1

II PROSTORNO I URBANISTIČKO PLANIRANJE

Prostorno planiranje jest djelatnost planiranja s ciljem prostornog usklađenja svih aktivnosti i procesa te održavanja i razvijanja povoljnih uvjeta za život i rad ljudi na određenom teritoriju, da bi se u tom teritoriju ostvario optimalan razmještaj stanovništva i privrednih djelatnosti, te da bi se osiguralo svrhovito iskorištavanje zemljišta uz zaštitu okoliša i očuvanje estetskih i kulturnih vrijednosti prostora Odnosno, kraća definicija glasi: prostorno

planiranje rješava optimalan raspored ljudi,

dobara i djelatnosti na teritoriju radi njegove

optimalne upotrebe.

Obje definicije prostornog planiranja određuju

okvir metode prostornog planiranja kroz pitanja

što je to optimum i kakav je to optimalan

raspored?

O tome kako rasporediti sadržaje prostora,

usmjeriti čimbenike njegovih mijena i kako

najbolje koristiti, odnosno, čuvati, prostor-

teritorij, odgovore daje teorija prostornog

planiranja, koja se produžuje u praksu izrade i

provođenja planova.

Urbanističko planiranje je skup djelatnosti koje se zajednički bave fizičkim planiranjem naselja, u prvom redu gradova, proučavanjem njihove strukture i njihova razvitka (A. Marinović - Uzelac, 1986.).

Za razliku od urbanističkog planiranja urbanizam je

znanost koja proučava razvitak gradova, njihovu

fizičku i socijalnu strukturu; u užem smislu

djelatnost izrade urbanističkih planova.

O tome kako planirati razvoj naselja, u prvom

redu gradova odgovore daje teorija

urbanističkog planiranja, koja se produžuje u

praksu izrade i provođenja planova.

Na obje teorije imaju utjecaj druge znanosti, koje

se kreću u određenim društvenim uvjetima, ali i

društveni interesi i društveno htjenje, izraženo

političkom voljom zakonodavnih institucija

društva.

Prostorno planiranje se bavi uređenjem

određenog prostora koji nastanjuje ljudsko

društvo u njegovoj cjelokupnosti uzimajući u

obzir sve specifičnosti postojećih i potencijalnih

uvjeta:

- fizičkih

- bioloških

- demografskih

- ekonomskih

- socioloških

- političkih

- ekoloških

- krajobraznih itd.

2

Gradovi se u tom prostoru promatraju kao

"točke", bez dimenzije, ili ovisno o mjerilu

obzirom na ciljeve plana kao površine i to

isključivo ukupnog gradskog (administrativnog)

teritorija

TEMELJNE SVOJSTVENOSTI PROSTORNOG

PLANIRANJA

- duštveno značenje

- dugoročnost

- svojstveni ciljevi

- svojstveni korisnici

- osobito stručna osposobljenost za izradu PP

Planove prostornog uređenja, prema trajanju

planskih projekcija, može se svrstati u dvije

skupine:

- dugoročne i

- kratkoročne.

Prostorno uređenje smatramo permanentnom

djelatnošću. Dugoročnost je temeljna

karakteristika svih planova prostornog uređenja

RAZLOZI POJAVE PROSTORNOG

PLANIRANJA

- brzina razvoja gradova i pretvaranje seoskih

u gradska područja;

- odnosi grada i njegovog gravitacijskog

područja postajali su sve prisniji;

- pojavili su se novi oblici iskorištavanja

prostora izvangradskih područja;

- sve se više razvijala sekundarna

urbanizacija;

- sve su se intenzivnije iskorištavala rudna

nalazišta;

- uvođenje novih tehnika u poljoprivredu;

- pojava intenzivnih migracija i procesa

napuštanja poljoprivrede.

POTENCIJALI PROSTORA

Potencijal skoro svakog prostora, pa tako i

prostora za koji se izrađuje prostorni plan za

njegov ukupni gospodarski, društveni i kulturni

razvoj zavisi i ogleda se u nekoliko povoljnih,

odnosno nepovoljnih čimbenika, prvenstveno oni

su:

- prostor i okoliš

- stanovništvo

- povezanost

- postojeće gospodarske jedinice

- postojeća infrastruktura

- sustav društvenih službi

- organizacija prostora

- geopolitički položaj

- posebne vrijednosti prostora

- zaštićena područja prirode

- spomenici graditeljske baštine

- razvedena obala

Prostor i okoliš predstavljaju temeljno i iskonsko

dobro i ograničen prirodni izvor

Iskorištenje ukupnog prostora vidljivo je u:

- urbanizaciji prostora

- gradnji velikih prometnih objekata

- gradnji velikih infrastruktura

- općoj industrijalizaciji prostora

- razvoju turističke izgradnje

- načinu poljoprivredne proizvodnje

- posljedično kroz zaštitu prirode

Ekološka svijest o čuvanju ukupnog prostora

rezultat je činjenice da čak i prostor koji je

korišten, intenzivnošću, a sve više i

bezobzirnošću u načinu tog korištenja, sve više

zahtijeva zaštitu.

Sve navedene pojave zahtijevaju međusobnu

usklađenost u stručnom i zaštitu u pravnom

smislu

Prostorni planovi imaju obilježja zakonskih dokumenata.

3

ZAKONSKA PODLOGA

"Zakon o prostornom uređenju" (izvorni

NN30/94) temeljni je zakon koji definira

problematiku prostornog uređenja,

Strategija i Program prostornog uređenja RH

daje temeljne parametre urbanističkog i

prostorno-planerskog djelovanja.

KORISNICI

Korištenje prostora implicira i korištenje svih

okolnosti u svezi s korištenjem zemljišta

Prostorni su planovi, kao državni ili lokalni

upravni akti, uvijek usmjernei na zadovoljenje i

obranu općeg interesa.

Bez neprestanog usklađivanja ne samo

divergentnih nego i konkurentnih interesa imali

bi:

- kaos u funkcioniranju cjeline;

- krivu upotrebu tla;

- štete za interese drugih i društvo u cjelini;

- stalne izvore gubitaka zbog:

- neracionalne upotrebe tla

- krivog izbora lokacija

- nepotrebnog povećanja prometa i sl.

Korisnicima svakog plana uređenja prostora,

prostornog kao i urbanističkog, moraju se

smatrati:

- pojedinačni vlasnici (korisnici) zemljišta;

- čitavi sektori djelatnosti predstavljeni

stručnim i znanstvenim udrugama;

- cijela društvena zajednica.

Društveni interes traži optimalan raspored i

ponašanje u prostoru, a to je:

- da svaki korisnik zemljišta i prostora ne

smeta drugima;

- da svaki korisnik raspolaže za svoje potrebe

donekle prihvatljivim lokacijama;

- da ostaju sačuvane kvalitete prirode i okoliša

- da financijska vrijednost zemljišta ostane

stabilnom kroz dulje vremena.

Planovi prostornog uređenja moraju voditi

računa, kako o općim, tako i o pojedinačnim

interesima.

TEMELJNA NAČELA PROSTORNOG

PLANIRANJA

- načelo racionalnosti

- načelo ravnomjernog razvoja

- načelo zaštite prostora

- načelo valorizacije nasljeđa

PLANOVI PROSTORNOG UREĐENJA

Struktura planova prostornog uređenja sukladna

znanstveno utemeljenoj podjeli (na prostorne i

urbanističke planove) bila bi:

1/ PROSTORNI PLANOVI:

Državni prostorni plan

Regionalni prostorni plan

Lokalni (mikroregionalni) prostorni plan

Prostorni plan urbane regije

Prostorni plan općine

Prostorni plan za područje posebnih obilježja

2/ URBANISTIČKI PLANOVI:

Generalni urbanistički plan

Detaljni urbanistički plan

Urbanistički projekt.

Svojstvenost svih planova je subordinacija

planova, odnosno svaki plan se bavi određenim

teritorijem i njemu pripadajućom razinom

planiranja i usklađen je s planom višeg reda.

U praksi, svi se planovi moraju poklapati s

granicama upravnih teritorijalnih jedinica pa se

prema tome i njihovi nazivi tome prilagođuju.

Zajednički naziv za sve vrste planova i projekata

ne može nikako biti "prostorni planovi". Možemo

prihvatiti, za sada, samo naziv planovi uređenja

prostora ili planovi prostornog uređenja.

KARTOGRAFSKE PODLOGE

Planovi se izrađuju na kartama čije je mjerilo

prilagođeno razini plana, a to su:

4

- Topografske karte u mjerilima 1:200000 (TK

200), 1:100000 (TK 100), 1:50000, 1:25000(TK

25), (1:75000 – koristila se u 19.st.))

Topografska karta je opća geografska karta s

velikim brojem informacija o mjesnim prilikama

prikazanog područja, koje se odnose na naselja,

prometnice, vode, vegetaciju, oblike reljefa i

granice teritorijalnih područja, sve dopunjeno

opisom karte.

Topografske karte TK 25 trebale bi postati

temeljne topografske karte

- ODK – osnovna državna karta (HOK –

hrvatska osnovna karta), mjerilo 1:5000

- Katastarske karte – mjerilo 1:1000, rade se za

naselja. Ucrtane su parcele, zgrade, ograde

Karte u mjerilu 1:1440 i 1:2880 (mjerila nisu

metrička već u bečkim stopama) – nastale su

1860 – 1870. od strane Austrougarske, često se

i danas koriste tamo gdje nema srdstava za

izradu novih karata.

Karte u mjerilu 1:2904 – Venecijanska izmjera

(obalna područja).

Karte u mjerilu 1:2000 – za kartiranje područja

van naselja.

STRUKA PROSTORNOG PLANIRANJA

U procesu izrade prostornih planova sudjeluje

veći broj stručnjaka različitih profila obrazovanja

(specijalizacija). Prema načinu na koji takva

grupa stručnjaka surađuje na izradi planova

dijelimo ih na:

- Interdisciplinarnost

Interdisciplinarnost je funkcionalna suradnja

različitih disciplina angažiranih na nekom

zadatku, ali u toj suradnji svaka zadržava

svoje vlastite značajke i metode.

- Multidisciplinarnost

Multidisciplinarnsot znači suradnju različitih

disciplina u kojoj svaka od njih zadržava svoje

temeljne značajke i metode, ali s izvjesnim

prilagođavanjima pa i odstupanjima od vlastitih

optimuma za volju zajedničkog cilja, a nakon

obavljenog zadatka svaka od njih opet

ponovno preuzima vlastite značajke.

- Polidisciplinarnost

Polidisciplinarnost je zajednička djelatnost

prvobitno različitih disciplina u kojoj svaka od

njih napušta, vise ili manje, vlastite značajke i

metode i poprima nove, koncentrirajući se oko

novog centra interesa.

Prostorno planiranje jedna je od djelatnosti u

kojoj sudjeluje relativno mnogo različitih

disciplina. Zato, to nije interdisciplinarna nego

polidisciplinarna djelatnost s već razvijenim

vlastitim metodama istraživanja i rada, pa je u

velikoj je mjeri autonomna.

Prostor je postao centrom zajedničkog interesa.

Možemo smatrati da se razvila i samostalna

znanost u prostoru koja je, ujedinjujući različite

poglede, postala samosvojnom i u velikoj mjeri

samostalnom.

Potrebno je, prilikom suradnje na izradi planova,

neka shvaćanja koja su u inicijalnoj struci

razumljiva i tradicijom razvijena, odbaciti kao

smetnju i deformaciju

Često se događa da se struku planera-urbanista

poistovjećuje sa strukom arhitekta i stavlja u isti

položaj s drugim, dapače ona im se i podređuje.

Zato središnja struka, stožerna specijalnost u

ekipi planera, može danas biti samo arhitekt-

urbanist.

Dakle, vidimo polidisciplinarnu ekipu koja se

sastoji od prostornih planera različitih prethodnih

specijalizacija, kojom međutim ipak upravlja

urbanist-arhitekt. Pitanje je: permanentna ili ad

hoc sastavljena ekipa?

PLANERSKA EKIPA

Urbanizam je znanost, tehnika, pravo i

umjetnost.

U okviru planerske ekipe treba razlikovati struke

koje su u užem krugu i sposobne su za

5

neposredan rad na tome, od struka koje mogu

samo svojim vanjskim doprinosom na njega

utjecati.

U užoj će ekipi sudjelovati struke:

- urbanizam;

- geografija;

- promet;

- prostorna ekonomija;

- pejzažno oblikovanje;

Shema sastava ekipe bila bi otprilike slijedeća:

A) Glavni prostor plana (urbanist)

B) Specijalizirani suradnici-prostorni planeri

- geograf

- ekonomist

- prometni planer

- pejzažni arhitekt

- neki drugi, prema potrebi

C) Vanjske konzultacije

- sociolog;

- povjesničar, povjesničar umjetnosti,

etnolog, arheolog;

- građevinar (razni profili prema potrebi)

- pravnik zemljišnog fonda

- geometar

- pedolog

- agronom, šumar

- biolog, biokemičar, kemičar i dr.

- i drugi prema potrebi

Navedene struke ad. B) služe za produbljenje

analize pojedinih problema.

Pprostorne planove nije potrebno opterećivati

elaboratima koji nisu prostorno tj. teritorijalno

relevantni.

METODOLOGIJA IZRADE PROSTORNOG

PLANA

Metodologija izrade prostornih planova temelji

se na:

- znanstvenom istraživanju;

- poznavanju političke volje stanovništva

izražene kroz sustav vlasti;

- stručnoj tehnologiji izrade;

- kreativnosti vodstva plana.

Znanstvenu komponentu naći ćemo u:

- pojedinačnim istraživanjima pojava

- u razvitku teorije o tehnologiji izrade planova

Prostorni planer može se regrutirati iz različitih

disciplina, iz nekih više, a drugih manje i rjeđe,

ali pod uvjetom da prilagodi svoi način gledanja

prostorno intearalističkome ciliu i da se oslobodi

nekih specifičnih opterećenja svoie prvobitne

struke

METODE IZRADE PROSTORNOG PLANA

a) Pristup

Prethodno smo već rekli da se metodologija

prostornog planiranja temelji na:

6

- znanstvenom istraživanju,

- stručnoj tehnologiji izrade planova i

- poznavanju političke volje stanovništva

izražene kroz stav vlasti i

Dakako, veoma ovisi o kreativnosti vodstva

plana i o njegovom kulturnom i umjetničkom

senzibilitetu prema prostoru.

b) Dijelovi prostornog plana

Prostorni plan dijeli se na dva dijela:

- analitički dio i

- planski dio.

Da bi se moglo uopće pristupiti izradi plana,

neophodno je poznavanje prostora, a analiza

postojećeg stanja osim što je neophodna mora

biti vođena permanentno i potpuno nezavisno o

planu. Međutim, postoje također i analiza koja je

sastavni dio plana i koja se mora raditi

istovremeno s planom kao njegov sastavni dio.

To je postavljanje hipoteza mogućih rješenja,

izrada problemske karte i izrada programske

karte.

Faze rada, dakle nisu istovjetne s dijelovima

prostornog plana, iako će analiza, razumljivo je,

biti zastupljenijom na početku

STRUKTURA ELABORATA PROSTORNOG

PLANA1

Dijelovi se prostornog plana razlikuju:

- prema vrsti prostora,

- prema teritorijalnom obuhvatu,

- prema problemima;

- prema stanju prostora,

- prema političkim očekivanjima.

Analitički dio:

- analize fizičkih uvjeta,

- analize transformiranih struktura prostora,

- analize demografske strukture,

- analize socijalne strukture i socijalnih uvjeta i

- ekonomske analize.

1 Napomena: ova podjela razlikuje se od zakonom propisanog minimuma prema „Pravilniku o sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza, obveznim prostornim pokazateljima i standardu elaborata prostornih planova”

Sinteza problema i program uređenja:

Sinteza problema Programske odluke

Planski dio:

- polazišta koja proizlaze iz drugih planova;

- plan namjene površina;

- urbani sustav;

- prometni plan;

- idejna rješenja komunalne infrastruktura;

- mjere zaštite prostora;

- plan redoslijeda intervencija;

- zone i programi za izradu detaljnih planova.

Temljeno svojstvo svih razina planiranja je subordinacija planova, tj međusobna „vertikalna“ usklađenost planova, kako u pogledu razine razrade, tako i u pogledu namjene i organizacije prostora.

Subordinacija na razini GUP-a

7

URBANISTIČKO I GRADITELJSKO ZAKONODAVSTVO

„Urbanizam je zakon projiciran na tlu."

Zadaća je urbanističkog plana da štiti opći, javni

interes u prostoru.

U prostorno-planerskom / urbanističkom i

graditeljskom zakonodavstvu susrećemo se sa

zakonima, podzakonskim aktima i upravnim

dokumentima.

1. ZAKONI

- ZAKON O PROSTORNOM UREĐENJU

- ZAKON O GRADNJI

- KOMPLEMENTARNI ZAKONI (Zakon o

šumama, Zakon o zaštiti kulturnih dobara,

zakon o zaštiti prirode, Zakon o zaštiti okoliša,

Zakon o zaštiti od požara, Zakon o

poljoprivrednom zemljištu...)

2. PODZAKONSKI AKTI

- PRAVILNICI - niže rangirani od zakona,

detaljno postupanje u raznim stručnim

pitanjima

- NORMATIVI (STANDARDI) - reguliraju,

ujednačavaju kvalitetu građenja

3. UPRAVNI DOKUMENTI - kod njih postoje 4

oblika:

- mišljenja - koja daju stručna tijela (nisu

obvezujuća);

- suglasnosti u postupku donošenja planova

(usklađenost planova nižeg reda s planovima

višeg reda, usklađenost planova s odredbama

posebnih propisa - npr. Civilna zaštita) -

obavezujuća

- posebni uvjeti - izdaju razna tijela npr. Javna

poduzeća, zavodi za zaštitu spomenika;

- dozvole - najvažniji upravni dokumenti - putem

dozvola se provode dokumenti prostornog

uređenja (prostorni planovi).

Propisi iz područja prostornog uređenja2 - Zakon o prostornom uređenju (Narodne

novine 30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02 i

100/04);

- Pravilnik o mjerama zaštite od elementarnih

nepogoda i ratnih opasnosti u prostornom

planiranju i uređivanju prostora (NN 29/83,

36/85 i 42/86);

- Uredba o javnoj raspravi u postupku

donošenja prostornih planova (NN 101/98);

- Pravilnik o uvjetima koje mora ispunjavati

županijski odnosno gradski zavod za

prostorno planiranje za obavljanje poslova

izrade prostornih planova (NN 104/98);

- Pravilnik o sadržaju, mjerilima kartografskih

prikaza, obveznim prostornim pokazateljima i

standardu elaborata prostornih planova (NN

106/98, 39/04, 45/04, 163/04);

- Pravilnik o davanju i oduzimanju suglasnosti

za obavljanje stručnih poslova prostornog

uređenja (NN 21/06, 53/06)

- Uredba o određivanju građevina od važnosti

za Republiku Hrvatsku (NN 6/00 i 68/03)

- Pravilnik o određivanju zahvata u prostoru za

koje se ne izdaje lokacijska dozvola (NN

86/04, 138/04

- Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog

područja mora (NN 128/04);

- Odluka o općinama koje mogu donijeti

prostorni plan uređenja općine sa smanjenim

sadržajem (Narodne novine broj 163/04);

- Pravilnik o službenoj iskaznici inspektora

urbanističke inspekcije Ministarstva zaštite

okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva

(Narodne novine 1/05).

(cjelokupni popis na - www. mzopu.hr)

2 Ovaj popis je samo najuži dio zakona koji se odnosi na prostorno planiranje. Popis zakona i podzakonskih akata podložan je promjenama – izmjenama i dopunama ili stavljanja van snagu postojećih i donošenja novih zakona, stoga je u praksi potrebno kontinuirano praćenje zakonodavstva.

8

PROSTORNI PLANOVI

Zakonom o prostornom uređenju određeno je da

se prostornim uređenjem osigurava

gospodarenje, zaštita i upravljanje prostorom

Republike Hrvatske kao osobito vrijednim i

ograničenim nacionalnim dobrom. Prostorno

uređenje obuhvača mjere za ostvarivanje

sustava prostornog uređenja te izradu i

provođenje dokumenata prostornog uređenja.

Gospodarenjem, zaštitom i upravljanjem

prostorom ostvaruju se uvjeti za društveni i

gospodarski razvoj, zaštitu okoliša, racionalno

korištenje prirodnih i povijesnih dobara na

načelu integralnog pristupa u planiranju

prostora. Integralni pristup u planiranju prostora

obuhvaća naročito: - poznavanje, provjeru i

ocjenu mogućnosti razvoja u prostoru, - izradu

dokumenata prostornog uređenja, - praćenje

provedbe dokumenata prostornog uređenja.

Prostorno uređenje temelji se na načelima:

- ravnomjernoga, gospodarskoga, društvenog i

kulturnog razvoja prostora Države, uz

njegovanje i razvijanje regionalnih prostornih

osobitosti,

- održivog razvoja i racionalnog korištenja i

zaštite prostora,

- zaštite integralnih vrijednosti prostora i zaštite i

unapređenja stanja okoliša,

- zaštite spomenika kulture i osobito vrijednih

dijelova prirode,

- osiguranja boljih uvjeta života,

- usuglašavanja interesa korisnika prostora i

prioriteta djelovanja u prostoru,

- usuglašenosti prostornog uređenja pojedinih

dijelova prostora Države,

- povezivanja prostora Države s europskim

prostornim ustrojem,

- javnosti i slobodnog pristupa podacima i

dokumentima značajnim za prostorno

uređenje u skladu s ovim i drugim posebnim

propisima,

- uspostavljanja sustava informacija o prostoru

u svrhu planiranja, korištenja i zaštite prostora.

Dokumentima prostornog uređenja određuje se

svrhovita organizacija, korištenje i namjena

prostora te mjerila i smjernice za uređenje i

zaštitu prostora Države, županija, Grada

Zagreba, općina i gradova.

Dokumenti prostornog uređenja imaju snagu i

pravnu prirodu podzakonskog propisa.

Dokumenti prostornog uređenja, određeni

Zakonom o prostorno uređenju, su

1. Strategija i Program prostornog uređenja

Države.

2. Prostorni planovi,

- Prostorni plan županije i Grada Zagreba,

- Prostorni plan područja posebnih obilježja,

- Prostorni plan uređenja općine i grada,

- Generalni urbanistički plan,

- Urbanistički plan uređenja;

- Detaljni plan uređenja,

1. Strategija i Program prostornog uređenja Države

Strategijom prostornog uređenja Države

određuju se dugoročni ciljevi prostornog razvoja

i planiranja Republike Hrvatske u skladu s

ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim

razvojem.

Programom prostornog uređenja Države

utvrđuju se mjere i aktivnosti za provođenje

Strategije prostornog uređenja Države.

- donosi se za razdoblje od 10-15 godina;

- izrađuje ga Zavod za prostorno planiranje

Ministarstva prostornog uređenja i zaštite;

- donosi ga Hrvatski državni Sabor;

- sastoji se iz grafičkog dijela koji se izrađuje u

mjerilu 1:300000 i tekstualnog dijela koji

sadrži: Polazišta, Ciljeve i Plan, te provedbene

odredbe.

(grafički prikazi: vidi - www. mzopu.hr)

9

2.a Prostorni plan županije i Grada Zagreba Ovim se planom određuju načela prostornog

uređenja i ciljevi prostornog razvoja od važnosti

za županiju, odnosno Grad Zagreb.

- donosi se za razdoblje od 10-15 godina;

- izrađuje ga Zavod za prostorno planiranje

Ministarstva prostornog uređenja i zaštite;

- donosi ga Županijska skupština (Skupština

Grada Zagreba);

- sastoji se od grafičkog dijela koji se izrađuje

u mjerilu 1:100000 (1:25 000) na

topografskim kartama i tekstualnog dijela

koji sadrži: Polazišta, Ciljeve i Plan, te

provedbene odedbe

(grafički prikazi: vidi - www. mzopu.hr)

2.b Prostorni plan područja posebnih obilježja

Ovim se planom utvrđuje temeljna organizacija

prostora, mjere korištenja, uređenja i zaštite

područja, obvezno za područja nacionalnih

parkova i parkova prirode (i područja koja

propisuje prostorni plan županije)

- donosi se za razdoblje od 10-15 godina;

- izrađuje ga Zavod za prostorno planiranje

Ministarstva prostornog uređenja i zaštite

- donosi ga Hrvatski državni Sabor;

- sastoji se od grafičkog dijela koji se izrađuje

na topografskoj karti u mjerilu 1:100.000 i/ili

1:25.000 ili na osnovnoj državnoj karti u

mjerilu 1:5.000 i/ili 1:10.000 ovisno o vrsti

obilježja i površini obuhvata plana (u

prikladnom mjerilu) i tekstualnog dijela koji

sadrži: Polazišta, Ciljeve i Plan, te

provedbene odredbe

(grafički prikazi: vidi - www. mzopu.hr)

2.c Prostorni plan uređenja općine i grada Ovim se planom utvrđuju uvjeti za uređenje

općinskog i gradskog područja korištenje,

namjenu, oblikovanje, obnovu i sanaciju

građevinskog i drugog zemljišta, zaštitu okoliša

te zaštitu spomenika kulture i osobito vrijednih

dijelova prirode u općini, odnosno gradu

- donosi se za razdoblje od 10 godina;

- izrađuje ga bilo koji projektantski ured

registriran za izradu prostornih planova;

- donosi ga Općinsko ili Gradsko vijeće

- sastoji se od grafičkog dijela koji se izrađuje

u mjerilu 1:25 000 (topografska karta) i

1:5.000 (katastarski plan) i tekstualnog dijela

koji sadrži: Polazišta, Ciljeve i Plan, te

provedbene odredbe

PROSTORNI PLAN GRADA KLANJCA – Razvoj i uređenje

naselja

10

2.d Generalni urbanistički plan Ovim se planom utvrđuje temeljna organizacija

prostora, zaštita prirodnih, kulturnih i povijesnih

vrijednosti, korištenje i namjena površina za

naselja u kojima je sjedište tijela županija, Grad

Zagreb te druga naselja koja imaju više od 15.000

stanovnika.

- dokument se donosi za razdoblje od 10

godina;

- izrađuje ga bilo koji projektantski ured

registriran za izradu prostornih planova

Ministarstva prostornog uređenja i zaštite

- donosi ga Gradsko vijeće ili Gradska

skupština (Zagreb)

- sastoji se od grafičkog dijela koji se izrađuje

osnovnoj državnoj karti u mjerilu 1:5.000 i/ili

1:10.000 i tekstualnog dijela koji sadrži:

Polazišta, Ciljeve i Plan, te provedbene

odredbe

GUP GRADA ZAGREBA (2003.g) – Plan namjene površina

2.e Urbanistički plan uređenja Ovim se planom utvrđuje osnovne uvjete

korištenja i namjene javnih i drugih površina za

naselje, odnosno dio naselja, prometnu,

odnosno uličnu i komunalnu mrežu te ovisno o

posebnosti prostora smjernice za oblikovanje,

korištenje i uređenje prostora.

