reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora … · 2014....

REFORMA, LIBERALIZACIJA, RESTRUKTURIRANJE I PRIVATIZACIJA ELEKTROENERGETSKOG SEKTORA U HRVATSKOJ Zagreb, lipanj 2004.

REFORMA, LIBERALIZACIJA, RESTRUKTURIRANJE I PRIVATIZACIJA ELEKTROENERGETSKOG SEKTORA U HRVATSKOJ

Autori: Dr. sc. Goran Granić, dipl. ing. Prof. dr. sc. Matislav Majstrović, dipl. ing.

Orsat Miljenić, dipl. iur. Mr. sc. Goran Majstrović, dipl. ing. Laszlo Horvath, dipl. ing. Marko Aunedi, dipl. ing. Mario Tot, dipl. ing. Karmen Stupin, dipl. iur. Mr. sc. Davor Bajs, dipl. ing. Dr. sc. Srđan Žutobradić, dipl. ing. Mr. sc. Ivan Goran Kuliš, dipl. ing. Mr. sc. Nada Jandrilović, dipl. oec.

Izvođač: Energetski institut Hrvoje Požar Savska cesta 163 10000 Zagreb http://www.eihp.hr Ravnatelj: Dr. sc. Goran Granić Zagreb, lipanj 2004.

Energetski institut HRVOJE POŽAR, Zagreb, HRVATSKA _

_______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 2


SADRŽAJ 1. UVOD 7

2. PRAVNO UREĐENJE TRŽIŠTA ELEKTRIČNE ENERGIJE U EUROPSKOJ UNIJI 11

2.1. Proizvodnja električne energije 14 2.2. Prijenos električne energije 17 2.3. Distribucija električne energije 20 2.4. Organizacija pristupa mreži 21 2.5. Razdvajanje djelatnosti i transparentnost računa 24

2.5.1. Razdvajanje računa 26 2.5.2. Pravno razdvajanje 26 2.5.3. Razdvajanje upravljanja 26

2.6. Obveza pružanja javne usluge i zaštite kupaca 27 2.7. Regulatorna tijela 34 2.8. Obnovljivi izvori energije i energetska efikasnost 36 2.9. Literatura 41

3. ORGANIZACIJA ELEKTROENERGETSKOG SEKTORA U EUROPI 43

3.1. Dinamika otvaranja tržišta 44 3.2. Veličina otvorenog tržišta 45 3.3. Pristup mreži 48 3.4. Organizacija operatora prijenosnog sustava 48 3.5. Organizacija proizvodne djelatnosti 51 3.6. Organizacija opskrbne djelatnosti 53 3.7. Organizacija distribucijske djelatnosti 55 3.8. Organizacija regulatornog tijela 56 3.9. Zaključno o organizaciji elektroenergetskog sektora u Europi 58 3.10. Korištenje obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti u Europi 60

3.10.1. Iskustvo drugih zemalja u korištenju obnovljivih izvora, kogeneracije i energetske efikasnosti 60

3.10.2. Povlaštenost proizvođača iz obnovljivih izvora 63 3.10.3. Mehanizmi potpore razvoju obnovljivih izvora energije za

proizvodnju električne energije 64 3.11. Literatura 67



4. TRŽIŠTA ELEKTRIČNE ENERGIJE U EUROPI 69

4.1. Uspostavljena tržišta električne energije 69 4.1.1. EEX (Njemačka) 69

4.1.2. EXAA (Austrija) 71 4.1.3. OMEL (Španjolska) 72 4.1.4. UKPX (Velika Britanija) 73 4.1.5. APX (Nizozemska) 74 4.1.6. GME (Italija) 75 4.1.7. Nord Pool 76 4.1.8. Powernext (Francuska) 79 4.1.9. Burze električne energije u tranzicijskim zemljama 80

4.2. Regionalno tržište električne energije u jugoistočnoj Europi i uloga Hrvatske 82 4.2.1. Organizacija regionalnog tržišta električne energije

u jugoistočnoj Europi 86 4.2.2. Interes i uloga Hrvatske na regionalnom tržištu 87

4.3. Procjene viškova energije na tržištima 91 4.3.1. Procjene UCTE-a 92

4.3.2. Procjene Eurelectric-a 94 4.4. Literatura 95

5. REFORMA ELEKTROENERGETSKOG SEKTORA U HRVATSKOJ 97

5.1. Priprema reforme 97 5.2. Projekti, studije i elaborati 98 5.3. Provedba reforme 103

5.3.1. Zakon o energiji 104 5.3.2. Zakon o tržištu električne energije 106 5.3.2.1. ISO ili TSO model: prednosti i nedostaci 108 5.3.3. Zakon o tržištu plina 111 5.3.3.1. Usklađivanje s Direktivom EU 2003/55/EZ o tržištu plina 112 5.3.3.2. Usklađivanje sa zahtjevima sporazuma o regionalnom

energetskom tržištu (REM) 113 5.3.4. Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti 114

5.4. Prijedlozi izmjena i dopuna zakona 114 5.4.1. Zakon o energiji 115 5.4.2. Zakon o tržištu električne energije 117 5.4.3. Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti 121



6. STANJE I PERSPEKTIVE TRŽIŠTA ELEKTRIČNE ENERGIJE U HRVATSKOJ 123 6.1. Potrošnja električne energije u Hrvatskoj 123

6.2. Proizvodnja električne energije u Hrvatskoj 124 6.2.1. Osnovni pokazatelji i ocjena stanja proizvodnih objekata 124

6.2.1.1. Termoenergetska postrojenja 126 6.2.1.2. Hidroenergetska postrojenja 128

6.2.2. Organizacija proizvodne djelatnosti 128 6.2.3. Procjena potrebne izgradnje proizvodnih objekata 130

6.2.3.1. Modeli izgradnje proizvodnih objekata prema zakonskom okviru do 2010. godine 130

6.2.3.2. Struktura zadovoljenja potrošnje 130 6.2.3.3. Potrebna izgradnja proizvodnih objekata do 2010. godine 131 6.2.3.4. Izbor tehnologije, goriva i lokacije 133 6.2.3.5. Mogućnosti dobave plina do 2010. godine 133 6.2.3.6. Dugoročna sigurnost opskrbe električnom energijom 134 6.2.3.7. Ekološka ograničenja 135

6.3. Prijenos električne energije u Hrvatskoj 136 6.3.1. Osnovni pokazatelji prijenosne mreže 136 6.3.2. Ocjena stanja prijenosne mreže 138

6.3.2.1. Starost mreže 138 6.3.2.2. Pokazatelji pouzdanosti mreže 140 6.3.2.3. Sigurnost opskrbe direktnih i distribucijskih

kupaca 141 6.3.2.4. Preuzimanje proizvodnje elektrana i razmjena sa

susjednim sustavima 141 6.3.2.5. Ostali tehnički problemi u prijenosnoj mreži Hrvatske 142

6.3.3. Organizacija prijenosne djelatnosti 142 6.3.4. Procjena potrebnih ulaganja za zamjene, rekonstrukcije i razvoj

prijenosne mreže 143 6.4. Distribucija električne energije u Hrvatskoj 144

6.4.1. Osnovni pokazatelji distribucijske mreže 144 6.4.2. Ocjena stanja distribucijske mreže 146 6.4.3. Organizacija distribucijske djelatnosti 149 6.4.4. Procjena potrebnih ulaganja za zamjene, rekonstrukcije i razvoj

distribucijske mreže 150 6.5. Opskrba električnom energijom u Hrvatskoj 152

6.5.1. Osnovni pokazatelji djelatnosti opskrbe 152 6.5.2. Ocjena stanja i organizacija djelatnosti opskrbe 164



6.6. Obnovljivi izvori energije i energetska efikasnost u funkciji tržišta električne energije u Hrvatskoj 165 6.6.1. Perspektiva korištenja obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj 165 6.6.2. Pregled po pojedinim izvorima 167 6.6.3. Perspektiva korištenja kogeneracije, s naglaskom na biomasu 169 6.6.4. Status i perspektiva energetske efikasnosti u zgradarstvu 169 6.6.5. Energetska efikasnost kućanskih uređaja i opreme 171 6.6.6. Zaključak i buduće aktivnosti 172

6.7. Literatura 172 7. RESTRUKTURIRANJE I PRIVATIZACIJA ELEKTROENERGETSKOG

SEKTORA U HRVATSKOJ 173 7.1. Karakteristike hrvatskog tržišta električne energije 173 7.2. Značajke kupaca električne energije u Hrvatskoj 174 7.3. Utjecaj regionalnog tržišta električne energije na hrvatsko tržište 176 7.4. Mogućnost konkurencije u proizvodnji električne energije

u postojećim objektima 176 7.5. Aktivnosti operatora sustava 177 7.6. Aktivnosti u distribucijskoj djelatnosti pri otvaranju tržišta 177 7.7. Prednosti i nedostaci pojedinih modela restrukturiranja i privatizacije 178

