zahvala - društvo arhitekata Šibenikd-a-si.hr/web/wp-content/uploads/2011/10/slika-grada_6.pdf ·...

/ pripreme za izgradnju branda grada šibenika1

IstražIvanje slIke grada

○ MetOdOlOgIja / robert jakovljević

○ kUltUrnO - POvIjesnI OkvIr / jagoda Marković

○ vIzUalnI IdentItet I brendIranje grada / silva kalčić

○ analIza PercePtIvnIh eleMenata IMIdža grada ŠIbenIka

PreMa MOdelU kevIna lyncha / ana Škevin Mikulandra

○ ŠIbenIk - grad UrbanIh POsebnOstI / gustav Červar

○ InterPretacIja / robert jakovljević

voditelj projekta: robet jakovljević


Zahvala

U radu na projektu dugujem zahvalnost arhitektima Miru Škugoru i Živani Stošić, oboje iz Zavoda za za-štitu spomenika grada Šibenika. Tako-đer njihovim kolegama povjesničarima umjetnosti Dijani Bolanča i Josipu Ču-zeli koji je uz to i povjesničar i dugogo-dišnji čelnik Zavoda za zaštitu spome-nika kulture. Potom etnologu Jadranu Kali, povjesničarima Gojku Lambaši i Tomislavu Pavičiću i arheologu Željku Krnčeviću iz Muzeja grada Šibenika. Ekonomistima Ivi Družiću s Ekono-mskog fakulteta i Ivani Bujas iz Micro grupe za pomoć oko sagledavanja ekonomske strane projekta. Etnologinji Danieli Jelinčić i antropologinji Aleksa-ndri Uzelac iz Instituta za međunaro-dne odnose za pomoć kod strukturira-nja koncepta. Stručnjaku za marketing Nikoli Krasiću iz Media In – za pou- zdanu pratnju, sociologu Ivici Poljičku za konzulatacije u vezi socioloških di-

lema, arhivistu i povjesničaru Milivoju Blaževiću za doprinos u procjeni po-vjesnih prekretnih točaka.Moja osobna zahvalnost djelatnicima Media In – a Zdenki Makale Bituh i Iva-nu Gulamu, te članovima Šibenskog foto kluba: Suzani Čelić, Hrvoju Crnja-ku, Matku Jakeliću i Marinu Sušiću.Osobitu zahvalnost dugujem prof.dr.sc. Tihomiru Jukiću s Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažno uređenje koji me usmjerio izboru metode. Prof. dr.sc. Feđi Vukiću za vrednovanje premisa i zaključaka s područja unutrašnjih komunikacija, čak i kad se nismo slagali, te umjetničkom fotografu Ivi Pervanu koji je tražene ve-dute snimao mjesecima marno i zna-lački za potrebe projekta.


UMjestO UvOda

Brandiranje je, naime, komuni-kacija. Struka brandiranje ili njezin sino-nim - uređen sustav komunikacije se tiče tehnika projektiranih s namjerom da potiču komunikaciju među pojedin-cima i skupinama u raznim pravcima, ali s istom svrhom, - povezivanja. Ne-tko je rekao, gotovo točno, da je City Brand konsenzus ističući, ne prirodu struke (misli se najčešće na dizajn), već politiku koja prethodi city brandingu.

Pod uvjetom da se ne spotaknu o vla-stite predrasude o tom što bi trebao biti brand grada kojim upravljaju i/ili kako bi trebao izgledati, naručiteljima city bra-nda će u ruke pasti visoko učinkovita sredstva buđenja uspavanih potencija-la koji se u natjecanju za razumijevanje, podršku i glasače nisu ili nisu dovoljno koristile. Govorimo, naravno o emoci-jama.

Prema Wally – a Olinsu, gurua place brandinga, autora niza ctiy brand rje-šenja i savjetnika mnogih vlada čak i inženjeri izabiru automobile prema na-gnuću. Ono što želi reći je da je 90 % ljudi upravljano emocijama. Ostatak su poduzetnici, bankari I trgovci čijim ra-zmišljanjem upravlja profit. Događanja u Šibeniku unatrag 20 godina potvrđu-ju valjanost zaključka. Od kamenova-nja Doma JNA koji se potom popravio sredstvima onih koji su ga razbijali, do zatvaranja tvornica i 7000 nezaposle-nih u ime visokog turizma itd.. itd...

Imajući na umu navedeno, ključno za Pripremu za brandiranje grada Šibeni-ka je pitanje:1. resursa grada koji emotivno može nadahnuti većinu njegovih žitelja, a da je istovremeno prikladan za gospoda-rsku upotrebu. Još bolje ako većina u njemu može naći osobni interes: vla-sništvo, najam, zaposlenje: intelektua-lni ili stručni izazov ili neku drugu resu-rsnu ili potencijalnu dionicu

I, naravno, ako takav ili sličan resurs postoji: 2. Kako ga koncipirati na način da uči-nkovito pokrene gospodarstvo. Upita-nju je gorući problem grada (30 I nešto % nezaposlenih) i iako nije odgovor na sve, zaokuplja najveći dio javnosti?

Treće i ne manje važno pitanje je:3. Ako takav brand koncept postoji, kako ga učiniti zanimljivm investitorima, odnosno kako namaknuti sredstva da postane operativan?

Na prvi je pogled vidljivo da izazov za-htjeva mnogo više od dizajna, arhite-kture i/ili marketinga. I svakako riješenje nije intelektualna dosjetka. Priroda iza-zova zahtjeva koncept čvrstog psiho-loškog i sociološkog uporišta. Gospo-darski i umjetnički, kulturno i ekološki utemeljen. Kako se radi o izrazito he-terogenoj ciljanoj populaciji (građani) od njega se očekuje etički i estetički prihvatljiv stav. Uz to mora biti prihvatljiv

MetOdOlOgIja / robert jakovljević


raznim dobnim skupinama, spolovima, kulturi, statusu itd, ali i raznim bojama kože, kulturama i religijama pošto sao-braća i s vanjskim ciljnim skupinama. Koncept koji može zadovoljiti ovakve izazove ne može biti ništa skomnije od Brand Vizije na koju se nadovezuje učinkovita Brand Strategija.

Imajući na umu posebost grada koja se pojednostavljeno može izrazi-ti nesrazmjerno izraženom oprekom između okružja rijetkih i visokovrijednih prirodnih i kulturnih resursa (obilje, raj) i načina života kojeg karakterizira neza-dovoljstvo, frustracija i želja za promje-nama (pakao, oskudica) oblikovao sam specifičnu metodu, koja se po prvi put koristi upravo u i po mjeri Šibenika.

Da bi izbjegli nerazmrsivo klupko za-pletenih interesa koji premrežuju jedan grad, možemo ga, kao, uostalom, bilo koju fizičku tvorevinu raščlaniti na oblik, značenje i sadržaj. Važno je ne smet-nuti s uma da se ovo troje, u prirodi, nikad ne javlja odvojeno. Zaključivanje o cijelini na osnovu istraživanja samo jedne njene kategorije može rezultirati ozbiljnim pogreškama.

Točnije bi bilo govoriti o rebrandingu jer svaki grad, bez obzira je li u procesu brandiranja ili ne posjeduje određenu percepciju u javnosti. Svojevrsni neo-sviješteni trade mark, Svaki je vezan uz određeni atribut ili imidž koji je zaradio nekad i negdje kojem može zahvaliti neobično uzvisivanje, i kad za to nema razloga, kao i neobjašnjivo podcjenji-vanje i kad zaslužuje bolje.

Vjerujem da će se biti lako složili oko, oblika, zapravo mentalne slike grada. Nešto teže oko sadržaja koji tu sliku ispunjava a, zasigurno, će najviše po-teškoća izazvati definicija njenog zna-čenja. Značenje slike grada ili Brand Promisa je brand vrijednost koja, kao što engleski prijevod govori - obeća-va. Vanjskoj javnosti zašto bi trebala investirati u gradske projekte, odvažiti

se doći na odmor, studirati, zaposliti ili kakva im je već namjera. Unutarnjoj u kom pravcu se grad profilira i shodno što se smatra društveno poželjnim i korisnim, a što ne, u što ući, investirati i sl...

Značenje slike grada je konsenzus s kojim će biti upoznata svekolika ja-vnost u kojoj će grad tražiti odgovaraju-će javnosti za interakciju. To mogu biti investitori, turisti, stručna radna snaga, talenti, studenti, vlastita intelektualna populacija, mladost, itd... Jednom kad zaživi, slika će za deceni-jama obilježiti grad. Utjecati na građane i njihov ugled. Slično viziji biskupijskog centra u 14 st. i posljedično konse-nzusa oko gradnje te i takve katedrale. Vizije industrijskog centra zatvorenog procesa prerade aluminija i konse-kvencama koje je konsenzus imao na poljoprivredu, ekologiju, standard. .. Vizije grada sofisticiranog turizma koji je doveo do uređivanja starog grada i gašenja tvornica itd...itd....

Brand projekcija grada nije jednosta-vna i još manje plošna i lako shvatljiva. Ona je moćna do mjere da građanima promjeni život iz temelja u željenom, ali i mnogim neželjenim pravcima. Može rezultirati dugoročnim probitcima (kao katedrala tijekom 500 godina), ali i fa-talnim pogreškama (kao monokulturna poljoprivreda i peronospora).

Očito je priprema za brandiranje grada dublja i slojevitija od dizajna. Od arhi-tekture ili marketinga. Tiče se samog načina života zajednice sa svim impli-kacijama koje sa sobom nosi.

Istraživanju grada smo pristupili s tri aspekta:

• istraživanje slike grada • istraživanje njenog značenja • istraživanje njenog sadržaja

Istraživanje slike grada kao najcjelovitije i najvidljivije metafore identiteta grada je bio posao urbanista i arhitekta. Uz pomoć povjesničara umjetnosti i diza-jnera rastavili smo predodžbu grada na atome, da bi je, potom, od analiziranih djelova ponovo sastavili ovaj put kao sliku kojoj smo odgonetnuli značenje.

Istraživanje (ili potvrdu) značenja slike smo tražili u povjesti. Bio je to posao povjesničara, sociologa, antropologa i povjesničara umjetnosti. Povjest smo prosijali, odvajajući obične od pre-kretnih povijesnih trenutaka. Slijed koji smo dobili je pomogao odabrati mo-del razvoja, možda ne toliko po mjeri suvremene zajednice, koliko po mjeri grada.

Istraživanje sadržaja je bio posao stru-čnjaka za komunikaciju. Uglavnom smo istraživali komunikacije s aspekta dizajna, sociologije i marketinga s obzi-rom da su to aspekti problematike koji više od ostalih zaokupljaju građane. Istražili smo suvremenu komunikaciju i onu povjesnu i usporedili je da bi došli do zaključka koji su oblici komunikacije najpodesniji za Šibenik. U izradi preporuka smo se koristi-li pomoć ekonomista, menadžera, marketinških stručnjaka i stručnjaka s područja u kojima vidimo mogućnost konkurentskog profiliranja grada:

Istraživanje slike grada Šibenika je rad četvoro autora.

Povjesničarke umjetnosti Jagoda Ma-rković je dala kulturno povijesni okvir ne zadirući u širi kontekst, pa ni onaj užeg znanstvenog interesa (19. st.). Ni taj prvi, ‘benigni’ dio istraživanja nije prošao bez prijepora. Inovativnu tezu o združivanju tri naselja u Šibenik, mo-žda nadahnutu Mumfordom (Povijesni grad) i njegovim poimanjem gradova koje porađa urbani duh, koji zapra-vo, nastaju iz sebe samih, a ne me-



tarmofozom sela, negirao je šibenski arheolog Željko Krnčević, također član skupine tvrdeći da dokazi upućuju na suprotno. Kako bilo, istina ove tvdnje nije toliko važna koliko, činjenica inte-rakcije koju je potakla stvaralački eros i ukrštanje stavova što je prvi zadatak uspješnog brandiranja.

Istraživanje ‘Perceptivnih elemenata slike grada’ se bavi ljudskim mogućno-stima da percipiraju grad. Što čovjek vidi kad promatra Šibenik? Što pamti, što mu zaokuplja pažnju, a što prolazi neprimjećeno. I na kraju ono ključno za brand: što ga privlači, a što odbi-ja? Arhitektica Ana Škevin Mikulandra je 2005 – e započela ova istraživanja u okviru teme znanstvenog ogleda na poslijediplomskom doktorskom stu-diju „Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura” Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kod mentora prof. dr.sc. Marijana Hržića*. Drugi dio je obavila tijekom 2011 u suradnji s arhitektom Gustavom Če-rvarom i voditeljem projekta Robertom Jakovljevićem.

Tijekom iščitavanja teksta, svakako treba obratiti pažnju, na korištenje ri-ječi ”imidž”. Kako za istu ne postoji odgovarajući prijevod na hrvatski, a u našem slučaju se radi o ključnoj kva-liteti zadržali smo je u naslovu u origi-nalu. Naime, riječ imidž je sinonim riječi brend. Osobito kad se govori o njego-vom pojavnom dijelu, o čemu je i riječ u ovom istraživanju. Ovdje se ne govo-ri o dvodimenzionalnoj slici, fotografiji ili crtežu već o svojevrsnoj mentalnoj slici grada, tzv. predstavi, ideji o gradu koja sadrži mnogo više no što oko može vidjeti, uho čuti, koža osjetiti... U pita-nju je niz dinamički aktivnih silnica koje sadržavaju ‘ono nešto neprekinuto’ od ustanovljavanja naselja podno citadele do danas. Ono što zovemo identitet.

Arhitekta Gustav Červar je razradio naglaske iz studije Ane Škevin Miku-landra. Pod utjecajem niza stručnjaka

od Preloga do Mumforda Červar kao, možda najbolji, poznavalac urbane slike Šibenika je stručno, ali i poetski obrazložio glavne naglaske sistema i približavajući ih širokoj javnosti koja gleda, ali ne zapaža nijanse u kojima se reflektira poruka.



Jagoda Marković

Diplomirala na Filozofskom fakultetu, studijsku grupu povijesti umjetnosti i talijanskog jezika i književnosti (1972). Od 1973. godine u zvanju stručnog suradnika zaposlena u odjelu za do-kumentaciju Instituta za povijest umjet-nosti Sveučilišta u Zagrebu. Studijska obrada stručnih i znanstvenih radova dr. Ljube Karamana pohranjenih u ar-hivu Instituta rezultirala je 1979. godine magistarskim radom Bio-bibliograf-ska studija Ljube Karamana (mentor prof. dr. Milan Prelog). Na prijedlog komisije Znanstvenog vijeća Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine stječe zvanje znanstvenog asistenta. Akademski stupanj doktora humanističkih zna-nosti stječe disertacijom Urbanistička transformacija Šibenika 1860.-1918. (mentor: prof. dr. Radovan Ivančević), obranjenom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1999. godine. U okviru znanstvenog programa matič-ne institucije sudjeluje u istraživanjima i sustavnoj obradi prostorne organizaci-je niza povijesnih naselja, te je suradnik na projektu Graditeljska baština XIX. i XX. stoljeća (voditeljica dr. Darja Rado-vić-Mahečić).

iZbor iZ bibliografiJe

analiza sjeveroistočnog dijela povi-jesne jezgre Šibenika, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 11, Zagreb, 1987., str. 5-29.

Šibenik bez duše: Povodom najno-vijih zahvata u obalnom dijelu povi-jesne jezgre, Radovi Instituta za povi-jest umjetnosti, br. 14, Zagreb, 1990., str.198-201.

