(1)

Psihologija kao znanost

Psihologija je definirana kao proučavanje ponašanja i psihičkih procesa. Psihologija opisuje,

objašnjava, predviđa i kontrolira ponašanje. Ali psiholozi ne pokušavaju kontrolirati ponašanje

drugih ljudi protivno njihovim željama. Naprotiv, oni pomažu klijentima mijenjati njihovo

ponašanje za njihovo dobro. Ponašanje se tumači pomoću psihologijskih teorija, koje čine nizovi

tvrdnji s pretpostavkama o ponašanju. Tumačenja i predviđanja izvode se iz teorija. Teorije se

po potrebi mijenjaju, kako bi mogle uključiti nova opažanja. Ako je potrebno, teorije se i

odbacuju.

Šta psiholozi rade

Neki se psiholozi bave čistim, ili temeljnim istraživanjima, koja nemaju neposrednu primjenu.

Drugi se pak bave primijenjenim istraživanjima, koja traže rješenja za specifične probleme. Osim

istraživanjima, mnogi se psiholozi bave i podučavanjem. Klinički psiholozi čine najveću podgrupu

psihologa. Klinički psiholozi pomažu ljudima čije ponašanje odstupa od normalnog u

prilagođavanju zahtjevima života. Klinički psiholozi pomažu klijentima u rješavanju problema

psihoterapijom i bihevior terapijom. Psiholozi koji se bave savjetovanjem rade s pojedincima

koji imaju problema s prilagodbom, ali ne pate od težih psihijatrijskih poremećaja.

Školski psiholozi pomažu učenicima koji se nose s problemima koji ometaju učenje. Školski

psiholozi pomažu i u donošenju odluka o upućivanju učenika u posebne obrazovne programe i

dodatne programe. Obrazovni psiholozi bave se teorijskim pitanjima povezanim s učenjem i

određivanjem plana i programa.

Razvojni psiholozi proučavaju promjene do kojih dolazi tokom života, nastojeći razlučiti relativni

doprinos naslijeđa i okoline razvoju. Psiholozi koji proučavaju ličnost nastoje definirati ljudske

osobine. Oni nastoje utvrditi što utječe na naše misaone procese, osjećaje i ponašanje.

Socijalni psiholozi proučavaju prirodu i uzroke našeg mišljenja, osjećaja i ponašanja u socijalnim

situacijama. Psiholozi koji se bave okolinom usmjeruju se na načine na koje ponašanje utječe na

ili je pod utjecajem fizičke okoline.

Eksperimentalni psiholozi provode istraživanja temeljnih procesa, kao što su osjeti i percepcija,

učenje i pamćenje, mišljenje, motivaciju i emocije. Eksperimentalni psiholozi koji su usmjereni na

odnose između bioloških promjena i psiholoških pojava nazivaju se biološki psiholozi.

Industrijski psiholozi usmjereni su na odnose između čovjeka i rada. Organizacijski psiholozi

proučavaju ponašanje ljudi u različitim organizacijama. Psiholozi potrošnje nastoje predvidjeti i

utjecati na ponašanje kupaca.

Kako je nastala psihologija: kratka povijest

Grčki filozof Aristotel bio je među prvima koji su tvrdili da je ljudsko ponašanje podvrgnuto

pravilima i zakonima. Sokratova je preporuka ''upoznaj samoga sebe'', a on je i predlagao da

sami sebe proučavamo pomoću introspekcije.

Wilhelm Wundt osnovao je 1879. godine prvi psihogijski laboratorij u Lajpzigu. Wundt je i

osnivač škole strukturalizma. Koristio je introspekciju za proučavanje objektivnih i subjektivnih

elemenata iskustva.

William James utemeljitelj je škole funkcionalizma. Funkcionalizam se bavio opažljivim

ponašanjem i svjesnim doživljavanjem, a posebno je bio usmjeren na važnost navika, o kojima je

James govorio kao o ''izuzetnom kotaču zamašnjaku društva''.

John B. Watson utemeljitelj je biheviorizma. Bihevioristi smatraju da se psihologija mora

ograničiti na opažljivo ponašanje i odustati od izleta u subjektivnu svijest. Watson je isticao

Pavlovljeve eksperimente s uvjetovanjem kao model psihologijskih istraživanja. Biheviorizam se

bavio učenjem putem uvjetovanja, a B.F. Skinner je uveo pojam potkrepljenja koji je tumačio

nastanak učenja.

Geštalt psihologija usredotočila se na percepciju. Geštalt psiholozi gledaju na percepciju kao na

cjeline koje daju značenje dijelovima. Tvrdili su da učenje može biti aktivno i svrhovito, a ne

samo pasivno i mehaničko, kao u Pavlovljevim eksperimentima.

Sigmund Freud utemeljitelj je psihoanalize. Prema psihodinamskoj teoriji, ljude pokreću skriveni

impulsi. Ljudi su skloni iskrivljavanju stvarnosti kako bi se zaštitili od anksioznosti.

Kako suvremeni psiholozi gledaju na ponašanje

Šest glavnih pristupa u suvremenoj psihologiji uključuju biologistički, kognitivistički,

humanističko-egzistencijalistički, psihodinamski, socijalnokulturalni, te pristup koji se temelji

na teorijama učenja. Biologistički orijentirani psiholozi proučavaju veze između ponašanja i

bioloških pojava poput aktivnosti stanica u mozgu i lučenja hormona.

