Savo Lauševiæ

GOVOR I RETORIKAZAŠTO JE POTREBNA OBNOVA RETORIKE

Savremena rasprava o retorici nu�no pretpostavlja širenjereferencijalnog okvira tematizacije i utemeljenja u teoriji o jeziku.Bez tog zasnivanja retorièkim fenomenima prijeti opasnost margi-nalizacije i nestajanja u zaboravu. Takvu sudbinu retorika je veædo�ivjela. Ona je pala nisko, upravo zato jer je izgubila svojutemeljnost, svoj izvor vjere i znaèenja uhvativši se za nesigurnu islabu nit govora kao tehnike.

Retorièki fenomeni pripadaju jeziku na unutrašnji i supstan-cijalni naèin. Zato opadanje interesa za retoriku ne mo�e iskljuèitireèenu supstancijalnost koja le�i u osnovi logike i praksegovorenja. Mo�da èak dobar argument za retoriku u dubljemjezièkom znaèenju.

Naša je teza da teorija retorike pripada filosofiji i teorijijezika u širem znaèenju jer se retorièki fenomeni pro�imaju sadrugim jezièkim fenomenima. A, polje jezika je obuhvatno, onodr�i na odreðen naèin, sve što postoji za èovjeka. Jezik uspostavljasvijet, svijet jeste u horizontu jezika.

Retorika shvaæena usko kao tehnika govorenja neminovnoredukuje i samo polje retorièkog iskustva kroz koje probijaju dubljipozivi jezièkog oblikovanja svijeta. U tom kontekstu stoji precizanzakljuèak Ljubomira Tadiæa u izvanrednom i na srpskom jeziku

najboljem Uvodu u teoriju i vještinu besjedništva: "Retorika je samusebe obezvrijedila, kada je postala sredstvo za uticaj. Vidjeæe se daje trpjela najviše štete kada je dopuštala da se odvoje reèi od stvari".1

Staro govorništvo je nadmašivalo teoriju o govorništvu zala-zeæi nu�no u sferu politike, pjesništva, mita i obrazovanja. U tomsamonadmašivanju i trenscendenciji retorièkog iskustva veæ odpoèetka se postavilo pitanje njegove granice i svrhe. Drugaèijereèeno, otvoren je problem odnosa mišljenja i govora, istine i rijeèi ikojom se ona otkriva ili prikriva. Drugi problem je praktiène prirodei tièe se ciljeva koji se odreðenim mišljenjem i odreðenim naèinomgovora trebaju postiæi.

Oba problema je na filosofski naèin otvorio Platon. On jesvoja djela zamišljao i izlagao u retorièkoj formi dijaloga. Ta formaje omoguæavala postavljanje pitanja i odgovaranje, a to znaèiistovremeno tra�enje istine i nadmetanje u tra�enju njene jezièkeartikulacije. Iako se slu�io na svoj naèin retorièkim iskustvom,Platon ga je podreðivao filosofiji. On je prvo cijenio znanje pa tekonda vje�banje i prirodnu sklonost da se ono govorno artikuliše. UGorgiji Platon retoriku odbacuje kao skup obrazovanja èiji osnovnije istina veæ privid. Na djelu je potencirani odnos istine i znanjaprema tvrdnjama koje je izrièu. Pozicija dijalektike i njenog metodaargumetacije istinu vidi kao spoljašnju i saznatljivu moguænost.Dijalektièkom argumentacijom ona se mo�e obuhvatiti. Na drugojstrani retorika istinu vidi kao relativnu i kao unutrašnju stvar reto-rièke prakse. Ali, veæ u Fedru on izla�e umjereniji stav premaretorici pokazujuæi va�nost njenog odnosa prema dijalektici. Toznaèi da vještina govora pretpostavlja znanje o onome što je pred-met govorenja. Dobar retor mora biti dobar znalac i dobar logièar, tj.mora imati specijalistièka znanja o onom što govori, ali i znanje otome kako se i kome govori. Veæ iz ovakvih stavova se nazire

1 Lj. Tadiæ, Retorika, Filip Višnjiæ, Beograd 1995, str. 8

Platonova potreba da se retorika utemelji u ljudskoj duši. Shodno tomeona postaje sastavni dio obrazovanja. Retorièko obrazovanje postajeneophodno dobrom dr�avniku, ali i filosofu i knji�evniku. Ali usvakom sluèaju retorika hodi putem dijalektike, tj. preko traganja zaistinom. Platon inauguriše neobièno va�an zakljuèak za retorikuuopšte da njen cilj nije ugoditi ljudskom uhu veæ ugoditi istini. Dakle,odgovor na pitanje šta je istina, u dubljem znaèenju, odreðuje smisaoretorike.

