projektovanje odeĆe · 2020. 3. 17. · podela odeće prema nameni i njene karakteristike . prema...
TRANSCRIPT
1
PROJEKTOVANJE ODEĆE
Uvod
Porastom životnog standarda u zadnjih nekoliko decenija postavljaju se sve viši kriterijumi za
kvalitet proizvoda namenjenih za zadovoljavanje osnovnih čovekovih potreba. Da bi se proizveli što
kvalitetniji proizvodi neophodna su ulaganja u razvoj mnogih naučnih disciplina koje uglavnom idu u
smeru humanizacije svih područja čovekovog življenja. Proizvođači potrošnih dobara ulažu velika
sredstva u razvojne projekte, da bi ponudili proizvode koji su prilagodeni čovekovim potrebama, a
pored toga da ispunjavaju i individualne zahteve pojedinaca, da bi na taj način obezbedili mesto na
konkurentnom tržištu.
Stepen ekonomskog razvoja društva odnosno životni standard pojedinaca, uslovio je veliki
preokret kod proizvođača tekstila i odeće jer su zahtevi kupca danas viši nego što su bili nekad. Za
današnjeg kupca nije dovoljno da odeća zadovoljava samo osnovne funkcije, kao što je zaštita tela i
funkcionalnost, već se od izabrane odeće očekuje da zadovolji modne zahteve i to po obliku, boji i
materijalu, da bi na taj način što bolje odslikala lični karakter i životni stil pojedinca. U različitoj odeći
koju nosimo praktično dvadesetčetiri sata na dan, želimo se osećati udobno, privlačno i opušteno.
Udobnost pri nošenju je jedna od odlučujucih kvalitativnih karakteristika određene odeće na
osnovu koje se kupac odlučuje da li mu odgovara ili ne, odnosno da li se u njoj dobro ili loše oseća.
Ono što čovek uopšte registruje kao udobnost nošenja, uglavnom se sastoji od tri komponente, od kojih
bi svaku za sebe trebalo optimizovati kod konstrukcije tekstila i odeće, a to su:
- toplotno fiziološka,
- ergonomska i
- mehanička udobnost nošenja.
Čovek je sam po sebi veoma prilagodljiv, reaguje na promene okoline, a time i na promene
stanja organizma. Zato je sistem čovek-odeća-okolina veoma kompleksan, jer na osećaj udobnosti i
ugodnosti utiče veliki broj faktora, kao npr. vrsta materijala koji je upotrebljen za izradu odevnog
predmeta i njegove karakteristike (sirovinski sastav, površinska masa, vrsta obrade, opip, mehanička
svojstva, fizička i toplotna svojstva), konstrukcija kroja odevnog predmeta i struktura odeće.
Odeća se može posmatrati skoro (približno) kao fiziološki sistem koji utiče na proces toplotne
regulacije čovekovog tela, tako da se čovek pri različitim klimatskim uslovima i različitim telesnim
aktivnostima udobno oseća.
Pri projektovanju odeće potrebno je poznavati sve fiziološko - higijenske parametre koje ona
mora obezbediti da bi zadovoljila eksploatacione zahteve. Najavažniji zahtevi koje odeća treba da
obezbedi su:
- normalan život i rad čoveka (komforne uslove nošenja),
- očuvanje zdravlja i radne sposobnosti čoveka,
- zaštita čoveka od niskih ili visokih temperatura, vetra, magle, kiše, snega i mehaničkih
povreda,
- prijatnu mikroklimu u sistemu koža - odeća.
Za ispitivanje najvažnijih fiziološko - higijenskih parametara postoje adekvatne metode i uređaji
koje treba primenjivati.
2
Zadaci nauke o odevanju
Istraživanje uzajamne veze
između:
Pronalaženje uticaja: Poboljšavanje: Projektovanje optim. parametara za
konstruk. odeće za:
- ljudskog tela,
- odeće,
- klime okoline.
- vrste vlakana,
- konstrukcije pređe,
- konstrukcije konca,
- konstrukcije tekstilnih
površinskih proizvoda,
- životnih uslova,
- radnih uslova,
- higijene,
- komfora.
- slobodno vreme,
- rad,
- sportske aktivnosti,
- uniforme,
- specijalne namene.
(3K - sistem) na izradu odeće
Dobre fiziološke osobine odeće
- ugodan osećaj - povećanje radne sposobnosti - zdravlje
Opšte o projektovanju odeće
Čovek je svakodnevno izložen raznim nepovoljnim, teškim pa čak i pogibeljnim radnim i
životnim uslovima, a funkcija odeće oduvek je bila da štiti telo od spoljašnjih uticaja. Izrada odevnih
predmeta je jedna od najstarijih delatnosti čoveka jer je potreba za odevanjem osnovna i trajna.
Da bi se zadovoljili zahtevi u pogledu funkcionalnosti, kvaliteta, udobnosti i estetskog izgleda
odeće, potrebno je da se projektuju svi najvažniji parametri koji će tim funkcijama udovoljiti. Odevni
predmeti se sastoje od osnovnog materijala (tkanina, pletenina, koža i dr.) i pomoćnog materijala
(podstava, međupodstava, džepovina, netkani drugi materijali).
Poznavanje zahteva tržišta u pogledu oblika odevnog predmeta, kao i njegove kreativne
funkcionalnosti, vrlo je važno zbog konkurentne sposobnosti kako na domaćem tako i na inostranom
tržištu.
Na osnovu izloženog može se zaključiti da projektovanje odevnih predmeta mora biti
sistematsko i kontinuirano, što znači da se unapred moraju razraditi:
- osnovne definicije problema projektovanja,
- specifikacije problema i
- koncepti projektovanja.
Kod projektovanja odevnih predmeta treba zadovoljiti zahteve funkcionalnosti prema nameni i
vrsti odevnih predmeta kao što su:
- radna odeća,
- sportska odeća,
- svečana odeća,
- zaštitna odeća i
- odeća za specijalne namene (inteligentna odeća).
Svaka vrsta odevnih predmeta ima svoje specifičnosti na udobnost nošenja, a ujedno mora
odgovarati određenim merama koje su propisane odgovarajućim standardima, odnosno telesnim
merama onih za koje je namenjena.
U tom pogledu, uskoro će na kućnom računaru sam kupac skicirati kreacije i krojeve za haljinu,
majicu i dr. ili će ih birati iz biblioteke digitalnih uzoraka. Na monitoru će se obavljati virtuelna proba.
Da bi se dimenzije podudarale, skener tela će prvo elektronski snimiti telesne mere kupca, “tako će se
dobiti digitalni dvojnik kupca u računaru“. Taj kupac, prema rezultatima iz studije, ne bi dugo želeo u
butiku da traži odeću po svom ukusu. Dakle, atraktivnije je da se pritiskom na odgovarajući taster,
dizajn i kroj preko Interneta pošalju proizvođaču odeće, a on će u roku od samo jednog dana proizvesti
željeni odevni predmet.
Za savremenog čoveka nije dovoljno da odeća zadovolji samo osnovne funkcije kao što su
zaštita tela i funkcionalnost nego se od odabrane odeće očekuje da zadovolji i modne zahteve i to po
obliku, boji i materijalu.
3
Kao osnovni materijal za izradu odeće najčešće se upotrebljavaju tkanine, pletenine, netkani
tekstil. Tkanine imaju preovladavajuću ulogu naročito pri izradi gornjih slojeva muške odeće. Kvalitet
tkanina se može opisati sa oko 50 parametara. Neki od tih parametara su međusobno zavisni jedni od
drugih. Ta zavisnost po prirodi je funkcionalna ili stohastična (slučajna tj. nedefinisana). Zbog toga je
potrebno odrediti interval vrednosti za svaki parametar kvaliteta, nezavisno od toga što često jedan
parametar kvaliteta zavisi od drugog koji se mora zbog njegove uloge ispitati. U praksi je vrlo značajna
ekonomičnost kontrole kvaliteta pa se radi toga ispituje optimalan broj parametara za kontrolu kvaliteta
tkanine. Međutim, za dovoljan opis kvaliteta tkanine potrebno je poznavati 10 do 20 parametara
kvaliteta, od kojih u najvažniji: termoizolacija, otpor protoku vodene pare, kvašenje i estetski izgled
odeće.
Podela odeće prema nameni i njene karakteristike
Prema nameni odeću možemo podeliti u sledeće grupe:
- svakodnevna odeća,
- radna odeća za rad u zatvorenim prostorima,
- radna odeća za rad na otvorenim prostorima,
- sportska odeća,
- svečana odeća,
- vojničke i druge uniforme,
- odeća za posebne namene itd.
Sve grupe odeća moraju zadovoljiti određene osnovne zahteve, kao što su na primer: estetski
izgled, na koji utiču oblik krojeva, kompozicija boja i izgled površine materijala iz kojeg su izrađene
(tkanine, pletenine, koža itd.), udodnost pri nošenju, otpornost prema gužvanju, prljanju, habanju itd.
Pored tih osnovnih, odeća mora zadovoljavati i druge potrebe, kao što su: termoizolacija, propustljivost
vodene pare, propustljivost vazduha, fiziološke, zaštita od padavina, funkcionalnost itd.
Funkcionalnost odeće
Kod projektovanja odeće isto tako moraju se ispoštovati i funkcionalni zahtevi u pogledu
udobnosti i ugodnosti pri nošenju. Donji veš (gaćice i majica) mora biti elastičan i mek i da prileže uz
telo. Ne sme otežavati krvni protok i isto tako ne sme dražiti površinu kože. Ukratko, odeća mora
omogućiti najveći mogući ugodan osećaj. Kroj i oblik moraju biti prilagođeni funkcionalnosti. Ne
smeju otežavati pokrete koji su uobičajeni u svakodnevnom životu. Uticaj mode nije veliki i moda ne
bi smela negativno da utiče na funkcionalnost.
Majica sa dugim rukavima pokriva gornji deo tela i predstavlja jedan sloj odeće. Ako je
izrađena od guste tkanine, ima ulogu barijere, na koju je veliki pad pritiska vodene pare, pod uslovom
da je pritisak vodene pare u okolini niži od pritiska zasićene vodene pare, ako je preračunat na
temperaturu koja je na površini majice. Time se sprečava kondenzacija isparenog znoja u gornjim
slojevima odeće. Pored toga, majica ima takođe zadatak da zadrži izlučene soli i masnoće, da ne prodru
u gornje slojeve odeće. Majica takođe ima funkciju filtra, koji smanjuje brzinu prelaza nečistoća iz
okoline prema površini kože. Majica sa kratkim rukavima ima približno jednaku funkciju kao i majica
sa dugim rukavima samo se upotrebljava leti. Zbog toga mora biti izrađena od poroznije tkanine ili
pletenine, da bi omogućila bržu difuziju vodene pare i bržu razmenu vazduha na površini kože, koja je
bogata ugljen dioksidom, sa okolnim vazduhom. Veća koncentracija ugljen dioksida na površini kože,
u uslovima povećanog izlučenja znoja koji je sigurno poželjan, naročito u letnjim uslovima, izazvala bi
pojavu draženja kože.
Kravata ima dve osnovne funkcije: estetsku i termoizolacijsku. Ona sama po sebi ne pokriva
veću površinu tela ali povećava prianjanje okovratnika košulje oko vrata. Na taj način se sprečava
takozvani tunelski učinak (efekat). Vazduh na površini kože ima u većini slučajeva višu temperaturu
nego okolni vazduh u zimskim vremenima. Zbog toga se otpušteni vazduh sa površine kože kreće tako
da veliki deo tog vazduha ide u okolini između okovratnika košulje i vrata. Umesto tog vazduha dolazi
4
hladan vazduh iz okoline kroz otvore na odeći (rukavi, nogavice, pantalone, itd.). Ako je oko vrata
zavezana kravata nema prostora za protok toplog vazduha između vrata i okovratnika i između slojeva
odeće. Naravno, odeća ima odgovarajući otpor prolasku vazduha. Time se smanjuje razmena toplog
vazduha s hladnim. To smanjuje gubitke toplote. Ali ako je temperatura okoline relativno visoka,
tunelski efekat je poželjan radi boljeg hlađenja organizma i razmene vazduha na površini kože radi
napred pomenutog uticaja ugljen dioksida koji je tu radi pospešivanja isparavanja znoja. Iz toga je
jasno, da je u vrućini, kravata nefunkcionalna. U posebnim slučajevima preovladava estetski motiv,
tradicija ili protokol. U takvim primerima kravata se upotrebljava uprkos fiziološkim nepogodnostima.
Odeća u užem smislu reči (suknje i pantalone) je najvažniji sloj odeće. Praktično se nosi celo
leto. Zavisno od tkanine, od koje je izrađena, ima različite termoizolacijske vrednosti. Njena glavna
funkcija je termoizolacija, na drugom mestu je estetska funkcija. U svakodnevnom životu nije baš tako.
Često je na prvom mestu „estetska“ komponenta, koja je najčešće posledica trenutne mode.
Moda retko kada uvažava funkcionalnost odeće u pogledu delovanja okoline nego sledi svoju
logiku, koja je često vrlo škodljiva zdravlju. Za hladne zimske uslove svakako nisu primarne
„kaubojke“ i sakoi iz pamučne tkanine iz kojih su takođe izrađene kaubojke. Pored toga sakoi i
kaubojke tesno priležu na površinu kože. Takav sloj odeće ima manji toplotni otpor u poređenju sa
normalnom vunenom odećom.
Estetska funkcija je najčešće funkcija mode. Estetska merila se menjaju zavisno od krojeva i
oblika, dezena, preovladavajući ton boje, konstrukcije tkanine, površinski izgled tkanine, razni ukrasni
dodaci itd. U uslovima niskih temperatura se dodaje dodatni sloj odeće između košulje i gornjeg
odevnog predmeta. Taj dodatni sloj odeće je pulover sa rukavima ili bez rukava. U predelu vrata
najčešće ima V izrez ili sa kragnom. Donji deo tog sloja su najčešće duge pantalone. Pulover je po
svojoj prirodi deblji i ima veći toplotni otpor nego pantalone. To je zbog toga jer je odavanje toplote
kroz površinu noga (bez stopala) nešto veće nego kroz trup tela pa je nošenje pulovera pre svega
estetska funkcija.
Gornji delovi odeće (razne vrste jakni ili vetrovki) imaju različite funkcije. Svakako je estetska
funkcija značajna sa aspekta specifične namene. Tada je najznačajnija funkcija namene. Ona je kako
termoizolacijska, vodoodbojna ili vodo nepropusna, tako i zaštitna od vetra itd. Ako je gornji deo
odeće namenjen za termoizolaciju, mora biti izrađen iz deblje tkanine ili iz kombinacije guste srednje
teške tkanine i uloška, koga čini kako veštačko krzno (prirodno vrlo retko) ili pak filcovina. Takva
kombinacija omogućava višestranu namenu. Uložak ima ulogu termoizolacijskog sloja, međutim tada
jakna ima i sloj koji je vodoodbojan i štiti od vetra. Pored toga često ima i kapuljaču za zaštitu glave.
Glava se štiti kapom, šeširom, beretkom, itd.
Donji deo nogu i stopala se štite čarapama. One su često debele za niske temperature ili pak
tanke za toplija doba. One imaju termoizolacijsku i estetsku funkciju, jednom preovladava jedna, drugi
put druga.
Svakodnevna odeća
Za tu vrstu odeće ne zahtevaju se neke posebne osobine, sem što treba da zadovolji neke
osnovne potrebe u pogledu svakodnevne aktivnosti, stanja okoline, navika itd. U svakodnevnu odeću
ubrajaju se muška, ženska i dečija odeća.
Muška odeća
Muška odeća se najčešće sastoji iz: donjeg veša (gaćice i majica), odeće (pantalone, košulja,
prsluk, džemper i sako), kaputa ili jakne, kape, eventualno kravate i cipele. U našem podneblju odeća
bi morala štititi čoveka pri temperaturi okoline od -20 oC do +10 oC s proleća, od 20 oC do 30 oC leti i
od 0 oC do 15 oC s jeseni. Naravno da odstupanja od tih temperatura mogu biti između -40 oC do +40 oC. Naravno, ekstremno niske i ekstremno visoke temperature nastupaju veoma retko. Takođe su
prisutni vetrovi koji mogu biti hladni i mogu postići brzinu preko 40 km/h pa čak i do 80 km/h. Pri
projektovanju odeće moraju se uzeti u obzir i padavine (kiša, sneg, magla, itd.)
5
Ako je intenzitet padavina vrlo veliki odeća se može nakvasiti za manje od pet minuta. Ako se
osoba kreće naredni sat sa svakodnevnom odećom, mora se ovoj odeći dodati poseban deo, koji će
štititi od kvašenja. Na primer, kišni mantili se moraju na gornjoj površini impregnirati sa permanentno
vodoodbojnom impregnacijom.
Pri relativno niskim temperaturama okoline, a posebno ako još i duva vetar, navedena odeća bi
morala ostati nenakvašena u toku jednog sata. Svakodnevna odeća mora biti propusna za vodenu paru -
ispareni znoj. Ako se noseći svakodnevnu odeću ne obavlja težak rad, pri kojem bi se izlučile veće
količine znoja, ta odeća omogućava uspostavljanje ravnoteže između stvorene brzine izlučenja znoja i
brzine isparavanja istog.
Ženska odeća
U poređenju sa muškom odećom bitna razlika je u donjem vešu i suknji. Ako je suknja dovoljno
duga i primerno široka, zauzima prilično veliku količinu vazduha , koga zagreva površina tela. U
mirnim vremenskim uslovima suknja ima dobru termoizolaciju jer se zauzeti vazduh pod suknjom vrlo
malo meša sa spoljnim hladnim vazduhom. U vetrovitom vremenu vazduh se pak meša i pokreće se.
Zbog toga se manje primenjuje za zaštitu od hladnoće nego pantalone. Kod ženske odeće moćno
preovladava estetska funkcija, koja je uslovljena modnim zahtevima. Inače za žensku odeću važe drugi
kriterijumi kao za mušku.
Dečija odeća
Ovde se misli na odeću za predškolsku decu i posebno za odojčad. Odeća školske dece se
razlikuje od odeće odraslih u nekim detaljima i u veličinskim brojevima. Odeća za odojčad mora biti
meka, hidrofilna, ulošci ne smeju prouzrokovati alergiju na koži, naročito u mokrom stanju. Toplotni
otpor mora biti primeren stanju okoline i stanju organizma deteta. Kroj i oblik moraju biti funkcionalni,
tako da odeća ne steže i ne ometa dete pri aktivnostima.
Dečija odeća mora biti usklađena sa rastom i psihomotornim razvojem deteta određenog uzrasta.
Zbog toga dečiju odeću treba projektovati u smislu povezivanja funkcionalnosti i maštovitosti, što
znači da je dečija odeća pretežno sportskog kroja, obiluje svrsishodnim elementima kao što su džepovi,
preklopi, kopče, zatvarači (pomoću kojih se mogu, na primer, produžiti i skratiti suknje i nogavice
pantalona).
Dečija odeća treba biti izrađena od materijala živih boja, ukrašena raznim simbolima u skladu sa
uzrastom deteta, jer treba izgledati veselo i šaroliko, što je deci privlačno. Dečaci i devojčice u
pubertetu već prate modne smernice. Dečiji organizam se stalno menja, povećava i sazreva u svojim
funkcijama. Rast i razvoj se sastoje od nekoliko međusobno povezanih komponenata: fizičke, psihičke,
emotivne, socijalne i kulturne, a one pak zavise od spoljašnjih i unutrašnjih činjenica.
Za sve faze razvoja deteta potrebno je projektovati odeću, opremu i dodatke s jednakom
pažnjom i odgovornosti. Zbog toga se moraju poznavati osnovna obeležja pojedinih faza razvoja.
Novorođenče treba odenuti u pamučno meko pletivo, svetlih nežnih tonova koje je izrađeno u
njegovoj odevnoj veličini. Sa navršenih godinu dana, dete ima telesnu visinu oko 75 cm do 80 cm, pa
se to mora znati pri projektovanju odeće za njega.
Predškolsko doba obuhvata razdoblje od druge godine života pa do šeste ili sedme kada dete polazi u
školu. U mlađem predškolskom uzrastu odnosno do treće godine života, dete raste prosečno za 6 cm
godišnje, a najbrže raste u prvoj godini života. U pubertetu deca ponovo brže rastu da bi taj ubrzani rast
bio zaustavljen sa završetkom puberteta.
Za stvaranje odeće u kojoj će se dete određenog uzrasta dobro osećati i biti nesputano, nije samo
bitno da je odeća prilagođena detetovoj telesnoj visini, nego mora biti prilagođena njegovom
psihomotornom razvoju. Od malena je odeća govor pola, već kod novorođenčadi razlikuje se odeća i
oprema za muško i žensko dete. Običaj je da se dečaci odevaju većinom u odeću svetloplavih tonova, a
devojčice u ružičaste tonove.
6
U predškolskom uzrastu deca se međusobno igraju pa su i devojčuce i dečaci odeveni najčešće u
trenerke jer one ne sputavaju u igri, pri penjanju, skakanju, trčanju, itd. Deca školskog doba takođe
nose odeću koja ne sputava pokrete, ali pojavljuju se razlike u međusobnom ponašanju i pol postaje
postepeno sve naglašeniji: devojčice se više brinu za svoj izgled, a dečaci neguju sportski izgled. U
doba puberteta osećaju se nagle fizičke promene i kod devojčica i kod dečaka i žele da stvore svoj
sopstveni izgled izborom frizura, odeće i dodataka.
U adolescenciji prate se svi modni uzori, imitiraju se i pronalaze najbolji izgledi izborom odeće
i frizure kako bi se prilagodili ili pak nametnuli okolini.
Posebna odeća
Posebna odeća se razvrstava u dve grupe:
- uniforme i
- radna odeća.
Obe grupe imaju veći broj varijanti.
Uniforme
Uniforme su takođe deo radne odeće, koje su u većini slučajeva službene uniforme (vojničke,
oficirske, policijske, vatrogasne itd.). Sa bojom, krojem, oblikom kao i raznim dodacima pokazuju
pripadnost određenoj grupi (vojsci, policiji, vatrogascima, železničarima itd.). Razlikuju se uniforme
policajaca, pratilac vozova, vratara itd. Uniformom se takođe određuje položaj jednih u odnosu na
druge pomoću činova. Uniformom su takođe označena prava i dužnosti. Pored manifestacione uloge
uniforma ima takođe i druge funkcije, kao i svaka druga odeća. Uniforma vratara, koji ima službu u
zatvorenom prostoru se razlikuje po svojoj funkcionalnosti od uniforme saobraćajnog policajca, koji
reguliše saobraćaj na raskrsnicama ili patrolira u određenim mestima. Uniforma vatrogasca pak mora
biti nesagoriva.
Najmnogobrojnija je vojnička uniforma. Za vojničku uniformu se moraju rešiti:
- uniformisanost - uniformnost,
- univerzalnost,
- funkcionalnost u užem smislu,
- maskiranost,
- zaštita od fizičkih, hemijskih i bioloških uticaja,
- zaštita od neprijatnih uticaja podneblja i
- specifičnost.
Uniformisanost. Kopnena vojska, vazduhoplovci i mornarica imaju tradicionalne uniforme koje
su različitih boja. Razlike su takođe i u sastavu kompleta uniforme, kroju i obliku pojedinih delova.
Najčešće svi imaju maskiranu uniformu zavisno od države kojoj vojnik pripada. Po prirodi piloti imaju
posebnu uniformu za vojne letove, a posebnu za civilne putničke letove. To važi i za civilnu
mornaricu, posebno za mornaričke putničke brodove. Uniforme policije u normalnoj službi se razlikuju
od drugih uniformi. Posebno, protiv terorističke jedinice upotrebljava se normalno maskirna odeća sa
nekim dodatnim delovima koji variraju zavisno od napada terorista, ili protiv agresivnih grupa ljudi na
raznim demonstracijama.
Univerzalnost. Sastav kompleta uniforme - odeće mora biti takav, da se može upotrebiti u svim
vremenskim uslovima na svim područjima na kojima deluju korisnici uniforme. To znači, da se
uniforma mora prilagoditi odgovarajućim parametrima podneblja (temperatura, kiša, vetar itd.) i isto
tako zahtevima delotvornosti kao što je brzina odavanja toplote. Zbog toga uniforma mora biti
višeslojna s mogućnošću zamene pojedinih delova uniforme u zavisnosti od dotičnih letnjih vremena
ili vrsti aktivnosti (borba, odmor, marš itd.).
Funkcionalnost u užem smislu. Kroj uniforme mora omogućiti optimalnu funkcionalnost celog
kompleta i posebnih delova za odgovarajuće borbene aktivnosti u odnosu na opterećenja, pokretljivosti
i borbenu sposobnost u celosti. Osnovni delovi uniforme su vetrovka, bluza i pantalone, moraju
7
omogućiti neometeno nošenje i upotrebu osnovog naoružanja, municije i drugih bojnih i ličnih
sredstava.
Maskiranost. Boja unoforme (gornji sloj) mora biti takva, da optimalno maskira na svim
vrstama terena u vidnom i infracrvenom delu spektra. U tom pogledu maskirana uniforma ne mora biti
univerzalna. Peščana ili polupeščana okolina drugačije reflektuje svetlost nego okolina u umerenom
pojasu. Zbog toga jedinice moraju biti, ako se šalju na Bliski ili Srednji istok, opremljene sa posebnom
maskiranom bojom (šarom), koja maskira u vidnom delu spektra na peščanom ili polupeščanom
terenu.
Zaštita od fizičkih, hemijskih i bioloških uticaja. Uniforma mora štititi od neposrednih fizičkih
uticaja, koji bi često nastajali pri manipulaciji i upotrebi oružja, pri kretanju po neravnom terenu
(kamenje, grmevlje, trnje, blato, itd.). Pri ekspoziciji atomske bombe (svrsishodna zaštita protiv
radioaktivnih zračenja i toplotnog udara), pri upotrebi bojnih otrova i bioloških agenasa u pogledu
agregatnog stanja. Uniforma mora štititi od neposredne vatre i podneti do 42 J/cm2 kao i opekotine I
stepena (8,4 J/cm2s do 12,6 J/cm2s).
Zaštita od neprijatnih uticaja podneblja. Za razliku od normalne okoline, u kojima se korisnik
svakodnevne odeće ne izlaže ekstremnom stanju okoline (vrlo niske ili vrlo viskoke temperature,
padavine, jak vetar itd.) ali se njima izlaže relativno samo kratko vreme, vojnik ne može svoje
aktivnosti prosto da prilagođava potrebama odbrane (vežbe, borbe, itd.). Zbog toga uniforma mora
omogućiti bojevu gotovost korisnika u temperaturnom intervalu od -25 oC do +30 oC nezavisno od
padavine i brzine vetra. Ta zaštita bi trebalo da traje najmanje 6 i više sati. Šest sati je donja mera
tolerancije. Ako je vojnik 6 sati u dotičnoj okolini, pri dotičnoj vrsti i intenzitetu aktivnosti još uvek
sposoban izvršiti zadani nalog, pod uslovima da uniforma zadovoljava date uslove. Ako se pak, na
primer, posle 4 sata u dotičnim uslovima počne smanjivati korisnikova bojeva gotovost, uniforma nije
primerena za date uslove upotrebe.
Da se uniforma ne kvasi u kišovitom vremenu, gornji slojevi odeće se impregniraju sa
permanentno vodoodbojnom impregnacijom ili se pak izrađuje iz vodoodbojnih vlakana. Ta obrada
neće bitno promeniti težinu uniforme kad se izloži kiši. Takva zaštita uniforme je značajna iz dva
osnovna razloga:
* ne povećava se težina uniforme zbog kvašenja, to je vrlo značajno, jer korisnik i bez tog
dodatnog nekorisnog tereta dovoljno opterećen,
* ne smanjuje se toplotni otpor uniforme, što je vrlo značajno u jesenjim i zimskim niskim
temperaturama.
Smatra se da uniforma dobro štiti od padavina (kiše), ako se težina vodoodbojnog zadnjeg sloja
uniforme ne povećava više od 30 % za tri časa pri intenzitetu padavina 15 mm/h. Zaštitni sloj protiv
vetra da ne propušta više od 1 m3/m2h. Tu se podrazumeva pritisak vazduha od 100 Pa. Pored toga
uniforma mora omogućiti što bolju propustljivost vodene pare koja nastaje kao posledica isparenja
znoja. Gusti zaštitni sloj protiv vetra slabo propušta vodenu paru. Zbog toga je nužno tražiti optimalno
rešenje. To može omogućiti sloj i sastav uniforme kompletno. S povećanjem brzine vetra povećava se i
brzina isparavanja znoja. U takvim okolnostima često se ne dolazi do neravnoteže između znojenja i
isparavanja znoja. Ako je pak bez vetra, kroj mora omogućiti smanjeni otpor protoku vodene pare.
Specifičnost uniforme. Osim težnje ka univerzalnosti, vojna uniforma se ne mora upotrebljavati
za sve namene. Nekad je potrebno dodati neki deo ili pak postojeći zameniti s drugim, bolje pogodnim.
Uniformu za potrebe padobranaca, tenkista, podmornice, jedinice za dekontaminaciju itd., treba
modifikovati. Piloti imaju po prirodi specifičnu uniformu, koja je prilagođena aktivnostima u tesnoj
pilotskoj kabini (lovačka avijacija) i mora omogućiti optimalnu efikasnost.
