razvoj vjeŠtina odgajatelja i - centar siriuscentar-sirius.hr/-/pdf/carecomp_web_ok.pdf · 6 i....

Pr i ručnikZA RAZVOJ KOMPETENCIJA

POMOĆNIH ODGAJATELJA,

ODGAJATELJA I UDOMITELJA

areCompRAZVOJ VJEŠTINA ODGAJATELJA I

UDOMITELJA ZA DJECU

U KONTEKSTU TRANZICIJE IZ

INSTITUCIONALNE U ALTERNATIVNE

OBLIKE SKRBI UNUTAR ZAJEDNICE

korice odabrane.indd 3korice odabrane.indd 3 13.11.2016. 23:02:0513.11.2016. 23:02:05

Cjeline su izradili:I., III. CJELINA: The Child Protection Services of Budapest (CPS), UngariaII. CJELINA: Sirius - Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje, Zagreb (Hrvatska)IV. CJELINA: Sirius - Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje, Zagreb (Hrvatska)V. CJELINA: Direcția Generală de Asistență Socială și Protecția Copilului Harghita (Romania)

Autorice (Cjelina II):dr. sc. Lovorka Brajković, prof. psih., Sanja Bijelić, mag. psih., Ivana Ivša

Autorica (Cjelina IV): dr.sc. Lovorka Brajković, prof. psih.

Prijevod: Sirius - Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje, Zagreb

Godina izdanja: 2016

Tisak: Grafi ng

Naklada: 350

Izrađeno u okviru Erasmus + projekta pod nazivom: CareComp – Competence Development for Carers and Educators of Children in Foster Care in the Context of transition from Institutional to Community Based Care; Broj ugovora: 2014-1-RO01-KA204-002757

Ovaj dokument odražava isključivo stavove autora. Agencija za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu i Europska komisija ne mogu biti odgovorne za primjenu podataka koji se ovdje nalaze.

Soros Care Comp kiadvany HR 01 resz_korS OK.indd 2Soros Care Comp kiadvany HR 01 resz_korS OK.indd 2 14-Nov-16 9:53:47 AM14-Nov-16 9:53:47 AM

GRUPNEAKTIVNOSTI

GRUPNARASPRAVA

VJEŽBEDODATNI MATERIJALI

LITERATURA ZADACI

SADRŽAJ

1. CJELINA – Problemi i poremećaji u ponašanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5I. 1 – Najčešći problemi i poremećaji u ponašanju među djecom i adolescentima u sustavu socijalne skrbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7I. 2 – Suočavanje s problemima u ponašanju i discipliniranje djece i adolescenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18I. 3 – Suočavanje s agresijom, tehnike rješavanja konfl ikata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

PODSJETNIK (HANDOUT) – I. CJELINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28Prvi dio – Najčešći problemi i poremećaji u ponašanju kod djece u sustavu socijalne skrbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28Drugi dio – Rješavanje problema u ponašanju kod djece/adolescenata i discipliniranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30

II. CJELINA – Prevencija i intervencija kod burn-outa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

II. 1 – Stres u svakodnevnom životu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 II. 2 – Stres na radnom mjestu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 II. 3 – Upravljanje stresom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

III. CJELINA – Suradnja i komunikacija s biološkom obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73III. 1 – Veza djeteta i biološke obitelji – Važnost odnosa između djeteta i njegove biološke obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75III. 2 – Perspektiva bioloških roditelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83III. 3 – Promicanje dobrog odnosa između djeteta i biološke obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91

IV. Cjelina – Trauma i kriza u životu djece u udomiteljskim obiteljima . . . . . . . . . . . . . . . . 97IV. 1 – Uvod u traumu kod djece . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99IV. 2 – Razumijevanje traume kod djece . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105IV. 3 – Tretman traume u udomiteljstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114

V. Cjelina – Poteškoće i motivacija za učenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129V. 1 – Poteškoće u učenju, tipovi i nedostaci istih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132V. 2 – Pomoć djetetu s poteškoćama u učenju: Popunjavanje rupa,

povezivanje sa stvarnim životom, kreiranje novih „žica” u mozgu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136V. 3 – Motivacija za učenjem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144

PODSJETNIK (HANDOUT) – V. CJELINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152

Soros Care Comp kiadvany HR 01 resz_korS OK.indd 3Soros Care Comp kiadvany HR 01 resz_korS OK.indd 3 13.11.2016. 23:02:3313.11.2016. 23:02:33

I z v o r : p i x a b a y . c o m


1. CJELINA

Problemi i poremećaji u ponašanju

NAJČEŠĆI PROBLEMI I POREMEĆAJI U

PONAŠANJU MEĐU DJECOM I ADOLESCENTIMA

U SUSTAVU SOCIJALNE SKRBI

SUOČAVANJE S PROBLEMIMA U PONAŠANJU I

DISCIPLINIRANJE DJECE I ADOLESCENATA

SUOČAVANJE S AGRESIJOM, TEHNIKE

RJEŠAVANJA KONFLIKATA


6

I . CJELINA

TEME CJELINE Modul I/1. Najčešći problemi i poremećaji u ponašanju među djecom i adolescentima u sustavu socijalne skrbiModul I/2. Suočavanje s problemima u ponašanju i discipliniranjem djece i adolescenata Modul I/3. Suočavanje s agresijom, tehnike rješavanja konfl ikata

ISHODI UČENJA Sudionici će steći znanje o najčešćim problemima i poremećajima u ponašanju među djecom u sustavu socijalne skrbi. Moći će bolje razumjeti te prepoznati razloge pojedinih ponašanja. Naučit će djelotvorne tehnike za discipliniranje i rješavanje konfl ikata te će, ukoliko bude potrebno, znati gdje potražiti pomoć.

CILJANE

KOMPETENCIJERješavanje konfl ikata, analiziranje i rješavanje problema, kreativno razmišljanje i postupanje, spremnost na kompromise, verbalna i neverbalna komunikacija, izgradnja dobrog odnosa s djecom, prepoznavanje tuđih potreba, djelotvorne metode discipliniranja

VREMENSKI

OKVIR 8 sati

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Razmjena iskustava, kratka teorijska predavanja, vježbe igranja uloga, zadaci u malim grupama

POTREBNI

MATERIJALIPriručnik, video materijali, handouti, fl ipchart

CILJANA SKUPINA Pomoćni odgajatelji, odgajatelji, udomitelji


7

PROBLEMI I POREMEĆAJI U PONAŠANJU

I. 1

Najčešći problemi i poremećaji u ponašanju među djecom i adolescentima u sustavu socijalne skrbi

CILJEVI/ ISHODI

UČENJASudionicima će se predstaviti najčešći problemi i poremećaji u ponašanju među djecom i adolescentima u sustavu socijalne skrbi. Sudionici će sa sigurnošću moći utvrditi razliku između problema i poremećaja u ponašanju. Moći će identifi cirati slučajeve u kojima je potrebna profesionalna pomoć.

CILJANE

KOMPETENCIJEAnaliziranje problemskih situacija, razvoj vještina vezanih uz uspostavljanje strategija potrebnih za rješavanje problema te pronalazak alternativnih rješenja.

OPIS SADRŽAJA problemi uklapanja među nove ljude, traume problemi u ponašanju adolescenata, alkohol, droge poremećaji u ponašanju, poremećaj hiperaktivnosti i defi cita pažnje,

patologije konfl ikti u obitelji kao posljedica djetetovog ponašanja obrambeni mehanizmi

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Kratka teorijska predavanja, zadaci u malim grupama, razmjena iskustava, rasprave, hipotetske situacije, vježbe igranja uloga

POTREBNI

MATERIJALIHandouti, fl ipchart, projektor, računalo

BROJ SUDIONIKA 15 sudionika

Skrb i odgoj djece u sustavu socijalne skrbi visoko je specijalizirano područje pedagogije. Djelotvoran rad zahtjeva posjedovanje i stalni razvoj niza posebnih vještina. Ovo poglavlje usredotočit će se na probleme povezane s ponašanjem te na najučestalije probleme ponašanja koji se mogu pojaviti kod djece zbrinute u institucionalnoj skrbi. U ovom ćemo poglavlju pružiti pregled problema u ponašanju koji se javljaju u posebnim životnim uvjetima te najučestalijih psihičkih problema koji se javljaju u adolescenciji kod djece zbrinute u sustavu socijalne skrbi. Također ćemo se pozabaviti mogućim sukobima koje ti problemi ponašanja mogu prouzročiti unutar udomiteljske obitelji.


8

1. CJELINA | PROBLEMI I POREMEĆAJI U PONAŠANJU

Do koje mjere možemo nešto smatrati normalnim?

Prema međunarodnim istraživanjima može se reći da psihička ranjivost i razvoj psihičkih poreme-ćaja pogađa 6 do 25 posto predadolescenata i adolescenata (ovisno o dobi i spolu). Neki poremećaji psihičkog razvoja mogu se dijagnosticirati u 7-8 posto djece školskog uzrasta. U kliničkom smislu, po-našanje i simptomi djece uspoređuju se s onim što se smatra „normalnim” za njihov spol i uzrast. Bitno odstupanje od „normalnog” jedan je od glavnih kriterija za dijagnozu.

U slučaju većine odraslih psihijatrijskih pacijenata, određeni simptomi bolesti dovodili su do ozbilj-nih problema u njihovu svakodnevnom životu i prije nego što su navršili osamnaestu godinu. Stoga je izrazito bitno da se djeci i adolescentima koji pokazuju psihičke simptome na vrijeme pruži prikladna skrb kako se njihovi simptomi ne bi ukorijenili te kasnije razvili u ozbiljniju psihičku bolest.

Posao je isključivo psihijatara i kliničkih psihologa odrediti treba li se ponašanje djeteta smatra-ti normalnim ili simptomom psihičkog poremećaja. Ako postoje problemi prouzročeni ponašanjem djeteta, dobro je posavjetovati se sa stručnjakom s područja mentalnog zdravlja (npr. psihologom iz sustava udomiteljstva, psihologom udomiteljske obitelji, školskim psihologom ili pedagogom). Stručnjak može pomoći bolje razumjeti ponašanje djeteta i procijeniti potrebu za pregledom, mogućom hos-pitalizacijom ili terapijom lijekovima te dugoročnom psihoterapijom. Stručnjaci također mogu pružiti vrijedne savjete za popravljanje ponašanja djeteta.

Jedinstvene karakteristike djece u sustavu socijalne skrbiPsihički poremećaji često se javljaju i kod djece odrasle u vlastitoj biološkoj obitelji. Djeca pod

skrbi sustava za zaštitu djece izložena su nizu štetnih utjecajnih čimbenika te proživljavaju traume u razdoblju prije ulaska u sustav institucionalne skrbi. Ovi čimbenici čine ih još podložnijima razvoju jednog ili više psihičkih poremećaja. No moramo uzeti u obzir i činjenicu da je razdvajanje od obitelji velika trauma za svako dijete te može prouzročiti bol koja se zatim manifestira u obliku problema u ponašanju bez prisutnosti mentalnog poremećaja.

Štetni čimbenici u životu djece u sustavu institucionalne skrbi VJEŽBA 1.

Zamolite sudionike da formiraju male skupine te nabroje najučestalije čimbenike koji utječu na

ponašanje, a koje doživljavaju djeca i adolescenti u institucionalnoj skrbi. Ideje bi trebalo zabilježiti

u obliku ključnih riječi na ploči ili fl ipchart bloku. Također im privucite pozornost na činjenicu da se

ovi čimbenici mogu pojaviti prije i nakon rođenja, kao i na početku institucionalne skrbi te tijekom

privremenog skrbništva.

Obavezno naznačite niže navedene čimbenike tijekom rasprave:Štetni utjecajni čimbenici prije rođenja:

– prenatalno razdoblje, neadekvatan životni stil majke (pušenje, zloporaba alkohola ili droga, nezdrava prehrana)

– neželjena, možda i skrivena trudnoća te nedostatak skrbi, utječe na psihofi zički razvoj djeteta kao i na razvoj živčanoga sustava odgovornog za ponašanje


9


Štetni utjecajni čimbenici nakon rođenja:

1. Zanemarivanje: fi zičko/psihičko/emocionalnoFizičko zanemarivanje: osim direktnog štetnog utjecaja, uzrokuje značajnu napetost te osjećaj nesigur-nosti. Psihičko zanemarivanje: dijete ne nauči mnoge stvari, no u tom slučaju njegovi nedostaci nisu rezultat mentalnog oštećenja nego nedovoljne socijalizacije.Emocionalno zanemarivanje: vodi do problema s emocionalnim povezivanjem, u kojem slučaju dijete ne može ili ne želi formirati veze ili iskazivati ljubav ili, obratno, formira presnažne veze sa svima.Posljedice zanemarivanja: u slučaju odgoja bez defi nirane strukture, dijete ne dobiva adekvatne re-ferentne točke kojih bi se pridržavalo te nije upoznato s granicama kojih se treba pridržavati; raste vjerojatnost za sudjelovanje u kriminalnim radnjama; dijete nema uzora koji bi mu pokazao kako skrbiti o drugim ljudima, jer o samome djetetu nitko nije skrbio.

2. Fizičko zlostavljanje, agresivnost: uzrokuje anksioznost, frustraciju, nerijetko protu-agresivnost; zlostav-ljana djeca vrlo su razdražljiva, ne reagiraju dobro na frustracije.

3. Nedosljedno ponašanje roditelja (npr. zbog droge ili alkohola): ponekad u potpunosti skrbe o djeci, a ponekad su razdražljivi i nestrpljivi. Ovo kod djeteta izaziva osjećaje potpune nesigurnosti te je često razlog zašto dijete ima ispade.

4. Prikaz neadekvatnog uzora: dijete će se naviknuti na okruženje unutar obitelji te će kasnije takvo po-našanje smatrati normalnim.

Trauma na početku institucionalne skrbi: – Odvajanje od obitelji: smatra se gubitkom, čak i ako obiteljsko okružje nije bilo adekvatno i ako se s

djetetom nije pravilno postupalo. Dijete je razočarano svojim roditeljima, počinje kriviti sebe i nije sigurno što ga točno čeka u budućnosti. Promijenit će se cijela djetetova okolina te nastupaju nova pravila s kojima dijete još nije upoznato.

Trauma institucionalne skrbi: – Uniformnost: dijete je neprestano u društvu druge djece, što otežava pravilan razvoj ličnosti, što

može dovesti do devijantnog ponašanja kojim dijete privlači pažnju na sebe. – Stresori: strogoća, nedostatak slobode kretanja, disciplina i red rezultiraju neprestanom potrebom

za prilagođavanjem, koja je mentalno zahtjevna i može prouzročiti iznenadne ispade. – Rivalstvo: djeca izgrade hijerarhiju u kojoj održavanje statusa često zahtijeva borbu. – Stigma: „Ja sam domsko dijete”. Razmišljanje u pozadini te stigme: „To je sigurno zato jer sam se loše

ponašao. Ako sam zločest i odbacili su me, i dalje ću se tako ponašati.” Dijete usvaja taj identitet. – Djeca žive samo u sadašnjosti te često gube vezu sa svojom prošlosti zbog bolnih uspomena i odbi-

jaju razmišljati o svojoj obitelji. Kako budućnost nije sigurna, djeca ne mogu predvidjeti što ih očekuje i ostaju bez jasnih pogleda na život ili čvrstih korijena.


10


Izdvajanje iz biološke obitelji ozbiljan je pretrpljeni gubitak

Pet faza suočavanja s boli (tugom) – Šok, bojazan, izbjegavanje, odbacivanje: u ovom stadiju dijete se često opire. Dijete pokušava sprije-

čiti gubitak ili poriče da se on uopće dogodio. U ovoj fazi manja djeca često plaču. Odbijaju suočiti se s obiteljskim problemima i u suzama zahtijevaju da ih netko odvede natrag kući.

– Cjenkanje: djeca često imaju snažan osjećaj krivnje i vjeruju da se bolni gubitak može izbjeći pomoću dogovora ili kompromisa. Često misle: „Bio sam zločest i zato su me odvojili od mame i tate. Npr. možda su to napravili jer sam se često tukao/tukla sa svojim bratom”.

– Izražavanje ljutnje: izljevi bijesa, neprijateljsko ponašanje. U ovoj fazi djeca odbijaju priznati da se gubitak uistinu dogodio i da nema povratka natrag. Djeci je mnogo lakše mržnju usmjeriti prema udomiteljima nego prema pravim roditeljima. Važno je pomoći djeci da izraze svoju ljutnju i pristu-piti joj na odgovarajući način. U ovoj je fazi kod djeteta također uobičajena pojava destruktivnog ponašanja koje je usmjereno prema sebi i drugima.

– Depresija: ljutnja je i dalje prisutna, no počinje biti u većoj mjeri usmjerena prema unutra nego pre-ma van.

– Suosjećanje i uspješno ublažavanje boli.

– Kad se ljudi nose s boli prolaze kroz svih pet faza, ali mogu ostati u jednoj fazi podosta vremena (ne-kad i godinama) ili čak nazadovati u nižu fazu. Redoslijed tih pet faza nošenja s gubitkom nije strogo primjenjiv kod svih pojedinaca.

Problemi s integracijomPrema mišljenju stručnjaka, djeca koja pate od poteškoća s integracijom i učenjem te od poremećaja

ponašanja značajno zaostaju za vršnjacima. Suočavaju se s problemima uspostavljanja veza i odnosa s ljudima, kao i nedostataka kod učenja, vladanja, integracije u zajednice i sveukupno težim razvojem osob-nosti. Ipak, ne smatraju se djecom kojoj je potrebna posebna skrb. Simptomi problema kod integracije i poremećaja ponašanja mogu se grupirati u dvije kategorije: 1. introvertirani, depresivniji oblici ponašanja. 2. neprijateljsko, agresivno ponašanje, nasilno ponašanje, neposluh, zadirkivanje i fi zički napad. U ovom poglavlju usredotočit ćemo se na drugu grupu simptoma.

Poremećaji ponašanja mogu biti izazvani biološkim faktorima, štetnim utjecajem društvenog okruženja ili kombinacijom i jednog i drugog. Kako bismo riješili probleme moramo otkriti temeljne uzroke i primije-niti popravni odgoj (popravak grešaka) kako bismo uspješno ublažili ove poteškoće.

VJEŽBA 2.

U ponašanju djeteta uočeni su ozbiljni problemi od kad se odvojilo od obitelji. Dijete je neposluš-

no i odbija slijediti bilo kakva pravila. Također ima poteškoća s integracijom u grupu. Psuje, često

maltretira vršnjake i općenito je agresivno prema odraslima i prema ostaloj djeci. Ponekad ima izljeve

bijesa bez ikakva vidljivog razloga te tijekom tih izljeva čak oštećuje predmete u okolini. Razmislimo:

što može biti glavni uzrok djetetova ponašanja? Kako bismo djetetu mogli pomoći u integraciji?


11


Pozadinske informacije o djetetovu ponašanju: – Nedavno primljeno u institucionalnu skrb: dijete osjeća pritisak zbog opterećenja prijašnjim isku-

stvima. – Osjećaj gubitka i tuge zbog odvajanja od obitelji (većina djece ne želi otići od obitelji unatoč ne-

primjerenu ponašanju roditelja): ljutnja, neprijateljsko ponašanje. – Ne osjeća se sigurnim u novoj životnoj situaciji. – Problematično nošenje sa stresom: agresiju usmjerava na udomitelje i drugu djecu. – Ne može pronaći svoje mjesto u novoj životnoj situaciji. – Možda je slučaj da je određene obrasce ponašanja koji su mu pomogli da se nosi s napuštenošću

i nasiljem, dijete usvojilo u svojoj biološkoj obitelji, ali ti su obrasci ponašanja neprihvatljivi i de-struktivni za društvo.

– Integracija djeteta postaje sve teža ako su očekivanja, navike i norme koje su prisutne u grupi bitno drugačije od onih na koje je dijete otprije naviklo.

– Prethodni primjer: tenzije i sukobe rješavalo se agresijom.

Što učiniti kako bismo pomogli integraciji djeteta? – Veze imaju veoma važnu ulogu u razvoju simptoma ponašanja i budućem upravljanju njima. – Potrudite se da dijete osjeti da je u potpunosti prihvaćeno, zajedno sa svojim osjećajima. – Prihvatite čak i negativne osjećaje koji mogu biti preusmjereni putem umjetnosti, sporta, antistres

loptice. – Ne zabranjujte negativne osjećaje, već naučite dijete da ih izrazi na prihvatljiv i prikladan način. – Postavite logična, jasno razumljiva pravila, prikladna za djetetovu dob. – Prilazite mu sa strpljenjem: prihvatite da djetetu treba vremena da bi se integriralo u novu okolinu

i shvatilo nova pravila i navike koje dolaze s njom. – Nastojte otkriti i razumjeti dublje uzroke djetetova ponašanja. – Prepoznajte kad je vrijeme za traženje pomoći. – Imajte na umu da se kronološka, emotivna, socijalna i seksualna dob zlostavljane i zanemarivane

djece mogu razlikovati. – Bude li ljutnje, uvijek pokušajte otkriti temeljnu emocionalnu traumu.

Djetetove usvojene norme i navikeVJEŽBA 3.

Ponašanje djeteta tek primljenog u grupu/obitelj uvelike odstupa od norme. Često krade od

udomitelja/staratelja i druge djece te uopće ne poštuje tuđe vlasništvo. Ako nešto želi, domoći će

se toga, makar na nasilan način. Sukobe obično rješava pribjegavajući fi zičkoj agresiji. Udomitelji/

staratelji/ supervizori svjesni su toga da mu roditelji imaju kriminalistički dosje. Razmislimo: što

bi moglo biti u srži djetetova devijantna ponašanja? Kako pomoći djetetu da prekine ove obrasce

ponašanja?

Što bi mogao biti uzrok ovakva ponašanja? – Vrijednosti prihvaćene u djetetovoj biološkoj obitelji odskaču od normi prihvaćenih u društvu: može

se dogoditi da obitelji čiji su članovi bili u zatvoru imaju drugačije vrijednosti (primjerice stav prema krađi) u takvim je slučajevima djetetu teško razumjeti zašto je u krivu, s obzirom na to da su ga biološki roditelji hvalili za postupke na koje se sada gleda s prijekorom.


12


– Manjak normi i referentnih točki: ako je živjelo u nedosljednoj okolini u kojoj su se očekivanja konstantno mijenjala dijete nije moglo razviti referentnu točku pomoću koje bi procijenilo ispravnost svojih postupaka.

– Dijete je bilo zanemareno i nije imalo odrasli uzor, na primjer: jedan je od roditelja zloupo-trebljavao drogu, ponašanje mu je bilo nepredvidivo, ovisno o trenutnom raspoloženju i sta-nju uma, pa je došlo do pomutnje između onoga što zaslužuje pohvalu, a što kaznu dijete tako ne može usvojiti vrijednosti koje valja poštovati.

Kako možemo pomoći djetetu u korekciji takvog ponašanja? – Nemojte kuditi dijete zbog krivih navika i obrazaca ponašanja na koje je naviklo jer su oni

često rezultat teškog životnog puta kojim je dijete moralo proći. – Umjesto toga stvorite siguran, pozitivan ambijent i potičite ga da uči novi sklop navika i vri-

jednosti. – Nemojte mu prijetiti niti ga kažnjavati jer to dovodi do otpora i potkopava vezu s djetetom. – Pristupite mu s bezuvjetnim prihvaćanjem, koje ne bi trebalo ovisiti o djetetovim postupcima. – Djeca su uglavnom navikla na činjenicu da je prihvaćanje pravila uvijek relativno i da se pro-

cjenjuje od situacije do situacije (rijetko se događa da su izložena stvarnim posljedicama). – Stoga je neophodno da udomitelji i djetetov supervizor preuzmu svoj dio odgovornosti u

pridržavanju i donošenju pravila grupe/obitelji. – Na kvalitetu tretmana koji djetetu i njegovoj obitelji pružaju stručnjaci ne smije utjecati volja

za suradnjom roditelja/skrbnika, kao ni njihov stil života, društveno-ekonomski status, etnič-ko podrijetlo ili ponašanje.

– Ponekad djetetovo ponašanje i vladanje stručnjacima otežavaju prihvaćanje i suradnju, stoga je važno steći najdetaljnije moguće informacije da bi se shvatila djetetova životna priča, što olakšava davanje prikladnog odgovora na neadekvatnu reakciju.

– Budući da ta djeca osjetljivo reagiraju na nepredvidivosti, važno je da udomitelji/skrbnici/supervizori usklade svoje ponašanje sa svojom verbalnom komunikacijom i metakomunika-cijom.

Sukobi koji proizlaze iz djetetova ponašanja unutar udomiteljske obitelji

VJEŽBA 4. ZAMIŠLJENA IGRA

Zamislite da se iskrcate iz aviona i ostanete na otoku koji je okružen oceanom. Zemlja, kultura i

jezik su vam potpuno nepoznati. Vaše preživljavanje ovisi o ljudima koji ondje žive, ali niste upoznati

sa zakonima otoka. Koje biste osjećaje doživjeli u ovoj situaciji?

Kad je dijete smješteno u novu obitelj, sve je novo, strano, nepoznato, i stoga potpuno zastrašujuće. To je slično kao kad putujemo u inozemstvo bez poznavanja jezika pa ne razumijemo ono što se oko nas događa i ne poznajemo očekivanja drugih ljudi budući da ne govorimo istim jezikom.


13


Stranica

28

VJEŽBA 5.

Zamislite da novo udomljeno dijete stigne u vašu obitelj. Uspjeli ste formirati vrlo dobar odnos s djetetom od samog početka. U tjednima nakon njegova dolaska, ponaša se kao „savršeno dijete”. Međutim, s vremenom počinjete primjećivati da postaje sve neposlušnije. Ne reagira na vaše molbe („Ti nisi moja majka! Ne možeš mi govoriti što da radim!”) i pokazuje agresivno ponašanje. Dijete na-mjerno oštećuje svoje igračke i ima ispade bijesa kad god mu želje nisu ispunjene. Usprkos svim vašim naporima da djetetu pružite ljubav i s njime razgovarate o njegovu neprihvatljivu ponašanju, nema nikakve vidljive promjene. Usto, u posljednjih nekoliko dana primijetili ste da vam nedostaje nešto novca iz novčanika.

Drugi članovi vaše obitelji imaju sve manje strpljenja za djetetovo ponašanje, a ono je postalo i redovit izvor sukoba između vas i vašeg partnera.

Kakve bi vam se misli javile u takvoj situaciji?

Što je moglo dovesti do te promjene u djetetovu ponašanju?

Kako biste se nosili sa situacijom?

**Tijekom rasprave koristite Prilog 1. koji možete pronaći u podsjetniku.

VJEŽBA 6.

Navedite različite vrste tipičnih promjena u ponašanju koje se kod djeteta mogu primijetiti

pri dolasku kod udomitelja ili u dom za nezbrinutu djecu. Raspravimo koji su mogući uzroci tih

promjena.

1. neprestano prejedanje: s jedne strane to je posljedica izgladnjelosti, no podrazumijeva i mentalni signal: prikupiti što je više moguće ljubavi i pažnje

2. skrivanje stvari (koje se često smatra krađom): nedovoljno shvaćanje pojma „moje – tvoje”, a smatra se i materijalnim iskazivanjem ljubavi

3. regresija: pokazivanje ponašanja neprikladna djetetovoj dobi, npr. sisanje palca, mokrenje u krevetu. Mentalni signal: žudnja za nekadašnjim ugodnim iskustvom dječje dokolice, a ta žudnja proizlazi iz toga što dijete nije sposobno nositi se s novim očekivanjima

4. privlačenje pažnje: provale bijesa, agresija, krađe, laganje. Takvo ponašanje zna preplašiti roditelje, međutim, ono se s vremenom može svladati strpljenjem i neprestanim usmjeravanjem djeteta.

Poremećaji u ponašanju, patološka stanjaU određenim slučajevima problemi u ponašanju koje dijete pokazuje nisu uzrokovani teškoćama

pri integraciji u obitelj (što se rješava primjereno brižnim, opreznim, strpljivim i dosljednim odgojem) nego mentalnim poremećajem. Kao što je spomenuto, u takvim slučajevima prisutna je značajna devi-jacija od normale u djetetovu ponašanju, emocijama, načinu razmišljanja ili mentalnim sposobnostima. Težak je pothvat odrediti stupanj devijacije te hoće li se problem sam razriješiti, ili je pak potrebna stručna pomoć u obliku dijagnoze i liječenja. Skupina stručnjaka u suradnji s udomiteljima, supervizori-ma i skrbnicima može pritom uvelike pomoći. Međutim, ako su jasne promjene ponašanja dugotrajne ili trajne, toplo se preporučuje angažiranje adekvatnog stručnjaka.


14


Što je točno psihički poremećaj? sva četiri obilježja navedena u nastavku teksta istovremeno su prisutna u određenoj mjeri u

odnosu na simptome ponašanje: devijantno, disfunkcionalno, opasno po sebe i druge, uznemirujuće

VJEŽBA 7.

Navedite primjere za svako od četiriju obilježja, te ćemo zatim raspraviti što točno ona znače.

– Devijantno ponašanje: ponašanje kojim se zanemaruju društveno prihvatljive norme i vrijedno-sti, primjerice krađa.

– Disfunkcionalno ponašanje: otežava pojedincu, pa tako i onima koji ga okružuju, da živi normal-nim životom ili da se suočava sa svakodnevnim situacijama. Na primjer, dijete odbija biti mirno i tiho u školi, neprestano se ustaje s mjesta tijekom nastave, ne može držati korak s ostatkom razreda, gubi koncentraciju i pri tome loše ispunjava svoje školske obaveze.

– Ponašanje opasno po sebe i druge. Na primjer, agresivno ponašanje, česti sukobi s drugima. – Uznemirujuće ponašanje. Unatoč tomu što je dijete uznemireno čak i vlastitim ponašanjem,

ono ne može reagirati na drugačiji način, npr. dijete nema namjeru nekoga povrijediti, no i dalje ima izljeve agresije ako nešto nije po njegovom.

Stručnjaci uzimaju u obzir sve navedene faktore te primjenjuju opće prihvaćeni dijagnostički su-stav pri utvrđivanju dijagnoze konkretnog djeteta. Gotovo je nemoguće općenito govoriti o liječenju djece sa psihičkim poremećajima, s obzirom na to da se tu ne radi samo o prirodi njihovih problema, nego i o njihovim individualnim razlikama, koje iziskuju liječenje prilagođeno pojedincu (posebice ako dijete nije ranije liječeno zbog tih problema ili problemi postoje već duže vrijeme). Zbog vremenskog ograničenja nemoguće je ovdje analizirati svaku pojedinu vrstu poremećaja u ponašanju koji se može pojaviti kod djece. Međutim, sada ćemo se dotaknuti najuobičajenijih patoloških stanja koja se mogu liječiti samo uz pomoć kvalifi ciranog stručnjaka.

I. Simptomi antisocijalnostiRiječ je o simptomima uzrokovanim frustracijom, sukobima, različitim štetnim utjecajima te po-

grešnim stilom odgajanja. Dok prisutnost bilo kojeg od tih simptoma zahtijeva posebnu pažnju, važno je naglasiti da oni nisu jasne indikacije da bi djetetovo ponašanje s vremenom moglo postati antiso-cijalno.

Može ih se mijenjati promjenom utjecaja okoline te primjenom odgovarajuće psihoterapije.Jedan od čestih faktora među tim simptomima jest pobuna protiv društvenih normi, a uzroko-

vana je nekom vrstom psihosocijalne traume. Često se javljaju kod djece koja su u institucionalnoj skrbi.

a) Agresivnost: cilj je ovakvog ponašanja namjerno nanošenje štete ili boli. Može se pronaći kod male djece starosti 1.5-3.5 godina, kad prilikom frustracije reagiraju agresivno. Ako roditelj uvijek ispunjava prohtjeve zahtjevnog djeteta, dijete to shvaća kao znak potvrde da se u budućnosti nastavi ponašati agresivno kako bi dobilo što želi. No agresija je često prisutna i kod djece koju su roditelji imali običaj kažnjavati uskraćivanjem ljubavi.

b) Stalno laganje: važno je razlikovati ovu pojavu od „izmišljanja”, koja se pojavljuje u vrtićkoj dobi (a ponekad i kasnije). Stalno laganje u većini slučajeva proizlazi iz emocionalnih teškoća.


15


c) Krađa: ukoliko cilj krađe nije materijalna korist, onda je najčešći uzrok krađe potreba za ljubavlju.d) Lutanje: blaži oblik ovakvog ponašanja za vrijeme adolescencije potpuno je prihvatljiv i trebao

bi se doživljavati kao potraga za avanturom ili želja za većom samostalnošću. U slučaju mlađe djece ovakvo ponašanje trebalo bi se smatrati obrambenim mehanizmom, kojim dijete pokušava pobjeći od emocionalnih konfl ikata prouzročenih negativnim događajima u životu.

2. Poremećaj hiperaktivnosti i defi cita pažnje (ADHD)Ovo je jedan od najčešćih poremećaja ponašanja za vrijeme djetinjstva, a puno se češće pojavljuje

u dječaka. Kompleksna je to kombinacija simptoma vezanih uz pozornost, kretnje i impulzivnost. Glavne karakteristike uključuju naglost, nepažnju, hiperaktivnost te konstantnu potrebu za neko-ordiniranim kretnjama (koju ni sama djeca oboljela od ADHD-a ne razumiju). U njihovim radnjama nema nikakva reda, organizacije ni osjećaja za opasnost. Djeca oboljela od ADHD-a zgrabe bilo što oko sebe, njihove ruke i noge stalno su nemirne i u pokretu, ona čitavo vrijeme govore i većini ljudi su naporna. Ovaj poremećaj uglavnom je posljedica problema unutar živčanog sustava.

Ovaj oblik ponašanja prepreka je za uspjeh u školi i uspostavljanje prijateljskih odnosa.

Prilog 2. (handout)Savjeti za one koji odgajaju hiperaktivnu djecu:Problem se može pojaviti i bez komponente hiperaktivnosti, u obliku poremećaja pažnje. To će

detaljnije biti objašnjeno kad se dotaknemo teme poremećaja učenja.

Prilog 3. (handout)Ako se dijete ponaša „zločesto”Za koje je obrasce ponašanja potrebno potražiti pomoć stručnjaka?

Stranica

29


16


Problemi u ponašanju tijekom adolescencije

Protivljenje odraslimaProtivljenje odraslima normalno je kod sve djece određene dobi ili razvojnog stupnja u odre-

đenim situacijama. Takve situacije češće se događaju tijekom adolescencije, kad predstavljaju važan faktor u razvoju osobnosti i u samom procesu odrastanja. Kroz sukobe s okolinom, osoba može istražiti i vlastite granice i sposobnosti. Takvi se sukobi donekle smatraju i fazom u razvoju osob-nosti. Međutim, iznad određenog stupnja počinju se smatrati preprekom (Popper, 1988). Prema kriterijima iz Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema, problematičnim se smatra onaj oblik neslaganja s odraslima u kojem je djetetovo ponašanje stalno neprijateljsko, negativno, napadačko i izazivajuće te neprikladno za djetetovu dob.

Bježanje od kuće i lutanjeBježanje i lutanje mogu imati više značenja i trebalo bi ih razmatrati zajedno s drugim simptomi-

ma. Oni u nekim slučajevima mogu biti znak poremećaja razvoja ličnosti koji se javlja kao normalna reakcija na nepodnošljivo teške životne uvjete. Iako se u djetetu tada može javiti osjećaj slobode, postoji i nekoliko negativnih posljedica. Djeca koja bježe od kuće potpuno su izvan nadzora odraslih osoba, često se pridružuju bandama i privikavaju se na njihovo devijantno ponašanje.

Zlouporaba drogaVJEŽBA 8.

Mlada osoba koja je ovisna o drogi dolazi u grupu. Razmislite o tome što bi bilo najispravnije

učiniti u takvoj situaciji.

pronaći odgovarajući način liječenja za simptome apstinencijske krize

saznati razloge i prirodu ovisnosti

zagovarati sudjelovanje u programu rehabilitacije

omogućiti toj osobi boravak u okolini koja ju prihvaća i podržava

poticati osobu da se bavi svojim omiljenim aktivnostima kako bi joj se smanjila želja za drogom

održavati radionice o programima sprečavanja zlouporabe droga u svrhu prevencije ovisnosti


17


TrudnoćaTijekom boravka ili netom nakon dolaska kod udomitelja adolescentica nas može obavijestiti da

nije dobila zadnju menstruaciju ili da nije koristila zaštitu pri spolnom odnosu. Prvo bismo trebali utvrditi je li to posljedica trudnoće ili nekog ginekološkog problema. Ako smo utvrdili da je riječ o trudnoći, adolescenticu treba obavijestiti (medicinska sestra, psiholog) o opcijama koje ima: prekid ili zadržavanje trudnoće. Roditelji ili skrbnici moraju biti obaviješteni o njezinoj odluci ukoliko se radi o osobi mlađoj od 16 godina, jer je u slučaju prekida trudnoće potreban njihov pristanak. Ako se roditelji ne slažu s odlukom njihova djeteta i ne pristanu na pobačaj, može se zatražiti privremeno skrbništvo od službe za socijalnu skrb. Odlučivanje o svom životu je temeljno pravo djeteta, pa čak i odlučivanje o trudnoći.


18


I. 2

Suočavanje s problemima u ponašanju i discipliniranje djece i adolescenata

CILJEVI/ ISHODI

UČENJASudionici će naučiti prepoznati i interpretirati skrivene motivacije u pozadini djetetova ponašanja. Moći će razlikovati discipliniranje od kažnjavanja, dok će istovremeno naučiti učinkovite metode discipliniranja. Naučit će kako jasno prezentirati ideje te kako dosljedno djelovati. Učit će i o važnosti te ulozi bezuvjetnog prihvaćanja, emocionalne potpore te objektivnog sagledavanja situacije. Također će učiti i o važnosti koju ima sposobnost procesiranja prošlih događaja i kako se na taj način može poticati pozitivna slika o sebi.

CILJANE

KOMPETENCIJEProcjena i rješavanje problema, kreativno razmišljanje i djelovanje, sklapanje kompromisa, verbalna i neverbalna komunikacija, otvorena komunikacija, uspostava i održavanje dobrih odnosa, prepoznavanje tuđih potreba, prepoznavanje jakih strana i razvoja, učinkovito discipliniranje.

OPIS

SADRŽAJA Prepoznavanje razloga i motivacije za određeno ponašanje (primjeri) Razlikovanje discipliniranja i kažnjavanja Učinkovite tehnike i metode discipliniranja O postajanju kvalifi ciranim udomiteljem/ pomoćnim odgajateljem/ odgajateljem,

uspostava terapeutskog okoliša

VREMENSKI

OKVIR3 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Kratka teorijska predavanja, razmjena iskustava, vježbe igranja uloga, zadaci u malim grupama

POTREBNI

MATERIJALIhandouti, fl ipchart

BROJ

SUDIONIKA15 sudionika

Rad s djecom i adolescentima u sustavu za zaštitu djece zahtjeva visok prag empatije, socijalne osjetljivosti i otvo-renosti te vještine rješavanja problema i puno ljubavi.

Tijekom skrbi za djecu uglavnom se ispunjavaju njihove biološke potrebe, no odgoj znači puno više. Uz pružanje temeljnih egzistencijalnih potreba (smještaj, hrana, odjeća) nužna je i okolina koja omogu-ćava ispravan fi zički, mentalni i socijalni razvoj. Osim prikladnog ponašanja roditelja/skrbnika i zdrave, stimulativne okoline, potrebna je i harmonična okolina puna pozitivnih emocija koja je posljedica odgojnih metoda i sredstava usmjerenih prema jasno promišljenim, isplaniranim i defi niranim ciljevima. Preduvjeti za manifestaciju i razvoj djetetovih sposobnosti jesu predvidljivost, uravnotežene okolnosti i kontrolirano funkcioniranje obitelji. Pružanje tih uvjeta zahtjeva određenu razinu discipline koju može biti teško dostići.


19


Djetetovu integraciju u obitelj ili institucionalnu zajednicu (vrtić, škola, udomitelji) često obilježavaju sukobi. Okolina puna podrške koja pruža emocionalnu sigurnost ključna je u razvoju djetetove osobnosti, a tako-đer je katalizator u razvoju discipliniranog ponašanja.

Vrste nediscipliniranog ponašanja:Agresija (verbalna i fi zička)Kršenje etičkih normi (krađa, varanje, laganje, itd.)Osporavanje autoriteta udomiteljaOmetanje obiteljskih događanja (pričanje, lutanje, bacanje predmeta, itd.)„Isključivanje” (sanjarenje, glupiranje, druge aktivnosti, itd.)Agresija u obliku ispada bijesa

Razdražljivo ponašanje ili ispadi bijesa uobičajeno su posljedica neke situacije neugodne u fi zičkom ili psihičkom smislu, koju dijete ne može kontrolirati (glad, umor, latentna bolest, menstruacija, strah, tuga). Uzrok također može biti pogreška u odgoju: nepravedan prijekor, ruganje, kazna, pretjerana strogoća, ograničavanje djetetove volje ili fi zičko zlostavljanje.

LAGANJE

Laganje je namjerna izmjena stvarnosti s ciljem promišljene obmane. Ne smatramo nešto laganjem ako nije svjesno i ako mu nije cilj zavaravanje.

Bühler grupira laži u 3 kategorije:1. zlonamjerne laži, kojima je cilj namjerno naštetiti nekome zbog osobne koristi2. oportunističke laži, kojima je cilj postizanje prednosti bez nanošenja štete drugima3. dobronamjerne laži, koje su izrečene iz pristojnosti, obzirnosti ili u tuđu korist.Laganje ne doživljavamo kao takvo prije 5.-6. godine života, budući da dijete nije u stanju razlikovati objektivno

od subjektivnog. Dijete se služi maštom za objašnjavanje neshvatljivih situacija. Laganje u djetinjstvu može biti prouzročeno strahom od kazne, fi zičkog zlostavljanja ili žudnjom za zabra-

njenim užicima. Tijekom puberteta ono može biti posljedica osjećaja nesigurnosti i stida zbog osjećaja prema suprotnom spolu, pretjerivanja, nelagode ili potrebe za privlačenjem pažnje. Kad je riječ o mladim osobama, laganje može biti objašnjeno sličnim razlozima kao i kod odraslih. Loš odgoj, pretjerana strogoća ili prisutnost neadekvatnog uzora također mogu poticati laganje.

Patološko laganje je u osnovi prisutno kod one osobe koja sustavno govori laži unatoč činjenici da za iste može biti ili već jest kažnjena. Takvo ponašanje zahtijeva pomoć stručnjaka.

Bježanje i lutanje smatraju se problemima u ponašanjuDijete odluta, zaboravi na vrijeme, ponekad se boji odlaska kući (npr. zbog izvješća o vladanju

koje je dobilo u školi). Također je moguće da se dijete ne osjeća dobro ondje gdje se nalazi (bijeg iz udomiteljeve kuće ili bijeg od udomitelja; bježanje iz kuće zato što su „loše postupali s njim” ili ga fi zički zlostavljali, što ponekad može biti istina). Ideja o „slobodnom životu” koji djeca mogu vidjeti u avanturističkim fi lmovima, knjigama i u ponašanju vršnjaka također ih može izmamiti iz kuće. Lutanje također može biti uzrokovano kombinacijom ovih faktora. Ono se smatra kompulzivnim ako se do-gađa iznenada, bez razmišljanja, zbog neodoljive žudnje, a dijete se kasnije teško može sjetiti što se dogodilo. Izbjegavanje škole posljedica je bježanja i lutanja. Prvi korak u rješavanju problema razlikuje se od pojedinca do pojedinca.


20


Ponašanja seksualne prirode, kao što je masturbacija, također se mogu smatrati problemima u ponašanju. Tijekom razvoja normalno je da mala djeca osjećaju užitak u igranju sa svojim genitalijama. Ako to ne postane fi ksirano i pretjerano, ne smatra se kompulzivnim. Takvo je ponašanje učestalije kod djece u nestabilnim obi-teljskim okolnostima, kod djece kojoj nedostaju osjećaji zadovoljstva ili kod one koja su bila spolno zlostavljana.

Kod male djece, krađa se manifestira putem uzimanja manjih predmeta kako bi se ostvario dječji poriv za zadovoljstvom. Takvo se ponašanje može jednostavno popraviti odgovarajućim odgojnim procesom. Starija djeca kradu predmete ili novac kako bi ispunila emocionalnu prazninu.

Podmetanje vatre također je mogući problem u ponašanju. Svjesni smo dječje „ljubavi prema vatri”. Djeca to često čine zbog nepažnje i ponekad iz osvete, dok psihopati i djeca s poremećajima u ponašanju pale pred-mete jer ih to privlači.

Neposluh, prkošenje članovima obitelji

Kako bismo procijenili situaciju, od presudne je važnosti točno znati kad je problem nastao i do koje mjere se razvio.

Mogući uzroci:

– U dobi od 2 do 4 godine i u pubertetu, neposluh je prirodni razvojni proces i znak početka osamostaljivanja. – Neadekvatan odgoj: pretjerano ugađanje, pretjerana strogoća, okruženje u kojem vlada nedosljednost . – Ostali štetni utjecaji okoline: loši uzori, loša obiteljska situacija, roditeljske mane zbog kojih ih djeca ne

mogu poštovati (zlostavljanje, alkohol), rastavljeni roditelji ili roditelji u procesu rastave koji pokušavaju djecu okrenuti protiv drugog roditelja.

– Prirođena sklonost (loše prilagodne sposobnosti). – Bolest, kronično stanje (poremećaj osobnosti uzrokovan encefalopatijom, psihopatija). – Česte kazne, premalo hvaljenja. – Postavljanje nerealnih očekivanja djetetu. – Potpuna promjena okruženja (drugačije navike, sredina, norme). – Monotonija i vrlo malo poticaja i iskustava (življenje na farmi, u zatvorenoj zajednici ili romskim naseljima).

Trauma prouzročena nepovoljnim ili višestruko nepovoljnim okolnostima može dovesti do mentalnih po-remećaja i sporijeg tempa razvoja. Pomoću individualnog odgoja i skrbi, karakteristike i ponašanja koja su se razvila tijekom procesa socijalizacije mogu se promijeniti, poboljšati i dalje razvijati. Promjena se može postići putem aktivnog i pozitivnog sudjelovanja u djetetovom okruženju. Posao je udomitelja pripremiti dijete na prihvaćanje normi u društvu i u obitelji te staviti na prvo mjesto tretiranje djetetovih problema u ponašanju.

Kroz svoj rad, udomitelji pružaju neku vrstu kompenzacije time što „popunjavaju rupe” prouzročene razli-čitim nedostacima. Oni također imaju odgojnu ulogu kad pomažu djeci suočiti se s nedostacima i problemima u razvoju. Kombinacija tih dviju aktivnosti čini vrlo kompleksan proces.

Defi nirajmo što discipliniranje znači svakom sudioniku. Navedite neke primjere načina na koje nekog

disciplinirate. S obzirom na dane odgovore, razmislimo o teorijskom pregledu izloženom u nastavku

teksta.

Prema Pedagoškoj enciklopediji, disciplina se defi nira kao „poštivanje pravila nužnih za miroljubivu koegzi-stenciju i suradnju unutar društva, a koja su produkt moralnih navika ili jednostavno prethodnog dogovora”. Stoga nedisciplinirano ponašanje predstavlja kršenje normi i, općenito, neprimjereno ponašanje. Upravo ova-kve vrste ponašanja želimo promijeniti discipliniranjem. S obzirom na to da discipliniranje djeluje kao preven-tivna mjera za neprimjereno ponašanje, područje djelovanja te mjere uže je nego područje djelovanja odgoja. Međutim, alati koji se primjenjuju vrlo su slični, a njihova je primarna svrha poučiti dijete primjerenim norma-ma, vrijednostima i obrascima ponašanja, što će za posljedicu imati samodisciplinu.

Discipliniranje ne znači isto što i kažnjavanje. Kazna je alat koji služi za discipliniranje, a o njezinoj upotrebi tre-


21

Stranica

30


balo bi dobro razmisliti i upotrebljavati je samo kad je to neophodno. Zabrane i kazne samo dodatno razdra-žuju dijete i izazivaju osjećaje ogorčenosti i uvrijeđenosti. Umjesto da poželjno ponašanje postane usađeno u inventar ponašanja, takve mjere uzrokuju upravo suprotan obrazac ponašanja. Osim toga, narušavaju i odnos između djeteta i njegovog skrbnika, kao i vjerodostojnost, a doprinose i razvijanju osjećaja neprijateljstva.

Da bi odgojni napori bili uspješni, dijete i skrbnik moraju imati dobar odnos. Dobro upoznavanje djeteta uvelike pomaže u procesu. Kako bismo mogli efi kasno reagirati na djetetovo ponašanje, moramo znati što je motiviralo takvo ponašanje i što je dijete njime htjelo postići. Ako ste upoznati s djetetovim sustavom potreba, moći ćete biti empatičniji i bit ćete sposobni primjenjivati alate i metode koji su primjereni potrebama svakog pojedinog djeteta. To vam također omogućava da motivirate i nagrađujete dijete, što pomaže u poticanju do-brog odnosa i stvaranju snažne veze, a u konačnici uzrokuje promijenjeno ponašanje.

Koje su potrebe djeteta?

Sustav potreba može biti podijeljen u tri kategorije:

– Biogene potrebe

– Psihogene potrebe

– Sociogene potrebe

Detaljnija objašnjenja potreba možete pronaći u podsjetniku (handout) PRILOG 1. (po izboru).

S obzirom na naša iskustva, djeca zbrinuta u institucijama najosjetljivija su po pitanju samopoimanja i samo-procjene. To je izravno povezano s njihovim gubicima i nezadovoljenim potrebama. Kako bismo ostvarili po-zitivnu promjenu u njihovim stavovima, integraciji, prilagodbi i vještinama rješavanja problema moramo otkriti kakva su njihova iskustva i njihov sustav potreba.