Urbanistički plan uređenja donosi se za naselja,

odnosno dijelove naselja koja su sjedišta

gradova, za naselja, odnosno dijelove naselja

registrirana kao povijesne urbanističke cjeline te

za naselja, odnosno dijelove naselja određena

prostornim planom županije i Grada Zagreba.

Granice područja za koje se izrađuje urbanistički

plan uređenja utvrđuju se prostornim planom

uređenja općine i grada, odnosno prostornim

planom Grada Zagreba ili generalnim

urbanističkim planom Grada Zagreba.

Urbanistički plan uređenja donosi općinsko ili

gradsko vijeće, odnosno Skupština Grada

Zagreba.

- dokument se donosi za razdoblje od 5 - 10

godina;

- izrađuje ga bilo koji projektantski ured

registriran za izradu prostornih planova

Ministarstva prostornog uređenja i zaštite

- donosi ga Gradsko vijeće ili Gradska

skupština (Zagreb)

- sastoji se od grafičkog dijela koji se izrađuje

osnovnoj državnoj karti u mjerilu 1:5.000 ili

topografsko-katastarskom planu u mjerilu

1:1.000 ili 1:2.000 i tekstualnog dijela koji

sadrži: Polazišta, Ciljeve i Plan, te

provedbene odredbe

ZAGREB, UPU Savska opatovina – Način i uvjeti gradnje

2.f Detaljni plan uređenja Detaljni plan uređenja utvrđuje detaljnu namjenu

površina, režime uređivanja prostora, način

11

opremanja zemljišta komunalnom, prometnom i

telekomunikacijskom infrastrukturom, uvjete za

izgradnju građevina i poduzimanje drugih

aktivnosti u prostoru, te druge elemente od

važnosti za područje za koje se plan donosi.

Obveza izrade detaljnog plana uređenja s

granicama obuhvata utvrđuje se prostornim

planom šireg područja.

- dokument se donosi za razdoblje od 5 - 10

godina;

- izrađuje ga bilo koji projektantski ured

registriran za izradu prostornih planova

Ministarstva prostornog uređenja i zaštite

- donosi ga Gradsko vijeće ili Gradska

skupština (Zagreb)

- sastoji se od grafičkog dijela koji se izrađuje

na topografsko-katastarskom planu ili

katastarskom planu u mjerilu 1:1.000 ili

1:500 i tekstualnog dijela koji sadrži:

Polazišta, Ciljeve i Plan, te provedbene

odredbe

ZAGREB, DPU Savska – Vukovarska

- Plan namjene i kroištenja prostora

Prema očekivanom vijeku primjene planova, te

karakteru planova u dugoročne ili strateške

ubrajamo: Strategiju i Program prostornog

uređenja Države, Prostorne planove županije i

Grada Zagreba, Prostorne planove područja

posebnih obilježja i Prostorne planove uređenja

općina i gradova, a u kratkoročne ili provedbene:

Generalne urbanističke planove, Urbanističke

planove uređenja i Detaljne planove uređenja.

PARTICIPANTI PRI IZRADI PROSTORNOG / URBANISTIČKOG PLANA IZRAĐIVAČ - DONOSITELJ – PROVODITELJ –

JAVNOST - NADZOR

IZRAĐIVAČ - STRUČNA TIJELA: a) ZAVOD ZA PROSTORNO PLANIRANJE

(MINISTARSTVA)

- Program i strategija RH, Prostrni plan

područja posebnih obilježja

b) ŽUPANIJSKI ZAVOD ZA PROSTORNO

PLANIRANJE

- Prostorni plan županije

c) OVLAŠTENI BIROI

- Prostorni planovi općina i gradova,

Generalni urbanistički planovi, Urbanistički

planovi uređenja i Detaljni planovi uređenja.

DONOSITELJ - POLITIČKA TIJELA:

SABOR - Program i strategija RH, Prostorni plan

područja posebnih obilježja

ŽUPANIJSKA SKUPŠTINA – Prostorni plan

županije (iznimno za Grad Zagreb sve kategorije

od prostornog plana županije na niže)

GRAD/OPĆINSKO VIJEĆE - plan općine/grada

PROVODITELJ - UPRAVNA TIJELA (TIJELA

DRŽAVNE UPRAVE) - DOZVOLE

JAVNOST - javna rasprava

- javni uvid, primjedbe i prijedlozi, usklađivanje

NADZOR - INSPEKCIJA (urbanistička,

građevinska, inspekcija za zaštitu okoliša)

12

POSTUPAK DONOŠENJA PROSTORNOG I/ILI URBANISTIČKOG PLANA

Nacrt i prijedlog prostornog plana U tijeku izrade nacrta prijedloga prostornog

plana, nositelj izrade provodi jednu ili više

prethodnih rasprava o ciljevima i mogućim

rješenjima značajnima za razvitak, uređenje i

oblikovanje prostora na području obuhvata tog

plana.

U prethodnoj raspravi sudjeluju tijela i pravne

osobe, te druge fizičke i pravne osobe, za koje

to nositelj izrade ocijeni potrebnim.

- tijela državne uprave i pravne osobe s javnim

ovlastima koja su osigurala podatke i

dokumente iz svoga djelokruga za potrebe

izrade prostornog plana,

- upravna tijelima županije, općina i gradova, na

čiji djelokrug mogu utjecati predložena

rješenja prostornog plana,

- mjesni odbori, odnosno gradske četvrti za

područje obuhvata prijedloga urbanističkog

plana uređenja i detaljnog plana uređenja.

Nakon provedene prethodne rasprave nositelj

izrade priprema izvješće o prethodnoj raspravi te

ga s nacrtom prijedloga prostornog plana

dostavlja poglavarstvu.

Na temelju nacrta prijedloga prostornog plana i

izvješća o prethodnoj raspravi, poglavarstvo

utvrđuje prijedlog prostornog plana za javnu

raspravu.

Prijedlog prostornog plana koji se utvrđuje za

javnu raspravu sadrži tekstualni i grafički dio

plana.

Objava javne rasprave Nositelj izrade objavljuje javnu raspravu o

prijedlogu prostornog plana u dnevnom tisku i/ili

drugim sredstvima javnog priopćavanja,

najmanje 8 dana prije početka javne rasprave.

Objava javne rasprave o prijedlogu prostornog

plana sadrži mjesto, datum početka i trajanje

javnog uvida u prijedlog prostornog plana,

mjesto i datum jednog ili više javnih izlaganja te

rok u kojem se nositelju izrade dostavljaju

pisana očitovanja, prijedlozi i primjedbe na

prijedlog prostornog plana.

Nositelj izrade osim objave u dnevnom tisku i/ili

drugim sredstvima javnog priopćavanja obvezno

dostavlja i posebnu obavijest o javnoj raspravi

tijelima i pravnim osobama od kojih je zatražio

očitovanje u postupku prethodne rasprave.

Javni uvid Javni uvid u prijedlog prostornog plana županije,

odnosno Grada Zagreba, traje 60 dana, a javni

uvid u prijedloge ostalih prostornih planova traje

30 dana.

Javni uvid u prijedlog izmjena, dopuna, odnosno

stavljanja izvan snage prostornog plana, traje

najmanje 15 dana, ali ne dulje od 30 dlana.

Način i sudjelovanje sudionika u javnoj raspravi Ako u roku određenom objavom javne rasprave

tijela državne uprave, upravna tijela županije,

općina i gradova te pravne osobe s javnim

ovlastima ne dostave pisano očitovanje na

prijedlog prostornog plana, smatrat će se da

nemaju primjedbi.

Građani i udruge sudjeluju u javnoj raspravi na

način da:

- imaju pristup i uvid u prijedlog prostornog

plana;

- mogu upisati prijedloge i primjedbe u knjigu

primjedbi koja se obvezno nalazi uz prijedlog

prostornog plana o kojem se provodi javna

rasprava;

- postavljanjem pitanja u javnom izlaganju o

predloženim rješenjima, na koja odgovara

nositelj izrade, odnosno stručni izrađivač,

usmeno ili u pisanom obliku;

- daju prijedloge i primjedbe u zapisnik o

javnom izlaganju i;

13

- upućuju nositelju izrade pisane prijedloge i

primjedbe.

Prijedlozi i primjedbe koji nisu čitko napisani i

potpisani imenom i prezimenom uz adresu

podnositelja, neće se uzeti u obzir u pripremi

izvješća o javnoj raspravi.

Izvješće o javnoj raspravi Sve prijedloge i primjedbe koje su sudionici u

javnoj raspravi dali u roku i na način određen

ovom Uredbom, obrađuje nositelj izrade sa

stručnim izrađivačem prostornog plana i o tome

priprema izvješće o javnoj raspravi.

Rok za pripremu izvješća je najviše 30 dana za

novi prostorni plan i najviše 15 dana za izmjene,

dopune odnosno stavljanje izvan snage

prostornog plana, od proteka roka za davanje

pisanih prijedloga i primjedbi.

Izvješće o javnoj raspravi, osim podataka o

mjestu, datumu održavanja javne rasprave i o

pozvanim sudionicima u javnoj raspravi, sadrži i

popis sudionika koji su dali očitovanja, prijedloge

i primjedbe na prijedlog prostornog plana, u roku

i na način određen ovom Uredbom, koji su

prihvaćeni, kao i obrazloženja o očitovanjima,

prijedlozima i primjedbama koji nisu prihvaćeni ili

su djelomično prihvaćeni, odnosno dani izvan

određenog roka.

Akti i obavijesti o javnoj raspravi, pozivi za javno

izlaganje i zapisnici o javnim izlaganjima s

dokazom sudjelovanja u javnom izlaganju

pozvanih sudionika u javnoj raspravi, sastavni

su dio izvješća o javnoj raspravi.

Ako se prihvaćenim očitovanjima, prijedlozima i

primjedbama u javnoj raspravi na prijedlog

detaljnog plana uređenja bitno utječe na

vlasničke odnose na zemljištu, nositelj izrade

može ponoviti javni uvid.

Ponovni javni uvid u prijedlog detaljnog plana

uređenja objavljuje se na identičan način kao i

prva objava.

Novi prijedlozi i primjedbe na dopunjen prijedlog

prostornog plana mogu se podnositi samo u

svezi s prihvaćenim primjedbama iznesenima u

prvom javnom uvidu.

Prijedlog prostornog plana županije i izvješće o

javnoj raspravi, nositelj izrade dostavlja

predstavničkim tijelima općina, odnosno gradova

na području te županije radi davanja mišljenja o

tom prijedlogu.

Konačni prijedlog prostornog plana Prijedlog prostornog plana i izvješće o javnoj

raspravi razmatra poglavarstvo i utvrđuje

konačni prijedlog prostornog plana.

Konačni prijedlog prostornog plana županije,

poglavarstvo razmatra i utvrđuje na temelju

prijedloga tog prostornog plana, izvješća o

javnoj raspravi i mišljenja poglavarstva na

prijedlog plana.

Prije upućivanja predstavničkom tijelu na

donošenje, poglavarstvo pribavlja suglasnost na

konačni prijedlog prostornog plana, kada je to

propisano Zakonom.

Prije upućivanja konačnog prijedloga prostornog

plana predstavničkom tijelu na donošenje,

nositelj izrade dostavlja sudionicima u javnoj

raspravi pisanu obavijest s obrazloženjem o

razlozima neprihvaćanja, odnosno djelomičnog

prihvaćanja njihovih očitovanja, prijedloga i

primjedbi.

14

OBAVEZNI PROSTORNI POKAZATELJI PROSTORNIH PLANOVA - kontrolni mehanizmi

U prostornim planovima korištenje prostora

iskazuje se brojčanim prostornim pokazateljima

za gustoću stanovanja (Gst, Gust, Gbst) i gustoću

stanovništva (Gnst) tako da je:

Gst (nett) = odnos broja stanovnika i zbroja

površina građevnih čestica za stambene

građevine

Gust (ukupno neto) = odnos broja stanovnika i

zbroja površina građevnih čestica za stambene

građevine i prateće stambene funkcije (ulice,

parkirališta, zelene površine i dječja igrališta)

Gbst (bruto) = odnos broja stanovnika i zbroja

površina građevnih čestica Gust i šire stambene

funkcije (sabirne ulice, parkovi, osnovna škola,

površine za rekreaciju)

Gnst = odnos broja stanovnika i površine

obuhvata prostornog plana.

U prostornim planovima način korištenja i

uređenja površina iskazuju se brojčanim

prostornim pokateljima i to:

1. koeficijent izgrađenosti (kig), koeficijenti

iskorištenosti (kis, Kis) i gustoća izgrađenosti

(Gig) tako da je:

kig = odnos izgrađene površine zemljišta pod

građevinom i ukupne površine građevne čestice

(zemljište pod građevinom je vertikalna

projekcija svih zatvorenih dijelova građevine na

građevnu česticu).

Gig = odnos zbroja pojedinačnih kig i zbroja

građevnih čestica

kis = odnos ukupne (bruto) izgrađene površine

građevine i površine građevne čestice

Kis = odnos zbroja pojedinačnih kis i zbroja

građevnih čestica

2. broj etaža građevine (E), tako da se ovisno o

vrsti građevine određuje najveći ili najmanji i

najveći ili obvezni broj etaža

3. visina građevine u metrima (V), tako da se

ovisno o vrsti građevine određuje najniža ili

najniža i najviša ili obvezna visina građevine do

vijenca odnosno sljemena krova, računajući od

najniže kote zaravnjenog okolnog zemljišta.

Gustoća stanovništva je na razini Generalnoga

urbanističkog plana temeljni činitelj detaljnijeg

razlikovanja načina gradnje stambenih područja, a

time i planiranja prometne i komunalne

infrastrukture.

Na razini detaljnijih urbanističkih planova (UPU i

DPU) gustoća stanovanja je polazni pokazatelj za

izračun očekivanog broja stanovnika, a prema

čemu se određuje površina zelenila, škole, vrtići te

prometna i komunalna infrastruktura.

15

Iskazani pokazatelji gustoće stanovanja

određuju katnost, a time i moguće tipologije

stambene izgradnje.

- 100 – 200 stanovnika/ha

prizemna i niska gradnja 2 – 3 etaže

Nizizemska, naselje Watervijk, 3,5 ha, 119 stanova, cca 125

st/ha, atnost 2E+potkrovlje

- 300 – 350 stanovnika/ha

Izgradnja do 5 etaža

Španjolska, Vitoria – Gasteiz, 1,03 ha, 168 stanova, cca 330

st/ha, 5E

- 400 – 450 stanovnika/ha

Izgradnja od 6 – 9 etaža

Kina, Peking, 4,6 ha, Kina, Peking, 4,1 ha,

991 stan, cca 700 st/ha 1954 stanova, 1400 st/ha

4 – 15 E 3 - 31E

Veće vrijednosti se postižu većim gustoćama

izgradnje, dakle blokovskim načinom gradnje, a

manje samostojećim načinom gradnje

DOZVOLE Svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s

dokumentima prostornog uređenja, posebnim

propisima i lokacijskom dozvolom. Lokacijska

dozvola je upravni akt, a izdaje se na temelju

dokumenta prostornog uređenja te posebnih

zakona i propisa donesenih na osnovi tih

zakona. Lokacijska dozvola ne izdaje se za

zahvate u prostoru na području za koje je izrađen

detaljni plan uređenja i za zahvate određene

posebnim propisom.

1. Lokacijska dozvola - utvrđena je Zakonom o prostornom

uređenju;

- lokacijsku dozvolu izdaje županijski ured,

odnosno gradski ured Grada Zagreba,

nadležan za poslove prostornog uređenja na

čijem se području planira zahvat u prostoru.

Iznimno, Ministarstvo po pribavljenom

mišljenju županijskog ureda, odnosno

gradskog ureda Grada Zagreba, nadležnog

za poslove prostornog uređenja izdaje

lokacijsku dozvolu za objekte od važnosti za

Državu te za zahvate u prostoru koji

obuhvačaju područja dviju ili više županija;

- lokacijska dozvola sadržava;

a) sva ograničenja i zabrane;

b) obveze koje investitor mora ispoštovati;

- lokacijska dozvola je podloga na temelju

koje se izrađuje glavni projekt.

Lokacijskom dozvolom se utvrđuje:

1. oblik i veličina građevne čestice;

- regulacijski pravac - linija koja odvaja

privatni prostor od javnog, on definira

koridor ulice;

2. namjena građevine;

3. veličina i površina građevine:

- koeficijent izgrađenosti građevne čestice;

- bruto površina građevine (ukupna, nadzemna i

podzemna);

- koeficijent iskorištenosti građevne čestice;

16

- broj etaža (npr. Po+4E);

4. smještaj jedne ili više građevina na parceli;

- građevinski pravac / linija na kojoj se obavezno

gradi najistureniji dio građevine prema javnom

prostoru, na uređenoj razini tla;

5. oblikovanje građevine - kosina i oblik krova,

pročelje, koji se materijal upotrebljava;

6. uređenje parcele;

7. način i uvjeti priključenja parcele, odnosno

građevine na javno-prometnu površinu i

komunalnu infrastrukturu;

8. mjere zaštite okoliša;

9. druge podatke značajne za izgradnju i

uređenje građevinske parcele (npr.

zadovoljenje prometa u mirovanju i sl.);

10. Idejno rješenje građevine.

Lokacijska dozvola sadrži i izvod iz dokumenata

prostornog uređenja na temelju kojih se izdaje.

Zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole treba

priložiti:

1 dokaz o aktivnoj legitimaciji za pokretanje

postupka (dokaz o pravu vlasništva zemljišta

i/ili građevine, odnosno ovjerena pismena

izjava vlasnika ili svih suvlasnika iz koje je

očito da je mogućnost ostvarivanja

predmetnog zahvata u prostoru u pravnom

interesu investitora). Dokazom se smatra i

rješenje o nasljeđivanju, kupoprodajni ugovor,

ugovor o darivanju, o pravu građenja, o

zajedničkom financiranju pripreme

građevinskog zemljišta i sl.

2 kopiju katastarskog plana za česticu na kojoj

se želi izvesti namjeravani zahvat u prostoru,

ne stariju od šest mjeseci;

3 idejni projekt koji sadržava grafički prikaz

prostornih, funkcionalnih, oblikovnih, a po

potrebi i tehničko-tehnoloških obilježja zahvata

u prostoru. Može ga izraditi samo ovlašteni

arhitekt, odnosno ovlašteni inženjer

građevinske struke, ovisno o vrsti zahvata u

prostoru;

4 opis namjeravanog zahvata, kojim je potrebno

definirati namjenu, veličinu i površinu

građevine, situaciju - smještaj građevine na

parceli, načelno oblikovanje građevine,

uređenje parcele, smještaj vozila na parceli,

način priključenja parcele na javno prometnu

površinu i na komunalnu infrastrukturu, mjere

zaštite okoliša;

5 upravna pristojba za lokacijsku dozvolu iznosi

od 200 do 3.000 kn ovisno o vrsti zahvata za

koji se izdaje.

2. Građevinska dozvola - utvrđena je Zakonom o gradnji;

- građevinsku dozvolu izdaje županijski ured,

odnosno gradski ured Grada Zagreba,

nadležan za poslove prostornog uređenja na

čijem se području planira zahvat u prostoru.

Za građevinsku dozvolu prilaže se:

17

1. lokacijsku dozvolu ili izvod iz detaljnog plana

uređenja;

2. tri primjerka glavnog projekta;

3. pisano izvješće o kontroli glavnog projekta ako

je kontrola projekta potrebna;

4. pisano izvješće i potvrdu o nostrifikaciji ako je

projekt izrađen prema stranim propisima;

5. elaborate o geotehničkim i drugim istražnim

radovima, te tehnološke, prometne i druge

elaborate ako su podaci iz tih elaborata

poslužili za izradu glavnog projekta osim za

obiteljsku kuću;

6. dokaz da ima pravo graditi na građevnoj

čestici, odnoso uporabljivoj građevini. Zahtjevu

za izdavanje građevinske dozvole investitor

može priložiti:

- pisana pozitivna izjašnjenja svih stranaka o

glavnom projektu građevine za koju se traži

izdavanje građevinske dozvole s dokazima

da davatelji tih izjašnjenja imaju svojstvo

stranke,

- plan posebnih dijelova zgrade, i

7. Ispunjeni obrazac za obračun vodnog

doprinosa.

Nakon lokacijske dozvole dobiva se građevinska

dozvola kojom započinje gradnja.

Građevinsku dozvolu nije moguće ishoditi

ukoliko glavni projekt nije usklađen s

lokacijskom dozvolom.

3. Uporabna dozvola - utvrđena je Zakonom o gradnji;

- uporabnu dozvolu izdaje županijski ured,

odnosno gradski ured Grada Zagreba,

nadležan za poslove prostornog uređenja na

čijem se području planira zahvat u prostoru.

Zahtjevu za uporabnu dozvolu prilaže se:

1. fotokopija građevinske dozvole,

2. podaci o sudionicima u gradnji (investitor,

projektant, revident, izvođač, nadzorni

inženjer),

3. pisana izjava izvođača o izvedenim radovima i

uvjetima održavanja građevine,

4. završno izvješće nadzornog inženjera o

izvedbi građevine,

Uporabna dozvola se dobiva nakon tehničkog

pregleda izvedene građevine. Tehnički pregled

provodi komisija:

- investitor;

- projektant;

- šef gradilišta;

- nadzorni inženjer;

- predstavnik organa koje je izdalo građevinsku

dozvolu;

- građevinski inspektori.

Uporabna dozvola je važna da se:

- objekt može staviti u funkciju (npr. otvoriti

neku djelatnost);

- objekt može upisati u gruntovnicu i katastar

čime se potvrđuje legalnost gradnje i

vlasništva.

Uporabna dozvola se ne može dobiti ako je u

izvedbi došlo do odstupanja od odobrenog

projekta.

18

GOSPODARENJE PROSTOROM

Građani, udruženja i druge građanske pravne

osobe mogu biti vlasnici nekretnina, nosioci prava

vlasništva u skladu s ustavom i zakonom. Pravo

vlasništva može postojati na pokretnim i

nepokretnim stvarima (stambenim i poslovnim

zgradama, sredstvima rada, poljoprivrednom i

drugom zemljištu). Stvar je (u pravnom smislu) sve

stoje različito od osobe i služi ljudima za upotrebu.

Vlasnik ima pravo posjedovati svoju stvar, koristiti

se i raspolagati njome u granicama određenim

zakonom, u skladu s prirodom i namjenom stvari,

te u skladu s javnim interesom određenim

zakonom. Svatko je dužan suzdržavati se od

povrede prava vlasništva druge osobe, a

zabranjeno je provođenje prava vlasništva protivno

cilju zbog kojega je zakonom ustanovljeno ili

priznato, ili protivno moralu.

U planerskom smislu najvažnije odrednice su

privatno vlasništvo i javno vlasništvo.

PRIVATNO VLASNIŠTVO – pravne i/ili fizičke

osobe kao vlasnici nekretnina

JAVNO VLASNIŠTVO – zemljište koje je u

vlasništvu države, gradova, općina i/ili njihovih

tijela (ministarstava, državnih poduzeća i sl.). To

su vodene površine, prometni i infrastrukturni

koridori, površine posebnih namjena npr. Vojska

i drugo.

Vlasništvo parcela upisuje se u Zemljišnim

knjigama koje se vode u Zemljišno knjižnim

odjelima (gruntovnicama) pri Općinskim

sudovima (vlasništvo je upisano pomoću broja

katastarske čestice)

Katastarska čestica (zemljište) - službeni naziv

u Hrvatskoj za vlasnički i položajno određen dio

zemljišta u zemljišnim knjigama te u katastru

obilježen oznakom - brojem (katastarska čestica

broj ........, k.č.br............). Na mjesto riječi "čestica"

u urbanizmu se češće koristi riječ "parcela". (vidi -

zemljište, parcela)

Katastar (katastarski operat) je naziv za

tekstualnu i grafičku evidencija zemljišta i

zemljišnih parcela na kojoj se zasnivaju zemljišne

knjige (službena evidencija zemljišta za tehničke,

ekonomske i statističke svrhe, izradu zemljišnih

knjiga, podloga za oporezivanje prihoda od

zemljišta. Izrađuje se temeljem geodetske izmjere

zemljišta i njegove klasifikacije po vrijednosti i

kulturi - Leksikon HLZ). Katastar sadrži podatke o

zemljištu-položaju, obliku, površini, načinu

iskorištavanja, proizvodnim sposobnostima,

katastarskom prihodu i korisniku. Zemljište je u

katastru zemljišta označeno posebnim brojem

(katastarska čestica - k.č. br.) i nazivom

katastarske općine (K.O.). Oznake katastarskih

čestica (parcela) u zemljišnoj knjizi moraju biti

sukladne s njihovim oznakama u katastru

zemljišta i katastarskim planovima (ukoliko to nisu,

onda svaka katastarska čestica ima

identifikacijsku oznaku preko koje se može

identificirati u zemljišnim knjigama), a osobito

moraju biti navedeni katastarski brojevi čestica

(parcela), njihova površina prema katastru, kao i

zgrade te druge građevine koje trajno leže na

zemljištu ili su ispod njegove površine.

Katastarska općina je temeljna teritorijalna

jedinica za koju se vodi katastar zemljišta.

Katastarski plan je karta s ucrtanim katastarskim

parcelama i brojnim drugim podacima. Za svaku

glavnu (zemljišnu) knjigu postoji zbirka

katastarskih planova koje je izradilo nadležno

19

tijelo za katastar zemljišta, prikazujući u njima

položaj i oblik svih katastarskih čestica i zgrada,

odnosno objekata koji se trajno nalaze na njima ili

ispod njihove površine. Katastarski planovi služe

korisnicima zemljišnih knjiga za lakše snalaženje

glede položaja i oblika zemljišta. (vidi - katastar)

Zemljišna knjiga je naziv za evidenciju stvarnih

prava na zemljištima, a i drugih prava kada su

određena zakonom. Sve što je sa zemljištem

trajno spojeno na površini ili ispod nje dijeli

njegovu pravnu sudbinu. Promjene stanja u

zemljišnoj knjizi provode se na temelju rješenja

zemljišnoknjižnog odjela općinskog suda, a pošto

mu tijelo nadležno za katastar dostavi prijavni list

o toj promjeni u katastru zemljišta. Zemljišna

knjiga je javna i svatko ima pravo uvida te iz nje

može dobiti prijepise. Smatra se da zemljišna

knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i

pravno stanje zemljišta, a temelji se na podacima

katastarske izmjere. Zemljišne knjige vodi

posebna ustrojstve-na jedinica općinskog suda -

zemljišnoknjižni odjel.

KORISNIK PARCELE – pravna ili fizička osoba

koja nemora biti i vlasnik. Pravo korištenja

regulira se:

- zakupom zemljišta – ugovor kojim vlasnik

zemljišta dozvoljava na kraći vremenski rok

korištenje zemljišta, pri čemu zakupac , u

pravilu, zemljište u preuzetom obliku vraća

vlasniku.

- koncesijom zemljišta - ugovor kojim vlasnik

zemljišta prepušta na određeni rok iskorištavanje

prirodnih bogatstava, gradnju infrastrukture i sl..