Za zaštitu od bojnih otrova je pored zaštitne maske nužna i posebna odeća, koja se oblači preko
uniforme. Ona mora biti propusna za vodu i vazduh ali ne za otrovne gasove. Takva dodatna zaštitna
odeća mora biti troslojna. Prvi - gornji sloj bi morao biti izrađen iz guste tkanine, obrađene s
vodoodbojnom impregnacijom, koja je istovremeno i oleofobna. To je zbog toga, da tečni bojni otrov
ne prodre kroz gornji sloj zaštitne odeće. Veličina i broj pora mora biti takav zbog hidrodinamičkog
udara da prodru tečne kapi bojnog otrova kroz taj sloj najviše 1 % količine bojog otrova koja je pala na
površini gornjeg sloja. Ako su bojni otrovi vrlo moćni, ta količina od 1 % bi izazvala velike probleme
8
ili čak smrt. Zbog toga mora postojati još jedan sloj, koji bi apsorbirao tu količinu. Taj drugi unutrašnji
sloj mora imati aktivan ugalj, pamučnu ili viskoznu tkaninu. Treći sloj je podloga koju predstavlja
unutrašnji - apsorpcijski sloj.
Radna odeća
Radna odeća se prilagođava vrsti rada i stanju okoline radnom mestu. U većini slučajeva radna
odeća predstavlja modifikovanu svakodnevnu odeću, tako da je deo odeće zamenjen radnom odećom,
radnim mantilom, radnim odelom (patalone i bluza) ili pak radnim kombinezonom. Ponekad je dnevna
odeća istovremeno i radna odeća, i to na radnim mestima, kod kojih nema poseban uticaj okoline ili
zahtev radnog mesta - rad u pisarnici itd. Naravno, govori se o radnom odelu a ne o radnoj odeći. To je
zbog toga jer je prirodno taj isti deo odeće koga smo dodali svakodnevnoj odeći ili smo s njim zamenili
deo svakodnevne odeće, samo jednoslojno. Naprosto rečeno, radna odeća i zaštitna odeća imaju neke
slične funkcije, obzirom da štitie donje slojeve odeće ali i korisnike od:
- zaprljanja agresivnim supstancama, habanja itd.,
- agresivne okoline,
- visokih temperatura i opekotina,
- vlage,
- vetra i niskih temperatura,
- jake svetlosti,
- povreda itd.
Navedene funkcije odnosno parametri imaju različite uloge i vrednosti kod radne odeće,
namenjene za različite namene. Ako korisnik radi u hemijskoj laboratoriji, mora imati radni mantil,
koji naravno ima na takvom radnom mestu ulogu radne odeće, otporne prema bazama i kiselinama.
Ako se radi sa zapaljivim materijama, radna odeća mora biti nezapaljiva. Nezapaljiva odeća je kad ne
gori u atmosferi, koja ima 25 % kiseonika. Ponekad se ta granica povišuje na 27 % kiseonika. U
građevinarstvu se često upotrebljavaju cipele, koje iznad prstiju imaju ojačanje u vidu pločice koja štiti
prste od ozleda kad, na primer, padne teži predmet (cigla) na nogu. Radne rukavice u građevinarstvu
štite ruke od ozleda zbog trganja - trenja. Na drugoj strani postoje sasvim druge vrste rukavica za ruke
lekara - hirurga. Iz tih primera se vidi da je spektar funkcije radne odeće vrlo širok.
U svakom posebnom primeru mora se dobro proučiti namena radne odeće, odela ili
pojedinačnih predmeta, okolina i način upotrebe, ukratko, mora se proučiti stanje okoline i stanje
korisnika zavisno od vrste intenziteta aktivnosti i na osnovu toga tražiti optimalno rešenje za zaštitno
ili radno odelo, odeću ili poseban deo odeće.
Zaštitna odeća
Zaštitna odeća treba da ima takva svojstva da zaštiti telo od mogućih povreda, odnosno od jedne
ili više opasnosti, ujedinjujući aktivne i pasivne aspekte bezbednosti. Obično se u izradi zaštitne odeće
koristi istovremeno više vrsta materijala, gde svaki osigurava određenu vrstu zaštite. Prema upotrebi i
nošenju ona može biti:
- stalna (koristi se u tehnološkim procesima pri obavljanju raznih aktivnosti) i
- interventna (koristi se u akcidentnim - opasnim situacijama).
Zaštitna odeća za rad pod visokim naponom se sastoji od jednodelnog odela, zaštitnih rukavica i
donjih delova čarapa (sve komponente imaju troslojnu građu) kao i različitih zaštitnih sredstava za
glavu. Spoljašnji sloj se sastoji od potpuno metalizirane poliamidne tkanine. Unutrašnji sloj je okrenut
prema telu i sastoji se od hidrofilne pamučne pletenine ugodne za telo.
Za razliku od odela, spoljni sloj rukavica se sastoji od vatrootporne kože, a spoljni sloj donjih
delova čarapa od mekane pamučne pletenine. Donji delovi čarapa se električno provodljivo povezuju
pomoću metaliziranih patentnih zatvarača s nogavicama odela. Unutrašnji slojevi su identični kao kod
odela. Preko donjih delova čarapa mogu se nositi uobičajne radne zaštitne cipele.
9
Za zaštitu glave od jakih električnih polja može služiti kapuljača odela. Ispod nje se može u
područjima male jačine polja ili kod rada na postrojenjima s nazivnim naponima do 420 kV, nositi
plastična zaštitna kaciga ili plastična zaštitna kaciga sa posebnim omotačem. Za rad kod velike jačine
polja, na primer, na postrojenjima do 800 kV, potrebna je zaštitna kaciga s metaliziranim omotačem i
provodljivim vizirom za zaštitu lica.
Rukavice, zaštitna kaciga i naprava za izjednačavanje potencijala spajaju se pouzdani
provodljivo sa odelom pomoću specijalnih utikača.
Odelo, koje u velikoj meri propušta toplotu i vodenu paru kao i rukavice i donji delovi čarapa,
omogućuju odličnu ugodnost kod nošenja zbog ergonomskog oblika. U području kolena su pletenine
sa dve razmaknute površine ugrađene u nogavice kako bi se olakšalo klečanje. Neizbežni šavovi kod
odela moraju se tako izvesti da metalizirani slojevi tkanine dolaze direktno jedan na drugi kako bi se
postigla velika električna provodljivost. Ona se utvrđuje tipskim ispitivanjima prema IEC 60895.
Zaštitno delovanje odeće kvantificira se veličinom zaštite (S):
20 log G
K
IS
I
gde je:
S - veličina zaštite odeće,
IG - ukupna struja koja uglavnom teče kao kapacitivna preko zaštitne odeće,
IK - struja tela koja teče zbog ograničenog delovanja zaštitne odeće kroz telo osobe koja se treba
zaštititi.
Budući da je određivanje veličine zaštite S moguće samo u opremljenim visokonaponskim
laboratorijama, kao alternativa za kontrolu zaštitnog delovanja zaštitne odeće preporučuje se redovno
merenje električnog prolaznog otpora zaštitne odeće. Za ovo merenje otpora služe utikači zaštitne
odeće, dodatni merni kontakti kao i specijalna klešta za merenje na rukavicama i donjim delovima
čarapa. Zaštitno delovanje zaštitne odeće nije dovoljno ako je električni otpor između odabranih tačaka
odeće veći od 60 Ω.
Za zaštitnu odeću kao i za drugu odeću veoma je važno da je ona vidljiva u lošim vremenskim
uslovima, posebno za vatrogasnu i policijsku odeću. Do sad se za takvu odeću bolja vidljivost u mraku
i lošim vremenskim uslovima obezbeđivala sprecijalnim svetlećim prugama koje su se našivale na
odeću, većinom na rukavima, nogavicama, na prednjim i leđnim delovima. Silhfelc je novi sistem koji
rešava ovu problematiku izradom reflektujuće odeće.
Retro-reflektujuće obrađena tkanina reflektuje svetlost direktno ka izvoru svetlosti i njegovu
neposrednu okolinu. Ovaj efekat se postiže pomoću naslojavanja površine tkanine specijalnim,
aluminiziranim staklenim perlama. Kada svetlost padne na hemisferno naslojenu površinu stakla,
direktno se reflektuje nazad ka izvoru svetlosti. Staklene perle su dobro vezane na površini pa su
otporne pri upotrebi tekstila i njegovom prenju uprkos izlaganju velikim mehaničkim silama.
Odeća za specijalne namene (inteligentna odeća)
Kada se radi o odeći za specijalne namene tada se može govoriti o takozvanoj „inteligentnoj
odeći“ ili odeći visoke tehnologije koja se proizvodi za različite namene. Tako, na primer, odeća koja
se proizvodi sa tzv. „sistemom prenosa“ sadrži specifične aktivne materije koje su vezane na površini
tekstilnog materijala u obliku molekularnih baza ili mikro odnosno nano kapsula. Pod uticajem
pritiska, vlage ili toplote one se aktiviraju i deluju na telo čoveka. Intervali u kojima se materije
oslobađaju mogu se programirati debljinom kapsule. Pored primene u terapiji, ovakva odeća se može
upotrebiti i u dijagnostici, tako na primer, u sportskom području za doping kontrolu. Sa druge strane te
molekularne baze mogu apsorbovati izlučevine iz kože pacijenta i tako omogućiti medicinsko
10
ispitivanje ili ublažavanje kožnih bolesti. Zatim je moguće da te baze sadrže miomirise, vitamine,
kozmetiku i mnoge druge materije.
Drugo područje predstavlja tzv. prilagodljive sisteme (prilagođavaju se samostalno
promenljivim telima i uslovima okoline). Takvi proizvodi, na primer, puloveri ili jakne reaguju na
promenu toplote, svetla i vlage.
„Pametna odeća“ odnosi se na informatičku i komunikacijsku tehnologiju zasnovanu na tekstilu.
Elektronske komponente se više ili manje nevidljivo integriraju u odeću. To mogu biti računarske
komponente, mobilni telefoni, mikrofoni, MP3 aparati za reprodukciju, radioaparati, videokamere ili
satelitski navigacioni sistemi. Odeća omogućuje korisniku da nezavisno od lokacije poziva podatke i
stvara mogućnost za nove usluge sa intenzivnim znanjem.
U području zdravstva novi odevni predmeti mogu da kontrolišu vitalne telesne funkcije kao što
su: krvni pritisak, brzina otkucaja srca, šećer u krvi i kod kritičnih vrednosti daju upozorenje.
PCM (fazno promenljivi materijali) rade prema fizičkim zakonima termodinamike. Milioni
ugrađenih mikrokapsula (mikroelemenata - senzora) reaguju na spoljnu temperaturu. Kada je toplo
PCM postaje tečan, a suvišna toplotna energija se akumulira. Kada temperatura padne, PCM otvrdne i
otpušta arhiviranu toplotu. Švajcarski institut za materijale i ispitivanje (EMPA) konstruisao je
membranski omotač sa ugrađenom promenljivom termičkom izolacijom. Centralni deo ovog
membranskog omotača je mikropumpa koja osigurava punjenje vazduhom odnosno pražnjenje triju
paperjem ispunjenih vazdušnih komora. Mikropumpa ima masu samo 25 g i daje 4 dm3/min vazduha, a
pogon dobija od baterije od 6 V.
Institut u Krefeldu razvio je ciklodekstrine koji predstavljaju prstenaste molekule šećera, koje
mogu vezati ili osloboditi različite materije. One se upotrebljavaju, na primer, za smanjenje neugodnog
mirisa odeće ili kućnog tekstila. Ugrađene materije mogu biti miomirisi, fungicidi, baktericidi ili
farmaceutski katalizatori, UV apsorbensi ili sredstva za zaštitu od insekata.
Novo srebrno vlakno X-Static američkog proizvođača Novel Fibre Technologies sastoji se od
sloja čistog srebra koji je spojen s površinom tekstilnog vlakna. Takva vlakna se upotrebljavaju u
medicini, industriji i za izradu odevnih proizvoda. Najvažnija svojstva su antibakterijsko delovanje,
nepropusnost za toplotu i antistatički efekat. Pošto se vlakna naslojavaju u pređi (pribijaju), tkanina
ima međuprostore koji osiguravaju optimalnu propustljivost vazduha. Tkanina se može prati i hemijski
čistiti a da se ne smanji antibaktrijsko svojstvo ni posle 250 pranja.
Funkcije koje mora ispunjavati odeća
U izabranoj odeći čovek želi da se oseća privlačno, opušteno i udobno. Izgled i udobnost pri
nošenju su odlučujuće karakteristike određene odeće na osnovu koje se čovek izjašnjava da li mu
odgovara ili ne, odnosno da li se u njoj oseća dobro ili loše.
Ono što čovek registruje kao „udobna odeća“ uglavnom se sastoji od tri komponente, a to su:
termofiziološka, ergonomska i osećaj boje.
Mecheels je odredio funkcije koje mora ispunjavati određena odeća, a to su:
- estetske (mora odgovarati modnim zahtevima, posebnim prilikama i treba da najbolje
prezentuje čovekov lični karakter),
- ergonomske (mora imati odgovarajući kroj, mora biti elastična, da prati oblik tela, ne sme
ometati čoveka pri kretanju),
- fiziološke (mora poboljšati uravnoteženje telesne temperature, tako da štiti telo od hladnoće,
odnosno da omogućava protok suvišne toplote u obliku isparenog znoja s površine kože u okolinu,
mora zadovoljiti termofiziološku i kožno-senzorsku udobnost),
- ekonomske (mora da se obezbedi ekonomičnost u pogledu uloženog radnog vremena,
materijala, postignutog kvaliteta koji zadovoljava zahteve tržišta).
Na osećaj udobnosti utiče veliki broj faktora koa što su vrste materijala koji su ugrađeni u
odgovarajući sistem odeće (sirovinski sastav, površinska masa, opip, fizičko-mehanička svojstva, vrsta
dorade itd.).
11
Estetske funkcije odeće
Zadovoljenje estetskih zahteva u projektovanju odeće ima sve veći (skoro presudni) značaj jer
razvojem masovne industrijske proizvodnje i masovnog plasmana, uz objektivan porast društvenog
standarda, razvoja i opšte kulture, narastaju i potrebe ljudi i njihova izbirljivost. Od odevnog predmeta
se sve više traži da bude skladno oblikovan, dizajniran, privlačan-dopadljiv i da čini životnu i radnu
sredinu prijatnijom.
Apsolutni kriterijumi i čvrsta pravila o estetski dobrom odevnom predmetu, koji može nositi
epitet lepote ne postoje, jer se pojmovi o lepoti menjaju s vremenom. Međutim, postoje opšte
karakteristike koje pružaju potrebne stavove o estetskom sadržaju odevnog predmeta. Karakteristike
koje se mogu zapaziti i čiji su efekti najbliži čoveku jesu:
- skladnost oblika - harmonija,
- proporcija dimenzija,
- dobar izgled boja i
- opšti izgled.
Kada pojedinac pogledom i svojim sposobnostima zapazi ove karakteristične elemente, u stanju
je da kaže da je za njega odevni predmet „lep“ ili suprotno od toga, da mu se ne dopada.
Estetika kao fiziološka disciplina ispituje lepo u stvaralačkom delu i istražuje osnovne
preduslove i kriterijume umetničkog procenjivanja, analize, stvaranja, doživljavanja, kao i opšti
smisao, vrednost i suštinu jednog predmeta.
Tekstilni materijali i ocenjivanje njihovih estetskih karakteristika
Svaki odevni predmet i njegova forma - oblik, mora da budi izrađeni u odgovarajućem
materijalu uz primenu takvih postupka proizvodnje, koji će obezbediti ispunjavanje svih zateva. Pre
nego što se pristupi projektovanju i razmatranju pojedinih ideja o budućem proizvodu, potrebno je da
se izvrši izbor pravog materijala, koji će odgovarati postavljenom zadatku i svojoj nameni, pre svega
realnim uslovima i tehnologiji koji stoji na raspolaganju.
Od adekvatnog izbora materijala i postupka izrade najčešće zavisi konačan kvalitet proizvoda,
njegov izgled, funkcija i drugi pokazatelji. Nepotrebno je isticati od kolike je važnosti izbor materijala
i postupka izrade u odnosu na cenu i ukupnu visinu troškova proizvodnje, kada se ima u vidu da su ovi
faktori u neposrednoj vezi sa produktivnošću rada i konkurentnošću na tržištu.
Zbog toga projektant odeće ne treba sa bude samo darovit stručnjak i dobar analitičar, već je
neophodno da, pored stručnog znanja na projektovanju i talenta poznaje praktične vrednosti i svojstva
pojedinih materijala sa kojima se najčešće sreće u svakodnevnom radu, kako bi mogao da kompletno
učestvuje u odlučivanju prilikom izbora materijala i postupka izrade i sa svoje strane da određene
predloge.
Poznavanje materijala sastoji se u upoznavanju osnovnih osobina pojedinih materijala, njihovoj
podobnosti za odgovarajuće tehnološke obrade i primene, to jest u koje se svrhe pojedini materijali
mogu koristiti, kako se ponašaju u različitim procesima tehnološke obrade, na kakve toplotne i druge
uslove mogu da se primene itd.
Savremena tehnologija poznaje mnoge vrste tekstilnih materijala sa druge strane razvoj nauke i
tehnike uticao je i na povećanje metoda i postupaka obrade, koji se iz godine u godinu povećavaju i
umnožavaju. Ove promene bile su brze i dalje se dešavaju, tako da projektant mora stalno da prati
razvoj nauke i tehnike, na praktičan način upoznaje sve nove metode i postupke, kako ne bi zaostajao u
svom stručnom znanju i na taj način pružio otpor savremenim tokovima razvoja i unapređenja
proizvodnje i samog projektovanja.
U realizaciji ideje novog proizvoda projektant mnogo češće izražava potrebu da se prebrode
ograničenja ekonomske prirode nego ograničenja koja se odnose na tehnologiju proizvodnje. Pri tom
se misli na faktore koji utiču na cenu materijala. Kvalitetan i moderan proizvod, koji će zadovoljiti sve
zahteve, može se proizvesti od materijala koji je ekonomičniji po ceni, kao i od skupih materijala.
12
Kada se govori o materijalima i postupcima njihove tehnološke obrade, projektant i drugi
članovi tima moraju da imaju u vidu korišćenje svih mogućnosti upotreba standardnih materijala.
Ovakav pristup ne samo da olakšava posao konstruktoru da ne mora da projektuje posebne detalje u
različitim dimenzijama, već ima izuzetnu vrednost za ekonomičnost proizvodnje, ulaganje u opremu
koja se koristi u proizvodnji, naročito za smanjenje radnih operacija.
Postupci proizvodnje koji menjaju veličinu i oblik materijala, vrlo malo i gotovo nimalo utiču na
konačan oblik predmeta koji se projektuje. Njihov uticaj može jedino da se odrazi ako sam materijal
nije podesan da se oblikuje na željeni način. Međutim, ako se sve uzme u obzir i ova se prepreka može
savladati i oblikovati bilo kakva forma od bilo kog materijala, samo je pitanje po koju cenu.
Ako se želi smanjiti cena proizvodnih troškova izborom drugog postupka proizvodnje, u tom
slučaju mora da se deluje na sam oblik i celokupan spoljni izgled odevnog predmeta.
Ocenjivanje estetskih karakteristika tekstilnih materijala predstavlja određene poteškoće, budući
da je u velikoj meri zasnovano na subjektivnim sudovima kako odgovarajućih stručnjaka tako i
potrošača. U osnovi svake subjektivne ocene leži lični stav, koji može biti zasnovan na sociološkim,
kulturološkim i psihološkim pretpostavkama.
Kako su tekstilni materijali i proizvodi izrađeni od njih vrlo široko rasprostranjeni, praktično
“bez granica“ i njihovo ocenjivanje mora biti usklađeno s tim. Ocena se mora zasnovati na faktorima
šire prostorne i vremenske aktuelnosti.
Ako se pođe od činjenice da ukupnu estetsku vrednost tekstilnog materijala čini harmonijski
sklop izgleda i funkcije, i da pri tom identični parametri utiču na izgled i karakteristike, onda je
moguće uspostaviti određene relacije u tom harmonijskom sklopu između njegovih osnovnih elementa.
Pri određivanju kriterijuma za ocenjivanje odevnih predmeta, neophodno je rukovoditi sa
analizom načina ocenjivanja i izbora korisnika, jer se na osnovu njihovih zahteva koncipira ceo
proizvod koji ima pretenzije da „osvoji“ tržište i ostvari određeni ekonomski efekat. Ako bi se
vrednošću smatrao samo doživljaj koji odevni predmet izaziva, onda bi vrednost bila psihološka
kategorija, a ako se shvati kao isključivo svojstvo tekstilnog proizvoda, onda je ona nerealna i otuđena
od subjekta. Najrealniji stav o vrednosti tekstilnog materijala je na relaciji između psihološke i
materijalne kategorije, jer estetska vrednost nije ni u subjektu ni u materijalu, već je ono što ona na
materijalu predstavlja za potrošača.
Kada se radi o ocenjivanju estetskih karakteristika tekstilnih materijala javljaju sa najmanje dva
problema:
- definisanje estetskih karakteristika i
- svođenje estetskih karakteristika na merljive veličine.
Iako po pitanju estetskih karakteristika tekstilnih materijala postoje različiti stavovi, opšte je
prihvaćeno da u njih spadaju:
- stilske osobine (boja, ornament, šara),
- reljef,
- pokrivna moć,
- elastičnost i
- sposobnost drapiranja.
Izuzev kategorije stilskih osobenosti koje procenjuju odgovarajući eksperti na osnovu kulturno -
estetsko - tradicionalnih elementa, sve ostale estetske karakteristike, zahvaljujući njihovim manje ili
više direktnim relacijama sa fizičkim svojstvima tekstilnih materijala, moguće je definisati
odgovarajućim merenjima (veličinama).
Uzimajući u obzir, na primer, činjenicu da se pod svojstvom „opip“ podrazumeva kombinacija
impresija nastalih pri dodiru, gužvanju, trljanju ili utisak definiše kao: mek, oštar, čvrst, tvrd, mrtav,
živ, hladan, topao, suv, mastan itd., jasno je da objektivno ocenjivanje nije ni najmanje jednostavno.
Otuda su od zančaja krutost pri savijanju, kopresibilnost, istegljivost, zadržavanje voluminoznosti,
otpor na trenje, pad, maljavost itd.
Konstruktivnu bazu svake tkanine predstavlja pređa svrstana u najmanje dva podsistema
(osnova i potka), koji su među sobom povezani uzajamnim ukrštanjem i preplitanjem po određenim
zakonitostima. Kombinovanje osnove i potke u tkanu površinu zasniva se na principu određene
13
vrednosti njihovog stepena povezanosti koji može da obezbedi materijal dovoljno čvrste konstrukcije i
pouzdanosti prema zahtevima namene.
Primenjeni prepletaj utiče na debljinu i reljef tkanine, ima svoju vizuelnu komponentu kao što
su dominacija osnove ili potke, raspored tačaka ukrštanja kvadratnog, dijagonalnog, ili zrnastog tipa pa
utiče na opip, a samim tim i na stepen sjaja i utisak o boji. Osim prepletaja, međusobni odnos osnove i
potke na licu tkanine i njihovo pomeranje, jedne u odnosu na drugu, prema njihovoj poziciji u okviru
površine tkanine koju zauzima raport.
Reljef (tekstura) tkanine je jedan vid ispoljavanja njenog izgleda, a predstavlja strukturu
površine i njegova vizuelna valorizacija je posledica odbijanja svetlosti, koje zavisi od karaktera,
položaja, veličine, oblika, smera i međusobnog odnosa osnove i potke. U zavisnosti od konstrukcije
tkanine, karakter površine se ispoljava kroz reljefe razlicitnog tipa i to: gladak, ravan (ravnomeran),
hrapav (zrnast), uzorkovano gladak, uzorkovano reljefan, vlaknast i sa sečenim ili nesečenim petljama.
Koloristički efekti tkanina mogu biti postignuti kombinacijom boja podsistema i konstrukcije
tkanina postupcima bojenja i štampanja. Koloristički efekti na tkanini nastali kao posledica prepletaja
mogu biti vrlo različiti, od ravnomerne distribucije boja sa efektom modifikovane boje, višebojnih
efekata tipa pruga i karoa, do definisanih dezena jednostavnih i složenih oblika (ornamenti).
U okviru formiranja motiva i njegov položaj na tkanoj površini, moguće je razmenom mesta
elemenata po principu kombinatorike postići veliki broj različitih varijanti, praktično neograničen broj
varijanti.
Za razliku od tkanine kao sistema koji se realizuje „ukrštanjem“ dva podsistema (osnove i
potke), za stvaranje pletenine, koja takođe predstavlja sistem, potrebno je i dovoljno „uplesti“ na
definisan način samo jedan podsistem-pređe. Osnovna sprecifičnost pletenina je njihova sklonost ka
distorziji odnosno lakog prilagođavanja obliku čovečjeg tela. Ovo svojstvo može da bude i negativno
kada odeća iz pletenine izgubi svoj oblik u tom stepenu da postane neprivlačna ili čak da ne može da se
nosi.
Osnov za međusobno razlikovanja pletenih tekstilnih površina je, pre svega, način njihove
izrade sa aspekta konfiguracije gradivnog elementa (pređe), zatim vrsta mašine za izradu pletenine i
struktura njene osnovne jedinice-petlje. Zbog toga se svi prepletaji pletenina mogu svrstati u dve
osnovne grupe:
- prepletaji sa pletaćih, kulirnih mašina (desno-levi, desno-desni, levo-levi, interlok prepletaji) i
- prepletaji sa osnovoprepletaćih mašina (triko, sukno, saten, atlas prepletaji).
Oplemenjivanje tekstilnih proizvoda predstavlja završnu obradu koja obezbeđuje izmenu i
poboljšanje svojstava i kvaliteta tekstilnog proizvoda. Pojedinim operacijama bojenja, beljenja, ili
štampanja mogu se postići odgovarajući estetski izgledi, dok se doradom, pored ovoga mogu
obezbediiti i niz drugih svojstva kao što su:
- otpornost prema gužvanju, skupljanju, habanju, kidanju,
- odgovarajući sjaj, opip itd.
Vrsta dorade u velikoj meri uslovljava karakter krajnjeg proizvoda i njegovu upotrebnu
vrednost. Dok boja i dizajn neposredno i trenutno utiču stimulativno na potrošača, vrsta upotrebljenih
vlakana i efekti postignuti doradim deluju na potrošača iz drugog plana i ako obezbeđuju odgovarajući
kvalitet i udobnost nošenja proizvoda.
Pokazatelji najvažnijih svojstva tekstilnih materijala od interesa za dizajn, udobnost i estetski
izgled odevnih proizvoda su:
- podužna masa (finoća) - masa po jedinici dužine linearne tekstilne strukture,
- debljina,
- poroznost - udeo vazduha u tekstilnoj površini,
- zapreminska masa tekstilne površine - masa po jedinici zapremine izmerene po spoljnim
konturama tekstilnog materijala,
- gustina vlaknaste mase - odnos mase i zapremine koju zauzima vlaknasta masa (bez šupljina),
- upredenost - broj uvoja pređe oko svoje ose po jedinici dužine pređe,
- ugao upredanja - ugao između spoljašnjih vlakana i osa pređe,
- koeficijent upredanja - mera intenziteta upredanja pređe,
14
- maljavost - pojava virenja krajeva vlakana na površini pređe,
- stepen kovrdžavosti - količnik razlike dužine ispravljenog i ukovrdžanog uzorka i dužine
ispravljenog,
- jačina na kidanje - maksimalna aksijalna sila koju može da izdrži tekstilni materijal pri
istezanju do kidanja,
- specifična jačina - odnos jačine i finoće,
- izduženje pri kidanju: apsolutno - priraštaj dužine u momentu kidanja, relativno - odnos
apsolutnog istezanja i početne dužine uzorka,
- kompresibilnost - relativna promena zapremine tekstilnog materijala pri aksijalnom naprezanju
na pritisak,
- otpornost prema gužvanju (kvalitetni broj) - sposobnost oporavka tekstilne površine posle
gužvanja u odnosu na idealni (100 % oporavak),
- koeficijent drapiranja - pokazatelj sposobnosti tekstilnih površina da u visećem položaju
stvaraju meke nabore,
- propustljivost fluida (količina fluida koju propusti jedinica površine tekstilnog materijala u
jedinici vremena),
- skupljanje (promena dimenzija tekstilnih materijala pri dejstvu vlage, toplote i hemijskih
agenasa),
- otpornost prema abraziji (otpornost prema površinskim oštećenjima prouzrokovanim
dinamičkim opterećenjima ili pogoršavanjima svojstva posle zadatog broja ciklusa habanja),
- koeficijent toplotne provodljivosti (predstavlja energiju koju propušta jednačina površina
tekstilnog materijala u jedinici vremena pri jediničnoj razlici temperatura).
Ekspertiza estetskih pokazatelja odnosi se na razmatranje i proces istraživanja odevnog
proizvoda sa gledišta međuzavisnosti sadržaja i oblika proizvoda.
Za formiranje estetskih shvatanja o pojedinim odevnim predmetima, značajan faktor predstavlja
i vladajući ukus vremena ili društvene sredine. Tako, na primer, u vreme renesanse u Italiji je bilo
mnogo pokušaja da se izrazi i formuliše princip lepote. U jednom od takvih pokušaja Leon Battista
Alberti koncept lepote opisuje rečima: „mislim da je lepota harmonija svih delova u jednom
umetničkom delu koji međusobno čine jedinstvo“.
Estetski faktor podrazumeva i red u međuodnosima pojedinih komponenti oblika i sadržaja,
uključujući primenu svih navedenih principa forme (ravnoteža, proporcija, simetrija i dr.). Estetske
zahteve moraju izvršiti timovi stručnjaka i za njihovu usprešnu primenu nije odgovoran samo dizajner.
U tabeli 1 su dati neki od najvažnijih opštih i pojedinačnih estetskih pokazatelja.