Aristotel realizuje Platonovu zamisao retorike izlo�enu u dija-logu Fedar. Ona je kod njega takoðe saobra�ena dijalektici. To znaèi ida se vještina uvjeravanja treba utemeljiti na logici i dokazima. Aliipak ostaje razlika izmeðu dijalektike i retorike. Prva brine o saznanju iistini, a druga o stilu i igri govornih moguænosti. Aristotel je utvrðuje udiferenciji poduèavajuæeg i uvjeravajuæeg govora. Prvi se tièe znanja inauène argumentacije, a drugi se tièe komunikacije sa masama iargumentacije zasnovane na opštim mjestima. âUoèena razlika neiskljuèuje ono zajednièko retorike i dijalektike, to da obje moguizvoditi zakljuèke iz suprotnih premisa i da imaju opštost i sposobnostprimjene na bilo koje iskustvo. Ove taèke blizine i udaljenosti retorikei dijalektike otvaraju problem jezika i mišljenja. Taj problem su Platoni Aristotel rješavali u korist mišljenja. Oni su smatrali da misao mo�euvjek smisliti rijeè kroz koju æe progovoriti logos i istina. Time što æebivstvovanje dovesti do rijeèi i grèki filosofi æe naèelno polo�iti raèuno onome što jeste.

Grèka paradigma odnosa jezika i mišljenja je u znaku antièkogpojma teorija. U toj paradigmi se identifikuje ono što jeste i govor onjemu. Rijeè je o jednoj ontološkoj formi u kojoj rijeè nosi svu te�inubivstva (kada se ka�e svijet jeste, znaèi da on stvarno jeste). Drugaèijereèeno, rijeè je u grèkoj filosofiji upregnuta u ontološke formulemišljenja koje je uobrazilo da svijet objektivno postoji i da se taobjektivnost treba pojmiti i izraziti u jeziku. Da bi se ovo postiglo jezikse mora odvojiti od mitskih nanosa i podrediti logosu. Ali, upravo utom zahtjevu za podreðivanjem le�i jedna prikrivena bit jezika i

Savo Lauševiæ 101

njegove govorne manifestacije. Naime jezik nije samo logos, on imai neki suvišak, ono mitsko koje se ne mo�e savladati. To mitsko nièeu govorenju, ono daje snagu i te�inu koja mo�e nadmašiti onologosno koje podnosi raèun o bivstvovanju onog što jeste. Ovopodnošenje raèuna o bivstvu onog što jeste ili qeoria implicira onogko posreduje i ono što se posreduje. Zato je logos istovremeno isvjetovan i jezièan, taènije on posreduje, on povjerava istinu o svije-tu bivstvu jezika. Ula�enjem u sferu jezika do�ivljaj istine dobijalièno znaèenje za svakog ko razumije jezik. Na ovaj naèin retorikapostaje ono prvo, a dijalektika ono drugo. Jer, nema argumentacijeizvan jezika, stila i retorièke prakse. Zbog toga su dijalektika i reto-rika suplementarne. I dijalektika ima retorièku funkciju kao što iretorika ima epistemološku ulogu. Nema saznanja bez stila, kao štonema ni stila bez sadr�aja.

Nova paradigma odnosa rijeèi i svijeta je u znaku jezika. Rijeèpostaje ono prvo i temeljno. A, to znaèi da svijet jeste tek kada uðe ujezièku formu kada zadobije ime. Zato, govoriti znaèi uæi u prostorrijeèi. Uæi u prostor rijeèi znaèi biti pri svojoj rijeèi, tj. slobodnogovoriti, sloviti i poštovati rijeè i istinu. Utoliko istina postaje reto-rièka kategorija. Gadamer je s pravom retoriku razumio kao umje-tnost ubjeðivanja pomoæu razgovora. Iz ovog se mo�e zakljuèiti dasvaka vrsta teorije pored demonstrativne argumentacije mora raèu-nati i na retorièko opravdanje istine u smislu objašnjenja iubjeðivanja. U ovoj paradigmi jezik nastupa kao autonomna inezavisna sfera u kojoj se na odreðen naèin pojavljuju sve stvari,ljudi i njihovi odnosi. Zato... jezik govori iskljuèivo sa samimsobom...(Novalis). Nama je dosuðeno da stojimo unutar jezika. Tuse jezik susreæe sa stvarnošæu i oblikuje svijet. Herder u Raspravi oporijeklu jezika o tome tvrdi: da jezik pretpostavlja pogled na svijet,od tog pogleda zavisi razlika meðu jezicima. Od ovog stava nijedaleko zakljuèak da razlike meðu jezicima jesu rezultat razlikameðu ljudima jer se u jeziku konstituiše oblik ljudskog djelovanja inaèin razumijevanja svijeta. Na rijeèi poèiva fizièki i metafizièki

