rješenje mes’ele potpisa i ugovora sa nevjerničkim uvjetima · prihvatanje 4, svejedno radilo...

2

Sadržaj

Prijevod fetve Ibn Tejmijje o pravilima vezanim za ugovore..................................................... 4

Rješenje mes'ele potpisa i ugovora sa nevjerničkim uvjetima................................................ 16

Odjeljak o vezivanju razvoda braka za nanijećeni uvjet ................................................. 37

Sprovođenje spomenutih temelja na pitanje potpisa u ugovorima i slično................... 48

Da li potpis spada u kategoriju riječi ili djela? ................................................................ 49

Potpis je sarih u pitanjima ugovora, ali nije sarih u poglavlju tekfira............................. 52

Primjer za ono što proizilazi iz mišljenja nekih „ljudi“.................................................... 54

3

a slijedi ga

Prijevod fetve Ibn Tejmijje o pravilima vezanim za ugovore

Prijevod

Ebu Muhammed

Rješenje mes'ele potpisa i ugovora sa nevjerničkim uvjetima

Autor Ebu Muhammed

4

Prijevod fetve Ibn Tejmijje o pravilima

vezanim za ugovore

P

U ime Allaha, Milostivog Samilosnog

Ovo je prijevod poznate fetve Ibn Tejmijje, rahimehullah, o „Ugovorima“, koja se nalazi na početku Knjige o kupoprodaji u 4.-tom tomu „Al-Fetava al-Kubra“. Preveo sam je sa ciljem širenja znanja, a i da bi nestala fitna koju je šejtan raspalio preko nekih neznalica i ljudi bez potpune vjere, obraza i pameti. Kaže šejhul-islam, neka je Allahova milost nad njime:

Pravila o ugovorima vezanim za međuljudske odnose u pitanjima

imetka1, braka2 i drugih stvari Što se tiče ugovora vezanih za međuljudske odnose vezane za pitanja imetka, braka i drugih stvari, mi ćemo spomenuti univerzalna pravila, ogromne koristi. To je u pogledu njih kao i u slučaj 'ibadeta. Od njih je:

Karakteristika ugovora Pravnici u pogledu njih imaju tri mišljenja: Jedno od njih je da je osnova u ugovorima da ne bivaju ispravnim osim uz „formule“3, a one su izreke koje neki pravnici posebno nazivaju imenom ponuda i

prihvatanje4, svejedno radilo se o kupoprodaji, unajmljivanju, poklanjanju, braku,

oslobađanju robova, vaqufu i drugima. I ovo je zahir5 mišljenja Šafije, i mišljenje u mezhebu Ahmeda. Ponekad se radi o jasno prenešenom rivajetu u nekim mes'elama

1 Al-mu'amelaatul-malijjeh. 2 Al-Mu'amelaatun-nikahijjeh. 3 As-Sijeg na ar. �� .ا4 Al-idžab wel-qabul, na ar. ل&'(� .ا.-,+ب و ا5 Mišljenje koje se svojim isticanjem nameće kao najjače. Na ar. 79+ه� .ا

5

poput kupoprodaje i vakufa, a ponekad se radi o izgrađenom6 rivajetu, poput poklanjanja ili unajmljivanja7. Nakon toga oni daju išaretu mjesto izreke u slučaju nemoći korištenja izreke, kao što je slučaj sa išaretom nijemog, i isto tako stavljaju pisanje na mjesto izreke kada postoji potreba za time, a moguće je da iz toga izuzmu neke slučajeve, na čiju dozvoljenost ukazuju tekstovi kada se pojavi potreba za njima, kao što je slučaj sa kurbanom kada oslabi prije svoje destinacije, usljed čega biva zaklan, a zatim njegov, njemu oko vrata zakačen papak8, umaže njegovom krvlju kao znak ljudima, i postane vlasništvo onoga koji ga uzme. Isto tako i poklon i slično tome. Ali, osnova kod njih je „riječ“9, jer je temelj u ugovorima obostrano zadovoljstvo10 spomenuto u Njegovim riječima: (...osim da se radi o trgovini uz vaše obostrano zadovoljstvo)11, i Njegovim riječima: (...A ako vam daju nešto od njega drage duše...)12. A značenja koja su u duši ne mogu biti utvrđena osim putem riječi čiji je cilj da objasne ono što je u srcu, jer djela poput el-mu'atah13 i sličnih njemu mogu biti protumačena na više načina14, te zbog toga što ugovori spadaju u kategoriju „riječi“, koje su u mu'amelatima poput zikra i dove u 'ibadetima. Drugo mišljenje je da su oni ispravni putem djela u onome u čemu je učestalo

15 sklapanje ugovora putem djela, poput kupoprodaje putem el-mu'atah, i poput vakufa u slučaju onoga koji napravi mesdžid i dozvoli ljudima da klanjaju u njemu, ili dobrotvorno namjeni zemlju za pokop, ili napravi most za ljude; te poput nekih vrsta unajmljivanja poput onoga koji da svoje odjelo peraču ili krojaču koji radi za platu, ili se ukrca na brod mornara16, i poput poklona i slično tome. Jer, kada ovi ugovori ne bi stupali na snagu putem djela koja na njih ukazuju stvari ljudi bi propale. Te zbog toga što ljudi, od vremena Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve

sellem, pa do današnjeg dana, nisu prestali sklapati ugovore u stvarima poput ovih bez izreka, već sa djelima koja ukazuju na željeno. I ovo mišljenje je preovladavajuće

6 Tj. rivajetu izgrađenom na temeljima ili fetvama tih učenjaka, tj. onom koji je izveden iz tih temelja ili fetvi, iako na to mišljenje nije tekstualno i direktno ukazano. 7 El-Idžareh, na ar. رة+D.ا .

8 Ili kožni omotač papka. 9 Tj. pojam, izreka, formula. 10 Et-teraadi, na ar. IJ7اK� .ا11 En-Nisa' 29 12 En-Nisa' 4 13 El-Mua'tah je jedan vid kupoprodaje u pogledu čije validnosti se učenjaci razilaze na nekoliko mišljenja iako je u običaju naroda prihvaćena, a ogleda se u kupoprodaji putem razmjene djelom, koje može poteći od obje stranke ili samo od jedne. Dakle, radi se o djelu. Kao kada bi neko ušao u neku prodavnicu i uzeo nešto i samo ostavio novac, a prodavač ili njegov vekil to uzeo. Npr., zamisli sada da se ovdje radi o autu od 100.000 eura! 14 Obrati dobro pažnju na činjenicu da su djela višesmislena u ugovorima, zbog čega oni prihvataju samo riječi! 15 Ovdje se radi o opisu kojim djela postaju prihvaćena kao znak saglasnosti, tj. sarih u ukazivanju na nju u ugovorima, a to je kao što vidiš „učestalost“ ili „mnoštvo“ upotrebe u nekom značenju, na ar. 7ةRآ .اTUKVW+ل16 Riječ mellah koja se ovdje spominje može značiti mornar, moreplovac i trgovac solju. Ja sam izabrao mornar. A Allah najbolje zna šta je s njom htio šejhu-islam. Ali bitno je da se ovdje radi o mornaru koji prevozi za novčanu naknadu i „ukrcavanju“ koje je djelo, koje u običaju (učestalom) nekog naroda ukazuje na zadovoljstvo. Ali kao što smo vidjeli djela su predmet razilaženja među učenjacima, i ovaj je primjer naveden u nizu drugih u kontekstu spomenute mes'ele.

6

po temeljima Ebu Hanife, i mišljenje u mezhebu Ahmeda i opcija (vedžh) u mezhebu Šafije, što nije slučaj sa el-mu'atah u imetku velike vrijednosti, jer nema potrebe za njim, niti je u opticaju u 'urfu17 (običaju). Treće mišljenje je da stupaju na snagu putem svega što ukazuje18 na željeno njima od riječi ili djela; pa sve što ljudi smatraju prodajom i unajmljivanjem, to je prodaja i unajmljivanje, a ako se terminologija ljudi u pogledu riječi i djela razlikuje ugovori će kod svakog naroda postati validnim putem onoga što je među njima razumljivo od izreka i djela. I u tome nema stalna granica (definicija), ni u šerijatu niti u jeziku, naprotiv razlikovaće se raznolikošću terminologije (običaja) ljudi, kao što im se jezici razlikuju. Jer riječ kupoprodaja i unajmljivanje u jeziku arapa nije ona riječ koja je to u jeziku perzijanaca, rimljana, turaka, berbera ili abesinaca. Štaviše, moguće je da u jednom jeziku postoje raznovrsnosti i ljudima nije obaveza da se drže određene vrste termina u mua'melatima, niti im je zabranjeno da sklapaju ugovore na način koji se razlikuje od načina drugih, u slučaju da ono putem čega su sklopili ugovor ukazuje na

ono što žele, iako neke karakteristike mogu biti mustehab (poželjne). I ovo mišljenje je prema temeljima Malika jače (prevagnjujuće) i zahir19 mezheba Ahmeda. Zbog toga je u zahiru njegovog mezheba bej'ul-mua'tah ispravan bez ograničenja, čak i kada od jednog dođe riječ, a od drugog djelo, kao kada bi rekao: „Uzmi ovo radi Allaha!“, pa ga on uzme, ili da kaže: „Daj mi hljeba za jedan dirhem!“ pa mu ovaj da. Ili da „riječ“ ne upotrebi nijedan kao kada bi ostavio vrijednost (novac) i uzeo svežanj povrća ili slatkiša ili nešto drugo, kao što to radi većina ljudi, ili da ostavi robu da bi mu se dala zamjena, pa kada mu se da zamjena sa kojom je zadovoljan on je uzme, što su donijeli trgovci iz običaja nekih istočnjaka. Dakle, sve što ljudi smatraju kupoprodajom to je kupoprodaja. Isto tako je i sa poklanjanjem poput hedijje, i poput opremljivanja mlade imetkom koji biva ponijet u kuću njenog muža kada se to u 'adetu tretira kao dar, a ne kao posuđivanje. Isto tako je i sa unajmljivanjem, poput ukrcavanja na brod mornara, ili životinja koje nose teret20, i jahanje kamila ili mazgi koje nose teret na način koji se u običaju tretira kao unajmljivanje, te poput ulaska u kupatilo hammamija21, i poput davanja odjela peraču ili krojaču koji radi za naknadu22, ili davanje hrane kuharu ili onome

17 Iz ovoga se da razumjeti da su oni u ovoj fetvi uzeli u obzir 'urf, i da je tada u 'urfu bilo prihvaćeno i učestalo da se prihvata el-mua'tah u stvarima velike vrijednosti da bi oni to prihvatili. A Allah najbolje zna. 18 Razmišljao sam o temelju ovoga mišljenja i njihovom kriteriju za prihvatanje riječi i djela, tj. za njihov sarihijjeh u ugovorima. I moje mišljenje se kreće između tri moguće opcije, jer se ipak spominje običaj i shvatanje ljudi. A to su da je kriterij „učestalost upotrebe“ ili ostvarivanje znanja o željenom na bilo koji način, što bi onda bilo nešto poput jezičkog sariha i slično, ili neki opis između ove dvije stvari, što bi značilo da bi i u njemu trebao biti jedan vid „ponavljanja“ tih riječi ili djela u upotrebi u nekom značenju, jer je običaj i 'urf nešto što se ponavlja, iako je „učestalost upotrebe“ kao termin na većem stepenu. A ako bi rekao da je ipak ovdje bitan ovaj drugi opis, a to je znanje o željenom na bilo koji način, možda ne bih pogriješio, a Allah najbolje zna. Tokom mog rada ćeš vidjeti raspravu o ovim stvarima, inša'Allah. 19 Na ar. 79+ه� .ا20 Ovako sam preveo riječ el-mekkarin, a Allah najbolje zna. 21 Iz konteksta se vidi da se radi o vlasniku tog kupatila. 22 El-udžreh

7

koji će ga skuhati nakon prženja23, ili će ga ispeći drugome svejedno da li ga peče izrezanog u duge komade ili ne. Potom su se njegovi prijatelji razišli da li dolazi do el-mu'atah kada bi rekao: „Dozvoli mi da se otkupim24 za ovu hiljadu!“ ili „...za ovo odjelo“, pa on uzme zamjenu na način koji se u običaju smatra zadovoljstvom sa razmjenom? El-'Abkerijjun, poput Ebu Hafsa i Ebu 'Alija ibn Šihaba, su mišljenja da je ispravan khul'u, i iz govora Ahmeda i govora drugih selefa od ashaba i tabi'ina su spomenuli ono što se slaže sa njihovim mišljenjem, a možda je to i preovladavajuće u njegovim tekstovima. Štaviše on je jasno ukazao da do talaqa25 dolazi djelom i riječima, i argumentirao je da se talaq ostvaruje pismom riječima Vjerovjesnika, sallallahu

'alejhi ve sellem: „Allah je oprostio mom ummetu sve na što ih duše navode sve dok s tim ne progovore ili ga urade“.26 Rekao je: „A kada ga napiše uradio ga je“. A Bagdadlije koji su živjeli u tom vremenu poput Ibn Hamida i oni koji su ih slijedili poput El-Qadija Ebu Ja'le i onih koji su išli njegovom metodom su mišljenja da se razdvajanje27 ne ostvaruje osim putem govora, i spomenuli su iz govora Ahmeda ono na šta su se oslonili u tome, gradeći to na činjenici da je razdvajanje razrješavanje28 braka, a brak je potreban riječi, pa otuda i njegovo razrješavanje. A što se tiče braka29 oni su rekli, tj. Ibn Hamid, El-Qadi i njegovi prijatelji poput Ebul-Khattaba i većine potonjih da se on ne ostvaruje osim riječju el-inkah30 ili et-tezviidž31 kao što je to rekao Šafija gradeći to na tome da se on ne ostvaruje putem pisanja (pisma), jer mu treba nijjet, a svjedočenje je uvjet za ispravnost braka dok svjedočenje namjere nije moguće, i zabranili su njegovo ostvaranje riječima el-hibeh32 i el-atijjeh33 ili drugim pojmovima koji se tiču et-temlika34. Većina njih je takođe rekla da se on ne ostvaruje osim arapskom riječju u slučaju onoga koji zna arapski, a ako ga ne zna dobro niti je u stanju da ga nauči ostvariće se njegovim posebnim značenjem u svakom jeziku, a ako je u stanju da nauči arapski onda imaju dvije opcije, gradeći na tome da je on posebno vezan za ove dvije riječi te da u tome ima ritualna dimenzija. Ovo, iako nije tekstualno (jasno) preneseno od Ahmeda, se suprotstavlja njegovim temeljima, a Ahmed na to nije jasno ukazao, niti su od njega u pogledu toga prenijeli jasan tekst, već su prenijeli njegove riječi iz

23 Ovako sam preveo riječi „ew šewwajjin bit-tabkh“, jer nisam mogao naći drugi smisao. Vallahu a'elem. 24 Misli se na el-khul'u kojem žena traži od muža da je pusti u zamjenu za neku vrijednost koju ćemu dati poput njenog mehra i slično, a on je jedan vid puštanja žene. 25 Razvoda braka. 26 Pogledaj „Es-Sunenul-Kubra 10/61“. 27 El-Furqah, na ar. `a7b� ا28 El-Feskh, na ar. cdb� ا29 En-Nikah, na ar. ح+fg� ا30 Od glagola enkehe što znači dao sam ti je za bračnog para tj. za nikah. 31 Od glagola zevvedže što znači dao sam ti je za ženu tj. zevdžu. 32 Poklanjanje 33 Darovanje 34 Od glagola melleke što znači nekom nešto dati da ga posjeduje; od riječi al-milk.

8

rivajeta Ebul-Hartha: „Kada pokloni35 čovjeku to nije nikah, jer je Allah rekao (...posebno za tebe mimo vjernika...)36“. A ovo je u stvari samo jasan tekst (nass) koji se tiče zabranjenosti onoga što spada u specifičnosti Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, a to je sklapanje braka bez mehra. Štaviše, Ahmed je u poznatom mišljenju od njega jasno ukazao da se brak ostvaruje riječima čovjeka svojoj robinji: „Oslobađam te i tvoje oslobođanje činim tvojim mehrom ili tvoj mehr tvojim oslobađanjem“, ili sa riječima: „Učinih tvoje oslobađanje tvojim mehrom (sadaqom)“. To je spomenuo na više mjesta u svojim odgovorima pa su se njegovi prijatelji razišli. Što se tiče Ibn Hamida on se do kraja držao svog qijasa (analogije) pa je rekao: „Uz to mora još reći: „Oženio37 sam je ili uzeo sam je za bračnu drugu38“ jer se brak u arapskom jeziku ne ostvaruje osim sa ove dvije riječi“. Što se tiče El-Qadija Ebu Ja'le i drugih oni su ovu sliku izuzeli iz qijasa u pogledu kojeg se slažu sa Ibn Hamidom, i da je to vid pravnog preferiranja39, a Ibn 'Aqil je spomenuo jedno mišljenju u mezhebu prema kojem se on ostvaruje40 lično sa riječju el-inkah i et-tazviidž zbog teksta Ahmeda. To i ovo je priličnije tekstovima Ahmeda i njegovim temeljima, a mezheb Malika je u ovom sličan njegovom mezhebu. Jer Malik i njegovi prijatelji su se razišli na dva mišljenja u pogledu toga da li se on ostvaruje sa riječima mimo el-inkah i et-tazviidž41. A tekstualno se od njega prenosi samo zabrana onoga što je specifično za Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, od poklanjanja stidnog mjesta bez mehra. Ibnul-Qasim je rekao: „Ako pokloni svoju kći, a želi s time da je uda, to ne pamtim od Malika, a kod mene je to dozvoljeno“. A ono što su spomenuli neki prijatelji Malika i Ahmeda da se on ne ostvaruje osim sa ove dvije riječi je daleko od njihovih temelja, jer hukm (presuda) se gradi na dva uvoda: Prvi: mi to nazivamo kinajom42, a kinajeh je potrebna nijjeta, a njihova dva poznata mezheba (mišljenja) su da dokaz (ukazivanje) stanja43 nju čini sarihom i uzima mjesto

35 Hoće da kažu da ako umjesto upotrebe glagola enkehe ili zevvedže upotrijebi riječ „pokloniti“ brak nije ispravan i da riječi Ahmeda ukazuju na tu mes'elu. 36 El-Ahzab 50

37 Tezevvedžtuha 38 Nekehtuha 39 El-istihsan u terminologiji usulul-fikha je odstupanje od hukma u nekoj mes'eli koji je tipičan za mes'ele slične njoj ka drugom hukmu zbog dokaza koji to nalaže. 40 Stupa na snagu. 41 Osnova ovoga mišljenja koje ograničava izreke za sklapanje braka na ova dvije riječi jeste vjerovanje da je kriterij sariha da bude spomenut u šerijatskim tekstovima. Nakon fetve sam objasnio pitanje sariha. 42 Kinaja je u terminologiji učenjaka usulul-fikha ono u čemu se željeno njime samo po sebi ne raspoznaje. Postoji takođe i kinajeh u terminologiji jezičara, tj. jezička kinajeh. O tome ćeš više saznati u knjizi na kojoj radim, inša'Allah. 43 Delaletul-hal

9

ispoljavanja nijjeta. Zbog toga su kinajeh u talaqu i kazfu44 i slično uz delaletul-hal (dokaz stanja) učinili poput sariha.

A poznato je da delalatul-ahval (ukazivanja stanja) u braku, od okupljanja ljudi zbog toga, i razgovora o razlogu okupljanja, nakon čega ako kaže: „Dao sam ti je u posjed45 za hiljadu dirhema“ prisutni neminovno znaju da on s time želi el-inkah, a ova riječ se proširila u 'urfu (običaju) ljudi da njegovo sklapanje čak nazivaju emlak46 i mullak47. Zbog toga ljudi prenose riječi Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, prositelju one koja se htjela pokloniti48, koji je tražio mehr i nije našao ni željezni prsten, ponekad kao: „Dao sam ti je za bračnu drugu49 uz Kur'an koji je s tobom50.“ A ponekad: „Dao sam ti je u vlasništvo51“, iako nije52 utvrđeno da se Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve

sellem, ograničio na „dao sam ti je u vlasništvo“, naprotiv on je ili rekao oboje ili je rekao jedno od njih. Ali, obzirom da su ove dvije riječi kod njih u ovom pogledu iste, ponekad su prenosili hadis ovako a ponekad onako. A nakon ovoga tvrdnja obaveznosti upotrebe arapske riječi je maksimalno daleko od temelja Ahmeda i njegovih tekstova te od temelja šerijatskih dokaza, jer brak (nikah) je ispravan od strane kafira i muslimana. A on, ako je dobro djelo, je u suštini poput oslobađanja roba i sadake, a poznato je da za oslobađanje roba nije obavezna upotreba određene riječi, ni arapske niti strane. Isto tako je i sa sadakom, vakufom i poklanjanjem, gdje se prema idžma'u ne uslovljava arapska riječ. Zatim, ako bi stranac naučio arapski na licu mjesta možda ne razumije željeno tom riječju kao što to razumije iz jezika na kojeg se navikao. Da, kada bi se reklo da je pokuđeno bez potrebe sklapati ugovore na drugom jeziku mimo arapskog kao što su pokuđene ostale vrste komunikacije bez potrebe na nekom jeziku mimo arapskog imalo bi smisla, kao što je prenijeto od Malika, Ahmeda i Šafije ono što upućuje na pokuđenost53 navikavanja na komunikaciju drugim jezikom mimo arapskog bez potrebe. Mi smo ovu mes'elu već spominjali na drugim mjestima. Prijatelji Šafije i Ahmeda poput El-Qadija, Ibn 'Aqila i potonjih su spomenuli da se u brakovima nevjernika vraća njihovim 'adetu (običaju). Pa ono što međusobno vjeruju da je brak (nikah), dozvoljeno im je to priznati kada se parniče pred nama, ako u tom slučaju ne obuhvata u sebi neku prepreku. A ako vjeruju da to nije brak nije im ga dozvoljeno

44 Potvaranje za blud, kleveta, na ar. فk(� .ا45 mellektukeha 46 Množina od milk ili melk, znači svojina, posjed, imetak, imovina itd. 47 Slično prethodnom. 48 Tj. udati se za Vjerovjesnika, 'alejhisselam, bez mehra. 49 Enkehtukeha 50 Tj. da joj mehr bude da je naučiš od Kur'ana ono što ti znaš napamet. 51 Mellektukeha, na ar. +lfKfmn 52 U fetvi fali harf negacije „lem“ kojeg sam ja ubacio u prijevodu, jer bez njega značenje ne bi bilo ispravno. 53 Kiraheh, na ar. `7اهf� .ا

10

priznati. Čak su rekli: „Kada bi harbijj54 nadvladao harbijju55 pa sa njom općio ili mu se ona dobrovoljno pokorila i vjeruju da je to brak (nikah) bit će im priznat. U suprotnom ne!“ A poznato je da bitak neke riječi ili djela onim što ukazuje na željeno ugovorom nije stvar koja je specifična za muslimana mimo kafira. Za muslimana je specifično samo to što je Allah naredio u pogledu braka da se razlikuje od razvrata, kao što je rekao: (...s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate…)56 Pa je naredio postojanje velije i svjedoka i slično, maksimalno naređujući sve ono što ga odvaja od razvrata, i radi zaštite žena od poistovjećivanja sa kurvama, da je čak naredio i zvuk defa i svadbenu gozbu koja ga čini poznatim. Zbog toga je došlo u predaji (ether): „Žena ne udaje sama sebe, jer je kurva ona koja udaje sama sebe.“ Naredio je u njemu svjedočenje ili razglašivanje ili oboje zajedno; tri su mišljenja, tri rivajeta u mezhebu Ahmeda. Onaj koji se ograničio samo na uzimanje svjedoka to je obrazložio s time što se svjedočenjem ostvaruje značenje razglašivanja57, koje ga odvaja od razvrata, te time da on čuva potomstvo (porijeklo, porod) od poricanja58. Dakle, sud ovih stvari koje je Zakonodavac uzeo u obzir u Knjizi i predajama je jasan. A što se tiče pridržavanja određene riječi, u pogledu toga nema ni predaje niti kakve osnove59. Ovo univerzalno pravilo koje smo spomenuli u vezi toga da ugovori bivaju validnim sa svim što ukazuje na njima željeno od riječi i djela, je ono na šta ukazuju temelji šerijata i ono što srca osjećaju ispravnim. To zbog toga što je Allah, subhaneh, rekao: (...onda se ženite onim ženama koje su vam prijatne...)60 i rekao je: (...i udavajte vaše robinje...)61, i rekao je: (... a Allah je dozvolio kupoprodaju...)62. Rekao je: (...a ako vam nešto od njega daju drage duše onda ga jedite...)63 i rekao je: (...osim da bude trgovina uz obostrano zadovoljstvo...)64. Rekao je: (...a ako vam djecu doje, onda im dajte njihove nagrade...)65. Rekao je: (...kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka zapišite...)66. Rekao je: (...onda uzmite zalog...)67. Rekao je: (Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati)68. Rekao je: (Oni

54 Kafir sa statusom ratnika, tj. onaj koji nema ugovora sa muslimanima. 55 Isto kao i u prethodnom slučaju samo se radi o ženi. 56 El-Ma'ideh 4 57 Objavljivanja braka. 58 Tj. poricanja porijekla djece od dotičnog oca i majke. 59 Šejh je upotrijebio riječ „te'alluq“ što znači veza sa nečim, ovisnost, kačenje i tako. Ja sam je preveo kao što vidiš. 60 En-Nisa' 3 61 En-Nur 32 62 El-Beqareh 275 63 En-Nisa' 10 64 En-Nisa' 29 65 Et-Talaq 6 66 El-Beqareh 282 67 El-Beqareh 283 68 El-Beqareh 245

11

koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova)69. Rekao je: (Allah uništava kamatu a unapređuje sadake)70. Rekao je: (Onima koji milostinju budu udjeljivali i onima koje je budu udjeljivale, i koji drage volje Allahu budu zajam davali…)71. Rekao je: (…dužni su, prije nego što jedni drugo dodirnu, da jednog roba ropstva oslobode…)72. Rekao je: (…vi ih ili na lijep način zadržite…)73 i ostale ovim slične ajete u kojima se propisuju ugovori, ili naredbom ili dozvolom, i u kojima se neki, poput zinaluka, zabranjuju. U njima je dokaz sa više aspekata: Jedan od njih je da je vezan za obostrano zadovoljstvo u kupoprodaji u Njegovim riječima: (...osim da se radi o trgovini uz vaše obostrano zadovoljstvo...)74. Te uz dragovoljnost duše u dobrovoljnom udjeljivanju u Njegovim riječima: (...a ako vam daju nešto od njega drage duše...)75. Dakle, prvi ajet se tiče kategorije kompenzacija, a zadnji kategorije dobrovoljnog udjeljivanja i u njima nije uslovio određene riječi niti određeno djelo koje ukazuje na obostrano zadovoljstvo i na dragovoljnost duše. A mi neminovno znamo iz običaja

ljudi u njihovim izrekama i djelima da oni prepoznaju obostrano zadovoljstvo i

dragovoljnost duše i da je znanje o tome neminovno u većini uobičajenih ugovora i prevagnjujuće (zahir)76 u nekim, i kada se ono pojavi77 propis ukazivanjem Kur'ana se veže za njih. A neke ljude ponese laž da pomognu određeno mišljenje, i da poreknu ono što ljudi prepoznaju od obostranog zadovoljstva i dragovoljnosti duše. Ali na poricanje sličnog ovome se ne treba osvrtati, jer poricanje neminovnosti se može dogoditi uz dogovor i instruiranje u pogledu predaja i mezheba78. Dakle, u obzir se smije uzeti samo njegova izreka kojoj ne oponira ništa što bi je promjenilo, i mi smo zbog toga rekli da iz mutevatir predaja rezultira znanje onda kada se nije moguće dogovoriti da se slaže, jer se prirode ljudi ne mogu složiti. A uz dogovor je moguće da se grupe ljudi slože da slažu. Drugi aspekat: za ova imena79 koja su došla u Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika su vezani šerijatski propisi, a svako ime mora imati svoju granicu. Granice nekih od njih se znaju iz jezika poput Sunca, mjeseca, mora, kopna, neba i Zemlje, a od nekih putem šerijata poput mu'mina, kafira, munafika, namaza, zekata i hadža.80

69 El-Beqareh 261 70 El-Beqareh 276 71 El-Hadid 18 72 El-Mudžadileh 3 73 Et-Talaq 2, Al-Beqareh 231 74 En-Nisa' 29 75 En-Nisa' 4 76 Obrati pažnju na dvije vrste znanja tj. neminovno (darurij) i prevagnjujuće za koje se veže propis validnosti ugovora. A kod prevagnjujućeg znanja koje uzimaš u obzir još uvijek postoji neka mogućnost da nije htio začetak ugovora i slično. Međutim validnost ugovora se gradi na prevagnjujućem znanju. 77 Tj. neminovno ili prevagnjujuće znanje. 78 Tj. mišljenja, pa da se dogovore da izmisle predaju ili da slažu da je neko mišljenje mezheb tog i tog. 79 Pojmove 80 Rekoh, ovi pojmovi iako u šerijatu imaju posebno značenje još uvijek u sebi posjeduju svoje jezičko. I oni se u terminologiji učenjaka usulul-fikha zovu mušterek pojmovi od riječi ištirak što znači zajedništvo, kolektivonost i slično.

