (vaig cantar) koji se upotrebljava umjesto perfekta (cantí). U galješkom i astruijskom nema analitičkih anteriornih vremena. Problem slaganja participa.

5.2.5. Kontrakcija (ispadanje -V-) u arizotoničkim perfektima

- Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 96

Već u klasičnom latinitetu pojavljuju se skraćeni oblici na [-ii] mjesto [-ivi], [-asti, -isti, -astis, -istis] mjesto [-avisti, -ivisti, -avistis, -ivistis], [-arunt] mjesto [-averunt]. Kasnije se taj tip kraćenja prenosi na 1. lice pa mjesto [-avi] imamo [-ai]. U 3. licu jednine do ispadanja -V- došlo je samo u Galiji, zapadnoj Hispaniji, na Balkanu, Sardiniji. U rumunjskom, katalonskom i portugalskom došlo je miješanja paradigme perfekta i pluskvamperfekta (u sva tri lica množine kod rumunjskog i katalonskog, u 2. licu jednine kod katalonskom i u 3. licu množine kod portugalskog).

1. Konjugacija

CANT -A(V)Ī -A(VĬ)STI -A(V)ĬT -AV(Ĭ)T

rum. cîntai cîntaşi cintă ( *-AT) - tal. cantai cantasti - cantò sard. kantai kantasti kantait - eng. chantet

(STETUI) chantettast (-ETUIS TU)

chantet (-ETUIT) -

fr. chantai chantas (-AS) chanta (*-AT) - okc. cantei (DEDI) cantest (-EISTI) cantet (-EIT) - kat. cantí (4) cantares (-ARAS) cantà (*-AT) - šp. canté cantaste - cantó galj. canteu cantaches - cantou port. cantei cantaste - cantou CANT -A(VĬ)MUS/-AMMUS -A(VĬ)STIS -A(VĔ)RUNT

rum. cantarăm ( -ARAMUS) cantarăţi ( -ARATIS) cantară ( -ARAN) tal. catammo cantaste ( -ASTE) cantarono sard. kantamis kantaɣis (-AITIS) kantaini (-AIN)

eng. chantettans (-ETUIMUS) chantettas (-ETUITUS) chantettan (-ETWUN) fr. chantâmes chantâtes chantèrent okc. cantem (-EIMUS > -

EMMUS) cantetz (-EISTIS > -ESTIS)

canteron (-EERUN > -ERUN)

kat. catàrem (-ARAMUS) cantàreu (-ARATIS) cantaren (-ARAN)

šp. cantamos cantasteis (i iz amáis) cantaron galj. cantamos cantaches cantaron port. camtamos cantastes cataram (- ARAN)

42

5.2.6. Vid

U latinskom postoji aktivni i pasivni vid. Oblici za aktvini vid su sintetski, dok su oni za pasiv sintetska samo u glagola s prezentskom osnovom, a ostale forme za pasiv su analitičke. Nijedan sintetski oblik nije opstao u romanskim jezicima već su zamijenjeni: 1) romanskom analitičkom pasivnom konstrukcijom

prezent indikativa AMOR, AMATUR

fr. je suis aimé, il est aimé; tal. sono amato, è amato; šp. soy amado, es amado; port. sou amado, é amado; galj. son amado, é amado; kat. soc estimat, és estimat

imperfekt indikativa AMABAR, AMABATUR

fr. j'étais aimé, il était aimé; tal. ero amato, era amato; šp. era amado, era amado; port. era amado, era amado; galj. era amado, era amado; kat. era estimat, era estimat

futur indikativa AMABOR, AMABITUR

fr. je serai aimé, il sera aimé; tal. sarò amato, sarà amato; šp. seré amado, será amado; port. serei amado, será amado; galj. serei amado, será amado; kat. seré estimat, serà estimat

perfekt indikativa AMATUS SUM, EST

fr. j'ai été aimé, il a été aimé; tal. sono stato amato, è stato amato; šp. he sido amado, ha sido amado;port. tenho sido amado, tem sido amado; galj. fun amado, foi amado; kat. he estat estimat, ha estat estimat

pluskvamperfekt indikativa AMATUS ERAM, ERAT

fr. j'avais été aimé, il avait été aimé; tal. ero stato amato, era stato amato; šp. había sido amado, había sido amado; port. fora amado, fora amado; tinha sido amado, tinha sido amado; galj. fora amado, fora amado; kat. havia estat estimat, havia estat estimat

futur egzaktni indikativa AMATUS ERO, ERIT

fr. je aurai été aimé, il aura été aimé; tal. sarò stato amato, sarà stato amato; šp. habré sido amado, habrá sido amado; port. terei sido amado, terá sido amado; galj. terei sido amado, terá sido amado; kat. hauré estat estimat, haurà estat estimat