Tabela 1. Najvažniji estetski pokazatelji pri projektovanju odeće
Kompleksni pokazatelj Opšti pokazatelj Pojedinačni pokazatelj
Estetski pokazatelj kvaliteta
Informaciona
izraženost
- vizuelna označenost,
- originalnost oblika,
- osobenost-usaglašenost stila,
- celina - jedinstvo oblika, moda
Racionalnost oblika - funkcionalno-konstruktivna podešenost i
korisnost
Jedinstvo kompozicije
- organizovanost dimenzionalne strukture i
veština spajanja delova,
- plastičnost,
- prezentacija forme i izbor boje
Ergonomske funkcije odeće
Izraz „ergonomija“ vodi poreklo iz grčkog jezika („ergos“ znači „rad“ a „nomos“ znači
„zakon“). U nekim zemljama za ovaj izraz sreće se termin „biotehnika“. U svom najširem značaju
ergonomiju treba razumeti kao izračunavanje čovekove i radne okoline. Nešto neposrednije značenje
ove naučne oblasti je da se bavi izučavanjem međusobnih uticaja i veza na relaciji čovek-predmet.
15
Ergonomija kao naučna oblast prvo se afirmisala 1949. godine u Velikoj Britaniji i ubrzo je
prihvaćena u svim industrijski razvijenim zemljama. Danas ergonomija objedinjava biološke i tehničke
elemente- javlja se kao naučna oblast koja sintetizuje i kompleksno razvija i posmatra odnose između
čoveka i tehnike, tehnologije i proizvodnje. Egronomija se najviše bavi izučavanjem funkcionalnih
mogućnosti čoveka u proizvodnom procesu u stvaranju optimalnih uslova rada. Prema tome potrebno
je dobro poznavanje mera odnosa čovečjeg tela pri različitim pokretima i odeće odnosno pojedinih
aparata i mašina.
Primer položaja ljudskog tela pored kontrolne table telefonske centrale prema H. Drajfusu data
je na slici 1.
Danas, egronomija predlaže novi pregled i metodu za obuhvatanje i rešavanje problema
projektovanja na principu sistema čovek-predmet, a ne kao proizvoda za sebe. U okviru ljudskog
faktora značajnu ulogu u industrijskom dizajnu imaju oči. Očima se saznaje i doživljava oblik odeće i
drugih predmeta u svoj njegovoj vizuelnoj vrednosti, boji i dimenziji. Pomoću očnih živaca prenose se
utisci na centralni nervni sistem i stvaranju se prijatni ili neprijatni utisci. Očima se doživljavaju
takođe, svetlosni i drugi efekti.
U praktičnom radu svi stručnjaci za ergonomiju preporučuju da se radi uspešnijeg proveravanja
podataka i definisanja osnovnih dimenzionalnih i drugih parametara budućeg proizvoda, koji je
namenjen čoveku, izrade tzv. maneken lutke koje prikazuju ljudsku figuru. Ovi modeli treba da imaju
pokretne zglobove na rukama i nogama kako bi se omogućilo pomeranje i podešavanje prema
potrebama samog porizvoda koji se projektuje, i njegovim dimenzijama. Ovakve maneken lutke
obično se izrađuju u tri dimenzije, koje su prilagođene prosečnim standardima-dimenzijama ljudi, tj. za
nizak, srednji i visok rast čoveka.
Slika 1. Primer položaja ljudskog tela pored kontrolne table telefonske centrale (sve mere su u inčima)
Fiziologija odeće
Fiziologija odeće kao interdisciplinarna nauka razvila se u poslednjih nekoliko decenija. Prva
ispitivanja u ovoj oblasti urađena su za potrebe vojske, da bi se načelno mogla utvrditi konstrukcija
odeće za različite namene u kojoj bi se čovek osećao udobno i poboljšao svoje fizičke i psihičke
sposobnosti. U tu svrhu je bila izrađena funkcionalna odeća, prilagođena različitim klimatskim
uslovima odnosno različitim područjima upotrebe. Obavljena su sistematska i kvantitativna ispitivanja
uticaja odeće na čovekov organizam vezano za procese razmene toplote između tela i okoline [1].
16
Znanje na području fiziologije odeće je od tada veoma napredovalo, a u vezi sa tim i zahtevi koje
pojedini korisnik postavlja pri izboru odeće.
Da li odeća zadovoljava estetske i ergonomske zahteve, pojedinac lako proceni još pri prvom
nošenju određene odeće, međutim, drugačije je sa fiziološkom funkcijom. Odeća sa dobrim toplotno -
fiziološkim karakteristikama mora, pri različitim klimatskim uslovima i različitim fizičkim
aktivnostima korisnika, omogućiti toplotno - fiziološku ravnotežu pri minimalnom naporu tela. To
znači da čovek u njoj ne oseća ni hladnoću ni toplotu, već toplotno - fiziološku udobnost.
Udobnost pri nošenju je odlučujući kriterijum za ocenjivanje kvaliteta određene odeće.
Fiziologija odeće je zasnovana na osnovama fizike, hemije, medicine, fiziologije, psihologije,
tekstilne i odevne tehnologije. Njena osnovna područja ispitivanja su [3]:
* interakcija između tela, odevnog sistema (sastavljenog iz slojeva tekstila i vazduha) i okoline,
* uticaj vrste tekstilnih materijala i konstrukcionih parametara (vrste upotrebljenih vlakana,
konstrukcije niti i tekstilnih površinskih proizvoda, površinskih karakteristika tekstila, oblika kroja,
prileganja - pripijanja odeće itd.) na prenos toplote i vlage s površine kože u okolinu,
* optimalno projektovanje odeće za određenu vrstu upotrebe,
* uticaj odeće na čovekov organizam sa mogućnošću povećanja udobnosti, zdravlja i higijene.
Znanja na području fiziologije odeće su od tada veoma napredovala, a sa time i zahtevi koje
pojedini korisnici postavljaju pri izboru odeće, danas su mnogo viši nego što su bili nekad.
Kod projektovanja odeće, odnosno razvoja novog proizvoda, veoma značajne su ocene kvaliteta
i zadovoljstva korisnika pri nošenju odeće. Zahtevani kvalitet odeće, posmatran sa tačke zadovoljstva
korisnika, može se sumirati kroz sklonost korisnika ka:
1. estetici,
2. udobnosti odeće i
3. održavanju propisanih svojstava u određenom vremenu.
Udobnost odeće po pravilu čine samo one komponente koje se mogu kvantitativno odrediti i
izraziti kroz osećaj. Neki postupci su prikazani na slici 2.1 [4] u tri koraka:
Korak 1: Zadovoljstvo korisnika pri nošenju odeće se može oceniti preko primarnih faktora
udobnosti kroz niz testova na koje korisnik odgovara.
Korak 2: Metodologija za analizu primarnih faktora izvedenih u koraku 1 se proširuje. Fizičke
karakteristike su u korelaciji sa odgovorima iz testova, i taj odnos se razmatra kroz odgovarajucu
kontrolu.
Korak 3: Neispunjeni zahtevi kod odeće u koraku 1, prelaskom u korak 2 se usavršavaju preko
fizičkih karakteristika da bi se dobio novi proizvod.
Za mnoge uzorke se moraju uskladiti zahtevi vezani za metode merenja razvijene u koraku 2 i
pravilno odabrati za reprezentativni proizvod. Kada reprezentativni probni uzorak prođe test nošenja,
tada može zauzeti mesto na tržištu kao novi proizvod.
Slika 2.1 Postupak razvoja novog proizvoda [4]
17
Osnovni faktori udobnosti odeće izvedeni iz koraka 1, slika 2.2 [4]:
1. temperatura, vlažnost i brzina vazduha u malom prostoru izmedu kože i odeće - "Mikroklima
unutar odeće",
2. pritisak odeće na kožu čoveka - "Pritisak odeće" i
3. dodir odeće na koži čoveka - "Osećaj dodira".
Slika 2.2 Osnovni faktori udobnosti odeće [4]
Fiziološke osobine odeće
U okviru nauke fiziologija odeće, a za potrebe tekstilne i odevne industrije, proučava se
termofiziološka udobnost nošenja određenog odećnog sistema. U okviru toga odeća se posmatra kao
„kvazi fiziološki sistem“ (uglavnom kao fiziološki sistem), koji utiče na proces termoregulacije
čovečjeg tela tako da se čovek oseća udobno pri različitim klimatskim uslovima i različitim telesnim
aktivnostima.
Udobnost pri nošenju odeće predstavlja rezultat uravnoteženog procesa razmene toplote između
tela, odeće i okoline i zavisna je od posebnih toplotnih karakteristika odeće, koje predstavljaju njene
sposobnosti za prenos vlage i toplote s površine tela u okolinu.
Svi faktori, koji u određenom prostoru prouzrukuju razmenu toplote između čovekovog tela i
okoline, predstavljaju toplotnu okolinu čoveka. Termička udobnost pri nošenju odeće je rezultat
uravnoteženog procesa razmene toplote i zavisna je od 4 klimatska i 2 neklimatska parametra toplotne
okoline.
Klimatski parametri su:
- temperatura vazduha u okolini,
- relativna vlažnost vazduha u okolini,
- brzina kretanja vazduha u okolini i
- srednja temperatura zračenja u okolini.
Neklimatski parametri toplotne okoline su:
- toplotne karakteristike odeće (toplotna izolacija i otpor odeće protoku vodene pare) i
- proizvodnja toplote u čovekovom telu (brzina metabolizma i radni metabolizam).
Najznačajnije merne veličine, koje su odraz tih sposobnosti su toplotni otpor ili toplotna
izolacija odeće (Rc) i otpor odeće protoku vodene pare (Re).
18
Prva ispitivanja u ovoj oblasti urađena su za potrebe vojske da bi se načelno mogla utvrditi
konstrukcija odeće za različite namene u kojoj bi se čovek osećao udobno pa čak i poboljšao svoje
fizičke i psihičke sposobnosti.
Za vrednovanje termofizioloških osobina odeće razvijena su fizička ispitivanja toplotnih
karakteristika tekstilnih površinskih proizvoda gde se analize izvode na različitim aparatima, a
najpogodniji među njima je kožni model čoveka. Njime se simulira oslobađanje toplote i izlučenje
znoja sa površine kože. Osnovni cilj analize, sa tekstilno-tehnološkog i odevno-fiziološkog aspekta, je
konstruisati optimalan tekstil obzirom na postavljene termofiziološke i kožno-senzorske zahteve.
Laboratorijske biofizičke analize sistema odeće vrše se pomoću pokretljivog termoregulacionog
modela čovekovog tela, tj. lutke "Charlie", koja se izrađuje posebno za ispitivanja prilagođena klima
komori.
U izabranoj odeći čovek želi da se oseća privlačno, opušteno i udobno. Udobnost pri nošenju je
jedna od odlučujućih karakteristika određene odeće na osnovu koje se čovek izjašnjava da li mu
odgovara ili ne, odnosno da li se u njoj oseća dobro ili loše.
Ono što čovek registruje kao „udobna odeća“ uglavnom se sastoji od tri komponente, a to su:
- termofiziološka,
- ergonomska i
- osećaj boje.
Na osećaj udobnosti utiče veliki broj faktora kao što su vrsta materijala koji su ugrađeni u
odgovarajući sistem odeće (sirovinski sastav, površinska masa, opip, fizičko-mehanička svojstva, vrsta
dorade itd.).
Udobnost pri nošenju (tragekomfort) predstavlja odlučujući kriterijum za ocenjivanje kvaliteta
određene odeće u procesu upotrebe.
Fiziološka udobnost odeće
Udobnost koju osetimo pri nošenju odeće je subjektivna reakcija koja je posledica delovanja
različitih faktora. Odeća mora omogućiti određenu toplotnu izolaciju, visok stepen propustljivosti
vlage, zatim dobru ventilaciju, da bi se održala optimalna toplotna regulacija čovekovog tela.
Rezultat uravnoteženih interakcija u sistemu ,,čovek - klima - odeća” se izražava u čovekovoj
udobnosti pri nošenju odeće.
Udobnost nije autentična karakteristika, već rezultat odluke samog čoveka. J. G. Pontreli [5] je
proučavao različite faktore koji utiču na čovekovo shvatanje udobnosti, odnosno neudobnosti nošenja
odeće. Podelio ih je u tri različite kategorije:
I kategorija obuhvata fizičke faktore:
- klimatske veličine toplotne okoline,
- stepen fizičke aktivnosti,
- karakteristike tekstila - odeće,
- vrsta vlakana i konstrukcija tekstila,
- sposobnost za prenos toplote i vlage,
- propustljivost vazduha,
- prijanjanje, elastičnost, opip.
II kategorija obuhvata psiho-fiziološke faktore:
- životna sredina,
- konačna upotreba,
- posebne prilike u kojima se nosi određena odeća,
- modni trendovi,
- opip, vizuelni estetski utisak,
- prileganje - pripijanje.
III kategorija faktora je ,,modifikator sećanja”, koji se zasniva na:
- sopstvenim iskustvima,
- predrasudama,
19
- očekivanoj predstavi o udobnosti nošenja,
- stilu življenja.
U tehnici se za potrebe tekstilne, odnosno odevne industrije izučavaju kožno - senzorski,
toplotno - fiziološki i drugi oblici udobnosti.
Odeća kao granični sloj između čovekovog tela i okoline
Protok toplote s površine čovekove kože kroz odeću je sastavljen iz suvog protoka toplote i
protoka isparene toplote, odnosno vlažnog protoka toplote:
Hce = Hc + He (W),
gde je:
Hce - protok toplote kroz odeću (W),
Hc - suvi protok toplote (W),
He - ispareni, odnosno vlažni protok toplote (W).
Napomena: Prema međunarodnoom SI sistemu jedinica, jedinica za protok toplote (a ponegde i
za količinu toplote) je J/s i ona odgovara jedinici W (J/s = W). Ova jedinica W se u velikoj meri koristi
u praksi.
Toplota, koja se prenosi procesom kondukcije, konvekcije, radijacije i isparavanjem znoja,
prelazi s površine tela u okolinu preko sistema odeće, koga čine slojevi tekstila i slojevi vazduha.
Sistem odeće tako predstavlja prepreku slobodnoj razmeni toplote odnosno granični toplotni sloj
između tela i okoline [11]. To znači, da odeća koja je definisana kao "kvazifiziološki sistem" učestvuje
u procesu termoregulacije tela, pri čemu proces razmene toplote pospešuje ili sprečava, zavisno od
njenih termofizioloških karakteristika.
Suvi protok toplote
Suvi protok tolote (Hc), koji je primarni proces uravnoteženja toplotnog bilansa čoveka,
sačinjavaju procesi kondukcije, konvekcije i zračenja, koji zavise od razlike između srednje
temperature kože (Tk) i temperature vazduha (Tv). Kada je razlika između temperatura veća, tada je
veći i suvi protok toplote sa površine kože u okolinu. Količina suve toplote, koju oslobodi telo, zavisna
je od veličine površine odeće kroz koju prolazi toplota i od izolacionih sposobnosti, odnosno toplotnog
otpora odeće (Rc), koju čovek nosi na sebi. Za suvi protok toplote važi Newton-ova jednačina [12]:
c
vkc
R
ATTH
(W),
gde je:
Hc - suvi protok toplote (W),
Tk - srednja temperatura kože (oC),
Tv - temperatura vazduha u okolini (oC),
A - površina kroz koju prolazi toplota - površina odeće (m2),
Rc - toplotni otpor odeće (m2oC/W).
Protok isparene toplote
Čovekovo telo koristi veoma efikasan mehanizam hlađenja, koji se aktivira kada oslobađanje
toplote disanjem i suvim protokom toplote nije dovoljno, posebno pri velikom naprezanju ili pri veoma
20
visokoj temperaturi okoline. Tada počinju znojne žlezde da izlučuju vodu na površini kože, koja
isparava i na taj način koži oduzima suvišnu toplotu, koja se preko nastale vodene pare odvodi u
okolinu.
Vodena para putuje od čovekove kože kroz odeću u okolni vazduh zbog razlike pritisaka vodene
pare na površini kože Pk i pritiska vodene pare u okolnom vazduhu Pv. Protok isparene toplote (vlažni
protok toplote ili toplota isparavanja) zavisi od veličine površine odeće i toplotnog otpora odeće
protoku vodene pare:
e
vke
R
APPH
(W),
gde je:
He - protok isparene toplote, odnosno vlažni protok toplote (W),
Pk - pritisak vodene pare na površini kože (mbar),
Pv - pritisak vodene pare u okolnom vazduhu (mbar),
A - površina kroz koju se odvija vlažni protok toplote - površina odće (m2),
Re - otpor odeće protoku vodene pare (m2mbar/W).
Toplota isparavanja, odnosno vlažni protok toplote se sastoji iz procesa konvekcije toplote sa
površine kože kroz "mikroklimu", odnosno sloja vazduha između čovekove kože i odeće i prolaska
vodene pare kroz tekstilne slojeve u okolinu. Ovaj proces se odvija sledećim mehanizmima (slike 5 i 6)
[10]:
- kapilarnim transportom vode ili kondenzovane vodene pare kroz kapilare vlakana ili niti,
- adsorpcijom ili migracijom vodene pare na površini vlakana,
- apsorpcijom vodene pare u unutrašnjost vlakana, prolaskom vode kroz vlakno i desorpcijom
na spoljnoj površini tekstila,
- difuzijom vodene pare kroz tekstilne vazdušne pore (pore u vlaknima, nitima i tkaninama).
Slika 5. Mehanizmi prelaska ili transporta vodene pare odnosno vlage kroz tekstilni materijal tj. kroz
slojeve odeće
21
Slika 6. Mehanizmi prolaska vodene pare kroz tkanine [17]
Difuzija vodene pare je veća, ako je otvorenija konstrukcija tekstila i ako je kraći difuzioni put
kroz tekstil. Zato što je difuzijski koeficijent prolaska vodene pare kroz mirujući vazduh veći od
difuzionog koeficijenta za bilo koje vlakno (tabela 5). Difuzija vodene pare kroz tekstilne vazdušne
pore je najefikasniji mehanizam prelaska isparenog znoja kroz tekstil u okolinu [11]. Taj mehanizam je
efikasniji ako su tekstilna vlakna sposobnija primiti više vodene pare iz vlažnog vazduha (tabela 6).
Tabela 5. Difuzioni koeficijent vodene pare
Vrsta vlakana Difuzioni koeficijent (cm2/s)
Pamuk 1,00∙10-6
Vuna 2,38∙10-8
Polietilen 2,00∙10-9
Poliamid 5,00∙10-10
Vazduh 0,22
Tabela 6. Upijanje vode u tekstilnim vlaknima (u procentima u odnosu na suvu masu) pri različitim
relativnim vlažnostima vazduha
Upijanje vode (%) Relativna vlažnost vazduha
30 % 65 % 100 %
Poliamid 2,0 4,2 7,5
Poliester 0,4 0,9 1,8
Pamuk 5,0 8,5 28,0
Vuna 10,5 17,0 35,0
Svila 6,0 11,0 24,0
Viskoza 6,0 13,0 40,0
Tkanine iz mikrovlakana se odlikuju veoma dobrim izolacijskim osobinama i povećanom
sposobnošću prenosa i vezivanja vlage odnosno upijanja znoja koja se postiže zahvaljujući kapilarnom
mehanizmu i funkciji apsorpcije i migracije. Kvalitet tog mehanizma ne zavisi od hidrofilnosti
površine vlakana, nego zavisi od veličine površine vlakana raspoložive za apsorpciju, odnosno od
finoće vlakana. Iz fizičke zakonitosti je već poznato da je efekat kapilarnog transporta veći ako su
kapilare uže tj. što su finija vlakna odnosno pređe. Zato tekstilne površine iz mikrovlakna (zbog svoje
fine strukture) omogućavaju bolji kapilarni transport i time poboljšavaju regulaciju mikroklime na
površini kože nego tekstilne površine uobičajenih konstrukcijskih parametara iz vlakana finoće veće od
1 dtex.
22
Tekstilni površinski proizvodi iz mikrovlakana omogućavaju veću udobnost nošenja zbog
poboljšanog kapilarnog prenosa znoja i preko finoće vlakana (uslovno rečeno) većeg apsorpcionog
potencijala na površini vlakana.
Prenos toplote sa čovekovog tela u okolinu
Prenošenje toplote sa čovekovog tela u okolinu (tj. uopšteno, prenos toplote sa jednog tela na
drugo) ostvaruje se na tri načina: procesom kondukcije, procesom konvekcije i procesom zračenja.
Procesom kondukcije toplota se prenosi od jednog tela na drugo dodirom. Ako je temperatura
čovekove kože viša od temperature okolnog vazduha, toplota prelazi s površine kože na okolni vazduh
procesom kondukcije. Količina toplote koja se procesom kondukcije odvodi s površine čovekovog tela
u okolinu kroz slojeve odeće, nije zavisna od toplotne provodljivosti vlakana, iz kojih je odeća
izrađena, propustljivosti vazduha, koji se nalazi u porama vlakana, porama niti, porama između niti i
prolaza vazduha na površinu tekstilnog sloja. Prenos toplote zavisi od veličine površine sloja odeće
kroz koji prolazi toplota, njene debljine i temperaturnog gradijenta [9], što se može izraziti jednačinom:
vko TTAd
K
gde je:
Ko - toplota koja se prenosi procesom kondukcije (W),
- koeficijent toplotne provodljivosti (W/moC),
d - debljina tekstilnog materijala ili sloja (m),
A - površina kroz koju prolazi toplota (m2),
Tk - srednja temperatura kože (oC),
Tv - temperatura vazduha u okolini (oC).
S obzirom na to da vazduh ima oko osam puta veću provodljivost u odnosu na bilo koje
tekstilno vlakno (tabela 4) proces razmene toplote između tela i okoline u velikoj meri zavisi od
vazduha, koji se nalazi u tekstilnim porama, između slojeva tekstila i na površini odećnog sistema [10].
Tabela 4. Koeficijent toplotne provodljivosti tekstilnih vlakana i vazduha
Vrsta vlakana Koeficijent toplotne
provodljivosti (W/m∙oC)
Vuna 0,054
Svila 0,050
Pamuk 0,071
Acetatna celuloza 0,230
Poliamid 0,250
Poliester 0,140
Polietilen 0,340
Polipropilen 0,120
Polivinil hlorid 0,160
Vazduh 0,026
Procesom konvekcije toplota se prenosi kretanjem gasa (vazduha) ili tečnosti. Pri prelasku
toplote s površine čovekove kože kroz tekstilni sloj dolazi do konvekcije toplote u dodiru s okolnim
vazduhom. Strujanje vazduha na spoljnoj površini sloja odeće, bez obzira na to, da li se radi o
prirodnoj ili prisilnoj konvekciji, u trenutku kontakta s površinom je praktično nepokretan, kao da se
23
drži za površinu. Zbog tog tankog sloja nepokretnog ili slabo pokretljivog vazdušnog sloja je obim
izgubljene toplote zbog kondukcije i konvekcije manji [11].
Razmena toplote procesom konvekcije zavisi od temperaturnog gradijenta odnosno razlike
temperature odeće i vazduha, površine odeće i koeficijenta konvekcijskog prenosa toplote koji zavisi
od brzine kretanja vazduha:
vodkk TTAkfK
gde je:
K - toplota koja se prenosi procesom konvekcije (W),
fk - faktor pokrivenosti kože odećom - odnos površine odeće i površine kože čoveka (-),
kk - koeficijent konvekcijskog prenosa toplote (W/m2∙oC),
A - površina kroz koju prolazi toplota - površina odeće (m2),
Tod - srednja temperatura na površini odeće (oC),
Tv - temperatura vazduha (oC).
Napomena: Prenos toplote procesom konvekcije može se izračunati i po sledećoj jednačini:
vk
.
k TTvkK 60
1
gde je:
K - toplota koja se prenosi procesom konvekcije (W),
kk1 - proporcionalni faktor konvekcije koji uzima u obzir brzinu odnosno strujanje vazduha što se vidi
iz njegove jedinice (W/oC∙(m/s)0,6),
v - brzina kretanja - strujanja vazduha (m/s),
Tk - srednja temperatura kože (oC),
Tv - temperatura vazduha (oC).
Procesom zračenja odnosno radijacije toplota se, bez obzira na medijum, prenosi
elektromagnetnim talasima dužim od 760 nm. Čovekovo telo oslobađa toplotu nevidljivim zračenjem
koju prima okolina odnosno bliži predmeti. Pošto u našoj okolini obično nema predmeta koji su topliji
od našeg tela, procesom zračenja se gubi toplota. Pri tome količina toplote zavisi od temperaturnog
gradijenta, odnosno razlike temperatura površine tela i površine koja telo okružuje. Ako temperaturna
razlika nije prevelika, razmena toplote zračenjem se izračunava kao:
rodrk TTAkfR
gde je:
R - toplota koja se prenosi zračenjem (W),
fk - faktor pokrivenosti kože odećom (-),
kr - koeficijent prenosa toplote zračenjem (W/m2∙oC),
A - površina kroz koju prolazi toplota (m2),
Tod - srednja temperatura na površini odeće (oC),
rT - srednja temperatura zračenja (oC).
Napomena: Prenos toplote procesom zračenja može se izračunati i na sledeći način:
rkr TTkR
gde je:
R - toplota koja se prenosi zračenjem (W),
24
kr - proporcionalni faktor zračenja (W/oC),
Tk - srednja temperatura kože (oC),
Tr - srednja temperatura zračenja (oC).
Na slici 4. dat je šematski prikaz sva tri procesa, kojima se odvija suvi toplotni protok s površine
tela kroz odeću u okolinu.
Slika 4. Suvi protok toplote kroz odeću (Hc) u okolinu i toplotni otpor odeće (Rc)
Mikroklima između odeće i kože
Kontrolisanje svojstava vlažnosti tekstila za vreme promene uslova se može smatrati
odlučujucim faktorom za obezbeđenje udobnosti odeće pri normalnoj upotrebi. U suštini, isparavanje
znoja sa površine kože ometa odeća i ovo nedovoljno isparavanje veoma često pri nošenju odeće stvara
osećaj neudobnosti [19]. Prilikom nošenja odeće, toplota i vlažnost proizvedeni od strane tela se
zaustavljaju kao slojevi vazduha pre prolaska u okolinu, što rezultira karakterističnom mikroklimom
između kože i odeće i definiše se kao osećaj udobnosti.
Temperatura i vlažnost kože su parametri koji su zavisni od okoline (klimatskih uslova) i
faktora odeće, kao što su svojstva tkanine i otvorenost odevnih predmeta. Parametri koji utiču na
mikroklimu su prikazani na slici 2.5 [20].
Razmena vazduha između "mikroklime" u unutrašnjosti odeće i okoline procesom ventilacije
kroz otvore u odeći je posebno važna pri velikim fizičkim opterećenjima, koja su po pravilu povezana
sa kretanjem tela. Smanjena toplotna izolacija odeće i njena povećana sposobnost prenosa vlage, koja
je posledica procesa ventilacije, značajno utiče na uravnoteženje toplotnog bilansa u telu [1].
25
Slika 2.5 Faktori koji utiču na mikroklimu između odeće i kože [20]
Sistem telo - klima - odeća
Kao što je napred rečeno glavni zadatak odeće sastoji se u olakšanom provođenju toplote kroz
telo i oko tela čoveka, čime se obezbeđuje opuštanje telesnih organa, očuvanje telesne, duhovne i radne
sposobnosti, kao i osećaja zadovoljstva - prijatnosti pri nošenju te odeće. Za izolaciju toplote vazduh
ima odlučujuću ulogu. Razni slojevi vazduha u kompletu odeće kao i uticajni parametri na sistem telo -
klima - odeća, prikazani su na slici 1.
Vazduh u sistemu telo - klima - odeća određuje stanje kože, prenos toplote, vlage i pare. Vazduh
prenosi i toplotno zračenja npr. sunčanih zraka i td. Kretanje tog vazduha u fizičkom i hemijskom
smislu određuje vreme u kojem će se oblačiti određeni sistem (paket) odeće. Ovaj parametar se
određuje na osnovu temperature čovečjeg tela i razlike pritiska pare između čovečje kože i okoline. Tu
vlada mikroklima koja se prenosi preko slojeva odeće od prvog do poslednjeg. Ovo kretanje vazduha
je nazvano “kamin” efekat.
Novija istraživanja su pokazala da odlučujuću ulogu pri nošenju odeće ima površina tekstila.
Tako npr. poznato je da glatke tkanine deluju iritirajuće na kožu. Glatki tekstilni materijali se lepe za
kožu pri znojenju što je neprijatno za nošenje, dok je tekstil koji nema glatku površinu prijatniji za
nošenje. Ovaj efekat prijatnosti se zasniva na površini dodirivanja tekstila sa kožom pa prema tome i
na propustljivst vazduha.
Hrapavi (neravni) materijali se teže kvase znojem čovečjeg tela od glatkih. Na taj način se
povećava prostor mikroklime između kože i tekstila. Pored površine tekstila na provodljivost vazduha
veliku ulogu imaju debljina i gustina tekstilnih materijala (tabela 2).
Tabela 2. Uticaj konstrukcije tekstila na propustljivost vazduha Tekstilni materijal Debljina,
mm
Površinska
masa, g/m2
Zapremina
pore, %
Propust. vazd.
cm3/cm2∙s
PA pletenina od filament. vl. 0,37 109 74 168,5
PES pletenina od tekstur. pr. 0,76 96 91 220
PES pletenina od šapelnih vl. 1,05 210 85 195,5
Tkanina iz PES/pam, 65/35% 0,44 115 81 35,2
26
Iz tabele se vidi da najbolju propustljivost vazduha obezbeđuju pletenine izrađene od
teksturirane poliesterske pređe a najmanju tkanine izrađene iz mešavine poliesterskih i pamučnih
vlakana u odnosu 65/35 %. Teksturirana pređa je voluminoznija u odnosu na pređu ispredenu od
štapelnih vlakana istog sirovinskog sastava pa obezbeđuje bolju propustljivost vazduha.
Isto tako propustljivost vazduha je zavistan i od debljine tekstilnog materijala. Međutim, prolaz
vazduha kroz tekstilni materijal više zavisi od njegove strukture nego od debljine.
Slika 163. Sistem telo - klima - odeća
Efekat “fitilja” vezan je za moć upijanja vlage i on je jedan od veoma važnih osobina odeće.