12

A izvor značenja onih koji nemaju definiciju81 ni u jeziku ni u šerijatu je u 'urfu82 ljudi poput primitka83 spomenutog u njegovim riječima, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Ko kupi hrane ne smije je prodati sve dok je ne dobije84“. Poznato je da Zakonodavac nije odredio granicu (definiciju) kupoprodaji, unajmljivanju, poklanjanju i slično; niti u Allahovoj Knjizi niti u Sunnetu Njegovog Poslanika. Štaviše, ne prenosi se od nijednog od ashaba i tabi'ina da je za ugovore odredio određenu izreku među riječima ili nešto drugo, ili da je rekao nešto što ukazuje na to da one ne bivaju validnim osim uz izreke85. Štaviše rečeno je da se ovo mišljenje suprotstavlja starom idžma'u i da je od novotarija. A to nema definiciju u jeziku u smislu da se kaže da jezičari jedno nazivaju kupoprodajom, a drugo ne nazivaju kupoprodajom, te da jedno uđe u značenje Allahovog govora, a drugo ne. Naprotiv, činjenica da su ehlul-'urf86 među arapima te ugovore nazivali kupoprodajom je dokaz da se oni u njihovom jeziku nazivaju kupoprodajom. A osnova je ostanak jezika i procjena njegovog ostanka, a ne njegovo prenošenje i promjena. Dakle, ako nema definiciju u šerijatu niti u jeziku, vraća se u pogledu toga na 'urf ljudi i njihove 'adete, pa će ono što oni nazivaju kupoprodajom biti kupoprodaja, a ono što nazivaju poklonom biti poklon. Treći aspekt: postupci robova od riječi i djela se dijele na dvije vrste: 'ibadeti kojim njihov din biva ispravnim, i 'adeti87 koji su im potrebni u pitanjima njihovog dunjaluka. Isčitavanjem temelja šerijata je konstatovano da naređenost ibadeta koje je Allah naredio ili dozvolio ne smije biti zagovarana osim sa šerijatskim dokazom, a što se tiče 'adeta da su oni ono što su ljudi uobičajili u pitanjima njihovog dunjaluka od stvari koje su im potrebne. A osnova je u tome nepostojanje zabranjenosti, prema čemu se ne smije zabraniti osim ono što je zabranio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem. To zbog toga što je naredba i zabrana od stvari koje je Uzvišeni Allah propisao, a 'ibadet mora biti naređen, i kako je moguće da se presudi da je nešto 'ibadet ako nije ni potvrđeno da je naređeno? A ono za što među 'adetima nije potvrđeno da je zabranjeno kako da se presudi da je zabranjeno? Zbog toga je temelj Ahmeda i drugih od pravnika hadisa da je osnova u 'ibadetima ustegnutost (suždržavanje), i da ništa od njih nije propisano osim što je propisao Uzvišeni Allah. U protivnom ušli bismo pod značenje Njegovih riječi: (Zar oni imaju saučesnike88 koji im propisuju od dina ono što Allah nije dozvolio?!)89 A u 'adetima je osnova da su dozvoljeni, pa se od njih ne smije zabraniti osim ono što je Allah zabranio, inače bismo ušli pod značenje Njegovih riječi: (Reci: „Šta mislite o

81 Granicu 82 Običaju. I tako jedan pojam može biti mušterek između jezičkog, vjerskog i tradicionalnog značenja. 83 El-qabd, na ar. s'(� ا84 Primi, upravo od el-qabd. 85 Es-Sijeg 86 Vlasnici tradicije. 87 Običaji 88 Ortake, božanstva. Od arapske riječi sl. šerik pl. šureka', od koje je i riječ širk iz čega shvatamo da je propisivanje zakona mimo Allaha širk. 89 Eš-Šura 21

13

opskrbi koju vam je Allah spustio, pa nešto od nje činite haramom, a nešto od nje halalom...)90 Zbog toga je Allah pokudio mušrike koji su propisivali od vjere ono što Allah nije dozvolio, i koji su zabranili ono što On nije zabranio u suri El-An'am od Njegovih riječi: (136. Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke, koju je On stvorio, pa govore: "Ovo je za Allaha" - tvrde oni - " a ovo za božanstva naša!" Međutim, ono što je namijenjeno božanstvima njihovim ne stiže Allahu, dok ono što je određeno za Allaha stiže božanstvima njihovim. Kako ružno oni sude! 137. Mnogim mnogobošcima91 su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi! 138. Oni govore: "Ova i ova stoka i ti i ti usjevi su zabranjeni…)92 Pa je spomenuo 'ibadete i zabrane koje su inovirali. U sahihu Muslima se prenosi od 'Ijada ibn Hamada od Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, da je rekao: „Uzvišeni Allah je rekao: „Ja sam sve Svoje robove stvorio pravovjernim93 pa su ih šejtani zaveli i zabranili im ono što Sam im dozvolio i naredili su im da mi pridruže94 ono o čemu nisam nikakvog dokaza objavio.“ I ovo je veličanstveno i korisno pravilo. Pa obzirom da je stvar takva kažemo: kupoprodaja, poklanjanje, unajmjljivanje i druge mimo njih spadaju u 'adete koji su potrebni ljudima u njihovom životu, poput jela, pića i odjeće. A šerijat je došao u pogledu 'adeta sa lijepim vrlinama95, te je od njih zabranio ono u čemu je nered, a naredio ono što je neophodno, a pokudio ono što ne dolikuje i pohvalnim učinio ono u čemu je prevagnjujuća korist u različitim vrstama tih običaja, njihovim dimenzijama i karakteristikama. Obzirom da je tako, ljudi će međusobno vršiti kupoprodaju i unajmljivanje kako god željeli sve dok šerijat ne zabrani, kao što jedu i piju kako žele sve dok ga šerijat ne zabrani, iako je moguće da nešto od toga bude pohvalno96 ili da bude pokuđeno97. A oni će obzirom da šerijat u tome nije odredio nikakvu granicu ostati na prvobitnoj98 neograničenosti99. A što se tiče sunneta i idžma'a, svako onaj koji je izučavao spomenuto od Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ashaba i tabi'ina, u pogledu različitih vrsta kompenzacija, unajmljivanja i dobrovoljnog darivanja, neminovno zna da se u

90 Junus 59 91 Mušricima 92 El-En'am 136-138 93 Hunefa' 94 Tj. naredili im širk. 95 Edebima 96 Mustehabb 97 Mekruh 98 Osnovnoj 99 El-Itlaq, tj. dozvoljenosti, ili neuslovljenosti nekim dodacima.

14

pogledu obje strane nisu pridržavali izreke. Puno je predaja o tome, i ovo nije mjesto za njih, jer nam je cilj da skrenemo pažnju na temelje, a ne da govorimo o određenim mes'elama kojima priliči drugo mjesto mimo ovoga. Od tih primjera je da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, napravio svoj mesdžid, i muslimani su pravili mesdžide u njegovo vrijeme i poslije njegove smrti, i nijednom od njih nije naredio da kaže: „Uvakufio sam ovaj mesdžid“ niti nešto slično ovoj riječi. Naprotiv Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: „Ko napravi mesdžid u ime Allaha Allah će njemu napraviti kuću u džennetu.“ Pa je propis vezao direktno za izgradnju. U dva sahiha se prenosi da je kada je kupio kamilu od 'Omera ibnil-Khattaba, radijallahu 'anhu, rekao: „Ona je tvoja o 'Abdullahu sine 'Omera!“, a od Ibn 'Omera nije došla riječ prihvatanja. On je poklanjao i dobijao poklone, pa je primitak poklona bivao njegovim prihvatanjem. A kada je zaklao kamile rekao je: „Ko hoće neka uzme parče“, iako ih je mogao podijeliti, pa je to bila ponuda100, a uzimanje parčeta od njih je bilo prihvatanje101. Tražilo se od njega pa je davao, ili je davao bez da se od njega traži pa bi primao

102 onaj kome se daje, te je davanje bilo ponuda103 a uzimanje prihvatanje104 u vrlo velikom broju slučajeva. On nije naređivao onima koji uzimaju da izgovore određenu riječ niti se pridržavao da je on njima izgovori kao što je to slučaj bio u njegovom davanju onim čija srca treba pridobiti i onim koji rade na njegovom sakupljanju i drugim105. I stavio je otkrivanje osobina prodajnog predmeta na stepen njihovog uvjetovanja riječima u slučajevima poput el-musarra'h106 i sličnim njemu od prodajnih predmeta koji mogu biti predmet prevare107. Isto tako i postupci108 se djele na dvije kategorije: na ugovore i primitke, kao što ih je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, zajedno spomenuo u njegovim riječima: „Allah se smilovao robu koji je dobrostiv kada prodaje, dobrostiv kada kupuje, dobrostiv kada isplaćuje i dobrostiv kada traži da mu se isplati njegovo.“ A ljudi kažu prodaja, kupovina, uzimanje i davanje109. Cilj ugovora jeste u stvari primitak i podmirenje, jer stvari ugovora110 za sobom povlače obaveznost primitka ili njegovu dozvoljenost na stepenu obaveznosti111 Zakonodavca, a teqaabud112 i njemu slično iz poštivanja ugovora je na stepenu izvršenja naređenog u šerijatskim stvarima.

100 El-iidžab 101 El-qabul 102 Od primitka 103 El-iidžab 104 El-qabul 105 Ovo su dvije kategorije onih kojima se daje zekat, spomenute u ajetu. 106 Ona koja nije mužena određeno vrijeme da bi joj se vime napunilo sa ciljem da se prevari kupac. 107 El-mudellesat su stvari u kojima se dešava prevara i prikrivanje nedostataka, a ovdje se misli na sve što može biti predmet toga i što se u takvom stanju nudi kupcu. 108 Et-tesarrufat; aktivnosti. 109 Tj. ovaj hadis prenose sa ovim riječima, tj. njihovim. 110 El-mu'aqadat 111 Obligatnosti 112 Uzimanje jednog novca a drugog robe/pri kupoprodaji.

15

A qabd113 se djeli na ispravni114 i neispravni115 poput ugovora, i za njega se vežu šerijatski propisi kao što se vežu za ugovor. Pa ako se u pitanju el-qabda vraća 'urfu ljudi i njihovim 'adetima, bez postojanja neke granice (definicije) koja će važiti za sve ljude u svim stanjima i vremenima, isto tako je i sa ugovorima. A ako bi htio preciznost u odnosu prema njegovim riječima rekao bih jedna

116 od dvije vrste

postupaka117. Dakle, vraća se 'adetu ljudi u tome kao i u drugoj vrsti.

Od stvari koje se pridružuju ovome jeste da je tradicionalna dozvola za prisvajanje stvari ili posjedovanje ili aktivnosti118 putem zastupništva119 poput dozvole riječima, a zastupništvo i dopuštanje stupaju na snagu sa svim što ukazuje na njih od riječi i djela. A znanje o zadovoljstvu onoga koji nešto zaslužuje120 zamjenjuje ispoljavanje zadovoljstva. U ovom kontekstu se tumači davanje Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, prisege u ime 'Uthmana ibn 'Affana u slučaju bej'atur-ridvan, a on bijaše odsutan. Te njegovo uvođenje prisutnih na Hendeku u kuću Ebu Talhe i kuću Džabira bez traženja dozvole od njih jer je znao da su njih dvojica zadovoljni s time. A kada ga je „mesar“ pozvao, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao jednog od šestorice121 za njima je krenuo još jedan čovjek i on ga nije uveo dok nije tražio dozvolu od „mesara“ koji ih je pozvao. Isto tako je i ono što se prenosi od El-Hasana El-Basrija kada su mu prijatelji jednog dana ušli u njegovu kuću i počeli jesti njegovu hranu, kada je rekao: „Podsjetili ste me na ahlak naroda koji je živio prije.“ Isto tako i značenje riječi Ebu Dža' fera da su braća oni koji jedan drugom stavljaju ruku u džep i uzimaju iz njega šta hoće. U to ulaze i njegove riječi, sallallahu 'alejhi ve sellem, onome koji je od njega tražio da mu pokloni: „Što se tiče onoga što ja mogu dati i Benu 'Abdul-Muttalib, ja sam ti ga već poklonio.“ Isto tako i oni čija srca treba pridobiti kod onih koji kažu da im je dao iz četiri petine. U ovom kontekstu je Imam Ahmed protumačio prodaju Hakima ibn Hizama i 'Urveta ibnil-Dža'da, kada ga je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, opunomoćio da kupi ovcu za jedan dinar pa je kupio dvije ovce, a zatim prodao jednu za dinar, jer se osnova dozvoljenosti upuštanja u aktivnosti kompenzacije ponekad,122 i (aktivnosti) korištenja ponekad, bez posebnog traženja dopuštenja, uzima ili iz opšteg ili iz posebnog tradicionalnog123 izuna124.“ Kraj fetve šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah.

113 Primitak 114 Sahih 115 Fasid 116 Ehadu new'aijji-tesarrufat. 117 Et-tesarrufat, tj. aktivnosti. 118 Et-tesarruf 119 El-vikaleh 120 Jedna od dvije partije u spomenutim slučajevima. 121 Na arapskom šestog od šestorice 122 Između ove dvije riječi stoji 7عu�+v رة+w و , što se može prevesti kao „a ponekad sa šerijatom“, koju nisam mogao prevesti na način koji bi se uklopio u smisao rečenice pa sam je izostavio, jer nisam vidio sponu između nje i upuštanje u aktivnosti kompenzacije ili korištenja nekih „koristi“ (menafi') bez traženja posebne dozvole. 123 'Urfijj. Tj. ona koja je uzeta iz 'urfa naroda. 124 Tj. dopuštenja.

16

Rješenje mes'ele potpisa i ugovora sa

nevjerničkim uvjetima

P

U ime Allaha, Milostivog Samilosnog

Prije nego što se upustim u objašnjavanje ovog pitanja napominjem čitaocu da će se ovdje govoriti o dva slučaja. Prvi je šerijatski propis onoga koji potpiše ugovor i ispolji riječima svoje odbijanje nevjerničkih uvjeta. A drugi je propis onoga koji potpiše i ništa ne kaže. A to sve nalaže da se objasni propis samog potpisa sa šerijatskim dokazima i temeljima, što je u stvari glavni predmet i stub ovog rada. A nevjernički uvjeti u ugovorima mogu doći ili u kontekstu obavijesti ili u kontekstu uvjetovanja. Mi ćemo se koncentrisati na uvjete koji su došli u kontekstu uvjetovanja, jer smo prvi kontekst već prevazišli. A nakon ove kratke studije će ti, uz Allahovu dozvolu, pitanje postati jasno. Primjer za to je da u ugovoru piše da su obje stranke saglasne da se sporovi rješavaju u laičkim sudnicama i slično. Razlog pisanja ove studije je, kao što je većini poznato, to što se pojavila grupa „ljudi“ koji nas tekfire zbog našeg mišljenja, i tekfire one koji nas ne tekfire. Odnosno, još preciznije rečeno koji smatraju potpis u kontekstu ugovora sarih kufrom poput psovanja vjere, pa prema njemu tako i postupaju kao i prema onima koji se po njihovom shvatanju ogriješe u ovoj mes'eli. Ovom studijom ćemo, uz Allahovu dozvolu, dokazati grešku i otkloniti njihove šubhe. Pa nek' je Allah na pomoći! Ova fetva Ibn Tejmijje, rahimehullah, koja u sebi sadrži ova veličanstvena pravila i korisno znanje je dovoljna da se zaustavi fitna koju smo spomenuli, a koju je šejtan raspalio preko spomenutih kategorija „ljudi“. A i prijašnji razgovori koje sam obavljao sa „ljudima“ u vezi aktuelne teme su bili dovoljni svakom onome koji ima imalo pameti, ali kada Allah želi da nekog stavi na kušnju niko ga ne može sačuvati. Ja sam u tim razgovorima najavio ljudima da će svako moje pisanje ili prijevođenje ustvari biti samo detaljno objašnjenje temelja koje sam im spomenuo u msn-konverzacijama koje su bile apsolutno privatne prirode, i za koje im je stritkno rečeno da nemaju izun da ih djele. Ali Allah je Silan i Mudar, vel-hamdulillah.

17

U ovoj fetvi Ibn Tejmijje, rahimehullah, se vidi ono što sam im spominjao u razgovorima, a u što su siromasi svo ovo vrijeme sumnjali i nas optuživali u najmanju ruku da lažemo, iako se radi o mes'elama koje trebaju znati početnici u traženju znanja. Kada sam bio u Jordanu na prvoj godini fakulteta korištena je knjiga „Uvod u izučavanje islamskog šerijata“ od Dr. 'Abdul-Kerima Ez-Zejedana u kojoj je ukratko, ali na koristan način spomenuto pitanje ugovora i najvažnijih mes'ela u ovom poglavlju, a što je on, što lahko može zaključiti onaj koji ima uvida u islamsku literaturu, itekako uzimao od šejhul-islama Ibn Tejmijje i Ibnil-Qajjima, neka je Allahova milost nad njma. Dakle, jedan teški početnik u traženju znanja već na samom početku ima kontakt sa mes'elama, koje sam im spominjao. Objašnjavao sam „ljudima“ da kod učenjaka u pogledu pitanja „ponude“ i „prihvatanja“ ima više mezheba, a Ibn Tejmijje, rahimehullah, ih je spomenuo. Ja se više neću puno osvrtati na te „ljude“, već na mes'elu inša'Allah, jer mi je to cilj od samog početka. Molim Allaha da ih uputi na pravi put! Amin! Napominjem čitaoca da mezhebi uleme u spomenutom u isto vrijeme predstavljaju i njihova mišljenja u pogledu toga šta se to u poglavljima ugovora može tretirati sarihom125, a šta ne. Ibn Tejmijje je spomenuo tri mišljenja. Ja ću ti prenijeti njegove riječi radi emaneta. „Jedno od njih je da je osnova u ugovorima da ne bivaju ispravnim osim uz „formule“, a one su izreke koje neki pravnici posebno nazivaju imenom ponuda i

prihvatanje126, svejedno radilo se o kupoprodaji, unajmljivanju, poklanjanju, braku,

oslobađanju robova, vaqufu i drugima. I ovo je zahir127 mišljenja Šafiije, i mišljenje u mezhebu Ahmeda; ponekad se radi o jasno prenešenom rivajetu u nekim mes'elama poput kupoprodaje i vakufa, a ponekad se radi o izgrađenom128 rivajetu, poput poklanjanja ili iznajmljivanja. Nakon toga oni daju išaretu mjesto izreke u slučaju nemoći korištenja izreke, kao što je slušaj sa išaretom nijemog, i isto tako stavljaju pisanje na mjesto izreke kada postoji potreba za time, a moguće je da iz toga izuzmu neke slučajeve, na čiju dozvoljenost ukazuju tekstovi kada se pojavi potreba za njim, kao što je slučaj sa kurbanom kada oslabi prije svoje destinacije, usljed čega biva zaklan a zatim njegov njemu oko vrata zakačen papak umaže njegovom krvlju kao znak ljudima, i postane vlasništvo onoga koji ga uzme. Isto tako i poklon i slično tome. Ali, osnova kod njih je „riječ“, jer je temelj u ugovorima obostrano zadovoljstvo spomenuto u Njegovim riječima: (...osim da se radi o trgovini uz vaše obostrano zadovoljstvo)129, i Njegovih riječi: (...A ako vam daju nešto od njega drage duše...)130.

125 Sarih je kod učenjaka usulul-fikha ono iz čega se željeno njime dodatno i jasno ističe. Dalje kod njih postoji sarih u tradicionalnoj upotrebi i jezički sarih, koji jedan od vrsta sarih što ćeš vidjeti tokom rada. 126 El-Iidžab wel-qabul. 127 Mišljenje koje se svojim isticanjem nameće kao najjače. 128 Tj. rivajetu izgrađenom na temeljima tih učenjaka, tj. onom koji je izveden iz tih temelja, iako na to mišljenje nije tekstualno i direktno ukazano. 129 En-Nisa' 29 130 En-Nisa' 4

18

A značenja koja su u duši ne mogu biti utvrđena osim putem riječi čiji je cilj da objasne ono što je u srcu, jer djela poput el-mu'atah i sličnih njemu mogu biti

protumačena na više načina, te zbog toga što ugovori spadaju u kategoriju „riječi“, koje su u mu'amelatima poput zikra i dove u 'ibadetima. Drugo mišljenje je da oni bivaju ispravnim putem djela u onome u čemu je učestalo sklapanje ugovora putem djela, poput kupoprodaje putem el-mu'atah, i poput vakufa u slučaju onoga koji napravi mesdžid i dozvoli ljudima da klanjaju u njemu, ili dobrotvorno namjeni zemlju za pokop, ili napravi most za ljude; te poput nekih vrsta unajmljivanja poput onoga koji da svoje odjelo peraču ili krojaču koji radi za platu, ili se ukrca na brod mornara, i poput poklona i slično tome... Treće mišljenje je da stupaju na snagu putem svega što ukazuje na željeno njima od riječi ili djela; pa sve što ljudi smatraju prodajom i unajmljivanjem to je prodaja i unajmljivanje, a ako se terminologija ljudi u pogledu riječi i djela razlikuje ugovori će kod svakog naroda postati validnim putem onoga što je među njima razumljivo od izreka i djela.“ Prenio sam pasuse koji su potrebni izostavivši neka objašnjenja, što možeš primjetiti kod „tri tačke“, iako su važna, a na koja ćemo se osvrnuti tokom ovog rada. Dakle, mišljenja su grubo rečeno:

1. Osnova je da ugovori nisu ispravni osim uz određene izreke. I ovo mišljenje u osnovi ne prihvata djela kao što vidiš kao što ne prihvata mnoge izreke.

2. Ugovori bivaju ispravni putem djela u onim stvarima u kojima je njihovo sklapanje putem djela učestalo. Primjer kojeg je šejhul-islam naveo je el-mu'atah i pravljenje mesdžida i slično što se često dešava. Iz čega se da razumjeti da ugovori neće biti ispravni putem djela onda kada nepostoji uvjet „učestalosti“.131

3. Bivaju ispravni putem svih riječi i djela koje ukazuju na zadovoljstvo i dragovoljnost duše. I kod mene je moguće da se kriterij za sarihijjet riječi i djela ovdje kreće između tri opisa; učestalost upotrebe, znanje o značenju tih riječi i djela na bilo koji način među ljudima što je bliže jezičkom sarihu, a i djela bi se onda svrstala u tu kategoriju, ili opis između ova dva opisa koji u sebi sadrži neki vid uobičajenosti korištenja tih riječi i djela u određenom značenju, ali na stepenu ispod stepena „učestalosti upotrebe“. S time što je velika mogućnost da je temelj ovog mišljenja spoznaja značenja riječi i djela na bilo koji način. A Allah najbolje zna. A najblaži bi bio opis koji se vraća ostvarivanju znanja o značenju riječi ili djela na bilo koji način, pa zatim neki vid ponavljanja u običaju, a zatim učestalost upotrebe.

131 Zato neki učenjaci kažu da je el-mu'atah ispravna samo kada se radi o manjim vrijednostima što je česta pojava u međuljudskim odnosima, a neispravna kada se radi o većim poput Er-Ruvejanija i Ibn Surejdža, a osnova šafijskog mezheba je da se djela ne prihvataju.

19

Polazeći od ovih temelja svaka grupa od spomenutih učenjaka će donositi odgovarajuće sudove u pogledu pojedinačnih pitanja i poglavlja, i shodno tome će postojati razilaženja među njima. Tako ćete naći zagovarače prvog mišljenja kako za sva fikhska poglavlja iz mu'amelata spominju „određene izreke“ koje su našli u Knjizi i Sunnetu, a u pogledu nekih se znaju i razići, iako imaju isti temelj. Koristi radi i dodajući na riječi Ibn Tejmijje upoznajem čitaoca da je kriterij za sarih u ugovorima kod mnogih koji uslovljavaju „izreke“ da je taj sarih spomenut u šerijatu, tj. Kur'anu i Sunnetu.

Es-Sujuti, rahimehullah, kaže:

"�� !��"�#� :�� : �� %&�� '"(�"�� !)�*+ �,!�-��#�� .��/�0� � �1��2 3��4�5 ,��6 7�8�*� :��9 � :�;� �"< �=�< ��>�� ?�@�A�6 +B�C ��8��D!� E,4�F��

EG��@ ��H�� !I��8D ��C �,�- �'��J �"... „Govor o sarihu, kinaji i aluziji. Učenjaci su rekli da je sarih ona riječ koja je postavljena za značenje pored kojeg se iz nje ne razumije nijedno drugo prilikom izricanja132. Nasuprot njega stoji el-kinajeh. Napomena: prošireno je pitanje da li se sarihijjet uzima iz dolaska šerijata sa njim133 ili iz „poznatosti134 upotrebe“. U tome ima razilaženja...“135 U ovoj knjizi od Sujutija on spominje mnoga pravila te sarih i kinajeh u fikhskim poglavljima, i aluziju136 tamo gdje se spominje. Kaže:

.��

�7�� F�L�M� � �� + N !�� ?�O�� 8P!O �Q��"�-�A� � �� R�� +B�C �7��2� S��O ��84� ��!O�?�� R�� - �3�:��#��T� �U�1�2 %��2 �.��*V9�� <��!O�?�� 7�� W��V� � �� O�X �=�-

.“.�G�?�#� � �� &�4��Y �� !��

„Spomen sara'iha137 poglavlja i njihovih kinaja. Znaj da se sarih spominje u svim poglavljima i kinajeh isto tako osim u prosidbi gdje nisu spomenuli kinaju već su spomenuli aluziju. Nisu je spomenuli ni u braku jer su

132 El-Itlaq izricanje riječi bez dodataka koje će joj promjeniti značenje. 133 Tj. da bude spomenut u Kur'anu ili Sunnetu. 134 Ovu riječ možemo prevesti i kao proširenost upotrebe. 135 „El-ešbah wen-neza'ir“. Knjiga koja govori o fikhskim pravilima i osvrće se na šafijski mezheb. Postoji takođe knjiga istog naziva od Ibn Nudžejma koja tretira hanefijski mezheb. 136 Ta'riid, od čega je i riječ mea'riid, koja će nam trebati. 137 Pl. od sarih je sara'ih.

20

složni da se ne ostvaruje putem kinajeh, a sarih, kinajeh i aluzija su svi zajedno spomenuti u poglavlju o kleveti.“ Počeo je sa sarihom i kinajom u poglavlju kupoprodaje i spomenuo je kako u njemu tako i drugim poglavljima mnoge me'sele u kojima su se pogledu sariha i kinajeh razišli. Pa kaže npr.:

�� !�� :��#��$ %&�' �(��)��*� ",�*�!�- "��./ �0�) ��#�1�2�� : �3� �!� ��4�) �567�� (� �89 :��;�'.�=��>�?��

�Z��8�� : ��XN ��4� [ ��#� \��O ��8�T�C %��2 ]�1�� 6 �W��V� � �� O�X �1��" :_��F�� "�=!#�� 7� �� [ " ��8>��T " ,��T ��6 ��8� ��a�9 �� :�.�]L � ��b�C�� : %��2 �� A�c�� +B�C

�d�4� �"�� :��<1�>�C : [ �Se�*� �:�� O �B�� [ ,�F�Y��C ��6 %� N G�� "F�#� � +B�A� f !��gV� �� <��8�h�C��e�*� �d�6 i1�>��"�- �� 1�Y"� �7� ,�T�A� f R : [ �j��a�� [ �W��T�0� �

.�Z�� - 1�#�� W��V� �� „Napomena: vanjština njihovog govora ukazuje na to da je sama riječ „prihvatam“138 od sara'ih. Tj., ako nakon nje ne kaže „...kupoprodaju“ i slično. Rekao je u „el-muhimmat“: „Er-Rafi'ijj je u poglavlju o braku spomenuo ono što ukazuje da je ona kinajeh pa je rekao o slučaju kada bi rekao: „Prihvatam“ a ne kaže: „Brak sa njom“139 niti „Da je uzmem za ženu“140 slijedeći tekst: „Najispravnije je reći da u mes'eli ima dva mišljenja: prvo je ispravnost141, jer se „prihvatanje“ tumači u kontekstu ponude pa postaje poput onoga što se uobičajeno izgovara. Jače od ova dva mišljenja je zabrana142, jer nepostoji tasriih143 jednom od dvaju riječi: el-inkah i et-tezviidž, a brak ne stupa na snagu putem kinajeta144.“

"��?�< ,!e�*� [ �"<�� E��b �� +B�C ��1�#�� R��"� � �1��- " _��F�� " ,�#�g� �C ��< [�Z�� - B"!��4� �&k��C S��O �� R�4�F� � . �� : �B�0� �=4�� : �-�= �"< E��b +B�A� ��1�#�� : _��F�� R�4�F� � ;�1�#��

�l"!*�� O �,�- .��!� : !B"!��4� �&k��C �&m��bn o �W��V� � f +B�A� ��1�#�� : _��F�� W��V� � [ 1�#��4� �,�- .�� : !��"�#� �� ,�T�A�- \��O �� C�1�> �d�4�-��F� � �B�: ��@p� � E7]��g�9 �� =4� �: �,�4��2".

138 Na arapskom qabiltu. 139 Na ar. nikahaha 140 Na ar. tezvidžeha 141 Na ar. es-sihhah 142 Tj. da je neispravan 143 Jasno izricanje 144 Kod njih su sarih samo ove dvije riječi, jer vjeruju da su samo one spomenute u šerijatskim tekstovima, a kriterij sariha kod njih je da bude spomenut u šerijatskim tekstovima.