U najširem značenju koncesija predstavlja i

povlasticu, dozvolu za obavljanje neke radnje,

koja je uvjetovana posebnim odobrenjem ili je u

načelu zabranjena; ustupak, dopuštanje;

odstupanje od svoga prava, stava, gledišta i sl. u

korist druge strane da bi se postigao sporazum.

(Anić & Goldstein).

Izvlaštenje je postupak oduzimanja ili

ograničenja prava na imovinu, uz ili bez

naknade, temeljem sudske odluke ili aktom

državne vlasti. U Republici Hrvatskoj izvlaštenje

se provodi samo na temelju odluke Sabora RH, i

to odluke kojom se utvrđuje interes Republike

Hrvatske. (npr. za gradnju magistralnih cesta i

kapitalne infrastrukture)

KOMASACIJA / URBANA KOMASACIJA

Komasacija je postupak stvaranja većih,

prikladnijih ili pravilnijih parcela (zemljišnih

čestica) radi njihova boljeg korištenja i stvaranja

povoljnijih uvjeta za razvitak naselja ili

poljoprivrede (grupiranje dijelova zemljišta istog

vlasnika u jednu površinu, uzimajući pritom u

obzir činitelje koji utječu na korištenje zemljišta i

njegovu vrijednost). Postupak obuhvaća:

ustanovljenje postojećeg stanja zemljišta po

veličini, obliku, kakvoći i vlasništvu (pojedinih

vlasnika); plan novog stanja i iskolčenje na licu

mjesta; prijedlog novoga posjedovnog stanja i

vođenje postupka njegova prihvata; katastarski

operat novoga posjedovnog stanja prikladnog za

katastarsku provedbu

Skraćeno, komasacija je postupak

„geometrijskog sređivanja" prostora (kad su

parcele nepravilne i razbacane u prostoru) kada

vlasnik, kada se radi o zemljištu iste kvalitete ne

gubi ništa već mu je vraćena ista, ali na

geodetski uređena površina.

KOMASACIJA

Urbana komasacija - postupak kojim se,

neovisno o volji vlasnika pojedinih parcela

namijenjenih za građenje, formiraju građevne

parcele na području gdje se to ne može postići

aproprijacijom ili na drugi način.

20

Kod urbane komasacije od 100% - vlasnik gubi

određeni postotak površine (cca 30%) u novoj

parcelaciji zbog ulica, trgova, javnih zgrada i dr.,

ali se njegova materijalna vrijednost (parcele)

povećala, jer je to sad uređena parcela na

reguliranom (uređenom) prostoru.

ARONDACIJA

Uređenje se provodi ne zbog urbanističkog

uređenja, već ako vlasnik ima na nekom

prostoru više manjih razbacanih parcela do koje

se teže pristupa, one se povezuju u jednu

cjelinu.

ARONDACIJA

Aproprijacija je postupak kojim se formiraju

građevne parcele oduzimanjem i/ili dodavanjem

manjeg dijela jedne parcele drugoj (ali ne više od

49% površine parcele) temeljem detaljnog plana

uređenja ili drugoga prostornog plana koji određuju

oblik i površinu građevne parcele, neovisno o volji

vlasnika.

GRAĐEVNO PODRUČJA:

Građevno područje u prostornom planu je ono

područje unutar kojega je planirano građenje.

Građevno područje sadrži gradivi i negradivi dio.

Obuhvaća površine na kojima je dopušteno

građenje građevina i površine na kojima je

dopušteno građenje samo određenih građevina -

prometnih građevina, građevina komunalne

infrastrukture i sl., kao i površina na kojima je

građenje zabranjeno (površine vodotoka,

perivoja, pejsažnog zelenila, klizišta i dr.). Svrha

određivanja građevnog područja jest očuvanje i

zaštita prostora od prekomjernoga građenja,

odnosno razgraničenje građevnog područja od

poljoprivrednih površina, šumskih površina,

površina voda i pomorskog dobra. Građevno se

područje može sastojati od građevnog područja

naselja i građevnog područja izvan naselja

(izdvojen dio građevnog područja).

PPUG Velike Gorice – detalj građevinskih područja

Građevno područje

- građeno je dio građevnog područja označenog u

prostornom planu, na kojemu su na svim ili

najvećem dijelu građevnih čestica građene

zgrade sukladno važećim ili predloženim prostor-

no-planskim uvjetima (npr. više od 90% parcela

građeno). Prostorni plan županije propisuje

detaljne kriterije određivanja (iz)građenog i

negrađenog dijela građevnog područja.

- negrađeno je dio građevnog područja na

kojemu na svim ili najvećem dijelu građevnih

parcela nisu građene zgrade (više od 90%

parcela negrađeno).

- zaleđa - površine unutar građevnog područja

koje nemaju prilaz ili je prilaz neodgovarajući, 3

nalaze se iza postojeće gradnje u odnosu na

prilazne prometnice

21

PROSTORNA (FUNKCIONALNA) STRUKTURA GRADA - elementi generalnog urbanističkog plana - Za gradove veće od 15 000 stanovnika izrađuje

se Generalni urbanistički plan, kao i za gradove

koji su od povijesne značajnosti (zaštićene

povijesne jezgre);

- planiranje do 15 godina unaprijed;

- mjerila gradova (1: 5000; 1:10 000).

Struktura namjene površina:

A - Ukupno područje obuhvata plana,

B - Diferencijacija

C – Redukcija na relevantnu zonu obuhvata

ZONIRANJE GRADA

Kroz povjest gradski teritorij se diferncirao

uglavnom na temelju socijalne vjerske ili neke

druge podjele stanovništva.

Socijalno zoniranje – podjela prema socijalnom

statusu stanovništva na bogate i siromašne

dijelove grada, elitne zone i slumove.

Vjersko zoniranje grada – u 16. i 17. stoljeće-

Slavonija pod Turcima, gradovi podijeljeni na

muslimanske i kršćanske dijelove koji se nisu

smjeli miješati, danas je takav grad Jeruzalem:

muslimanski i židovski dio;

Nacionalno etničko zoniranje - kroz povijest

židovska geta i danas u New Yorku: kineska

četvrt, talijanska.....

Takav tip podjele gradskog teritorija nema ništa

zajedničkog sa planiranom funkcionalnom

podjelom gradskog tertitorija.

Na prelazu XIX u XX stoljeće, kao posljedica

ubrazanog povećanja gradova pojavljuje se

potreba da se organizacija grada utemelji na

njegovom funkcionalnom zoniranju. Tek 1930. –

temelje funkcionalnog zoniranja grada definirao

je CIAM - osnovni problem suvremenog grada

(funkcionalno zoniranje i promet)

OSNOVNE FUNKCIJE GRADA:

- 6 osnovnih funkcija:

1. STAMBENE ZONE GRADA

(30-70% - prosjek- 45 %)

2. RADNE ILI INDUSTRIJSKE ZONE GRADA

(10-30% - prosjek - 15%)

3. CENTRALNE ZONE GRADA

(2-10% - prosjek - 5%)

(zone grupiranih javnih sadržaja – Centar grada)

4. ZELENE ZONE GRADA

(5-25% - prosjek - 15%)

5. ZONE SPORTA I REKREACIJE

prosjek 5 %)

6. PROMETNE ZONE GRADA

(15%)

PROSJEČNA STRUKTURA GRADSKIH

POVRŠINA

Veliki gradovi:

- veliki udio centralnih funkcija (za širu regiju ili

za cijelu državu);

- razvijena industrija sa većim udjelom u

površini;

- gradovi uz veće, (značajnije) prometnice imaju

veći udio radnih zona zbog prometne

povoljnosti smještaja.

22

1. STAMBENE ZONE

- mogu se povezati sa industrijskim zonama ali

dolazi do vizualnog konflikta (buka,

zagušljivost, pogled na industrijska

postrojenja);

- u Zagrebu čine 36 % dok u Križevcima 70 %.

GUP Grada Zagreba (2003) - stanovanje i mreža javnog

gradskog prometa

2. RADNE ILI INDUSTRIJSKE ZONE GRADA

- najdelikatnija zona za stanovništvo;

- kriteriji položaja;

- u odnosu na vodotoke industrijska zona se

postavlja nizvodno;

- u odnosu na vjetrove niz vjetra sa grada;

- ako nema prirodnih čimbenika (vjetar, rijeka)

onda se industrijska zona orijentira prema

prometnicama;

- željeznička pruga da se rastereti grad od

kamiona;

- uz najjače prometne koridore;

- industrijska zona postavlja se van tj. na rubove

grada;

GUP Grada Zagreba (2003) – gospodarske zone grada

Industrijska zona nikada ne smije biti na jednom

mjestu (koncentrirani svi objekti na jednom

mjestu) zbog strateških razloga, smanjenje

opterećenosti komunalne infrastrukture.

Industrije moraju biti razvrstane zbog

izbjegavanja katastrofa (lančanih reakcija). Isto

tako je važno da se naselje ne spaja sa

industrijskom zonom zbog sigurnosti vizualnog

dojma, ekološkog utjecaja, itd.

3. CENTRALNE ZONE GRADA

- obuhvaćaju: uprave, zdravstvene komplekse,

trgovine, ugostiteljske službe, kulturni objekti

(kina, kazališta, koncertne dvorane), zone

školstva;

- oko 65 tisuća ljudi vezano je za sveučilišta

(profesori i studenti);

- centralna zona grda dijeli se na:

- CENTRE

- PODCENTRE (razvijaju se obično oko

tržnica, prometnih terminala i sl.)

GUP Grada Zagreba (2003) – mreža javnih i društvenih

sadržaja i mreža javnog gradskog prometa

4. ZELENE ZONE GRADA

- zaštitno zelenilo od prometnica, industrije itd.

- parkovi (statistička zona (npr. Zrinjevac))

- gradsko groblje - tipovi zelenih površina koji se

matematički proračunaju daleko u budućnost,

groblje se smješta na visoke dijelove grada

gdje je suho nepropusno tlo, niske podzemne

vode, na rubove grada zbog psihološke

nelagode (nema prometnica ni industrijskih

zona - tihe zone)

23

GUP Grada Zagreba (2003) – gradsko zelenilo

5. ZONE SPORTA I REKREACIJE

skupa zona-plivališta, igrališta, dvorane itd.

smještena uz stambenu zonu

GUP Grada Zagreba (2003) – gradsko zelenilo i zone sporta

i rekreacije

6. PROMETNE ZONE GRADA

- koridori površina svih ulica i trgova, te

prometnih koridora (autobusni, željeznički,

avionski promet)

- benzinske crpke, skladišta- pravilno do svake

građevne parcele

- najsloženiji sustav

GUP Grada Zagreba (2003) – osnovna ulična mreža

GUP Grada Zagreba (2003) – šinski sustavi

GUP Grada Zagreba (2003) - mreža biciklističkih staza

GUP Grada Zagreba (2003) – mreaž biciklističkih staza i

zona sporta i rekreacije

24

FIZIČKA STRUKTURA GRADA

- elementi detaljnih urbanističkih planova - /ulice, trgovi, blokovi, parcele, tipologija izgradnje, elementi smještaja građevine/

U fizičkoj strukturi grada razlikujemo:

A „negativni“ (neizgrađen, prazan) prostor: 1. ulice - javne prometne površine u naselju

koje obuhvaćaju najmanje kolnik i nogostupe. To

su cestovne prometnice u gradu ili naselju koje

osim prometne imaju i funkcije: prilaza zgradama,

prostor orijentacije zgrada (osvjetljenje, zračenje,

osunčanje), prostor poslovanja i trgovanja,

prostor građenja i priključenja građevnih parcela

na komunalnu infrastrukturu, socijalni prostor i dr.

Natkriveni prostori i tuneli koje koriste vozila i

pješaci nisu ulice. Razvrstavanje ulica obavija se

prema položaju u prometnoj mreži, vrsti prometa,

namjeni zgrada, oblikovanju i si. Od cesta se

razlikuju po tome što je duž njih kontinuirana

rubna gradnja zgrada, a razlikuju se i po kvaliteti

uređenja (ima pločnik, javnu rasvjetu, urbanu

opremu i sl.).;

2. trgove - pretežito negrađen, uređeni prostor u

gradu, s jedne ili s više strana okružen zgradama

koje su uglavnom orijentirane glavnim pročeljima

na trg. Trgove se može razlikovati na temelju više

čimbenika: uporabe, uređenja, oblika, veličine,

površine prostora; položaja u gradu, rubne gradnje

i dr., a isto tako na temelju socioloških, prometnih i

drugih čimbenika koji taj prostor određuju;

3. javne zelene površine (gradski perivoji,

površine zaštitnog zelenila i sl)

B „pozitivni“ (izgrađeni prostor), koji određuje oblik i veličinu neizrađenih prostora:

1. blok - dio prostora u gradu koji čini rubna

gradnja oko pretežito neizgrađenoga unutrašnjeg

prostora (unutrašnjeg dvorišta bloka) i sa svih

strana okružen ulicama ili javnim prostorima. Po

tipu zgrada u bloku on može biti: "zatvoren" (rubnu

gradnju čine ugrađene zgrade), "poluotvoren"

(rubnu gradnju čine ugrađene, poluugrađene i

samostojeće zgrade, ili "otvoren" (rubnu gradnju

čine samostojeće zgrade i iznimno poluugrađene

ili ugrađene zgrade). Unutrašnji prostor bloka može

biti podijeljen parcelama rubne gradnje ili tako da je

dio unutrašnjeg prostora ("dvorišta") posebno

parceliran kao jedna ili više parcela (primarno za

zadovoljenje zajedničkih potreba stanovnika toga

bloka),

Dimnezija bloka ovisi o planiranom tipu, dubini i

visini izgradnje i kreće se od 50 x 100 m do 120

x 300 m (Zagreb – Donji grad – veličina bloka

∼100 x 100 m (1 ha).

Dijeljenjem bloka na manje prostorne jedinice

dobivamo parcele

2. Parcela (zemljište, katastarska čestica) -

vlasnički i položajne određen dio zemljišta u

katastru. U Hrvatskoj je službeni naziv katastarska

čestica i kao takav koristi se u katastru i zemljišnim

knjigama. Često se u planovima kao izraz za

parcelu koja je planom određena kao građevinska

upotrebljava naziv građevna parcela (čestica). Parcela mora imati barem sa jedne strane

osiguran pristup javno-prometnoj površini ili

javnom prosotru (iznimno moguće je priszup

regulirati i pravomslužnosti prolaza preko

parcele susjeda)

Veličina parcele ovisi o namjeni i položaju

parcele u gradu.

3. Izgradnja Prema tipu izgadnje razlikujemo: samostojeću,

poluugrađenu i ugrađenu izgradnju.

Prema načinu korištenja razlikujemo obiteljsku

izgradnju i višestambenu izgradnju.

Prema visini izgradnje razlikujemo nisku i visoku

izgradnju.

Samostojeća zgrada - zgrada (građevina) na

vlastitoj parceli sa svih strana okružena

negrađenim prostorom. Udaljenost samostojeće

zgrade od ruba parcele odnosno prema susjednoj

25

građevnoj parceli propisana je ovisno o visini i

veličini zgrade te drugim uvjetima prostornog

smještaja. Ova udaljenost povećava se ovisno o

visini zgrade, namjeni i orijentaciji prostorija itđ. Ta

udaljenost se određuje s 4 m za niske zgrade

(zgrade visine građenja prizemlje i kat) ili kao

nepovoljnija mogućnost s 3 m, ali onda bez istaka

na tom pročelju. Uza samostojeću zgradu može

biti prislonjena pomoćna zgrada sukladno uvjetima

koje propisuje urbanistički plan.

Samostojeće zgrade – Cvjetno naselje, Zagreb

Samostojeća zgrada na međi - samostojeća

zgrada građena na bočnoj međi prema susjednoj

građevnoj parceli (gradiva po uvjetima za

poluugrađene zgrade). Od poluugradene zgrade

razlikuje se po tome što se na susjednoj

građevnoj parceli ne planira građenje zgrade na

toj međi. Samostojeća zgrada na međi planira se

u posebnim slučajevima kada je to tradicionalan ili

povijesno zaštićen oblik građenja unutar pretežito

građenog područja, sanacija građevine -

otklanjanje štetnih posljedica korištenja te

održavanje građevine i poboljšanje ko-munalno-

tehničkih i higijenskih uvjeta.

Poluugrađena zgrada - zgrada kojoj je jedno

pročelje građeno na međi susjedne građevne

parcele, dok je s ostale tri strane okružuje

negradeni prostor (građevne parcele ili javne

površine). Poluugrađena zgrada ne smije imati

otvore na pročelju koje je građeno na bočnoj

medi, krovne vode ne smije odvoditi prema

bočnoj rneđi na kojoj je građena, a tlocrtom i

oblikom mora biti usklađena s planiranom ili

postojećom zgradom na susjednoj građevnoj

parceli. Uvjet za gradnju poluugradene zgrade jest

da se na susjednoj građevnoj parceli uz istu medu

nalazi ili planira zgrada. Iznimno od ovog uvjeta

treba odstupiti u povijesnim ili tradicionalnim

cjelinama. Poluugrađena zgrada razlikuje se

oblikovno od dvojne zgrade, tj. sa zgradom na

susjednoj građevnoj parceli uz koju se gradi

može, ali i ne mora, činiti oblikovnu ili

funkcionalnu cjelinu. Svaka dvojna zgrada je

poluugradena, a svaka poluugrađena zgrada ne

mora biti dvojna.

Dvojne zgrade – Iločka ulica, Zagreb

Ugrađena zgrada - zgrada koja se s dvije ili više

strana nalazi na medama građevne parcele prema

susjednim građevnim parcelama, na kojima se na

tim istim međama nalaze zgrade ili se planira

26

njihovo građenje. Ugrađena je zgrada najmanje s

jedne strane orijentirana na negrađeni prostor

(javni prostor ili vlastitu građevnu parcelu).

Ugrađene zgrade – blok Kučerina-Valjavčeva-Novotnijeva-

Nova cesta, Zagreb

Obiteljsku izgradnju, ćesto još nazivamo i

individualnom izgradnjom, ona podrazumjeva

izgradnju jedne zgrade za jednu obitelj na jednoj

parceli. Takav tip zgrada prema visini spada u

nisku izgradnju. Prema definiciji obiteljska kuća -

u Hrvatskoj je građevina stambene namjene na

zasebnoj građevnoj parceli s najviše tri stana, koja

nema više od tri nadzemne etaže namijenjene

stanovanju (uključivo potkrovlje) i BRP < 400 m2.

U tu se površinu uračunava i površina pomoćnih

građevina ako se grade na istoj građevnoj parceli

(garaža, kotlovnica, drvarnica, spremišta,

gospodarske građevine i slično). Ova je definicija

neprimjerena i zastarjela - kako u vlasničkom,

tako i u oblikovno-tehničkom smislu te nedovoljno

točno određuje vlasničku, graditeljsku i

programsku strukturu.

Prednosti ovakvog načina izgradnje je veća

privatnost stanara, rahlija izgradnja (zauzeće

prostora), u pravilu više zelenila (neizgrađene

površine), prihvatljivije od strane korisnika kao

primjereno mjerilo izgradnje.

Mane ovakvog načina gradnje su vrlo skupo

komunalno opremanje i održavanje (km/broj

stanovnika), zauzimanje „puno“ prostora naselja

za mali broj stanovnika, relativna skupoća

gradnje i održavanja - troškove održavanja

zgrade snosi vlasnik.

Razlikujemo više tipova obiteljskih (individualnih

stambenih) zgrada:

1) Samostojeća (slobodnostojeća) zgrada

- površina parcele: standardno oko 600 m2;

minimalno > 300 (350) m2;

Minimalne vrijednosti se koriste kao iznimke u

velikim gradovima, zbog nedostatka prostora.

2) Dvojne zgrade - dvojne zgrade su

poluugrađene zgrade istovrsnih arhitektonskih

karakteristika, jednim pročeljem građene na međi

susjedne građevne parcele na kojoj se na toj istoj

međi gradi zgrada. Dvojne poluugrađene zgrade

čine oblikovnu cjelinu.

- površina parcele: standardno oko 450 m2;

minimalno > 220 (240) m2;

3) Niz (kuće u nizu) - skupina od tri ili više

poluugrađenih i ugrađenih zgrada koje čine

27

oblikovnu urbanističko-arhitektonsku cjelinu. Niz

zgrada sastoji se od najmanje tri zgrade (dvije

krajnje poluugrađene i jedne ili više ugrađenih

zgrada). Tlocrtan oblik niza zgrada i svake jedinice

posebno pretežito je istovrsnih oblikovnih

osobitosti. Gradnja, rekonstrukcija, dogradnja ili

nadogradnja pojedinačnih zgrada uvjetovana je

rješenjem svih zgrada radi zadržavanja vrijednosti

arhitektonske cjeline. Primjeren je naziv "niz

zgrada", a ne samo "niz", koji se često nalazi u

stručnoj uporabi.

Zgrade u nizu - Regulacija I Poštanske štedionice -

Januševečka-Golubovečka, Trešnjevka, Zagreb

Prizemni niz

- površina parcele: standardno oko 300 m2;

minimalno > 120 m2;

Katni niz

- površina parcele: standardno oko 150 m2;

minimalno > 120 m2;

4) Atrijska kuća Introvertirani tip gradnje kod kojeg je zgrada u

pravilu orjentirana prema unutarnjem dvorištu.

Atrijske zgrade – Siget, Novi Zagreb

28

Kao prelazni oblik gradnje, između individualne i

višestambene izgradnje, u novije vrijeme

pojavljuje se pojam "urbane vile". To je u

Hrvatskoj kao eufemizam za samostojeću nisku

višestambenu zgradu privlačnog smještaja

(atraktivna lokacija) i uobičajeno s 3 - 6

stambenih jedinica.

Organizacija izgradnje primjenom odabrane

tipologije izgradnje:

a) samostojeća

b) dvojna

c) u nizu

d) atrijska

Višestambena izgradnja – tip izgradnje

stambenih zgrada s više od tri stana i pretežito

stambene namjene, u kojoj svaki stan ima svoga

vlasnika koji je također vlasnik dijela zemljišta na

kojoj se zgrada nalazi.

Mane ovakvog načina izgradnje su manja

privatnost stanara, izgradnja koja povoljnije

iskorištava prostor (zauzeće prostora), zahtjeva

prilagodbu stanovnika (socijalizaciju stanovnika)

na nove uvjete života.

Prednosti ovakvog načina gradnje je ekonomski

povoljno komunalno opremanje i održavanje

(km/broj stanovnika), zauzimanje „malo“

prostora naselja za veliki broj stanovnika,

relativno manji troškovi gradnje i održavanja -

troškove održavanja zgrade snose svi vlasnici.

Razlikujemo više tipova višestambenih

stambenih zgrada:

1) Slobodnostojeća; 2) Poluugrađena (iznimno i kao dvojne); 3) Ugrađena;

29

PROSTORNO PLANIRANJE TEHNIČKE INFRASTRUKTURE - općenito -

Tehnička infrastruktura grada je "nervni sustav

grada", dijelimo ju na3:

1.PROMETNU INFRASTRUKTURU

2.HIDROTEHNIČKU INFRASTRUKTURU

3.ENERGETSKU INFRASTRUKTURU

4.INFRASTRUKTURU ZAŠTITE OKOLIŠA

INFRASTRUKTURNI SUSTAV ČINE:

a) ZONE (površinski sustavi):

- groblja

- tržnice / sajmovi

- deponiji otpada

- parkirališta

- prometni terminali

b) MREŽE (linijski sustavi):

- vodovodi

- kanalizacijski sustavi

- elektrovodovi

- toplovodi

- plinovodi

- telekomunikacije

- signalizacija

c) GRAĐEVINE I UREĐAJI (točkasti sustavi)

- vodotornjevi, vodospremnici

- termo elektrane

- trafostanice

- stanice za pročišćavanje voda

- javne garaže

d) KOMUNALNE SLUŽBE

- gradska čistoća

- sustav javnog prijevoza

- vatrogasci

- gradska groblja

- služba za održavanje zelenih površina

3 Zakonski utemeljena podjela je na: prometne, telekomunikacijske i komunalne infrastrukturne sustave i mreže. Komunalni infrastrukturni sustavi i mreže dijele se na: - Energetske sustave (plin i električna energija); - Vodnogospodarske sustave (vodoopskrba, odvodnja), i; - Sustave za gospodarnje otpadom.

- gradska plinara4

- gradska toplana5

- elektro opskrba

- telekomunikacije

- vodovod i odvodnja

- gradske tržnice

- gradske plaže

4 ne postoje kod manjih gradova gdje je nemoguće

financijski opravdati gradnju plinara ili toplana na velikom prostoru sa malim brojem stanovnika, za razliku od stambenih četvrti u velegradovima gdje na malom prostoru u zgradama stanuje veliki broj stanovnika

5 ne postoje kod manjih gradova gdje je nemoguće financijski opravdati gradnju plinara ili toplana na velikom prostoru sa malim brojem stanovnika, za razliku od stambenih četvrti u velegradovima gdje na malom prostoru u zgradama stanuje veliki broj stanovnika

30

PROMETNA INFRASTRUKTURA

Prometna infrastruktura ima poseban značaj u

prostornom i urbanističkom planiranju.

Prometne sustave, prema mediju u kojem se

razvijaju, dijelimo na tri osnovne grupacije,:

- kopneni (cestovni željeznički);

- vodeni (rječni. jezerski, pomorski);

- zračni

U odnosu prema teritoriju gdje se promet odvija

dijelimo ga na promet izvan grada (vangradski) i

proet u gradu (gradski), za koje

pojednostavljeno možemo reči da ujedino

određuju područja interesa prostornog

(vangradski) odnosno urbanističkog (gradski)

planiranja.

Izvangradski prometni sustav ima funkciju

povezivanja (naselja, regija, i dr.), dok gradski

prometni sustav ima funkciju povezivanja i

opsluživanja

PROMET IZVAN NASELJA

Pojam mobilnosti ljudi i dobara usko je povezan

s pojmom prostora. Značaj prometnog položaja

najbolje je odredio J Gottmann: „Od svih

obilježja nekog teritorija, najvažniji je njegov

prometni položaj jer on izražava ulogu tog

teritorija u sustavu odnosa koji određuje njegovu

političku osobitost, kao i njegov geografski

položaj.“

Razlozi (ciljevi) gradnje prometne infrastrukture:

a) ciljevi korisnika;

b) ciljevi prijevoznika;

c) ciljevi zajednice.

Posljedice uvođenja prometne infrastrukture u

prostor su:

1.) opadajuća uloga prirodnih fenomena

2.) kreativna (razvojna) uloga prometa –

prometni koridori predstavljaju okosnicu

razvoja;

3) sve veće zauzimanje prostora prometnom

infrastrukturom.

Prednosti i nedostatke pojedinih sustava

možemo također odrediti analizom slijedećih

kriterija:

- kriterij potreba;

- vrsta i kapacitet (putnici / roba);

- brzina i vrijeme (pokvarljivost);

- udaljenosti, komfor;

- kompatibilnost s drugim sustavima;

- kriterij ekonomičnosti;

- troškovi izgradnje sustava;

- troškovi održavanja sustava;

- uposlenici i njihova naobrazba (broj uposlenih

i stručna sprema);

- cijena energenta u prijevozu (kn/km).