Procjena djetetova ponašanja jest udomiteljeva gotovo neprestana dužnost. Adekvatan odabir i primjena prikladne tehnike davanja povratne informacije nužni su kako bi skrbnik uspio održati utjecaj na dijete. Također je važno da dijete osjeća kako skrbnik čvrsto stoji iza njega unatoč poteškoćama i sukobima. Ovo je od krajnje važnosti, stoga mora biti prisutno u svim djetetovim iskustvima. Kad su u pitanju krvni srodnici, upravo osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti pomaže im ostvariti osnovnu i neraskidivu vezu. Kod udomljenog djeteta tanka je granica između osjećaja prihvaćenosti i osjećaja nesigurnosti koji se može pojaviti zbog neočekivanog sukoba. Iako se sukobi uvijek moraju riješiti, važno je da se dijete osjeća prihvaćeno.

Život donosi promjene. One mogu pokvariti naše uspostavljene navike i tradicije te nas prisiliti na promjene vlastitih normi i očekivanja, što može dovesti do sukoba. Uspješna integracija zahtijeva prilagodljivo ponašanje. Međutim, skrbnik mora naučiti kako se to najbolje može postići. Uspostavljanje navika i promjena neprikladnog ponašanja dio su postupnog procesa koji zahtjeva vježbu i dosljedne povratne informacije.

VJEŽBA 8.

Grupni rad. Zamolite sudionike da uzmu u obzir vlastita iskustva pri navođenju primjera sukoba

s djecom. Voditelj bi trebao izabrati najprihvatljivije primjere koji će se obraditi i analizirati. Nakon

odabira, raspravite o tome kako bi trebalo riješiti te sukobe.

U nastavku se nalazi pomoćni predložak, koji može poslužiti za vođenje razgovora.

Rasprava, na temelju vlastitog iskustva, o sljedećim metodama: – fi zički kontakt: podučavanje djece dok sjede udomitelju u krilu ili nježno milovanje rukom – komunikacija bez vrijeđanja


22


Stranica

30

– usredotočenost samo na neprikladno ponašanje, bez uzimanja cjelokupne osobnosti djeteta u obzir – poticanje prikladnog ponašanja iz djetetova repertoara naučenih obrazaca ponašanja – pozitivan izbor riječi, koji se nadograđuje na djetetove sposobnosti – zaključivanje, istraživanje uzroka i posljedice – otvorena i iskrena komunikacija, bilo verbalna ili neverbalna, izbjegavanje prepreka u komunikaciji,

postavljanje pitanja otvorenog tipa – uvažavanje djetetove potrebe za pažnjom, pomoć u izgradnji vlastite slike o sebi – jasno izražavanje, pri čemu se naglasak ne stavlja na ono što dijete ne može napraviti, nego na ono

što može – poticanje interesa – postavljanje granica, poštivanje djetetova osobnog prostora – sagledavanje posljedica

Kako bi se dodatno razvila djetetova sposobnost samoprocjene, potrebno je prenijeti mu pozitivne dojmove koje smo o njemu stekli. Iako je to iznimno važno, nedovoljno je samo ih izreći. Dijete ih mora osjetiti, povjerovati u njih, moraju mu se činiti vjerodostojnima. Korisno je znati i prihvatiti činjenicu da ni djeca ni odrasli nisu nepogrešivi.

Što ne treba očekivati pri uvođenju discipline? – brze rezultate

– suživot bez sukoba

– potpunu iskrenost

– reakcije koje će se svakomu svidjeti

Disciplinirano ponašanje mnogo se lakše može postići razvijanjem djetetova interesa i pridobivanjem njegove pažnje negoli uvođenjem kazni.

Na nama je kao udomiteljima da djecu socijalnim učenjem na neke vrste aktivnosti potičemo, a od drugih odvraćamo. Kao posljedica toga, dijete će kroz interakciju uspostaviti hijerarhiju navika i na taj način graditi svoju osobnost.

Druga je vrsta socijalnog učenja tzv. učenje prema modelu, koje se temelji na oponašanju i kojim se djeci daju primjeri kako voditi kvalitetan život.

Treća metoda učenja jest učenje koje se temelji na tumačenju iskustava i kognitivnoj obradi informacija. Pomoću te metode djeca internaliziraju izmijenjene oblike normi s kojima su se prethodno susrela, uspo-stavljajući tako vlastite sustave normi.

VJEŽBA 9.

Navedite primjere za tri gore navedene kategorije.

Da bismo kao skrbnici ili udomitelji bili što učinkovitiji u izvršavanju svojih dužnosti, moramo postupati posve promišljeno. Dolje navedeni popis trebao bi nam pomoći promisliti i izmijeniti prilike u kojima živi-mo, kao i prilike u kojima žive drugi u našem okruženju.

(Voditelj edukacije bi sada trebao podijeliti podsjetnike (handoute) sudionicima.)


23

Stranica

32


VJEŽBA 10.

Sudionici se trebaju podijeliti u grupe po troje i raspraviti zašto su dolje navedeni čimbenici od

temeljne važnosti u odgoju (svaka grupa treba proučiti dva čimbenika). Na kraju vježbe, sudionici kao

podsjetnik dobivaju handout na kojemu su objašnjeni svi čimbenici. (podsjetnik – PRILOG 4.)

– redovitost – postupnost – dosljednost – ponašanje skrbnika – primjer – discipliniranje – učenje djeteta samostalnosti – vježbanje i sport – igre i zabava – učenje djeteta samodiscipliniranosti

Promjena ponašanja uključuje sljedeće korake:Planiranje i provedba oblikovanja ponašanja To zahtijeva precizno planiranje:

– koje ponašanje želimo promijeniti – jasno defi nirati što je prikladno ponašanje – evaluirati sve čimbenike s negativnim utjecajem (nejasna pravila, prijateljske odnose itd.)

Plan provedbe: vrijeme, razlog i točan način potkrjepljivanja

Karakteristike discipliniranjaDok dijete to ne nauči činiti samo, mi discipliniranjem određujemo granice unutar obitelji ili udomiteljske

obitelji. Dijete mora biti svjesno pravila koja se primjenjuju unutar obitelji ili doma, kao i posljedica njihova kr-

šenja. Posljedice bi trebale biti u skladu s ozbiljnošću radnje te ih treba odrediti unaprijed.Također bismo ih trebali raspraviti s djetetom i provjeriti je li ih razumjelo.

Dobro ponašanje uvijek se nagrađuje, dok loše ponašanje uvijek ima negativne posljedice. To se mora dosljedno provoditi.

Posljedice nisu kazna. Dijete uvijek samo odlučuje kako će postupiti i mora snositi posljedice za svoje postupke!

Odgojni stilovi – Autoritarni odgojni stil je stil u kojem se odgoj djeteta temelji na položaju moći skrbnika, koji se

koristi metodama prisile te očekuje bezuvjetnu poslušnost – Popustljivi odgojni stil je stil u kojem skrbnik ne očekuje ništa te ne želi u ni u kojem smislu utjecati

na dijete – Demokratski odgojni stil

Samopouzdano i disciplinirajuće ponašanje roditelja zajedno s prihvaćanjem koje promiče samostalnost imat će za posljedicu samodisciplinirano, zadovoljno, samostalno i odgovorno dijete. U slučaju strogog discipliniraju-ćeg načina odgoja, postići će se isti cilj, no uz osjećaj nezadovoljstva. U slučaju nedisciplinirajućeg načina odgoja,


24

Stranica

33

I . CJELINA

roditelj neće moći ostvariti disciplinirano ponašanje djeteta, unatoč pruženoj toplini i razumijevanju. To će do-vesti do manjka samostalnosti, a stoga i samokontrole.

Ispravna odgojna metoda u obiteljskom krugu:Red, uspostavljanje jasnih granica, samopouzdano i ljubazno ponašanje, vodstvo roditelja, uključivanje djete-

ta u postupak uspostavljanja pravila primjerenih za njihovu dob i sposobnosti, suradnja, odabir načina ponašanja djetetova je odgovornost (sloboda)

Neprikladni odgojni ciljevi izazvat će neprimjereno ponašanje u djece:Dijete odabire ponašati se loše, nadajući se da će zadobiti traženu pažnju.Vrste lošeg ponašanja (od najbezazlenijeg do najozbiljnijeg):

1. Traženje pažnje2. Borbe za moć3. Osvetoljubivo ponašanje4. Pasivan otpor

VJEŽBA 11.

Sjetite se problematičnih situacija iz svog iskustva koje odgovaraju gore navedenoj kategorizaciji. Raz-

mislite o osjećajima koji su proizašli iz tih situacija. Kako ste se nosili s njima? (podsjetnik – PRILOG 5.)

Kako se osjećamo?

Traženje pažnje – frustracijaBorbe za moć – osjećaj gubitka kontroleOsvetoljubivo ponašanje – osjećamo se povrijeđenimaPasivan otpor – osjećamo se nemoćnima

Što trebamo učiniti?Razgovarati s djetetom – suočiti ih s vlastitim ciljevima.U slučaju traženja pažnje ne smijemo reagirati kad nas se provocira. Trebamo hvaliti očekivano ponašanje.

Ukoliko je nemoguće zanemariti provokaciju, djetetu uputite upozorenje.Borbe za moć trebaju se izbjeći!! Kad se bavite tim problemom mora biti uključena cijela obitelj ili skupina.

Može pomoći ako se djetetu koje se bori za moć pruži odgovornost.Najteže se nositi s osvetoljubivim ponašanjem jer ga obitelj i vršnjaci odbacuju. Dijete postaje neprijateljski

nastrojeno, ne obazire se na posljedice (smatra ih još jednim razlogom za osvetu), a ima potrebu za razumijeva-njem i prihvaćanjem. Obitelj i cijela skupina trebaju sudjelovati kako bi se dijete integriralo u zajednicu.

U slučaju pasivnog otpora dijete želi da povjerujemo da za nj nema nade. Uzrok u podlozi mogu biti pretje-rana očekivanja, ambicije ili natjecanja. To se mora otkriti te nikad ne biste smjeli odustati! Čak i najmanji trud mora se priznati! („Dobro ti ide za sada!”)

Od presudne je važnosti da slušate dijete dok ga disciplinirate. Nemojmo zaboraviti da roditelj disciplinira dijete samim time što je prisutan, te će dijete imitirati ponašanje roditelja kao i njegov svjetonazor. Djeca često u svome ponašanju pokazuju simptome problema i psihološke patnje svojih roditelja. Stoga je vrlo važno za udomitelje da svjesno sudjeluju u procesu discipliniranja. Samo svojim razumijevanjem i točnom procjenom situacije možemo pomoći djetetu u njegovoj integraciji i odrastanju.

U djetetovoj okolini mora postojati barem jedna osoba s kojom ono može iskreno i otvoreno razgovarati o svojim osjećajima te s njom stvoriti povjerljiv odnos.


25


I. 3

Suočavanje s agresijom, tehnike rješavanja konfl ikata

CILJEVI/ ISHODI

UČENJAPodizanjem razine znanja o sebi, sudionici postaju sposobni svjesnije i profesionalnije reagirati. Moći će djelovati i reagirati na temelju samospoznaje. Sudionici uče prikladne tehnike rješavanja sukoba te će moći pomoći djeci da pronađu svoje jake strane. Sudionici će moći identifi cirati slučajeve u kojima je potrebna profesionalna pomoć.

CILJANE

KOMPETENCIJE Sudionici će biti u stanju pristupiti pojedinim situacijama iz različitih perspektiva

(objektivnost). Prihvaćanje drugih, analiziranje i rješavanje problema, prepoznavanje tuđih

potreba, sposobnost za sklapanje kompromisa.

OPIS SADRŽAJA Razlozi agresivnog ponašanja i suočavanje s istim Tipovi sukoba Učinkovite metode rješavanja sukoba Win-win situacije Neagresivna komunikacija Značenje discipliniranja Postavljanje pravila primjerenih dobi Dobra i loša očekivanja Prepoznavanje vlastitih emocija potaknutih dječjim osjećajima i ponašanjem

VREMENSKI

OKVIR3 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Kratka teorijska predavanja, razmjena iskustava, zadaci u malim grupama

POTREBNI


BROJ

SUDIONIKA15 sudionika

Riječ „konfl ikt” dolazi od latinskog glagola „confl igere” što znači sukobiti se. Danas se ne upotrebljava samo za označavanje sukoba na bojištima, već i u svakodnevnom životu. Konfl ikti mogu biti destruktivni ili konstruktivni za ličnost. U slučaju destruktivnih konfl ikata postoji toliko duboko nerazumijevanje suko-bljenih strana da njihov odnos postaje sve narušeniji umjesto sve skladniji. Stoga je najvažnije da se prema sukobima odnosimo na ispravan i svjestan način, kako u odgoju djece, tako i u svim ostalim područjima života, a to nije jednostavan zadatak.


26


Faze sukoba:1. glavni uzrok sukoba2. prepoznavanje sukoba3. utvrđivanje prikladne metode upravljanja sukobom4. konkretno ponašanje tijekom sukoba5. posljedice

Ponašanje pojedinca u konfl iktnoj situaciji ovisi o nekoliko čimbenika: – općim obilježjima njegove osobnosti (samopoštovanje, stav itd.) – njegovom trenutnom emocionalnom stanju – ozračju u kojem se sukob odigrava (otvoreno, tolerantno ili osuđivačko itd.) – obilježjima situacije (javna ili privatna, očekivana ili neočekivana) – vrsti odnosa između onih koji sudjeluju u sukobu (površni ili bliski, neprijateljski ili prijateljski itd.) – namjerama i motivacijama suprotstavljene strane u sukobu (podrška ili zlonamjernost)

Kako se možemo ponašati kada dođe do sukoba?

– agresivno – nasilno, otežavanjem situacije, ogorčeno – asertivno – tražeći suradnju, što zahtijeva prihvaćanje i poznavanje sebe – podložno – izbjegavanjem – agresivnost: autoritativna izjava, kontranapad – restriktivnost: organizacija, kontrola, zahtjevi, ograničavanje – inertnost: bespomoćnost, slabost, nezauzimanje stava – ravnodušnost: emocionalna ravnodušnost, želja za jednakošću, držanje po strani – suradnja: razumijevanje, dobro podnošenje situacije

Tehnike rješavanja sukoba:1. izbjegavanje2. primjena sile: igra pobjednika i gubitnika3. prilagodba: podložnost, pokornost4. traženje kompromisa5. rješavanje problema: suočavanje

VJEŽBA 12.

Neka sudionici zamisle slijedeću situaciju: Vaša se šesnaestogodišnja kći adolescentica zaljubi i

odluči provesti noć sa svojim odabranikom, kojega je upoznala tek prije nekoliko dana. Vi mislite

da je to prerano i želite to spriječiti. Dolazi do ozbiljne prepirke i vaša kći prijeti da će pobjeći od

kuće ako joj ne date dopuštenje. Raspravite kako biste postupili u toj situaciji, koristeći se gore

navedenim tehnikama rješavanja sukoba.


27

Suočavanje s agresijom, tehnike rješavanja konfl ikata

Postupak rješavanja sukoba u odgoju djeceKojom se tehnikom rješavanja sukoba može izbjeći poraz? Rješenje mora biti prihvatljivo za obje strane.

Dijete će imati više motivacije da provede neku odluku u djelo ako je i ono sudjelovalo u njenu donošenju, po-gotovo ako je ta odluka izgrađena na njegovoj ideji. Ova tehnika zahtijeva puno vremena, osobito u početku, no u konačnici će kontrola i ispitivanje postati nepotrebni. Treba slijediti ovih šest koraka:1. Otkrivanje i defi niranje sukoba (u ovoj fazi trebamo pridobiti dijete, dakle trebamo jasno reći da tražimo

rješenje).2. Zajedničko traženje rješenja (što više ideja to bolje, ali pripazite da u ovoj fazi nijednu ideju ne ocijenite lošom).3. Razmatranje svih prijedloga (roditelj bi također trebao zauzeti jasan stav).4. Odluka u korist najbolje, obostrano prihvatljive preporuke (nemojte donositi konačnu odluku, nego samo

„dajte šansu” najboljoj preporuci).5. Praktična provedba (dogovor o konkretnim praktičnim pitanjima, utvrđivanje vremenskih okvira).6. Daljnje vrednovanje (jesu li obje strane zadovoljne, postoji li potreba za promjenama).

Naglasak je na povjerenju te se stoga ne smije primijeniti nikakav oblik kažnjavanja. Moguće su, dakako, i situacije u kojima se mora donijeti trenutna odluka zbog nedovoljno vremena za razmišljanje (npr. u slučaju bolesti ili u izvanrednoj situaciji).

VJEŽBA 13.

Kasno navečer, roditelj umoran dolazi s posla. Kuća je u potpunom neredu, dijete nije učilo niti napi-

salo domaću zadaću, a unatoč tome sprema se izaći van s prijateljima. Neka se sudionici podijele u manje

grupe i napraviti plan temeljen na spomenutim fazama rješavanja sukoba.

Rješavanje sukoba (kako bi se postigao dogovor):1. suočavanje suprotnih stajališta2. defi niranje naravi sukoba (U čemu je problem? Tko ima problem?)3. izražavanje emocija4. pokazivanje volje za suradnju/medijacijski sporazum5. sagledavanje problema iz perspektive onog drugoga6. postizanje dogovora

Faze rješavanja problema:1. faza orijentacije: istraživanje pozadine problema i uvjeta za pronalazak rješenja, planiranje idućih koraka2. dijagnostička faza: defi niranje i analiziranje problema3. plan djelovanja4. faza djelovanja: provedba5. faza vrednovanja

VJEŽBA 14.

U preostalom vremenu zamolite sudionike da podijele svoja najupečatljivija iskustva povezana s

ovom temom. Uz pomoć voditelja edukacije analizirajte ta iskustva u kontekstu onoga što su dosad

naučili.


28

I . CJELINA

PODSJETNIK (HANDOUT)

Prvi dio

Najčešći problemi i poremećaji u ponašanju kod djece u sustavu socijalne skrbi

Prilog 1.

Pomoć za udomitelje:Misli koje često zaokupljaju udomitelje:

– Zašto dijete krade od mene? Mjesecima sam ga odgajao i ono vidi da mu pružam sve… (U ovom slučaju trebali bismo razmisliti o duševnoj traumi koju je dijete pretrpjelo, kao i o skupu normi i vrijednosti prisutnih u njegovoj prijašnjoj obitelji te biti strpljivi.)

– Ništa mu ne nedostaje, no bez obzira na to dijete je neposlušno/agresivno i namjerno stvara šte-tu… (Ljutnja prema udomiteljima može imati nekoliko različitih uzročnika. Čest je slučaj da su ne-gativni osjećaji koje dijete ima prema svojim biološkim roditeljima projicirani na udomitelje jer oni sada zauzimaju roditeljsku ulogu. U takvim slučajevima udomitelji moraju shvatiti da te emocije nisu usmjerene prema njima.)

Promjene u ponašanju djeteta nakon smještaja u novu obitelj:1. U periodu odmah nakon smještaja u novu obitelj može se uočiti djetetovo oklijevanje prema stvaranju

novih veza.2. Slijedi period u kojem dijete želi ispuniti sva očekivanja.3. Period postavljanja granica. Dijete traži potvrdu o tome je li zaista voljeno, prihvaćeno i može li doista

ostati u obitelji. Pokušat će otkriti što smije, a što ne smije raditi i koje su točno granice. Dijete želi saznati je li voljeno čak i ako učini nešto krivo. Ovo je u suprotnosti s prethodnim periodom - dijete se ponaša lošije nego inače, neprestano promatrajući reakcije udomitelja. U pozadini svega leži činjenica da su ga njegovi biološki roditelji jednom razočarali, a za dijete bi bilo previše bolno da ponovno proživi takvo iskustvo i s udomiteljima.

4. Stabilizacija: Ako udomitelj prema djetetu pokaže empatiju, strpljivost i ljubav, djetetovo ponašanje stabilizirat će se prije ili kasnije. Ipak, za to treba vremena, u nekim slučajevima od 1,5 do 2 godine.

Savjeti:

– Kako udomitelji od samog početka pružaju udomljenom djetetu apsolutnu ljubav i dobrotu, pot-puno je prirodno da osjećaju kako zaslužuju da im se ta ljubav vrati. Međutim, za to je potrebno strpljenje. Udomljeno dijete često je u životu pretrpjelo razne vrste trauma te mu je potrebno vremena kako bi se osjećalo dovoljno sigurno da vjeruje roditelju do te mjere da ga je sposobno doista i voljeti.

– Zapostavljena djeca imaju podosta nedostataka. Kako bi se to ispravilo, ponekad je nužno odnositi se prema njima kao da su nešto mlađa nego što zapravo jesu. U ispunjavanju njihovih potreba ne-mojte se usredotočiti na to da bi neko drugo dijete slične dobi bilo sposobno bez problema suočiti se s takvim teškoćama.


29


– Ako je udomitelj razočaran djetetovim ponašanjem, može vrlo lako doći do toga da se dijete osjeća kao da nije sposobno ispuniti očekivanja. Ako se dijete bude često tako osjećalo (posebice ako usto osjeća da mu se uskraćuje ljubav), počet će kao obrambeni mehanizam pokazivati reakcije koje će dodatno poticati udomiteljevo nezadovoljstvo.

Prilog 2.

Savjeti za one koji odgajaju hiperaktivnu djecu: – Nemojte odmah kažnjavati dijete. – U slučaju da je dijete kažnjeno za stvari izvan svoje kontrole, njegova potreba za stalnim kretanjem

prestaje, što može rezultirati pojavljivanjem ozbiljnih problema u ponašanju u budućnosti jer dijete razvija osjećaj krivnje, za kojim slijede nemir i bijes.

– Umjesto kažnjavanja, omogućite svom djetetu da preusmjeri svoju potrebu za kretanjem na razli-čite aktivnosti (igranje vani, sport).

– Uvodite pravila u djetetov život malo po malo, s vremenom ih postupno proširujući – Hiperaktivno dijete osjeća se sigurnim ako je roditelj strog, ali pun razumijevanja, te ako je njegova

prisutnost konstantna. – Za hiperaktivno dijete veoma je važno da je u stanju brzo dostići lako ostvarive ciljeve i da za posti-

gnuto odmah dobije pozitivnu povratnu informaciju te da ostvaruje polagan napredak k pozitivnim ciljevima koje je sebi zadalo i koji izražavaju slobodu kretanja i povezanost sa zajednicom

– Nagradite dobro ponašanje i poštivanje dogovora (izražavanjem ljubavi). – Nikad se ne služite fi zičkim zastrašivanjem.

Prilog 3. – Ponašanje djeteta

Ako se dijete „zločesto” ponaša, trebalo bi razmisliti o sljedećim pitanjima: – Osjeća li se dijete ugodno pri takvom ponašanju? – Što želi postići tim ponašanjem? – Je li to ponašanje štetno ili opasno za njega ili druge? – Treba li djetetovo ponašanje odmah promijeniti ili mu možemo pružiti vremena za promjenu? – Koja su djetetova prošla iskustva?

Za koje je obrasce ponašanja potrebno potražiti pomoć stručnjaka? – teži oblik introvertiranosti – neprimjereno ili neodgovarajuće ponašanje (smijanje, plakanje, bezrazložni ispadi bijesa) – nedostatak normalnih odnosa s djecom iste dobi, nezainteresiranost za djecu iste dobi – nedostatak reakcije na druge ljude – nedostatak zdravog osjećaja straha ili prisutnost abnormalnih strahova – u slučaju da djeca čuju ili vide stvari koje ne postoje – u slučaju da se komunikacijska kompetencija u djeteta ne razvija ili nestaje nakon razvoja – govor kojemu nije svrha komunikacija


30

I . CJELINA

Drugi dio

Rješavanje problema u ponašanju kod djece/adolescenata i discipliniranje

Prilog 1. (po izboru)

Biogene potrebe urođene su i univerzalno primjenjive na svakog pojedinca (potreba za hranom, potreba za kretanjem, potreba za odmorom, potreba za igrom, potreba za raznolikošću, potreba za mentalnom aktivnošću, potreba za postignućem).

Budući da su to potrebe od fundamentalne važnosti, njihovo uskraćivanje rezultira frustracijom koja može trajno oštetiti odnos. Zato se uskraćivanje tih potreba ne može koristiti kao oblik kazne. Iznimke su potreba za igrom i potreba za raznolikošću jer njihovo ograničavanje u svrhu kazne može prouzro-čiti pozitivnu promjenu u ponašanju. Biogene potrebe često se koriste kao oblik motivacije (npr. slatkiši i voće koji se koriste kao nagrade i motivacijski alati, ili ubacivanje novog pokreta ili drugačijeg zadatka u monotonu aktivnost kako bi ju učinili zanimljivijom). Međutim, treba biti oprezan pri korištenju ove metode jer preopterećenje može imati štetne posljedice.Psihogene potrebe koje su važne za motivaciju: intelektualne potrebe (potreba za intelektualnom aktivnošću, potreba za novim informacijama i znanjem, potreba za izgradnjom); estetske potrebe (po-treba za doživljajima i stvaranjem, potreba za reproduciranjem estetskih fenomena); potreba za ra-znolikošću; potreba za spektaklom; potreba za slobodom; potreba za redom i sakupljanjem; potreba za postignućem; potreba za materijalnom dobiti; potreba za profesionalnom aktivnošću; potreba za maštanjem; potreba za uzbuđenjem; potreba za zabavom; potreba za unutarnjom napetošću.

Navedenim potrebama može se učinkovito motivirati. Potreba za intelektualnom aktivnošću upućuje na važnost uključivanja djeteta u rješavanje problema kako bi steklo nova znanja. Svijest o potrebi za raznolikošću korisna je pri organizaciji rada ili osmišljavanju zadataka. Potreba za sakupljanjem korisna je u slučaju zadataka koji zahtijevaju prikupljanje podataka (npr. biografi je), dok potreba za unutarnjom napetošću služi kao poticaj u sportskim aktivnostima i pri stvaranju natjecateljskih situacija.Sociogene potrebe nisu urođene, nego nastaju kao posljedica utjecaja okoline te odgoja i obrazo-vanja. Najvažniji čimbenici za uspostavu međuljudskih odnosa su navike, model životnog puta i sustav

uvjerenja.

Što je osobnost pojedinca razvijenija, to su jače njegove navike i veća frustracija kad ih ne može prove-sti. Budući da je teško ukloniti ustaljenju naviku, zahtijevati susprezanje ili eliminaciju takvog ponašanja neće postići željene rezultate. Modeli životnog puta vidljivi su u odgovarajućim aktivnostima. Pojedinac ima jaku povezanost s odre-đenim oblicima aktivnosti te ih smatra bitnim dijelom svoga života. Ako je primjerice riječ o uspješnom sportašu ili glazbeniku, ta osoba svoj životni stil, dnevni raspored i kvalitetu svojih aktivnosti prilagođava tome modelu. Poboljšavanje modela životnog puta zahtjeva mnogo empatije, kompromisa i vještine rješavanja problema. Moramo pronaći način kako da dijete ostvari svoja nastojanja i razvije vlastito mišljenje o tome kakav život vodi. Budući da se uvjerenja nalaze duboko u svijesti pojedinca, pokušaji njihova mijenjanja kod djeteta mogu izazvati osjećaj bijesa. Sustav uvjerenja, koji se sastoji od ideoloških uvjerenja, ima jako bitan položaj u


31


djetetovu životu i značajan je pri donošenju velikih životnih odluka. Jednom kad se taj sustav razvije, njegovo očitovanje i očuvanje imaju značajnu ulogu u defi niranju djetetova ponašanja. Kritiziranje tih uvjerenja može dovesti do nesuglasica koje mogu pogoršati odnos s djetetom. Udomiteljska obitelj mora zadovoljiti ideološka očekivanja djeteta i djetetovih bioloških roditelja, što može dovesti do ne-slaganja u normama. Suočavanje s takvim situacijama zahtijeva visoki stupanj tolerancije, empatije i snalažljivosti. Savjetuje se da se izbjegavaju takva neslaganja odmah na početku ili da se ona riješe uz pomoć stručnjaka, što ujedno dovodi do širenja znanja. Tijekom stvaranja veza, način na koji pojedina osoba poima samu sebe također je važan. Svaka osoba stvara neku sliku o sebi. Kad se radi o zdravoj osobnosti, ta slika uvijek je pozitivna. Negativna procjena o nečijoj cijeloj osobnosti izaziva mnogo frustracija, što može biti pogubno za sliku koju ta osoba ima o samome sebi. To može imati i negativan učinak na povezanost s drugim ljudima. Upravo je zbog toga neprikladno donositi negativne zaključke o djetetovoj osobnosti na temelju jednog obrasca ponašanja. Pri izgradnji odnosa puno je učinkovitije usredotočiti se na pozitivne elemente djetetova samopoima-nja. Samopoimanje se razvija na temelju izgleda i postignutih rezultata određenog pojedinca. Iako smo svjesni naših nedostataka, upravo je dominacija povoljnog fi zičkog izgleda ono što defi nira našu sliku o sebi, koja je sveukupno pozitivna. Pri obavljanju zadataka, subjektivni su osjećaji i iskustva odlučujući, što može dovesti do precijenjenosti. Tek nakon određenog vremenskog razdoblja, ono objektivno postaje jednako važno. Stoga procjena problematičnog ponašanja zahtijeva puno takta i razboritost. Inače, dijete će postati zlobno, što je znak namjerne degradacije, i težit će negativnosti.

Kad se radi o motivaciji, najvažnije sociogene potrebe su sljedeće:Potreba za altruizmom, potreba za pravednošću, potreba za zaštitništvom (pomaganje onome kome

treba pomoć), potreba za zadovoljstvom, potreba za društvom, potreba za razmjenom mišljenja, potre-ba za suradnjom, potreba za prijateljstvom, potreba za kontrolom drugih, potreba za zaštitom, potreba za ljubavlju, potreba za zajedničkom zabavom s drugima, potreba za isticanjem, potreba za prestižem, potreba da se bude u centru pažnje, potrebe za pridržavanjem društvenih normi, potreba za očuvanjem osobnog dostojanstva, potreba da se postane vrijedan.

Da bi se dijete motiviralo za određenu aktivnost, potrebe koje su djetetu važne moraju se ispuniti ili mu se mora pružiti prilika da ih ispuni. Motivacija ima suprotan učinak od frustracije jer omogućava ispunjenje individualnih potreba umjesto da ih blokira, a potrebu ugrađuje u proces obavljanja zadanog zadatka. Stoga zadatak postaje atraktivan za dijete i to mu omogućuje pozitivan razvojni učinak. Dijete će izgubiti motivaciju ako nisu zadovoljene njegove potrebe za uspjehom, usvajanjem novih informacija te mentalnom aktivnosti. Na primjer, to se može dogoditi ako u školi stalno doživljava neuspjehe.

Prilog 2.

Što ne treba očekivati pri uvođenju discipline?

– brze rezultate – suživot bez sukoba – potpunu iskrenost – reakcije koje će se svakomu svidjeti

Disciplinirano ponašanje mnogo se lakše može postići razvijanjem djetetova interesa i pridobivanjem njegove pažnje negoli uvođenjem kazni.


32

I . CJELINA

Prilog 3.

Temelji svjesnoga odgoja

1. Postavljanje niza artikuliranih i razumnih odgojnih ciljeva te prisutnost ljudskog uzora. Kakve točno rezultate želim ostvariti? U kakvu vrstu osobe želim da moje dijete izraste?

2. Čitav niz aktivnosti, dostupnost adekvatne stručne pomoći, kao i stvaranje okružja u kojem se njeguju od-nosi s odraslima i vršnjacima. Na taj se način može izbjeći štetno ponašanje u koje se djeca često upuštaju iz dosade.

3. Sudjelovanje i potpuno uključivanje u obiteljske aktivnosti. 4. Aktivnosti koje potiču na suradnju, neprekidnu komunikaciju, interakciju s drugima u kojoj dijete dobiva

povratnu informaciju o sebi, kao i donošenje odluka.5. Otvaranje prostora za samostalno donošenje odluka, pri čemu dijete može uvidjeti težinu posljedica i važ-

nost mišljenja. Nemojte dopustiti da dijete bude samo pasivni promatrač, već ga učinite aktivnim sudioni-kom vanjskih zbivanja.

6. Uspostavljanje kanala komunikacije među članovima obitelji ili skupine koji omogućuju analizu posrednih i neposrednih iskustava, kao i raspravljanje o njima.

7. Uloga skrbnika i njegova očekivanja. Od skrbnika se ponajprije očekuje spremnost na suradnju i komunika-ciju.

8. Prepoznavanjem odgojnih situacija, davanjem pozitivnih ili negativnih povratnih informacija i slijeđenjem pra-vila interakcije, skrbnik ili udomitelj može utjecati na djetetovu osobnost, sustav normi, ponašanje i skup navi-ka. Ovo je presudno jer se tako može izbjeći to da se skrbnik ponaša nezainteresirano i da izbjegava sukobe.

U nastavku navodimo psihološke potrebe koje su iznimno važne kad je riječ o djeci koja su odvojena od svojih bioloških obitelji.

Prilog 4.

Važni čimbenici u odgoju

1. Redovitost. Pridržavanje dnevnog rasporeda koji je prikladan djetetovu uzrastu pruža mu predvidljivu okolinu koja sprječava nemir, razdražljivo ponašanje te poteškoće u hranjenju i spavanju.

2. Postupnost. Djeca se mogu samo postupno prilagoditi promjenama.3. Dosljednost. Dijete se može naučiti prilagoditi samo ako je njegov odgoj dosljedan i jasno je određeno što

je prihvatljivo, a što nije. Nedostatak dosljednosti izaziva nesigurnost. Naravno, dosljednost nije isto što i pretjerana strogoća. U iznimnim slučajevima (bolest, umor, nemir, bolovi, pubertet) zahtijeva se prilagođa-vanje odgoja situaciji.

4. Ponašanje skrbnika. Ponašanje skrbnika treba biti smireno, uravnoteženo, iskreno i skladno. Smireno, u smislu da se u blizini djece ne bi trebali ponašati razdražljivo ili nestrpljivo niti bi ih trebali izlagati svađama i vici. Uravnoteženo, u smislu da se prema djetetu uvijek treba odnositi jednako, odnosno bez naglih i bezra-zložnih promjena. Iskreno u smislu da ih dijete ne bi smjelo uhvatiti u laži ili kršenju obećanja jer to dovodi do razvoja nepovjerenja i sumnjičavosti prema skrbniku te čini dijete introvertiranim. Skladno, u smislu da obiteljska atmosfera ne bi smjela biti napeta ni odisati uzbuđenjem, već bi se članovi obitelji jedni prema drugima trebali odnositi s razumijevanjem, ljubavlju i nesebičnošću.

5. Primjer. Učenje na primjeru najučinkovitiji je alat u odgoju djeteta. Na njega u početku utje-če obiteljsko okruženje (prvenstveno majka, otac, udomitelji), a kasnije stručnjaci u ustanovama.Neprikladan primjer može uzrokovati poremećaj ponašanja.


33


6. Discipliniranje. Discipliniranje mora biti postupno i individualizirano. Načini discipliniranja su različiti, od vjež-be do nagrađivanja/kažnjavanja i uvjeravanja. Nagrade mogu biti: izrazi ljubavi i zadovoljstva, zagrljaji, slatkiši, igre, pokloni, zabava, pohvala. Pretjerano tetošenje djeteta može poljuljati njegovu samostalnost, posebno kad mu se ispunjava svaka želja. Kazna može biti uskraćivanje užitaka, igre, zabave, hrane ili ljubavi (hladno ponašanje i komunikacija), posramljivanje (stajanje u kutu, klečanje, ismijavanje), zastrašivanje (prijetnje i za-ključavanje djeteta u mračnu sobu ili podrum) i razni oblici fi zičkog zlostavljanja (udarci rukom, kuhačom, remenom ili batinom). Bilo koji oblik fi zičkog zastrašivanja pogrešan je jer plaši i posramljuje dijete, a može ga i učiniti bojažljivim, tvrdoglavim, suzdržanim, tužnim pa čak i osvetoljubivim.

7. Učenje djeteta samostalnosti. Možemo poticati razvoj djeteta dajući mu zadatke prikladne njegovoj dobi, što ga navikava na samostalnost. Možemo doprinijeti i tako da djetetu pomažemo pri odrastanju i pružimo mu razinu slobode primjerenu njegovoj dobi, dok stojimo uza nj kao sigurnosna mreža. Usto, možemo mu dopustiti da čini pogreške i sam otkrije njihove uzroke te kako ih ubuduće izbjeći.

8. Tjelesno vježbanje i sport. Osim što pridonosi djetetovu tjelesnom razvoju tako što ga osnažuje, ujedno ga i poučava disciplini i upornosti. Također jača volju i samopouzdanje. Pasivnu djecu potiče na aktivnost, nemirnu umiruje, a onoj agresivnijoj omogućava kanaliziranje bijesa.

9. Igre i zabava. Osim što pružaju užitak, učinkovito odgajaju. Razvijaju i fi nu i grubu motoriku, memoriju i logiku. Zajedničko sudjelovanje u takvim pozitivnim iskustvima jača vezu između djeteta i skrbnika. Igre su i prilika za stjecanje novih znanja, za učenje važnosti pravila i njihove primjene te za suočavanje s činjenicom da (primjerice, u slučaju društvenih igara) ne možemo uvijek pobijediti. Dijete stoga može naučiti kako se nositi s neuspjehom i kako ga prihvatiti. Igre uloga pružaju mogućnost razvijanja prikladnog ponašanja.

10. Poučavanje samodisciplini. Počinje od najranije dobi, kada dijete treba odustati od određene želje ili odgodi-ti njeno ispunjenje, ovisno o zahtjevu roditelja. Cilj je omogućiti djetetu da obuzda vlastite postupke i osjećaje u svrhu boljitka zajednice te da zanemare svoje osobne emocije, želje i interese kad odrastu.

Prilog 5.

Discipliniranje djetetaOsnove ohrabrivanja

1. Budite pozitivni!2. Ne potičite dijete da bude savršeno već

da napreduje!3. Vrijednujte tru d! (a ne izvedbu)4. Usredotočite se na jače strane!5. Potičite djecu da uče iz svojih pogrešaka!

Što ne bi trebalo raditi? – Ne tjerajte djecu da se natječu niti ih ne us-

poređujte jedno s drugim! – Ne dajte djetetu do znanja da bi trebalo biti

puno bolje! – Ne koristite riječ „ali”! – Ne korite dijete! – Ne tražite od djeteta da daje obećanja! – Ne ističite djetetove mane/pogreške! – Ne prijetite!

6. Potičite samostalnost!7. Vjerujte u djetetove sposobnosti!8. Pomozite djetetu u savladavanju prepreka!9. Pokažite da ste radosni/ponosni na

djetetov rad! 10. Budite optimistični i entuzijastični!

Što otežava discipliniranje djeteta? – Negativna očekivanja. Pretjerana očekivanja uz-

rokuju psihološku patnju. – Uvjerenost da će naša očekivanja povrijediti

dijete. – Strah od traženja pomoći stručnjaka. Što ranije

potražite pomoć, to će ona biti učinkovitija. – Manjak fl eksibilnosti.


II. CJELINA

Prevencija i intervencija kod burn-outa

STRES U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

STRES NA RADNOM MJESTU

UPRAVLJANJE STRESOM


36

I I . CJELINA

UPRAVLJANJE STRESOM I PREVENCIJA SAGORIJEVANJA

TEME JEDINICE Modul II/1. Stres u svakodnevnom životu Modul II/2. Stres na radnom mjestu Modul II/3. Stres menadžment

ISHODI UČENJA Sudionici će moći razumjeti što su točno stres i pritisak te koje su njihove posljedice na radnom mjestu ali i van njega.

Sudionici će moći prepoznati simptome velikog stresa te simptome koji ukazuju na burnout.

Sudionici će postati svjesni te će dobiti znanje o strategijama za učinkovitije suočavanje sa stresom.

CILJANE

KOMPETENCIJESamo-uvid (samorefl eksija), spoznaja o granicama kompetencija, sposobnost prepoznavanja izvora stresa, stres menadžment, upravljanje vremenom, nošenje s frustracijama, vrednovanje uspjeha, prepoznavanje strategija za suočavanje, umanjivanje kognitivnih distorzija, asertivan način razmišljanja i ponašanja, tehnike za reduciranje stresa

VREMENSKI

OKVIR6 sati

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Predavanja (teorijsko učenje), samovrednovanje, iskustveno učenje i zadaci

POTREBNI

MATERIJALILaptop, Flip chart, papir, bojice, olovke, audio oprema (speakerphone), slatkiši (ili orašasti plodovi)

CILJANA SKUPINA odgajatelji/pomoćni odgajatelji/udomitelji

Uvod:

Stres je postao predmet svakodnevnih razgovora. Često čujemo prijatelje, kolege, članove obitelji kako imaju probleme u suočavanju sa stresom. Najčešće izjavljuju da se osjećaju sagorjelo, napeto, preplavljeno, ljutito, razdražljivo, depresivno, tjeskobno i da su na rubu te da izgube kontrolu nad ponašanjem.

Stres predstavlja reakciju tijela na bilo koji podražaj, pozitivan ili negativan. Kako bismo uspješno otklonili utjecaj stresa, važno je imati na umu da o nama samima ovisi koliko ćemo biti pod njegovim utjecajem.

Stres je svuda oko nas i utječe na sve nas, ali su načini nošenja sa stresom različiti. Za nekog poje-dina situacija može biti izazov, a za nekog drugog izvor stresa; određene tehnike nošenja sa stresom za jednu osobu mogu biti učinkovite, a za drugu neprihvatljive. Naprosto ne postoji ispravan odgovor. Stoga će vam ova radionica pomoći da izgradite za sebe najbolje načine kako se nositi sa stresom.

Suočavanje sa stresom je vještina, a vještina se jedino stječe iskustvenim učenjem. Stoga je ova radionica koncipirana tako da omogući stjecanje uvida u vlastite izvore stresa kako u svakodnevnom životu tako i na poslu, uvid u vlastite načine nošenja sa stresom te usvajanje prihvatljivijih načina upravljanja stresom i to kroz niz vježbi, igranja uloga, razmjene iskustva s ostalim sudionicima radio-nice, usvajanja tehnika opuštanja i sl.


37

PREVENCIJA I INTERVENCIJA KOD BURN-OUTA

II. I

Stres u svakodnevnom životu

CILJEVI/ISHODI

UČENJANakon ove radionice moći ćete: razumjeti što je stres (razlike između eustresa i distresa; akutnog

i kroničnog stresa) prepoznati izvore stresa (u svakodnevnom životu, na poslu) prepoznati utjecaj stresa na naše misli, osjećaje i ponašanje prepoznati koliko smo pod stresom prepoznati simptome stresa prepoznati posljedice stresa na zdravlje razumjeti i prepoznati znakove sindroma sagorijevanja prepoznati vlastite reakcije na specifi čne izvore stresa prepoznati vlastite strategije suočavanja sa stresom; koje su učinkovite,

a koje manje učinkovite uspješno se nositi sa stresom te koristiti prikladne tehnike smanjenja

razine stresa

CILJANE

KOMPETENCIJEAuto-refl eksija, spoznaja o granicama kompetencija, sposobnost prepoznavanja izvora stresa, stres menadžment, upravljanje vremenom, nošenje s frustracijama, vrednovanje uspjeha, prepoznavanje strategija za suočavanje sa stresom, umanjivanje kognitivnih distorzija, asertivan način razmišljanja i ponašanja, tehnike za reduciranje stresa.

VREMENSKI

OKVIR6 sati predavanja

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Predavanja (teorijsko učenje), samoprocjena, iskustveno učenje i vježbeSuočavanje sa stresom je vještina, a vještina se ne može savladati bez iskustvenog učenja. Stoga će ova radionica sadržavati mnogo zadataka – ispunjavanje upitnika, igranje uloga, rasprave i dijeljenje iskustava s drugim sudionicima, korištenje tehnika opuštanja i dr.

POTREBNI

MATERIJALILaptop, fl ip chart, papiri, bojice, olovke, audio oprema (slušalice), slatke grickalice ili orašasti plodovi

CILJANA SKUPINA Odgajatelji, pomoćni odgajatelji i udomitelji

VJEŽBA

(Napomena: podijelite check liste sudionicima i zamolite ih da označe one situacije koje smatraju da su stresne za njih; kratko prokomentirajte odgovore sudionika – 5 minuta)


38

I I . CJELINA | PREVENCIJA I INTERVENCIJA KOD BURN-OUTA

Označite situacije/stanja koje su za vas stresne (koje vam predstavljaju izvor stresa).

STRESOR X STRESOR X

Financije Mentalno zdravlje

Odnosi s prijateljimaOdnosi s članovima obitelji

Briga o djetetu Javni nastup

Odnos s partnerom Tjelesno zdravlje

Ravnoteža na poslu Uvjeti života

Ravnoteža u životuRazvoj karijere (pravac u kojem se razvija vaša karijera)

Stavovi/misli Biti organiziran

Kućni poslovi Pomanjkanje vremena

Odnosi s kolegama Razgovor za posao

Nešto drugo (navedite)?

1.

2.

3.

4.

PREDAVANJE

Uvod u stres (15 minuta)

Općenito govoreći, riječ stres koristimo kad se osjećamo preplavljenima nizom situacija s kojima se teš-ko nosimo. Svaku onu situaciju koju doživimo kao izazov ili prijetnju nazivamo stresorom. Pojedini stresori nas motiviraju i dobri su za nas i njih zovemo eustres – bez stresa naši životi bi bili poprilično dosadni i besmisleni. No, kad stresor ima značajan utjecaj na naše tjelesno i mentalno zdravlje, odnosno kad stresor negativno utječe na naš život tada govorimo o distresu.

Ako procijenimo da su naše vještine i sposobnosti adekvatne da se nosimo sa situacijom, tada tu situ-aciju nećemo doživjeti kao stresnu. S druge strane, ako procijenimo da nemamo dostatne sposobnosti nošenja sa situacijom, tada ćemo za tu situaciju reći da je stresna.

Što se obično događa s našim tijelom kad se osjećamo da smo pod stresom? Najčešće ne možemo spavati, krvni tlak raste, probava nam se usporava, ubrzano dišemo, srce ubrzano kuca, imunosni sustav slabi, mišići postaju napetiji.


39


Važno je istaći da i pojedine ugodne situacije mogu biti izvor stresa (npr. vjenčanje), a naše tijelo će podjednako reagirati bez obzira radi li se o ugodnim ili neugodnim situacijama.

Stres utječe na naše misli, osjećaje i ponašanje.

UTJECAJ NA MISLI I OSJEĆAJE UTJECAJ NA PONAŠANJE:

ljutnja tjeskoba sagorijevanje depresija osjećaj nesigurnosti zaboravljivost iritabilnost poteškoće u koncentraciji nemir tuga umor smanjena produktivnost poteškoće pamćenja zbunjenost …

prejedanje smanjen unos hrane ispadi bijesa uporaba droga pretjerano pijenje alkohola povećano pušenje socijalno povlačenje učestalo plakanje problem u braku/s djecom/kolegama/

prijateljima …

Kako bismo se što uspješnije nosili sa stresom moramo znati koji su izvori stresa, što uzrokuje stres. Naravno, uzroci stesa su različiti za svaku osobu. Najčešće stres uzrokuju materijalne poteškoće, problem u braku, bolest, nedostatak vremena, poteškoće u odnosima s kolegama /prijateljima, ispiti u školi, bučno susjedstvo i sl.

Odgovori na ove stresne situacije se razlikuju od osobe do osobe. Međutim, ako pogledamo stupac „Utjecaj na ponašanje“, primijetit ćemo da je ponašanje pod utjecajem stresa najčešće vezano uz negativ-ne ishode.

Važne činjenice o stresu 43% osoba izvještava o ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama uzrokovanim stresom; Osobe koje su pod intenzivnim stresom češće su prehlađene; 75-90% posjeta liječniku je radi zdravstvenih stanja uzrokovanih stresom; Stres je povezan sa šest vodećih uzroka smrtnosti: srčane bolesti, rak, bolesti grla, nesreće, ciroza

jetre, suicid Stres i stanja uzrokovana stresom su najčešći uzroci bolovanja i ozljeda/nezgoda na radu, smanjene

radne produktivnosti, narušene radne dinamike

Kada smo izloženi stresu, naš organizam reagira po principu bijega ili borbe. Bijeg ili borba priprema organizam na akciju i djelovanje kako bismo izbjegli i suočili se s opasnošću. Promjene koje su događaju u organizmu su:

Srce kuca jače i brže – kako bi se mišići opskrbili krvlju Pojačano znojenje – da nas hladi Mišići su napetiji – pripremaju se na akciju


40


Brzo disanje – kako bi se mišići opskrbili kisikom Usporavaju se tjelesne funkcije koje u tom trenutku nisu važne, npr. probava se usporava Kroz našu glavu prolazi bujica misli, bujica mogućih rješenja problema

Ovakve situacije su nam, tijekom povijesti, pružale određenu zaštitu. Pripremale su nas da brzo re-agiramo u slučaju kada nas progone i pomagale su nam da preživimo u lovu ili kada smo skupljali hranu. U današnje vrijeme ne ovisimo toliko puno o reakcijama bijega ili borbe u određenim teškim situacijama. Stoga ovdje opisani simptomi nisu toliko korisni. Teškoće izazvane novčanim problemima, problemi na poslu, nesuradljivi suradnici ili neugodni kolege ne zahtijevaju tako ekstremne fi zičke reakcije. Navedeni simptomi nisu opasni sami po sebi. Na mnogo načina to je koristan odgovor, ali u krivo vrijeme. Ne tre-bamo se bojati reakcije bijega ili borbe. To je zdrava obrambena reakcija našeg tijela. Njeno razumijevanje nam može pomoći da se bolje nosimo s tjelesnim simptomima. Ne trebate se brinuti radi njih ili osjećati da trebate nekako reagirati. Dovoljno je dopustiti im da prođu, kao što i hoće i to prilično brzo.