Šibenik, jugoistočno pročelje grada, projekt 19.stoljeća i njegova sudbi-na u 20. Stoljeću, u povodu “obnove” šibenskog perivoja, Radovi Instituta

za povijest umjetnosti, br. 21, Zagreb, 1997., str. 127-141

Paleoindustrijska era u razvoju gra-da Šibenika, Radovi Instituta za povi-jest umjetnosti, br. 23, Zagreb, 1999., str. 149-162

Povjesna slika otoka Žirija, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 24, Zagreb, 1999., str. 23-34Posljednja etapa urbane kulture Ši-benika, Mogućnosti, br. 10/12, Split, 2000., str 81-89.

o tragovima ladanja na šibenskom području, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 25, Zagreb, 2000., str. 151-158

Šibenska gospa van grada, Sedam stoljeća Šibenske biskupije, Zbornik radova znanstvenog skupa Šibenska biskupija od 1298. do 1998., Šibenik, 2001., str. 907-917.

Dva nepoznata crteža šibenske obale iz 17.st, Radovi Instituta za povi-jest umjetnosti 27, 2003., str. 145-155 (s D. Zelićem)

Urbanistički razvoj gradova jadran-ske hrvatske u 19. Stoljeću, Zbor-nik 1. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, IPU, Zagreb, 2004., str. 127-136.

Šibenik u doba modernizacije, Za-greb : Institut za povijest umjetnosti ; Šibenik : Gradska knjižnica “Juraj Šiž-gorić”, 2009. - 197 str. : ilustr. ; 23 cm. - (Studije i monografije Instituta za povijest umjetnosti ; knj. 33) (Knjižnica Faust).


ŠIbenIk - kUltUrnO - POvIjesnI OkvIr / autor: jagoda Marković

kUltUrnO-POvIjesnI OkvIr

Šibenik je jedan od najstarijih i najkvalitetnijih srednjovjekovnih urbanih cjelina na istočnom Jadranu nastao uz obalu dubokog zaljeva na ušću rijeke Krke.Grad se, kao castrum, u izvorima prvi put spominje u 11. stoljeću, da bi do kraja 13. stoljeća njegov suburbium već evoluirao do urbane aglomeracije s respektabilnim statusom Civitas-a i mogućnošću osnivanja vlastite bisku-pije.Daljnji razvojni procesi bili su determi-nirani strategijskim ulogama ratovanja koja su obilježila najveći dio povijesne egzistencije Šibenika.

Uvučenost grada od obalne linije uvjetovala je, uz izrazite mediteranske odrednice i ruralne komponente kao posljedicu čestih ratova i katastrofa

(požari, epidemije) nakon kojih se pro-blemi depopulacije rješavaju naselja-vanjem stanovništva iz zaleđa, a ono u novim životnim uvjetima ne djeluje aktivno na preobrazbi zatečenog am-bijenta tako da se srednjovjekovna urbana matrica sačuvala do danas. Specifične povijesne okolnosti donose određenu stagnaciju pa i opadanje ko-munalne razgradnje u odnosu na stan-darde propisane odredbama gradskog statuta još iz 14. stoljeća.

Glavnina reprezentativne izgradnje u povijesnoj jezgri datira između 14. i 16. stoljća: od pojedinačnih romaničkih sklopova, preko cjelovitog preobliko-vanja lica grada u doba gotike 15. sto-ljeća, sve do sadržajnog i semantičkog akcenta najvišeg urbanog ranga u 16. stoljeću s komunalnom palačom (Veli-kom ložom, 1542.) i katedralom (po-svećenom 1555.).Šibenik je tijekom 17. stoljeća ponov-no pritisnut ratnim razaranjima i kugom pogubio glavninu populacijske sup-stance koju nikad nije uspio obnoviti u razmjerima prethodnih razdoblja (15. i 16. st.). Unutar svojih srednjovjekovnih bede-ma grad je funkcionirao sve do druge polovice 19. stoljeća, kada nakon 600 godina ruši fizičke barijere sukladno paradigmi paleoindustrijske ere i do-življava svoju drugu veliku urbanistič-ku transformaciju. Ista ona prirodna obilježja geostrategijskog položaja i reljefne strukture mikrolokacije bili su presudni za novi identitet i vitalitet, koji utvrđujemo kao još jedan vrijedan po-vijesni sloj.

Uključen i uvršten u opći i regionalni kontekst modernizacijske epohe on uvjerljivo potvrđuje svoj individualni zna-čaj. Vizija razvojnih pravaca, pojedinač-ne inicijative usklađene s komunalnom politikom usmjeravaju se na promišlja-nje prioritetnih zadataka prostorne ek-stenzije i prometnih povezanica (regu-lacija obale i luke, novi cestovni prilazi


gradu, uvođenje željeznice) na kojima se zasnivaju strateški razvojni planovi. Apsolutna posebnost Šibenika potvr-đuje se prirodnim fenomenom riječnog toka Krke u neposrednoj blizini grada, idealnoj lokaciji za izgradnju (1895.) najsuvremenijeg električnog sustava u Dalmaciji, pa i Trojednoj kraljevini. On je, posve logično, morao potaknuti ra-

zvoj moderne industrije, proširenje luke i uspostaviti nove modele gospodar-stva koji Šibeniku osiguravaju razvojnu i materijalnu podlogu važnog industrij-skog grada, sa svim prednostima i ma-nama koje će ga pratiti sve do nedavno. U tom okviru zasebno mjesto pripada prostorno-urbanističkoj transformaciji grada: njegova proširenja, odnos sta-

roga (baštine) i novoga, problem mjere i mjerila, nove arhitektonske vrijednosti, formiranje novog središta s nizom jav-nih sadržaja koji se iskazuju kulturom i estetskim nabojem građanskog ukusa koji se više neće uspjeti nadmašiti.

Ovdje se upućuje na potencijal povi-jesne slike grada; pledira za očuvanje realiziranih vrijednosti; potiče na promi-šljene akcije restrukturiranja integralnog prostora iznimne kakvoće, poglavito u ovoj neizvjesnoj postindustrijskoj eri koja već nagovještava velike transfor-macije s upitnim ishodom.

Šibenik je grad s živom povijesnim jez-grom u kojoj se svakodnevno nameću nove potrebe i otvaraju brojne dileme, stoga je nužno uspostaviti razumne odnose između starih i novih vrijedno-sti. Pretežiti dio baštine u lošem je sta-nju, nema strateških planova obnove. Valjalo bi razmotriti mogućnost uređe-nja javnih površina, šetališta i trgova. O socijalnom, političkom, kulturnom, simboličkom i arhitektonskom zna-čenju javnih površina svjedoče brojni povijesni dokumenti: trg je bio poprište komunikacije i informacije, svakodnev-nih susreta (planiranih i neplaniranih), najrazličitijih javnih skupova i svečano-sti od procesija do političkih manife-stacija.Šibeniku nedostaju urbani parkovi i parkovi-šume, a što se novijih inter-vencija tiče (redizajn starog pazara), pa i arhitekture satelitskih naselja ne čini se da zadovoljavaju više kriterije.

Interdisciplinarnim pristupom, potica-njem građanske svijesti za očuvanje baštine i aktivnim odnosom prema procesima obnove moguće je razriješi-ti brojne nesporazume koji su zajednič-ki mnogim mediteranskim i europskim gradovima.

Najveći dio europskih povijesnih gra-dova živi od baštine, ulaže u kulturni turizam i regeneraciju starih (napušte-nih) industrijskih zona (kojima i Šibenik



obiluje), a koje su zanimljive i međuna-rodnom kapitalu. Potrebna je velika odgovornost, iskustvo i volja da se taj golemi potencijal ispravno valorizira i definira u novim uvjetima.U svijetu postoji mnoštvo uspješnih primjera regeneracije luka, tvornica i skladišta koji se adaptiraju u tematske parkove s bivšim postrojenjima kao arheološkim artefaktima. Svojim water-frontom bave se gotovo svi europski gradovi na vodama. Njihove su obale, kao i naša, imale važnu ulogu u epohi industrijalizacije, a danas u planiranju postindustrujskog urbaniteta.Jedan

od novijih primjera waterfronta je revi-talizacija lučkog i industrijskog pojasa Rijeke, kojim bi mogao nastati novi ur-bani akcent s kvalitetnim spojem mora i povijesne strukture, što urbanistički i arhitektonski obećava uspjeh, kao i idejni plan za regeneraciju Drage (šta li je s tim ?).

Za velebno zdanje Kulina u idiličnom pejsažu isturenog rta Martinske oče-kuje se kvalitetnija javna namjena. Taj golemi prostor s velikim potencijalom trebao bi udomiti neke muzejske zbirke rasute po depoima, arhiv, ili ga prilago-

diti nekoj drugoj kulturnoj svrsi za koju u svijetu uvijek ima zainteresirane pu-blike, a donosi i profit.



Silva kalČić

je povjesničarka umjetnosti iz Zagreba. Predavač je teorijskih kolegija na Za-vodu za dizajn Tekstilno-tehnološkog fakulteta, te pristupnica doktorskog studija teorije arhitekture na Arhitekton-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Angažira se kao kustosica izložbi i teo-retičar suvremene umjetnosti, arhitek-ture i dizajna. Autorica je udžbenika vizualne kultu-re „Neizvjesnost umjetnosti“ u izdanju Školske knjige, Zagreb, 2005.


vIzUalnI IdentItet I brendiranje grada

Brendiranje grada kao uspješan proces podrazumijeva sastavljanje gospodarske i kulturne karte toga po-dručja, kako bi se na jednom mjestu dobio uvid u sve bitne silnice-sastav-nice općeg stanja, koje se rezimira uz prognozu kako dalje: treba definirati ciljeve kome se želiš obratiti, kakvim skupinama, kome želiš komunicira-ti poruku? Svjedočimo promjenama gospodarske strukture grada, unište-nju tradicionalnih grana na kojima je grad počivao, doseljavanju neautoh-tonog stanovništva, koje ne pozna-je lokalne tradicije. U takvoj situaciji brendiranje grada predstavlja virtualni produžetak umirućih tradicija, ali koji bi mogao sa svoje strane djelovati kao poticaj za njihov novi i drugačiji život. To jest, brendiranje, oblikovanje i čita-nje fiziognomije grada nije samo privid da tradicija još uvijek postoji. Povijesne jezgre turističkih gradova ostaju prazne

ljuske iako očuvane, restaurirane po-put simbola − elegantnih školjki ispra-žnjenih od svog izvornog živog sadr-žaja: prijašnje autohtono stanovništvo uglavnom se iselilo u manje atraktivne dijelove grada, prepuštajući turistima i poslovnim ljudima skupi boravak u osuvremenjenim i nadasve prestiž-nim povijesnim zdanjima restauriranih pročelja. Ali ideolozi turističkog tržišta i neograničenog prometa nekretnina čini se namjerno previđaju da bez lju-di koji stvarno žive, rade, pate i raduju se u njima, ovi živopisni ostaci prošlo-sti ostaju samo goli simboli u mrtvom krajoliku, gdje se nezamjetnom režijom proizvodi prošlost, a turisti neumitno počinju tražiti druge destinacije. Dakle, kako bi rekao Wittgenstein, „meaning is use“. Dok s jedne strane brandiranje grada predstavlja gotovo marketinšku strategiju njegove tržišne promidžbe (jer grad mora promišljati o tome kako privući kvalitetne ljude i sredstva za svoj razvoj), s druge strane ne smije se niti u jednom trenu zaboraviti da je najbolji imidž grada onaj koji govori da u njemu žive i rade ljudi, a ne da to bude samo turistička destinacija koja može ući ili izaći iz mode (primjer Praga: gradovi u trendu su lokacije iz filmova o Jamesu Bondu).Kod izgradnje objekata umjetnosti i prometne infrastrukture treba voditi računa da upravo oni predstavljaju vi-zualne odrednice identiteta grada, i o tome treba postojati konsenzus multi-disciplinarnih timova – s područja soci-ologije, arhitekture, povijesti umjetnosti i politike, uz neizbježni upliv intuicije kao poveznice umjetnosti i znanosti. Pono-vimo, ponajprije treba doći do konsen-zusa stručnjaka i javnosti o tome što se želi postići brendiranjem, dakako stalni problem je da ono nastaje spontanim, pa čak i stihijskim procesom; vizualni identitet treba biti ponajprije testiran kod građana. U slučaju Zagreba ključ-no je to što se želi nastaviti u smislu vizualne tradicije (tema nije kako pro-dati grad, već kako od grada napraviti robu, prema Adronovom Pismu Benja-

vIzUalnI IdentItet I brendIranje grada / autor: silva kalčić


minu iz 1935. – da „fetišistički karakter robe nije stvar svijesti, nego dijalektike u eminentnom smislu da ona proizvodi svijest“) – je li to agramerština, pripad-nost teutonskom prostoru, usađenost u prigorsko-zagorsku regiju ili predme-diteranska pozicija, bliskost s medite-ranskim basenom? Sve tri tradicije već postoje u etničkom, kulturnom i gos-podarskom smislu.

U posljednjim dvama desetljećima gradovi u južnoj Europi i na Meditera-nu pretvorile su se u nova odredišta migracijskih tokova, kako unutarnjih tako i vanjskih, koji prije svega potječu iz ostatka Europe. Početkom 20. sto-ljeća tek je jedna desetina svjetskog stanovništva živjela u gradovima. Da-nas, po prvi puta u povijesti, polovica stanovništva živi u gradovima, a za tri-deset godina ta bi brojka mogla narasti na 75%. Tradicionalni ekonomisti novu eru, suvremeno doba opisuju kao “tre-ću industrijsku revoluciju”, koju vide u obliku uzbudljiva, ali i neizvjesna novog svijeta visokotehnološke automatizira-ne proizvodnje, proizvodnje izmještene u zemlje jeftine radne snage ali stabil-nog uređenja, cvjetanja globalne trgo-vine, te neviđenog materijalnog obilja. Jačanje konkurencije između gradova jedna je od popratnih pojava gore na-vedenih trendova. Ono što danas vidi-mo jest da su neki gradovi ostali važ-nim uporištima globalne ekonomije, a kao takvi uživaju novi, ponovno otkrive-ni gospodarski značaj, dok drugi, čini se, naprosto reagiraju na ekonomske tijekove (ponajprije trend deindustrija-lizacije, u smislu „čvrstih“ i garavih in-dustrija) bez prevelikog uspjeha. Kon-kretno, pokazuje se da opća urbana kriza od gradova zahtijeva radikalnije i naprednije razmišljanje kako bi zadržali konkurentsku prednost. Još u 1980-ima, na primjer, zapadnoeuropski gra-dovi postali su svjesniji važnosti kulture, umjetnosti i kulturnih industrija, te mno-gih izravnih i neizravnih prednosti koje te industrije donose imidžu mjesta.