Karakteristike pojedinih prometnih sustava bitan

su faktor prilikom odabiru sredstava transporta:

- velike količine tereta male jedinične

vrijednosti, na velike udaljenosti;

- pogodan na početku razvoja ili kada je

dostignut veliki stupanj razvoja;

- gradnja kanala – ekonomska i geopolitička

važnost.

2) Željeznica

- transport tereta na srednje udaljenosti (200

– 1000 km);

3) Zračni promet

- pretežno prijevozno sredstvo putnika na

udaljenostima preko 500 km, a naročito

iznad 1000 km.

- teret male težine, a velike jedinične

vrijednosti.

4) Cestovni promet

- transport tereta i putnika na manjim

udaljenostima (do 500 km);

- najveća prednost transport od vrata do

vrata.

- najfleksibilniji sustav.

31

Prometni sustav dijelimo na:

A) Čvorne točke

B) Prometne mreže – razlikujemo nekoliko

modela:

1) penetracijski model – najkraćim putem

povezuje dva naselja. Okolna manja naselja

povezana su posredno, preko čvorova i

odvojaka.

2) opslužni sustav – nešto dužim putem

osigurano je povezivanje više naselja u prostoru,

dokje najudaljenije naselje posredno povezano s

mrežom preko nešto dužih odvojaka.

c) razvijena (kompleksna) mreža –

podrazumjeva postojanje većeg broja prometnih

veza, koja omogućuju korisniku odabir

najpovoljnije varijante.

Prilikom polaganja trase potrebno je voditi

računa o utjecaju koja odabrana trasa ima na

okoliš, te voditi računa i o njenoj ekološkoj i

estetskoj komponenti:

- tunel - uvijek kvalitetnije rješenje od usjeka,

makara i sa svega 1m nadslojem zemlje;

- usjek i nasip – obrada plohe usjeka i nasipa

mora osigurati njihovo ozelenjavanje;

- vijadukt – dobro oblikovana inžinjerska

konstrukcija pridonosi krajoliku;

- potporni zidovi – samo ako nije moguće drugo

rješenje, ali je zato potrebno osigurati završnu

obradu kamenom;

- ograde – braniči – izbjegavati koliko je to

moguće;

- zavojite trase – izbjegavati predugačke krivine;

- ulazi u tunele;

- ceste uz kosinu;

- pothodnik i podvožnjak

- priključak

- križanja, odabir ne samo sa stanovišta

prometno-tehničkog rješenja, već osigurati i

pravilno uklapanje u krajolik, logičnost križanja,

te kvalitetnu percepciju vozača;

32

- uklopljenost u krajolik

- drvored (zelenila) uz ceste – osiguravaju

drugačiju mikroklimu na prometnici

- reklame – ne van naselja.

33

ODNOS VANGRADSKOG I GRADSKOG

PROMETA

Povoljan prometni položaj naselja znači da je

ono prometno odredište, ali i da je ono tranzitno

mjesto, kako na razini vangradskog, tako i na

razini gradskog prometa.

Slika 1. Stanje prometne mreže osigurava normalno

odvijanje vangradskog i gradskog prometa.

Slika 2. Isključivanje vangradskog prometa iz gradske

prometne mreže izgradnjom obilaznica koje osiguravaju

nesmetan prolaz tranzitnog prometa i bolju distribuciju

vangradskog prometa do odredišta u naselju.

Slika 3. Uvođenje novog prometnog pravca (sutoceste)

zahtjeva osiguranje dovoljnog broja priključaka za naselja, te

rezultira značajnim umanjenjem tranzitnog prometa. U

konačnici ako priključci rezultiraju povečanim prometom

kojem je odredište jedno od naselja na slici tada je potrebno

kroz dodatne zahvate – vidi sliku 2. osigurati utjecaj

vangradskog na gradski promet.

DIMENZIONIRANJE MREŽE

Svaka prometna linija trebala bi, osim ako za to

ne postoje posebne okolnosti, zadovoljiti tri

uvjeta ravnoteže: linearnu, alternantnu i

vremensku. Za dimenioniranje prometnog

pravca poslužiti će nam dijagram prometnog

opterećenja.

a) linearna ravnoteža podrazumjeva da su svi

djelovi prometnog pravca jednako opterećeni na

cjelokupnom potezu od polazišta do odredišta.

Kod određivanja profila prometnice važno je da

povećanje kapaciteta ceste, proširenjem njena

profila, slijedi sliku kartograma prometnog

opterećenja. Na taj način zadržava se jednaka

razina usluga dužinom cijele trase prometnice.

Najširi profili prometnica su na ulazu u naselje.

Pri tome minimalna dimenzija prometnice izvan

naselja ne može biti manja od 6,0 m (dva

34

prometna traka od 3,0 m) bez obzira na količinu

i frekvenciju prometa.

b) alternantna ravnoteža podrazumjeva jednako

opterećenje prometnice u oba smjera. U

planerskom pogledu ukoliko takva ravnoteža ne

postoji potrebno je poduzeti mjere koje će

prometni sustav dovesti u ovu vrstu ravnoteže.

To će se ostvariti kroz razmještaj

komplementarnih funkcija u prostoru na način da

se potiče do tada neiskorišten smjer, te daljnjim

razvojem prometne mreže.

c) vremenska ravnoteža podrazumjeva što je

moguće jednoličnije funkcioniranje prometnog

sustava tokom cijele godine. U ovom smislu

problem predstavlja koncentriran turistički

promet koji se javlja tokom ljeta ili problem

prometnica koje dugo ostaju blokirane zbog

snijega.

Različita prometna opterećenja pojedinih

pravaca rezultiraju stvaranjem hijerarhije

prometnica u mreži. Tako kod prometnica izvan

grada razlikujemo regionalne i magistralne

prometnice, te autoceste, dokunutar prostora

grada razlikujemo gradske magistralne ceste,

gradske sabirnice i gradske opskrbne ceste.

Gabariti prometnica - osnova proračuna je

prometni trak širine 2,75 - 3,75 m, ovisno o

projektiranoj brzini (Prometni trak - obilježen ili

neobilježen uzdužni dio kolnika kojega je širina

dovoljna za nesmetani promet jednog reda

motornih vozila u jednom smjeru.)

Gabariti prometnica izvan građa - regionalne i magistralne prometnice - brzina do

80 (100) km/h, širina voznog traka = 3,50 m

- autoputovi - vozne trake - brzina do 80 - 100

km/h do širina voznog traka = 3,25 m

- autoputovi - preticajne trake - brzina do 130

km/h, širina voznog traka = 3,75 m

- autoputovi - zaustavne trake - širina voznog

traka = 2,50 m

Gabariti prometnica u gradu

- gradske opskrbne ulice – brzina do 40 km/h,

širina voznog traka = 2,75 m (min.);

- gradske sabirnice - brzina do 60 km/h, širina

voznog traka = 3,00 m;

- gradske magistralne ceste - brzina do 80 km/h,

širina voznog traka = 3,50 m

Kod intenzivnog prometa (ako je promet > 800

vozila/sat u jednom smjeru) povečati broj traka –

2x2, 2x3,… trake)

Prilikom oblikovanja prometne mreže potrebno

je:

- izbjegavati križanja pod kutem <70° ili > 110°;

- kod sabirnica križanja planirati na

međurazmaku većem od 60 m;

- na krajevima slijepih stambenih cesta planirati

okretište ∅26 m ili ∅18 m s otokom.

Za dimenzioniranje mreže naselja i određivanje

hijerarhije prometnih smjerova poslužiti ćemo se

također dijagramima prometnog opterećenja.

Dijagram – odnos broja putovanja i odredišta. Zelenom

bojom su označena putovanja koja počinju izvan granica

naselja, a crvenom bojom ona putovanja koja počinju i

završavaju unutar naselja.

35

Dijagram – prometno opterećenje mreže. Zelenom bojom

označen je tranzitni promet kroz naselje, a crvenom lokalni

promet naselja.

PROMETNA MREŽA NASELJA

Prometna mreža - sustav prometnih građevina i

putova u određenom prostornom obuhvatu

(kopnenih, vodenih, zračnih).

UTJECAJ PROMETNIH SUSTAVA IZVAN

NASELJA

U prometnoj mreži naselja sudjeluju djelovi

vangradskih prometnih sustava, ali manje kao

prometni pravci koji su dio gradske prometne

mreže (oni uglavnom tangiraju naselje), a više

kao infrastrukturne građevine koje su ciljne

(odredišne) točke prometa. To su mjesta na

kojima se vrši promjena transportnog sredstva,

ali i prelazak sa vangradskog na gradski

prometni sustav:

- Aerodromi

Zahtjevaju veliku površinu slobodnog terena ∼ 6

km2 (2-3 km x 2-3km), zbog čega se smještaju

van grada, na lokacijama koje su podobne za

gradnju (tlo, blizina drugih prometnih sustava,

meteorološki uvjeti i dr.).

- Luke

Namjenjene uglavnom za pretovar robe, u

manjoj mjeri putnika i vozila (trajektni promet).

Luke predstvljaju značajno prometno odredište,

ne samo za grad u kojem se nalaze, već i za

regiju i državu. U pravilu više od 50% sve robe

dalje se transportira željeznicom.

RIJEKA - nekada bila primarni lučki grad; lučka

zona sa skladištima zauzima veliki dio gradske

površine

VUKOVAR – velika riječna luka na Dunavu.

Poželjno je razdvajanje putničke i teretne luke.

- Željeznički kolodvori

U gradovima se nalaze u pravilu u gradskim

središtima ili u njihovoj blizini.

Difernciran promet putnika i promet robe, kao i

specijalizirani teretni sustavi (kontejnerski

transport, tekućine i dr.). Teretni promet zahtjeva

blizinu ili radne zone i/ili autoceste zbog

pretovara robe na kamione.

- Kamionski terminali

Smještaju se izvan grada uz skladišne i carinske

zone. Na taj način se eliminira opterećenje

gradskih ulica - primjer u Zagrebu: Jankomir

ORGANIZACIJA GRADSKIH PROMETNICA

Gradske prometnice su hijerarhijski ustrojene u

skladu s funkcijom prometnice, te se one

međusobno razlikuju po:

- dopuštenoj brzini;

- propusnoj moći / h (širini koridora, poprečnog

profila i dr.);

- režimu dopuštenog prometa (npr. kamioni,

linije javnog prijevoza...);

- razvijenoj dužini.

Razlikujemo slijedeće gradske prometnice:

Gradske obilaznice - često u sustavu vanjskih

autocesta (profilom i voznim karakteristikama su

slične autocestama)

36

Glavna gradska ulica - prolazi kroz cijeli grad,

ona spaja nasuprotne udaljene dijelove grada.

U povijesti u Zagrebu to je bila Ilica s Vlaškom i

Maksimirskom (l8-20 km), danas

Gradska ulica - spaja dvije ili više velikih

gradskih zona. U Zagrebu npr. - Vukovarska

ulica.

Sabirnica ulica – povezuje područja isključivo

unutar jednog gradskog kvarta. U Zagrebu npr. -

Petrova ulica.

Stambena ulica - ulica primamo organizirane u

zoni stanovanja (ekvivalent industrijske ulice u

radnim zonama)

Opskrbna ulica (nekad pješačko-kolna) -

funkcionalna mala koncentracija prometa (cilj:

stići do jedne točke koja zahtjeva opskrbu)

Pješačka ulica - nije dopušten kolni promet,

samo pješaci (izuzetak: dostava) - razlikuju se u

smislu režima (tijekom dana ili tjedna)

ORGANIZACIJA PROMETNE MREŽE U

STAMBENIM ČETVRTIMA

U stambenim četvrtima vođenjem prometa

nastojimo, u pravilu, razdvojiti puteve pješaka i

vozila.

37

Sheme modela prometne strukture

Sheme modela prometnih sustava naselja

U konačnici rješenje ovisi o strukturi naselja,

tipologiji izgradnje, zadržavanju postojeće

izgradnje i uklapanju nove i dr, a rezultati se

svode na tri osnovna tipa organizacije prometa:

- prednost data automobilu;

- uvjetna prednost data pješaku;

- prednost data pješaku.

38

JAVNI GRADSKI PRIJEVOZ

Javni gradski prijevoz je organiziran prometni

sustav prijevoza putnika (gradski), svima

pristupan, s javnim redom vožnje i za sve

jednakom tarifom.

Gradski autobus

Prednosti - najjeftiniji promet-nije potrebno

graditi posebnu infrastrukturu; apsolutna

dostupnost - brda itd.; mobilnost (fleksibilnost

vozila)-ako su radovi, trasa se preusmjeri;

Nedostaci - usporenost zbog ostalog prometa,

semafora i čestih stajališta; stvaraju se konflikti

sa ostalim prijevoznim sredstvima; ekološka

mana – ukoliko koriste fosilna goriva koja su

ekološki neprihvatljiva, zagađuju zrak; optimalna

udaljenost stajališta 300-400 m. Gustoća stanica

usporava kretanje.

Tramvaj

Prednosti - ekološka prednost-nema emisije

plinova; jeftiniji; u gustim dijelovima bolje

rješenje zbog većeg kapaciteta od busa; zasebni

vozni koridor.

Nedostaci - izrazito skupa startna infrastruktura,

posebna električna mreža, velika površina za

okretište; nemogućnost savladavanja brdskih

dijelova grada (nagib manji od l %); sporost u

kretanju; brzina kretanja tramvaja u režimu

gradskog prometa 15-20 km / h. Učestalost

tramvajskih stanica 300-400 m.

Trolejbus

- kombinirani tip između autobusa i tramvaja

- može ići na brdske ulice

- ekološki povoljan

- ekonomičan-zahtjeva samo električnu mrežu, a

ne i tračnice.

Metro

- povezuje velike udaljenosti, povezuje male

gradove ("satelite") u okolici s velikim gradom;

- rijetke stanice (800 - 1000 m), brža

prohodnost;

- potpuno neovisan o "površinskom" prometu-

zaseban podzemni ili nadzemni koridor - linije

spajaju stambenu, industrijsku zonu i centar (to

su ishodišta s najvećim brojem korisnika);

- vrlo duga gradnja i velika financijska potražnja

(barem 10 god. bi trebalo da se spoji Velika

Gorica i centar Zagreba).

Brza gradska željeznica

Mali vlakovi koji spajaju krajnje točke (velike

distance), stajalište svakih 1200 m.

Problem nastaje ako ne postoje zasebni koridor

za vlakove višeg reda - međugradske i

međunarodne vlakove koji uzrokuju redovito

kašnjenje (slučaj Zagreba).

ALTERNATIVNI GRADSKI PRIJEVOZ

Taxi

Prednost - potpuna mobilnost i komoditet ("od

vrata do vrata"), i u svako vrijeme;

Nedostatak - visoka cijena usluge (ima previše

taksista za broj stanovnika) --manje od 10 %

ljudi ga koristi;

Žičara (uspinjača)

- turistička atraktivnost

- usprkos sporosti brža je i ugodnija od busa

(npr. do vrha Medvednice)

- uspinjača je vezana za tlo zupčanicima, ima

turističku ulogu, panoramski pogled

Gradski brodovi

- Venecija, Pariz ("Vaporeti")

- Zagreb je zbog nestalnog toka i vodostaja

Save odustao od prometa Savom

39

PROMET U MIROVANJU

Najosjetljiviji segment razvoja grada u XX

stoljeću, prvenstveno zbog toga što „troši“

prostor.

Prostornim i urbanističkim planovima se definira

prostorni standard naselja. Jedan od elemenata

standarda je i osiguranje prometa u mirovanju.

Uobičajeno je da se standard prometa u

mirovanju određuje u odnosu prema namjeni

prostora.

Preporučeni standard prometa u mirovanju

trebao bi iznositi najmanje 1 stan = 1 parkirno

mjesto ili garaža + 0,3 pgm/1stanu za goste,

opskrbu, drugi auto u obitelji...

Poslovni prostori 20 - 50 m2 BRP = 1 parkirno ili

garažno mjesto

Npr. GUP-om Grada Zagreba (2003) predviđeno

je da se potreban broj PGM-a određuje na

1000m2 bruto - izgrađene površine, ovisno o

namjeni prostora u građevini:

- stanovanje 14

- proizvodnja, skladišta i sl. 8

- Trgovine 40

- Drugi poslovni sadržaji 20

- Restorani i kavane 50

- Fakulteti i znanstvene ustanove 10

U bruto izgrađenu površinu za izračun PGM-a

ne uračunavaju se garaže i jednonamjenska

skloništa. Kada se potreban broj PGM-a, s

obzirom na posebnost djelatnosti, ne može

odrediti prema prethodnom normativu, odredit

će se po jedan PGM za:

- hotele i pansione na svake dvije sobe;

- motele na svaku sobu;

- kazališta, koncertne dvorane, kina i sl. na 18

sjedala;

- športske dvorane i igrališta s gledalištima na

18 sjedala i za jedan autobus na 400 mjesta;

- ugostiteljsku namjenu na četiri do 12 sjedećih

mjesta;

- škole i predškolske ustanove, na jednu

učionicu, odnosno za jednu grupu djece;

- bolnice, na tri kreveta ili dva zaposlena u

smjeni;

- ambulante, poliklinike, domove zdravlja,

socijalne ustanove i sl., na dva zaposlena u

smjeni;

- vjerske građevine, na pet do 20 sjedala,

ovisno o lokalnim uvjetima.

Promet u mirovanju rješava se izgradnjom

otvorenih parkirališta ili izgradnjom zgrada za

parkiranje vozila.

Problem prometa u mirovanju naročito je izražen

u gradskim središtima, gdje ga nije moguće

rješiti primjenom samo jedne mjere - npr. Samo

zabranom parkiranja ili samo gradnjom

parkirališta i garaža. Promet u mirovanju, u

središnjim gradskim zonama se rješava kroz

sustav mjera kojima se uvode pogodnosti za

korištenje sustava javnih prkirališta, sustava

javnog prijevoza (koji mora osigurati nužan

komfor) i uvođenje sustava naplate kojima se

destimulira parkiranje u određenim zonama.

Prema načinu parkiranja vozila razlikujemo tri

osnovna tipa parkiranja:

- okomito parkiranje;

- paralelno parkiranje;

- koso parkiranje.

40

Dimenzije parkirališnog mjesta su:

- 2.5 x 5 m (min 2,3 x 4,5 m) za okomito

parkiranje, uz najmanju širinu kolnika od 6,0 m;

- 2,0 x 5,0 m za paralelno parkiranje, uz

najmanju širinu kolnika od 3,5 (jednosmjerna

ulica);

- za koso parkiranje najmanja dopuštena širina

parkirališnog mjesta je 2,3 m, a dužina ovisi o

kutu parkiranja.

Kod okomitog parkiranja otežano je odvijanje

prometa kada je prometnica < 7,0 m – manevar

parkiranja ulazi u obje vozne trake.

Kod kosog parkiranja olakšano je parkiranje

vozila (u smjeru vožnje), no nije ih moguće

koristiti iz suprotnog smjera. Minimalne širine

pristupnog kolnog traka iznose 3,0 m za kut od

30º, 3,5 m za kut od 45º i 4,5 m za kut od 60º.

- za vozila osoba sa invaliditetom i smanjene

pokretljivosti parkirališna mjesta su dimenzija

3,70 x 5,0 m za jedno vozilo, odnosno 5,9 x 5,0

m za dva vozila.

Parkialište za jedno vozilo

Parkiralište za dva vozila

41

Zakonom je određeno da najmanje 5% od

ukupnog broja parkirališnih mjesta mora biti

namjenjeno osobama sa invaliditetom i

smanjene pokretljivosti.

Parkirališta u gradu dijelimo na:

- parkirališne površine:

- parkirališta uz prometnice i;

- izdvojene parkirališne površine

- zgrade za parkiranje:

- parkirališne zgrade i;

- garaže.

(podjela prema dužini zadržavanja vozila)

Parkirališta uz prometnice i izdvojene

parkirališne površine

Parkirališta uz prometnice se grade na svim

lokacijama gdje to ne ometa normalno odvijanje

prometa, dakle magistralni i glavni gradski

prometni pravci su isključeni, no gradnja je

moguća uz opskrbne, sabirne i stambene ulice.

Izdvojene parkirališne površine rade se u pravilu

na periferiji – manja vrijednost zemljišta, pa

gradnja garaže nije ekonomičana.

ZGRADE ZA PARKIRANJE, GARAŽE

Prema načinu korištenja dijelimo ih na:

- javne - neograničeno korištenje uz naknadu;

- polujavne - kombinirano korištenje da se

dijelovi garaža uz poslovne sadržaje koriste i u

režimu javnih gradskih garaža;

- privatne - ograničen pristup i korištenje

(zaposlenici, stanari, i dr.).

Javne garaže smještaju se na rubovima centra

grada, uz velike terminale javnog gradskog i

prigradskog prijevoza (presjedanja) - vozilom do

tramvaja (garažiranje)- dalje javnim prijevozom:

Novi Zagreb, Dubrava

Kod garaža je potrebno voditi računa o:

- organizaciji ulaza i izlaza iz garaže – uvijek

povoljnije rješenje ako se pristupa iz sporednih

ulica, ako se pristupa iz glavnih prometnica

potrebno je osigurati retenciju da vozila mogu

čekati na ulaz;

- signalizaciji – kako bi se vozač na vrijeme

mogao odlučiti, te eventualno prestrojiti;

- usklađenju svih elemenate garaže –

konstrukcija, rampa, interna organizacija

prometa (povoljnija je jednosmjerna

organizacija), idr.

42

Dopušteni nagibi za rampe su:

- 18% za natkrivene rampe;

- 15% za otvorene rampe.

Tipovi rampi

Prema tipu rampi zgrade za parkrianje i garaže

dijelimo na:

- zgrade s ravnim rampama (rampe smještene

na obodu, u sredini, ili sa poluetažama – „split

level“);

Garaža s poluetažama

- zgrade sa kružnim rampama;

- zgrade s rampama bez gubitaka (nagib rampe

∼5% omogućuje parkiranje, pa je cijela podna

ploha garaže ujedino i rampa).

Do 10 % nagiba savladavaju sva vozila (za

spustit se na -1.etažu potrebna je rampa od 30

m)

Također prema načinu na koji vozilo parkiramo u

garaži dijelimo ih na:

- manualno parkiranje (vozač i vozilo se kreću

garažom do parkirališnog mjesta);

- poluautomatsko (umjesto rampe vozač i vozilo

se spuštaju dizalom do željene etaže i zatim se

kreću do parkirališnog mjesta);

- automatsko (vozač ostavlja vozilo na ulazu u

garažu, a parkiranje se vrši putem posebnih

mehanizama)

Silos garaža

43

OSTALI ELEMENTI KORIDORA GRADSKE

ULICE

Pješaci

U pravilu za njih se osiguravaju posebne

„pješačke“ zone - u središnjim dijelovima

naselja, što stvara problem za vozila opskrbe

(imaju režim pristupa), ali i dostupnost stanara.

Minimalna širina pješačke staze iznosi 1,5 m.

Biciklisti

Za njih se određuju posebni koridori najmanje

širine 0,8 m za jednu voznu traku, odnosno 1,6

m za dvije vozne trake.

U prometu su ugroženiji od pješaka.

Zelenilo

Oplemenjuje ulični prostor, povoljno ekološki

utječe na okolinu. Značajan element oblikovanja

prometnica

Rasvjeta

Osjećaj sigurnosti, primjena različitih tipova

rasvjete pridonosi atraktivnosti prometnice.

Oblikovanje prometnih površina

Elementi koridora gradske ulice

Stambene ulice moguće je urediti i kao kolno-pješačke

površine

44

Oblikovanje gradske avenije

Analiza poprečnog profila gradske avenije

Vizualizacija konačnog izgleda gradske avenije

Oblikovanje parkirališta u koridoru ulice i na izdvojenim

površinama

Garaža namjestu uličnog parkirališta

45

HIDROTEHNICKA INFRASTRUKTURA GRADA (vodoopskrba, odvodnja)

Hidrotehničku infrastrukturu grada (vodna

infrastruktura) čine:

- vodoopskrbni sustav, vodene površine –

vodotoci, jezera, more (estetski / ekološki i

prometni sustavi) i;

- sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih

voda.

Vodna dobra određena su Zakonom o vodama i

obuhvaćaju:

- površinske i podzemne kopnene vode

uključujući ušća rijeka koje se ulijevaju u

more i kanala spojenih s morem, do crte

razgraničenja;

- mineralne i termalne vode, osim mineralnih i

geotermalnih voda iz kojih se mogu

pridobivati mineralne sirovine ili koristiti

akumulirana toplina u energetske svrhe što

se uređuje Zakonom o rudarstvu;

- nalazišta vode za piće u teritorijalnom moru,

- vode mora u pogledu zaštite od onečišćenja

s kopna i otoka.

Vodne građevine, s obzirom na njihovu

namjenu, jesu:

1. regulacijske i zaštitne vodne građevine:

napisi, obaloutvrde, umjetna korita vodotoka,

odteretni kanali, lateralni kanali za zaštitu od

vanjskih voda, odvodni tuneli, brane s

akumulacijama, ustave, retencije i drugi

pripadajući im objekti, crpne stanice za obranu

od poplava, građevine za zaštitu od erozija i

bujica, te drugi objekti pripadajući ovim

građevinama.

2. vodne građevine za melioracijsku odvodnju:

osnovna i detaljna kanalska (melioracijska)

mreža, crpne stanice za melioracijsku odvodnju,

drenaže i drugi objekti pripadajući ovim

građevinama.

3. vodne građevine za korištenje voda:

a) za vodoopskrbu:

vodozahvati (zdenci, kaptaže, zahvati na

vodotocima, jezerima i akumulacijama, crpke i

sl:), uređaji za pročišćavanje vode za piće,

vodospreme i magistralni cjevovodi,

b) za melioracijsko navodnjavanje:

akumulacije i druge zahvatne građevine,

razvodna mreža i drugi objekti pripadajući ovim

građevinama,

c) za proizvodnju električne energije:

akumulacije, dovodni i odvodni kanali i drugi

objekti pripadajući ovim građevinama,

d) za plovidbu - plovni putevi, prevodnice,

ustave i drugi objekti pripadajući ovim

građevinama,

4. vodne građevine za zaštitu voda - kolektori,

uređaji za pročišćavanje otpadnih voda, ispusti u

prijemnik i drugi objekti pripadajući ovim

građevinama.

Vodoopskrba, dio hidrotehnike, je djelatnost

koja se bavi prikupljanjem, prijenosom i

raspodjelom vode za potrebe stambenih naselja,

industrije i poljoprivrede.

Vodoopskrbni sustav (vodovod) jest skup

hidrotehničkih objekata, uređaja i instalacija

kojima se voda zahvaća na izvorištu, poboljšava

joj se kakvoća i prenosi se do mjesta gdje se

neposredno upotrebljava. Planiranje, građenje,

upravljanje i održavanje vodoopskrbnog sustava

složeni su postupci tehničkih, gospodarskih i

pravnih djelatnosti.