Kognitivistički psiholozi proučavaju načine na koji percipiramo i mentalno reprezentiramo

svijest. Piagetovo istraživanje kognitivnog razvoja djece inspirisalo je mnoge razvojne i

obrazovne psihologe. Kognitivistički psiholozi bave se i obradom informacija, tj. procesima koji

sudjeluju u percipiranju, pohranjivanju i dosjećanju informacija.

Humanističko-egzistencijalistički psiholozi naglašavaju važnost ljudskog doživljavanja. Oni tvrde i

da su ljudi u stanju odgovorno birati.

Suvremeni psihoanalitičari najčešće sami sebe smatraju neoanalitičarima. Oni općenito slijede

Freudove poglede, ali su manje usmjereni na ulogu nesvjesnih seksualnih i agresivnih impulsa i

više pripisuju ljudima mogućnost svjesnih izbora.

O Watsonu i njegovim sljedbenicima govori se kao o bihevioristima. Socijalno-kognitivistički

teoretičari također su unutar biheviorističke tradicije zbog svog naglašavanja uloge učenja u

ljudskom ponašanju. Socijalno-kognitivistički teoretičari govore i o ulozi učenja opažanjem,

očekivanja i vrijednosti u tumačenju ljudskog ponašanja.

Sociokulturalni pristup potiče razmatranja utjecaja etniciteta, spola, kulture i socio-

ekonomskog statusa u psihologiji. Psihologija je kao struka predana očuvanju dostojanstva

pojedinca, ali mi ne možemo razumjeti pojedince ako nismo svjesni sveg bogatstva ljudske

raznolikosti. Etničke grupe definirane su značajkama kao što su: zajedničko kulturno naslijeđe,

rasa, jezik i povijest. Ljudi se razlikuju i po spolu, tj. stanju muškarca ili žene.

''Dobri, stari hitovi'' u psihologiji, popisani u Tablici 1.1, su svi po redu bijeli muškarci. Christine

Ladd-Franklin formulirala je teoriju viđenja boja. Mary Whiton Calkins uvela je metodu

asocijacija u parovima i otkrila učinak prvenstva i učinak novosti. Margaret Floy Washburn

napisala je djelo ''Psihično u životinja''. Afroamerički psiholog J. Henry Alston bavio se

istraživanjem percepcije toplog i hladnog. Kenneth B. Clark utjecao je na odluku Vrhovnog suda

o desegregaciji. Jorge Sanchez među prvima je ukazao na kulturalnu pristranost testova

inteligencije.

Kritičko mišljenje i psihologija

Kritičko bi mišljenje trebalo poticati skeptični stav. Kritičko mišljenje označava brižljivo

analiziranje i propitivanje pitanja, tvrdnji i argumenata drugih ljudi. To znači propitivanje

definicija pojmova, proučavanje pretpostavki koje su u temelju nekih argumenata i detaljnu

provjeru logike kojom su argumenti izvedeni. Kritičko mišljenje u psihologiji kao znanosti odnosi

se i na sposobnost istraživanja uzroka i efekata, te na poznavanje istraživačkih metoda. Ljudi

koji kritički misle oprezno donose zaključke na temelju postojećih podataka. Osobe koje kritički

misle nisu sklone niti pojednostavljivanju, niti poopćivanju. Kritički mislioci naučili su

prepoznavati logičke pogreške u tvrdnjama i argumentima drugih ljudi, kao na primjer

argumente usmjerene na osobu ili argumentum ad hominem, argumente koji se pozivaju na silu

(argumentum ad baculum), pozivanje na autoritet (argumentum ad verecundium), te pozivanje

na popularnost (argumentum ad populum).

(2)

Znanstvena metodologija: provjeravanje ideja

Znanstvena metoda je organizirani način proširivanja i produbljivanja znanja. Psiholozi obično

započinju formuliranjem istraživačkog pitanja. Istraživačko se pitanje može proučavati u obliku

pitanja ili može biti formulirano kao hipoteza, tj. kao određena tvrdnja o ponašanju ili psihičkim

procesima koja se provjerava istraživanjem. Psiholozi zatim istražuju postavljeno pitanje ili

testiraju hipotezu pomoću brižljivo kontroliranih metoda kao što su opažanje u prirodnim

uvjetima ili u laboratoriju i eksperiment. O istraživačkim pitanjima ili tačnosti hipoteza, psiholozi

donose zaključke, koristeći se pri tome istraživačkim opažanjima ili rezultatima. Rezultati

istraživanja obično upućuju na moguća poboljšanja psihologijskih teorija, pa time i na nove

puteve istraživanja.

Uzorci i populacije: predstavljanje ljudske raznolikosti

Uzorci moraju tačno reprezentirati populacije koje bi trebali odražavati, jer inače ne možemo

vršiti generalizacije s uzoraka na populacije.

Ženske grupe i zdravstveni stručnjaci tvrde da postoji povijesna pristranost u prilog provođenju

istraživanja na muškarcima. Uzorci korišteni u istraživanjima obično su imali i premali broj

pripadnika različitih etničkih skupina iz populacije. U Kinseyevim ispitivanjima spolnog ponašanja

nisu bili prikladno zastupljeni Afroamerikanci, siromašni ljudi, starije osobe i različite druge

skupine.