Stres može biti akutan ili kroničan. Akutni stres predstavlja iznenadni, kratkotrajni događaj (npr. javni nastup, pljačka, otkazan let aviona, kašnjenje vlaka i sl.). Kronični stres predstavljaju one situacije koje traju duže vremena poput bračnih problema, konfl ikata s kolegama, kašnjenja plaće i sl.

VJEŽBA (20 MINUTA)

Zamolite sudionike da ispune upitnike

Pripremite upitnik za svakog sudionika UZROCI STRESA

Što vama uzrokuje stres? Navedite što vam je bilo stresno u posljednjih nekoliko tjedana:

Koji su vaši kronični stresori? Navedite najveće uzroke stresa unatrag godinu dana:


41


Što vas je danas najviše uzrujalo?

(Zamolite sudionike da podijele s grupom svoje odgovore. Zapišite njihove odgovore na fl ip chart i porazgovarajte o odgovorima. Prokomentirajte različitosti u odgovorima.)

PREDAVANJE (20 MINUTA)

Uzroci stresa Životni događaji: Pojedini životni događaji mogu biti veliki izvor stresa. Teškoće s kojima ste se do sada

dobro nosili, mogu također, postati teško premostive. Na primjer:

– Nezaposlenost/gubitak posla – Rastava braka – Smrt bliske osobe ili člana obitelji – Zdravstveni problem – Vjenčanje – Rođenje djeteta – Početak novog posla – Financijske poteškoće – Problemi u susjedstvu (problematični susjedi, bučno susjedstvo i sl.)

Stilovi mišljenja: Način na koji mislimo ima izravan utjecaj na naše osjećaje i ponašanje. U nastavku ćemo prikazati najčešće stilove mišljenja. Pesimisti/optimist – ljudi koji su optimisti imaju upola manje šanse da obole od srčanih bolesti

u odnosu na pesimiste. Nefl eksibilni stilovi mišljenja mogu “oslabiti” osobu prilikom suočavanja s problematičnim situacijama i otežati prilagodbu na situaciju.

Katastrofi ranje – mnogi od nas često koriste riječi poput katastrofa, upropašteno, nemoguće kako bismo opisali situaciju u kojoj se nalazimo i način na koji se osjećamo. Ponekad kad se osjećamo nesretno ili se osjećamo da smo pod stresom imamo tendenciju da preuveličamo negativne aspekte situacije, a umanjimo značaj pozitivnih aspekata. Takav stil mišljenja zovemo katastrofi ranje. Katastrofi ranje onemogućava realno sagledavanje situacije i otežava da „se pokrenemo i idemo naprijed“.

Pretjerano generaliziranje – donošenje zaključaka na temelju izoliranih situacija i događaja. Na primjer, ako nam se samo jednom dogodila neka loša situacija očekujemo da će se opet dogoditi.

Filtriranje – usmjeravanje pažnje isključivo na negativne aspekte situacije što dovodi do toga da cijelu situaciju vidimo kao negativnu.


42


Crno-bijelo mišljenje – ili smo savršeni ili smo gubitnici – ne postoji sredina; ako određenu aktivnost ne izvršimo na savršen način, imamo tendenciju vidjeti sebe kao totalni promašaj

Brzanje sa zaključcima – označava tendenciju da „znamo“ kako se osobe osjećaju, zašto se ponašaju na način na koji se ponašaju bez da nam osoba sama kaže.

Personaliziranje – svaki negativni ishod situacije povezan je na neki način s nama samima. Na primjer, „Kasnili smo na sastanak i uzrokovali da predavač kasnije započne sa svojim predavanjem. Da sam barem ranije krenula, ovo se ne bi dogodilo“.

„Život nije fer“. Ljudi se osjećaju uvrijeđeno kada misle da znaju što je pravedno, ali se drugi s njima ne slažu. Ljudi koji idu kroz život procjenjujući svaku situaciju sa svojom „mjerom pravednosti“, često se radi toga osjećaju loše jer život nije „fer“ – situacija neće uvijek ići u našu korist pa ako i mislimo da bi trebala.

Okrivljavanje – sklonost da druge optužujemo za svoje nedaće i u drugima tražimo razloge vlastitog neuspjeha

„Morati“ – ljudi često smatraju da se motiviraju rečenicama poput „Moram napraviti, moram otići, moram završiti, moram riješiti, moram vježbati, ne smijem biti lijena…“ Rezultat ovakvog mišljenja sigurno nije motivacija da napravimo nešto za sebe već osjećaj krivnje.

Uopćavanje – ljudi su skloni uopćenim prosudbama na temelju jedne ili dvije kvalitete. Na primjer, ako smo bili neuspješni u jednom zadatku, skloni smo za sebe reći da smo gubitnici. Uopćavanje je u osnovi predrasuda i stereotipa (npr. svi bogataši su…, svi ovisni o drogama se ponašaju…)

Što smo pod većim utjecajem stresa to naše razmišljanje postaje sve negativnije. Ponaša se poput trige-ra (okidača) za prizivanje negativnih uspomena kao i negativnih asocijacija o ljudima s kojima smo povezani ili s kojima radimo. Način na koji tumačimo situacije je ključ prema kojem ćemo se osjećati ili osnaženo ili nesposobno za nošenje s njima.

Ponašajni uzroci stresa: Pojedinci su skloni razvijanju strategija izbjegavanja stresnih situacija. Ovakvi obrasci ponašanja ne moraju biti realistični ili održivi. U stvari, mogu pogoršati situaciju.

Biološki razlozi: Postoje određene osobine koje biološki predisponiraju osobu da iskusi više stresa. Postoje osobe koje imaju veću razinu stresnih hormona (kortizola) što vremenom značajno oslabi imuno-loški sustav i predisponira osobu za razvoj niza bolesti.

VJEŽBA (50 MINUTA)

Pripremite test za svakog sudionika Kroz sljedeće vježbe saznat ćete koliko ste izloženi stresu, koji su vaši stilovi mišljenja, gdje u tijelu osje-

ćate napetost kad ste pod stresom i koliko ste otporni na stres. Ljestvica opaženog stresa (PSS)

(10 minuta)

Uputa:

Pred vama se nalazi niz tvrdnji koje se odnose na vaše osjećaje i misli u proteklih mjesec dana. Vaš zadatak je da za svaku tvrdnju označite koliko često ste se tako osjećali ili imali navedene misli i to tako da zaokružite jedan od ponuđenih odgovora. Najbolje je da odgovarate brzo. Odnosno, nemojte pokušati izbrojiti koliko puta ste se tako osjećali nego radije označite onu vrijednost koja vam se čini najprihvatljivija.


43


0 – nikad

1 – vrlo rijetko

2 – ponekad

3 – često

4 – gotovo uvijek/gotovo stalno

U posljednjih mjesec dana koliko često ste:

Bili uznemireni jer se dogodilo nešto neočekivano? 0 1 2 3 4

Imali osjećaj da nemate kontrolu nad važnim stvarima u svom životu?

0 1 2 3 4

Osjećali se nervozno ili pod pritiskom? 0 1 2 3 4

Imali osjećaj da nemate dovoljno sposobnosti da se nosite s osobnim problemima?

0 1 2 3 4

Imali osjećaj kao da vam situacija klizi iz ruku (da ne ide u željenom smjeru)?

0 1 2 3 4

Mislili ste da se ne možete nositi sa svim situacijama u kojima se to očekuje od vas?

0 1 2 3 4

Niste bili u mogućnosti kontrolirati stvari i događaje koji vas iritiraju?

0 1 2 3 4

Osjećali da niste na razini svojih mogućnosti? 0 1 2 3 4

Bili ljuti radi stvari koje su izvan vaše kontrole? 0 1 2 3 4

Imali osjećaj da se poteškoće gomilaju toliko brzo da ih ne možete kontrolirati i nositi se s njima?

0 1 2 3 4

Zbrojite brojeve koje ste zaokružili.

Interpretacija rezultata:

REZULTAT STUPANJ STRESA

0 do 10 Ispod prosjekaČini se da se trenutno dobro nosite sa stresnim situacijama.

11 do 14 ProsjekVaš život nije ni približno oslobođen stresa, stoga je vrijeme da naučite kako smanjiti stres na zdraviju razinu.

15 do 18 Umjeren prema visokomStres već utječe na vaše raspoloženje, produktivnost i odnose s drugima.

19 + VisokaRazina stresa je visoka. Što ste veći rezultat postigli, to je štetniji utjecaj stresa na vaš um, tijelo i ponašanje.

Prokomentirajte rezultate svakog sudionika. Pitajte ih koje strategije suočavanja koriste kako bi smanjili razinu stresa, kakav utjecaj razina stresa ima na njihov svakidašnji život.


44


Gdje u tijelu osjećate stres?(5 minuta)Kad smo u situaciji koja je opasna za nas, naš živ-

čani sustav reagira na način da otpušta stresogene hormone, uključujući adrenalin i kortizol. Navedeni hormoni pripremaju tijelo na akciju: srce ubrzano kuca, mišići se napinju, raste krvni tlak, disanje se ubrzava, osjetila postaju izoštrenija. Ove tjelesne promjene ubrzavaju vrijeme reakcije i povećavaju pažnju pripremajući tijelo na bijeg ili na borbu.

Označite na tijelu gdje osjećate promjene kad ste pod stresom. Porazgovarajte o sličnostima i različitostima u tjelesnim senzacijama.


45


Razumijevanje problema(10 minuta)

Žurite na vrlo važan sastanak o kojem ovisi budućnost vaše karijere. Na putu, zapeli ste u pro-

metnoj gužvi. Uistinu volite svoj posao i nikako ga ne biste htjeli izgubiti, kao ni mogućnost eventu-

alnog napredovanja.

Koja je od ponuđene dvije reakcije sličnija vašim načinima reagiranja?

„Ovo je užasno…. Uistinu sam glup/glupa. Zašto nisam krenuo/krenula ranije? Sad će misliti da sam neprofe-sionalan/neprofesionalna – uistinu sam zaribala. Trubite i vičete: Hajde, požuri se, imaš dovoljno mjesta za proći.“

ILI„Ovo nije najbolje što mi se moglo dogoditi danas. No, uzrujavanje mi neće pomoći, niti će to ubrzati promet.

Bolje mi je ostati smiren/smirena i doći na sastanak pribrana.“

U parovima ukratko prokomentirajte različite situacije. Koji su ishodi vašeg ponašanja?

Koja su moguća druga rješenja situacije?

Mnogi ljudi kad su pod stresom izbjegavaju druge osobe, mjesta i situacije koje ih podsjećaju na stres. Izbjegavanje problema umjesto suočavanje često ima negativne ishode i može samo pogoršati situaciju. Stres se javlja i u situacijama koje su van naše kontrole. Tada smo skloni ulagati više napora što opet može pogoršati situaciju. Važno je znati prepoznati na koje situacije možemo, a na koje ne možemo utjecati.Kada pažljivije promatramo što nas sprječava u prevladavanju stresa, postaje jasno da se naše ponašanje, misli, osjećaji i tjelesne senzacije nalaze u interakciji koja podržava stres.

Sada ćemo napraviti sveobuhvatan pristup stresu u vašem životu, nakon što smo naučili koji utjecaj stres ima na vas.


46


Odaberite neku situaciju iz svog života. Možda ćete sada bolje razumjeti svoje teškoće. Osobito obras-ce koje koristite i interakcije koje se događaju.

(Napomena: za ovu vježbu odvojite oko 20 minuta)

U malim grupama, prokomentirajte svoje odgovore – koja je situacija za vas stresna, koje ste osjećaje i misli imali, gdje ste u tijelu osjećali stres, kako ste se ponašali i koje ste strategije suočavanja koristili.


Stres i zdravljeSvi smo mi izloženi stresu. Ponekad stres može biti motivator i poticaj da bolje obavimo određene

zadatke. No, najčešće, stres nam otežava adekvatno funkcioniranje, pogotovo ako smo izloženi stresu duže vremena. Čak i „mali“ stresori ostavljaju određene posljedice na naš organizam – na primjer prije prezentacije ili javnog nastupa možemo osjetiti senzacije u tijelu (npr. ubrzano lupanje srca). Istraživanja su pokazala da iznenadni akutni stres, posebice ako izaziva u nama intenzivnu ljutnju, može dovesti do srča-nog udara, aritmije ili čak iznenadne smrti. No, važno je istaći da se ovakvi ishodi češće javljaju kod osoba

MISLI: TJELESNI SIMPTOMI:

OSJEĆAJI:

PONAŠANJA:

SITUACIJA:


47


koje već imaju određenih srčanih problema, iako ljudi često i ne znaju da imaju problem dok aktuni stres ne izazove srčani udar ili nešto još gore.

Kada stres počne utjecati na našu sposobnost da živimo normalnim životom kroz duže vremensko razdoblje, postaje još opasniji. Što stres dulje traje to smo pod većim rizikom da razvijemo neki zdrav-stveni problem; možemo se osjećati umorno, dekoncentrirano, razdražljivo bez nekog osobitog razloga. Pod utjecajem stresa, već postojeći problemi se intenziviraju i pogoršavaju. Jedno istraživanje je ukazalo da dolazi do redukcije glavobolja nakon učenja tehnika nošenja sa stresom, osobito rada na stilovima mišljenja poput katastrofi ziranja ili konstantnih negativnih misli. Kronični stres dovodi do razvoja bolesti, posebno iz razloga što u tim situacijama često posežemo za nezdravim stilovima života (povećano puše-nje, pretjerano pijenje, prejedanje, konzumiranje nezdrave hrane i sl.). Stres na poslu – visoki zahtjevi posla u kombinaciji s malom mogućnošću utjecaja na donošenje odluka – povezan je s povećanim rizikom od srčanih bolesti. Drugi oblici kroničnog stresa, kao što su depresija i slaba socijalna podrška, također utječu na povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti. A jednom kada se razbolimo stres nam otežava oporavak, a loši ishodi su češći.

Stres narušava imunološki sustav, stoga su osobe koje su pod stresom podložnije razvoju prehlade.

Zdravstveni problem povezani sa stresom: Srčani problemi – stres može direktno povećati broj otkucaja srca i krvni tlak, povećati razinu

kolesterola i triglicerida; s druge strane indirektno utječe na srčane probleme i to na način da ljudi koji su pod stresom vode nezdrav život te time povećavaju šansu za razvoj nekog srčanog oboljenja.

Astma – mnoga istraživanja ukazuju da stres pogoršava astmu; druga istraživanja su pokazala da roditeljski kronični stres može povećati rizik od razvoja astme kod djece.

Debljina – istraživanja pokazuju da ljudi koji su pod stresom svoj stres “pohranjuju” u području trbuha; stoga debljina trbuha povećava rizik od razvoja bolesti za razliku od skupljenih masnoća u području bedara i noga.

Dijabetes – stres može pogoršati dijabetes na dva načina. S jedne strane, kad smo pod stresom više smo skloni nezdravim navikama i na taj način ne vodimo računa o prehrani koja je direktno odgovorna za dijabetes. S druge strane, stres povećava razinu glukoze u krvi što direktno utječe na dijabetes, posebice tip 2.

Glavobolje – stres se smatra jednim od uobičajenih uzročnika glavobolja i migrena. Depresija i tjeskoba – kronični stres je u direktnoj vezi s depresijom i tjeskobom. Istraživanja

pokazuju da osobe koje su izložene stresu na poslu imaju 80% veći rizik da razviju neka od stanja depresije i tjeskobe unutar nekoliko godina u odnosu na ljude koji su izloženi manjem intenzitetu stresa.

Želučani problemi – stres ne uzrokuje čir na želucu, ali ga u svakom slučaju može pogoršati. S druge strane, stres je odgovoran za niz drugih želučanih problema poput žgaravice ili sindroma iritabilnih crijeva.

Ubrzano starenje – postoje dokazi koji ukazuju da stres utječe na to kako starimo. Jedno istraživanje je usporedilo DNA majki koje su pod velikim stresom (majke su brinule o kronično bolesnom djetetu) i majki koje nisu pod izrazitim stresom. Rezultati su ukazali da DNA majki pod stresom ubrzano stari (9 do 17 godina više nego što je to kronološka dob majke).


48


II. 2

Stres na radnom mjestu

CILJEVI/ISHODI

UČENJA Sudionici će moći prepoznati izvore stresa na poslu Sudionici će steći znanje o sindromu sagorijevanja Sudionici će moći prepoznati znakove sindroma sagorijevanja Sudionici će moći prepoznati kako reagiraju na specifi čne stresore na poslu

CILJANE

KOMPETENCIJEUpravljanje stresom, upravljanje vremenom, nošenje s frustracijama, evaluacija napretka

OPIS SADRŽAJA Vrste stresa na poslu Što je sindrom sagorijevanja Tjelesni i mentalni znakovi sindroma sagorijevanja Utjecaj sindroma sagorijevanja na zdravlje

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Kratke prezentacije (predavanja), samo-evaluacije putem upitnika, iskustveno učenje

POTREBNI

MATERIJALILaptop, papiri, olovke, bojice, fl ip chart

BROJ SUDIONIKA Do 15


Stres na radnom mjestuPoznato je da oko 60% vremena provedemo na radnom mjestu. Ako su zahtjevi posla usklađeni s

našim sposobnostima i kompetencijama, ako imamo određenu kontrolu nad našim poslom i podršku nadređenog i kolega tada možemo reći da se radi o poslu bez stresa.


49


Što je stres na poslu? Stres na radnom mjestu nastaje onda kad naše sposobnosti i znanja nisu usklađeni sa zahtjevima

radnog mjesta. Stres se javlja u širokom rasponu radnih okolnosti, no pogoršava se kad ne dobivamo dovoljno

podrške od kolega i nadređenih, kao i kad imamo vrlo malo kontrole nad radnim procesom. Često se povećani zahtjevi radnog mjesta mogu doživjeti kao stres.

Povećane zahtjeve radnog mjesta ne možemo izbjeći i oni su sastavni dio radnog procesa. Povećani zahtjevi nas drže budnima, usmjeravaju nam pažnju na proces rada, motiviraju nas, potiču na usvajanje novih znanja i vještina. No, kada se zahtjevi posla povećaju u tolikoj mjeri da im ne možemo udovoljiti tada govorimo o stresu na radnom mjestu.

Stres na radnom mjestu može biti uzrokovan lošom radnom organizacijom, lošim vodstvom i upravlja-njem, nezadovoljavajućim radnim uvjetima, nedostatnom podrškom kolega i nadređenih.

Izvori stresa na posluIzvori stresa na poslu se dijele na one koji su uzrokovani sadržajem rada i one koji su uzrokovani rad-

nim kontekstom. Sadržaj rada odnosi se na: Monoton, ne stimulirajući posao i besmislene zadatke Ritam rada (previše posla, premalo posla, rad pod vremenskim pritiskom) Radno vrijeme (fl eksibilno ili fi ksno radno vrijeme, nepredvidivo radno vrijeme) Smanjenu mogućnost donošenja odluka, smanjenu kontrolu nad procesom rada, radnim vremenom,

metodama rada.

Kontekst rada odnosi se na: Nesigurnost posla, nemogućnost napredovanja, način isplate plaća, nejasnu evaluaciju rada,

prekvalifi ciranost za taj posao, nekvalifi ciranost za posao Nejasne radne uloge Međuljudski odnosi Organizacijska kultura (loša komunikacija, loše upravljanje, loše vodstvo, nejasna radna pravila

ponašanja, nejasna struktura i strategije) Neravnoteža poslovnog i privatnog života

Neke znanstvene činjenice: Veća mogućnost donošenja odluka doprinosi radnoj uspješnosti, smanjuje broj izostanaka s posla,

povećava zadovoljstvo i smanjuje fi nancijske gubitke Nedostatak mogućnosti utjecanja na donošenje odluka i priznanja za rad povećava rizik od kardio-

vaskularnih bolesti Jasne radne uloge povećavaju radnu uspješnost Nedostatna podrška povećava izostanke s posla Zadovoljavajuća podrška na radnom mjestu smanjuje razmišljanja o napuštanju posla Poremećeni međuljudski odnosi i brojni konfl ikti umanjuju radnu učinkovitost i uspješnost Manjak podrške, omalovažavanje, narušeni međuljudski odnosi, narušen odnos zaposlenika i

nadređenog povećavaju stopu izostanaka s posla Ponašanje nadređenih može imati znatan utjecaj na zdravlje zaposlenika


50


Utjecaj stresa na radnom mjestu Stres na radnom mjestu ima utjecaj na: Pojedinca/zaposlenika Radnu organizaciju

Utjecaj stresa na zaposlenikaUtjecaj stresa je različit za svaku osobu. Stres može dovesti do disfunkcionalnih oblika ponašanja te

narušavanja tjelesnog i mentalnog zdravlja. U ekstremnim slučajevima, dugoročan stres ili traumatsko iskustvo, može dovesti i do razvoja pojedinih psihijatrijskih stanja i problema koji dalje vode do odsutnosti s posla i nemogućnosti ponovnog uključivanja u rad.

Kada smo pod stresom teško uspostavljamo zdravu ravnotežu između posla i privatnog života.

Pod utjecajem stresa na radnom mjestu osoba može:

postati pojačano razdražljiva biti u nemogućnosti da se opusti i koncentrira imati poteškoća s donošenjem odluka i logičkim razmišljanjem prestati uživati u poslu osjećati se umorno, depresivno, anksiozno imati problema sa spavanjem osjećati ozbiljne tjelesne probleme kao što su srčane bolesti, želučane tegobe, povećan krvni tlak,

glavobolje, mišičino-koštane tegobe (bol u leđima)

Utjecaj stresa na radnu organizacijuUkoliko je ključno osoblje ili veliki broj zaposlenika izložen stresu na radnom mjestu to može utjecati

na cjelokupno funkcioniranje organizacije. Nezdrava radna sredina ne može dobiti najbolje od svojih zaposlenika što može utjecati na opstanak

na sve kompetitivnijem tržištu rada.

Stres na poslu na radnu organizaciju može utjecati na sljedeći način:

• Češći izostanci s posla• Manja predanost radu• Česte izmjene zaposlenika• Lošija radna izvedba i produktivnost• Češće ozljede na radu• Povećano nezadovoljstvo klijenata• Lošija slika o organizaciji među zaposlenicima i u javnosti


51


VJEŽBA (45 MINUTA)

Pripremite upitnik za svakog sudionika

Ova aktivnost će vam ukazati na to kako doživljavate svoj posao – kao zadovoljavajući ili kao veliki izvor stresa, te da li problemi na poslu dominiraju vašim životom.

Upitnik stresa na poslu (10 minuta)Upute: Označite one tvrdnje koje se odnose na vas

1. Općenito govoreći, svoj posao smatram zanimljivim2. Mjesto na kojem radim ima dovoljno kvalifi ciranog kadra3. Imam mogućnost utjecati na promjene načina rada4. Općenito govoreći, moj posao nije zahtjevan5. U mojoj radnoj organizaciji postoje jasne procedure kako postupati u određenim problemnim situa-

cijama6. Radni uvjeti su zadovoljavajući s ponekim poteškoćama poput buke, neprimjerene temperature i sl.7. Znam koji su moji radni zadaci i suglasan sam s njima8. Moji uspjesi su prepoznati od strane nadređenih9. Primjereno sam nagrađen za posao koji obavljam

10. Većinom znam što se od mene očekuje na poslu11. Imam mogućnost učenja12. Primjereno sam obučen za posao koji obavljam13. Svoj posao mogu obaviti u zadanom vremenu14. Ne radim pod pritiskom15. Odluke koje donosim primjerene su mom radnom mjestu i mojim odgovornostima16. Zadovoljan sam stupnjem vlastite odgovornosti za posao koji obavljam17. U svom poslu mogu iskazati svoje sposobnosti i kompetencije18. Od mene se ne traži da radim one poslove za koje nisam kvalifi ciran19. Smatram da imam dovoljno kontrole nad donošenjem odluka na svom radnom mjestu20. Smatram da imam dovoljno podrške za svoje ideje

REZULTATIPrebrojite koliko ste tvrdnji označili

16+ Vi ste zadovoljni svojim poslom i on vam pruža dovoljno mogućnosti za napredovanjem te se osjećate zadovoljno

10 DO 15 U vašem poslu postoji mnogo stvari koje se mogu poboljšati u cilju prevencije intenziviranja stresa na radnom mjestu; vaš posao, ako ne dođe do promjena, može biti izvor stresa, nezadovoljstva i frustracija

≤10 Vaš posao predstavlja izvor stresa – usvojite načine suočavanja sa stresom ili promijenite posao

(Napomena: zamolite sudionike da u grupi razgovaraju o dobivenim rezultatima – neka pokušaju dati objašnjenje za njih – 25 minuta)


52


STRES SCAN

Jeste li uhvaćeni u zamku stresa na poslu i patite li od posljedica stresa (15 minuta)Zaokružite jedan od ponuđenih odgovora za svaku tvrdnju0 – nikad

1 – rijetko

2 – ponekad

3 – često

1. Teško se opuštam i uspavljujem jer mislim na posao 0 1 2 3

2. Budim se ranije nego inače jer razmišljam što sve moram napraviti taj dan

0 1 2 3

3. Među posljednjima odlazim s posla 0 1 2 3

4. Kod kuće završavam radne zadatke 0 1 2 3

5. Tijekom vikenda završavam radne poslove 0 1 2 3

6. Ne ručam/preskačem ručak na poslu 0 1 2 3

7. Moji klijenti i radne kolege imaju moj privatni broj mobitela 0 1 2 3

8. Kontaktiram kolege radi posla i van radnog vremena 0 1 2 3

9. Nemam dovoljno vremena za članove obitelji radi posla 0 1 2 3

10. Smetaju me obiteljske obveze jer imam previše radnih zadataka

0 1 2 3

11. Jedino se nedjeljom odmaram od posla 0 1 2 3

12. Teško mi se opustiti na godišnjem odmoru, pogotovo prvih nekoliko dana

0 1 2 3

13. S nestrpljenjem se vraćam na posao nakon godišnjeg odmora

0 1 2 3

14. Ne mogu se sjetiti puta kojim se vraćam s posla jer sam i dalje „sva u poslu“

0 1 2 3

15. Uhvatim se kako razgovaram o poslu čak i kad sam na nekoj zabavi

0 1 2 3

16. Tjelesne aktivnosti su mi na zadnjem mjestu 0 1 2 3

17. Uhvatim se kako ne slušam sugovornika jer razmišljam o poslu i što trebam napraviti

0 1 2 3

18. Osjećam da sam stalno pod pritiskom i u nekoj žurbi 0 1 2 3

19. Nemam razumijevanja i strpljenja za radne kolege kojima posao nije važan kao i meni

0 1 2 3

20. Potrebno mi je da drugi prepoznaju moje uspjehe 0 1 2 3


53


REZULTATI

Zbrojite rezultate

0–25 Odlično! Imate visok stupanj samopoštovanja i primjerenu i zdravu kontrolu nad svojim poslom i poslovnim životom.

25–40 Umjereno! Vaš posao umjereno utječe na vaš svakodnevni život. No budite oprezni. Pogledajte koje rečenice ste označili s brojem 2 ili 3. Poradite na otklanjanju tih poteškoća.

40–50 Loše! Vaš posao upravlja vašim životom što može narušiti socijalne odnose van radnog mjesta i narušiti obiteljsku dinamiku. Budite više asertivni i poradite na uklanjanju prepreka između posla i privatnog života.

(Napomena: zamolite sudionike da podijele svoje rezultate s ostalim sudionicima; neka svatko od njih izdvoji one rečenice kojima je dao visoku ocjenu i razmisli što može učiniti da to promijeni, pitajte ih da jedni drugima daju moguća rješenja – 15 minuta) prokomentirajte te rečenice i pokušajte pronaći način za smanjene takvog ponašanja).

(Napomena: radite u malim grupama do 3 sudionika, raspravite o mogućim rješenjima situacije. Raz-mijenite mišljenja s grupom. 20 minuta je predviđeno za ovu vježbu.)

Došli ste umorni i napeti na posao jer ste imali neprospavanu noć (imali ste svađu s partnerom/partne-ricom/prijateljem/članom obitelji i sl.). Pred vama je težak radni dan jer morate završiti vrlo važan posao o kojem ovisi vaša promocija i povećanje plaće. Upravo ste zaprimili telefonski poziv i saznali da morate završiti posao u roku od dva sata i predati ga svom nadređenom (jer se vaš nadređeni mora pripremiti za važan sastanak za koji mu trebaju ti podaci). U isto vrijeme imate sastanak s klijentom s kojim ste se dogovorili još prije mjesec dana. Klijent je nervozan jer vas čeka.

– Koliko vam je ova situacija stresna? (od 1 – nije uopće stresna do 5 – izrazito stresna) – Koje misli vam prolaze kroz glavu? – Kako biste riješili ovu situaciju?


Sindrom sagorijevanja na posluSagorijevanje na poslu je sindrom koji je rezultat sve većih promjena u području rada i tržišta rada u

kojima su ekonomske vrijednosti stavljene ispred ljudskih. Sagorijevanje na poslu se češće javlja ako ne po-stoji slaganje između karakteristika posla i osobe koja obavlja taj posao, a kao rezultat se javlja pretjerano ulaganje napora čak i preko vlastitih mogućnosti. Osoba koja pokazuje znakove sagorijevanja na poslu če-sto ima problema sa spavanjem, sklona je izbjegavanju socijalnih odnosa i interakcija, ima velika očekivanja od ljudi, rad stavlja na prvo mjesto bez samo-dozvole za odmorom, pesimistična je.

Sagorijevanje može zvučati jednako kao i izloženost stresu. No, postoje razlike – stres je okarakterizi-ran kao pretjerano zalaganje, a sagorijevanje kao manjak zalaganja; stres dovodi do povećane aktivnosti, a sagorijevanje do osjećaja bespomoćnosti i beznađa. Iako stres dovodi do gubitka energije i do stanja tjeskobe, sagorijevanje uključuje manjak motivacije, ideala i nade.

Pojedini psiholozi su podijelili proces sagorijevanja u 12 faza koje ne slijede nužno jedna drugu:1. Potreba za samodokazivanjem – potreba prikazati se u što boljem svjetlu, pokazati vlastite kompe-

tencije – vremenom ovakva potreba prerasta u kompulziju.2. Rade duže i napornije – osobe od sebe imaju velika očekivanja, rade bez traženja pomoći, pokušavaju

drugima pokazati da sve mogu sami, ostavljajući sliku nezamjenjivosti.


54


3. Zanemarivanje vlastitih potreba – zanemarivanje potrebe za hranom i snom, potrebe za održava-njem socijalnih odnosa.

4. Premještanje konfl ikta – faza u kojoj je osoba svjesna da to što radi nije dobro, ali nema uvid u izvor problema. Ovo je faza kada počinju prvi tjelesni simptomi.

5. Revizija vrijednosti – u ovoj fazi dolazi do samo-izolacije, izbjegavanja konfl ikata, negiranja osnovnih tjelesnih potreba; u ovoj fazi posao postaje jedino važno i bitno, a osoba postaje emocionalno tupa.

6. Negiranje postojanja problema – osoba postaje razdražljiva, netolerantna, izbjegava bilo kakav socijalni kon-takt, a ako se to od nje očekuje, vrlo teško može izdržati tu vrstu aktivnosti. Drugi ljudi vide agresiju i cinizam.

7. Povlačenje – socijalni kontakti su minimalni, vrlo rijetki; češća je uporaba alkohola I droga.8. Očite ponašajne promjene – prijatelji i rodbina teško prepoznaju osobu.9. Depersonalizacija – gubitak kontakta nad samim sobom; gubitak želje za zadovoljenjem bilo kakve

osobne potrebe10. Osjećaj praznine

11. Depresija

12. Sindrom sagorijevanja – dolazi do tjelesnog i psihičkog „sloma“. U krajnjim slučajevima, kad je sagori-jevanje udruženo sa depresijom, povećava se suicidalni rizik.

Sindrom sagorijevanja najčešće uključuje pesimizam, nezadovoljstvo, česte izostanke s posla, nemo-

gućnost udovoljavanja radnim zadacima. Svaki posao uključuje neke poteškoće kojima se zaposlenik treba prilagoditi. Problemi na poslu sami po sebi ne uzrokuju sagorijevanje, ali nedostatak kontrole vodi u nesi-gurnost, frustraciju, smanjenu motivaciju i sagorijevanje.

Čak i naizgled beznačajne situacije na poslu mogu imati stresni učinak, kao npr. česti nenajavljeni

sastanci koji remete radni proces, učestali telefonski pozivi, ometanje od strane kolega, nedostatni

materijali potrebni za nesmetan rad i sl.

Upravljanje stresom će biti učinkovito ukoliko povećamo osjećaj kontrole na poslu. To će dovesti do

smanjenja osjećaja krivnje, razdražljivosti, depresije i anksioznosti, te povećanja samo-poštovanja. Može

također utjecati na poboljšanje psiho-somatskih simptoma kao što su nesanica, čir, glavobolje i sl.

VJEŽBA (55 MINUTA):

Pripremite upitnik za svakog sudionika

1. Identifi cirajte simptome stresa na poslu (10 minuta)

Ova aktivnost će vam pomoći da postane svjesni kako reagirate na određene radne stresore, koje su vaše, učinkovite i manje učinkovite, strategije nošenja sa stresom te da prepoznate znakove sagorijevanja.

Mogući koraci prema uspješnom nošenju sa stresom na radnom mjestu.Identifi cirajte simptome stresa na radnom mjestu (10 minuta)

Uputa: Označite za svaku tvrdnju koliko se često odnosila na vas unatrag tri mjeseca(Napomena: zamolite sudionike da razmjene i prodiskutiraju rezultate) 0 – nikad

1 – rijetko

2 – povremeno

3 – često

4 - gotovo uvijek


55


1. Osjećam vrlo malo entuzijazma obavljajući svoj posao 0 1 2 3

2. Osjećam se umorno čak i kad se dobro naspavam 0 1 2 3

3. Osjećam se isfrustrirano obavljajući svoje obveze na poslu

0 1 2 3

4. Čak me i sitnice čine napetim, razdražljivim 0 1 2 3

5. Pokušavam izbjeći sve one zahtjeve koji troše moju energiju

0 1 2 3

6. Posao me čini nezadovoljnim i depresivnim 0 1 2 3

7. Moje sposobnosti donošenja odluka nišu više kao prije 0 1 2 3

8. Nisam više učinkovit onako kako bih trebao biti 0 1 2 3

9. Kvaliteta mog rada više nije „na nivou“ 0 1 2 3

10. Osjećam se tjelesno, mentalno i duhovno iscrpljen 0 1 2 3

11. Moja otpornost na razvoj bolesti sve je manja 0 1 2 3

12. Moji seksualni interesi su manji 0 1 2 3

13. Imam pojačan ili oslabljen apetit; pijem više kave i čaja nego inače, više pušim, prekomjerno konzumiram alkohol; a sve u cilju suočavanja s problemima na poslu

0 1 2 3

14. Nemam više razumijevanja za probleme drugih ljudi 0 1 2 3

15. Komunikacija s mojim šefovima, prijateljima, kolegama i članovima obitelji je vrlo napeta

0 1 2 3

16. Zaboravljiv sam 0 1 2 3

17. Imam poteškoće u koncentraciji 0 1 2 3

18. Brzo mi postane dosadno 0 1 2 3

19. Osjećam se nezadovoljno 0 1 2 3

20. Jedini razlog zašto idem na posao je plaća 0 1 2 3


56


REZULTATI

Zbrojite svoje rezultate

0-25 Na adekvatne načine se suočavate sa stresom

26-40 Patite od stresa uzrokovanog poslom, vrijeme je da poduzmete preventivne aktivnosti

41-55 Pod hitno poduzmite preventivne aktivnosti jer ste na dobrom putu da razvijete sindrom sagorijevanja na poslu

56-80 Kod vas je u velikoj mjeri prisutan sindrom sagorijevanja na poslu

(Napomena: prokomentirajte rezultate svakog sudionika; koja su moguća rješenja situacije)

2. Identifi cirajte izvore stresa na posluUpute: Označite za svaku tvrdnju u kojoj mjeri se odnosi na vas (na ljestvici od 0 do 4) i to unatrag

godinu dana

0 - nikad

1 - rijetko

2 - ponekad

3 - često

4 - gotovo uvijek

Pomanjkanje kontrole 0 1 2 3 4

Nedostatne informacije 0 1 2 3 4

Uzrok i posljedica (npr. nema povezanosti između izvršavanja mojih zadataka i prikladne nagrade; ne dobivam povratne informacije o svom radu i sl.)

0 1 2 3 4

Sukobi 0 1 2 3 4

Osjećaj otuđenosti 0 1 2 3 4

Nemogućnost napredovanja 0 1 2 3 4

Previše posla 0 1 2 3 4

Premalo posla 0 1 2 3 4

Okruženje (npr. nedostatak privatnosti, nesigurni uvjeti rada i sl.)

0 1 2 3 4

Sukob vrijednosti 0 1 2 3 4

Među označenim tvrdnjama pronađite one kojima ste dodijelili visoku ocjenu – to je vaš izvor stresa.Potaknite sudionike da međusobno podijele svoje rezultate i prokomentiraju slične odgovore.


57


3. Identifi cirajte načine suočavanja sa stresom na poslu

STRES NA POSLU VAŠI OSJEĆAJI VAŠE MISLI VAŠE PONAŠANJE

Ukratko prokomentirajte odgovore (10 minuta)

Postavite si ciljeve

Ciljevi moraju biti: Specifi čni Jasni i vidljivi Realni i izvodivi Raspoređeni u manje, kratkoročnije ciljeve Kompatibilni s dugoročnim ciljevima Napisani u obliku ugovora sa samim sobom Podložni re-evaluaciji u određenim vremenskim razmacima Nagradivi kada se ostvare

Zamolite sudionike da naprave ugovor sa samim sobom (neka odaberu neki stvarni problem – neku stresnu situaciju na poslu i neka je pokušaju riješiti kroz ugovor).

Ja (vaše ime), prihvaćam (slažem se):

1.


58

I I . CJELINA

2.

3.

Pratit ću svoj napredak svakih (navedite vrijeme – dnevno, tjedno, mjesečno i sl.)

Nagradit ću sebe tako što ću (Izdvojite 10 minuta za ovu vježbu)

Promijenite način razmišljanja (15 minuta)Zamolite sudionike da se prisjete jedne stresne situacije na poslu. Zatim neka odgovore na sljedeća

pitanja: Što se najgore može dogoditi? Kako bi to utjecalo na njihov život? Mogu li se nositi s ishodima te situacije? Koji su pozitivni aspekti ishoda situacije?

(Napomena: vježba traje 15 minuta)


59

PREVENCIJA I INTERVENCIJA KOD BURN-OUTA

II. 3

Upravljanje stresom

CILJEVI/ISHODI

UČENJA Sudionici će moći prepoznati svoje uobičajene načine suočavanja sa stresom Sudionici će naučiti korisne i manje korisne načine suočavanja sa stresom Sudionici će naučiti kako se učinkovito nositi sa stresom Sudionici će naučiti kako koristiti tehnike opuštanja

CILJANE

KOMPETENCIJEPrepoznavanje strategija suočavanja, rješavanje kognitivnih distorzija, asertivnost, tehnike redukcije stresa

OPIS SADRŽAJA Suočavanje sa stresom – suočavanje usmjereno na problem, suočavanje usmjereno na emocije, izbjegavanje

Učinkoviti i manje učinkoviti načini nošenja sa stresom Rješavanje kognitivnih distorzija Upravljanje vremenom Asertivni načini mišljenja i ponašanja Tehnike redukcije stresa:

A) svjesnost o tijeluB) disanje i vizualizacija C) progresivna relaksacijaD) tehnike kontroliranja misliE) mindfulness tehnika

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Prezentacija (predavanje), samo-evaluacija, iskustveno učenje

POTREBNI

MATERIJALILaptop, fl ip chart, olovke, papiri, čokoladice (ili lješnjaci, grožđice i sl.), audio oprema

BROJ SUDIONIKA Do 15

Cijeli ovaj dio je zamišljen isključivo kao niz vježbi s kratkim objašnjenjima.


60


Osobne strategije upravljanja stresom

Stres je specifi čan za svaku osobu. Ono što jednoj osobi predstavlja izvor stresa ne mora to predstav-ljati i nekom drugom. Različiti ljudi reagiraju na različite načine u istim stresnim situacijama. U načinima no-šenja sa stresom je važna ličnost pojedinca. Stoga svatko za sebe treba otkriti i analizirati znakove i uzroke stresa na poslu i u svakodnevnom životu. Razumijevanje vlastitih stresora je neophodan dio procesa koji omogućuje razvoj mehanizama za uspješno suočavanje sa stresom.

Započnimo s tehnikama redukcije stresa!

Prvo ćemo vidjeti kako se svatko od vas nosi s pojedinim stresnim situacijama, koje su vaše uobičajene strategije.

(Izdvojite 25 minuta za ovu vježbu)Kako se inače suočavate sa stresom? Navedite neke vaše uobičajene tehnike.

Koliko su vaše tehnike uspješne? Uspijevate li reducirati stres? Ukratko objasnite.

Koje ste tehnike koristili u prošlosti, ali ih više ne koristite? Zašto? Ukratko objasnite.

(Napomena: Zamolite sudionike da podijele i prodiskutiraju svoje odgovore. Ponudite im objašnjenja za neke odgovore koje su dali. Dajte im povratnu informaciju vezanu uz dobre i loše strategije nošenja sa stresom).


61

Upravljanje stresom

Promjena situacije (Izdvojite 20 minuta za ovu vježbu)Odaberite jednu situaciju iz vašeg života koja uzrokuje stres. Kako je možete promijeniti i riješiti? Na primjer:

Stres uzrokovan međuljudskim odnosima – asertivna komunikacija, trening komunikacijskih vještina, uče-nje rješavanja sukoba, postavljanje granica i sl.

Pretjerana posvećenost – postavljanje granica, kako reći NE, rasterećenje rasporeda Gubitak i tugovanje – traženje potpore, vođenje dnevnika, pronalaženje ugodnih aktivnosti

Stresna situacija:

Kako se situacija može promijeniti ili poboljšati? Dajte određena objašnjenja.

(Napomena: zamolite sudionike da podijele svoje odgovore u grupicama po troje. Svaka grupa neka odabere jednu stresnu situaciju i predloži moguća rješenja, a zatim neka podijele ideje u velikoj grupi.)

Pojasnite zadatak (5 minuta)

Važno je koristiti različite strategije suočavanja u problemnim i stresnim situacijama, a redovita pro-vedba adekvatnih načina suočavanja može prevenirati intenziviranje stresa. Nisu sve stresne situacije van naše kontrole niti se sve stresne situacije mogu kontrolirati.

Tri su načina upravljanja stresom 1. Upravljanje stresom, npr.

POTENCIJALNI STRESOR MODIFICIRANI STRESOR

Gužva Raniji ili kasniji odlazak od kuće

Kašnjenje Učenje vještina upravljanja vremenom

Kućna gungula Bolja organizacija

Visoki računi na karticama Manje trošiti

Propušteni rok Započeti rad na projektu na vrijeme


62


2. Promjena misli

3. Upravljanje načinom na koji reagirate na stres (opuštanje tijela i smirivanje misli)

Upravljanje načinom na koji reagirate na stres (40 minuta)Sada ćemo pokazati kako smiriti tijelo i misli.Kratka uputa: Kad čujemo riječ „opuštanje“, često pomislimo na aktivnosti koje sklanjaju naše misli od

stresa poput gledanja TV-a, čitanje knjige, slušanje glazbe, drijemanja – nešto što će naše misli udaljiti od briga i straha. No, opuštanje uključuje učenje specifi čnih tehnika opuštanja koje pomažu da smirimo tijelo i um. Ovakvi načini su fokusirani na smanjenje mišićne tenzije.

Naše um i tijelo su povezaniji nego što to mislimo. Razdvojiti to dvoje nije lako. Kad naš um kaže „zabri-nut sam“ ili „uplašen sam“ i naše srce kaže to isto. Tijelo reagira na način da postaje napeto. Emocionalni stres (u našim mislima) se pretvara u tjelesni stres (kroz tjelesne simptome). Dakle, ako smo zabrinuti naše tijelo postaje napeto i disanje se ubrzava. Vrijedi i obrnuto - ako je naše tijelo pod stresom (npr. jer nismo jeli ili smo žedni) postajemo zabrinuti ili uznemireni. Stoga, opuštanjem tijela smanjujemo ne samo tjelesnu napetost nego i mentalni stres.

Dolje su navedeni neki od simptoma napetosti u tijelu: Bolovi u vratu Glavobolje Grč u želucu Bol u donjem dijelu leđa Škripanje zubima Bolovi u ramenima Grčenje mišića Drhtanje

Skenirajte svoje tijelo i obratite pozornost na svjesno disanje Najbolji način da prepoznate je li vaše tijelo napeto je jednominutni „pregled“ tijela. Nađite mirno mjesto, mo-

žete sjediti ili ležati, kako god vam odgovara. Skenirajte svoje tijelo tako da krenete od gornjih dijelova. Pitajte se: – Imam li podignute obrve? – Jesam li namršten? – Stišćem li čeljust? – Jesu li mi usne napete? – Imam li pogrbljena ramena? – Osjećam li napetost u rukama? – Jesu li mi bedra napeta? – Stalno mičem nožnim prstima/pletem prstima? – Osjećam li napetost negdje drugdje u tijelu?

Nakon ove kratke vježbe, osvijestimo vlastito disanje. Zatvorite oči, jednu ruku stavite na trbuh, a drugu na prsa. Ne pokušavajte promijeniti disanje, dišite kako inače dišete – koja se ruka podiže više, ona koja je na

trbuhu ili ona koja je na prsima? Ako se ruka na trbuhu podiže više, vi dišete dijafragmom; ako se vaša ruka na prsima podiže više tada

dišete plitko. Važno je promijeniti disanje tako da dišemo dijafragmom, a ne plitko, iz prsiju. Pokušajte još jednom, sada tako da dišete iz abdomena, a ne iz prsa.


63

Upravljanje stresom

Jedna od najjednostavnijih vježbi disanja za uklanjanje stresa 1. Sjedite ili legnite, stavite jednu ruku na trbuh, a drugu na prsa. 2. Udahnite kroz nos i to tako da se ruka na vašem trbuhu uzdiže više od one na prsima. 3. Udahnite polako i brojite do tri.4. Otvorite usta tek toliko da možete lagano izdahnuti zrak i brojite polako do 4 dok izdišete

Napravite kratku pauzu prije sljedećeg udaha.Vježbajte sve dok ne postanete potpuno opušteni.

Još jedan način disanja1. Zamislite mali balon, veličine grejpa, koji se nalazi odmah iznad pupka. 2. Dok udišete kroz nos, zamislite da upuhujete zrak kroz pupak u balon. Balon je malen pa ga nemojte

prenapuhati. Kako se balon širi tako i se vaš pupak uzdiže.3. Izdahnite polako kroz nos ili usta, ponovno zamišljajući kako zrak izlazi iz balona, kako ispuhujete balon.

On ponovo postaje malen i ispuhan. 4. Napravite kratku pauzu prije sljedećeg udaha. Ponavljajte vježbu kad god i gdje god možete.

Disanje u iznenadnim i napetim situacijama Pravilno disanje ne predstavlja problem ako ležite na krevetu. Ali što se događa kada ste u gužvi ili

imate neki hitan posao za obaviti?Ustvari se nalazite u kriznom modu i treba vam drugačiji način disanja.

1. Sporo udišite kroz nos skroz do dijafragme, puneći pluća i prsa sa zrakom. 2. Zadržite dah oko 6 sekundi. 3. Polako izdišite kroz malo otvorene usne, oslobađajući zrak iz pluća. Napravite stanku na kraju izdisaja.

Udahnite normalno nekoliko puta. Ponovite ove korake ispočetka nekoliko puta i zatim se vratite onomu što radite. Ovaj način disanja će

vas dovesti do stanja veće opuštenosti.

Progresivna relaksacijaZapočnite progresivnu relaksaciju stezanjem određenih grupa mišića (ruke, noge, ramena itd.). Držite

mišiće napetim oko desetak sekundi, a zatim ih opustite kako bi napetost zamijenili nečim puno ugodnijim – opuštanjem. Ovo će vam pomoći da se osjetite puno opuštenijima i manje pod utjecajem stresa.

1. Legnite ili sjednite što udobnije možete, te zatvorite oči. Ovu vježbu radite u okruženju koje vam omogućuje da imate svoj mir.

2. Napnite mišiće određenog dijela tijela. Za početak možete krenuti od desne ruke ili šake. 3. Zadržite napetost tog dijela tijela oko 7 sekundi. 4. Brzo opustite napetost tako da mišići postanu mlitavi.

Obratite pažnju na to kako sada osjećate svoju ruku ili šaku – koja je razlika između stanja napetosti i opuštenosti.

5. Ponovite ovdje navedene korake s istom skupinom mišića. 6. Sada prijeđite na drugu grupu mišića.

Ponavljate ove korake s različitim skupinama mišića. Nastavite isti postupak s lijevom rukom i šakom pa pređite na veće skupine mišića.

Zamislite da trebate primiti udarac u trbuh. Zadržite tu napetost. Zatim se opustite i otpustite nape-


64


tost. Nakon što prođete kroz ovu vježbu dopustite tijelu da utone u dublje stanje opuštenosti. Opuštajte sve više i više. Mentalno prođite kroz taj osjećaj u rukama, licu, ramenima, leđima, trbuhu i nogama. Osje-tite kako vam se tijelo sve više opušta. Uživajte u ovom osjećaju.

