VLADAN DESNICAPROLJEE IVANA GALEBAIvan lei u bolesnikoj sobi i nie sjeanja. Tim bjegovima u prolost ispunjava svoje bolesnike dane. Saznajemo da je ivio s djedom i bakom u kui na moru iznad koje se uzdizala strma stijena. ivjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je umro rano, njega se ni ne sjea. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. itava oeva porodica bila je vezana uz more, mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju kue imao agenciju.Majka je bila lijepa ena i Ivan ju je neizmjerno volio. ekala je mua, a nakon njegove smrti noima je dugo, raspletene kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale plua i tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo smisao. Tetke su bile usjedjelice po roenju, "po talentu". Tihe, utljive, neopazice su se kretale po kui, po svemu nezamjeene. Na kraju su otile u samostan i tu dokonale ivotni vijek. Stric, mlai brat oev prosijedio je svoj ivot bolestan, u kutu sobe. "poput stabljike filodendrona". Dalekozorom je gledao kretanje brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a umro je od neke udne bolesti.Ivan se vraa u sadanjost. Openito e itav roman biti ispreplitanje sadanjosti u bolnici i Ivanovih sjeanja iz prolosti. Voen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme, psiholoko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se dogaa onako kako je u njegovoj svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan virtuoz violine i da je nesretnim sluajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za daljnju karijeru. Nije podnosio nikoga u sobi, elio je biti sam.Ponovo sjeanje na blagavaonicu u kui, slikarija na stropu i djedovih domijenaka s gradskim vjenicima. Ivan je satima uao na stepenicama, promatrao ih i sluao njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta ena sa planine, dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio mu s brda, "gortak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjeao suparniku mrnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zakljuanoj sobi na katu stvorila Buka - izmiljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan djeak, nosi u sebi nemire pred prolaznou i ima potrebu raskinuti granice realnog.Razmilja o smrti - smrt znai kataklizmu. Djeji mozak je ne moe percipirati. Kad netko sklopi oi, bez njega se moe. Ali JA, ako JA sklopim oi sve nestaje. Smrt = NE JA.Lutajui tavanom u svojim djeakim danima pronaao je violinu bakina brata i tu se rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama. Nikad nije previe vjerovao u neki talent. ak je i nesreu smatrao zgodnom istinom da je prekinut njegov razvojni put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesree dotle dogurao. Nije mogao vie dati u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se svialo.Ponovo bolnica - dan za posjete. Nedjelja je miran, mrtav, zgusnut dan. Ponekad poeli da se neto razbije, jer nedjelja nema zvuka. Nedjelja priziva sjeanje na cipelara Egidija. On je nedjeljom svirao tromblon, no da ne bi remetio mir i djedov san, zapoinjao je u 16 sati i to bi znailo da se prekida ona teka nedjeljna tiina. "Mrtvo, bezmjerno vrijeme."Postoji vie vrsta ljepota, a najbolja je ona iskamena, tekom mukom stvorena ljepota, gdje su svi drugi u obitelji runi u korist te jedne osobe. Takva je bila Egidijeva ki Kalpurnija. Takva je bila i Ivanova djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). A takva je i njegova bolniarka.Razmilja potom o ivotu i smrti. eli umrijeti u sunanom danu. Svaki ovjek ima uroenu potrebu za svjetlou. Smrt je mrana, bespojavna. Pa potom religija - svako ima svog Boga, neku svoju Mamu Jumbu (kao plemena) i njoj se zahvaljuju, klanjaju, njoj pripisuju udesna djela, velike podvige bez obzira to tu nema "objektivne istine", to su sve to "imere". No, bez religije bi narodi proli nezapaeno i ne ostavivi za sobom nita. "Pa to onda ako Mama Jumba objektivno ne postoji?" Ivan uspostavlja razliku izmeu objektivne i fiktivne istine. Ponekad je bolja fikcija jer je objektivna istina preteka i prebolna. Pa ako ne teti, zato ju oduzimati kad moe mnogo pomoi!?Ponovo bijeg u prolost - prisjea se dolaska talijanske kazaline druine u njihovo mjesto. Ostali su tu itave zime posve siromani i bez novaca, na poslijetku su ih gradske vlasti odluile poslati u Italiju. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Sa njima je pola i Egidijeva ki Kalpurnija. Otac joj je elio da se posveti umjetnosti. Nikad se vie nisu sreli, a esto ju je zamiljao to radi i kako izgleda.Saznajemo da Ivan lei u bolnici svog rodnog mjesta, no ne otkriva to nikome, ni bolniarki koja ga neumorno izvjetava o svim dogaanjima u gradu. Dok ona avrlja, izlaze mu pred oi svi detalji posljednjih dogaanja. Nakon njegove nesree putovanje je prekinuto, iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Postavlja joj zaobilazno pitanja o uitelju violine koji ivi u tom mjestu, no ona o tome nita ne zna. Uitelj je bio smuen ovjek, oenjen energinom, kretavom enom i imao je troje djece. U kui je vjeito vladao nered, a uitelj je prije svakog svitanja dugo natimavao violinu. Volio je Ivana i osjeao da u njemu postoji "ono neto". Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. Nakon njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene, duboke zahvalnosti.U koli je u poetku bio pod patronatom fra Anela kojeg je na odmoru drao za ruku. Potom je stekao najboljeg prijatelja, svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Ivan je imao ogroman utjecaj na njegovo miljenje. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tui utjecaj i bio "ono to jesi". Ta pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. Neto kasnije, savezu dvaju Ivana pristupio je Mato. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. Bio je olienje odraslog, ozbiljnog ovjeka u tijelu djeaka. ak se i sam Petar do tada na ceduljicama potpisivao konspirativno. Njih su etvorica do mature bili najbolji prijatelji. Mi smo determinirani djetinjstvom i dogaajima iz djetinjstva. Postoje trenuci koji se ureu u pamenje i koje nikad ne zaboravljamo, usprkos injenici da ne znamo gdje smo odloili naoale, knjigu ili kljueve..."Gorak okus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se njamanje rado navraa moja spontana misao. Doba raspaljenog osjeanja sebe, doba kad i asteniki tipovi imaju svoj trenutak razigrane vitalnosti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravinim oblici