Moć upijanja vlage se najčešće ispituje prema DIN-u 53924. Ova metoda koristi kapacitivni princip
određivanja moći upijanja vlage. Tekstilni uzorak se stavlja između dve kleme čiji je donji deo
potopljen u vodu do konstantnog nivoa. Na gornjem delu aparata nalaze se dve mesingane ploče koje
su povezane sa električnom strujom i čine jednu elektrodu kondenzatora. Drugu elektrodu predstavlja
postignuti nivo vode u tekstilnom uzorku.
Kapacitet kondenzatora je proporcionalan površini ploča kondenzatora i nivou vodenog stuba u
uzorku. Merna veličina je promena kapaciteta i površine ploča kondenzatora u određenom
vremenskom razmaku. Odnos promene kapaciteta i vremenskog intervala, daje brzinu upijanja vode.
Ako se uvedu analogni digitalni sistemi, onda se može preko računara, direktno očitati ili registrovati
brzina upijanja vode u tekstilnom uzorku.
Upijanje vode od strane tkanine za odela izrađene od mešavine vune i poliesterskih vlakana u
različitim odnosima prikazano je na slici 164.
Iz dijagrama se vidi da brzina upijanja vode opada sa porastom udela vunenih vlakana u tkanini.
Prema tome, iz ovog primera se vidi da je kod čisto sintetičke tkanine kvašljivost gornje površine veća
(brža) u odnosu na gornju površinu vunene tkanine.
27
Slika 164. Dijagram brzine upijanja vode tkanine u zavisnosti od odnosa vlakana PES/vuna
Svojstva materijala
U osnovi svakog postupka merenja ili ispitivanja je težnja ili potreba da se kvantitativno odredi
neko svojstvo, bilo da se radi o svojstvima živih bića, predmeta ili pojava [21]. Tekstilni proizvodi po
definiciji sadrže najmanje 90 % vlakana koja su nekim tekstilnom procesom (predenjem, tkanjem,
pletenjem i dr.) oblikovana u materijale potrebnih karakteristika. Oni treba da ispune određene
fiziološke, funkcionalne i estetske zahteve.
Primena tekstilnih vlakana za željenu vrstu proizvoda određena je uglavnom njihovim
svojstvima. Svojstva vlakana, a time i gotovih proizvoda, su određena hemijskim sastavom i
strukturom [22]. Ova međuzavisnost strukture i svojstava vlakana prikazana je sl. 2.6.
Svojstva vlakana obuhvataju mnoštvo karakteristika koje određuju njihovo ponašanje u preradi i
nameni. Svojstva prirodnih vlakana zavise od biljne vrste, uslova gajenja i načina izolovanja. Na njih
se ne može značajnije uticati. Nasuprot tome, na svojstva hemijskih vlakana može se uticati izborom
postupka njihovog dobijanja i variranjem tehnoloških parametara procesa dobijanja i naknadne obrade.
Svojstva vlakana mogu da se odrede direktnim merenjem na pojedinačnim vlaknima, na skupu
vlakana, na poluproizvodima ili na gotovim proizvodima.
Prema karakteru svojstava, mogu se razvrstati na vektorske i skalarne veličine. Šematski prikaz
svojstava vlakana prema njihovom karakteru dat je na sl. 2.7 [22].
Slika 2.6 Međuzavisnost strukture i svojstava vlakana [22]
28
Slika 2.7 Podela svojstava materijala prema karakteru veličina
Svako od ovih svojstava tekstinih vlakana neposredno utiče na postupak izrade pređe i kvalitet
gotovih proizvoda (tkanina, pletenina, netkanog tekstila i dr.).
Svojstva tekstilnih vlakana imaju uticaja na proces oplemenjivanja tekstilnih materijala i na
ponašanje odeće i drugih tekstilnih proizvoda pri upotrebi, pranju i hemijskom čišćenju [22].
Upotrebna svojstva vlakana obuhvataju ponašanje proizvoda u toku njihove upotrebe i
održavanja. U tom smislu odevni predmeti se podvrgavaju delovanju atmosferskim uslovima, nošenja i
pranja, odnosno hemijskog čišćenja. Pored ovih ispitivanja, za odevne predmete se vrši:
- određivanje fizioloških svojstava (npr. sposobnosti zadržavanja toplote, propustljivosti
vazduha, upijanja znoja, promeni mekoće, savitljivosti itd.),
- određivanje spoljnog izgleda (kvalitet izrade odevnog predmeta, ravnomernosti boje,
postojanosti oblika, podešenosti za određeni oblik tela, pad materijala, deformisanje pri sedenju i sl.),
29
- određivanje ponašanja pri nezi i održavanju (npr. sposobnosti udaljavanja nečistoća, ponašanju
pri čišćenju i peglanju itd.) i
- određivanje izdržljivosti odnosno veka trajanja ili stepena iznošenosti (npr. merenjem jačine
šava, otpornosti prema klizanju osnove ili potke, deformisanosti šava, otpornosti na habanje i sl.)
Upotrebna svojstva proizvoda od vlakana su rezultat složene međuzavisnosti svojstava vlakana,
njihovog ponašanja prema delovanju raznih agenasa, konstrukcijskih karakteristika tekstilnih
proizvoda i načina njihovog oplemenjivanja i uslova pod kojima se dati proizvod upotrebljava,
odnosno održava.
Osnovni zadatak odeće je da štiti telo od raznih uticaja okoline, da ublaži delovanje raznih
klimatskih i mehaničkih uticaja (kao što su pritisak, trenje, istezanje i sl.) a da se pri tome ne pocepa i
značajnije ne promeni svoj oblik. Sa porastom primene hemijskih vlakana, pored zaštitne i estetske
funkcije, postavljaju se zahtevi za neka dodatna svojstva kao što su smanjenje sklonosti prema
stvaranju pilinga, naelektrisanja statičkim putem i smanjenje prljanja.
Da bi se izrazila pogodnost nekog materijala i kroja za određeni odevni predmet koristi se
termin udobnost ili komfornost. Većina svojstava koja obezbeđuju udobnu odeću se ne mogu
obezbediti primenom samo jedne vrste vlakana. To se postiže primenom mešavine vlakana, izborom
odgovarajuće tehnologije proizvodnje pređe i tekstilnih proizvoda i njihovog oplemenjivanja, kao i
krojem odeće.
Kvalitet odeće odražava se ne samo u ispunjenju estetskih i funkcionalnih zahteva nego i u
lepoti pada, pažljivom odabiru konstrukcije krojeva, stabilnosti oblika, ugodnom osećaju pri nošenju i
što jednostavnijem načinu održavanja. Glavni zadatak proizvođača odeće je da preoblikuje tkaninu,
pleteninu, netkani tekstil u odgovarajući oblik odeće koji mora da zadovolji statičke i dinamičke
antropometrijske zahteve ljudskog tela i da bude prilagodljiv svim uslovima upotrebe prilikom nošenja.
Kod toga, mehanička i fizička svojstva upotrebljenih materijala imaju značajan uticaj na konstrukciju
odeće a i na kvalitet gotovih odevnih proizvoda.
Jedna od presudnih karakteristika pri odabiru tkanina i odeće je opip materijala, koji psiholiški
deluje na potrošača, a određuje se najčešće subjektivno tj. opipom ruke. Još tridesetih godina prošlog
veka naglašeno je koliko su važna ispitivanja opipa tekstilnih materijala i proučavanje njihovih
mehaničkih karakteristika za inženjersko projektovanje tekstila.
Danas se opip određuje objektivno jer su se pronašle metode i načini igzaktnog i nesubjektivnog
merenja na osnovu mehaničkih i fizičkih svojstava materijala.
Radi isključivanja subjektivnog ocenjivanja opipa materijala (npr. tkanine) danas se koriste dva
merna sistema za objektivno vrednovanje mehaničkih i fizičkih svojstava:
- KES (Kawabata Evaluation System) i
- FAST (Fabric Assurance by Simple Testing).
Poznavanje prerađivačkih sposobnosti tekstilnih materijala važno je i u procesima izrade odeće
kako ne bi došlo do zastoja i problema u proizvodnji, što odnosi mnogo vremena i ujedno utiče na
kvalitet i cenu izrade. Zbog toga se nalaze pronalaze nove metode i merni sistemi za objektivno
vrednovanje svojstava tekstilnih materijala kako bi se egzaktno i nesubjektivno ocenila svojstva
materijala, te na taj način predvideli mogući problemi u toku izrade i pravovremeno uklonili.
Toplotna svojstva odeće
Udobnost pri nošenju odeće je zavisna od njene sposobnosti za prenos toplote i vlage s površine
čovekovog tela u okolinu. Merne veličine, koje su odraz tih sposobnosti, su:
* toplotni otpor odeće Rc i
* otpor odeće protoku vodene pare Re.
Ta dva parametra u procesu razmene toplote su značajne veličine, koje mogu da utiču na
čovekov pravilan izbor odeće.
Toplotni otpor odeće (Rc) i otpor odeće protoku vodene pare (Re) su veličine kojima se opisuje
termofiziološki uticaj odeće na čoveka, a sastoje se iz više komponenata (slike 2.26 i 2.27):
30
- toplotnog otpora (Rct) i otpora protoku vodene pare (Ret) pojedinih slojeva tekstila odnosno
slojeva odeće, iz kojih se sastoji celi sistem odeće koju čovek ima na sebi,
- toplotnog otpora (Rcl') i otpora protoku vodene pare (Rel') svih slojevavazduha u celom sistemu
odeće,
- toplotnog otpora (Rcl") i otpora protoku vodene pare (Rel") slojeva vazduha, koji se nalaze na
spoljnoj površini sloja odeće.
Toplotno fiziološka svojstva odeće nisu u velikoj meri zavisna od oblika modela i
konstrukcijsko-tehnoloških parametara same odeće, nego su zavisna od sirovinskog sastava vlakana,
tehnologije predenja, tkanja odnosno pletenja, od debljine pređe, gustoće tkanine odnosno pletenine,
površinske mase i površinske strukture, te procesa dorade [83].
Toplotni otpor odeće (toplotna izolacija odeće)
Osnovni parametar kvaliteta odeće u našem podneblju svakako je toplotna izolacija. U suštini
zaštita od hladnoće je osnovni razlog zbog koga je čovek počeo da se oblači, jer je tokom evolucije
izgubio svoju prirodnu odeću - dlaku, pa je nju zamenio odećom, izrađenom od krzna životinja. Čovek
je postepeno naseljavao predele, koji nisu bili najbolje ugodni za življenje (velike oscilacije
temperature između dnevnih i noćnih ali i letnjih vremena). Međutim, u tim predelima je bilo dovoljno
hrane pa su drugi nedostaci potiskivani. Prvobitni čovek je ubirao plodove prirode a time je lako
saznavao da mu odgovara zaštita koju pruža krzno životinja. Verovatno je najpre upotrebljavao krzno
da bi na njemu spavao i s njim se pokrivao, jer je temperatura noću niža od dnevnea i matabolizam je
na najnižem energetskom nivou za vreme spavanja. Kad su pak bile temperature niske, počeo je
upotrebljavati krzno i u toku dana u obliku najprimitivnije odeće.
Pod toplotnom izolacijom odeće podrazumeva se količina odeće, koja u datim uslovima
omogućava korisniku ostvarenje osećaja ugodnosti. Taj parametar se može kvantitativno izraziti s
toplotnim otporom koji je povezan sa debljinom odeće i koeficijentom toplotne provodljivosti odeće.
Kod višeslojne odeće toplotni otpor predstavlja zbirni otpor svih slojeva odeće i sloja nepokretnog
vazduha na površini odeće.
Toplotni otpor odeće Rc je veličina kojom se opisuje toplotno fiziološki uticaj odeće na čoveka, a
sastavljen je od više komponenata, sl. 2.26 [15]:
clclctc RRRR
gde je:
Rc - toplotni otpor odeće (m2oC/W),
Rct - toplotni otpor slojeva tekstila odnosno slojeva odeće, iz kojih se sastoji celi odevni sistem, koju
čovek ima na sebi (m2oC/W),
clR - toplotni otpor svih slojeva vazduha u celom odevnom sistemu (m2oC/W),
clR - toplotni otpor sloja vazduha koji se nalazi na spoljnoj površini sloja odeće (m2oC/W).
Slika 2.26 Toplotni otpor tekstilnih i vazdušnih slojeva
Toplotni otpor ili toplotna izolacija kao otpor suvom protoku toplote (konvekcija, radijacija,
kondukcija) direktno ili indirektno zavisi od sledecih faktora:
31
- debljine mirujućih slojeva vazduha,
- sirovinskog sastava upotrebljenog tekstila,
- debljine upotrebljenog tekstila,
- gustoće upotrebljenog tekstila,
- broja slojeva odeće,
- debljine slojeva odeće,
- brzine strujanja vazduha,
- konstrukcije i načina nošenja i dr.
Kao mera zadovoljenja određene vrednosti toplotnog otpora u određenim uslovima utvrđuje se
tolerancija na 6 i više sati. To znači da će odeća omogućiti da korisnik moze ostati ui okviru date
ugodnosti šest i više sati u datim uslovima i da će odeća zadovoljiti u pogledu toplotnog otpora s
obzirom na toplotnu izolaciju. Teško je izračunati pravilnu vrednost toplotnog otpora za realnu odeću.
To je zbog toga, jer se zanemaruje međusobna uloga odeće, posebno pri kretanju (pri obavljanju
određenog rada). Pri hodanju je, na primer, najmanje udaljena unutrašnja površina unutrašnjeg sloja
odeće od površine kolena dok je napred najbliža. Istovremeno je površina kolena druge noge, koja je u
krajnjem zadnjem položaju kolena, dok je napred najbliža. Istovremeno je površina kolena unutrašnjeg
sloja odeće - u tom primeru to je najčešće unutrašnja površina pantalona.
Na primer, troslojna odeća ima sedam slojeva koji daju odgovarajući toplotni otpor. Prvi sloj je
sloj vazduha neposredno na površini kože korisnika; potom dolazi prvi sloj odeće, pa sloj vazduha
između prvog i drugog sloja odeće i tako dalje. Na površini zadnjeg sloja odeće je još jedan sloj
mirujućeg vazduha. Taj zadnji sloj mirujućeg vazduha ima konstantni toplotni otpor u mirnom
vremenu. Ako duva vetar sa više od 1 m/s toplotni otpor tog sloja će se brzo smanjivati. Realne uslove
upotrebe odeće mogu se lako simulirati na lutki (hodanje pri različitim brzinama kretanja) i izmeriti
toplotni otpor. Ako se te mogućnosti nemaju, upotrebljavaju se statične metode. Pri tome sloj odeće se
stavi između dve ploče koje imaju različite temperature i meri se količina toplote, koja ide kroz sloj
odeće (uzorak).
Otpor odeće protoku vodene pare
Otpor odeće protoku vodene pare Re je veličina kojom se opisuje toplotno fiziološki uticaj odeće
na čoveka, a sastavljen je od više komponenata, sl. 2.27 [15]:
elelete RRRR
gde je:
Re - otpor odeće protoku vodene pare (m2mbar/W),
Ret - otpor protoku vodene pare slojeva tekstila odnosno slojeva odeće, iz kojih se sastoji celi odevni
sistem, koju čovek ima na sebi (m2mbar/W),
elR - otpor protoku vodene pare svih slojeva vazduha u celom odevnom sistemu (m2mbar/W),
elR - otpor protoku vodene pare sloja vazduha koji se nalazi na spoljnoj površini sloja odeće
(m2mbar/W).
Slika 2.27 Otpor protoku vodene pare tekstilnih i vazdušnih slojeva
32
Otpor odeće protoku vodene pare odnosno isparenom znoju je zavisan od sledećih faktora:
- sirovinskog sastava tekstila,
- poroznosti slojeva tekstila,
- debljine upotrebljenog tekstila,
- debljine slojeva odeće,
- broja slojeva odeće,
- brzine strujanja vazduha,
- konstrukcije i načina nošenja i dr.
Toplotna svojstva odeće su dinamičke karakteristike, zato rezultati ispitivanja dobijeni pomoću
merenja u statičkim, veštački ostvarenim uslovima u laboratoriji (bez vetra), najčešce nisu jednake
vrednostima u realnim uslovima nošenja.
Parametri, kao što su kretanje tela, položaj tela, vetar i apsorpcija vlage, u većini primera
redukuju ispitane vrednosti. Te parametere je zato nužno uzeti u obzir pri oceni funkcije odeće [84].
Indeks protoka vlage
Poznato je da deblja odeća, koja ima dobru toplotnu izolaciju, ima po pravilu i veći otpor
protoku vodene pare od lakše odeće. Iz podataka o vlažnom otporu određenog sistema odeće ne može
se zaključiti da li je projektant uspeo da projektuje odeću s nižim otporom protoku vodene pare. Zato
se za ocenjivanje karakteristika kvaliteta tekstila za odeću i celog odećnog sistema upotrebljava tzv.
indeks protoka vlage (im), koji pokazuje otpor protoku vlage u zavisnosti od toplotne izolacije:
e
cm
R
R.i 60
gde je:
im - indeks protoka vlage (-),
Rc - toplotni otpor odeće (m2oC/W),
Re - otpor odeće protoku vodene pare (m2mbar/W),
0.6 - korekcioni faktor koji ima jedinicu mbar/oC.
Faktor 0,6 je izabran tako, da je najveća moguća vrednost indeksa protoka vlage jednaka 1. Kod
odeće sa beskonačno velikim otporom protoku vodene pare (Re = ) indeks protoka vlage im = 0.
Prema tome za projektovanje odeće važi pravilo: što je veći "im" to je bolje! Nekoliko primera
vrednosti indeksa protoka vlage za tekstil i odeću prema [7] date su tabeli 1.
Tabela 1. Indeks protoka vlage za tekstil i odeću (im) Vrsta tekstila i sistema odeće im
Tekstil
Tekstil za mušku i žensku gornju odeću
Tekstil za košulje
Donji veš (pletenina)
Tekstil za trenerke
Netkani tekstil
Toplotni-izolacioni slojevi (npr. krzno)
Tekstil za prekrivače i vreće za spavanje
0.15-0.35
0.20-0.40
0.25-0.50
0.25-0.40
0.35-0.55
0.45-0.70
0.50-0.90
Sistemi odeće
Laka muška odeća
Teška muška odeća sa debelim donjim vešom
Muška odeća sa zimskim ogrtačem
Radna odeća (neoptimalna)
Radna odeća (optimalna)
Odeća za zaštitu od hladnoće
Vreća za spavanje
0.60-0.67
0.50-0.57
0.48-0.54
0.40-0.50
0.60-0.72
0.45-0.55
0.50-0.60
33
Uticaj temperature na toplotnu zaštitu odeće
Kad su izmereni koeficijent toplotne provodljivosti i debljina slojeva odeće, izračunava se
toplotni otpor odeće. Tada koeficijent toplotne provodljivosti zavisi od temperature. Isto tako od
temperature zavisi i toplotni otpor. Ta zavisnost se može opisati jednačinom:
0 1T Tk T (6.6)
gde je:
λT - koeficijent toplotne provodljivosti pri promeni temperature na obe strane materijala (W/m∙oC),
λ0 - koeficijent toplotne provodljivosti pri temperaturi 0 oC, ili temperaturi koju ima standardna
atmosfera (20 oC) - zavisno od dogovora (W/m∙oC),
kT - empirijska konstanta, koja ima vrednost 0,0025/oC (0,0025 oC-1),
∆T - temperaturna razlika na obeju strana tekstilnog materijala (oC).
Obzirom na vrednost empirijske konstante kT, sa povećanjem temperature vrlo često se
povećava i vrednost koeficijenta toplotne provodljivosti se povećava. Ako, na primer, određena tkanina
ima koeficijent toplotne provodljivosti 3,31∙10-3 W/m∙oC pri 0 oC, povećava se ta vrednost pri 40 oC na
3,36∙10-3 W/m∙oC, što je za 10 % više nego pri 0 oC. Na 100 oC provodljivost je 4,14∙10-3 W/m∙oC ili za
oko 25 % više nego pri 0 oC. To delovanje treba ispoštovati pri projektovanju odeće.
Ukupni toplotni otpor može se napisati i u obliku jednačine:
STTQ
R 21
1
Toplota Q (protok toplote) je dejstvujuća toplota koja se prenosi kondukcijom od površine tela
do površine odeće. Toplota se najpre prenosi u okolinu konvekcijom i zračenjem. Može se
pretpostaviti, da sva toplota koju osoba stvori sa površine kože ide u okolinu i istovremeno se osoba
ugodno oseća. To ne znači da je Q u jednačini 6.7 jednaka količini toplote, koju je primila površina
odeće iz okoline. Isto tako se zbog dodatne količine toplote koja dolazi iz okoline povećava ukupna
količina toplote koja je na raspolaganju i zbog toga se dostiže ravnoteža pri manjim vrednostima
toplotnog otpora.
Uticaj vode na toplotnu zaštitu odeće
Voda bolje prenosi toplotu u odnosu na tekstilno vlakno, tekstilni proizvod ili vazduh.
Površinski tekstilni proizvod se sastoji iz tri komponente: vlakna, vode i vazduha. Količina vlakana je
konstantna. Ako im se poveća zapremina zbog bubrenja često se to povećanje pripisuje vodi, koju su
upila. Sa povećanjem količine vode u tekstilnom proizvodu se smanjuje količina vazduha, povećava se
ukupnu koeficijent provođenja toplote tekstilnog proizvoda srazmerno s povećanjem količine vode u
njemu.
U odnosu na trokomponentni sastav zapremine površinskog tekstilnog proizvoda i osobine da se
sa povećanjem količine vode u njemu smanjuje količina vazduha, realno je očekivati linearno
povećanje vrednosti ukupnog koeficijenta provodljivosti toplote sa povećanjem količine vode u
tekstilnom proizvodu. To se može izraziti sledećom jednačinom:
Wkww 10
gde su:
λw - koeficijent toplotne provodljivosti pri promeni vlažnosti materijala (W/m∙oC),
34
λ0 - koeficijent toplotne provodljivosti apsolutno suvog površinskog proizvoda (W/m∙oC),
kw - empirijska konstanta koja je jednaka:
1
0
w
ak
a ,
a0 - koeficijent toplotne provodljivosti apsolutno suvog površinskog proizvoda (W/m∙oC), koji je
jednak 0 0a ; (a0>0),
a1 - smerni koeficijent premice (vezan sa uglom nagiba krive),
∆W - količina vode u površinskom tekstilnom proizvodu; procenti (%) na suvu masu proizvoda (ili %
relativne vlažnosti okolnog vazduha).
Početna vrednost koeficijenta λ pri apsolutno suvom proizvodu i vrednost smernog koeficijenta
a1 su često različiti pri različitim tekstilnim površinskim proizvodma, sirovinskog sastava itd., jer je
vrlo teško dobiti apsolutno suv uzorak tekstila pa je preporučeno da se početna vrednost koeficijenta
toplotne provodljivosti odnosi na standardnu atmosferu, što znači da uzorak ima toliko vlage, kao što je
propisana u standardnoj atmosferi za datu vrstu sirovine.
U tabeli 6.1. je prikazana zahtevana vrednost koeficijenta toplotne provodljivosti u zavisnosti od
količine vode u proizvodu.
Tabela 6.1. Uticaj količine vode i vodoodbojne impregnacije na zahtevane vrednosti koeficijenta
toplotne provodljivosti u češljanoj vunenoj tkanini za mušku odeću
Stanje
uzorka
λ, W/moC Debljina tkanine, mm Količina vode, %
impreg. neimpreg. impreg. neimpreg. impreg. neimpreg.
0 % f 0,06717 0,06253 0,598 0,685 0,0 0,0
25 % f 0,07175 0,07303 0,579 0,681 1,6 1,7
50 % f 0,07525 0,0705 0,561 0,662 5,5 6,9
75 % f 0,07758 0,07308 0,579 0,681 9,4 10,4
100 % f 0,08003 0,08089 0,572 0,675 11,9 13,9
50 % vode 0,17922 0,22389 0,592 0,741 50,0 50,0
75 % vode 0,26075 0,25083 0,630 0,722 75,0 75,0
100 % vode 0,30258 0,26181 0,641 0,761 100,0 100,0 (f - procenat relativne vlažnosti vazduha, impreg. - impregnirana, neimpreg. - neimpregnirana)
Sa povećanjem količine vode povećava se toplotna provodljivost. Pri 100 % relativne vlažnosti
neimpregnirani uzorak upije 13,9 % vode; međutim impregnirani upije samo 11,9 %. Apsolutno suv
impregnirani uzorak ima za približno 9 % veću provodljivost toplote nego neimpregniran, jer
neimpregnirani uzorak upija više vode pri određenoj relativnoj vlažnostu okolnog vazduha, ta razlika
se smanjuje s povećanjem relativne vlažnosti vazduha. Pri 100 % relativne vlažnosti imregnirani
uzorak ima približno 1 % nižu vrednost koeficijenta toplotne provodljivosti. To je takođe razumljivo u
odnosu na sadržaj vode u navedenim uzorcima.
Zanimljive su zahtevane vrednosti koeficijenata toplotne provodljivosti pri 50 %, 75 % i 100 %
sadržaja vode u uzorcima. Pri 50 % sadržaja vode neimregniran uzorak ima vidno još veću vrednost,
pri 75 % i 100 % sadržaja vode bitno se menja. Impregnirani uzorak ima oko 4 % veću vrednost
koeficijenta toplotne provodljivosti nego neimpregnirani uzorak. Ta očigledna promena verovatno je
posledica načina raspodele vode u uzorku. Ako se posmatra debljina uzoraka, vidi se da
neimpregnirani suvi uzorak ima za 14 % veću debljinu nego impregnirani. Pri 100 % sadržaja vlage ta
razlika se povećava na 19 %. Na osnovu toga se zaključuje da neimpregnirani uzorak više bubri nego
neimpregnirani. To zapažanje je još izraženije pri 50 % sadržaja vode, gde iznosi 25 %.
U impregniranom uzorku je veći udeo vode u vlaknima i pređi. Međutim, ako su pore između
niti osnove i potke još umereno ispunjene vazduhom, jer se toplota prenosi kroz tvrde materije i
35
tekućine zbog kretanja atoma, grupe atoma i molekula toplota se prenosi s sloja vode, koja se nalazi na
površini uzorka, kroz vlakna i vodu, koja je u njima i sloju vode na površini i zatim kroz celokupan sloj
vazduha. Koncentracija molekula u vazduhu (gustina vazduha), koji prenose energiju, je manja od
koncentracije molekula u vodi ili vlaknu.
U impregniranom uzorku više je verovatno, da je voda između niti osnove i potke nego na
površini vlakana. Tako stvara povezanu mrežu koja je povoljnija za provođenje toplote, nego što je to
primer u neimpregniranom uzorku. Odatle je verovatno i razlika u brzini provođenja toplote.
Poslednja jednačina je testirana na većem broju različitih tkanina. Ustanovljeno je, da je
dobijena najmanja vrednost koeficijenta korelacije veća od 0,93 pri testiranju zavisnosti koeficijenta
toplotne provodljivosti od relativne vlage u intervalu od 0 % do 100 %.
Uticaj vetra i vazdušnog pritiska na toplotnu zaštitu odeće
Vetar ima pre svega najveći uticaj na zahteve toplotnog otpora. Zahtevi toplotnog otpora su
različiti u zavisnosti da li je osoba gola ili obučena. Ako je osoba gola zahtev toplotnog otpora je u
odnosu na mirujući vazduh na povrsini kože,a ako je osoba obučena primenjuje se sloj mirujućeg
vazduha na površini odeće. Koža nije propusna za vazduh, odeća jeste. To znači da vetar ne bi uticao
samo na zahteve toplotnog otpora odeće. To se vidi iz dijagrama na slici 6.1. Vetar prodire kroz odeću,
pri tome se zagreva i tako zagrejan napušta odeću. Posledica toga je povećanje toplotnog gubitka,
odnosno smanjenje toplotnog otpora odeće. Ukupni toplotni otpor odeće Rc predstavlja zbir toplotnog
otpora odeće ( clctod RRR ) i mirnog sloja vazduha na površini odeće ( clv RR ). Smanjenje
toplotnog otpora u zavisnosti od brzine vetra je dato u tabeli 6.4.
Slika 6.1. Uticaj brzine vetra na promenu toplotnog otpora odeće (Rod) i ukupnog toplotnog otpora
odeće (Rod + Rv)
Tabela 6.4. Uticaj brzine vetra na ukupni otpor pri provođenju toplote
Toplotni otpor odeće Rc
(m2∙oC/W)
Brzina vetra (m/s)
1,3 6,3 10,7
Izmereni Rc 0,52452 0,41184 0,30852
Izračunati Rc 0,52452 0,49824 0,49212
Odstupanje (%) 0,0 21,3 60,0
36
Slika 6.2. Zavisnost brzine protoka vazduha kroz tkanine u zavisnosti od pritiska
Brzina protoka vazduha značajno je zavisna od razlike pritiska na suprotnim površinama
tkanine, ali je zavisna još i od veličine, broja i oblika pora u tkanini, kvaliteta zidova pora, dužine pora
itd. Zbog toga je brzina protoka vazduha pri idređenim pritiscima različita za tkanine različitih
konstrukcija (dijagram na slici 6.2.). Iz dijagrama se vidi da je brzina protoka vazduha kroz tkanine 1
do 4 približno linearno zavisna od pritiska. Te tkanine su vrlo guste, a tkanina 10 je veoma retka.
Brzina protoka vazduha kroz tkanine može se izračunati jednačinom:
b bV A h P a h
gde je:
V - zapreminska brzina protoka vazduha,
A = P∙a,
P - slobodna površina u tkanini kroz koju prolazi vazduh pri razlici pritiska,
a - odgovarajući koeficijent korekcije,
h - razlika pritisaka vazduha ispred i iza tkanine,
b - eksponent, koji u priličnoj meri uvećava protok vazduha kroz pore u tkanini (b = 0,5÷1).