poredak. Nije li zato rijeè prva kao izvor moæi koji nastupa veæ aktomimenovanja. Na ovo upuæuje i mit koji èuva prvenstvo i va�nost rijeèikao pramoæi. Iz rijeèi se raða svaka konkretna moæ èovjeka. Jezik dajemoæ i ljudskom duhu, u njemu se dogaða susret unutrašnjeg ispoljašnjeg svijeta, emocionalnog i racionalnog, liènosnog ikolektivnog. Jezik je medijum u povišenom znaèenju. U njega ulazemisli, namjere, emocije. Ali sve to ne dospijeva do rijeèi, mnogo togazadr�i sito jezika, mnogo toga ne probije do jezièkog znaka i govorneartikulacije. Jer, jezièki znaci su i previše grubi za dublje nijanse mislii emocija. No, ipak i ono što ne doðe do artikulacije ostaje unutarakumulacije jezika. Zato svaku izgovorenu rijeè obavija auratajanstvenih duhovnih i emocionalnih talasanja. Na ovom fonu rastepjesništvo i moguænosti metaforièkog. Ali, metaforu ovdje valjashvatiti kao jezièko nadila�enje ogranièenosti oznaèavanja. Logièkestrukture jezika pomoæu metafore ulaze u magièni prostor igrezamjenjivanja oznaka jednog sadr�aja oznakama drugog sadr�aja.Ogranièeni broj imena i oznaka ulazi u igru neogranièenogkombinovanja i prenosa smisla i znaèenja. Na ovaj naèin tajnajeziènosti, ono neizrecivo, mo�e da �ivi u svjetlosti jezika. Jezik �ivi usvojoj osobenoj duhovnosti koja nadmašuje jezièku komunikativnuinstrumentalnost preko koje smo navikli da definišemo fenomenjezika. Ovo je moguæe i zbog višeslojne funkcije rijeèi da igra uloguznaka i izraza. Sirovo znaèenje rijeèi intendira ono što se hoæe reæi iizraziti. Ta strana rijeè, tj. njen intencionalni smisao je uspostavljensubjektivnom energijom govornika. Govornik je rijeèi-znaku podarioduhovnu energiju i time omoguæio uspostavljanje �ivota rijeèi-izraza.�iva rijeè stupa u odnose sa drugim rijeèima i potvrðuje subjekt-objektrelaciju. Jezik gradi u tom meðuprostoru koji suprotstavlja i povezujesubjekt i objekt. On izvire iz te napetosti koja postaje predmet jezièkogizraza. Na ovaj naèin se u jeziku tvori i èuva ljudski svijet krozimenovanje i oznaèavanje mjesta, vremena, djelatnosti, odnosa,svrha... Sve to omoguæuje da se obuhvati, razumije i izrazi spoljašnji iunutrašnji svijet.

Savo Lauševiæ 103

Zbog toga je rijeè izvor moæi èovjekove da imenuje i saznaje."Ljudi su izumili svoj jezik", ka�e Herder, "zato je on va�an zaèovjeka, jer kroz jezik djeluje ljudski um. Bez jezika èovjek nemaum, a bez uma nema jezika".2 Nije li time i pitanje spoznaje i istinejednim dijelom retorièko pitanje. Najveæi nauènici su imali potrebuda brane svoje spoznaje retorièki - ubjeðivanjem i tumaèenjem, a nesamo demonstracijom nauènih argumenata. Ova aplikacijaretorièkog iskustva na nauku omoguæuje njenu reintegraciju u svijet�ivota i društvenosti. To jeste jedna vrsta popularizovanja sastanovišta "èiste nauène svijesti". Ali to nazovimo popularizovanje,ima svoje retorièko-hermeneutièke kvalitete. Jer konaèno i rezultatinauke su javna stvar, a rezultati nauke u krajnjem podra�avaju�ivotne forme. U tom svjetlu se retorièko pitanje nezaobilazno otvarai u nauci. Ono figurira u više moguæih polja znaèenja. Jedno od njihje odnos jezika nauke (tehnièkog jezika) i prirodnog jezika (jezikakoji obuhvata �ivotni svijet, tradiciju, opštu svijest). Zbog toga istinanauke, pored svojih nauènih argumenata, treba imati jezièkiprikladnu formu kako bi preko retorièke ubjedljivosti bilarazumljena i primljena. Ovo je veoma va�no za reintegraciju nauke usferu svijeta �ivota i njegovu estetsku, moralnu i politièkusupstanciju. Retorièko iskustvo mo�e, ako ne da ukroti, onda daubla�i analitièki i instrumentalni duh nauke. Ono mo�e da uèini darezultati i proizvodi nauènotehnièkog razuma budu podnošljivi iprimjereni dobrom i lijepom �ivotu.