S mehanizacijom ukrasa gubi se, svje-dočimo tome u Zagrebu i na istočnoj obali Jadrana, opći osjećaj za pravil-nost okoline. Riječima Davida Harveyja, gradovima je potrebna kultura, u nje-nom atributivnom i distributivnom smi-slu, kako bi postali “mamci za kapital”, jednako kao i njegovi simboli podrža-vani kolektivnom memorijom. Identitet se gradi poput građevina. Jednako tako, kulturni “dojam” nekog mjesta sve se više smatra ključnim faktorom privlačenja novih, znanjem ispunjenih (a i drugih) industrija. Kao rezultat toga, kulturna je politika u nekim slučajevima postala važnim elementom marketinga mjesta gdje se gradovi natječu jedan protiv drugoga razmećući se vlasniš-tvom starih majstora, lijepe arhitekture, rock koncerata, nogometnih momčadi i stadiona i simfonijskih orkestara (Bian-chini, 1993.). Paradigmatski grad kada govorimo o brendiranju je svakako Bar-celona. Slučaj Metropolskog područja Barcelone osobito je zanimljiv budući da je riječ o jednoj od europskih me-tropola najveće urbane gustoće. Od 1960-ih godina, s pojavom turističke privrede i potražnje za drugim prebi-valištima, dakle ne samo sezonskim izmještanjima, koja je dokinula mjesnu trgovinu i industriju, premještanje sta-novništva na obalu doživjelo je snažno ubrzanje. Godine 2001. 60% stanov-ništva Španjolske živjelo je u priobalju, koje zauzima samo 30% državnog te-ritorija; govorimo o fenomenu premje-štanja stanovništva ili „litoralizaciji“. Do-bro planirani gradovi poput Barcelone koriste imena umjetnika i arhitekata za brendiranje, kreaciju gradskog identi-teta – slika toga grada sastavljena je od zgrada Gaudija, tornjeva Calatrave, Pianove medijske fasade i gigantskih ludičkih skulptura i mozaika pločnika u jeziku lirske apstrakcije Juana Mi-roa (valja spomenuti i sport, ponajprije nogomet, te olimpijsku pjesmu, rock-operu kao hommage Barceloni, Fred-diea Mercuryja i Montserrat Caballé, prvakinje lokalne opere). Gradnja Mu-zeja suvremene umjetnosti (MACBA)

Richarda Meiera tako je poslužila kao okidač za obnovu velike gradske četvr-ti skvotera i ilegalnih imigranata u užem središtu grada, a u zamjenu na parteru ispred muzeja oblikovana je platforma za scateboarding. Stvaranje umjetnič-kih četvrti – iz napuštenih industrijskih zgrada u gradskim središtima – zna proizvesti iznimno konfliktnu društvenu mješavinu, s raskolom između imućnih pojedinaca koji stanuju u obnovljenim gradskim središtima i građana lošijeg imovinskog stanja koji žive u oronulim unutarnjim gradskim područjima (Vije-će Europe, 1997.), ako nije provedeno planski te na temelju sociološko-pro-stornih studija. Tu govorimo o ideji o teritoriju kao živom ekosustavu, sa-stavljenom od raznolikih resursa koje lokalna zajednica i nevladine udruge moraju općenito istražiti i upoznati prije no što nastupi politika, što leži u srži kulturnog planiranja danas, s pretpo-stavljenom aktivacijom pojedinaca i strukovnih skupina koje se samoor-ganiziraju. Središnja karakteristika kul-turnog planiranja, engl. drawing self – samostvaranja zajednice nasuprot „ekonomskom građaninu“ (termin Sa-skie Sassen) koji pripada globalnom financijskom tržištu iznimno je široka, antropološka definicija “kulture” kao “načina življenja”, uz integraciju svih aspekata lokalne kulture u teksturu i rutine svakodnevnog života u gradu. Benjamin govori o „estetizaciji politike ili politizaciji estetike“. Na kulturu mjesta ovdje se gleda pragmatički, uključuju-ći ne samo umjetnost i baštinu nekog mjesta, već i lokalne tradicije, dijalekte, festivale i rituale, raznolikost i kvalitetu provođenja slobodnog vremena, loka-cije za kulturu, gastronomiju i zabavu, kulture mladih, etničkih manjina i inte-resnih zajednica te repertoar lokalnih proizvoda i vještina u obrtničkom, proi-zvodnom i uslužnom sektoru.

Gradnja tzv. ikoničke arhitekture, u služ-bi kulturne politike zajednice ili države, zaključno, može postati okidač za revi-talizaciju gradske četvrti ili brendiranje



grada. Utemeljenje muzeja može, izbo-rom lokacije gradnje ili objekta adapta-cije, pokrenuti obnovu ili razvoj dijela grada, ili nacionalnu kulturnu politiku. Oblikovanje arhitektonske forme uobli-čavanje je poruke i stoga ona može biti oruđem marketinga ili strategija ideolo-gije. Muzeji su katedrale urbanog mo-derniteta (Lorente, 1998.) – u smislu da je, kao i katedrala, muzej suštinski urbani fenomen od prosvjetiteljskog doba. Katedrala i muzej su markeri (zapadne) metropole, indeksi urbanog okoliša i mjesta širenja mjerodavnih svjetonazorskih tekstova ili naputaka, ulazeći u imaginarne transnacionalne zajednice. Građanska uloga muzeja je simboliziranje lokalnog, regionalnog ili nacionalnog ponosa, što nužno na-vodi na zaključak da mnogi muzeji in-vestiraju u arhitekturu na račun zbirke, odnosno umjetnosti u muzeju : „Kod Louvrea je riječ o arhitekturi, ali više od toga, o ekspresiji jedne civilizacije“. Umjetnik Daniel Buren muzej definira kao povlašteno mjesto s estetskom (muzej je okvir i potpora umjetničkom djelu i gledištu na djelo), ekonomskom (muzej daje tržišnu vrijednost onome što izlaže) i mističnom ulogom (odre-đujući kao umjetnost ono što izlaže, već samim činom izlaganja odnosno odabira onoga što biva izlagano). Ako se suvremena umjetnička praksa ne manifestira u proizvodnji stvari, nego u odnosu prema stvarima, a arhitektura se definira kao public art , zanimljiva je opaska Kasa Osterhuisa, koji odsad djelovanje arhitekta vidi kao emotivni styling, što je termin preuzet iz područ-ja dizajna podrazumijevajući reseman-tizaciju elemenata arhitekture.Muzej uređen u objektu komunalne ili industrijske arhitekture moderne, ili povijesnih palača i utvrda, zaposjeda, sagledanog kao objet trouvé, posto-jeći objekt u postojećem kontekstu te, umjesto tlocrta koji nastaje iznutra prema van, u takvom slučaju interijer proizlazi iz postojećeg eksterijera; no može ga i u potpunosti negirati. Grad-nja muzeja kao način brendiranja grada

predstavlja virtualni produžetak zamrle (ili nikad zaživjele, poput one Novog Zagreba, lokacije nove zgrade MSU Zagreb) tradicije, ili pruža iluziju da ona i dalje postoji. Budući da postaje važ-nom značenjskom i vizualnom odred-nicom identiteta ili fiziognomije grada, muzej trebaju koncipirati multidiscipli-narni timovi – s područja kojih se tiče: sociologije, arhitekture, povijesti umjet-nosti i politike. Napuštena industrijska i komunalna ar-hitektura tako učestalo biva adaptirana u izložbene prostore – primjerice želje-znička postaja Orsay u Parizu u muzej umjetnosti 19. stoljeća, jer je postala prekratka za suvremene kompozicije vlakova. U Vidu pored Metkovića An-tički muzej (1999.-2007.) je strategi-jom kontrastne interpolacije sagrađen prema projektu Gorana Rake kao za-klonište iznad nalazišta antičkoga gra-da. Muzej je konfiguriran kao niz terasa i stubišta prema koncepciji arhitektu-re kao topografske činjenice. Srodan je primjer Arheološkog muzeja Alave (Museo Arqueológico de Álava) u gra-du Vitoria-Gasteiz (Baskija, Španjolska, 2009.) arhitekta Francisca Mangada – osnovna forma muzeja određena je njegovim kontekstom i koncepcijskim povezivanjem s postojećim susjednim muzejom igraćih karata. U prezentaciji djela i tematskih cjelina muzeja korište-na je multimedija, odnosno novi mediji, primjerice svjetlosne, video i zvučne instalacije. Najnoviji primjer revitalizacije grada inovativnom arhitekturom muzej-skog programa u španjolskoj Baskiji, temeljen na iskustvu Muzeja Guggen-heim Frenka Gheryja u Bilbau, je Muzej San Telmo u San Sebastianu, konci-piran kao ekstenzija srednjevjekovnom samostana, kontrastne, spram okoliša, brutalističke estetike s ekološkim, per-foriranim pročeljem kroz koje izrasta endemsko bilje. Rem Koolhaas i Reini-er de Graaf (Office for Metropolitan Ar-chitecture/OMA) podižu Muzej suvre-mene umjetnosti u Rigi (Latvija, 2007. – 2011.) kao pilot-projekt privatno-jav-nog partnerstva i prvi muzej građen u

Latviji u više od stotinu godina, slično kao MSU u Zagrebu, ponovno u biv-šoj elektrani podignutoj 1905. u luci čiji dokovi se u cjelini kane sačuvati pre-namjenom. Galerijski prostor obavija se oko perimetra stare zgrade koja je „prisutna, no ne zasužnjuje umjetnost“, riječima autora.

Danas govorimo o environmental de-signu, o oblikovanju okoliša, kao i oblikovanju ili projektiranju događaja. Hans Ibelings ističe kao činjenicu da se trenutno ni jedna određena zemlja, regija ili grad ne nalazi u središtu ar-hitektonskih tendencija ili medijske pozornosti (koji obično idu ruku pod ruku), što se može protumačiti kao na-glasak na novo stanje u doba globali-zacije, kada klasična prostorna razlika između središta i periferije više nema toliko značenje. Zahvaljujući novim ko-munikacijskim sredstvima ta je razlika umnogome nestala, a središte i perife-rija postali su međusobno zamjenjivi – sve može biti središte i sve je periferija. No, iako je stagnacija često tumačena kao retardacija, promjenama moraju prethoditi vizije. Glavno oruđe artističke intervencije je „egzaktna fantazija“, prema Adornu: umjetnost mora aktivno organizirati elemente objektivne stvarnosti, umje-sto da ih tretira kao pasivni materijal. Za Bruknera globalizacija je karikatura univerzalnosti, ovog puta konzumeri-stičkog društva koje pogoni potrošnja umjetno oblikovanih proizvoda i slika. Multinacionalna korporacija prilagođa-va svoje proizvode i praksu zemljama u kojima djeluje, uz visoke relativne troš-kove, dok globalna korporacija prodaje istu robu na isti način bilo gdje (što znat-no snižava relativne troškove): nestale su sve razlike u nacionalnim ukusima, što dovodi do globalnog trgovačkog centra kao „svjetske bez-mjesnosti“ prodavanja istosti u „geografiji ničega“, kako Kunstler naziva periferije s dis-kontnim trgovinama.Zajedničko umjetnosti i dizajnu je po-ruka. Ali dok je poruka umjetničkog



djela najčešće implicitna i obično za svoje iščitavanje iziskuje određen kre-ativni intelektualni i emotivni napor, kod dizajna se resemantizacijom predme-ta opće uporabe, arhitekture ili slika, posredstvom integriranja tradicionalno suprotstavljenih čimbenika funkcije i dekoracije, strukturalnih i kompozitiv-nih elemenata, postiže da isti posta-ju i forma za sebe i nositelji izvjesnih – željenih – ilustrativnih i eksplicitnih značenja.Modu, dizajn, umjetnost karakterizira potreba stalne reinvencije, obnove sti-la, s obzirom na koncepte duha vre-mena (Zeitgeist), duha naroda (Volk-sgeist) i Rieglovskog Kunstwollena, umjetničkog htijenja ili ukusa epohe. I dok je usud umjetnosti neizvjesnost i marginalnost društvenog utjecaja u doba neizvjesnosti, dizajn pak po-staje ne samo čimbenikom stjecanja premoći jednog proizvoda ili načina proizvodnje nad drugim, jedne ideje ili mišljenja nad onim različitim od njega, već i jednog lika ili slike nad ostalim. S virtualizacijom današnjeg svijeta koji sve više postaje svijet slika bez svije-ta, dizajn ulazi u ključnu sferu humane reprodukcije postajući od čimbenika svijeta proizvodnje, čimbenikom proi-zvodnje svijeta.



ana ŠkevIn MIkUlandra

Ovlašteni projektant - konzervator ar-hitekta u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu

Tijekom 2002. i 2003. suradnik na projektima doc.dr.sc. Vesne Mikić u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta i član uredništva knjige Studij arhitekture - izbor studentskih radova 2001/2002.

Apsolvent poslijediplomskog znan-stvenog studija Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura

I. nagrada, 2008. (izvedeno) na arhi-tektonsko-urbanističkom natječaju za uređenje trga Kralja Tomislava u Župa-nji (grupa autora: N. Mavar, M. Mirko-vić, I. Reić, A. Škevin Mikulandra i K. Vujica)


UvOd

Grad je složena konstrukcija u prostoru, umrežena odnosima čovjeka i okolice. Čovjek je antropološki ve-zan za svoju okolicu i u sebi nosi čitav niz komponenti vezanih za biološku osnovu bića, kao i refleksije osjetilnog aparata na vanjske podražaje. Čovjek i njegova okolica u interaktivnom su od-nosu koji nije deterministički, već pro-babilistički. Urbana okolica ima mnogo raznih uloga (fizičku, socijalnu i kultur-nu) koje simultano djeluju i čovjek je doživljava kretanjem, pri čemu okolica stimulira i ne stimulira određena pona-šanja. Opažanje okolice, tj. perceptivni proces počinje stimulansom koji čo-vjek registrira. Stimulans pokreće sen-zaciju kao refleksiju opažanja, a senza-cije prelaze u percepcije koje u ljudskoj svijesti stvaraju koncepciju. Pomoću elemenata preuzetih iz geštalt-psiho-logije analizira se forma i slika grada. Teorija geštalta bavi se poimanjem

oblika, tj. načinom na koji čovjekova svijest doživljava oblik. Doživljaj oblika subjektivan je i varijabilan pojam, ali u čovjeka je prisutna i stalnost zakonito-sti percepcije koja je vezana za njego-vu biološku osnovu (pitanje vertikale, horizontale, lijevo- desno, naprijed-na-zad, gore-dolje).Značajan prilog u analiziranju i razu-mijevanju vizualne forme i slike grada jest knjiga „Slika jednog grada” autora Kevina Lyncha, koja je nastala kao re-zultat proučavanja triju američkihgradova: Bostona, Jersey Cityja i Los Angelesa.Sliku grada, prema Lynchu, čini pet elementa: putovi, rubovi, područja, čvorovi i orijentiri, te ona nastaje iz preklapanja mnogih individualnih slika. Termin slikovitosti, po Lynchu, sačinja-vaju oblici, boje ili opći rasporedi, koji olakšavaju nastajanje živopisnoidentificirane, snažno konstruirane i vrlo korisne mentalne slike okolice. Tu oso-binu Lynch shvaća u smislu „čitljivosti”, pri čemu podrazumijevalakoću kojom se mogu prepoznatipojedini dijelovi grada i kojom se mogu organizirati u koherentan uzorak. „Čit-ljiv” grad bit će onaj kojega je dijelove ili

analIza PercePtIvnIh eleMenata IMIdža grada ŠIbenIka PreMa MOdelU kevIna lyncha / autor: ana Škevin Mikulandra

geštalt-teorija osnovana je početkom 20. st. u nje-mačkoj i izrasla je iz perceptivnih teorija ernsta Ma-cha i eksperimenata christiana von ehrenfelsa. ge-stalt je njemačka riječ koja označava oblik ili formu. Osnivači geštalt-psihologije jesu Max Wertheimer, kurt koffka i Wolfgang köhler. Oni su u početku bili zainteresirani za percepciju. Poslije se njihov interes proširio i na učenje, rješavanje problema i kogniciju, ali unutar geštalt-psihologije ove su teme tretirane kao cjelovit problem. tijekom prvih desetljeća 20. st. geštalt-psihologija bila je glavna alternativa i izazov strukturalizmu, funkcionalizmu i biheviorizmu. godi-na 1930-ih preselila se na zapad i značajno utjecala na razvoj američke psihologije. (hothersall, 2002: 235-281) hržić, 1988: 47 grad Šibenik razvio se iz castruma početkom 9. st. (na mjestu tvrđave sv. Mihovila), sa svojim pod-građem Podstinje. Procvat doživljava u 15. st., kada se intenzivira graditeljska djelatnost gradnjom crkve sv. jakova. U 15. i 16. st. grad dobiva svoj oblik i strukturu. dovršava se i fortifikacijski sustav grada, kojemu su u 17. st. pridodane na sjevernoj strani dvije tvrđave: sv. Ivan i Šubićevac. a 19. i 20. st. karakteriziraju promjene u strukturi grada i širenje grada. (grubišić, 1974.)