Prema tome otpor protoku vazduha guste tkanine je vrlo velik pa je potrebno upotrebiti veći
pritisak, da bi se postigla jednaka linearna brzina protoka vazduha kao kroz retke tkanine. Linearna
brzina protoka vazduha kroz odeću s obirom na površinske tekstilne proizvode približno je srazmerna
brzini vetra kod vrlo retkih površinskih proizvoda i približno kvadratu brzine vetra pri vrlo gustih
površinskih proizvoda.
Rezultati iz tabele 6.4. potvrđuju pretpostavku, da prodor vazduha pri određenoj brzini vetra
kroz odeću pospešuje gubljenje toplote, naročito pri brzini vetra većoj od 1,3 m/s. Sa povećanjem
brzine vetra ti gubici se povećavaju, pa tako na primer, oni iznose 60 % pri brzini vetra od 10,7 m/s.
Odavanje toplote s površine kože u okolinu prikazano je na slici 6.3.
Vrednost toplotne izolacije svih slojeva odeće je Rod a mirnog vazduha Rv. Pretpostavlja se da se
vazduh, koji se nalazi između povrsine kože i graničnih slojeva između odeće ne kreće. Ta
pretpostavka približno važi, ako je osoba u stanju mirovanja i nema vetra. Zbog toga često
pretpostavljamo da se toplota prenosi pak u okolinu procesom konvekcije i zračenjem.
37
Slika 6.3. Prenos toplote kroz odeću i sloj mirnog vazduha na površini odeće
Uticaj oblika površine odeće na toplotnu zaštitu odeće
Oblik odeće je prilagođen obliku tela čoveka. Pojedini delovi površine tela su ravni (delovi
trupa, stopala itd.), dok su drugi valjkasti (noge, ruke, prsti itd.). Takođe, postoje sferični oblici
površina (vrhovi prstiju, lobanja itd.). Gubitak toplote kroz ravnu površinu je manji nego kroz valjkastu
ili sferičnu površinu. Te razlike se povećavaju sa smanjenjem prečnika valjka odnosno cilindra. Zbog
toga se pojavljuju problemi u odnosu na toplotnu izolaciju, na primer šake u odnosu na prste kod
rukavica za hladnu okolinu.
a) Provođenje toplote kroz ravnu površinu
Provođenje toplote kroz ravnu površinu može se opisati jednačinom:
STTd
Q 21
gde je:
Q - količina toplote odnosno protok toplote koju čovek odaje s površine kože u okolinu (W),
λ - koeficijent toplotne provodljivosti potkožnog tkiva osobe koja ima ulogu termoizolacionog sloja
(W/m∙oC),
d - debljina potkožnog tkiva (m),
T1 - temperatura tela čoveka - obično 37 oC (oC),
T2 - temperatura okoline (oC),
S - površina kože (m2).
Pri tome se podrazumeva da je površina, kroz koju se vrši protok toplote, mnogo veća nego
rubna (ivična) površina, koja je jednaka prozvodu obima rubne posmatrane površine i debljini tela, čija
se površina posmatra. Ako je, na primer, površina površinskog tekstilnog proizvoda, na koju
posmatramo protok toplote, krug poluprečnika 0,5 m i debljine 1 mm, tada je površina toga kruga
0,785 m2 i bočna površina 0,003142 m2 ili samo 0,4 % od površine, kroz koju se posmatra protok
toplote. U tom slučaju često zanemarujemo količinu toplote, koja se gubi kroz ivice (rubove)
posmatranog tekstilnog proizvoda.
Proizvodnja ili gubitak toplote u jedinici vremena može se prikazati jednačinom:
1 2
SQ T T
d
38
gde su:
Q - količina toplote koja prolazi kroz površinski tekstilni proizvod (W),
λ - koeficijent toplotne provodljivosti posmatranog tekstilnog proizvoda (W/m∙oC),
S - površina posmatranog tekstilnog proizvoda (m2),
d - debljina posmatranog tekstilnog proizvoda (m),
T1 - temperatura na unutrašnjoj strani posmatranog tekstilnog proizvoda (oC),
T2 - temperatura na spoljašnjoj strani posmatranog tekstilnog proizvoda (oC).
Prethodna jednačina se često preuređuje tako što se ekplicitno izrazi toplotni otpor Rr
posmatranog tekstilnog proizvoda, koji je srazmeran njegovoj toplotnoj izolacijskoj vrednosti pa se
dobija sledeći oblik:
21 TTQ
SdRr
gde je:
Rr - toplotni otpor tekstilnog proizvoda (m2∙oC/W).
Jednačina važi za slučaj kada se sa tekstilnim proizvodom toplotno izoluje ravna površina.
b) Provođenje toplote kroz valjkastu površinu
Ako je debljina površinskog tekstilnog proizvoda d, s kojim je obloženo (toplotno izolovano)
valjkasto telo i ako se zanemare gubici toplote na oba kraja cilindra, tada će kroz valjkastu površinu
tekstilnog proizvoda proteći toplota za jedan čas koja se može predstaviti jednačinom:
1 22
ln
L T TQ
r d
r
gde je:
L - dužina valjka, m,
r - poluprečnik valjka, m.
Jednačina se može preurediti množenjem sa r/r pa se dobija:
1 2 1 22
ln ln
L r T T S T TQ
r d r dr r
r r
Na kraju se može eksplicitno izraziti toplotni otpor posmatranog tekstilnog proizvoda u obliku
valjka:
1 2 lnv
S r r dR T T
Q r
c) Protok toplote kroz sfernu površinu
Toplotni otpor je funkcija sfere i dimenzije površinskog tekstilnog proizvoda, koji je oblikovan
u obliku sfere. Jednačina za izračunavanje otpora Rk može se dobiti na osnovu upotrebe osnovne
jednačine za stacionirani protok toplote:
39
dT
Q Sdr
(6.15)
gde je:
dT - temperaturni pad na putu kroz debljinu dr - posmatranog toplotno izolacijskog sloja (tekstilnog
površinskog proizvoda), 24S r - površina kružne sfere.
Tada je:
dr
dTrQ 24
24
Q drdT
r
1
2
24
T r
T R
Q drdT
r
2 1
1 1
4
QT T
R r
gde je:
T1 - temperatura na spoljašnjoj površini toplotno izolacijskog sloja (oC),
T2 - temperatura na unutrašnjoj površini toplotno izolacijskoh sloja (oC),
r - poluprečnik kugle (sfere), izračunat do spoljašnje površine toplotno izolacijskog sloja (m),
R - poluprečnik kugle računat do unutrašnje površine toplotno izolacijskog sloja (m).
Pri tome je debljina toplotnog izolacijskog sloja d = R - r, pa će poslednja jednačina imati oblik:
2 14
Q dT T
r R
Ako se pomnoži sa r/r i dalje sredi, dobija se:
2 1
Q d rT T
S R
Iz poslednje jednačine može se eksplicitno izraziti toplotni otpor Rk toplotno izolacijskog sloja:
2 1k
S r d d rR T T
Q R r d
d) Međusobna upoređenja toplotnih otpora
Toplotni otpor Rr na ravnoj površini često se upoređuje sa otporom na valjkastoj površini Rv i na
sferičnoj (kugličastoj) površini Rk. Ta upoređenja su potrebna da bi se dobio bolji pregled promene
toplotnog otpora u zavisnosti od oblika površine. To je pre svega radi razumevanja problema koji
nastaju pri konstrukciji rukavica za zaštitu šake i posebno prstiju. Ako su rukavice izrađene od
tekstilnog materijala, koji ima debljinu 1 cm i da je idealan toplotni izolator (λ = 0,035 W/moC), one
će imati toplotni otpor 0,2855 m2oC/W. To znači: da bi se prenelo kroz toplotno izolacioni sloj
40
tekstilnog materijala, debljine 1 m i da je temperaturna razlika na suprotnim površinama 1 oC, u jednoj
sekundi 1 W toplote kroz površinu 0,2855 m2. Ako se Rv podeli sa Rr dobiće se:
ln 1v
r
R r d
R d r
Ako se Rr zameni sa idealnom vrednošću otpora na jedinicu debljine i pomnoži sa stvarnom
debljinom, da bi se izračunala stvarna vrednost idealnog toplotnog otpora, dobija se (d i r su u cm):
r
dln
d
r
d.
Rv 107930
r
dlnr.Rv 107930
Slika 6.3. Zavisnost Rv od poluprečnika valjka r, s obzirom na kuglu (sferu) i debljinu toplotno
izolaciskog sloja na valjku, s obzirom na kuglu: 1 - ravna površina, 2 - valjak poluprečnika 30 cm, 3 -
kugla poluprečnika 30 cm, 4 - valjak poluprečnika 7,6 cm, 5 - valjak poluprečnika 2,5 cm, 6 - valjak
poluprečnika 1,3 cm, 7 - kugla poluprečnika 1,3 cm.
Jednačina nije dovoljno precizna (osetljiva). Sa povećanjem poluprečnika valjka svakako se
povećava Rv, a kada se smanjuje r povećava se vrednost logaritma a smanjuje vrednost proizvoda
0,0793r. Zbog toga je na dijagramu (slika 6.3) prikazana promena Rv u zavisnosti od debljine
toplotnog izolacijskog sloja pri konstantnoj vrednosti r na pojedinačnim krivama.
Često se upoređuje toplotni otpor na kugli Rk sa toplotnim otporom na ravnoj povrsini Rr. Odnos
ovih dveju veličina jednak je:
1
1
k
r
R r
dR r d
r
(6.26)
41
Faktori koji utiču na toplotne karakteristike odeće
Toplotni otpor i otpor protoku vodene pare (Rc i Re) su vrednosti koje su nezavisne od oblika
kroja, načina nošenja odeće i klimatskih uslova okoline. Sirovinski sastav vlakana, tehničke
karakteristrike pređe, prepletaji i postupci obrade sirovih tkanina i pletenina, određuju toplotni otpor i
otpor protoku vodene pare pojedinih slojeva odeće (Rct i Ret). U tabeli 2 navedene su veličine uticaja tih
parametara na transport vlage odnosno otpor protoku vodene pare.
Ukupni toplotni otpor i otpor protoku vodene pare svih slojeva vazduha koji su uzeti u celom
sistemu odeće, koji čovek ima na sebi ( clR i elR ), su varijabilne veličine i zavise od konstrukcijskih
parametara kroja, načina nošenja odeće i klimatskih uslova u okolini.
Na toplotni otpor i otpor protoku vodene pare vazdušnog sloja koji je uzet na površini
spoljašnjeg sloja odeće ( clR i elR ) najviše utiče način nošenja odeće, odnosno brzina kretanja čoveka i
vazduha u okolini.
Tabela 2. Veličine uticaja pojedinih parametara na otpor protoku vodene pare
Parametar
Zavisnost od:
vlaknastog
sastava
obrađenosti
površine
vlakana
konstrukcionih
parametara
pređe
konstrukcionih
parametra
tekstila
konstrukcije
kroja odeće
Difuzija
vodene pare x x
Adsorpcija
vodene pare (x) x x x
Adsorpcija i
desorpcija
vodene pare
x (x) (x)
Kapilarni
transport vode (x) x x x
Toplotna
provodljivost
iventilacija
x x
Legenda: x - veliki uticaj, (x) - slabiji uticaj
Toplotno-fiziološke karakteristike odeće se definišu preko tri standardizovana stanja, odnosno
načina nošenja odeće.
1. Čovek koji nosi odeću je u stanju mirovanja. Tada je toplotni otpor odeće (Rc) i otpor protoku
vodene pare (Re) najveći. Zbog kretanja vazduha u okolini, određenom brzinom, dolazi do razmene
mirujućeg vazduha, koji se nalazi u unutrašnjost odeće, kroz pore u tekstilu s vazduhom u okolini.
Otpuštanjem suve toplote s površine kože, koja se sastoji iz procesa kondukcije, zračenja i u manjoj
meri iz procesa konvekcije, je malo. Protok vlage, koga sačinjavaju proces difuzije vodene pare i
konvekcije, je u stvari tako mali da odgovara brzini kretanja spoljnjeg vazduha.
2. Obučen čovek se kreće prosečnom brzinom od 5 km/h. Vazduh u okolini se pomera
određenom brzinom. Svi otvori na odeći (vratni izrez, rukavi, nogavice) su zatvoreni. Toplotni otpor
odeće (Rc) i otpor odeće protoku vodene pare (Re) je manji nego pri mirovanju, jer se zbog kretanja
čoveka pomera i vazduh na površini spoljnjeg sloja odeće. Protok suve i vlažne toplote kroz odeću je
veći zbog procesa prinudne konvekcije.
3. Obučen čovek se kreće prosečnom brzinom od 5 km/h. Vazduh u okolini se pomera
određenom brzinom. Svi otvori na odeći su otvoreni. Protok toplote i vlage s površine tela u okolinu se
pored procesa konvekcije sastoji još i iz procesa ventilacije kroz otvore na odeći (slika 3.).
Toplotni otpor odeće protoku vodene pare (Re) je za oko 1/3 manji nego u stanju mirovanja
(tabela 3.). Razmena vazduha između "mikroklime" u unutrašnjosti odeće i okoline procesom
ventilacije kroz otvore u odeći je posebno važna pri velikim fizičkim opterećenjima, koja su po pravilu
42
povezana sa kretanjem tela. Smanjena toplotna izolacija odeće i njena povećana sposobnost prenosa
vlage, koja je posledica ventilacije, značajno utiče na uravnoteženje toplotnog bilansa u telu [8].
Slika 3. Proces konvekcije i ventilacije
Tabela 3. Uticaj ventilacije na toplotne karakteristike odeće
Dvodelna radna odeća
(uslovi nošenja)
Toplotna izolacija,
(m2∙oC/W)
Otpor protoku vodene pare,
(m2∙mbar/W)
Stajanje (bez ventilacije) 0,260 0,238
Pri hodu (sa ventilacijom) 0,174 0,170
Sniženje za: 33 % 29 %
Kožno-senzorska udobnost
Osećaji proizvedeni od strane odeće zavise uglavnom od različitih kombinacija čovekovih
aktivnosti i okoline. Istraživanjem su identifikovane mnoge prepoznatljive karakteristike odeće u
odnosu na udobnost uključujući toplotu, vlagu, pritisak, dodir, opip i estetska svojstva.
Y. Li [86] je 19 karakteristika osećaja svrstao u tri grupe faktora:
- prva grupa: osećaj toplote i vlage,
- druga grupa: osećaj dodira i
- treća grupa: osećaj pritiska.
Osećaj direktnog kontakta kože i tkanine je mehanička interakcija i zavisi od karakteristika
tkanina (gustoće, prepletaja, debljine i dr.) uključujući finoću vlakana i njihovu gustoću, kao i glatkoću
površine tkanine [86].
Mehanička interakcija između odeće i tela se sastoji iz dva aspekta:
- lokalnog osećaja tkanine prema koži i
- globalnog osećaja prema odeći.
Lokalni osećaj se takođe odnosi na "komfor dodira" i uključuje bodljikavost, iritaciju (svrab) i
grubost.
Globalni osećaj se odnosi više na komfor pritiska i uključuje težinu i prileganje - pripijanje [87].
Bodljikavost, iritantnost i grubost tkanina
Tkanina koja izaziva bodljikavost (bockanje) se identifikuje kao jedna od najiritantnijih osećaja
neudobnosti i neugodnosti prema koži. Slobodni krajevi vlakana iz tkanine su odgovorni za taj kontakt
iritiranja nerava kada dodirnu kožu. Zbir tih iritacija nerava doprinose osećaju bockanja.
R. K. Garnsworthy i ostali [88] su pronašli da je intenzitet bockanja tkanine zavisi od gustine
krajeva vlakana na površini tkanine i područja kontakta između tkanine i kože. To znači da su i
43
mehanička svojstva vlakana i površina tkanine važni faktori koji određuju osećaj kontakta kože sa
tkaninom.
M. Matsudaira i ostali [89] su poredili tri tehnike za objektivno merenje bockanja tkanine:
- testiranje sa niskim pritiskom,
- lasersko brojanje štrčećih vlakana i
- modifikovana audio pickup metoda.
Poredeći te tri metode oni su našli da je treća metoda bila najefikasnija, izmerene vrednosti
predstavljaju silu po kontaktu i to se dobro slaže sa subjektivnim osećajem bockanja tkanine.
Dva klasična modela, opterećenje proste grede i Euler-ova kolona su korišćene za izračunavanje
tačkaste sile i kritičnog opterećenja savijanja štrčećih vlakana koje su bile identifikovane kao stimulansi
odgovorni za receptore u koži.
Opterećenje bockanjem se može izraziti kao [89]:
2
2
4 l
IEPE
gde je:
PE - veličina opterećenja bockanjem,
E - Young-ov modul elastičnosti vlakna,
I - moment inercije i
l - dužina štrčećih vlakana.
Izraz za opterećenje bockanjem pokazuje da su Young-ov modul elastičnosti, finoca i dužina
štrčećih vlakana ključni faktori koji određuju bockanje tkanine.
Masa, odevna veličina i prileganje - pripijanje odeće
Masa odeće je faktor koji utiče na ukupni osećaj vezano za odeću. Ako je suviše teška, mi to
osećamo kao opterećenje. Pošto je površina tela koja je opterećena odećom veoma mala, pritisak na
kožu koji se javlja od mase može biti izvan nivoa udobnosti.
Neudobnost može postati ozbiljna ako se odeća nosi duži period, posebno kod hodanja ili
sportskih aktivnosti. Međutim, ako je odeća suviše lagana, to može izazvati veliki uticaj vetra i pri
laganom kretanju. Provetravanje, odnosno veliki protok vazduha nije uvek prijatan osećaj.
M. J. Denton [96] naglašava da je velika razlika između mase odeće koju nose žene i one koju
nose muškarci, uzimajući u obzir razliku izmedu žena i muškaraca. Masa odeće zavisi od površinske
mase tkanina ugrađenih u odeću. U prošlosti odeća je bila uvek teška, posebno zimska. Međutim,
savremene tehnologije u proizvodnji tekstila dovele su do toga da se proizvodi moderna lagana topla
odeća.
K. Slater [97] naglašava da važan aspekt udobnosti nije samo problem tekstila, nego da zavisi od
veličine i prileganja (pripijanja) odeće. Kada prvi put obučemo odeću, pre nego što koža reaguje, mi
zaključujemo da li je odeća tesna ili komotna. Tako da, nije samo pitanje kako je tkanina projektovana,
tj. da li ima optimalne vrednosti transporta toplote i vlage i osećaja prema koži, vec je značajno
napomenuti da bilo koja odeća urađena od te tkanine ne može se smatrati udobnom ako nije
odgovarajuće prileganje (pripijanje) odeće.
Postoje dva različita faktora za određivanje da li je prileganje odeće dobro ili loše. Prvi faktor je
subjektivni jer zavisi od fizioloških osećaja udobnosti. Drugi faktor je fizički ili fiziološki i odnosi se na
uslove mehaničkog kontakta između odeće i tela.
Loše prileganje (pripijanje) odeće može da rezultira u visokom pritisku kontakta koncentrišući se
samo na neka područja površine tela koja mogu smanjiti kardiovaskularni tok, prouzrokovati oštećenja
kože, indukovati iritaciju kože itd. Da bi se postigle prave veličine odeće, a odatle i odgovarajuće
prileganje, potrebno je ustanoviti odnos između antropometrijskog sistema i sistema dobrog određivanja
mera. Neka istraživanja su izvedena u tom području [98].
44
Drugi aspekti koji utiču na udobnost mogu biti faktori konstrukcije. Principi ergonometrije su
uzeti u obzir prilikom dizajniranja odeće za razna specifična zanimanja, kao i za hendikepirane osobe
[97]. Za mnoge vrste odeće kao što je intimno rublje, čarape, uske kratke pantalone dizajnirane su
različite varijacije konstrukcije sa ciljem poboljšanja prileganja odeće [97]. Dimenzionalne promene,
kao što je skupljanje treba takođe uzeti u obzir prilikom određivanja veličina.
Toplotna regulacija čovekovog tela
Proizvodnja toplote u čovekovom organizmu je posledica izotermnih biohemijskih procesa -
metabolizma. Sastavljena je iz osnovne količine toplote, koja se proizvodi nezavisno od čovekove
delatnosti (bazalna toplota), te količine toplote, koja je zavisna od fizičke aktivnosti čoveka (radna
toplota) i svakako je pri težem fizičkom radu nešto viša nego u stanju mirovanja [7]. Za normalno
odvijanje fizioloških funkcija mora čovek kao toplokrvno živo biće održavati konstantnim temperature
torza i glave oko 37 oC [18], bez obzira na fizičku opterećenost i klimatske uslove u okolini.
Temperatura organizma se reguliše razmenom toplote izmedu tela i okoline i uslovljena je
stanjem dinamičke ravnoteže između proizvedene toplote i izgubljene toplote u okolini [12].
Tela toplokrvnih bića su opremljena toplotno-regulacijskim sistemom koji je sposoban, bez
svesnog uticaja, uravnoteženjem delovanja različitih unutrašnjih organa do određene mere nadomestiti
neželjeni gubitak toplote, tako što ce smanjiti oslobađanje toplote u okolinu.
Svi procesi razmene toplote protiču kod neobučenog i obučenog čoveka kvalitativno jednako,
kvantitativno su zavisni od termodinamičkih svojstava odeće, koja predstavlja razdvajajuću toplotnu
površinu između tela i okoline [12]. Toplotna regulacija obučenog čovekovog tela data je na slici 2.29.
Slika 2.29 Toplotna regulacija čovekovog tela (sistem telo-odelo-okolina) [99]
U hladnoj klimi se vene u koži skupljaju (vazokonstrikcija), pri cemu sledi smanjenje krvnog
protoka a time se pre svega smanjuje frekvencija srca. U vrućoj klimi se, suprotno prethodnom slučaju,
vene u koži šire (vazodilatacija), poveća se krvni protok, a s tim i frekvencija srca.
Vazokonstrikcija prouzrokuje sniženje temperature kože, a vazodilatacija njeno povišenje. Ako
se posmatra fiziološka adaptacija, pri kojoj se menja toplotni gradijent između tela i okoline, u prvom
primeru se površina tela hladi, da bi se smanjilo fizičko oslobađanje toplote u okolini, a u drugom
zagreva, da bi se fizičko oslobađanje toplote u okolinu povećalo [100].
Prelaz toplote iz unutrašnjosti tela u okolinu protiče u dva koraka. Krv, koja u unutrašnjosti tela
deluje kao tekućina za hlađenje, oduzima organizmu suvišnu proizvedenu toplotu i protokom krvi je
konvektivno vodi do površine kože, koja je po pravilu hladnija od krvi. Drugi korak predstavlja
oslobađanje toplote s površine tela u okolinu.
Razmena toplote između površine tela i okoline odvija se na četiri nacina. Ako je temperatura
kože viša od temperature vazduha u okolini, toplota prelazi s površine kože procesom kondukcije
(provodljivosti) i konvekcije (toplotni prelazi). Količina oslobođene toplote je u tom primeru zavisna od
45
temperature i brzine kretanja vazduha u okolini. Drugi deo toplote prelazi s površine kože u obliku
toplotnog zračenja, koje je zavisno od temperature zračenja u okolini. U vrućoj i suvoj klimi za toplotnu
regulaciju je najpogodniji proces izlučenja znoja, pri kome se poveća parcijalni pritisak pare na površini
kože a s tim i oslobađanje toplote isparavanjem [101]. U mirovanju je taj gubitak toplote zanemarljiv.
Taj proces se naziva ,,neprimetno znojenje”, pri kojem voda (približno 0,8 l na dan) ispari direktno na
površini kože. Isparavanjem neprimetnog znoja telo potroši do 1/4 suvišno proizvedene toplote. Ako se
zbog povećanog stepena fizičke aktivnosti ili više temperature i vlažnosti vazduha u okolini poveća
potreba za oslobađanjem toplote, proces neprimetnog znojenja se zaustavi, pa se pojavi primetno
znojenje. Znoj sadrži 99 % vode, koju izlučuju žlezde znojnice na površini kože, međutim kod
neprimetnog znojenja isparavanje vode je iz krvnih sudova, raspršenih po koži [102].
Ekstremni klimatski uslovi, u kojima mora toplotno regulacioni sistem čoveka održavati
konstantnu temperaturu tela, ne prouzrokuje samo neprijatan subjektivan osećaj hladnoće ili vrućine,
već smanjuje čovekovu fizičku i psihičku izdržljivost i vode do oboljenja uzrokovanih toplotom:
pregrejavanje organizma (hyperthermia) ili u suprotnom primeru do podhladenja organizma
(hyporthermia), koje u ekstremnim primerima završavaju smrću [7].
Značajan uticaj na uravnoteženje temperature tela ima upotreba odgovarajuće odeće, koja
odgovara datim klimatskim uslovima i fizičkoj aktivnosti na taj način, da se postigne toplotna
ravnoteža.
Način regulisanja temperature tela odgovarajućom odećom imenovan je kao “ponašanje toplotne
regulacije” (Behavioural Thermoregulation), s kojima čovek rasterećuje autonomni toplotno regulacioni
sistem i tako značajno smanjuje toplotnu opterećenost organizma [101].
Razmena toplote između čovekovog tela i okoline zavisi od klimatskih parametara toplotne
okoline (temperature, relativne vlažnosti, brzine kretanja vazduha i srednje temperature zračenja) i
neklimatskih parametara (toplotnih svojstava odeće i proizvodnje toplote u telu) [14]. Na slici 3.32 vidi
se šematski prikaz uloge sistema odeće kao neklimatskog faktora toplotne regulacije u procesu razmene
toplote.
Slika 3.30 Parametri toplotne okoline koji utiču na razmenu toplote između tela čoveka i okoline
Prema tome, toplotna udobnost pri nošenju odeće je rezultat uravnoteženog procesa razmene
toplote i zavisna je od četiri klimatska parametra toplotne okoline i dva neklimatska parametra (ranije
pomenuto).
Proizvodnja toplote u telu
Razmena toplote u prvom redu zavisi od procesa metabolizma odnosno probave koja je značajna
za svaku ćeliju živoga organizma. Energetski bogate supstance, koje se troše pri delovanju organa i
mišica, se pretežno oksidativnim procesima pretvaraju u energetski siromašne supstance, pri čemu se u
46
unutrašnjosti tela oslobađa energija, koja se skoro u celini pretvara u toplotnu energiju, a manji, u većini
primera neznatan deo energije se upotrebi kao mehanička snaga za obavljanje rada [83]:
exPQM
gde je:
M - energija koja se oslobada procesom metabolizma u toku vremena (W),
Q - proizvedena toplota (W),
Pex - mehanička (externa) snaga - toplota potrebna za obavljanje rada (W),
Ako je Pex = 0, energija metabolizma je tada jednaka proizvodnji toplote.
Proizvodnja toplote, koja je funkcija energetskog metabolizma, je zavisna od fizičke aktivnosti
čoveka. U stanju mirovanja se polovina ukupne toplote proizvede u unutrašnjim organima i oko 20 % u
mišićima i koži.
Pri fizičkim opterećenjima (kretanje, rad i dr.) većinu toplote (do 90 %) proizvedu mišići [7].
Tako standardni muškarac (telesna masa = 70 kg, telesna visina = 1,75 m, površina tela = 1,8 m2)
proizvede u stanju mirovanja (spavanje) oko 85 W toplote, tj. toliko iznosi osnovna količina toplote,
koja se proizvede nezavisno od fizičke aktivnosti čoveka (bazalana toplota).
Prilikom sedenja čovekova proizvodnja toplote je 105 W, pri hodanju brzinom 3,5 km/h
čovekovo telo proizvede 200 W toplote, a pri standardnom srednje teškom radu 350 W. Pri težim
fizičkim opterećenjima čoveka raste i proizvodnja toplote [12].
Oslobađanje toplote u okolinu
Proces razmene toplote obučenog čoveka sa okolinom protiče po istim fizičkim zakonima kao
kod neobučenoga čoveka i sastavljen je iz:
- procesa disanja i
- protoka toplote s površine kože kroz odeću.
Približno 10 % proizvedene toplote čovek oslobodi procesom disanja, a preostalih 90 % u telu
proizvedene toplote se mora osloboditi u okolinu s površine kože kroz odeću. Više od 90 % površine
našeg tela nije u neposrednom dodiru sa okolinom, vec sa odećom, koju nosimo praktično 24 časa na
dan, pri radu i slobodnom vremenu i delom u postelji. To znači da je najveći deo površine našeg tela
izložen ,,mikroklimi” koja se stvori između kože i delova odeće. To dokazuje da je odeća značajan
faktor pri procesu toplotne regulacije [12]:
tSQQQ skres /
gde je:
Q - proizvedena toplota (W),
Qres - količina toplote, koju telo oslobodi disanjem (W),
Qsk - količina toplote, koju telo oslobodi s površine kože kroz odeću (W),
∆S/t - promena osobina toplote u telu (W).
Ravnotežna jednačina toplote čovekovog tela
Ako je ∆S/t = 0, telo je u stanju toplotne ravnoteže, ako je ∆S/t ≠ 0, uravnoteženje toplotne
bilanse u telu procesom razmene toplote s okolinom iz određenih razloga ne bi bilo moguće, zato telo
intervencijski reaguje skokom ili padom telesne temperature. U takvom stanju telo može biti veoma
kratko vreme.
Telo procesom metabolizma, odnosno procesom prerade hrane i mišićnim aktivnostima
proizvodi toplotu i gubi tu toplotu u okolinu. Potrebno je ostvariti ravnotežu između brzine proizvodnje
i brzine gubitka toplote.