Ovaj zadatak retorike se utapa u spekulativnu strukturu jezika(Gadamer) kao jednog ontološkog dolaska do rijeèi i njenog smisla.U ovom okviru pitanje o bivstvu se situira kao pitanje o jeziku. Jer,"Jezik je bivstvo koji se mo�e razumjeti".3 Sve što se mo�e razumjetimora postati jezik, jezik razgovora, pjesništva, tumaèenja. Postati

2 Herder, Rasprava o porijeklu jezika, IK Zorana Stojanoviæa, S. Karlovci 1989, str. 33

3 Gadamer, Istina i metoda, V. M. Sarajevo 1978, str. 512

ovdje znaèi, ne instrumentalnost, veæ transformaciju i tvorenjejezika. Gadamer ovo naziva spekulativnim naèinom bivstva jezika.U tom smislu on dalje ka�e: "Ono što dolazi do govora je dodušenešto drugo nego samo izgovorena rijeè. Ali, rijeè je rijeè zahvalju-juæi samo onome što u njoj dolazi do govora. U svom èulnombivstvu ona je tu da bi se ukinula kaznom. Isto tako, obratno, ono štodolazi do govora nije nešto bez jezika predato, veæ u rijeèi dobijasamu svoju odreðenost".4

Ta spekulativna struktura jezika sadr�i ono srednje, medijalnoi sintetièko. U tim gustim slojevima jezika odjekuje pitanje o bivstvukao retorièko pitanje. Da li bi bez govora mogli èuti ili zamisliti zovovog pitanja? Da li bi bez govora i jezika mogli zaboraviti ovopitanje? Oba pitanja otkrivaju jezik kao moguænost za: predstav-ljanje, znaèenje i razumijevanje svijeta. Kako æe te moguænosti bitirealizovane ostaje otvoreno pitanje. Jezik otvara mnoge vrste dis-kursa. Uèesnici takvog razgovora jednim dijelom ga vode, ali istotako dopuštaju da ih sam razgovor vodi i usmjerava. Ako dopustimoda retorièko iskustvo obuhvata prvi dio umjeæa voðenja razgovora,onda, ne mo�emo izbjeæi drugi dio u kojem retorika biva usisana udublje strukture jezika. Nije li tako retorièko iskustvo jedan odputeva u suštinu jezika. Put u retorièko iskustvo kao umjeæe razgo-vora, mora raèunati na odgovarajuæu ontologiju jednog naèina �i-vota. A, sam �ivot je ispunjen razgovorom, u njemu se veæ nalazeelementi govora i pisma. Zato se �ivot i eksponira kroz znakove,simbole, komplekse obele�avanja, razumijevanja i govorenja. Jezikuèvršæuje i otjelovljuje teèni tok svijeta. On mu daje formu odreðe-nosti u kojoj va�e pravila i odnosi.

Klasièna retorika Grèke i Rima, vezana za imena Homera,Sofiste, Aristotela, Kvintilijana, Cicerona i druge, je potvrda primatagovornog jezika i na njemu zasnovane usmene kulture. Zbog toga je

Savo Lauševiæ 105

4 Gadamer, Istina i metoda, V. M. Sarajevo 1978, str. 512

retorika imala povišeno znaèenje. Na tu va�nost retorike upuæuje i samPlaton u dijalogu Fedar. Uprkos svom poznatom kritièkom stavu protivretorike Platon izra�ava sumnju u pismo i pismovnost. U reèenomdijalogu Bog Teut iz Egipta dolazi kod kralja Tama - Boga cijelogEgipta da bi podario velièanstveno otkriæe sljedeæim rijeèima: "Evo,kralju donosim vam znanja koji æe uèiniti da Egipæani budu mnogomudriji i bolje pamte: pronaðen je lijek za pamæenje i nauku". Tamodgovara: "Pošto si otac pisma u dobroj namjeri si mu dodijeliosvojstva suprotna onima koje ono zaista ima. Pismo æe u dušama onihkoji ga prihvate raðati zaborav, jer oni neæe vje�bati pamæenje;Vjerujuæi pismu ljudi æe prizivati sjeæanja spoljašnjim, stranim"znacima", a ne" iznutra i liènim naporima".