Autogeni trening Kratko obrazloženje: Ova metoda je usmjerena regulaciji autonomnog živčanog sustava, preciznije re-

čeno parasimpatičkog živčanog sustava (brzina otkucaja srca, krvni tlak, disanje i sl.) a ne opuštanju mišića. Autogeni trening vam omoguće unutarnju regulaciju razine stresa pomoću vašeg uma. On počiva na snazi koju sugestija ima kada se radi o psihološkim promjenama. Sugestije o kojima ovdje govorimo su mentalne slike koje ulaze u vašu podsvijest i prenose se u vaše tijelo. Samo zamišljanje određenih promjena u tijelu će do njih i dovesti. Rezultat toga je osjećaj velike opuštenosti.

Evo što trebate učiniti: 1. Udobno se smjestite. Možete sjediti ili ležati, samo neka vam je tijelo u udobnom položaju. Pokušajte

disati polako.2. Stanje pasivne koncentracije. Kako bi uspjeli u ovom koraku trebate usvojiti receptivni, ležeran stav pa-

sivne koncentracije. Želite ostati budni, ali bez misaonog naprezanja. Ne možete se natjerati da budete opušteni. To se, jednostavno, dogodi samo od sebe. Budite svjesni svojih misli i tijela, ali bez da aktivno analizirate sve što se događa i bez da vas brine to što sada radite. Ukoliko se pojavi neka ometajuća misao, samo ju opazite i pustite da prođe. Nemojte brinuti ukoliko se ne možete odmah opustiti. To dolazi vremenom kroz praksu.

3. Sada pokušajte osjetiti toplinu i težinu u različitim dijelovima tijela. Tijekom AT koristi se puno sugestija i predodžbi, a dvije najučinkovitije predodžbe su toplina i težina. Počnite tako što ćete se usmjeriti na svoju desnu ruku. Sada polako i mirno recite samima sebi: …Smirena sam… Moja desna ruka je topla…i teška… Moja desna ruka je topla...i teška… Moja desna ruka je topla…i teška… Mogu osje-titi toplinu i težinu u svojoj desnoj ruci… Osjećam kako mi desna ruka postaje sve toplija…i teža… Osjećam kako mi desna ruka postaje sve toplija…i teža… Osjećam kako mi desna ruka postaje sve toplija…i teža… Smirena sam… Smirena sam…

1. Dajte si dovoljno vremena da postanete svjesni ovih senzacija u svojoj ruci. Obratite pažnju na to kako vam ruka postaje sve toplija i teža. Nemojte požurivati ovaj proces. Uživajte u promjenama koje se sada događaju u vašem tijelu.

4. Nakon što prođete ove korake, ostanite mirni još nekih 30-ak sekundi kako bi se opuštanje produbilo. Zatim se usmjerite na svoju lijevu ruku i prođite sve ovdje opisane korake i s lijevom rukom.

5. Sada se usmjerite na druge dijelove tijela, ponavljajući iste korake. Slijed je ovakav: desna ruka, lijeva ruka, obje ruke, desna noga, lijeva noga, obje noge, vrta i ramena, prsa i abdomen te, konačno, cijelo tijelo.

Smirivanje misli Kratko obrazloženje: Vaš um stalno radi. Ponekad juri, ponekad je usporen, ali rijetko se zaustavlja.

Čak i kada spavate kotačići se nastavljaju vrtjeti. Možda brinete o poslu, odnosima, fi nancijama ili tome kako organizirati sve obaveze koje imate. Koji god uzrok vaših briga bio, ne možete se opustiti dok ne zaustavite ili bar usporite ovo mentalno pustošenje.

Ukoliko kažete sami sebi „Više uopće neću misliti o tome!“, vjerojatno nećete ništa postići. Potiskivanje neželjenih misli snagom volje je izuzetno teško. Sjetite se one igre kada vam netko kaže: „Nemoj misliti na ružičastog slona!“. Slabo koriste te riječi dok vam cijelo krdo ružičasti slonova prolazi mislima. Što žešće nastojite sebe natjerati da ne mislite na nešto, to je veća vjerojatnost da ćete o tome stalno razmišljati.


65

Upravljanje stresom

Ponekad vas neželjena misao ili briga zarobi i ne pušta. Ako tada pokušate zaspati, misli tako jure kroz vašu glavu da je to nemoguće.

Tehnike zaustavljanja misli mogu pomoći u ovim slučajevima. To je učinkovit način da ponavljajuće i uznemirujuće misli privremeno izbacite iz glave, kao i da oslabite utjecaj takvih misli te je time njihovo ponavljanje manje vjerojatno. Usredotočenost na dvije misli istovremeno je skoro nemoguća. Stoga, ako je vaš um prepravljen uznemirujućim mislima, promijenite njihov tijek. Nađite nešto drugo, „poželjnu“ misao koja vam je ugodna.

Slijedi vježba: 1. Zapišite svoje neželjene misli. Stavite na papir, tri misli koje vama predstavljaju okidače i koje se ponav-

ljaju. To može biti neko uznemirujuće sjećanje ili zamišljena anksioznost. 2. Sada razmislite koja bi bila neka ugodna misao koja može zamijeniti neugodnu. Zapišite tri ugodne misli,

nešto poput ugodnog godišnjeg odmora ili postizanja dugoročnog cilja – bilo koje ugodno iskustvo, prošlo ili buduće. Zadržite ove ugodne misli u sjećanju tako da ih lako možete prizvati kada želite.

3. Usredotočite se na neželjenu misao. Nađite mjesto na kojem vas neće ništa uznemiravati. Sjed-nite ili legnite tako da vam je ugodno, par puta duboko udahnite i opustite se koliko možete.Zatvorite oči i odaberite jednu neželjenu misao (nemojte odabrati misao koja vas najviše uznemiruje u početku ovog rada). „Uđite“ u tu misao koristeći sva svoja osjetila – kako izgleda, kojeg je oblika i sl. Zadržite se jedno vrijeme na tome.

4. Viknite „Dosta!“. Iako može zvučati neobično viknite na sav glas „Dosta!“. U isto vrijeme, zamislite crveno-bijeli šesterokutni znak stop. Neka bude velik i uočljiv.

5. Zamijenite tu neželjenu misao s jednom od ugodnih misli. Mentalno usmjerite pažnju na pozitivnu sliku i osjećaje. Zaronite cijeli u tu misao, vizualizirajte ju i osjetite kako zvuči, miriši i kakvog je okusa.

6. Ponovite cijeli proces s istom neželjenom misli, a zatim prijeđite na drugu neželjenu misao. Ukoliko vaša ugodna misao izgubi na snazi, upotrijebite drugu ugodnu misao. Kada se uvježbate u ovome ne trebate više vikati „Stop“ nego samo u svojoj glavi recite „Stop“. Sada ste spremni primijeniti ovo u svakodnevnom životu. Predodžba znaka i zvuk, glasan ili tih, „stop“ će omesti vaš misaoni proces i privremeno izbaciti neže-

ljene misli iz vašeg uma. Međutim, trebate znati da je ovo privremeno rješenje i da će se te misli vjerojatno vratiti, te ćete morati stalno ponavljati ovaj slijed.

Mašta Jedan od najboljih načina za smirivanje uma i zaustavljanje upornih, neželjenih misli je upotreba mašte.

Ukoliko možete zamijeniti stresnu misao ili sliku s nekom opuštajućom, vjerojatno ćete se osjećati puno bolje. 1. Nađite mjesto na kojem vas ništa neće ometati i ugodno se smjestite. Možete sjediti ili ležati. 2. Zamislite neku sliku – mjesto, sjećanje ili prizor – koje vas opušta. Upotrijebite sva svoja osjetila kako

bi oživjeli taj prizor. Upitajte se: Što vidim? Što čujem? Kako miriši? Što osjećam? 3. Potpuno se udubite u tu sliku/predodžbu i dopustite da vas opusti.

Pokušajte s ovim opuštajućim prizorom:

Zamislite da ste na plaži. Vrijeme je savršeno. Ležite na prohladnom pijesku i osjećate kako topli po-vjetarac struji oko vašeg tijela. Čujete zapljuskivanje morskih valova i cvrkutanje ptica u krošnjama drveća. Polako ispijate svoje omiljeno piće. Osjećate se izvrsno. Opušteni ste. Vaš um je potpuno miran.


66


MeditacijaPripremite se za meditaciju

1. Nađite mjesto na kojem vas ništa neće ometati neko vrijeme. Bez telefona, mobitela, TV-a.2. Sjednite u udobnu poziciju.3. Usmjerite pažnju na zvukove, riječi, slike, osjećaje ili misli.4. Zadržite tu pažnju kako bi ušli u pasivno, prihvaćajuće stanje.

Ulaskom u meditativno stanje, nametajuće misli ili slike mogu vam prolaziti kroz glavu i ometati vas. Kada se takve misli pojave samo ih registrirajte i prihvatite, a zatim otpustite: nemojte se uzrujavati ili prekoravati. Pokušajte ne razmišljati o vremenskom pritisku. Meditirajte oko 15-20 minuta. Ukoliko se osjećate neugodno, možete prekinuti meditaciju i pokušati kasnije. Upamtite da je ovo vježba koja se ne radi pod pritiskom. Nakon što sve sjedne na svoje mjesto, spremni ste za meditaciju.

Meditacija disanjemMeditacija disanjem je jedna od osnovnih i najčešće korištenih oblika meditacije

1. Smjestite se u udoban položaj, na stolici ili na podu. Leđa i glava trebaju biti uspravni. Obucite udobnu odjeću – bez remena, grudnjaka, kravate ili bilo čega što vas sputava.

2. Zatvorite oči i obratite pažnju na napetosti koje se nalaze u vašem tijelu (upotrijebite tehniku skenira-nja tijela koju smo radili prije).

3. Počnite s tehnikama opuštajućeg disanja tako što ćete udisati trbuhom (koristeći dijafragmu). Dišite duboko i polako kroz nos. Kako bi lakše postigli stanje opuštenosti, dok dišete zamislite mali balon koji se nalazi ispod vašeg pupka. Udišući kroz nos, zamislite kako se taj balon polako puni, a izdišući kako se polako prazni.

4. Fokusirajte se na disanje. Sada je disanje u centru vaše pažnje. Kada udišete brojite taj udah kao „je-dan“ i tako do deset. Zatim krenite od početka. Brojite tiho, u sebi, a ako se izgubite u brojanju samo krenite opet od početka. Nemojte se uzrujavati – brojanje samo pomaže da se lakše fokusirate. Nema ispravnih i krivih brojeva.

5. Ako se pojavi neka ometajuća misao, ne obazirite se na nju. S vremenom će proći, usmjerite se na disanje i brojanje.

Sada odaberite neki svoju mantru. Mantra treba biti osobna, a pomaže vam da se lakše usredotočite. Mantra je neka riječ ili zvuk koji ponavljate. Nakon što odaberete svoju mantru učinite sljedeće: 1. Smjestite se u udoban položaj, na stolici ili na podu. Uklonite sve što vas može ometati. Zatvorite oči

i opustite se što više možete. 2. Započnite s nekoliko dubokih udaha i pokušajte isprazniti um od svakodnevnih briga. Nemojte disati

samo iz prsnog dijela pluća. Dišite tako dugo dok ne primijetite da se osjećate puno opuštenije. 3. Prekontrolirajte svoje tijelo da vidite je li se u nekom dijelu zadržala i sakrila napetost.4. Usmjerite svoju pažnju na disanje i počnite ponavljati mantru – ili u sebi ili tiho na glas. Kako ju izgo-

varate pokušajte ju i vizualizirati. Stalno ponavljajte mantru i nađite ritam koji vam je ugodan. Kao što smo već navodili ranije u tekstu, ako vidite da vam je pažnja pobjegla, samo budite toga svjesni i nježno opet usmjerite svoj um na mantru. Vježbajte oko 20 minuta i pokušajte to činiti što češće možete tijekom tjedna.


67

Upravljanje stresom

Mindfulness – usredotočena svjesnostKratko objašnjenje: Porijeklo mindfulness-a možemo naći već u budističkim i hinduističkim tekstovima.

Podrijetlo riječi dolazi od istočnoindijske riječi „sati“ koja znači „svjesnost“. Buda je smatrao da je to važan element na putu prema prosvjetljenju. Koncept svjesnosti čini bitan dio razumijevanja načina na koji nam usredotočena svjesnost može pomoći u prevladavanju stresa. To podrazumijeva da ste u potpunosti svjesni sadašnjeg trenutka; odvojeni ste od svojih misli i osjećaja, prihvaćate ih otvoreno, s radoznalošću i suosjećanjem te bez osuđivanja. Upravljati usredotočenom svjesnošću znači sebe izvježbati tako da mo-žete zadržati pažnju na bilo čemu što postane predmet vaše pažnje. Mindfulness znači da se nalazite u trenutku, u sadašnjosti i da ste toga svjesni. Svijetu trebate pristupiti otvoreno i s prihvaćanjem, umjesto da radite prosude u smislu dobro-loše, ispravno-neispravno, privlačno-neprivlačno i sl. Veliki dio vašeg stresa dolazi od nedostataka svjesnosti. Vaš um stalno procesira misli, osjećaje, doživljaje i ponašanja koja su se dogodila u prošlosti ili se mogu dogoditi u budućnosti. Na ovaj način lako vas mogu preplaviti i zarobiti brige, strahovi i ljutnja. Iako se radi o svjesnom procesu, veliki dio vaših misli i osjećaja se javlja automatski. Ukoliko se možete zaustaviti i postići veću svjesnost nad tim što vaš um radi, lakše i učinkovitije ćete se nositi sa stresom. Mindfuleness vas uči upravo tome.

Slijedi kratka vježba koja će vam približiti ideju mindfulness-a. 1. Zaustavite se na trenutak, duboko udahnite i pokušajte se opustiti.2. Primite knjigu (ili neki drugi predmet) s obje ruke. Obratite pažnju na knjigu na način kao da ju vidite

prvi put u životu. Budite znatiželjni i pokušajte saznati što više toga o toj stvari koju nazivate knjigom. Držeći je u rukama, polako usmjerite svu svoju pažnju na nju.

3. Obratite pažnju na to koliko je teška ili lagana. 4. Obratite pažnju na strukturu papira pod vašim prstima. Je li glatka ili osjećate neku grubost? 5. Bez da čitate tekst obratite pažnju na tisak – kakav font je korišten, veličina tiska i oblik riječi. 6. Obratite pažnju na naslovnicu – različite boje i dizajn; način na koji se svjetlost refl ektira na naslovnici.

Osjetite kakva je ta naslovnica prelazeći prstima preko nje. U ovoj vježbi niste radili nikakvu analizu, niste razmišljali, samo ste opažali. Vaša svijest je bila usredoto-

čena, nalazili ste se u trenutku. Ta sposobnost vam omogućuje da se odvojite od svijeta automatskog raz-mišljanja, osjećanja ili ponašanja. Odvojenost vas stavlja u poziciju prihvaćanja, bez prosuđivanja. Jednostav-no ste tu, prisutni. Ovaj način ponašanja može biti temelj za istraživanje boljih načina nošenja sa stresom.

Za sljedeću vježbu bit će potrebni bomboni, lješnjaci, voće, grožđice ili neka druga hrana.

Ova vježba na jednostavan način prikazuje što znači biti više svjestan u svakodnevnom životu. Traje samo oko 5 minuta. Uključuje jedenje komada hrane na svjestan način.

Svjesno jedenje grožđice/lješnjakaDok radite ovu vježbu, otklonite sve smetnje, isključite mobitel te se usredotočite, postanite potpuno

svjesni svakog dijela i trenutka doživljaja. Uzmite nekoliko grožđica u ruku. Zamislite da ste upravo došli na Zemlju s nekog dalekog planeta na

kojem nema takve hrane. Sada, kada ih držite u ruci, možete ih početi istraživati sa svim svojim osjetilima. Usredotočite se na jednu kao da nikada niste vidjeli tako nešto. Okrećite ju prstima i obratite pozornost na to kakve je boje. Primijetite nabore te mjesta koja refl ektiraju svjetlost ili koja su mračnija. Potom, promotrite teksturu, osjetite mekša, tvrđa, hrapavija ili glađa mjesta. Ukoliko vam se tijekom vježbe jave misli poput „Zašto radim ovaj čudni zadatak?“, „Kako će mi ovo ikada pomoći?“ ili „Mrzim ovo.“, pokušajte samo osvijestiti te misli, pustiti ih neka budu, a onda vratiti svijest natrag na objekt. Prinesite grožđicu nosu te ju pomirišite. Prinesite ju uhu, stisnite, okrenite i osluhnite proizvodi li kakve zvukove. Počnite ju polako


68


prinositi ustima, obratite pozornost na to da ruka točno zna kuda treba ići te osvijestite skuplja li vam se slina u ustima. Nježno stavite grožđicu u usta, položite ju na jezik no nemojte ju gristi. Samo istražite i osjetite grožđicu u ustima. Kada ste spremni, namjerno zagrizite grožđicu, primjećujući kako se pomiče u vašim ustima. Također primijetite okus koji oslobađa. Polako žvačite. Budite svjesni sline u ustima i toga kako grožđica mijenja svoju konzistentnost dok ju žvačete. Kada se osjetite spremnima progutati ju, osvi-jestite namjeru gutanja, a potom pokušajte osjetiti samo gutanje grožđice, njezino kretanje niz vaše grlo prema želucu. Odvojite trenutak i čestitajte si na vremenu koje ste odvojili kako bi iskusili svjesno jedenje.

Zapitajte se: Što ste primijetili vezano za grožđicu (ili neku drugu hranu) vezano za njezin izgled, tekstu-ru, zvuk, miris i okus? Je li vas nešto iznenadilo? Jesu li vam se javile nekakve misli ili sjećanja dok ste radili vježbu? Odvojite nekoliko trenutaka i zapišite svoja zapažanja. Podijelite iskustvo s drugima.

Suočavanje s mislima koje nas opterećuju (30 minuta)Ukratko objasnite: Način na koji razmišljamo o stvarima utječe na našu razinu stresa. Mnoge stvari

su van naše kontrole te mogu biti negativne i odmoći nam. Stoga je važno zapamtiti da su to samo misli, bez realnog temelja i nisu nužno činjenice. Iako možemo vjerovati u mnoge negativne misli kada smo pod stresom, dobro je sjetiti se da ih možemo propitati jer se često temelje na krivim pretpostavkama.

Možete imati negativne misli o različitim stvarima. Evo nekih primjera:

O nama samima / Vlastitim postupcima i mislima:

– Nisam u stanju uhvatiti se u koštac sa stvarima – Slab sam – Ne mogu učiniti ništa više – Čini mi se kao da nemam kontrolu

O budućnosti:

– Ovo nikada neće završiti – Moja sudbina je da budem gubitnik – Što ako izgubim posao?

Jasno je kako vas ovakav način razmišljanja može dovesti u loše raspoloženje te vam sniziti samopouzdanje.Razmišljate li nekada na spomenute načine? Zabilježite primjere (Možda ćete imati teškoća s identifi ci-

ranjem negativnih misli. Pokušajte se sjetiti vremena kada ste bili pod stresom. Razmislite što vam je tada prolazilo kroz glavu.):


69

Upravljanje stresom

Podsjetite sudionike na vrste negativnih misli (Blok 1). Zatim zamolite sudionike da zapišu neke od vlastitih negativnih misli i odrede im kategoriju (npr. pre-

tjerano generaliziranje, katastrofi ranje, crno bijelo mišljenje…)

NEGATIVNA MISAO KATEGORIJA

Ja sam gubitnik. Uopćavanje

Preispitivanje negativnih misliUkratko objasnite: Jednom kada prepoznate negativnu misao, potrebno ju je osporiti. Kako bi to

učinili, zapitajte se nekoliko pitanja.Pogledajte primjer:Situacija: Bliži se rok za predaju nekog zadatka.Kako se osjećate: Preplavljeno, napeto, na rubu, zabrinuto, ljuto.Negativna misao: Trebao sam početi s ovim projektom ranije. Neću stići završiti na vrijeme!Sada možete preispitati svoje negativne misli ovim pitanjima:

– Postoje li dokazi koji opovrgavaju tu misao? – Do sada sam uvijek dobro obavljao posao. – Uvijek sam poštivao rokove.

– Identifi cirajte obrazac negativnih misli. – Katastrofi ranje – „Morati“

Što biste rekli prijatelju kojem se javljaju iste misli u sličnoj situaciji?

Imaš još vremena, samo isplaniraj kako najbolje iskoristiti vrijeme i baci se na posao.Koje su posljedice vaših misli (negativne i pozitivne)

Negativne: Ometaju me da završim posao. Čine me napetim i tjeskobnim i prije nego krenem raditi. Još više sam pod pritiskom.

Pozitivne: Ne mogu se dosjetiti niti jedne. Kako ćete gledati na ovu situaciju za 6 mjeseci?

Vjerojatno ću se smijati sam sebi.


70


Postoji li neki drugi pogled na situaciju?

― Uvijek završim zadatak na vrijeme, stoga bi i sad trebalo biti sve u redu. Jedino mogu dati sve od sebe. Ako i propustim rok, poslat ću projekt čim završim.

Jednom kada ste se zapitali ova pitanja, prođite kroz odgovore. Pokušajte se dosjetiti uravnoteženijeg i racionalnijeg stanovništa.

Primjerice:Uvijek sam poštivao rokove i sposoban sam raditi brzo. Imam dovoljno vremena ako pažljivo isplani-

ram što sve trebam napraviti. Pokušaj primijeniti ova pitanja na negativne misli koje primijetiš. To ti može pomoći u popravljanju

raspoloženja, kao i u smanjenju razine stresa. Ove tehnike možeš iskoristiti i da testiraš jesu li tvoje misli realne i uravnotežene.

Sada zamolite sudionike da riješe zadatak. Nakon toga, neka u parovima porazgovaraju o svojim odgo-vorima te si međusobno pomognu riješiti probleme na koje mogu naići.

NEGATIVNA MISAO:

1. Postoji li dokaz koji opovrgava tu misao?2. Identifi cirajte obrazac negativne misli.3. Što biste rekli prijatelju kojem se javljaju iste misli u sličnoj situaciji?4. Koje su prednosti i nedostaci te misli?

a. nedostaci:b. prednosti:

5. Kako ćete se osjećati nakon 6 mjeseci?6. Kako još možete interpretirati situaciju?

URAVNOTEŽENA MISAO:

I za kraj, napravimo vježbu SREĆA (nekoliko minuta)

(potreban je papir i olovka)

Udobno se smjestite i osjetite vlastitu težinu. Izdahnite napetost i usmjerite svoje misli prema nekom sretnom trenutku u životu. Osvrnite se oko sebe i usredotočite na sretni trenutak i ljude koji su vam donijeli sreću i veselje. Sjetite se veselih stvari. Zamislite sebe, kako ste tada izgledali, kako ste se osjećali. Obratite pozornost na riječi koje vam nadolaze, otvorite oči i zapišite ih.


71

Upravljanje stresom

Papir na koji ste ih zapisali spremite u džep ili torbu… i kad god se osjetite tužno, pročitajte te riječi – one će vam dati energiju da istražite sve načine na koje je moguće riješiti problem koji vas muči.

Isprintajte i podijelite sudionicima:

Dobro je zapamtiti:

Poboljšajte svoje upravljačke vještine tako da organizirate svoj dan, osmislite uravnotežen raspored, da se ne preopteretite, ujutro ranije izađete te planirate redovite odmore. Smanjite vrijeme sastanaka – postavite granice, napravite plan i držite ga se. Osjećat ćete se manje preplavljeno.

Poboljšajte sposobnosti obavljanja zadataka tako da odredite prioritete, veće projekte podijelite na manje zadatke, raspodijelite odgovornosti te budete spremni na kompromise.

Poboljšajte emocionalnu inteligenciju – sposobnost upravljanja i korištenja vlastitih emocija na pozitivan i konstruktivan način. Komunicirajte s drugima na način koji će privući ljude vama, prevladajte različitosti, popravite oštećene osjećaje i oslobodite se napetosti i stresa.

Riješite se loših navika, negativnih misli i ponašanja koje doprinose stresu na poslu: oduprite se per-fekcionizmu; priberite se; preokrenite negativne misli i ne pokušavajte kontrolirati ono što se ne može kontrolirati, pogotovo ponašanje drugih ljudi.

Identifi cirajte ono što dobro funkcionira, proslavite uspjeh i pristupajte izazovima s dozom humora. Često se smijte!

Uzmite sve u obzir. Pronađite načine da uravnotežite posao i obiteljski život. Brinite se za sebe – zdra-vo se hranite, vježbajte i dovoljno spavajte.

Ukoliko ste pod stresom na poslu, razgovarajte sa svojim šefom ili nekom drugom osobom u koju imate povjerenja. U nekim situacijama, jednostavno dijeljenje misli i osjećaja s nekim kome vjerujete može pomoći u reduciranju stresa. Ako je vezan za posao, vaš neposredni nadređeni treba poduzeti razumne korake kako bi se riješio problem koji imate.


III. CJELINA

Suradnja i komunikacija s biološkom obitelji

VEZA DJETETA I BIOLOŠKE OBITELJI – VAŽNOST

ODNOSA IZMEĐU DJETETA I NJEGOVE

BIOLOŠKE OBITELJI

PERSPEKTIVA BIOLOŠKIH RODITELJA

PROMICANJE DOBROG ODNOSA IZMEĐU

DJETETA I BIOLOŠKE OBITELJI


74

I I I . CJELINA

TEME CJELINE Modul III/1. Veza djeteta i biološke obitelji – Važnost odnosa između djeteta i njegove biološke obitelji

Modul III/2. Perspektiva bioloških roditelja Modul III/3. Promicanje dobrog odnosa između djeteta i biološke obitelji

ISHODI UČENJA Nakon što uspješno prođu kroz ovaj modul, sudionici će razumjeti i prihvatiti važnost odnosa između djeteta i biološke obitelji. Moći će razumjeti ponašanje roditelja i djece tijekom i nakon posjeta te se na adekvatan način odnositi prema istom. Sudionici će naučiti kako potaknuti pozitivan identitet i osobni razvoj djeteta.

CILJANE

KOMPETENCIJEučinkovita komunikacija; izgradnja odnosa; suradnja; verbalne i neverbalne poruke; metode rješavanja sukoba; empatija; prihvaćanje kulturoloških razlika; jednak tretman; razvoj tolerancije; poticanje asertivnosti; prihvaćanje individualnih razlika; sposobnost sagledavanja situacije iz različitih perspektiva, sposobnost spoznaje međusobnih sličnosti

VREMENSKI

OKVIR8 sati

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

rasprave, razmjena iskustava, vježbe igranja uloga

POTREBNI

MATERIJALIpriručnik, video materijali, fl ipchart, projektor

CILJANA SKUPINA odgajatelji, pomoćni odgajatelji, udomitelji


75

SURADNJA I KOMUNIKACIJA S BIOLOŠKOM OBITELJ I

III. 1

Veza djeteta i biološke obitelji – Važnost odnosa između djeteta i njegove biološke obitelji

CILJEVI/ ISHODI

UČENJA Sudionici će biti u mogućnosti prihvatiti vezu djeteta i njegove biološke

obitelji. Sudionici će razumjeti važnost te veze te će moći prepoznati učinke koje ona

ima na razvoj ličnosti. Sudionici će moći dobiti uvid u konfl ikte vezane za odanost koje djeca dožive

kao rezultat suprotnih očekivanja naspram njega/nje.

CILJANE

KOMPETENCIJEOtvorena, izravna i iskrena komunikacija; izražavanje empatije; zadržavanje unutar granica kompetencija; tolerancija; sposobnost promjene perspektive.

OPIS SADRŽAJA Pravni i psihologijski razlozi posjeta i regulacije posjeta Važnost privrženosti članovima biološke obitelji te utjecaj iste na razvoj

pozitivne ličnosti i razvoj identiteta Rizik konfl ikata vezanih za odanost te suprotnih očekivanja naspram djeteta Utjecaj kvalitete posjeta na djetetovo samopouzdanje, mogućnosti povratka

u biološku obitelj, šanse za posvojenje

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

kratka teorijska predavanja, vježbe igranja uloga, razmjena iskustava, rasprave

POTREBNI

MATERIJALI handouti, fl ipchart


Prije razrade prve teme navedenog poglavlja, napravit ćemo kratak pregled psihološkog utjecaja na razvoj rane privrženosti.

Što je to rana privrženost?Pojednostavljeno, privrženost se odnosi na snažnu emocionalnu povezanost između dojenčeta i rodite-

lja, najčešće majke. Ponekad se naziva i „nevidljivom pupčanom vrpcom” i razvija se u dobi od 1-1.5 godine.Kod jednogodišnjeg djeteta postoji snažna potreba za istraživanjem i otkrivanjem vanjskog svijeta, ali

isto tako prisutan je i strah od novog i nepoznatog te mu utjehu i sigurnost pruža blizina i dostupnost roditelja. Te dvije suprotnosti – potreba za istraživanjem i potreba za blizinom i sigurnošću mogu izazvati napetost koja će biti najizraženjija u nepoznatom okruženju. Navedeno predstavlja podlogu za promatra-nje ponašanja djeteta i otkrivanje djetetova stila privrženosti.


76

I I I . CJELINA | SURADNJA I KOMUNIKACIJA S BIOLOŠKOM OBITELJ I

Postoje četiri tipa privrženosti:

sigurna privrženost; tri nesigurna tipa privrženosti: anksiozno-izbjegavajuća, ambivalentno-opiruća i dezorganizirana

privrženost

Djeca, s obzirom na tip privrženosti koji su razvili, različito reagiraju na izazove i podržaje iz okoline. Međutim, ne može se reći da djeca koja pripadaju jednoj grupi imaju bolju ili lošiju privrženost ili jaču ili slabiju privrženost od druge djece.

Sigurna privrženost pruža najbolji temelj za razvoj uravnoteženog i samopouzdanog djeteta koje je otvoreno prema vanjskom svijetu i izazovima. Sigurno privrženo dijete zna da će u slučaju bilo kakvog problema njegova majka odmah osigurati utjehu, olakšanje i sigurnost.

Međutim, većina djece koja se nalaze u sustavu socijalne skrbi, mogu se grupirati u jedan od tri dolje navedena nesigurna tipa privrženosti.

Kako se ponašaju nesigurno privržena djeca?

Izbjegavajuća privrženost se razvija kada majka ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna (ne pruža utjehu djetetu, ono se samo mora nositi sa snažnim i ne-ugodnim emocijama). Djeca ne dobivaju dovoljno fi zičkog kontakta i utjehe od strane majke te vrlo rano nauče potiskivati svoje emocije.

Ambivalentna (opiruća) privrženost nastaje kao rezultat nedosljednog ponašanja majke. Ona ponekad odgovara na djetetovu potrebu za blizinom i bude dostupna, ponekad ne. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku ili roditeljsku fi guru kao nekonzistentnu i nedosljednu jer dobivaju dvostruku poruku – u jednom trenutku su prihvaćena, a u drugom odbačena. To dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle osobe doživljavaju kao nepouzdane. Djeca koja su razvila navedeni stil privrženosti često traže pažnju roditelja, emocionalno su nestabilna i osjetljiva na stres.

Djeca s dezorganiziranom privrženošću nisu u mogućnosti prihvatiti način ponašanja i identifi cirati se s majkom jer su majke često nedosljedne i prezauzete. Djeca nemaju uhodan obrazac ponašanja već se mogu činiti zbunjenima i uplašenima te se mogu nedosljedno ili kontradiktorno ponašati. Teško se nose sa stresnim i nepoznatim situacijama i imaju poteškoće u socio-emocionalnom razvoju. Kada takva djeca odrastu, u velikom broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom, jer na taj način mogu pred-viđati situacije što im pruža osjećaj sigurnosti.

Da li je moguće da se privrženost uopće ne razvije?Privrženost se uvijek razvije ukoliko postoji odnos između dojenčeta i nekoga tko se brine za njega,

neovisno o tome da li je to majka, otac, baka, djed ili udomitelj.Rana privrženost između majke i djeteta ima utjecaja na određene aspekte socijalnog i emocionalnog

razvoja, poput uspostavljanja prijateljstava, bliskih odnosa s vršnjacima, romantičnih odnosa tijekom ado-lescencije. Djeca koja su razvila izbjegavajući stil privrženosti u socijalnim situacijama sklona su reagirati agresivno, za razliku od djece s ambivalentnim stilom privrženosti koja su nerijetko introvertirana.

Jasno je da je svim stručnjacima koji rade s djecom u sustavu skrbi glavni cilj kroz daljnje obrazovanje i edukaciju utjecati na povratak djeteta biološkoj obitelji. Navedeno je moguće jedino ukoliko se kontinui-rano uspostavlja i održava odnos djeteta i njegove biološke obitelji.


77


Pravni okviri i regulacija održavanja kontakataUN-ova Konvencija o pravima djeteta propisuje da države potpisnice ove Konvencije moraju poštivati

prava djece koja su odvojena od jednog ili oba roditelja. Potrebno je osigurati neposredne kontakte s oba roditelja, osim u slučajevima za koje je procijenjeno da nisu u najboljem interesu djeteta.

Na državnim službama koje štite prava djeteta je da poštuju pravo na održavanje kontakata s majkom ili ocem, djedom ili bakom, odraslom braćom ili sestrama te bliskom rodbinom u slučajevima kada su roditelji ili baka i djed preminuli ili su nedostupni. Promjena učestalosti kontakta ili načina kontakta može se zatražiti i od djeteta sa smanjenim sposobnostima. Osoba koja je odgovorna za dijete može dopustiti i kontakte s drugim ljudima, osim onima koji su zakonski u mogućnosti ostvariti kontakt s djetetom koje se nalazi u sustavu socijalne skrbi. U slučaju da dođe do bilo kakvih problema Centar ili sud će odlučiti o kontaktiranju s takvim srodnicima.

Značaj krvnog srodstva i ranih odnosa za razvoj zdravih osobina ličnosti i formiranje djetetovog

identiteta

Mnoga djeca su odrastala bez da su bila upoznata sa svojim biološkim roditeljima, bez ikakvih sjećanja na svoju prošlost i korijene. Tada se sve činilo u redu, djeca su izgledala sretno, zadovoljno i smireno.

Međutim, u doba adolescencije djeca su počela pokazivati interes za svoje biološke roditelje i tragali su za njima jer nisu mogli shvatiti tko su i od kuda dolaze. U tom procesu mnogo su puta doživjeli traumu, razočarenje te se mnogi od njih nisu mogli nositi s novim informacijama koje su saznali o svojoj obitelji.

VJEŽBA 1.

Kati, djevojka u dobi od 18 godina, odrastala je u udomiteljskoj obitelji od svoje druge godine

života. Njezini roditelji su mnogo godina proveli u zatvoru radi činjenja kriminalnih djela. Nekoli-

ko puta su joj pisali pisma, ali ona na ta pisma nije željela odgovarati te se s njima nije niti jednom

susrela. Kati nije željela ništa znati o svojoj biološkoj obitelji. Nekoliko puta je rekla kako osjeća

da sada pripada udomiteljskoj obitelji. Imala je jako dobar odnos sa svojom udomiteljicom. Jedno

poslijepodne kada je došla kući iz škole, žena i dječak čekali su je pred kućom. To su bili njezina

majka i brat.

Rad u malim grupama: – Prokomentirajte kako se Kati osjećala kada je prvi puta ugledala svoju obitelj. – Pokušajte pogoditi što se zatim dogodilo...

Kati je bila šokirana, uplašena, a istovremeno i uzbuđena. Počela je razgovarati s majkom

i bratom. Imala je tako puno pitanja. Nakon nekog vremena otišli su u šetnju u park. Kući je

došla kasno uvečer. Slijedeći dan ponovo se susrela s majkom te je s njom provela cijelo posli-

jepodne. Treći dan nije otišla u školu. Četvrti dan nije se vratila na spavanje kod udomiteljice,

ostala je preko noći sa svojom obitelji. – Prokomentirajte kako se osjećala udomiteljica. – Prokomentirajte zašto je Kati ostala kod biološke obitelji. – Pokušajte pogoditi što se zatim dogodilo.

Njezina udomiteljica je bila šokirana i razočarana. Unatoč svojim osjećajima, uspjela je Kati

pokazati razumijevanje i strpljenje u ovoj situaciji. Nije prisiljavala Kati da bira između svoje dvije

majke. Nakon tri tjedna Kati se razočarala u svoju biološku obitelj i nije se više željela susretati

s njima. Njezin odnos s udomiteljicom se vratio „u normalu”. Kati je trebalo dugo da se oporavi

od šoka.


78


VJEŽBA 2.

Prokomentirajte zajedno s ostalim sudionicima važnost održavanja odnosa s biološkom obitelji u

slučajevima udomljene djece.

– Kontinuitet i emocionalna sigurnost su dvije najvažnije i osnovne potrebe djece – „Temelj mentalnog zdravlja je razvoj zdrave slike o sebi i samosvijesti. Razvoj samosvijesti zahtjeva

kontinuitet između prošlosti i „mene sada”. Ako dijete mora zaboraviti svoju prošlost, njegovo men-talno zdravlje je u opasnosti.” (Alíz Hermann)

KONTINUITET IDENTITET

Sigurnost Poznavanje krvnih srodnika

Osjećaj pripadnosti, privrženost Upoznatost s odnosima iz prošlosti

Život u obiteljskom okruženju (priprema za obiteljski život)

Upoznatost s povezanošću između prošlosti i sadašnjosti

Iskustvo zdravih odnosa Odgovarajući odnosi s osobama iz prošlosti

Učenje sposobnosti za iskazivanje ljubavi Prihvaćanje vlastite osobnosti

Redovitost održavanja kontakata ima značajan utjecaj na razvoj ličnosti djeteta te na odnos dijete-rodi-telj, čime se postavlja preduvjet za stvaranje prilike da se dijete nakon smještaja vrati biološkim roditeljima.

Izazovi konfl ikta lojalnosti i problematika dvostrukog odgoja

Konfl ikt lojalnosti pojavljuje se u situacijama kada dijete mora birati između svoje biološke i udomitelj-ske obitelji.

Konfl ikti između udomiteljskih i bioloških obitelji uobičajeni su osobito u situacijama dogovaranja i održavanja susreta. Mogu dovesti do sukoba i pokrenuti stare emocionalne rane te stvoriti nerealna obe-ćanja i očekivanja vezana uz budućnost. Navedeno je jasan rezultat suparništva između bioloških roditelja i udomitelja koji se nalaze u različitim pozicijama. To nikako ne pomaže djetetu da se suoči s konfl iktom lojalnosti ili osjećajima dvojnog podrijetla. Dijete doživljava da održavanje dobrog odnosa s jednim od njih, bilo s udomiteljem ili biološkim roditeljem, znači da se udaljuje i da je iznevjerio onog drugog. To dovodi do snažnog osjećaja krivnje kod djeteta koji se može pojaviti u svim međuljudskim odnosima. Dijete također može misliti da je ono odgovorno za izdvajanje iz biološke obitelji („Možda su me izdvojili/napustili jer sam napravio nešto loše?”).

Dobar odnos i ljubav prema djetetu važni su i od strane bioloških roditelja i udomitelja kako bi se ono razvilo u zdravu osobu. Djeca se jako teško nose s osjećajima ljutnje i neslaganja između bioloških roditelja i udomitelja. Za dijete je najštetnije kada biološki roditelji ili udomitelji traže od djeteta da odabere na čijoj strani će biti.

Sljedeća vježba približava sudionicima konfl ikt lojalnosti:


79


VJEŽBA 3.

Zamislite brod koji tone. Mnogi putnici su u opasnosti, a samo je još jedno mjesto u čamcu za

spašavanje. Razgovarajte u parovima koga biste spasili između navedenih putnika?

– Dvogodišnja djevojčica – Mali dječak koji je ozbiljno bolestan – Poznati doktor – Majka šestoro djece

Potom raspravite kako ste se osjećali donoseći ovu odluku.

Dugotrajna prisutnost konfl ikta lojalnosti može imati nekoliko negativnih utjecaja: – Narušava osjećaj sigurnosti kod djeteta – Dijete je nepovjerljivo prema biološkim roditeljima, ali i udomiteljima – Anksioznost – Poremećaji u ponašanju – Osjećaj krivnje, samooptuživanje, narušen identitet – Poremećaj identiteta, narušeno samopoštovanje

Zamolite sudionike da podijele primjere koji se temelje na njihovim vlastitim iskustvima u situaci-

jama kada su se odgojne metode bioloških roditelja značajno razlikovale od njihovih.

U kojim specifi čnim situacijama je to došlo do izražaja?

Kako je dijete reagiralo u takvim situacijama?

Kako je udomitelj/odgajatelj riješio konfl ikt?

– Dijete ne zna čija pravila poštivati, zbunjeno je suprotnim informacijama – Može se ponašati kao da uopće ne postoje pravila – Snažan osjećaj neizvjesnosti i nesigurnosti – Strah da će iznevjeriti jednog od njih – Dvostruke poruke/ različiti odgoj – može dovesti do poremećaja u ponašanju

Ne odgajajte dijete protiv njegovih bioloških roditelja! Ne ulazite u rasprave s biološkim roditeljima ispred djeteta. Poštujte ponašanje bioloških roditelja s određenim granicama tijekom susreta (npr. udomitelji

smatraju da dijete može jesti slatkiše samo nakon glavnog obroka, a biološki roditelji daju djetetu mnogo slatkiša prije jela)

Koje poteškoće se mogu pojaviti u odnosu udomitelj– roditelj?

Nije upitno da udomitelji ili drugi profesionalci svjesno teže prihvaćanju bioloških roditelja djeteta koje je kod njih zbrinuto. Istaknut ćemo tri čimbenika koji nesvjesno iskrivljuju percepciju i stavljaju biološke roditelje u negativan kontekst.1. Roditelji koji žive na rubu društveno prihvatljivih vrijednosti ne samo da su daleko od vrijednosti koje

su prisutne kod profesionalca koji uglavnom pripadaju srednjem društvenom sloju, nego uglavnom predstavljaju drugu krajnost u smislu društveno prihvatljivih vrijednosti. Sudar vrijednosti uzrok je brojnih međusobnih konfl ikata s obzirom da naš sustav vrijednosti određuje i naš osobni identitet.


80


Svaki napad na naš sustav vrijednosti utječe na nas emocionalno i predstavlja temelj za osjećaje odba-čenosti i ogorčenja.

2. Pojedinci čija su djeca izdvojena iz obitelji i smještena u institucionalnu skrb su podbacili kao roditelji: obitelj, koja je djeci trebala pružiti sigurnost i zaštitu, za njih je postala primarni izvor opasnosti. Osim roditelja koji zlostavljaju svoju djecu, oni roditelji koji zanemaruju svoju djecu ili su ovisnici ili imaju loš stil života – (pružajući time loš primjer svojoj djeci) – mogu kod socijalnih radnika izazvati osjećaj gnjeva, ljutnje i srama (npr. „ljudi kao što su ovi ne zaslužuju da ih se zove roditeljima”).

3. Čak i ako to sami roditelji zatraže, odvajanje djeteta od obitelji kod njih uzrokuje intenzivne osjećaje ljutnje. Navedeni osjećaji se vrlo često projiciraju na one koji rade u sustavu socijalne zaštite djece, kao i na udomitelje/skrbnike koji brinu o djeci. Normalno je da se u takvim slučaje-vima biološki roditelji odnose prema udomiteljima neprijateljski i s osjećajem nepovjerenja. Ovaj neprijateljski stav prema udomiteljima/odgajateljima dugoročno može narušiti njihov odnos.

Utjecaj kvalitete susreta djeteta i bioloških roditelja na dječje samopoštovanje, prilagodbu i lakši

povratak biološkoj obitelji

Koji čimbenici mogu otežati susrete roditelja i djeteta?

Ukoliko odnos roditelj–dijete ili ponašanje roditelja kao skrbnika nije bilo adekvatno prije razdvajanja, veze s obitelji bit će narušene, omogućavajući na taj način roditeljima da zaostaju u ispunjavanju svojih obaveza te da percipiraju susrete sa svojom djecom samo kao obavezu.

Roditelji koji su nezreli i ne mogu preuzeti odgovornost obično ne žele ulagati napore da se promijene i da im se dijete vrati u obitelj. Posebno nakon protoka godine ili dvije, kada se naviknu na situaciju koja njima više odgovara.

Kako su roditelji zaokupljeni vlastitim neriješenim problemima i egzistencijalnim pitanjima, nisu u stanju zadovoljiti potrebe djeteta (npr. pružiti sigurnost, izraziti ljubav, održati obećanja)

Stoga u većini slučajeva postoji potreba za aktivnim uključivanjem stručnjaka iz područja skrbi koji bi osnažili i uključili biološke roditelje te time radili na jačanju i održavanju veze bioloških roditelja i djece.

Obnavljanje odnosa djeteta i roditelja te emocionalno prihvaćanje roditelja ključni su čimbenici za razvoj zdrave ličnosti djeteta. Osjećaj pripadnosti i znanje o svojim korijenima zaštitni su faktori za zdrav razvoj djeteta. Prihvaćanje i poštivanje nečijih predaka i podrijetla preduvjet su našeg prihvaćanja i razvoja zdravog samopouzdanja. Unatoč najboljim namjerama udomitelja i skrbnika, dijete koje prezire i odbija majku ili oca, u budućnosti vrlo vjerojatno neće vjerovati u sebe i svoje kapacitete te će biti nepovjerljivo prema drugima.

Održavanje kontakata s biološkim roditeljima veoma je važno, ne samo zbog buduće reintegracije, već i zbog ključne uloge u razvoju zdravog identiteta djeteta.

Unatoč odbijanju susreta od strane djeteta, udomitelji i odgajatelji su ti koji imaju značajan i direktan utjecaj na svakodnevni život dijeteta i njegov odnos s roditeljima. Iako to isprva možda nije vidljivo, utjecaj udomitelja je vrlo bitan u povezanosti djeteta s biološkim roditeljima.

Razmislimo o tome kako udomitelji i skrbnici mogu pomoći djetetu u održavanju veze s njegovim

srodnicima te im time pružiti osnovu za održavanje zdravih kontakata.


81


Ponovno uspostavljanje roditeljske uloge bioloških roditelja

Odgajatelji i udomitelji redovito obavještavaju biološke roditelje djeteta o njegovom razvoju, ohrabru-ju ih da pomognu djetetu te samim time pomažu u razumijevanju cjelokupne situacije. Roditelji imaju pra-vo znati sve važne događaje u djetetovom životu te sve bitno o djetetovom razvoju. Suradnja je moguća jedino ukoliko ne postoji suparništvo između udomitelja/odgajatelja i bioloških roditelja (npr. tko je bolji roditelj, tko ima jaču vezu s djetetom). Udomitelji moraju priznati biološke roditelje kao roditelje unatoč činjenici da udomitelji trenutno brinu o djetetu i činjenici da je skrbništvo roditelja privremeno ograničeno odlukom suda. Biološki roditelji moraju se uvažavati kao takvi iako možda sami sebe iz opravdanih razloga tako ne doživljavaju, odnosno ako nisu uspjeli kao otac ili majka. Bez obzira na njihove ranije ili trenutne postupke oni su ti koji su dali život svom djetetu i brinuli o njemu u nekom periodu bez obzira da li se radi o prvim danima, tjednima ili godinama života. Zbog te činjenice dijete će ih uvijek doživljavati kao roditelje.

Prihvaćanje idealizirane slike roditeljaUdomitelji i odgajatelji pomažu djetetu u sustavu da se upozna sa svojom životnom /obiteljskom po-

vijesti. Najčešći obrambeni mehanizam kojim se dijete bori protiv snažnih emocija uzrokovanih traumom i gubitkom je idealizacija vlastite prošlosti te bioloških roditelja. Idealnu sliku, fantaziju o svojoj obitelji, djeca drže sve dok ne postanu dovoljna sigurna i hrabra da se suoče sa stvarnošću. Dijete se doima kao da živi u izmišljenom svijetu, slijepo vjeruje svojim roditeljima i njihovim nerealnim obećanjima i odbija prihvatiti stvarnost. Udomitelj ili skrbnik pokušava rasvijetliti djetetu stvarne činjenice i ima osjećaj kao da se konstantno bori za djetetovu ljubav („Najbolje je za dijete da zna kakvi su zaista njegovi roditelji”). Upoznavanje nečije povijesti ne znači sukob s njegovom prošlošću ili stvarnošću. Dijete, kao i svi mi, ima pravo dozvati vlastita iskustva i sjećanja (čak i ako su nepotpuna i pristrana) na način na koji se najbolje može nositi s njima. Najbolje što možemo učiniti je pomoći im da se nose sa stvarnošću kroz iskren odnos i prihvaćanje.

Naglašavanje važnosti bioloških roditelja za dijete Udomitelj i/ili odgajatelj osnažuje dijete da održi kontakt sa svojom biološkom obitelji i rodbinom.

Naravno, prisilno inzistiranje ne vodi ka rezultatima i može se činiti kao isprazno propovijedanje (pose-bice u situacijama kada udomitelj/skrbnik nema dobar odnos s biološkim roditeljima i odbija ih prihvatiti). Navedeno također može izazvati osjećaje ljutnje i nerazumijevanja. Negativna strana idealne slike roditelja također je prisutna kod djeteta i aktivira se u slučaju svakog novog razočaranja. Kada dijete izrazi svoje ne-zadovoljstvo i ljutnju na roditelje, udomitelji ili skrbnici mu najčešće kažu da se smiri (npr.„ne smiješ govoriti takve stvari o svojoj majci”) što dodatno podgrijava djetetov osjećaj krivnje i pojačava njegovu obranu. Obzirom na ambivalentnost koju dijete osjeća, udomitelj/skrbnik (kao i profesionalci) može naglasiti važ-nost bioloških roditelja indirektno, kroz svoju ulogu i stav prema njima.

Danas, svaka osoba koja radi u području zaštite djece uviđa važnost održavanja kontakata sa biološkim roditeljima. Prepoznata je važnost poznavanja i prihvaćanja prošlosti djeteta, koja je važna za formiranje njegova identiteta, emocionalnu sigurnost i cjelokupni razvoj djeteta.