Početak gradnje vodoopskrbnih objekata

povezan je s razvojem prvih stambenih naselja.

Poznati su podaci o izgradnji vodovoda oko

3000. godine. U starom su Egiptu kopani zdenci

promjera 3--4 m i dubine više od 200 m. Dizanje

vode s velike dubine bilo je poznato u starom

Egiptu, Babilonu i Kini. Upotrebljavani su uređaji

s vedrima i vitlima, a za razvođenje služile su

keramičke, drvene ili olovne cijevi. Građeni su

vodovodi kojima se izvor nalazio daleko od

46

naselja. U Jeruzalemu su sačuvani ostaci

vodovoda izgrađenog oko 1000. godine.

Izgradnja vodovoda osobilo k razvila u grčkoj i

rimskoj civilizaciji. U to su doba građeni tuneli i

mostovi za provođenje vode. Poznat je

vodovodni tunel, duljine l km, za vodovod grada

Samosa (oko 550. godine), te akvcdukt preko

rijeke Gard u Francuskoj, visok 48,77 m. U nas

je izgrađen krajem III. i početkom IV st. rimski

vodovod duljine 9km za opskrbu Dioklecijanove

palače u današnjem Splitu. Akvedukti i tuneli

rimskog vodovoda i danas se upotrebljavaju za

opskrbu Splita. U srednjem vijeku nastaje zastoj

u razvoju vodoopskrbe.

Početci izgradnje vodovoda u europskim

gradovima zabilježeni su krajem XII. i pocclkom

XIII. stoljeća Međutim, u velikim gradovima

Europe i Sjeverne Amerike suvremeni su

vodovodni sustavi izgrađeni tek tijelom XIX.

sioljeća. U nas je značajna izgradnja vodovoda

u Dubrovniku. Vodovod od izvora Šumet do

grada, duljine oko 10 km. izgrađen je 1436./37.

godine. Nakon vodovoda sagrađena je velika

Onofrijeva česma u središtu Dubrovnika.

Voda se u prirodi javlja u tri oblika:

1. Površinska voda (vodotoci, rijeke, kanali,

jezera)

2. Podzemna voda

3. Oborinska voda (kiša, snijeg, rosa).

KORIŠTENJE VODNIH RESURSA

Voda iz vodoopskrbnih sustava upotrebljava se

u kućanstvu (za piće, kuhanje, pranje, čišćenje i

higijenske potrebe), u proizvodnim i

neproizvodnim djelatnostima (za tehnološke

postupke, pranje i čišćenje, te kao sredstvo za

izmjenu topline), u poljoprivredi, za komunalne

potrebe (zalijevanje zelenih površina i pranje

ulica i dr.) te kao prometni koridor.

POTROŠNJA VODE

Srednja dnevna potrošnja vode po stanovniku

ovisi o veličini grada, o razvijenosti industrije, te

o životnom standardu i kreće se od 90 – 150 L u

malim naseljima sa srednjim standardom

stanovanja do 600 – 700 L u velikim gradovima

s visokim standarom stanovanja i velikim

industrijskim zonama (izrazita potrošnja vode)..

U Zagrebu potrošnja iznosi oko 1m3 po

stanovniku na dan (antički Rim 2m3 / na dan / po

stanovniku). Od toga 100 do 200 litara dnevno

se potroši za osobne potrebe (higijena, kuhanje

itd.), a 800 L za industrijske i komunalne potreba

Zagreb na dan potroši oko milijun m3 vode.

VODOOPSKRBNI SUSTAV Prema načinu pogona vodoopskrbni se sustav

dijeli na gravitacijski i tlačni.

1. Vodozahvati Vodozahvati (zahvati vode) građevine su koje

omogućuju uzimanje određene količine vode za

potrebe vodoopskrbe. Prema podrijetlu vode oni

se dijele na:

- vodozahvate za vode temeljnice (bunari –

kopani i bušeni);

- vodozahvate za izvorske vode i;

- vodozahvate za površinske vode.

2. Uređaji za čišćenje Prirodne vode namijenjene vodoopskrbi nisu

uvijek podobne za piće. Voda se čisti fizikalnim

(mehaničkim), kemijskim i biološkim postupcima.

- fizički (mehanički, taložni) - biološki zdrave ali

mutne vode, karakterističan za ravničarska

podneblja npr. Slavonija; lebdeće čestice

mulja, lišća i sl.;

- kemijski (klor) - povremeno se koristi, za

vrijeme velikih oborina kada voda bude

organski onečišćena, za pročišćavanje se

koristi klorno vapno. Također, zbog nepovoljne

tvrdoće voda ona se omekšava i obrnuto -

47

nekada se dodaje jod (kada ga nema u

prirodnom okolišu)

- biološki - u vodi se kultiviraju zdravi

mikroorganizmi; može se dodati kisik.

3. Crpne stanice Crpne stanice su objekti vodoopskrbnog sustava

kojima se voda diže od izvorišta do vodovodne

mreže, vodospreme ili do uređaja za čišćenje, ili

kojima se podiže energetska razina vode u

vodovodnu sustavu.

Dva su moguća načina rada crpnih stanica koje

se nalaze neposredno pred potrošnim mjestom:

a) Crpke potiskuju vodu do vodospreme, a

dalje se voda transportira djelovanjem sile

teže;

b) Crpke potiskuju vodu u vodovodnu mrežu,

vodosprema se puni kada je potrošnja

malena, a kad je maksimalna, upotrebljava

se voda iz vodospreme i crpne stanice.

Precrpne (prepumpne) stanice su poseban tip

crpnih stanica koje se grade da bi se povisio tlak

vode u razvodnoj mreži, povećao dotok na

cjevovodu, te da bi se neovisno o protoku

održala visina tlaka u vodovodnoj mreži.

4.Vodospreme Vodospreme su građevine (objekti) gdje se

zadržava voda za planiranu upotrebu.

Kriteriji za odabir lokacija vodosprema su:

a) visina lokacije u odnosu na grada

(omogućuje gravitacijski sustav

vodoopskrbe);

b) zdravstveni (higijenski) – lokacija se mora

udaljiti što više od od zona industrije i

groblja;

c) geološki kriterij – gradnja na stabilnom,

kompaktnom tlu (ne smiju se graditi na

klizištu).

Vodospreme se upotrebljavaju za dnevno

izravnavanje potrošnje vode u vodovodnoj

mreži, za zadržavanje pričuvnih količina vode za

višednevnu opskrbu, te za čuvanje vode za

gašenje požara. Prema položaju u

vodoopskrbnom sustavu vodospreme mogu biti

visoke i niske, a prema načinu gradnje razlikuju

se ukopane vodospreme i vodotornjevi.

Visoke vodospreme za dnevno izravnavanje

potrošnje najčešće se primjenjuju. Smještaj

vodospreme ispred ili iza razvodne mreže ovisi u

prvom redu o topografskim prilikama i položaju

vodozahvata prema potrošnome mjestu.

Položaj vodospreme ispred (a) i iza vodovodne mreže (b). I crpna stanica, 2 vodosprema, 3 opskrbni cjevovod

Ako se vodosprema nalazi iza razvodne mreže,

za vrijeme maksimalne potrošnje mreža može

istodobno primati vodu izravno iz crpne stanice i

iz vodospreme. Kad terenske prilike ne

omogućuju gradnju ukopane vodospreme,

postavlja se vodotoranj. On se najčešće nalazi

neposredno iza dijelova mreže s velikom

potrošnjom.

U regionalnim vodoopskrbnim sustavima visoke

se vodospreme često upotrebljavaju i za

regulaciju tlaka u glavnom dovodnom cjevovodu.

Niske vodospreme upotrebljavaju se kao crpni

spremnici u crpnim stanicama, kao spremnici

pročišćene vode na uređajima za čišćenje, te

kao dugoročna pričuva na vodozahvatima.

Niske se vodospreme grade kao zatvorene ili

otvorene. Spremnici pročišćene vode uvijek su

48

zatvoreni, a takvi su najčešće i spremnici u

crpnim stanicama. Otvoreni su spremnici za

godišnje izravnavanje i pričuvu. Posebna su

vrsta spremnika prirodni podzemni spremnici.

Kad su hidrogeološke prilike povoljne, pričuvne

se količine vode upuštaju u podzemlje da bi se

povećala zaliha podzemne vode. Prednosti su

prirodnih podzemnih spremnika manji troškovi

gradnje, mogućnost održavanja povoljne

temperature vode, smanjeni gubici zbog

isparivanja, te bolja zaštita od onečišćenja.

Ukopane vodospreme građevine su koje se

potpuno ili većim dijelom nalaze ispod površine

zemljišta.

Grade se od nearmiranog, armiranog ili

prednapregnutog betona, a sastoje se od

spremnika za vodu i zasunske prostorije. Tlocrt

spremnika najčešće je kružan ili pravokutan.

Male vodospreme, obujma do 200 m, najčešće

su pravokutnog tlocrta. Obično se sastoje od

dva dijela, osim vrlo malih vodosprema. Veće su

vodospreme kružnog tlocrta.

Vodotornjevi su građevine s vodospremom na

nosivoj konstrukciji.

Vodotoranj - Vukovar

Zasunska se prostorija nalazi ispod spremnika

za vodu. Visina je nosive konstrukcije 20 – 30 m,

a dubina je vode u spremniku 5,0 - 7,0 m.

Vodotornjevi se grade od armiranog betona,

prednapregnutog betona i čelika. Kako su

istaknuti objekti u naselju, oblikuju se s

posebnom pozornosti.

Hidrofor je uređaj za povišenje tlaka u

vodovodnoj mreži. Primjenjuje se u opskrbi

vodom viših katova zgrada kada tlak u

vodovodnoj mreži nije dovoljan za normalnu

opskrbu. To se često događa u visokim

objektima u naselju s regulacijom tlaka vodo-

tornjevima.

5. Glavni dovodni cjevovodi Glavni dovodni cjevovodi građevine su kojima se

voda provodi od izvorišta do korisnika. Ponekad

se umjesto cjevovoda upotrebljavaju otvoreni

kanali, najčešće trapeznog oblika, i to samo za

dovođenje sirove vode od izvorišta do uređaja

za čišćenje.

6. Vodovodne mreže Vodovodna je mreža skup cijevi na koje su

izravno priključeni korisnici. Vodovodnim

mrežama mora se osigurati neprekidan dotok

dovoljnih količina vode do svih korisnika,

uključujući i vodu za gašenje požara.

Prema veličini naselja vodovodne se mreže

oblikuju kao razgranate i prstenaste (zatvorene).

Razgranate mreže grade se u manjim naseljima.

Prednosti su takvih mreža jednostavnost i manji

troškovi izvedbe, a nedostatci prekid opskrbe

49

vodom svih korisnika koji se nalaze iza mjesta

gdje se prekida protok u cijevi, te dulje

zadržavanje vode u cijevima na krajnjim

točkama mreže kad je potrošnja malena.

Prstenaste mreže primjenjuju se u većim

naseljima.

Budući da voda do svakog korisnika može

dotjecati s dvije strane, uklonjeni su svi

nedostatci razgranate mreže. Zbog većeg broja

cjevovoda mreža je skuplja, ali je sigurnost

opskrbe vodom mnogo veća.

Tlak vode u vodovodnoj mreži može biti:

- gravitacijski - kada je vodosprema viša od

najvišeg izljevnog mjesta u mreži) i;

- tlačni (umjetni pritisak) – tlak u mreži se

održava tlačnim pumpama (skupo rješenje,

ovisno o energentima).

U naseljima gdje topografske prilike ne

omogućuju održavanje tlaka u prihvatljivim

granicama vodovodna se mreža dijeli u više

posebnih mreža prema visinskim zonama. Ako

je vodovodna mreža podijeljena na zone, za

dizanje vode troši se manje energije.

U stupnjevitom radu, npr. u mreži s dvije zone,

(grafikon b) prvo se čitava masa vode diže na

polovicu ukupne visine, a zatim polovica mase

do konačne visine:

U paralelnom radu (grafikon c) istodobno se diže

jedna polovica mase do polovice visine, a druga

polovica mase na čitavu visinu:

Prema svojoj veličini, odnosno prema količini

vode koju provode, te općenito prema važnosti

za opskrbu naselja, cjevovodi se dijele na

opskrbne (magistralne) i razvodne

(distributivne).

Opskrbni cjevovodi oblikuju zatvorene

prstenove, a presijecaju se na razmaku 1000 -

1500 m. Unutar zatvorenih prstenova postavljaju

se razvodni cjevovodi za razvod vode do

korisnika. Maksimalna udaljenost između

presjecišta s drugim cjevovodom treba iznositi

180 – 200 m.

Cjevovodi se ukopavaju ispod kolnika, uz

rubnjak ili ispod pločnika, te ispod zelenih

površina. U područjima s oštrom klimom

cjevovodi se postavljaju uz sjevernu i istočnu

stranu ulice da bi se smanjila mogućnost

zamrzavanja. Na prometnicama širim od 25 m

ponekad je jeftinije postaviti cjevovode s obje

strane ulice; obično je jedan cjevovod opskrbni,

a drugi razvodni. Dubina ukopavanja cjevovoda

ovisi o dubini zamrzavanja zemljišta te o

prometnom opterećenju iznad cjevovoda. U

hladnijim predjelima ona iznosi 1,2 - 1,5 m iznad

tjemena cijevi. U toplijim predjelima najmanja

dubina ukopavanja, osim o prometnom

opterećenju, ovisi i o mogućem zagrijavanju

cijevi preko tla, pa najčešće iznosi 0,5 m iznad

tjemena cijevi.

50

ODVODNJA

OTPADNE VODE su upotrijebljene vode u

naseljima i industriji, kojima su fizikalna,

kemijska i biološka svojstva tako promijenjena

da se bez preradbe ne mogu iskoristiti u

poljoprivredi, a ni u druge svrhe, pa ni onda kad

nije potrebna čista voda. Svojstva otpadnih voda

razlikuju se prema porijeklu, se mogu svrstati u

kućanske, industrijske i poljoprivredne otpadne

vode.

UTJECAJ NA OKOLIŠ Otpadne vode su prijenosnik otpadnih tvari i

topline što dospijevaju u vodu djelovanjem

životnih i tehnoloških procesa. Tvari i toplina u

otpadnim vodama djeluju na okoliš vrlo različito,

već prema svojstvima otpadnih voda i količini

otpadnih tvari. Pojedine tvari, kao hranjive soli u

malim količinama, djeluju povoljno, dok veće

koncentracije mogu uzrokovati neželjene

poremećaje ekološkog sustava. Ispuštanje u

okoliš nekih teških metala (živa, krom, kadmij) ili

cijanida već u malim količinama može djelovati

otrovno na živi svijet. Otpadne se vode

ispuštaju, odnosno vraćaju u prirodne i umjetne

vodne sustave, pa je potrebno poznavati utjecaj

otpadnih voda na ekološke sustave hidrosfere.

Površinski onečišćivači jesu:

- krupni otpaci (krupni površinski onečišćivači

nemaju većeg ekološkog značenja);

- ulja i masti (nafta i naftni derivati posebna su

grupa površinskih onečišćivača) - to su

najneugodniji onečišćivači u estetskom

pogledu.

Onečišćenja jesu:

- hranjive soli (biogene soli);

- fosfor (elementarni fosfor vrlo je otrovan za

ribe);

- postojane tvari su organske ili sintetske

biološki nerazgradIjive ili teško razgradljive

tvari

- nafta i naftni derivati

- pesticidi i druga zaštitna sredstva koja

- deterđenti

- otrovni onečišćivač svaka je tvar koja prema

svojim svojstvima ili količini uzrokuje bolest

živog organizma, nenormalno ponašanje,

kancerogene i genetičke promjene,

fiziološke smetnje, fizičke deformacije i smrt.

- metali - redoslijed metala u vodi prema

opasnosti je: Hg > Cd > Ag > Ni > Pb > As >

Sn > Zn (živa, kadmij, srebro, nikal, olovo,

arsen, kositar, cink)

- drugu grupu otrovnih onečišćivača čine

cijanidi, kromati i fluoridi.

- mikroorganizmi

- radioaktivne tvari u vodi mogu biti prirodnog

ili umjetnog porijekla.

ODVOĐENJE OTPADNIH VODA Otpadne vode odvode se od mjesta nastanka do

prijamnika uz prethodno čišćenje kanalizacijom

koju čine skup cijevi, kanala i građevina.

Kanalizacijom se odvode kućanske (sanitarne) i

industrijske otpadne vode. Kad se kućanske i

industrijske otpadne vode odvode zajedničkim

kanalima nazivaju se komunalnim ili gradskim

otpadnim vodama. Sa svih većih površina gdje

su čovjekovom djelatnošću promijenjeni uvjeti

prirodnog procjeđivanja i tečenja oborinskih

voda (stambena i turistička naselja, sportske,

kulturne, trgovačke i industrijske zone) moraju

se odvoditi i oborinske vode.

Odvođenje otpadnih voda kanalizacijskim

podsustavom funkcionalno je vezano s

vodoopskrbom, odnosno vodovodnim

podsustavom. Na svim onim područjima gdje

čovjek stanuje, radi i odmara se upotrebljava se

voda, pa se mijenja kvaliteta vode tako da

postaje neupotrebljiva, pa i opasna za zdravlje.

Zbog toga ju je potrebno prikupiti, odvesti i

kontrolirano ispuštati u prirodne ili umjetne

prijamnike.

51

U dalekoj prošlosti odvođene su otpadne vode

jednostavnim otvorenim kanalima. Postoje

dokazi o gradnji kanalizacije u Indiji oko 4.000.

god. p.n.e., a u Egiptu su građeni kanali oko .-

2500. god. p.n.e. U Rimu je cloaca maxima

izgrađena oko 600. god. p.n.e Ostaci rimske

kanalizacije nađeni su na mnogim arheološkim

lokacijama u našoj zemlji, a vjerojatno je najbolje

sačuvana kanalizacijska mreža Dioklecijanove

palače u Splitu. U srednjem vijeku zaostaje

razvoj kanalizacijskih mreža Međutim, u

Dubrovniku u XIII ili XIV stoljeću izgrađena je

kanalizacijska mreža, te se njen veći dio još i

danas upotrebljava za odvodnju stare gradske

jezgre. Mnogi veliki evropski gradovi započeli su

gradnju kanalizacijskih mreža u XVIII i XIX

stoljeću.

SUSTAVI ODVODNJE

Otpadne i oborinske vode odvode se razdjelnim,

mješovitim i polurazdjelnim sustavima.

- razdjelni sustav Kad se razdjelno (odvojeno) odvode vode, grade

se dvije odvojene kanalizacijske mreže, od kojih

jedna odvodi otpadnu, a druga oborinsku vodu.

- mješoviti sustav Za mješoviti sustav odvođenja vode gradi se

zajednički kanal za odvodnju otpadne i

oborinske vode.

- polurazdjelni sustav Polurazdjelni sustav odvodnje ima dvije

odvojene mreže kanala, a glavni se sakupljači

spajaju posebnim preljevnim građevinama.

Kanalima otpadne vode odvode se uz otpadne

vode i prve oborinske vode kote se iz kanala

oborinskih voda prelijevaju. Kanalima oborinske

vode odvode se oborine veće intenzivnosti.

Izbor sustava odvodnje ovisi o mnogo činilaca

kao što su količina otpadnih i oborinskih voda,

topografski oblik, klimatske prilike, gustoća

stambene gradnje, položaj prijamnika prema

slivnom području, svojstva prijamnika

(hidrološka, ekološka) i gospodarski činioci koji

ubuhvaćaju troškove gradnje i održavanja

kanalizacijskog sustava.

Higijenski je najpovoljniji polurazdjelni sustav.

Tada se sve otpadne vode i prve oborinske vode

koje ispiru površinu odvodnje odvode do uređaja

za pročišćivanje. Relativno čista oborinska voda

s ispranih površina odvodnje ispušta se

neposredno u prijamnike. Razdjelni i mješovit i

sustavi smatraju se higijenski podjednakima. U

razdjelni sustav ispuštaju se u prijamnike i prve

oborinske vode, ali i one od pranja ulica, koje su

vrlo nečiste i koje su prema koncentraciji i

sastavu otpadnih tvari približno jednake

komunalnim otpadnim vodama. U mješovitom

sustavu preljevne su vode (koje se ispuštaju da

se postigne optimalno iskorištenje uređaja za

čišćenje vode) izmiješane i onečišćene

otpadnim vodama, pa se u prijamnike ispušta i

dio otpadnih tvari koje mogu utjecati na

iskorištavanje voda iz prijamnika.

Gospodarski i tehnički je najnepovoljniji

polurazdjelni sustav zbog gradnje i održavanja

dvostruke mreže te posebnih preljevnih

građevina. Prednost je razdjelnog sustava s

obzirom na gospodarstvo mogućnost etapne

gradnje, mogućnost izvedbe manjih

kanalizacijskih mreža za oborinsku vodu s više

ispusta. Nepovoljni su veći investicijski i

pogonski troškovi Mješoviti je sustav povoljan,

jer je potrebna gradnja samo jedne kanali-

zacijske mreže, ali je nepovoljan s obzirom na

etapnu gradnju, pogon crpnih stanica i uređaja,

male brzine i taloženje iz otpadnih voda u

suhom razdoblju. Taj je sustav nepovoljan i zbog

povećanih protoka na početku oborina i zbog

povremenog plavljenja ulica i podruma zgrada

mješavinom otpadne i oborinske vode.

Količina otpadnih voda bitan je podatak za

dimenzioniranje svih dijelova kanalizacijskog

podsustava (mreže, uređaji, ispusti).

52

Mjerodavna količina upotrijebljenih voda ovisi o

količini vode iz komunalnog vodovodnog

podsustava i iz drugih izvorišta, kao što su

zdenci za individualnu opskrbu stanovnika ili

industrije, te iz industrijskih vodovoda

Kanalizacija se gradi za vijek trajanja od 50 i

više godina. Zbog toga nije ni moguće izmjeriti

dotok otpadnih voda, već je potrebno te količine

procijeniti na temelju prostornih i gospodarskih

razvojnih planova (planiranih kapaciteta).

Kućanske otpadne vode. Ukupna količina vode

koja se dovodi u stambeno naselje ne dospijeva

u kanalizacijsku mrežu. Dio vode ishlapi ili se

procijedi pri pranju ulica i zalijevanju zelenila, a

dio se ispari tijekom kuhanja i pripreme tople

vode. Računa se da od ukupne vodoopskrbne

količine vode za potrebe naselja u kanalizacijsku

mrežu dospijeva 70 - 80%. Kućanske otpadne

vode ne troši se jednoliko u toku dana, tjedna i

godine. Veće razlike izražene su u manjim

naseljima, osobito u turističkim područjima ili

naseljima s izraženim sezonskim djelatnostima.

Godišnje i dnevne oscilacije potrošnje vode

mogu se procijeniti na temelju analize potrošnje

vode u vodovodnim sustavima.

Kad nisu poznate oscilacije dobave u

vodoopskrbnom sustavu, može se maksimalni

dotok otpadne vode izračunati iz izraza

Industrijske otpadne vode. Količina

industrijskih otpadnih voda ovisi o tehnološkom

postupka Za postojeće industrije količina

otpadne vode može se procijeniti na temelju

mjerenja, uzimajući u obzir čitav proizvodni

ciklus.

Za nove industrije otpadna voda mora se

procijeniti prema planiranom tehnološkom

postupku, opsegu godišnje proizvodnje i

predviđenoj potrošnji vode po jedinici

proizvodnje. Kad se procjenjuje količina

otpadnih voda, potrebno je utvrditi da li je za

tehnološku rashladnu vodu predviđen zatvoreni

ciklus, dakle s ponovnim iskorištavanjem vode,

ili otvoreni ciklus, bez ponovnog iskorištavanja

Kad nije predviđena ponovna upotreba vode, 85

- 95% upotrijebljene vode ispušta se kao

otpadna voda Kad se ne raspolaže s podacima

za pojedine industrijske zone, može se

procijeniti da dotjecanje otpadne vode iznosi 0,5

- 1,5 L/s po hektaru za industriju koja ne

upotrebljava vodu u tehnološkim postupcima

Srednja dnevna potrošnja sanitarne vode po

zaposlenom radniku u industriji iznosi 30 - 95 L. Oscilacije dotoka industrijske otpadne vode

ovise o proizvodnom programu i o broju radnih

sati na dan.

Procjedne vode jesu podzemne vode koje

prodiru u kanalizacijske cijevi kroz slabe

spojeve, kućne priključke i priključke cijevi na

ulazna okna. Nadalje, u taj se tip voda, koje se

mogu nazvati i „ludim“ vodama, ubrajaju i

neposredni dotoci oborinske vode koja prolazi

kroz poklopce ulaznih okana kanalizacijske

mreže, zatim drenažne vode uz temelje

građevina pogrešni priključci krovova i dvorišta

zgrada. Procjedne vode nisu prema svojim

53

svojstvima i sastavu otpadne vode, ali se moraju

uzeti u obzir kad se dimenzioniraju

kanalizacijske mreže radi kontrole propusne

moći kanala pogotovu za razdjelnu kanalizaciju,

te za proračun pogonskih troškova crpnih

stanica i uređaja za čišćenje otpadne vode.

Količina procjednih voda ovisi o hidrogeološkim i

hidro-loškim prilikama površini slivnog područja,

načinu gradnje i o održavanju kanalizacijske

mreže.

Oborinske vode mogu se samo uvjetno nazvati

otpadnim vodama Naime, ispiranjem stambenih,

prometnih i industrijskih površina s prvim

oborinama nakon sušnog razdoblja odvode se i

otpadne tvari s površine, pa su prve oborinske

vode prema sastavu i koncentraciji otpadne tvari

slične komunalnim otpadnim vodama

Proračun količine oborinske vode koja dotječe

do kanalizacijske mreže hidrološki je problem.

Na temelju statističke obradbe izmjerenih

podataka potrebno je utvrditi ovisnost

intenzivnosti oborina o trajanju oborine i o

povratnom razdoblju intenzivnih oborina.

Zbog ekonomskih razloga kanalizacijske se

mreže ne grade za potpuno sigurnu odvodnju

slivnog područja već se unaprijed računa s

plavljenjem zbog nedovoljne propusne moći

oborinske kanalizacije. Izbor učestalosti

plavljenja odnosno povratnog razdoblja

računske ili mjerodavne oborine trebalo bi izvršiti

usporedbom šteta koje nastaju od plavljenja i

koristi zbog smanjenja ukupnih troškova

kanalizacijskog podsustava U praksi se

proračun troškova i dobrobiti ne provodi,

pogotovo što bi uz pojavu štete trebalo dodati i

mogućnost pojave zaraznih bolesti kao

posljedice plavljenja, osobito kad se promatra

mješoviti sustav odvodnje.

Povratno razdoblje računske kiše procjenjuje se

prema specifičnim prilikama, pri čemu je

posebno važna namjena površine za odvodnju i

oblik zemljišta odnosno mogućnost otjecanja po

površini, bez opasnosti od gomilanja vode u

terenskim uvalama.