ulice lako razaznati i identificirati, a sve to zajedno čini skupnu i cjelovitu sliku. Na stvaranje slike grada utječe čitav niz čimbenika: fizička struktura grada,svjetlo, sjena, tekstura, mjerilo, silueta, ali i povijest (sl. 1), te društveno zna-čenje. Sva čovjekova osjetila uključena su u taj proces, pa slika grada nastaje kao rezultat svih dojmova i opažanja. Specifičnost prirodno-geografskog položaja, kao i niz društveno-povije-snih prilika, planersko htijenje i vizije utjecali su na današnji izgled Šibenika. U mentalnoj slici grad se doživljava od šibenskog mosta do Morinjskog zalje-va na jugoistoku, od ulaza u kanal sv. Ante do Šubićevca i Kamenara, što je zanimljivo s aspekta prostornoga planiranja jer stvarni fizički okvir grada zauzima puno manji prostor. Značajnu komponentu slike grada čini i silueta grada, te kontekstualni odnos sa zale-đem. Grad smještajem zauzima južne padine okolnih brda, prateći konfigura-ciju terena. Neprestana rekonstrukcija i promjenljivost gradova postavlja i pro-bleme održavanja kontinuiteta njihove slike. Promjene u silueti Šibenika na-stale su rušenjem gradskih bedema, gradnjom industrijskih i lučkih postro-jenja te prvih nebodera. Prijelomni tre-

nutak u značajnijoj promjeni slike grada nastaje gradnjom prvog nebodera na Križu, koji je projektirao arhitekt Dinko Vesanović. To je popularno nazvan„crveni neboder” koji ima i svoga dvoj-nika, „plavi neboder”, a oba su se na-metnula u slici grada kao vizualni re-peri. Gradske su se vlasti opredijelile za ovakav tip stambene izgradnje jer je grad limitiran prirodnim karakteristika-ma smještaja i nema velike mogućno-sti longitudinalnog rasta i razvoja, pa se vertikala nametnula kao logičan i priro-dan slijed. Iako tipologija izgradnje nije tipična za mediteranski grad, Dinko Ve-sanović obrazlaže gradnju nebodera u Šibeniku tezom da bi lamelasta izgrad-nja predstavljala kontinuiranu vizualnu barijeru – kako s mora prema gradu, tako i iz sjevernih dijelova grada prema moru, a stambene vertikale eliminiraju taj efekt i na taj način pridonose oču-vanju slike grada u kontekstu zaleđa. Grad se razvio uzduž dominantnih ti-jekova prometa, a recentna izgradnja prati glavnu gradsku arteriju i podcrta-va izrazit linearni karakter grada. Slika grad puna je simbola i značenja, a ono što karakterizira grad jest njegova spe-cifična urbana silueta koja je u ravnote-ži s vizualnim kontekstom.

analIza slIke grada ŠIbe-nIka PreMa MOdelU kevI-na lyncha

Elementi slike grada prema Kevinu Lyn-chu jesu: paths, edges, districts, nods i landmarks, a u ovom se radu prevode kao: putovi, rubovi, područja,čvorovi i orijentiri.

PUTOVI

Čovjek doživljava grad kretanjem po kompleksnoj i definiranoj mreži toča-ka u prostoru i tako ostvaruje vizualnu dostupnost kompleksnom i bogatom sustavu urbanih informacija. Putovisu često dominantni elementi u slici grada. Doživljaj slike grada ovisi o brzi-

sl. 1. Faze razvoja grada

Šprljan, 1997: 57 Povodom polemika o gradnji nebodera u Šibeniku,dinko vesanović sastavio je raspravu „visoki objekti i naša primorska mjesta”, u kojoj se protivi gradnji „neodmjerenih vertikala” u manjim povijesnim mje-stima, a odobrava takvu izgradnju u većim urbanim sredinama kao što je Šibenik, gdje se grad zbog manjka prostora ne može širitilongitudinalno. (tušek, 2001: 64)hržić, 1988: 138



ni kojom se promatrač kreće po mreži gradskog tkiva. Putovi s jasnim i dobro poznatim počecima te krajnjim ciljevi-ma imaju za ljude jasniji identitet. Osimidentiteta i kontinuiteta, putovi mogu imati i svoje kvalitete usmjerenosti. Usmjerenost u jednom smjeru može se znatno razlikovati od drugog smjera i postiže se pomoću gradijenta, odno-sno pravilnom promjenom određene kvalitete. Čovjek najjasnije osjeća to-pografski gradijent, ali u gradu je prisu-tan i cijeli niz ostalih gradijenata.Šibenik karakterizira niz paralelnih line-arnih poteza koji su odigrali značajnu ulogu u formiranju gradskog tkiva i utje-cali na razvoj grada.Jadranska magistrala, Ulica kralja Zvo-nimira (sl. 2), u produžetku s Ulicom Stjepana Radića, i prostor rive čine do-minantne paralelne pravce u slici gra-da. Karakteristika je ovih glavnih puto-va njihova kontinuiranost, akcentirana određenim reperima, bilo vezanih za fizičku izgradnju ili karakteristike terena. U kontinuumu putova disonantno su stvorena žarišta pojačanih aktivnosti akcentirana urbanim reperima.Ulica kralja Zvonimira, u produžetku s Ulicom Stjepana Radića, kičma je grada, koja je usmjerila širenje grada

u smjeru jugoistok-sjeverozapad, i čini glavne tijekove kretanja. Recentna iz-gradnja uzduž Ulice Stjepana Radićapotencira linearni karakter grada.Ulicu kralja Zvonimira karakterizira topo-grafski gradijent (ona se spušta prema Poljani), a dinamičnom promjenljivošću ostvarene su različite vizure. Glavni je akcent te ulice prostor Poljanekao mjesto križanja putova, limesa, an-sambla nagomilanih vrijednosti... Istoč-no od Poljane, Ulica Vladimira Nazora tangira obrise porušenih bedema. Ova ulica ima topografski gradijent spušta-jući se prema moru, kontinuiranostduž bočnih stranica, a i jasno su ozna-čeni početak (crkva Gospe van grada) i kraj (hotel Krka i pristanište lokalnih brodskih linija). Recentnom obnovom perivoja Roberta Visianija izdiže se značenje te ulice jer je ostvaren vizual-ni kontakt Poljane i mora. Ako se njeno značenje proširi i dalje, ona je dio urba-ne osovine od ulaza u kanal s tvrđavom sv. Nikole pa do Krešimirova doma. Jadranska magistrala kao jak tranzit-ni pravac ima vizualnu dominantu jer je uzdignuta iznad grada pa se grad može percipirati iz ptičje perspektive.Kretanje po njoj omogućuje pogledna gradske ikone, tvrđave, ali i na pro-

stor luke. Grad je okrenut „leđima” pre-ma magistrali.Naizmjeničnim pojavljivanjem vizura nagrad unesen je element dinamike i čim-benik iznenađenja, pa se grad doživlja-va u sekvencama. Analizirajući dizajn ceste, uočava se da je prilagođena izohipsama terena, određenog ritma ostvarenoga gradijentom zakrivljenosti i promjena smjera, te projektirana da stvori kontrastne odnose (puno-pra-zno, sjena,...).Za razliku od Jadranske magistrale kao jakog longitudinalnog pravca koji obuj-mljuje grad, priključak na Dalmatinu kao transverzalni pravac u zaleđu, a opet integralni dio šire gradske cestov-ne mreže, nudi sasvim drugačiji doživ-ljaj. Izlazak s autoputa nudi svladavanje kratke udaljenosti do mjesta gdje se otvara pogled na grad i uključuje faktor iznenađenja, ali ne tako rafinirano kao što je slučaj kod Jadranske magistra-le.

Unutar povijesne jezgre Ulica kralja To-mislava primjer je ceste koja ima jasno definiran početak i kraj. Ulica počinje na Poljani i vodi sve do Trga katedrale, a početak i kraj artikulirani su značajnim obilježjima.Posebno mjesto u analizi putova za-uzima kanal sv. Ante koji cenzurira gradsku vedutu s mora i ploveći njime, grad se doživljava u sekvencama, a na samome kraju kanala otvara se pogled na grad kaskadno smješten po padi-nama brda. Glavno obilježje kanala jest njegova meandriranost, proizišla iz pri-rodnih datosti lokacije (sl. 3), koja unosi dinamiku u sliku kanala.Meandriranost kanala kao barokna tema, promatrana kroz odnos prirode i kulture, ima simboličko značenje kultu-rološkog elementa utkanoga u gradsko tkivo, kao da se priroda izjednačava s gradom, tj. da se prostor od ulaza u kanal do Poljane shvaća kao urbanikontinuum.Riva kao prostor nastao na mjestu li-mesa i susreta dviju površina, specifi-čan zbog odnosa s vodom, artikulirana

sl. 2. Pogled na Ulicu kralja zvonimira, razglednica



je nizom raznih sadržaja, diferenciranih prema namjeni korištenja, koji pridono-se homogenosti i kontinuitetu poteza.S jedne je strane prisutan kontinuitet izgradnje s pročeljima zgrada vizurno usmjerenima prema gradu, a s druge strane, tekući medij u kojem se reflekti-ra grad. Tijekom povijesti parametargrada širio se prema moru i mijenjaose limes toga puta, kao i žarišta aktiv-nosti.

RUBOVI

Rubovi su linearni elementi koji se ne smatraju putovima, već su obično gra-nice između dviju vrsta urbanih povr-šina. Rubovi u slici grada djeluju kao bočne reperne linije. Najsnažniji su oni rubovi koji nisu samo vizualno izraziti već su i kontinuirani po svojoj formi teneprolazni za poprečno kretanje. Po-seban su slučaj fragmentalni rubovi koji su kontinuirani u apstraktnom smi-slu, a vidljivi samo u nekim diskretnim točkama. Rubovi, kao i putovi, imaju orijentacijski karakter te pojačavajuidentitet nekoga područja.Sliku grada Šibenika karakterizira širo-ka paleta raznih vrsta limesa, bilo da

su proizišli iz karakteristika topografije ili urbanih struktura, pa je zanimljivo pro-matrati kako se grad nosio s ograniče-njima i u kolikoj ih je mjeri prerastao.Današnji je grad longitudinalno razvi-jen u smjeru sjeverozapad-jugoistok, s jedne strane omeđen vapnenačkim hrptom, a s druge morem. Dok mu s jedne strane rpriječi razvoj Tvornica lakih metala ‘Boris Kidrić’, na drugoj strani se otvar otvara izazovna mogučnost razvoja nastala uklanja-njem Tvornice elektroda i ferolegura. U Crnici. Elementi prirodne konfiguracije terena,lokacija industrijskih postrojenja, temore i morska konfiguracija egzistiraju u slici grada kao limesi i ograničavaju-ći su čimbenici kontinuiranoga razvoja grada. Prirodni rubovi pojavljuju se na nekoliko mjesta u slici grada.Brda Šubićevac, Kamenar i Rokić čine vizualnu barijeru prema sjeveroisto-ku i stvaraju okvir grada u panorami s mora.More kao limes također je jedan od značajnijih elemenata slike grada. Osnovne su karakteristike toga ruba: kontinuiranost, diferenciranost načina korištenja obale i panoramske vizurena grad. Tijekom stoljeća mijenjala se

linija obale, što je posebno intenzivira-no nasipavanjem obale u 19. stoljeću. Limes mora kao snažan vizualni rub ima i funkciju kadriranja kojim se po-jačava vizualni dojam motiva, u ovom slučaju siluete grada. U slici grada ističu se gradski bedemi kao linearna ograničenja dviju urbanih površina. Proučavajući stare mape i crteže grada Šibenika, uočava se da bedemi kao dio fortifikacijskog sustava grada jasno definiraju okvire grada u odnosu na okolno područje. Tvrđave Šubićevac, sv. Mihovil i sv. Ivan jesu točke u mreži limesa grada, a one ima-ju i ulogu orijentira.Na sjeverozapadnom rubu povijesne jezgre ostaci bedema vizualno naj-snažnije markiraju granicu povijesnoga grada (sl. 4). Rub bedema je konti-nuiran i zatvoren. Ostaci bedema na jugoistočnom dijelu povijesne jezgre figuriraju kao fragmentalni rubovi u ap-straktnom smislu, a zajedno s parkom i ansamblom zgrada (kazalište, knjižnica Juraj Šižgorić i Osnovna škola Faust Vrančić) poveznica su staroga i no-voga dijela grada. U memoriji se ovaj prostor doživljava kao limes staroga i novoga, a ono što podcrtava tu misao jest i naziv crkve Gospe van grada, koja se nalazi u blizini. U samom nazivu crkve lingvistički je eksplicitno definiran njen položaj u urbanom kontekstu po-vijesnoga grada, gdje se crkva nala-zila izvan parametara gradskih zidina. Značenje je toga ruba da se doživljava kao spona tradicionalnoga i moderno-ga grada. Karakteristike toga ruba na istoku jesu kontinuiranost, s puno vizu-alnih i dinamičkih prodora, te značenje orijentira i puta.Željeznička pruga egzistira u slici grada kao barijera između jugoistočnoga dije-la grada i mora, odnosno veze između

sl. 3. kanal sv. ante

Ovu osovinu akceptira natječajni projekt za domrevolucije u Šibeniku grupe autora (I. juras, n. Še-gvić, e. Špirić i a. vulin). Urbanistička koncepcija zasnovana je na stvaranju gradske osovine oko-mite na postojeću Ulicu kralja zvonimira. (*** 1977: 8-11) Červar, 1980: 9-10



stambenog naselja Krvavice, Baldekin i Križ s gradskom lučicom Mandalina, a lokacija lučkih postrojenja s remontnim brodogradilištem također priječi izlaz na more. Novim prokopom ostvarena je cestovne povezanosti istočnog dije-la grada s obalom i donekle anulirana barijera prema moru. No, gledano iz perspektive pješaka ona je još uvijek prisutna.

PODRUČJA

Područja su dijelovi grada izrazito ho-mogenih i kompaktnih karakteristika. To su relativno veliki dijelovi grada koji imaju određeni karakter pa se prepo-znaju po svojoj unutrašnjoj strukturi. Područja su važna kao točke izbora ismjera. To su uočljiva mjesta, ali znat-no većeg opsega nego orijentiri. Fizič-ke karakteristike koje određuju jedno područje – to su tematski kontinuumi koji mogu sadržavati beskrajno mnogo raznovrsnih komponenata: teksturu,detalje, simbole, tipove zgrada, topo-grafiju, stanje održavanja objekata, ali i djelatnosti, namjene i stanovništvo.Za Šibenik je karakteristična polariza-cija područja povijesnoga dijela grada

(Gorica, Grad, Dolac) i suvremenoga grada (naselja Vidici, Križ, Krvavice i Šubićevac). Osnovne su razlike u ele-mentima fizičke strukture, u tipologijizgrada, oblikovanju pročelja i različito-sti uličnih poteza, visina izgradnje, gu-stoća izgradnje...Ono što im je zajedničko jest prilago-đenost izohipsama terena. Oba po-dručja formiraju sliku grada i stvaraju odnos prema vodi.Na „platnu” grada, kada se ulazi u grad s morske strane, jasno se mogu pre-poznati.Kada se povijesni grad promatra na ra-zini dvodimenzionalnog prikaza, kom-paracijom odnosa slike i pozadine po principima geštalt-psihologije, neizgra-đeni dio grada (ulice, trgovi) predstav-lja sliku, a fizička struktura je pozadina, dok za moderni grad vrijedi suprotno (sl. 7).Povijesnu jezgru karakterizira: gradnja kamenom, pokrov od kupe kanalice, uske ulice u kojima se visinske razlike u terenu svladavaju stubama, prilago-đenost ljudskome mjerilu, topografski gradijenti, gustoća gradskog tkivai trgovi kao glavni akcenti, a posebno Trg katedrale (danas Trg Republike Hr-vatske). Gustoća jezgre stvara dojam

da su svi elementi u međusobno ovi-snom odnosu, pa ako se izdvoji samo jedan od njih, narušava se ravnoteža.Stambena naselja Vidici (sl. 6) i Šu-bićevac izdvajaju se kao homogena područja. Njihove su karakteristike: beton kao materijal, stambeni tornjevi, veza među strukturama slabija nego u povijesnoj jezgri. Zanimljivo je da stam-beni tornjevi na Vidicima imaju diferen-cijaciju katnosti unutar strukture, što u slici grada također stvara gradijente. Izgradnjom nebodera različite katnosti vizualno je ostvaren prirodni oblik kosi-ne terena koja se spušta prema moru. Proširenjem cesta Vanjski – Šubiće-vac, naselje Šubićevac je postalo pri-mjer izdvojenog, homogenog i dobro

povezanog gradskog područja.