21

„Ovo su njegove riječi, i sarih su145 u tome da je zamišljeno koje dolazi nakon „prihvatio sam“ pridružio kinajetima, te će to takođe biti kinajeh u kupoprodaji. Rekao je: „A ako se kaže: „Naprotiv on je sarih jer se zamišlja: „Prihvatio sam kupoprodaju“ a zamišljeno je poput izgovorenog“, mi kažemo: „Onda će takođe biti sarih u nikahu (braku) jer je zamišljeno: „Prihvatio sam brak“ pa će s time stupiti na snagu.“ Rekao je: „Reći da je on kinajeh u jednom od dva poglavlja mimo drugog je samovoljno presuđivanje bez dokaza.“ A nakon toga je Sujuti iznio svoju analizu. U riječi u pogledu kojih su se razišli, a što ću ja detaljnije spomenuti u knjizi koju spremam inša'Allah, spada i riječ „na'm“ tj. „da“. To možemo naći u poglavlju o kupoprodaji, braku i talaqu146, a ja sam našao primjere za to čak i u poglavlju o riddetu (otpadništvu) na pitanje „Da li znaš gajb?“ Ovo navodim ovdje samo ukratko kako bi se duše smirile, a ja imao vremena da se rahat posvetim privođenju knjige kraju, a zatim njenom prevođenju na naš jezik sa Allahovom pomoći. Kaže Es-Sujuti, rahimehullah:

" E,4�F��9 :�U�1�#�9 +B�C " �7��T " \��O �� "F�� W��V� � �� 1�#�� ,�- �� "F�� R�4�F� � [ ��4� 1�# %��2 V��b�A� � 1�#�� ,�- R�4�F� � �� Q��"�Y �U��8�*��H�� &6�a�Y ,�T�A�O�� E��b ��6�C�� .��+L � : �"�� =4��

,� : _�#+�/�C q��Y��r ��C ��8��;�� [ ��C q��Y��r Es� ��/ t ��#� : �7��T �B�0� �B��O %��2 �Y��, �;��F�M��H�� [ �"8� E;��N !?�@��u� �,�- �B�0� �B��O �&-�X��O �7� �s!�L�9 �� d�/��F� � [ �B�N�� B��O %��2 �,�Y��

�v�� n��J�T�0� � [ �=�8� �"< E��b [ ��C \��O t �B�� "�� <��8�h�C : !��A� � [ �R�L�� ,�- . 8k��-�7 „Napomena: prethodilo je da je „na'm“ kinajeh u prihvatanju braka, i da se on ne ostvaruje njome. A što se tiče prihvatanja kupoprodaje ona prema ispravnijem stupa na snagu. Njome se u kontekstu odgovora na pitanje kupoprodaja nesumnjivo ostvaruje, kao da je sarih. A što se tiče talaqa, ako bi mu se reklo: „Jesi li razveo ženu?“, ili „Jesi li je napustio ?“, ili „Je li ti žena taaliq? “, pa on kaže „Da (na'm)“. Pa ako je (pitanje) došlo u kontekstu traženja obavijesti, to je onda priznanje za koje će nositi posljedice, a ako je slagao neće se tretirati puštenom u suštini. A ako je pitanje došlo u kontekstu traženja začinjanja, je li onda sarih ili kinajeh? Ima dva mišljenja, a jače je prvo, a neki ga smatraju kategoričkim.“ Rekoh ja, Ebu Muhammed: moguće je u svakom kontekstu izgovoriti riječ „da“ tj. „na’m“ na način iz kojeg se ne mora razumijeti prihvatanje i saglasnost već izrugivanje ili postavljanje pitanja njime. To putem boje glasa i grimase lica i slično. Ovakve indicije se zovu el-qara’in el-meqalijjeh i halijjeh, tj. indicije govora i stanja. Sujuti prenosi od Rafi’ija, pa kaže: 145 Jasne su. 146 Razvodu braka

22

!w� �+x � :;��0� � �� : d�y�� ,�4� N 7�k�� 1�#� s��1�� &m��b �B��O �B�N�� [!)�*+ �%� N �,�2"(�"�6 �d�2 ,! ��9 �z{�� I�1�D %��2 ��+ ��1 � �v�C�� O��g�O �Q�?�� [ n��a�8��H��

[�;��T�0� ��7�� @�A%* �B�C��4�D� �E��*�F �� G �5�4�H�� ' IC��-9 �5�4�H�� &�' ��!�J� �Gn. „Tri: rekao je Er-Rafi’ijj u poglavlju o priznanju: riječi se iako je sarih u potvrđivanju istinitosti nečega mogu pridružiti indicije koje će joj promjeniti značenje ka značenju izrugivanja i laganja, poput pomjeranja glave koje ukazuje na žestinu čuđenja i poricanja. Otuda je prilično da se ona ne tretira priznanjem ili da se učini predmetom razilaženja zbog oprečnosti između riječi i indicije“ Zbog ovoga je pisanje znatno na nižem stepenu nego komunikacija govorom, jer se u pisanju ne mogu vidjeti mnoge indicije koje prate govor i koje su itekako važne i odlučujuće za shvatanje dotičnog govora. Što znači da pisanje sa aspekta nemogućnosti konstatacije indicija govora i stanja samo po sebi povećava višesmislenost napisanog i mogućnosti njegovog tumačenja, kao što je moguće da je neko pismom htio vježbati rukopis, testirati pero, lagati, a ne začinjati ugovor i slično, što ćeš kasnije vidjeti u govoru Ibn Qudameh, rahimehullah, gdje spominje slučajeve gdje učenjaci pisanje izreka koje su sarih svrstavaju u kategoriju kinajeta kada se one napišu, upravo zbog spomenutih opcija. Ibrahim, 'alejhisselam, kada je govorio: „Ovo je moj Rabb“ aludirajući na zvjezde, mjesec i Sunce, je svoj izgovor popratio indicijama koje ukazuju da to nisu njegove riječi. On ih je ili izgovorio ističući da oponaša one koji to rade ili rugajući se njima kao što pojašnjavaju učenjaci kod tumačenja tih ajeta, koji su spomenuli i druge mogućnosti, ali niko od njih nije rekao da je Ibrahim, 'alejhisselam, to rekao vjerujući da su mu one Rabb ili neznajući da mu je Allah Jedini Rabb. Da Allah sačuva! Međutim, iste te riječi napisane od strane neke osobe u kontekstu kada drugi ne primjećuje da se njihov pisac izruguje i slično, jer se isti koristi aluzijom147 ili ima neki šerijatski cilj kao Ibrahim, 'alejhisselam, ili je griješan jer je ostavio ispoljavanje dina bez razloga, ali nije kafir, često mogu biti pogrešno protumačene pa da se osoba protekfiri, upravo iz razloga što nismo u stanju vidjeti indicije stanja i govora. Iako je tekfir ovakve osobe predmet idžtihada u kojem čovjek može pogoditi pa da ima dvije nagrade ili pogriješiti pa da ima jednu, pod uslovom da je kvalifikovan za njega. Ili da neki musliman ima neki zadatak i infiltrira se među kršćane na primjer, a zatim oni posumnjaju u njega ili slično i žele ga staviti na probu i od njega traže da napiše: „Uistinu Allah je Mesih sin Merjemin“ i slično, i on napiše tu rečenicu imajući namjeru da napiše dio ajeta iz Allahove knjige, ne vjerujući u 'aqidu kršćana, a oni to smatraju ispoljavanjem priznavanja kršćanstva. Ovo bi dakle bio jedan banalan primjer. Kada bi ovo u tradiciji kršćana bio znak prihvatanja kršćanstva, a neki musliman koji je u daruri i nije u prisili napiše ovo, ovi „ljudi“ bi ga morali tekfiriti jer to proizilazi iz

147 Mea'rid

23

njihovog menhedža, naprotiv moraju ga tekfirit čak i da kaže da on ne vjeruje u to i da je samo napisao ajet iz Allahove Knjige, štaviše morali bi tekfiriti i onoga koji ga ne tekfiri, jer ovaj je kod njih učinio sarih kufr, jer ovi kršćani u svom 'urfu smatraju to prihvatnjem kršćanstva, a sumnja u kufr kafira je kufr. Pa razmisli! Isto tako i riječi one muslimanke, koju je Ebul-Esved El-'Ansi, lažni vjerovjesnik i sahir, nasilno uzeo za ženu, a koja ga je ubila zajedno sa Fejruzom Ed-Dejlemijem, radijallahu 'anhuma, koja je, nakon što je El-'Ansi počeo da krklja i njegova straža upitala šta se dešava, rekla: „Vjerovjesniku se objavljuje“, ne misleći s time da je on vjerovjesnik već ili da se zaista vjerovjesnicima objavljuje od Allaha ili oponašajući riječi nevjernika i rugajući se El-'Ansiju. A kakav joj je bio izraz lica i kakve je grimase pravila prilikom izgovaranja tih riječi i kakva joj je bila boja glasa zna samo onaj koji je vidio i ko je čuo. Međutim kada bi neko izgovorio iste riječi, a indicije ukazivale da on vjeruje da je El-'Ansi vjerovjesnik osnova je da se takav tekfiri. I ovo je jedan od primjera korištenja aluzije tj. me'arid, koje je u ovom našem poglavlju vrlo važno. Ovakvih primjera korištenja el-me'arid imamo puno i poznati su upućenim, poput slučaja Muhammeda ibn Meslema i drugih. I upravo je to cilj aluzija; da se nekom obraćamo nekim govorom i on iz njega razumije nešto drugo mimo onoga na što mi ciljamo, ili da uradimo neko djelo iz kojeg on razumije skroz nešto drugo, što znači da aluzije ili me'arid možemo činiti riječima i djelima. A korištenje aluzija ili mea'rid može biti vadžib, mustehabb, mubah, mekruh ili haram. Ovo je što se tiče onih koji u ugovorima prihvataju samo određene izreke i koji kriterijem sariha čine njegov dolazak u šerijatu, što znači da se kod njih sarih nikad ne mijenja i da važi za sve ljude, mjesta i vremena. I za ovo mišljenje kaže Ibn Tejmijje, rahimehullah, da je rečeno da se ono suprotstavlja starom idžma'u i da je od novotarija kao što si vidio u fetvi. Čitajući knjige usulul-fikha i izučavajući pitanje sariha i kinajeh ustanovio sam da kod jednog djela učenjaka kriterij za bitkom određenih „riječi“ sarihom predstavlja jedan drugi opis. A to je „učestalost ili mnoštvo upotrebe“ u značenju začinjanja ugovora. Stavio sam „riječi“ pod navodnim znacima jer se u pogljavlju o podjeli pojmova u knjigama usulul-fikha gdje se spominju različiti aspekti za to tretiraju samo riječi, a ne djela. Naći ćemo u tim knjigama svejedno da li se radi o knjigama prijašnjih učenjaka ili suvremenika koji su od njih prepisali, govor o sarihu i kinajeh, i da on dolazi nakon poglavlja o haqiqah i medžaz. Haqiqah je onaj pojam tj. riječ koja se upotrebljava u značenju za koje je prvi put postavljen, tj. pojam je postavljen za značenje, a medžaz je riječ koja se upotrebljava u značenju za koje je drugi put postavljen. Za ovo sam ja nekad na predavanjima govorio prvorazredno i drugorazredno značenje, ali prvo je bukvalan prijevod riječi učenjaka usulul-fikha i preči je zbog pojma „postavljeno“, koji ima određeno značenje u njihovoj terminologiji. Pa ako se govori o osnovi jezika i kažemo da je jezik nadahnuće od Allaha onda ga je Allah „postavio“. Tj. postavio određene pojmove i konstrukcije za određena

24

značenja. A ako kažemo da su se ljudi dogovorili oko jezika, što nije mezheb selefa kako kaže Ibnul-Qajjim, rahimehullah, onda su ga oni „postavili“, i ovo je mišljenje onih koji kažu da je jezik terminološke prirode, tj. da su se ljudi oko njega dogovorili. Drugi korak je davanje određenim riječima koje imaju značenje u jeziku posebno značenje u različitim tradicijama, bilo da se radi o tradiciji običnog naroda ili tradiciji nekih posebnih grupacija i slično. Ovdje se kaže da su oni u svom 'urfu „postavili“ određenu riječ za to i to značenje. I treći korak je činjenica da Zakonodavac tj. Allah određenim riječima, koje imaju neko značenje u jeziku ili tradiciji naroda daje novo šerijatsko značenje. Pa ga je Allah u šerijatskom smislu „postavio“ u posebnom značenju. Zato učenjaci kada govore o haqa'iq što je plural od haqiqeh kažu da se dijeli na tri vrste: jezička haqiqah, tradicionalna ('urfijj) haqiqah, i šerijatska haqiqah. Tako jedna te ista riječ može biti kolektivna (zajednička) – na ar. mušterek – između spomenutih haqiqah. I to je bez sumnje jedan vid višesmislenosti. Evo ti primjer riječi kafir i musliman. Musliman u jeziku znači onaj koji se predao, u šerijatu znači onaj koji se predao Allahu sa tewhidom odričući se širka i mušrika, a u tradiciji može imati različita značenja, koja se mogu podudarati sa vjerskim ili odstupati od njega. Međutim obzirom da je musliman vjersko ime svaka tradicija koja na njega bude dodala nešto što nije od njega kao tradicija haridžija ili ona koja mu bude nešto oduzela kao tradicija onih koji pripisuju islam onome koji ga u suštini nema je batil. Ali to pogrešno mišljenje suprotno šerijatu je značenje tradicionalne haqiqah u vezi sa riječju musliman. Zato mnogi nazivaju tagute i mušrike muslimanima. Riječ kafir u jeziku znači sijač koji prikriva zrnevlje koje sije zemljom, u šerijatu je kafir onaj koji uradi neku od vrsta kufra koje je šerijat objasnio, a kufr i iman su čisto vjerski propisi u kojima tradicija nema šta da traži, a u tradiciji naroda se riječ kafir može koristiti i za muslimane, s time što je ta tradicija onda naravno pogrešna. Ispravna tradicija će biti ona koja nije izašla iz šerijata. Tako mnoge islamske sekte, i one koje su islam napustile tekfire ehlus-sunneh vel-džema'ah zbog vjerovanja u Allahova Imena i Svojstva, i zbog drugih stvari koje je Allah naredio. Ekstremne sufije i šije nas tekfire zato što im zabranjujemo širk. Neki nas tekfire zato što tekfirimo mušrike. A neki nas tekfire zato što kažemo da onaj koji kaže da je mušrik musliman ne zna islam pa zbog toga nije musliman, jer ne vjeruje da širk ruši islam, što znači da ne zna i da ne vjeruje da je islam čistoća od širka. Pa ne zna aslud-din. I tako dalje i tako dalje...

25

Pojam ed-daabbeh na ar. `vدا� u jeziku ukazuje na svo što hoda zemljom od živih اbića, a u tradiciji nekih ljudi se tiče samo životinja mimo ljudi, a kod nekih se tiče samo konja. Ibnul-Qajjim, rahimehullah, na više mjesta u svojim knjigama sa desetine aspekata dokazuje da podjela pojmova na haqiqah i medžaz nije šerijatska podjela već novotarska. Ali isti on konstatuje da je podjela pojmova na sarih i kinajeh šerijatska, pa kaže prenoseći od šejhul-islama, rahimehullah:

"... \=4� �: �,�4��2 �7!#�� 7� �B�0� [ |��2��D E74nc�#�9 i��O�� }��b %� N �l��*� �A� � �74nc�#�9 +B�C EU"!��6��[ �S�/��- �B��O |��2��D ��C �&m��b �)�*+ � !B�"�� !��4�T�+x � !��6V1�#�� 6�C�� t�q� �?� !~�-��k � �"< ��

i)�*� �d�6 �7�� [ �B�� B��6�a �� z�/��M�� 7P�� G��2 �G��@��- ��M�� E��6�C S��O�4� �� }U�"�� 1��2 }��b �� [iB��6�r �B�: iB��6�r�� B��6 �B�: B��6 �� [�d��@� �1��2 }��- ��

E��<��h ��?�<�� [ }7P��6 P=!O �1��2 �&m��b �B"!�� B�C �'�;��J � �Q��L�@ �� &m��b �,�T�"�O �d�6 U�a��".

„Poznato je da je podjela pojmova na sarih i kinajeh šerijatska podjela, jer ako za njega ne bi postojao šerijatski dokaz bila bi neispravna. Šta je onda kriterij tome? Što se tiče drugog uvoda; bitak riječi sarihom ili kinajom je stvar koja se razlikuje razlikom 'urfa govornika i sagovornika, vremena i mjesta. Koliko je riječi koje su sarih kod nekog naroda, a nisu sarih kod drugih, i na jednom mjestu mimo drugog, i u jednom vremenu mimo drugog. Dakle, nije iz njegovog bitka sarihom u govoru Zakonodavca neminovno da bude sarih kod svakog govornika. I ovo je očigledno.“ Kao što rekoh studirajući govor učenjaka usulul-fikha može se zaključiti njihov kriterij za bitak neke riječi sarihom ili ne. Jedan od tih kriterija je „učestalost upotrebe“ u nekom značenju. Na arapskom „kethretul-isti'mal“ ili „tradicionalna proširenost (učestalost)“ na arapskom „el-ištihar al-'urfijj“. Nakon što to objasnimo konstatovaćemo da taj sarih, uz malu razliku između dva dolazeća mišljenja, može postati kinajeh, i da kinajeh može postati sarih, ili pak da izgube funkciju upotpunosti ili dobije suprotno značenje. I ovo je jedno od pravila koje nam odmah ukazuje na grešku mladića koje je prevario šejtan i koju su ovo pitanje potpisa i tekfira u njemu učinili od aslud-dina, smatrajući onoga koji potpiše poput onoga koji psuje Allaha ili radi jasan širk. A jasne jedinke psovanja Allaha i obožavanja nekog drugog mimo Njega sa aspekta šerijata nikad ne mogu izgubiti svojstvo sarihijjeta i postati dvosmislene ili da izgube funkciju. Dok u poglavlju sariha i kinajeh u ugovorima sam šerijat, sve u ovisnosti od promjene 'urfa i razumijevanja ljudi, presuđuje da jedna te ista stvar može nekad biti sarih, a nekad kinajeh, a nekad da izgubi funkciju ili da dobije suprotno značenje. Allahulmuste'an.

I samo ova stvar je dovoljna da se ti ljudi pokaju i da prestanu ići za šejtanom ako imaju pameti i vjere. Jer ne postoji nijedan sarih uzrok kufra koji nekad biva kufrom, a nekad imanom, a nekad višesmislenim, a nekad da nema značenja. A neznalice su

26

sve svoje bljuvotine i zulum izgradile na vjerovanju da je potpisivanje dotičnih ugovora isto kao i psovanje Allaha i slično od uzroka kufra. I tjeraju osobu da iz pojma ili djela koje nekad može imati jedno značenje, zatim njemu suprotno, ili biti kinajeh, ili izgubiti funkciju, želi nevjerničko tradicionalno značenje. Kaže Ibnul-Qajjim, rahimehullah, prenoseći i potvrđujući govor nekih učenjaka malikija:

"]�,�4��2 ��F�� 6�� G�� 4�� !��"�� :[�"! �� : ��"!/ �� *� � ��{�9 �&1�-�C ��?�< %��2�� [�U��A� � �� "!#�� %��2 �1��{�9 �� [�,�� A� �~�#�H ��8�6�� [3��F��2�� G�� :�1�{�9 ��8��

�G��2 %��2 �3��{9 �� q4��*��c�� q��4��N ��4�5 �d�6 \=Y�; ��Y ��XN �=�- [ ��2 ��"!/ �z�!�� G��2 �d�2 ,��H�� [��1��- [q�F�!O �� ;"!O�?�� 1��- �G��2 �B�: [�,�- �,�� C�� ,�4��2 �3��Y�A� �3�1��-

�"! �� : \=�8�Y�� d�V1 � �� \��( �&1�-�C �Z�� "!#�� %��2 :"�{� �� [ ��(��"� � s�g� � �"< ��?�8� �c �� c�� n��2 �1�b��#��- [��(�� 6��- : 6&��K��' �L��M�� N�1�;��7� �=�O�# P�*�;��

�Q�� ./ 6R� �� S��D�4�� S��*%T fP�9 ��7�D�A�� U�� ./ �V�/�� 1�7�G W��. X� �0�; :��Y�D�Z�� I[�� 6�� V�/�� 1�-��. X�"...

„Mišljenje malikija o 'urfu i šta se na njega nadograđuje Kažu: „Fetve će zauvijek dolaziti shodno ovome. I ti uzmi u obzir svaki novitet u 'urfu, i kad god izgubi dejstvo ti ga poništi. I nemoj biti zaleđen sav svoj život na onom što je prenešeno u knjigama, već kada ti dođe čovjek iz druge pokrajine mimo tvoje tražeći fetvu od tebe, nemoj prema njemu postupiti shodno 'urfu tvog mjesta i pitaj ga o 'urfu njegove zemlje i prema njemu postupi u skladu sa njime i daj mu fetvu na osnovu njega, a ne na osnovu tvog 'urfa i onoga što je spomenuto u knjigama.“ Kažu: „I ovo je jasna istina, a stalna zaleđenost oko prenešenog je zabluda u dinu i neznanje o ciljevima (intencijama) uleme muslimana i proteklih selefa.“ Kažu: „Na temelju ovog pravila izvode se zakletve talaqa148, oslobađanja robova i formule149 sara'iha i kinajeta; jer sarih može postati kinajom koja je potrebna nijjeta, a moguće je da i kinajeh postane sarihom koji nije potreban nijjeta...“ Dakle, sarih može postati kinajeh i obratno. Ili pak skroz izgubiti dejstvo što ćeš kasnije vidjeti u riječima El-Qarafija, jednog od giganta malikijske pravne škole, neka je Allahova milost nad svim učenjacima islama. A jasan kufr o bilo kakvom jasnom pojedinačnom uzroku kufra da se radi uvijek ostaje kufr jer su kufr i tekfir šerijatski propisi koji se ne mijenjaju, i u kojima tradicija nije ništa izgubila. Ali ponekad iz tradicije naroda moramo uzeti značenje djela koje rade ili riječi koje izgovaraju, i ovo je važna mes'ela koja se treba naučiti. Primjer za ovo bi bilo nošenje krsta, koje nije bilo kufr prije nego što je krst postao poznatim tagutem, gdje je bilo moguće da ga

148 Razvoda braka 149 Ili izreke. Na ar. sijeq pl. od siigeh.

27

neko nosi kao ukras i slično, a ne iz uvjerenja. A neki učenjaci islama ne tekfire onoga koji nosi krst čak iako ga nosi u vremenu i mjestu u kojima su se u tradiciji naroda tj. kršćana za njega vezala razna paganska uvjerenja, i koji ga nose zbog toga, već propis tekfira vraćaju uvjerenju, što znači da nošenje krsta kod njih nije bio sarih uzrok tekfira niti su njegove nošenje smatrali njegovim poštivanjem. Kaže Ibn Muflih El-Hanbeli u „Al-Furu'“:

"�;��T�� : �U��> �3�;�1��- }z4��b �s4��9�� };��Tr V1�D�� };��4�5 ��F! �d�6 }��*!O Vo�a�- ��a�9 �d�6 �G��M� � �� [ ��+*�� 7� �� : }�� O �U��HN �� [ ��"b!A� � �� &��> ��4Vc� +B�C �_�F�� I�� -

�� 1��>�C �U��6�0� � ��"�� O�X �7!� [ �&��<��h �3��*!��- �7��> |��c�2 ��C E;��Tr �,�4��2 �SY�; ��C�; �"� ��T�A� }Q��> ��;�A�- ��"��#�� :� ��- �,�4��2 ]��1��c��Q��4Px �� B��M.

�� ?�O [��*!�� U��H�0� ��- �7��g� � �Q��- �� R�(��"�� 3�?�< �� &��> ��4Vc� +B�C �_�F�x� �� [ �� A�c�6 :,�P�c� �� ?�< �� 78k��-��"...

„U „el-intisar“ stoji: ko obuče odjeću nevjerstva od nošenja gijara150 i stavljanja zunnara151 i kačenja krsta na svojim prsima haram mu je i neće se tekfiriti. A u „Razilaženju“152 u pitanju islama kafira na osnovu namaza konstatovano je da se za obilježja veže presuda u temeljima, jer kada bismo vidjeli čovjeka koji nosi zunnar ili 'aselijj presudili bismo mu kufrom u vanjštini, a zatim je spomenuo mišljenje Imama Ahmeda u vezi ubijenog u zemlji rata153: „Kao dokaz154 će se uzeti sunećenje i odjeća155.“ Što dokazuje da u obilježjima ima hukm156 u ovim mjestima u poglavlju presuđivanja islamom i kufrom. Isto tako je u našoj mes'eli. Rekao je: „A neki ovo spominju i ne prihvataju ga...“

" ��"�!*� � �� :�T��-��!#�- �Q��#�� [ ,�VF�#� �B�C �=�x�6 �z4�� 7Pe�� B��O ,�T�A�- �,�4��2 �1�8�D �BN �Z� !=��*9 \�� C �3�?�< +B�A� [ \I�:�; ,�T�C �=��>� [ �7�8�9��:��F�2 �Z"4-�� 7�8��4�- �d�6 ��x�� *!�� =�<�C

�� S��4�#9 ��C �&::�"�9 �q� �X !=��*�� 1�� ,�T�A� [ �&:��#��2� �B"!�� B�C !=��g�� [ �&:��#��2� �I��4�g� � ��

150 Znak za raspoznavanje kršćana i Židova u islamskoj državi. 151 Pojas kršćana. 152 „El-Khilaf“ 153 Darul-harb ili Erdul-harb. Teritorija čiji stanovnici imaju status ratnika protiv islama. 154 Tj. njegove vjere. 155 Nekada smo se oslanjali na fetve poput ovih za presudu pojedincima pravnim islamom na osnovu obilježja islama, ali nam je postalo jasno da se one tiču mjesta i vremena kada je znanje o islamu prošireno, što nije slučaj danas, jer vidimo da učenjaci ljudi ne znaju suštinu islama, a kamoli običan narod. Zato danas uslovljamo ispoljavanje islam lično i ne prihvatamo njegove haqqove poput namaza niti obilježja islama, jer namaz nije islam lično, već je islam ono na šta ukazuju dva šehadeta od riječi i djela. A kada se promjeni stanje i znanje o islamu postane prošireno promjeniće se i fetva. Allahulmuste'an. 156 Presuda.

28

[ �1��#� � R�� }��<��h %��2 �B��O �B�N�� [ �!*�� *!�� - ��a�8��c�� +B�A� [ ��Y�;�C !��A� �� [ ��4�T1 �� }��<��h �U�1�2 �R�6 [ ��!*�� B�C ��*!�� y��@ �d�6 }�� A� !=�2��*� � �B"!�� B�C %� ��A� %��2 ]�1

E1�� ,�T�C ��<�+e � �=�- [ �1��#� � �U�1�2"...

„A u „El-Fusul“: ako protiv njega posvjedoči da je veličao krst, kao kad bi ga ljubio, i približivao se kurbanima kao nevjernici (ehlul-kufr) i često išao u njihove samostane i kuće njihovog 'ibadeta, moguće je (ihtemel) da je to riddet, jer se ta djela rade iz uvjerenja, a moguće je (ihtemel) da nije uvjerenje, jer je moguće da to radi iz dodvoravanja ili pretvarajući se da bi ostvario neki ovodunjalučki cilj. A prvo je prioritetnije, jer izrugivač sa kufrom je nevjernik uprkos vanjštini koja sprečava namjeru157, pa je preče da je nevjernik počinioc djela od specifika kufra uz nepostojanje vanjštine koja ukazuje na nepostojanje namjere; štaviše vanjština ukazuje da postoji namjera...“ Ovo je dakle citat ovih učenjaka hanbelijskog mezheba u vezi tekfira zbog nošenja krsta, koji nošenje krsta oko vrata ne smatraju neminovno njegovim veličanjem. I siguran sam da bi mnogi koji ne znaju za ovaj citat požurili da ovdje primjene pravilo tekfira ko sumnja u kufr kafira, a možda će to i uraditi. Šta znaš!? A na riječi učenajaka malikija, koje je prenio Ibnul-Qajjim kaže:

" �7�8� ��2 �G��@� %��2 �z�!�� "!#�� :��{��- �v�� %�� C �d�6�� [ �,�#�*� � ��g�6 ��?�<��<�1�y��"�2�� _�T��O�� [ +=�(�C�� +=�( �1�#� �7�8� ��"�>�C �d�y�� 7�8� ��"�>�C�� 7�8��6�C�� 7�8��6�r�C�� 7

�7�<�1�y��"�2�� 7�<�:��- �G��@� %��2 �78+!O �v�� z�F�/ �d�6 ��Y �d�6 �7�e�2�C �d�V1 � %��2 ,��Y�8��6�r�C�� !=�<��{� � z4�F+L � ��?�< �=�- [ �7�8�T��1�-�C %��2 VzPL � �z�!O �d�6 }Q��O �� - �7�8��y��F�/�� 7

!B��c�� ,+ �� 7�8�T��1�-�C�� v�� B��:�C %��2 ��6 ��(�C !=�<��{� � ��*�� ?�<��".

„I ovo je čisti fikh. Pa ko ljudima bude davao fetve samo na osnovu onoga što je preneseno u knjigama uprkos različitosti njihovog 'urfa, njihovih običaja, njihovih vremena, njihovih mjesta, njihovih stanja i indicija njihovih stanja takav će otići u zabludu i druge odvesti u nju. A njegov zločin prema dinu će biti veći nego zločin onoga koji liječi sve ljude uprkos različitosti njihovih zemalja, njihovih običaja, njihovih priroda, prema onome što je u nekoj od knjiga medicine, prema njihovim tijelima. Štaviše ovaj liječnik neznalica i ovaj muftija neznalica su najštetnija stvar za din ljudi i njihova tijela.158 Vallahulmuste'an.“

157 Tj. uprkos vanjštini koja ukazuje da nema namjeru vjerovanja u kufr kojeg izgovara rugajući se i ovdje sigurno misli na slučajeva poput onoga u ajetu iz sure At-Tewbe, koji govori o ljudima koji su se rugali igrajući se i tračeći tako svoje vrijeme, ali ne vjerujući u ono što pričaju. Vallahu 'aelem. 158 I ovo je stanje svakog ko govori o dinu bez znanja, što je jedan od najvećih harama. Da Allah sačuva!

29

Dakle, sarih može postati kinajeh i obratno i suprotno ili izgubiti značenje i sve to promjenom 'urfa ljudi u upotrebi određenih riječi u određenim značenjima. Pisac knjige „Kešful-Esrar'an usul fakhril-islam El-Bezdevi“, koja se računa kao jedan od izvora u usulul-fikhu u hanefijskom mezhebu, u kojoj njen pisac 'Ala'ud-din 'Abdul-'Aziz ibn Ahmed El-Bukhari, rahimehullah, tumači metn El-Bezdevija na definiciju sariha kod El-Bezdevija:

��6�C�� 8�h :�� ,�- �&;"8!h �&�V4�- �&1�y��r ,��6�� V�H ��#� � �&>��b �,�2��*�9�;�� d�2 ��y��H ��4��-�A� � �� M� � �d�6 P=!O ��D �q� �X�� !=�x�6 �,� �"�� _�T�C |�> �_�T�C�� Es� ��/ ...159

„A što se tiče sariha on je ono čije željeno se jasno i dodatno ističe. Otuda je dvorac nazvan sarhom jer je visočiji od ostalih građevina. A sarih je ono što je čisto od svega i to poput riječi: „Ti si slobodan“ ili „Ti si taliq160“.161 Kaže El-Bukhari, rahimehullah:

" ,! �"��)�&�V4�- �&;"8!h ,��6 :�� 8�h �� 6�C�� ( �"<�� [ ��6��9 �S ��J��T� ��J��T� �o�C��H�� - ��#� �B�C �"<�� [ i1�4�� d�6 �,4� �1- �� =4�� [ ��<�+e � �d�2 Er��>� �G�� - ��C ��

�I��x��- �+ N ��4� ��T��O�X ��6 �d�4�-�� d�4�- .��*� � �XN V�� c�*�� d�2 �a�4��4� ��<�"�g�T�� D!C �,�4� N V�� c�*�� ,�6�1�2�� H�� ,��>�; ��4�J � +B�C �+ N �B��a4

��H�� 3"Y� �B��4�- �� 7�c�#� � ��?�< �XN �,�4��2 �74nc�#�� :�;�"�6 �� 1� 3��O�X ��9 ,+ � P�*�4�G6�. �G��4� �\��7�>� �%9 �� G 65�F�1�� O�#"...