47
Proizvodnja i gubitak toplote, kao razmena toplote između čovekovog tela i okoline može se
opisati sledećom jednačinom toplotne ravnoteže [103]:
resEresCskERCresskex QQQQQQQPM
difEswEskE QQQ
gde je:
M - energija metabolizma (W/m2),
Pex - mehanički rad (W/m2),
Qsk - ukupan gubitak toplote s površine kože (W/m2),
Qres - ukupan gubitak toplote disanjem (W/m2),
QC - gubitak toplote kroz kožu konvekcijom (W/m2),
QR - gubitak toplote kroz kožu radijacijom (W/m2),
QE-sk - ukupni gubitak toplote kroz kožu isparavanjem (W/m2),
QC-res - konvekcijski gubitak toplote disanjem (W/m2),
QE-res - isparavajući gubitak toplote disanjem (W/m2),
QE-sw - isparavajući gubitak toplote kroz kožu usled znojenja (W/m2),
QE-dif - isparavajući gubitak toplote kroz kožu usled difuzije vlage (W/m2).
Iz jednačina 2.38 i 2.39 se vidi da stepen akumulacije ili gubitka toplote u telu (∆S/t) zavisi od
energije oslobođene procesom metabolizma (M) i mehaničke snage za obavljanje rada (Pex), kao od
gubitka toplote procesom konvekcije (QC), radijacije (QR) i isparavanja (QE-sk) te disanjem (Qres), koje se
sastoji od konvekcijskog gubitaka toplote disanjem (QC-res) i isparavajućeg gubitaka toplote disanjem
(QE-res).
Stvaranje toplote u čoveku
Neophodni uslov da bi čovek mogao da živi je neprekidna razmena materije sa okolnom
sredinom. Kao rezultat oksidaciono - redukcionih procesa u organizmu čoveka dolazi do pretvaranja
materija, bogatih energijom u materije koje sadrže manji energetski potencijal sa oslobađanjem
energije u istoj ili nekoj novoj formi.
Proces pretvaranja energije u čovekovom organizmu je vrlo složen proces kod koga se deo
stvorene energije pretvara npr. u mehaničku koja se troši za vršenje spoljnjeg rada, međutim osnovni
deo energije prelazi u toplotnu i troši se za održavanje konstantne temperature tela pri fizičkom radu.
Ako se stvorena energija u organizmu čoveka ne troši na spoljni rad onda se ona pretvara u toplotnu (to
je slučaj kad čovek npr. leži ili sedi). Trošenje energije u uslovima koji obezbeđuju minimalnu
aktivnost mehanizma termoregulacije uslovno je nazvano „Osnovna razmena“. Drugim rečima,
osnovna razmena predstavlja minimalnu količinu energije koja je neophodna za održavanje osnovnih
životnih procesa. Veličina osnovne razmene kod zdravog čoveka kreće se od 37,7 W/m2 do 69,9 W/m2,
kod muškaraca, odnosno od 35,7 W/m2 do 63,4 W/m2 kod žena, (tabela 1), u zavisnosti od uzrasta i
pola.
Tabela 1. Veličine osnovne razmene toplote na jedinicu površine tela čoveka Qo (W/m2) Godine uzrasta Muškarci Žene Godine uzrasta Muškarci Žene
3 69,9 63,4 25 43,1 39,5
5 65,5 61,6 30 42,3 39,7
8 58,3 56,3 35 41,4 39,0
10 54,2 51,5 40 41,3 37,9
12 50,9 47,2 50 39,3 37,1
15 48,6 42,8 60 38,5 36,4
20 44,7 39,9 70 37,7 35,7
48
Podaci iz tabele pokazuju da sa povećanjem godine uzrasta i kod muškaraca i kod žena dolazi
do opadanja osnovne razmene toplote. Osnovna razmena toplote kod žena je nešto niža nego kod
muškaraca.
Usled procesa menjanja materije, čovek u svom telu proizvodi različite količine toplotne
energije i to se kreće od 100 W do 800 W. Stvaranje toplote u organizmu čoveka znatno se povećava
pri fizičkom radu. Tako npr. pri trčanju po ravnom terenu brzinom od 8 km/h po jedinici površine tela
čoveka gubi se 338 W (1).
Odavanje toplote sa čovečjeg tela
U svojoj aktivnosti čovek odaje toplotu okolini različitim putem: radijacijom, konvekcijom,
isparenjem i disanjem. Radijacijom i konvekcijom gubi se od 73 % do 88 % ukupno stvorene toplote.
Kod svakog zagrejanog tela uvek jedan deo toplote prelazi u zračenje. Nosioci zračne energije su
infracrveni zraci ili radijacija.
Prenošenje energije putem čestica koje se nalaze u vazduhu je konvekcija, pri čemu toplotna
razmena može biti slobodna (usled razlike između temperature tela i vazduha) i iznuđena (pod uticajem
kretanja vazduha).
Kondukcija je provođenje toplote. Pri upotrebi odeće tekstil može da prilegne na telo čoveka i
da se nađe u neposrednom dodiru s njim. Toplota se u tom slučaju prenosi na Furijevom zakonu:
1 2.kond
t tQ S
gde je:
Qkond. - količina toplote koja prelazi kroz zid površine S za vreme , λ - koeficijent provodljivosti toplote,
t1 - temperatura sa unutrašnje strane odeće,
t2 - temperatura okoline,
ρ - debljina paketa odeće.
Odavanje toplote naročito pri visokim temperaturama vazduha, može nastati putem isparenja
difuzione vlage i znoja. Brzina sa kojom će isparavati vlaga sa površine tela zavisi od razlike
parcijalnih pritisaka para u graničnom sloju oko kože i okolnog vazduha, zatim od brzine kretanja
vazduha i propustljivosti pare i vazduha od strane odeće.
Odavanje toplote pri disanju nastaje usled zagrevanja vazduha kojeg čovek izbacuje pri disanju.
Pri smanjenju temperature okolnog vazduha, gubici toplote ovim putem se povećavaju.
Razmena toplote između čoveka i okoline
Jedna od najvažnijih funkcija odeće je obezbeđivanje toplotnog komfora čovekovom telu.
Toplotni komfor se obezbeđuje održavanjem toplotnog bilansa, koji se postiže, delimično putem
termoregulacije samog organizma čoveka i primenom odgovarajuće odeće. Organizam čoveka je
samoregulacioni sistem odnosno fiziološki mehanizam koji je usmeren ka obezbeđivanju
odgovarajuće ravnoteže između količine stvorene toplote i količine toplote koja se odaje okolnoj
sredini u cilju održavanja konstantne temperature tela. Ukoliko se ta ravnoteža poremeti nastaje
nakupljanje (akumulacija) toplote u organizmu čoveka, a posledica toga je promenjena temperatura
tela.
Sveukupnost fizioloških procesa uslovljen radom centralnog nervnog sistema usmeren na
održavanje temperature tela na konstantnom nivou nazvan je termoregulacija. Pri povećanju toplote u
organizmu ili pri zagrevanju tela odeća bi trebalo da obezbedi povećano odvođenje toplote sa čovečjeg
tela. Pri ohlađenju organizma (uslovljenom neadekvatnom toplotno zaštitnom funkcijom odeće ili
49
meteorološkim uslovima), mehanizam termoregulacije izaziva smanjenje odvođenja toplote i
povećanje oslobađanja toplote u organizmu.
Termoregulacija koja omogućava povećanje stvaranja toplote u organizmu u slučaju njegovog
ohlađenja nazvana je hemijska termoregulacija usmerena ka smanjenju ili povećanju odavanja toplote
u okolnu sredinu fizička. Fizička termoregulacija nastaje putem širenja ili sužavanja krvnih sudova u
koži. U prvom slučaju nastaje povećano odavanje toplote a u drugom smanjeno. Prema literaturnim
podacima, maksimalno odavanje toplote kao rezultat fizičke termoregulacije za ceo čovečji organizam
iznosi 23,4 %. Kod hemijske termoregulacije (naročito kad se ima drhtavica efektivna fizička
termoregulacija se smanjuje za 8÷12,7 %). Za označavanje ravnoteže između količine stvorene toplote
u organizmu i količine odvođenja toplote sa tela čoveka, uveden je termin „toplotni bilans“.
U opštem obliku toplotni bilans čoveka može se predstaviti jednačinom:
. . . . . . . . . . . .č s rad konv kond isp dif vl isp dis isp znoj udih vazQ Q Q Q Q Q Q Q Q D
gde je:
Qč - količina toplote koja se stvara u telu čoveka,
Qs - spoljna toplota (npr. usled sunčane radijacije),
Qrad. - gubitak toplote usled radijacije,
Qkonv. - gubici toplote konvekcijom,
Qkond. - gubici toplote kondukcijom,
Qisp.dif.vl. - gubici toplote isparenjem difuzione vlage,
Qisp.dis. - gubici toplote usled isparenja vlage u gornjim disajnim organima usled disanja,
Qisp.znoj. - gubici toplote usled zagrevanja udisanog vazduha,
D - promene sadržaja toplote u organizmu radi komfornog uravnoteženja (deficit toplote).
Zona zadovoljstva - zona prijatnosti je zona u kojoj su temperature vlažnosti i strujenje vazduha
idealni za telo.
Toplotni komfor je održavanje toplotnog bilansa između stvaranja toplote od strane organizma i
odvođenja toplote sa tela u okolinu.
Termoregulacija je sveukupnost fizioloških procesa uslovljen radom centralnog nervnog sistema
usmerenog na održavanje temperature tela na konstantnom nivou (37 oC).
Fizička termoregulacija (max 23,4 %) je usmeravanje ka povećanju ili smanjenju odavanja
toplote putem širenja ili sužavana krvnih sudova u koži.
Hemijska termoregulacija (8÷18 %) omogućava stvaranje toplote u organizmu u slučaju
njegovog hlađenja.
Slika . Subjektivni sećaj prema temperaturi tela
Toplotno fiziološke osobine odeće i metode njihovog vrednovanja - ocenjivanja
Uticaj odeće na čovekov organizam odnosno udobnost nošenja danas se objektivno određuje
mernim tehnikama (uređajima) i izražava brojevima. Za vrednovanje toplotno fizioloških osobina odeće
J. Mecheels [12] razvio je petostepenu sistematsku analizu, sl. 2.31 [12].
Prvi stepen analize se zasniva na fizičkim ispitivanjima toplotnih karakteristika tekstilnih
površinskih proizvoda gde se analize izvode na različitim aparatima (npr. kožni model čoveka), s kojim
50
se simulira oslobađanje toplote i izlučenje znoja s površine kože. Osnovni cilj prvostepene analize je s
tekstilno-tehnološkog, tekstilno-hemijskog i odevno-fiziološkog stajališta konstruisati optimalan tekstil
s obzirom na postavljene toplotno fiziološke i kožno-senzorske zahteve.
Drugi stepen predstavlja laboratorijske biofizičke analize odevnog sistema pomoću pokretljivog
toplotno regulacijskog modela čovekovog tela, npr. toplotne lutke ,,Copelius” (slika 2.32) i ,,Charlie”
(slika 2.33), koje se izrađuju posebno za ispitivanja prilagođena klima-komori.
Slika 2.31 Petostepena sistematska analiza vrednovanja toplotno fiziološke udobnosti odeće [12]
Idealne karakteristike toplotno regulacijskog modela čovekovog tela je zahtevan fiziološki
odgovor, isto tako kao i čovekovo razumevanje udobnosti odeće. Prema tome, funkcija toplotno
Slika 2.32 Toplotno regulacijski
model čoveka (toplotna lutka
,,Coppelius”) [104]
Slika 2.33 Toplotno regulacijski model
čoveka (toplotna lutka ,,Charlie”) [104]
51
regulacijskog modela čovekovog tela za merenje mikroklime je uslovno ograničena transportom toplote
i vlage kroz odeću i njihovom raspodelom. Zahtevane funkcije toplotno regulacijskog modela
čovekovog tela za merenje udobnosti odeće proizilaze iz pojedinih stavki, pregledno prikazanih u obliku
dijagrama na sl. 2.33.
Slika 2.33 Funkcije toplotno regulacijskog modela čovekovog tela [105]
Sledeći stepen sistematske analize predstavljaju toplotno fiziološka ispitivanja na testiranim
osobama, gde se u klima-komori simuliraju različiti realni uslovi nošenja, pri čemu se uticaj sistema
odeće na čoveka ocenjuje na osnovu merenja fizioloških parametara i subjektivne ocene udobnosti, koji
se dobijaju od ispitivanih osoba. Ovaj sistem služi za kontrolu koja se izvodi u posebnim primerima, jer
je njegovo izvođenje povezano sa velikim troškovima [12].
Termofiziološke karakteristike odeće (toplotno fiziološke) nisu u velikoj meri zavisne od oblika
kroja i konfekcijsko-tehnoloških parametara same odeće, kao što su zavisne: od sirovinskog sastava
vlakana, tehnologije predenja, tkanja, odnosno pletenja, debljine pređe, gustine žica u tkanini odnosno
petljica u pletenini, površinske mase i površinske strukture tkanina i pletenina kao i od procesa dorade
odnosno oplemenjivanja [6].
Vrednovanje (ocenjivanje) toplotnih opterećenja pomoću fizioloških parametara čoveka
Čovek je u svakodnevnom životu izložen različitim opterećenjima koja su posledica različitog
načina rada (radna opterećenja) i ona su fiziološka i psihološka. Na primer, radnik na radnom mestu je
izložen ekološkim opterećenjima, nazvanim ekološkim faktorima, kao što su klima, odnosno toplotna
okolina, buka, vibracije, zračenja i onećišcenja vazduha. Opterećenja deluju na organizam radnika preko
receptora kože i sluznica. Oni izazivaju odgovor organizma, koga nazivamo ,,opterećenost”.
Posledice opterećenja se javljaju kao integralna opterećenost ili kao opterećenost kritičnog
organskog sistema. Integralnu opterećenost čovek oseti i opisuje ocenama pomoću upitnika sa
pripremljenim podelama [100].
Posledice opterećenja čoveka, s obzirom na njegovu opterećenost mogu se oceniti merenjem
fizioloških parametara čovekovog organizma (temperatura kože, bazalna temperatura, frekvencija srca,
proizvodnja znoja, potrošnja kiseonika, toplotni bilans).
52
Temperatura kože
Temperatura kože je rezultat razmene toplote između površine kože i okoline. Zavisna je od
klimatskih uslova, telesne aktivnosti čoveka, toplotnog otpora odeće i isparavanja znoja. Temperatura
na površini kože je u hladnoj okolini na različitim mestima dosta različita i pre svega zavisna od
temperature vazduha i brzine kretanja vazduha. U vrućoj okolini se te razlike smanjuju, temperatura
kože sve više postaje funkcija parcijalnog pritiska pare pv [106].
P. O. Fanger tvrdi, da je temperatura kože veoma dobar pokazatelj toplotne udobnosti pri
jednakomernom tempu rada i u primerima, kada se ispitivana osoba još nije počela znojiti [107].
Temperatura kože je važan fiziološki parametar i zavisna je od klimatskih uslova, toplotnog
otpora odeće, isparavanja znoja, aklimatizovanosti i debljine ispitivanih osoba (na masnijim delovima
tela je koža hladnija) [100].
Temperatura kože meri se na više mesta i iz rezultata merenja izračunava se srednja ponderirana
temperatura kože, koja predstavlja karakterističnu temperaturu za celu površinu kože. U vrućoj klimi
dovoljno je meriti temperaturu kože na 2 do 4 mesta, pri neutralnim klimatskim uslovima na 4 do 8
mesta, a u hladnoj klimi na 8 do 12 mesta [108]. Standard ISO 9886:2004 propisuje da se merenje
temperature kože u vrućoj klimi vrši na četiri mesta, a u neutralnoj i hladnoj okolini na osam ili
četrnaest mernih mesta [109].
Čovekov organizam je u stanju toplotne udobnosti, kada postoji ravnoteža između proizvodnje i
otpuštanja toplote, što se odražava u relativno konstantnoj temperaturi torza i glave 37 oC. U tom
slučaju pojedini delovi tela imaju različite vrednosti temperature ugođaja, koje se odnose na
temperaturu kože [18]:
- na grudima oko 36 oC,
- na nadkolenici oko 34 oC,
- na kolenu oko 31 oC,
- na nadlaktici oko 32 oC i
- na podlaktici oko 28 oC,
Temperaturni osećaji se dele na statičke i dinamičke. Statički temperaturni osećaj se kod čoveka
pojavi nakon što se temperatura kože po određenom vremenu adaptacije ustali.
Dinamički temperaturni osećaji, koji se pojavljuju između promena u temperaturi kože, obrađuju
se definisanjem tri parametra:
- početne temperature kože,
- veličine obima temperaturnih promena i
- veličine dobijene temperature kože.
Pri nižoj temperaturi kože 28 oC je potencijalni prag za osećaj toplote visok, a za hladnocu je
nizak, tj. hladnu kožu moramo ohladiti još za 0,2 oC, da saznamo osećaj “hladno” ili je zagrejati za 1 oC,
da se pojavi osećaj “toplo”.
Zagrejavanje kože kod koje se temperatura nalazi ispod neutralnog područja (31 oC do 36 oC),
osećamo kao hladno, dok ne postignemo potencijalni prag za toplotu, a hlađenje kože kod koje se
temperatura nalazi iznad temperature neutralnog područja, osećamo kao toplotu, sve dok ne dostignemo
potencijalni prag za hladnoću.
J. Mecheels je sastavio skalu pomoću koje ocenjujemo osećaj toplote ljudi na osnovu izmerene
srednje temperature kože, tab. 2.10 [18].
Minimalan broj tačaka na telu čoveka (slika 13) na kojima treba izmeriti temperaturu kože da bi
se odredila srednja temperatura je 11.
Na topografiju temperature kože utiču:
- odeća,
- obuća,
- rukavice,
- stepen zagrejanosti okoline,
- vrsta fizičke aktivnosti,
- pol osobe itd.
53
Tabela 2.10 Ocenjivanje toplotne udobnosti na osnovu srednje temperature kože [18]
Osećaj Stanje Srednja ponderisana
temperatura kože Tpon (C)
Faktor
neudobnosti fd
NEUDOBNO
Neizdrživo iznad 37,4 više ood 0,7
Gornja dozvoljena
granica za sportiste 37,4 0,7
Gornja dozvoljena
granica za nesportiste 35,0 ÷ 36,0 0,6
UDOBNO
35,0 0,3
Normalno stanje 34,0 0,06
32,0
NEUDOBNO
29,5 ÷ 32,0 manje od 0,06
Donja dozvoljena granica 25,0
Neizdrživo ispod 25,0
Kod žena je niža temperatura u oblasti ramena i stopala nego kod muškaraca. Pri delovanju
hladnoće brže se snižava temperatura kože kod žene nego kod muškaraca.
Slika 13. Topografija temperature kože čoveka
U tabeli je dat pregled komforne - udobne temperature kože tela čoveka sa i bez odeće.
Tabela 1. „Komforna - udobna“ temperatura kože čoveka, oC
Oblast tela Bez odeće Odeća
sobna letnja zimska
Glava
Leđa
Ramena
Šaka
Kuk
Koleno
Stopalo
34,9
33,3
34,0
34,6
32,9
33,9
33,3
33,8
34,2
33,8
33,1
33,0
32,1
31,0
34,5
34,6
33,4
33,6
33,4
33,8
31,6
34,8
34,4
32,6
31,2
31,4
29,1
27,5
Srednja 33,8 33,3 33,7 32,4
Komplet odeće uključuje: rublje, košulju, sako, pantalone, čarape i cipele.
Na primer, na slici 14 je prikazano snižavanje temperature tela čoveka tokom vremena, koji je
izložen temperaturi vazduha od 15 oC.
54
Slika 14. Dinamika gubitka toplote sa tela čoveka bez odeće
pri temperaturi vazduha 15 oC
Frekvencija srca
Frekvencija srca je fiziološki parametar koji najbolje od svih odslikava integralnu opterećenost
čoveka. Pri povećanoj energetskoj upotrebi se u aktivnim mišicima poveća dotok energetskih sokova i
odvod metabolita. Drugim rečima, poveća se minutni volumen protoka krvi. To povećanje se kod
nesportista manifestuje pre svega na račun frekvencije srca [110].
Frekvencija srca predstavlja srazmerno lako merljiv, a informacijski važan kompleksan
parametar ispitivanih opterećenja radnika. Poveća se pri dinamičkom i izometričkom (statičkom)
mišicnom radu, pri toplotnoj regulaciji i pri psihičkoj opterećenosti [111].
Izmerena frekvencija srca deli se na frekvenciju srca u mirovanju HR0 i radnu frekvenciju srca
HRr, koje se sastoje iz više komponenata [109,111]:
rHRHRHR 0
HRHRHRHRHRHRHR NTSM 0
gde je:
HR - aktuelna (izmerena) frekvencija srca (min-1),
HR0 - frekvencija srca u standardnim uslovima mirovanja (min-1),
HRr - radna frekvencija srca (min-1),
∆HRM - dinamička komponenta frekvencije srca (min-1),
∆HRS - izometrička komponenta frekvencije srca (min-1),
∆HRT - toplotna komponenta frekvencije srca (min-1),
∆HRN - emocionalna ili psihološka komponenta frekvencije srca (min-1),
∆HR - komponenta frekvencije srca zavisna od ritma disanja i otkucaja srca (min-1).
Izmerena frekvencija srca nas informiše o celokupnoj opterećenosti čoveka. Razumljivo je da
analitiku zanima koliko su velika pojedina opterećenja, tj. želi prepoznati pojedine komponente
frekvencije srca s obzirom na aktivnost, a to su [111]:
* Dinamička komponenta frekvencije srca - ∆HRM
Dinamička komponenta frekvencije srca je razlika između aktuelne (merene) frekvencije srca i
frekvencije srca u standardnim uslovima mirovanja, što predstavlja opterećenja isključivo dinamičkog
mišićnog rada.
55
* Izometrička komponenta frekvencije srca - ∆HRS
Izometrička komponenta frekvencije srca je razlika između aktuelne (merene) frekvencije srca i
frekvencije srca u standardnim uslovima mirovanja, što predstavlja opterećenja isključivo izometričkog
mišicnog rada. Zbog mišićne napetosti vene se skupljaju i kompresija će pri statičkom radu biti potpuna
koja dostigne 20 do 30 % maksimalne mišicne moći.
* Toplotna komponenta frekvencije srca - ∆HRT
Toplotna komponenta frekvencije srca je razlika između aktuelne (merene) frekvencije srca i
frekvencije srca u standardnim uslovima mirovanja, što predstavlja opterećenja uzrokovana isključivo
toplotnim opterećenjem. Obično je izmerena frekvencija srca znatno viša nego kada bi se merila samo
za dinamički mišićni rad jer toplotna okolina u kojoj radnik radi predstavlja dodatno opterećenje. Za
njeno izračunavanje koristi se Sušnikova regresiona jednačina:
- za muškarce: ET.
T e.HR 19400060 (min-1)
- za žene: 89748106371 .
T ET.HR (min-1)
gde je:
ET - efektivna temperatura okoline (oC).
Jednačina važi za eksperimentalne uslove u klima komori gde je ET = 16÷19 oC i metabolizam
1259 kJ/h. Osobe koje su učestvovale u eksperimentu su grupa mladih muškaraca i žena koje su u
najvećoj meri jednako klimatizovana.
* Emocionalna komponenta frekvencije srca - ∆HRN
Frekvenciju srca povećavaju stresne situacije. Impulsi iz moždane kore i perifernog sistema
preko hipotalamusa stimulišu kardialni centar. Emocionalna komponenta frekvencije srca je razlika
između aktuelne (merene) frekvencije srca i frekvencije srca u standardnim uslovima mirovanja, što
predstavlja opterećenje izazvano isključivo stresnom situacijom.
J. Sušnik navodi da bi bilo najbolje da toplotna komponenta frekvencije srca ne prelazi 20 udara
na minut, odnosno zajedno sa ostalim komponentama (bazalna, dinamička, izometrička i emocionalna)
150 udara u minuti [100].
Izlučivanje znoja
Proizvodnja znoja je kompleksan mehanizam, na koji u prvom redu utiču individualne
karakteristike ispitivanih osoba (sklonost ka znojenju, postotak masnog tkiva) toplotna okolina i fizička
opterećenja [109]. Telo gubi toplotu isparavanjem vode na tri načina:
- difuzijom vode kroz kožu,
- ventilacijom i
- isparavanjem znoja.
Ukupan gubitak telesne mase ∆mg , koje telo izgubi u određenom vremenskom intervalu je
definisan kao razlika između mase tela pre i nakon određenog vremenskog intervala i po ISO 9886:
2004 je dat izrazom [109]:
closolwatresswg mmmmmmm 0
gde je:
∆msw - gubitak mase zbog znojenja,
∆mres - gubitak mase zbog isparavanja u disajnim organima,
∆m0 - gubitak mase zbog razlika u masi ugljendioksida i kiseonika,
∆mwat - predstavlja promenu mase tela zbog unosa tekućine i izlučivanja urina,
∆msol - predstavlja promenu mase tela zbog unosa hrane i izlučivanja stolice i
∆mclo - predstavlja promenu mase tela zbog akumulacije znoja u odevnom sistemu.
56
Veoma važan je gubitak telesne mase zbog znojenja odnosno isparavanja znoja. Kada s površine
kože ispari 1 litar znoja, telo izgubi 2430 kJ toplotne energije. Intenzitet isparavanja u velikoj meri
zavisi od razlike parcijalnih pritisaka pare u okolini i sloja vazduha, koji obavija kožu (pk - pv).
Parcijalni pritisak pare na površini gole kože se kreće oko 5,6∙103 Pa. Ako je razlika parcijalnih
pritisaka para manja, izlučen znoj natopi odeću, odnosno pokriva kožu kao vlažan film ili kaplje po telu
[100].
Intenzitet znojenja za toplotnu regulaciju ocenjuje se indeksom iz, koji predstavlja količnik
između količine evopariranog (isparenog) i izlučenog znoja. Intenzitet znojenja je manji, što je indeks
manji [115].
iz
ezy
m
mi
gde je:
mez - količina evopariranog (isparenog) znoja (g),
miz - količina izlučenoga znoja (g).
Maksimalno dopuštene količine znoja po standardu ISO 7933:1989 [9] date su u tab. 2.11.
Tabela 2.11 Gornja dopuštena količina izlučenog znoja [9]
Proizvedena toplota
(W/m2)
Gornja dopuštena količina
znoja (g/h)
u
mirovanju
pri telesnom
radu
u
mirovanju
pri telesnom
radu
Aklimatizovana
osoba
Podnošljivo 100 200 260 520
Nepodnošljivo 150 250 390 650
Neaklimatizova
na osoba
Podnošljivo 200 300 520 780
Nepodnošljivo 300 400 780 1040
Iz razlike u masi ispitivanih osoba i njihove odeće pre i po završetku rada, izračunavamo količinu
isparenog znoja u gramima za svaku ispitivanu osobu posebno. Pri tom se uzima u obzir unesena
količina tečnosti i hrane između rada, te izlučen urin i stolica [109].
Prekrivenost kože znojem odnosno količina znoja na koži se izražava u procentima, npr. 0 % za
suvu kožu i 100 % za kožu potpuno prekrivenu znojem. J. Mecheels navodi, da se toplotna udobnost
smanjuje ako vrednost prosečne količine znoja iznosi 30 % i više. Kada prekrivenost kože znojem
iznosi 60 %, koža je veoma vlažna i zato je osećaj udobnosti neprijatan, dok je kod ljudi koji su
naviknuti na visoke temperature okoline ta granica izdržljivosti pomerena na 70 % prekrivenosti kože
znojem [18].
Često se količina znoja na koži izražava faktorom neudobnosti fd, gde vrednost fd = 1 predstavlja
potpunu prekrivenost kože znojem. Vrednost faktora neudobnosti se kreće između 0,06 i 0,6 (npr. faktor
0,6 znaci 60 % prekrivenosti kože znojem).
Iz svega navedenog može se zaključiti da se sa povećanjem vrednosti faktora neudobnosti
smanjuje udobnost pri nošenju odeće.
Toplotni uslovi u kojima termoregulacioni sistem čoveka mora održavati konstantnu
temperaturu tela, ne prouzrokuju samo neprijatni subjektivni osećaji hladnoće ili vrućine, već oni
smanjuju čovekovu fizičku i psihičku izdržljivost i dovode do termički uzrokovanih oboljenja, koja u
ekstremnim slučajevima mogu završiti smrću. Čovekova koža poseduje tzv. termoreceptore koji imaju
različitu gustinu na pojedinim delovima površine kože. Pomoću njih čovek svesno oseća temperaturu,
prema tome oni su povezani sa centralnim nervnim sistemom i učestvuju u termoregulaciji čovekovog
tela.
57
Uticaj odeće na fiziološke parametre čoveka
Neprijatni subjektivni osećaj hladnoće ili vrućine smanjuju čovekovu fizičku i psihičku
izdržljivost i vode do termički uzrokovanih oboljenja, koja u ekstremnim primerima završavaju smrću.
Čovekova koža poseduje specifične ,,tople” i ,,hladne” tačke, pomoću kojih se oseća toplota ili
hladnoća. To su tzv. toplotni receptori za temperature iznad 36 oC i toplotni receptori za temperature
ispod 36 oC, koji imaju različitu gustoću na pojedinim delovima površine kože. Pomocu njih svesno
osećamo temperaturu, što znači da oni učestvuju pri toplotnoj regulaciji čovekovog tela [7].
Kako različite spoljne toplotne razlike utiču na ljude uglavnom je poznato, međutim teško je sa
sigurnošcu tvrditi, kakav bi toplotni uticaj kod čoveka prouzrokovali određeni klimatski efekti, jer je
zbog individualnih razlika reakciona sposobnost i tolerancija svakog pojedinca prema toplotnim
uticajima različita.
Pri definisanju toplotnog delovanja ne sme se osloniti samo na subjektivnu ocenu, već se mora u
datom primeru uzeti u obzir postojeća kombinacija svih uticajnih veličina, kao što su npr: temperatura,
vlažnost i brzina kretanja vazduha, proizvodnja toplote, te još jedna važna veličina, a to je odeća, koja
pozitivno ili negativno utiče na razmenu toplote između tela i okoline.
Uticaj odeće na topotnu opterećenost čoveka pri različitim radnim opterećenjima i različitim
kombinacijama klimatskih veličina eksperimentalno se određuje merenjem fizioloških parametara
čoveka: toplotne bilanse, rektalne temperature, temperature kože, frekvencije srca i količine izlučenog
znoja.