Negdje su granice između područja jake, npr. gradski bedem i topografijaterena (povijesna jezgra), a negdje su one meke ili nedovoljno jasne (Plišac, Baldekin).Područja specifične namjene su po-dručja: industrijske zone smještene istočno od grada i bivše industrijske zone smješteno zapadno od grada,koje formiraju west end i est end grada, a ograničavajući su čimbenik razvoja grada. Područje trgovačkih centara na istočnom perimetru grada percipi-ra se kao orijentir i čvorište u slici gra-da, a pozicioniranjem na ovom mjestu promijenila se predodžba o istočnom

sl. 4. gradski bedemi na sjeverozapadnoj strani povijesne jezgre

sl. 5. Pečat grada Šibenika, pečatni vosak, 1255.



ulazu u grad kao ulazu koji je isključivo industrijskog karaktera. Područje od Mandaline do tvrđave sv. Nikole, uključujući cijelu istočnu obalu kanala sv. Ante, izdvojeno je također zbog specifičnosti namjene. Naime, ovaj prostor je desetljećimakontrolirala vojska i u mentalnoj se slici grada percipirao kao zabranjen. Da-nas, nakon izvjesnih promjena koje su se desile na ovom prostoru odla-skom vojske, i gradnjom marine za ma-ega jahte bit će zanimljivo vidjeti kako će se ovaj izdvojeni i u budućnosti vi-đen ‘ekskluzivnim prostorom’ integrirati u gradsko tkivo, a time i u sliku grada.

ČVOROVI

Čvorovi su strategijske točke neko-ga grada, gdje čovjek može ući, ali i one žarišne točke od kojih polazi ili prema kojima se kreće. To su prije svega križanja, mjesta gdje počinju ili završavaju tijekovi kretanja, ali i točke gdje jedna gradska struktura prelazi u drugu. Premda su čvorovi koncepcij-ski relativno male točke u slici jednoga grada, oni mogu biti i prostrani trgovi,

pa i čitava područja, a kada se okoli-ca promatra na nacionalnoj ili čak na internacionalnoj razini – tada cijeli grad može mati ulogu čvorišta. Elementi lo-cirani na raskrižjima automatski dobi-vaju poseban, istaknuti položaj samom činjenicom što se nalaze na raskršću.Karakterističnu sliku mediteranskoga grada čine trgovi kao glavna gradska žarišta i kao mjesta raznih funkcija i modaliteta korištenja.U slici grada Šibenika posebno se ističu dva trga, koja imaju i simboličko značenje – Trg katedrale (današnji Trg Republike Hrvatske) i Poljana kao trg suvremenoga grada.Osnovna je karakteristika Trga katedra-le da se jasno ističe u odnosu na uske ulice povijesne jezgre koje se ulijevaju u njega. Koncentracija javnih zgrada (Gradska vijećnica, muzej, a posebnokatedrala sv. Jakova, koja mu daje glavno obilježje) čini taj prostor žari-štem povijesne jezgre, ali i kulturnim središtem grada. Te zgrade definiraju strukturu i okvir trga.Kao prostor pred gradskim vratima po-vijesne jezgre, poljana je trg suvreme-noga Šibenika.Integracijom toga područja u prostor grada ostvarena je spona staroga i

novoga dijela grada. Okvir Poljane čine javne zgrade kazališta, knjižnice Juraj Šižgorić, Krešimirova doma, cr-kva Gospe van grada i banke. Prostor Poljane nalazi se na važnom čvorištu i obodno ga definiraju glavni gradski putovi. Trg je prostor kojega se zna-čenje očituje kroz vrste aktivnosti što se odvijaju na njemu. Neprihvatljiva je današnja namjena Poljane kao javne parkirališne površine, a promatrano u duhu vremena – paradigma je moder-noga grada.Ako se klasična definicija trga proma-tra prošireno, prostor akvatorija luke teži da ga se shvati kao trg. Južni ulaz u kanal sv. Ante u formi gradskih vrata flankiran je s jedne strane markantnim objektom, tvrđavom sv. Nikole (remek-djelo renesansnoga graditelja Girolama Sanmichelija), i svjetionikom Jadrija iz1871. godine. Zanimljivo je promatrati mijene ritma aktivnosti toga područja, ovisno o sezonskim ili godišnjim tran-sformacijama, što se posebno odnosi na aspekt prostornog planiranja i razli-čite režime korištenja obale i luke. Ka-nal poput uske ulice vijuga do trga i dio je urbane osovine, a struktura luke kao trga definirana je prirodnim oblikom te-rena i akvatorija luke. Akvatorij luke je sjecište puta prema gradu i prema Na-cionalnom parku Krka.Veliko čvorište kao središte putničkoga cestovnog prometa Šibenika jest pro-stor autobusnoga kolodvora, smješte-noga u području Drage. S jedne strane okrenut moru, a sa stražnje pješačkim je komunikacijama spojen s gradskom tržnicom pa je značajan reper i orijentiru slici grada.Istočni i zapadni ulazi u grad obogaće-ni su sadržajima koji su generirali nove vrijednosti značenja čvorišta.Uređenjem marine Mandalina kao mo-dernog nautičkog centra dana je važ-

sl. 6. Pogled na stambene tornjeve na križu i vidicima

hržić, 1988: 81 Iz predavanja prof. dr.sc. Marijana hržića: „Oblikovanje gradskih prostora”; Poslijediplomskiznanstveni studij: „Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura” na arhitektonskom fakultetu sveučilišta u zagrebu.



nost cijelokupnom području Mandaline kao jednom od čvorišta.

ORIJENTIRI

Osnovna fizička karakteristika orijenti-ra jestnjegova jedinstvenost i upečat-ljivost u odnosu na urbani kontekst. Značenje je orijentira da se izdvajaju među mnoštvom drugih objekata,što implicira njihovu prostornu ista-knutost i važnost. Vizualni oblici koji se uzdižu iznad krajolika dobri su orijentiri jer ovise o čimbenicima koji se mogu odmah razaznati u okolici.Za određivanje točaka izbora i smjero-

va najvažniji su orijentiri. Ako je određe-ni orijentir lociran na nekom od raskrižja ili čvorova, to mu pojačava značenje jer će lakše poslužiti kao početna točka za donošenje odluke i promjenu smje-ra. Daleki orijentiri velika su pomoć u održavanju smjera. Gradski reperi koji su osvijetljeni noću pridonose čitljivostiprostorne organizacije grada.U slici grada Šibenika ističe se čitav niz orijentira, od kojih mnogi imaju i simbo-lička značenja.Prostorno su najistaknutije tri kopnene tvrđave – sv. Mihovil, sv. Ivan i Šubiće-vac, te tvrđava sv. Nikole koja markira ulaz u grad s morske strane. Osim što su dominante u silueti grada i reperne

točke, tvrđave imaju i socijalno zna-čenje, simboliziraju zajedništvo i bor-bu protiv neprijatelja te grupiraju grad. Simboli su to koji su prisutni u svim pri-kazima grada tijekom stoljeća.Katedrala sv. Jakova glavno je obiljež-je grada. U povijesnoj jezgri katedrala se izdvaja gabaritom i smještajem, te ima ulogu generatora povijesne jezgre. Kupola katedrale dominira nad povi-jesnom jezgrom i služi kao orijentir, a gledana u panorami s mora predstavlja jak akcent.Značenje katedrale prelazi okvire gra-da, svrstavajući grad u pripadnost europskom i mediteranskom kultur-nom krugu. O značenju katedrale Fa-ust Vrančić u svome djelu Machinae Novae iz 1616. kaže: „Ova crkva nije moje otkriće, jer je sagrađena već prije stotinu pedeset godina. Međutim, jer je izvanredno lijepa i jer je neobična oblika, htio sam je kao ukras svoje do-movine uvrstit ovamo među svoja nova otkrića.” Zgrada gimnazije – zbog prominen-tnog kontrasta sa svojom neposred-nom okolicom, tj. uočljivom razlikom u volumenu i materijalu – izdvaja se kao značajan orijentir. Popularno nazvani „crveni” i „plavi” neboder izdvajaju se zbog razlike u koloritu i tipologiji izgrad-nje u odnosu na okolicu, a označili su i širenje grada prema istoku. Ako je neki objekt vezan za određenu djelatnost, onda ga i to može učiniti orijentirom;primjerice zgrada suda, te bolnica i rob-na kuća, kojoj je značenje pojačano s obzirom na to da se nalazi na raskrižju putova. Primjer uzastopnoga niza ori-jentira jest ansambl javnih zgrada: Kre-šimirov dom, kazalište, knjižica Juraj Šižgorić, Osnovna škola Fausta Vran-čića, crkva Gospe van grada i hotel Krka, koji čine prsten oko Poljane i Uli-ce Vladimira Nazora te markiraju jedan od glavnih putova i čvorova. Specifični orijentir predstavlja vjetropark Trtar-Kro-lin u zaleđu Šibenika čija se značenje posebno ističe tijekom noćne vožnje autocestom kada kao jedan suvremeni svjetionik signalizira grad koji se nalazi

sl. 7. tlocrt povijesne jezgre Šibenika

sl. 8. g. rosaccio: Šibenik, bakrorez, venecija, početak 17. stoljeća



podno njega. Kao poseban prilog istraživanju slike grada, značajni su stari crteži i grafike, literarni opisi grada i recentna umjet-

nička djela. Najstariji prikaz Šibenika nalazi se na voštanom pečatu šiben-ske općine iz 1255. godine (sl. 5). On prikazuje samo malen segment zidina

s gradskim vratima, nad čijim je kruni-štem lik zaštitnika grada, sv. Mihovila. Dominantan element u slici grada na tom je pečatu fortifikacijski sustav s gradskim vratima. Grad se ponajprije doživljava kroz aspekt obrane i zašti-te njegova stanovništva, a simboličko značenje predstavlja sv. Mihovil, zaštit-nik grada.

sl. 9. j. vaništa: bilješka (Šibenik), oko 1981.

sl. 10. slika grada Šibenika (sinteza analiziranih elemenata) *** 1998: 81 grubišić, 1999: 8 Od 20. svibnja do 15. lipnja 1999. u županijskom muzeju Šibenika održana je izložba „Šibenik na sta-rim crtežima i grafikama” te je tom prilikom tiskan katalog izložbe.



Proučavajući stare crteže i grafike, može se uočiti da se prikaz grada po-dudara s mentalnom predodžbom o gradu, po kojoj se grad percipira puno šire od njegova stvarnoga fizičkog okvi-ra (sl. 8). Glavne su karakteristike tihprikaza jasnoća iščitavanja strukture gradskog tkiva i njegovih fortifikacija. Uočljive su dominante grada, njegova luka s akvatorijem i kanalom sv. Ante. Posebno je zanimljivo da se kanal uče-stalo prikazuje smješten u osi grada,iako njegov stvarni geografski položaj ne prati tu os i kanal blago zavija pre-ma gradu, pa njegova dinamika sprje-čava pogled na gradsku vedutu. Širina kanala je naglašena iako je kanal uzak tjesnac i spona grada s morem. Zna-čenje prostorne kvalitete širine potječe dijelom i od povezivanja pojma širine s dominantnim putom. Time je nagla-šena važnost kanala kao jednoga od dominantnih putova.

Kada Alberto Fortis u djelu Put po Dal-maciji opisuje Šibenik, kaže: „Od svih okružja u Dalmaciji što sam ih obišao, jamačno je najpodobnije da se istraži-vač dugo vremena bavi područjem Ši-benika, koje se pruža dobrih tridesetmilja uz more zadirući na nekim mjesti-ma više od dvadeset milja u unutraš-njost, i obuhvaća sedamdesetak otoka i manjih hridi.”Nadalje kaže za Šibenik: „Kakav god bio pravi početak ovoga grada, sličan početku Rima ili plod niza malih pove-ćavanja, on je najbolje i najslikovitije smješten od svih gradova u Dalmaciji. Kaštel sagrađen na brdu koje gaštiti mogao ga je sačuvati pred uza-stopnim turskim navalama; a za njego-vu obranu s mora postoji pred uskim kanalom, kojim se ulazi u luku, druga tvrđava, divno djelo Sanmichelija koji je na njoj načinio vrata veoma slična

onim svojim slavnim vratima u Veroni. Od građevina je u Šibeniku vrijedna pažnje stolna crkva, premda potječe iz barbarskih vremena, zbog veličan-stvenosti zdanja, a još mnogo više zbog svoga krova složena od velikih mramornih ploča spojenih zajedno; to je djelo po smionosti jednako svakom drugom sličnom djelu iz rimskih vreme-na. ...Prostrana luka, kojoj se na obali u podnožju jednog brijega diže grad Šibenik, zaštićen veoma krševitim va-pneničkim brdima koja su pokrivena šljunkom drevnih rijeka stvrdnutim u pješčenjaku, jedna je od najljepših luka što se mogu vidjeti, zbog raznolikosti brežuljaka i malih rtova što je okružuju u obliku teatra.” Ti su izvori značajni jer daju informacije koje su to konstante tijekom povijesti formirale sliku grada.

Skica Šibenika slikara Josipa Vanište impresija je umjetnika i predstavlja nje-gov subjektivni doživljaj grada. Obrisi grada akcentirani su tvrđavom, a do-minantan horizontalni potez je limes mora, koji je u harmoničnom odnosu s vertikalom tvrđave (sl. 9).U stvarnosti svi analizirani elementi (pu-tovi, rubovi, područja, čvorovi i orijentiri) ne postoje kao izolirane slike, već njihov zbir daje ukupnu sliku grada. Upravo veza između elemenata presudna je u definiranju slikovitosti i čitljivosti gra-da. Analizirajući Šibenik kroz elemente slike grada prema modelu Kevina Lyn-cha (sl. 10) – od dominantnih putova (glavne ulice, magistrala, riva, kanal sv. Ante), preko rubova i limesa grada (gradski bedemi, prirodni limesi brda i mora, ostali elementi urbanih struktu-ra), područja grada (povijesna jezgra,nova naselja), gradskih čvorišta (trgova, križanja) do orijentira (katedrala, grad-ske tvrđave, zgrada gimnazije, izdvoje-ni neboderi) – dolazi se do zaključka da je Šibenik slikovit i čitljiv grad. Značajne promjene koje su se dogodile u struk-turi grada u 19. i 20. stoljeću rezultirale su stvaranjem prepoznatljive slikegrada, koju karakteriziraju čvrste veze među pojedinim urbanim strukturama,

ali prisutna su i mnoga mjesta bez atri-buta identiteta. Neminovnost promjena u urbanom tkivu reflektira se i na doživljaj slike grada pa ostaje za vidjeti što će se desiti sa Šibenikom i da li će promjene potencirati njegovu izražajnu slikovitost.

lIteratUra

1. Červar, G. (1980.), Šibenik, „Arhitektu-ra”, 33 (172+173): 9-10, Zagreb2. Fortis, A. (2004.), Put po Dalmaciji, Mar-jan tisak, Split3. Friganović, M. (1976.), Geografske osnove položaja i razvoja Šibenika, Spo-men zbornik o 900. obljetnici, Muzej grada Šibenika, Šibenik4. Grubišić, S. (1974.), Šibenik kroz stolje-ća, Muzej grada Šibenika, Šibenik5. Grubišić, S. (1999.), Šibenik na starim crtežima i grafikama, katalog izložbe, župa-nijski muzej Šibenik, Šibenik6. Hothersall, D. (2002.), Povijest psiholo-gije, Naklada Slap, Jastrebarsko7. Hržić, M. (1988.), Percepcijski pristup oblikovanja grada u okviru procesa plani-ranja (doktorska disertacija), Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu8. Lynch, K. (1974.), Slika jednog grada, Građevinska knjiga, Beograd9. Šprljan, I. (1997.), Sjećanje na sretan graditeljski početak, „Čovjek i prostor”, 44 (3-4 /514-515/): 56-57, Zagreb10. Tonković, Z. (1993.), Josip Vaništa, Naprijed i AKD, Zagreb11. Tušek, D. (2001.), Dinko Vesanović, Društvo arhitekata Splita, Split12. *** (1977.), Dom Revolucije u Šibeniku, „Čovjek i prostor”, 24 (287): 8-11, Zagreb13. *** (1998.), Boje zavičaja, Šibensko-kninska županija, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić”, Šibenik14. *** (1999.), Šibenik na starim crtežima i grafikama (katalog izložbe), Županijski mu-zej Šibenik, Šibeni

Fortis, 2004: 86, 88 i 95. knjiga talijanskog prirodo-slovca i putopisca alberta Fortisa Put po dalmaciji, objavljena u veneciji 1774. godine, veoma je va_an znanstveni i literarni dokument o dalmaciji u 18. stoljeću.