„Njegove riječi (A što se tiče sariha on je ono čije željeno se jasno ističe ), tj. otkrilo se u potpunosti. Ovim se ogradio od zahira162. I rečeno je da je u pogledu njega potreban dodatak, a to je da se kaže „putem upotrebe“ ili „putem 'urfa“ i slično njima da bi se razlikovao od mufessera

163 i nassa, jer ne postoji nijedna druga razlika između sariha i onog što smo spomenuli osim „mnoštvo upotrebe“ u sarihu i njeno nepostojanje u mufesseru i nassu. Na to je ukazano u El-Miizanu, s time što je šejh,

166159 ص 1آu{ ا|7Vار ج .

160 Razvedena, puštena. Međutim može značiti i žena koja ima porođajne bolove. 161 Kešful-Esrar 1/166. 162 Pojam prevagnjujućeg značenja, koje se shvatanju odmah nameće uz mogućnost da se njime željelo prevagnuto značenje u njemu, ili ono čije željeno njime se ističe samo po sebi, tj. bez ovisnosti od neke vanjske stvari, a željeno njime nije značenje koje je u osnovi željeno kontekstom govora. A nass je u ovom pogledu ono što je u osnovi željeno kontekstom. Pa se superiornost nassa nad zahirom ogleda u činjenici da je nass osnovni cilj konteksta govora, a zahir dolazi u smislu onoga što slijedi nass. Ovo je jedna od definicija zahira i nassa. 163 Mufesser je u terminologiji usulul-fikha onaj pojam koji je jasniji od nassa i koji sam po sebi ukazuje na svoje detaljno značenje na način koji zatvara vrata svakom te'vilu. A zahir i nass oboje mogu biti predmet te'vila.

30

rahimehullah, ostavio njegov spomen164 zbog ukazivanja mjesta podjele165 na njega, jer ovaj odjeljak objašnjava vrste upotrebe166. Prema ovome u njega ne ulaze osim el-haqa'iq el-'urfijjeh167...“ Dakle, prema ovoj definiciji sariha čiji je kriterij „učestalost upotrebe“ ili „'urf“, a razlika bi među njima dvoma postojala samo ako kažemo da je moguće da nešto postane 'urfom, a da pri sebi nema karakteristiku „učestalosti upotrebe“, a ja vidim da pisac ovdje sa riječju „ili“ nije htio napraviti razliku između dva pojma, u sarih ulaze samo haqa'iq 'urfijjeh, tj. pojmovi (često) upotrebljavani u tradicionalnom značenju, koji učestalom upotrebom postaju sarihom. Dalje kaže komentator:

" �� 4�� - !=��g�� 1�� %�� G��J��T� �U��9 +B�A� f �1�4�#� � ��?�< %� N ��Y��> �� =4�� nc�*�� c�*�� ,4� !=@�1�� !��4� �� s�y��#�g� � �,4� !=@�1�� H�� I��x��- !=��g�� O

�� U��c��C �d�6 �&��c�� i1�>�� ]=!O !B"!��#�%] �� G 65�F�1�� 0��J � +B�A� f �,4� �� 6��9 �o�C �&�V4�- �;"8]e � !B�"�O �O�� C��] ��.��H�) �� G �5�� _��O� ��#�%] :�G ��# � � ��

��2��./�� a�� b��c�)��d �=�O�#�� bN��#��$ bN�C��e9 �=�O�# 6f��7� �G �C��]�� 6N�C��e�g� �a�� U*��'�� G �E��J��?�� h��K�� h�1�4�"...

„A rečeno je i da nema potrebe za ovim dodatkom, jer se potpuno otkrovenje značenja može ostvariti putem tansiisa i tefsira kao što se ostvaruje putem učestalosti (mnoštva) upotrebe. Pa kao što u njega ulaze haqa'iq 'urfijjeh u njega ulazi nass i mufesser, i svaki od njih biva jedna od vrsta sariha, ali u njega ne ulazi zahir; jer je uvjet u njemu bitak istaknutosti jasnom tj. potpunom, a ona nije takva u zahiru, već u njemu postoji puka istaknutost. Zbog toga se išaret opisuje istaknutošću pa se kaže ovaj išaret je istaknut168, a ovaj nejasan, i nikad se ne opisuje sa sarihijjetom zbog nepostojanja potpunog otkrovenja u njemu...“ Rekoh ovdje u ovom djelu spominje mogućnost ulaska mufessera i nassa u kategoriju sariha, pa bi to bio jezički sarih, a prvi tradicionalni. A najjači sarih je kada tradicija potvrdi jezičko značenje i ostane na njemu i ne promjeni ga. Samo je pitanje o kojem su učenjaci raspravljali da li je značenje „začinjanja ugovora riječima npr.“ prisutno u jeziku ili je tradicionalno, tj da ga je tradicija dodala na jezik.

164 Tj. spominjanje ovog dodatka. 165 Tj. poglavlje o haqiqah i medžaz, u kojim se govori o upotrebi pojmova u značenjima. 166 Tj. upotrebe pojmova, koja može biti u prvom značenju ili drugom, kao što je kod haqiqah i medžaz. A sarih bi onda, obzirom da je u ovom odjeljku, bio onaj pojam koji se „učestalo upotrebljava“ u nekom značenju. 167 Haqa'iq je množina od haqiqah, što sam ranije objasnio. A terminološki se sa haqiqah 'urfijjeh misli na pojmove koji se upotrebljavaju u značenju za koje ih je „postavila“ tradicija. Poput riječi Ed-Daabbeh što u jeziku ukazuje na sve što hoda po zemlji, a u tradiciji naroda je ostala ukazivati samo na životinje mimo ljudi, ili samo na konja. 168 Zahir, na ar. 7ه+�.

31

Zatim je rekao:

"31V��u�� 6 3��O�X 1V4�c � U��6�0� � "-�C �7�H��#� � ,��>�; ,+ � +B�C �� "< o�?+ � G�� 3:��6 S�� 6 S��4��Y ��6�� O�X ��4�J � ��(��#� � "-�C i1��r ��D�� y�A� � ��8��>�; ,+ � +B�C �� E7�H� }U�� G"J��6 %�� V�� O ��"�H �B��O S��#4�#�> ��C �&r��{�6 [ _�!� ��?�< EU��O Ed�c�> �XN ��

�:��F��H� �� 4��c�9 V�� C�� c�*�� &m��b �1�� _��C�; �� }��x�O �d�6 �z�!�� 6 ]�1�� ,�4��2 �+ N +B�C �:�;�"�6 �74nc�#�� 8�< z�Y"� ��D� ��H�� ,4� �� s+#�g�� q� �X �� V�� c�*�� XN ��<;"8!h ��] ��- �� H�� - �d�4�F�� +B�C ��6 ��T��O�X �S ��C ��b�C"...

„Ovo podržava ono što je spomenuo Es-Sejjid El-Imam Ebul-Qasim, rahimehullah, da je sarih ono čije se željeno očevidno prepoznaje, i ono što je spomenuo šejh El-Qadi Ebu Zejd i Šemsul-E'immeh neka je Allahova milost nad njima, da je sarih ime za govor otkrivenog značenja isto kao nass, svejedno bio haqiqah ili medžaz. Rekoh, ovaj govor je lijep, jer nije daleko nazvati nass ili mufesser sarihom, a ja sam u mnogim knjigama vidio ono što ukazuje na to, s time što osnova podjele ovdje za sobom povlači uvjetovanje upotrebe kod njega a to se ne ostvaruje u nassu i mufesseru jer njihova istaknutost169 dolazi iz jezika, a ne iz upotrebe, iz čega postaje jasno da je ispravnije ono što smo prije spomenuli...“ Kaže Imam El-Qarafi, gigant malikijskog mezheba, rahimehullah, govoreći o stvarima koje proizilaze iz činjenja učestale upotrebe u tradiciji kriterijem sariha:

"U�a�� %��2 ��?�< �&k��C \w�g�- ��@� �"<�� +B�C �=�#�� TN �"< �d�6 �=�F�� G�� X�0� ��"�g�9 G�� %� N V1Vk � �;�� 8��J�� 4�*�@ ��*�M� �� &��8��J6 �B�C �B"!�� 6 ��4�k�� ,�T�A�- E��b �� S��O ��6�� 4�k�� ,�T�A�- \��O �� &m��b �z�c�g�- �G�� ;�+L � .

�q� �?�O�� XN �7� �=�#�� G�� V1Vk� [ �=�- �=�L�- �~�#� U�a�� B�C �� D �d�6 �3�?�< �l��*� �A� � �&m��b [ �=�- ��g�9 R4��Y �l��*� �A� � �� U�a! �.��+L � ��8�- %� N ��4V� �"...

„Iz ovoga neminovno proizilazi druga studija a to je da prenos170 u stvari biva sa strane 'urfa, pa kada se 'urf promjeni u suprotno i poznato postane skriveno171, a skriveno poznatim da ono čemu smo presudili da je sarih postane kinajeh, a ono čemu smo presudili da je kinajeh postane sarihom shodno aktuelnom 'urfu. Isto tako

169 Zuhurijet od ر&l�. 170 Tj. prenos značenja riječi u drugo značenje, a ovdje putem učestalosti upotrebe u 'urfu. 171 Skriveno ovdje stoji nasuprot poznatom što je kriterij sariha, što znači da će nešto postati kinajeh kad dobije opis „skrivenosti“.

32

ako 'urf ne pređe u suprotno, već samo postane batilom172 proizilazi da ništa od ovih izreka ne bude sarihom, već da sve izreke u pogledu razvoda braka njima budu potrebne nijjeta...“ Dakle, neki sarih može postati kinajom, imati suprotno dejstvo ili ga izgubiti skroz. Dalje kaže slično El-Qarafi, rahimehullah:

" �=�<�C �d�6 ,�T�C �7�� %��> �.��+L ��- �&1�>�C ��*� �B�C ,� ]=�g�� *�� +B�C �"<�� \w� �� E��6�C U�a��1��- G�� q� �X �,4� ��4� ��@� i1��- �=�<�C �d�6 �B��O �B�0� �,�4��2 ��4��!*� � �_�FV9; o�?+ � �G�� q� �X

�UV1�#�� ~�-��k � %��2 i��O ��C }��b �d�6 �3�1��- �G��2 ��> �;��F��2��- %� ��9 �,+ � �7��g�- 3�� C �� *�� !B"!�� ;��L��A� � �I�14��F� � �&b"�@ �:��F� � �d�4�- ��84� ��D�� z�{�� 1�y��"�� +B�0�

�,�- %�� C �&4��- 3�1�Y�� B�0� �� U�C }.��- �"< �=�< �G�� 1+#�*�� ,��F�� 2 1�2��F�� iB��6�r P=!O �+ �N�� :"!#� ��O �1�y��"�� %��2 ��4��F�� U��>�A� � �R4��Y �� !I�1�2��#� � �"< ��?�<�� [ ��4��!*� � �d�2 ��+��"�9

��/�0� � �� ;�!?� �� b�"� �� B��A� �� Z��;��Y�0� � �� R� �� Z��6�� q��Vc �� Z��q� �X �=�6�A�� "...

„Proizilazi i treća stvar, a to je da muftiji nije dozvoljeno da bilo kome daje fetvu za razvod braka sve dok ne sazna da je on od stanovnika mjesta toga 'urfa na kojeg je fetva nadovezana. Pa ako je od stanovnika drugog mjesta u kojem ne postoji taj 'urf daće mu fetvu sa hukmom Uzvišenog Allaha uzimajući u obzir 'urf njegove zemlje u pogledu sariha ili kinajeh shodno prethodnom kriteriju. Jer nije obavezno da običaji budu zajednički između zemalja, posebno onih koje su udaljene. A muftija se u svakom vremenu udaljava od onog prije njega, i mora ispitivati da li je 'urf ostao ili ne, pa ako ustanovi da je ostao daće fetvu shodno njemu, a u protivnom će se ustegnuti od fetve. Ovo je pravilo u svim propisima koji se grade na običajima poput novca, kovanog novca u međuljudskim odnosima, i koristima u unajmljivanjima, zakletvama, vasijjetima i zavjetima. Pa razmisli o ovome...!“ A zatim je spomenuo grešku nekih kvazipravnika koji nisu dokučili temelje na kojima su učenjaci gradili svoje fetve i odgovore u vezi sariha i kinajeh, pa je rekao:

" �78� �1�y��"�2 %��2 ��- ��*�- ��"�� C �1�� !A� � ��y�A� � ��1�Y�� n��8�#!*� � �d�6 E��x�O ,��2 �=�*�5 �1�#� �<�1�y��"�2 %��2 ��- �7�8�F�!O �� <��+L�H��8�- ��"�� A� ��*� � �q��9 ��1�Y�� B��V@�A�� 7!� [ �7 .

172 Izgubi funkciju

33

%��2 V��F�� 7��g� ��- ��4��!*� � +B�0� �'��Y�0�� ;��@ ��L�M6 �"T�� 1�y��"�� q��9 �_� ��r �1��0� � G��@ �,�O�;�16 ��r �1��- i��;�16�'��Y"...

„Veliki broj pravnika je ovo smetnuo sa uma i našli su da su prijašnji imami davali fetve gradeći ih na njihovim običajima i to su spomenuli u knjigama gradeći ih na njihovim 'adetima. A zatim su potonji našli te fetve i izdavali ih, a ti običaji su nestali, griješeći s time i rušeći idžma', jer izdavanje fetve presudom koja se gradi na nekom temelju onda kada taj temelj nestane je suprotno idžma'u...“173

Dakle, ovo je kriterij sariha kod ovih učenjaka i kao što vidiš učenjaci usulul-fikha u poglavljima o podjeli pojmova naravno tretiraju samo riječi, pa je i sarih o kojem se ovdje govori u stvari u kategoriji riječi, a ne djela. Međutim mi bi teoretski mogli usloviti isto svojstvo za sarihijjet djela, a dio toga smo vidjeli u govoru Ibn Tejmijje u vezi el-mua'atah u stvarima u kojima je učestala, i to kod drugog mišljenja. Ibn Tejmijje, rahimehullah, kada spominje ono treće mišljenje u njemu spominje da taj dio učenjaka prihvata sve što od riječi i djela ukazuje na zadovoljstvo, dragovoljnost duše, i htjenje začeća ugovora, i objašnjava da se to vraća narodu. Pitanje koje se postavlja jeste da li ima razlike između sariha kojeg smo ovdje spomenuli i onog kojeg je Ibn Tejmijje spomenuo u riječima kod trećeg mišljenja, a gdje je spomenuo shvatanje ljudi što mora imati veze sa običajem?! Pa ako je šejhul-islam mislio na 'urf, a on se ne može pojaviti osim uz učestalost upotrebe koja se ovdje spominje onda imamo isti kriterij. A ako je mislio na neku uobičajenost koja ja na nižem nivou od učestalosti upotrebe, jer i iza uobičajenost nečega je potreban jedan vid ponavljanja, onda bi imali dva kriterija među kojim nema puno razlike, a i na osnovu ovoga bi se promjenom 'urfa i uobičajenosti pretvarao sarih u kinajeh i obratno. A ako šejh s trećim mišljenjem misli da je bitno samo da ljudi na bilo koji način prepoznaju značenje tih riječi i djela, što je možda po mom shvatanju najviše moguće to bi bilo najblaže mišljenje, i treće mišljenje svrstalo u kategoriju jezičkog sariha, onda sve ono što ljudi ne razumiju kao znak saglasnosti ne bi bilo sarih, bilo da se radi o riječima ili djelima. Ovo kažem jer sam vidio neke fetve u vezi el-mu'atah u kojima se dozvoljava el-mu'atah kada se zna zadovoljstvo čak i u slučajevima u kojima ne postoji tradicionalna upotreba. Ali između sva ova tri mišljenje na izvjestan način ima isprepletenosti. A Allah najbolje zna.

173 Sve je preneseno iz knjige El-Furuq 7وقb� .ا

34

Kaže El-Qarafi govoreći o granici te učestalosti:

"U*�7�? �_��8 �06�� (� UN�V�i� jQ.��) �N.��K� �1�4�� N.��K� �=��?�1�k�� S��*%T �h��l6 �m�k�� j�. �? �� d �0�) �n��*%i !�"!#�� '��{J � �=Y�� H�� x�O �1�H�A� � �)�*� +B�C ��9 �� C

�� {� � �Z��X �� ;�1�F� �� J � !)�*� �q� �?�O�� [ �,�4� N \�"!#��6 ,�TN E1�>�C �w�4�� g�F� � �3�?�8� S�� "!#��6 !l��*� �A� � �3�?�< ��9 �7� �q� �X �R�6�� X��F� � �U�� <�"�g�T�� 1��

[ ��T�� - �� Y�� P��4�K� ��) �(��A�� 6@�A%* �V�/�� &�' �f�67��K� 6o��p �5�� j�� !l��*� �A� � �3�?�<�� 6 q� ��8�e�� q� �X �=�6�A�� S�� "!#��6 ��9 �7� �q� �?�� #� ��- �+ N ��T�� 3�?�< ��8��6 7�8�*9 ��

�� l��*� �A� � �3�?�< �� I�1�H��*� � ��*� � �d�6 �B��V@�A�� n�� u�< �,�4��2 �w�>��F�� 3�?�8�- q� ��8�e��g4�g�� 1�2��"�#� � %��2 }��- ��4� ��6 �I�1�2�� I�1�2�� d�4�- .��*� �".

„Kada bi njega nalazili jedan za drugim putem, pa puno puta, to ne bi bio prenos koji za sobom povlači obaveznost trostrukog razvoda braka bez nijjeta. Zar ne vidiš da se riječ lav često upotrebljava za hrabrog čovjeka i niko ne kaže da je prenešen njemu. Isto tako i riječ Sunce i mjesec u pogledu lijepih stvari, i more i kišica i kapi i slično za plemenite i darežljive u imetku, i pored toga ove riječi nisu prenešene za ova značenja. Naprotiv kriterij za prenešenu riječ je da se iz nje razumije značenje bez indicije. A ova značenja se iz ovih riječi ne razumiju osim uz indiciju, pa zbog toga nisu postale prenešenim. I ti razmisli o tom! I postaće ti jasno ono na čemu su potonji od neispravnih fetvi u pogledu ovih izreka i iz ovih studija će ti se razjasniti razlika između pravila za sarih i pravila za ono što nije sarih prema ispravnim pravilima (temeljima).“

A što se tiče tematike sarihijjeta djela to naravno nećemo naći u poglavljima o podjeli pojmova u usulul-fikhu. A ja, razmišljajući da li je to moguće naći u knjigama usulul-fikha, nisam teoretski našao nijedno poglavlje koje bi o tome moglo govoriti osim poglavlja o 'urfu, a u njemu učenjaci, koliko je meni poznato, ne spominju kriterij za sarih u djelima, već spominju njegovo značenje, vrste i primjer priznatog i nepriznatog 'urfa. I tu se često nalaze primjeri fetvi i odgovora učenjaka koji se tiču pitanja međuljudskih odnosa i nekih fikhskih propisa čije je mjesto u knjigama fikha. A ono što je Ibn Tejmijje uradio u pogledu djela i njihovog prihvatanja u pitanjima ugovora i slično je da je mezhebe i temelje učenjaka zaključio na osnovu njihovih mišljenja i odgovora u određenim mes'elama, a mnogo toga direktno uzeo iz njihovih jasnih odgovora i fetvi, u kojima se lično temelj tretira. Bilo kako bilo, prihvatanje djela kao znak saglasnosti, zadovoljstva, dragovoljnosti duše, kao znak htjenja začinjanja ugovorne veze je predmet razilaženja među učenjacima. Neki ih ne prihvataju, neki ih prihvataju samo u stvarima male vrijednosti u kojima je učestalo uzimanje djela u obzir kao znak srčanog zadovoljstva i

35

slično, a neki što je, inša'Allah, najispravnije mišljenje uzimaju u obzir tradiciju tj. 'urf naroda, i to je mišljenje u koje vjerujemo. Isto tako čitalac je mogao vidjeti da u pogledu mnogih izreka postoji razilaženje među učenjacima. A činjenica da u međuljudskim odnosima prihvatamo djela kao sredstvo kojim se izražava srčano stanje začetnika pravnih aktivnosti ne znači da se tim djelima odmah može tekfiriti kao što misle neki „ljudi“. Jer djela kao što kaže Ibn Tejmijje kod prvog mišljenja prenoseći od njih mogu biti protumačena na više načina. A za tekfir, kada se govori o djelu ili riječima šerijatskog obveznika, je potrebno da kategorički ukazuju na ono što je u šerijatu kufr, koji je vjerski propis, a ne tradicionalni, i da to djelo ne podnosi drugo tumačenje, kada tekfir nije propisan. I ja se čudim gdje je „ljudima“ svo ono znanje koje su stekli o tekfiru pojedinca.

Esencijalno je da između dva poglavlja, poglavlja ugovora i poglavlja tekfira, postoji ogromna razlika. U pitanjima međuljudskih odnosa jedan dio učenjaka prihvata djela uzimajući u obzir šerijatski princip uklanjanja tegobe od ljudi i forsiranja njihovog prosperiteta na ovom svijetu. Zato Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže da bi se stvari ljudi pokvarile i stigao bi ih nered kada se ne bi uzeo u obzir njihov 'urf, i da bi tjeranje ljudi da promjene svoje običaje i 'urf bilo poput njihovog obavezivanja na ono što se ne može podnijeti. A osnova u tekfiru, pored uslova kategoričkog jednosmislenog ukazivanja djela i riječi na kufr, je predostrožnost, i hadisi Poslanika, 'alejhisselam, o tome su poznati. Dakle, ovdje imamo dva različita poglavlja, u kojima vladaju dva različita šerijatska principa. Takođe od razlika između ova dva poglavlja jeste i činjenica da se muslimani nisu razišli u pogledu tekfira riječima i djelima, s time što novotarci ovisno od njihove zablude, kažu da praktični mukeffirati ili mukeffirati u riječima nisu lično kufr već ukazuju na srčani kufr, dok ehlus-sunneh vjeruje da se one nazivaju lično kufrom. A u pitanju ugovora i slično imamo učenjake koji prihvataju samo izreke, one koji uslovljavaju određene izreke, one koji prihvataju samo neka djela, i one koji prihvataju djela u svemu u čemu ih 'urf prihvata što je za nas ispravno mišljenje. Što znači da između dva poglavlja ima esencijalnih razlika. Pa, ako je mezheb nekih od učenjaka šafijskog mezheba poput Er-Ruvejanija i Ibn Surejdža da se el-mu'atah prihvata samo u stvarima male vrijednosti poput hljeba, svežnja krastavaca i slično što se uobičajeno dešava, a temelj u tome im je čuvanje imetka i predostrožnost u tome, šta onda reći za tekfir? A po šafijskom mezhebu i mezhebu zahirija ugovori ne stupaju na snagu putem djela, kao što je npr. el-mu'atah. Ibn Tejmijje, rahimehullah, je ukazao na ovu mes'elu i ja neću ovdje navoditi citate učenjaka iz izvornih knjiga u vezi el-mu'atah. Ali je interesantno spomenuti da i oni koji smatraju dozvoljenim stupanje ugovora na snagu putem djela uslovljavaju da ugovorna strana tokom te praktične razmjene ne iskaže svoje nezadovoljstvo sa ugovorom. Jer u ovom kontekstu ovakva izreka kojom otkriva svoje nezadovoljstvo je naravno jača nego uzimanje u obzir same praktične razmjene koja se među narodom tretira kao znak saglasnosti, s time što nije razumljivo niti za očekivati da postoji neki

36

narod koji se neće obazrijeti na ovo jasno iskazivanje nezadovoljstva ugovorom i to u svojoj tradiciji i shvatanju tretirati onim što kvari ugovor. U ovom kontekstu postoji jedno fikhsko pravilo u kojem se govori o jednom od prepreka uzimanja 'urfa u obzir, a to je jasno iskazivanje nečeg što izlazi iz 'urfa poput pravila:

"�� U�#6 � � �1 I�2 �" „Delaleh174 se ne uzima u obzir uz postojanje jasnog iskazivanja“ Pa kada neko strikno iskaže svoje htjenje, izlazeći s time iz značenja 'urfa, 'urf se više ne uzima u obzir. Ovdje se spominje takođe i pravilo:

"�/�D ��J��O � �2 G��" „Poznato 'urfom je kao uvjetovano šartom“ Tj. u svemu u čemu nismo uvjetovali neki uvjet, a u tom pogledu postoji ispravan 'urf on se uzima u obzir. A ako postavimo uvjet, koji izlazi iz 'urfa, onda se 'urf više ne uzima u obzir. A u pogledu onog koji ispolji svoje odbijanje nevjerničkih uvjeta i slično nije vam dozvoljeno uzimati za sudiju „vaš 'urf“, pogotovo ako čovjek ima drugačiji 'urf, poput 'urfa šafija, ili onih koji ne prihvataju djela i slično, ili nas koji imamo drugačiji 'urf od „vas“. A ako bi se pojavio neki „narod“, koji bi uprkos jasnom iskazivanju nezadovoljstva, nadovezao na praktičnu razmjenu propise koji se vežu za ugovor, ta bi tradicija bila neispravna jer se suprotstavlja šerijatu, jeziku i zdravom razumu, a takvo nešto šerijat ne priznaje, jer ništi značenje jezika i komunikacije. Osim da kažemo da je 'urf onoga koji to iskaže, da taj iskaz nezadovoljstva ne igra nikakvu ulogu i da ga „bez veze“ govori i ne želi njegovo značenje. U ovom slučaju bi ih možda trebalo poslati na pregled. I ovo nije slučaj samo kod praktične175 razmjene već i kod poklanjanja i slično. Štaviše, učenjaci se ne razilaze da su izreke u pogledu kojih se slažu da su sarih podložne pojašnjenju, a razilaze se po pitanju ograničavanja značenja istih putem srca, izuzimanja određenih stvari iz njih putem nijjeta i tako. A ja ću na tu temu prenijeti govor Ibnul Qajjima i Ibn Qudameh, nek' je Allahova milost nad njima, u pogledu uvjetovanja razvoda braka sa nanijećenim uvjetom i slično. A što se tiče uvjetovanja razvoda braka izgovorenim šartom, na način koji je u jeziku prihvatljiv, tu se učenjaci nisu razišli, kao kada bi rekao „Ti si taaliq ako uđeš u kuću te i te žene“ ili

174 Ukazivanje bukvalno, s time se može misliti na 'urf ili na druge indicije stanja. 175 Razmjene putem djela.

37

ako bi joj rekao. „Ti si taaliq od muža prije mene“ i slično. Dakle i sarih izreke koje imaju značenje u jeziku i tradiciji su podložne objašnjenju i tefsiru bez razilaženja, a razilaženja ima u pogledu činjenja toga srcem. A djela su u pitanju ugovora na nižem stepenu od riječi, pa su otuda višesmislenija u ukazivanju na značenje od riječi. Kaže Ibnul-Qajjim, rahimehullah:

b5�/�G q��r s�J�� S��*%T �\ �*�4��

�d�6�� q� �X ,�T�C �"� �� " :�_�T�C Es� ��/ " �� :Z�:�;�C �BN _��+�O �SY�; ��C _�Y��@ �d�6 o�;��: [ �7� �R�#�� ,�- �+L �.� �� 1�>�C �d�4�8�Y�"� � �Q��g�b�A� �1��>�C V�� J �� [ �q� �?�O�� "� �� :

Z�:�;�C �BN ��D ,+ � [ �,4�*� �B��8�Y�� 78� [ ��T�� J � ��4� �"� ��" :�BN _��+�O �&1��r �_�T�A� Es� ��/ " �7!� �� : Z�:�;�C �,�- %� N }��8�D [ ,��+�� 1��- }��8�D [ �7� �s!�L�9 �&��/��- [ �� .��

�d�4�- �3�?�< �I�;"� � �d�4�9�;"� �� d�4��+ � ��8��F�� [ +B�0� �14�4�#�� - ��"�� 14�4�#�� O ��4�J�� - ��"�� [ �"<�� %� ��C �r��"�{� ��- �d�6 ��4��M�9 VU�� 4V� ��- [ ��O ��XN ��" ::��Z�? �\��t "

%��x��H�� ,�F��#�- SI�1�>�� d8��6 [ ,�T�0� ��XN ��b ��x��H�� 4V� ��- �� @N ��6 ,! �� !)�*+ � ��b 14�4�#�� V� ��-��4 �s��L�- %� ��A� � f +B�0� �)�*+ � �� : ,� �,��(�"�- %��2 �U"�2 ��"�>�A� � �B��6�r�A� �� [

�"� �� +��: ��8�4��2 �,�6"��- ��@�0� ��8�k��- E�4��M�9 VU�� [ ��?�<�� E��<��h ��1�Y [ ,��5�� !��H� �� VU� �� V��M� � ��C �s��L�� 1�4�#�� [ �q� �X�� 4�5 }'�1�- S��! �&2��D�� S ��2�� [

�1�� F�� %+�b ,+ � �,�4��2 �,� �� 7+�H�� :}��6�C !��6 E�"!�� 6 ,� [ ��6�C�� "-�C �7�8�{� � �� R�k 3��2 �d�2 �,�#�9��2 {��./��G 6f��!�- �5�i�) �O�# ��K �G �� 0� �� %* :�G��

�(��>� �Ic��'".176

Odjeljak o vezivanju razvoda braka za nanijećeni uvjet

U to ulazi kao kada bi rekao: „Ti si taaliq“ pa kaže: „Htio sam ako budeš pričala sa muškarcem ili izađeš iz moje kuće“, tim se neće ostvariti razvod braka u jednom od dva mišljenja kod Ahmeda i Šafije. Isto tako kao kada bi rekao: „Mislio sam ako Allah bude htio“, u tome oni imaju dvije opcije. A Šafija je jasno ukazao u slučaju kada bi rekao: „Ako budem razgovarao sa Zejdom puštena si“, a zatim kaže: „Mislio sam do

60176 ص 3ا��Tدر ا��v+d ج

38

mjesec dana“, pa razgovara sa njim nakon mjesec dana neće biti razvedena u suštini177, a nema razlike između ove slike i slika prije nje. Jer uvjetovanje sa nanijećenim rokom je poput uvjetovanja sa nanijećenim htijenjem, i ono je preče da bude dozvoljeno od specifiziranja178 'aama179 nijjetom, kao kad bi rekao: „Moje žene su tavaliq180, a zatim srcem izuzme jednu od njih. Pa ako je ispravno izuzimanje sa nijjetom u vađenju onog što obuhvata pojam preče je ograničavanje181

sa nijjetom. Jer pojam svojim postavljanjem ne sadrži u sebi ukazivanje (ne ukazuje) na obuhvatnost182 stanja i vremena, a i da ukazuje na njih svojom obuhvatnošću183 vađenje nekih od njih bi bio takhsisul-'am184 I ovo je vrlo očigledno. A njegova prava suština je upotreba sveobuhvatnog185 u značenju186 specifičnog ili neograničenog187

u značenju ograničenog188. I to nije novitet ni u jeziku, ni šerijatu niti u 'urfu. A Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: „Što se tiče Mu'avije on je siromah bez imetka, a što se tiče Ebul Džehma on ne skida štap sa svog ramena.“ Dakle ispravno je prihvatanje sličnog ovome189 kako između njega i Allaha tako i u presudi190 takođe.“

Kaže takođe u istoj knjizi:

�B�0� �1�� 6 r"{�� ,� 31�� "�g�T �B�C �1��#�� ,� �"�#�- " �_�T�C Es� ��/ " �d�6 }��r �B��O ��F�� [ ��C �1��#�� ,� �"�#�- " ��6�C � ��C o�1�F�2 |�> " ,�T�C E�4�*�2 �d�2 �*� ��J�>� [ ��C �1��#�� ,� �"�#�- " ��9�C��6� o�1��2 !=�x�6 �V6!C " �� 6�� a�� [ �"�g�T�� q� �X [ �7� ,�6�a��9 U��>�C �3�?�< � �4V� � ��4�

. ,��4�- �d�4�-�� ,+ � %� ��9

177 Tj. batinen. 178 Takhsis na ar. ص��w. 179 Na ar. م+� je obuhvaćajući pojam koji iscrpljuje svako za njega odgovarajuće značenje jednim postavljanjem, ili odjednom. Tj. isrcpljuje svojom sveobuhvatnošću svaku jedinku čije značenje mu odgovora. A jednim postavljanjem znači da on ima takvo značenje od prvog postavljanja. Mušterek se razlikuje od njega što ne obuhvata više značenja jednim postavljanjem već sa više postavljanja. A takhsis je davanje nekim jedinkama 'aama propis koji se razlikuje od njega. Primjer za mušterek je riječ pero s kojom se može misliti na predmet za pisanja ili peruška kod ptice, i ova riječ je dva puta postavljena za dva značenja. Ali riječ insan ili mušrik su odjednom postavljene za sve vrste ljudi i njihove jedinke i za sve vrste mušrika i njihove jedinke, svejedno pripisivali se islamu ili ne. 180 Množina od taaliq na ar. ��+� ,��&ا , tj. puštene. 181 Na ar. د��(w 182 Na ar. م&T� 183 Na ar. م&T� 184 Specifiziranje nekih jedinki sveobuhvatnog drugačijim propisima. 185 Na ar. ص+� , koji je jedinka sveobuhvatnog. 186 Na ar. م+�, a objasnili smo njegovo značenje u usulul-fikhu. 187 Tj. mutlaq, na ar. �m�n 188 Tj. muqajjed, na ar. د�(n 189 Tj. ovih opravdanja. 190 Tj. vanjskoj presudi. Jer i oni koji mu sude u vanjštini ne kažu da tako mora biti u suštini, i ovakvih slučajeva ima puno u praksi uleme.