Područja upotrebe odevnog sistema i prognoza udobnosti
U tehnici se često događa, da podaci koji su dobijeni tačnim merenjima fizičkih veličina nekog
predmeta, ništa ne govore o tome kako bi se taj predmet ponašao pri upotrebi u praksi. Između
izmerenih fizičkih parametara i njihovog kompleksnog delovanja u praksi nema pouzdane kvantitativne
veze [12].
U ispitivanjima na području fiziologije odeće su bila uložena velika sredstva i trud, urađena su
brojna merenja toplotno - fizioloških karakteristika tekstila i odeće, izvedena su ispitivanja na testiranim
osobama u klima-komori i u prirodnom okruženju i na osnovu dobijenih rezultata su istraživači uspeli
postaviti model sa kojim se može prognozirati ponašanje određene odeće ili odevnog sistema u
najrazličitijim uslovima nošenja.
U zavisnosti od klimatskih uslova, J. Mecheels [18] je ustanovio da toplotno - fiziološku
udobnost najbolje definišu dve fiziološke veličine i to:
- srednja ponderisana temperatura kože Tpon, koja određuje udobnost u hladnim uslovima i
- količina znoja na koži, tj. faktor neudobnosti fd, koji određuje udobnost u toplim uslovima.
Model sačinjavaju četiri osnovne računske operacije, koje su prikazane na slici 2.34. Na vrhu
date slike vide se osnovni ulazni podaci, koji su potrebni za proračun, a na kraju željeni rezultati [16].
Model za prognozu udobnosti odevnog sistema sačinjavaju četiri osnovne računske operacije
pomoću kojih se na osnovu antropoloških podataka za određenu osobu, parametara izabrane odeće i
zadatih klimatskih uslova odredi područje upotrebe odevnog sistema.
Računski postupak 1. Uvrste se osnovni antropološki podaci za određenu osobu, tj. telesna masa i
telesna visina i iz tih podataka se izračunava površina tela po DU BOIS-u ADU [113], podatak o njenim
fizičkim aktivnostima, tj. energija metabolizma M (npr. pri sedenju ili mirnom stajanju), parametri
izabrane odeće izmereni pomoću toplotne lutke "Coppelius” u stanju mirovanja i propiše se granica
udobnosti u hladnom (npr. Tk = 32 oC). Rezultat toga je minimalna temperatura okoline Tv.min pri kojoj
se data odeća može nositi a da u njoj ne bude hladno.
Računski postupak 2. Uvrste se osnovni antropološki podaci za određenu osobu, tj. telesna masa i
telesna visina i izračuna površina tela ADU, energija metabolizma M (npr. za srednje težak rad, pri kojem
se telo pokreće), parametri odeće izmereni pomoću pokretne toplotne lutke "Coppelius” uzimajući u
obzir ventilaciju zbog kretanja tela i propiše se željena granica udobnosti u toploj okolini (faktor
neudobnosti fd). Rezultat je maksimalna temperatura okoline Tv.max pri kojoj se u datoj odeći osoba ne
58
znoji više nego što predviđa faktor neudobnosti. Pri izračunavanju minimalne i maksimalne temperature
okoline može se uzeti u obzir relativna vlažnost vazduha RV. Temperaturno područje između obe
izračunate temperature okoline naziva se područje upotrebe odeće odnosno odevnog sistema.
Slika 2.34 Model za prognozu udobnosti odevnog sistema [16]
Računski postupak 3. Predviđa se kakvi bi bili fiziološki parametri udobnosti u hladnoj odnosno
toploj okolini za osobu određene telesne mase i telesne visine, pri metabolizamu M i u određenoj odeći
(sa toplotnom izolacijom Rc i otporom protoku vodene pare Re). Tako se može izračunati (pri odredenoj
temperaturi i vlažnosti vazduha) srednja temperatura kože Tk kao pokazatelj udobnosti u hladnoj okolini
i faktor neudobnosti fd kao pokazatelj udobnosti u toploj okolini.
Računski postupak 4. Uvrste se osnovni antropološki podaci za određenu osobu, podatak o
realnom fizičkom opterećenju (npr. za konkretan rad koji ta osoba obavlja na određenom radnom
mestu), realni podaci o klimi na radnom mestu i podatak o željenoj gornjoj odnosno donjoj granici
udobnosti (za konkretnu vrstu rada). Izlazni podaci su toplotni parametri odeće Rc i Re, koji bi bili za tu
osobu, na njenom radnom mestu pri datim klimatskim uslovima, najbolji odnosno zadovoljavali željenu
udobnost nošenja [12].
59
Zahtevi koje treba da obezbedi odeća
Odeća treba da zaštiti čoveka od spoljašnjih neadekvatnih uslova kao što su niske ili visoke
temperature, suvišna sunčana radijacija, vetar, atmosferske padavine (magla, kiša, sneg), mehaničke
povrede, teški proizvodni uslovi rada i td. Istovremeno odeća treba da obezbedi normalne uslove za
život čoveka odnosno da održava normalno toplotno stanje organizma, da obezbedi normalno disanje
kože, normalnu cirkulaciju krvi, da obezbedi normalno disanje i kretanje čoveka, da ima dobar dezen i
kroj, da je dobrog estetskog izgleda.
Rublje dolazi u neposredan kontakt sa površinom tela čoveka pa zbog toga ima veliko značenje
za obezbeđivanje normalnih uslova. Ono upija i čisti kožu od znoja, kožne masnoće itd. Po celoj
površini kože nalazi se oko tri miliona znojnih žlezdi.
Svakog dana se sa površine kože izluči i do 40 g kožne masnoće i 0,5÷1 litra znoja a u vrelim
danima (leti) izlučenje znoja se povećava na 5÷6 litara za 24 časa. Zbog toga rublje mora biti
higroskopno i voluminozno.
Najbolja higijensko - fiziološka svojstva daje rublje od pamučnih vlakana. Prema nekim
ispitivanjima rublje treba da ima sledeća svojstva:
Tabela 1. Pokazatelji kvaliteta materijala za rublje Pokazatelj Zimi Leti
Debljina (mm) 1,3÷1,5 0,1÷0,3
Propustljivost vazduha (dm3/m2s) 51÷100 više od 100
Propustljivost vlage (g/m2h) 52÷56 više od 56
Higroskopnost pri RVvaz = 65 % (%) više od 7 više od 7
Pri temperaturi tela 36,8 °C do 37 °C čovek se nalazi u stanju fizičkog mira i ocenjuje svoje
toplotno stanje kao „prohladno“.
Temperatura tela od 37,6 °C i veća je znak izraženog zagrevanja organizma. Temperatura kože,
po mišljenju mnogih autora, tesno je povezana sa osećanjem toplote čoveka i može služiti kao
pokazatelj toplotnog stanja organizma. Optimalna temperatura vazduha između površine tela i prvog
sloja odeće (rublja) kad je čovek u mirnom stanju iznosi 30÷32 °C u oblasti od vrata do pojasa. Kroz
kožu čoveka neprestano izlaze različiti produkti, jedan od tih je i ugljena kiselina, koja nastaje u
procesu disanja preko kože. Povećani sadržaj ugljene kiseline ispod odeće pokazuje da nedostaje
ventilacija (npr. usled loše konstrukcije ili neadekvatne izrade odeće iz materijala koji ne propuštaju
vazduh).
Fiziološke osobine tekstila za odeću
Odevanje predstavlja veoma važnu komponentu u ljudskom životu. Pored modela, dezena i
kroja, fiziološke osobine odeće imaju značajnu ulogu. Fiziološke osobine odeće se izučavaju u
posebnoj grani fiziologije odnosno u fiziologiji odevanja. Fiziologija odevanja se bavi proučavanjem
fizioloških osobina odeće koje se ispoljavaju preko ugodnosti nošenja, radne sposobnosi i zdravlju
osobe koja nosi određenu odeću. Ona obuhvata i delove iz oblasti fizike, hemije, medicine, opšte
fiziologije, psihologije, tehnike i tekstilne tehnologije.
Fiziološke osobine odeće pri nošenju najviše su zavisne od stanja toplotne provodljivosti
odnosno od mogućnosti zadržavanja toplote i provodljivosti vlage. Odeća mora ispuniti više zahteva da
bi se čovek koji je nosi osećao prijatno pri bilo kakvom raspoloženju. Zona u kojoj su temperatura,
vlažnost i strujanje vazduha idealni za ljudsko telo nazvana je „zona zadovoljstva - zona prijatnosti“.
Ova tri osnovna paramera fiziologije odevanja (temperatura, vlažnost i strujanje vazduha) moraju biti
prilagođeni raznim spoljašnjim i unutrašnjim uticajima koji obuhvataju više komponente u sistemu
telo, klima, odeća (3K sistem: Korper - Klima - Kleidung). Zbog toga se glavni zadatak odevanja
sastoji u olakšanom provođenju temperature kroz telo, čime se obezbeđuje opuštanje telesnih organa,
očuvanje telesne, duhovne i radne sposobnosti čoveka.
60
Najvažnije fiziološke osobine tekstila koje je potrebno uzeti u obzir prilikom projektovanja i
izrade odevnih predmeta su: propustljivost vazduha i vodene pare, higroskopnost, kapilarnost, upijanje
vlage (vode, znoja), odavanje vlage, provodljivost toplote i toplotna izolacija, komfornost,
elektrostatičko naelektrisanje (tabela 1).
Tabela 1. Fiziološke osobine tekstila za odeću Provodljivost
toplote
Zadržavanje toplote Higrskopnost
Kapilarnost
Moć odavanja vlage
Propustljivost pare
Propustljivost
vazduha
Antielektro-
statičnost
Koeficijent toplotne
provodljivosti λ -
posobnost
materijala da
provodi toplotu
(W/m∙oC)
λ zavisi od:
- vrste vlakana,
- strukture,
- dorade,
- vlage.
Materijali za odeću
imaju λ =
0,033÷0,070
W/m∙oC, a u
uslovima vetra λ =
0,042÷0,109
W/m∙oC
Toplotno - zaštitna
sposobnost
materijala R = δ/λ
(m2oC/W)
R zavisi od:
- debljine δ (m),
- dužine,
- konstrukcije,
- propustljivost
vazduha,
- vlažnosti.
Ukupni termički
otpor:
Ru = Rm + Rp
Rm - termički otpor
materijala za odeću
Rp - otpor odavanju
toplote sa spoljne
površine materijala
prema sredini.
Higroskopnost
(sposobnost materijala da
upije vlagu iz okolnog
vazduha) zavisi od:
- sorpcionih svojstava,
- konstrukcije tekst.
materijala,
- sirovinskog sastava,
Maksimalno kapacitet
vode primaju:
- vunena pletenina 2540
g/m2,
- vunena tkanina 770
g/m2,
- pamučna beljena tkanina
300 g/m2.
Kapilarnost (sposobnost
upijanja i prenošenja
tečnosti pomoću kap. sila)
zavisi od:
- volumena,
- poroznosti materijala
Odavnje vode - vlage
vezano je za sušenje:
- laneni, pamučni i svileni
materijali brzo upijaju i
brzo odaju vlagu,
- vunene tkanine lagano
upijaju i lagano odaju
vlagu.
Propustljivost vodene
pare ima ima veliki značaj
za odeću
Količina vazduha
koja prođe kroz
određenu
površinu
materijala pri
određenom p i t,
zavisi od:
- strukture,
- debljine,
- oblika,
- zapreminske
mase,
- gustine,
- prepletaja,
- vrste dorade,
- vlage itd.
Kreće se od
3,5÷500 dm3/m2s
Dobra
propustljivost
vazduha
obezbeđuje:
- dobru ventilaciju
ispod odeće,
- udaljenje ugljene
kiseline,
- osećaj
ugodnosti.
Spoljašnji efekat:
- neprijatan
osećaj,
- „udari“,
- prilepljenost
jednog sloja
odeće uz drugi,
- „varničenje“.
Tretiranje
materijala:
- antistaticima,
- mešavinom
vlakana,
- poboljšanje
higroskopnosti.
Propustljivost vazduha se karakteriše koeficijentom koji pokazuje kolika količina vazduha
prolazi kroz određenu površinu materijala za određeno vreme pri datom pritisku. Kod ispitivanja
materijala za odeću, obično se uzima pritisak vazduha od 50 Pa, što odgovara brzini kretanja vazduha
od 8÷10 m/s. Na propustljivost vazduha utiču mnogi parametri kao što su: struktura materijala
(debljina, oblik, zapreminska masa pređe, gustina, prepletaj), vrsta dorade i td. Propustljivost vazduha
kroz tekstilne materijale kreće se od 3,5÷500 dm3/m2∙s.
Higroskopnost je sposobnost materijala da upija vlagu iz okolnog vazduha. Ova osobina je vrlo
značajna za tekstilne materijale koji se upotrebljavaju za izradu odeće. Ona je vezana za sorpciona
svojstva tekstilnih materijala, vrstu dorade i td. Materijali iz lana primaju brže vlagu nego iz pamuka, a
sintetička vlakna vrlo malo ili uopšte ne upijaju vlagu (vunena pletenina 2540 g/m2, vunena tkanina
770 g/m2, pamučna beljena tkanina 300 g/m2).
Brže upijanje vlage od strane tekstilnog materijala dovodi do brže izmene pododećne klime a
samim tim i do osećaja ugodnosti - komfornosti pri nošenju odeće od takvog materijala.
61
Kapilarnost je sposobnost tekstilnog materijala da upija i prenosi tečnost posredstvom kapilarnih
sila. Visokokapilarni materijali mogu u izvesnoj meri da kompenzuju nizak nivo higroskopnosti. Tako,
na primer, sintetički materijali iz voluminoznih niti ili pređa imaju visoku poroznost, dobru
kapilarnost, pa zbog toga i veći stepen higijenskih svojstava. Kapilarnost zavisi od voluminoznosti
materijala, poroznosti, dimenzija i oblika pora na materijalu.
Prijem vlage je sposobnost materijala da primi i fizičkim putem veže vodu pri njegovom
potapanju u nju pri odgovarajućoj temperaturi, za određeno vreme i pri određenim pritiskom. Pri datim
uslovima maksimalni kapacitet vode prima vunena pletenina (2540 g/m2), zatim vunena tkanina
(330÷770 g/m2) i pamučna beljena tkanina (150÷300 g/m2).
Odavanje vlage je sposobnost materijala da odaje vlagu u okolnoj sredini. Odavanje vlage je
tesno povezano sa sušenjem materijala za odeću i same odeće. Brzina sušenja materijala zavisi od
svojstva vlakana, strukture materijala, karaktera njegove površine i td. Laneni, pamučni i svileni
materijali brzo upijaju i brzo odaju vlagu u okolnu sredinu. Vunene tkanine sporije upijaju i isto tako
sporije odaju vlagu.
Propustljivost pare je sposobnost tekstilnog materijala da propušta vlagu u obliku vodene pare.
Ova osobina ima veliki značaj za materijale koji se koriste za odeću jer je za nju vezana normalizacija
mikroklime u pododećnom prostoru, a samim tim i normalizacija razmene toplote i vlage. Pamučni,
laneni, vuneni, viskozni i acetatni materijali imaju visoku propustljivost pare.
Termička svojstva materijala karakterišu se preko provodljivosti toplote koja se određuje
koeficijentom toplotne provodljivosti. Toplotno izolaciona sposobnost materijala je u obrnutoj
zavisnosti od koeficijenta toploprovodljivosti. Toploprovodljivost zavisi od vrste tekstilnog materijala,
njegove strukture, površinske obrade itd. Toploprovodljivost se smanjuje po sledećem redosledu
vlakana: najlon, veštačka vlakna, lan, pamuk, prirodna svila, vuna i td.
Elektrostatičko naelektrisanje (antielektrostatičnost) se ogleda u neprijanom osećaju,
prilepljivanju materijala, peckanju - varničenju.
Prijem vlage je sposobnost materijala da primi i fizičkim putem veže vodu pri njegovom
potapanju u nju pri odgovarajućoj temperaturi, za određeno vreme i pri određenim pritiskom. Pri datim
uslovima maksimalni kapacitet vode prima vunena pletenina (2540 g/m2), zatim vunena tkanina
(330÷770 g/m2) i pamučna beljena tkanina (150÷300 g/m2).
Odavanje vlage je sposobnost materijala da odaje vlagu u okolnoj sredini. Odavanje vlage je
tesno povezano sa sušenjem materijala za odeću i same odeće. Brzina sušenja materijala zavisi od
svojstva vlakana, strukture materijala, karaktera njegove površine i td. Laneni, pamučni i svileni
materijali brzo upijaju i brzo odaju vlagu u okolnu sredinu. Vunene tkanine sporije upijaju i isto tako
sporije odaju vlagu.
Propustljivost pare je sposobnost tekstilnog materijala da propušta vlagu u obliku vodene pare.
Ova osobina ima veliki značaj za materijale koji se koriste za odeću jer je za nju vezana normalizacija
mikroklime u pododećnom prostoru, a samim tim i normalizacija razmene toplote i vlage. Pamučni,
laneni, vuneni, viskozni i acetatni materijali imaju visoku propustljivost pare.
Termička svojstva materijala karakterišu se preko provodljivosti toplote koja se određuje
koeficijentom toplotne provodljivosti. Toplotno izolaciona sposobnost materijala je u obrnutoj
zavisnosti od koeficijenta toploprovodljivosti. Toploprovodljivost zavisi od vrste tekstilnog materijala,
njegove strukture, površinske obrade itd. Toploprovodljivost se smanjuje po sledećem redosledu
vlakana: najlon, veštačka vlakna, lan, pamuk, prirodna svila, vuna i td.
Elektrostatičko naelektrisanje (antielektrostatičnost) se ogleda u neprijanom osećaju,
prilepljivanju materijala, peckanju - varničenju.
Merne metode i uređaji za ispitivanje specifičnih svojstava tekstila za odeću
Pored klasičnih metoda i uređaja koji se koriste za ispitivanje pojedinih parametara tekstilnih
materijala u svetu su razvijene nove metode koje, uz primenu odgovarajućih uređaja, omogućavaju
ispitivanje specifičnih svojstava tekstila za odeću pa i čitavog kompleta (paketa) odeće. U tu svrhu
koriste se sledeća ispitivanja:
62
- određivanje kontaktne površine tekstila,
- određivanje sile odlepljivanja tekstila sa kože,
- ispitivanje provođenja toplote i vlažnosti,
- određivanje brzine upijanja vlage,
- određivanje prenošenja vlage i toplote uz pojavu vetra i dr.
Određivanje kontaktne površine tekstila
Za određivanje kontaktne površine tekstila postoji više metoda i aparata. Jedan od takvih aparata
šematski je prikazan na slici 1.
Slika 1. Šematski izgled aparata za preslikavanje kontaktne površine tekstila za odeću
Na jednu elektrodu se stavi papir koji je osetljiv na svetlost i pričvrsti mesinganim prstenom za
postolje. Na svetlo osetljivi sloj papira okrenut je naviše. Na taj papir se prethodno postavlja
naelektrisani tekstilni materijal, na primer , tkanina. Iznad tkanine se stavlja suprotna elektroda. Zatim
se u obe elektrode pusta struja napona 500 V, na taj način se stvara električno pražnjenje između
tekstila i fotopapira. Ta slika se može uvećati, na primer, 20 puta, čime se omogućava da se jasno vidi
struktura površine tekstila (slika 2).
Slika 2. Izgled snimka površine tkanine
a - izgled kontaktne površine, b - stereo izgled
Tako na primer, ako imamo uzorke tkanine čija je površina habana i ona koja nije habana,
dobiće se vrednost od 68 % za nehabanu i 73,4 % za habanu površinu, koje predstavljaju srednje
vrednosti reemisije od po 10 merenja na aparatu Elrepho - Zeiss. Reemisija dobijena preko fotopapira
ispod nehabanog uzorka je 80 %, što znači da je došlo do smanjenja reemisije zračenja za 12 %
odnosno 6,6 %. Jasno je da se vrednosti mogu upoređivati samo kod istih vrsta materijala.
Određivanje sile odlepljivanja tekstila sa kože (snage prijanjanja)
Postoji uzajamna povezanost između površine tekstila i osećaja nošenja određenog odevnog
predmeta kao i prijanjanje tekstila uz kožu. Pri znojenju tekstil se lepi za kožu (mokra košulja, mokri
donji veš) i time se gubi udoban osećaj nošenja i teže se skidaju takvi odevni predmeti sa tela čoveka.
Princip određivanja sile odlepljivanja tekstila sa kože dat je na slici 3.
63
Slika 3. Princip određivanja sile odlepljivanja tekstila sa kože (snage prijanjanja)
Uzorak tekstila, koji se ispituje, stavlja se na donju površinu rama (metalne ploče), koja je
pričvršćena na vagi sa oprugom. Pomoću spiralne osovine, koju pokreće elektromotor, podiže se ili
spušta metalna ploča sa uzorkom tekstila prema slobodnoj površini vode ili neke druge tečnosti. Snaga
odlepljivanja tekstilnog uzorka od vodene površine, metalne ploče, sa stalaktitom, ili svinjske kože kao
i nekih drugih površina očitava se pomoću vage sa oprugom. Umesto vage sa oprugom može se
primeniti vaga sa tasom, s jedne strane, i uravnotežene mase ploče sa tekstilnim uzorkom, sa druge
strane. Izmerena snaga prijanjanja je funkcija površinske energije vode nasuprot gornje površine
tekstilnih materijala i geometrijske strukture gornje površine.
Dodavanjem različitih pomoćnih sredstava koja dovode do umrežavanja sa vodom menjaju se
osobine vode odnosno rastvora do te mere da se može imitirati dejstvo znoja sa čovekove kože.
Preparacije i avivažna sredstva na tekstilu takođe utiču na promenu sile uzajamnog dejstva.
Ispitivanje provođenje toplote i vlažnosti
Za ispitivanje provođenje toplote i vlažnosti, dakle modela funkcionisanja kože, mogu se
primeniti različite metode i uređaji. Jedan od takvih modela dat je na slici 4.
Ovaj uređaj se sastoji od jedne šuplje bakarne ploče (Kupferplatte) koja je pokrivena
celofanskom folijom kroz koju prolazi voda zagrejana na temperaturi od 37 °C, dakle na temperaturi
tela čoveka u normalnim uslovima. Tekstilni materijal, čije se osobine ispituju, stavlja se preko
celofanske folije. Iznad tekstilnog materijala uvodi se strujanje klimatizovane vazdušne struje (Luft),
brzinom od 1 m/s.
Slika 4. Model funkcionisanja kože po Hohenstein-u
64
Da bi se ispitalo provođenje vlažnosti (Nasser) i toplote, preko dozirne pumpe podešava se
apsolutno konstantni nivo ispod celofanske folije, a zagrevanje iste se obezbeđuje preko električnog
grejača. Prolaz vode odnosno vodene pare preko celofanske folije, zavistan je od vrste tekstilnog
uzorka koji se ispituje, njegove strukture i površine. Provodljivost vlage se određuje prema količini
vode koja je dodata za vreme ispitivanja preko dozirne pumpe.
Rezultati ispitivanja provođenja toplote su pokazali da provodljivost toplote više zavisi od
zapreminske mase tekstilnog materijala nego od hemijske prirode vlakana.
Određivanje brzine upijanja vlage (efekat fitilja)
Efekat fitilja ili moć upijanja vlage je jedna od veoma važnih karakteristika odeće, na koju se
mora računati pri projektovanju odeće. Moć upijanja vlage se najčešće ispituje korišćenjem kapacitivne
metode. Princip kapacitivnog merenja upijanja vode dat je na slici 5.
Slika 5. Princip kapacitivnog određivanja upijanja vode
Tekstilni uzorak se stavlja između dve kleme čiji je donji deo potopljen u vodu do konstantnog
nivoa. Na gornjem delu aparata nalaze se dve mesingane ploče koje su povezane sa električnom
strujom i čine jednu elektrodu kondenzatora. Drugu elektrodu predstavlja podignuti nivo vode u
tekstilnom uzorku.
Kapacitet ovog kondenzatora je proporcionalan površini ploča kondenzatora i nivoa vodenog
stuba u uzorku. Merna veličina je promena kapaciteta i površine kondenzatora u određenom
vremenskom razmaku. Odnos promene kapaciteta i vremenskog intervala, daje brzinu upijanja vode.
Ako se uvedu analogni digitalni sistemi, onda se može preko mikro kompjutera, direktno očitati ili
registrovati brzina upijanja vode u tekstilnom uzorku. Ovom metodom molekularne sile na površini
materijala, se ne mere.
Upijanje vode od strane tkanine za odela sačinjene od mešavine vune i poliesterskih vlakana,
prikazano je preko dijagrama koji je dat na slici 6. Iz dijagrama se vidi da brzina upijanja vode opada
sa porastom udela vunenih vlakana u tkanini. Tako je, na primer, brzina upijanja vode tkanine od 100
% poliesterskih vlakana 7,6 m/min, a čisto vunene tkanine 0,4 m/min. Prema tome, iz ovog primera se
vidi da je kod čisto sintetičke tkanine kvašljivost gornje površine veća (brža) u odnosu na gornju
površinu vunene tkanine.
65
Slika 6. Dijagram brzine upijanja vlage tkanine u zavisnosti od odnosa PES i vunenih vlakana
Određivanje prenošenja vlage i toplote uz pojavu vetra
Da bi se imitirali klimatski uslovi u kojima vlada toplota i strujanje vazduha (vetra) na tekstilne
materijale, razvijena je nova metoda određivanja prolaznosti vlage i toplote kroz tekstilni materijal.
Slika 7 pokazuje šematski izgled aparata koji je konstruisan u tu svrhu.
Slika 7. Šematski izgled aparata za ispitivanje prolaznosti vodene pare i vazduha kroz tekstilni
materijal (anemometar)
Na levoj strani slike prikazana je kružna duvaljka pomoću koje se može uspostaviti željena
brzina kretanja vazduha, na primer, od 0÷8 m/s. Na izlaznoj cevi duvaljke nalazi se električni grejač
kojim se podešava temperatura strujnog vazduha od sobne do temperature od 60 °C. U produžetku te
cevi nadovezuje se cev od pleksiglasa koja ima prečnik 150 mm, što odgovara površini od 180 cm2 sa
ugrađenim upravljačem vazduha u obliku snopa malih cevi. Anemometar za određivanje strujanja
vazduha postavlja se ispred i iza ispitivanog uzorka tekstila, njime se praktično meri brzina kretanja
vazduha. Zavisno od debljine tekstila, njegove strukture, sirovinskog sastava, brzine strujanja vazduha
ispred uzorka i od drugih parametara, dobiće se različita brzina strujanja vazduha iza uzorka tekstila.
Na slici 8 prikazane su različite brzine vazduha koji je prošao kroz tekstil pri istoj brzini strujanja
vazduha ispred uzorka tekstila različite debljine.
Rezultati ispitivanja prikazani na slici 8 pokazuju da različite vrste tekstilnih materijala
propuštaju različite količine vazduha. Isto tako propustljivost vazduha je zavisna i od debljine
tekstilnog materijala. Međutim, prolaz vazduha kroz tekstil više zavisi od njegove strukture nego od
debljine. Pri ovom ispitivanju uzorak tekstila može biti suv ili vlažan.
Za ispitivanje brzine odvođenja vlage odnosno brzine sušenja tekstila može se koristiti dodatni
uređaj prethodno prikazanom aparatu (slika 8), koji se montira na izlaznoj cevi kao što se to vidi na
slici 9.
66
Slika 8. Prolaz vazduha kroz tekstil različite debljine pri istoj brzini strujna vazduha
Slika 9. Poprečni presek aparata za određivanje strujanja vlage pri strujanju vazduha
Uzorak tekstila postavlja se na spoljašnjem prstenu sa okruglim otvorima. Na rastojanju 3 mm
iza uzorka tekstila ili sličnog materijala postavlja se standarni tekstil za donje odevne predmete, koji je
nakvašen određenom količinom vode, na primer, 200 % od sopstvene mase. Strujanje vazduha
određenom brzinom (npr. 3 m/s), suši donji veš i širi se kroz okrugle proreze udarajući u merni objekt,
pri čemu se meri količina prenešene vlage kroz otvore prečnika 4 mm.
Za određivanje provođenja toplote i vlage koriste se i druge metode i aparati. U poslednje vreme
izrađuju se specijalne Lutke od plastičnog materijala koje se oblače različitim tekstilnim materijalima,
stavljaju u posebne komore, izlažu različitim spoljašnjim uticajima i mere se različiti parametri.
Odredivanje relativne vlažnosti tkanina
Relativna vlažnost tkanina određuje se po ISO 139-1973 (E) [144]. Ovaj standard definiše
karakteristike i upotrebu standardne atmosfere za kondicioniranje i određivanje fizičkih i mehaničkih
svojstava tekstila.
Za određivanje relativne vlažnosti tkanina, odnosno sadržaja vlage u tkaninama, koristi se merni
uređaj HB43 [145]. Sadržaj vlage u uzorku se prikazuje kao procenat mokre mase (mokra masa WW =
početna masa = 100 %). Na ekranu je sadržaj vlage označen sa »% MC«, npr. 11,35 % MC (MC =
moisture content):
67
100
WW
DWWWMC
gde je:
MC - sadržaj vlage (%),
WW - masa mokrog uzorka (g),
DW - masa suvog uzorka (g).
Određivanje propustljivosti vazduha kroz tekstilne materijale
Vazdušna propustljivost tekstilnih proizvoda je jedna od važnih upotrebnih karakteristika. Iz
rezultata vazdušne propustljivosti mogu se doneti određeni zaključci o poroznosti materijala kao i o
izolacijskim sposobnostima određenih proizvoda.