8. KONSTATACIJE I PREPORUKE 183 9. PRILOG: Shematski prikaz organizacije elektroenergetskog

sektora europskih zemalja 187


Energetski institut HRVOJE POŽAR, Zagreb, HRVATSKA _ 1. Uvod

1. UVOD Posljednje desetljeće prošlog i početak ovog stoljeća obilježile su velike promjene u energetskom, a posebno u elektroenergetskom sektoru. Sektor koji je zbog tehnoloških razloga smatran zatvorenim sektorom - prirodnim monopolom, ušao je u proces liberalizacije i otvaranja tržišta i doživio velike promjene. Svaka od zemalja Europske unije (EU), kao i sve ostale zemlje koje su započele s promjenama, imale su različitu startnu poziciju. Njihova pozicija proizlazila je iz političkog sustava, ustavnih rješenja organizacije države, tretmana električne energije kao javne usluge, vlasništva tvrtki, razvijenosti tržišta roba i novca, financijskoj snazi pojedine zemlje i ekonomskim mogućnostima građana. Iako je otvaranje tržišta u zemljama Europske unije započelo krajem osamdesetih godina, tek 1996. godine EU je prvi put smjernicama utvrdila minimalne standarde promjena koje su trebale doprinijeti uklanjanju barijera za otvaranje jedinstvenog tržišta električne energije. U lipnju 2003. godine utvrđene su nove smjernice, mnogo razrađenije i transparentnije. U Hrvatskoj do kraja 1995. godine nije bilo nikakvih stručnih ni pravnih aktivnosti koje bi se odnosile na reformu energetskog sektora. U razdoblju od 1996. do 2000. godine mogu se registrirati stručni radovi domaćih autora (najviše iz Energetskog instituta Hrvoje Požar) i stranih konzultanata koji su vezani za određene kreditne aranžmane Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) ili Svjetske banke (WB). U to vrijeme interes financijskih institucija odnosio se na restrukturiranje i privatizaciju. Promjene u elektroenergetskom sektoru u pravilu se provode u etapama suočavajući se s brojnim problemima, objektivne i subjektivne prirode. Najsporije se u promjene uključuju zemlje Europske unije koje su imale jake državne vertikalno integrirane kompanije, kao i zemlje koje su imale jake regionalne tvrtke. Izgradnja jedinstvenog tržišta Europske unije ubrzat će promjene u svim zemljama, a sam interes tržišta vršit će pritisak na izgradnju standardnih rješenja u organizaciji, vođenju i upravljanju prijenosnom i distribucijskom mrežom, koja će omogućiti razvoj otvorenog tržišta električne energije. Prilike u istočnoeuropskim zemljama, novim članicama Europske unije ili onima koje to žele postati, razlikovale su se u toj mjeri da se osim pitanja izgradnje pravnog i organizacijskog sustava koje bi omogućilo razvoj tržišta električne energije, u prvi plan postavilo pitanje vlasništva. Tvrtke iz zemalja Europske unije, koje se nisu privatizirale u svojim zemljama imale su značajne poslovne aktivnosti u privatizaciji u zemljama istočne Europe. Ova činjenica ukazuje da je financijski interes bio podijeliti tvrtke iz elektroenergetskog sektora u što više dijelova i nakon toga ih privatizirati. Sve, u pravilu prije zakonskog uređenja sektora, jer su cijene akvizicija u tom slučaju znatno prihvatljivije za investitore. Na određeni način i Hrvatska je bila izložena takvom pritisku. Da bi se odredile daljnje aktivnosti u Hrvatskoj potrebno je stvoriti viziju događaja u narednih 5 do 7 godina. Ako je temeljni nacionalni interes članstvo u Europskoj uniji, onda je važno promotriti tijek promjena u Europskoj uniji, koje će biti obvezatne i za Hrvatsku. Za očekivati je da će na kraju tog razdoblja isteći svi termini prilagodbe koje je Hrvatska dobila, te da će otvoreno tržište električne energije funkcionirati u cijelosti prema standardima EU. _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 7


Za projektiranje tijeka događaja u narednom razdoblju, kako u razdoblju pregovora o članstvu tako i u vremenu procedure verifikacije članstva i samog članstva, važno je sagledati: • tijek promjena u Europskoj uniji i proces izgradnje otvorenog tržišta, • tijek promjena u Hrvatskoj u izgradnji zakonodavnog sustava i restrukturiranju

HEP-a, • koncept i dinamiku privatizacije HEP-a.

Ako se dinamika priprema Hrvatske za ulazak u Europsku uniju postavi prema javno objavljenim rokovima, dakle do 2007. godina, onda će u tom trenutku u Europskoj uniji postojati jedinstveno tržište električne energije, potpuno otvoreno za sve kupce. Do tada će i sve nove članice, vjerojatno, otvoriti tržište za sve kupce. Takav razvoj situacije nameće i Hrvatskoj obvezu da sve svoje promjene u elektroenergetskom sektoru, zakonodavno i organizacijski usklađuje s dinamikom Europske unije. Dodatni poticaj, kako u sadržaju tako i u dinamici promjena, dolazi od osnivanja regionalnog tržišta kojem se Hrvatska približila. Moguće je da pritisak bude prije izražen kroz aktivnosti u organizaciji regionalnog tržišta nego kroz pregovore za ulazak u Europsku uniju, zato jer se na tom planu očekuje završetak aktivnosti do kraja 2004. godine. Pitanje privatizacije HEP-a nije izravno vezano za pregovore o članstvu u Europskoj uniji i regionalnom tržištu, ali se kroz međunarodne financijske institucije to pitanje stalno ističe kao vrlo važno. Iskustva drugih tranzicijskih zemalja pokazuju da se pitanje privatizacije nametnulo kao interesno pitanje financijski sposobnih tvrtki i to najčešće prije uređenja tržišta. Razlog tomu je da su cijena tržišta, izražene kroz kupnju tvrtki za distribuciju električne energije, znatno manje, na razini četvrtine cijene u zemljama Europske unije ili manje. Ako se tom aspektu privatizacije doda i da su, u pravilu, veliki investitori bile tvrtke koje su u stopostotnom vlasništvu država iz Europske unije, onda se tu ne radi o privatizaciji već o zamjeni državnog vlasništva drugim državnim vlasništvom. Uz ovaj aspekt privatizacije prisutan je i proces jačanja energetskih tvrtki i smanjenja broja tvrtki u elektroenergetskom sektoru. To naravno može dovesti i do pitanja kvalitete otvorenog tržišta, jer mali broj tvrtki može upravljati ukupnim sektorom. Interesantno je pitanje privatizacije distribucijskih tvrtki u uvjetima kada se očekuje razdvajanje distribucijske tvrtke na operatora distribucijske mreže, koji je u određivanju cijene usluge pod ingerencijama regulatornog tijela, i opskrbe kao komercijalne djelatnosti. Razlog može biti samo kupnja tržišta, s obzirom da se očekuje tromost kupaca u promjenama opskrbe u dužem vremenskom razdoblju. Privatizaciju HEP-a treba postaviti primarno u funkciji interesa hrvatske države, i po dinamici i po sadržaju, jer to nije pitanje članstva u Europskoj uniji već pitanje koncepta izgradnje hrvatske države kao moderne zemlje, članice Europske unije s otvorenim tržištem. Iz tog razloga prioritetni interes je restrukturiranje HEP-a i izgradnja otvorenog tržišta, a ne proces privatizacije. Naravno da koncept restrukturiranja HEP-a može utjecati na privatizaciju, ali i obrnuto privatizacija može



utjecati na koncept restrukturiranja. Za uspjeh u cijelom procesu potrebno je imati jasnu sliku jednog i drugog procesa i njihove dinamike u narednih 5 do 7 godina. Vrlo zahtjevni proces izgradnje otvorenog zajedničkog tržišta električne energije u Europskoj uniji traje gotovo dvadeset godina. Kako se povećava razina otvorenosti tržišta, proporcionalno raste problem odgovornosti za sigurnost opskrbe kupaca na području svake zemlje članice. To pitanje ostaje za sada otvoreno i za očekivat je da će se novim smjernicama ili drugim aktima Europske unije preciznije postavljati pitanje sigurnosti opskrbe, nadležnosti državnih institucija svake članice, odnosno odgovornosti tijela Unije. Za Republiku Hrvatsku je također važno da u predstojećim izmjenama i dopunama zakona institucionalno razriješi pitanje odgovornosti za sigurnost i mehanizme osiguranja sigurnosti opskrbe kupaca električne energije. U izboru rješenja organizacije otvorenog tržišta električne energije, kao dijela tržišta Europske unije, potrebno je uzeti u obzir sve pravne, organizacijske, razvojne, tehnološke i ekonomske aspekte problema, te temeljem toga donijeti odluke. U ovom radu analiziran je veliki broj pitanja restrukturiranja, liberalizacije, razvoja i privatizacije Hrvatske elektroprivrede, što bi trebalo omogućiti donošenje daljnjih strateških i poslovnih odluka.


Energetski institut HRVOJE POŽAR, Zagreb, HRVATSKA 2. Pravno uređenje tržišta električne energije u EU

2. PRAVNO UREĐENJE TRŽIŠTA ELEKTRIČNE ENERGIJE U EUROPSKOJ UNIJI

Sve do nedavno, proizvodnja, prijenos i distribucija električne energije bili su u većini zemalja smatrani prirodnim monopolima. Sektor električne energije organizirao se uglavnom kroz okomito povezivanje poduzeća i to bilo kao monopola ili oligopola, uglavnom u vlasništvu države ili čvrsto reguliranom privatnom vlasništvu, koji su kontrolirali sve segmente obavljanja elektroenergetske djelatnosti. Ipak, u posljednje vrijeme, stvari su se počele mijenjati. Početkom devedesetih godina Europska unija započela je s procesom liberalizacije, odnosno s otvaranjem tržišta električne energije konkurenciji. S tim se započelo ponajprije kako bi konkurencija između pružatelja usluga (proizvodnja i distribucija) dovela do: spuštanja cijena, podizanja razine usluga, smanjivanja razlika u cijenama među državama, omogućavanja kupcima da sami izaberu od koga će kupovati električnu energiju te u svrhu smanjivanja potrebe za održavanjem i izgradnjom skupih rezervnih kapaciteta.1

Osnove liberalizacije tržišta električnom energijom u EU temeljile su se na uspostavi konkurencije u proizvodnji i opskrbi električne energije te u slobodnom pristupu prijenosnim mrežama na području cijele EU, čiji je cilj trebao biti stvaranje unutarnjeg tržišta električnom energijom. Sukladno Ugovoru o Europskoj zajednici (EZ), 2 unutarnje tržište električne energije može se označiti kao područje bez unutarnjih granica u kojem je osiguran slobodan promet električne energije na području cijele Zajednice. Važno je napomenuti da Zajednica, kako bi osigurala poštivanje odredbi Ugovora koji se tiču unutarnjeg tržišta, mora ne samo ukloniti sve prepreke u trgovini između zemalja članica - čl.3. st.1.(c) Ugovora o EZ, već i uspostaviti sustav koji će spriječiti ometanje tržišne utakmice na unutarnjem tržištu. Pravno uređenje unutarnjeg tržišta električne energije uglavnom se temelji na sektorskim pravilima u sekundarnim izvorima prava Zajednice uz istovremenu primjenu primarnih izvora prava, koji se odnose na opća pravila o tržišnoj utakmici i slobodnom prometu roba.

Da bi se stvorilo učinkovito tržište električne energije potrebno je provesti sedam osnovnih mjera.3

1. Stvaranje tržišta električne energije

Prva mjera bi trebala biti omogućavanje izgradnje i upravljanja proizvodnim kapacitetima na tržišnim osnovama.

2. Pristup treće strane

Budući da izgradnja paralelne prijenosne i distribucijske mreže u pravilu nije ekonomski isplativa, neophodno je omogućiti pristup trećoj strani postojećim mrežama i to pod jednakim, nediskriminirajućim uvjetima.

1 O tome više u Geofry Batzel, Britta Iwen i Juan Antonio Martinez, «Can Electricity de France survive the Single European Electricity Market» na www.kellog.nwu.edu 2 Članak 14. st.2. Ugovora o Europskoj zajednici 3 Christopher W. Jones, EU Energy Law, Vol. 1. The Internal Energy Market, Claeys&Casteels, str. 4. _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 11


3. Razdvajanje (unbundling) Postojeći elektroenergetski subjekti u pravilu su bili okomito povezani. Budući da su oni u svom sastavu u pravilu imali i mreže, moglo se očekivati da će oni poduzeti sve kako bi spriječili, odnosno otežali pristup trećima. Kako bi se izbjegli takvi problemi, potrebno je provesti razdvajanje djelatnosti prijenosa i distribucije od proizvodnje odnosno opskrbe. Takvo razdvajanje je moguće provesti na četiri načina, ili u njihovoj kombinaciji:

a) Razdvajanje računovodstva za poduzeće koje se bavi prijenosom ili distribucijom predstavlja najslabiji vid razdvajanja;

b) Razdvajanje upravljanja na način da se upravljanje (management) mrežom odvoji od upravljanja ostatkom poduzeća;

c) Pravno razdvajanje na način da se stvori posebna pravna osoba (poduzeće) čije će se poslovanje ograničiti na mreže;

d) Razdvajanje vlasništva na način da se okomito povezano poduzeće obveže na prodaju mreže i to na način da mreža nije ni na koji način kontrolirana od strane vlasnika poduzeća koje se bavi proizvodnjom ili prodajom električne energije.