Pohvala usmenoj rijeèi, razgovoru stoji jer je Grcima govor bioprimaran. Najveæa kazna je bila zabrana govora ili ignorisanje razgo-vora. Dobar primjer nalazimo u Sofoklovom Kralju Edipu kada junakkoji tra�i ubicu kralja Tebe, Laja ka�e: "Ma ko da je krivac zabranjujemsvima u ovoj zemlji, èiji tron i vlast dr�im, da ga primaju i da s njimrazgovaraju, da ga ukljuèe u molitve i prinošenje �rtvi". Vjera uusmenost, govornu formu i glas ima svoje dublje opravdanje. Nièe jegovorio: "Sokrat, onaj koji ne piše". Takoðe, ukupna antièka ontologijaje prevashodno bila obznanjena u govornom jeziku. Ona je bila fonièkoiskazivanje bivstvovanja, a smisao tog govora je nastajao izartikulisanog glasa u kojim se oblikovala energija mišljenja. Pisanarijeè je postojala, ali u praksi se više upra�njavao govor kao iskljuèivimedijum istine. Pisane poruke su u sebi skrivale reèenu opasnostzaboravljanja (gubitka pamæenja) i moguænost da se osamostale odautora poruke i konteksta u kojim su nastale. Grci nijesu mogliodbraniti paradigmu usmenosti, nju nije mogla odbraniti ni retorika.Oni su morali dopustiti pisanu rijeè kao surogat usmenosti. Utolikopismo poèinje da daje peèat novoj civilizaciji, mjesto govora zauzimapismo i knjiga. Dobar govor i razgovor je zamijenila dobra knjigaodnosno njeno pisanje i èitanje. Umjesto neposrednog razgovora u kojistupaju njegovi uèesnici na djelu je posredovani odnos "knjige" i

njenog èitaoca. Napisani tekst postaje samostalan i nezaštiæen, njegane mo�e da usmeno zastupa autor jer je èitanje èin èitaoca koji jetakoðe nezavisan. No ipak taj prelaz sa glasa na pismo u evropskojkulturi nije bio toliko radikalan jer je i samo pismo zadr�alo svojufonetsku osnovu. Naime, zvukovi su postali znaci koji ostavljajugrafièke tragove.

Hegel je u svojoj Enciklopediji filosofskih nauka smatrao dasu ti pisani tragovi neophodni i da ih treba pridodati jednako va�nomsokratovskom govoru. Ali od Aristotela preko Rusoa do Hegelapismo se tumaèi kao izvedeno i spoljašnje ponavljanje govora.Odnos govora i pisma ostaje napet. Te napetosti je bio svjestan i deSosir u Kursu opšte lingvistike. On se priklonio tradiciji dajuæi pri-mat fonetskoj osnovi pisma. U tom svjetlu pismo je samo figurativnapredstava govora, njegovo spoljašnje sredstvo i tjelesna forma.

Odnos govora i pisma odgovara odnosu zvuka i slike. Unašem vremenu elektronske civilizacije, klasièni odnos govora ipisma dobija svoje nove modifikacije. Klasiènaretorika/neposrednost i posrdovanje pismom, posreduje na višimnivoima pomoæu novih medijskih tehnika. Dakle, govor i pismodobijaju svoju novu zvukovnu i slikovnu predstavu. Govor gubi izamjenjuje svoju direktnost sa bezliènim predstavljanjem lišenogadresata. Medijska govorna predstava je upuæena svakome i nikomeposebno. Ona zato ne tra�i odgovaranje. Kvazigovornik je lišenodgovornika i odgovora, a samim tim i odgovornosti za kazano.Televizijski govornik na primjer, ne snosi odgovornost zapredstavljanje nekog govora jer se on podvodi pod neku od moguæihinterpretacija. Medijska interpretacija je fonièno posredovanjegovora koje ga lišava njegove suštine. Audio-vizuelne slike zvuèe iprikazuju, ali ne govore i ne otkrivaju.

Ova transformacija retorike i pisma u audio-vizuelnu poruku iinformaciju ima svoje kardinalne posledice na planu zajednice.Primarna usmenost i njene dominantne forme: pjevanje, pripo-vijedanje i pamæenje su uslovljavale i odgovarajuæe oblike obrazo-

Savo Lauševiæ 107

vanja, svijesti i društvenog �ivota. I sama retorika je jednim svojimdijelom ukorijenjena u ovoj usmenoj tradiciji. Drugim dijelom onase tièe tekstualnosti i pisma, odnosno njihovih formi; pisanja, èitanjai razumijevanja. Usmenost i pismo, pri tom ne zamišljamo kaosuprotnosti, veæ kao pro�imajuæe forme jezika.

Retorska praksa antike je veæ bila most izmeðu primarneusmenosti i pisanog jezika. Jezik govorništva je prozni, on se oslanjana vještinu iznala�enja tema njihove obrade i iznošenja. I sam go-vornik je prethodno pravio tekst-pismo koji je kasnije memorisao iproiznosio u govornoj formi. Primarna usmenost preko retorikeprodire u pismo. Utoliko se poezija i retorika mogu smatrati odgo-vornim za usmenost u modernom svijetu koji je dominantno voðen iusmjeravan pismom tekstualnošæu. Ta predominacija je tolika da se isam pojam civilizacije nije mogao zasnovati bez pisma. Jer, pismo jepostalo uslov identifikacije i prepoznavanja zajednice i njene kul-ture. Bez pisma nema traga, a bez tragova nema tradiranja i oèu-vavanja identiteta.