Povratna su razdoblja s kojima se računa:

a) oborinska kanalizacija stambenih naselja i

industrijskih područja kad plavljenje ne

uzrokuje veće štete P = 0,5 - 1 god.

b) oborinska kanalizacija gradova i naselja u

nepovoljnim uvjetima P = 1 - 3 god.

c) mješoviti sustav odvodnje naselja i industrije

te oborinska kanalizacija u nepovoljnim

uvjetima i kad plavljenje uzrokuje velike štete

P = 3 – 5 god.

d) posebno nepovoljni uvjeti za odvodnju

industrijskih područja kad se traži visok

stupanj sigurnosti P = 10 - 50 god.

Dotjecanje oborinske vode može se odrediti

prema empirijskim jednadžbama ili racionalnom

metodom, te posebnim studijama koje uzimaju u

obzir korelacijske odnose između oborina i

otjecanja.

Oblikovanje kanalizacijske mreže Oblikovanjem kanalizacijske mreže određuje se

položaj kanala prema prometnicama i

zgradama, oblik i dimenzije poprečnog presjeka

kanala, udaljenost ulaznih okana i položaj drugih

građevina u mreži Pogonske prilike u

kanalizacijskoj mreži bitno utječu na izbor

pojedinih elemenata

Otpadne vode u kanalizaciji otječu djelovanjem

gravitacijskih sila i razlike tlakova. Tlakovi mogu

biti veći (pretlak) i manji (podtlak, vakuum) od

atmosferskoga Oborinske vode najčešće se

odvode samo gravitacijski, a iznimno tlačnim

pogonom (većim od atmosferskog).

Kanalizacijske mreže s gravitacijskim pogonom Oblik poprečnog presjeka kanala ovisi o

proračunskom protoku i o materijalu od kojeg je

izgrađen.

54

Osim okruglih presjeka, za srednje protoke

upotrebljava se jajoliki presjek, a za veće

protoke kapasti, potkovičasti i drugi presjeci

sastavljeni od dijelova kruga ili elipse.Minimalan

presjek kanala imaju kanali na početnom dijelu

kanalizacijske mreže. S otpadnim vodama

dospijevaju u kanalizaciju krupne otpadne tvari,

pa je potrebno predvidjeti takve dimenzije

kanala koji se neće začepiti. Presjek uličnog

kanala mora biti jednak ili veći od presjeka

priključnog kanala kućne kanalizacije, odnosno

skupnog priključka grupe građevina. Minimalan

promjer kanala otpadne vode okruglog presjeka

za razdjelnu odvodnju iznosi 0,20 m, a za

mješovitu, odnosno za oborinsku kanalizaciju

0,40 m.

Kanalizacijske mreže s unutrašnjim tlakom U područjima s nepovoljnim topografskim

prilikama, kad je visoka razina podzemne vode

ili kad su nepovoljne geomehaničke prilike,

grade se kanalizacijske mreže s unutrašnjim

tlakom, i to samo za odvodnju otpadnih voda

Uvijek je, međutim, potrebno utvrditi

gospodarsku opravdanost takve kanalizacije.

Tlačna kanalizacija pretpostavlja održavanje

pretlaka u kanalizacijskoj mreži. Kućne

kanalizacije jedne ili više zgrada iz kojih se voda

odvodi gravitacijski su priključene na sabirni

spremnik. Iz spremnika se otpadna voda

potiskuje crpkama s usitnjivačima u glavni tlačni

sakupljač. Budući da su sve otpadne tvari

usitnjene i da su u tlačnom glavnom sakupljaču

brzine tečenja relativno velike, moguće je

smanjiti poprečni presjek uličnih kanala Tlačnu

kanalizaciju moguće je primijeniti i za priključak

građevina nižih od glavnog sakupljača

gravitacijske kanalizacije. Tako se smanjuje

dubina ukopa uličnih kanala, jer se ne predviđa

gravitacijski priključak pojedinih iznimno nisko

smještenih građevina.

Vakuumska kanalizacija slična je tlačnoj s

obzirom na temeljnu shemu, s razlikom da se u

uličnim kanalima održava tlak manji od

atmosferskoga U sabirnim spremnicima

pojedinih zgrada ili grupe zgrada umjesto crpke

postavlja se zatvarač posebne izvedbe.

Vakuumski zatvarač otvara se kad se sakupi

određena količina otpadne vode u spremniku.

Zatvarač se zatvara nakon što je usisana

otpadna voda i tako se održava sniženi tlak u

kanalizacijskoj mreži. Središnja crpna

vakuumska stanica kojom se održava sniženi

tlak u mreži smještena je obično blizu uređaja za

čišćenje otpadnih voda.

Građevine kanalizacijske mreže Kanalizacijski podsustav sastavljen je od

cijevnih vodova i građevina posebne namjene:

ulazna (revizijska, kontrolna) okna, priključne

građevine, okna za prekid pada, preljevne

građevine, spremnici za oborinsku vodu i crpne

stanice.

55

Cijevni vodovi (kanali) jesu osnovni dijelovi

svake kanalizacijske mreže. Kanalizacije se u

načelu grade kao zatvorene, podzemne

građevine, a samo se iznimno pojedini dijelovi

kanala (najčešće izvan naseljenih mjesta)

izvode kao otvoreni tokovi.

Kanali moraju biti vodonepropusni, kako bi se

spriječilo onečišćenje podzemnih voda

istjecanjem otpadnih voda i kako bi se

onemogućilo procjeđivanje podzemnih voda u

kanal jer se tako smanjuje propusna moć kanala

i povećavaju pogonski troškovi.

Otpadne vode mogu sadržati tvari koje nagrizaju

stijenke kanala, pa cijevi moraju biti otporne na

agresivne otpadne podzemne vode. Stijenke

kanala moraju biti glatke, a spojevi izvedeni tako

da hidraulički otpori budu što manji kako bi se s

malim hidrauličkim gubicima postigli povoljni

uvjeti tečenja. Materijali koji se najčešće

upotrebljavaju za gradnju kanala jesu keramika,

beton, armirani beton, azbestni beton,

polivinilklorid, polietilen, poliester, lijevano

željezo i čelik.

Ulazna (revizijska) okna omogućuju pregled,

čišćenje i održavanje kanala Ulazna okna

postavljaju se na svim mjestima gdje se mijenja

presjek, pad dna i smjer kanala, te na većim

ravnim potezima tako da njihov razmak ne bude

veći od maksimalno dopuštenoga.

Ulazno okno sastoji se od silaznog dijela i

radnog prostora (komore).

Silazni dio mora biti toliko velik da radnik može

proći-(najmanji otvor 0,6 - 0,7 m), a radni prostor

treba biti tolik da omogućuje upotrebu potrebnog

alata. Najmanji promjer radnog prostora iznosi

1,0 m, a povoljnije je predvidjeti promjer od 1,2

m. Visina radnog prostora ovisi o dubini kanala i

tipu okna, a preporučuje se da bude ~ 1,8 m.

Ulazna okna grade se od betona i armiranog

betona, a često se postavljaju montažna okna

od betona fli azbestnog betona.

Priključne građevine grade se na spoju dvaju ili

više kanala. U načelu pojedine tokove treba tako

voditi da se ne uništi energija i da su

pijezometarske linije svih kanala na istoj visini.

Primjeri izvedbe priključnih građevina

56

Kanali se spajaju bez oštrih skretanja i mrtvih

kutova gdje bi voda mogla mirovati Kad se

spajaju veći presjeci kanala, priključna je

građevina proširenje kanala, a izvodi se od

armiranog betona. Kanali manjih presjeka

spajaju se u dnu ulaznih okana. Kućni priključci

poseban su tip priključnih građevina.

Okna za prekid pada grade se na strmim

terenima gdje je nagib zemljišta veći od nagiba

dna kanala. Na mjestima gdje se prekida

kontinuirani pad dna kanala za više od 0,5 m

grade se posebna okna. Za veće presjeke

kanala, što je često u oborinskoj i mješovitoj

kanalizaciji, grade se posebna okna s

kontinuiranim padom dna. Za vrlo velike

presjeke kanala (promjeri veći od 1,0 m)

odnosno kad je prekid visina veći od 1,5 m,

treba predvidjeti posebne elemente za

poništenje energije. Takve se građevine

hidraulički ispituju na modelima.

Preljevne građevine (kišni preljevi) primjenjuju

se za mješovitu i polurazdjelnu odvodnju. One

služe da se smanji dotok obo-rinskih voda u

uređajima za čišćenje ili crpnim stanicama.

Preljev nastaje nakon povećanog dotoka

oborinske vode te se veći dio oborinske vode (i

otpadne vode u mješovitoj odvodnji) ispušta u

prijamnik, a manji dio oborinske vode s

otpadnom vodom u uređaj za čišćenje.

Kad se određuje položaj kišnih preljeva u

kanalizacijskoj mreži, potrebno je utvrditi

učestalost preljeva, trajanje preljeva, količinu

preljevne vode, količinu otpadne tvari u

preljevnoj vodi, te sanitarne i ekološke prilike u

prijamniku preljevne vode. Za mješovitu

odvodnju preljevni su pragovi tangencijalni ili

okomiti na ulazni tok s prigušenjem ili bez njega

u odvodnom kanalu.

Za odvajanje prvih oborinskih voda u

polurazdjelnoj odvodnji upotrebljavaju se

poskočni preljevi. Preljevne su građevine često

vrlo složene. Grade se od armiranog betona, a

za njihovo oblikovanje, kad se računa s većim

količinama otpadnih i oborinskih voda,

preporučuje se ispitivanje na modelima.

Spremnici za oborinsku vodu mogu biti:

a) zadržni spremnici - pune se za vrijeme

oborina dijelom otpadne i oborinske vode, a

prazne postupno nakon prestanka oborina. Iz tih

spremnika voda se ne ispušta u prijamnike.

b) preljevni spremnici - dopuna su preljevnih

građevina. Spremnici se dimenzioniraju tako da

prihvate dio oborinskih i otpadnih voda prije

početka prelijevanja, zadrže ih do prestanka

oborina, a zatim se spremnici postupno prazne.

Pomoću tih građevina poboljšava se kvaliteta

preljevne vode, pa se tako smanjuje opterećenje

prijamnika otpadnom tvari i osigurava

jednoličnije hidrauličko opterećenje

kanalizacijske mreže nizvodno od preljeva

uređaja za pročišćavanje. Odvodni c) spremnici

za bistrenje vode - služe za mehaničko čišćenje

oborinskih voda.

Crpna stanica (prepumpna stanica)

Crpne stanice služe za podizanje vode iz

građevina ili područja koja su niža od kanala s

gravitacijskim pogonom, odnosno za

dovođenje oborinskih voda u prijamnike s

povišenom razinom vode.

S obzirom na sastav otpadnih voda u kanalizaciji

se upotrebljavaju crpke u kojima je smanjena

mogućnost začepljenja. Crpke u kanalizacijskoj

mreži moraju biti otporne na habanje i korozija

Upotrebljavaju se centrifugalne, propelerne i

pužne crpke. Prema smještaju crpke u crpnoj

stanici razlikuju se mokra i suha ugradba.

Zbog nejednoličnog dotoka otpadne ili oborinske

vode u crpnim stanicama grade se spremnici za

zadržavanje vode (crpni spremnici). Vrijeme

57

zadržavanja otpadne vode u spremnicima ne

smije biti dugo (10 - 25 minuta), kako bi se

izbjegla razgradnja organske tvari i tako izbjegli

neugodni mirisi. Crpke se uključuju i isključuju

automatski prema razini vode u spremniku.

Problem jednolikog dotjecanja vode u većim

crpnim stanicama može se riješiti ugradnjom

više crpki, koje se uključuju prema količini

dotoka. U malim crpnim stanicama u kojima se

ugrađuju dvije crpke (radna i rezervna) postoji

opasnost od prečestog uključivanja crpki, pa je

radni ciklus potrebno utvrditi kao funkciju dotoka

otpadne vode.

Prema veličini crpne stanice i sastavu otpadne

vode pred crpnim spremnikom ugrađuju se

rešetke ili usitnjivači radi zaštite crpki od

začepljenja.

Ulica Položaj kanala u poprečnom presjeku

prometnice treba uskladiti s ostalim

instalacijama koje se tamo smještaju (vodovod,

toplovod, plinovod, električni i telefonski kabeli),

ali i s javnim zelenilom, stupovima javne rasvjete

i temeljima drugih građevina.

Smještaj kanala ispod prometnica:

a) ulica manje širine;

b) ulica veće širine: S glavni sakupljač. S1 i S2 bočni

sakupljači

Kad su prometnice široke do 30,0 m,

kanalizacijske cijevi (razdjelne ili mješovite

odvodnje) najčešće se postavljaju sredinom

prometnice. Kad su prometnice šire, treba

razmotriti mogućnost gradnje kanala s obje

strane ulice, a kad su potrebni vrlo veliki presjeci

kanala, postoji mogućnost gradnje paralelnih

sabirnih kanala. Položaj i broj kanala u

poprečnom presjeku prometnice treba odrediti

na temelju usporedbe troškova gradnje

priključnih i paralelnih kanala.

Najmanja dubina ukopa kanala ovisi o

mogućnosti gravitacijskog priključka podruma

zgradi, odnosno najnižih izljevnih mjesta, o

zaštiti kanala od smrzavanja i prometnog

opterećenja, te o mogućnosti izvedbe poprečnih

spojeva ostalih komunalnih instalacija iznad

tjemena kanala Dubina ukopa kanala ne bi

smjela biti manja od 1,5 m. Najveća dubina

ukopa ovisi o hidrogeološkim prilikama i iznosi

7,0 - 8,0 m.

Najveći razmak ulaznih (revizijskih) okana na

ravnim dionicama kanala određuje se prema

poprečnom presjeku kanala, odnosno prema

mogućnosti pregleda, čišćenja i održavanja

kanalizacijske mreže.

Razmak okana neprohodnih kanala (promjera

do 0,6 m) iznosi 40 - 50m. Kad se kroz kanale

može puzati (promjeri 0,6 - 1,4 m), razmak je

okana 50 – 80 m, a za prohodne kanale

(promjer veći od 1,4 m) najveći razmak iznosi

100 – 150 m.

Kućna kanalizacija Kućna kanalizacija dio je kanalizacijskog

podsustava od izljevnih mjesta otpadne vode do

priključka na komunalnu (uličnu, javnu)

kanalizacijsku mrežu. Otpadna voda prikuplja se

na izlijevnim mjestima pomoću sanitarnih i

drugih izljeva kao što su umivaonici, zahodske

školjke, kade za kupanje i sudoperi, priključci za

58

strojeve za pranje rublja i posuđa, podne

rešetke, priključci spremnika i strojeva.

Kućna kanalizacija treba zadovoljiti sljedeće

zahtjeve:

a) otpadne vode od izljevnog mjesta do ulične

kanalizacije moraju se odvesti na najbrži

mogući način bez zaustavljanja otpadne

tvari;

b) ne smije se dopustiti da plinovi i

mikroorganizmi iz kanalizacijske mreže

dospiju u radne i stambene prostorije;

c) kućna kanalizacija mora biti dovoljno čvrsta i

elastična tako da ostane vodonepropusna i

kad se sliježu i pomiču građevine ili njezini

dijelovi

Kućna se kanalizacija sastoji od priključnih cijevi

(ogranaka), vertikalnih cijevi i horizontalne cijevi

(temeljna kanalizacija).

Na priključku svih izljeva postavlja se na

ogranke vodeni zatvarač (sifon). Kad se na

ogranak priključuju otpadne vođe koje sadrže

znatne količine masti ili mineralnih ulja, mora se

postaviti mastolov prije priključka na ogranak.

Radi sprečavanja isisavanja vode, vodeni

zatvarači priključuju se na ventilacijske cijevi

koje se spajaju na vertikalne cijevi. Ogranci su

od olova, lijevanog željeza ili plastičnih

materijala.

Vertikalne cijevi prikupljaju vodu iz ogranaka i

odvode je do podruma, odnosno horizontalnih

kanala Kako bi se omogućila ventilacija kućne

kanalizacije, vertikalne cijevi sežu iznad krova (∼

0,5 m). Vertikalni su kanali cijevi od lijevanog

željeza, keramike, azbestnog cementa ili

plastičnih masa (najčešće od polivinilklorida).

Minimalni promjer vertikalnih cijevi za priključak

otpadnih voda bez krute tvari iznosi 50 mm, a

100 mm za priključak zahodske školjke.

Horizontalna ili temeljna kanalizacija prikuplja

otpadnu vodu iz svih vertikalnih cijevi. Kad je

predviđena mješovita odvodnja, mogu se na

temeljnu kanalizaciju priključiti i kišne vertikalne

cijevi, odnosno cijevi kojima se odvodi oborinska

voda s krovova Kad se izvodi razdjelna

odvodnja, kišne vertikalne cijevi priključuju se na

posebnu mrežu horizontalne oborinske

kanalizacije. Horizontalna kanalizacija

dimenzionira se i konstruira prema istim

principima kao i ulična kanalizacija Temeljna

kanalizacija gradi se cijevima od lijevanog

željeza, keramike, azbestnog betona, betona,

plastičnih masa. Najmanji promjer horizontalnih

kanala iznosi 100 mm kad su vertikalne cijevi

promjera 50 mm, a 150 mm kad priključne

vertikalne cijevi imaju promjer od 100 mm.

59

ČIŠĆENJE OTPADNIH VODA

Čišćenje (kondicioniranje, tretiranje) otpadnih

voda postupak je za smanjenje onečišćivača do

onih količina ili koncentracija s kojima

pročišćene otpadne vode ispuštene u prirodne

vodne sustave postaju neopasne za život i

ljudsko zdravlje i ne uzrokuju neželjene

promjene u okolišu.

Razvoj postupaka čišćenja otpadnih voda

počinje u XIX stoljeću, iako su postupci

ispuštanja otpadnih voda u lagune bili poznati i

primjenjivani u Aziji već više stoljeća

Kochova i Pasteurova otkrića upozorila su na

opasnost od otpadnih voda. Međusobna veza

otpadnih voda i zaraznih bolesti naslućivana je i

ranije, ali su se tek razvojem mikrobiologije

mogli utvrditi patogeni mikroorganizmi, njihovo

porijeklo, mogućnost razvoja i prijenosa

otpadnim vodama.

Postupak anaeorobne razgradnje istraživan je

od 1850. godine, a prvi digestor napravio je

1860. godine H. Mouras u Francuskoj. D.

Carncron je opazio metan u plinovima koji su

nastali anaerobnom razgradnjom pn gradnji

prvog spremnika za anaerobnu razgradnju u

Engleskoj 1895. god On je sakupio plin i

iskoristio ga za javnu rasvjetu u blizini uređaja

Prokapnik ili biološki filtar primijenjen je prvi put

u Engleskoj 1893. god. Biološki postupak

čišćenja aktivnim muljem razvijan je u Engleskoj

od 1914. god. (Ardern i Lockett). Fizikalno-

kemijski postupci čišćenja otpadnih voda

razvijali su se za potrebe čišćenja industrijskih

otpadnih voda.

Od polovice XX st. naglo se razvijala kemijska

industrija, pa se od tada biološki teško

razgradljivi i nerazgradljivi spojevi sve više

pojavljuju u otpadnim vodama industrije,

poljoprivrede i stambenih naselja. Uz mnoge

poznate postupke, kao što su inverzna osmoza,

adsorpcija, ionska izmjena, kemijska

precipitacija, još uvijek se istražuju nove

mogućnosti za čišćenje otpadnih voda.

Temeljni su postupci čišćenja mehanički,

fizikalno-kemijski i biološki postupci.

Uklanjanjem suspendirane, koloidne i otopljene

tvari iz vode dobiva se koncentrirani otpad koji

se zove mulj. Sirovi mulj neugodna je izgleda i

mirisa, opasan za ljudsko zdravlje i okoliš, te se

ne smije ispuštati iz uređaja za čišćenje prije

prethodne obradbe. Mulj se obrađuje fizikalno-

kemijskim, biološkim i termičkim postupcima.

Za razvoj postupaka čišćenja otpadnih voda

sedamdesetih i osamdesetih godina našeg

stoljeća karakteristični su sljedeći ciljevi:

smanjenje nepoželjnih učinaka otpadne tvari na

okoliš, ponovno iskorištenje otpadne tvari kao

sekundarne sirovine i istraživanje tehnoloških

postupaka s najmanjom potrošnjom energije.

Čišćenje otpadnih voda, kao dio općeg napora

za zaštitu okoliša, utječe na raspodjelu BDP.

Zbog troškova gradnje i održavanja uređaja

primjena čišćenja otpadnih voda ovisi o stupnju

razvijenosti zemlje. U nas je gradnja uređaja za

čišćenje otpadnih voda u fazama pripreme

dopkumentacije i izgradnje uređaja (od većih

gradova Zagreb ima izgrađen uređaj za čišćenje

gradskih otpadnih voda).

Mehanički (prethodni) postupci se dijele na: - Izdvajanje na rešetkama (rešetanje);

- Usitnjavanje (dezintegracija);

- Izjednačivanje (egalizacija)¸.

Fizikalno-kemijski postupci - taloženje (sedimentacija);

- Isplivavanje (flotacija);

- zgrušavanje (koagulacija);

- pahuljičenje (flokulacija);

- cijeđenje (filtracija) – mikrosita, vakuumski

filtar, cjediljke pod tlakom, trakaste cjediljke,

dubinske cjediljke;

60

- centrifugiranje

- adsorpcija

- ionska izmjena

- membranski postupci

- inverzna osmoza

- elektrodijalizom

- ultrafiltracija

- kemijsko obaranje

- neutralizacija

- oksidacija i redukcija

- dezinfekcija.

BIOLOŠKI POSTUPCI Biološki postupci primjenjuju se za čišćenje

kućanskih otpadnih voda i za čišćenje

industrijskih otpadnih voda ako su otpadne tvari

biološki razgradljive i ako ne sadrže opasne tvari

u kritičnim koncentracijama. Biološki postupci

osjetljivi su na sastav vode koja se čisti te na

prilike u staništu, a pogotovu na količinu

hranjivih tvari, otopljeni kisik, temperaturu,

koncentraciju vodikovih iona i otrovnih tvari.

Procesi biološkog čišćenja ovise o temperaturi

kao i svi biokemijski procesi. Povećanjem

temperature oni se ubrzavaju.

- prokapnik (biološki filtar)

- biodisk

- lagune

Zbog niskih investicijskih i pogonskih troškova

lagune su prikladne za mala naselja, ali se mogu

upotrijebiti i za industrijske otpadne vode koje su

biološki razgradljive.

Učinak je laguna promjenljiv jer ovisi o

vremenskim prilikama tijekom godine. U ljetnom

razdoblju može se postići smanjenje organske

tvari u kućanskim otpadnim vodama za 80-

"95%.

Toplinski postupci Toplinski postupci primjenjuju se za čišćenje

otpadnih voda i preradbu mulja, i to za

smanjenje obujma i povećanje koncentracije

otpadne tvari u vodi ili mulju.

- isparavanje

- toplinska obrada mulja

- toplinsko smanjenje obujma mulja (sušenje,

spaljivanje i piroliza najčešći su postupci za

toplinsko smanjenje obujma mulja).

61

ISPUŠTANJE OTPADNIH VODA I MULJA

Ispuštanje otpadnih voda posljednja je operacija

upravljanja kanalizacijskim sustavom. Istodobno

s ispuštanjem otpadnih voda treba kontrolirati

stanje vodnih sustava u koje se ispuštaju

otpadne vode kako bi se spriječile sve

nepoželjne promjene. Otpadne vode mogu se

ispuštati u vodotoke, jezera, more ili na

zemljište. Uvjeti ispuštanja otpadnih voda ovise i

o svojstvima otpadne vode i o svojstvima

prijamnika Poremećaji koji nastaju u ekološkim

sustavima zbog ispuštanja otpadnih tvari

dugotrajni su, a njihov utjecaj na okoliš pojavljuje

se i sa zakašnjenjem od više godina Zbog toga

se uvjeti ispuštanja ne mogu odrediti prema

povratnim informacijama, jer bi nakon nastalih

promjena već bilo prekrasno za promjenu načina

upravljanja kanalizacijskim sustavom. Zbog toga

se pri ispuštanju otpadnih voda moraju

primijeniti određeni kriteriji, odnosno propisani

standardi kojima se zaštićuju ekološki sustavi od

nepoželjnih promjena

Svi standardi za zaštitu voda mogu se svrstati u

dvije grupe: standardi koji se odnose na

prijamnike i standardi koji se odnose na

ispuštene vode.

Standardima koji se odnose na prijamnike

određena je namjena ili način iskorištavanja

prijamnika i granične vrijednosti pojedinih

pokazatelja kvaliteta prijamnika Standardima

ispuštene vode određeni su dopušteni dotoci

pojedinih onečišćivača, odnosno potrebni

stupanj čišćenja otpadnih voda. Primjenom

standarda koji se odnose na vodotoke u

povoljnijem su položaju potrošači vode koji

otpadne vode ispuštaju u veću vodenu masu

prijamnika Takvi standardi dopuštaju besplatno

iskorištavanje postupaka samočišćenja vodnog

sustava Standardima koji se odnose na1

ispuštene otpadne vode postiže se stroža

kontrola ispuštenih otpadnih tvari i energije. To

traži veće troškove čišćenja iskorištenih voda,

pa se neke industrije odlučuju za primjenu

zatvorenih ciklusa tehnoloških i rashladnih voda.

Primjenom temeljnih načela gospodarenja

vodama ne mogu se dopuštati pojedinačni

međusobno neovisni ispusti na području sliva

Stupnjevi čišćenja otpadnih voda prije ispuštanja

i s tim u vezi troškovi kanalizacijskih sustava,

kad se racionalno gospodari vodama, trebaju biti

optimalni za cijeli vodni sustav, uz uvjet da se

postignu najmanji mogući troškovi u cijelom

slivu. Pri tom treba razmotriti i mogućnost

povećanja najmanjih protoka vodotoka (gradnja

akumulacija) uz sniženje troškova za čišćenje

otpadnih voda, te drugih postupaka kojima se

povećava sposobnost samočišćenja prijamnika.

Dakako da se mora zabraniti ispuštanje opasnih

tvari u okoliš

Ispuštanje u vodotoke uobičajeno je iz

kanalizacija naseljenih mjesta i industrijskih

pogona smještenih uz riječne obale. Rijeke tako

postaju glavni sakupljači svih otpadnih i oborin-

skih voda, a istodobno su izvorišta vode za

vodovode, ribnjake i rekreaciju. Razgradnja

organske tvari mikroorganizmima u površinskim

vodama naziva se samočišćenjem voda. Procesi

mineralizacije organske tvari u vodotoku i u

uređajima za čišćenje vode odvijaju se prema

istim biološkim zakonima. Biološki procesi

razgradnje u vodotoku razlikuju se samo po

tome što se mineralizacija odvija na duljini od

nekoliko kilometara, dok se u uređajima za

čišćenje mineralizacija odvija na putu od

nekoliko metara Optimalni uvjeti za razvoj

mikroorganizama teže se održavaju u vodotoku

nego u uređajima. Procesi samočišćenja

odvijaju se istodobno s ribolovom, rekreacijom,

navodnjavanjem i vodoopskrbom. Zbog toga je

potrebno da se ispuštanjem otpadnih tvari što

manje poremeti prirodna dinamička ravnoteža.