4. Stvaranje neovisnog regulatornog tijela

Stvaranje učinkovitog tržišta električne energije zahtijeva učinkovitu regulaciju prijenosnih i distribucijskih mreža iz tri razloga:

a) Sprječavanje diskriminacije, poglavito kada nije provedeno učinkovito razdvajanje, i to na način da regulator ispituje uvjete pod kojima se omogućuje pristup mreži trećim osobama;

b) Sprječavanje prikrivenog subvencioniranja budući da okomito povezana poduzeća nastoje povisiti cijene za prijenos i distribuciju (u tome nema tržišnog natjecanja) i s tako ostvarenim profitom smanjiti cijene u proizvodnji i prodaji (gdje postoji tržište) uz istovremeno ukupno ostvarivanje profita;

c) Sprječavanje pretjerano visokih cijena budući da se radi o djelatnostima koje su u svojoj biti monopoli.

5. Osiguravanje visoke razine javnih usluga

Dosadašnja iskustva u liberalizaciji svih sektora, uključujući i elektroenergetski, pokazuju da uvođenje tržišne utakmice potiče subjekte koji u njoj sudjeluju na poboljšanje usluga jer je to jedno od područja na kojima se natječu. Ipak, postoje mnoga područja gdje je potrebna intervencija države kako bi se zaštitio javni interes, npr. sigurnost opskrbe, zaštita okoliša, zaštita ugroženih kupaca i sl.

6. Reciprocitet

Stvaranje unutarnjeg tržišta zahtijeva da se ujednači tempo liberalizacije kako bi se izbjegle situacije u kojima zatvorenost tržišta pojedine zemlje omogućuje njenim poduzećima zadržavanje monopolske situacije i na tome ostvarenje profita koji takva poduzeća dalje plasiraju kao investicije na tržištima drugih zemalja koje su dalje odmakle u liberalizaciji. Time se onemogućuje stvarna konkurencija jer se poduzeća sa zatvorenih tržišta nalaze u povoljnijoj situaciji.



7. Stvaranje učinkovitih pravila na razini EU Nije dovoljno liberalizirati tržišta svake pojedine zemlje članice EU već je potrebno stvoriti pravila koja će poticati prekograničnu trgovinu, posebice na područjima kao što su prekogranične tarife, transparentnost, upravljanje zagušenjem kapaciteta i sl.

Prva direktiva usmjerena izravno na stvaranje unutarnjeg tržišta električne energije bila je Direktiva o tranzitu električne energije putem prijenosnih mreža iz studenog 1990.god.4 Njen glavni cilj bio je osigurati da operator mreže u jednoj o zemalja članica ne može ometati razmjenu električne energije između drugih zemalja članica.5

Ova direktiva je bila vrlo ograničenog domašaja, pa možemo reći da se unutarnje tržište električne energije danas zasniva na Direktivi 96/92 EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996. godine o općim pravilima za unutarnje tržište električne energije. 6 Direktiva je stupila na snagu dva mjeseca kasnije, 19.veljače 1997. godine s tim da su države članice trebale osigurati njenu primjenu do 19. veljače 1999. godine. Sve države su to i napravile u predviđenom roku osim Francuske i onih država koje su dobile mogućnost produženja roka (Belgija i Irska jednu, a Grčka dvije godine odgode).7 Direktiva je također uključena u Sporazum o europskoj ekonomskoj zoni (EEA) od 1. srpnja 2000. godine čime je prošireno unutarnje tržište električne energije i na Norvešku, Island i Lihtenštajn.8 Cilj Direktive bio je ustanoviti pravila za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije. Njome su uspostavljena pravila za ustrojavanje i djelovanje sektora električne energije, pristup tržištu, vođenje i upravljanje sustavima te načini davanja odobrenja za izgradnju novih postrojenja9. Direktiva se temelji na tri osnovna načela: • Uvođenje konkurencije uz istovremeno poštivanje načela javne usluge prema

kojem je osiguranje odgovarajuće i pouzdane opskrbe električnom energijom od najveće je važnosti za ukupne gospodarske tokove;

• Postupno uvođenje konkurencije kako bi se osiguralo potrebno vrijeme za prilagodbu;

• Sukladno načelu supsidijarnosti, Direktiva ne nameće gotova rješenja zemljama članicama, ona daje samo okvir za izgradnju unutarnjeg tržišta ostavljajući široki prostor za usvajanje rješenja koja najbolje odgovaraju njihovoj situaciji.10

Na svom sastanku u Lisabonu (23.-24. ožujka 2000. godine.) Europsko vijeće pozvalo je Komisiju da predloži mjere kojim bi se završio proces stvaranja unutarnjeg tržišta u sektorima električne energije i plina te na ubrzanu liberalizaciju u ovim sektorima s ciljem stvaranja potpuno operativnog unutarnjeg tržišta. Europski Parlament je ovo ponovio u svojoj Rezoluciji od 6. srpnja 2000. godine.11

4 Direktiva Vijeća 90/547 – OJ L 313/30 5 Paul K. Lyons, EU Energy Policies towards the 21 Century, 1998 EC Inform, str. 27. 6 OJ L 27, 30.1.1997. 7 Peter Cameron, Competition in Energy Markets, Oxford University Press, 2002. str. 145. 8 EU Commission staff working paper - Uspostava unutrašnje energetskog tržišta, SEC (2001)438, str.4. 9 čl.1. Direktive 96/92 EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996 godine o općim pravilima za unutrašnje tržište električne energije. 10 Damien Gerardin, The Liberalisation of Electricity and Natural gas in the European Union, Kluwer Law International, 2001,. Str. 270. 11 Točka 3 preambule Diektive 2003/54/EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 13


Temeljem toga, Komisija je u ožujku 2001. predložila niz mjera kako bi se tržišta plina i električne energije potpuno otvorila do 2005. godine. Prijedlog se uglavnom odnosi na zaštitu kupaca, razdvajanja operatora prijenosnog i distribucijskog sustava i pristup mreži. Direktiva 2003/54/EZ 12 donesena je 26. lipnja 2003. godine u postupku suodlučivanja, dakle u suradnji Europskog vijeća, Komisije i Parlamenta.13 Budući da je predložen veliki broj izmjena odlučeno je da nova direktiva u potpunosti zamijeni Direktivu 96/92/EZ. Novom direktivom uvedene su novine u sljedećim područjima:

a) brzini otvaranja tržišta, b) načinu davanja dozvole za izgradnju novih kapaciteta, c) pristupu mreži, d) obvezi javne usluge, e) obvezi razdvajanja operatora sustava.

Odredbe Direktive trebaju biti primijenjene u nacionalnim pravima država članica do 1. srpnja 2004. godine. S obzirom da je prepoznata potreba za uređenjem prekogranične trgovine električnom energijom 26. lipnja 2003. godine donesena je Uredba o prekograničnoj razmjeni električne energije (1228/2003/EZ) kojom se uspostavljaju pravila za prekograničnu trgovinu čime se izravno podupire stvaranje unutarnjeg tržišta električne energije uz istovremeno razmatrajući specifičnosti nacionalnih i regionalnih tržišta. Uredbom se, između ostalog uspostavljaju mehanizmi za kompenzaciju prekograničnih tokova električne energije, uspostavljaju načela za njihovu naplatu kao i za korištenje raspoloživih kapaciteta interkonekcija između nacionalnih prijenosnih sustava.14 Uredbe su, za razliku od direktiva, izravno primjenjive što znači da nije potrebno donošenje implementacijskog zakonodavstva od strane zemalja članica.15

2.1. PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE Razvoj učinkovitog tržišta električne energije traži da kupci imaju ne samo pravnu, već i stvarnu mogućnost izbora opskrbljivača električne energije. To znači da elektroenergetska poduzeća iz jedne zemlje moraju biti u mogućnosti uvoza i izvoza električne energije (pravo slobodnog protoka roba),16 ali i da svaki subjekt treba imati mogućnost proizvodnje električne energije u bilo kojoj zemlji EU (pravo nastana, odnosno pružanja usluga). 17 Od samog početka bilo je sporno kako tretirati električnu energiju – kao robu ili uslugu. Tako je Europski sud još 1964. god. u

12 Direktiva 2003/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2003. godine O općim pravilima za unutarnje tržište električne energije i prestanku važenja Direktive 96/92/EZ 13 Čl.251. Ugovora o Europskoj zajednici 14 Čl. 1. Uredbe o prekograničnoj razmjeni električne energije, 1228/2003EEZ 15 Čl. 249 Ugovora o europskoj zajednici 16 O tome vidi u: Paul Craig, Grainne De Burca, Eu Law, Texts, Cases and Materials, third edition, Oxford University Press, 2003. str. 580-677 17 O tome vidi u: Paul Craig, Grainne De Burca, Eu Law, Texts, Cases and Materials, third edition, Oxford University Press, 2003. str. 765-825. _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 14


predmetu Costa vs. ENEL 18 ustanovio da električna energija predstavlja robu u smislu čl.23. Ugovora o Europskoj zajednici. To je potvrđeno i u kasnijim slučajevima, npr. u slučaju Komisija v. Italija (C-158/94, ECR I-5789) u kojem je talijanska vlada osporavala da je električna energija roba, već da je ona usluga te da stoga ne potpada pod čl. 28.-32. Ugovora.19 Ova postavka je odbijena od strane Europskog suda te je potvrđeno stajalište iz predmeta Costa vs. ENEL. Direktiva 96/92/EZ pošla je od pretpostavke da se proizvodnja električne energije u potpunosti treba otvoriti konkurenciji i kroz to doprinijeti stvaranju učinkovitog unutarnje tržišta električne energije 20 . Predviđeno je da se to ostvari kroz uspostavljanje dvaju načina za izgradnju proizvodnih objekata – kroz sustav natječaja i sustav odobrenja koje daje nadležno tijelo države članice s tim da je državama ostavljeno na volju da izaberu koji će od ova dva sustava, ili pak njihovu kombinaciju, izabrati21. Razlika između ova dva sustava je u tome što kod natječaja država unaprijed utvrđuje buduće potrebe za proizvodnim kapacitetima uz istovremeno predviđanje potreba za električnom energijom i na temelju toga raspisuje javne natječaje za gradnju novih ili obnovu postojećih kapaciteta. Kod postupka gradnje po odobrenju, svi zahtjevi za gradnjom koji su podneseni u skladu s propisanim, unaprijed definiranim, uvjetima22 moraju biti odobreni, bez obzira na procjenu budućih potreba za proizvodnim kapacitetima, odnosno potrošnje električne energije. Pored unaprijed postavljenih uvjeta, države članice moraju osigurati i provođenje odgovarajućeg postupka davanja odobrenja u kojem se između ostalog treba osigurati da on ne bude diskriminirajući, da bude objektivan i javan. Odbijanje davanja odobrenja mora biti utemeljeno i obrazloženo i priopćeno energetskim subjektima, s tim da se mora osigurati mogućnost žalbe subjektima čiji su zahtjevi odbijeni.23 Kada je u pitanju postupak po javnom natječaju, države ili ovlaštena tijela koja one odrede mogu utvrđivati planove za izgradnju novih kapaciteta i na temelju njih objavljivati javne natječaje za njihovu gradnju24. Kod javnog natječaja, potreba za dodatnim proizvodnim kapacitetima utvrđuje se na temelju izvješća operatora prijenosnog sustava ili drugog nadležnog tijela i na temelju toga se raspisuje javni natječaj.25 Pored uobičajenih zahtjeva koje su propisani kod javnih natječaja, 26 Direktiva određuje i da zemlje članice trebaju odrediti odgovarajuće tijelo koje će biti nadležno