Pri čuvanju latinskih pasivnih konstrukcija u većini rom. jezika javlja se semantički problem: PORTA CLAUSA EST > porta è chiusa znači kako 'vrata su zatvorena', tako i 'vrata su se zatvorila'. Taj problem nemaju samo iberoromanski jezici jer rezultat radnje izražavaju glagolom STARE (šp. la puerta está cerrada). Drugi jezici tom su problemu doskočili perifrazama s glagolima IRE i VENIRE: la porta viene chiusa 'vrata su se zatvorila'.

2) povratnom pasivnom konstrukcijom, što je najstariji oblik zamjene lat. pasiva; gotovo panromanska pojava) nedostaje samo u engadinskom i sursilvanskom); fukcionira kao pasivna samo u 3. licu: ses livres se vendent bien, sus libros se venden bien, seus llibres es venen bé, o seus libros venden-se ben, i suoi si vendono bene. Rumunjski nije sačuvao latinski analitički pasiv te koristi povratne kosntrukcije. Engadinski i surmiranski, koji ne poznaju ove konstrukcije, koriste se parifrazom VENIRE + particip: eau vegn lodà 'pohvaljen sam'.

3) aktivnim konstrukcijama s tematiziranim objektom: calul l-a cumpărat prietenul meu, il cavallo l'ha comprato il mio amico, el caballo lo ha comprado mi amigo, o cavalo comprouno o meu amigo, le cheval l'a acheté mon ami, el caball l'ha comprat mon amic.

43

5.3. Sintaksa 5.3.1. Gubitak nominalne fleksije Dvije glavne posljedice: 1) pojava prijedložne deklinacije (Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 90) i 2) nastanak člana (Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 91; Divergencije § 117)

1) Razlozi:

a) Tendencija k analitičkom izražavanju u latinskom (uporaba prijedloga; u osnovi svaki prijedlog traži određeni padež čime padež prestaje biti relevantan).

b) Sinkretizam latinske deklinacije, što uslijed fonetskih promjena postaje još veći problem. Npr. ROSAE je genitiv i dativ jednine te nominativ množine. Uslijed defonologizacije kvantitete i apokope izjednačavaju se oblici za različite padeže: nom. ROSA, ak. ROSAM, abl. ROSĀ > rosa. Argument protiv: iste te promjene nisu dovele do gubitka glagolske fleksije.

c) Fiksiranje reda riječi: dok Richter tvrdi da je baš gubitak fleksije doveo do fiksiranja reda riječi, Jespersen, Harris i Plank tvrde da je proces obrnut. Schløser pak tvrdi da su gubitak fleksije i fiksiranje reda riječi dva međusobno neovisna procesa.

d) Zbog gubitka -M dotad sintaktički označeni akuzativ postaje neoznačen, a dotad sintaktički neoznačeni nominativ ostaje morfološki označen, pa se akuzativ počinje upotrebljavati na mjestu nominativa (Carmen Pensado).

2) Obračun s jednom predrasudom: «romanski jezici nemaju deklinaciju; romanski jezici nemaju padeže». To što slici sadržaja 'more' u različitim padežima hrvatski jezik daje morfološki različite oblike (more, mora, moru, morem), ne znači da je padež morfološka kategorija. Samo su nominativ i vokativ nezavisni padeži koji služe imenovanju. Svi ostali padeži su zavisni i postoje radi povezivanja imenice s drugim elementima rečenice. To povezivanje u lingvistici predmet je sintakse. Padež je, dakle, sintaktička kategorija. Gubitkom imeničke fleksije romanski jezici nisu izgubili mogućnost izricanja da je nešto došlo iz mora ili s morem, da je nešto u moru, da se nešto spušta u more, jer bez mogućnosti izricanja tih odnosa nijedan jezik ne može funcionirati. U samom latinskom od samog se početka, uz padežne nastvake, javljaju i prijedlozi pa se 'idem u grad' može reći EO URBEM ili EO IN URBEM (pa su padežni nastavci uglavnom redundantni). Romanski jezici generaliziraju potonji princip. Jedino rumunjski odnose koji se izražavaju genitivom i dativom izražava padežnim nastavcima. Starofrancuski neko vrijeme u funkciji genitiva čuva tzv. adnominalni dativ (v. dolje), a kao i starookcitanski razvio je dvopadežni sustav (v. dolje). Iberoromanski jezici, sardski i rumunjski akuzativ za živo izražavaju putem prijedloga AD, odnosno PER.