Do sada je paradigma kategorizacije traume u dvije skupine (izdvajanje i gubitak) bila prisutna samo u teorijskim okvirima. Međutim, sada postaje dio općeprihvaćenih stručnih znanja stoga bi se navede-nim traumama trebalo pristupati profesionalno i s razumijevanjem. Izdvajanjem iz obitelji, dijete gubi je-dan dio sebe i svog dosadašnjeg života. Ukoliko mu nedostaju informacije vezane uz njegovu biološ-ku obitelj, kako bi popunio prazninu i nedostatak, dijete će se služiti fantazijama i idealizacijama. Fan-tazije mogu biti pozitivne i/ili negativne, pa se tako u njima biološki roditelji mogu činiti kao strašne vještice, ili s druge strane, dobre i lijepe princeze. Ovakve fantazije održavaju anksioznost kod djece.


82

I I I . CJELINA

Za razliku od odsutnosti roditelja, gubitak uvijek sa sobom nosi negativnu interpretaciju i može se integri-rati u proces razvoja identiteta. To je zbog toga jer je gubitak specifi čan, jasno defi niran, realan i u očima djeteta ima logičan slijed. U praksi, to znači da je u najboljem interesu djeteta poznavanje realnosti unatoč svoj problematici koju ona donosi (npr. upoznavanje bioloških roditelja).

U stvarnom svijetu, prihvaćanje i održavanje kontakata nije tako jednostavno. Djeca, roditelji i udomi-telji podjednako se suočavaju s poteškoćama, čak i u situacijama kada su njihovi odnosi uredni.

Unatoč edukaciji i pripremanju na susrete, svaki udomitelj/skrbnik u susrete unosi vlastita iskustva i svoje trenutno stanje. To je neizbježno, kao što se nikada u potpunosti ne možemo pripremiti za izne-nadne slučajeve i/ili traume. Već pri samoj pomisli da smo suočeni s nekoliko gubitaka u našim životima, reagiramo snažnim emocijama i tugom.

Upravo iz navedenih razloga, oni udomitelji koji u teoriji podržavaju održavanje kontakata s biološkim roditeljima, doživljavaju svoju prisutnost u najgorem slučaju kao traumu, a u najboljem slučaju kao šok.


83


III. 2

Perspektiva bioloških roditelja

CILJEVI/ ISHODI

UČENJA Sudionici će biti u stanju prihvatiti biološku obitelj te surađivati s njom. Moći će prepoznati kako različita značenja mogu biti vezana uz iste poruke. Sudionici će moći prepoznati i uzeti u obzir gledište (perspektivu) bioloških

roditelja. Naučit će potražiti profesionalnu pomoć ukoliko bude potrebno.

CILJANE

KOMPETENCIJE Uspostavljanje dobrog odnosa, nošenje s negativnim emocijama. Unapređivanje vještina za rješavanje problema. Mogućnosti ojačavanja roditeljskih kompetencija bioloških roditelja.

OPIS SADRŽAJA Asertivna komunikacija, izgradnja odnosa Mogućnosti uključivanja roditelja u zadatke, poticanje motivacije Načini pružanja podrške biološkim roditeljima Nošenje s agresivnom komunikacijom Mogućnost profesionalne pomoći

VREMENSKI

OKVIR3 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

kratka teorijska predavanja, rasprave, razmjena iskustava, studije slučaja, zadaci u malim grupama

POTREBNI



U prethodnom dijelu postalo je jasno da je održavanje kontakta s biološkim roditeljima od iznimne važnosti za dijete. Sada ćemo se na to osvrnuti iz perspektive bioloških roditelja. Raspravljat ćemo o teškoćama do kojih može doći u komunikaciji s biološkim roditeljima, koji su uzroci istih te kako se mogu spriječiti ili smanjiti.

Postupak odvajanja djeteta od obitelji je traumatičan te kao takav predstavlja gubitak za roditelje, što je često još i pogoršano zbog okolnosti i razloga separacije.

VJEŽBA 1.

S obzirom na njihovo profesionalno iskustvo, sudionici bi trebali napraviti pregled razloga koji

mogu dovesti do toga da dijete bude odvojeno od svoje biološke obitelji.

Nakon što se dijete odvoji od obitelji, biološki roditelji proživljavaju mnogo negativnih emocija, čak i onda kada su oni ti koji su, zbog privremene nemogućnosti da se brinu o djetetu, to zahtijevali. U takvim slučajevi-ma roditelji izgube kontrolu, u nemogućnosti su utjecati na vlastitu sudbinu, a nepoznati ljudi donose odluke


84


o njihovoj djeci. Često se, zbog službenih procedura koje se moraju provesti, nemaju priliku predomisliti i odvesti dijete kući. Odvajanje za biološke roditelje predstavlja veliki gubitak, koji još nisu u mogućnosti pre-boljeti, a koji će imati negativan utjecaj na njihove živote, kao i na njihovo samopoštovanje. Sljedeća vježba služi dubljem razumijevanju i prihvaćanju njihova psihičkog stanja.

VJEŽBA 2.

Nakon formiranja manjih grupa, sudionici trebaju raspraviti o čemu razmišljaju i kako se osjećaju

roditelji nakon što im se dijete oduzme. Dajte imena djeci te odredite njihovu dob! Važno je da se

sudionici postave u perspektivu roditelja te da svoje misli izraze u prvom licu.

A) Otac je napustio obitelj radi svađe, majka je otišla po drva za ogrijev uvečer i nije željela povesti djecu sa sobom te ih je ostavila kod kuće. Susjedi su pozvali policiju koji su ih odveli u najbliži privremeni smještaj.

B) Bježeći od nasilnog oca, majka nije imala kuda odvesti djecu, pa je zatražila njihov privremeni smještaj.

C) Mali dječak je zaprimljen u bolnicu gdje su doktori ustanovili da je pothranjen. Roditeljima nisu do-zvolili da ga odvedu kući i on će nakon otpusta iz bolnice odmah biti smješten kod udomitelja.

Dolje navedene rečenice mogu pomoći sažeti grupni zadatak

bijes, ljutnja: „Ne možete nam to učiniti! Ne možete razoriti obitelj! Vratite mi moje dijete!”, „Susjedova djeca gladuju cijeli dan, a njih nitko ne odvodi.”

nesigurnost: „Što će se sada dogoditi, kako i kada ću dobiti natrag svoje dijete?” zbunjenost: „To je ipak moje dijete, ja bih trebao biti taj koji će odlučiti što će biti s njim, ili ja više

nemam pravo glasa? Zašto me ne pitaju za mišljenje? Svi se prave pametni oko toga što treba učiniti, a mene se izostavlja.”

gubitak samopouzdanja: „Podbacio sam kao roditelj.” depresija: „Nema veze, ionako ne mogu više ništa učiniti.”, „Nisam im više potreban ovdje.” osjećaj nemoći, frustracija: „Vlastito dijete ne mogu odvesti kući, ne znam što mi je činiti.” bespomoćnost: „Nepoznati službenici koji ne poznaju ni mene ni moje dijete donose odluke o našoj

sudbini.” krivnja: „Nisam uspio zaštititi/zbrinuti svoje dijete.”, „Kako sam dopustio da stvari odu tako daleko?” očajanje: „Ovo je ogroman problem!” gubitak, žalovanje sram, neuspjeh: „Svi će vidjeti da nisam uspio.” olakšanje: „Moje dijete je napokon na sigurnom, ne moram se više brinuti.” nada: „Možda ga jednom uspijem vratiti.”

Roditelji prepuni svih ovih negativnih osjećaja dolaze na susrete i druženja sa djecom. Vrlo su sretni da konačno vide svoje dijete. Svejedno, teško im je prihvatiti činjenicu da su vrijeme, mjesto i duljina posjeta unaprijed određeni. Ne razumiju razlog svih tih ograničenja te osjećaju da će sustav njih prepoznati kao potencijalnu opasnost za njihovo dijete. Bilo bi im normalno da mogu viđati svoje dijete kad god to požele, da ga mogu voditi bilo gdje požele, kao što su do sada i činili. Situaciju pogoršava činjenica da je to prvi put da upoznaju „neprijatelja”, odnosno prva osoba prema kojoj mogu usmjeriti osjećaje očajanja i bijesa (nije uvijek slučaj da roditelji dolaze u neposredni kontakt s donosiocima odluka). Stoga su prvi sastanci obično puni tenzija, koje se nerijetko manifestiraju i kroz neki oblik agresije.


85


Trebalo bi uzeti u obzir da agresija – iako ju je teško kontrolirati – znači da se roditelji još uvijek bore za svoje dijete. Oni koji smireno prihvaćaju činjenicu da su izgubili dijete obično su već „digli ruke „ od svog djeteta.

VJEŽBA 3.

Grupe bi trebale dodatno razraditi svoje priče te raspraviti o ponašanju i reakcijama koje mogu

očekivati od roditelja tijekom prvog sastanka.

Ako sudionici imaju primjere iz osobnog iskustva, mogu ih podijeliti s grupom te ih primijeniti u vježbi.

Zabilježite misli očaja, negativne te neprijateljske misli i rečenice roditelja te ih podijelite sa širom

grupom.

Primjer:

– vikanje, psovanje, verbalana agresija– nepovjerenje („Hrani li se ovo dijete dobro? Tako je mršavo!”), ispitivanje djeteta– ljubomora (oni će mi „ljubavlju oteti dijete”)

U slučaju djece smještene u udomiteljske obitelji, napadi tijekom posjeta mogu biti ozbiljniji ukoliko je roditelj okrenut protiv jedne osobe ili obitelji, a ne cijele institucije. Osim toga, lakše se uspoređivati s udomiteljem (oni su uspješniji u svemu), a ljubomora je u tom slučaju izraženija nego kod odnosa s institu-cijama. Roditelji strahuju da će, nakon fi zičkog odvajanja, izgubiti dijete i u emocionalnom smislu. Nervozno prate i promatraju svaki korak, odnosno pokret udomitelja da bi saznali kako se odnose prema djetetu. Također, nesigurni su oko toga što njihovo dijete misli, da li je ljuto na njih ili mu nedostaju te da li ih uopće još uvijek voli.

Sada ćemo razgovarati o tome što možemo učiniti da bi od sastanaka prepunih napetosti i negativnih emocija, došli do prikladnog odnosa između djeteta i njegovih bioloških roditelja. Djetetovo mentalno zdravlje ovisi o tome možemo li to postići ili ne.

Kako možemo smiriti roditelje, otkloniti njihove sumnje te postići njihovo povjerenje? Što struč-

njaci koji se brinu o djetetu mogu učiniti kako bi se to postiglo?

Uspostavljanje partnerstva

S obzirom da je roditelj zaista pogriješio u prošlosti, a oni koji se trenutno brinu o njegovom djetetu igraju važnu ulogu u društvu, biološki roditelji lako upadaju u podređenu ulogu. To bi se svakako trebalo izbjeći!

VJEŽBA 4.

U malim grupama raspravite o mogućim ponašanjima u sljedećim situacijama i usporedite pri-

jedloge.

– Prihvatimo roditelje! Razgovarajmo s njima, pokušajmo razumjeti kako i zašto su se našli u tako teškoj situaciji, nemojmo ih osuđivati!

– Pokažimo im da ih prihvaćamo uz pomoć metakomunikacije (gesti)! – Zatražite ih mišljenje o što je moguće više stvari koje se tiču djeteta, pa makar se radilo o sitnicama.

Prihvatite činjenicu da su oni ti koji svoje dijete poznaju bolje od ikoga. – Koncentrirajte se na pozitivne stvari (npr. istaknite roditelju koliko ga se dijete zaželjelo, kako je

nestrpljivo iščekivalo sastanak, i koliko ga često spominje). To će ih podsjetiti na važnost njihove uloge kao roditelja.


86


– Istaknite djetetove pozitivne crte (On je veoma pametan dječak! Oblači se vrlo brzo i tako je samo-stalan!). Ne skrivajte probleme (npr. Noću teže tone u san.).

– Ne ustručavajte se tražiti savjet! (npr. Što mogu učiniti kako bi dijete lakše zaspalo? Kako je spavalo kod kuće?)

– Dopustite im da se brinu o djetetu barem tijekom sastanka (hranjenje, oblačenje, odlazak na wc, mijenjanje pelena, itd.)

Nastojanje da se uspostavi partnerski odnos također može poboljšati odnose između djeteta i rodite-lja te umanjiti ili minimalizirati napetost u situacijama redovitog održavanja susreta.

Neverbalna komunikacijaKada primjenjujemo gore spomenute primjere komunikacije uvijek trebamo voditi računa da su naša

verbalna i neverbalna komunikacija u skladu. To je posebno važno kada znamo da neverbalna komuni-kacija ima veću težinu prilikom komuniciranja nego izgovorene riječi i rečenice. Ukoliko ne postoji sklad između verbalne i neverbalne komunikacije ono što je izgovoreno neće biti uvjerljivo. Naša neverbalna komunikacija izražava naše stvarne osjećaje.

Komunikacija se dijeli u 2 vrste: verbalnu (upotreba riječi) i neverbalnu (upotreba poza, izraza lica i tijela i sl.). Neverbalna komunikacija se upotrebljava i do 65-70% više nego verbalna komunikacija.

VJEŽBA 5.

Zajedno sa sudionicima prikupite elemente neverbalne komunikacije. Organizirajte i usporedite

prikupljene elemente kako bi omogućili pregled sljedećeg:

Izrazi lica: Prema Ekmanu, na licu se može prikazati sedam izraza: radost, iznenađenje, strah, tuga, ljutnja, gađenje i zainteresiranost. Ključne linije i točke lica zaslužne za izražavanje ovih emocija su oči, linija obrva te usta.

Kontakt očima: Kontakt očima kao kanal komunikacije može se prepoznati i među nekim životinjama. Pomoću kontakta očima možemo saznati jesmo li u opažajnom prostoru druge osobe. Na taj način mo-žemo dobiti sliku o tome što druga osoba opaža, što primjećuje te stoga i imati kontrolu nad situacijom. Smjer i sadržaj kontakta očima uvijek sadrži signal. Komunikacija kroz kontakt očima je najvećim dijelom nesvjesna.

Vokalna komunikacija: Odnosi se na tzv. paralingvističke faktore poput tona glasa, kadence, intonacije i naglaska. Glas nam omogućuje odrediti spol, dob, karakter i narav druge osobe, kao i korišteni dijalekt.

Komunikacija pokretom: Četiri komunikacijska kanala koja uključuju pokret su: geste, držanje, prok-semika i kinetika.

Gestama se smatraju pokreti glave i ruku. Ovi dijelovi tijela su obično u pokretu tijekom direktne ko-munikacije. Ti pokreti imaju značenje, pri čemu su neki svjesni, a neki ne. Geste imaju funkciju kontrole te mogu nastaviti, ubrzati, prekinuti ili pojasniti komunikaciju. Geste donose određen broj uznemiravajućih signala, npr. znak napetosti. Simboli su često refl ektirani u gestama (npr. žena koja se igra svojim prstenom ima poteškoće u braku).

Držanje: Prenosi stav, mišljenje ili subjektivnu procjenu. Odlučno držanje je preporučljivo u određenim socijalnim situacijama i ulogama. Tijekom interakcije mi oponašamo držanje druge osobe bez da to želimo.


87


Proksemika: Zone udaljenosti:

1. Intimna zona: 15-45 cm. Samo oni koji su emocionalno bliski mogu ući u ovu zonu. To su roditelji, bliski prijatelji, supružnici. Postoji i unutarnja, strogo intimna zona koja se odnosi na sve bliže od 15 cm, te može biti ostvarena kroz direktan fi zički kontakt.

2. Osobna zona: 46 cm – 1,2 m. Na ovoj udaljenosti jedni od drugih stojimo na koktel zabavama, formal-nim i društvenim okupljnjima te sastancima.

3. Društvena zona: 1,2 m – 3,6 m. Na ovoj udaljenosti stojimo u odnosu na strance i ostale koje dobro ne poznajemo.

4. Javna zona: 3,6 m i više. Odnosi se na prikladnu udaljenost pri interakciji sa širom publikom.

Kinetika

Kinetika obuhvaća ekspresije mišića lica, zajedno s gestama, držanjem i ostalim manifestacijama. Inter-pretacija kinetičkih kretnji je nesvjesna i spontana u svakodnevnom životu.

VJEŽBA 6.

Igranje uloga

Svaki sudionik bi trebao pokazati gestu bez riječi, a grupa bi trebala pogoditi o čemu je riječ.

Izgovorite slijedeće rečenice različitim tonovima i raspravite kako su prenesene:„Dođi ovdje!” pristojno/kao naredbu„Veoma sam sretan” iskreno/ravnodušno„Što to radiš?” znatiželjno/ispitivački

– Pokušajte predstaviti situacije u kojima verbalna i neverbalna komunikacija nisu usklađene (npr. „Dje-co, dođite!” s prekriženim rukama). Zatražite od sudionika da daju još primjera.


88


VJEŽBA 7.

Što je to što negativno utječe na situaciju i što bi svakako trebalo izbjegavati u komunikaciji s

roditeljima? Formirajte grupe koje će osmisliti „destruktivne” rečenice.

– Ne ocjenjujte– Ne sudite– Ne kritizirajte– Ne pametujte (pa čak i kad imate najbolje namjere)– Ne ulazite u svađe

Prikladna komunikacija može pomoći pri uspostavi dobrih odnosa

Asertivna komunikacija:

Učinkovito ostvarenje naših interesa, pri čemu na umu imamo i interese i gledišta druge osobe. Po-našanje u kojem je pojedinac u stanju zaštititi sebe i sačuvati vlastite granice u emocionalnom konfl iktu, a istovremeno poštivati potrebe drugoga. Pojedinac je sposoban reagirati, sačuvati vlastite granice empati-jom, bez izražavanja ljutnje, a da istovremeno ostaje siguran u sebe. Kroz asertivnu komunikaciju, pojedi-nac se može izraziti u skladu s vlastitim interesima, zauzeti se za svoja prava i interese bez anksioznosti te ih ispuniti uzimajući u obzir interese drugih.

Dva načina komunikacije koji su proturječni asertivnosti su pasivnost i agresivnost.

Tijekom pasivne komunikacije govornik:

– ne želi povrijediti drugu osobu– traži odobravanje i pristanak drugih pod svaku cijenu– povučen je – glumi žrtvu– nesretan je i napet

*Primjeri pasivne komunikacije:– „Oprostite što trošim vaše dragocjeno vrijeme, ali…”– „To je samo moje mišljenje…”

Neverbalni znakovi:– tih, neodlučan glas– malo kontakta očima– pogrbljena ramena, obrambeno prekrižene ruke

Tijekom agresivne komunikacije govornik:

– ne uzima u obzir ciljeve i interese drugih– želi pokoriti druge– smatra da je njegova nasilnička priroda opravdana, pa makar na račun drugih– nastoji ostvariti svoje ciljeve nauštrb drugih– sramoti i ponižava druge– nepredvidljiv je i ljut


89


Primjeri agresivne komunikacije:

– „Idi, ili ću…”– „To je glupo!”– „Zar stvarno to vjeruješ!?”Neverbalni znakovi:

– oštar, snažan glas– brz govor– omalovažavajući izrazi lica– stisnuta čeljustNi agresivna ni pasivna komunikacija ne mogu biti primjenjene u slučaju bioloških roditelja, jer prva

rađa agresiju, dok nas druga može spriječiti u predstavljanju dječjih interesa. Ja-poruke:

Asertivna osoba izražava svoje želje, potrebe, mišljenja, osjećaje i uvjerenja u prvom licu jednine. Gor-don ovaj način izražavanja naziva Ja-porukom, čime naglašava važnost nagodbe u slučaju konfl ikta… „To možemo lakše razumjeti ako zamislimo sljedeće: Muž i žena provode večer u društvu. Žena na očigled postane veoma pričljiva prema starom prijatelju, te čak i zapleše s njim, što se ne svidi mužu. Ako muž kaže ženi „To je nečuveno! Ne možeš se tako ponašati!”, rezultat će najvjerojatnije biti svađa. No, ako kaže nešto poput „Jako me smeta što provodiš s njim toliko vremena. Osjećam kao da me izbjegavaš.” (Ja-poruka), vjerojatnije je da će žena promijeniti ponašanje.”

Primjeri Ja-poruka:

„Ljut sam” umjesto „Živciraš me!”„Slažem se” umjesto „U pravu si”„Često osjećam kako…” umjesto „Ti uvijek…”

Poanta je govoriti iz vlastite perspektive i pretvoriti vlastite emocije u riječi umjesto kritizirati druge ili vanjski svijet.

VJEŽBA 8.

Zapišite slijedeće rečenice na komadiće papira. Neka svaki sudionik izvuče jedan iz hrpe i raspravi

o tome radi li se o Ja-poruci ili Ti-poruci, pronađe suprotnost te se dosjeti mogućih odgovora.

Besraman si! Cijenio bih tvoje prihvaćanje i priznanje! Sve što znaš raditi je kritizirati i rugati se! Ne mogu ti vjerovati! Cijelo vrijeme lažeš! Osjećam se loše kada me se prekine. Uvijek me moraš prekinuti, zar ne? Neugodno mi je što si to rekao nekom drugom. Tebi se jednostavno ne može vjerovati! Ne osjećam se dobro što kasnim zbog ovoga. Frustrira me kada se tako ponašaš! Nisi iznio smeće samo da bi me izludio?

Koraci asertivnog rješavanja sukoba:

1. Činjenično defi nirati problem (što je stvarni problem) (npr. u slučaju posjeta: roditelj je kasnio nekoliko puta u posljednjih nekoliko tjedana)

2. Izraziti naše osjećaje vezane za taj problem (Ja-poruke), umjesto osuđivanje druge osobe (to me vrije-đa s obzirom da smo se zaista žurili da bi stigli na vrijeme)

3. Iskomunicirati svoje potrebe da bi se našlo riješenje (bilo bi dobro da idući put dođete na vrijeme)


90

Principi asertivne komunikacije:

Ne trudite se pobijediti, već riješiti problem. Ponudite kompromis. Težite tome da svi budu na dobitku. Pitajte, umjesto da im pokušavate pročitati misli! Ne budite ljutiti. Konfl iktu pristupite fl eksibilno i empatično.

VJEŽBA 9.

Neka sudionici formiraju manje grupe i rasprave kako bi, na asertivan način, pristupili sljedećim

situacijama:

A) Tijekom sastanka, roditelj je nudio djetetu pet komada kolača.B) Kada je uzbuđeno, dijete trči te pritom sruši, udari ili slomi nekoliko predmeta. Umjesto disciplinira-

nja djeteta, roditelj potiče takvo ponašanje. C) Tijekom sastanka, dijete nevoljko odlazi roditelju. Roditelj to primi poprilično loše te nastoji prisiliti

dijete da mu se približi te ga pokuša poljubiti.

I I I . CJELINA


91


III. 3

Promicanje dobrog odnosa između djeteta i biološke obitelji

CILJEVI/ ISHODI

UČENJASudionici će prepoznati važnost posjeta i pripreme za iste. Moraju biti u stanju opaziti da li je u određenoj situaciji potrebna intervencija. Sudionici trebaju moći razumjeti osjećaje roditelja, trebaju znati kako postupati s njima te kako im pomoći da poboljšaju svoje roditeljske kompetencije. Tijekom posjeta važno je osigurati da dijete i roditelji provedu kvalitetno zajedničko vrijeme. Sudionici će , vlastitim ponašanjem vezanim za brigu, obrazovanje, komunikaciju, discipliniranje te emocionalnu potporu, moći poslužiti kao primjer roditeljima.

CILJANE

KOMPETENCIJEKomunikacija, suradnja, prihvaćanje kulturoloških razlika, jednak tretman, tolerancija, pokazivanje empatije, mijenjanje perspektive, verbalna i neverbalna komunikacija, poznavanje vlastitih granica kompetencija pri pružanju podrške biološkim roditeljima te pri nastojanju da dijete ponovno bude dio svoje obitelji, imajući u vidu pri tome djetetove emocije.

OPIS SADRŽAJA Pomoć djetetu (i roditelju) kod pripreme za posjete, pružanje podrške djetetu da prepozna i nosi se s emocijama koje se javljaju nakon takvih situacija

Odgovornosti vezane za posjete: sadržaj, osiguravanje kvalitetnog zajedničkog vremena, učvršćivanje roditeljskih kompetencija, komunikacija s roditeljima, perspektive roditelja

Učinkovito nošenje s potencijalnim teškoćama (agresivnim ponašanjem, neredovitost roditelja)

VREMENSKI

OKVIR3 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

kratka teorijska predavanja, razmjena iskustava, zadaci u malim grupama, vježbe igranja uloga

POTREBNI



Do sada smo govorili o važnosti održavanja kontakta djeteta s njegovim biološkim roditeljima. Analiziraju-ći perspektivu bioloških roditelja, saznali smo zašto možemo očekivati njihovu negativnu reakciju te poteš-koće. I na kraju, naučili smo nositi se s ovim poteškoćama uz pomoć prihvaćanja, asertivne komunikacije i pokušavanja izgradnje partnerskog odnosa. U ovom poglavlju proraditi ćemo proces održavanja kontakta od samog početka do prorade emocija nakon susreta. Cilj je otkriti kako možemo pomoći djeci i njihovim roditeljima u održavanju kvalitetnog i zadovoljavajućeg odnosa.


92


Tehnički uvjeti susreta

Susreti i druženja mogu se odvijati na različitim lokacijama, pri tome treba imati na umu da svaka ima svoje prednosti i nedostatke.

VJEŽBA 10

Zamolite sudionike da u malim grupama rasprave o mogućim lokacijama održavanja susreta i

druženja uzimajući u obzir njihova vlastita iskustva, te defi nirajte za svaku lokaciju njezinu prednost

i manu.

A) Susreti na lokaciji gdje je dijete smješteno

B) Susreti u instituciji/ centru za pružanje usluga u zajednici

C) Posjeta u biološkoj obitelji

Susreti na lokaciji gdje je dijete smješteno:Prednosti:

– Roditelji mogu steći uvid u djetetov život, njegovu novu okolinu i način na koji se brinu o njemu – Djetetove igračke, omiljeni predmeti i slično su na dohvat ruke, dijete se može pohvaliti što sve

posjeduje te se zajedno s roditeljima može igrati kako bi oživjeli međusobni odnos – Roditelj može biti smiren jer se uvjerio da se o djetetu dobro brinu – Roditelj zadržava aktivnu ulogu u djetetovom životu

Nedostatci:

– Kako roditelj dobiva mnogo informacija o djetetu, njegovom životu i uvjetima smještaja to može biti izvor konfl ikata (npr. ukoliko se dijete potuče s drugim djetetom u toj obitelji neposredno prije dolaska roditelja te oni inzistiraju na zadovoljavanju pravde)

– Poštivanje granica može biti veliki problem u udomiteljskim obiteljima (npr. roditelji ne žele napustiti obitelj na vrijeme, pozivaju se na ručak, zatim na večeru i njihova priustnost postaje teret te izaziva napetost koja će buknuti prije ili kasnije)

– Nedostatak profesionalne pomoći u slučajevima neslaganja ili sukoba

Susreti u instituciji/Centru za pružanje usluga u zajedniciPrednost:

– Kontrolirana okolina, gdje je profesionalna pomoć dostupna. Nedostatci:

– Umjetna sredina s čestim nedostatkom osjećaja intimne atmosfere – Roditelji i dijete se osjećaju ugroženo u nepoznatoj, „službenoj” okolini – Roditeljima u pravilu nedostaje vještina kako bi se mogli igrati s djecom u takvim situacijama – Odnos između roditelja i djece postaje previše prazan te formalan

Susreti u biološkoj obitelji:Prednosti:

– Održavanje jake i bliske veze, – Roditelji mogu vježbati svoju roditeljsku ulogu – To je oblik susreta koji rezultira najmanjim stupnjem odvajanja od roditelja

Nedostatci: – Obično je teško za sve sudionike nositi se s dvostrukim odgojem. Prihvatljivi oblici pona-šanja i pravila razlikuju se od onih koja vrijede u udomiteljskoj obitelji, što može zbunjivati dijete.


93


Pripremanje susretaBez obzira gdje se održava susret, vrlo je važno emocionalno pripremiti dijete kao i samog rodite-

lja na međusobni susret. Kako je to emocionalno zahtjevna situacija, za dijete nije preporučljivo da se susretne s roditeljem bez pripreme. To je posebice važno u početku, kada trebamo upoznati dijete s procedurom susreta i druženja, te ga naučiti da prihvati da će nakon prestanka susreta roditelji morati otići, a da će oni ostati u udomiteljskoj obitelji (razumijevanje ove problematike može posebno biti teško manjoj djeci).

Provođenje susreta i druženjaOsjetljiva ravnoteža „prihvatljivog stupnja sudjelovanja” roditelja: Do koje granice trebamo biti prisutni i uplitati se u sam susret?

VJEŽBA 11

Zamolite sudionike da zamisle kako bi se osjećali kao roditelji u slijedećim situacijama:

A) Osim što su me pozdravili, ljudi koji brinu o mom djetetu nisu mi ništa drugo rekli

B) Netko cijelo vrijeme susreta sjedi tamo, komentira svaku rečenicu te se konstantno upliće

– Dječji domovi obično ostavljaju djecu s njihovim roditeljima same, zanemarjući potrebu roditelja da ih upoznaju s važnim činjenicama za njihovo dijete. Oni se zbog toga mogu osjećati izostavljeno i nevažno.

– Udomitelji često upadaju u zamku suprotnog ekstrema, oni nastoje previše kontrolirati susret, što kod roditelja izaziva odbojnost jer im na taj način pokazuju da im ne vjeruju. Udomitelji to vjerojatno rade kako bi zaštitili djecu i spriječili da djeca čuju rečenice koje ih mogu zbunjivati. Međutim te će rečenice biti izrečene svejedno jer su važne. Pretjerana kontrola i prisutnost može oštetiti odnos između bioloških roditelja i udomiteljima.

VJEŽBA 12

Zamolite sudionike da u malim grupama rasprave o mogućim praktičnim rješenjima koja se mogu

primijeniti za vrijeme susreta i druženja. Uključivanje roditelja u svakodnevni život djeteta

Obilježavanje posebnih prigoda uz sudjelovanje roditelja, uz dodjeljivanje njima nekih zadataka ili uloga npr. u pripremi, izvođenju ili sudjelovanju kao publike (npr. u predstavama) ili člana tima (npr. u sportskim natjecanjima)

Stručnjaci i udomitelji redovito bi se trebali konzultirati s biološkim roditeljima

Iniciranje formiranja partnerskog odnosa zasnovanog na povjerenju Uspostavljanje međusobne suradnje odmah nakon dolaska djeteta kako bi raspravili ono što je

važno (ciljeve, granice) Pokazivanje empatije, prihvaćanje problema bioloških roditelja (npr. ako imaju problema u

izražavanju, često se ispričavaju ili propituju stručnost udomiteljske obitelji) Fokusiranje na snage, pronalaženje prihvatljivih oblika ponašanja


94


Uključivanje roditelja u proces donošenja odluka u slučaju bilo kakvih problema s djetetom, s obzirom da se radi o zajedničkim interesima, čini suradnju mogućom (bez sukoba vrijednosti ili međusobnog okrivljavanja)

Pomaganje u planiranju susreta i druženja (preporučivanje aktivnosti koje mogu djetetu biti interesantne) Otvorenost prema problemima bioloških roditelja te osjećaja prema djetetu

Naglašavanje važnosti bioloških roditelja Raspravljanje o važnim obiteljskim događajima (uključujući traumatske događaje ako je to potrebno

djetetu) važnim članovima obitelji, navikama, lokacijama, osobnim stvarima (npr. izrada obiteljskog stabla, foto albuma, karte životnog puta)

Vođenje evidencije o važnim datumima članova obitelji, čestitanje rođendana, izrađivanje poklona Raspitivanje o vremenu i kvaliteti posjeta, naglašavajući pozitivne aspekte Uvažavanje ekstremnih i ambivalentnih osjećaja prema biološkim roditeljima (idealiziranje slike o

roditelju, ljutnja, čežnja za ponovnim spajanjem s roditeljima)

Važno je naglasiti da komuniciramo o biološkim roditeljima čak i onda kada ne razgovaramo eksplicitno o njima sa djetetom.

Djeca smatraju da se poruke koje šaljemo odnose na njihove roditelje ako: Razgovaramo s drugima o njihovim roditeljima Razgovaramo s roditeljima druge djece Razgovaramo s bilo kime tko liči na njihove roditelje (npr. Romi, alkoholičari, beskućnici, siromašni,

osuđenici i sl. )

Naš emocionalni pristup uglavnom se komunicira kroz neverbalne puteve, u većini slučajeva bez veće kontrole. Upotrebljavajući naše izraze lica , geste, intonaciju i sl. Stalno šaljemo signale vezane uz to što mislimo o drugima. To znači da prije učenja o različitim metodama i tehnikama komunikacije moramo razviti vlastiti pristup biološkim roditeljima ali i drugima koji žive u širem okruženju djeteta.

VJEŽBA 13

Marika živi sa udomiteljima već sedam godina. Tamo se osjeća ugodno i uspješno se integrirala u

obitelj. Njezina majka je beskućnica s malom šansom da pronađe izlaz iz svoje situacije te stoga ne

može brinuti o njoj. Posjećuje ju svaki tjedan, te se sureću u odjelu za posjete centra za brigu o djeci.

Majka uvijek ponese mali poklon svojoj kćeri, obično čokoladu ili drugi slatkiš. Susret je najčešće

vrlo tih. Majka ne postavlja puno pitanja, te je djevojčica postala rezervirana i tiha tijekom proteklih

nekoliko tjedana.

Zamolite sudionike da u tri skupine rasprave što može biti uzrok tišine.

A) Što može djevojčica osjećati u ovoj situaciji? Zašto je tiha?

B) Što može majka osjećati? Zašto je ona tiha?

C) Što može udomitelj osjećati?

Zajedno raspravite kako može udomitelj pomoći u ovoj situaciji i kakav bi bio ishod kada nitko

ne bi intervenirao.

Vrlo je važno za udomitelje i stručnjake da prihvate činjenicu da unatoč tome što su susreti i druženja emocionalno zahtjevni za djecu, oni dugoročno doprinose osobnom razvoju. Stoga je obaveza profesio-


95


nalaca da uzmu u obzir dugoročne posljedice kako bi mogli pomoći djeci i njihovim biološkim roditeljima u prevladavanju sadašnjih teškoća.

VJEŽBA 14

Zamolite sudionike da razmisle o tome kako mogu pomoći djetetu da prihvate ono što se događa

za vrijeme susreta i druženja nakon što ti susreti prođu.

Npr. razgovor (ukoliko je iniciran od strane djeteta)Igre razbijanja napetosti, a koje uključuju kretanje Efektivno upravljanje nepredvidivim situacijama (neprijateljski raspoloženi roditelji, neredovito

pojavljivanje roditelja)

VJEŽBA 15

U malim grupama. Podijelite sudionike u tri grupe i zamolite ih da rasprave dolje navedene tri

situacije. Podsjetite ih da uzmu u obzir ranije naučene tehnike rješavanja sukoba, kao i teorijski okvir

naučen u ovom poglavlju.

A) Roditelji su neprijateljski raspoloženi prema stručnjacima/udomiteljima za vrijeme susreta

B) Roditelji neredovito dolaze na susrete i druženja s djetetom, često se ne pojave bez oprav-

danja i najave nedolaska

C) Biološki roditelji jednog djeteta nikada ne dolaze iako većinu djece u grupi roditelji redovito

posjećuju.

Kako se dijete može osjećati?Kako mu možemo pomoći da se nosi sa ovom situacijom?

Djeca koju nitko nikada ne posjećuje u najtežoj su situaciji. Ovdje bi trebali spomenuti i takozvane petominutne posjete. Nedostatak traženja kontakata kao i provođenje samo kratkih kontakata doprinosi osjećaju nesigurnosti, ranjivosti i napuštenosti kod djece. To je podloga za razvoj osjećaja anksioznosti koji onda onemogućava da se djeca prilagode u udomiteljskoj obitelji, a uglavnom se manifestira kroz nepri-hvatljivo ponašanje djeteta.

U takvim slučajevima naš je posao da razgovaramo s roditeljima i otkrijemo koji su razlozi njihova izostanka sa susreta i druženja, te da ih motiviramo i uključimo u iste, ojačavajući istovremeno njihove kompetencije. Povlačenje roditelja je obično uzrokovano osjećajem da nisu zadovoljili svoju roditeljsku ulogu jer su njihove prilike takve da su ih spriječile da budu sposobni odgojiti svoje dijete. To kod bioloških roditelja izaziva osjećaj napetosti prilikom svakog susreta jer udomitelji ili ustanova mogu osigurati njiho-vom djetetu bolje uvjete života i bolje mogućnosti. Zato je važno naglasiti da iako institucija ili udomiteljska obitelj mogu osigurati potrebne materijalne uvjete za adekvatnu brigu, nisu u mogućnosti zamijeniti ulogu bioloških roditelja. Potrebno je usmjeriti njihovu pažnju na mogućnosti koje ova situacija pružasamo njima.

U slučajevima izostanka posjeta od strane bioloških roditelja, trebali bi surađivati sa sustavom socijalne skrbi ali i ostalim članovima obitelji.

Vježba 15: U preostalo vrijeme, zamolite sudionike da podijele svoja iskustva koja se tiču ove

problematike. Analizirajte i raspravite iskustva u svjetlu onoga što su do sada, uz pomoć voditelja

edukacije, naučili o ovoj tematici.


IV. CJELINA

Trauma i kriza u životu djece u udomiteljskim obiteljima

UVOD U TRAUMU KOD DJECE

STVARANJE SIGURNIJEG OKRUŽENJA

RAZUMIJEVANJE TRAUME KOD DJECE


98

IV. CJELINA

Trauma kod djece

TEME CJELINE Modul I/1. Uvod u traumu kod djece Modul I/2. Razumijevanje traume kod djece Modul I/3. Tretman traume u udomiteljstvu

CILJEVI/

ISHODI UČENJASudionici će steći znanje o traumi, koja je razlika između traume i stresa, kako traumatski događaj utječe na razvoj djeteta, kakva je veza traume i mentalnog zdravlja kod djece, što je PTSP kod djece i kako rješavati posljedice traume u udomiteljstvu

CILJANE

KOMPETENCIJEUsvajanje znanja i vještina iz područja traume kod djece, prepoznavanje simptoma traume kod djece različite dobi, prepoznavanje poteškoća s kojima se nose traumatizirana djeca, rješavanje i tretman posljedica traume na ponašanje kod djece

VREMENSKI

OKVIR 8 sati

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Razmjena iskustava, kratka teorijska predavanja, vježbe igranja uloga, zadaci u malim grupama

POTREBNI

MATERIJALIPriručnik, handouti, fl ipchart

CILJANA

SKUPINA Pomoćni odgajatelji, odgajatelji, udomitelji


99

TRAUMA I KRIZA U ŽIVOTU DJECE U UDOMITELJSKIM OBITELJIMA

IV. 1

Uvod u traumu kod djece

CILJEVI/ ISHODI

UČENJASudionici će se upoznati s osnovnim značajkama traume kod djece, kako traumatski stresni događaj utječe na razvoj djeteta i kakav je utjecaj traume na razvoj privrženosti kod djece

CILJANE

KOMPETENCIJEAnaliziranje traumatskih situacija, usvajanje osnovnih znanja o traumi, usvajanje vještina u prepoznavanju traume kod djece

OPIS SADRŽAJA - što je trauma - problemi u ponašanju u adolescenciji, alkohol, droge- utjecaj traumatskih događaja na razvoj djeteta- razvoj privrženosti kod truamtiziranog djeteta

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Kratka teorijska predavanja, zadaci u malim grupama, razmjena iskustava, rasprave, hipotetske situacije, vježbe igranja uloga

POTREBNI

MATERIJALIHandouti, fl ipchart, projektor, računalo


Naš um i tijelo funkcioniraju na način da nam je opasnost prioritet. Stvari koje su opasne mijenjaju se tijekom djetinjstva, adolescencije te odrasle dobi. Za svako malo dijete, opasnost predstavljaju bazeni, električne utičnice, otrovi te oštri predmeti. Za djecu školskog uzrasta, opasnost predstavlja put do škole, vožnja bicikla na ulici ili penjanje na visoko. U adolescenciji, pristup automobilima, drogama te noćni izlasci predstavljaju opasnost. Opasnosti se mijenjaju kroz povijest društva i kulture.

Kada smo u opasnoj situaciji, događaju se tri stvari:

Prvo, pokušavamo utvrditi što predstavlja opasnost i koliko je ozbiljna. Drugo, doživljavamo snažne emocionalne i tjelesne reakcije. Te reakcije nas potiču da poduzmemo

nešto, iako istovremeno mogu biti vrlo uznemirujuće i teške za suočavanje. Treće, pokušavamo se dosjetiti nečega što bi nam moglo pomoći kad smo u opasnosti. Pokušavamo

spriječiti, zaštititi sebe ili druge ili pak učiniti nešto da se situacija ne pogorša. Kako se osjećamo u vezi opasnosti ovisi o tome koliko mislimo da je situacija ozbiljna te što možemo učiniti u vezi nje.

Što je trauma?Trauma je događaj koji obično uključuje smrt ili ozbiljne ozljede, ili opasnost od smrti ili ozbiljnih ozlje-

da. Sam događaj se ne mora odnositi direktno na nas; može se dogoditi nekome nama bliskome. Trauma je događaj koji je u tolikoj mjeri zastrašujući i bolan da nas preplavi te ometa naše uobičajeno nošenje s teškim događajima u životu. Događaj može proizaći iz prirodne katastrofe, poput uragana ili potresa. Ili može biti nešto što je izazvala druga osoba, bilo namjerno poput napada ili zlostavljanja, ili slučajno, poput


100

IV. CJELINA | TRAUMA I KRIZA U ŽIVOTU DJECE U UDOMITELJSKIM OBITELJIMA

prometne nesreće. Svi doživljavamo događaje na drugačije načine. Kako ljudi reagiraju tijekom i nakon traume, ovisi o mnogo čimbenika, uključujući:

Koliko smo bili blizu samom događaju, Što se dogodilo, Koliko smo podrške dobili od ljudi koji nas okružuju, Što nam se još događalo u životu u to vrijeme, Što smo još proživjeli u prošlosti,

Dakle, možemo reći da je trauma emocionalni odgovor na intenzivan događaj koji prijeti ili čini štetu. Šteta može biti tjelesna i/ili emocionalna te može predstavljati prijetnju djetetu ili ne-komu tko mu je blizak. Trauma može biti rezultat jednog događaja ili više njih tijekom vremena.

Traumatski događaji potencijalno mogu uključivati:

Zlostavljanje (tjelesno, seksualno ili emocionalno) Zanemarivanje Siromaštvo (beskućništvo ili nedostatak hrane) Odvajanje od voljenih osoba Bullying Svjedočenje nanošenju boli voljenoj osobi ili ljubimcu (npr. obiteljsko nasilje) Prirodne katastrofe ili nesreće Nepredvidljivo ponašanje roditelja kao posljedica ovisnosti ili psihičkih bolesti

Za mnogu djecu boravak u sustavu socijalne skrbi također postaje traumatsko iskustvo. To se odnosi i na izdvajanje djeteta iz njegove obitelji, kao i na sve druge oblike alternativnog smještaja.

Utjecaj neliječene traumeDjeca su otporna. Neke stresne situacije u njihovim životima (npr. prvi dan škole, napuštanje ro-

diteljskog/udomiteljskog doma radi školskih obveza, prva vožnja bicikla, nervoza prije utakmice ili nastupa) pomažu njihovom mozgu da raste i razvija nove vještine. No, prema defi niciji, trauma se događa kada stresno iskustvo (poput zlostavljanja, zanemarivanja ili bullyinga) preraste djetetovu pri-rodnu sposobnost suočavanja s događajem. Ti događaji rezultiraju reakcijom „bori se ili bježi“, a što se manifestira i na tjelesnom planu, poput bržeg pulsa i povišenog krvnog tlaka kao i promjenama u doživljavanju i reagiranju na svijet.

U mnogim slučajevima dijete se brzo oporavlja od potencijalno traumatičnog iskustva bez dugo-ročnih posljedica. Međutim, kod neke djece, trauma negativno utječe na normalan dječji razvoj što može imati dugoročne posljedice.


101


Tablica 1. Posljedice traume kod djece

TRAUMA MOŽE UTJECATI

NA DJEČJE:Na način:

TIJELO Nemogućnost kontrole tjelesnih reakcija na stresKronične bolesti koje mogu biti prisutne i u odrasloj dobi (bolesti srca, pretilost)

MISLI Poteškoće razmišljanja, učenja i koncentracijeSlabije pamćenjePoteškoće prelaska s jedne misli ili aktivnosti na drugu

EMOCIJE (OSJEĆAJE) Nisko samopoštovanjeOsjećaj nesigurnostiNemogućnost reguliranja emocijaPoteškoće u razvoju odnosa sa skrbnicimaTeškoće sklapanja i održavanja prijateljstvaRazvoj nepovjerenjaDepresija, anksioznost

PONAŠANJE Manjak kontrole impulsaSvadljivost, agresija, bježanjeZlouporaba sredstava ovisnostiSamoubojstvo

Popis mogućih posljedica pokazuje zašto je važno da oni koji skrbe o djetetu razumiju traumu. Pruža-nje adekvatne pomoći može smanjiti ili čak eliminirati mnoge od ovih negativnih posljedica.

VJEŽBA

Podijelite ovu priču sa sudionicima i zamolite ih da zapišu odgovor. Zamolite ih neka podijele svoje odgovore s grupom. Što biste rekli Ivanu, kako biste mu objasnili da razumijete da nije želio da mu se dogodi to što mu se dogodilo?

Priča:Ivan ima 12 godina, seksualno ga je zlostavljao otac. Kada ga je otac prvi put neprimjereno dodirivao, Ivan se

„smrznuo“ te nije bio u stanju micati se ili govoriti. Sada se osjeća loše jer se nije borio da odgurne oca od sebe te nije jasno rekao „Ne!“. S obzirom da se nije borio ili rekao ‘ne’, Ivana je strah razgovarati o tome što mu se dogodilo. Brine ga da će ljudi misliti da je želio da mu se to dogodi.

VJEŽBA

Kakve su bile vaše reakcije kada ste se našli u zastrašujućoj, opasnoj ili traumatičnoj situaciji? Opišite svoje reakcije te zapišite jeste li odabrali „borbu ili bijeg”. Podijelite svoje odgovore s grupom.


102


Reakcija:

Reakcija:

Ako ste reagirali na još neki način, zabilježite reakciju ovdje:

Možete li opisati neke od reakcija koje niste razumjeli kada su se događale?

Ako da, opišite ih:

Faktori koji određuju utjecaj traumatskih iskustava Dob

– Mlađa djeca su ranjivija. Čak i dojenčad i novorođenčad (djeca od 2 do 4 godine) koji su premali da bi ispričali što se dogodilo, zadržavaju „sjećanja o osjećaju“ prilikom traumatskih iskustava koja mogu utjecati na njihovu dobrobit u odrasloj dobi.

Učestalost

– Doživljavanje jednog traumatskog iskustva u više navrata ili više traumatskih iskustava odjednom je štetnije nego jedan događaj.

Odnosi

– Djeca s adekvatnim odnosom sa skrbnicima imaju veće šanse za oporavak. Sposobnost suočavanja

– Inteligencija, tjelesno zdravlje i samopoštovanje djetetu će pomoći u nošenju s traumom. Percepcija – Značajan čimbenik predstavlja djetetova procjena opasnosti i stupanj straha koji pri tome osjeća. Osjetljivost

– Djeca su različita – neka su po prirodi osjetljivija od druge.

Utjecaj traume ovisi o samom djetetu ali i traumatskom događaju kojeg je proživjelo.

Poremećaj privrženosti kod zlostavljane i zanemarivane djeceKao ljudska bića, biološki smo „programirani“ da se duboko vežemo za mali broj točno određenih

ljudi, po strogom hijerarhijskom redu. Prva i najsnažnija veza je ona između djeteta i majke ili druge važne osobe koja se svakodnevno o njemu brine. Privrženost se stvara postupno, počinje se nazirati oko 6. mjeseca starosti kada dijete želi samo mamu te pokazuje nezadovoljno ako ga se odvoji od nje, ili kad ga se ostavi na brigu strancima (tada dijete počinje raditi razliku u odnosima). Dijete će također početi pokazivati privrženost prema osobama s kojima je u redovnom kontaktu, koje mu pružaju ljubav, pažnju i poticaj.


103


Poremećaj privrženosti umanjuje djetetovu sposobnost da stvara dublje, empatične i stabilne odnose s drugima te uključuje promjene u mozgu kojih djeca nisu svjesna te ih ne mogu kontrolirati. Štoviše, većina djece, ali i odraslih osoba s poremećajem privrženosti, ne znaju da nešto nije u redu s njihovim odnosima.

Dva glavna tipa poremećaja privrženosti su: Anksiozna privrženost. Dijete (ili odrasla osoba) je u stanju stvoriti jaku vezu s određenim ljudima,

no u tim su vezama ovisni, „ljepljivi“, posesivni i djetinjasti te ne toleriraju bilo kakav oblik separacije od voljene osobe.