39

��6�C�� 7��g� � �B�0� �B�� -�,�6�� \�� ]�1�9 %��2 �q� �X �7� ,�6�a�� &k��C f +B�A� �.��4Vc � ��#� �� \��V4�- ]�1�9 %��2 [�,��1�b �B�N�� 7� �B��#�� ,�6��- \�� S�b�C %�2�:�� q� �X ��"�2�: SI�:��{6

. �7� �=�F�#9 ,��6

„Pa ako je nijetio nešto što je dozvoljeno nijetiti kao kada bi sa svojim riječima: „Ti si taaliq“ želio „od muža prije mene“, ili svojim riječima želio: „Moja robinja“ ili „Moj rob je slobodan“ da je ustegnut od razvrata, ili da svojim riječima: „Moja žene je kod mene kao moja majka“ želi tj. u časti i stepenu i slično, propisi ovih izreka mu neće biti obavezna u onome što je između njega i između Uzvišenog Allaha. A što se tiče hukma191, pa za njegov govor bude vezana neka indicija koja na to ukazuje to mu takođe neće biti obavezno; jer su kontekst i indicija bejjineh192 koja ukazuje na njegovu iskrenost. A ako se za njegov govor u osnovi ne veže nikakva indicija i on to bude tvrdio pukom tvrdnjom neće mu se prihvatiti...“

Slično možemo naći i u govoru drugih učenjaka, a ja ću navesti još riječi Ibn Qudameh. Dalje ćemo naći u govoru učenjaka kada se tretira pitanje specifiziranja obuhvatnog, ili ograničavanja neograničenog ili izuzimanja nečeg sa nijjetom, obzirom da se kod vanjskog govora radi o riječima koje itekako imaju značenje, mes'elu u kojoj diskutuju o tome kada se to mora dogoditi? Da li prije izgovaranja presudne riječi, za vrijeme nje ili može i poslije nje? Ovo razilaženje među učenjacima oslikava u isto vrijeme njihovo ophođenje prema fikhskim pravilima:

"¡�F�� l�* ¢�- :"#� � � I�� " „U ugovorima se u obzir uzimaju riječi i kalupi“. I pravila:

"¡�� 1b�#� :"#� � � I�� " „U ugovorima se u obzir uzimaju značenja i namjere“. I Ibnul-Qajjim u knjizi „I'lamul-muveqqi'in“ u trećem tomu upravo vodi raspravu o tome, a njegovo mišljenje si vidio. Kaže Ibn Qudameh, nek' je Allahova milost nad njime, na metn El-Khirekija:

� Ac6 :��) :��x�H�� ,�*�� £ � .¤L � R�� ,F#- ��4D ¥x�H� � ,T�c- �8#/ �XN �(

191 Tj. vansjke presude. 192 Tj. Jasan dokaz kojim smo obavezni suditi.

40

„Mes'ela: rekao je: (A kad joj da talaq njegovim jezikom193 i nešto izuzme srcem talaq će se ostvariti i neću mu koristiti izuzimanje)“ Zatim kaže Ibn Qudameh: „Objašnjene ovoga je da se indicije i izuzeci koji prate194 riječ dijele na tri vrste: Jedna od njih: je ono što nije ispravno ni izgovorom niti nijjetom i to se dijeli na dvije vrste: Prva vrsta: ono što ništi sav sud riječi kao kada bi rekao: „Ti si taliq tri puta izuzev tri puta“ ili „Ti si taaliq razvodom koji ti nije obavezan“ ili „koji se ne ostvaruje na tebi“. Ovo nije ispravno ni sa njegovom riječju ni sa njegovim nijjetom, jer ništi sud riječi u potpunosti, pa sve postaje ništavnim. Dakle to u jeziku nije ispravno po saglasnosti svih, pa obzirom da je tako i izuzimanje i osobina će izgubiti funkciju, a ostvariti se talaq. Druga vrsta: je ono što se prihvata u riječima, a ne prihvata se u nijjetu, ne u hukmu195 niti u onome što je između njega i Uzvišenog Allaha, a to je izuzimanje manjeg. Ovo je ispravno riječima jer je od jezika arapa, a nije ispravno nijjetom, kao kada bi rekao: „Ti si taaliq tri puta“ i izuzeo svojim srcem jedan put ili više. I ovo nije ispravno, jer je broj nass u pogledu onog što obuhvata i ne podnosi drugo značenje, pa ono što je konstatovano sa tekstom riječi neće biti predmetom izuzimanja nijjetom, jer je riječ jača od nijjeta, a da je sa tri želio dva puta upotrijebio bi riječ u značenju koje joj ne odgovara, i tada se ostvaruje značenje riječi, a njegov nijjet postaje ništavan. A od nekih šafija se prenosi da se prihvata između njega i između Uzvišenog Allaha, kao kada bi rekao: „Moje su žene196 tavaaliq“ i svojim srcem izuzeo: „...izuzev te“. A razlika između njih je da je „Nisa'ii“ obuhvata ('aam) pojam kojeg je dozvoljeno upotrijebiti za ukazivanje na nešto (jedan dio) za što je postavljen. A obuhvatnost ('umuum) je često upotrebljavana u značenju posebnosti (khusuus), pa kada sa njim želi jedan dio ispravno je. A njegove riječi „tri“ je ime broja za „tri“, i nije se dozvoljeno njime izražavati ukazujući na drugi broj mimo njega, i ne podnosi drugo mimo „tri“ na bilo koji način. Pa kada njom želi „dva“ onda je sa riječju želio ono što ona ne podnosi, a nijjet radi u promjeni197 muhtemil198 riječi ka jednom od njenih mogućih značenja. A ono što nije muhtemil ne. Jer kada bismo tako radili sa onim što nije muhtemil to bi bio rad sa pukim nijjetom, a puki nijjet ne radi (nema uticaj) ni u braku, ni u talaqu ni u kupoprodaji. A ako bi rekao: „Moje četiri žene su tavaaliq“ ili im rekao: „Vas sve četiri ste tavaaliq“, i izuzeo neke nijjetom ne bi mu se prihvatilo

193 Tj. riječima. 194 Su vezani. 195 Vanjštini 196 Nisa'ii na ar. ��+d� 197 Na ar. sarf, tj. skretanje riječi tumačenjem iz jednog u drugo značenje. Na našem je to teško prevesti. 198 Riječ koja podnosi drugo značenje.

41

po analogiji na ono što smo spomenuli, niti mu se daje opcija snošenja suštinske odgovornosti199, jer je sa riječju želio ono što ona ne podnosi. Treća vrsta: ono što je ispravno govorom, a ako ga nanijjeti snosit će odgovornost između njega i Uzvišenog Allaha. I to bi bilo poput specifiziranja 'aam (obuhvatnog) pojma ili upotrebe riječi u njenom medžaz200 značenju kao kada bi rekao: „Moje žene su tavaaliq“ želeći neke od njih, ili želeći sa riječju taaliq (puštena) tj. (puštena) s konopca. Ovo se ako je govor prihvata jednoglasno jer je spojio govor onim što pojašnjava šta je želio, a ako je bilo sa njegovim nijjetom bit će prihvaćeno između njega i Uzvišenog Allaha, jer je želio specifiziranje (takhsiis) obuhvatnog ('aam) pojma i njegovu upotrebu u posebnom (khusuus). I to je dozvoljeno u jeziku i prošireno u govoru, pa njegova upotreba i izgovor neće biti zabranjivana, te će se pojam201 putem njegovog nijjeta promjeniti u ono značenje koje je htio, a ono što nije htio ne202. A da li će mu se to prihvatiti u hukmu203? Izvešće se na dva rivajeta: Jedan od njih: prihvatit će se, jer je objasnio204 svoj govor onim što on podnosi kao kada bi rekao: „Ti si taaliq, ti si taaliq“ i sa drugom (tj. ponavljanjem) želi da joj to učini shvatljivim. A drugi: neće biti prihvaćeno jer je suprotno zahiru i to je mezheb Šafije. A uvjet za ovo je da nijjet bude spojen sa riječju, kao da kaže: „Moje žene su tavaaliq“ želeći sa ovom riječju205 neke od njih. A ako nijjet dođe nakon riječi pa kaže: „Moje žene su tavaaliq“ a zatim nakon završetka nanijeti svojim srcem neke od njih nijjet mu neće koristiti i talaq će pasti na njih sve. Isto tako ako bi razveo svoje žene i nanijetio nakon njihovog talaqa tj. s konopca obavezan mu je talaq, jer je on muqteda206 riječi a posljednji nijjet je puki nijjet uz kojeg ne postoji pojam, pa neće imati funkciju207. U ovu vrstu ulazi specifiranje nekog stanja mimo drugog, kao kada bi rekao: „Ti si taaliq“ a zatim to spoji sa nekim uvjetom ili osobinom poput riječi: „...ako uđeš u kuću“ ili „...nakon mjesec“ ili kaže „...ako uđeš u kuću nakon mjesec dana“, ovo ako je govor je ispravno bez razilaženja, a ako ga nanijeti, a ne izgovori snosiće suštinsku odgovornost208.

199 Judejjen 200 Značenju za koju je ova riječ drugi put postavljena, tj. prenešenom. 201 Odnosno njegovo značenje. 202 Mogao sam ovo prevesti kao „mimo onoga što nije htio“ ali vidim da je preče ono što sam ostavio u tekstu. 203 Tj. vanjskoj presudi. 204 Protefsirio 205 Tj. moje žene. 206 Ono što proizilazi iz riječi. 207 Tj. neće raditi. 208 Dujjine

42

A da li će biti prihvaćeno u hukmu? Na dva rivajeta: rekao je u rivajetu Ishaka ibn Ibrahima o onome koji se zakune da neće ući209 u kuću pa kaže: „Mislio sam jedan mjesec“ da će mu to biti prihvaćeno. Ili kaže: „ako uđeš u kuću tog i tog210 ti si taaliq“, a nanijeti tog i tog časa i tog i tog dana bit će mu prihvaćen nijjet. A drugi rivajet je da neće biti prihvaćeno, jer kad bi rekao svojoj ženi: „Ti si taaliq“ a u sebi nanijetio „...za jednu godinu“ bit će razvedena i ne gleda se u njegov nijjet. I rekao je: „Ako kaže: „Ti si taaliq“ pa kaže: „Nanijetio sam: „Ako uđeš u kuću“ neće mu se vjerovati. A moguće je sastaviti između ova dva rivajeta u smislu da se njegovo mišljenje o prihvatanju protumači u smislu da mu se ostavi prostor za suštinsku odgovornost između njega i Uzvišenog Allaha, a njegovo mišljenje o neprihvatanju u smislu vanjštinskog hukma, pa da ne bude razilaženja između njih dva. A razlika između ove dvije slike i one prethodne je da je htijenje posebnog (khaas) sa obuhvatnim ('aam) prošireno i često, a htijenje uvjeta bez njegovog spomena nije dozvoljeno, pa je blisko izuzimanju, a moguće je i da se kaže da to sve ulazi u kategoriju specifiziranja211“212 U ovom citatu Ibn Qudameh imamo mnoge temelje koji će nam kasnije trebati prilikom spuštanja temelja na pitanje potpisa i ophođenja sa njim. A prethodni citat Ibnul-Qajjima kao i riječi Ibn Qudameh nam otvaraju vrata za shvatanje dolazećeg citata u kojem prenosi riječi Ibn Tejmijje, s kojim objašnjava vidove korištenja aluzije ili aludiranja ili na arapskom me'ariid. Pa neka je Allah na pomoći! Kaže Ibnul-Qajjim, rahimehullah:

�� M�4�D ��(�; ,+ � ,��2 : o�?+ �� _�c4�� ,�4��2 !=�4�g� � !��"�-V� � �_�c�4� �� ,!�x�6 f�B��2�"�T ��<1�>�C : ��;�� [ ��<�� : �B�C �7+�� !=Y�� }U��- }a�y��Y 1��#�� ,�- %&��6 �&g4�g�b [ 7�<"�� 3��4�5 ,�T�C 1��#�� ,�- %&��6 ��@� !B"!��4� z�F�H �q� �X �7�<�"� � !B�"�O �)�*+ � �SO��J6 d�4�-

�d�4��#4�#�> �d�4��"��! ��C �d�4��4� ��2 ��C �d�4��4�2��D ��C i��"��! �R�6 ��<��1�>N ��C i��4� ��2 �R�6 ��<��1�>N ��C �2��Di��4 �R�6 ��<��1�>N [ ��4� �1�>�C �,�4�4��6 7�<"�� R�6��c � ,� ,�T�C ��TN %��2 ��@p� � : ��6N �,�T�"��

�7� �G�� + N �q� �X [ ��6�N�� B�"�� : ��g� � ,4�k��#�9 [ ��6�N�� i��#� i��4� ��> ��C �4� ��#�6i� ��8�k�� %� N �)�*+ � [ ��C !B"!�� z�F�H �7<�"�� B�"�O �)�*+ � �&��<��h �� %&��6 ��4� �,�- %&��6 ,!��g��

�&��/��- : �B�A�- �o�"�� r��{�6 �)�*+ � �B�: �,��#4�#�> [ ��C �o�"�� VU�� - ��M� � ��C ��L�� -�s �1�4�#�� [ 209 Tj. njegova žena. Misli se da se muškarac zakune razvodom žene ako uđe u kuću. zna. 210 Tj osobe. 211 Tj. takhsisa. 212 El-Mugni 7/107-108.

43

��C !B"!�� z�F�H �7<�"�� B�"�O �z�/��M�� TN 7�8�*�� d�6 �)�*+ � ��4�5 �,��#4�#�> iG�� ¦��@ �,�- . ��C i��*�5 ,��6 ��C }=�8�Y ��C ��4�5 �q� �X �d�6 �Q��F�H�A� � [ �R�6 �B�"�O �7P�� TN �1�� ,��#4�#�>

„Naš šejh, radijallah 'anhu, je rekao: „Osnova na koju su kijasena kamatska lukavstva213, a nisu poput nje su dvije vrste; prva: el-me'ariid , a one se ogledaju u tome da čovjek izgovori dozvoljen govor željeći njime ispravno značenje sugerirajući drugom da želi drugo značenje, pa da uzrok te pretpostavke214 bude bitak riječi mušterekom215 između dvije jezičke haqiqeh, ili dvije tradicionalne ili dvije šerijatske, ili jezičke sa jednom od njih dvije, ili tradicionalne sa jednom od njih dvije, ili šerijatske sa jednom od njih dvije, kada on cilja na jedno od njegova dva značenja, a slušaocu sugerira da je u stvari ciljao na drugo, ili zbog toga što on ne zna osim to, ili zbog toga što ga dokaz stanja216 za sobom povlači, ili zbog indicije217 stanja ili govorne indicije koje pridruži riječi, ili da uzrok te pretpostavke bude bitak te riječi zahirom u nekom značenju, s kojim on cilja na značenje koje podnosi u suštini, kao kada bi nanijetio medžaz218 nekog pojma, a ne njegovu haqiqeh219, ili da nijjeti sa obuhvatnim ('aam)220 posebni (khaas)221

ili sa mutlaqom222 muqajjed223, ili da razlog te pretpostavke zbog koje slušalac iz te riječi razumije nešto drugo mimo njegove haqiqeh, bude ‘urf poseban za njega, ili nemar ili neznanje ili drugi razlozi, s time što govornik u stvari želi njegovu suštinu224…“

�=4��M� � ��"�#�O [ Ea�y��Y �"8� ¦s�g��c6 ��4�5 };��( �R� �; �,�- :"��#�� B��O ��XN ,]!O ��?�8� ": �3�?�<��@!C "�7+�H�� ,�4��2 ,+ � %+�b V��F�� "�� : } ��6 �d�6 d�g�T {V� � ��"�� ,+ � ��(�; �s�V1

,��2 ": �=4�F�c � ��1�8�� i:��< " ��>��; �d�- �,+ � �1�F�2 !��"�� ,��6�� : |s�> �,+ � �1�2�� +B�A�- Z�1�8�D�: z�{�� };��( �R� �: �d��k�9 ��XN �&F�Y�� !B"!�� 1�� [ �B��!#� � ,�9�C��6� �7�<��C �Z��4�-�A� � R� �1�� ,��

�q� �?�- �+ N. �,�Y�"� � �d�6 ��6��g�� =�4�g� � .�;��*� ,�� Q��L�M� � �� i��4�> '�"�T �B��O �B�N�� Q��k � ��?�<��

��( �R� �: �,�T�"�� !��A� � ��6�C f �,�- !��g�� ,�Y�"� �� ,�4��2 ��g�� d��k�9 �"�� [ ¦s�g��c6 ��4�5 }; 213 Prevare 214 Ili varke 215 Zajedničkom, kolektivnom. 216 Dilaletul-hal 217 Qariineh, na ar. `g-7a. 218 Pojam upotrijebljen u značenju za kojeg je postavljen drugi put zbog postojanja veze između drugog i prvog značenja uz indiciju koja sprečava mogućnost da se sa drugim značenjem želi suština prvog. Kao npr. Safet je lav, tj. hrabar, pa je veza između njega i lava hrabrost. Lav je medžaz za Safeta a indicija zabranjuje da se sa riječju lav željelo reći da je Safet lav lično. 219 Pojam upotrijebljen u značenju za koje je postavljen prvog puta, ili osnovno značenje. 220 'Am na ar. م+� 221 Khaas, na ar. ص+� 222 Neograničen. 223 Ograničen, poput riječi sandžačke igre. Igre su ovdje ograničene sa dodatkom sandžački. A sama riječ igre je neograničena. 224 Haqiqah

44

��*��- �� C }7��c6 ��g4��T ��C }7��2 ��C };��N ��C iI�:��8�D �d�6 3;��8�hN z�{�� 6 �B��OEU��g6 |§�5 ,�T�0� iI�;��YN ��C }W��T ��C }R�4�- �� ,�4��2 i:"!#��6" 225

„Sve ovo ako se njime želi odagnavanje štete koja se ne zaslužuje je dozvoljeno, poput riječi Khalila: „Ona je moja sestra.“ I riječi Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve

sellem: „Mi smo iz vode.“ I riječi Siddika, radijallah 'anhu: „Upućivač koji mi pokazuje put.“ U to ulaze i riječi 'Abdullaha ibn Revvahe: „Posvjedočio sam da je Allahovo obećanje istina“ – stihovi – sugerirajući svojoj ženi Kur'an. A moguće je da bude i vadžib ako u sebi sadrži odagnavanje štete koju je obaveza odagnati, a to nije moguće osim time. I ova vrsta, iako se radi o jednom vidu lukavstva u govoru, se razlikuje od zabranjenih lukavstava sa aspekta onoga do čega se želi doći lukavstvom i sa aspekta sredstva lukavstva. Što se tiče prve, pa zbog njenog bitka odagnavanjem štete koja nije zaslužena226. A kada bi sadržala u sebi sakrivanje onoga što je obaveza istaknuti od svjedočenja ili priznanja ili znanja ili savjeta muslimanu ili otkrivanja osobine predmeta ugovora u kupoprodaji ili braku ili idžari227, tada je to zabranjena prevara.“ Rekoh pogledaj kako je Ibn Tejmijje, rahimehullah, spomenuo neke vidove aluzije tj. me'ariid, i kako u tome nije važno šta druga strana misli o tebi228 kao što kažu neki „ljudi“, jer šerijatski propis se uvijek vezao za djela i riječi mukellefa, a ne za uvjerenja drugih o njemu, njihove riječi ili djela. I vjerujte mi vrata me'arid su vrlo široka i onaj koji je shvatio ovu temu shvata koliko mu je Allah ovaj svijet učinio prostranim i da ovaj svijet nije onako uzak kakvim su ga ljudi ranije smatrali. A ovi „ljudi“ koje je šejtan uzjahao i izmučio tekfire u našoj mes'eli zbog toga što druga strana vjeruje da je prva saglasna i zadovoljna sa nevjerstvom i da se obavezala na njega, iako prva nigdje nije uradila kufr sarih. Naprotiv stanje onog koji ispolji odricanje od nevjerničkih uvjeta, a zatim se potpiše je sarih u ukazivanju na odricanje od nevjerničkih uvjeta i kufr u njih što ću kasnije dokazati i konstatovati, a ne sarih u prihvatanju, zadovoljstvu ili obavezivanju na kufr. Što se tiče definicije kinajeh znaj da, poput sariha, postoji razlika u definiciji kinajeh kod učenjaka usulul-fikha i jezičara.

. ��Ua&T� 475225 - 3إ��م ا

226 Tj. nije propisana šerjiatom. 227 Unajmljivanje. 228 Ovdje je vrijedno spomenuti da na osnovu nevjerničkih 'urfova oni mnoge postupke ljudi koji ne moraju biti kufr sami po sebi tumače na svoj način, a mi tim ljudima ne sudimo prema 'urfu nevjernika. Poput njihovog 'urfa u vezi osoba kojima daju svoje pasoše ili vize i slično. I u ovome se sa nama slažu i „ljudi“. Čovjek ne zna za koji će se batil opis oni na kraju odlučiti i njega učiniti mjerodavnim za tekfir svakog potpisivača. Da li za uvjerenje strane ponude ili uvjerenje sljedbenika opšteg 'urfa, ili prisutnost strane ponude i slično. A prisutnost strane ponude spominjem zbog toga što mnogi od njih downloaduju i instaliraju software sa interneta i stiskaju opciju prihvatanja. Neki to dozvoljavaju pravdajući to neprisustvom te strane, a neki nakon što su skontali da, ili moraju promjeniti svoje mišljenje ili ostaviti korištenje tih programa, jer se oni ipak prema nečijem 'urfu smatraju prihvaćačima uvjeta, pa su se valjda odlučili da ostave korištenje tih software-a. A neki su kobajagi našli mogućnost izbjegavanja prihvatanja putem korištenja posebnih programa za to, čija je suština – Allah najbolje zna – samo mijenjanje imena uz ostajanje suštine, jer se radi o prevari programa.

45

Kod jezičara je kinajeh pojam koji se upotrebljava u drugom značenju, a ne u onome za kojeg je riječ prvi put postavljena, zbog veze koje postoji između dva značenja, i postojanje mogućnosti da se ipak tim pojmom željelo njegovo prvo osnovno značenje. Jedna od razlika između kinajeh i medžaza bi onda bila u tome što kod medžaza postoji indicija koja zabranjuje upotrebu riječi u prvom značenju, poput „Safet je lav“, jer smisao poređenja zabranjuje da se njom željelo reći da je Safet ta životinja lično. Dok je moguće da se kinajom želi prvobitno značenje pojma. Primjer za to je dio ajeta: „...Ili neko od vas dođe od ط�+� (ga'it)...“ Ga'it je na arapskom jeziku mjesto na kojem su ljudi uobičavali vršiti nuždu. Pa umjesto da kažu da je bio vršio prirodnu potrebu kažu bio je kod ga'it ili došao je od njega. I kad neko tako nešto kaže moguće je da bukvalno misli na mjesto kao što je moguće da zaista misli na vršenje prirodne potrebe, a u medžazu indicija zabranjuje da se sa riječju lav mislilo da je Safet lično životinja lav. Učenjaci kada navode primjere za kinajeh kažu npr.: „Sufjanova futrola za mač je dugačka“ ili „Kod Mehe uvijek ima pepela“. U prvom primjeru govore o visini Sufjana, ali je moguće da misle lično na futrolu. U drugom primjeru govore o darežljivosti Mehe i njegovoj gostoprimivosti, jer mu vatra stalno gori pa nastaje pepeo, a moguće je da misle na pepeo lično. Dakle ovo bi bila kinajeh u jeziku. A što se tiče značenja kinajeh u usulul-fikhu i kod pravnika ona će biti tačno nasuprot njihovih definicija sariha. Kinajeh u terminologiji usulul-fikha je ono čije željeno je skriveno samo po sebi. Na ar. هdbgv هgn 7ادT� .n+ ا7KKV ا A hukm kinajeh kod nekih je da na nju ne nadovezuju propise osim uz spoznaju nijjeta, i na tome je Imam Šafija, rahimehullah. A neki nadovezuju propise na kinajeh uz postojanje dokaza stanja (delil-hal) i indicija. Od propisa kinajeh je takođe da se ona ne prihvata u onome što se mora odagnati kod šubhi poput sankcije za klevetu i slično. Učenjaci govoreći o propisu sariha kažu da se za njega propis veže čim se pojavi riječ, međutim ja na to kažem da je to mezheb nekih, jer smo u prethodnim fetvama vidjeli slučajeve gdje čovjek upotrijebljava sarih izraz u nekom značenju, a taj izraz podnosi upotrebu u djelu značenja, ili ograničenje ili izuzimanje, ili bilo koje drugo značenje, i da jedan dio uleme u pogledu vanjskog suda uzima u obzir nijjet, pogotovo ako indicije govora i stanja ukazuje da je iskren u onome što govori.

46

Poznavajući mišljenja uleme u vezi sariha možemo zaljučiti šta kod njih nije sarih, već je kinajeh ili manje od nje. Ali prije toga bih volio da navedem riječi El-Kasanija229, jednog od učenjaka hanefijskog mezheba, u vezi kinajeh i onoga što se njoj pridružuje, gdje u zadnjoj kategoriji spominje sarih izraz u pisanoj formi. Kaže neka je Allahova milost nad njime: „Odjeljak: Što se tiče kinajeh ona se djeli na dvije vrste: prva vrsta je ono što je kinajeh samo po sebi, postavljanjem230. I druga vrsta koja joj se šerijatski pridružuje u pogledu nijjeta. Što se tiče prve vrste ona je svaka riječ koja se koristi u značenju talaqu i drugom mimo njega...“ Zatim je naveo neke pojmove koji nisu sarih u značenju talaqa iako ih narod koristi za talaq pa onda nakon tri stranice kaže: „A što se tiče druge vrste, ona je kao da napiše na papiru ili ploči ili zemlji, ili zidu jasnim pismom, ali ne u smislu komunikacije, da mu je žena taliq, pa će se pitati o nijjetu...“231 I ovo mi je važno radi konstatacije da je pisanje u pravnom smislu u kategoriji jezičke kinajeh, i potrebno kao uvod za ono što će doći kasnije, a sada možemo zaključiti značenje kinajeh kod učenjaka prema njihovim temeljima o sarihu. Kod onih koji u osnovi prihvataju samo određene riječi sve mimo njih od riječi ili djela biti će kinajeh ili manje od kinajeh. Kod onih koji prihvataju djela samo u stvarima u kojima je učestalo sklapanje ugovora, poput stvari manje vrijednosti, sve mimo tih djela će biti kinajeh ili manje od kinajeh. Kod onih kod kojih je kriterij sariha u riječima učestalost upotrebe sve što je suprotno tome od riječi koje su okarakterisane rijetkošću upotrebe u nekom značenju biti će kinajeh ili još manje od toga. A obzirom da su za riječi uslovili učestalost upotrebe kao što si vidio imalo bi smisla da na osnovu ovoga zaključim mezheb u vezi djela i kada ona bivaju sarih u ugovorima, tj. da i kriterij za njih bude učestalost upotrebe. A prethodno mišljenje koje prihvata djela u stvarima manje vrijednosti, ako je uvjetovano činjenicom da drugo nije bilo u tadašnjem 'urfu će se promjeniti ako se promjeni 'urf, pa će ih prihvatati u svemu, te biti poput ovoga zamišljenog, kijasenog na učestalost upotrebe u riječima. A što se tiče onog trećeg mišljenja koje je spomenuo Ibn Tejmijje, rahimehullah, iako je kod njega nakon toga spomenuo stvari koje ukazuju na 'urf postoji mogućnost da se sa njim misle riječi i djela za koje se nevezano za 'urf zna da ukazuju na

229 I�+V+f� ا230 TJ. jezički. .v 3/167 str. i 173دا�ع ا��g+�ع 231

47

zadovoljstvo i prihvatanje. U pogledu riječi bi to bio neki vid jezičkog sariha, a u pogledu djela opis koji se pridružuje riječima, jer je bitno samo da se zna šta se sa njima misli, i da ukazuju na značenje. A ako zaista misli na 'urf ja sam bio pokrenuo dilemu da li tu uslovljava učestalost upotrebe ili ne? A ako ne, a ipak nekako misli na ono što je kod ljudi na neki način poznato onda razlika može samo biti u količini te upotrebe, jer neka stvar ne postaje poznata u narodu osim nakon što se nekoliko puta ponovi. A Allah najbolje zna. Zato sam rekao da bez obzira na osnovu ovog mišljenja i kod njih obzirom na promjenu onoga što je poznato među ljudima sarih postaje kinajeh i obratno kao što je to slučaj kod onih koji su kriterijem sariha učinili učestalost upotrebe. Dakle kinajeh stoji nasuprot sariha. Pa obzirom da imamo više mezheba u pitanju sariha; njegovih riječi i djela, imaćemo više mezheba u pitanju kinajeh nasuprot tome. Učenjaci usulul-fikha, kao što si već vidio, kada definišu kinajeh kažu da je ona ono u čemu je željeno samo po sebi skriveno. Na ar. هdbgv هgn 7ادT� . n+ ا7KKV ا A zatim počinje dilema oko dodataka kao što je bio slučaj kod sariha pa neki dodaju „upotrebu“ tj. „rijetkost upotrebe“, neki će ostati samo na ovom pa će se stvar vratiti jeziku, kao što je bilo sa jezičkim sarihom i tako. Pa bi u definiciju kinajeh u poglavlju gdje se govori o upotrebi imali kinajeh u tradicionalnom smislu, a u drugim poglavljima jezičku kinajeh, kao što je bio slučaj sa mufesserom i nassom. Sigurno si zapazio da kažem „kinajeh ili još manje od toga“ i upitao se o razlogu toga! Kažem čitajući govor učenjaka vidio sam da neki djele kinajeh na blisku i daleku, ili spominju el-kinajeh ez-zahireh, obzirom na jačinu vezu između nje i osnovnog značenja ili njenu snagu u 'urfu, a mnoge stvari ne nazivaju kinajeh jer u sebi nemaju ništa što bi ukazivalo na tu vezu, ili su ispod stepena kinajeh u 'urfu. Zato sam rekao da je ono što ne smatraju sarihom kod njih ili kinajeh ili manje od toga, a da nije sarih u to nema sumnje. A sve što je manje od kinajeh ili što je daleka kinajeh je slabije u povlačenju propisa za sobom. A ono što nije ni sarih ni kinajeh ne igra kod nikog ulogu, osim kako kaže Qarafi da kažemo da je jezik terminološke prirode i da svaki pojedinac može da „postavi jezik“ pa da npr. neke riječi koje imaju skroz deseto značenje „postavi“ za neko drugo. Ja navodim primjer „Pobijedio je Željezničar“ za „Puštena si“ ili „Prihvatam trgovinu“. To naravno pod uslovom da 'urf nije na tome232. Naravno u ovim poglavljima ima studija i tema koje nisu u stanju razumjeti ni svršenici fakulteta ili čak vlasnici određenih titula, jer su ova poglavlja puna stručnih termina. A zadnja zamisao je više glasno diskutovanje i zamišljanje Qarafija koje možda nije za svakog.