3) Nestankom nominalne fleksije imenici gubi autonomiju u rečenici pa traži dodatno sredstvo aktualizacije. Univerzalni romanski, dakle vulgarnolatinski odgovor na ovaj problem je razvoj člana. Za tu funkciju predisponirana je pokazna zamjenica jer već u kasnom latinitetu ima anaforičku funkciju (onu koju u klasičnom latinitetu ima is + qui). Većina romanskih jezika tvori određeni član od pokazne zamjenice ILLE, ILLA, ILLUD te se taj član anteponira imenici: port. o cavalo, šp. el caballo, fr. le cheval, tal. il cavallo itd. Rumunjski određeni je član od ILLE, s oblicima za nominativ/akuzativ i genitiv/dativ u jednini i množini ali je postponiran: caiul. Sardski i neki katalonski istočnokatalonski dijalekti (Baleari, Girona) tvore anteponirani član od IPSE, IPSA, IPSUD: sard. su caɖɖu, kat. es cavall. Član od IPSE bio je karakteristikom čitavog katalonskog jezičnog prostora, ali ga je kasnije na velikom dijelu teritorija potisnuo član od ILLE. Član od IPSE > sə postoji i u nekim abruceškim dijalektima, a sudeći po ostacima u toponimiji postojao je i u južnookcitanskim govorima. Neki rom. jezici razvili su tzv. osobni član, koji stoji pred osobnim imenom (osim u rumunjskom): port. o Pedro, kat. en Pere, rum. Stefan cel Mare

4) Galoromanska dvopadežna deklinacija: (Tekavčić, Divergencije, § 116.1)

44

a) Starofrancuski i starookcitanski: cas sujet (CS, iz nominativa) i cas régime (CR, iz akuzativa, s

preuzimanjem funkcija genitiva, dativa i ablativa).

Opozicija CS/CR ne funkcionira u 1. deklinaciji, u kojoj se razlikuju damo jednina i množina:

jednina množina

CS porte < PORTA portes CR porte < PORTA(M) portes < PORTAS

Opozicija CS/CR čuva se u imenicama iz 2. i 3. deklinacije.

Okcitanski (opozicija vidljiva iz nastavka masno otisnuta):

jednina množina

CS CR

murs < MURUS mur < MURU

mur < MURI murs < MUROS

CS CR

naus < NAVIS nau < NAVE

naus < NAVES naus < NAVES

CS CR

paire < PATRE paire < PATRE

paire < *PATRI paires < PATRES

CS CR

emperaire < IMPERATOR emperador < IMPERATORE

emperaire < *IMPERATORI emperadors < IMPERATORES

Francuski (opozicija vidljiva iz nastavka masno otisnuta):

jednina množina

CS CR

chiens < CANIS chien < CANE

chien < *CANI chiens < CANES

CS CR

murs < MURUS mur < MURU

mur < MURI murs < MUROS

CS CR

nés, nef < NAVIS nef < NAVE

nés < NAVES nés < NAVES

CS CR

pere < PATRE pere < PATRE

pere < *PATRI peres < PATRES

CS CR

emperére < IMPERATOR empereéur < IMPERATORE

empereére < *IMPERATORI empereéurs < IMPERATORES

b) Ostaci u starokatalonskom: CS déus < DEUS, CR deu < DEUM.

5) Rumunjski padežni sustav: tri padeža (nominativ/akuzativ, genitiv/dativ, vokativ). Hipoteze o nastanku: a) substrat

(zajednički rumunjskom i albanskom); b) grčki adstrat; c) strukturalna hipoteza: analogija prema članu (Philippide, Togeby).