IzvOrI

ARHIVSKI IZVOR

1. UIH – Urbanistički institut Hrvatske,Frane Petrića 4, Zagreb

IZVORI ILUSTRACIJA

Sl. 1. Friganović, 1976: 24Sl. 2., 7. Obiteljska zbirka BoltarSl. 3. *** 1998: 105Sl. 4., 6. Foto: A. Škevin Mikulandra, 2004.Sl. 5. *** 1999: 3Sl. 8. *** 1999: 23Sl. 9. Tonković, 1993: 102Sl. 10. UIH



gUstav Červar

Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – projektantski smjer. Na istome fakultetu 1983. go-dine obranio magistarski rad iz smje-ra urbanizma i prostornog uređenja. Magistarski rad obrađuje mogućnosti prostornog razvitka Šibenika uključuju-ći i prijedlog načina vrednovanja pred-loženih prostornih varijanti – Alternative prostornog razvoja Šibenika: alternativ-ni modeli i njihovo vrednovanje na pri-mjeru novih stambenih prostora.Prvih godina kao zaposlenik projek-tnog biroa PLAN u Šibeniku radio na projektima arhitekture. Iz toga vremena projekt je – realizacija novog gradskog groblja KVANJ. Taj je projekt ostvaren u suradnji Vlatkom Gostijanovićom dipl. ing. arh. Prva iskustva na projektima arhitekture izazvala su brojna pitanja prostornog konteksta. Tako se, prirodno, začeo interes za urbanizam – urbanističko projektiranje i dalje za urbanističko pla-niranje. Nastojeći ispuniti probuđeni in-teres za urbanizam i planiranje prostora 1973. godine zapošljava se u Općin-skom zavodu za urbanizam u Šibeniku Tijekom tih godina radio niz prostorno-planskih dokumenata kao: organizator, koordinator, suradnik na pojedinim di-onicama ili pak kao glavni planer. To je najvažnije i najbogatije, zadacima naj-slojevitije, stručno razdoblje jer je baš tada, kao djelatni urbanist i prostorni planer, u neposrednom, praktičnom iskustvu, provjeravao i ispravljao ste-čena teorijska znanja. Surađivao s URBANISTIČKIM ZAVO-DOM DALMACIJE iz Splita i njegovim vrsnim urbanistima – planerima starije generacije.Od 1985. do 1994. godine radi kao samostalni arhitekt-projektant. Godine 1994. na poziv gradonačelnika Grada Šibenika prihvaća mjesto nestranač-kog pročelnika za prostorno uređenje i zaštitu okoliša. Tu dužnost obavlja do umirovljenja 2010. godine.

Nastavna djelatnost veže se uz osni-vanje Prometnog studija u okviru VE-LEUČILIŠTA U ŠIBENIKU. Kroz pet studijskih godina – od 2006/07 preda-vao dva kolegija: GRAFIČKE KOMUNI-KACIJE i PROMETNO I PROSTORNO PLANIRANJE


grad UrbanIh pOSebnOSTi

“Upravo zahvaljujući osobitoj topografiji prostora unutar gradskih zi-dina nastao je splet krivudavih ulica i malih trgova, strmih stubišta i nadvo-đenih prolaza, nepravilnih stambenih blokova razigranih tlocrtnih oblika, kao i onih planiranih, pravilnih, koji svjedoče o domišljatoj prilagodbi građevinskih zahvata reljefnomu tlu, iskazujući do danas očuvanu urbanističku cjelinu Ši-benika.” Milivoj Zenić, Stari Šibenik kalama, skalama i butama

U funkcionalnoj potrazi (a koju izaziva projekt CityBranda 2011) za karakte-rističnim manifestnim posebnostima Šibenika, o čijoj bi vrijednosti mogao bez zazora posvjedočiti svaki njegov žitelj, ne možemo nikako zaobići onaj sloj pojavnog koje se prikazuje kao iz-

građeni prostor. Taj prostor činjenica je artificijelne fizičke zbilje koja, međutim, osim pojavnog sloja pretpostavlja cijelo mnoštvo poticajnih sila i takvu slojevi-tost sadržaja da je uvijek živo pitanje izbora metodologije uvida. Geneza izgrađenog prostora, osobito onog ur-banog, zbiva se u interakciji višestrukih silnica: u rasponu od gospodarskih mogućnosti vremena, prevladavajućih idejnih paradigmi i podloga, posebno-sti ukupne društvene zbilje i dr. Cjelovi-to razumijevanje urbanog, stoga, može započeti iz rakursa različitih analitičkih koncepata. Primarna analiza, primjeri-ce, perceptivnog sloja, kolikogod bila linearna i u konačnom nedostatna za cjelovito razumijevanje istraživanog fe-nomena ima prvenstvenu zadaću te-meljne sistematizacije pojavnoga.“Grad je složena konstrukcija u prostoru,umrežena odnosima čovjeka i okolice. Čovjek je antropološki ve-zan za svoju okolicu i u sebi nosi čitav niz komponenti vezanih za biološku osnovu bića, kao i refleksije osjetilnog aparatana vanjske podražaje. Čovjek i njegova okolica u interaktivnom su odnosu koji nije deterministički, već probabilistički. Urbana okolica ima mnogo raznih uloga (fizičku, socijalnu i kulturnu) koje simultano djeluju i čo-vjek je doživljava kretanjem, pri čemu okolica stimulira i nestimulira određena ponašanja. Opažanje okolice, tj. per-ceptivni proces počinje stimulansom koji čovjek registrira. Stimulans pokre-će senzaciju kao refleksiju opažanja, a senzacije prelaze u percepcije koje u ljudskoj svijesti stvaraju koncepciju”. (Ana Škevin Mikulandra)U najopćenitijem smislu, na razini op-ćeg slaganja može se reći: “Percepcija je sredstvo koje stimuliranjem osjeta prouzrokovanih vanjskim informacija-ma proizvodi perceptivno vjerovanje a perceptivni mehanizam se sastoji od podražaja i obrade informacija pomo-ću perceptivne sheme. Percepcija se razlikuje kod različitih ljudi s obzirom na sposobnost istančavanja osjetila i obrade informacija”(M. Fiolić, K. Puce-

ŠIbenIk - grad UrbanIh POsebnOstI / autor: gustav Červar


ković i Z. Stulić)Druga tvrdnja u navedenoj definiciji, za-pravo izaziva raspravu o tome da li “čo-vjekova percepcija ovisi o njegovom kapacitetu doživljavanja vanjskog svije-ta ili je ona posljedica isključivo onoga što postoji a temelji se na osjetilima.” (M. Fiolić, K. Puceković i Z. Stulić)Odgovor na ovo razmjerno jednostav-no pitanje dao je više različitih konce-pata teorije percepcije. Engleski krajobrazni arhitekt Simon Bell u svojoj knjizi Landscape: Pattern, Per-ception and Process (1999. g.) razvio je teoriju percepcije koja počiva na pre-

poznavanju uzoraka. Uzorci su, naime, posvuda i ta čovjekova sposobnost percepcije kroz uzorke pomaže orijen-taciji i daje mu sposobnost prilagodbe najrazličitijim životnim uvjetima i okol-nostima. Čovjek nije samo promatrač ili korisnik tih uzoraka on je, svjesno ili nesvjesno i njihov stvaratelj. U širokoj skali svijeta prirode, od mo-lekularne strukture DNA, navodi se, pa do spiralne galaktike u svemiru uoča-vamo tipove uzoraka. Drži se da je ras-pon uzoraka fizičkog svijeta vrlo sku-čen. Međutim to se odnosi i na uzorke što ih je kreirao čovjek. Uzorci, poput

fizičke zbilje, na više načina pokazuju također i svoju dinamičku prirodu. Percepcija teži biti potpunom tek kad se uzorak spoji sa značenjem. Uzorak bez značenja – urbana pojavnost, pri-mjerice kojoj ne prepoznajemo struktu-ru i imanentni red izaziva napetost i de-zorijetaciju. Stvaranje humane okoline, “grada po mjeri čovjeka” pretpostavlja, dakle razumijevanje percepcije i per-ceptivnih shema kao ishodišta kreativ-nog postupka arhitekta - urbanista. Vizualna percepcija daje najveću ko-ličinu informacija, prethodi i podstiče na razmišljanje. Druga osjetila nadopu-njuju vizualnu percepciju i obogaćujući je novim dimenzijama. Svoditi urbani fenomen na razinu istraživanja percep-cije i perceptivnih shema ne može dati dostatan rezultat, međutim, percepcija je u tom sklopu struktura zasigurno prvi sloj razumijevanja.

Hrvatski autor Zdravko Radman u svo-joj knjizi Simbol, stvarnost i stvaralaštvo – ogled o percepciji, 1988.g. zaključu-je:„Konačno, čitav proces percipiranja nije stvar osjetila, nego čovjeka u cje-lini. Ljudsko oko, usput budi rečeno, i ne spada među najrazvijenije organe vida; oko nekih životinja savršenije je građeno i bolje reagira na svjetlosne podražaje pa ipak njihov zamjedbe-ni svijet nije tako bogat ni sadržajan kao što je ljudski. Isto vrijedi i za ostala osjetila koja su u mnogih životinja ana-tomski i fiziološki superiorna ljudskim osjetilima što im ne omogućava supe-riornost iskustva. Prednost je čovjeka u njegovoj djelatnoj moći, sposobnosti da radi, gradi, analizira stvari oko sebe, ispituje, testira i uvijek iznova iskušava u bezbroj novih situacija i mogućnosti. To činjenje može tako postati stvara-lački čin kojim čovjek na posve autenti-čan način stvara svoj svijet udahnjujući mu smisao i život. Prema onome što se utiskuje u naša osjetila stvarnost bi trebala doživljavati neprestane mijene jer su osjetilne impresije uvijek različite i ne postoje dva perceptivna doživljaja



koja su se dogodila u identičnim uvje-tima. Suprotno očekivanju, zbilja se ne vidi i ne doživljava kao neprestana fluk-tuacija bez oblika i zakonitosti, nego kao postojan uređeni svijet definiranih oblika, pravilan i podložan određenom redu. Takva slika svijeta proizlazi iz ak-tivnog dijaloga subjekta s izvanjskim svijetom, pri čemu se taj svijet oblikuje i mijenja, ali se isto tako mijenja i formira sam čovjek, proširujući svoje znanje o svijetu i nastojeći istovremeno razma-knuti ograde svojih spoznajnih moći. Pod ljudskim djelatnim činom podrazu-mijeva se mnogo više od aktivnosti pet osjetila, od neposredne fizičke interak-cije s izvanjskom realnošću; pritom pri-je svega misli se na stvaralačku djelat-nost čovjeka, na umijeće simboliziranja koje mu omogućuje da dešifrira zbilju i kaos impresija artikulira u spoznaju stvarnosti”. (Zdravko Radman, Simbol, stvarnost i stvaralaštvo – ogled o per-cepciji, 1988).

Imajući na pameti navedene teze a ne udaljujući se razjašnjenjima zamjetno od prvog sloja razumijevanja raščlanit ćemo urbanu pojavnost Šibenika. Reći ćemo odmah: povijesnu gradsku jez-gru karakterizira više posebnih atributa koji u sumi daju šibenskoj jezgri nepo-novljivost, iznimnost i osobitu atraktiv-nost.

grad Na kaMeNU

U dijelovima grada, na padinama ispod utvrde sv. Mihovila srme litice srasle su s kamenim kućama. Ti najstariji urba-ni dijelovi, tipologijski više seoski nego gradski, iako zbijeni u zidine, raspolažu i parcelom/vrtom. Ta izvorna gradska jezgra (u ovim oblicima više ruralnog nego urbanog obličja) sigurno je mije-njala lica i ovo što danas vidimo ili je sasvim novo ili je naslijeđe staro jed-no ili dva stoljeća. U vremenima na-stanka, izvori navode drvenu građu kao gradbeni materijal. Šibenik mimo monumentalizma, ima osobito mjeri-

lo izraženo ekstremnom redukcijom i skromnošću. Dio Šibenika koji ima vrlo posebnu prostornu strukturu, također na razini ruralne tipologije ali urbano zbijen i temeljno bez poljoprivrednih površina je DOLAC. Iako se u izvori-ma navodi kao BORGO - PODGRAĐE obrambeno je integriran u fortificiranu strukturu i ograničen je sjeverozapad-nim obrambenim zidom koji vodi od utvrde sv MIHOVILA pa sve do mora. Na drugome rubu dvojni je bedem koji ima posebnu funkciju zaštite komuni-kacije za evakuaciju iz citadele/kaštela na brod u luci. Dio gradske cjeline, položen od utvrde sv Mihovila prema istoku, na umjere-nijoj je topografiji i na manje dinamič-nom reljefu. U vremenu 15. st. taj je dio grada izrazito gotičke fizionomije (romaničko ranije razdoblje gradilo je znatno manje trajno, djelomice drvom, pa tako, iako naseljen, grad iz toga raz-doblja ima skromne ostatke) s kućama razmjerno manjeg mjerila smještenima na parcelama koje čuvaju i neizgrađene dijelove. Ti neizgrađeni dijelovi su u ka-snijim vremenima izgrađeni do nepre-poznatljivosti a zatečene su građevine nadograđivane i novim stilskim obiljež-jima preoblikovane do te mjere da je prepoznavanje gotičkog sloja gradske jezgre redovito vezano na urbanu ar-

heologiju koja istražuje prekapajući po žbukom sakrivenim zidovima. Maske novijih stoljeća dugo su zakrivale sred-njovjekovni Šibenik ali ono što je rječito svjedočilo da se ipak radi o srednjevje-kovnoj strukturi izvorna je medijevalna prostorna matrica i naslijeđeni ulič-ni raster. Ti povijesni tragovi, izrazite srednjevjekovne spontanosti (mada u STATUTU ima navoda koji upućuju na stanovita pravila građenja) svjedoče i o vremenima razvojne retardacije (u vremenima nakon velike kuge 1649.)

gdje nova stoljeća, novi duh vreme-na, nova upravna vlast - nisu znatnije modernizirali gradske funkcije a samim time i pripadajuće prostore grada. Ši-benik je, nesretnim okolnostima svoje povijesti, od najvećeg urbanog sredi-šta i cvatuće humanističke zajednice pretvoren u trećerazredni degradirani grad koji od toga vremena pa dugo u novo vrijeme reprezentira seosku sliku Dalmacije - nasuprot blistavoj urba-noj tradiciji. Srednjevjekovne su dugo ostale i gradske fotifikacije. Gradske vlasti su nebrojeno puta vapile za te-meljitom rekonstrukcijom obrambenog sustava ali vječna oskudica odgađa-le su te pothvate za bolja vremena. Ipak, gora vremena Osmanski nasrtaji,



ubrzala su i učinila urgentnim obnovu obrane pa je tako u pravome zanosu izgrađena utvrda BARONE i sv Ivan a postojeći zidovi i kule ojačane su i po-pravljene. Nažalost, ostaci tih gradnji sačuvani su u dijelovima prvenstveno u spomenutim utvrdama dok je kom-pletni obrambeni kopneni okvir zidina s kulama krajem 19. stoljeća razoren u ime “modernizacije”.