18 Slučaj 6/64 Flaminio Costa v. ENEL, (1964) ECR 585 19 Ovim članicima se uređuje da je državama članicama posebno zabranjeno poduzimanje mjera koje bi predstavljale kvanitantivna ograničenja na uvoz ili izvoz, odnonosno poduzimanje drugih mjera s istim učinkom. 20 Damien Gerardin, The Liberalisation of Electricity and Natural gas in the European Union, Kluwer Law International, 2001,. Str. 25. 21 Čl.4. Direktive 96/92 EZ 22 Čl.5. Direktive 96/92 EZ predviđa da ovi uvjeti moraju biti jasno definirani i javno objavljeni i mogu se odnositi na : 1) sigurnost i zaštitu elektroenergetskog sustava, postrojenja i opreme; 2) zaštitu okoliša; 3) korištenja zemlje i lokacije; 4) korištenja javnih površina; 5) energetsku učinkovitost; 6) prirodu primarnih izvora; 7) karakteristike podnositelja zahtjeva kao što su tehničke, ekonomske i financijske sposobnosti i 8) obvezama javne usluge 23 Čl.5. st. 2 i 3. Direktive 96/92 EZ 24 Čl.6. st. 1 Direktive 96/92 EZ 25 Čl.6. st. 2 Direktive 96/92 EZ 26 Javni natječaj mora biti transparentan, nediskriminirajući, objavljen u Službenom listu Europskih zajednica, mora biti specificiran i sl. - čl.6. st. 4. Direktive 96/92 EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 15


za provedbu i kontrolu javnog natječaja, a koje ne smije biti povezano s djelatnostima proizvodnje, prijenosa i distribucije električnom energijom.27 Četrnaest država članica28 odlučilo se za sustav davanja dozvola, Portugal je uveo kombinirani sustav – za tržište povlaštenih kupaca gradnja se obavlja po sustavu dozvola, dok se gradnja kapaciteta za tržište tarifnih kupaca obavlja putem javnog natječaja.29

Direktiva 2003/54/EZ donijela je promjene na području proizvodnje i to prvenstveno na način da propisuje da se novi kapaciteti u pravilu grade na temelju odobrenja, a samo izuzetno na temelju javnog natječaja. Ovakva izmjena zapravo odražava i stvarno stanje prema kojem se velika većina država odlučila za sustav odobrenja30 kao i uvjerenje da se ovakvim pristupom dodatno liberalizira tržište. Time se odluka o gradnji čini zavisnom prvenstveno o ekonomskim razlozima.31 Na taj način se daje dodatni doprinos uspostavi unutarnjeg tržišta električne energije. Sam postupak odobrenja uređen je vrlo slično kao i u Direktivi 96/92/EZ s tim da je dodan novi kriterij koji države članice mogu uzeti u obzir kod davanja odobrenja (kriterij zaštite javnog zdravlja i sigurnosti), pa su kriteriji sljedeći:

a) pouzdanost elektroenergetskog sustava, postrojenja i prateće opreme,32b) zaštita javnog zdravlja i sigurnosti, c) zaštita okoliša, d) korištenje zemljišta i lokacije, e) korištenje javnih površina,;33f) energetska učinkovitost, g) priroda primarnih izvora,34 h) karakteristike podnositelja zahtjeva kao što su tehničke, ekonomske i

financijske sposobnosti,; i) usklađenost s mjerama temeljem čl. 3. Direktive.35

Također se uvodi i mogućnost država članica da kod davanja odobrenja za malu ili srednju distribuiranu proizvodnju (proizvodnja kod koje su proizvodna postrojenja izravno priključena na distribucijski sustav) 36 uzmu u obzir njihovu ograničenu veličinu i potencijalni utjecaj37.

27 Čl.6. st. 5. Direktive 96/92 EZ 28 U ovom tekstu izraz Države članice upotrebljva se u odnosu na Direktivu 96/92 EZ samo za 15 država članica EU koje su to bile u vrijeme stupanja na snagu Direktive. Razlog za ovo je i činjenica da je novih 10 članica pristupilo 10 svibnja 2004. god. te da su budući da nova Direktiva treba biti implenentirana u nacionalna zakonodavstva do 1. srpnja 2004. godine one gotovo od samog pristupanja u režimu nove Direktive. 29 EU Commission staff working paper - Uspostava unutrašnje energetskog tržišta, SEC (2001)438, str. 6. 30 Vidi prethodnu bilješku 31 EU Commission staff working paper - Uspostava unutrašnje energetskog tržišta, SEC (2001)438, str. 5. 32 U pravilu se ovom uvjetu zadovoljava kroz udovoljavanje tehničkim i sigurnostinim uvjetima koje za pristup mreži postavlja operator sustava i odobrava regulator. 33 Ovo se odnosi na uobičajeno prostorno planiranje. 34 U normalnim uvjetima, zemlje članice ne bi smjele određivati prirodu primarnih izvora kod novih pogona jer bi to moglo značiti diskriminaciju u odnosu na postojeće kod kojih ova ograničenje nisu postojala. Stoga se ova ograničenja omogućuju samo kada su u pitanju interesi pružanja javne usluge i podvrgavaju se ispitivanju od strane Komisije. 35 Detaljnije vidi poglavlje o obvezi pružanja javne usluge 36 Čl. 2. točka 31. Direktive 2003/54/EZ 37 Čl. 6. Direktive 2003/54/EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 16


Postupak izgradnje novih kapaciteta ili uvođenje mjera energetske učinkovitosti odnosno upravljanja potrošnjom 38po javnim natječajima doživio je veće izmjene. Moguće ga je primijeniti u dva slučaja – kada je to potrebno zbog sigurnosti opskrbe39 i kada je to u interesu zaštite okoliša, odnosno zbog poticanja korištenja novih tehnologija.40 Uz postojanje jednog od ova dva uvjeta mora biti zadovoljen i uvjet da se u postupku na temelju odobrenja ovim interesima ne bi moglo udovoljiti. Članak 7. stavak 1. Direktive daje državama članicama mogućnost da, umjesto javnih natječaja, provedu: «druge postupke koji će biti u jednakoj mjeri transparentni i nediskriminirajući». Uprava za transport i energiju Europske komisije dala je pojašnjenje ovih «drugih postupaka» na način da to mogu biti:41

a) Održavanje kapaciteta u pripravnosti u svrhu rezerve. Države članice mogu obvezati operatora prijenosnog sustava ili neko drugo tijelo da ugovori određene kapacitete za rezervu.

b) Naknade za kapacitet. Države članice mogu se odlučiti i na plaćanje proizvođačima za kapacitete koje imaju u rezervi.

c) Zahtjev za kapacitetom. Ovom mjerom se nameće obveza dobavljačima da kupuju određeni postotak rezervnih kapaciteta.

d) Ugovori o sigurnosti. U ovom slučaju operator prijenosnog sustava je obvezan kupiti ugovorene količine električne energije po određenoj cijeni u ugovorno određenom trenutku.

e) Zakup kapaciteta. U ovom slučaju kupac kupuje limitator svoje potrošnje. Limitatore aktivira operator prijenosnog sustava u slučaju nestašica.

2.2. PRIJENOS ELEKTRIČNE ENERGIJE Prijenosne i distribucijske mreže uvijek su bile a vjerojatno će i ostati monopoli. Zbog toga je, kako bi se osiguralo učinkovito tržišno natjecanje, potrebno uspostaviti takve mehanizme koji će omogućiti svim opskrbljivačima električne energije pristup mreži kako bi mogli opskrbljivati svoje kupce.

Direktiva 96/92/EZ u svom IV. Poglavlju uređuje pitanja prijenosa električne energije. Prijenos je definiran kao transport električne energije visokonaponskim sustavom s ciljem isporuke električne energije krajnjim kupcima ili distributerima.42 Svaka država članica trebala je imenovati, ili to zahtijevati od poduzeća koja su vlasnici prijenosnog sustava, operatora prijenosnog sustava (OPS) koji bi bio odgovoran za upravljanje sustavom, održavanje sustava i, kada je to potrebno, za razvoj sustava i njegovo povezivanje s drugim sustavima, a sve u svrhu osiguranja

38 Čl. 2. točka 29. Direktive definira energetsku učinkovitost/upravljanje proizvodnjom kao «globalni i integralni pristup usmjeren na to da utječe na količinu i vremenski raspored potrošnje električne energije u cilju smanjenja potrošnje primarne energije i vršnih opterećenja davanjem prednosti ulaganjima u mjere energetske učinkovitosti, ili druge mjere, kao što su ugovor o prekidu opskrbe, ulaganja u povećanje kapaciteta za proizvodnju, ako su oni najefikasniji i ekonomski najracionalniji izbor, uzimajući u obzir pozitivni utjecaj na okoliš koji proizlazi iz smanjene potrošnje energije i aspekata sigurnost opskrbe i troškova distribucije koji su s njom povezani». 39 Čl. 7. st. 1. Direktive 2003/54/EZ 40 Čl. 7. st. 2. Direktive 2003/54/EZ 41 Note of DG Energy&Transport on Directives 2004/54/EC and 2003/55/EC on the Interrnal Market in Electricity and Natural Gas, Measures to secure Electricity Suply, 16.1.2004. str. 6-7. 42 Čl.2. točka 5. Direktive 96/92 EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 17


opskrbe električnom energijom.43 Operator prijenosnog sustava odgovoran je za dispečiranje na svom području kao i za upotrebu interkonekcija s drugim sustavima. 44 I jedno i drugo treba se obavljati pod uvjetima koji su objektivni, objavljeni i primjenjuju se bez diskriminacije. Pri tome OPS posebno ne smije favorizirati proizvodne objekte u vlasništvu ili suvlasništvu poduzeća u čijem je vlasništvu i OPS (pod uvjetom da OPS nije u potpunosti odvojen od poduzeća koja se bave proizvodnjom). OPS također treba voditi računa o ekonomskom načelima pri angažmanu postojećih proizvodnih postrojenja ili interkonekcijskih transfera, kao i o mogućim tehničkim ograničenjima sustava. To znači da se moraju uzimati u obzir prvenstveno ekonomski razlozi, ali da se mora voditi i računa o drugim razlozima, kao što je npr. pouzdanost sustava. 45 Što se tiče tehničkih pravila upravljanja prijenosnim sustavom, ona moraju biti objektivna, nediskriminirajuća i na propisni način objavljena Europskoj komisiji.46 Glavna svrha tehničkih pravila je usklađivanje rada sustava. Postoje dvije mogućnosti organizacije operatora sustava. Oni mogu biti dio poduzeća koje se bavi prijenosom (Transmission System Operator – TSO), ukoliko je ono odvojeno od proizvodnje i distribucije. Ako nema takvog odvajanja, onda moraju biti neovisni (Independent System Operator – ISO) od drugih aktivnosti poduzeća, barem kada se radi o upravljanju, a osim onih koji se odnose na sam prijenos.47