1. deklinacija 2. deklinacija

latinski rumunjski latinski rumunjski

A Sg DOMINA N/A Sg doamnă A Sg DOMINU N/A Sg domn

D Sg DOMINAE G/D Sg doamne D Sg DOMINO G/D Sg domn

N/A Pl DOMINAE/DOMINAS N/D PL doamne N/A Pl DOMINI N/A Pl domni D Pl DOMINĪS G/D PL doamne* D Pl DOMINIS G/D Pl domni A Sing VACCA N/A Sg vacă A Sg CABALLU N/G Sg cal D Sing VACCAE G/D Sg vaci D Sg CABALLO* G/D Sg cal

45

N/A Pl VACCAE/VACCAS N/D PL vaci N/A Pl CABALLI N/A Pl cai D Pl VACCIS G/D PL vaci D Pl CABALIS G/D Pl cai *-ĪS bi moralo uvijek dati -i, no kako su u rum. G/D Sing i oblici za Pl identični, to se događa samo kod imenica kod kojih je G/D Sing na -i (vaci vs. doamne).

* -O iz D Sing > [-u] pa se poistovjećuje s [-u] od -US, -UM

3. deklinacija

latinski rumunjski latinski rumunjski

A Sg MONTE N/A Sg munte A Sg NOCTE N/A Sg nopte

D Sg MONTI G/D Sg munte D Sg NOCTI G/D Sg nopţi N/A Pl *MONTI/MONTES* N/D Pl munţi N/A Pl *NOCTI/NOCTES* N/A Pl nopţi D Pl *MONTIS/MONTIBUS G/D Pl munţi D Pl *NOCTIS/NOCTIBUS G/D Pl nopţi *Ako prihvatimo teoriju o -ES > -i, onda je nominativ množine etimološki, a ne od *MONTI, odnosno *NOCTI.

dvorodne imenice

latinski rumunjski

A Sg BRACCHIUM N/A Sg braţ D Sg BRACCHIO G/D Sg braţ N Pl *BRACCHIAE N/A PL braţe D Pl BRACHIIS D Pl braţe Prema Lausbergu, rumunjski čuva srednji rod. Nastavak -e nije etimološki, nego kontaminacija članom sr. roda (ILLAEC > ILLAE)

S određenim članom: N/A Sg doamna, G/D Sg doamnei, N/A Pl doamnele, G/D Pl doamnelor N/A Sg domnul, G/D Sg domnului, N/A Pl domnii, G/D Pl domnilor

6) Adnominalni dativ (Tekavčić, Divergencije § 120): uporaba dativa jedne imenice u funkciji sintaktičke dopune drugoj imenici. Danas samo u rumunjskom: casa fratelui 'bratova kuća' (danas ti oblici služe kao genitiv, ali potječu od dativa). Adnominalni dativ postojao je u starofrancuskom (pro deo amur, Strasburške zakletve; li deo inimi, Kantilena Sv. Eulalije) i staroprovansalskom (la molher son senhor). Možda je očuvanju adnominalnog dativa u starofrancuskom pripomogao franački adstrat; nizozemski i danas ima Joos zijn broer 'Josov brat', njemački dijalektalno Hans sein bruder 'Hansov brat').

7) Djelomično čuvanje padežnih nastavaka iz lat. kosih padeža i inovacije u sustavu ličnih zamjenica (kosi padeži):

- bitna inovacija u rom. sustavu ličnih zamjenica je postojanje naglašenih i nenaglašenih oblika (latinski je imao samo jednu seriju oblika, bez obzira na naglasak), v. Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 94

MIHI (D) ME (Ak) TIBI (D) TE (Ak.) ILLI (D) m. i f.

*ILLUI (inov.)

*ILLAEI (inov.)

ILLORUM ILLIS (D)

port. mim me tí te lhe - - - lhes šp. mí me tí te le - - - les kat. mi me, em, m',

'm - te, et, t', 't li - - ant. llur les

okc. mi me ti te - lui lei, leis lor - fr. - moi; me, m' - toi; te, t' - lui ant. li leur - tal. - me; mi, m' - te; ti, t' gli lui lei loro - ret. mi mei tei ti - agli - - - rum. mie mă, m' ţie te îi, i lui ei lor -