232 Ako bi teoretski bilo moguće da ovo postane nečijim 'urfom.

48

Sprovođenje spomenutih temelja na pitanje potpisa u ugovorima i

slično

Neki „ljudi“, koje smo spomenuli, od nas traže da im spomenemo mišljenje makar jednoga učenjaka u vezi potpisa, jer kako kažu oni ne žele slijepo slijeđenje tj. taqlid, u vezi toga da li je potpis sarih ili kinajeh? Mi takve pitamo da li je dovoljno da vam samo prenesemo neku fetvu učenjaka bez šerijatskog dokaza, jer vi tražite samo mišljenje makar i jednog učenjaka u vezi toga da li je sarih ili nije? Pa ako kažu da je dovoljna fetva bez šerijatskog dokaza kažemo da je to upravo ono slijepo slijeđenje od kojeg ste bježali i zbog kojeg ste nam uzeli vrijeme i prava, a ako kažu da im je važan samo šerijatski dokaz mi im kažemo da je ovo što ovdje piše upravo šerijatski dokaz i pojašnjenje temelja učenjaka, pa zadovoljite se sa njime ako tražite dokaz. Ali istina je da mnogi od onih koji sebe smatraju kvalifikovanim da shvate dokaz nisu u stanju to da učine, a dokaz tome je to što ih vidiš da u šerijatskim pitanjima lupaju kao Maksim po diviziji, kao što se to u narodu kaže. Najžalosnije je što ti „ljudi“ traže od nas da im mi donesemo riječi nekog od učenjaka u vezi toga da li je potpis sarih ili kinajeh, a oni sami nemaju mišljenje nijednog od učenjaka selefa niti khalefa u tom pogledu. Ono što imaju jesu moje riječi i riječi šejha Ebu Merjema, Allah ga sačuvao, i slično. Kažu da su u ovoj mes'eli dokaz svi ajeti koji govore o tehakumu, a zatim navode moje riječi, koje sam ja dopunio kako prije tako i ovdje i ispravio tamo gdje je potrebna ispravka. Dalje moje riječi koristiti protiv mene u „parnici“ je neispravno i neprihvatljivo jer se ja ne pridržavam nekih uopštenih izreka te sam sam sebi protivnik. A u parnici riječi jednog od dvojice parničara ne mogu biti uzete kao dokaz protiv drugog već se moraju tražiti „svjedoci“ ili priznanje. Druga stvar, ajeti o tehakumu su dokaz za pitanje tehakuma, oko čega svi muslimani treba da se slože, a nisu dokaz za pitanja jedinki riječi i djela kojima se izražava unutrašnje htijenje u pitanijma ugovora, a u pogledu kojih se ljudi razilaze da li ukazuju na značenje zadovoljstva i saglasnosti ili ne. Kao što su ajeti o obostranom zadovoljstvu i dragovoljnosti duše i tekstovi o unutarnom htjenju dokaz za ovaj rukn, a nisu dokaz za jedinke ponude i prihvatanja ili začinjanja ugovora i obavezivanja, u pogledu čega se učenjaci razilaze kao što si vidio, ali se ne razilaze u pogledu toga da su obostrano zadovoljstvo, dragovoljnost duše i unutrašnje htijenje začeća ugovora rukn ugovora. Kao što se muslimani ne razilaze da je zadovoljstvo sa tehakumom pred tagutom sarih kufr sam po sebi. Pa ako su se učenjaci razišli u pogledu mes'ela koje su prethodile u poglavlju ugovora u kojima je osnova otklanjanje tegobe i čuvanje koristi ljudi, preče je da se raziđu u pitanju tekfira sa njima, u kojem je osnova predostrožnost, a Poslanik, 'alejhisselam, naređuje da se obustave haddovi zbog šubhi upravo zbog toga. Dok je, kao što sam

49

išaretio, stanje onog koji ispolji svoje nevjerstvo u nevjerničke uvjete, a zatim potpiše (sarih) u ukazivanju na to da ih on odbija, i svjesno i punom odgovornošću sto posto tvrdim da u ovom pitanju prema temeljima svih učenjaka ne treba biti razilaženja. Međutim tekfir onoga koji potpiše ćuteći je predmet razilaženja i u njemu nema stalan temelj koji važi za sve, jer se vraća na uzimanje u obzir indicija i dokaza stanja. Znači smiješno je i nerazumno da od nas traže mišljenje makar i jednog učenjaka selefa ili khalefa o tome da li je potpis sarih ili kinajeh, kao da oni kod sebe imaju mišljenje nekog od selefa ili khalefa. A još smješnije je to što sve skoro grade na mojim riječima ili riječima šejha Ebu Merjema i slično. A iz svega što je prethodilo pametan može zaključiti, obzirom da nema nijednog šerijatskog teksta u kojem se spominje potpisivanje ugovora kao znak saglasnosti, da je u govoru učenjaka selefa ili khalefa moguće naći nešto o potpisu samo u jednom slučaju, a to je u slučaju da je u njihovom 'urfu ili 'urfu onih čije im je stanje bilo poznato a o kojima su govorili postajao potpis kao znak saglasnosti, prihvatanja i obostranog zadovoljstva i slično. A to do dan danas nisam našao, niti me je stid zbog toga. A dičiti se s time što to nisam našao u riječima uleme može samo magarac. Jer je vrlo moguće da se taj slučaj pojedinačno nijednom nije pojavio kod selefa i khalefa, ali u njihovom govoru su ostavili temelje za svaku parcijalnu mes'elu i to je bitno i najvažnije. Zato ću ja sprovesti temelje učenjaka nad pitanjem potpisa da bi izvukao i na njima „izgradio“ proizilazeća mišljenja u vezi potpisa. A izgrađivanje mišljenja na osnovu poznatih temelja ili izgovorenih fetvi nije stvar strana učenjacima, i to možeš vidjeti u fetvi Ibn Tejmijje, rahimehullah, gdje se spominje rivajeh mukharredžeh. A ovako nešto može zabraniti samo magarac, jer 'urf je promjenjiv i nemoguće je tražiti od učenjaka islama da zamišljaju šta će biti, a ni sam Zakonodavac nije htio spominjati mogućnosti iako je mogao, već je postavio temelje kojima će se podrijediti svako novonastalo pitanje. Nek' je Allah na pomoći!

Da li potpis spada u kategoriju riječi ili djela?

Razmišljao sam o ovom pitanju i zaključio da potpis spada u kategoriju djela233, a ne riječi. Razlog tome je što potpis obzirom da se sastoji od imena i prezimena, ili onoga što ukazuje na njih nije potpun govor pa nema jezičko značenje. I to sam davno spominjao. Kad bi neko napisao svoje ime i prezime recimo iz toga se ništa ne može razumjeti jer mu fali predikat.

233 Učenjaci usulul-fikha su govoreći o zakonodavnoj dimenziji i uticaju u riječima, djelima, prešućivanjima, namjerama Poslanika, 'alejhisselam, raspravljali oko pisanja da li spada u riječi, djela ili je neka treća vrsta. Spomenuću na odgovorajućem mjesto nešto o tome inša'Allah.

50

Poput „Balkan Nedžad...“ i „Balkan Nedžad piše knjigu“ ili „Balkan Nedžad je žedan.“ Dakle, same riječi Balkan Nedžad nemaju značenje u jeziku i ovakvo nešto se u terminologiji gramatičara ne naziva govorom, jer ne ukazuje na značenje. Te otuda u jeziku nema puno razlike između njega ili bilo koje riječi bez značenja, postojala ona u jeziku ili ne, ili bilo koje postojuće riječi bez predikata. I vidim da spomen imena i prezimena nije govor u gramatičkom smislu osim u kontekstu odgovora na neka pitanja kao npr. „Ko je zadovoljan sa tim i tim?“ Pa da kaže: „Safet Musić234“ npr. i slično. Ne želim nikog uvrijediti ovim primjerom. Ili da neko pita: „Ko je pustio svoju ženu?“, pa da kaže: „Safet Musić.“ Ili „Ko je primio judeizam?“, pa da odgovori isto. Iako vidim da je prilično da u pogledu ovog odgovora postoje ista mišljenja kao u pitanju odgovora sa riječju „prihvatam“ ili „na'm“, bez spominjanja objekata i onog što se time želi u slučaju kupoprodaje npr. A mišljenja uleme u vezi toga su prethodila. Kao što je moguće da on izgovori svoje ime i prezime na takav način i poprati ga govornim i indicijama stanja koje ukazuju na suprotno. A pojam Jehud ili jehudijjeh (judeizam) u osnovi nije ime kuđenja jer je to nekad bio jedan od naziva za opšti islam, ali je u tradiciji šerijata postao ime kuđenja, kojim se kude oni Židovi koji su srušili monoteizam (tewhid) i ne slijede i ne vjeruju u posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem. Isto je i sa pojmom nasranij (kršćanin)235, kojim su nekad nazivani muwehhidun. Dakle iz spomenutog razloga vidim da ne spada u kategoriju riječi, a sve izreke (sijeg) za ugovore i slično imaju značenje u jeziku. I to zna svako koji je imao uvida u govor učenjaka o tome. A Allah najbolje zna. A i da ga uvrstimo u kategoriju riječi, što nije logično, on kod onih koji kriterijem sariha čine njegov spomen u šerijatu neće biti prihvaćen, i kod mnogih drugih koji su fleksibilniji u pogledu riječi, jer potpis i u kontekstu odgovara na pitanje može biti predmet diskusije i razilaženja, a posebno uz postojanje govornih i indicija stanja. Što znači da spada u kategoriju djela, a u pogledu djela postoji razilaženje među učenjacima s čime si se već upoznao. I djela mogu bez sumnje biti protumačena na više načina kao što spominje Ibn Tejmijje u prvom mišljenju, s time što oni koji ih prihvataju u ugovorima, samo u stvarima male novčane vrijednosti i slično to grade na principu predostrožnosti s ciljem čuvanja imetka i drugog, a oni koji ih prihvataju u svemu uzimaju u obzir šerijatski princip odagnavanja tegobe od ljudi i ostvarivanja koristi za njih. A ako bi zamislili da umjesto potpisa imamo neku drugi izreku koja ima jezičko značenje, obzirom da je ona u pisanoj formi, mogla bi se opet voditi diskusija da li ona spada u kategoriju riječi, djela ili spada u neku treću vrstu, polazeći od rasprave učenjaka usulul-fikha o tome da li pisanje spada u riječi ili djela ili je neka treća vrsta, i to govoreći o zakonodavnoj dimenziji u riječima, djelima, prećutivanjima Poslanika, 'alejhisselam, i slično od njegovih nakana, išareta, pisama koje je slao kraljevima itd.

234 Ovo sam ime izmislio. 235 Iako u riječi nasranijj nema korijena koji ima ikakve veze sa krstom.

51

Usulijuni su se razišli. Među njima ima onih koji pisanje smatraju djelom; neki ga smatraju riječima, a neki ga smatraju trećom vrstom. Od onih koji ga smatraju djelom je El-Qarafi koji kaže: „Objašnjene biva putem riječi ili djela, poput pisanja i išareta...“236 Među njima je takođe i Ibn Hibban, koj je podjelio djela Vjerovjesnika, sallallahu

'alejhi ve sellem, na nekoliko vrsta, te je njegova pisma svrstao u vrstu djela. A među onim koji su pisanje svrstali u kategoriju riječi od prijašnjih su El-Qadi Ebu Ja'la El-Hanbeli u njegovoj knjizi El-'Uddeh. A od onih koji su pisanje učinili trećom vrstom su El-Qadi 'Abdul-Džebbar i El-Husejn El-Basri, koji su bili mu'tezile. Kod onih koji uzimaju u obzir 'urf ovo razilaženje u pitanju ugovora neće igrati nikakvu ulogu. A što se tiče toga da li će ovo razilaženje u pogledu Vjerovjesnika, 'alejhisselam, imati kakvog uticaja na mišljenje pravnika u njihovim fetvama, pogotovo u poglavlju terdžiiha tj. davanja prednosti jednom nad drugim dokazom, je rasprava kojoj treba drugo mjesto. Bilo kako bilo vidjećeš kasnije, a jedan dio toga si vidio, da pravnici napisane sarihe svrstavaju u kategoriju kinajeta, kao što postoji diskusija i razilaženje među pravnicima da li će se pisanje prihvatiti uz prisustvo ugovornih strana ili će se prihvatiti samo u slučaju da je jedna odsutna radi potrebe za tim, itd. Vidjećeš jedan dio tih rasprava u ostatku ove studije. Nakon što smo utvrdili da potpis spada u kategoriju djela možemo preći na sprovođenje pojašnjenih temelja nad pitanjem potpisa. Kod onih koji uslovljavaju određene izreke potpis nije sarih već je ili kinajeh ili manje od toga, zbog toga što nije došao u šerijatu i što ne spada u kategoriju riječi. Kod mnogih koji su fleksibilniji u prihvatanju riječi i kod kojih potpis bude u kategoriji riječi u kontekstu odgovora na pitanje je prilično da postoji više mišljenja. Ovo naravno samo ako potpiše ćuteći i ne objasni šta je želio s njime. Kod onih koji prihvataju djela samo u stvarima male vrijednosti u kojima je kod ljudi učestalo prihvatanje djela kao znak saglasnosti, potpis će biti sarih samo u njima, a kinajeh ili manje u stvarima koje ne ulaze pod njihov uvjet. Kod onih koji kriterijem sarihijeta riječi čine njegovu učestalost upotrebe u nekom značenju potpis neće biti sarih već ili kinajeh ili manje od toga, jer spada u kategoriju djela, a oni prhvataju samo riječi. I svaka riječ koja nije okarakterisana uvjetom učestalosti upotrebe u značenju začinjanja ugovora i slično nije sarih već je ili kinajeh ili manje od nje.

236 Šerhu tenqiihil-fusuul str. 122

52

A ako bi neko isto to učinio kriterijem za sarihijjet djela onda će potpis biti sarih samo ako je učestala njegova upotreba u 'urfu naroda u potrebnom značenju. A ako nije neće biti sarih već kinajeh ili manje od nje. Kod trećeg mišljenja, kojeg je spomenuo Ibn Tejmijje, kažemo da ako je njegova osnova da se na bilo koji način zna i dokuči značenje riječi i djela, i za to nije potrebna učestalost upotrebe ili manje od toga iako se ponavlja, sve od riječi i djela čije značenje po prvoj osnovi nije jasno i samo po sebi je skriveno biti će kinajeh ili još manje od toga. Dakle, nasuprot svakog mišljenja o sarihu stoji kinajeh ili još manje od toga. A ispravno mišljenje je da je potpis sarih u pitanjima ugovora onda kada ga ljudi tako shvataju i da se u tome vraća 'urfu ljudi i njihovom shvatanju. Tj. da se prihvataju i riječi i djela i da se stvar vraća 'urfu ljudi koji je promjenjiv. Ali iako vjerujemo da je potpis sarih u pitanjima ugovora danas i onda kada su ljudi na tome vjerujemo da potpis nije sarih u poglavlju tekfira i to nam je iduća tema.

Potpis je sarih u pitanjima ugovora, ali nije sarih u poglavlju tekfira

Kao što smo rekli između ova dva poglavlja postoje razlike, koje smo spomenuli. Od njih su to što su se učenjaci razišli po pitanju sarihijjeta riječi i djela, ali se muslimani u pitanju tekfira nisu razišli po pitanju toga da se tekfiri i riječima i djelima, s time što novotari, obzirom na vrstu njihove novotarije ne kažu ili za nevjernička djela da su kufr već dokaz za kufr u srcu, ili za nevjerničke riječi da su lično kufr već da su dokaz za kufr u srcu. Ali svi tekfire zbog riječi i djela čak i Džehm ibn Safvan. Dok ehlus-sunneh kažu za riječi i djela nevjerstva da su kufr lično, a ne znak za srčani kufr, i da iz postojanja kufra u vanjštini neminovno rezultira neka od vrsta kufra u srcu ili više njih. Isto tako su temelji na kojima se grade dva poglavlja različiti, pa se u pitanjima ugovora oslanja na princip odagnavanja štete i postizanja koristi, a u poglavlju tekfira je osnova predostrožnosti i odagnavanje sankcije zbog šubhe, iako se tekfirom i propisima murtedda želi čuvanje vjere od štete. A nije sarih u poglavlju tekfira zato što je predmet višesmislenosti sa više aspekata, a djela poput ovog kod mnogih učenjaka nisu sarih u ugovorima, pa kako da budu sarih u tekfiru!? I svako djelo koje se može na više načina protumačiti iako ima određeno značenje u običaju, se može uraditi, a da čovjek njime ne želi tradicionalno ('urf) značenje. Dakle potpis je dobio značenje saglasnosti, prihvatanja i slično iz aktuelne tradicije, a ne iz jezika ili šerijata, osim sa aspekta da šerijat prihvata 'urf onda kada se on ne suprotstavlja šerijatu. I kada ga (tj. potpis) tamo neki poput pijanog naziva „potpis

53

saglasnosti“237 (sa kufrom)238 treba imati na umu da je on to značenje dobio samo iz aktuelne tradicije, a tradicija tj. 'urf se dijeli na opštu i posebnu, a posebna se tiče određenih mjesta, grupacija ljudi i slično. A potpis kao djelo, čak i u opštoj tradiciji je mušterek tj. zajednički ili kolektivan za više značenja u aktuelnoj tradiciji. Može značiti „prihvatam i zadovoljan sam“ a može značiti „pročitao sam“, ili „upoznat sam“ ili „dato mi je do znanja“. I ovo je vid ištiraka tj. zajedništva između dvije praktične haqiqeh, tj. u djelima. Pa ako je u pogledu pojmova neka haqiqeh ona riječ koja se upotrebljava u značenju za kojeg je postavljena prvog puta, pa jezička ona u jeziku, šerijatska ona u vjeri i tradicionalna ona u 'urfu, onda je praktična haqiqeh ono djelo koje se koristi u određenom značenju, a djela kao što kaže Ibn Tejmijje i drugi, pogotovo u tradiciji, imaju više značenja. A ištirak pojma između dva značenja u jednoj haqiqi ili jedne od haqiqeh sa jednom od druge dvije je od vidova me'arid tj. aluzije. A imamo jezičku, šerijatsku i tradicionalnu haqiqu. Dakle, prvo bi bio primjer za ištirak potpisa između dva značenja sa aspekta njegovog bitka djelom u tradiciji naroda. I niko ne može zabraniti čovjeku da je svojim potpisom htio značenje „Upoznat sam sa vašim uvjetima“, iako kontekst stanja ukazuje na suprotno. Međutim dokaz i ukazivanje stanja se ne uzima u obzir uz jasno iskazivanje volje i htijenja jezikom u slučaju poput ovoga. A, ako prećuti, onda se hukm gradi na ili spoznaji nijjeta, na što se ograničava Imam Šafija, rahimehullah, ili na dokaz stanja i indicije, što je mezheb jednog djela učenjaka, neka je Allahova milost nad njima. Isto tako onaj koji potpisuje može tim potpisom željeti ono značenje koje on ima u jeziku, tj. nikakvo. I to bi bio primjer jednog vida ištiraka potpisa kao djela sa nekim tradicionalnim značenjima sa jezičkim značenjem, i u tom smislu potpis se ne razlikuje od „tralablala“ jer nema značenje. Na osnovu čega onda obavezivati čovjeka da je htio jedno od brojnih značenja u suštini kao prvo, a zatim tekfiriti čovjeka u vanjštini pored jasnog odricanja od nevjerstva, a potpis nema jezičko značenje, pa da ga obavežeš na njega!? Allahulmuste'an. Takođe je moguće da se čovjek potpiše i da s time želi značenje koje je potpis imao prije nego je postao prihvatljiv u opštem 'urfu. Tj. kada u 'urfu nije značio ništa. Ili da zna da ima neki narod kod kojih potpis znači suprotno i da koristi njihovu tradiciju, ili kod kojih nema značenje saglasnosti, pa da sliči čovjeku koji koristi stranu riječ u desetom značenju, a sagovornik iz nje razumije ono što hoće. Moguće je da želi značenje potpisa kod svih onih grupacija kod kojih nije sarih, i koji ga ne prihvataju, i to mu niko ne može zabraniti, posebno ako mu je to vjersko mišljenje. A među tim grupacijama smo i mi što ću kasnije istaći u jednom drugom kontekstu.

237 Govori da smo dozvolili potpis saglasnosti sa kufrom, tj. da smo dozvolili zadovoljstvo sa kufrom. Allahulmuste'an. 238 Kako siromah kaže iz svoje privatne terminologije.

54

Primjer za ono što proizilazi iz mišljenja nekih „ljudi“

Da bi shvatio primjer ištiraka između jezičkog, šerijatskog i tradicionalnog značenja i onoga što sam napisao u vezi toga da je potpis u jeziku na nivou „tralabala“ možemo zamisliti da u 'urfu nekog naroda umjesto potpisa znak saglasnosti postanu riječi „la ilahe illallah“ ili „Salli 'ala Muhammed“, koje imaju svoje jezičko, šerijatsko239 i u toj situaciji tradicionalno značenje240. A tradicionalno značenje je da je onaj koji ih izgovori ili napiše saglasan sa ugovorom i njegovim uvjetima. Odavde „ljudi“ moraju ovo la ilahe illallah i salli 'ala Muhammed nazvati la ilahe illallah i salli 'ala Muhammed saglasnosti (sa kufrom) kao što to rade sa potpisom. I ja se ne bunim da kažu potpis saglasnosti u ugovorima, ali se bunim da kažu da potpis kategorički ukazuje na zadovoljstvo sa kufrom. I ova moja zamisao nije daleka već realna. La ilahe illallah i salli 'ala Muhammed, naravno prema temeljima učenjaka, ne bi bez razilaženja bili prihvaćeni kao sarih u ugovorima, ali oni koji se vraćaju na 'urf nemaju razloga to odbiti. Iz temelja tih „ljudi“ proizilazi da je kafir onaj koji na ugovoru napiše la ilahe illallah ili salli 'ala Muhammed, jer je to la ilahe illallah i salli 'ala Muhammed saglasnosti, jer je tako u 'urfu naroda. Pa ako budu tekfirili onoga koji to napiše i onoga koji ga ne tekfiri i slično kao što rade danas sa potpisom, onda im je zabluda baš golema. A neznanje je svakako alarmirajuće. A ako ne budu tekfirili zbog toga što je moguće da je s njima htio jezičko ili šerijatsko značenje, a ne značenje u tradiciji i da oni prihvataju ove izreke u ugovorima, ali ne za tekfir, kažemo da je haqq to što su rekli i da isto moraju reći za potpis. Jer potpis u jeziku nema nikakvo značenje, a onaj koji je potpisao neće tradicionalno i ti ga na to ne možeš natjerati, kao što ga nisi mogao natjerati na tradicionalno značenje riječi la ilahe illallah i salli 'ala Muhammed u kontekstu sklapanja ugovora. Tako je la ilahe illallah i salli 'ala Muhammed mušterek između jezičkog, šerijatskog i tradicionalnog značenja, i to je jedan od vidova me'arid što zabranjuje tekfir i čini ga višesmislenim. A ako bi magarci tekfirili u ovome pitamo ih da li bi tekfirili ako bi u 'urfu nekog naroda na mjesto potpisa istu funkciju preuzele riječi „odričem se od nevjerničkih uvjeta“? Pa ako i tu budu tekfirili onda tekfire zbog onoga što danas čine uvjetom imana. A haqq je da potpis sam po sebi nije sarih uzrok tekfira, a kamoli „la ilahe illallah“ i „salli 'ala Muhammed“ ili „odričem se nevjerničkih uvjeta“. A iz šale tražim od njih da zamisle da u 'urfu naroda današnju funkciju potpisa dobije rečenica „Borci iz Plava su na istini u pitanju potpisa“. Da li je kafir onda onaj koji napiše ovu „rečenicu saglasnosti“; da ne zaboravim riječ „...sa kufrom“!? 239Allah je u šerijatu potvrdio jezičko značenje šehadeta, s time što je tražio poniznost kroz ono što je propisao u Kur'anu i Sunnetu Svoga Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, što za sobom povlači šehadet da je Muhammed Allahov Poslanik. 240 Ponekad se može desiti da neki narod ima pogrešan ‘urf u pogledu shvatanja jezičkog i šerijatskog značenja šehadeta, kao kada bi vjerovali da on znači: „Ne postoji nijedan bog osim Allaha“ ili „Ne može stvoriti niko osim Allaha“ i slično. A ispravno značenje je: „Ne postoji nijedno božanstvo istinski dostojno obožavanja osim Allaha“ Riječ bog ili božanstvo u arapskom jeziku obuhvata i lažno i istinsko božanstvo tj. Allaha.

55

Isto tako kao što je moguće da u 'urfu određene izreke i rečenice dobiju tradicionalno značenje teoretski je moguće da se to desi i sa određenim djelima, iako to naravno nikad neće biti predmet idžma'a. Pa ako bi tavaf oko Ka'be postao znak saglasnosti ili bilo koja jedinka ibadeta samo Allahu te'ala, da je li kafir onaj koji to uradi u kontekstu sklapanja ugovora, zato što u 'urfu jednog naroda to djelo znači saglasnost i zadovoljstvo? Ako kažu da je kafir onda tekfire osobe zbog jedinki ibadeta kojima se obožava Allah, uzimajući u obzir samo tradicionalno značenje u pitanjima ugovora. Isto tako bi bilo u pogledu bilo kojeg drugog djela kojim se Allah ne obožava241, ali ga je dozvolio poput jela, pića ili sporta i slično. Ili ga je zabranio, ali nije kufr, poput velikih grijeha. Kada bi takva djela u 'urfu naroda postala znakom saglasnosti, da li bi tekfirili radi njih? I kada je jedan od braće spomenuo „sklekove“ jedan od „ljudi“ se izrugivao tom primjeru. Da Allah sačuva od njihovog zla i pomogne! A sve ove stvari im samo navodimo da shvate grešku u kojoj se nalaze i njen uzrok i šta iz nje proizilazi. A mogućnost pojave svega ovoga u 'urfu je teoretski moguća. I zla koja proizilaze iz njihovog temelja ukazuju na zlo u njihovom temelju. Kad bi u 'urfu jednog naroda znakom saglasnosti postalo „...da meni skinu glavu“, kao što to neki od „ljudi“ najavljuju, je li saglasan sa kufrom onaj koji mi skine glavu zato što sam tagut „koji je dozvolio kufr“, zato što je u aktuelnom 'urfu naroda „skidanje glave meni“ znak saglasnosti. Što bi jedan od njih trebao nazvati „skidanje

glave Ebu Muhammeda saglasnosti sa kufrom“. Štaviše, on siromah ide toliko daleko da je u jednom razgovoru sa jednim od naše braće napisao ovu rečenicu: „...kufr je sve što jekufr sher'an we 'urfan... šerijatski i ‘urfski... sve što se negdje smatra kufrom, kufr je...“ iz koje proizilazi sto kufrova. Jedan od njih je da ako je kod nekog naroda islam kufr to je i kod njega kufr, itd. Ali eto, najvjerovatnije je da on nije ni svjestan šta priča i šta sve proizilazi iz njegovih riječi. I da ga neko zbog ovoga protekfiri, ne pravdajući ga neznanjem, jer bi on trebao znati šta iz njegovih riječi proizilazi, možda ne bi imao grijeha kod Allaha.