Kult pisma se gradi i uèvršæuje i u svetim tekstovima. Svetopismo, premda u sebi nosi elemente usmenosti, jeste apsolutnaknjiga, knjiga knjigâ. I sama istorija se mo�e shvatiti kao neza-kljuèeni tekst koji se treba proèitati i protumaèiti. Ali to tumaèenjegubi onu svetost i postaje sve više sekularizovani tekst. Pismo nijeviše sveto, ono se sekularizuje i vezuje za svakodnevni �ivot injegove profane forme. Svetost pisma ostaje još jedino u umjet-nièkim tekstovima. Briga i odgovornost za ovu duhovnu dimenzijujezika ostaje na umjetnosti. A, tu se nalazimo u klasiènom pro-blemskom polju stilistike. Erik Havelok je primijetio da je antièkamuza, nakon pjevanja i pripovijedanja, nauèila da piše i da èita. Aliupravo tada su muze, k}eri boginje pam}enja Mnemozine, uèinilesebe izlišnim. Pisanje više ne zahtijeva pam}enje i nagovor muza.Govorni jezik pjesništva i usmene naracije nije više primaran, on jepotisnut u drugi plan. No, obje jezièke forme ostaju kao dvije bitnemogu}nosti jezika.

Govorna forma ostaje nezamjenljiva s obzirom na ekspresivnost,neposrednost, ritmiku i pokretljivost. Pismovna forma se više vezujeza fiksiranje, za logiku i sistematizaciju, za dokumentarnosti itekstualno uskladištenje. Obje dimenzije èine cjelinu jezièkog ispo-ljavanja. Na temelju takvog ispoljavanja mi jesmo jezièki subjekti. Toznaèi da je jezik osnova našeg postojanja, naèin neprestanogoznaèavanja, simbolièkog zamjenjivanja i imaginacije. Jezik, govorni ipismovni, jeste energetsko kretanje u simbolièkoj ravni. U toj ravnistvarnost i fikcija, istina i la�, ja i drugi, subjekt i objekt su preobra�eniu jezièki univerzum.

Taj jezièki univerzum i njegove imanentne energije pulsiraju i unašem vremenu. Retorièka energija zasigurno nije ugašena, njenepotencije postoje, ali na moderan naèin.

Postindustijska društva se èesto nazivaju informatièkim jer seproizvodnja i kretanje informacija smatraju njegovom osnovom. Rijeèje o preobra�aju mnogostrukog ljudskog iskustva u sistemeinformacija. Iskustvo svijeta i �ivota se formatizuje i pakuje u infor-macije. Informacije se proizvode, prikupljaju, razvrstavaju i distri-buiraju, one treba da slu�e. Upravo, njihovo slu�enje i korišæenjepostaje osnovom postmodernih društava. One mogu da slu�e poje-dincima i grupama, preduzeæima i dr�avama u svim oblastima i nasvim nivoima. Potrebe za sve novijim informacijama stalno rastu usferi kulture, obrazovanja, javnom �ivotu, turizmu, saobraæaju izabavi.

Ne ulazeæi dalje u analizu proizvodnje i povezivanja informacijau informatièke sisteme i njegovu razmjenu, otvara se pitanje o jeziku iispitivanim retorièkim energijama.

Pitanje je: da li postmoderna, informatièka društva poveæavajuili smanjuju obim i nivo komunikativnosti? Da li informativnostpoveæava ili smanjuje komunikativnost? Kako stvar stoji sa nepo-srednim retorièkim sporazumijevanjem? Za svako od pitanja odgovorbi u mnogome mogao biti negativan. Naime, informativnost nijedovoljan uslov komunikativnosti. Njegova apsolutizacija èak blokira

Savo Lauševiæ 109

neposrednost i spontanitet govornih èinova medijskim posredova-njem unutar sistema. Govorni subjekti postaju stanice u sistemu krozkoje prolaze informacije. Informacije su dinamiène a subjekti postajupasivni provodnici informacija. U ovakvom kontekstu retorièkoiskustvo i njegova obnova ima višestruko znaèenje.

Govorni jezik odreðuje okvire svijeta �ivota. U tim okvirimamo�emo reæi sve što je bitno. Mo�emo o�ivjeti stvari, biæa i njihoveodnose. Pa ipak, uvijek ostaje ono mistièno govora. Ostaje ono što sene izgovara, premda se samim govorom navješæuje. Utoliko bi semoglo govoriti o unutrašnjoj retorici neizgovorenog. U tom sluèajuæutanje bi moglo da ima pravo postojanja kao predmoguænost, ali imoguænost govorenja. Pred - govorna tišina potencira na govorenje.Ona okru�uje govor i daje mu da izvire iz nje, da nosi te�inuneizgovorenog. Iz te tišine mo�e biti roðena æutnja i govor. Govorenjeje moæ (energija) realizacije i prevoðenja u rijeèi, ali i moæ razmjene urazgovoru. U svakom sluèaju govor i razgovor šire i skupljaju,razvijaju i disciplinuju energije jezika. Materija jezika se mijesi ioblikuje, preoblikuje i prestrojava, usmjerava i preusmjerava poduticajem unutrašnjih i spoljašnjih energija.