46

8) Leksikalizirani ostaci latinskih padeža:

a) nominativ ARBOR > rum. arbor vs. ARBORE > tal. albero, port. árvore SANGUIS > rum. sînge, tal. sangue, fr. sang *PULVUS > kat. pols, šp. polvo vs. PULVERE > tal. polvere, fr. poudre SERPE(N)S > rum. şarpe, tal. serpe, šp. sierpe vs. SERPENTE > tal. serpente, fr. serpent, šp. serpiente

Osobito u imenicama koje označavaju osobe: COMPANIO > tal. compagno, kat. company; DEUS > šp. Dios; FRATER > port. frade, tal. frate; HOMO > tal. uomo; MULIER > tal. moglie; PASTOR > fr. pâtre; PATER > tal. dij. pate; SOROR > šp. sor, fr. soeur itd.

b) genitiv VENERIS DIES > galj. venres, šp. viernes, fr. vendredi, tal. venerdí; DIE VENERIS > kat. divendres; AURI FABER > fr. orfèvre; PEDIS UNGULA > šp. pezuña c) ablativ LOCO > šp. luego, port. logo; HOC ANNO > šp. hogaño; QUOMODO > port., šp. como; HAC HORA > port., galj., arag., starokast. agora, fr. or; QUA RE > fr. car; -MENTE > sufiks za tvorbu priloga -mente/-ment d) lokativ (u toponimima): FLORENTIAE > Firenze, AQUIS > Aix, Aigas, Acqui, CAPREIS > Capri

Shematski prikaz promjene principa deklinacije: projekcija u vulgarni latinitet pojedinih regija:

klasični latinski Hispanija Galija Italija Sardinija Dacija

ROMANUS Rimljanin ille romanu illud romanus illu romanu ipsu romanu romanu-ille

(AMICUS) ROMANI (prijatelj) Rimljanina

amicu de ille romanu

amico de illud romanu (illu romano amicu)

amicu de illu romanu

amicu de ipsu romanu

amicu romano-illui

ROMANO (DARE) Rimljaninu (dati)

dare ad ille romanu

dare ad illud romanu dare ad illu romanu

dare ad ipsu romanu

dare romano-illui

ROMANUM (VINCERE) Rimljanina (pobijediti)

vincere ad ille romanu

vincere illud romanu vincere illu romanu

vincere ad ipsu romanu

vincere per romanu-ille

(CUM) ROMANO s Rimljaninom

cum ille romanu cum illud romanu cum illu romanu cum ipsu romanu cum romanu-ille

ROMANI Rimljani illos romanos illi romani illi romani ipsos romanos romani-illi

(AMICUS) ROMANORUM (prijatelj) Rimljana

amicu de illos romanos

amico de illos romanos (illu romani amicu)

amicu de illi romani

amicu de ipsos romanos

amicu romani(s)-illorum

ROMANIS (DARE) Rimljanima (dati)

dare ad illos romanos

dare ad illos romanos dare ad illi romani dare ad ipsos romanos

dare romani(s)-illorum

ROMANOS (VINCERE) Rimljane (pobijediti)

vincere ad illos romanos

vincere illos romanos vincere illi romani vincere ad ipsos romanos

vincere per romani-illi

(CUM) ROMANIS s Rimljanima

cum illos romanos cum illos romanos cum illi romani cum ipsos romanos

cum romani-illi

5.3.2.Red riječi -Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 105

Iako su mehanizmi imeničke fleksije u latinskom osiguravali slobodni red riječi u rečenici, ne smije se zaboraviti da je i latinski poznavao određene instance ograničenje slobode reda riječi. U klasičnom latinskom postoji konflikt između temeljnog reda (SOV) i tendencije pomicanja imenskog objekta prema kraju rečenice (red SVO). Po Pinksteru, klasični latinski nije SOV jezik, dok latinski oko 400. po. Kr. još nije SVO jezik.