Kisik je jedan od temeljnih činilaca za

održavanje životnih zajednica (biocenoza)

62

vodnih sustava O aerobnim prilikama u vodi

prijamnika ovisi ograničenje ispuštanja biološki

razgradIjivih otpadnih tvari. Za kontrolu

ispuštanja biološki razgradljivih otpadnih voda u

vodotoke upotrebljavaju se matematički modeli

kojima se pojednostavljeno opisuju složeni

odnosi otopljenog kisika i biokemijske potrošnje

kisika.

Otpadne vode ispuštaju se u vodotoke

građevinama koje se nazivaju ušćima kanala.

Povoljnije miješanje otpadne i riječne vode

postiglo bi se upotrebom difuzora postavljenih

okomito na maticu vodotoka To često nije

moguće ostvariti zbog plovidbe, pa se difuzori

polažu uz obalu kako bi se otpadna voda

pomiješala sa što većom masom riječne vode.

Ispuštanje u jezera primjenjuje se kad nije

moguće ispustiti otpadne vode na drugi načia

Kad će se ispuštati otpadne vode u jezero, ovisi

o hidrografskom režimu jezera. Na mala jezera s

povoljnom izmjenom ukupne mase vode i sa

strujanjima koja omogućuju miješanje vode po

dubini moguće je primijeniti modele slične

modelima vodotoka Velika i duboka jezera su

slojevita u ljetnom i zimskom razdoblja

Unošenjem organskih tvari otpadnom vodom

(komunalnom, poljoprivrednom, ali i oborinskom

vodom koja ispire slivno područje) povećava se

masa hranjivih soli u jezeru, što pogoduje

eutrofikaciji jezera

Problemi ispuštanja otpadnih voda u jezera vrlo

su složeni. U praksi se primjenjuju složeni

dinamički ekološki modeli, koji zahtijevaju

opsežna istraživanja, i jednostavniji modeli.

Ispuštanje u more - način i mjesto ispuštanja

ovise o hidrografskim prilikama obalnog mora, te

o količini i svojstvima otpadne vode, uzimajući

pri lom u obzir razgradnju otpadne tvari u moru.

Razgradnjom dijela otpadne tvari u moru

(samočisćenje) smanjuju se troškovi čišćenja

otpadne vode. Povećanje sposobnosti

samočišćenja postiže se razrjeđivanjem otpadne

vode i naknadnom disperzijom.

Može se ispuštati razrijeđena otpadna voda

samo u onim dijelovima mora gdje postoje

povoljna dinamička izmjena morske vode,

povoljno strujanje, dovoljna dubina mora,

prozirnost i oligotrofni stupanj biološke

proizvodnje. Zbog toga nije povoljno ispuštati

otpadne vode u poluzatvorene dijelove obalnog

mora kao što su zaljevi, uvale, estuariji i kanali

sa slabom izmjenom vode. Procesi

samočišćenja u moru mogući su samo kad

otpadne vode sadrže biološki razgradljive tvari

Razrjeđenje otpadne vode u omjeru 1:10 ima

isto značenje kao učinak čišćenja otpadne vode

od 90% i ima smisla samo ako postoje svi uvjeti

za razgradnju razrijeđene otpadne tvari Kad se

ispuštaju opasne i nerazgradljive tvari koje se

gomilaju u organizmima, razrjeđenje nema

vrijednosti jer se ispuštena masa otpadnih tvari

smanjuje. Zbog toga kad se proračunava

ispuštanje otpadnih voda stvarno mjerilo za

otpadnu tvar nije koncentracija, nego količina

otpadnih tvari u jedinici vremena.

Moguća su dva načina ispuštanja otpadnih

voda: obalnim ili kratkim podmorskim ispustom i

dugim podmorskim ispustom. Kad je obalno

more namijenjeno kupanju, sportovima na vodi i

63

rekreaciji, otpadne se vode ispuštaju dugim

podmorskim ispustom.

Raspored koliformnih bakterija u morskoj vodi kod

primjene kratkog i dugog ispusta za odvođenje otpadnih

voda.

Početno hidrauličko razrjeđenje nastaje

strujanjem otpadne vode iz otvora cijevi

smještene na dnu mora Zbog početne izlazne

brzine otpadne vode ona se turbulentno miješa s

morskom vodom, a zbog razlike u gustoći tih

voda mlaz mješavine vode usmjeren je prema

površini Kad ne postoji slojevitost po dubini zbog

razlika gustoće morske vode, mješavina će vode

isplivati na površinu, a kad postoji slojevitost, što

je često u ljetnom razdoblju, mješavina će biti

zadržana ispod gornjeg sloja manje gustoće,

odnosno isplivat će samo do termokline

(temperaturnog skoka).

Mješavinu otpadne vode nosi morska struja, a

uz istodobnu turbulentnu difuziju nastaje

disperzija otpadne tvari u uzdužnom, poprečnom

i vertikalnom smjeru.

Jedan je od kriterija za određivanje kvalitete

ispuštene vode količina koliformnih organizama

u litri vode. Pri razmatranju bakteriološke

koncentracije koeficijent razgradnje K definira se

vremenom potrebnim da ugine 90% bakterija.

Vrijeme potrebno da ugine 90% bakterija

određuje se ispitivanjima. U Sredozemnom moru

ono iznosi 2-:4 sata.

Otpadne vode ispuštaju se u more najčešće

dugim podmorskim ispustom s difuzorom.

Difuzori su završni dijelovi cjevovoda s otvorima

za ispust otpadne vode promjera 5 – 20 cm.

Ispuštanje na zemljište. Otpadne vode

ispuštene na zemljište mogu se iskoristiti za

navodnjavanje poljoprivrednih površina.

pašnjaka i šuma. za povećanje izdašnosti

podzemnih voda, za povećanje protoka

po\ršinskih vodotoka prihranjivanjem

podzemnim vodama, za postizanje višeg stupnja

čišćenja otpadnih voda i za iskorištenje hranjivih

soli iz otpadnih voda u poljoprivredi.

Navodnjavanje je ispuštanje otpadnih voda na

zemljište, najčešće poljoprivredno, da bi se

iskoristila voda i hranjive soli. Upotrebom

otpadnih voda za navodnjavanje štedi se voda

više kvalitete za druge namjene. Vraćanjem

hranjivih soli u biokemijski ciklus poboljšava se

poljoprivredno tlo, a smanjuje se potreba za

umjetnim gnojivima Otpadne vode koje se

upotrebljavaju za navodnjavanje potrebno je

prethodno očistiti fizikalno-kemijskim i biološkim

postupcima Koje postupke treba primijeniti, ovisi

o namjeni zemljišta koje se navodnjava

Navodnjavanje otpadnim vodama može biti

opasno za zdravlje ljudi. Otpadne vode mogu

sadržati patogene mikroorganizme, koji se

donose na zemljište, i opasne tvari, koje se

mogu procijediti do podzemnih voda. Sve se to

može prenijeti i na plodove.

Za zaštitu od patogenih mikroorganizama

potrebno je dezinficirati otpadne vode. Osim

toga, treba predvidjeti zaštitne zone širine ~ 200

m oko zemljišta koje se navodnjava, te kontrolu

opasnih tvari u otpadnoj vodi i plodovima koji

služe za prehranu (npr. zabrana navodnjavanja

onih zemljišta na kojima se uzgaja povrće i voće

koje se jede sirovo).

Količine voda koje se ispuštaju na zemljište

ovise o klimatskim i pedološkim prilikama Pri

tom treba uzeti u obzir i oborine, isparivanje,

transpiraciju biljki i procjeđivanje. Srednje

količine voda koje se ispuštaju na zemljište

iznose od 2,5 - 40 cm tjedno. Vrlo je često

64

potrebno predvidjeti akumulacije u kojima se

voda zadržava kad nije potrebno ili kad nije

moguće navodnjavati.

Navodnjava se rasprskivanjem (kišenjem),

plavljenjem ili kvašenjem iz brazda.

Procjeđivanje (infiltracija) otpadne vode

primjenjuje se za povećanje izdašnosti

podzemnih voda, odnosno za povećanje protoka

površinskih voda prihranjivanjem iz podzemnih

voda.

Može se primijeniti na zemljišta kroz koja se

dnevno procjeđuje stupac 'vode veći od 10 cm.

To su pjeskovita i šljunkovita zemljišta Potrebno

je da razina podzemne vode bude 3 m ili više

ispod površine tla.

Vode se ispuštaju prskanjem ili kroz upojne

spremnike koji na dnu imaju sloj šljunka, pijeska

ili zelenila da bi se smanjio utjecaj začepljivanja.

Povećane količine podzemne vode procjeđuju

se prirodno u površinske vodotoke ili pomoću

drenažnih cijevi i bunara

Procijeđene vode mogu se iskoristiti za

navodnjavanje poljoprivrednih površina ili za

industrija

Akvakultura - pod nazivom akvakultura

razumijeva se čišćenje otpadne vode, ali i uzgoj

biljnih i životinjskih organizama To je moguće

ostvariti na močvarnom zemljištu, u ribnjacima i

u moru, pa je to istodobno mogućnost za

ispuštanje otpadnih voda na zemljište i u vodne

sustave.

Močvare su tla koja predstavljaju prijelaz iz

vodnih sustava u kopno. U njima obično ima

previše biljaka, premalo vode da bi bili dio

vodnog sustava, a previše vode da se smatraju

kopnom. Ispuštanjem otpadne vode, prethodno

očišćene u lagunama, u prirodne ili umjetne

močvare moguće je povećati proizvodnju biljki

koje za svoj rast upotrebljavaju hranjive soli

Tako se dobivaju jaka proteinska stočna hrana i

organska gnojiva, odnosno poboljšivači tla

Otpadne vode ispuštaju se u niz laguna, od kojih

posljednja može biti ribnjak.

Kontrola je opasnih tvari u otpadnim vodama

koje se dovode akvakulturama posebno važna,

jer postoji opasnost za zdravlje ljudi i životinja

Dosadašnja iskustva s uzgojem riba u

ribnjacima pokazuju da nema opasnosti za

zdravlje ljudi.

Upotreba muljeva otpadnih voda - ostatak

koncentrirane otpadne tvari naziva se muljem. U

mulju su upravo oni onečišćivači zbog kojih se

otpadna voda razlikuje od čistih voda. Svi

65

muljevi sadrže vrlo visok postotak vode (više od

90%) koja povećava obujam mulja, povisuje

troškove dalje preradbe i prijevoza do mjesta

ispuštanja Uklanjanje vode iz mulja jedna je od

temeljnih operacija obradbe mulja Ostali

postupci obrade ovise o porijeklu i vrsti mulja te

o njegovoj konačnoj namjeni

Muljevi industrijskih otpadnih voda često sadrže

opasne tvari, pa se ne mogu nekontrolirano

ispustiti u okoliš. Osim toga, mnoge se tvari

mogu daljom preradbom upotrijebiti kao

sekundarne sirovine ili iskoristiti kao gorivo. Kad

se otpadne tvari iz mulja ne mogu iskoristiti, mulj

se kemijski skrućuje. Dodatkom kemijskih

reagensa mulj postaje krut i postojan te se može

odlagati u lagunu. Muljevi kućanskih otpadnih

voda sadrže visok postotak organske tvari. Dio

tih organskih tvari moguće je iskoristiti za

proizvodnju plina anaerobnom di-gestijom.

Mulj komunalnih otpadnih voda može se

iskoristiti za poboljšanje neplodnih zemljišta.

Ispušta se u tekućem obliku, nakon cijeđenja sa

sadržajem vode do 50% i u obliku suhog

granulata (sadržaj vode do 10%). Primjenjuje se

i zajednička obradba i ispuštanje mulja

komunalnih otpadnih voda i krutog gradskog

otpada (smeća), i to najčešće kao kompost.

Patogeni mikroorganizmi koje sadrži i obrađeni

mulj opasni su za zdravlje ljudi i životinja Često

je potrebna prethodna dezinfekcija mulja

pasterizacijom i pomoću vapna ili klora Jedino je

sušeni mulj (granulat) potpuno siguran u

higijenskom pogleda

Mulj komunalnih otpadnih voda ponekad sadrži

teške metale i druge opasne tvari u

koncentracijama koje su opasne za biljke,

životinje i ljude. To se pojavljuje kad se

nedovoljno kontroliraju industrijske otpadne

vode koje se dovode na komunalni uređaj za

čišćenje. Sadržaj je teških metala i drugih

opasnih tvari u mulju bitan kad se odlučuje o

odlaganju i upotrebi mulja

Upotreba mulja u poljoprivredi ovisi, osim o

svojstvima mulja, i o geološkim, pedološkim i

klimatskim prilikama te o vrsti biljke koja će se

muljem prihranjivati Kad se mulj upotrebljava za

poboljšanje plodnosti zemljišta, dopuštena masa

mulja po jedinici površine računa se prema

količini dušika što ga biljke mogu potrošili

tijekom codmc Kad postoji višak dušika, postoji

opasnost od procjeđivanja nitrata u podzemnu

vodu.

Mulj se može upotrijebiti kao gorivo, o čemu je

bilo riječi kad su opisivani toplinski postupci

čišćenja voda.

66

ENERGETSKA INFRASTRUKTURA GRADA /plinoopskrba, toplovod, električna energija,

produktovod-energovod/

PLINOOPSKRBA Do nedavno plin se, za potrebe kućanstava,

proizvodio iz ugljena u posebnim postrojenjima.

Niža cijena zemnog plina i njegova veča

kalorična vrijednost dovele su do obustave

proizvodnje „gradskog plina“ i distribuciju

zemnog plina koji se, budući da je ekološki

prihvatljiv energent, koristi za:

1. napajanje domaćinstava (najveći zagađivači

ako troše ugljen ili naftu);

2. centralni sustavi gradskog grijanja (gradske

toplane, toplinske stanice);

3. industrijske potrebe.

U prostornimplanovima razlikujemo:

- postrojenja za proizvodnju;

- postrojenja za transport i skladištenje plina i:

- postrojenja za distribuciju plina potrošačima.

Postrojenja za proizvodnju ne ovise o volji

planera već o geološkom sastavu tla, ono što je

najčešće predmet prostornih planova jesu

postrojenja za transport i skladištenje plina i

distributivna mreža u naseljima.

Plin se transportira visokotlačnim plinovodima,

dok se razvod unutar naselja vrši srednjetlačnim

i niskotlačnim razvodom.

Za prelaz sa visokog tlaka na srednji i niski tlak

rade se posebna postrojenja – plinske

redukcijske stanice.

Srednjetlačni razvod ima prednost u odnosu na

niskotlačni zbog manjih gubitaka tlaka u mreži –

čime je osigurana kvalitetnija distribucija.

Razvod plinskih instalacija realizira se

podzemno, u pravilu u koridorima prometnica i

uvažavjući minimalne udaljenosti od najbližih

građevina (10 m za visokotlačni plinovod,.....)

Plin se ukopava najpliće - radi brže sanacije i da

ne bi došlo do oštećenja uzrokovanih drugim

instalacijama (kao što se dogodilo u Puli gdje se

pomiješao sa plinom iz kanalizacije), i zato što

nije podložan smrzavanju.

Iznimno, zbog očuvanja ambijentalnih kvaliteta

prostora, u povjesnim jezgrama gradova plin se

koristi i za javnu rasvjetu.

TOPLOVODI (Zagreb, Rijeka, Osijek, Split)

Vodovi u kojima se nalazi topli medij – parovodi

(para) i vrelovodi (voda) kojima se distribuira

toplinska energija do krajnjeg korisnika. Danas

se u pravilu planiranju kao vrelovodi, parovodi

ssamo kao zadržavanje zatečenog stanja.

Racionalnije iskorištenje energije. U toplanama

se energija dobivena izgaranjem energenta

(plin, mazut i dr.) koristi osim za pripremu

(zagrijavanje) medija i za dobivanje električne

energije – tako se postiže najbolji omjer

dobivene energije u odnosu na vrijednost

energenta

Povoljan sustav koji treba isporučiti veliku

količinu toplinske energije odjednom - provodi se

do velikih naselja (malo prostora, a puno

stanovnika) i industrijske zone (veliki potrošači)

Stari sustavi vođeni su u armirano-betonskim

koritima, u blagom padu, tražili su puno prostora

zbog tehničkog rješenja kojim se omogućavao

temperaturni rad toplovoda – tzv. lire.

Danas je tehničko rješenje poboljšano – traži se

koridor širine 1,0 m, koji je poželjno voditi ispod

parkirališta u koridoru prometnica ili preko

zelenih površina na kojima nije planirana sadnja

viskog zelenila.

Radi optimalnog iskorištenja sustava kod

postojanja više toplana poželjno je njihovo

međusobno spajanje kako bi se omogućilo

selektivno isključivanje pojedine toplane u

ljetnim mjesecima radi redovnih remonta.

67

ENERGOVODI / PRODUKTOVOD

Ovo je specifičan tip komunalne infrastrukture

koji nije namjenjen javnom korištenju već

omogućuje tehnološko povezivanje proizvodnih,

uslužnih i drugih cjelina.

Energovod – magistralni opskrbni pravci – npr.

Plinovod ili naftovod polažu se van naseljenih

područja, a opskrba naselja se rješava

najkraćim mogućim pravcem uz uvažavanje svih

siguronosnih zahtjeva. Problemi nastaju kod

potrebe za opskrbljivanjem velikih potrošača u

središtima gradova – siguronosni koridori za

ovaj tip vodova traže koridore koje nije moguće

ostvariti, pa se primjenjuju skuplja tehnička

rješenja.

Produktovod povezuju dva ili više industrijska

objekta (moraju biti što kraći, nužno su zlo i ne bi

smjeli prolazit kroz stambene zone. Kratki su da

se smanji rizik mogućeg oštećenja (primjer u

Radničkoj cesti u Zagrebu, gdje vodovi prolaze

iznad ceste).

ELEKTRIČNA ENERGIJA Povijesno gledano mlada infrastruktura (u

Hrvatskoj se javlja tek početkom 20. st.), čine je:

a) Proizvodna postrojenja:

- hidroelektrane

Lokacije na srednje brzim ili brzim rijekama

sa znatnim padom pogodne su za gradnju

hidroelektrana.

Program za budućnost Zagreba je da se

izgradi više manjih hidroelektrana na rijeci

Savi , a njihove brane bi ujedno mogle

poslužiti kao regulatori vodostaja te bi se

mogao uspostaviti promet Savom.

- termoelektrane (toplane)

Lokacije u blizini nalazišta energenta (plin,

ugljen i dr.) pogodne su za gradnju

temoelektrana. Također, povoljno je

iskorištavanje enrgije iz toplana za

proizvodnju električne energije.

U Zagrebu se termoelektrane nalaze na

Žitnjak i Trešnjevci ujedno i toplane -

opskrbljuju veći dio Zagreba.

- solarne elektrane

Kod nas su slabo razvijene zbog nestalnosti

vremenskih prilika - ograničeno na

individualne sustave (npr. hotel, manja

stambena zgrada), a ne na javno korištenje.

Iako se solarna energija ne koristi u velikoj

mjeri za proizvodnju električne energije,

njeno iskorištavanje je znatno u domeni

pripreme sanitarne tople vode.

- vjetro elektrane

Lokacija vjetroelektrana je vezena uz

lokalitete s jakim i učestalim vjetrom – otok

Pag, zaleđe Šibenika.

b) Distribucijska postrojenja

Distribucijska postrojenja se dijele na:

- magistralna:

- dalekovode,

- podzemne kablove;

- trafostanice (110, 35, 20 kV);

- distribucijska

- električni vodovi visokog, srednjeg i niskog

napona;

- trafostanice 10 (20) 0,4 kv

Magistralna postrojenja povezuju

elektroenergetski sustav cijele države ili regije i

osiguravaju dostatne količine električne energije

u svim magistralnim distribucijskim pravcima.

Dalekovodi povezuju proizvodna postrojenja, te

regije i gradove. Dalekovodom se transportira

električna energija visokog napona - 110 - 400

KV.

Dalekovod dolazi do grada i na ulazu u grad

(prolazi kroz trafostanicu gdje se napon

smanjuje) Zaštitni koridor - ovisi o naponu

dalekovoda (od 15 – 50 m, od osi dalekovoda -

zabranjena gradnja i visoka sadnja).

Unutar naselja distribucija električne energije se

vrši od NTS (niskonaponske trafostanice) do

krajnjeg potrošača. Distrubucija se vrši putem

68

zračnog (u pravilu za manja naselja) ili

podzemnog razvoda električne energije

položenih unutar ulica ili javnih površina, ne

preko privatnih parcela! (nekad se izvodilo preko

privatnih krovišta)

Kod zračnog razvoda postoji problem sigurnosti

mreže zbog niza prirodnih uvjeta koa što su npr.

krošnje stabala, opterećenja koja se javljaju kod

jakog vjetra, idr.

Kod većih gradova doprema električne energije

se vrši putem većeg broja transformatorskih

stanica koje su međusobno povezane. Također i

unutar naselja NTS se međusobno povezuju

gradskom magistralnom mrežom, na taj način se

osigurava njihovo stabilno napajanje i opskrba

potrošača električnom energijom.

Danas se uglavnom distribucija vrši putem

podzemnog razvoda vodova električne energije

visokog i niskog napona (gradska magistralna

mreža je od 3,5-10 KV ), te vodova javne

rasvjete.

U uličnim koridorima unutar naselja vodovi

električne enrgije se polažu u pločnik, i za njih je

potrebno osigurati koridor od najmanje 1,0 m

(0,75 samo iznimno). Kod ulica sa obostranim

pločnikom potrebno je osigurati koridor u oba

pločnika.

c) Javna rasvjeta

Kvaliteta osvjetljenja ovisi o:

- kategoriji prometnice;

- podlozi (crni asfalt ili svjetlija podloga)

reflektivne površine:

- boji pročelja i partera.

Količina svijetla se izračunava u Luxima- Lx,

(crni asfalt se obogaćuje kvarcitom da se na

suncu manje zagrijava i da noću daje više

refleksnog svjetla)

Tipovi javne rasvjete:

- funkcionalna javna rasvjeta (osvjetljenje)

- akcentna (svečana) za osvjetljavanje skulptura

i reprezentativnih zgrada;

- signalna rasvjeta (svi svjetleći elementi

prometne signalizacije) semafor, pokazivači

smjera, temperature, brzina vjetra, (neki rade

24 h a neki u određeno vrijeme pomoću

tajmera)

Shematski prikaz postave ulične javne rasvjete

Ovješena rasvjeta – najstariji tip

Konzolna rasvjeta - kod ove izvedbe se javljao problem

privatnog interesa (zbog ovjesa na fasadu). Danas samo u

manjim perifernim ulicama.

Dvostruka rasvjeta - zbog visokog raslinja (drvoreda) se

postavlja i ulična i pješačka rasvjeta

Veći broj rasvjetnih stupova - kod uličnih koridora širih od 20

m najmanje dvostruki red rasvjetnih stupova, a moguć je i

veći broj - do četverostrukog.

69

Kod širokih ulica sa rubnih drvoredima, središnja postava

rasvjetnih stupova.

U uzdužnom smjeru razmak rasvjetnih stupova

je 10 -15m za pješake, odnosno 15 – 30 m za

osvjetljenje kolnika.

Kod dvostruke postave stupova posmaknuta

postava rasvjetnih stupova bolje osvjetljava

kolnik od paralelne postave.

U naseljima vodovi javne rasvjete se vode

zajedno sa ostalim elektroenergetskim

kablovima (zračni ili podzemni razvod).

TELEKOMUNIKACIJE

Najmlađa infrastruktura, sa veoma intenzivnom

stopom rasta. Ovom infrastrukturom

obuhvaćene su telefonija, radijska i TV mreža.

Transport telekomunikacija odvija se zračno –

putem tzv radijskih koridora i manjim dijelom

putem zračne telefonske mreže ili podzemno -

putem optičkih kabela.

Također osim navedenih sustava poseban tip

građevina su antenski stupovi i telefonske

centrale.

U naseljima, u koridorima prometnica, uglavnom

ćemo se susretati s distributivnom

telekomunikacijskom kanalizacijom. Distributivna

telekomunikacijska kanalizacija (DTK) gradi se s

montažnim betonskim zdencima i PVC cijevima

profila ∅110, ∅ 50 i ∅ 40 mm, u koje se uvlačiti

70

TKC kabeli. Uobičajeno je da se, osim

potrebnog broja cijevi za polaganje TKC kabela,

osiguraju dvije dodatne cijevi za prijenos

radijskih, televizijskih i drugih signalnih kabela,

te položi i dodatnu rezervnu cijev.

Trase distributivne telekomunikacijske

kanalizacije u pravilu se vode u pločnicima

planiranih ulica obostrano. Najmanja širina

koridora kojeg je potrebno osigurati za vođenje

DTK je 1m.

U području javnih telekomunikacija u pokretnoj

mreži potrebno je osigurati lokacij za gradnju

antenskih stupova, kao slobodnostojećih

građevina ili na psotjećim ili planirnim

građevinama. Pri odabiru lokacija za gradnju

antenskih stupova prenstvo imaju građevine

poslovne namjene.

POLOŽAJ VODOVA KOMUNALNE INFRASTRUKTURE U KORIDORIMA PROMETNICA Svi vodovi komunalne infrastrukture vode se u

koridoru ulice, a ne preko privatnih parcela

Instalacije nisu točno jedna ispod druge, već se

polažu u pomaku stepenasto zbog mogućnosti

servisiranja. Instalacije se obično postavljaju u

koridoru kolnika. Ako su prazni zeleni potezi bez

planova za sadnju visokog bilja onda su to

idealni prostori za postavljanje instalacija, ali

nikako ne u blizini stabala zbog korijenja koje

može oštetiti instalacije, ali i zbog mogućeg

negativnog utjecaja instalacija na stabla

(visokonaponski vodovi električne energije).

Ako je moguće toplovod postavlja se ispod

pločnika jer se onda na tom mjestu po zimi ne

stvara led i ne prima snijeg. (uvijek postoje

barem mali toplinski gubitci na cijevima)

Prikaz načelnog rasporeda vodova komunalne infrastrukture

u koridoru prometnice

71

MJERE ZAŠTITE /zaštita okoliša, stanovništva/

U najšrem smislu mjere zaštite obuhvaćaju niz

aktivnosti koje se provode kako bi se osigurao

život i održivi razvoj naselja.

U komunalnoj infrastrukturi grada posebno

mjesto zauzima sustav zbrinjavanja otpada, no u

mjere zaštite okoliša još se provode kroz

sustave gradskih groblja, zaštite od požara,

vjetra, poplava, ratne zaštite i dr.