Postoje rijeèi (imena, pridjevi, zamjenice, glagoli...) kao kata-lozi oznaka sa svojim znaèenjima. Rjeènici su ureðena skladišta rijeèikoje nijesu stupile u �ivot. Ali mi govorimo bez rjeènika. Ne funk-cionišemo po principu reènika. Naša govorna energija nije akumu-lacija koja se mo�e isprazniti veæ permanentno izviranje nepresušnerijeke govora. U tome se otkriva ta unutrašnja snaga jezikotvorenjagdje te�ište nije na stvorenom veæ na pro-iz-voðenju. Rijeèi se neuzimaju naprosto iz skladišta jezika, za njima ne pose�emo kao zagraðevinskim elementima da bi sazidali kuæu jezika. Rijeèi se uvijekiznova raðaju i vaskrsavaju u izvornom kontekstu svakog govornika.Zbog toga na oko ista rijeè kod svakog govornika zvuèi i znaèidrugaèije. Ako nema ovog �ivog raðanja onda govorenje nije auten-tièno, ono postaje puko govorno obezlièavanje individue koja se neobraæa nikome. Rijeè je o jednom mrtvom govoru u kojem preo-

110 Iskustva, III, 9 /10 (2001). Beograd

vladava spoljašnja materija rijeèi bez snage unutrašnje, dubinskeenergije. Na ovom razlikovanju unutrašnjeg i spoljašnjeg u govorumoguæa je analiza retorièkih potencijala u našem vremenu. A reto-rièke potencije su eo ipso bitne moguænosti modernog èovjeka. Govorobznanjuje da smo prisutni, da smo konstituisani kao liènosti, dajesmo to što jesmo.

Ako smo skloni da povjerujemo da je planetarni svijet nastao izvelikog praska, onda bi za analogiju tog kardinalog nastanka ljudskogsvijeta mogao poslu�iti jedino govor. Prije govora sve je ništa, sve jeprazno i nijemo. �ivot poèinje od i sa govorom. Smrt se oznaèavanestankom govora. Odsustvo i prisustvo govora odreðuje naèinepostojanja u èovjekovom svijetu. Taj svijet je simbilièki, svijetznakova i komunikacija, svijet govora i teksta. Èovjek je baèen ugovor, on je primio dar koji nije mogao odbiti. Zbog toga pjesnikHelderlin i mo�e reæi da je takav jezik (die Sprache) za èovjekasmrtnika "najopasnije dobro". Ta opasnost je u moguænosti da segovorom izgubimo u lavirintima jezika, da propadnemo i promašimoistinu "same stvari". Jer rijeèi i stvari su razdvojene, oznaèitelj ioznaèeno, fiktivno i stvarno se gledaju iz razdvojenosti.

Martin Hajdeger je na tragu pjesništva shvatio taj egzisten-cijalni poziv u govor i u jezik. Taj zov je neopoziv. Jer, svaka stvar dabi bila za èovjeka, mora da legne i da se sabere u govoru. MartinHajdeger æe zato grèko legein (govorenje) najradije prevesti kaopolaganje. Smisao ovog polaganja u govor (logoV) jeste da se "stvar"smjesti, zaštiti i skloni u istinu. "Puštajuæi da stvar le�e skupa prednama legein sklanja ono što pred nama le�i u neskrivenost".5 Dakle,govor logoV omoguæuje da se pred nama i za nas pojavi "sama stvar"u svojoj istini. Smisao tog pojavljivanja jesti u tom sabornom

Savo Lauševiæ 111

5 Hajdeger, Logos, prilog spomenici posveæenoj Hansu Jencenu, Berlin 1951.Prevedeno u knjizi Martin Hajdeger: Predavanja i rasprave, Plato, Beograd 1999., str.168

polaganju govora (zborenju, prozborenju) koji na taj naèin jeste.Govor jeste na naèin što prisutno otkriva u njegovoj istini. "aleqeia ilogoV jesu isto, legein dopušta da aleqeia, ono neskriveno kao takvo,le�i pred nama",6 zakljuèuje Hajdeger. Govor dakle ozvuèava iobjavljuje istinu. On je ozvuèava, oznaèava i izra�ava. Gdje je ondareèena opasnost o kojoj govori Helderlin? Opasnost le�i u zatvaranju.Jer, jezik mo�e da otvara, ali i da zatvara. Zbog toga govor mora biti uodnosu sa istinom. A da bi se shvatila ova opasnost neophodno jeuoèiti Hajdegerovo razlikovanje govora (Rede) i jezika (Sprache).7