U slučajnom uzorku svaki član populacije ima podjednaku šansu da bude izabran za sudjelovanje

u istraživanju. Istraživači mogu koristiti i stratificirani uzorak, koji se oblikuje tako da su

unaprijed identificirane podskupine populacije proporcionalno zastupljene u uzorku. Veliki,

slučajno odabrani uzorak bit će u razumnoj mjeri i stratificiran.

Zamisao o postojanju pristranosti dragovoljaca proizlazi iz vjerovanja da se ljudi koji žele

sudjelovati u istraživanjima razlikuju od ljudi koji to ne žele.

Metode opažanja: s njima vas se bolje vidi

Sigmund Freud razvio je svoju psihodinamsku teoriju uglavnom na temelju proučavanja slučaja.

Problemi s proučavanjem pojedinačnih slučajeva uključuju praznine u pamćenju i namjerno

isrivljavanje prošlosti. Moguće je i da intervjueri imaju određena očekivanja i neprimjetno

navode ljude na popunjavanje praznina u sjećanju na način koji je u skladu s njihovim teorijskim

stajalištima.

Psiholozi provede ankete kako bi nešto saznali o ponašanju i psihičkim procesima koje ne mogu

opažati u prirodnoj okolini ili eksperimentalno istraživati. Psiholozi koji provode ankete mogu

koristiti upitnike i intervjue ili proučavati neke javno objavljene zapise.

Odgovarajući na anketu ljudi se mogu netačno prisjećati svog ponašanja ili ga namjerno

iskrivljeno prikazivati. Neki se ljudi nastoje ''umiliti'' intervjuerima odgovarajući onako kako

misle da je društveno prihvatljivo. Drugi pak mogu navoditi lažne stavove ili preuveličavati

probleme kako bi na sebe privukli pažnju ili namjerno djelovali na rezultate istraživanja.

Psiholozi upotrebljavaju psihologijske testove kako bi mjerili osobine i karakteristike u populaciji.

Rezultati u testovima, kao i rezultati ankete, mogu biti namjerno iskrivljeni kada sudionici

odgovaraju na socijalno poželjan način. Zbog toga neki psihologijski testovi imaju ugrađene skale

valjanosti.

Metoda prirodnog opažanja promatra pojedince u njihovim prirodnim obitavalištima. Psiholozi i

drugi znanstvenici nastoje izbjeći ometanje ponašanja koje opažaju koristeći nenamteljive

mjere. Jane Goodall je detaljno proučavala ponašanje čimpanzi u njihovoj prirodnoj okolini.

Psiholozi stavljaju životinje i ljude u kontroliranu laboratorijsku okolinu gdje ih mogu lako opažati

i gdje mogu otkriti učinke specifičnih uvjeta.

Metoda korelacije: vidjeti što raste a što pada

Psiholozi upotrebljavaju metodu korelacije kako bi utvrdili je li opaženo ponašenje ili izmjerena

osobina povezana ili u odnosu s nekom drugom. Broj nazvan koeficijent korelacije pokazuje

smjer i veličinu korelacije među varijablama. Koeficijent korelacije može varirati između +1.00 i -

1.00.

Kad su varijable u pozitivnoj korelaciji, jedn raste kad raste druga. Kad su varijable u negativnoj

korelaciji, jedna rasta kad druga pada. U brojnim istraživanjima utvrđena je pozitivna korelacija

između inteligencije i postignuća. Korelacijska istraživanja mogu naznačiti moguće uzroke, ali ne

mogu pokazati uzročno-posljedični odnos.

Eksperimentalna metoda: iskušavanje stvari

Eksperiment se smatra najboljom istraživačkom metodom za istraživanje uzročno-posljedičnih

odnosa. U eksperimentu grupa sudionika izlaže se eksperimentalnom postupku ili tretmanu, na

primjer pijenju alkohola u različitim količinama. Sudionike se zatim brižljivo opaža kako bi se

utvrdilo djeluje li taj eksperimentalni postupak ili tretman na ponašanje. Eksperimenti

omogućuju psiholozima kontroliranje iskustava sudionika, s ciljem utvrđivanja učinaka

tretmana.

Eksperimentator manipulira prisutnošću nezavisne varijable, kako bi mogao odrediti njezino

djelovanje. Izmjereni rezultati ili ishodi u nekom eksperimentu zovu se zavisna varijabla.

Pretpostavlja se da prisutnost zavisne varijable ovisi o nezavisnoj varijabli.

U idealnim eksperimentima upotrebljava se eksperimentalna i kontrolna grupa. Osobe u

eksperimentalnoj grupi izlažu se određenom postupku ili tretmanu, a osobe u kontrolnoj grupi

ne. Ulažu se veliki napori da se što više izjednače i održe konstantnima svi ostali uvjeti. Na taj

način istraživači mogu vjerovati da ishodi eksperimenta odražavaju učinke postupka ili

tretmana, a ne slučajne čimbenike ili slučajne promjene ponašanja.

Placebo ili ''slatka pilula'' često izaziva ono ponašanje koje ljudi očekuju. Kada u eksperimentima

ljudi prime placebo, a vjeruju da su primili pravi tretman, tada možemo opažene promjene u

ponašanju ili psihičkim procesima pripisati njihovim očekivanjima, a ne samom

eksperimentalnom postupku.

Dobar nacrt eksperimenta omogućuje kontrolu djelovanja očekivanja stvaranjem uvjeta u

kojima sudionici nisu svjesni ili su, kako se to kaže, slijepi s obzirom na postupak u koji su bili

uključeni. Ali i istraživači imaju svoja očekivanja. Istraživanja u kojima ni sudionici, a ni istraživači

ne znaju ko je bio uključen a ko nije u određeni tretman nazivaju se dvostuko slijepa

istraživanja.