“Zgrade su mijenjale svoje ziđe, ali je urbanistički sustav – splet ulica i trgo-va, nadsvođenih prolaza (buta) i slijepih prilaza – ostao isti. One dvije glavne uz-dužne ulice mjestimice se povijaju na posve blagim zglobovima jer se blago ugibala, padala ili rasla, i njihova kame-na podloga. Ostalim, mahom popreč-nim, ulicama i uličicama konfiguracija terena još je manje dopuštala ravne poteze: ostajala im je tek krivudavost ili strmi prolaz da prekorače reljefnost i dohvate obalu. Tako je u Gradu, tako je i u Docu i u zapadnome dijelu Gori-ce, gdje su se padine teško osvajale. Jedine ravne linije u perimetru su grad-ske zidine.” (Milivoj Zenić, Stari Šibenik kalama, skalama i butama).

Zaključimo, bez obzira na znatnije rekonstrukcije urbane građevne su-prastrukture koje se događaju do da-našnjeg dana neizbrisiva je konstanta prostora, tako snažno utisnuta u te-meljni sloj prostora njegova medijeval-na gradbena matrica. Baš ta matrica, izražena u svojevrsnom stohastičkom kauzalitetu, u posvemašnjoj spontano-sti koja ipak ponegdje demonstrira da ima imanentnu racionalnu, praktičnu lo-giku izražava se osobitom slikovitošću. Povijesna urbana središta Dalmacije i cijelog jadranskog priobalja nemaju taj slikoviti naboj koji karakterizira povijesni Šibenik. U percepciji namjernika to se pamti kao iznimno percepcijsko/vizu-alno iskustvo. Malo mjerilo prostora, slikovitost i mogućnost vidikovci po-daruju iskustvu svojevrsnu bajkovitost koja nikad do kraja razgovjetna izaziva na ponovno otkrivanje/posjet gradu.

SkaliNade

Poseban je funkcionalni i vizualni atri-but povijesnog protora, posljedicom njegove topografskog determinizma, gotovo nebrojena količina javnih stubi-šta - skala i skalinada - dijelovi javne ulične mreže. Današnja tipologija stu-bišta odudara od povijesnog predloš-ka i svodi se manje više na stube od monolitnih komada ili pak od betona – sve to pripada 19. i 20 st. U povijesti stubišta su komponirana od manjih ko-mada (to se i danas može vidjeti na ne-kim rubnim mjestima) u geometriji koja je doslovno prilagođena topografskim uvjetima. Stubišta su prepreka kolnom prometu, poteškoća starima i svima s poteškoćama u kretanju, nekad doma-ćim životinjama (konji, magarci, mazge) ali s druge strane čuvaju velike prosto-re u funkciji pješačkih zona. Ideologi-ja pješačkih zona kako ih je zamislila zapadna gradska kultura u Šibeniku je rezultat prirodnog stanja i organiza-cijske i graditeljske samorazumljivosti. Svi ulični potezi sa većim ili manjim di-onicama skalinada prostori su iznimne i bogate slikovitosti. Prolaznikov doživ-ljaj dinamična je i sukcesivna smjena planova, slika i vizura. Dodamo li tome i doživljaj srednjevjekovne krivudavosti uličnog rastera tada je to neponovljiva

urbana slikovitost koja svakako biva atributom gradske konkurentnosti. Tada to postaje atribut CityBranda. U negativne (nepoželjne) strane razvi-jenog gradskog reljefa – topografije i nedostatno tehnički opremljenih ulica/skalinada problemi su s bujičnim vo-dama u trenucima velikih pljuskova. Svakako, dobro se pamti karakteristič-na urbana topografija (litica) i stubišta kao graditeljski način savladavanja poteškoća nagiba zemljišta. Šibenski pisac Milivoj Zenić u knjizi Stari Šibenik 2010. u podnaslovu je podsjetio na skale kao šibensku posebnost.

obalNi rUb

Obalni rub, (terminologija Kevina Lin-cha – edge) doslovno se poklapa s našim poimanjem značenja obalnog prostora unutar urbane strukture). U svojoj razvijenoj raznolikosti i strukturi jedan je od najvažnijih gradskih pro-stornih entiteta. Dinamika preobraz-be građevinske strukture najznatnije se evidentira baš na fizionomskim ali i funkcionalnim mijenama ovog atributa. Izvornost obalnog ruba, čije je primar-no značenje zadano kao granica dva strukturalno različite prostorne pojav-nosti – kopno / more – mijenja se vre-menom koje tom rubnom prostoru, u skladu s razvojem gospodarstva i gos-



podarskih aktivnosti dodaje nove uloge i značenja. Namjena obalnog prostora funkcionalno ali i oblikovno (u formi) diversificirana je već raznovrsnošću i množinom aktivnosti koje postoje uz more. U šibenskoj povijesti na obali se (uz vrulje) pralo rublje i iznutrice doma-ćih životinja (smještaj klaonioce). Tako-đer obala je bila pristništem putničkom i teretnom (trgovačkom) prometu svih dimenzija – od gaete do trabakula – a od 1908. i prostor ratne luke (Austro-Ugarska). Urbana kultura 1922. g. iznjedrila je elitno gradsko kupalište odabranih - JADRIJU dok se „običan“ svijet kupao gdje je stigao – ukoliko je kupanje odraslih uopće u svijesti kao dio tadašnjeg načina života.Današnji gat KRKA pristnišna je ge-nerativna jezgra, po rubu povijesnog grada, oko koje se aglomeriraju ko-lateralne funkcije vezane uz promet. Dalje u vremenu nove funkcije osvajaju istočne dijelove – pretovar siverićkog ugljena (Garbunela) i pretovar boksita ( Crvena zemlja).Osim malih dijelova ostavljenih pješaci-ma / šetačima (uz samu povijesnu jez-gru) najveći dijelovi obalnog prostora uzurpirani su drugim funkcijama (trgo-vačka luka, vojska u velikim potezima) koje osim obale zauzimaju i susjedne prostore zatvorene namjerniku. Feno-menologija ruba (edge) pretvara se u

predodžbu prepreku. PolJaNa međuprostor dva svijeta

U svojoj knjizi o Šibeniku šibenčanin Milivoj Zenić je napisao: “Prvi opis Po-ljane, koji ujedno posvjedočuje njezin svojevrsni javni sadržaj, dao je Juraj Šižgorić krajem 15. stoljeća: “Kod gradskih je vrata Poljana dosta širo-ka i ponešto duguljasta. To je mjesto ugodno za one koji izlaze da se više nadišu svježeg zraka, nadalje priklad-no za konjske utrke, za gađanje u igri kopljima, za loptanje i gađanje u cilj srtijelama”” (Milivoj Zenić, Stari Šibenik kalama, skalama i butama).Poljana je danas središnji prostor Šibe-nika koji stoji na međi, nekoć zidinama opasanog grada, i dijelova prostora gradskog podgrađa (u starim mapama Borgo di Terra, Suburbium di Terra fer-ma) što su ga u različitim vremenima osvajali gradske pridošlice. Višestruko je i značenje njenog imena. Nikada taj prostor nije nazivan trgom, piazzom. Zanimljiva bi bila i temeljitija raščlamba društvene pozadine što je manifesti-ra povijesni život tog prostora, koji je, za razliku od trga uz katedralu, mjesto gdje se sreću i na svojevrstan način surađuju grad i građani, njegovi pri-došli seoski stanovnici i dnevni seoski namjernici.

Taj je prostor, kao nedvojbeno tam-ponski, dakle onaj koji istodobno spaja i razdvaja (dva različita svijeta), ostao sačuvan i neizgrađen. Iako se možda čini pretjeranim, baš je taj povijesni prostor najrječitijim posrednim svjedo-kom i spomenikom društvene struktu-re ovoga grada kroz 18., 19. i dio 20. stoljeća.“Poljana i formalno postaje središtem političkoga, društvenoga i kulturnoga života čitava grada u drugoj polovici 19. stoljeća kada se rušenjem bedema na jugoistočnome obodu grada i grad-njom Narodne kavane i novog kazališta taj dotad zapušten prostor oblikuje u novi urbani trg.” (Milivoj Zenić)Dvadeseto stoljeće proširuje grad i premješta njegovo težište više prema istoku. To poglavito vrijedi za razdoblje velike i dinamične urbanizacije u drugoj polovini prošlog stoljeća. Povijest Po-ljane, dakle, njena funkcionalna upo-treba i mijene njena značenja u urbanoj matrici, osobiti su svjedoci rasta grada i transformacije svih njegovih funkcija. Širi je prostor Poljane u svim smjerovi-ma, vremenom, doživio velike prostor-ne preinake. To vrijedi kako za prostor uz povijesnu jezgru tako i za prostor “varoša” na drugoj strani.

PodgraĐa Varoši

Redovito se navodi da je Šibenik “sa-morodnog” temelja: što će reći da su, za razliku od svih drugih dalmatinskih gradova koji svoju urbanu tradiciju du-guju antici Šibenik porodili došljaci – u skladu s povijesnom tradicijom rekli bi smo barbari. Tako se na ovoj strmoj litici nad morem, u kamenom okruž-ju spominje utvrda - “castrum” koji o Božiću 1066., ako je vjerovati izvori-ma pohodi državni poglavar Krešimir i sam imenom Stijena (Petar). Svezana je tako najranija povijest Šibenika oko stijenja koje ostaje kroz sva vremena njegov temeljni znamen. I šibenčani su stameni i prkosni, kažu neki, odraz svog kamenog krajolika, svoje stjeno-vite kolijevke. Oštri kao oštre litice na



kojima su osnovali grad. Šibenska je povijesna arhitektura odreda kamena. Kamena katedrala sv. Jakova krunski je domet te kamene pripadnosti, a na drugoj strani, paradigmatska je novo-zavjetna stijena Petrova. Nije nam poznata dimenzija perimetra te prve naseobine. Zabilježeno je da su izbjegli stanovnici susjednog Bio-grada, sklonivši se od Mletačkog raza-ranja, donijevši sa sobom uspomenu na svojeg sveca Krševana, 1124. dali sagraditi crkvicu, u podgrađu, tada još izvan zidina utvrde (extra muros- fuori le mura). Tek u 14. stoljeću ta će se, izvorno romanička građevina, naći u sigurnosti gradskih zidina.Tako se kroz cijelu povijest sustiću podgrađe, suživotom i fizički prislonje-no uz grad (Borgo) i branjeni urbani okvir koji s vremena na vrijeme proširu-je svoj zaštitnički krug amalgamirajući suburbanu izraslinu u urbanu posudu. A ta je posuda granica njegovih pro-stornih mogućnosti. Osim na morskoj strani, koju brani more, i do izgradnje monumentalne utvrde sv Nikole, dvije manje utvrde na izlazu iz kanala sv Ante (torette) grad je cijelim svojim opsegom opasan tvrdim zidovima i kulama. Sve do kraja 15. stoljeća te su zidine kako tako odoli-jevale napadačima a branile su grad i od svog okružja dajući mu privilegij da

bude ustrajni nositelj i promicatelj civili-ziranog života. Osmanska sila 16. sto-ljeća učinila je grad po prvi puta brižnim i nesretnim. S pravom se posumnjalo u otpornost njegovih zidina i tvrdoću njegovih rasklimanih kula. Mleci, novi gospodari grada, višekratno obeća-vaju popravke i zaštitu. Najznačajniji obrambeni pothvat prve polovice 16. stoljeća i veliko ispunjeno obećanje utvrda je sv Nikole na vanjskom ulazu u kanal sv Ante. Cijeli gradski obrambeni sustav, osim četiri utvrde, u vrijeme “modernizacije” – kraj 19. st. razoren je. Ta slika, koja bi danas zračila svojevrsnom povijesnom romantikom i slikovitim dahom prošlo-sti nepovratno je izgubljena a na zao-stalim fragmentima nije moguće graditi ništa osobito ni dovoljno slikovito. Prijelomni događaj gradske povijesti 17. st Kandijski je rat: užurbana grad-nja utvrda na strateškim položajima oko grada (utvrda sv Ivana i utvrda Barone), dramatični ali u konačnici uspješni dani obrane grada i crna smrt – razorna kuga 1649. g. koja je doslov-no i nepovratno razorila demografsko urbano tkivo. Paradoksalno ali bez ika-kvog drugog izlaza, grad otvara vrata žiteljima svog šireg zaleđa nadajući se obnovi gradskog života i izgubljene slave. Život je obnovljen, nikada više u “starome sjaju” a za slavom već su ge-

neracije u bezuspješnoj potrazi. Grad i dalje živi u svom skučenom, za-štićenom okviru gradskih bedema ali kraj Bečkog rata, Osmanski porazi i uz-mak na istok donose sigurnija vreme-na. Oko grada, na stanovitoj udaljeno-sti od gradskih bedema, u svojevrsnoj simbiozi s gradom i gradskim gospo-darstvom, nastaju nova naselja koje izgrađuju došljaci iz užeg prostora dis-trikta. Njihovo je zanimanje poljoprivre-da a gradbeni oblici i ukupni standard života imaju izrazito seosku – ruralnu razinu. S vremenom ta se “vanjska” za-jednica toliko umnožila da je bila kadra dati izgraditi novu crkvu – Gospa vanka grada. Prirodna je i očekivana integra-cija tih Varoša (druga polovina 19. st.) u jedinstvenu gradsku zajednicu. Intri-gantan bi bio, međutim, sociološki uvid u društvenu strukturu obje zajednice. Razorena društvena struktura grada prve polovine 17. st. obnavljala se više doprinosima nadošlog stanovništa seoskih tradicija i kulture nego zrače-njem degradiranog i jedva postojećeg gradskog sloja. Znatan dio stanovnika grada u mnogočemu sličniji je tako onima izvan grada. Pobjeda narodne stranke na lokalnim izborima 1872. ši-roko otvara vrata tome duhu koji samo iznimno nastavlja urbane i kulturne tra-dicije prošlosti*.

* Luigi Frari koji je pripadao umjerenoj dalmatinskoj autonomističkoj struji kao gradonačelnik Šibenika zaslužan je za poboljšanje šibenske komunalne infra-strukture. Na mjestu gradonačelnika zamijenio ga je nakon pobjede narod-njaka na izborima 1872. godine Ante Šupuk, koji je nastavio njegov rad u smjeru modernizacije grada Šibenika.