Reaktivni poremećaj privrženosti (nediskriminirana privrženost). Dijete (ili odrasla osoba) može razviti dobru interakciju, no odnose k arakterizira površnost, nesposobnost da se izgradi i održi bliski odnos kao nedostatak kriterija za odabir onog/onih za koje će se vezati. Reaktivni poremećaj privrženosti se očituje u inhibiranom i emocionalno povučenom ponašanju djeteta prema odraslom skrbniku pri čemu dijete rijetko traži utjehu kad pati, rijetko reagira na utjehu, pokazuje socijalne i emocionalne smetnje (smanjena empatija, nedovoljno iskazivanje pozitivnih emocija, epizode neobjašnjive razdražljivosti, tuge ili strašljivosti čak i kada se dijete ne nalazi u nekoj prijetećoj situaciji). Ovaj poremećaj privrženosti je vrlo čest kod djece s traumatskim iskustvima kod djece koja su često mijenjala skrbnike što onemogućava da dijete stvori stabilnu privrženost (npr. često mijenjanje udomitelja u ranoj dobi) te kod djece koja odrastaju u institucijama s velikim brojem korisnika u odnosu na broj njegovatelja i odgajatelja (npr. domovi za djecu).

Simptomi reaktivnog poremećaja privrženosti:1. Teškoće u održavanju distance u odnosima. Ovakva djeca se u jednakoj mjeri vezuju za poznate i nepo-

znate ljude. Skloni su pretjerano prijateljskom odnosu prema potpunim strancima. Primjerice, prilaze nepoznatim ljudima na ulici, nazivaju svaku ženu mamom ili udomitelje odmah oslovljavaju mamom i tatom.

2. Neprimjerena reakcija na gubitak. Kada djeca koja se vezuju na normalan način izgube roditelje ili budu odvojena od roditelja, pokazuju znakove žalosti, anksioznosti i depresije. Međutim, djeca s reaktivnim poremećajem privrženosti ne iskazuju uobičajene osjećaje gubitka ili separacije u takvim situacijama. Primjerice, takva se djeca mogu složiti s bilo kim, mogu se odmah „udomaćiti“ u udomiteljskoj obitelji bez pokazivanja osjećaja uznemirenosti ili tuge, bez obzira što su upravo ostali bez cijele obitelji i po-znatog okruženja.

3. Umjetna intenzivnost u početnom odnosu, no bez sposobnosti održavanja iste. Ovakva djeca odmah po-kazuju privrženost s novim udomiteljima koja vrlo brzo prestaje čim uzbuđenje oko novog smještaja prođe. Dakle, tu nije riječ o istinskoj privrženosti već je pokazatelj djetetove početne ushićenosti zbog novog smještaja.

4. Davanje prednosti zadovoljenju tjelesnih potreba nad zadovoljstvom stvaranja veza. Djeca bez poremećaja privrženosti vole biti sa svojim roditeljima prije svega zato što ih vole, a ne zato što će dobiti nešto „materijalno“. Međutim, za djecu s ozbiljnim poremećajem privrženosti, vezivanje za odrasle im ne predstavlja vrijednost, zbog čega postaju usredotočena na materijalne stvari koje mogu dobiti u tom odnosu. Primjerice, više se brinu oko toga ima li njihov novi udomiteljski dom novu kuhinju.

5. Neosjetljivost na emocije drugih ljudi. Ovakva djeca su često sebična te neosjetljiva na potrebe drugih, u nemogućnosti su suosjećati s drugima iako nekada znaju „što treba reći“. Ovakva djeca nisu doživjela empatiju od svojih skrbnika u dojenačkoj dobi, stoga su nesposobna suosjećati s drugima. Međutim, bez obzira na nedostatak istinske empatije (osjećaja) mogu kognitivno razumjeti kako se druga osoba osjeća, pri čemu ponekada manipuliraju drugima kako bi nešto postigli.


104

IV. CJELINA

6. Poteškoće u kontroli agresije mogu uključivati jedan ili više čimbenika:a. Većina ovakve djece je bila izložena nasilju u ranim fazama života, a agresija postaje njihov automat-

ski odgovor prilikom suočavanja s konfl iktima ili anksioznošću/strahom.b. Neka od agresivne djece su odrasla u kućanstvima gdje su ih mrzili ili odbijali. Bijes djeteta zbog

takve vrste odbijanja može postati dio njegovog osnovnog modela odnosa, čak i ako dijete nije svjesno uzroka. Za ovakvu djecu, bijes često može biti sakriven u „periodu medenog mjeseca“ od-nosno u ranom razdoblju boravka u udomiteljskoj obitelji, kada se djetetove materijalne potrebe is-punjavaju na način na koji se nisu ispunjavale prije. Međutim, kada svakodnevni život postane rutina, bijes počinje izlaziti na vidjelo. Ovo je više od pukog „testiranja“ udomitelja, a može se reaktivirati u situacijama blažeg konfl ikta ili anksioznosti.

7. Preuranjena neovisnost i samodostatnost. Ovakva djeca su rano naučila da se na odrasle nije moguće osloniti ili im vjerovati da će im pružiti utjehu/podršku te njegu. Stoga dijete uzima stvari u svoje ruke na način da vrlo rano postaje samostalno. To se ponekad naziva „preživljavanjem“ ili ponašanjem „ulične mudrosti“. Primjerice, ako je povrijeđeno, dijete ne traži utjehu kod skrbnika, već je pronalazi u samome sebi.

Proces „popravka“ neadekvatne privrženostiU ranim godinama tijekom normalnog razvoja privrženosti kod ljudi, postoji dug period ponavljajućeg

i snažnog kontakta između roditelja i djeteta, tijekom kojeg se formiraju emocionalne veze. Oko 5. ili 6. mjeseca života, novorođenče želi samo mamu te počinje pokazivati strah od nepoznatih osoba. Određen period, novorođenčetu je potrebna majčina konstantna prisutnost kako bi se osjećalo sigurno. Odrasta-jući, dijete uči kako se osjećati sigurno i kada nije uz majku – veza tada postaje „internalizirana“ i zrelija. Kao odrasli, imamo „internalizirane“ veze te zbog njih, bez veće emocionalne štete uspijevamo izdržati duža razdoblja odvojenosti od odraslih osoba za koje smo vezani. Također, sposobni smo se bez problema povezati s nepoznatim ljudima bez da nas to čini pretjerano anksioznima.

Međutim, dijete s neadekvatnim sposobnostima razvoja odnosa i emocionalnog vezivanja, pri dolasku u udomiteljsku obitelj, može iz predostrožnosti „igrati na sigurno“ te bez nelagode pristupati strancima, ne pokazivati žalost zbog gubitka bioloških roditelja i sl. Riječ je o lažnoj sigurnosti jer se radi o djetetu koje nije imalo odrasli model za kojeg bi se vezalo te koje nije postiglo pravu sigurnu privrženost.

Nemoguće je kroz razgovor s djetetom postići promjenu u njegovom ponašanju, iako ga je moguće naučiti pojedinim ponašanjima poput toga da ne prilazi i razgovara s nepoznatima. Tretman ovog pore-mećaja se može postići jedino kroz zdrav roditeljski odnos (stalni boravak u podržavajućoj okolini punoj ljubavi kroz duži vremenski period).

Međutim, proces promjene neadekvatne privrženosti ovisi o nekoliko čimbenika: Ozbiljnost neadekvatne privrženosti u trenutku kada dijete dolazi u sigurno okruženje udomiteljske

obitelji (djeca koja su rano doživjela kronično zanemarivanje teže su pogođena). Dob u kojoj dijete dolazi u sigurno okruženje udomiteljske obitelji (što je dijete mlađe, prognoza

oporavka je tim bolja). Kvaliteta udomitelja i njihova sposobnost da pruže intimnu i stabilnu skrb punu ljubavi. Navedeno ne podrazumijeva da starija djeca s poremećajem neadekvatne privrženosti neće imati

koristi od udomiteljske skrbi. Korist će se najviše očitovati u socijalnim vještinama, kontroli bijesa te emocionalnoj stabilnosti – čak i ako ne dođe do potpune uspostave adekvatne privrženosti.


105

TRAUMA I KRIZA U ŽIVOTU DJECE U UDOMITELJSKIM OBITELJIMA

IV. 2

Razumijevanje traume kod djece

CILJEVI/ ISHODI

UČENJASudionici će naučiti prepoznati simptome traume kod djece, kako traumatski događaj utječe na djecu različitih dobnih skupina, kako trauma utječe na mentalno zdravlje djece te kako prepoznati PTSP kod djece

CILJANE

KOMPETENCIJEProcjena ponašanja kod traumatiziranog djeteta, prepoznavanje simptoma traume, utjecaj traume na odnos djeteta sa skrbnikom (odgajateljem, udomiteljem), uspostava odnosa s truamatiziranim djetetom.

OPIS SADRŽAJA Simptomi traume kod djece Utjecaj traume na djecu različitih dobnih skupina (od predškolske dobi do

adolescencije) Trauma i mentalno zdravlje PTSP kod djece

VREMENSKI OKVIR 2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Kratka teorijska predavanja, razmjena iskustava, vježbe igranja uloga, zadaci u malim grupama

POTREBNI



Kada djeca dožive traumatsko iskustvo, posebice mnogobrojne traumatske događaje tijekom dužeg pe-rioda, njihovo tijelo, mozak i živčani sustav prilagođavaju se kako bi ih zaštitili. To može rezultirati ponaša-njima poput povećane agresivnosti, nepovjerenja ili neposlušnosti prema odraslima, čak disocijacije (osjećaj odvojenosti od stvarnosti). Kada se djeca nađu u opasnosti, navedena ponašanja mogu biti važna za njihovo preživljavanje. No, jednom kada se djeca presele u sigurnije okruženje, postoji mogućnost da njihov mozak i tijelo još uvijek ne prepoznaju da je opasnost prošla i da su na sigurnom. Navedena zaštitna ponašanja ili navike se mogu intenzivirati (baš poput mišića koji redovitim vježbanjem bivaju veći i jači). Potrebno je vri-jeme i oporavak kako bi pomogli “zaštitnim mišićima” da shvate kako više nisu potrebni i da u novoj situaciji (udomiteljskoj obitelji) mogu biti opušteni.

Važno je imati na umu da dječje problematično ponašanje može biti naučen odgovor na stres – možda je upravo zbog takvog ponašanja dijete uspjelo preživjeti nesigurne i opasne situacije. Potrebno je vrijeme i strpljenje da dječje tijelo i mozak nauče adekvatne oblike ponašanja u sigurnom okruženju.

Okidači traumeKada se dijete ponaša na neočekivan način, iracionalno i ekstremno, moguće je da je došlo do aktiva-

cije traume. Okidač ili aktivator traume je neki aspekt traumatskog događaja koji se javlja u nekim drugim situacijama, ali podsjeća dijete na stvarni traumatski događaj. Primjeri okidača mogu biti zvukovi, mirisi, osjećaji, mjesta ili emocije.


106


Djeca i mladi koji su doživjeli traumatska iskustva mogu ponavljati prošle obrasce ponašanja kada se osjećaju nesigurno ili naiđu na aktivator traume. Ovisno o tome pokazuje li dijete odgovor u vidu borbe/bijega ili osjećaja zamrznutosti, u skladu s time može reagirati na različite načine, primjerice kroz izljeve bijesa, prkos ili nereagiranje i disocijaciju. No, odgovore na okidače traume najbolje je gledati kao na re-fl eksne radnje – oni nisu planirani niti promišljeni. Kada su djeca preplavljena traumatskim sjećanjima, nisu u stanju razmotriti posljedice koje njihovo ponašanje ima za druge.

Prisjećanje na traumuJedan od razloga zbog kojeg snažno reagiramo na traumu je taj što naš mozak funkcionira na način da

pohranjuje sjećanja o traumatskom događaju na drugačiji način u odnosu na sjećanja o ne-traumatskim događajima. Sjećanja na traumatski događaj su pohranjena kao osjetilna sjećanja. Dijete se može prisjetiti znakova, zvukova, okusa, dodira, mirisa, senzacija ili položaja tijela. Premda bilo koji osjet može biti okidač traumatskog sjećanja ili snažne reakcije, mirisi su najčešće posebice vezani uz izazivanje traumatskih sjeća-nja. Djeca se često prisjećaju mirisa kojeg su osjećali tijekom traumatskog događaja. Slični mirisi ih također mogu podsjećati na traumu i navoditi da se ponovno prisjete ili reagiraju na traumatski događaj. Djeca mogu imati teškoća u opisivanju traumatskih sjećanja i vrlo često je vremenski slijed događaja isprekidan, nema početka ni kraja. Traumatska sjećanja je teško namjerno pokrenuti i zaustaviti. Djeca mogu razmiš-ljati o traumatskom događaju bez da to žele i mogu imati teškoća u zaustavljanju navedenih sjećanja.

Djeca nakon doživljene traume stalno razmišljaju o tome što se dogodilo. Najčešće se sjećanja na tra-umu događaju kada je dijete budno i samim time ometaju svakodnevno funkcioniranje djeteta. Ponekad sjećanja mogu doći kada dijete spava, u obliku noćnih mora. Ponekad su sjećanja toliko jaka da mu se može činiti kao da se ponovo našao u traumatskoj situaciji ili kao da se trauma događa iznova. Takva zastrašujuća sjećanja ponekad se nazivaju i fl ashback sjećanja.

Ponekad sjećanja uzrokuju reakcije u cijelom tijelu djeteta, poput zgrčenih mišića, ubrzanog rada srca ili intenzivnih osjećaja, poput straha, ljutnje ili tuge. No, kako vrijeme prolazi, učenjem novih vještina, sjećanja će sve više blijedjeti.

Izbjegavanje podsjetnika na traumuČesto su misli i sjećanja nakon traume potresna i uznemirujuća, stoga ljudi najčešće ne žele razmišljati o

traumi. Mnogi su načini pomoću kojih djeca mogu izbjegavati razgovor, razmišljanje i prisjećanje na traumu, a navest ćemo neke od njih:

Izbjegavanje razgovora o traumi i osoba koje žele razgovarati o traumi Dijete može puno i dugo spavati jer na taj način izbjegava razmišljanje o traumi Korištenje alkohola i droga – kao obrambeni mehanizam izbjegavanja misli i osjećaja povezanih s

traumom Izbjegavanje osoba, mjesta ili aktivnosti koje ga podsjećaju na traumu. Jedan od ekstremnih načina

izbjegavanja razmišljanja o traumi i nemogućnost prisjećanja važnih dijelova traumatskog događaja. Dijete neće moći točno objasniti što se dogodilo ili prepričati redoslijed događaja. Sjećanja se mogu ponovno vratiti, ali i ne moraju.

Dijete će možda gubiti interes za aktivnosti koje su ga ranije zabavljale. Dijete će možda iskazivati samo ograničen broj osjećaja. Primjerice, neće biti u mogućnosti osjećati

sreću, možda će samo osjećati strah i ljutnju. Dijete možda neće biti u mogućnosti vidjeti svoju budućnost i možda neće ni htjeti razmišljati o

budućnosti.


107


Nervoza i “tanki živci”

Nakon traumatskog iskustva, djeca mogu biti nervoznija ili “tanjih živaca” nego inače. To može oteža-vati djetetu da zaspe, poticati dijete da se prestraši glasnih zvukova ili ga činiti razdražljivim. Dijete također može svijet promatrati kao opasnije mjesto i biti na oprezu.

Za djecu koja su imala iskustva ponavljanog stresa, kaosa, opasnosti i ozljeđivanja u svom okruženju, mogu imati krute i generalizirane pretpostavke o sebi, drugima i svijetu. Sustav vjerovanja djece koja su doživjela traumu može uključivati navedeno:

„Nisam siguran/sigurna.” „Drugi me žele povrijediti.” „Ljudima se ne može vjerovati.” „Svijet je opasno mjesto.” „Nitko mi neće pomoći.” „Nisam dovoljno dobar/pametan/vrijedan da bi se drugi brinuli o meni.” „Nikada mi neće biti bolje.”

Simptomi traume kod djece različite dobiTablica 2. Znakovi traume kod djece različite dobi

MLAĐA DJECA

(DOB OD 0 DO 5 )

DJECA ŠKOLSKE DOBI

(DOB OD 6 DO 12)

ADOLESCENTI

(DOB OD 13 DO 18)

Razdražljivost Intenzivne emocionalne

reakcije i poteškoće u umirivanju

Učestali izljevi bijesa Nesamostalnost,

nezainteresiranost za istraživanje

Razina aktivnosti mnogo viša ili niža od vršnjaka

Ponavljanje traumatskih događaja kroz igru ili razgovor

Usporeniji psihomotorni i verbalni razvoj

Poteškoće koncentracije Mirnoća, povučenost Učestalo plakanje i tuga Učestalo pričanje o

zastrašujućim osjećajima i mislima

Poteškoće prebacivanja s jedne aktivnosti na drugu

Konfl ikti s vršnjacima i odraslima

Varijabilnost u školskim ocjenama

Potreba da budu sami Jedenje znatno većih ili

manjih količina hrane u odnosu na svoje vršnjake

Učestale glavobolje ili trbuhobolje bez zdravstvenih razloga

Ponašanja karakteristična za mlađu djecu (sisanje prsta, mokrenje u krevet, strah od mraka)

Učestalo razgovaranje o traumatskom događaju ili negiranje da se zaista dogodio

Odbijanje poštivanja pravila Konstantan umor, više ili

manje spavanja u odnosu na vršnjake, noćne more

Rizična ponašanja Konfl ikti Izbjegavanje društva Korištenje alkohola, droga ili

bježanje od kuće, problem sa zakonom


108


U Tablici 2 su simptomi i ponašanja koja djeca s doživljenom traumom mogu iskazivati u različitim fa-zama razvoja. Dobne skupine su samo smjernice. Za većinu djece koja su doživjela traumu, njihov razvoj zaostaje u odnosu na njihovu kronološku dob. Moguće je da će djeca pokazivati ponašanja koja su karak-teristična za mlađu djecu.

Trauma kod djece predškolske dobiPrvi slučaj. Marko, trogodišnji dječak, neprekidno plače kada ga majka ujutro ostavlja u vrtiću. Odgaja-

teljice su mislile da će se s vremenom njegov plač smiriti i da će se osjećati opuštenije u grupi, no dječak i dalje neprekidno plače za majkom, ne kontaktira s odgojiteljicama niti se uključuje u igru s drugom djecom. Marko također ima usporeniji razvoj govora i jako ga uznemiri kada su ostala djeca glasna ili kada je zbog nekog razloga njegova dnevna rutina promijenjena. Jednog dana, odgojiteljica je upitala Marka da pojasni svoj crtež na što je dječak odgovorio: “Tata udara mamu.” Odgojiteljice su kasnije uočile da Markova majka ima masnicu na oku.

Drugi slučaj. Maja, četverogodišnja djevojčica, nakon izbacivanja iz prethodna dva vrtića, sada bi tre-bala biti izbačena i iz vrtića kojeg trenutno pohađa. Psuje odgajateljice, tuče se, udara, grebe drugu djecu, udara glavom u pod kada je uznemirena. Majino ponašanje se pogoršalo nakon prebacivanja iz jednog vr-tića u drugi. Kada se odgajateljica susrela s njezinim ocem, otac je izjavio da Majina majka konzumira drogu, često po noći izlazi te je djevojčica jednom prilikom svjedočila policijskom privođenju majke.

Razmislite o odgovorima:

Što je zajedničko Marku i Maji? I Marko i Maja su bili izloženi traumatskom događaju koji otežava ade-kvatno suočavanje sa situacijom.

Općenito, traumatski događaji izazivaju snažne osjećaje straha i bespomoćnosti. Reakcije na traumat-ske događaje određene su subjektivnim iskustvom djeteta, na koji mogu utjecati razvojni i kulturalni fakto-ri. Ono što je ekstremno traumatično za jedno dijete, ne mora nužno biti i za drugo.

Što promatrati kod predškolskog djeteta:Mlađa djeca teško pronalaze riječi kojima bi nam mogli objasniti što im se dogodilo ili kako su se osjećali.

Njihovo ponašanje, odnosno nagle promjene u ponašanju mogu biti znakovi izloženosti traumi. Ovo su neki od simptoma traumatiziranog djeteta: Separacijska anksioznost ili potreba za prisutnošću učitelja ili udomitelja Regresija u ranije stadije razvoja (npr. tepanje ili mokrenje u krevet/poteškoće s odlaskom na toalet) Usporeniji razvoj koji ne prati razvoj ostalih vršnjaka Ponavljanje traumatskih događaja kroz igru ili crtež Poteškoće spavanja (npr. izbjegavanje odlazaka na spavanje, mjesečarenje, noćne more) Povećane pritužbe na somatske bolove (npr. glavobolja, bolovi u trbuhu, pretjerano reagiranje na

male ogrebotine ili ozljede) Promjene u ponašanju (npr. smanjen/povećan apetit, neopravdani izostanci, agresivno ponašanje,

poteškoće pažnje, razdražljivost) Pretjerano reagiranje ili izostanak reakcije na tjelesni kontakt, iznenadne pokrete ili glasne zvukove

(npr. zvonjava, lupanje vratima, sirene)


109


Povećana napetost (neuobičajeno razdražljivi, nezadovoljni…) Anksioznost, strahovi Briga da će se ponoviti traumatski događaj Pojava novih strahova (npr. mrak, životinje, čudovišta) Izjave i pitanja vezana uz smrt i umiranje

Pojedina djeca oporavit će se kroz nekoliko tjedana ili mjeseci od strahova i anksioznosti uzrokova-nih traumatskim događajima, kada im je pružena adekvatna podrška. No, pojedinoj djeci će trebati više pomoći tijekom dužeg vremenskog perioda i bit će im potrebna kontinuirana podrška obitelji, učitelja i stručnjaka za mentalno zdravlje. Datum kada se traumatski događaj dogodio ili medijska izvještavanja mogu djelovati na dijete kao podsjetnik, uzrokujući povratak simptoma.

Trauma kod djece nižih razreda osnovne školePrvi slučaj. Učiteljica je Maju odvela školskom psihologu, žaleći se na Majin nedostatak pažnje na nasta-

vi i neizvršavanje zadataka. Tiha i povučena u uredu psihologa, Maja je konačno progovorila, „Mogu li Vam nešto reći?“. Nastavila je govoriti o tome kako je svjedočila kada je auto udario i ubio njezinu mačku. Bila je tužna i uplašena, nije mogla razumjeti što se dogodilo, a imala je i noćne more.

Drugi slučaj. Ivan kontinuirano upada u nevolje u školi, a čini se i da vrlo teško prati školsko gradivo četvrtog razreda. Njegova majka opisuje nasilje koje se događa u njihovom domu, ali i susjedstvu. Kaže da je Ivan u više navrata svjedočio kako ju je njegov otac tukao, a i sam je bio žrtva očevih naleta bijesa. U prvom razredu, bio je smješten u udomiteljsku obitelj.

Odgovorite:

Što je zajedničko Maji i Ivanu? Pobliže objasnite.

Neki učenici pokazuju znakove stresa prvih nekoliko tjedana nakon traumatskog iskustva, no vrate se u svoje uobičajeno stanje tjelesnog i emocionalnog zdravlja. Čak i dijete koje ne pokazuje ozbiljnije simp-tome može doživjeti određen stupanj emocionalnih poteškoća, a za neku djecu te poteškoće se tijekom dužeg perioda nastavljaju i postaju ozbiljnije.

Pojedina traumatska iskustva događaju se jednom u životu, dok su druga neprekidna. Mnoga su djeca doživjela višestruke traume, te je trauma, za prevelik broj djece, kroničan dio života. Učenici koji su doži-vjeli traumatske događaje mogu doživjeti probleme koji će ometati njihovo svakodnevno funkcioniranje.

Djeca koja su doživjela traumatska iskustva, mogu pokazivati poremećaje u ponašanju ili proble-

me na akademskom planu, ili pak njihova patnja ne mora uopće biti vidljiva.

Budite oprezni s djecom koja imaju razne ispade, primjerice bijesa, ali i s djecom koja su tiha te naizgled bez problema u ponašanju. Teškoće takvih učenika često prođu neprimijećene te im ne bude pružena pomoć. Kod njih simptomi izbjegavanja i depresije mogu biti jednako ozbiljni kao i kod učenika koji imaju ispade. Dajte sve od sebe uzimajući u obzir dječja iskustava kada se suočavate s ponašanjima poput ispada bijesa.


110


Što promatrati kod djece nižih razreda osnovne školeNekoliko je znakova traume kod školaraca: Anksioznost, strah i briga za vlastitu i tuđu sigurnost („ljepljivost“ za učitelja ili roditelja) Briga zbog ponovne pojave nasilja Povećano nezadovoljstvo (neuobičajena razdražljivost, češće promjene raspoloženja) Promjene u ponašanju:

– Veća razina aktivnosti – Smanjena pažnja i koncentracija – Povlačenje iz drugih aktivnosti – Izljevi bijesa i/ili agresije – Izostajanje s obaveza

Nepovjerenje koje utječe na način kako se djeca odnose prema odraslima ili vršnjacima Promjena u sposobnosti primjerenog interpretiranja i odgovaranja na društvene situacije Povećane somatske tegobe (npr. glavobolje, bolovi u trbuhu, pretjerane reakcije na manje udarce

ili povrede) Promjene u školskom uspjehu Rekonstrukcija događaja (npr. konstantno pričanje, „glumljenje“ ili crtanje događaja) Prejake ili preslabe reakcije na zvona, tjelesni kontakt, lupanje vratima, sirene, svjetlost, nagle pokrete Izjave i pitanja o smrti i umiranju Problemi s autoritetom, uputama i kritikama Ponovno proživljavanje traume (npr. noćne more ili uznemirujuće misli tokom dana) Izuzetna napetost (npr. poremećaji spavanja) Izbjegavanje (npr. odbijanje odlaska na mjesta koja podsjećaju na traumatski događaj) Emocionalna praznina (npr. privid nedostatka emocija u vezi događaja)

Trauma kod djece viših razreda osnovne školePrvi slučaj. Maja ima 12 godina, učiteljica ju je odvela kod školske medicinske sestre jer se žalila na

bolove u trbuhu. Učiteljica se zabrinula zbog Maje te je objasnila sestri da, premda je Maja oduvijek bila entuzijastična i vrijedna učenica, u posljednje vrijeme je nepažljiva na satu i ne izvršava svoje obaveze. U ambulanti, Maja je tiha i povučena, no naposljetku prizna da je svjedočila kada je djevojčicu pretukao drugi učenik. Bila je žalosna, uplašena i bojala se za svoju sigurnost.

Drugi slučaj. Hrvoje se neprestano tuče u školi, a čini se i kako ima značajne probleme u razumijevanju gradiva i izvršavanju svojih obaveza. Hrvoja su izdvojili iz obiteljskog doma kada je bio u trećem razredu i smjestili ga kod bake. Hrvojeva baka navodi kako je, prije nego što je došao živjeti s njom, Hrvoje živio u zajednici prožetoj nasiljem i sukobima među bandama. Njegov je otac bio član bande te je Hrvoje viđao oružane sukobe među bandama u susjedstvu. Baka također priznaje da je Hrvojev otac bio vrlo agresivan te je zlostavljao Hrvoja dok je bio mlađi.

Odgovorite:Što ova djeca imaju zajedničko? I Maja i Hrvoje bili su izloženi traumatskom događaju koji predstavlja

životnu prijetnju i otežava sposobnost suočavanja.

Što promatrati kod djece viših razreda osnovne škole:

Anksioznost, strah i briga za vlastitu i tuđu sigurnost Briga zbog ponovne pojave nasilja ili njegovih posljedica Promjene u ponašanju:


111


– Smanjena pažnja i/ili koncentracija – Veća razina aktivnosti – Promjene na akademskom planu – Nestrpljenje u interakciji s prijateljima, učiteljima – Izljevi bijesa i/ili agresije – Izostajanje s obaveza – Povlačenje iz drugih aktivnosti

Povećane somatske tegobe (npr. glavobolje, bolovi u trbuhu, pretjerane reakcije na manje udarce ili povrede)

Neugodni osjećaji (npr. zabrinjavajuće osvetničke misli) Ponavljajući razgovori o događaju i usmjerenost na detalje onoga što se dogodilo Prejake ili preslabe reakcije na zvona, tjelesni kontakt, lupanje vratima, sirene, svjetlost, nagle pokrete Ponovno proživljavanje traume (npr. noćne more ili uznemirujuće misli tijekom dana) Izuzetna napetost (npr. poremećaji spavanja) Izbjegavanje (npr. odbijanje odlaska na mjesta koja podsjećaju na traumatski događaj) Emocionalna praznina (npr. privid nedostatka emocija u vezi događaja)

Trauma kod srednjoškolacaPrvi slučaj. Ivana ima 15 godina, prije je bila vrlo popularna i voljela je izlaziti, no odjednom je postala

vrlo tiha, povučena te joj misli “odlutaju” tijekom nastave. Kada joj je profesorica prišla nakon nastave, Ivana je nevoljko priznala da je bila prisiljena na spolni odnos sa svojim rođakom. Bilo ju je jako sram zbog tog iskustva i nije nikome rekla jer se osjećala krivom te se bojala što bi se moglo dogoditi.

Drugi slučaj. Danijel je postao vrlo agresivan i sklon sukobima u školi. Tijekom cijelog školskog sata priča i teško mu je biti usredotočen. Danijelova majka je navela da žive u problematičnom kvartu i da je Danijel svje-dočio fi zičkom sukobu među članovima bande, te iznosi i sumnju da je i on pripadnik jedne od bandi. Strah ju je da Danijel konzumira alkohol i droge. Osim toga, majka priznaje i da je, kada je bio u petom razredu, Danijel bio smješten u udomiteljsku obitelj zbog oca zlostavljača i konstantnog obiteljskog nasilja.

Odgovorite:Što ova djeca imaju zajedničko? Oboje su bili izloženi traumi, imaju iskustvo koje predstavlja životnu

prijetnju koja otežava adekvatno funkcioniranje.

Što promatrati kod srednjoškolaca:

Anksioznost, strah i briga za vlastitu i tuđu sigurnost Briga zbog ponovne pojave nasilja ili njegovih posljedica Promjene u ponašanju:

– Smanjena pažnja i/ili koncentracija – Veća razina aktivnosti – Promjene na akademskom planu – Nestrpljenje u interakciji s prijateljima, učiteljima – Izljevi bijesa i/ili agresije – Neizvršavanje obveza – Povlačenje iz drugih aktivnosti – Povećana impulzivnost i rizično ponašanje


112


Neugodni osjećaji (npr. zabrinjavajuće osvetničke misli) Povećan rizik zlouporabe opojnih sredstava Ponavljajući razgovori o događaju i usmjerenost na detalje onoga što se dogodilo Nepovjerenje i negativna percepcija drugih Prejake ili preslabe reakcije na zvona, tjelesni kontakt, lupanje vratima, sirene, svjetlost, nagle pokrete Ponavljajuće misli i komentari o smrti i umiranju (uključujući samoubilačke misli, pisanje i umjetnost

o nasilnim i morbidnim temama) Problemi s autoritetom, uputama i kritikama Ponovno proživljavanje traume (npr. noćne more ili uznemirujuće misli tijekom dana) Izuzetna napetost (npr. poremećaji spavanja) Izbjegavanje (npr. odbijanje odlaska na mjesta koja podsjećaju na traumatski događaj) Emocionalna praznina (npr. privid nedostatka emocija u vezi događaja)

Trauma i mentalno zdravlje Teži simptomi traume ili oni koji ometaju funkcioniranje djeteta u školi ili kod kuće, mogu dovesti do

razvoja niza psihičkih poremećaja te gotovo 80% djece smještenih u udomiteljsku obitelj imaju neku od psihijatrijskih dijagnoza. Na primjer:

Djeca koja imaju problema s koncentracijom mogu biti dijagnosticirana kao ona koja imaju ADHD (poremećaj pažnje i hiperaktivnosti)

Djeca koja su tjeskobna ili ih lako preplavljuju emocije mogu dobiti dijagnozu anksioznosti ili depresije Djeca koja imaju problema sa iznenadnim situacijama često reagiraju pokušajem kontrole svake

situacije ili pokazivanjem ekstremne reakcije na promjenu. U nekim slučajevima, mogu dobiti dijagnozu poremećaja prkošenja i suprotstavljanja ili poremećaj kontrole impulsa

Disocijacija kao odgovor na traumu može se doživjeti kao obrana od autoriteta ili može biti dijagnosticirana kao depresija, ADHD (nepažljivi tip) ili čak kao kašnjenje u razvoju

U tretmanu traumatskog stresa ponekad je nužan tradicionalni pristup koji uključuje korištenje lijekova u kratkom razdoblju. Međutim, rad na traumatskom događaju i emocijama koje proizlaze iz njega imat će veći dugoročni učinak.

Ima li dijete PTSP?Post-traumatski stresni poremećaj (PTSP) je jedna od dijagnoza koja se odnosi na posljedice izloženosti

traumi i predstavlja skup reakcija i simptoma, poput izbjegavanja svega onoga što podsjeća na traumu, na-metajućih misli i noćnih mora, nervoze i „tankih“ živaca. Da bi dijete dobilo dijagnozu PTSP moralo bi kroz značajno dugo vrijeme pokazivati simptome otežanog funkcioniranja. Iako je PTSP najčešća dijagnoza koja se postavlja nakon traumatskog iskustva, važno je istaći da se depresija javlja kao drugi najčešći poremećaj nakon što je dijete bilo izloženo traumatskom iskustvu.

U prosjeku će svako četvrto dijete ili mlada osoba smješteno u udomiteljsku obitelj imati specifi čne simptome post-traumatskog stresnog poremećaja. PTSP uključuje četiri vrste simptoma:

Ponovljeno proživljavanje traumatskog događaja (fl ashbackovi ili noćne more) Izbjegavanje situacija koje podsjećaju na traumu ili onih osjećaja koji su vezani za traumatski događaj Negativne misli i raspoloženje (osjećaj otuđenja, stalna negativna uvjerenja) Pojačana pobuđenost (stanja napetosti, iritabilnosti, impulzivnosti)

Važno je naglasiti da ako dijete ne pokazuje sve simptome PTSP-a ne znači da nije pogođeno traumom. Traumatsko iskustvo ima utjecaj na djetetov razvoj koji nije samo posttraumatska stresna reakcija.


113


Djeca i adolescenti prolaze kroz mnoge razvojne promjene u kojima se tijelo i um razvija. Polako usvajaju sve više sposobnosti za razumijevanje i nošenje sa emocijama. Oni uče iz iskustva i postaju sve bolji u ko-rištenju misli u upravljanju svojim ponašanjem i planiranju budućnosti. Traumatski stres može dovesti do mnogih promjena u ovom razvojnom području. Nije rijetkost čuti roditelje da kažu kako je njihovo dijete, radi traumatskog iskustva, moralo prebrzo odrasti ili djecu i adolescente kako se žale da su radi traume zaboravili biti djeca ili tinejdžeri.

Mozak i hormoni. Mozak se razvija u ranom djetinjstvu. Tijekom tih ranih godina, zanemarivanje te tjelesno, seksualno i emocionalno zlostavljanje mogu utjecati na normalan razvoj mozga, uključujući veli-činu onih dijelova mozga koji nam, kako odrastamo, pomažu da kontroliramo svoje reakcije na opasnost. Kod djece školske dobi mozak se ne razvija tako brzo, ali stječe sve više sposobnosti da se nosi s automat-skom reakcijom na opasnost, poput iznenadnog refl eksa (primoranog refl eksa). Traumatiziranoj djeci će biti teže koncentrirati se, učiti i kontrolirati svakodnevno ponašanje.

Mozak i tijelo su u međusobnoj vezi, „razgovaraju jedno s drugim“ putem hormona kako bi se osoba pripremila na opasne situacije. Važno je istaći kako se najveće hormonalne promjene u tijelu djeteta doga-đaju upravo u vrijeme adolescencije. No, kod djece koja su iskusila seksualno zlostavljanje u pred-adoles-cenciji, hormonalne promjene se događaju i prije nego što je očekivano. Djeca koja su iskusila intenzivna traumatska iskustva imaju višu razini hormona stresa u odnosu na djecu koja nisu imala takva iskustva. Takva razina stresnih hormona je zabilježena i kod ratnih veterana. Upravo ovakva odstupanja od normal-nog razvoja i normalne razine hormona mogu utjecati na način na koji će djeca i adolescenti reagirati na opasnost i kako će reagirati na stresne situacije u budućnosti te može imati dugotrajni učinak na njihovo zdravlje.

Emocionalna zrelost. Djeca već od najranije dobi uče imenovati emocije i kako reagirati na njih (npr. kako reagirati kad su ljuta, tužna, sretna i sl.). Traumatsko iskustvo naprosto otežava djetetova napore da ovlada emocijama. U situacijama obiteljskog nasilja, osoba koja bi djetetu trebala biti od povjerenja, može kod djeteta izazivati strah. Također, traumatizirani roditelj može imati poteškoće u osiguravanju sigurne sredine koja omogućava djetetov razvoj emocionalne zrelosti. Zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje negativno utječu na djetetov emocionalni i društveni rast i razvoj. Traumatske situacije stvaraju različite emocionalne izazove za predškolsku djecu. Djeca još u predškolskoj dobi uče razlikovati emocije i intenzitete emocija. Primjerice, djeca uče razlikovati što znači biti malo uplašen od biti jako uplašen. No, trauma otežava takvo učenje te dovodi do ekstrema. Nadalje, školska djeca mogu potisnuti svoje emo-cije, bojeći se da će svakodnevne emocije pobuditi ono najgore u njima te mogu postati svjesniji razlike između onoga što uistinu osjećaju i onoga što osjećaju da smiju reći drugima. Na primjer, osjećaj srama i krivnje mogu ih voditi prema tome da budu šutljivi u pogledu svojih osjećaja; osjećaj koji prati potrebu za osvetom također može ometati njihovo nastojanje da upravljaju agresivnim osjećajima na konstruktivniji način, uvažavajući pravila.

Adolescencija. Adolescenti tijekom svog normalnog razvoja usvajaju zreliji pogled na emocije, kako adekvatnije reagirati u pojedinim emocionalnim stanjima, a u cilju razvijanja bliskih odnosa s drugim ljudi-ma. Međutim, emocije kod traumatizirane djece u adolescenciji stvaraju dodatne probleme. Adolescenti mogu brzo odbaciti čak i bliske prijatelje ukoliko imaju osjeća da oni nemaju razumijevanja za ono kroz što prolaze. Mogu biti i jako svjesni društvene stigme koja se veže uz njihovo iskustvo. Adolescenti se mogu posvetiti altruističkim aktivnostima, povući se u svoju emocionalnu ljušturu ili učiniti oboje.


114


IV. 3

Tretman traume u udomiteljstvu

CILJEVI/ ISHODI

UČENJAUsvajanje tehnike za tretman traume, usvajanje adekvatnih načina za pomoć traumatiziranoj djeci koja su u udomiteljskoj obitelji, usvajanje različitih pristupa tretmana traume

CILJANE

KOMPETENCIJESudionici će biti u stanju primijeniti različite tehnike i tretmane za pomoć traumatiziranoj djeci

OPIS SADRŽAJA Tehnike opuštanjaTehnike učinkovitog nošenja s traumomTehnike stvaranja sigurnog mjestaTehnike upravljanja vlastitim mislima, osjećajima i ponašanjem

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Razmjena iskustava, zadaci u malim grupama, rad na sebi

POTREBNI



Koji je najbolji način za tretman traumatskog stresa kod djeteta?Brojni su tretmani ublažavanja simptoma traumatskog stresa. Mnogi od tretmana uključuju kognitivno

bihevioralna načela: Edukacija o utjecaju traume Pomoć djeci i njihovim skrbnicima/udomiteljima/odgajateljima da uspostave ili ponovo uspostave

osjećaj sigurnosti Tehnike nošenja s preplavljujućim emocionalnim reakcijama Prilika da pričaju o svom traumatskom iskustvu u sigurnom, podržavajućem okruženju Uključivanje, kad god je moguće, primarnih skrbnika (bioloških roditelja) u proces oporavka

Što skrbnici mogu učiniti za traumatizirano dijete:1. Saznajte koje su uobičajene reakcije djeteta na traumatske događaje.2. Posavjetujte se sa stručnjakom za mentalno zdravlje ako se djetetovo loše stanje nastavi nekoliko tje-

dana. Zatražite od škole preporuku kome se možete obratiti.3. Uvjerite dijete da se može sigurno osjećati kod kuće i u školi. Razgovarajte s djetetom o tome što ste


115


poduzeli kako bi se osjećalo sigurno kod kuće i što škola poduzima kako bi učenici bili sigurni.4. Uvjerite dijete da ono nije odgovorno. Djeca mogu same sebe okrivljavati za događaje, iako oni nisu

uopće odgovorni. 5. Dopustite djetetu da verbalno ili kroz igru izrazi svoje strahove i fantazije. To je normalan dio procesa

oporavka.6. Pridržavajte se kućne i školske rutine kako bi podržali proces oporavka, ali se pobrinite da vaše dijete

i dalje redovno ide u školu. Budite strpljivi.7. Ne postoji točno vrijeme oporavka. Pojedina se djeca vrlo brzo oporave dok drugima treba više vre-

mena. Nemojte dijete požurivati u oporavku, dajte mu do znanja da se ne treba osjećati krivim zbog svojih osjećaja. Iako trauma u djetinjstvu može imati ozbiljne i dugoročne posljedice, mogućnost oporavka postoji. Uz

pomoć podržavajuće i brižne odrasle osobe, dijete se može oporaviti. Uzmite u obzir sljedeće savjete: Identifi cirajte okidače traume. Nešto što radite ili govorite, ili nešto sasvim bezazleno u vašem

domu, može kod djeteta izazvati neprimjerene reakcije. Zato je važno promatrati obrasce ponašanja i reakcije koje vam se čine neprimjerenima situaciji. Što zbunjuje ili uznemiruje vaše dijete ili zbog čega ima izljeve bijesa i ispade? Pomognite djetetu kako bi se izbjegle situacije koje aktiviraju kod njega traumatska sjećanja, sve dok se ne oporavi.

Budite emocionalno i fi zički dostupni. Pojedina traumatizirana djeca reagiraju na način da odrasle drže na distanci (bilo da to zaista žele ili ne). Poklonite im svoju pažnju, pružite utjehu i ohrabrenje na način na koji to dijete može prihvatiti. Mlađa djeca mogu trebati više maženja i zagrljaja; dok za stariju djecu to može biti provođenje zajedničkog vremena s obitelji. Pratite njihove znakove i budite strpljivi ako vam se čini da je djetetu to potrebno.

Odgovarajte, ne reagirajte. Vaše reakcije mogu potaknuti dijete koje je već preplavljeno emocijama (pojedinoj djeci nije ugodno niti ako gledate direktno u njih ili ako ih gledate predugo). Kada je dijete uznemireno, učinite što možete kako bi ga smirili: stišajte svoj glas, prihvatite djetetove osjećaje, ohrabrite ga i budite iskreni.

Izbjegavajte tjelesno kažnjavanje. Tjelesno kažnjavanje može biti stresno za zlostavljano dijete, ono može osjetiti paniku ili čak još nešto gore.

Ne uzimajte osobno djetetovo ponašanje. Dopustite djetetu da se osjeća kako se osjeća bez osuđivanja. Pomognite mu oko pronalaska riječi ili nekog drugog načina kojim bi izrazio svoje osjećaje. Pohvalite ga kada to uspije.

Slušajte. Ne izbjegavajte teške teme ili neugodne razgovore, ali isto tako ne prisiljavajte dijete na razgovor prije nego je spremno. Dajte mu do znanja da je normalno da osjeća brojne osjećaje nakon traumatskog iskustva. Shvatite ozbiljno djetetove reakcije, razjasnite sve nejasnoće i nesporazume oko traumatskog događaja i dajte mu do znanja da ono nije krivo za to što se dogodilo.

Pomognite djetetu da nauči kako se opustiti. Potaknite dijete da koristi tehnike disanja, sluša umirujuću glazbu i govori samom sebi pozitivne stvari (“Sad sam siguran/a”).

Budite dosljedni i predvidljivi. Uspostavite rutinu za jelo, vrijeme igranja i spavanja. Pripremite dijete unaprijed za promjene ili nova iskustva.

Budite strpljivi. Svi se različito oporavljaju od traume, a povjerenje se ne može izgraditi preko noći. Jako je važno poštivati tijek oporavka svakog djeteta.

Razvijte osjećaj kontrole. Razumni, dobi prilagođeni izbori potiču kod djece i mladih osjećaj kontrole nad svojim životom.

Potičite samopoštovanje. Pozitivna iskustva mogu pomoći djeci u oporavku od traume i ojačati ih.


116


Pomoći sebi i svojoj obiteljiBrinuti o djeci i mladima koji su proživjeli traumu može biti teško. Članovi obitelji se ponekad mogu

osjećati osamljeno i imati osjećaj kao da ih nitko drugi ne može razumjeti u onome što prolaze. To može stvarati pritisak ne samo na odnos s djetetom, već i s ostalim članovima obitelji (uključujući supružnika ili partnera).

Saznanja o tome što je dijete iskusilo može biti okidač i za vas same, osobito ako i vi imate svoje traume koje nisu u cijelosti zacijeljene. Biti pogođen traumom drugoga ponekad se naziva “sekundarna trauma”.

Tablica 3. Simptomi koji se mogu javiti kod sekundarne traume

TJELESNI SIMPTOMI glavobolje

želučani problemi

problemi sa spavanjem

debljanje ili mršavljenje

nedostatak energije

PONAŠAJNI SIMPTOMI pojačano pijenje ili pušenje

odgađanje izvršenja obveza

povećana kritičnost

izbjegavanje drugih ljudi

EMOCIONALNI

SIMPTOMI

anksioznost

učestalo plakanje

razdražljivost

usamljenost

depresija

KOGNITIVNI SIMPTOMI teškoće koncentracije

zaboravljivost

gubitak humora/zabave

nemogućnost donošenja odluka

Najbolji lijek za sekundarnu traumu je prevencija. Kako bi se što bolje brinuli o svom djetetu, morate se pobrinuti za sebe. Možete učiniti sljedeće:

Budite iskreni u vezi s očekivanjima od svog djeteta i vašeg odnosa. Ako imate realna očekivanja to će povećati šanse da uspostavite zdrav odnos.

Veselite se malim uspjesima. Zapisujte sva poboljšanja koja ste primijetili kod djeteta. Ne uzimajte osobno djetetove teškoće. Previranja kod djeteta su rezultat traume koje je proživjelo;

ona nisu znak vašeg neuspjeha kao roditelja. Brinite o sebi. Pronađite vrijeme za sebe i uživanje u stvarima koja vas vesele i koja služe za poboljšanje

vašeg tjelesnog, emocionalnog i duhovnog zdravlja. Usmjerite se na vlastito ozdravljenje. Ako ste doživjeli traumatsko iskustvo, važno je da se fokusirate

i na vlastiti oporavak, a ne samo na djetetov. Tražite podršku od prijatelja, obitelji, čak i stručnjaka ako je potrebno. Nemojte se bojati tražiti

pomoć od centara za socijalnu skrb, (poput socijalnog radnika) ili grupa podrške.

U nastavku ćete pronaći korisne tehnike koje može isprobati sa svojim djetetom kako bi mu pomogli u oporavku od traume.


117


Izgradnja sustava podrškeJedna od najvažnijih stvari koju dijete treba kako bi se oporavilo od traume je sustav podrške. Zapravo,

ovisno o tome koliko dobar sustav podrške neka osoba ima, to će se brže i bolje oporaviti od traume. Djetetov sustav podrške mogu činiti obitelj skrbnika, prijatelji, pa čak i ljudi koje još niste upoznali.

Razgovor o traumiPonekad ljudi ne žele drugima pričati o traumama koje su proživjeli. Međutim, jedini način da netko

dobije pomoć je taj da nekome kaže što mu se dogodilo. Uobičajeni razlozi zbog koji ljudi ne žele pričati o traumi su:

Neugodno im je što im se dogodilo ili ne žele uopće raspravljati o tome kako su reagirali tijekom traumatskog iskustva.

Radili su nešto što nisu trebali raditi kad se dogodio traumatski događaj. Osjećaju kao da se nemaju kome povjeriti. Brinu o tome kako će osoba kojoj će se povjeriti reagirati. U strahu su reći nekome jer im je netko zaprijetio da nikom ne kažu ili se boje posljedica koje mogu

uzrokovati ako nekome kažu.

VJEŽBA: Isprobaj i nauči ove vježbe kako bi mogao naučiti svoje dijete

Tehnike disanja

Kada doživimo traumatski događaj ili ga se prisjetimo, naše tijelo otpušta kemijske spojeve koji potiču or-ganizam na reakcije borbe, bijega ili osjećaja “zamrznutosti”. Kontrolirano, duboko disanje šalje signale našem mozgu i tijelu da smo na sigurnom i reakcije borbe/bijega ili osjećaja “zamrznutosti” nestaju. Postoje mnogi načini za uvježbavanje kontroliranog, dubokog disanja. Naučite dijete kako koristiti navedene tehnike disanja.

Prva i najvažnija tehnika disanja je obraćanje pozornosti na naše disanje. Primijetite kako dišete kada ste opušteni:

Jesu li vaši udisaji i izdisaji iste duljine, ili je jedan duži od drugoga? Koji se dijelovi vašeg tijela pomiču kada dišete? Što još primjećujete vezano uz vaše disanje? Ukoliko možete, obratite pažnju na to kakvo je vaše disanje kada razmišljate o traumi? Postoji li

razlika u odnosu na disanje kada ste opušteni? Sljedeće, započnite sa kontroliranim, dubokim udisajima. Ukoliko ste u mogućnosti, vježbajte duboke

udisaje na mjestu na kojem se osjećate ugodno, ležeći na leđima. Stavite jednu ili obje ruke na trbuh, za-mislite da se u vašem trbuhu nalazi balon. Polagano udišite zamišljajući kako se vaša prsa, ramena i balon u trbuhu napuhuju. Polagano izdišite na način kao da ispuhujete balon. Kako biste usporili i kontrolirali vaše izdisaje, možete zamišljati kako pušete mnogo rođendanskih svjećica. Nastavite disati na ovaj način, udahnite i izdahnite najmanje deset puta. Kada osjetite da vam je ugodno disati na ovakav način, ležeći na leđima, pokušajte disati na ovakav način u sjedećem ili stajaćem položaju.