Etička pitanja

Psiholozi slijede brojne etičke standarde kojima je namjera promicati dostojanstvo pojedinca,

snažiti ljudsku dobrobit i održati znanstveno poštenje. Standardi također jamče da psiholozi

neće upotrebljavati istraživačke metode ili postupke koji su štetni za sudionike u istraživanju ili

za klijente.

Kako bi izbjegli nanošenje bilo kakve štete sudionicima u istraživanju, sudionike treba o svemu

obavijestiti, a oni tada trebaju dati svoj pristanak. Psiholozi sve što su saznali ili utvrdili o

sudionicima istraživanja moraju smatrati povjerljivim, jer poštuju privatnost ljudi, a i stoga što

će ljudi lakše izraziti svoje stvarne misli i osjećaje kad vjeruju da će sve to biti profesionalna

tajna.

Brojni eksperimenti, poput Langovih istraživanja učinaka alkohola, ne mogu se provesti bez

zavaravanja sudionika. Etički standardi zahtijevaju da se sudionike koji su bili zavarani nakon

eksperimenta o svemu informira, kako bi se spriječilo pogrešno shvaćanje eksperimentalnog

postupka i nastajanje anksioznosti, te sačuvalo dostojanstvo sudionika.

Psiholozi i drugi znanstvenici često neka štetna ili potencijalno štetna istraživanja vrše na

životinjama, naročito ona koja ne mogu raditi s ljudima. I u tom slučaju psiholozi se suočavaju s

etičkom dilemom smiju li štetiti životinjama. Kao i kod ljudi i u radu s životinjama psiholozi

smatraju da životinje mogu biti izložene nekoj šteti ili povredi u slučaju da ne postoji drugačije

rješenje i ako vjeruju da će korist od istraživanja opravdati eventualnu neugodu kojoj su životinje

izvrgnute.

(3)

Neuroni: u čaroboj šumi

Bioloski psiholozi rade na granici izmedju psihologije i biologije. Proucavaju kako se nasi

psiholoski procesi i ponasanje povezani s biloskim strukturama i procesima.

Živčani sustav sastoji se od milijardi živčanih stanica. Živčane stanice prenose poruke drugim

neuronima pomoću hemijskih tvari koje se zovu neurotransmiteri. Živčana stanica ima stanično

tijelo ili somu; dendrite koji primaju poruke, i pricvrscene su za somu neurona i akson koji se

poput debla proteže od staničnog tijela. Akson prenosi impulse na druge neurone pomoću

aksonskih zavrsetaka. Na vrhu aksonskog zavrsetka se nalaze aksonska zadebljanja, zvana zavrsni

covrici. Aksoni su obavijeni bijelom mijelinskom ovojnicom. Ona izolira akson od elektricno

nabijenih atoma ili iona. Dio aksoma koji nema mijelinsku ovojnicu se naziva Ranvijerov prsten.

Hemijske tvari zvane neurotransmiteri putuju kroz sinapsu kako bi predali poruku drugim

živčanim stanicama.

Mnoge živčane stanice imaju masnu mijelinsku ovojnicu. Ove ovojnice nema na Ranvierovim

prstenima. Živčani impulsi brže putuju mijeliniziranim aksonima gdje mogu skakati s prstena na

prsten.

Senzorički ili aferentni neuroni prenose senzoričke poruke središnjem živčanom sustavu (sa

senzorickih receptora u mozak). Motorički ili eferentni neuroni provode poruke iz središnjeg

živčanog sustava koje podražuju žlijezde ili dovode do kontrakcije mišića (iz mozga u misice i

zlijezde).

Živčani impuls- elektrohemijsko izbijanje zivčane stanice ili neurona.

Polarizirati- pripremiti neuron za izbijanje živčanog impulsa tako da u unutrašnjosti nastane

negativni naboj u odnosu na tjelesnu tekućinu izvan stanične membrane.

Neuralna transmisija je električni proces. Električni naboj prenosi se duž aksona podsredstvom

procesa koji dopušta ulazak iona natrija u stanicu, a zatim ih izbacuje iz stanice. Živčana stanica

ima potencijal mirovanja (električni potencijal na staničnoj membrani neurona kad ne reagira na

druge stanice.) od -70 milivolti u odnosu na tjelesnu tekućinu izvan membrane i akcijski

potencijal od +110 milivolti. Pod ''izbijanjem'' podrazumijeva se provođenje živčanog impulsa

kroz neuron. Živčani impuls nastaje po principu sve ili ništa. U živčanoj stanici živčani impulsi

mogu nastati nekoliko stotina puta u sekundi. Živčani impuls slijedi faza apsolutne

refrakternosti, za koje vrijeme ne može nastati novi živčani impuls u povodu daljnjeg

podraživanja. Zatim slijedi faza relativne refrakternosti kad može nastati živčani impuls, ali samo

na podražaje koji su jači nego uobičajeno.

Propusnost- stupanj u kome membrana omogućava nekoj tvari da kroz nju prodre.

Živčana stanica predaje svoje obavijesti drugoj živčanoj stanici na spojnom mjestu koje se zove

sinapsa. Sinapsa se sastoji od aksonskog završetka živčane stanice koja šalje poruke, dendrita

živčane stanice koja prima poruku i male tekućinom ispunjene pukotine među njima zvanom

sinaptička pukotina. Ekscitatorne sinapse potiču nastanak živčanog impulsa u prijamnom

neuronu. Inhibitorne smanjuju mogućnost nastanka žifvčanog impulsa.