U cjelovitoj, temeljno kulturološkoj per-cepciji Šibenika, nezaobilazna je tema VAROŠ, težačko stanovništvo i crven-kapa. To je djelomice i danas, iako u neizmjerno promijenjenim društvenim uvjetima, dominantni šibenski kulturo-loški okvir. Danas je taj okvir insufijentan velikim dijelom tradicionalnog sadržaja



PaNoraMe s vidilica

Šibenska topografija i smještaj grada na strmim padinama daje mogućnost za panoramske doživljaje fascinantne atraktivnosti. Ova posebnost u turi-stičkoj ponudi sasvim je usput i nije na naglašenom mjestu u redoslijedu važ-nosti. Čini se, međutim, da je sjećanje na viđene gradske panorame doživljaj koji nadmašuje mnoge hermetične i obične kulturno-povijesne činjenice s kojima se prosječni turist i namjernik

obično susreće. Ni iznimnost pojedi-nog kulturnog ili umjetničkog dobra ne ostavlja takva traga u podsvjesti kao doživljaj grada iz perspektive nekoli-ko gradskih vidikovaca. O navedenim činjenicama svjedoči ljetni posjet vidi-kovcu na sv Mihovilu koji daje posjeti-teljima mogućnost doživljaja u različitim dijelovima dana ali i dijelu noći. Danas je jedino u organiziranoj funkciji vidikovac na tvrđavi sv Mihovila s kojeg se pruža panoramski pogled u puno-me krugu. Sa vidikovca se može uživati

i u dalekim panoramama mora, otoka i brdovitog reljefa dijelova obale. Utvrda Barone još je prije Drugog svjetskog rata, marom ondašnjeg društva Šubi-ćevac, privedena funciji vidikovca koji je u zadnjih tridesetak godina sasvim zapušten i u znatnoj mjeri nrbrigom, zu-bom vremena ali i neuspješnim građe-vinskim intervencijama u znatnoj mjeri devastiran. Usprkos tužome stanju u kojem se vidikovac danas nalazi uvijek se u svakom godišnjem dobu mogu sresti znatiželjnici koji najčešće ponav-ljaju svoj doživljaj. Atraktivnost ovoga pogleda - panorame ravna je onoj sa sv. Mihovila i s obzirom na drugi rakurs njena je poželjna dopuna. Oba vidikov-ca, osim atraktivnosti te primarne funk-cije mjesta su uspomena obrambene povijesti grada. U tom smislu vidikovci-ma se može dodati i ta dimenzija koja ih na taj način stavlja u prvi red interesa svakog namjernika, turista ali svakog znatiželjnog žitelja grada. U vrijeme između dva rata Šibenik je, po uzoru na uređenje pristupnih dije-lova Splitskom Marjanu, planirao ) uz pomoć istog, splitskog projektanta Senjanovića) i uredio vidilicu na brdu iznad današnje zgrade gimnazije. Ta je vidilica nekoć bila poznata kao Belve-der. Panorame na grad i okolinu različi-te su od ovih dvaju koje se doživljavaju iz samoga grada - sv Mihovil i Barone. Danas je i ta vidilica zapuštena ali je nedavno JU investirala neka sredstva u njenu obnovu. Nažalost svjedoci smo ponovne namjerne devastacije.Dakle, istaknuti je da se u brojni reper-toar šibenskih posebnosti mora uklju-čiti i segment vidikovaca koji nude po-seban doživljaj grada i šireg krajolika. Ono što se na drugim mjestima ostva-ruje tek panoramskim letom zrakoplo-va ili helikoptera to se u Šibeniku može doživjeti uz rekreacijski napor uspona na neku od vidilica. U smislu analitič-ke metodologije KL ovu perceptivnu posebnost možemo razumijeti kao osobite čvorove u strukturi grada a koji su istovremeno u najužoj svezi s ori-jentirima što ih predstavljaju tvrđave na



istaknutim reljefnim točkama.

SilUeTa grada

U gigantskom mjerilu, u mjerilu suvre-menih megapolisa razvijenog svijeta - ali sve više i onoga svijeta koji baš neumjerenim rastom svojih gradova (ako se ovaj fenomen uopće može zvati gradom) potvrđuje svoj rubni po-ložaj – veličanstvene su i nestvarne slike njihovih silueta. Na tim zanosnim slikama, u različitim rasvjetama domi-niraju neboderi različitih mjerila, oblika i materijala. Manji ili mali gradovi, obično se ne mogu “podičiti” tom vrstom atraktivnosti i slikovitosti: uostalom začeti su i saz-dani na drukčijem uzorku prostorne or-ganizacije, radikalno su drukčijeg mje-rila a životni tokovi žitelja imaju redovito umjereniji i, rekli bi smo, ljudskiji ritam. Nevezano na veličinu najveća većina svih gradova nikla je na prostranim za-ravnima koje im jamče nesmetan rast i širenje. Pretjerano nagnuta zemljišta, bez obzira na vrstu, prometno su ne-praktična a gradovi smješteni na srm-cima i nagnutim liticama kao da nose stanovitu klicu općeg zaostajanja. Za Šibenik se općenito ne može reći da je smještajem i izborom položaja iznimka ali na istočnoj jadranskoj obali sigurno je na svoj način izniman. Dru-ga, usporediva, gradska povijesna središta Dalmacije, manje ili više zači-nju se na znatno umjerenijim topografi-jama. Antički koncept osnivanja nase-obina (a svi su gradovi iz te tradicije; Grčke ili Rimske) nije ni bio prilagođen pretjerano razvijenom reljefu. Iako ar-heolog Mate Suić prepoznaje baš u tradiciji rimske urbanistike primijenjene u provinciji Dalmaciji neprijeporni utje-caj ilirske kulture temeljna jezgra ostaje rimskom i prepoznatljivom.

“Ulaskom u luku otvara se snažna dra-maturgija planova, pojasevi pročelja kuća koja se stepenasto nadvisuju, silueta grada uokvirena grozdovima brda i brežuljaka, sa simetralom što

se “dvostrukim bedemima” pruža od tvrđave sv. Mihovila do obalne crte. Ri-ječju, nezaboravan pogled koji otkriva jedinstveno suglasje gradograđevne poetike grada i njegova prirodna oko-liša.” (Milivoj Zenić, Stari Šibenik kala-ma, skalama i butama).



rObert jakOvljevIć

Robert Jakovljević, dizajner i umjetnik; specijalist za tržišne marke, korporativ-ni identitet i promociju

Značajniji brand projekti:gradovi: Umag, Zagreb, Trogirdržave: Republika Hrvatska IT industrija: Gideon, Split; Laserline, Umag bankarska industrija: Zagrebačka ban-ka, Raiffeissen grupa, RSŠModa: Italtex, Split; Somply as, Za-greb

Nagrade: Zlatna kuna za najbolji di-zajnerski projekt; Zlatna kuna najbolju dizajnersku inicijativu

knjige: Grad kao Proizvod / autor; Grad Anđela / koautor; Ljubav pokreće svijet / urednik

Predavanja: CROBIZ Akademija, Za-greb; Visoka škola za vizualne komu-nikacije, Ljubljana; Akademija likovnih umjetnosti, Sarajevo

Izložbe: 17th International Biennial of Industrial Design. Ljubljana; 8th Inter-national Exhibition of Graphic Design and Visual Communication,Zagreb; 16th International Biennial of Industrial Design, Ljubljana


InterPretacIja

Umjesto zaključka, želim pod-sjetiti da su navedena istraživanja, da-kle i izvedeni zaključak dio ukupnog napora da se istraže brand potrebe i brand potencijali grada. U tom smislu, projekt je negdje na pola puta između početka i kraja. U tom svjetlu treba i razmotriti iznesene ocjene. Radni kon-cept koji će biti podvrgnut još dubljim i temeljitijim povjesnim, sociološkim i ekonomskim istraživanjima mora dati nedvojben izvještaj. Takav koji neće oboriti pojedinačna sumnja. Konačno radi se o emocijama i interesima izrazi-to neheterogene grupe.

SUMarUM

Istraživanja pokrenuta iz raznih točaka i s različitim namjerama su dovela do istog zaključka ukazujući na sliku stare gradske jezgre kao očiglednu skulptu-

ru (J. Kale) čiju su osobitu estetsku i simboličku vrijednost prepoznali mnogi prije ( A. Fortiss: Put po Dalmaciji), kao što je potvrđuju i mnogi danas ( M. Ze-nić: ). Kvalitetu jasnoće ( slika stare gradske jezgre ) K. Lynch je imenovao Slikovito-šću ili Očiglednošću. Ona, dakle, nudi visoku vjerojatnost kako će na većinu promatrača proizvesti jednako snažan utisak koji potiče takva jasna slika. Ta osobina - koju bi mogli nazvati i Čitlji-vošću, pa možda čak i Vidljivošću - u povišenom smislu omogućava da se objekti sagledavaju ne samo vidom, već se i predstavljaju vrlo oštro i inteziv-no našim ostalim čulima. (K. Lynch).

Isti taj atribut kod umjetničkog dje-la, Stern je nazvao Očiglednošću. Pri čemu je Očiglednost ili Slikovitost spo-sobnost umjetničkog djela da stvori predstavu koja će svojom jasnoćom i skladom oblika zadovoljiti promatra-čevu potrebu za živahnim, slikovitim izgledom kao onim prvim i najboljim korakom prema izrazu umjetničkog značaja*.Očito Slikovitost ili Očiglednost grada izranja kao ona karika u lancu koja po-vezuje materijalno i emocionalno , tjele-sno i nagon ( za iskustvom ), predmet i motiv ( posjedovanja - trgovina ), oblik (ono što uobičajeno zovemo identite-tom) s dubokim, odnosno, umjetnič-kim doživljajem (ono što s pravom mo-žemo nazvati sadržajem) grada. Istraživanje perceptivnih elemenata sli-ke grada je iz portfolia mogućih brand vrijednosti grada, nedvojbeno izdvojilo Slikovitost kao rijetku vrijednost jednog grada, za koju sam autor metode tvrdi - a nema razloga mu ne vjerovati - da je osobita:Jedna prekrasna gradska sredina je toliko rijetka, da bi neki rekli da je to prosto neostvarljivo. Nema ni jednog Američkog grada, većeg od osrednjeg sela, koje ima dosljedno krasne kvali-tete, mada izvjesni gradovi imaju neke ljupke fragmente. Stoga nije čudno, što većina Amerikanaca malo što zna

inTerPretacIja / robert jakoviljević


o tome, što bi to značilo živjeti u jed-noj takvoj sredini. Njima je vrlo jasno do koje je mjere ružan svijet u kojem žive, ... , ali oni jedva da i naslućuju o potencijalnim vrijednostima harmo-nične okoline, o svijetu, koji su možda samo na trenutak vidjeli kao turisti ili ljudi na godišnjem odmoru. Oni ima-ju vrlo oskudna saznanja o tome, što nam može značiti ugodna okolina u smislu svakodnevnog uživanja, ili kao pouzdano sidrište našeg života, ili kao proširenje životnog smisla i obilja.

Jasnoća slike stare gradske jezgre - za razliku od one ‘nejasne’ van srednje-vjekovne posude - posjeduje meta-fizičku ( urbanu ) snagu sposobnu u promatrača potaći osjećaj smisla, čak i bez posebnog usmjeravanja na ne-što određeno. Ta oštro izrezana slika privlači. Ona zaziva pogled da pažljivije motri; sluh da napetije osluškuje; ona kristalizira i pojačava značaj sadržaja; potiče intelekt da dublje učestvuje u senzacijama s kojima se redom suo-čava tražeći razumijevanje - zapravo, značenje slike grada.

Sposobnost vizualnog atributa stare gradske jezgre da emotivno angažira ( bilo kojeg ) promatrača daje pouzdanje da ona slika grada koju nosimo u srcu nije isključivo naša. Da stara gradska jezgra posjeduje objektivnu vrijednost koju će prepoznati i drugi, ako se samo osmjelimo ući u avanturu brandiranja po receptu koji će možda odudarati od osobnih predrasuda što bi brand gra-da trebao biti. Na izvjestan način se nameće uvid kako je priča o urbanim vrijednostima do kojih nas dovodi istraživanje po metodi K. Lyncha - zapravo priča o staroj gradskoj jezgri koju je kao takvu i UNESCO prepoznao uvrstivši njen reprezentativni dio ( katedrala s užom okolicom ) u svjetsku kulturnu baštinu.Ovim putem stižemo ne samo do objašnjenja,već i do Profila glavnih ciljanih demografskih segmenata koje tražimo i targetiramo:

• ‘Baby boomer’ generacija (aktivni, liberalni, ‘vječno mladi’). Sku-pina koja raspolaže slobodnim vreme-nom i slobodnim prihodom. Žive bogat društveni životali bez djece koja su odrasla i napustila domTo nas dovodi i do profila glavnih cilja-nih interesnih segmenata • ‘Kulturnjaci’- Iznadprosječno obrazovani pojedinci, motivirani uče-njem. Tipično parovi ‘zrele dobi’ (50-65) bez djece. S bogatim turističkim iskustvom u potrazi za ‘novim’ i ‘zani-mljivim’ mjestima.

Krug interesenata koje slika ovakvog grada može privući, pod nekim hipo-tetskim uvjetima o kojima će biti govo-ra, uključuje i sve druge koje je kultura Slikovitosti dotakla, ali nisu imali sreću odrastati u ozračju čarolije sjenovitih ulica antičkih gradova Mediterana* . U istu ciljanu skupinu možemo uklju-čiti i kulturne Mediterance: Talijane i Španjolce koji su u doba industrijali-zacije, stanogradnje i apartmanizaci-je nepovratno oštetili svoje gradove. Ako ne same jezgre, onda areal u koje su uronjene i neodvojive od njih. Sutra vjerojatno i Splićane, Zadrane, Makarane, Trogirane koji su, pomalo paradoksalno, Šibeniku po povijesnoj baštini najbliži konkurenti. No međutim, oni su svoje gradove također ‘zaguši-li’, ne valorizirajući zatečene resurse i koji danas, istina još uvijek bojažljivo, počinju hvaliti taj i takav ‘zaboravljeni’ Šibenik, koji čudnom igrom sudbinskih silnica još nije stigao obezvrijediti svoje potencijale.Istraživanja nude i osnovni koncept promocije koji bi mogli sažeti u dvije riječi: • Sklad i Osobnost. Misli se naravno na atmosferu i doživljaj stare gradske jezgre,Potom nove /stare ( turisti koji istražuju UNESCO baštinu ) turističke sadržaje: • Svjedočenje i edukacijaTo je istovremeno i preporuka unutraš-njoj javnosti na koji način pristupati sta-roj gradskoj jezgri, ali i način na koji gle-

dati ono što se izlilo iz srednjevjekovne urbane posude. Onaj Šibenik koji bi-lježi sva glavinjanja između evropskih i američkih uzora, obezvrjeđujući prostor i prirodu. Ostvarene forme, naime, ni-kad nisu imale uporište u graditeljskom nasljeđu i općoj vizualnoj kulturi, u na-činu života i infrastrukturi u klimatskim i okolišnim datostima itd...I na koncu najvažnije: saznanje koje možemo iščitati iz ovih istraživanja je mogućnost traženog core bussinessa . Takvog koji bi, ako se stručno po-stavi, bio osuđen na uspjeh. Ono što ga favorizira je potencijal koji emotivno obvezuje unutrašnju javnost i istovre-meno pozitivno nadahnjuje vanjsku. Koncept kojem, za sada, možemo dati radno ime: • Stari grad u funkciji. Sposobnost da vanjske javnosti sudje-luju u onom što ‘Šibenčani osjećaju’, tj. da povežu oblik (materijalno) s emoci-jom je pouzdan temelj onog samopo-uzdanja koje Šibenčanima možda ne-dostaje, e da bi se otisnuli u realizaciju onog što drugi od njih, kao prirodnih baštinika tog neprocjenjivog blaga, dugo i željno očekuju.

inTerPretacIja / robert jakoviljević

zahvala - društvo arhitekata Šibenikd-a-si.hr/web/wp-content/uploads/2011/10/slika-grada_6.pdf ·...

Documents