Dakle, potrebno je primjetiti i uzeti u obzir višesmislenost potpisa sa određenih aspekata i njegov ištirak tj. zajedništvo i kolektivnost između različitih značenja. Dalje, ti „ljudi“ osnovom tekfira čine činjenicu da potpis ima značenje saglasnosti u 'urfu ljudi, što je u pogledu potpisa bez sumnje istina, pa zatim zbog toga tekfire sve ostalo, jer ako potpis znači saglasnost sa ugovorom onda znači i kategoričku saglasnost sa kufrom. Ali i oni sami ovdje zaboravljaju i preskaču mnoge stvari. Prva je što su morali u potpunosti da ispitaju opšti 'urf u pogledu vidova upotrebe potpisa i propisa 'urfa za te mogućnosti, a ne da se zalete u tekfir, jer se stvar tiče 'urfa, a on nije pregledljiv jednim pogledom. Pa da se raspitaju šta sljedbenici opšteg 'urfa misle o onom koji se potpiše, a kaže da nije zadovoljan sa tim i tim i da ga ne prihvata, ili o onome koji se potpiše ne govoreći ništa, a u suštini nije zadovoljan i slično.

241 Ali može ako osoba ima u tome ima odgovorajaći nijjet.

56

Ja ne mogu da shvatim niti smatram mogućim da sljedbenici opšteg 'urfa smatraju ispravnim ugovor u sljedećem primjeru. Da čovjek, npr., uđe u prodavnicu automobila i počne razgovarati sa prodavačem o autima i sugerira mu da želi da kupi auto i traži da mu donese ugovor, i kada se dogodi ponuda se jedne strane on kaže: „Ja u stvari neću ovaj ugovor i zezam se sa tobom, a ovim mojim potpisom želim samo da provjerim moju olovku, ili vježbam rukopis ili da vidim kako je to kada se potpisuju ugovori i kada se sastanu dvije stranke. Jednostavno ne želim ugovor sa potpisom. Nisam ozbiljan u tome“, i slično. Dakle, bitno je samo da izrazi da je ozbiljan u tome da ne želi ugovor i da se ne potpisuje zbog toga. Ja sam uvjeren da ogromna većina sljedbenika opšteg 'urfa ovakvu osobu nikad neće smatrati zadovoljnom sa ugovorom i njegovim uvjetima. A ako se nađe neko ko to smatra validnim ugovorom, uvjeren sam da će posumnjati u zdravost njegove pameti. Allahulmuste'an. A ako se ispostavi da opšti 'urf određene stvari smatra zadovoljstvom i saglasnošću, a ovi „ljudi“ tekfire na osnovu ovog temelja, ugovornoj partiji koju ovi „ljudi“ tekfire, ostaje jedna vrlo lahka opcija, a to je da uradi najmanju stvar koja ga vadi iz opšteg 'urfa pa da ne bude obuhvaćen njime. Kao da se ne potpiše već da uradi nešto drugo bilo da napiše tuđe ime ili da im se izruguje bilo čime što nije obuhvaćeno opštim 'urfom. Međutim ovi „ljudi“ imaju i za to rješenje pa kažu da je ovdje bitno šta o tebi misli druga ugovorna strana. Da Allah sačuva! Pa kada bi čovjek napisao „ja volim Allaha“ on je kod njih kafir zato što druga strana to smatra potpisom saglasnosti. Allahu naš sačuvaj nam vjeru i razum! A ako bi ovo otkačeno shvatanje bilo prisutno u opštem ili posebnom 'urfu ja bez oklijevanja kažem da je taj 'urf batil, jer se suprotstavlja šerijatu i jeziku, jer „Ja volim Allaha“ i slično u jeziku ne znači „Ja sam saglasan sa nevjerstvom“, kao što i potpis to ne znači u jeziku. A ako bi u tradiciji naroda, teoretski rečeno riječi „Ja volim Allaha“ u kontekstu sklapanja ugovora postale znakom saglasnosti, a 'urf ih smatrao onim što kategorički ukazuje na saglasnost sa ugovorom, a ne na jezičko značenje, tj. bez mogućnosti ukazivanja na jezičko značenje, ja opet bez oklijevanja kažem da je taj 'urf batil, odnosno tagut. I ko ga uzima za sudiju uzima taguta za sudiju. Pa razmisli! I svaki 'urf koji se suprotstavlja propisima jezika ili vjere ili razuma ili opšte poznatom kod ljudi je batil, kao kada bi neko vjerovao da je dva plus dva pet, ili da je voda čvrstog stanja ili da je vatra hladna ili da je subjekat predikat i slično. A oni koji rade arbitražu (tahkim) ovog 'urfa rade tahkim taguta242, a da nisu ni svjesni. A propisima

242 Moguće je da se kaže da neko vjeruje u taguta ili da sudi tagutem, a da bude opravdan neznanjem. Primjer za to je kada neko vjeruje da je pijenje vina dozvoljeno, a dozvoljenost pijenja vina je tagut. Međutim nije svaki ko vjeruje u ovog taguta kafir, ako nije mogao od sebe odagnati neznanje. Ovom slično je ono što su govorili neki selefi o Hadždžadžu, rekavši da on vjeruje u taguta, misleći s time da on vjeruje u irdža‘, a irdža‘ je tagut bez sumnje. Ovo su uradili neki od zabludjelih želeći da se suprotstave nama kada kažemo da je kafir svako ko nije učinio kufr u taguta, navodeći kobajagi primjer selefa u tome kako oni nisu tekfirili onoga „koji vjeruje u taguta“. Braća su mi prenijeli da je to govorio Safet Kuduzović u Švajcarskoj, da Allah sačuva. A i cmizdro je nekad slično govorio. I ovaj koji misli da je šerijatski propis u vezi vina da ga je dozvoljeno piti, ne samo da se za njega može reći da vjeruje u taguta već i da sudi tagutom, posebno onda kada u parnicama i kadiluku primjenjuje to što misli da je Allahov propis, a nije. I ove stvari sam objašnjavao na predavanjima o tehakumu i mnogim drugim. Da Allah sačuva Islam i muslimane od zablude i prljavštine maloumnika!

57

opšteg prihvatljivog 'urfa je dozvoljeno suditi samo onome koji prihvata isti 'urf, kao što smo vidjeli u fetvama učenjaka, a ne onima koji ga ne prihvataju već imaju 'urf poseban za njih. Otuda „ljudima“ nije dozvoljeno spuštati propis opšteg 'urfa čak i da je ispravan, a kamoli ovog tagutskog, na ljude koji nemaju takav 'urf, već imaju poseban 'urf za njih. U njih spadaju sve one grupe učenjaka koje uslovljavaju određene riječi, ili prihvataju djela samo u malehnim stvarima i slično. Štaviše svaka ona grupacija koja ne smatra potpis sarih uzrokom kufra, tj. sarih znakom saglasnosti sa kufrom poput nas, a i drugih prije nas, jer onaj koji ga ne smatra saglasnošću sa ugovorom isto će prema njemu postupiti u tekfiru i to još preče. Otuda i nas ne smiju tekfiriti zato što nam je drugačiji 'urf, a taj 'urf kod nas ima porijeklo iz šerijata i „njihov“ držimo za taguta. I svako pravno mišljenje kod grupacija i pojedinaca se može nazvati njihovim 'urfom, gdje dolazi do sastajanja šerijatske i običajne tradicije, a šerijatsko uvjerenje je jače nego 'urf. Pa se kaže 'urf šafija, hanefija, hanbelija ili malikija i slično. A naše mišljenje je haqq, a njihovo batil, jer se suprotstavlja šerijatu i jeziku. Jer potpis nema jezičko značenje koje se mora ostvariti u srcu prilikom njegovog izgovaranja poput punih rečenica, koje često mogu biti predmet specifiziranja, ograničavanja, izuzimanje i prethodno spomenutih vidova upotrebe pojmova, pa da svakom potpisniku nameću da je zadovoljan sa kufrom kao kada bi rekao: „Zadovoljan sam da naše sporove riješimo traženjem od taguta da u njima presudi hukmom iz njegovog laičkog zakona“. U stvari koje povećavaju višesmislenost potpisa spada i činjenica da potpis spada u „pisanje“ na ar. el-kitabeh. A pisanje je kod pravnika ispod stepena govora, i mnogo onih stvari koje su kod njih validne riječima nisu validne putem pisanja. Jer je pisanje dvosmisleno sa strane da je neko možda htio probati pero, ili vježbati rukopis ili njim želi bilo šta drugo i to je vidljivo u njihovim fetvama, a razliku između govora i pisanja u propisima i govoru pravnika ne poriče osim džahil magarac, a i to se već dogodilo. Ja sam na samom početku ove fitne probao nekim „ljudima“ skrenuti pažnju na ovu činjenicu i postepeno ih dovesti do toga da shvate ovaj aspekat višesmislenosti u potpisu, počevši od čovjeka koji bilo gdje na ugovornom listu kada se ne nalazi na medžlisul-'aqd243 niti postoji druga ugovorna strana, a prvi svojim potpisom želi vježbanje rukopisa i slično, te napiše svoj potpis bilo gdje na listu. Pa sam ih pitao o propisa toga i da li je takav kafir pa tada rekoše da nije. Zatim sam ih pitao je li kafir ako na tom listu „negdje piše“ da je pisanje potpisa bilo gdje prihvatanje ugovora pa rekoše da i to ne igra nikakvu ulogu, pa sam ih nakon toga doveo do toga da priznaju da nije kafir ako to čak bude uradio na mjestu koje je određeno za potpis, iznad kojeg piše da se potpisnik obavezuje na ugovor i njegove uvjete. Tada su govorili da nije kafir, a danas saznajem od neke braće da neki među njima govore da je kafir i kada

243 Sijelu sklapanja ugovora

58

bilo gdje stavi potpis na ugovnornom listu u bilo kojem stanju. Da Allah sačuva od gubitka vjere i pameti! A od znakova kratkoće pameti kod onih koji su priznali da nije kafir kada to radi u slučaju odsutnosti druge ugovorne strane i konteksta sklapanja ugovora, jeste što nisu bili u stanju ili nisu htjeli primjetiti mogućnost postojanja ovog značenja i kada dođe do stanja sklapanja ugovora. Međutim napominjem da je jedna ogromna šubha kod njih to što te ko biva tamo neko smatra saglasnim sa ugovorom i njegovim uvjetima, pa makar ti bilo šta napisao jer to ti ne pomaže. A pametan zna šta iz ovoga proizilazi. Od primjera koje sam nekim navodio, ne mogu se sjetiti kome244, jeste primjer čovjeka koji ima namjeru da napiše svoje ime i u nastavku da napiše „Taj i taj – se odriče od tog i tog uvjeta u ugovoru“, pa mu nakon što je napisao ime nestane mastila ili mu se pokvari pero ili se pojavi bilo koji drugi razlog pa ostavi nastavak, a ostane samo ime. Je li kafir takav ili ne? I ako me sjećanje ne vara, a lažov nisam koliko god me ljigali i optuživali, on tada reče da je i takav kafir, ne priznavajući s time ono što je očito i minimalno inteligentnom čovjeku. Ali hvala Allahu pa ono što sam im rekao potvrđuju riječi učenjaka, koje ćemo mi sada navesti inša'Allah. Kaže Ibn Qudameh, rahimehullah, u „Al-Mugni“ 7/159-160: „A talaq se ne ostvaruje nečim mimo (izgovaranja) riječi talaq osim u dva slučaja: Jedan od njih je u slučaju onoga koji nije u stanju da govori poput nijemoga, kada da talaq išaretom žena će mu biti razvedena time. I ovo je rekao Malik, Šafija i Ashabur-re'j, a od drugih ne znamo da im se suprotstavljaju... Drugi slučaj je kada napiše talaq, pa ako ga je nanijjetio žena će mu biti razvedena i ovo je mišljenje Eš-Š'abija, En-Nekha'ija Ez-Zuhrija, El-Hakema, Ebu Hanife i Malika i to je mensus245 od Šafije. A neki njegovi prijatelji su spomenuli da on ima još jedno246 mišljenje prema kojem se talaq ovim ne ostvaruje iako ga je nanijjetio jer je to djelo od strane onoga koji je u stanju da izgovori tatliiq247, te se njime ne ostvaruje talaq poput išareta. A naše mišljenje je da se pisanje sastoji od slova iz kojih se razumije talaq, pa ako je njime sročio talaq i on se iz njih razumije, a nanijjetio ga je on će se dogoditi kao kada bi bio izgovoren riječima. Te zbog toga što pisanje248 zamjenjuje riječi pisca, a dokaz tome je da je Vjerovjesniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, bilo naređeno da dostavi svoju poslanicu, što se u pogledu nekih dogodilo putem riječi, a u pogledu drugih putem pisanja kraljevima okolnih zemalja, te zbog toga što pismo kadije zamjenjuje njegove riječi u pitanju utvrđivanja dugova i prava.

244 Mislim da je bio jedan od velikih „šejhova“. 245 Tekstualno preneseno 246 Tj. drugo 247 Riječi razvoda žene 248 El-kitabeh

59

A ako to napiše bez nijjeta, Ebul-Khattab je rekao: „El-Qadi Eš-Šerif je to u „El-Iršad“ protumačio249 u skladu sa dva rivajeta. Jedan od njih je da će se ostvariti i to je mišljenje Eš-Ša'bija, En-Nekha'ija, Ez-Zuhrija i El-Hakema zbog onog što smo spomenuli. Drugi je da se neće dogoditi osim sa nijjetom i to je mišljenje Ebu Hanife, Malika i mensus Šafije, zbog toga što je pisanje muhtemil250. Jer sa njim se može željeti testiranje pera i vježbanje rukopisa ili da isekira ženu te se zbog toga neće ostvariti osim uz nijjet poput kinajeta talaqa. Pa ako je time želio vježbanje rukopisa ili testiranje pera on se neće dogoditi jer kada bi on sa riječju nanijjetio nešto drugo mimo el-iiqa'a251 on se ne bi dogodio, a to je u pogledu pisanja preče. Pa ako bude to tvrdio snosiće suštinsku odgovornost za to između njega i Uzvišenog Allaha252, a prema ispravnijoj opciji to će mu biti prihvaćeno takođe u hukmu253, jer se to u jednoj od dvije opcije prihvata od njega u sarih izreci, a ovdje je to obzirom da se ne radi o riječi još preče. A ako kaže nanijjetio sam bio da isekiram ženu on je u rivajetu Ebu Taliba o onome koji napiše razvod braka ženi i nanijjeti razvod rekao da se on ostvaruje, a ako je htio da isekira ženu nosiće konsekvence toga254 zbog riječi Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Allah je oprostio mom ummetu ono što im padne na um sve dok time ne progovore ili ga urade.“ Vanjština ovoga je da je spustio talaq jer se sekiranje žene događa kroz talaq pa će se sastaviti sekiracija žene i ostvariti se njegov talaq. Kao kada bi rekao: „Ti si taaliq“ želeći da je isekira. A moguće je da se neće ostvariti, jer je htio da isekira ženu sugerirajući joj talaq mimo njegove suštine, pa da nema namjeru talaqa. A predaja ukazuje na to da će nositi konsekvence za ono što nanijjeti kada ga uradi ili ga kaže, a ovaj nije nanijetio talaq pa ne mora nositi odgovornost za njega. Odjeljak: a ako ga napiše sa nečim što nije jasno kao kada bi ga napisao svojim prstom na jastuku ili u vazduhu, zahir govora Ahmeda je da se ne ostvaruje, a Ebu Hafs El-'Abkeri je rekao da se ostvaruje, i to prenosi El-Ethrem od Eš-Ša'bija, jer je napisao slova talaqa što sliči njegovom pisanju nečim jasnim. A prvo je preče jer je nejasno pisanje poput šaptanja ustima na nejasan način u kojem se ne ostvaruje pa je ovdje još preče. Odjeljak: ako napiše svojoj ženi: „Ti si taaliq“ a zatim zatraži mastila pa napiše: „Kada ti dođe ovo moje pismo“ ili ga veže za uvjet ili nešto izuzme, a za vrijeme njegovog pisanja talaqa je želio uvjet njegov talaq se neće odmah dogoditi jer on nije nijjetio razvod na licu mjesta, već ga je nanijetio za drugo vrijeme. A ako je naumio talaq na licu mjesta nevezan za uvjet bit će razvedena na licu mjesta, a ako ništa nije nanijetio a kažemo da se time ostvaruje talaq pogledaćamo; pa ako se radi o traženju mastila zbog potrebe ili 'adeta talaq se neće dogoditi prije ostvarenja uvjeta, jer kada bi on rekao: „Ti si taaliq“ a zatim se zagrcnuo ili se dogodilo bilo šta što ga ućutkava pa

249 Izveo od riječi kharredže 250 Višesmisleno 251 Na ar. ا.-)+ع, s njime se misli začinjanje stanja razvoda braka. Bukvalan prijevod ove riječi je izricanje. 252 Riječ dujjine mi je bilo teško prevesti na naš jezik. Ali njome učenjaci misle prepuštanje suštinskog propisa između njega i Allaha. Pa mu nešto može biti halal u tome smislu ali ne u pravnom tj. u hukmu. I za onaj prvi često kažu batinen, ili dijaneten i slično, a za drugi kažu hukmen, ili zahiren ili qada'an i slično. 253 Tj. vanjskom sudu. 254 Tj. ostvariće se talaq.

60

ućuti zbog toga, a zatim spomene uvjet talaq će se vezati za njega, a u pisanju je to još preče. A ako je tražio mastila bez potrebe i ne iz običaja talaq će se ostvariti kao kada bi ućutio nakon svojih riječi: „Ti si taaliq“ bez potrebe, a zatim spomenuo uvjet. A ako bi rekao: „Ja sam to napisao želeći uvjet“ kijas mišljenja naših prijatelja je da neće biti razvedena prije uvjeta osim što će on suštinski nositi posljedice255, a da li će to biti prihvaćeno u hukmu? Dvije opcije koje se grade na njihovo mišljenje o onome koji kaže: „Ti si taaliq“ a zatim kaže: „Htio sam da ga vežem za uvjet“...“ I tako dalje... U govoru Ibn Qudameh, rahimehullah, vidimo očit dokaz za to da je pisanje na nižem stepenu od govora, jer jedan dio učenjaka ne prihvata napisani talaq nikako, a drugi dio uslovljava namjeru tj. nijjet za njegovo ostvarenje kao što je slučaj sa kinajetima, a to ne rade kada je u pitanju izgovaranje rečenice: „Ti si taaliq“. Kao što Ibn Qudameh jasno spominje da u tome prema pisanju postupaju kao prema kinajetima talaqa. A višesmislenost potpisa leži u činjenici koju je takođe spomenuo, a to je da je moguće da se s njime žele druge stvari mimo začinjanja stanja razvoda braka ili njegovog izricanja, tj. el-inša' i el-iiqa'a, na ar. poput vježbanja , ا.�u+ء و ا.-)+عrukopisa, ili testiranja pera, ili sugeriranja nekom nečega ne bi li ga isekirao i tako dalje. Pa neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova, jer nas je nadahnuo mnogim stvarima i razmišljanjima prije nego smo ih našli u govoru učenjaka. Zato početnici i džahili trebaju uvijek imati na umu da se ne zalijeću glavom pred rudu i da se kod onih koji traže znanje i bave se s njime tokom godina izgradi osjećaj za shvatanje pitanja obzirom na temelje koje su naučili, kojeg nemaju neznalice i početnici. Zato kada bi neko samo potpisao ugovor bez ispoljavanja odricanja, a time nije želio tradicionalno značenje, već bilo koje drugo, on u suštini ne bi bio kafir. A što se tiče njegovog tekfira u vanjštini to je druga mes'ela na koju ćemo se kasnije ukratko osvrnuti, jer brat Ebu Usame, da ga Allah sačuva i podrži u vjeri, detaljnije radi na tome, i to ćemo prepustiti njemu. Obzirom na ovo ako bi neko potpisao i rekao drugoj strani da on potpisom ne želi začeće ugovora i tradicionalno značenje potpisa u ovom kontekstu, već samo da proba hemijsku ili da vježba potpis, ili da mu sugeriše da on hoće ugovor, a ovaj u suštini neće, njegov slučaj bi bio sarih u ukazivanju na to da on ne želi ugovor. A potpis, obzirom da nema značenje u jeziku - osim da dođe u kontekstu odgovora na pitanje - već samo u tradiciji, je puno dalje od sarih izreka koje imaju jezičko značenje, i koje prihvataju specificiranje njihove obuhvatnosti, ograničenje njihove neograničenosti, i izuzimanje određenih stvari iz njih, koje učenjaci prihvataju u vanjštini, a razilaze se u pogledu vanjštinskog suda ako to neko uradi srcem, s time što se slažu da se suštinski sud veže za ono što je zaista htio svojim srcem, a ne za vanjštinu pojma za kojeg su vezali pravno-sudsku presudu. I kod takvih sarih izreka koje mogu biti predmet spomenutih stvari se kod njih, što si u ovoj studiji imao priliku pročitati, tretira pitanje da li mora srcem specificirati, ograničiti ili izuzeti za vrijeme riječi, ili može i prije ili poslije.

255 Tj. judejjen.

61

Rekoh, a kod potpisa to ne mora učiniti jer potpis u jeziku nema nikakvo značenje, već je samo bitno da prilikom potpisa ne želi saglasnost sa nevjerstvom. A ako je jedina opcija koju pred sobom ima kufr i nema drugih mogućnosti i dozvoljenih uvjeta onda neka s njime želi bilo koje prihvatljivo značenje. Pa neka je Allah na pomoći! A zatim pitamo te „ljude“ da li oni zaista misle da se osoba koja potpiše i kaže da ne želi da začne ugovor već vježba rukopis i slično i izigrava se i na sve načine im pokaže da on zaista ne želi ugovor kod sljedbenika opšteg 'urfa ili u opštem 'urfu biva tretirana onom koja začinje ugovor? Ja kažem ne, i da bi osobu koju tako uradi istjerali iz svoje radnje, osim u slučaju da žele da mu tagutski-pravno naškode bivši uvjereni da ova osoba nije željela začinjanje ugovora. A u slučaju da taj slučaj dođe na tagutski sud ne vjerujem da bi tagut ikad, ako bi poznavao pravo činjenično stanje, presudio da se potpisnik obaveže na ugovor. Kaže Es-Sujuti, rahimehullah, govoreći o mes'eli razvoda braka putem pisanja: „A ako nanijeti ima više mišljenja, od kojih je najjače da će biti razvedena. Drugo je da neće, a treće da će biti razvedena ako je odsutna sa medžlisa256, a ako nije neće. Rekao je u aslu Er-Revdeh: „I ovo razilaženje važi u ostalim postupcima257 koji nisu potrebni prihvatanja258, poput oslobađanja robova, oslobađanja od duga, odustajanja od odmazde i drugih.“259 Ovdje imamo jednu vrlo važnu mes'elu kojom se lomi vrat šubhe kojom je šejtan prevario ove „ljude“ ili „reformatore brđanskog kodeksa ponašanja“, kako im dolikuje da budu nazvani, a to je da među ugovorima ili preciznije rečeno pravnim postupcima ili aktivnostima mukellefa imamo vrste čija validnost ne ovisi od prihvatanja tj. qabula druge stranke, poput razvoda braka, oslobađanja robova i slično od stvari koje je spomenuo Es-Sujuti. U tom pogledu je tekfir istog karaktera jer se u njemu samo gleda u riječi ili djela mukellefa, tj. u ono što on kaže ili uradi neovisno od neke tamo druge ili treće strane ponude ili prihvatanja. A često smo mogli čuti od ovih „ljudi“ izreke iz kojih se razumije da je razlog tekfira potpisivača uvjerenost druge stranke da je prva saglasna sa uvjetima bez obzira šta prva rekla ili kazala. Dok se u pitanju tekfira, a to učimo i podučavamo ljude godinama, samo gleda u riječi i djela mukellefa, a ne drugih osoba, a u slučaju da su njegove riječi ili djela višesmislene tj. muhtemil onda jedan dio učenjaka kod tekfira određenih osoba uslovljava spoznaju njihove namjere (tj. qasd) poput Imama Šafije, ili uzima u obzir indicije (qara'in) i delil-hal (dokaz stanja, mn. delalatul-ahval) poput jednog djela učenjaka. A to se razlikuje od osobe do osobe. I kao što rekoh, brat Ebu Usame radi na tome pa ćemo to njemu prepustiti, inša'Allah. Otuda ko pusti svoju ženu ona je razvedena pa makar to i ne prihvatala, i onaj koji kaže ili uradi jasan kufr je kafir, makar ga druga strana smatrala muslimanom, a onaj koji ne pusti svoju ženu ona nije razvedena makar se takvom smatrala, i onaj koji ne

256 Tj. mjesta na kojem to piše. 257 Et-tesarrufat, ili pravne aktivnosti. 258 El-Qabul 259„El-Ešbah ven-neza'ir“ str. 308.

62

upadne u jasan kufr riječima ili djelima nije kafir makar ga sav svijet smatrao kafirom. I ovo je jasno. A primjer ugovora u kojima se nudi saglasnost i prihvatanje nevjerničkih uvjeta je sličan ajetima koje je Allah spomenuo:

o��- �VT�N �� *�O �� !*�O� �B��cT�0�� X�N �B��L�4�J � �=�x��O �Q�; �,+ � G��@�C �VT�N �q�V6 ��

Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: "Zanevjeruj!" - pa kad on zanevjeruje, on onda rekne: "Ti se mene više ne tičeš, ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!" (Sura Hašr, 16 ajet) I strana ponude u ugovorima nudi drugoj da zanevjeruje, pa ako ova kaže ili uradi nešto što na sarih način ukazuje na kufr, onda ih obuhvata ovaj ajet, a ako kaže, uradi ili napiše nešto dvosmisleno ne može se na osnovu toga tekfiriti, jer se nije ostvario uvjet kategoričnosti ukazivanja uzroka tekfira, od riječi i djela, na kufr, tj. nastala je prepreka dvosmislenosti riječi i djela u ukazivanju na kufr. A neki učenjaci, kao što rekoh, tekfire sa muhtemilatima ili kada saznanju namjeru, u čemu nema razilaženja ili na osnovu dokaza stanja i indicija, što je mezheb nekih od njih, a što će se razlikovati od osobe do osobe. Ali iz činjenice da su nekog protekfirili u vanjštini ne znači da ta osoba mora biti kafir u suštini ako nije nijetila značenje kufr višesmislenim riječima i djelima. Dakle, njihov tekfir se tiče vanjštine. Poput osobe koja opsuje nekog Muhammeda i ne zna se na kojeg je Muhammeda mislila, a zatim ga neki kadija zbog toga protekfiri, i njegovu psovku protumači kao psovanje Poslanika, 'alejhisselam, jer se taj druži sa fasicima i sa ljudima koji ne pridaju vjeri veliku pažnju i kod kojih su učestali prestupi i lahkomislenost i slično. Ili riječi Uzvišenog iz sure Ibrahim:

�� !B��L�4�J � �� k!� ��6�¢� +B�N �, � �7!O�1�2�� 1�2�� g� �Vs �7!�91�2�� 7!��*��@�A� ��6�� B��O �� 7!��4��2 dV6 iB��L�H +��N B�C �7!�9�"�2�: �7��F�{��H�� ¤� ��T"6"!�9 ��"6"! �� 7!��c!*T�C ��6 ��T�C

�7!��@��- ��6�� 7�T�C ��@��- �VT�N Z��*�O p��- �B"��O��D�C �6d !=�F�� +B�N �� +e � �78� EQ��?�2 E74� �C

I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: "Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim." Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja. (Sura Ibrahim, 22 ajet)

63

Tako strana ponude u ugovoru poziva u kufr poput šejtana, i ko im se odazove putem sarih riječi ili djela kufra odazvao im se u kufr i odazvao se šejtanu, a ko ne upadne u vanjski opis, kojeg je Allah učinio kufrom, taj im se nije odazvao, makar ga sav dunjaluk takvim smatrao. A pitanje tekfira je objašnjeno kod prethodnog ajeta. I ove stvari su se trebale naučiti prije nekoliko godina, i kada sam nekim od „ljudi“ rekao da oni imaju kod sebe dovoljno znanja260 da shvate ovo pitanje oni me nisu uzeli za ozbiljno već ih je šejtan prevario pa se dogodilo ono što se dogodilo, od štete koja je pogodila njih, a prije njih ovu da'vu na jedan ili drugi način. Čak i naši neprijatelji od neznalica i različitih zavidnika, oni koji se nisu odrekli od širka, mušrika i taguta, i koji se ljubakaju sa njima, su se obradovali ovoj fitni pa se moglo čuti tu i tamo kako nas ili tekfire ili govore, radujući se, kako je Ebu Muhammed dozvolio kufr. Da Allah sačuva! A nijedan od njih nema kod sebe ni znanja ni petlje da napravi jedno javno predavanje ili da nešto napiše na bilo koju temu, u čemu bi nas ispravio ako smo pogriješili, naravno otkrivajući svoj identitet. Jer Allahov haqq je da se ispravi svaka greška koju napravimo u vjeri i zabranjeno je ćutati. Već su se zadovoljili da se lažu i lažu, i šire fitne, i da se zluraduju i kriju po podrumima, bljujući u nas i našu čast otrov iz njihovih srca i jezika. A ja iskreno rečeno ih smatram tolikim džahilima i nesposobnjakovićima da ne smatram više ni šerijatski dozvoljenim da im pružim priliku da sa mnom vode dijalog na teme u pogledu kojih nam se suprotstavljaju, na nivou suparnika, jer su prave magarčine, koje ne znaju osnove pravila argumentiranja, a broj onih među njima koji na arapskom ne znaju sročiti dvije ispravne rečenice je neizbrojiv, a o kompleksašima i željnjim za vlašću da ne govorim. Ovo ne kažem iz oholosti već zato što je istina i Allahu se utičem od svega što Ga srdi. Zato sam i sveo stvar na mes'ele u kojima nam se suprotstavljaju i nisam tvrdio da je takav slučaj sa svim mes'elama vjere. Ali jednostavno kod njih se vidi da su džahili. Pa ako je to slučaj sa njihovim učenim još je manje logično da se neko treba spustiti na stepen početnika i neznalica i slično i gubiti vrijeme na njima i njima pridavati pažnju, bilo da se radi o kafirima, ili neznalicama i početnicima muslimana, poput ovih „ljudi“ koji jašu tsunami ludila i voze ogromnom brzinom u bezobrazluku da ih nije dozvoljeno ni oponašati ni pratiti. I upravo zbog sličnosti između pitanja razvoda braka i tekfira se između njih dvoje ne smije praviti razlika osim u njihovom značenju. Otuda ćemo naći učenjake da u poglavlju o razvodu braka spominju mes'ele tekfira, a u poglaljvu o otpadništvu spominju neke mes'ele iz poglavlja u razvodu braka. Može se takođe reći da je jedna od razlika između razvoda braka i tekfira u tome što jedan dio učenjaka ne vjeruje da se razvod braka ostvaruje putem djela, iako je istina da se razvod braka ostvaruje putem djela kao što to kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje prenoseći od učenjaka mezheba. Pa obzirom na razliku u njihovom značenju se samo gleda da li riječi i djela mukellefa kategorički ukazuju na začinjanje razvoda braka koji u šerijatu znači razriješavanje