Neurotransmiteri se nalaze u sinaptičkim vezikulama. Te vezikule nalazimo u čvorićima na

vrhovima aksonskih završetaka. Svaki neurotransmiter može se vezati za specifično receptorsko

mjesto na dendritu prijamnog neurona.

Acetilkolin (Ach) je neurotransmiter koji kontrolira kontrakcije mišića. Otrov kurare djeluje tako

da sprečava vezanje Ach za receptorska mjesta. Ach prevladava u dijelu mozga bitnom za

pamćenje: hipokampusu. Hipokmpus je dio limbičnog dijela mozga koji je vezan za pamćenje.

Neurotransmiter dopamin uključen je u učenje i pamćenje i čuvstvenu pobuđenost. Manjak

dopamina povezuje se s Parkinsonovom bolesti i vjerovatno šizofrenije. Pretpostavlja se da kod

shizofrenih osoba dolazi do pretjeranog korištenja dopamina zbog iznadprosječnog broja

receptorskih mjesta. Manjak noradrenalina povezuje se s depresijom. Amfetamini djeluju tako

da povećavaju oslobađanje neurotransmitera dopamina i noradrenalina. Manjak serotonina

povezuje se s anksioznošću, depresijom i nesanicom. Droga LSD smanjuje aktivnost serotonina,

što često dovodi do halucinacija. Izrazito čuvstvo ugode kod trkača na duge pruge može biti

posljedica oslobađanja lanaca aminokiselina zvanih endorfini.

Živčani sustav

Živac je snop aksona i dendrita. Osnovna podjela živčanog sustava je na središnji i periferni

živčani sustav. Mozak i kralježnička moždina čine središnji živčani sustav. Periferni ž.s. dijeli se u

somatski i autonomni ž.s. Somatski ž.s. prenosi senzoričke informacije o mišićima, koži i

zglobovima u središnji ž.s. Osim toga, somatski ž.s. iz središnjeg živčanog sustava kontrolira

aktivnost mišića. Autonomni ž.s. dijeli se u simpatičku i parasimpatičku granu.

Ganglij je nakupina tijela živčanih stanica drugdje u tijelu (izvan mozga i kičmene moždine).

Spinalni refleks je nenaučena reakcija na podražaj koja ne uključuje mozak. Spinalni refleks može

uključivati samo dva neurona: senzorički ili aferentni neuron i motorički ili eferentni neuron.

Treća vrsta neurona interneuron može prenositi živčane impulse sa senzoričkog neurona kroz

kralježničku moždinu na motorički neuron.

U kralježničkoj moždini siva tvar sastoji se od malih, nemijeleniziranih neurona uključenih u

reflekse. Bijela tvar sastoji se od snopova dugačkih, mijeliniziranih aksona koji prenose poruke u

i iz mozga.

Lezija je ozljeda koja dovodi do poremećenog ponašanja ili gubitka funkcije.

Ima mnoštvo načina proučavanja mozga. Elektroencefalograf bilježi električnu aktivnost mozga.

Kod kompjutorizirane tomografije uska rentgenska zraka prolazi kroz glavu; mjerenje količine

radijacije koja prolazi dopušta računalu stvaranje trodimenzionalne slike mozga. Pozitronska

emisijska tomografija prevodi glukozu, metaboliziranu u dijelovima mozga u sliku. Kod

oslikavanja magnetskom rezonancijom radiovalovi uvjetuju da dijelovi mozga odašilju signale

koji se integriraju u sliku mozga.

Stražnji mozak uključuje produženu moždinu koja je od životne važnosti za rad srca, krvni tlak i

disanje. Most prenosi informacije u vezi s pokretima i uključen je u pažnju i disanje, te spavanje i

sanjanje. Mali mozak uključen je u ravnotežu i koordinaciju.

Retikularni aktivacijski sustav (RAS) počinje u stražnjem mozgu i proteže se kroz srednji mozak

u prednji mozak, a bitan je za pažnju, spavanje i pobuđenost.

Važne strukture prednjeg mozga uključuju talamus, hipotalamus, limbički sustav, bazalne

ganglije i veliki mozak. Talamus je relejna stanica za senzoričko podraživanje. To je područje

blizu središnjeg dijela mozga uključeno u prijenos senzoričkih informacija u koru velikog mozga i

u procese spavanja i pažnje. Hipotalamus se nalazi ispid talamusa i je važan za kontrolu tjelesne

temperature, motivaciju i čuvstva. Limbički sustav uključen je u pamćenje i nagone gladi, seksa i

agresivnosti. Bazalni gangliji uključeni su posturalni stav i mišićnu koordinaciju, a njihovo

oštećenje povezano je s Parkinsonovom bolešću. Površina velikog mozga zove se kora velikog

mozga. Kora velikog mozga (korteks) je naborana. Pukotine u kori zovu se fisure. Mozgovne

hemisfere povezuje velika komisura.

Autonomni živčani sustav (AŽS) regulira žlijezde i autonomne aktivnosti kao što su rad srca,

probava i širenje zjenica. Simpatički dio AŽS-a prevladava u aktivnostima koje troše tjelesne

zalihe, kao što su doživljaji tjeskobe i bijeg pred grabežljivom životinjom. Parasimpatički dio

prevladava u aktivnostima koje popunjavaju tjelesne zalihe, npr. pri uzimanju hrane.