47

Rečenicu Petar voli Magdalenu bilo je u klasičnom latinskom moguće izreći na šest načina: Petrus Magdalenam amat 'Petra Magdalenu voli' Petrus amat Magdalenam 'Petar voli Magdalenu' Magdalenam Petrus amat 'Magdalenu Petar voli' Magdalenam amat Petrus 'Magdalenu Petar voli' Amat Petrus Magdalenam 'Voli Petar Magdalenu' Amat Magdalenam Petrus 'Voli Magdalenu Petar'. No, baš kao i u hrvatskom, pet od ovih šest mogućnosti predstavljaju različite stilske nijanse u uporabi samo u književnom jeziku. Dok klasični latinski daje u izvjesnom smislu prednost redu PETRUS MAGDALENAM AMAT, u govornom jeziku dominira PETRUS AMAT MAGDALENAM 'Petra voli Magdalenu'. Odnosno, kad uzmemo u obzir rano otpadanje -M i prevagu akuzativa nad ostalim padežima, dobijemo PETRU AMAT MAGDALENA, što je ujedno i jedina mogućnost kojom se može izraziti sadržaj 'Petra voli Magdalenu'. Kad bismo ovdje izmjenili red riječi, promijenilo bi se i značenje.

Upravo pojavljivanje objekta prelaznog glagola (i nekih neprelaznih) nakon glagola opća je tendencija kako romanskih jezika, tako i vulgarnog latiniteta, što se jasno vidi u Plautovim tekstovima. No dok je u francuskom moguće reći samo i jedino Pierre aime Madeleine, u španjolskom je moguće, zahvaljujući činjenici da živi direktni objekt uvijek ide s prijedlogom a, izreći isto na dva načina: Pedro quiere a Magdalena i a Magdalena le quiere Pedro. Osim toga, uočava se tendencija k neoznačenom redu riječi (VS) u glagola kojima se izražava kretanje, smještaj, promjena stanja, postojanje i osjećaji. Pragmatički gledano, u svih ovih glagola subjekt ima istu ulogu kao objekt prelaznih glagola. Npr: šp. llega Pedro, galj.-port. chega o Pedro, kat. arriba en Pere, tal. arriva Pietro, fr. il vient, Pierre. Neki dijelovi Romanije čuvaju ostatke latinskom SOV reda: sicil. cunzumati siti 'gotovi ste', sard. madikatu asa 'pojeo si'.

5.3.3. Postanak «univerzalnog» romanskog veznika [ke]

-Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 102

Latinski verba sentendiendidopušta iza vreba sentendiendi dopušta akuzativ s infinitivom ili eksplicitnu rečenicu uvedenu česticom QUOD. Iza verba dicendi klasični latinski dopušta samo akuzativ s infinitivom, dok u vulgarnom latinitetu u toj situaciji dolazi u obzir i eksplicitna rečenica s QUOD.

verba sentiendi verba dicendi

klasični latinski gaudeo te valere gaudeo quod vales

dico te valere -

vulgarni latinski gaudeo te valere gaudeo quod vales

dico te valere dico quod vales

Osim toga, QUOD u vulgarnom latinskom zamjenjuje klasičnolatinsko UT u svim rečenicama.

QUOD je sačuvan u rum. că, dok je u ostalim romanskim jezicima zamijenjen s QUE. Tako nastaje univerzalni romanski que/che kojim se uvode zavisne rečenice. Dručkije rečeno, sve što stoji iza que se nominalizira (poimenučuje) te postaje objekt ili priloška dopuna.

1. transpozicija (pomoću QUOD): VIDEO QUOD PETRUS VENIT. – objekt

2. transpozicija (pomoću POST): EXEO POST QUOD PETRUS VENIT. – priloška dopuna vremena

Sve ovo uzrokuje znatno opadanje uporabe akuzativa s infinitivom koji danas ima dosta ograničenu primjenu, uglavnom s verba percipiendi i u faktitivnim konstrukcijama: fr. je le fais courrir, tal. lo faccio correre, šp. le hago correr, galj. fagolle correr, čakavski činin ga trčati.

5.3.4. Pojava samostalnih afirmativnih i negativnih čestica -Tekavčić, Opće vulgarnolatinske karakteristike, § 103

48

U latinskom su samostalne afirmativne i negativne čestice marginalna pojava svojstvena pučkom govoru. U romanskim jezicima te čestice postaju opće pravilo. Dok je NON panromanska čestica (u Galoromaniji pojačana forkluzivnim česticama, kao što je pas, u francuskom obvezna; u okc. i kat. je situacija nešto složenija), kao afirmativna čestica pojavljuju se SIC (u svim romanskim jezicima, u fr. za izražavanje suprotne tvrdnje).

port. šp. kat. okc. fr. tal. rum.

SIC sim si si (si) (si) sì da (slav.)

HOC - - - oc - - - HOC ILLE - - - - oïl > oui - -