Operatori sustava odgovorni su za tehničko upravljanje sustavom, upravljanje energetskim tokovima te razmjenu s povezanim sustavima.48 Oni nadalje trebaju omogućiti sigurnost, pouzdanost i učinkovitost elektroenergetskog sustava zajedno sa svim pomoćnim uslugama i to bez ikakve diskriminacije, naročito ne one koja bi išla u korist poduzeća koja su s njima vlasnički povezana.49 Kada su u pitanju informacije s kojima raspolažu, one su tretirane na dva različita načina – one informacije koje su potrebe radi sigurnog i učinkovitog upravljanja sustavom moraju se dati drugim operatorima sustava s kojima su njihovi sustavi povezani,50 dok je u odnosu na povjerljive poslovne podatke koje dobije tijekom svoga rada operator sustava dužan osigurati njihovu tajnost.51 Kada je u pitanju zaštita okoliša, zemlje članice mogu zahtijevati od OPS-a da prilikom angažiranja proizvodnih kapaciteta daju prednost onima koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora ili otpada ili kogeneracijom (proizvodnja u istovremenom procesu pored električne i toplinske energije i/ili mehaničke energije).52 Ovo je jedino mjesto u Direktivi gdje se spominje mogućnost davanja prednosti električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora.53 Većina zemalja članica je iskoristila ovu mogućnost s tim da OPS u pravilu kupuje «ekološki proizvedenu» električnu energiju po višim cijenama i troškove prebacuje na kupce.

43 Čl. 7.st.1. Direktive 96/92 EZ 44 Čl. 8. st. 2. Direktive 96/92 EZ 45 Peter Cameron, Competition in Energy Markets, Oxford University Press, 2002. str. 147. 46 Čl. 8. Direktive Vijeća 83/189/EZ od 28. ožujka 1983. god. kojom se utvrđuje postupak uza pružanje podataka na području tehničkih standarda i pravila. 47 Čl. 7. st. 6. Direktive 96/92 EZ 48 Čl. 7. st. 3. Direktive 96/92 EZ 49 Čl. 7. st. 5. Direktive 96/92 EZ 50 Čl. 7. st. 4. Direktive 96/92 EZ 51 ČL. 9. Direktive 96/92 EZ 52 Čl. 2. točka (a) Direktive 2004/8/EZ o unapređenju kogeneracije na temelju potrošnje korisne topline na unutrašnjem tržištu električne energije 53 Čl. 8. st. 3. Direktive 96/92 EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 18


Prioritet kod angažiranja kapaciteta može se dati energiji proizvedenoj u postrojenjima koja koriste vlastite izvore primarne energije, ukoliko ovi u jednoj kalendarskoj godini ne prelaze 15 posto ukupne primarne energije potrebne za proizvodnju električne energije utrošene u toj državi. Iako je cilj ove odredbe osigurati opskrbu električnom energijom, njome se također pomaže bivšim monopolima sačuvati njihov udio u tržištu.54 Direktiva 2003/54/EZ kao najznačajniju promjenu u upravljanju sustavom prijenosa donosi jasnije definiranje zadataka operatora prijenosnog sustava kao i strože i bolje definirane kriterije koji se moraju primjenjivati kod razdvajanja operatora prijenosnog sustava od ostatka sustava. O tome će biti više riječi u posebnom poglavlju o razdvajanju. Kod ovoga je važno napomenuti da Direktiva izričito naglašava kako se odredbama o razdvajanju ne stvaraju obveze vlasničkog razdvajanja55. Zadaci operatora sustava jasnije su definirani i možemo ih podijeliti na opće i posebne56.

Opći zadaci su:

a) održavanje i razvijanje dugoročne sposobnosti sustava da pokrije razumnu potražnju za prijenosom električne energije;

b) doprinos sigurnosti opskrbe putem razvijanja kapaciteta prijenosa i pouzdanosti sustava;

c) upravljanje energetskim tokovima unutar sustava uz vođenje računa o razmjeni s drugim međusobno povezanim sustavima, uspostavu sigurnog, pouzdanog i učinkovitog elektroenergetskog sustava, i u tom kontekstu, za dostupnost svih potrebnih popratnih usluga u mjeri u kojoj dostupnost usluga ne ovisi ni o kojem drugom prijenosnom sustavu s kojim je njegov sustav povezan;

d) pružanje dodatnih informacija operatoru svakog drugog sustava s kojim je njegov sustav povezan u cilju sigurnog i učinkovitog rada, koordiniranog razvoja i rada međusobno povezanih sustava;

e) uspostava ravnopravnih odnosa među korisnicima svakog drugog sustava s kojim je njegov sustav povezan u cilju sigurnog i učinkovitog rada, koordiniranog razvoja i rada međusobno povezanih cjelina;

f) dostavljanje informacija korisnicima sustava potrebnih za učinkovit pristup sustavu.57

Posebni zadaci su:

a) Pokrivanje gubitaka energije i osiguranje rezervnih kapaciteta. Direktiva ne propisuje ovo kao dužnost operatora prijenosnog sustava, no ostavlja mogućnost državama članicama da operatorima sustava nametnu i tu obvezu propisujući da u tom slučaju moraju nabavljati energiju na transparentnim, nediskriminirajućim i tržišno zasnovanim postupcima.58

54 Peter Cameron, Competition in Energy Markets, Oxford University Press, 2002. str. 149. 55 Točka 10. preambule Direktive 54/2003/EZ izričito naglašava kako se ova Direktiva ne bavi pitanjima vlasništva što je u skladu i s člankom 295. Ugovora o Europskoj zajednici koji određuje da se odredbama Ugovora ni na koji načine neće zadirati u prava država članica da uređuju pitanja vlasništva 56 Christopher W. Jones, EU Energy Law, Vol. 1. The Internal Energy Market, Claeys&Casteels, str. 33. 57 Čl. 9. točke a, b i f, Direktive 54/2003/EZ 58 Čl. 11. st. 6. Direktive 54/2003/EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 19


b) Dispečing. Operator sustava može imati zadaću dispečiranja i upotrebu interkonekcija s drugima sustavima. Budući da čl. 11. st. 1. Direktive propisuje kako se dispečing može provoditi bez utjecaja na ugovorne obveze i one koje proistječu iz javnog natječaja što zapravo znači da ovu ulogu operator ima prvenstveno u slučaju poremećaja na tržištu, odnosno u svrhu osiguranja opskrbe električnom energijom. Država članica može zahtijevati od operatora sustava, da u slučaju dispečinga iz proizvodnih postrojenja prednost da proizvodnim postrojenjima koja koriste obnovljive izvore ili otpad ili kogeneracijskim postrojenjima.59

c) Bilanciranje. Pravila koja usvaja operator prijenosnog sustava za bilanciranje

moraju biti objektivna, transparentna i nediskriminirajuća, uključujući i pravila za utvrđivanje naknada za energetske debalanse koji plaćaju sustavi koji koriste njihove mreže.60

d) Pridržavanje minimalnih standarda za održavanje i razvoj mreže uključujući i

interkonekcijske kapacitete. 61 e) Zaštita tajnosti podataka – operator prijenosnog sustava mora, osim kada

postoji pravna obveza na otkrivanje podataka (čl.18. Direktive), čuvati povjerljivost ekonomski osjetljivih informacija do kojih dolazi tijekom obavljanja svojih djelatnosti.62

2.3. DISTRIBUCIJA ELEKTRIČNE ENERGIJE Direktiva 96/92/EZ u svom V. poglavlju uređuje pitanja distribucije električne energije. Distribucija je definirana kao transport električne energije na srednjenaponskim i niskonaponskim sustavima s ciljem isporuke električne energije kupcima63 . Ovakva definicija uključena je u tekst Direktive nakon dugih i teških pregovora koji su rezultirali činjenicom da poduzeća za distribuciju nisu bila uključena u definiciju «povlaštenih kupaca» usprkos prijedloga Komisije.64 U većini zemalja članica postoji jedan OPS i više operatora distribucijskog sustava (ODS).65 Direktiva određuje da zemlje članice trebaju imenovati, ili tražiti poduzeća koja imaju u vlasništvu ili su odgovorna za distribucijske sustave, operatora sustava sa zadaćom da bude odgovoran za upravljanje sustavom, održavanje sustava i, u slučaju potrebe, za razvoj distribucijskog sustava u određenom području, kao i njegovo povezivanje s drugim sustavima.66 Države članice, također, mogu nametnuti obvezu ODS-u da opskrbljuje kupce u određenom području s tim da cijene mogu biti regulirane, npr. u svrhu osiguranja jednakog položaja kupaca na koji se odnosi. Dužnosti operatora

59 Čl. 11. st. 3. Direktive 54/2003/EZ 60 Čl. 11. st. 7. Direktive 54/2003/EZ 61 Čl. 11. st. 5. Direktive 54/2003/EZ 62 Čl. 12. Direktive 54/2003/EZ 63 Čl. 2 točka 6. Direktive 96/92 EZ 64 Peter Cameron, Competition in Energy Markets, Oxford University Press, 2002. str. 149. 65 Detaljni pregled sve zemlje članice EU i kandidate vidi u: Goran Granić, Goran Majstrović, Studija o organizaciji elektroenergetskog sustava u Europi, Energetski institut Hrvoje Požar, Zagreb, travanj 2004. 66 Čl. 10. st. 2.. Direktive 96/92 EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 20


distribucijskog sustava određene su na gotovo jednak način kao i one operatora prijenosnog sustava.67 Direktiva 2003/54/EZ donosi značajne izmjene u pogledu upravljanja distribucijskim sustavom na način da ga gotovo poistovjećuje s režimom upravljanja prijenosnim sustavom. Zadaci operatora distribucijskog sustava su dopunjeni i jasnije definirani, uvedena je obveza razdvajanja operatora distribucijskog sustava što nije postojalo u Direktivi 96/95/EZ, a kao novost uvedena je i mogućnost uvođenja mješovitog operatora prijenosnog i distribucijskog sustava. ODS je zadužen i za dobavljanje energije koju koristi za pokrivanje energetskih gubitaka ili za rezervne kapacitete prema transparentnim, nediskriminirajućim i tržišno zasnovanim načelima (to se ne odnosi na ugovore sklopljene prije 1. siječnja 2002.). Istovremeno se određuje da kada su ODS-i odgovorni za bilanciranje sustava, pravila koja vrijede za njih moraju biti transparentna i nediskriminirajuća .68 Glede razdvajanja operatora distribucijskog sustava, rješenja su identična onima koja vrijede za operatora prijenosnog sustava,69 s tim da je kod operatora distribucijskog sustava dodana mogućnost da države članice mogu odlučiti ne primjenjivati stavak 1. i 2. članka 15. na integrirana elektroenergetska poduzeća koja imaju manje od 100 000 kupaca ili poslužuju male izolirane sustave. Uvodi se i mogućnosti osnivanja mješovitog operatora prijenosnog i distribucijskog sustava. Pravila o njegovom razdvajanju identična su onima koja vrijede za operatore prijenosnog i distribucijskog sustava.70 Novost koja odražava stvarno stanje u području elektroenergetike je i razdvajanje distribucijske mreže od opskrbe.71 2.4. ORGANIZACIJA PRISTUPA MREŽI