260 Po pitanju tekfira.

64

bračne spone ili zadovoljstvo s time, tj. da li kategorički ukazuju na jednu od vrsta kufra, ili zadovoljstvo sa njom ili prihvatanje nje i slično. Pa ako ukazuju na njihovo značenje na kategorički način, tj. na sarih način onda se na njih nadovezuju propisi koje je Allah vezao za njih, a ako su dvosmislene onda jedan dio učenjaka samo prihvata namjeru tj. qasd, a drugi ide malo dalje pa uzima u obzir dokaz stanja i indicije, što se razlikuje od osobe do osobe, uz vjerovanje da njihova vanjska presuda ne mora obuhvatiti srce. A šerijat nikad neće napraviti razliku između stvari poput ove dvije kategorije, u smislu kojeg smo spomenuli. Jer svako značenje ima svoje uzroke i propise koji se na njih nadovezuju, a što ne ovisi od neke druge strane već samo od kakvoće riječi ili djela mukellefa. Da ti sve postane još jasnije zamisli da neko kupuje auto i u ugovoru među ostalim uvjetima stoji: „Kupac se obavezuje da mu je žena pisanjem potpisa taaliq“ i on se potpiše. Šta zaključuješ iz svega što je prethodilo? Da li mu žena ovim biva razvedena ili ne? Je li njegov potpis na sarih način ukazuje na talaaq? Kakvi su temelji učenjaka u vezi ovoga? Na sve ovo, ako si stvari dobro shvatio, možeš sa lahkoćom odgovoriti i u detalje shvatiti mezhebe učenjaka u ovom pitanju. Allahulmuste'an. Pa ćeš reći da jedan dio učenjaka uslovljava određene riječi za talaq, koje su spomenute u šerijatu, pa se čak i pogledu njih razilaze. Jedan dio učenjaka ne prihvata razvod braka putem djela, a drugi prihvataju, što je istina. Međutim i ti što prihvataju će se međusobno razići kada im kaže ovaj potpisnik da nije htio razvod braka. Da li će se to od njega prihvatiti u vanjštini ili neće, uz saglasnost da je moguće da nije htio i da ona u suštini nije puštena, pogotovo zbog toga što je pred njim ugovor sa puno uvjeta kada je veća mogućnost da nije zadovoljan sa jednim od njih, nego da je pred njim samo opcija razvoda braka. A istina je kao što kaže Ibnul-Qajjim da se u tom svemu vraća nijjetu i da se to prihvata takođe u hukmu, tj. vanjskom sudu. Takođe ne smijemo zaboraviti dimenziju koja se tiče činjenice da je pisanje u kategoriji kinajeta u pravnom smislu. A ako bi potpisnik rekao da se ne slaže s tim da razvede ženu, a slaže se sa predmetom ugovora i ostalim uvjetima, ne vidim da iz temelja bilo kojeg od učenjaka proizilazi da se presudi da je razvedena. Osim da pri potpisniku prilikom izgovoranja tih riječi budu prisutne indicije u govoru i stanju koje ukazuje da nije ozbiljan u tome i slično, što bi riječima uzelo njihovo značenje. A ako bi mu neko samo ponudio list sa rečenicom: „Ja, taj i taj, kažem da mi je žena taaliq“ na kojem on treba da se potpiše imali bi isti razlaz, s time što bi mogućnost željenja razvoda braka bila veća nego u prethodnom slučaju kada je to jedan od mnogobrojnih uvjeta. Ali još uvijek stvar ne bi dostigla stepen kategoričnosti. Međutim ako bi rekao neću da je pustim, a u 'urfu tog naroda potpis znači u tom kontekstu da je pušta i on kaže da svojim potpisom ne želi da je pusti već bezveze potpisuje, vježba rukopis, testira pero i slično, vidim da niko ne bi presudio da je razvedena, osim da vanjske indicije ukazuje da ne misli riječima ono što kaže, pa da

65

vrati stvar na potpis koji u njihovom 'urfu ima značenje zadovoljstva. Takođe ne smijemo zaboraviti dimenziju koja se tiče činjenice da je pisanje u kategoriji kinajeta u pravnom smislu. Isti slučaj vam je draga braćo i poštavane sestre i objektivni čitaoče sa pitanjem tekfira. Da li potpis ukazuje na jednu od vrsta nevjerstva, koja je šerijatski propis, ili zadovoljstvo s njim? Pa neka je Allah na pomoći! I nema sumnje da bi mogućnost da neko želi kufr bila veća kada bi jedina opcija na papiru bila nevjerstvo. Baš kao što sam rekao kod razvoda braka. Ali sve to ne čini potpis uzrokom koji na sarih način ukazuje na kufr. Dalje kaže Es-Sujuti: „A što se tiče onoga što je potrebno prihvatanja u mes'elama mimo braka261, poput kupoprodaje, poklanjanja i unajmljivanja262, u pogledu njihovog ostvarivanja putem pisanja postoji razilaženje, koje se nadovezuje na razilaženje u talaqu i u onom što je u njegovom značenju. Pa ako (razvod) nije ispravan putem njega ovdje je još preče, a u protivnom imamo dvije opcije. A ispravnije je da se ostvaruje. A što se tiče braka (nikaha) i u njemu ima razilaženje koje se nadovezuje, a mezheb je zabrana toga zbog svjedočenja, jer svjedoci nemaju uvid u nijjet.“ Dalje kaže: „I gdje god dozvolimo ostvarenje kupoprodaje i slično putem pisanja to je u stanju odsutnosti, a što se tiče stanja prisutnosti, u tome imamo razilaženje koje se nadovezuje, a ispravnije je da se ostvaruje.“ Ovo je govor Es-Sujutija. I da ne govorimo o svim ovim vidovima višesmislenosti u značenju potpisa dovoljno je pametnom bilo kada je vidio da sarih može postati kinajeh, i obratno, ili dobiti skroz suprotno značenje ili ga izgubiti skroz. I u svakoj stvari ovakve prirode je bezobrazno i daleko od znanja, pameti i obraza tjerati čovjeka, obzirom na višesmislenost ovakvih postupaka, da želi tradicionalno značenje, pogotovu u slučaju kada on jasno iskaže svoje odbijanje toga i toga. A od uvjeta za uzimanja 'urfa u obzir u propisima jeste da mu ne oponira jasno iskazivanje i u tom pogledu postoji kao što smo vidjeli potvrđeno fikhsko pravilo:

"�� U�#6 � � �1 I�2 �"

„Delaleh se ne uzima u obzir pored jasnog iskazivanja“263 I ovaj uvjet je osnovni dodatak u pravilu:

"�/�D ��J��O � �2 G��" „Poznato 'urfom je kao uvjetovano šartom“

261 I brak je potreban prihvatanja. 262 El-Idžareh. 263 Tj. ukazivanje od ovoga dolazi delil-hal s čime se može misliti i na 'urf, bio opšti ili poseban.

66

Tj. onda kada neka od začetnika nekog odnosa ne iskaže svoje htijenje o nečemu ili neki svoj uvjet se u slučaju spora i potrebe uzima u obzir 'urf koji dolazi na stepen uvjetovanog. Ali ako izrazi svoj uvjet onda znamo da nije htio značenje 'urfa, a ako druga strana pristane ne to, elhamdulillah. Prema ovome će posuđivanje u pogledu vremenske dužine, mjesta i količine, biti ograničeno onim što uvjetuje onaj koji posuđuje, čak i da njegov uvjet dođe suprotan uobičajenom. A ako posuđivanje ne bude ograničeno tj. iskazivanjem uvjeta, već dođe neograničeno, onaj koji je posudio će se držati uobičajenih ograničenja u

„upotrebi“.

I ako se dvije ugovorne strane u bračnom ugovoru dogovore da se sav mehr odmah isplati, neće se raditi po proširenom 'urfu, u pogledu okašnjivanje davanja ostatka mehra, a ako se ne dogovore o njegovom kompletnom davanju na početku, postupiće se prema 'urfu. Ovo su neki primjeri za spomenuto pravilo iz govora pravnika. Dakle, onaj koji potpiše ugovor u kojima ima nevjerničkih uvjeta, i nije želio zadovoljstvo sa njima srcem i slično, a iskazao je svoje odbijanje nevjerničkih uvjeta, bilo prije ili za vrijeme potpisa ili nakon potpisa, ali na medžlisu 'aqda, njegovo je stanje sarih u ukazivanju na to da je on kafir u nevjerničke uvjete, i vidim da iz temelja učenjaka proizilazi da nikom neće pasti na pamet da ga tekfiri. A ako potpiše ćuteći, ne upadajući u srčani kufr, a potpis nije sarih uzrok tekfira, onda se može koristiti princip tekfira pojedinca oslanjanjem na spoznaju namjere tj. qasda, što je predmet idžma'a ili na indicije i dokaz stanja, što je pravac nekih, i to će se razlikovati od osobe do osobe. Što znači da ovo nije stalno pravilo na osnovu kojeg se može tekfirit svako ko potpiše ćuteći, i to je stvar koju mnogi među nama ranije nisu dokučili. Iako sam se ja ustegnuo od tekfira onoga koji potpiše iskazujući odbijanje nevjerničkih uvjeta čim su mi braća iz Sarajeva predočili pitanje, što ukazuje na suštinu moga uvjerenje o potpisu, jer da sam vjerovao u srcu da je poput sarih nikad se ne bih ustegnuo. Ali jednu stvar nisam dokučio zbog jednog ili drugog razloga, a ima ih puno, a to je da se ne tekfiri svaki pojedinac koji potpiše i zbog čega. Jednostavno nisam puno razmišljao o tome. Niti sam sebi puno razbijao glavu o toj mes'eli jer sam znao da mnogi uvjeti dolaze u kontekstu obavijesti, a ne uvjetovanja, i da oni koji su došli u kontekstu uvjetovanja često mogu biti predmet me'arid kada jedna stranka misli jedno, a ti drugo. Ali ih nisam nikad potpisao niti planiram, čak mi se gadi i teško mi je da stisnem tastu prihvatanja na software programima. A to da je tekfir onoga koji je potpisao ćuteći predmet razilaženja ne treba biti nejasna i diskutabilna stvar nakon svega što smo pojasnili, jer si vidio da se ulema razilazi po pitanju sariha riječi i djela u ugovorima, i isto će važiti još preče za pitanje tekfira, ali u pogledu tekfira muhtemilatima se mezhebi učenjaka razilaze. A ako me upitaš ko je najpreči da se protekfiri kada potpiše ćuteći? Kažem najpreče je da se protekfiri ova grupa „ljudi“ koji su nas protekfirili i one koji nas ne tekfire, jer

67

je u njihovom 'urfu, iako nije ispravan, potpis na stepenu sarih uzroka kufra, i ne znači osim saglasnost. Što ne znači da tvrdimo da je takav kafir u suštini. Ali ako bi potpisao, a iskazao odbijanje uvjeta takvog ne bismo tekfirili jer to je haqq. A Allah najbolje zna. I oni isto, ako žele da tekfire, neka se tekfire međusobno u slučaju potpisa jer imaju batil 'urf o shvatanju pitanja potpisa. A ono što je neispravno u 'urfu tj. mišljenju ovih ljudi jeste to što smatraju potpis sarih kufrom na nivou jasnog psovanja Allaha, iako potpis nema nikakvo značenje u jeziku, već u 'urfu, i to im je obaveza promjeniti. Zadnji vid višesmislenosti kod potpisa kojeg ću navesti jeste da čovjek potpiše ne želeći el-inša', tj. začinjanje ugovora, već puku obavijest, jer izrekama ugovora kao što se može željeti začinjanje može se željeti samo i obavijest, koja je u slučaju da ne želi el-inša' lažna. Pa ako nas pitaju kakvu je obavijest želio sa potpisom, pitamo ih šta potpis znači u jeziku, pa ako kažu da ne znači ništa, mi kažemo da se zahvaljujemo Allahu što nije morao da slaže direktno jer potpis u sebi ne sadrži značenje tj. nema u sebi el-hukm el-khaberij, a oni iz Ulcinja znaju šta je el-hukm el-khaberij, i što mi shvatamo da se ne može tekfiriti zbog onoga što u jeziku ništa ne znači, a vi to nažalost još niste shvatili.

68

I na kraju da zapečatim sa miskom pa kažem čak i da kaže ili napiše sljedeću rečenicu:

„Slažem se da u slučaju spora uradimo tehakum tagutu“ A zatim ispolji da sa tehakumom, koji je ovdje neograničen264, iako dodatkom „tagutu“ može postati zahir u nevjerničkom značenju, misli na traženje presude kod taguta u slučaju spora u matematičkim pitanjima, ili pitanjima jezika, fizike i slično, ili bilo koje značenje mimo suštine hukma makar bilo i zabranjeno, a dozvoljeno u daruri (nuždi) poput traženje tahqiqul-menata tj. samo uspostavljanja činjeničnog stanja ili traženje izvršenja (na ar. tenfiiz), ili traženja rješenja spora putem sporazuma (sulha)265, a što sve u jeziku ili tradiciji ljudi može biti nazvano „traženjem presude kod taguta“, takav se ne tekfiri u vanjštini kada indicije ukazuje na to da je iskren. A ako to ne ispolji, a bude tvrdio da je to htio srcem onda se tekfir njega u vanjštini gradi na prethodnim temeljima, ali sam uzrok nije sarih, iako mu stanje može biti zahir u značenju kufra. I onda nam ostaje samo konstatacija mes'ele da mu je obaveza kada izgovori riječ „tehakum“ koja je mutlaq tj. neograničena, iako je kroz dodatak „pred tagutom“ postala zahir u nevjerničkom značenju, tokom njenog izgovaranja značenje iste ograniči srcem u značenjima koje je iznio. A korištenje mutlaqa u značenju muqajjeda je od vidova me'arid a isto tako obuhvatnog u značenju posebnog i tako dalje, i to je prihvatljivo u jeziku.

264 Tj. mutlaq 265 Traženje tahqiqul-menat ili uspostave činjeničnog stanja, naredbe izvršnim organima ili jednom od parničara da sprovedu nešto (tenfiz) što obuhvata odagnavanje štete ili postizanje koristi, ili traženje rješenja spora putem sulha tj. sporazuma nije tehakum tagutu u suštinskom smislu u šerijatu. Iako se svako ovo djelo može nazvati tehakumom ili jezički ili u tradicionalnom smislu. S time što se šerijatski pojam tehakum pred tagutem ili tagutu ne smije koristiti za ta značenja, što rade neki džahili, koji ne žele suštinu šerijatskog značenja već ono što oni shvataju o tom značenju. I ko nešto od ovih opisa dozvoli u nuždi mimo prisile nije dozvolio kufr mimo prisile već je rekao istinu. A tehakum je traženje od taguta da riješi spor propisom iz njegovog zakona, ili traženje propisa od taguta da bi ga se pridržavao iako ga mrzi i to smatra zabranjenim, kao što ljudi djelom traže od svojih hodža i imama da njihove sporove riješe propisima iz Kur'ana i Sunneta ili traže propis iz Kur'an i Sunneta da bi ga sa pridržavali. I ovo je izjednačavanje stvorenja sa Allahom kroz djelo u pitanju hukma. I ko ovu suštinu dozvoli ili je uradi je mušrik i svako onaj koji mu ne negira islam nije musliman. Zato ja nisam tekfirio Hisena

Ademija kada je rekao da je Poslanik, 'alejhiselam, radio tehakum pred tagutem, jer sam vidio da s tim ne misli na suštinu tehakuma i to sam spomenuo u predavanjima o tehakumu. Ali ih tekfirim zbog drugih stvari, čija je suština u stvari ne poznavanje značenja islama, jer vjeruju da se islam može ostvariti bez čistoće od širka, zbog čega nazivaju onoga koji iz neznanja obožava nekog drugog mimo Allaha kao što se obožava Allah, riječima ili djelima, a neki čak i srcem, muslimanom. A onaj koji kaže da je tehakum pred tagutem ili tagutu dozvoljen mimo prisile, a ima neko svoje shvatanje o ovom terminu i njime ne misli na nevjerničko značenje koje je u šerijatu poznato, a indicije ne ukazuju da on tim pojmom misli na nešto drugo, zahir njegovog stanja je kufr. A Allah najbolje zna šta mu je u srcu zaista i šta je time mislio. A ako nam postane jasno da neki pojedinac sa pojmom tehakum pred tagutem ili tagutu misli na nešto što nije tehakum pred tagutom u šerijatu, pa to dozvoli, nije nam ga dozvoljeno tekfiriti jer je u suštini želio istinu, a puno pogriješio u terminu kojeg je upotrijebio jer je takva izreka kufr. Primjer sličan ovome bi bilo da čovjek kaže: „Nije nevjernik onaj koji čini 'ibadet sedžde nekom drugom mimo Allaha“ ako je to uradio iz neznanja, pa nam postane jasno da on sedždu pozdrava naziva uvijek sedždom 'ibadeta (tj. to mu je 'urf, iako je problematičan), zato što je oblik sedžde kalup za 'ibadet. Što znači da ne govori o značenju usmjeravanja ibadeta nekom drugom mimo Allaha koje u suštini stoji nasuprot pojma tewhida. Pa neka je Allah na pomoći!

69

I tajna ovoga je ištirak pojma tehakum između jezičkog, šerijatskog i tradicionalnog značenja, i činjenica da je ovdje sam tehakum neograničen iako riječ tagut jača mišljenje nevjerničkog tehakuma, ali ga ne dovodi do stepena jeqina. Međutim kada kaže šta je s time mislio imamo jeqin, pod uslovom da indicije ukazuju na to da je iskren, a ne suprotno, a ako prećuti onda je stvar kao što sam objasnio. I ovo je objašnjene pitanja zbog kojeg su nas „ljudi“ protekfirili i onoga koji nas ne tekfiri ili ne tekfiri potpisivača koji ispolji odbijanje nevjerstva ili svakog potpisivača ćuteći. Čak i kada me jedan od „ljudi“ iz Tuzle pitao o ugovoru sa sličnim šartom, a radilo mu se oko struje, mnogo ovih stvari mi je prolazilo kroz glavu, i nisam imao u srcu uvjerenje da se čovjek ne može izvući iz nevjerstva, ali je falilo znanja i iskustva, i naravno kao rezultat toga smjelosti. Isto tako vidim da u ovoj mes'eli nema potrebe govoriti o uvjetima i ruknovima ugovora sa aspekta ispravnosti ugovora, iako se ranije dešavalo da se ovi „ljudi“ kada im bude dokazano da je neki ugovor neispravan zbog nepostojanja uvjeta ili rukna, iako postoji potpis, zbune i posumnjaju u ispravnost svog mišljenja. I to je od njihovog neznanja. Jer da je predmet ugovora zabranjen poput kupovine svinjskog mesa ili čak samo nevjerstva što čini ugovor neispravnim, a neko zatim izgovori ili napiše riječi koje jasno ukazuju na nevjerničko značenje on bi bio nevjernikom iako je ugovor neispravan, a u protivnom ne. Isto tako je da je ugovor u osnovi dozvoljen, a da u njemu postoji nevjernički šart. Dakle, ispravnost ili neispravnost ugovora ili uvjeta ne igra u našoj mes'eli nikakvu ulogu već samo suština onoga što mukellef kaže, uradi ili napiše, i ja sam se zbog toga samo na to i koncetrisao. Ali mnogi od njih i kada im je mogućnost izazivanja neispravnosti ugovora sa aspekta šerijata postala jasna su posegnuli za njihovim starim džokerom, a to je da te strana ponude smatra saglasnim i to je presudno u pitanju tekfira! Konačno želim čitaocu skrenuti pažnju da se učenjaci isto tako razilaze u pogledu mnogih riječi i djela da li one ukazuju na nevjerstvo na sarih način ili ne, i to je razlog zbog kojeg nalazimo mnoga razilaženje među njima u poglavlju o otpadništvu, i to zna svako ko ih je čitao po izvorima islamskog prava. Dakle, razilaze se u pitanju mnogih stvari da li su sarih ili ne, ili nekad neki tekfire na osnovu nevjerničkih obilježja u određenom kontekstu, a ne što vjeruju da im je djelo sarih kufr, pa kada nestane taj kontekst nestaje i tekfir. Otuda se, npr., od Ebu Hanife prenosi da je rekao: „Ako neki griješnik napoji svoje dijete vinom, a zatim porodica razaspe okolo dinare svi su nevjernici zbog toga“. I ovo mišljenje je bez sumnje neispravno, i da ga je danas rekao neko od nas ove svrake u ljudskom obliku bi nam oči ispile. Ali Ebu Hanife, rahimehullah, to djelo tumači kao ponošenje sa pijenjem vina i džahilijetom i onim što ukazuje da vjeruju da je to halal i da je šerijat neprihvatljiv i slično. Isto tako Ebu Hanifin učenik Muhammed ibnul-Hasan, neka je Allahova milost nad njima, tekfiri čovjeka koji, pod prisilom, izgovori ili uradi kufr u vanjštiti i u tome stoji

70

nasuprot mišljenja ostalih islamskih učenjaka, i niko nije rekao da je tekfirovac, haridžija ili novotar zbog svog mišljenja. A da je to rekao Ebu Muhammed ili Ebu Merjem dunjaluk se ne bi smirio. U poglavlju o otpadništvu ćeš naći jedno mišljenje u kojem se tekfiri čovjek ako ode u darul-kufr bez razloga, a ne tekfiri se ako, npr., ode zbog trgovine, itd. I mnoga od ovih mišljenja su kao što sam rekao idžtihad učenjaka koji je bez sumnje greška, ali se niko nije zaletio da ih ocrni, kao što je to danas slučaj sa cmizdravcima i balavcima čija je osnova vjere da se bore protiv Ebu Muhammeda, i koji se međusobno bratime, a svi imaju različitu 'aqidu i često uvjerenje jednih nalaže da tekfire druge, ali oni to ne rade snalazeći se sigurno na neki „ljigav način“. Zato sam na predavanjima govorio da su Ibn Tejmijje, Muhammed ibn 'Abdul-Vehhab i drugi koji su na istom menhedžu bili blagi u tekfiru, kao što smo i mi blagi u tekfiru, elhamdulillah, jer ne tekfirimo osim u pitanjima u kojim postoji konsenzus muslimana i koja se tiču dva šehadeta i jasnog velikog širka i kufra, iako je mnogim licemjerima teško da prihvate da u njima postoji konsenzus. Jer oni svoju vjeru namještaju tako da ne moraju tekfiriti svoje velikane bilo da se radi o učenjacima taguta ili da se radi o nosačima puški sa bradama, a nije daleko bilo kada su takvi govorili da je musliman svako ko kaže la ilahe illallah bez obzira na njegov džehl i tewhid. I radi koristi želim ovdje da skrenem pažnju, da kao što si vidio da postoji razilaženje kod učenjaka u pogledu toga da li se u ugovorima kod pojmova, koje smatraju sarihom, iako se njima može željeti neko drugo značenje, ili se mogu uvjetovati srcem i slično, uzima u obzir riječ i kalup ili se gleda u namjeru i značenje, isto tako u poglavlju tekfira imamo slično razilaženje, gdje neki učenjaci neke riječi i djela, koje mogu imati značenje mimo značenja 'ibadeta drugog mimo Allaha i mimo značenja nevjerstva, tumače u značenju 'ibadeta drugog i velikog širka, ali otvaraju mogućnosti da mukellef nije želio svojim srcem nevjerničko značenje, pa u tom postupaju isto kao i sa propisima talaqa. I ovo je vrlo važna tema, jer ovi učenjaci će protekfiriti onoga koji čini bilo koju sedždu nekom drugom mimo Allaha, ali će otvoriti vrata opravdanja neznanjem ako neko ne zna da je Allah zabranio „oblik sedžde“ - tj. one koja nije 'ibadet - nekom drugom mimo Allaha, i naravno neće tekfiriti onog koji ne tekfiri, jer su svjesni na čemu su izgradili svoj temelj. Pa kao što jedan dio učenjaka smatra riječi: „Ti si taaliq“ uzrokom na kojeg se nadovezuju šerijatski propisi i ne gleda šta mu je bilo u srcu, isto tako jedan dio učenjaka tekfiri „pukom sedždom“, tj. onom koja nije 'ibadet, ne gledajući što je u srcu, jer je ona kod njega sama po sebi uzrok tekfira, za kojeg se vežu propisi. Pa bi mogli reći da i u tekfiru ima razilaženje koje bi se vrtilo oko „pravila“: „Ibret u tekfiru je u riječima i „kalupima“, ili „Ibret u tekfiru je u namjerama i značenjima“. Naravno ovo je kada se radi o riječima i djelima koje podnose drugo značenje makar i na prevagnut način. Ali ovdje ne smijemo zaboraviti da će onaj dio učenjaka koji određeno djelo ne smatra samo po sebi uzrokom tekfira uzeti u obzir indicije i dokaze stanja, a neki neće već će se ograničiti na spoznaju nijjeta za tekfir muhtemilatima. Međutim među njima neće biti razilaženja da je svaka ona sedžda

71

usmjerena nekom drugom mimo Allaha, koja u svojoj vanjštini ima opis „potpune poniznosti“266, pravi 'ibadet i suštinski veliki širk, gdje se tekfiri svako onaj koji ne tekfiri njenog počinioca, naravno pod uslovom da je ustanovio taj vanjski opis u njoj. Ova tema je puno slatka i zaslužuje posebnu knjigu, a njome se rješavaju mnogi problemi u govoru nekih učenjaka, kojeg neznalice tendeciozno i zlobno tumače i koriste, kao i u govoru tih džahila samih. Allahulmuste'an. Ali ja sam vam ovdje dao pravilo. Međutim, opis tehakuma djelom kojeg smo spomenuli je sam po sebi „potpuna poniznost“, jer na taj isti vanjski način, tražeći od islamskog kadije da presudi šerijatom, obožavamo Allaha, kao što ga vanjštinski obožavamo samim kalupom sedžde i što je još važnije potpunom poniznošću u njoj. Dakle govor je bio o sedždi i svim onim kalupima 'ibadeta koji joj se pridružuju, u kojima se može naći vanjski opis „potpune poniznosti“ a ne mora. A što se tiče ispoljavanja nezadovoljstva sa nevjerničkim uvjetima kažemo da je to jedna od najvećih obaveza u vjeri jer spada u ispoljavanje vjere, i nju nije dozvoljeno zapostaviti osim radi postizanja veće koristi ili odagnavanja veće štete od one koja je u ostavljanju ispoljavanja vjere. Ovo je pravilo. A što se tiče pismenog odricanja na listu ugovora, onda kada ispolji svoje nevjerstvo u uvjete, kažem da se obaveznost pismenog odricanja može nadovezati na obaveznost čuvanja prava i opreznosti da nas druga ugovorna strana ne prevari, u smislu da imamo dokaz za naše odricanje, kojim ćemo se sačuvati od svih oblika prevare. A u ovoj studiji kao što vidiš sam se najviše koncentrisao na pitanje tekfira, jer se ova fitna vrti oko njega. A usmeno odricanje je u ovom slučaju jače od pismenog. I na kraju savjetujem te mladiće koji su se zaletjeli i upali u ovu fitnu da se pokaju Allahu i da se vrate istini, a kolovođe ove fitne da objave svoju tevbu i da traže halala od muslimana koje su izvrijeđali. A ja, kao što kaže Imam Malik, ne halalim nikom od onih koji su prešli granicu i savjetujem svakog muslimana da ne halali nikom kome se to često dešava, jer ako im halalite oni će to ponovo uraditi sa drugim. Savjetujem ih da se ne zaleću i da malo „povuku ručnu“ i da vjeruju da je njihovo znanje malo i da onaj od koga su naučili zna puno više i zna mnogo stvari o kojima im još nije ni govorio iako je on sam i odnosu na učene neznalica i mali student, i da ostave ljude da žive islam prirodno i da traže znanje i da ne „siluju“ ljudsku fitru u njima. Jer u ovakvim fitnama se ljudi ne mogu razvijati, kao ni u onim koje su pokrenuli neznalice i lažovi od „kvazi džihadlija“ koje smo pozivali na razgovor mjesecima, a kada sam se ja povukao sa paltalk-a kažu da je Ebu Muhammed poražen, da Allah sačuva Islam i muslimane od njihovog zla i da vrati njihovu pogan i pakost u njihova srca i u njima najdraže. Allahumme amin! Kao što upozoravam Allahom svakog pojedinca koji govori o šerijatu bez znanja, podsjećajući ga na veličinu tog grijeha. Obzirom da sam ovim objasnio pitanje ugovora iduće što možete od mene očekivati jeste da na bosanski jezik prevedem „Odgovor na šubhu pripisanu govoru Ibn Tejmijji

266 Na ar. لk� .�+-` ا

72

iz Mihnadžus-sunneh“, kojeg sam već ima skoro godina dana ja mislim napisao na arapskom jeziku. Ili pak možda nešto o tekfiru mušrika i vezi toga sa aslud-dinom ili odgovor na šubhu pravljenja razlike između džinsa tj. kategorije i nekih vrsta i jedinki taguta, što su preuzeli licemjeri i neznalice da bi branili svoje velikančiće i da bi se odazvali glasu svojih strasti. A knjiga koju sam na arapskom počeo pisati o pitanju ugovora, a koja tretira podjelu pojmova u usulul-fikhu od početka do kraja u kojoj sam došao do, otprilike, 60-te strane, iz koje sam vam ovdje prenio mnoge stvari, obzirom da sam ovo završio, može jedno vrijeme čekati, inša'Allah. Utičem se Allahu od svih vidova širka i kibura i molim Allaha da sačuva Islam i muslimane. Allahu naš, oprosti nam grijehe naše, prihvati djela naša i usmrti nas kao muslimane, i ne učini da imamo išta slično sa zulumćarima, zavidnicima, neznalicama, licemjerima i kukavicama i očisti nam srca od svih bolesti. Amin! Napisao (nije od nikog prepisao) Allahov rob, potreban milosti svog Gospodara Nedžad Balkan, Ebu Muhammed, nek' se Allah smiluje njegovoj djeci i porodici i djeci i porodicama svih muslimana! Amin! 15 Redžeb 1430 hidžretske godine

rješenje mes’ele potpisa i ugovora sa nevjerničkim uvjetima · prihvatanje 4, svejedno radilo...

Documents