Vježbajte tehniku disanja koju ste sada naučili nekoliko puta dnevno, po nekoliko dana i zatim odgovo-rite na ova pitanja:

Što vam se svidjelo kod ove tehnike? Što vam se nije svidjelo? U kojim sve drugim situacijama, nepovezanim s traumom, biste mogli koristiti ovu tehniku? U kojim sve situacijama povezanima s traumom biste mogli koristiti ovu tehniku (primjerice, “Kada

pomislim da ću vidjeti osobu koja me je povrijedila”, “Kada me probudi noćna mora” itd.)


118


U nastavku se nalaze neke varijacije tehnika disanja. Možete probati svaku od njih i nakon toga vidjeti u kojim situacijama vam koja tehnika najviše odgovara.

Prsni koš/ trbušno disanjeNakon uvježbavanja dubokog, kontroliranog disanja na najjednostavniji način možete provjeriti svoje

disanje tako da stavite jednu ruku na prsa, a drugu ruku na trbuh i obratite pažnju na pomicanje prsnog koša i trbuha prilikom disanja. Ako uzimate plitke udisaje, primijetiti ćete da će se samo vaš prsni koš po-micati. Možete pokušati usporavati i produbljivati svoje disanje sve dok ne primijetite kako se obje ruke podižu, ruka na prsima i ruka na trbuhu. Često, nakon dužeg korištenja ove tehnike, sam položaj ruku na prsima i trbuhu će vam signalizirati da npr. produbite disanje.

Disanje i brojanjeJoš jedan od načina na koji možete biti sigurni da su vaši udisaji i izdisaji jednaki i da dišete kontrolirano

i duboko je da brojite dok dišete. Polagano brojite dok udišete. Možete započeti od broja kojeg želite. Zatim, polagano brojite dok izdišete. Kontrolirajte disanje tako da udišete i izdišete do istog broja. Nakon što ste uvježbali ovaj način, možete vježbati na način da polagano povećavate broj udisaja i izdisaja.

Vještine umirivanja i „uzemljivanja”Umirivanje i “uzemljivanje” tijela može pomoći u usmjeravanju reakcija na traumu. Umirujuće vještine

pomažu u usmjeravanju pažnje na sadašnjost. Postoje mnogi načini umirivanja i “uzemljivanja” tijela:5-4-3-2-1 vježba

Imenujte pet stvari koje vidite u sobi. Imenujte detaljno navedene stvari. Imenujte pet stvari koje mo-žete čuti upravo sada. Imenujte četiri stvari koje vidite. Imenujte četiri stvari koje čujete. Imenujte tri stvari koje vidite. Imenujte tri stvari koje čujete. Imenujte dvije stvari koje vidite. Imenujte dvije stvari koje čujete. Imenujte jednu stvar koju vidite. Imenujte jednu stvar koju čujete.

Pretraživanje sobe

Odaberite boju, a zatim i ime svih predmeta odabrane boje, koji se nalaze u prostoriji. Varijacije na ovu vježbu su mnogobrojne. Možete izabrati sliku i imenovati sve boje koje se nalaze na slici. Možete odabrati sve predmete u sobi koji započinju određenim slovom. Možete brojati predmete u sobi pritom ih ime-nujući. Zamisao je da potpuno usmjerite pažnju na vrijeme i mjesto u kojem se nalazite i otpustite misli iz prošlosti koje vas ometaju.

Vježbajte neke od ovih vještina nekoliko puta dnevno, po nekoliko dana, i odgovorite na navedena pitanja: Što vam se svidjelo kod ove tehnike? Što vam se nije svidjelo? U kojim situacijama biste mogli koristiti navedenu tehniku?

Vjerojatno ćete ponekad htjeti koristiti neku tehniku bez da drugi ljudi primijete. Možda ćete se naći u situaciji kada nećete htjeti da drugi ljudi obraćaju pažnju na vas ili da primijete da ste se uzrujali. Neki od dodatnih načina pomoću kojih se možete umiriti i opustiti kada ste uzrujani, a da drugi ljudi ne primjećuju što radite.

Fokusiranje na „uzemljenje”Sjednite na udobnu stolicu, stavite puno stopalo na pod. Obratite pozornost na način na koji ste pove-

zani sa tlom. Osjetite svoja stopala na tlu. Osjetite odnos stražnjeg dijela vaših nogu i dna stolice. Osjetite vaša leđa u odnosu na naslon stolice. Obratite pozornost kako vas stolica podupire i povezuje sa tlom. Dišite. Nastavite s fokusiranjem na način na koji ste povezani sa tlom. Pokušajte odmaknuti ostale misli,


119


razmišljajte samo o načinu povezanosti sa tlom. Nastavite disati i fokusirati se na povezanost s tlom sve dok se ne osjetite mirnijima i opuštenijima.

Skeniranje tijela

Polako u mislima skenirajte cijelo svoje tijelo. Opišite senzacije koje osjećate u pojedinim dijelovima tijela. Nemojte pokušati promijeniti senzacije, ali obratite pažnju ukoliko se one same promijene. Probajte ne procijenjivati radi li se o ugodnim ili neugodnim senzacijama, samo obratite pozornost na to kako se osjećate. Oprezno: ovo može biti doista zahtjevna vježba osobama koji su imali iskustvo seksualnog zlo-stavljanja.

Tehnike relaksacijeSjećanja povezana s traumatskim iskustvom mogu uzrokovati napetost koja se pohranjuje u mišićima.

Stoga je vrlo važno naučiti kako opustiti mišiće. Postoje mnogi načini pomoću kojih možete smanjiti nape-tost u mišićima i opustiti se.

Progresivna mišićna relaksacijaZauzmite udoban položaj, možete sjediti ili ležati. Započnite s glavom. Udahnite nekoliko puta du-

boko. Stisnite mišiće lica. Zadržite ih stisnutima nekoliko sekundi i zatim ih opustite. Udahnite nekoliko puta duboko. Stisnite mišiće vašeg vrata i ramena. Zadržite ih tako stisnutima nekoliko sekundi i zatim opustite. Udahnite nekoliko puta duboko. Stisnite mišiće vaših ruku i ramena. Zadržite ih tako stisnu-tima nekoliko sekundi i zatim opustite. Udahnite nekoliko puta duboko. Stisnite mišiće torza (ramena, leđa, trbuh). Zadržite ih stisnutima nekoliko sekundi i zatim ih opustite. Udahnite nekoliko puta duboko. Stisnite mišiće bedara. Zadržite ih tako stisnutima nekoliko sekundi i zatim opustite. Udahnite nekoliko puta duboko. Stisnite mišiće listova i stopala. Zadržite ih tako stisnutima nekoliko sekundi i zatim opu-stite. Udahnite nekoliko puta duboko. Pažljivo promotrite cijelo tijelo, postoji li još negdje napetost u tijelu? Ukoliko postoji, stisnite navedeno mjesto napetosti, držite tako nekoliko sekundi i zatim opustite. Udahnite nekoliko puta duboko.


120


Umirujuće vještine

Trauma uzrokuje napetost i anksioznost u našim mislima i u tijelu. Važno je prakticirati aktivnosti u kojima uživate i koje vas ispunjavaju kako bi umanjili napetost. U nastavku su neke od aktivnosti koje vam mogu pomoći da se opustite koristeći sva vaša osjetila. Zaokružite one koje već radite i u kojima uživate (to su one aktivnosti koje vam pomažu kontrolirati napetost i anksioznost). Podvucite one aktivnosti koje biste voljeli probati, i za koje mislite da bi vam mogle pomoći u smanjenju napetosti i anksioznosti.

VIZUALNE AKTIVNOSTI Promatranje zalaska sunca

Čitanje najdraže knjige

Gledanje komedije

Promatranje najdraže slike

Gledanje televizije

Čitanje časopisa

Nešto drugo (nadopišite)

SLUŠNE AKTIVNOSTI Slušanje muzike

Slušanje valova

Slušanje dječje igre


TAKTILNE AKTIVNOSTI Maženje kućnog ljubimca

Topla kupka

Sunčanje

Nošenje najdraže majice

Gnječenje mekane loptice


AKTIVNOSTI

ISPROBAVANJA OKUSA Ispijanje soka/ čaja

Žvakanje žvakaće gume

Jedenje čokolade

Pranje zubi

Jedenje komada voća

Nešto drugo (nadopišite):

MIRISNE AKTIVNOSTI Mirisanje cvijeta

Paljenje mirisne svijeće

Mirisanje parfema

Nešto drugo (nadopišite):

Briga o vlastitom tijeluNakon traumatskog iskustva, iznimno je važno voditi brigu o vlastitom tijelu, što pomaže djetetu da se

brže oporavi od traume. Djetetu je potrebno dovoljno sna, nužno je osigurati zdravu prehranu, omogućiti provođenje dovoljno vremena na svježem zraku. Važno je ne pretjerivati u navedenom.

Adolescenti trebaju između 8 do 10 sati sna i važno je da imaju barem tri raznovrsna obroka. Većina hrane treba biti zdrava, ali ne smije se inzistirati jedino na zdravoj prehranu već djetetu treba omogućiti da povremeno pojede i hranu koju voli, a koja ne mora biti nužno „zdrava“.


121


Pronalaženje sigurnog mjestaTraumatska iskustva često dovode do toga da mjesta koja su djeca smatrala sigurnima to više nisu.

Za dijete je važno da ima sigurno mjesto, mjesto gdje se može osjećati zaštićeno. To mjesto ne mora biti stvarno, već može biti i neko zamišljeno mjesto.

Na primjer: David je dječak koji se nikada nije osjećao sigurno u svom životu. Tijekom odrastanja bio je izložen višestrukim traumatskim događajima i iskustvima. U njegovim sjećanjima nema niti jednog mjesta koje može smatrati sigurnim. Izmislio je sobu u kojoj se može osjećati sigurno i često je u svojim mislima provodio vrijeme u toj sobi. Ta soba nije imala niti vrata niti prozore, ali Davidu je to bilo potrebno jer mu je davalo osjećaj sigurnosti. On je znao kako ta soba izgleda, kako miriše, koji su zvukovi u njoj i bio je u stanju da ”ode” u svoju sigurnu sobu kad mu je to bilo potrebno.

Udomitelji i udomiteljske obitelji mogu pomoći djeci da izgrade svoje sigurno mjesto.Pokušajte izvesti ovu vježbu kako biste mogli pomoći udomljenom djetetu. Razmislite koje je vaše sigurno mjesto ili kako bi ono moglo izgledati. Odgovorite na sljedeća pitanja:

– Gdje je vaše sigurno mjesto? – Kako izgleda? – Kako miriše? – Koje zvukove čujete? – Koji osjećaj imate u vezi sigurnog mjesta?

Vježbajte “odlazak” na vaše sigurno mjesto u situacijama kad osjećate neku neugodu, kad se osjećate nesigurno ili ako vam naviru sjećanja o nekim stresnim ili traumatskim situacijama. Otiđite na svoje sigurno mjesto samo u onim situacijama kada vam objektivno ne prijeti nikakva opasnost. Primijetite kako vam to pomaže da se osjećate opušteno, sigurno i smireno.

Neki ljudi trebaju više sigurnih mjesta, stoga možete imati više mjesta u kojima ćete potražiti svoj mir.

Izgradnja spremnika za traumatska sjećanjaIako se misli i sjećanja o traumi kod djeteta mogu pojaviti bez upozorenja, nije uvijek dobro razmišljati

o traumi. Stoga je za dijete važno da ima mogućnost i da može privremeno otkloniti traumatska sjećanja koja mu naviru. Izgradnja spremnika za traumu kod djeteta može pomoći da dijete privremeno otkloni traumatska sjećanja sve do onog trenutka kada dijete bude spremno razmišljati o njima.

VJEŽBA

Odaberite spremnik, odnosno pomozite djetetu da nađe svoj spremnik, neka dijete zapisuje sjećanja i misli na papir i zatim ga stavite u taj spremnik.

Odgovorite na sljedeća pitanja: – Koji je vaš (djetetov) spremnik? – Zašto ste odabrali baš taj spremnik? – Ima li neki drugi spremnik koji bi bio bolji?

Nakon što ste napravili prethodnu vježbu, možete započeti s vizualiziranjem kako traumatske misli „odlaze“ u spremnik.

Ima li razlike između pisanja traumatskih sjećanja na papir i spremanja u spremnik i vizualiziranja misli povezanih s traumom kako odlaze u spremnik? Ako postoji razlika, navedite je.


122


Kada vas osjećaji preplaveNakon proživljene traume, djetetovi osjećaji mogu biti preplavljujući. Međutim, osjećaji su nešto pri-

rodno, normalno i jedan od načina na koji doživljavamo svijet. Nastojanje da izbjegnemo osjećaje ih može samo intenzivirati.

Osjećaji se ponekad mogu činiti preplavljujućima (kao da nikada nećete prestati plakati ili bojati se). Osobito kada se sjetite osjećaja koje ste imali u prošlosti ili pomislite da bi se u budućnosti mogli isto tako osjećati. Ako nastojite izbjegavati svoje osjećaje, oni će se gotovo uvijek vratiti još i jači. Jedino što vam može pomoći je da se prepustite i prihvatite svoje osjećaje bez razmišljanja o prošlosti ili budućnosti. Najbolji način je da se usredotočite na ono što osjećate u svom tijelu i obratite pažnju na to kako se vaši osjećaji mijenjaju. Sljedeći put kada budete imali snažne osjećaje, sjednite, usredotočite se na to kako se osjećate i kako se to odražava na vaše tijelo. Ako vam počnu navirati misli koje se odnose na traumatski događaj ili na događaj koji vam je stresan, ne brinite, samo se nastavite fokusirati na svoje tijelo. Primijetite što se događa s vašim osjećajima. Što se događa kada se tako usredotočite na svoje osjećaje? Mnogi pret-postavljaju da će im osjećaji postati još snažniji i snažniji ako ih ne potisnu. Što vam se dogodilo kada ih niste pokušali “otjerati” ili potisnuti već ste ih nastavili primjećivati?

Uočavanje štetnih misli Misli neprestano i automatski prolaze kroz našu glavu i većina ljudi ih je sklona interpretirati. S obzirom

da nisu sve pretpostavke i objašnjenja točna, priznajući postojanje pogreški u razmišljanju može pomoći da se bolje osjećamo i ponašamo onako kako to želimo.

Možete li se sjetiti kada ste pretpostavili nešto što je utjecalo na vaše osjećaje i ponašanje, a poslije ste spoznali da su vaša uvjerenja bila netočna? O kojoj se situaciji radilo? Što ste naučili iz tog iskustva?

U nastavku ćemo navesti neke pogreške u razmišljanju. Pretjerivanje: riječ je o pretjerivanju u smislu ako nismo savršeni u nečemu, potpuni smo promašaj.

Primjer kada sam ovako razmišljao Katastrofi ranje: riječ je o slučajevima kada vjerujemo da će jedna loša stvar nužno dovesti do još gore sve dok na kraju ne dođe do katastrofe. Na primjer, možemo misliti da ćemo ako zakasnimo na posao, dobiti otkaz i nakon toga nas nitko nikada neće ponovo zaposliti.

Primjer kada sam ovako razmišljao Negativno zaključivanje: karakteristično za situaciju kada mislimo da su jedino negativni ishodi situacije mogući.

Primjer kada sam ovako razmišljao Iako prepoznavanje pogrešaka u razmišljanju može pomoći, isto tako je važno odmah razmisliti i o drugoj opciji, drugom objašnjenju situacije i pronaći dokaz koji to potvrđuje.

Međutim, nisu sve misli koje su povezane s negativnim osjećajima nužno pogrešne. Osobito je važno nakon traume potražiti dokaze je li vaše razmišljanje pogrešno. Na primjer, ne bi bilo pogrešno misliti da su neke stvari izvan vašeg utjecaja, ali bi bilo pogrešno misliti da su sve stvari izvan vaše kontrole i da vaša nastojanja neće dovesti ni do čega.


123


U kakvom su odnosu osjećaji, misli i ponašanja?

Misli, osjećaji i ponašanja su međusobno povezani. Na dijagramu možete vidjeti u kojem su međusob-nom odnosu.

Osjećaje ne možemo mijenjati izravno, ali mijenjanjem svojih misli i ponašanja možemo utjecati na naše emocije i osjećaje.

Ivan je žrtva zlostavljanja u školi i svaki put kad odlazi u školu osjeća se tjeskobno. Kako bi promijenio svoje osjećaje, svaki put kad bi odlazio u školu podsjećao bi se da su zlostavljači izbačeni iz škole, a prijatelji su uvijek bili s njim na školskim odmorima. Ivan je počeo osjećati sigurnost koja je dovela do smanjenja tjeskobe.

Zapišite situaciju koju želite promijeniti, a koja kod vas dovodi do negativnih emocija i osjećaja. Ta situ-acija može i ne mora biti povezana s traumom.

Primjer: Moj prijatelj zašuti kad ja uđem u prostoriju. Zapišite koje misli naviru automatski, koje pretpostavke imate o toj situaciji i koja objašnjenja sebi dajete zašto se to dogodilo. Npr. sigurno me je ogovarao; ne voli me više; sa mnom sigurno nešto nije u redu.

Sad zapišite drugačiju interpretaciju, drugačije viđenje situacije. Na primjer: Možda je upravo završio s pričom i to se poklopilo s mojim ulaskom u prostoriju.

ponašanja

osjećaji

misli


124


Kako se mijenjaju vaši osjećaji?

Sada, umjesto da mijenjate svoje razmišljanje, razmislite što bise mogli učiniti da promijenite svoje osjećaje. Na primjer: Mogu otići i razgovarati s nekim drugim u prostoriji.

Naizgled se može činiti da je jednostavno promijeniti način mišljenja ili ponašanja, no često je to vrlo teško. Stoga je važno napraviti plan. Što ako su vaše pretpostavke o nekom događaju točne? Što možete učinit da u tim situacijama promijenite svoje osjećaje vezane za situaciju?

Na primjer: mogu provjeriti s nekom osobom kojoj vjerujem jesu li moje misli i pretpostavke točne.Što ako se nalazite u školi, u razredu i ne možete provjeriti s nekom osobom kojoj vjerujete jesu li vaše

interpretacije točne? Što možete učiniti (ili pomisliti) da vam pomogne u promjeni osjećaja?Ponekad je teško prepoznati pogrešna mišljenja koja dovode do negativnih emocija i osjećaja. Stoga

zapisivanje misli može pomoći u prepoznavanju i promjeni netočnih misli. Ovo je snažna alatka kad imate negativne misli za koje ne znate otkuda dolaze, koja se samo iznenada pojave.

Koraci za vođenje Dnevnika misli: 1. Identifi cirajte situaciju koja je dovela do jakog negativnog osjećaja. Tko je bio uključen? Gdje ste bili?

Što se događalo? 2. Zapišite osjećaje koji su vas obuzeli. Ne zaboravite da će vas vjerojatno obuzeti više od jednog osjećaja

te da će se osjećaji možda činiti kontradiktornima. 3. Ocijenite osjećaje na ljestvici od 1 do 10, pri čemu 1 označava slabu manifestaciju, a 10 najveću mogu-

ću manifestaciju tog osjećaja.4. Zapišite misli koje vam se javljaju. Nemojte provjeravati imaju li one smisla; samo zapišite misli koje se

pojave u glavi. 5. Podvucite misao za koju mislite da je najviše povezana s promjenom osjećaja.6. Provjerite je li ta misao točna. U većini slučajeva neće biti. Možete potražiti dokaze kako biste provje-

rili točnost. Ako je to uistinu točna misao, vratite se na svoju listu misli i izaberi jednu koja nije ispravna, a povezana je s mislima koje vam se javljaju.

7. Zapišite ispravniju verziju misli koju ste izabrali u prethodnom koraku.8. Odvojite malo vremena i promislite o ispravnijoj verziji svoje misli. Pokušajte zaista vjerovati u nju.9. Ponovno ocijenite svoje osjećaje kao u 3. koraku. Jesu li se promijenili?

10. Sažmite što ste naučili iz ove situacije.


125


Sljedeći put kada vam se osjećaji naglo promjene, pokušajte ispuniti dnevnik misli.

Situacija:

Osjećaji:

Ocjene (od 1 do 10):

Misli:

Točnije/ispravnije misli:

Osjećaji:

Ocjene (od 1 do 10):

Što ste naučili:

U nekim situacijama ćete se teško dosjetiti nekih drugih, razumnijih rješenja. Tada možete potražiti pomoć prijatelja ili člana obitelji kojem vjerujete i izravno ga pitati što on misli. Tko bi ta osoba mogla biti?

Postizanje ciljeva i zabava Mijenjanje ponašanja, odnosno onog što radimo može dovesti do promjena misli i osjećaja. Kako bi se bolje

osjećali i pozitivno razmišljali, najbolje je baviti se onim u čemu uživate ili čime nešto postižete. Aktivnosti koje vas čine ushićenima, također mogu pomoći. Primjerice, kada je Maja tužna ili uplašena, iako joj se ne ide vani, pristat će na izlazak s prijateljima jer je to nešto u čemu inače uživa. Ivan voli fi lmove. Kada je tužan ili ljut, on bira fi lmove koji će potaknuti ili promijeniti njegove osjećaje. To ne moraju biti veseli fi lmovi jer će mu primjerice gledanje horora potaknuti sasvim drugačije osjećaje. Dora se običavala rezati jer bi joj jak tjelesni podražaj po-mogao da se bolje osjeća, no isto tako, drugi tjelesni podražaj poput penjanja ili uranjanja ruke u kantu hladne vode može pomoći bez činjenja štete vlastitom tijelu.

Zapišite aktivnosti u kojima uživate:

Odaberite tri osjećaja a potom odaberite neke od aktivnosti koje naglašavaju te osjećaje. To će vam omo-gućiti da uvijek imate popis aktivnosti s kojeg možete izabrati i naglasiti osjećaj drugačiji od onog kojeg trenutno osjećate.

Zapišite aktivnosti koje izazivaju jake tjelesne reakcije a koje ne štete vašem tijelu:


126


Prestanite izbjegavati Normalno je nastojati izbjeći sve što nas podsjeća na traumu koju smo doživjeli. To može uključivati izbje-

gavanje ljudi ili mjesta koje povezujemo s traumatskim iskustvom, ili čak ljude koji bi nas mogli upitati kako smo. Kako bismo se u potpunosti oporavili od traume, važno je prestati izbjegavati. Postupno izlaganje ljudima, mje-stima i situacijama koje ste do sada izbjegavali, pomoći će vam da se u potpunosti oporavite.

Na primjer: Maju je kod kuće seksualno napastovao njezin bratić. Sada je u udomiteljskoj obitelji. Želi prestati izbje-gavati kuću u kojoj je živjela, stoga je zatražila pomoć udomiteljice. Prvo su se samo vozile pokraj kuće koristeći tehnike poput dubokog disanja kako bi Maja ostala mirna i opuštena. Zatim su sjedile u autu i promatrale kuću. Nakon što je Maja uspjela ostati smirena sjedeći u autu, odlučile su stajati van auta koristeći se tehnikama koje Maji pomažu da ostane mirna i opuštena. Potom, su vrlo brz obišle oko kuće i otišle, a kasnije su sporije hodale oko kuće i duže se zadr-žavale. Kad god bi se Maja uplašila ili bi ju preplavili osjećaji, udomiteljica bi joj pomogla pri odlasku, a kasnije bi se vratile na prethodni korak i još vježbale. Naposljetku, korak po korak, Maja je bila u stanju biti neko vrijeme ispred kuće, a da se osjeća mirno i opušteno.

Sjetite se svega što još uvijek izbjegavate, a povezano je s traumatskim iskustvom. To može biti osoba, mje-sto, situacija ili pak misao ili sjećanje. Razradite načine i korake koji će vam pomoći da prestanete izbjegavati. Ne-mojte se žuriti, normalno je da osjetite strah ili vas preplave osjećaji. Priberite se, vratite korak unatrag, lagano ponovite i krenite naprijed. Što je to što izbjegavate?

Metodom „korak po korak“ postupno ćete prestati izbjegavati. Što je to što izbjegavate? Dok se korak po korak krećete prema onome što ste izbjegavali, zadržite mirnoću i ostanite opušteni.

Pitanja u nastavku mogu vam u tome pomoći. Možda ćete imati različite odgovore za svaku od situacija/stvari koje ste izbjegavali.

Kako se osjećate kada ste smireni? Kako se osjećate kada ste anksiozni, zabrinuti, uplašeni ili preplavljeni osjećajima?

Koje tehike vam pomažu da ostanete smireni (npr. duboko disanje, slušanje glazbe)?

Koje osobe vam mogu pomoći da ostanete smireni?

Jeste li spremni raditi na sebi i svojoj traumi? Namjerno razmišljanje, razgovor i pisanje o traumi može pomoći u prihvaćanju misli i osjećaje koji vas inače

preplave samo kad se prisjetite traumatskog iskustva. Isto tako, to vam može pomoći da se naučite nositi s vla-stitim osjećajima i mislima. Smirivanje vlastitih reakcija dok razmišljate o traumi, naposljetku dovode do osjećaja smirenosti umjesto osjećaja straha, tuge, preplavljenosti i svih drugih osjećaja koji vas obuzimaju kada se sjetite traumatskog iskustva.

Uzmite u obzir nekoliko stvari kada odlučujete jeste li spremni raditi na sebi i svojem traumatskom iskustvu na način da namjerno razmišljate, pričate ili pišete o istome. Imate li dobar sustav podrške? Primjerice, postoje li osobe s kojima možete razgovarati o svojim mislima i osjećajima, koje vas razumiju i mogu vam odvratiti misli?

Postoji li još neka osoba koju možete uključiti u svoj sustav podrške?Želite li prorađivati sami traumu ili vam je potrebna pomoć? Značajan dio prorađivanja traumatskog iskustva predstavlja prepoznavanje i mijenjanje pretpostavki i vjero-

vanja koja nisu točna. Ako vam to predstavlja problem, potražite pomoć. Od koga je možete tražiti?


127


Imate li neke navike koje vam pomažu u nošenju s osjećajima i sjećanjima? Jesu li te navike pozitivne? Uspije-vate li kontrolirati štetne navike?

Brinete li o svom tjelesnom zdravlju? Što još trebate učiniti ili prestati činiti kako bi bolje brinuli o svom zdravlju?

Prorađivati traumatsko iskustvo nije lako jer to uključuje namjerno razmišljanje i razgovor o traumi. Ako po-sjedujete potrebne vještine, no još uvijek izbjegavate, napravite listu manjih koraka koje možete poduzeti kako bi počeli prorađivati traumatsko iskustvo. Poduzimajte te male korake jedan po jedan i kontrolirajte svoje emocije.

Vrlo je važno da možete ispričati cjelovit traumatski događaj. Neki ljudi odluče zapisati svoje priče na papir. No, pojedini ljudi svoj traumatski događaj odluče naslikati, nacrtati, iskazati kroz pjesmu ili priču ili ga čak otplesati.

Osoba koja je iskusila traumatski događaj može imati pogreške u razmišljanju što otežava oporavak. Neke od uobičajenih pogrešaka su:

Mogao/la sam učiniti nešto kako bi zaustavio/la ili spriječio/la da se to dogodi. Odgovoran/a sam za ono što se dogodilo. „Oštećen/a“ sam zbog toga što mi se dogodilo.

Premda je svaka situacija drugačija, pogreške u razmišljanju o traumatskim događajima su prilično česte. Primjerice, ako ste u vrijeme traume mislili da ste vi krivi za to, možete napisati: „Sada shvaćam da sam ja bio/la dijete, a on/a odrastao i to nikako ne može biti moja krivica.“

Ako ste ikad imali misli poput onih navedenih u primjerima, no niste sigurni je li zaista riječ o pogreškama u razmišljanju, dodatno istražite.

Neki od načina istraživanja su: Potražite dokaze za koje ste mislili da su ispravni. Potražite dokaze koji su krivi/lažni. Do kojih zaključaka možete doći? Pitajte za mišljenje osobu kojoj vjerujete? Pretvarajte se da vam je prijatelj pričao o iskustvu kojeg ste vi proživjeli. Što biste mu vi na to rekli? Je li ta

misao točna ili biste zaključili da je riječ o pogreški u razmišljanju?

Na koji vas je način trauma promijenila? Traumatska iskustva koja smo proživjeli nas mijenjaju, kao i oporavak od njih. Ponekad istinsko učenje i

osobni razvoj proizlazi iz teških situacija. Ivana je psihički zlostavljao njegov otac, osoba za koju je mislio da ga voli. Nakon toga ne može vjerovati ljudima koji mu se žele približiti.

Zaokružite svaku promjenu koju primjećujete kod sebe a rezultat su traume: Nepovjerenje prema drugima Izbjegavanje ljudi koji vas podsjećaju na traumu Gubitak interesa za stvari do kojih vam je ranije

bilo stalo Izoliranje Izbjegavanje mjesta koja vas podsjećaju na

traumu Veće samopouzdanje

Veća svjesnost okruženja Manjak samopouzdanja Prisniji odnosi s obitelji i prijateljima Upoznavanje novih ljudi Bolji uvid u to tko su vam pravi prijatelji Navedite i neke druge promjene koje su vam se

dogodile kao rezultat traume

Ukoliko vam se neka od prethodno navedenih promjena koju ste označili ne sviđa i ne želite je zadržati, napravite plan kako je promijeniti. Primjerice, ako ste primijetili da nemate povjerenja u ljude koje ne poznajete, možete napraviti plan tako da jednom tjedno porazgovarate s nekom nepoznatom osobom kako bi opet na-učili vjerovati vlastitoj procjeni.


V. CJELINA

Poteškoće i motivacija za učenje

POTEŠKOĆE U UČENJU, TIPOVI I NEDOSTACI

ISTIH

POMOĆ DJETETU S POTEŠKOĆAMA U UČENJU:

POPUNJAVANJE RUPA, POVEZIVANJE SA

STVARNIM ŽIVOTOM, KREIRANJE NOVIH „ŽICA”

U MOZGU

MOTIVACIJA ZA UČENJE


130

V. CJELINA

TEME CJELINE Modul V/1. Poteškoće u učenjuModul V/2. Pomoć djetetu s poteškoćama u učenjuModul V/3. Motivacija za učenje

ISHODI UČENJA Sudionici će razumjeti što su poteškoće u učenju, te se upoznati s najčešćim tipovima poteškoća i poremećaja učenja: disleksijom, disgrafi jom, diskalulijom te ADD-om.

Sudionici će također moći prepoznati i znakove i simptome poteškoća u učenju.

Sudionici će razviti vještine potrebne za pružanje pomoći djeci koja imaju poteškoće u učenju.

Sudionici će biti u stanju prepoznati razloge koji su u pozadini manjka motivacije za učenje kod djece.

CILJANE

KOMPETENCIJEPrenošenje informacija, tehnike učenja, planiranje, vještine motiviranja, samo-refl eksija, poticanje osjećaja vlastite kompetencije, razvoj ohrabrujućeg stava, prepoznavanje vlasititih granica pri pružanju pomoći vezane uz poremećaje učenja, suradnja sa stručnjacima

VREMENSKI

OKVIR6 sati

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Kratka teorijska predavanja, prezentacija, iskustveno učenje, igranje uloga, vježbe

POTREBNI

MATERIJALIPriručnik, fl ip chart, papir i bojice, prijenosno računalo

CILJANA SKUPINA Odgajatelji/pomoćni odgajatelji/udomitelji

Uvod

Učenje. Započinje još prije rođenja i toliko prirodno prati naše živote da ga nismo niti svjesni. Kroz imitaciju, vježbu, planirane i neplanirane aktivnosti, dnevna iskustva, susrete, mi učimo. No, postoji kratko razdoblje u našim životima kada je proces učenja usmjeren, namjeran, organiziran i nažalost ne toliko prirodan i gladak: zove se škola. Ponekad se u procesu učenja susrećemo s preprekama, poteškoćama te u nekim slučajevima s poremećajima u učenju. To su posebni slučajevi koji zahtijevaju iznimnu pažnju i profesionalnu pomoć kako bi se savladali.

U drugim slučajevima prepreke učenju nisu uzrokovane ni poteškoćama ni manjkom inteligencije ili volje, nego time što nismo motivirani za učenje. Žar za znanjem i znatiželja koju smo nekoć imali i koja nas je tjerala da otkrijemo svijet i sebe, sada se ugasila. Negativne misli, vjerovanja, osjećaji, gase motivaciju za učenje, ostavljajući nas s osjećajem bespomoćnosti, bez samopouzdanja i beznadnima.

U ovoj cjelini susrećemo se s temom poteškoća u učenju, poremećajima učenja i motivacijom za uče-nje, sa željom da prenesemo razumijevanje navedenih problema i promičemo najbolji način nošenja i rješavanja problema koje susrećemo u procesu učenja.


131

POTEŠKOĆE I MOTIVACIJA ZA UČENJE

Prezentacija cjelineCjelina je podijeljena u tri dijela: U prvom dijelu govorit ćemo o najučestalijim vrstama poteškoća u

učenju, u drugom dijelu bavit ćemo se predstavljanjem pristupačnih načina za pomoć djeci s poteškoćama u učenju, a u trećem dijelu ćemo se baviti temom motivacije za učenje. Namijenjeno vrijeme za ovu cjelinu: šest sati; 2 sata za svaki dio.

Ishodi učenja: Sudionici će upoznati najčešće vrste poteškoća/poremećaja učenja: disleksija, disgrafi ja, diskalkulija, ADD/ADHD i moći će prepoznati simptome ovih poremećaja. Sudionici će moći pomoći djeci u posebnim područjima u kojima loše funkcioniraju u procesu učenja; moći će planirati i povezati učenje sa svakodnevnim životnim situacijama djeteta. Razumjet će i identifi cirati posebne komponente motivacije; moći će prepoznati razloge nedostatka motivacije za učenje u djece. Sudionici će razumjeti kako djeluje ekstrinzična i intrinzična motivacija; moći će provoditi planove intervencija o motivaciji dijeteta za učenje, prilagođavajući tehnike dobi i potrebama djece.

Ciljne kompetencije: vještine predavanja, prenošenje informacija, integracija sadržaja učenja s poduča-vanjem u svakodnevnici, planiranje, motivacijske vještine, samo-refl eksija, povećanje osjećaja samokom-petentnosti, nošenje s negativnim vjerovanjima i emocijama, razvijanje ohrabrujućeg stava, suradnja s edukacijskim terapeutima.


132

V. CJELINA | POTEŠKOĆE I MOTIVACIJA ZA UČENJE

V. 1

Poteškoće u učenju, tipovi i nedostaci istih

CILJEVI/ ISHODI

UČENJASudionici će se upoznati s najčešćim tipovima poteškoća i poremećaja učenja: disleksijom, disgrafi jom, diskalkulijom, ADD-om

CILJANE

KOMPETENCIJETeorijsko znanje o poteškoćama u učenju

OPIS SADRŽAJA Što su poteškoće u učenju, kategorije (disleksija, disgrafi ja, diskalkulija, dispraksija, poremećaji pažnje, poremećaji pamćenja)

Znakovi koji ukazuju na poteškoće u učenju (u govoru, čitanju, pisanju, razmišljanju)

Povratak osnovama: slika o tijelu, koordinacija oka i ruke, glavni procesi razmišljanja, samo-ispravljanje

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Prezentacija, vježba, iskustveno učenje, samo-evaluacija

POTREBNI

MATERIJALIRadni listovi, papiri za fl ip chart, bojice, didaktička sredstva

BROJ SUDIONIKA Do 15 sudionika

Uvod: Poremećaji učenja objedinjujući je termin za široku raznolikost problema u učenju. Koristimo različite termine da bi naglasili težinu problema: termin ‘problemi u učenju’ odnosi se na privremeni, ne toliko težak problem u učenju, najčešće uzrokovan vanjskim faktorima kao što su izostanci iz škole, dok su ‘poteškoće u učenju’ i ‘poremećaji učenja’ mnogo teži i ozbiljniji problemi u učenju koji zahvaćaju više od jed-nog područja i vode do neuspjeha u školi. U ovoj ćemo podcjelini predstaviti najučestalije vrste poreme-ćaja učenja, posebna područja koja obuhvaćaju i znakove koji pomažu prepoznati otežano funkcioniranje.

Ishodi učenja: Sudionici će upoznati najčešće vrste poteškoća ili poremećaja učenja: disleksija, disgrafi ja, diskalkulija, ADD/ADHD i moći će prepoznati simptome ovih poremećaja.

Opis sadržaja: Poteškoće i poremećaji učenja, kategorije (disleksija, disgrafi ja, diskalkulija, dispraksija, poremećaji pažnje, poremećaji pamćenja). Znakovi teškoća u učenju pri govoru, čitanju, pisanju, mišljenju.

Ključne riječi: razvoj učenja, disleksija, disgrafi ja, diskalkulija, dispraksija, poremećaji pažnje, vizualno pamćenje, auditorno pamćenje, fi ne i grube motoričke vještine, slika o tijelu.

Poremećaji učenja objedinjujući je termin za široku raznolikost problema u učenju. Koristimo različite termine da bi naglasili težinu problema: termin ‘problemi u učenju’ se odnosi na privremeni, ne toliko te-žak problem u učenju, najčešće uzrokovan vanjskim faktorima kao što su izostanci iz škole, dok su ‘poteš-koće u učenju’ i ‘poremećaji učenja’ mnogo teži i ozbiljniji problemi u učenju koji zahvaćaju više od jednog područja i vode do neuspjeha u školi.

Iza tih poteškoća/poremećaja se nalazi više uzroka; neki od njih mogu biti neurološki defi citi, dok su


133


ostali specifi čni razvojni problemi ili nedostaci iz različitih područja te mogu varirati od jednog do drugog djeteta. No, htjeli bismo naglasiti kako problemi ili nedostaci koje djeca mogu imati u različitim područjima, a otežavaju im učenje, nisu trajni nedostatci u negativnom smislu, da moraju živjeti s njima doživotno i da ne možemo ništa učiniti po tom pitanju. Riječ ‘poremećaj’, ‘po-remetiti’ precizno označava problem onih s poteškoćama u učenju: postoji drugačiji poredak/redoslijed u umu te djece, što dovodi do toga da vide, čuju i razumiju (primaju i procesiraju informacije) na drugačiji način.

Poremećaji učenja nisu isključivo problem vezan za inteligenciju. Poremećaji učenja mogu se javiti kod djece sa normalnim i visokim intelektualnim funkcioniranjem. Ustvari, onda kada postoji nesraz-mjer između potencijalne i stvarne razine školske izvedbe koja je primjerena djetetovim intelektualnim sposobnostima, moramo misliti na specifi čan poremećaj učenja koji to uzrokuje. To nije problem manj-ka motivacije, pa čak ni rezultat ponovljenih neuspjeha u školi koji može uzrokovati gubitak motivacije za učenje kod djece.

Najčešće vrste poteškoća u učenju uključuju probleme čitanja, pisanja, matematičkih operacija, teškoće koncentracije ili pažnje i zovu se disleksija, disgrafi ja, diskalkulija.

Disleksija – poteškoće čitanjaPoteškoća čitanja može zahvatiti bilo koji dio procesa čitanja, uključujući teškoće točnog ili fl uentnog prepoznavanja riječi, ili oboje dekodiranje riječi brzinu čitanja prozodiju (naglašavanje riječi) razumijevanje pročitanog

Na bazičnoj razini, dijete sa poteškoćama u čitanju otežano uspostavlja odnose između zvukova, slova i riječi. Najčešći indikatori problema na ovoj razini uključuju teškoće razdvajanja riječi na njihove sastavne zvukove, slogove te teškoće povezivanja kombinacija slova s određenim zvukovima.

Kako se očituje ova poteškoća u čitanju? Može se razlikovati od djeteta do djeteta ali najčešće, una-toč poznavanju određenih zvukova i slova, tijekom čitanja, djeca zamijene slične riječi ili promijene redosljed slova, čitaju sporo, čine česte greške u čitanju, pročitaju samo početak riječi i nastoje po-goditi cijelu riječ.

Strah ih je čitanja na glas. Kada čitaju na glas, to čine monotim glasom bez ekspresije, ne čine pau-ze, ne staju na kraju fraza, ne koriste ton glasa kako bi izrazili pitanje ili neku emociju.

Ulažu toliko puno truda u prepoznavanje riječi da im je pažnja apsorbirana na toj razini, što može dovesti do sljedeće razine problema u čitanju, a to je razumijevanje pročitanog.

Problem razumijevanja je nemogućnost uvida u srž značenja riječi, fraze i odlomka. Čak i kada dijete tečno čita mogu se pojaviti problemi razumijevanja: ne znaju o čemu su čitali, ne sjećaju se osnovnih stvari iz teksta, ne mogu odgovoriti na pitanja vezana za tekst, ne mogu prikupiti osnovne informacije iz teksta koji su pročitali.

Znakovi poteškoća u čitanju uključuju probleme vezane za:

razdvajanje riječi na njihove sastavne zvukove, slogove prepoznavanje slova i riječi brzinu i tečnost čitanja generalne sposobnosti vokabulara


134


Disgrafi ja – poteškoće učenja vezane za pisanjePoteškoća pisanja može ali ne mora biti povezana s poteškoćama čitanja. Disgrafi ja obično zahvaća vještine

pisanja koje su ispod očekivanih obzirom na godine djeteta, inteligenciju i obrazovanje. Prepoznata je kao kom-binacija:

gramatičkih i interpunkcijskih grešaka višestrukih pravopisnih grešaka izrazito lošeg rukopisa teškoća u zadacima koji zahtijevaju sastavljanje pisanog teksta

Disgrafi ja može uključivati fi zički čin pisanja ili mentalnu aktivnost razumijevanja i sintetiziranja informacija. Bazični poremećaji pisanja se odnose na fi zičke teškoće formiranja riječi i slova. Ekspresivne poteškoće pisanja odnose se na napor pri organiziranju misli na papiru. Simptomi uključuju probleme sa:

urednošću i dosljednošću pisanja preciznosti prepisivanja slova i riječi dosljednosti pravopisa organizacijom i razumljivošću pisanja

Kako se očituje disgrafi ja u pojedinaca? Krivo napisane riječi, izostavljena slova, krivo stavljanje interpunkcije, propušteni naglasci. Veličina slova nije ujednačena, pomiješana pisana i tiskana slova, slova su ponekad neras-poznatljiva, riječi ili rečenice slijede jedna iza druge bez korištenja razmaka ili interpunkcije te čine rijeke od riječi. Ponekad prepišu tekst točno, no svi gore spomenuti problemi se javljaju kada dođe do pisanja diktata ili sastavljanja teksta. Također, često ne koriste velika početna slova za imena ili na početku novih rečenica. Fraze im nemaju koherentnosti pa čitatelj ne može shvatiti o čemu se radi.

Diskalkulija – poteškoća učenja vezana za matematičke radnjeZa osobe s diskalkulijom se često govori da imaju loš „smisao za brojeve”. Čini se kako je diskalkulija stanje

uzrokovano odstupanjem u radu mozga. Neki mogući uzroci su: genetika, razvoj mozga i okolina. No nije još razjašnjeno koliko i kako ovi uzroci utječu na promjene u mozgu.

Uključuje teškoće učenja matematičkih koncepata kao što su:• količina, odnosi količine (jednako, više, manje)• mjerne vrijednosti• vrijeme• teškoće organiziranja brojeva• teškoće razumijevanja organizacije problema na stranici• teškoće korištenja znakova matematičkih operacijaPoteškoće učenja vezanih za matematiku idu od blagih do značajnih i manifestiraju se na različite načine. Naj-

češće su teškoće sa efi kasnim dosjećanjem osnovnih aritmetičkih činjenica i pouzdanosti u napisane izračune. Mnoga djeca iskuse teškoće povezivanja neformalnog matematičkog znanja s formalnom školskom matemati-kom. Manje učestala poteškoća potječe od značajne vizualno-spacijalno-motorne dezorganizacije.

Poteškoće učenja vezanih za matematiku jako se razlikuju ovisno o drugim prednostima i slabostima djeteta. Na djetetovu matematičku sposobnost mogu različito utjecati jezični problemi učenja, vizualni poremećaji ili teškoća sa sekvencioniranjem, pamćenjem ili organizacijom.

Znakovi poteškoća učenja vezanih za matematiku: Dijete s takvim poteškoćama iskazuje napor s pamćenjem i organiziranjem brojeva (uvećavanje i smanjivanje redoslijeda), operacijskim znakovima i brojevnim „činjenicama” (npr. 5+5=10 ili 5x5=25). Takva djeca također mogu imati problema s principima brojanja (kao što su brojanje po 2 ili brojanje po 5) ili mogu imati problema s određivanjem vremena na satu. Znaju koristiti prste za brojanje iznad 10 u višim razredima. Neka djeca možda znaju glavna pravila ali ih ne mogu primjeniti ili ne mogu razu-


135


mijeti/riješiti matematički problem zadan riječima jer ga ne mogu prevesti u matematički jezik. Obrnut slučaj je također čest, kada ne mogu primijeniti matematičke koncepte na svakodnevni život; uključujući novčana pitanja kao što je procjena ukupnog troška, ostatka novaca i napojnice te imaju problema izmjeriti stvari. Često imaju teškoće razumijevanja informacija prikazanih na grafovima ili u tablicama. Imaju loš osjećaj za prostor i često ih je strah od toga da će se izgubiti.

ADD/ADHD – poremećaj pažnje i hiperaktivnostIako poremećaj pažnje nije poremećaj učenja, većinu vremena uzrokuje poteškoće u učenju. Podaci

iz 2002. govore kako 32-40% djece sa ADHD-om ponavljaju razred ili napuste školu, a samo 5-10% njih se upiše na fakultete. Razlog je jasan: njihovi problemi s koncentracijom, pažnjom, praćenjem uputa, ne-mogućnosti mirnog sjedenja i da budu tiho dulji period vremena otežava im da se uklope u razred i uče. No to ne znači da djeca s ADD/ADHD-om ne mogu uspjeti u školi. To znači da im je potrebna posebna pažnja i pomoć od ruke stručnjaka, učitelja i roditelja/skrbnika kako bi uspjeli.

Ne postoji jednostavan način na koji bi se ustanovilo ima li dijete probleme s pažnjom ili je samo „dje-tinjasto”. Djeca koja ne mogu mirno sjediti, ne slušaju pažljivo, ne slijede upute ili izgovaraju neprikladne komentare možda imaju ADD/ADHD, no ponekad su označena kao nedisciplinirana i ona koja stvaraju probleme. Nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost su tri područja koja zahtijevaju posebnu pažnju u ta-kvim slučajevima. Postoje djeca koja imaju poremećaj pažnje bez da su hiperaktivna te možda neće dobiti toliko potpore niti pomoći jer ih se neće zamijetiti.

U drugu ruku, nekoliko simptoma ADHD-a su slični drugim mentalnim, zdravstvenim problemima po-put anksioznosti, depresije, poremećaja ličnosti te jedino autorizirani stručnjaci mentalnog zdravlja mogu dijagnosticirati ADHD. Imajući to na umu, nabrojit ćemo neke znakove i simptome ADHD-a iz DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, peto izdanje). Obratite pažnju na to da mora postojati najmanje šest nabrojanih simptoma i moraju biti prisutni najmanje 6 mjeseci. Također, simptomi ADHD-a moraju biti zamijećeni prije 7. godine života.

Znakovi nepažnje:1. Često ne uspijeva pridati pažnju detaljima ili čini

nemarne pogreške u školskim zadacima ili drugim aktivnostima

2. Često ima problem zadržati pažnju na zadacima ili tijekom igre

3. Često ne sluša dok mu/joj se govori4. Često ne uspijeva slijediti upute i ne uspijeva zavr-

šiti školske ili druge obveze5. Često ima problema pri organiziranju zadataka i

aktivnosti6. Često izbjegava, odbija ili oklijeva izvršiti zadatke

koji zahtijevaju mentalni napor kroz dulji period (školski zadaci ili domaća zadaća)

7. Često gubi stvari potrebne za zadatke i aktivnosti (npr. školske materijale, olovke, knjige, novčanik, ključeve, papire, naočale, mobilne telefone)

8. Često je jako distraktibilan9. Često je zaboravljiv u dnevnim aktivnostima

1. Često se poigrava ili lupka rukama i nogama, ili je nemiran dok sjedi

2. Često napušta sjedalo u situacijama u kojima se za-htijeva da ostane sjediti

3. Često trči okolo ili se penje u situacijama u kojima je to neprimjereno

4. Često je nesposoban u tišini se igrati ili sudjelovati u aktivnostima u slobodno vrijeme

5. Često je „na putu negdje” ponašajući se kao da ga „pokreće neki motor”

6. Često prekomjerno priča7. Često izusti odgovor prije nego je pitanje do kraja

postavljeno8. Često ima problema čekati svoj red9. Često prekida ili se nameće drugima (npr. upada u

razgovore ili igre)

Znakovi hiperaktivnosti i impulzivnosti:


136


V. 2

Pomoć djetetu s poteškoćama u učenju: Popunjavanje rupa, povezivanje sa stvarnim životom, kreiranje novih „žica” u mozgu

CILJEVI/ ISHODI

UČENJA Sudionici će znati kako pružiti pomoć u procesu učenja. Sudionici će prepoznati konkretno područje u kojem dijete treba pomoć i

podršku.

CILJANE

KOMPETENCIJEVještine učenja, nošenje s frustracijama i drugim negativnim emocijama

OPIS SADRŽAJA Poboljšanje slike o tijelu Poboljšanje vještina čitanja i pisanja Poboljšanje pamćenja: vizualnog i auditivnog Poboljšanje pažnje Napredak u matematici Najčešće pogreške pri učenju s djetetom

VREMENSKI

OKVIR2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Prezentacija, vježbe, iskustveno učenje, samo-evaluacija

POTREBNI

MATERIJALIRadni listovi, papiri za fl ip chart, bojice, didaktički materijali


Prezentacija podcjeline: Pomoć djetetu s poteškoćama učenja zahtjeva poseban tretman i neophodna je suradnja između udomitelja/odgajatelja i stručnjaka. U ovoj podcjelini prezentirat ćemo neke od tehni-ka koje mogu biti korisne u specifi čnim područjima gdje razvojne poteškoće djeteta nisu toliko izražene. Predstavlja načine pomoću kojih možemo popuniti praznine, povezati učenje s iskustvima iz realnog života te stvoriti nove neuronske veze.