Direktiva 96/92/EZ u V. poglavlju predviđa tri načina za organizaciju pristupa prijenosnoj i distribucijskoj mreži – dogovorni pristup, regulirani pristup i pristup jedinog kupca. Koji god način izabrale, zemlje članice trebaju osigurati da njegovi učinci budu slični u smislu ekonomskih rezultata72 te da time izravno doprinesu usporedivoj razini otvaranja tržišta i razini mogućnosti pristupa tržištu električne energije.

a) Dogovorni pristup – u njemu proizvođači i kupci električne energije međusobno izravno sklapaju ugovore o kupoprodaji energije, ali istovremeno moraju pregovorima dogovoriti pristup prijenosnoj odnosno distribucijskoj mreži s njihovim operatorima. Ovim pregovorima rješavaju se pitanja poput naknade za transport mrežom i sl.

67 Vidi naprijed – poglavlje Prijenos str. 68 Čl. 14. točke 5 i 6. Direktive 54/2003/EZ 69 Usporedi čl.10. i čl.15. Direktive 54/2003/EZ 70 Čl. 17. Direktive 54/2003/EZ 71 Čl. 2. st.5. Direktive 54/2003/EZ 72 Čl. 3.st.2. Direktive 96/92 EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 21


Operatori prijenosnog i distribucijskog sustava mogu odbiti pristup mreži u slučaju: a) nedovoljnog kapaciteta mreže,73 b) ako bi to otežalo (bilo stvarno, bilo pravno) izvršenje obveze javne usluge koju ima operator sustava,74 c) temeljem reciprociteta.75

Također je važno napomenuti da Direktiva ne predviđa obvezu operatora sustava da izgrade nove kapacitete u slučaju da postojeći nisu dovoljni. O tome odlučuje isključivo tržište.

Direktivom je utvrđeno da mora postajati neovisno tijelo koje će rješavati sukobe oko pregovora o pristupu. U čl. 20. predviđeno je da će takvo tijelo biti nadležno za rješavanje sporova koji se odnose na ugovore, pregovore i odbijanje pristupa odnosno kupnje. Ukoliko se radi o prekograničnim sporovima, o sporu odlučuje tijelo nadležno za operatora koji je odbio pristup.

b) Reguliranim pristupom omogućuje se povlaštenim kupcima da izravno

sklapaju ugovore oko kupoprodaje električne energije. Povlaštenim kupcima zajamčen je pristup mreži na temelju unaprijed određenih tarifa. Za rješavanje sporova zemlje članice moraju utemeljiti odgovarajuće tijelo na isti način kao i kod dogovorenog pristupa.76

c) U pristupu jedinog kupca 77 neovisni proizvođači električne energije mogu ugovarati pristup mreži s njenim operatorom i istovremeno zaključivati ugovore s povlaštenim kupcima izvan sustava na temelju komercijalnih ugovora na način sličan onom kod ugovora o pristupu treće strane mreži.78 Smatra se da je sustav reguliranog pristupa, utemeljen na objavljenim cijenama, najučinkovitiji u smislu poticanja razvoja tržišta i konkurencije. Njime se ne samo onemogućuje diskriminacija na osnovi cijena, već se poduzećima omogućuje dugoročno planiranje kupnje električne energije na temelju objavljenih cijena prijenosa (korištenje prijenosne i distribucijske mreže). Time se značajno olakšava poslovanje jer bi opskrbljivači u protivnom morali nakon svake kupnje ulaziti u neizvjesne pregovore radi utvrđivanja cijene prijenosa.79 Četrnaest zemalja članica izabralo je regulirani pristup. Samo je Njemačka izabrala dogovorni, s tim da treba napomenuti da su cijene pristupa mreži u Njemačkoj rezultat pregovora između udruga kupaca, elektroenergetskih poduzeća i operatora sustava. Cijene se objavljuju i omogućuju potpunu transparentnost, ali nisu obvezujuće.

73 Čl. 17. st.5. Direktive 96/92 EZ 74 Čl. 3. st. 3. Direktive 96/93EZ – o tome detaljnije u poglavlju o obvezi javne usluge 75 Čl. 19. st 5. i čl. 26. Direktive 96/93EZ 76 Čl. 20. Direktive 96/92 EZ 77 Na ovakvom rješenju inzistirale su neke zemlje, posebice Francuska i praktički uvjetovale donošenje cijele Direktive. Ipak prilikom implementacije Direktive niti jedna zemlja se nije odlučila za sustav pristupa jedinog kupca. 78 Čl. 18. Direktive 96/92 EZ 79 Damien Gerardin, The Liberalisation of Electricity and Natural gas in the European Union, Kluwer Law International, 2001,. Str. 273. _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 22


Pristup jedinog kupca nije izabrala niti jedna zemlja, ali su Italija i Portugal izabrali tu opciju za tarifne kupce, a regulirani pristup za povlaštene kupce.80

Direktiva 2003/54/EZ donosi izmjenu na način da omogućuje samo regulirani pristup mreži81 na temelju tarifa koje moraju biti donesene na objektivan i nediskriminirajući način (ili metodologija za njihov izračun) i unaprijed objavljene i odobrene od strane regulatora. Ovo se odnosi samo na povlaštene kupce, no obzirom na dinamiku otvaranja tržišta to znači da će se od 1. srpnja 2007. godine odnositi na sve kupce.82 Predviđena dinamika je sljedeća:

a) do 1. srpnja 2004. god. povlašteni kupci koji su određeni čl. 19. st. 1-3. Direktive 96/92/EZ;

b) od 1. srpnja 2004. god. najkasnije, svi kupci izvan kategorije kućanstava; c) od 1. srpnja 2007. godine svi kupci.

Kod interpretacije odredbi o načinu određivanja tarifa postavljaju se dva pitanja. Prvo, kada se primjenjuje sustav odobravanja tarifa, koji su kriteriji po kojima će ih regulator odobravati i drugo, kada se donosi metodologija za izračun tarifa, koliko ona mora biti detaljna. U uredbi o prekograničnoj razmjeni električne energije navodi se: «Naknade koje se daju za pristup mreži moraju biti transparentne, moraju uzimati u obzir potrebu za pouzdanošću mreže, i odražavati stvarne troškove u mjeri u kojoj oni odgovaraju onima učinkovitog i strukturno usporedivog operatora, a moraju se primjenjivati na nediskriminirajući način. Naknade ne smiju biti temeljene na udaljenosti.»83 Što se tiče metodologije, ona mora biti dovoljno detaljna da omogući točan izračun tarife. Pristup mreži moguće je odbiti jedino u slučaju nedostatka potrebnih kapaciteta. Za odbijanje se moraju dati valjani razlozi, osobito s obzirom na čl. 3. Direktive kojim se utvrđuje obveza javne usluge84. Države članice također moraju dozvoliti izgradnju izravnih vodova kojima između proizvođača i opskrbljivača električne energije i njihovih vlastitih objekata ili između proizvođača i opskrbljivača i povlaštenih kupaca. S obzirom na dinamiku otvaranja tržišta, to znači da će se od 1. srpnja 2007. god. to odnositi na sve kupce. Države članice mogu dati odobrenje za izgradnju izravnog voda u slučaju da operator prijenosnog ili distribucijskog sustava odbije pristup sustavu zbog manjka kapaciteta ili u slučaju pokretanja postupka za rješavanje spora oko tih pitanja pred regulatorom.85 Zanimljivo je rješenje prema kojem je dovoljno pokretanje spora, bez čekanja njegovog ishoda. Ovim se u velikoj mjeri pogoduje izgradnji izravnih vodova jer se oni odobravaju bez obzira na utemeljenost zahtjeva strane koja pokreće spor, što otvara mogućnost manipulacije. Jedno od pitanja koje nije uređeno Direktivom je način pristupa izravnim vodovima treće strane. Uzimajući u obzir široke mogućnosti koje Direktiva daje za izgradnju ovih vodova vjerojatno će tumačenje ići u smjeru da se pristup izravnim vodovima za treću stranu rješava na sličan način kao i pristup sustavu prijenosa i distribucije. 80 EU Commission staff working paper - Uspostava unutrašnje energetskog tržišta, SEC (2001)438, str. 7. 81 Čl. 20. Direktive 54/2003/EZ 82Čl. 21. Direktive 54/2003/EZ 83 Čl.4. st.1. Uredbe o prekograničnoj razmjeni električne energije, 1228/2003EEZ 84 Čl. 20.st.2. Direktive 54/2003/EZ 85 Čl. 22. Direktive 54/2003/EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 23


Uredbom o prekograničnoj razmjeni električne energije predviđene su mogućnosti izuzeća od primjene pravila o pristupu treće strane u slučaju novih interkonekcija (ovi izuzeci su mogući kod izmjena na postojećim interkonekcijama pod uvjetom da su troškovi investicije osobito visoki u usporedbi s uobičajenim troškovima i rizicima kod povezivanja dvaju susjednih nacionalnih sustava), kao i pravila o određivanju naknade za pristup pod sljedećim uvjetima:86

a) da investicija potiče konkurenciju u opskrbi električnom energijom; b) da je razina rizika kod investicije tako visoka da, bez ovog izuzeća, investicije

ne bi bilo; c) interkonekcija mora biti vlasništvo pravne ili fizičke osobe koja je razdvojena

(najmanje u pravnom smislu) od operatora sustava u kojem se gradi; d) naknadu plaćaju korisnici interkonekcije; e) nema prelijevanja sredstava iz naknada koje se naplaćuju za korištenje

prijenosnog ili distribucijskog sustava na koji se povezuje interkonekcijski vod; f) izuzeće ne ugrožava učinkovito funkcioniranje tržišta.