Kora velikog mozga

Kora velikog mozga dijeli se na čeoni, tjemeni, sljepoočni i zatiljni režanj. Vidna kora nalazi se u

zatiljnom režnju, a slušna kora u sljepoočnom režnju. Somatosenzorička kora nalazi se iza

središnje brazde u tjemenom režnju. Motorička kora nalazi se u čeonom režnju, kraj središnje

brazde.

Asocijativna područja u kori uključena su u učenje, mišljenje, pamćenje i govor. Govorna

kortikalna područja smještena su na granici čeonog, sljepoočnog i tjemenog režnja u

dominantnoj hemisferi. U većine ljudi lijeva hemisfera u kori sadrži govorne funkcije. Kod

Brokine afazije osobe govore polahko, s naporom i u jednostavnim rečenicama. Kod

Wernickeove afazije narušena je sposobnost razumijevanja govora. Lijeva hemisfera kore

velikog mozga vjerovatno ima naročitu važnost u razumijevanju i produkciji govora.

Sustav žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (endokrini sustav)

Endokrini sustav sastoji se od žlijezda bez kanala koje izlučuju hormone. Hipotalamus izlučuje

niz hormona koji reguliraju rad drugih žlijezda. Hipofiza izlučuje prolaktin koji regulira

materinsko ponašanje u nižih životinja i stimulira produkciju mlijeka u žena. ADH povećava

reapsorpciju urina kako bi se sačuvala tekućina. Oksitocin potiče porođaj u trudnih žena.

Kora nadbubrežne žlijezde proizvodi kortikosteroide koji povećavaju mišićnu masu, otpornost

na stres i razinu aktivnosti. Srž nadbubrežne žlijezde izlučuje adrenalin (zvan i epinefrin) koji

povećava brzinu metabolizma i uključen je u opću čuvstvenu pobuđenost.

Spolne hormone izlučuju testisi i jajnici, a odgovorni su za prenatalnu diferencijaciju spolova.

Ženski spolni hormoni reguliraju i menstrualni ciklus. Ženski hormon progesteron pomaže

održavanje trudnoće.

Naslijeđe: narav prirode

Geni su osnovne građevne jedinice nasljeđivanja. Geni se sastoje od deoksiribonukleinske

kiseline, skraćeno DNK. Velik broj gena čini svaki hromosom. Čovjek normalno ima 46

hromosoma. Čovjek dobiva 23 hromosoma od oca i 23 od majke.

Psiholozi koriste istraživanja na krvnim srodnicima kako bi razlučili utjecaj naslijeđa i okoline.

Ima razloga vjerovati da je nasljeđe čimbenik u razvoju neke osobine kad osobe bliže u rodu

pokazuju tu osobinu. Oplođena jajna stanica zove se zigota. Jednojajčani blizanci nastaju iz

jedne zigote i zovu se monozigotni blizanci. Dvojajčani blizanci nastaju iz dvije zigote i zovu se

dizigotni blizanci. Pretpostavlja se da su sve razlike u monozigotnih blizanaca uvjetovane

okolinskim faktorima.

(6)

Sa stajališta bihrviorista, učenje se definira kao relativno trajna promjena ponašanja koja izvire iz iskustva. S kognitivnog stajališta, učenje uključuje procese pomoću kojih iskustvo potiče relativno trajne promjene u načinu na koji organizmi mentalno predočuju okolinu.

Klasično uvjetovanje

Klasično uvjetovanje definirano je kao jednostavan oblik učenja u kojem jedan prvobitno neutralan podražaj postaje u stanju potaknuti ili izazvati reakciju koju inače izaziva neki drugi podražaj. Do toga dolazi ponovljenim uparivanjem s tim podražajem.

Kada je Pavlov otkrio uvjetovanje, pokušao je u ustima identificirati neuralne receptore koji izazivaju reakciju žlijezda slinovnica. Slinjenje na meso nije naučena reakcija, već refleks. Refleksi se javljaju u povodu podražaja. Podražaj se može definirati kao stanje okoline koje potiče reakciju organizma. Pavlov je utvrdio da refleksi mogu biti i naučeni, ili uvjetovani, pomoću asocijacija. Naučene reflekse nazvao je uvjetovanim refleksima. Danas se uvjetovani refleksi nazivaju uvjetovane reakcije.

U klasičnom kondicioniranju prvobitno neutralan podražaj, nazvan bezuvjetni podražaj (ili BP) počinje izazivati reakciju koju je prije izazivao neki drugi podražaj, nazvan uvjetovani podražaj (ili UP). Reakcija na BP nazvana je bezuvjetna reakcija (BR), a reakcija na UP označava se kao uvjetovana reakcija.

Klasično uvjetovanje može se učinkovito izazvati kada se uvjetovani podražaj (UP) zadaje oko 0,5 sekunde prije bezuvjetnog podražaja (BP). U simultanom kondicioniranju UP se zadaje istovremeno s BP i traje do pojave reakcije. Kod odgođenog kondicioniranja UP se zadaje prije BP i traje do pojave reakcije. Kod uvjetovanja traga UP se zadaje i prekida prije prezentacije BP. Kod unatrag (?) uvjetovanja BP se zadaje prije UP.