Ishodi učenja: sudionici će naučiti kako pomoći djetetu u procesu učenja. Prepoznat će specifi čna pod-ručja u kojima dijete treba podršku i pomoć i bit će u mogućnosti planirati i provoditi životno-povezano učenje s djetetom.

Opis sadržaja: aktivnosti koje pomažu unaprijediti: sliku o sebi i prostornu orijentaciju, vještine čitanja i pisanja, vizualna i auditorna memorija, pažnja, matematičko razmišljanje. Pravila za učenje s djecom.

Ključni pojmovi: slika o sebi, prostorna orijentacija, vještine čitanja, vještine pisanja, razumijevanja, mo-toričke vještine, pažnja, rješavanje problema.


137


Pomoći djetetu s poteškoćama ili poremećajima u učenju nije jednostavno i zahtjeva specijalnu edu-kaciju. Nemojte samostalno pokušavati pomoći djetetu. Ako mislite da nešto nije u redu, dijete ima po-teškoća sa školom, nemojte čekati, vrijeme zasigurno neće pomoći. Najbolje što možete je razgovarati s učiteljima, oni su vjerojatno to primijetili. Također je jako važno da dijete procijeni i testira kvalifi ciran stručnjak. Obično u školama postoji školski psiholog koji može testirati i dijagnosticirati poteškoće u učenju ili možete potražiti pomoć dječjeg psihologa, psihijatra ili logopeda.

Kada dijete ima dijagnozu poremećaja u učenju, ključna stvar kojom možete pomoći djetetu je surad-nja. Suradnja sa terapeutom/stručnjakom koji radi s djetetom i suradnja s učiteljima, a možda ćete htjeti upoznati i druge roditelje/obitelji koje se suočavaju sa istom poteškoćom. Njihova iskustva i savjeti mogu mnogo pomoći i uvijek je dobro znati da nismo sami s našim problemom.

Postoji još mnogo stvari koje možete napraviti, ukoliko želite pomoći. Puno sistematičnog posla, ali ne toliko jednostavnog. No, ako iskreno želite pomoći, može biti zabavno i kreativno.

Detaljno smo prezentirali što su poteškoće/poremećaji u učenju, koji znakovi upućuju na njih te smo naučili da se iza navedenih problema kriju drugačije neuronske veze. Mozak djece s poteškoćama u učenju drugačije je povezan. Oni vide, čuju i razumiju drugačije od nas ostalih. Istraživanja su pokazala da zbog neuroplastičnosti mozga, učenje i nova iskustva mogu obnoviti i formirati nove neuronske veze.

To znači da kroz specifi čne aktivnosti, s vremenom, možemo brzo popuniti nedostatke i pomoći djeci da postepeno unaprijede školsko postignuće i ostvare svoje stvarne potencijale.

Područja na kojima možemo raditi:

Slika o tijelu Prostorna orijentacija Zvukovi, slova i pravopis Pisanje, čitanje i razumijevanje Brojevi, količine, odnosi, vrijeme Mentalne operacije: uspoređivanje, analiziranje, organiziranje Memorija Pažnja

Opća pravila za vježbanje s djetetom: Plan za redovno vježbanje s djetetom, razvijanje ne samo jednog područja, već onoliko koliko je

moguće Vremenski okvir ovisi o sposobnosti djeteta, ali možete planirati okvirno oko 1h Djeca se mogu usredotočiti ako su zaposlena tijekom aktivnosti i ako su zainteresirana za nju. To

se može postići ako koristite jednu aktivnost nekoliko minuta (5-10) i onda promijenite, napravite nešto drugo. Nemojte prisiljavati dijete ako prepoznate znakove umora, samo pokušajte održati njegov interes i pažnju.

Vježbajte jednom ili dva puta tjedno, isti dan, u isto vrijeme (npr. svaki ponedjeljak i srijedu, između 11-12 sati ili između 16-17 sati. Izaberite vrijeme vodeći se rasporedom djeteta, kada dijete nije preumorno)

Planirajte aktivnosti tako da se nakon završenih zadataka i sjedenja za radnim stolom, dijete protegne, promijeni položaj ili poziciju

Pustite dijete da samo rješava zadatke, ali vi budite u blizini (možete sjesti nasuprot ili pokraj njega). Možete mu pomoći ako vidite da mu ne ide. Pomozite mu podpitanjima, pripremajući ga na sljedeći korak.


138


Slika o tijelu i prostorna orijentacijaGotovo svako dijete koje je suočeno s poteškoćama u učenju ima iskrivljenu sliku o tijelu i lošu orijen-

taciju u prostoru. Ono najprije mora osvijestiti vlastito tijelo i sliku o njemu kako bi moglo povezivati riječi i položaje da bi potom njegov mozak napokon bio sposoban „vidjeti” (zamisliti) pokrete bez kretanja, dekodirati slike te povezivati dijelove u cjelinu.

Osim stvaranja situacija u kojima će doživjeti vlastito tijelo i pokret (znaju li imenovati sve dijelove tijela, poput brade, čeljusti, gležnja, pete, …?) možemo koristiti slike, razne postere i posebno osmišljene slaga-lice kako bismo njihov mozak istrenirali da vidi ono što bi trebao vidjeti i razumjeti.

AKTIVNOST: KOMPLET SLAGALICA

Vremenski okvir: 5-10 minutaVrsta aktivnosti: individualna (dijete radi samo, slušajući upute pomagača)Potrebni materijali: slagalice (podjedinica 2, materijal 1)Aktivnost pomaže u razvoju: orijentacije lijevo/desno, slike o tijelu, pažnje, vještina planiranja, verbalizacijeOpis aktivnosti: Komplet sadrži 7-8 različitih slagalica, koje moraju biti poredane po broju jer im se

težina postupno povećava, a vještine koje se formiraju se nadovezuju jedna na drugu.Započnite s prvom slagalicom, recite djetetu što je na slici te da je njegov zadatak složiti dijelove. Pu-

stite ga neka radi samostalno, ali sjednite pokraj njega i pomozite mu ako primjetite da slaže „na pamet”. Vodite vježbu pitanjima poput: Kako bi započeo, koji dio bi trebao ići prvi? Što je sljedeće na tijelu? Misliš li da je ruka sada na dobroj strani?

Ako dijete samostalno složi slagalicu, dodijelite mu sve bodove i to je to od slagalica za taj dan. Drugi put uzmite sljedeću slagalicu iz kompleta. Ako pak ne može samostalno obaviti vježbu, pomozite mu, a drugi put koristite istu slagalicu na isti način sve dok ju dijete ne bude u stanju riješiti samo. Potrudite se složiti slagalicu u roku od 6 do 8 minuta. Redoslijed slagalica u kompletu je:

Slika (ili crtež) djeteta, prednja strana Slika djeteta iz profi la Slika djetata u pokretu (trčanje) Slike životinja (kokoš, pas, krava, konj, itd.) Slika ruke s noktima Slagalice razrezane na drugačije (neočekivane) oblike

PROSTORNA ORIJENTACIJA

Aktivnosti koje razvijaju prostornu orijentaciju

Vremenski okvir: 5-10 minutaVrsta aktivnosti: individualna (dijete radi samo, slušajući upute pomagača)Potrebni materijali: igračke, oblici, bojice, itd.Aktivnost pomaže u razvoju: prostorna orijentacija, pažnja, dosljednost, držanje uputa, pamćenje, gru-

be i fi ne motoričke vještineOpis aktivnosti: Ne postoje posebna pravila. Vi dajete upute, a dijete ih slijedi. Možete koristiti navode

poput: Stavi igračku/nacrtaj zvijezdu… (na, ispod, iza, pored, lijevo, desno, u, iznad, itd.)


139

Donesi mi igračke onim redom kojim si ih dobio. Najprije … (pozor: na početku koristite 2–3 igračke, a broj povećavajte kada primjetite da je dijete spremno za veći izazov)

Napravi 2 koraka prema naprijed, a onda se okreni na desno… Donesi mi veliku žutu knjigu s gornje police… Postavi stol; gdje se stavlja vilica, s koje strane tanjura? Nacrtaj razne oblike ili napiši slova, a da pritom na glas kažeš kojim smjerom ideš. Npr. dok pišeš

slovo B reci: gore, gore, okruglo, okruglo… Ili 8: lijevo, desno, lijevo, desno. Gdje vidim…? Vježbajte smjerove pomoću kompasa dok putujete, počevši od raznih lokacija koje su važne djetetu,

kao npr. igralište, škola ili slastičarna, koristeći ih kao orijentacijske točke u odnosu na njegovu kuću. Nacrtajte mape: vezane za kuću, put od kuće do škole ili neke druge rute. Izradite mape iznenađenja!

Sakrijte malo iznenađenje (ili zadatak) i dajte djetetu kartu da ga pronađe. Izazovite ga da samo izradi jednu te ju da vama kako bi došli do cilja.

Dodatni savjet: Igrajte se i razvijajte prostornu orijentaciju uvijek i svugdje! Upute možete primijeniti dok ste na ulici ili dok kupujete.

ZVUKOVI, SLOVA I SLOVKANJE

Ako dijete ima problema s pisanjem ili čitanjem, obično ima problema i na jednostavnijoj razini – poput spajanja zvukova sa slovima, razlikovanja zvukova te slovkanja, stoga prije nego što se pozabavite olovka-ma, obratite pozornost na uši!

Aktivnosti za razvijanje svijesti o vezi između glasa i znaka (slova)

Vremenski okvir: 3-5 minutaVrsta aktivnosti: individualna (dijete radi samo, slušajući upute pomagača)Potrebni materijali: -Aktivnost pomaže u razvoju: pažnje, radne memorije, razlikovanja zvukova, svijesti o vezi zvuk-znakOpis aktivnosti: Pripremite popis riječi ili slova s kojima ćete raditi. Ako znate koje su najčešće greške

koje dijete radi, to vam može poslužiti kao dobar početak. Možete se koncentrirati na to dok vježbate, no pripazite da radite samo s jednom ili dvije stvari (riječi ili slova) na dan. Važno je da dijete samo pronađe greške i ispravi ih, nemojte mu reći u čemu je pogriješilo, nego samo da odgovor nije točan. Pomozite mu samo kada ne može samostalno otkriti grešku. Možete odabrati među različitim tipovima aktivnosti, poput:

Otkriti riječi koje se rimuju Slovkanje riječi. Počnite s lakšima, pa pređite na duže i teže. Vježbajte sa 6 do 8 riječi, a potom radite

nešto drugo. Razlikovanje glasova. Npr: ako dijete ne razlikuje Č i Ć, možete ga upitati: Čuješ li Č ili Ć u riječima:

prstić, grančica, kolač, kuća, mačak, itd.? Igranje sa slovima (npr. scrabble, ili pronalaženje riječi ili imena koja počinju na slova s automobilskih

registracija) Riječi koje imaju značenja ako ih se pročita unatraške Riječi koje imaju značenja ako se izostavi prvo/zadnje slovo



140


AKTIVNOSTI ZA RAZVIJANJE VJEŠTINA PISANJA KOD DJETETA

Vremenski okvir: 10-15 minutaVrsta aktivnosti: individualna (dijete radi samo, slušajući upute pomagača)Potrebni materijali: udžbenik, knjiga sa zadacima, olovkaAktivnost pomaže u razvoju: vještine pisanja, pažnje, auditivna memorija

Opis aktivnosti: Nakon što ste pažnju posvetili djetetovim ušima, okušajte se i u diktatima. Koristite kratke zanimljive tekstove koji su u skladu s djetetovom dobi i interesima. Možete upotrijebiti priče o životinjama, djeci u različitim situacijama, smiješne priče koje se odnose na njihovu svakodnevicu, kao i o drugima koje ne poznaju. Za početak, dovoljna su 2-3 reda, a kako napredujete, možete doći do 8-10 redova. Ne vježbajte predugo. Ako ste ustrajni, manje je više.

Dajte djetetu priliku da ispravi samo sebe. U prvom dijelu, zatražite ga da pročita ono što je napisalo te ispravi ako pronađe kakvu grešku. Zatim mu dajte tekst koji ste koristili i zatražite ga da samo provjeri te, ako je nešto krivo, ispravi. Pri tome dijete može koristiti drugu boju. Ako vježbate koristeći istu knjigu sa zadacima ili ako prikupljate i čuvate listove papira na koje dijete piše, lako možete pratiti napredak, a dijete će imati više samopouzdanja u vezi vlastitog znanja. Osim toga, steći će naviku da samostalno kontrolira vlastiti rad.

Aktivnosti za razvijanje vještina čitanja i razumijevanja kod djeteta

Počnite s kraćim tekstovima napisanim velikim fontom ili ilustriranim knjigama.Savjeti koji bi vam mogli koristiti:• Čitajte naglas zajedno s djetetom prateći njegov ritam. Pomozite mu s dužim i težim riječima.• Ako dijete najprije sebi (potiho) pročita riječ, a onda ju kaže naglas, zaustavite ga i zamolite da

čita glasnije bez obzira na tempo. Čitanje riječi dvaput traje duže! Umjesto te tehnike, naučite ga da čita po slogovima. Vježbajte s njim.

• Izaberite samo nekoliko odlomaka za čitanje.• Pitajte pitanja o odlomku, poput: „Zašto je to rekao?”, „Što bi ti učinio na njegovom mjestu?” itd.

Učinite čitanje osobnim, uključite djetetovu maštu i emocije. • Potaknite djetetovu znatiželju. Nemojte mu otkriti pozadinu priče koju čitate, neka proba pogo-

diti, a potom će saznati je li bilo u pravu. • Nakon čitanja dijela priče, pitajte dijete kako će se nastaviti, a tek tada mu pročitajte nastavak.

PAMĆENJE

Igre i aktivnosti auditivnog pamćenja koje ujedno i poboljšavaju pažnjuVrijeme: oko 5-6 minutaVrsta aktivnosti: u parovima (dijete slijedi upute pomoćnika)Potrebni materijali: -

Aktivnost potiče: auditivno i radno pamćenje, pažnju

Lista slova i brojevaOpis aktivnosti: Zadatak djeteta je ponoviti serije brojeva i/ili slova. Važno je započeti sa serijom od 3,

zatim 4,5 (i dalje) brojeva. Započinje odrasli-pomagač, a dijete ponavlja.


141

Primjer:1– 5– 6 8 9 6 1 E C V I M B O T R 3 D T 1

2– 4– 8 1 4 7 6 A R T E S A G E I X M K 5 8

7– 6– 4 3 5 7 4 l K P O H E I O N F 7 R 2

Vježbanje ne bi trebalo trajati dulje od 3-5minuta kako dijete ne bi bilo preplavljeno. Prvo za-počnite samo sa brojevima ili slovima, a kada se dijete navikne na ovakvu vrstu aktivnosti možete izmjenjivati brojeve i slova.

Na drugoj razini možete koristiti dvoznamenkaste brojeve : 12, 54, 89 / 33, 65, 17 itd., povećava-jući broj elemenata na listi.

Učenje pjesmica, kratkih tekstova napametOpis aktivnosti: Pomozite djetetu naučiti rečenice iz pjesme/teksta – riječ po riječ/rečenicu po reče-

nicu. Tek kada upamti prvu riječ/rečenicu, krenite na sljedeću. Kada ponovi drugu rečenicu, ako je točna, nastavite tako da ponovi prvu i drugu rečenicu zajedno. Ako pogriješi, nemojte ga odmah ispraviti, već mu možete reći: „slušaj ponovno pozorno” i ponovite mu rečenicu. Na ovaj način dijete mora usmjeriti pažnju na ono što je bilo pogrešno ili izostavljeno i ispraviti se. Na ovaj način vježbate do kraja teksta.

Kada vježbate s tekstom, pažljivo odaberite tekst ili pjesmu. Započnite sa samo 3-4 rečenice, ili čak i manje, ovisno o dobi djeteta.

Dodatan savjet: Kako bismo uključili i dugoročno pamćenje, možete ponoviti tekst, ali ga i zakom-plicirati. Možete dodati nove riječi u rečenicu ili možete dodati novu rečenicu.

Primjer: Hodanje ulicom po noći može biti veoma opasno. Posebno ako nosiš tamnu odjeću. Vozači te ne mogu dobro vidjeti. Pametno je nositi refl ektirajuću jaknu.

Poredak riječi prema abecediOpis aktivnosti: Dobra i zanimljiva aktivnost kada dijete mora poredati riječi po abecedi. Izaberi-

te riječi koje označavaju istu temu: npr. bijela, plava, zelena, crvena (boje); trčanje, stajanje, skakanje, okretanje (pokret); stol, stolica, krevet, polica (namještaj); naranča, limun, grožde, višnje (voće).

Igranje s brojevimaOpis aktivnosti: Recite djetetu nekoliko nizova brojeva (ovisno o dobi, kapacitetu) i pitajte ga da

ih razvrsta od većeg prema manjem ili obrnuto.Također možete pitati dijete da ponovi brojeve prema redoslijedu.Primjer: Pažljivo slušaj brojeve: 9-5-1-3. Sada ponovi sve osim prvog broja (5-1-3) (drugog/tre-

ćeg/zadnjeg). Prvo recite djetetu brojeve, a nakon toga pravila. Na taj način dijete će cijelo vrijeme morati usmjeravati pažnju, imati na umu brojeve i pravila te manipulirati brojevima u svom radnom pamćenju.

Ako primjetite da ne može zapamtiti 4 broja, probajte sa 3, i tada povećajte na 4,5.

Igre i aktivnosti koje poboljšavaju vizualno pamćenjeMemory karticeOpis aktivnosti: Koristite set memory kartica. Karte sa svijetlim, jednostavnim slikama za poče-

tak. Na početku, odaberite 6-8 parova, ili čak i manje, prilagodite sposobnostima djeteta.Memory igra sa predmetima (možete igrati i sa obojanim ili drvenim/plastičnim brojevima)Opis aktivnosti: Potreban vam je prazan pladanj, raznoliki kućanski predmeti i/ili male igračke i

prekrivač kojom ćete prekriti sve predmete. Ili, možete zamoliti djecu da zažmire. Budite sigurni da dijete zna imena svih predmeta ili igračaka koje koristite.



142


Ovo su neki od osnovnih koraka kako se igra ova igra: prilagodite igru ovisno o dobi i sposobnosti djeteta, mijenjajte broj otkrivenih predmeta i/ili vremena koje im je dopušteno da ih pogledaju.

Postavite nekoliko predmeta na pladanj (počnite s 3 predmeta, ako je to previše, počnite s 2), bez da dijete vidi. Odmaknite prekrivač i dopustite djetetu da nekoliko sekundi (5-10) pregleda pladanj. Pokušajte zbuniti dijete govoreći imena predmeta na glas, navedeno može potaknuti odgovor auditornog pamćenja umjesto vizualnog.

Prekrijte pladanj ponovno i pitajte dijete imena predmeta koji su se nalazili na pladnju.Varijacije igre:Umjesto da pitate dijete imena predmeta koje su vidjeli, sakrijte jedan predmet, otkrijte pladanj i pitaj-

te dijete da vam kaže koji predmet nedostaje.Također možete zamjeniti uloge, dijete može skrivati predmete, a odrasli pogađati. U tom slučaju, mo-

žete namjerno raditi pogreške i pustiti da vas dijete ispravlja, ili ga možete učiti da obrati pažnju jer možete namjerno raditi pogreške i želite da vas dijete uhvati svaki put kad pogriješite.

AKTIVNOSTI S IGRAČKAMA KOJE UKLJUČUJU PAMĆENJE I PROSTORNU ORIJENTACIJU

Kako bi unaprijedili vizualno pamćenje i orijentaciju djeteta, dok se razvija njegovo razmišljanje, možete koristiti igračke koje dijete voli, primjerice Lego kockice, drvene kocke, drveni tetris ili nešto drugo što imate kod kuće.

Sastaviti kuću, brod, auto ili bilo što drugo od lego kockica koristeći priručnik je jako dobra aktivnost u razvoju prostorne orijentacije djeteta. Neka dijete samo pokuša složiti, a vi mu pomozite postavljajući pi-tanja o tome što radi i koji je najbolji način da se nešto napravi. Ako ne može samo složiti, tada mu pokaži-te postupak objašnjavajući što radite te na kraju izaberite par kockica i pomozite mu da samo napravi isto.

Koristite drvene/plastične obojane kockice ili loptice kako bi napravili uzorkePostoji mnogo igračaka koje se mogu koristiti za razvoj ne samo kreativnosti već i vizualnog pamćenja

i orijentacije. Samo ih trebamo prilagoditi našoj potrebi. Ako postoji igračka koja koristi uzorke, možemo raditi na način da razvijamo pamćenje puštajući dijete da slaže uzorak dok mi gledamo u paragon, tražeći od djeteta da naglas govori što radi ili da daje upute (primjer: Počet ću sa sredinom slike i koristit ću zelenu kocku. Za lijevo i desno će mi trebati 2-2 žute kockice). Ako dijete naglas govori postupak, možemo ga pratiti i pomoći mu da napravi dobar plan.

Sljedeći korak/razina je ponoviti predložak/uzorak napamet. Pustite mu da „memorira” predložak, zatim okrenite sliku predloška i neka dijete samo proba ponovno sastaviti predložak. Kada završi, može provjeriti i ispraviti ako je potrebno.

Primjeri igračaka koje možete koristiti:

Drveni tetris Drveni Tangram


143

Geometrijski oblici na plutu

Kartice poput ovih iznad mogu se koristiti za sve vste igri. Mogu unaprijediti logičko razmišljanje, vizu-alno pamćenje, vještine planiranja.

Dobra praksa:NILD Edukacijska terapija je terapija koja je usmjerena na jačanje uzroka koji se nalaze u pozadini po-

teškoća u učenju. Razvijena je u SAD-u, i kroz nekoliko godina predstavljena je i u Europi. NILD intervencija može se koristiti u radu jedan na jedan ili u malim grupama. Svaki susret uključuje razno-

like tehnike koje su napravljene kako bi prepoznali specifi čna područja poteškoća kod učenika i unaprijedile njegove sposobnosti razmišljanja, prosuđivanja i procesiranja informacija. Tehnike unapređuju osnovna područja poput čitanja, pisanja, pravopisa i matematike, kao i primjenu vještina rasuđivanja unutar svakog područja. Uče-nike educiraju visoko osposobljeni NILD edukacijski terapeuti koji koriste jedinstvenu metodologiju.

Detaljne informacije o ovoj terapiji možete pronaći na: www.nild.org, www.nild.hu

Misaone operacije: uspoređivanje, analiziranje, organiziranjeOve operacije temelj su matematičkog promišljanja. Djeca s diskalkulijom znaju jedino teorijski što one

označavaju, ali ne i praktično ili ne mogu prenijeti znanje s papira na svakodnevni život ili obrnuto. Razmis-lite o načinima na koje dijete može razumijeti što znači: jednako, usporedi, organiziraj.

Prvo dopustite djetetu da se igra i organizira, zatim napišite u matematičkim terminima što je napravio. Možete koristiti igračke, gumbiće, grah, brojeve i predmete ili geometrijske oblike različitih veličina.

Vježbajte sve dok dijete ne uspije razumijeti količinu i točno koristiti matematičke termine i znakove. Deset zapovijedi učenja s djetetom (izbjegavanje uobičajenih pogrešaka)

1. Učinite učenje zanimljivim. Vježbanje ne mora biti dosadno.2. Napravite povezanost između onog što učite/vježbate i svakodnevnog iskustva. Koristite koliko god

je moguće osjetilnih puteva dok učite.3. Učite dok se igrate. Igrajte se dok učite.4. Manje je više. Prestanite s učenjem kada ono počne biti opterećujuće, ali vježbajte redovito.5. Nemojte pretpostavljati da dijete nešto zna. Umjesto postavljanja pitanja, pitajte ga da vam objasni

značenje neke riječi/izraza i saznat ćete da li ono to doista zna.6. Nemojte odmah nuditi objašnjenja ako dijete nešto ne zna ili ne razumije. Posredujte informaciju.

Pitajte pitanja, pustite dijete da samo pronađe odgovor.7. Ako pitate dijete neko pitanje, pričekajte odgovor, nemojte ga požurivati (izbrojite do 10).8. Neka se dijete samo provjeri i ispravi.

9. Strah ne pomaže procesu učenja. Naučite dijete da je u redu pogriješiti. Možemo ih uvijek ispraviti i učiti od njih. Zapravo, na pogreškama se najbolje uči!

10. Pomozite mu sve dok ne postane samopouzdan. Dajte mu do znanja da je sposoban i da može.+1 Proslavite svaki mali korak naprijed! Jako je važan!


Drvene perle (vizualno pamćenje, grube i fi ne motoričke vještine)


144


V. 3

Motivacija za učenje

CILJEVI/ ISHODI

UČENJA Sudionici će razumjeti i biti u stanju prepoznati komponente motivacije Sudionici će moći prepoznati pozadinske razloge kod nedostatka motivacije

za učenje kod djece Sudionici će uvidjeti kako funkcionira unutarnja i vanjska motivacija te

povezanost dobi i vrste motivacije koja najbolje funkcionira Sudionici će biti u mogućnosti planirati i koristiti sve (obje) vrste motivacije u

radu s djecom.

CILJANE

KOMPETENCIJEVještine motiviranja, nošenje s frustracijama i drugim negativnim osjećajima, nagrađivanje, postavljanje dostižnih ciljeva

OPIS SADRŽAJA Izostanak motivacije. Zašto? Osjećaji i loša iskustva Ekstrinzična motivacija Intrinzična motivacija Otkrivanje dječjeg svijeta Postavljanje ciljeva: izazovi, napredak, trud

VREMENSKI OKVIR 2 sata

PREDLOŽENE

METODE/

AKTIVNOSTI

Prezentacija, vježba, iskustveno učenje, brainstorming, samo-evaluacija

POTREBNI

MATERIJALIRadni listovi, papiri za fl ip chart, bojice, didaktički materijali


Ova podcjelina je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu osvrnut ćemo se na teorijski pristup motiva-ciji za učenje. Govorit ćemo o osnovnim motivima koji oblikuju naše ponašanje, dok ćemo se u drugom dijelu više usmjeriti na osobna iskustva i praktične aktivnosti kako bismo saznali koji čimbenici utječu na gubitak motivacije i na koji način možemo motivirati djecu na učenje.

Ishodi učenja: Sudionici će razumjeti i prepoznati komponente motivacije, moći će prepoznati razloge koji se nalaze u pozadini manjka motivacije za učenje kod djece. Razumjet će kako funkcioniraju intrinzična i ekstrinzična motivacija te postoji li povezanost između njih i dobi djeteta. Sudionici će moći planirati i pravilno upotrebljavati obje vrste motivacija kod djece.

Opis sadržaja: Motivacija za učenje, komponente. Manjak motivacije za učenje: negativna uvjerenja, neugodni osjećaji i loša iskustva. Ekstrinzična i intrinzična motivacija, upoznavanje funkcioniranja djeteta kao ključan korak u razvoju motivacije. Korisni savjeti i ideje za rad.

Trajanje: 2 sataPotrebni materijali: vrećica s novčićima ili grahom, papiri i olovkeKljučni termini: motivacija za učenje, samopoštovanje, ekstrinzična motivacija, intrinzična motivacija,

postavljanje ciljeva, socijalna motivacija.


145


AKTIVNOST: HVATANJE NOVČIĆA/GRAHA

Cilj: zagrijavanje, upoznavanje s temomTrajanje aktivnosti: 10-12 minutaVrsta aktivnosti: mala grupa, 4-6 dobrovoljaca, ostatak grupe promatra aktivnost. Na kraju aktivnosti

kratka rasprava.Potrebni materijali: vrećica novčića/graha, stolOpis aktivnosti: Zamolite 4-6 sudionika/dobrovoljca da vam pomognu u izvođenju aktivnosti. Smjestite

ih oko stola, ostatak sudionika neka promatra aktivnost. Ispraznite vrećicu s novčićima/grahom na sredinu stola i recite sudionicima da uzmu za sebe onoliko novčića/graha koliko žele. Aktivnost se sastoji od dva kruga. U prvom krugu, svaki igrač uzima za sebe onoliko novčića/graha koliko želi od nekog drugog su-dionika kojeg odabere. U drugom krugu, svaki od igrača ima priliku dati onoliko novčića/graha koliko želi igraču kojeg odabere.

Na kraju drugog kruga, voditelj aktivnosti razgovara s igračima o njihovim osjećajima i mislima tijekom igre. I promatrači također mogu podijeliti svoja razmišljanja i osjećaje s ostatkom grupe. Teme o kojima razgovaramo: Zašto si se odlučio/la sudjelovati u aktivnosti? (motivacija) Kakav je osjećaj uzeti od drugoga? A kakav je osjećaj dati drugome? Kako si odabrao kome ćeš dati novčiće/grah, a od koga ćeš uzeti?

Motivacija Motivacija, najjednostavnije rečeno, je želja za djelovanjem. To je stanje ili proces unutar pojedinca

(ponekad opisana kao potreba ili želja) koja služi za pokretanje i usmjeravanje ponašanja. Kada je u pitanju učenje i školsko postignuće, motivacija je važna koliko i kognitivne sposobnosti, jer

pokreće sve procese učenja. Ona odgovara na pitanja poput: Zašto i što ljudi uče? Koliko energije ula-žu u učenje? Kada i zašto odustaju od učenja? Odustaju li zaista od učenja, ili je nešto drugo u pitanju?

Motivacija je složen pojam, mnogi motivi zajedno oblikuju ponašanje osobe i oni se s vremenom mije-njaju. Poput komadića slagalice koji popunjavaju praznine i oblikuju ljudsko ponašanje. Tijekom posljednjih desetljeća, studije o motivaciji ističu različite teme, poput potrebe za postignućem i uspjehom ili neuspje-hom orijentiranim razmišljanjem, ekstrinzična/intrinzična motivacija, ponašanje usmjereno cilju, socijalna motivacija.

Stručnjaci navode da nije toliko važno koja vrsta motivacije pokreće osobu, sve dok je ona motivirana da obavlja posao. Ljudi su različiti, isto kao i situacije i okolnosti i moguće je da iste tehnike ne djeluju na sve ljude jednako. Kombinacija motiva poput intrinzične motivacije, postavljanja ciljeva, povratne informacije kao vanjske nagrade i samopoštovanje, zajedno mogu dovesti do uspjeha. Ne postoje dobri i loši putevi motivacije, već oni koji djeluju i oni koji ne djeluju.

Komponente motivacije za učenjeIstraživanja pokazuju da je razina motivacije za učenje najviša u početnim razredima osnovne škole

i pokazuje tendenciju opadanja negdje između 3. i 6. razreda osnovne škole i nastavlja dalje opadati i u srednjoj školi. To vrijedi za prosječne učenike i za učenike s poteškoćama u učenju, samo je razlika u tome što su djeca s poteškoćama u učenju motiviranija od njihovih prosječnih kolega. Iznenađeni? Vjerojatno bi zaključili da su djeca s poteškoćama u učenju manje motivirana. Studije su također pokazale da se percep-cija motiviranosti od strane odraslih (učitelja) razlikuje od percepcije samih učenika.

Ipak, postoji tendencija opadanja motivacije kod djece i veoma je važno saznati koji je razlog tome te koja je odgovornost odraslih (učitelja i roditelja) u tom procesu.


146


Postoje različiti teorijski pristupi temi motivacije. U ovom izlaganju predstaviti ćemo model László Tóth jer ima posebnu važnost u procesu školskog učenja.

László Tóth razlikuje tri skupine motiva:

1. potreba za samopoštovanjem (potreba osobe za potvrdom i povećanjem samopouzdanja)2. znatiželja (koja dolazi iz želje za znanjem i razumijevanjem te predstavlja temelj svih aktivnosti, istraži-

vanja i otkrića)3. socijalni motivi (potreba za emocionalno zadovoljavajućim odnosima)

1. Samopoštovanje kao motivacija za učenjeRazina našeg postignuća u učenju uvelike je pod utjecajem onogo što vjerujemo o sebi, koliko smo

sigurni u sebe. Osjećaj da smo sposobni ostvariti nešto rezultat je naših prošlih iskustava i povratnih infor-macija od strane nama bitnih osoba. Koliko smo u stanju dostići vlastita očekivanja i očekivanja od ostalih (roditelja, kolega, profesora, odgojitelja). Tijekom školovanja, rezultat našeg rada procjenjivan je kao dobar ili loš, primamo postignuća, ocjene, a ponekad te procjene vode do osjećaja prihvaćenosti ili neprihvaće-nosti. Upravo iz tih razloga, ne iznenađuje činjenica da nam tijekom školovanja motivacija za učenje opada. Tako se, u ovoj prvoj skupini motiva, anksioznost i potreba za postignućem pojavljuju kao glavni motivi koji oblikuju našu motivaciju za učenje.

Učenici nisu motivirani neuspjehom. Daju različite razloge za svoj uspjeh ili neuspjeh u različitim školskim predmetima i ti razlozi su u skladu s njihovim procjenom vlastite sposobnosti u tom području. Pozitivni osje-ćaji i misli/vjerovanja povezana sa specifi čnim zadatkom ili predmetom („Dobar sam u ovome”) smanjuju razinu anksioznosti. Djeca koja svoja loša postignuća vide kao rezultat smanjenih sposobnosti, mogu očekivati da će se neuspjeh ponavljati te doživljavaju negativne misli i osjećaje („Jedino ja sam imao sedam pogrešaka”. „Učitelj me neće voljeti zato jer sam glup”). Jednom kada nepoželjna motivacijska uvjerenja postanu dio uče-nikove slike o sebi, aktivirat će se ponovno i pokrenuti tjeskobu i sumnju u njegove sposobnosti.

2. Znatiželja kao motivacija za učenjeSvu djecu odlikuje znatiželja, želja za istraživanjem i otkrivanjem okoline. Otkrivanje, znanje, razumije-

vanje, korak naprijed, daje osjećaj neovisnosti, kompetentnosti i radosti otkrivanja i učenja. („Volim učiti o dinosaurima zato što su tako velike životinje”. „Nisam mogao zviždati kada sam imao četiri godine, ali sada mogu!”).

Razina znatiželje kod djece se razlikuje, baš kao što ni svako dijete nije sklono anksioznosti, ali zajednič-ka im je potreba za otkrivanjem svoje okoline. Problemi nastaju kada predmete koje uče smatraju nevaž-nima, nevezanim uz njihov život i okolinu, čine se čudnima i teškima za savladavanje, ili gube interes („Zašto moram učiti pjesmice, što će mi to pomoći u životu?” ili „Nikada, ali baš nikada u životu neću koristiti te jednadžbe i formule”; „Zašto moramo znati gdje je Guatemala?”).

Drugi naziv za znatiželju je intrinzična motivacija – kada je znanje samo po sebi nagrada za učenje.

3. Socijalni motivi kao motivacija za učenjeTreća skupina motiva uključuje motive društvenog prihvaćanja. Potreba osobe da bude prepoznata, ci-

jenjena i voljena od svoje društvene okoline. Žele se osjećati dobro u školi, u razredu sa svojim vršnjacima, biti prihvaćeni, cijenjeni, osjećati se važno i potrebno. U nižim razredima osnovne škole djeca uče kako bi dobila pažnju učitelja i zadovoljila roditelje. Prihvaćanje od strane vršnjaka nije toliko važno u ranoj dobi. Djeca uče da bi roditelji bili sretni, da bi bili prihvaćeni od strane učitelja („Moji roditelji će biti nezadovoljni s ovom ocjenom”, „Učitelj je rekao da je moj rad odličan i da sam pametan”, „Učitelj je kritizirao samo mene, a ja nisam bio jedini koji je loše napravio”).


147

Hijerarhija motivacijeIntrinzična:Zbog unutarnjeg zadovoljstva

Ekstrinzična

Zbog nagrade

Bez razloga

Da bi udovoljili drugima


Sazrijevanjem društveni položaj u vršnjačkoj grupi postaje sve važniji i učenik radije bira priznanje od strane vršnjaka nego odobravanje od strane učitelja. Ukoliko dobre ocjene i znanje znače prihvaćanje i pripadnost vršnjacima, djeca će uložiti trud da ih ostvare.

Nedavna istraživanja su otkrila da, kada je u pitanju učenje, djeca i adolesecenti ističu kako njihov od-nos s roditeljima znatno utječe na motivaciju za učenje. Ukoliko roditelji pokazuju interes za školu, učenje, ocjene, to je jasna i važna poruka djeci. Da, oni uče zbog svojih roditelja.

Suprotno, ukoliko se osjećaju neprihvaćenima ili odbačenima, ako ne osjećaju poštovanje od strane nastavnika, ako imaju emocionalne probleme (obiteljske sukobe, sukobe s nastavnicima, nasilje od strane vršnjaka itd.), najmanje će se brinuti oko učenja i ocjena. Govorit će da mrze školu jer tamo, primjerice, nemaju prijatelja.

Intrinzična i ekstrinzična motivacijaIntrinzična i ekstrinzična motivacija razlikuju se u vrsti nagrade koju osoba dobiva. Intrinzična motivacija

odnosi se na ponašanje koje je pokrenuto unutarnjom nagradom, za razliku od ekstrinzične motivacije, koja se odnosi na uključivanje u ponašanje kako bi se dobila vanjska nagrada ili izbjegla kazna. Na primjer, ako je dijete obavilo neki zadatak samo zato jer očekuje da će dobiti nagradu: slatkiše, dobru ocjenu, radi se o ekstrinzičnoj/vanjskoj nagradi i ekstrinzičnoj motivaciji. Ukoliko dijete izvrši svoje zadatke kako bi izbjeglo kaznu, također se radi o ekstrinzičnoj motivaciji. Međutim, ukoliko se osoba bavi nekom ak-tivnošću ili izvršava zadatke s veseljem i radošću, primjerice čita knjigu jer je zainteresirana za određenu tematiku, radi se o intrinzičnoj motivaciji jer je nagrada unutarnja.

Edukacijski stručnjaci i odrasli općenito zagovaraju intrinzičnu motivaciju jer je po njima ona moćnija i rezultati intrinzične motivacije traju dulje od rezultata ekstrinzične motivacije. Navedeno je istina, ali u mnogim slučajevima ona nije prisutna pa ekstrinzična motivacija uvelike pomaže u takvim situacijama. Također, moguće je da se kroz ekstrinzičnu motivaciju razvije intrinzična ili da intrinzična iz nekog razloga nestane i onda samo ekstrinzična motivacija pokreće ponašanje. Isto tako, istraživanjima je dokazano da nuđenje vanjske/ekstrinzične nagrade za aktivnost koja osobu intrinzično zadovoljava zapravo može sma-njiti osjećaj intrinzičnog zadovoljstva.

Ako razmatramo motivaciju u hijerarhijskom poretku, onda je cilj biti intrinzično motiviran, kao što možemo vidjeti i na sljedećem prikazu:


148


Ako razmišljamo o vlastitim iskustvima, stvari nisu jednostavne, niti su crne niti bijele. Moramo biti više ili manje motivirani u različitim razinama procesa/aktivnosti, ovisno o različitim situacijama. Zato, umjesto procjenjivanja ili uspoređivanja motiva, kako bismo motivirali djecu za koju skrbimo, moramo se odlučiti za onu opciju koja najbolje odgovara situaciji, djetetu, nama samima, potrebnoj uključenosti itd.

AKTIVNOST: OSOBNA SJEĆANJA

Cilj: razumijevanje i prepoznavanje vlastite intrinzične / ekstrinzične motivacijeTrajanje: 10-12 minutaVrsta aktivnosti: individualna, vježba u velikoj grupiPotrebni materijali: ---Opis aktivnosti: Prisjetite se vremena kada ste išli u školu i izgubili motivaciju za učenje nekog predmeta.

Pokušajte otkriti koji motivi za učenje su bili pogođeni i zašto? Ukoliko želite, možete podijeliti svoju priču s ostalim sudionicima. Ispričajte ukratko što se dogodilo.

Otkrivanje (unutrašnjeg i vanjskog) svijeta djetetaKljuč motiviranja djeteta nalazi se u njemu samome. Kao što je rečeno ranije, djeca su prirodno motivi-

rana za učenje, ali ne na učenje svega što stavimo pred njih. Oni sami žele otkrivati svijet svojim osjetilima, u sigurnoj i emocionalno pozitvnoj atmosferi.

Kako možemo osigurati djeci iz skrbi da postanu i ostanu motivirana? Moramo se usmjeriti na motive koji pokreću njihovo ponašanje:

– Potreba za samopoštovanjem – Znatiželja – Potreba za zadovoljavajućim emocionalnim odnosima: sigurnost, prihvaćanje, socijalno okruženje

koje ga voli i brine o njemuAko dijete izgubi motivaciju ili se dogodi promjena u njegovom stavu prema školi, moramo pronaći

problem s kojim se dijete suočava. Nagovještaj djetetovog problema uvijek možemo pronaći u njegovom prigovaranju. Pa tako mogu govoriti:

„Nisam dobar u ..... (matematici)”„Ne volim engleski zato jer mi se ne sviđa učiteljica”

Novac

Titula

Disciplina

Kazna

Cijena

Žetoni

(zvjezdice, točkice...)

Autonomija

Ljubav

Zabava

Učenje

Pripadanje

Strast

Svrha

EKSTRINZIČNA VS. INTRINZIČNA MOTIVACIJA


149


„Ne želim ići u školu. Učiteljica se ne ponaša lijepo prema nama. Stalno viče na jednog dječaka u razredu i ja se jako bojim”

„Jako se trudim, a nikad ne dobijem 5”„Zašto učiteljica uvijek viče na mene, a nikada na druge učenike?”„Nitko se ne želi igrati sa mnom u školi”„Sat kemije je dosadan. Ne razumijem ništa o čemu učiteljica govori.”„Učiteljica mi je rekla da s ovakvim ocjenama nikada neću moći postati doktorica”… i tako lista može ići u nedogled...

Dodatna aktivnost: napravite listu „objašnjenja” djeteta iz vaše skrbi za nedostatak njihove motivacije i otkrijte motive koji se nalaze u pozadini

Važno je promotriti ono što znamo. Ima li dijete problem…

S učiteljem S kolegama iz razreda S dosadnim temama S razumijevanjem materijala Dvojbe oko svojih intelektualnih kapaciteta (koja motivacijska uvjerenja se nalaze u pozadini) S određenim predmetom/područjem S planiranjem vremena Treba li pomoć stručnjaka zato jer ima specifi čan poremećaj u učenju

Što moramo osigurati i kako?

Emocionalnu podršku, utjehu Uspjeh Pomoć u razumijevanju teškog gradiva/predmeta Vježbe Pozitivnu povratnu informaciju, osnaživanje Pomoć u rješavanju osobnih sukoba, nesporazuma Pravila, granice Viša očekivanja Ciljevi: konkretni, dostižni Uzor/ model ponašanja

Koristite poticaj, ekstrinzičnu motivaciju kako bi motivirali djecu na učenje (ili ih motivirajte sitnim zaduženjima).

AKTIVNOST: ZAMIJENITE K (KAZNU) S N (NAGRADOM) K/N

Cilj: pomognite sudionicima planirati konkretna, dostižna, dobi prilagođena očekivanja i konkretan sustav nagrađivanja.

Trajanje: 15-20 minVrsta aktivnosti: male grupe, brainstorming (ideje)Potrebni materijali: papir, bojiceOpis aktivnosti:

Propovijedanje, pritisak i kažnjavanje rijetko djeluju kod djece. Mnogo brži način da djeca naprave ono što bi trebala je pregovaranje s njima vezano uz nagrade koje ih vesele. Ako ih pozovemo da nam budu


150


partneri u procesu planiranja i dopustimo im da se uključe (odrasli naravno imaju završnu riječ), dobit ćemo djecu motiviranu za „rad”. Veoma je važno imati na umu da je djeci potreban osjećaj neovisnosti i jasno postavljene granice. Zato pregovarajte s djetetom! Što očekujete od njega svaki dan? Napravite listu očekivanja i odaberite 5-6 stavki za koje procjenjujete da su zaista važne. Ako je dijete predškolac, lista bi trebala sadržavati 2-3 stavke, za osnovnoškolce od 2 do 4 razreda lista bi trebala sadržavati 4-5 stavki, a za starije osnovnoškolce i adolescente, lista bi trebala sadržavati maksimalno 7 stavki.

ZADATCI PONEDJELJAK UTORAK SRIJEDA ČETVRTAK PETAK SUBOTA

Oprati zube √ √ √ √ √ √

Početi domaćuzadaću u 16 h

√ √ √ √

Vježbanje klavira √ √Spremiti igračke prije večere

√

Nakon toga, zajedno s djetetom, napravite „Listu nagrada” u kojoj će biti stvari i aktivnosti koje djeca vole. Lista može sadržavati stavke poput:

Dodatnih 10/20 minuta igranja na kompjuteru Naljepnice Slatkiši Novac Zajednička igranje društvene igre Odlazak u kino Odlazak na izlet Dodatno slobodno vrijeme Zajednička priprema kolača Odlazak kod prijatelja ili dolazak prijatelja itd.

Možete uvrstiti u listu stavke koje su povezane ili koje nisu povezane s učenjem, kako želite i ovisno o periodu (npr. na praznicima možete od djece očekivati obavljanje nekih drugih zadataka). Liste pravite za tjedan dana i na kraju tjedna možete razgovarati o rezultatima, obavljenim aktivnostima i ispunjenju obećanih nagrada.

Razgovarajte s djetetom koliko puta tjedno može propustiti obaviti zadatak (3 puta tjedno je u redu, a ako propusti obaviti zadatak 4 puta tjedno može npr. dobiti manje novca ili manju nagradu).

Više ideja koje mogu pomoći i motivirati dijete na učenje: – Osigurajte djetetu ugodno mjesto/prostor za učenje gdje možete postaviti mekane jastučiće, dekice,

knjige. – Postavite sat na zid (ne digitalni) i razgovarajte o vremenskim rokovima i pravilima (npr. ako počne

učiti, ne smije odmah za pola sata ustajati i ići u kuhinju po hranu/piće) – pomognite mu da ostane fokusirano na učenje

– Koristite poseban „baka efekt”: napravite plan aktivnosti za dijete nakon učenja. Neka aktiv-nosti budu privlačne i neka im se dijete veseli i možda prije riješi domaću zadaću (npr. nakon što napišeš domaću zadaću, pročitat ću ti priču/igrati ćemo se s lutkama/jesti puding/iznenaditi nekoga)


151


– Pomognite mu postaviti konkretne ciljeve. Na početku svake školske godine djeca često odlučuju da će učiti više i poboljšati svoje ocjene, ali entuzijazam brzo izblijedi nakon prve loše ocjene. Umjesto općih ciljeva, pomognite mu da oni postanu konkretni.

Primjerice, Marko želi poboljšati svoje ocjene na prvom polugodištu. Super! Možete mu pomoći da to postigne tako što će postaviti konkretne ciljeve. Zajedno pogledajte predmete koje ima u ovom polugo-dištu i koje ocjene ima. Koje predmete može popraviti? Koliko? Cilj bi bio poboljšati ocjene iz zemljopisa, povijesti i stranih jezika.

PROŠLOGODIŠNJE OCJENE PREDMET NOVI CILJ

2 Zemljopis 3/4

4 Povijest 5

3 Engleski 4

Napravite izračun koliko će se djetetov ukupan prosjek promijeniti ako uspije i tijekom polugodišta prilagodi plan novim okolnostima (Loša ocjena? Izračunajte koju ocjenu mora dobiti da bi cilj još uvijek bio moguć. Što može učiniti u takvoj situacijI? Tko mu može pomoći? Navedite konkretnu osobu. Kako može dobiti veću ocjenu? Učenjem pjesmice? Dodatan plakat, sastavak?). Ohrabrite dijete kada izgubi nadu i poželi odustati.

Važno je postaviti realne i ostvarive ciljeve. Malim koracima dolazimo do uspjeha i porasta samopo-uzdanja djeteta.

Promijenite djetetova motivacijska uvjerenjaKao što smo prethodno naveli, u pozadini straha od neuspjeha, nalazi se negativno uvjerenje djeteta o

njegovim neadekvatnim sposobnostima ili lošoj sreći, o povezanosti između posla i uspjeha. Uložite trud kako biste otkrili koja su skrivena dječja uvjerenja i razgovarajte o njima. U raspravu možete uključiti po-zitivne modele/uzore, primjere iz vaših osobnih iskustava ili iskustava vaših poznanika. Osmislite situacije pogodne za učenje gdje će dijete imati priliku iskusiti uspjeh. Možda dijete mora unaprijediti tehnike učenja kako bi promijenio vjerovanje da ne može učinkovito učiti.

Pozitivan stav! Adolescenti, ali i mlađa djeca, jako su osjetljiva na kritike i negativne povratne informacije. Primjedbe poput „Ti to mene zezaš ili stvarno to ne razumiješ?”; „Kako možeš biti tako spor?”; „Borim se s tobom još od vrtića”, znatno ugrožavaju dječje samopouzdanje. Ne pogoršavajte situaciju negativnim komentarima ili osjećajima.


152

V. CJELINA

PODSJETNIK (HANDOUT)


153



154

V. CJELINA


155



156



157

BILJEŠKE


158

BILJEŠKE


Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje


areComp

korice odabrane.indd 2korice odabrane.indd 2 13.11.2016. 23:02:0513.11.2016. 23:02:05

razvoj vjeŠtina odgajatelja i - centar siriuscentar-sirius.hr/-/pdf/carecomp_web_ok.pdf · 6 i....

Documents