Kod ovih i svih drugih izuzeća važno je napomenuti kako se kod procjene dopuštenog izuzetka uzimaju u obzir ne samo odredbe Direktive, odnosno Uredbe već i odredbe pravila o zaštiti tržišnog natjecanja. Time se otvara i mogućnost intervencije nadležnog tijela za zaštitu tržišne utakmice, bilo na nacionalnoj razini ili razini EU. 2.5. RAZDVAJANJE DJELATNOSTI I TRANSPARENTNOST RAČUNA Povijesno, mreže su uobičajeno bile u vlasništvu okomito povezanih monopola. Kako bi se osiguralo tržišno natjecanje i uvela konkurencija, potrebno je osigurati pristup mreži svima pod jednakim uvjetima. Jednim dijelom to se osigurava pravilima o pristupu mreži (regulirani i dogovoreni), ali osim toga potrebno je provesti i interesno razdvajanje mrežnih sustava od drugih djelatnosti u okomito povezanom poduzeću.87 Direktiva 96/92/EZ u V. poglavlju uređuje pitanja razdvajanja i transparentnosti računa poduzeća koja obavljaju elektroenergetske djelatnosti. Kako bi se to ostvarilo, postavljeni su zahtjevi za tri područja:

a) za interne račune, odvojene račune za proizvodnju, prijenos i distribuciju u odnosu na druge djelatnosti poduzeća;

b) stvaranje odgovarajućih mehanizama od strane OPS-a kako bi se spriječilo otkrivanje povjerljivih informacija bilo unutar sustava ili trećoj strani;

c) upravljačko razdvajanje OPS-a.88 Države članice trebaju osigurati da integrirana poduzeća vode odvojene račune za proizvodnju, prijenos, distribuciju i druge aktivnosti.89 U smislu ove odredbe ostaje

86 Čl. 7. Uredbe o prekograničnoj razmjeni električne energije, 1228/2003EEZ 87 Koncepciju razdvajanja prihvatio je Europski sud u svojoj presudi o Direktivi o terminalnoj opremi u telekomunikacijama – C-202/88 France v. Commission, (1991) ECRI-1223, para25. 88 Peter Cameron, Competition in Energy Markets, Oxford University Press, 2002. str. 155. 89 Čl. 14. st.3. Direktive 96/92 EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 24


nejasno da li je trgovina i opskrba električnom energijom različita od distribucije, jer o tome zavisi da li se i u tom segmentu moraju razdvajati računi. Smisao ovakve odredbe je da se njome osigura najveća moguća transparentnost, posebice u odnosu na moguću zlouporabu dominantne pozicije (npr. kroz neprimjereno visoke ili niske cijene, diskriminiranje i sl.).90Izrazi «neprimjereno» ili «diskriminirajući» nisu definirani ovom Direktivom i potrebno ih je tumačiti sukladno pravilima koja se odnose na zaštitu tržišnog natjecanja. Direktiva 2003/54/EZ donosi vrlo velike promjene na ovom području. Da bi se obveza o razdvajanju iz ove Direktive primijenila, operator prijenosnog sustava ili distribucije mora biti dio okomito povezanog poduzeća. Okomito povezano elektroenergetsko poduzeće je poduzeće ili grupa poduzeća čiji su međusobni odnosi definirani člankom 3. st. 3. Uredbe Vijeća br. 4064/89 o kontroli koncentracije poduzeća i kada navedeno poduzeće ili grupa poduzeća obavlja najmanje jednu od funkcija prijenosa ili distribucije i najmanje jednu od funkcija proizvodnje ili opskrbe električnom energijom.91 Da bi postojala obveza razdvajanja djelatnosti, mora biti zadovoljen jedan od slijedeća dva uvjeta: • prijenosna ili distribucijska djelatnost obavljaju se zajedno s proizvodnjom ili

opskrbom u okviru istog poduzeća, • holding poduzeće kontrolira određeni broj poduzeća od kojih su neka

angažiranja u proizvodnji ili opskrbi, a neka u prijenosu ili distribuciji električne energije.

Prvi uvjet je prilično jasan, ali se kod drugog postavlja problem kako definirati pojam kontrole. Uz definiciju koja je dana u gore navedenoj Uredbi 4046/8992, Komisija je u svojoj službenoj Obavijesti od 28. ožujka 1998. godine definirala kako kontrola postoji kada jedno poduzeće ima većinu dionica drugog ili kada je manjinski dioničar, ali ostvaruje de facto kontrolu. De facto kontrola se može ostvariti na dva načina – bilo da postoji ugovor kojim se jednom poduzeću (bez obzira na veličinu udjela u vlasništvu) daje pravo upravljanja drugim poduzećem, bilo da je sastav suvlasnika takav da jedno poduzeće iako nema većinski paket dionica ipak ima/kontrolira većinu glasova na godišnjoj skupštini.93 Ukoliko je operator sustava (slične su odredbe i za prijenos i za distribuciju) dio okomito povezanog poduzeća, traži se da on bude razdvojen u smislu razdvajanja računa, pravnog oblika, organizacije i donošenja odluka94.

90 Paragraf 32. preambule Direktive 96/92 EZ 91 Čl. 2. točka 21. Direktive 54/2003/EZ 92 Čl. 3. st. 3. Uredbe glasi: «Za potrebe ove Uredbe kontrola se uspostavlja putem prava, ugovora ili drugim načinom kojji pojednično ili zajedno, i uzimajući u obzir činjenično i pravno stanje, omogućavaju ostvarivanje odlučujućeg utjecaja na neko poduzeće, posebice s:

a) vlasništvom ili pravom korištenja svih ili dijela imovine poduzeća; b) pravima ili ugovorima koji omogućuju odlučujući utjecaj na sastav, glasovanje ili donošenje odluka

poduzeća.» 93 Christopher W. Jones, EU Energy Law, Vol. 1. The Internal Energy Market, Claeys&Casteels, str. 67. 94 Čl. 10. st. 1. Direktive 54/2003/EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 25


2.5.1. RAZDVAJANJE RAČUNA Elektroenergetska poduzeća, u svom internom računovodstvu moraju voditi odvojene račune za svaku svoju djelatnost prijenosa i distribucije, kao što bi morali činiti da spomenute djelatnosti obavljaju u odvojenim poduzećima, s ciljem izbjegavanja diskriminacije, prikrivenog subvencioniranja i onemogućavanja konkurencije. Prihodi od vlasništva nad sustavom prijenosa i distribucije moraju biti specificirani na računima. Interni računi obuhvaćaju bilancu i račun dobiti i gubitka za svaku djelatnost.95 2.5.2. PRAVNO RAZDVAJANJE

Sukladno gore navedenom čl. 10. st. 1. poduzeća koja se bave prijenosom i distribucijom trebaju biti pravno razdvojena od okomito povezanih poduzeća. Nije jasno koliko ovakva odredba uistinu doprinosi razdvajanju u usporedbi s odredbama o obvezi upravljačkog razdvajanja. Ukoliko je upravljanje uistinu razdvojeno onda je upitno kolika je važnost pravnog razdvajanja, i suprotno, samo pravno razdvajanje, bez upravljačkog ne znači puno. 2.5.3. RAZDVAJANJE UPRAVLJANJA

U nedostatku vlasničkog razdvajanja, ključni element u osiguranju neovisnosti operatora sustava je razdvajanje upravljanja. Čl. 10. st. 1. Direktive, traži da takvo razdvajanje bude u odnosu na organizaciju i donošenje odluka. Razdvajanje u odnosu na sustav donošenja odluka znači da uprava donosi odluke na osnovi ekonomskog interesa mrežnog poduzeća, a ne na osnovi interese cijelog poduzeća. Kada je u pitanju organizacijsko razdvajanje ono se uglavnom tiče odvajanja u odnosu na prostor, infrastrukturu, zajedničke službe i sl.96 Nadalje, Direktivom su razrađena četiri specifična kriterija koja trebaju biti ostvarena u odnosu na razdvajanje upravljanja:97

a) Neovisna uprava. Osobe odgovorne za upravljanje operatorom prijenosnog

sustava ne mogu sudjelovati u strukturi integriranog elektroenergetskog poduzeća odgovornog, direktno ili indirektno za dnevno upravljanje proizvodnjom, distribucijom i opskrbom električnom energijom.

b) Razdvajanje profesionalnih interesa. Treba donijeti odgovarajuće mjere koje će omogućiti da se vodi računa o profesionalnom interesu odgovornih osoba operatora prijenosnog sustava na način koji osigurava njihovu sposobnost neovisnog djelovanja;

95 Čl. 19. st. 3. Direktive 54/2003/EZ 96 Note of DG Energy&Transport on Directives 2004/54/EC and 2003/55/EC on the Internal Market in Electricity and Natural Gas, The unbundling regime, 16.1.2004. str. 9 . bavi se, između ostalog, i pitanjem tzv. zajedničkih službi kao jednim od elemenata razdvajanja. O značenju postojanja zajedničkih službi treba procjenjivati u svakom pojedinom slučaju. 97 Čl. 10. st. 2. Direktive 54/2003/EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 26


c) Kontrola nad sredstvima/imovinom od strane operatora prijenosnog i distribucijskog sustava. Operator prijenosnog sustava treba imati učinkovito pravo, neovisno o integriranom elektroenergetskom poduzeću, donositi odluke koje se odnose na sredstva potrebna za upravljanje, održavanje i razvoj mreže. To ne isključuje postojanje odgovarajućih koordinacijskih mehanizama koji imaju za cilj u podružnici zaštiti ekonomska, upravljačka i nadzorna prava tvrtke roditelja glede povrata uloženih sredstava. Posebice, to omogućava tvrtki roditelju da odobrava godišnji financijski plan ili drugi odgovarajući instrument operatora prijenosnog sustava. To ne daje pravo tvrtki roditelju da daje naputke o dnevnom upravljanju niti o pojedinačnim odlukama o izgradnji ili obnovi prijenosnih vodova, ako ne prelaze okvire odobrenog financijskog plana ili nekog drugog odgovarajućeg instrumenta;

d) Postojanje programa sukladnosti – načela jednakog postupanja prema svima. Operator prijenosnog sustava utvrđuje program sukladnosti kojim se definiraju mjere za izbjegavanje diskriminirajućeg ponašanja i osigurava da takvo ponašanje adekvatno nadzire. Programom se definiraju konkretne obveze zaposlenika. Osoba ili tijelo odgovorno za nadzor podnosi regulatornom tijelu godišnji izvještaj o poduzetim mjerama nad provođenjem programa. Izvještaj se objavljuje. Kada je u pitanju distribucija, Direktiva pruža mogućnost izuzetka od primjene obveze o razdvajanju kada su u pitanju integrirana elektroenergetska poduzeća koja imaju manje od 100 000 kupaca ili poslužuju male, izolirane sustave.98 Izraz i nije do kraja definiran ali ga treba tumačiti na način da se on odnosi na broj priključaka a ne na broj osoba koje se njime opskrbljuju, odnosno da se on odnosi na broj ugovora o prodaji.99 Drugo pitanje koje se postavlja je da li se kao poduzeće računa samo jedno i kada ono ima više distribucijskih odjela u svom sastavu. Tumačenje Komisije je da se u slučaju kada grupa kontrolira više distribucijskih poduzeća čiji ukupni broj prelazi 100 000 kupaca, onda ona sva moraju biti razdvojena. U suprotnom bi bilo omogućeno izigravanje odredbi o obvezi razdvajanja.100

2.6. OBVEZA PRUŽANJA JAVNE USLUGE I ZAŠTITE KUPACA Obvezu javne usluge možemo definirati kao poseban zahtjev koji nameće javna vlast subjektima koji pružaju usluge u cilju zadovoljenja određenih javnih interesa.101 Električna energija predstavlja jednu od osnovnih roba bez kojih je život nezamisliv. Dok su bili državni monopoli, odnosno dijelovi državne uprave, smatralo se da će elektroenergetski subjekti uvijek djelovati u javnom interesu, odnosno pružati javnu uslugu. S uvođenjem tržišnih odnosa, ukazala se potreba za reguliranjem dužnosti pružanja javne usluge.