Prema teoriji kontingencije istovremena prezentacija podražaja, tj. istovremeno zadavanje UP i BP, ne objašnjava klasično uvjetovanje. Umjesto toga, do učenja dolazi tek kada UP pruža neke informacije o BP. U skladu s teorijom kontingencije, do učenja dolazi zato što UP upućuje na to da će vjerovatno uslijediti BP.

Averzije prema hrani razlikuju se od ostalih oblika klasičnog kondicioniranja na nekoliko načina. Prvo, dostaje samo jedna asocijacija. Drugo, BP i UP ne moraju biti prisutni istovremeno; BP (mučnina) može nastati i satima nakon UP (okus hrane). Istraživanja okusnih averzija propituje i biheviorističko stajalište da organizmi uče povezivati bilo koje podražaje koji su u vremenskom ili prostornom dodiru. Umjesto toga, čini se da organizmi imaju biološku dispoziciju za stjecanje averzija koje su adaptivne okolišu u kojem žive.

Nakon što je veza BP-UP naučena, ponovljeno zadavanje uvjetovanog podražaja (npr. zvuk zvona) bez BP (mesa) gasi UR (salivaciju). Ali ugašene reakcije mogu se spontano ponovno javiti u funkciji vremena koje je proteklo od završetka procesa gašenja.

Kod generalizacije podražaja organizam reagira UR na niz podražaja koji sliče UP. Kada se radi o diskriminaciji podražaja, organizam je uparivanjem ograničenog broja podražaja s BP naučio ograničiti UR na uzak raspon podražaja.

Kod uvjetovanja višeg reda, prethodno neutralni podražaj počinje služiti kao uvjetovani podražaj, nakon što je bio ponovljeno uparivan s podražajem koji je već postao UP.

Klasično uvjetovanje uključuje načine na koje podražaji počinju djelovati kao signali za druge podražaje. U metodi zvona i podloška, koja se koristi kako bi se djecu odučilo od mokrenja u krevet, uvijek kada se dijete pomokri u krevet začuje se zvuk zvona, koji budi dijete. Prisutnost urina otkriva podložak koji se stavlja između plahti, a tada zvono zazvoni. Zvonjava se ponovljeno uparuje s punim mjehurom djeteta. Na taj način osjet punog mjehura (UP) može probuditi dijete, kao što je to činilo i zvono, koje je BP.

U slučaju malog Alberta, dječak je stekao strah od štakora. U tom opisu slučaja John Watson i Rosalie Rayner udarali su čeličnim šipkama iza Albertove glave, dok se dječak igrao sa štakorom.

Pri primjeni metode smanjivanja straha protuuvjetovanjem, ugodan podražaj ponovljeno se uparuje s objektom koji izaziva strah, suzbijajući na taj način reakciju straha.

Operantno uvjetovanje

Edward L. Thorndike upotrebljavao je tzv. problemne kutije u svrhu ispitivanja procesa učenja kod mačaka. Thorndike je i začetnik zakona efekta, prema kojem se reakcije ''utiskuju'' nagradama'', a ''brišu'' kaznama. B. F. Skinner uveo je pojam potkrepljenja, a konstruirao je i posebnu vrstu kaveza, koji je nazvan Skinnerova kutija, pomoću koje je ispitivao operantno ponašanje životinja. Skinnerova upotreba kumulativnog pisača omogućila je precizno mjerenje operantnog ponašanja, čak i u odsutnosti istraživača.

Kod operantnog kondicioniranja ponašanja kojima se manipulira okolina radi dobivanja potkrepljenja nazivaju se operantna ponašanja. Kod operantnog uvjetovanja organizam nauči operantno ponašanje zato što je takvo ponašanje bilo nagrađivano. Početne ''tačne'' reakcije mogu biti izvedene slučajnim pokušajima i pogreškama, a mogu biti i fizički ili verbalno vođene. Potkrepljivač je podražaj koji povećava čestinu javljanja operantnog ponašanja.

Pozitivni potkrepljivači povećavaju vjerovatnost pojave operantnog ponašanja kada su primjenjeni . uklanjanje negativnih potkrepljivača povećava vjerovatnost pojave operantnog ponašanja. Vrijednost primarnih potkrepljivača proizlazi iz biološke građe organizma. Sekundarni potkrepljivači, poput novca i odobravanja, stječu svoju vrijednost asocijacijom s već postojećim potkrepljivačima. Sekundarni potkrepljivači poznati su i pod nazivom uvjetovani potkrepljivači.

Kod operantnog uvjetovanja dolazi do gašenja zbog ponovljenog izvođenja operantnog ponašanja nakon kojeg nije uslijedilo potkrepljenje. Gasi se operantno ponašanje. Nakon gašenja može tokom vremena doći do spontanog oporavka naučenih reakcija.

Nagrade kao potkrepljivači su podražaji koji povećavaju frekvenciju ponašanja. Ali nagrade se razlikuju od potkrepljivača, jer se smatraju ugodnim podražajima. Kazne su definirane kao averzivni, odbojni podražaji koji smanjuju frekvenciju određenog ponašanja. Skinner je preferirao upotrebu naziva potkrepljivač, jer se potkrepljenje definira učincima na ponašanje koje se može opažati.