Govor je prema njemu egzistencijalno - ontološki temelj jezika.Kao takav govor je izvorni fenomen Tu-bivstvovanja. Na dru-

goj strani, "Izreèenost govora jeste jezik".8 Dakle jezik je rezultatgovora. Veæina definicije jezika uglavnom upuæuju na ono "izgovo-reno" i "kazano". Otuda i definicija jezika kao "izraza", "simbolièkeforme", "iskaza", "znakovnog sistema " i sl.

U svakom sluèaju govor i jezik su najdublje uslovljeni i svakorazdvajanje je vještaèko. Ono je plod teorije, jednog idealnog iimaginativnog gledanja. U tom meðusobnom uslovljavanju govora ijezika le�i najdublji paradoks na koji ukazuje Hajdeger a preko njegai drugi savremeni mislioci. Govor otvara, saopštava, razumijeva,osluškuje; On govori i æuti. Govor razgovara. O kakvom je otvaranjuovdje rijeè? Šta i Ko se ovdje otvara, pred kim i za koga? Hajdegergovori o egzistencijalnom otvaranju (existenciji) na relacijiTu-bivstvovanje svijet, tu-bivstvovanje drugi. On primjeæuje da Grcinemaju rijeè za jezik veæ logoV rezervišu za govor. Ali nije svakigovor otvaralaèki veæ samo onaj koji je temeljan i koji govoreno dr�iu neskrivenosti, tj. u istini. "Bestemeljna reèitost i rasprièanost èine

6 Ibid, str. 170

7 Hajdeger, Bivstvovanje i vrijeme, Naprijed, Zagreb 1988., str. 182

8 Ibid, str 183

da se otvorenost (Erchlossenheit) preokrene u zatvaranje".9 U tomeje reèena opasnost. Ta opasnost vreba svakog govornika i svakigovor. Ona se posebno tièe izgovorenog koje je napustilo dah i duhgovorenja. Izgovoreno, kazano je nezaštiæeno. Ono je ostalo bezautoriteta govornika.

Na drugoj strani, "dati rijeè" znaèi podrediti se rijeèi koja teobavezuje. Data rijeè vezuje svako dalje govorenje. Dok se "rijeènije dala" mogli smo slobodno i otvoreno govoriti, nakon toga rijeèje zarobila govornika. Bestemeljnost i bezliènost govora stvarajuuslove za egzistencijalno propadanje (zatvaranje); druga opasnostvreba od strane onog izgovorenog koje je postalo jezik. Zbog reèeneopasnosti govor i jezik moraju ostati u bezbjednosnoj blizini kao štospasilac ostaje u blizini moguæeg spasavanog. U ovom sluèaju jegovor èuvar jezika. Govor bdije nad jezikom, nad izgovorenim ikazanim. Utoliko retorièki potencijali i danas imaju svoje mjesto.Rehabilitacija retorike bi mogla poslu�iti kao lijek za modernojezièko obezlièavanje u kojim govor-otvaranje sve više kapitulirapred jezikom-zatvaranjem. Ovim bi se povratila govorna energijakoja je potisnuta u ime "proizvoda" i stereotipa jezika. Takav jezikviše ne govori, on - srozava govor. Govor ne govori. Izreèenozatvara svijet rijeèi za razumijevanje. U takvom svijetu vladajuzavezani jezici koji ne znaju da "slušaju", niti da "govore", niti da"æute".

Obnova retorike u savremenom znaèenju nije stvarnostalgiènog podsjeæanja na sjaj stare vještine, veæ prije svega,prepoznavanje potrebe modernog vremena. Govorni i jezièkiobrasci u postindustrijskom i informatièkom svijetu zabrinjavaju.Jer upravo polje jezika je postalo najva�niji prostor savremenoguzdizanja i propadanja. Taj prostor je zanijemio, mjesto razgovora

Savo Lauševiæ 113

9 Ibid, str. 192 Napomena: Šariniæev prevod rijeèi Erschlossenheit (dokuèenost) æemoradije prevesti sa otvorenost.

je prekriveno autistièkim "govorom" koje dolazi od "nikoga", obraæa se"nikome u formi "negovora". Punoæa govora je zamijenjena prazno-slovljem. Govor bez dijaloga, bez susreta postaje opsesivno i narcistièkoogledanje. U takvoj paradigmi nastupaju govorne kodifikacije nove sajberkulture.

Plu�ine - drugi dan skupaS desna na levo: Jovan Deliæ, Savo Lauševiæ i Ljubomir Tadiæ