Direktiva 96/92/EZ u svojoj preambuli (točka13) postavlja načelo prema kojem za neke zemlje članice uvođenje obveze javne usluge može biti potrebno za sigurnost opskrbe i kupaca, za zaštitu okoliša, što, po njihovom mišljenju, slobodno tržište koje 98 Čl. 15. st. 3. Direktive 54/2003/EZ 99 HEP Vjesnik, broj 157, veljača 2004. god., Hrvatska elekroprivreda 2004., Poslovne stranice, str.2 100 Christopher W. Jones, EU Energy Law, Vol. 1. The Internal Energy Market, Claeys&Casteels, str. 91. 101 Komisija EU, Zeleni papir o uslugama od općeg interesa, COM(2003)270final, str. 6. _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 27


je prepušteno samo sebi, ne bi moglo osigurati. Kasnije se to načelo razrađuje tako da Direktiva dozvoljava zemljama članicama da elektroenergetskim subjektima nametnu obvezu javne usluge,102 onda kada je to u općem ekonomskom interesu.103 Kada je u pitanju energetski sektor, Komisija postavlja sljedeće uvjete za primjenu obveze javne usluge:

a) nametnute obveze moraju se odnositi na pružanje usluga koje su od općeg ekonomskog interesa na koji se odnosi;

b) moraju izravno doprinositi zadovoljenju općeg ekonomskog interesa; c) moraju biti nametnute na takav način da ne utječu na razvoj trgovine u

mjeri u kojoj bi to bilo u suprotnosti s interesima zajednice.104

Po Direktivi postoji pet kategorija javnih usluga: a) pouzdanost, uključujući i sigurnosti opskrbe, b) redovitost opskrbe, c) kvaliteta opskrbe, d) cijena opskrbe i e) zaštita okoliša.105

U provedbi bilo koje od obveza javne usluge, zemlje članice su ovlaštene provoditi dugoročno planiranje106. Obveze javne usluge 107 trebaju poštivati opće okvire prava EU i ne smiju biti upotrijebljene u svrhu favoriziranja domaćih proizvođača u odnosu na strane.108U ograničenim slučajevima Direktiva omogućuje zemljama članicama da propišu kako neće primjenjivati neke odredbe Direktive. 109 Ovi se izuzeci odnose na odobravanje izgradnje novih kapaciteta (čl.5. i 6.), odbijanje pristupa sustavu (čl.17. i18.) i odbijanje izgradnje izravne linije (čl.21). Izuzeci su mogući samo ako bi primjena navedenih odredbi Direktive mogla ugroziti pružanje javnih usluga na koje su obvezani elektroenergetski subjekti u općem ekonomskom interesu. Postoji još jedno ograničenje na primjenu navedenih izuzetaka, a to je da se njima ne smije ugroziti razvoj trgovine do mjere kada bi to bilo u suprotnosti s interesima zajednice. Također, postoji još jedna mjera kojom se mogu napraviti izuzeci od tržišnog natjecanja. To je odredba članka 23. Direktive kojom se državama članicama dopušta poduzimanje privremenih mjera u cilju zaštite opskrbe električnom energijom

102 Npr. u Uredbi Vijeća 1191/69, o obveza javne usluge u unutarnjem transportu definirana je kao «obveza koju poduzeće, kada bi uzimalo samo svoje vlastite komercijalne interese ne bi preuzelo, odnosno ne bi je preuzelo u tom opsegu ili pod istim uvjetima». 103 Čl. 3.st.2. Direktive 96/92 EZ, točke 13,14 i 19. preambule 104 Uputa Uprave za energiju i transport o primjeni Direktive 2003/54/EZ u odnosu na obvezu javne usluge od 16.1.2004. str.2. 105 Čl. 3.st.2. Direktive 96/92 EZ 106 Dugoročno planiranje čl.2. st. 21. Direktive definira kao «planiranje potreba za ulaganje u kapacitete za proizvodnju i prijenos na dugi vremenski rok, s ciljem zadovoljavanja potražnje sustava za električnom energijom i osiguranja opskrbe kupaca». 107 Primjer obveze javne usluge može biti obveza kupaca da kupuju određeni postotak električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora ili obveza distributera da opskrbljuje sve kupce na svom području po jednakoj cijeni po kWh.

108 Vodič za Direktivu o električnoj energiji od 28. ožujka 1999. – www.europa.eu.int/energy/en/elecsinglemarket/memor.htm/ 109 Čl. 3.st.3. Direktive 96/92 EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 28


u slučaju iznenadnih kriza na energetskim tržištima ili kada je to potrebno radi sigurnosti i zaštite osoba, opreme, instalacija ili sustava u cjelini. Direktiva 2003/54/EZ donosi promjene u cilju jačanja zaštite kupaca i boljeg definiranja obveze javne usluge. U uvodu se definira i cilj Direktive - postizanje kompetitivnog, sigurnog i ekološki održivog tržišta električne energije, bez diskriminacije sudionika u pogledu njihovih prava i obveza. 110 Upravo ova četiri elementa određuju parametre u kojima se Direktivom uređuje pitanje obveze javne usluge i zaštite kupaca. Opseg javne usluge definiran je u čl. 3. st. 2. na sljedeći način: «U potpunosti uvažavajući odgovarajuće odredbe Ugovora, naročito čl.86., države članice mogu poduzećima koja djeluju u elektroenergetskom sektoru, a u općem ekonomskom interesu, propisati obvezu javne usluge koja se može odnositi na sigurnost, uključujući sigurnost opskrbe, redovitost, kvalitetu i cijenu opskrbe i zaštite okoliš, uključujući energetsku učinkovitost i zaštitu klime. Takve obveze moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminirajuće, provjerljive i moraju jamčiti elektroenergetskim poduzećima Europske unije ravnopravni pristup nacionalnim kupcima.. U cilju sigurnosti opskrbe, energetske učinkovitosti/upravljanja potrošnjom, te radi ostvarivanja ciljeva u zaštiti okoliša, kako se navodi u ovom stavku, zemlje članice mogu provoditi dugoročno planiranje, uzimajući u obzir mogućnost da treće strane zahtijevaju pristup sustavu». Direktivom (čl.3) su navedene sljedeće obveze javne usluge:

1. DUŽNOST DRŽAVA ČLANICA DA ELEKTROENERGETSKA PODUZEĆA RADE U SKLADU S OVOM DIREKTIVOM (čl.3. st.1.)

Ova odredba zapravo ne stvara nikakvu novu obvezu jer su države članice u svakom slučaju dužne osigurati da se odredbe Direktiva poštuju na njihovom području i to putem odgovarajuće i potpune implementacije u nacionalno pravo. Ukoliko to ne učine, Komisija može protiv njih pokrenuti postupak pred Europskim sudom.111 2. PRAVO DRŽAVA ČLANICA DA NAMETNU OBVEZU PRUŽANJA JAVNE

USLUGE (čl.3. st.2.)

Ova odredba određuje kategorije javne usluge koje države članice mogu nametnuti kao obvezu na: sigurnost, uključujući sigurnost opskrbe, redovitost, kvalitetu i cijenu opskrbe i zaštite okoliš, a uključujući energetsku učinkovitost i zaštitu klime. U svrhu ostvarenje ovih ciljeva, zemlje članice mogu odlučiti ne primjenjivati sljedeće odredbe Direktive:112

a) čl. 6. kojim se uređuje obveza ustanovljenje nediskriminirajućeg postupka za odobrenje gradnje novih kapaciteta;

110 Čl. 3. st.1. Direktive 54/2003/EZ 111 Paul Craig, Grainne De Burca, Eu Law, Texts, Cases and Materials, third edition, Oxford University Press, 2003. str. 202. 112 Čl. 3. st.8. Direktive 54/2003/EZ _______________________________________________________________________________________________________Reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora 29


b) čl. 7. kojim se uređuje postupak javnog natječaja za gradnju novih kapaciteta;

c) čl. 20. kojim se uređuje pristup treće strane i d) čl. 22. kojom se uređuju pitanja izgradnje izravnih vodova.

Kod procjene opravdanosti neprimjene neke od navedenih odredbi Direktive Komisija primjenjuje test u dva koraka - prvi korak je procjena da li cilj koji se nastoji ostvariti spada u jednu od kategorija javne usluge (čl.3. st.2.) i drugi korak, ako spada, da li je poduzeta mjera najmanje restriktivna i za trgovinu i tržišnu utakmicu razumno potrebna za ostvarenje navedenog cilja. U procjeni ovoga, Komisija će ispitivati i kako se navedeni ciljevi ostvaruju u drugim državama članicama.113

3. DUŽNOST DRŽAVA ČLANICA DA PROVODE ODGOVARAJUĆE

MJERE RADI OSTVARENJE CILJEVA SOCIJALNE I EKONOMSKE KOHEZIJE, ZAŠTITE OKOLIŠA I SIGURNOST OPSKRBE (čl.3. st.7.)

Ova odredba zapravo ne sadrži nikakvu obvezu za zemlje članice. Ona je više izraz političke volje nego pravno obvezujući zahtjev. Naime, u svim zemljama članicama postoje razvijeni mehanizmi za ostvarenje «ciljeva socijalne i ekonomske kohezije, zaštite okoliša i sigurnosti opskrbe». Budući da se u ovom stavku navodi da mjere moraju biti «odgovarajuće» a bez navođenje standarda koji treba ostvariti, teško je odrediti koje bi specifične obveze proizlazile iz ove odredbe.

4. DUŽNOST DRŽAVA ČLANICA DA OSIGURAJU PRUŽANJE

UNIVERZALNE USLUGE KUĆANSTVIMA (čl.3. st.3.) Univerzalna usluga osigurava se kućanstvima i, kada to države članice smatraju potrebnim, malim poduzećima,114 a predstavlja pravo na opskrbu električnom ener

reforma, liberalizacija, restrukturiranje i privatizacija elektroenergetskog sektora … · 2014....

Documents