Mnoge pristalice teorija učenja smatraju da je bolje dječije nepoželjno vladanje ignosrisati ili ga ničim ne potkrepljivati, nego kažnjavati. Stroga kazna će ukloniti nepoželjno ponašanje. Međutim, kažnjavanje izaziva i neke ''popratne učinke''. Jedan od njih je da se kažnjavanjem ne uči prihvatljivo, alternativno ponašanje. Kazna djeluje na nepoželjno ponašanje samo onda kada je sigurno da će biti primijenjena. Kazna može i uzrokovati povlačenje organizma iz situacije, kao kad dijete pobjegne od kuće, izostaje iz škole ili sasvim prekine školovanje. Osim toga, kazna može izazvati srdžbu i neprijateljstvo, dovesti do prekomjerne generalizacije i postati motiv za agresiju. I konačno, djeca nauče reakcije koje su bile kažnjene, bez obzira da li ih pokazuju ili ne.

Diskriminativni podražaj upućuje na to kada će neko operantno ponašanje biti potkrijepljeno. Program kontinuiranog potkrepljenja dovodi do najbržeg stjecanja novih reakcija, ali se operantno ponašanje ekonomičnije održava parcijalnim potkrepljivanjem. Parcijalno potkrepljivanje ujedno čini reakcije otpornijima na gašenje.

Postoje četiri osnovna programa potkrepljivanja. Kod programa fiksnog intervala mora proći određeno vrijeme od posljednjeg tačnog odgovora da bi bilo moguće ponovno potkrepljivanje. U programu varijabilnog intervala, količina vremena koje treba proteći može biti različita. U programu fiksnog intervala čestina reakcija organizma smanjuje se nakon svakog potkrepljenja, da bi se opet povećala kako se približava čas kada će dobiti novo potkrepljenje. Konačni zapis na kumulativnom pisaču pokazuje karakteristične valovite uspone i padove, o kojima se govori kao o stepenicama fiksnog intervala. Pri primjeni programa fiksnog intervala prije davanja potkrepljenja mora biti izveden unaprijed određen broj tačnih reakcija. Pri primjeni programa varijabilnog intervala broj tačnih reakcija koje moraju biti izvedene prije dobivanja potkrepljenje može varirati. Plaćanje po komadu primjer je programa fiksnog intervala. Nepredvidljivost programa varijabilnog imtervala održava veliku čestinu reakcija. Automati za kockarske igre isplaćuju dobitke na temelju programa varijabilnog intervala.

Kod primjene oblikovanja najprije potkrepljujemo male pomake prema cilju. Potkrepljujemo sukcesivno približavanje cilju. Na kraju potkrepljujemo organizam za izvođenje kompleksnih lanaca ponašanja, u kojima je svaka karika izvedena u pravilnom redoslijedu.

Roditelji i vršnjaci socijaliziraju djecu razrađenom upotrebom nagrada i kazni kako bi stekla prikladne (?) obrasce ponašanja. Roditelji i vršnjaci skloni su nagraditi djecu kada s drugima dijele ono što imaju, a kazniti ih kada su suviše agresivna.

Lang i Melamed koristili su učenje izbjegavanja kako bi spasili život djeteta koje je povraćalo sve što je pojelo. Kad bi dječačić, neposredno prije povraćanja, postao sav napet, začuo bi se zvuk nakon kojeg je uslijedio bolan, ali bezopasan električni udar. Ovu proceduru možemo protumačiti Mowrerowim dvofaktorskim učenjem. Klasičnim uvjetovanjem zvučni signal (UP) potakao je očekivanje električnog udara (BP), pa se stoga el. šok nije morao puno koristiti. Ali el. udar, a nakon procedure klasičnog uvjetovanja i zvučni signal, postali su odbojni, averzivni podražaji. Pomoću operantnog uvjetovanja dijete je naučilo zatomiti ponašanja (mišićnu napetost) nakon kojih bi uslijedili averzivni podražaji, pa su tako s vremenom ti podražaji i uklonjeni. Averzivni podražaji poslužili su kao negativni potkrepljivači.

Upotrebljavajući tehnike modifikacije ponašanja u školskim razredima, učitelji obično potkrepljuju poželjna ponašanja, dok nepoželjna ponašanja nastoje ugasiti ignorisanjem. Programirano učenje osniva se na pretpostavci da se zadaci učenja mogu razbiti u niz malih koraka. Postignuće u svakom malom koraku se potkrepljuje.

Kognitivni faktori u učenju

Ne može se cjelokupno učenje protumačiti uvjetovanjem. Psiholog (geštalist) Wolfgang Koehler pokazao je da majmuni mogu učiti i pomoću nagle reorganizacije perceptivnih odnosa ili uvidom.

Rad E.C.Tolmana na štakorima ukazao je da štakori stvaraju kognitivne mape okoline. Njegova istraživanja sugeriraju i da operantno uvjetovanje uči organizam gdje će pronaći potkrepljenje, umjesto da samo mehanički povećava čestinu pojavljivanja operantnog.

Tolmanovo istraživanje latentnog učenja pokazalo je da organizmi uče i kad nema potkrepljenja. Tolman je pravio razliku između učenja i postignuća, te je utvrdio da organizmi ne izvode nužno sva ponašanja koja su naučili.

Albert Bandura i drugi teoretičari socijalnog učenja pokazali su da ljudi mogu učiti i promatranjem drugih. Kod učenja opažanjem nije nužno da ljudi i sami reagiraju , niti da njihovo ponašanje bude potkrijepljeno kako bi došlo do učenja. Oni koji uče mogu sami odabrati da kada ''dođe čas'', tj. tada kada vjeruju da će biti nagrađeni izvedu ponašanja koja su promatrali.