U najširem smislu mjera zaštite spada i sustav

pročišćavanja otpadnih voda i načini njihova

ispuštanja u prirodu. O ovim sustavima više je

rečeno u prethodnom poglavlju – ODVODNJA

OTPADNIH VODA.

MJERE ZBRINJAVANJA KOMUNALNOG OTPADA Povećani standard stanovanja u gradu rezultirao

je „proizvodnjom“ povećane količine otpada.

Zbrinjavanje tog otpada postao je gorući

problem svakog grada.

Ukupan komunalni otpad možemo podijeliti na

gradski otpad i industrijski otpad, koji se prema

svojim značajkama dijele na opasan otpad,

neopasan otpad i inertan otpad.

Sustav mjera za gospodarenje otpadom zasniva

se na tri osnovna cilja:

a) sprečavanje otpada - u sustavu održivog

razvoja smanjenje komunalnog otpada može

se postići „na izvoru“ kroz promicanje

ekoloških proizvoda (stavaraju manje otpada

ili ga uopće ne stvaraju);

b) ponovna uporaba i recikliranje otpada - sustavi

selektivnog prikupljanje ili selekcije

prikupljenog otpada;

c) sigurno odlaganje neobnovljivih ostataka.

U sustavu planiranja najčešće ćemo se susresti

sa zahtjevima za osiguranje površina za

prikupljanje i reciklažu sirovina, te osiguranjem

površina za sanitarna odlagališta (deponije) i

spalionice otpada.

Prikupljanje i reciklaža otpada odvija se u

Kompostanama – odlagališta namjenjena

zbrinjavanju organskog otpada koji se nakon

nekog vremena pretvore u humus.

U svijetu se organski otpad prikuplja odvojeno,

kod nas još nije zaživilo.

Reciklaža (reciklažno dvorište) – prikupljanje,

odvajanje i prerada sekundarnih sirovina

(usitnjavanje i dr. Mjere kojima se omogućuje

ponovno korištenje prikupljene sirovine u

proizvodnom procesu)

Za sigurno odlaganje neobnovljivih ostataka

služimo se sanitarnim odlagalištima i

spalionicama.

Sanitarno odlagalište (deponij, sanitani

deponij) – mjesto odlaganja na tlo kod kojeg se

koristi inžinjerski pristup ispuštanja krutog

otpada na tlo na način da se utjecaj na okoliš

svede na najmanju moguću mjeru i to:

razastiranjem otpada u tankim slojevima,

zbijanjem otpada do najmanjeg mogućeg

obujma i prekrivanjem otpada slojem zemlje na

završetku radnog dana.

Izbor mjesta za kontrolirano odlaganje otpada

bitan je prethodni postupak u gospodarenju

otpadom.

Odlagališta otpada mogu se podjeliti u tri

skupine:

- odlagališta opasnog otpada;

- odlagališta gradskog i neopasnog otpada;

- odlagališta inertnog otpada.

Kod donošenja odluke o podobnosti mjesta

odlagališta potrebno je provesti postupak

vrednovanja velikog broja čimbenika. U načelu

povoljna su ona mjesta koja:

- nisu u suprotnosti sa korištenjem ili

planiranom namjenom zemljišta za druge

svrhe;

72

- omogućavaju pristup prometnim sredstvima za

prijevoz otpada,kod svih vremenskih prilika;

- ne zahtjevaju povećane troškove za nabavu i

korištenje pokrivnog materijala;

- izazivaju najmanje moguće učinke na okoliš.

Lokacije koje nisu podobne su:

- arheološka nalazišta;

- povijesni centri;

- zemljište namjenjeno za razvoj naselja;

- poljoprivredna tla;

- zaštitna vodoopskrbna područja;

- močvare i estuariji.

Čimbenici koji bitno utječu na podobnost lokacije

su:

a) topografija i uvjeti tla:

- nagibi tla ne veći od 15 – 20%;

- propusnost tla – nepropusna tla su povoljnija;

- pH vrijednost tla;

- kationski kapacitet izmjene.

b) geološke i hidrološke prilike - geološki sastav i

tektonske značajke zemljišta (slojevi zemljišta,

njihovo pružanje, nagib i smjer nagiba:

- zone rasjeda su nepovoljne;

- područja prihranjivanja vodonosnika nisu

podobna;

c) klimatski i hidrološki uvjeti:

- padaline;

- vjetrovi;

- temperatura

d) korištenje zemljišta – sadašnje i planirano

korištenje zemljišta ograničava izbor mogućih

mjesta odlagališta otpada.

e) troškovi gospodarenja

- troškovi pripreme i uređenja zemljišta;

- stalni godišnji troškovi;

Gospodarski je opravdano planirati odlagalište

za vrijeme od najanje 5 godina.

f) sociološka gledišta

- utjecaj koje odabir lokacije može imati na

pstojeće stanovništvo (preseljenje, utjecaj

odlagališta na dotadašnje gospodarske

aktivnosti stanovništva – stočarstvo,

poljoprivredu i sl.).

Određivanje podobnosti lokacije odlagališta vrši

se na temelju izvršene analize navedenih

čimbenika, pri čemu se u postupku izbora

razmatra više variajnti mjesta odlagališta, a

najpodobnija je ona koja najbolje zadovoljava

sve navedene ciljeve.

Utjecaj sanitarnog odlagališta na okoliš i ljudsko

zdravlje očituje se kroz: povećanu buku

izazvanu prometom, pojavu neugodnih mirisa,

prašinu, procjedne vode, plinove, razvoj

insekata, narušene estetske vriejdnosti krajolika.

Posebno ugroženi dijelovi okoliša su: podzemne

vode, tlo i zrak.

Kako bi se izbjegle neželjene posljedice na

okoliš u postupku donošenja odluke o primjeni

sanitarnog odlagališta na određenoj lokaciji

nužno je prethodno izraditi procjenu utjecaja

sanitarnog odlagališta na okoliš.

Planiranjem i projektiranjem odlagališta

potrebno je utvrditi:

- količinu i sastav otpada;

- kapacitet odlagališta i učestalost odlaganja;

- opis mjesta odlaganja;

- plan rada i kontrole na odlagalištu;

- plan zatvaranja i konačnog uređenja

odlagališta (zemljište iznad odlagališta može

se koristiti za poljoprivredno ili šumsko

gospodarenje ili kao uređen ikrajolik;

- plan motrenja imjerenja utjecaja na okoliš;

- procjenu utjecaja na okoliš;

- procjenu troškova (izgradnje, pogona,

zatvaranje).

Osim ovih planova potrebno je ozraditi i niz

inžinjerskih projekata:

- pristupne prometnice i ulazni prostor;

- interne prometnice, parkirališta;

- ograde (mogući nasipi, plan sadnje drveća);

73

- zgrade za smještaj osoblja;

- zgrade za smještaj i održavanje mehanizacije;

- mjere zaštite okoliša – brtvljenje temeljnih

slojeva, kao i pokrivnog sloja;

- sustav prikupljanja, čišćenja i ispuštanja

procjednih voda;

Sustav prikupljanja procjedina

- sustav hvatanja plinova i njihovo možebitno

korištenje ili spaljivanje;

- sustav odvodnje površinskih voda sa

odlagališta;

- interna mreža komunalne infrastrukture.

Završni pokrovni sloj

Tipovi temeljnih slojeva

POGONSKI POSTUPCI

Odlaganje otpada se provodi primjenom jednog

od slijedećih postupaka:

- površinskim odlaganjem (u ravnicama, kada

uvjeti smještaja ne dozvoljavaju iskop jaraka,

npr. Zagreb – Jakuševac);

- odlaganjem u jarcima;

- punjenjem uvala, gudura klanaca.

74

ZAGREB, Jakuševac.

Nakon sanacije temljnog sloja, napravljen je

plan sanacije, uređen sustav odvodnje pocjednih

i oborinskih voda. Više desetaka godina stari

slojevi smeća piramidalno su oblikovani (oblik

stepenaste piramide) i obloženi s humus i

raslinjem.

Jakuševac – u toku sanacije

Jakuševac – nakon djelomično proveden sanacije

Spalionice - koriste se i kao termoelektrane,

smanjuje se količina (kubikaža) smeća, ostaje

samo pepeo. Beč ima spalionicu u samom

centru grada i nema potrebe za pojačanim

transportom otpada kamionima).

Beč - spalionica

Gradska groblja - detaljnije u poglavlju o

zelenim površinama

75

OSTALE MJERE ZAŠTITE U ostale mjere zaštite okoliša i stanovništva

spadaju svemjere zaštite od elmentarnih

nepogoda i ratnih opasnosti, te zaštita od

onečišćenja okoliša koja može biti uzrokovana

havarijom u proizvodnom procesu ili koja je

rezultat antropogenog utjecaja (npr. promet)

a) protupožarni sustavi - hidranti, sirene itd.

b) protupotresna zaštita (Zagreb - srednje jaki

potresi, Dubrovnik - jaki potresi, Slavonija -

slabi);

- ne smije se graditi na rasjedima i klizištima;

c) zaštita od vjetra, vjetrozaštita (podvelebitska

zona)

d) poplave-gradovi na rijekama (grade se nasipi

visine daje teoretska mogućnost poplave

jednom u 1000 g. - inženjerski proračuni)

e) civilna (ratna) zaštita - sedamdesetih g.

protuatomska skloništa (izgradnja javnih

skloništa)

Skloništa osnovne (prizemlje ili ojačani podrumi

kuća, zgrada) i dopunske namjene (podzemni

objekti od kojih nastaju zemljani humci koji zimi

služe djeci za sanjkanje)

Moguća su ograničenja u visini gradnje u blizini

strateških objekata (zbog mogućeg rušenja)

f) zaštita od zagađenja

- tlo

- zrak

- buka

76

GRADSKO ZELENILO Saznanje o ekološkom (higijenskom i

zdravstvenom) utjecaju gradskog zelenila na

stanovanje, ali i njegovom estetskom doprinosu

uređivanju prostora rezultiralo je njegovim

uvrštenjem u šest temeljnih funkcionalnih zona

grada. Također, naučna saznanja o ekološkom

utjecaju na stanovanje postavila su zahtjeve

prema određenju optimalnog odnosno

minimalnog udjela zelenih površina u gradskom

tkivu. Tako je u strukturi grada uobičajeno da

zelene površine zauzimaju oko 15 %

cjelokupnog gradskog teritorija (ponegdje i do

50%). Normativ za postojeće i stare dijelove

grada je ∼ 5 - 15 m2 / po stanovniku, dok je

normativ za nove gradove i naselja ∼ 45 - 60 m2

/ po stanovniku.

Zelenilo je jedina vrsta gradske funkcionalne

zone međusobno spojive i poželjne u svakom

dijelu grada i sa svakom drugom funkcijom.

Odnos zelenih površina i graugih funkcionalnih

zona grada (Z - zaštitno zelenilo E - estetsko

zelenilo R — rekreacijsko zelenilo):

1. STAMBENE ZONE GRADA (idealna simbioza

sa zelenilom, estetsko i rekreativno zelenilo,

dječja igrališta) - E i R;

2. INDUSTRIJSKE ZONE (zaštitno zelenilo) - Z;

3. CENTRALNE ZONE (parkovi u centrima

gradova, koji služe za odmor i bijeg od

prometa i buke, estetski obogaćuje grad) - E;

4. SPORTSKO REKREACIJSKE ZONE – R;

5. PROMETNE ZONE I KORIDORI - Z;

GUP Grada Zagreba (2003.)– gradsko zelenilo

EKOLOŠKA VAŽNOST ZELENIH POVRŠINA

1. BILJKA – FILTER ZA PRAŠINU

Na cesti s drvećem prašine ima 70% manje

nego na cesti bez drveća. Odraslo stablo veže

na sebe tijekom 1 godine oko 68 kg prašine i

prihvati količinu ispušnih plinova koliko ih

proizvede vozilo na putu od 25.000 km.

2. BILJKA – ZAŠTITA OD BUKE

Nasadi uz cestu mogu smanjiti buku za 10 – 13

Db (75 - 85 Db je vrijednost buke na jačim

prometnicama, iznad 80 Db smetnje kod ljudi).

Nasadi sa svrhom zaštite od buke:

- gusti sklop od dna do vrha;

- odlučujuća struktura, a ne širina pojasa

nasada;

- najbolji učinci kombinacija nasip + nasadi;

- odabir biljnih vrsta bitan – biljke s većim listom

bolje apsorbiraju buku:

- Velelisna lipa do 9 Db;

- Malolisna lipa do 4 Db.

Mađarska, Szombathely - Zalaegerszeg

3. BILJKA – MODIFIKATOR KLIME

Biljke neposredno utječu na klimu u gradu,

naročito u pogledu hlađenja i vlaženja zraka.

Tako npr. Drvored srednje veličine krošnje

(javor, lipa,...) ljeti smanjuje temperaturu zraka

do 3,5 ºC i povećava vlažnost zraka.

77

4. BILJKA – PROIZVOĐAČ KISIKA

Osrednje veliko stablo proizvede godišnje kisika

koliko treba jednom čovjeku tijekom godine

dana.

Biljke smanjuju broj patogenih bakterija u zraku.

Istraživanja u Parizu su pokazala da 1 m3 zraka

sadrži slijedeći broj bakterija:

4.000.000 - zrak u robnim kućama;

88.000 - Champ Elysees (platane)

1.000 - Park Montsouris

55 - Park šuma Fontaonebleau

5. KONSOLIDACIJA TLA

Korijenje drveća sprečava eroziju zemlje na

nagibima, što je financijski jeftinije, ekološki i

vizualno prihvatljivije, od drugih tehničkih

rješenja (uz pokose brijega - bagrem, uz obale

vodotoka - vrba)

Također moguće je drvećem neutralizirati manja

klizišta (česti su slučajevi pojave klizanja tla na

lokacijama gdje je posječena šuma).

6. ESTETSKA KOMPONENTA

Oplemenjavanje ambijenta sadnjom drvoreda

- drvored u pješačkoj ulici

BEČ, Kärtnerstrasse

Postavlja se u pravilu u središnjem dijelu ulice,

udaljen od pročelja (osigurano osunčanje

prizemlja i katova zgrada), veličina krošnje ovisi

o profilu ulice, ali i drugim propisima - mora biti

osiguran pristup interventnim vozilima

(vatrogasci najmanje 5,5 m širok pristup).

- drveće na trgu;

Frankfurt n/M, Zeil

- drveće u ulici;

Kod postave drvoreda u ulicama potrebno je

voditi računa da se on postavi udaljen od

pročelja (osigurano osunčanje prizemlja i katova

zgrada), da veličina krošnje bude usklađena s

profilom ulice, te da se, ukoliko je to moguće,

osigura prakiranje u drvoredu.

78

- drveće na izdvojenim parkirališnim površinama

Drvoredi - problemi i ograničenja u sadnji drvoreda:

a) brzina, tempo prirasta

Cesta sa svim popratnim sadržajima se izgradi

za nekoliko mjeseci, dok stablima do zrelog

uzrasta trebaju godine da ga stvore

reprezentativan i estetski dojmljiv ambijent)

Bogatiji gradovi pri izradi parkova i drvoreda

sade već osam godina stara stabla.(umjetno

uzgojena u kontejnerima za transport)

b) plodovi (problem cesta i parkirališta)

Uz prometnice, a naročito na parkirališnim

mjestima se ne bi smjelo saditi drveće čiji

plodovi otpadanjem mogu prouzročiti štetu na

vozilu ( orah: mrlje od jodnog soka, divlji kesten:

teški i tvrdi plod itd.).

c) bogate listače ( problem cesta i parkirališta)

Zbog stalno popunjenih parkirnih mjesta,

nemoguće je čistiti i odvoziti otpalo lišče

(neuklonjeno lišće sa prometnica smanjuje

faktor sigurnosti u prometu, truli i postaje

klizavo).

d) korijenje

Prilikom sadnje drveća mora se voditi računa o

širini koridora predviđenog za sadnju i koja će se

vrsta saditi, jer pojedine vrste bi na uskom

koridoru mogle prouzrokovat svojim korijenjem

pucanje asfalta) također postoji i problem

podzemnih instalacija

- raspon zelenog koridora od 1,5 do 5 m

- vrste posađene u koridor širine manje od 1,5

m zahtijevaju dodatno umjetno zalijevanje

- koridor od 5 m je povoljan za sve vrste i ne

zahtjeva dodatna zalijevanja i korijen ne

ugrožava pločnike

e) krošnje

Uz prometnice u gradu moraju biti podrezane

tako da prve grane budu na visini od 3.8 m od

podloge zbog neometanog prolaska visokih

vozila - kamiona, autobusa, vatrogasnih vozila

itd.)

f) sol

Biraju se vrste koje su otporne na sol koja se

posipava zbog zimskih uvjeta na prometnici

g) cvat

U stambenim koridorima drveće koje izaziva

česte alergije kod ljudi se ne bi smjelo saditi u

79

stambenim četvrtima (npr. kanadske topole, lipe

itd.)

Položaj jednostranog drvoreda u koridoru ulice:

- ulica u smjeru Z - I - drvored na sjevernu

stranu - da štiti pročelje od južnog sunca

- ulica u smjeru S - J - drvored na istočnu stranu

- da štiti pročelje od „neugodnog“ zapadnog

sunca.

UVJETI RASTA GRADSKOG ZELENILA

Životni uvjeti drveća (ali i svih biljnih vrsta) su

izmjenjeni i nepovoljni, što za posljedicu ima

oštećenje biljaka, njihov slab razvoj te njihovu

bolest i neotpornost.

Problemi koji imaju negativan utjecaj na zelelnilo

u gradu su: onečišćenje zraka, nepovoljna

struktura tla, nedostatak vode u tlu, te gradska

klima.

a) Onečišćenje zraka je najopasnije onečišenje:

- štetni plinovi SO, SO2, NO2, NH3 oštećuju list.

- prašina se zaustavlja na listu, otežava

asimilaciju i transpiraciju, a u dodiru s vodom

stvara štetne spojeve.

- kisele kiše izazivaju umiranje drveća i

nestajanje šuma, onečišćenje cijele sjeverne

hemisfere, mijenjaju kiselost tla (pH).

b) Nepovoljna prirodna struktura tla:

- tlo je puno žbuke i građevinskog otpada;

- uz prometnice je biloški osiromašeno tlo;

- tlo je zbijeno uslijed parkiranja (smanjenje

kapilara i pora u tlu);

- sol zimi povećava osmotski tlak (smanjuje se

mogućnost primanja vode iz tla);

- štetno djelovanje komunalnih instalacija –

visoka temperatura (toplovod, snopovi

električnih kabela), kemijske aktivnosti

(plinovod), oštećenje korijena zbog popravaka

instalacija.

c) Razina podzemne vode je preniska, biljeke

žive od oborinske vode koja se procjedi u tlo:

- s asfaltnih površina ∼ 10%;

- kroz nabijeno tlo ∼ 50%;

- u kućnim vrtovima ∼ 85%;

- u perivojima ∼ 85-100%.

d) Prosječna godišnja temperatura zraka u

gradu je ∼ 0,5-2 C više od temperature zraka u

okolici.

Postotak zračne vlage u gradu je manji.

U gradu ima manje mraze, leda i snijega.

Smog smanjuje sunčevo zračenje za 30%.

ZAGREB, Prilaz Đure Deželića

Svi ovi negativni utjecaji grada rezulturali su

skraćenjem životnog vijeka drveća u gradu u

odnosu na iste biljne vrste u prirodnim uvjetima

– npr. životni vijek Lipe (Tilia parvifolia, T.

Grandifolia) iznosi:

80

300 - 400 god. U šumi ili u prirodi;

100 - 150 god. u perivojima;

40 - 80 god. u uličnim drvoredima.

Sve biljne vrste nisu jednako otporne na život u

gradskim uvjetima, tako su npr. listače otpornije

od četinjača.

Nepovoljni uvjeti života traže pojačanu skrb u

vidu dodatne zaštite, prihranjivanja, zaljevanja i

sl.

ZELENE POVRŠINE GRADA SE DIJELE: 1. po funkciji

2. po formi (pojavnom obliku)

3. po visini uzgoja

4. po režimu korištenja

1. PREMA FUNKCIJI

a) ukrasno zelenilo

Oplemenjuje i oblikuje neizgrađene površine

(estetski doprinosi cjelokupnom dojmu grada):

- parkovi, cvjetnjaci;

b) zaštitno zelenilo (zaštita od buke, prašine,

sunca, itd.):

- postavljaju se oko industrijskih zona i uz

prometnice;

- krošnje stabala amortiziraju (upijaju) prometnu

buku;

- lišće apsorbira prašinu (prihvaća i zadržava na

sebi prašinu jer je vlažno, nekada ljepljivo ili

ima dlačice);

- krošnje pružaju zaštitu od sunca;

- korijenje drveća sprečava zemlju od erozije na

klizištima i odronima;

- buseni sa uzgojenom travom učvršćuju

pokose zemljišta od klizanja i ispiranja;

c) rekreativno zelenilo

Nema vizualnu niti reprezentativnu funkciju;

d) grobno zelenilo;

Prilikom smještanja groblja mora se voditi

računa o ambijentalno - psihološkom kriteriju,

stoga se ona smještaju:

- čim dalje od stambenih zona, bučnih

prometnica i industrijskih zona

- na najviše točke grada (suha povišena

mjesta), na porozno tlo, gdje nema

mogućnosti procjeđivanja u podzemne vode,

dalje od vodozaštitnih zona

Normativi po umrlima kod prosječnih gradova - u

prosječnim gradovima godišnja smrtnost iznosi

1,5 % ukupne populacije 3,3 m2 zauzima jedno

grobno mjesto (uključivo i prilazne staze)

Grobni ukopni ciklus je 30 do 50 g. (toliko traje

"sjećanje" na pokojnika)

Izračuni za groblja - npr. grad od 100 000

stanovnika (Osijek), 1,5 % = 1500 godišnje x 3,3

m2 = 5000 m2 što je 0,5 ha / godišnje, odnosno =

25 ha za ciklus od 50 godina je dovoljna

površina za grad te veličine.

Normativi po živom stanovniku = 2,5 m2

U odabiru biljnih vrsta crnogorica ima prednost

zbog svog korijena koji urasta vertikalno, a ne

kao kod listopadnog drveća čiji se korijen širi

horizontalno te uzrokuje štetu na stazama i

grobovima

e) prezentacijsko zelenilo:

- zone spomen parkova;

- arheološki parkovi (Šćitarjevo - Zagreb,

Varaždinske toplice - Rimski grad);

- edukativno zelenilo - botanički vrt;

- zoološki vrt;

- arboretum;

- opći kriteriji, ne vrijedi za sve gradove i

naselja;

f) rezerve zelenih površina - neiskorišteni zeleni

prostori na kojima je predviđena izgradnja, pa se

može ostavljati za rezervu.

2. PREMA FORMI -javlja se u obliku:

a) parkovnih površina - geometrijski definirane ili

slobodno komponirane - zonsko plošne

b) drvoreda - geometrijski, linearno definirani

c) soliternog zelenila- točkasto zelenilo

(pojedinačna dominantna stara stabla)

81

d) razne slobodne grupacije - manje omeđene

grupe zelenila (nešto između prethodne tri)

3. PREMA VISINI UZGOJA

a) visoko zelenilo - stabla

b) srednje visoko - grmoliko zelenilo

c) nisko ili parterno zelenilo

- zatravljene površine ili tratine;

- cvjetnjaci (u manjim količinama zbog visoke

cijene održavanja, stalno se izmjenjuje

sezonsko cvijeće, samo u reprezentativnim

prostorima).

Cvjetnjaci su pristupni u max. lO % zelenih

površina, dok preostalih 90 % čine stabla,

grmoliko zelenilo i tratine.

d) puzajuće

4. PREMA REŽIMU KORIŠTENJA

a) javno zelenilo — gradski parkovi, dječja

igrališta (održavaju ih komunalna poduzeća);

b) polu-javno zelenilo - zelenilo koje je zatvoreno

(čuvano) ogradom, kontrolirano, naplatno (npr. -

botanički vrt, SRC, zoološki vrt, memorijalne

zone sa spomenicima itd.);

c) privatno zelenilo - privatne parcele, vrtovi

hotela, okoliš zgrada, itd.

ZELENILO STAMBENOG NASELJA Za dimenzioniranje sadržaja (dječjih igrallišta)

unutar parkovnih površina stambenog naselja i

određivanje njihovog položaja u mreži zelenih

površina naselja primjenjuje se slijedeće.

Dječja igrališta se dijele na:

a) malo dječje igralište za djecu od 1 do 3 g.

(čine do 3 % ukupne populacije) djeca jasličke

dobi. Normativ za određivanje potrebne površine

dječjeg igrališta iznosi - 1 m2 po djetetu.

Opremu čine samo pješčanik + klupe i koševi za

otpatke, bez sprava za igranje. Radijus

gravitacije igrališta je od 50 do 100 m (mala

djeca ne mogu daleko hodati), a uobičajena

veličina - 100 m2

U stambenom naselju površine 20 ha trebalo bi

se nalaziti 5 do 10 takvih igrališta

b) srednja dječja igrališta za djecu od 3 do 7 g.

(čine 6 % ukupne populacije) - vrtički uzrast,

normativ 5 m2 po djetetu

- dozvoljeni su svi elementi igrališta (ljuljačke,

tobogani, vrtuljci, penjalice, klackalice,

pješčanici, itd.);

- paziti na meku oblogu partera.

Radijus gravitacije 150 - 250 m

P = 300 do 500 m2

U stambenom naselju površine 20 ha trebalo bi

se nalaziti 2 do 3 takva igrališta.

c) velika igrališta za djecu od 7 do 14 g. (čine 10

% ukupne populacije) - školski uzrast (osnovna

škola), normativ 6 m2 po djetetu

- sportski tereni ( staze za trčanje, tereni za

košarku, nogomet, odbojku, itd.) - često se

školska igrališta koriste za izvanškolske

aktivnosti

U stambenom naselju površine 20 ha trebalo bi

se nalaziti jedno takvo igralište.

82

LITERATURA:

1. Bacon E.N. "DESIGN OF CITIES", The

Viking Press, New York 1974.

2. Giedeon S. "PROSTOR VREME

ARHITEKTURA", Građevinska knjiga,

Beograd 1969.

3. Marinović-Uzelac A. "SOCIJALNI

PROSTOR GRADA", Liber, Zagreb 1978

4. Marinović-Uzelac A. "PROSTORNO

PLANIRANJE", Dom i svijet, Zagreb 2001.

5. Milić B. "RAZVOJ GRADA KROZ

STOLJEĆA I, II i III", Školska knjiga, Zagreb,

2002

6. Mirković B. "OSNOVI URBANIZMA 1a, 1b,

2a i 2b" Građevinska knjiga, Beograd 1976

7. Mumford L. "GRAD U HISTORIJI", Naprijed,

Zagreb 1968.

8. Pegan S, „Osnove urbanističkog i

graditeljskog zakonodavstva“, Acta

architectonica, Zagreb 2006.

9. Wenzler F. „PROSTORNO PLANIRANJE I

UREĐIVANJE PROSTORA – 2 Razvoj

gradova kroz povijest“ – skripta, Građevinski

fakultet, 1987.