Kada se govori o propustljivosti vazduha misli se na vetar, koji se najčešće definiše sa dva
osnovna parametra a, to su brzina i smer. Vetar otežava kretanje, prodire kroz odeću i pri tom odnosi sa
sobom određenu količinu toplote, što znači, da moramo upotrebiti više energije nego u mirnoj
atmosferi. U hladnoj atmosferi vetar prouzrokuje povećanje količine toplote, koja prolazi kroz odeću u
okolinu i u određenim okolnostima pospešuje hlađenje organizma čoveka.
Vazduh prolazi kroz odeću zbog toga, jer se pod uticajem brzine vetra stvara razlika parcijalnih
pritisaka. Na površini odeće je parcijalni pritisak veci nego u neposrednoj blizini površine kože. U
takvim uslovima vazduh prolazi kroz odeću.
Između brzine vazduha (vetra) i pritiska, koga stvara ta brzina na površini, koja je postavljena
pod pravim uglom u odnosu na smer brzine vetra, postoji sledeća zakonitost:
v = 1,33h0,5
gde je:
v - brzina vetra (m/s),
h - pritisak (Pa),
1,33 i 0,5 - empirijske konstante odgovarajućih dimenzija.
Merenjem vazdušne propustljivosti može se utvrditi uticaj raznih faktora kao što su: sirovina,
konstrukcija materijala, postupci apretiranja itd.
Određivanje vazdušne propustljivosti vrši se po standardu SIST EN ISO 9237 [146] ili po
nemačkom standardu DIN 53887 [147]. Materijal koji se želi ispitati nije potrebno rezati na
pojedinaćne uzorke, nego se meri na različitim mestima u celini. Pri tome se mora voditi računa o tome
da se merenje ne vrši pri ivici, na početku ili kraju materijala, nego 10 do 20 cm od krajeva. Uzorak
koji se ispituje mora se prethodno klimatizovati pri standardnim uslovima. Na svakom uzorku urađeno
je po 20 merenja na različitim mestima na aparatu, koji je prikazan na sl. 3.4.
Iz očitanih vrednosti izračunava se prosečna vrednost, a zatim i količina propuštenog vazduha u
m3 u vremenu od 1 minuta po jednačini:
F
6
gde je:
Q - količina propuštenog vazduha pri određenoj visini vodenog stuba (m3/m2∙min),
q - količina vazduha, koji prolazi kroz površinu ispitivanog uzorka (dm3/h),
F - ispitivana površina (cm2).
68
Slika 3.4 Aparat za merenje propustljivosti vazduha [147]
Na slici 3.5 je prikazan još jedan aparat za merenje propustljivosti vazduha starije generacije.
Postupak ispitivanja se sastoji u tome da se kroz zategnuti materijal (tkanina, pletenina ili netkani
tekstil) propusti vazduh. Propušteni vazduh ide kroz merni sistem - rotometarske cevi. Rotometri nam
pokazuju količinu vazduha u dm3/h, koji prolazi kroz određenu površinu ispitivanog materijala (10
cm2) pri pritisku koji pokazuje tečni manometar. Razlika pritisaka na jednoj i drugoj strani zategnutog
materijala meri se tečnim manometrom.
Slika 23. Aparat za merenje propustljivosti vazduha
Određivanje sposobnosti zadržavanja vode u tkaninama
Određivanje sposobnosti zadržavanja vode u tkaninama WZV izvodi se prema standardu DIN 53
814 [148]. Klimatizovan uzorak tkanine (približno 1,6 g) se iseče na sitne komade. Za svaki uzorak se
rade po četiri paralelne probe, gde se u svaku kivetu, koja je prethodno izvagana, stavlja po 0,4 g
1) uređaj za zatezanje uzorka, 17) igličasti ventil za regulaciju protoka vazduha kroz tkaninu,
2) usisni kanal, 22) tečni manometar,
4) poklopac uređaja za zatezanje uzorka, 26) vijak za uravnoteženje nivoa manometarske tekućine,
5) vijak, 29) postolje,
6) uzorak, 30) lampica,
13) sistem rotometra, 31) prekidač za uključivanje aparata.
14) ventili,
69
uzorka. Kivete sa uzorcima se stave u čašu i preliju prethodno pripremljenim rastvorom (1g
nejonogenog sredstva u 1l destilovane vode). Iglom se isteraju mehurići iz kiveta i tako pripremljeni
uzorci se ostave da stoje 2 sata. Nakon toga kivete se centrifuguju 20 min pri 3000 ob/min, na uređaju
za centrifugovanje CENTRIC 322A proizvođača Tehtnica.
Posle centrifugovanja kivete sa uzorcima se mere i iz razlike u masi kivete sa uzorkom nakon
centrifugovanja i prazne kivete dobije se masa obrađenog uzorka [149]. Sposobnost zadržavanja vode
u tkaninama WZV (%) se izračunava prema izrazu:
100
kl
klcZV
m
mmW
gde je:
mc - masa centrifugovanog uzorka (g),
mkl - masa klimatizovanog uzorka (g).
Određivanje fizičko-mehaničkih karakteristika tkanina FAST mernim sistemom
Glavni zadatak proizvođača odeće je da preoblikuje tkaninu kao dvodimenzionalnu površinsku
tvorevinu u pogodan trodimenzionalni oblik odeće, koji pored statičkih i dinamičkih antropometrijskih
zahteva ljudskog tela mora biti prilagodljiv i svim dinamičkim uslovima upotrebe prilikom nošenja
[35]. Kod toga mehanička i fizička svojstva upotrebljenih tkanina imaju značajan uticaj na
konstrukciju odeće, a i na kvalitet gotovih odevnih predmeta [36]. FAST merni sistem koristi se za
objektivno vrednovanje tkanina, odnosno merenje mehaničkih i fizičkih, površinskih i dimenzionih
osobina tkanina, na osnovu kojih se utvrđuju prerađivačka svojstva tkanina, predviđaju problemi pri
izradi odeće u pojedinačnim tehnološkim postupcima i ocenjuje izgled i „pad” izrađene odeće. U tu
svrhu FAST sistem daje kontrolnu kartu.
FAST merni sistem se sastoji od sledećih mernih uređaja i metoda za ispitivanje:
- FAST-1 kompresibilnosti,
- FAST-2 savitljivosti,
- FAST-3 zateznih svojstava i
- FAST-4 dimenzione stabilnosti.
Sva četiri merna uređaja su povezana sa računarom preko Automatic Data Switch (slika 14.) u
kojem je instaliran program koji omogućava skupljanje, oblikovanje, izračunavanje i arhiviranje
izmerenih i izračunatih vrednosti svojstava tkanine i iscrtavanje kontrolnih karata [37].
Slika 14. Povezanost FAST mernih uređaja sa računarom
70
FAST-1 merni uređaj za ispitivanje kompresibilnosti
FAST-1 omogućava neposredno merenje debljine tkanine pri standardnim opterećenjima 196
N/m2 i 9,81 kN/m2 (slika 15).
Slika 15. Princip merenja na FAST-1 mernom uređaju za merenje kompresibilnosti
Debljina površinskog sloja tkanine se direktno očita na računaru, a zatim se od pet merenja
izračuna prosečna vrednost debljine za pojedina standardna opterećenja kojima se određuje debljina
površinskog sloja:
ST = T2 - T100
gde je:
ST - debljina površinskog sloja tkanine (mm),
T2 - prosečna debljina tkanine pri opterećenju 196 N/m2 (mm),
T100 - prosečna debljina tkanine pri opterećenju 9,81 kN/m2 (mm).
Prilikom merenja relaksirane debljine površinskog sloja tkanine potrebno je na uzorku izvesti
pet merenja debljine i izračunati prosečnu vrednost, a zatim isti uzorak 30 s izložiti delovanju pare na
parnom uređaju za peglanje. Nakon toga potrebno je 30 s vakumirati da se uzorak vrati u sobne uslove,
pa ponovo meriti debljinu tkanine. Relaksirana debljina površinskog sloja tkanine se izračuna prema
izrazu:
STR = T2R - T100R
gde je:
STR - relaksirana debljina površinskog sloja tkanine (mm),
T2R - prosečna relaksirana debljina tkanine pri opterećenju 196 N/m2 (mm),
T100R - prosečna relaksirana debljina tkanine pri opterećenju 9,81 kN/m2 (mm).
FAST-2 merni uređaj za isptivanje savitljivosti
Ovaj merni uređaj omogućava direktno merenje dužine savijanja tkanine u smeru osnove i potke
i merenje savitljivosti materijala, što je važno poznavati prilikom polaganja krojnih slojeva u krojnu
naslagu i izgled gotovih odevnih predmeta.
Dužina savijanja tkanine se izvodi u smeru osnove i potke (3 uzorka x 2 merenja), nakon čega
se izračunavaju prosečna merenja. Tkanina se pod vlastitom težinom savija prilikom merenja u mernoj
ćeliji dok njen rub ne prekrije laserski zrak pod uglom od 41,5° (slika 16). U tom trenutku zabeleži se
dužina savijanja uzorka, pa se ona ispiše na ekranu i automatski sačuva u računaru.
71
Slika 16. Merenje dužine savijanja tkanine
Na osnovu izmerenih vrednosti izračuna se savitljivost, i to posebno za smerove osnove i potke,
prema sledećem izrazu:
B = W∙c3∙9,807∙10-6
gde je:
B - savitljivost (Nm),
W - površinska masa tkanine (g/m2),
c - dužina savijanja (mm).
FAST-3 merni uređaj za ispitivanje zateznih svojstava
Koristi se za direktno merenje zateznih svojstava za smer osnove i potke pri opterećenjima 4,9
N/m, 19,6 N/m i 9,81 N/m. Ovaj instrument radi na principu dvokrake vage. Poluga je povezana s
donjom pokretnom stezaljkom i tegom, dok je gornja stezaljka nepokretna (slika 17).
Slika 17. Šematski prikaz određivanja zateznih svojstava tkanina pomoću FAST-3
Rastegljivost tkanine pod uglom (45°, 135°) pri opterećenju 4,9 N/m (oznaka B5) prenese se iz
mernog instrumenta u računar. Vrednosti se ispišu za svih šest uzoraka iz čega se izračuna prosečna
vrednost koja služi za izračunavanje krutosti smicanja tkanine.
Krutost smicanja se izračunava prema sledećem izrazu:
5
123
B
G
72
gde je:
G - krutost smicanja (N/m),
B5 - istezanje pod uglom (%).
Sposobnost oblikovanja tkanine se izračunava automatski pomoću rezultata dobijenih merenjem
rastegljivosti tkanine u smeru osnove i potke pri opterećenjima 19,6 N/m i 4,9 N/m. Isto tako
sposobnost oblikovanja tkanine se može izračunati kao produkt savitljivosti (B) i relativnog istezanja
tkanine (), što je dato izrazom:
714
520
,
BF
BF
gde je:
F - sposobnost oblikovanja (mm2),
20 - istezanje pri opterećenju 19,6 N/m (%),
5 - istezanje pri opterećenju 4,9 N/m (%),
B - savitljivost (Nm).
FAST-4 merni uređaj za ispitivanje dimenzione stabilnosti
Glavni zadatak proizvođaca odeće je da preoblikuje tkaninu kao dvodimenzionalnu površinsku
tvorevinu u pogodan trodimenzionalni oblik odeće, koji pored statičkih i dinamičkih antropometrijskih
zahteva ljudskog tela mora biti prilagodljiv i svim dinamičkim uslovima upotrebe prilikom nošenja
[150]. Kod toga dimenzijska stabilnost tkanina ima značajan uticaj na konstrukciju odeće, a i na
kvalitet gotovih odevnih predmeta [151].
Ovim mernim uređajem sprovodi se ispitivanje dimenzione stabilnosti, kojom se utvrđuje
sposobnost tkanine da zadrži svoje dimenzije u procesu izrade odeće i kasnije tokom upotrebe gotovih
odevnih predmeta. Promene dimenzija tkanina su uzrokovane promenama temperature i vlažnosti, kao
npr. pri parenju i vlaženju u procesu peglanja odeće. Dijagram postupka ispitivanja dimenzione
stabilnosti primenom FAST-4 mernog uređaja prikazan je na slici 18.
Slika 18. Šema dijagrama postupka ispitivanja dimenzione stabilnosti pomoću FAST-4
Pomoću mernog uređaja FAST-4 mere se sledeće komponente dimenzione stabilnosti tkanina:
- relaksaciono skupljanje,
- istezanje u vlažnom stanju.
73
Relaksaciono skupljanje je nepovratni proces, koji se javlja pri vlaženju fiksiranju, odnosno
peglanju tkanina, a izračunava se prema izrazu:
1001
31
L
LLRS
gde je:
RS - relaksaciono skupljanje (%),
L1 - dužina uzorka posle sušenja (mm),
L3- dužina uzorka posle mokre obrade i sušenja (mm).
Istezanje u vlažnom stanju je povratni proces, koji se javlja pri promeni vlažnosti u tkanini i pri
parnom peglanju. Prilikom apsorbovanja vlage iz okoline tkanina se rastegne, a otpuštanjem vlage u
uslovima niže vlažnosti okoline tkanina se skuplja.
Ova komponenta se izračunava prema izrazu:
1003
32
L
LLHE
gde je:
HE - istezanje u vlažnom stanju (%),
L2 - dužina uzorka posle mokre obrade (mm),
L3 - dužina uzorka posle mokre obrade i sušenja (mm).
Ispitivanja relaksacionog skupljanja i istezanja u vlažnom stanju izvode se na uzorku, koji je
prikazan na slici 19.
Slika 19. Označavanje mernih tačaka na uzorku tkanine za određivanje dimenzione stabilnosti pomoću
FAST-4 mernog uređaja
Uzorak se najpre suši u sušioniku pri 120 °C (izmere se vrednosti L1 - udaljenost AF odnosno
AC). Zatim se uzorak kvasi 30 minuta bez gnječenja u vodi, kojoj je dodato nejonogeno sredstvo za
pranje (izmere se vrednosti L2 - udaljenost BG odnosno DE) i na kraju se isti uzorak osuši na 120 °C
(izmere se vrednosti L3 - udaljenost CH odnosno FH).
Kako bi se prilikom merenja ostvarila ponovljivost rezultata, pre izrezivanja uzoraka, tkanina
mora biti klimatizovana u standardnim uslovima (temperatura 20 ± 2 °C i 65 ± 2 % relativne
vlažnosti). Na slici 20. prikazani su načini izrezivanja epruveta za ispitivanje iz uzorka tkanine.
Prilikom izrezivanja epruveta važno je napomenuti da se pre izrezivanja svake mora označiti
smer osnove, a tkanina mora biti klimatizovana i ispeglana na srednjoj temperaturi bez upotrebe pare.
Poznavanje navedenih svojstava tkanine je značajno za čitav proces izrade odeće, jer je potrebno
poštovati specifičnosti mehaničkih i fizičkih svojstava već pri projektovanju i oblikovanju odeće, a i
kod konstrukcije baznog kroja. Projektant odeće na osnovu poznavanja svojstava može izabrati
74
odgovarajuću tkaninu i tako predvideti da li će gotovi odevni predmet odgovarati željenim svojstvima,
tj. da li će imati odgovarajući oblik, „pad”, udobnost i izgled. Sa aspekta konstrukcije odeće,
poznavanje mehaničkih i fizičkih svojstava tkanina je značajno pre svega za konačni odgovarajući
konstrukcioni oblik delova odeće, prilagođavanje šavova i veličine delova odeće.
Slika 20. Načini izrezivanja epruveta za ispitivanje FAST mernim instrumentima
- gore, nacrt izrezivanja epruveta za ispitivanje na pola metra tkanine
- dole, nacrt izrezivanja epruveta za ispitivanje u slučaju pojave odstupanja
na pojedinim mestima u namotaju tkanine
Određivanje opipa tkanina KES mernim sistemom
Objektivno vrednovanje opipa tkanina pomoću KES sistema zasniva se na merenju mehaničkih
i fizičkih svojstava tkanina, na osnovu kojih se odgovarajućim matematičkim izrazima izračunavaju
primarne ocene opipa HV - hand value, a iz njih ukupna ocena opipa tkanine THV - total hand value
(slika 21) [36].
75
Slika 21. Objektivno vrednovanje opipa tkanine
KES-FB merni sistem sastoji se od četiri komponente uređaja za ispitivanje:
- KES-FB 1 - zateznih svojstava i svojstava smicanja,
- KES-FB2 - savijanja odnosno svojstava savitljivosti,
- KES-FB3 - kompresije odnosno kompresibilnosti i
- KES-FB4 - površinskih svojstava, trenja i hrapavosti,
i omogućava na temelju merenja šest mehaničkih i fizičkih parametara tkanine, određivanje petnaest
različitih, za opip, značajnih mehaničkih i fizičkih svojstava tkanine, dok je šesnaesti parametar masa
tkanine (tabela 10).
Tabela 10. Pregled parametara mehaničkih i fizičkih svojstava dobijenih KES mernim sistemom
Oznaka mernog
uređaja
Ispitivana
svojstva
Karakteristični parametri Oznaka Jedinica
KES-FB1 Istezanje P1-rad istezanja WT cNcmcm-2
P2-sposobnoist relaksacije RT %
P3-linearnost krive F () LT -
Smicanje P4-krutost smicanja G cNcm-1(st)-1
P5-visina histereze smicanja pri 0,5 2HG cNcm-1
P6-visina histereze smicanja pri 5,0 2HG5 cNcm-1
KES-FB2 Savitljivost P7-krutost savijanja B cNcm2cm-1
P8-visina histereze 2HB cNcmcm-1
KES-FB3 Kompresija P9-kompresibilni rad WC cNcmcm-2
P10-sposobnost relaksacije RC %
P11-linearnost krive F (h) LC -
P15-debljina tkanine T mm
P16-masa na jedinicu površine W mgm-2
KES-FB4 Površinska
svojstva
P12-koeficijent trenja MIU -
P13-standardna devijacija koefic.trenja MMD -
P14-geometrijska hrapavost SMD m
Određivanje svojstava istezanja i svojstava smicanja mernim uređajem KES-FB1
Pri određivanju zateznih svojstava uzorak je zategnut između dve stezaljke i izložen
jednoosnom zateznom opterećenju, pri čemu je prednja stezaljka fiksna, a zadnja se odmiče od prednje
konstantnom brzinom. Pri ispitivanju na uzorak dimenzija 200 mm x 50 mm deluje konstantna sila
76
istezanja Fm = 490,35 cN∙cm-1. Kada se dostigne maksimalna sila zatezanja Fm, zadnja stezaljka vođena
preko motora se počne kretati u suprotnom smeru, i tada počinje rasterećenje uzorka.
Ispitivanjem se meri otpor uzorka prema zateznim opterećenjima i određuje se deformacija
odnosno istezanje EMT uzorka u zavisnosti od sile istezanja Fm.
Rezultati ispitivanja se prikazuju u obliku krive sila istezanja - deformacija, na osnovu koje se
određuju sledeći parametri: linearnost LT, deformacijski rad WT, sposobnost relaksacije RT i izduženje
EMT [153].
Pri određivanju svojstava smicanja uzorak širine 200 mm je zategnut između dve stezaljke na
udaljenosti od 50 mm pri predopterećenju 9,807 cN∙cm-1 je izložen sili smicanja preko pokretne
stezaljke, koja izvodi kretanje paralelno sa fiksnom prednjom stezaljkom. Pri tome usled smicanja
dolazi do dvodimenzionalne deformacije uzorka. Kada pokretna klema dostigne položaj +8o
automatski se promeni kretanje u suprotnom smeru i u tom smeru nastavlja preko nultog položaja do
ugla smicanja -8o, kada se automatski promeni kretanje nazad, tj. prema ishodištu. Ispitivanjem
svojstava smicanja se određuje sila smicanja Fs, koja je potrebna za deformaciju smicanja. Rezultati
merenja se daju u obliku krutosti smicanja G i visine histereze smicanja 2HG pri uglu smicanja ±0,5o i
2HG5 pri uglu smicanja ±5,0o [154].
Svojstva smicanja su odraz sila unutrašnjeg trenja između vlakana u pređi i izmedu pređa, tj.
između dodirnih tačaka sistema osnovinih i potkinih niti, zbog otpora vlakana na rotaciju, predstavljaju
stabilnost tkanine protiv mehaničkih deformacija u ravnini i imaju značajan uticaj na pad, gipkost i
kvalitet opipa. Merni uređaj KES-FB1 za određivanje zateznih svojstava i svojstava smicanja prikazan
je na sl. 3.6.
Slika 3.6 Merni uređaj KES-FB1 za određivanje zateznih svojstava i svojstava smicanja
Odredivanje svojstava savitljivosti mernim uređajem KES-FB2
Pri određivanju svojstava savitljivosti uzorak se savija po krivulji i na taj nacin se meri moment
savijanja M u zavisnosti od ukrivljenosti K odnosno radijusa savijanja r = 1/K. Uzorak je u toku
merenja zategnut stezaljkama i izložen deformaciji savijanjem. Širina uzorka iznosi 200 mm a dužina
između stezaljki je 10 mm. Prednja stezaljka je fiksna, dok se zadnja stezaljka kreće po kružnici
vođena pomoću specijalnog pogonskog mehanizma. Pri tome se uzorak na dužini 1 cm kružno savije i
linearno prati radijus ukrivljenosti od r = ∞ (ukrivljenost K = 1/r = 0) do r = 0,4 cm (K = 2,5 cm-1)
[153].
Za višekratno savijanje potreban moment savijanja M (moment/širina uzorka) se očita pomoću
merne ćelije. Maksimalna vrednost ukrivljenosti (obično K = 2,5 cm-1) se odredi pre početka
ispitivanja. Kada se ta vrednost dostigne, stezaljka se automatski počne kretati u suprotnom smeru i
nastavlja preko početnog položaja do ponovne promene smera. Uzorak se savija tako, da je jednom
položen na lice, a drugi put na naličje na unutrašnjoj strani ukrivljenosti.
Kao rezultat ispitivanja se dobija histereza savijanja. Krutost savijanja B je određena uglom
nagiba krivulje M (K) pri ukrivljenosti K = ±0,5 cm-1 i K = ±1,5 cm-1, međutim visina histereze
savijanja 2HB dobija se kao srednja vrednost širine histereze u području ukrivljenosti K = ±0,5 ÷ ±1,5
cm-1 [154]. Merni uređaj KES-FB2 za određivanje svojstava savitljivosti prikazan je na sl. 3.7.
77
Slika 3.7 Merni uređaj KES-FB2 za određivanje svojstava savitljivosti
Određivanje svojstava kompresibilnosti mernim uređajem KES-FB3
Pri određivanju svojstava kompresibilnosti uzorak je izložen konstantnom pritisku. Merni uređaj
je konstruisan tako da može precizno ispitati materijale sa linearnim, kao i sa nelinearnim
kompresijskim ponašanjem. Ovaj merni uređaj, za razliku od ostalih, ima mogućnost da meri veoma
tanke materijale, kao i pređe.
Pri merenju svojstava kompresibilnosti uzorak je položen na merni sto koji na sredini ima
okrugli otvor površine 5 cm2, u koji je spušteno metalno telo površine 2 cm2, koje zajedno sa stolom
gradi ravnu površinu, što je prikazano na sl. 3.8.
Slika 3.8 Merni uređaj KES-FB3 za određivanje svojstava kompresibilnosti
Pri merenju pokretno telo površine 2 cm2, koje dobija pogon preko sinhronizovanoga motora,
pritišće uzorak konstantnom brzinom odozgo prema dole. Početno stanje, tj. stanje između donjeg
fiksnog i gornjeg pokretnog tela (GAP vrednost), se pre početka merenja namesti individualno s
obzirom na debljinu uzorka. Pri spuštanju pokretnog tela na površinu uzorka, koji leži na mernom stolu
iznad fiksnog tela, prenosi se jednakomerno rastuća sila Fp pokretnog tela. Kada sila Fp dostigne
unapred određenu maksimalnu vrednost Fpm = 49,035 cNcm2, gornje pokretno telo se automatski
počinje kretati nagore. Merenje se završava, kada se nastavljena GAP vrednost ponovo dostigne, to
znači, da je stanje izmedu donjeg fiksnog i gornjeg pokretnog tela jednaka početnom stanju pre
merenja.
Kao rezultat se dobija histerezna krivulja, koja daje promenu debljine uzorka u zavisnosti od
delujuce sile pritiska Fp. Iz histerezne krivulje se vidi, da deo energije potrebne za stiskanje uzorka,
ostane u uzorku nakon prestanka opterećenja. Pored debljine uzorka značajni parametri su još:
linearnost LC krivulje Fp (h), deformacijski rad pri kompresiji WC i sposobnost relaksacije RC [154].
78
Određivanje površinskih svojstava mernim uređajem KES-FB4
Pri merenju površinskih svojstava, tj. površinskog trenja i geometrijske hrapavosti uzorak je
fiksiran u napetom stanju sa dve stezaljke, od kojih je jedna izrađena u obliku zareza u odvojenom
valjku, gde se pričvrsti uzorak pomoću metalnog zatvarača. Druga stezaljka je izrađena u obliku alke,
koja služi kao predopterećenje (400 g težak teg). Tako konstruisan mehanizam omogućava uzorku
glatko trenje između metalne ploče i specijalno izrađenog tarnog tela, koje predstavlja mernu glavu.
Merna glava simulira površinu kože čovekovih prstiju. Merna glava za merenje površinskog
trenja se sastoji iz deset u obliku slova U savijenih žica, precnika 0,5 mm, koje su medu sobom tesno
spojene, dok se merna glava za merenje geometrijske hrapavosti sastoji iz samo jedne žice u obliku
slova U prečnika 0,5 mm. Kada je merna glava spuštena na uzorak, tada je uzorak opterećen sa
opterećenjem od 50 g u primeru određivanja površinskog trenja, i sa opterećenjem od 10 g u primeru
određivanja geometrijske hrapavosti. To znači, da na uzorak deluje sila Fp = 49,035 cN odnosno Fp =
9,807 cN. Uzorak se u toku ispitivanja kreće pomoću odvojenog valjka. Pri pomaku uzorka za 2 cm u
jednom smeru, automatski počinje kretanje uzorka u suprotnom smeru. Merni uređaj za određivanje
površinskih svojstava prikazan je na sl. 3.9.
Slika 3.9 Merni uređaj KES-FB4 za određivanje površinskih svojstava
Vrednost sile trenja Ft kada je uzorak izložen trenju ispod merne glave, se beleži pri kretanju u
oba smera i data je u obliku odgovarajuće krivulje, na osnovu koje su izračunati parametri površinskih
svojstava, kao što su: srednja vrednost koeficijenta trenja MIU, standardna devijacija koeficijenta trenja
MMD i geometrijska hrapavost SMD.
Površinsko trenje MIU je definisano odnosom sile trenja na površini uzorka i normalne sile, sa
kojom merno telo (FN = 49,035 cN) deluje na uzorak, a dato je kao srednja vrednost koeficijenta trenja
na udaljenosti 20 mm.
Standardna devijacija koeficijenta trenja MMD se izražava preko promene sile trenja pri
prelasku mernog tela po površini uzorka. Vrednosti standardne devijacije koeficijenta trenja MMD se
kreću od 0,01 do 0,05. Standardna devijacija koeficijenta trenja MMD je usko povezana sa
geometrijskom hrapavošcu SMD [154].
Geometrijska hrapavost SMD je definisana kao odstupanje u debljini uzorka, tj. kao odstupanje
neravnina površinske strukture ravnog proizvoda od ravne linije. Porastom vrednosti MMD raste
geometrijska hrapavost SMD, i što je veća vrednost SMD to je površina tkanine nejednakomernija i
nemirnija. Vrednosti geometrijske hrapavosti SMD se kreću od 2 µm do 10 µm. Parametri površinskih
svojstava neposredno utiču na opip i izgled tkanina. Tkanine koje pokazuju niske vrednosti parametara
MIU, MMD i SMD, daju mek i gladak opip. Površinska svojstva tkanina su takođe značajna sa
fiziološkog i fizičkog pogleda, jer u kontaktu sa čovekovom kožom utiču na kožno-senzorsku udobnost
čoveka.
79
Vrednost opipa Y za svaku primarnu ocenu opipa tkanine izračunava se odvojeno (npr. YKoshi,
YNumeri, YFukurami) prema izrazu [155]:
iiii /xxccY 0
gde je:
Y - tražena primarna ocena opipa,
xi - izmerena vrednost i-tog parametra, odnosno njen logaritam,
ix - srednja vrednost i-tog parametra,
i - standardna devijacija vrednosti od x
c0 i ci (i = 1, ....., 16) - regresionom analizom određene konstante izmedu određenih vrednosti opipa i
normirano izmerenih vrednosti, koje opisuju masu pojedinog izmerenog parametra xi za dobijenu
ocenu opipa.
Ukupna ocena opipa tkanine THV, koja određuje kvalitet tkanine i predviđa svojstva konačnog
proizvoda, izračunava se pomoću izraza:
16
10
iiZcTHV
222111 iiiiiiiii /MYc/MYcZ
gde je:
c0 - konstanta određena regresionom analizom,
k - broj primarnih ocena opipa,
Yi - izračunata vrednost za pojedinačnu primarnu ocenu opipa,
Mi1 - srednja vrednost Y,
Mi2 - srednja vrednost Y2,
i1 - standardna devijacija od Y,
i2 - standardna devijacija od Y2,
ci1, ci2 - konstante određene regresionom analizom.
Na osnovu ukupne ocene opipa THV, dobijene vrednosti opipa tkanine se svrstavaju u pet grupa
sa ocenama od 0 do 5 (tabela 11) [39].
Tabela 11. Ukupna ocena opipa
THV Ocenjivanje
5 odličan
4 dobar
3 srednji
2 ispod srednjeg
1 loš
0 neupotrebljivo
Za vrednovanje kvaliteta tkanine uzeta su tri kriterijuma: opip tkanine, izgled ili oblik odeće i
udobnost pri nošenju. Kriterijumi su utvrđeni na naučnim metodama i temelje se na mehaničkim i
fizičkim parametrima tkanine.
Jedan primer relacije između tri parametra opipa (KOSHI, NUMERI, FUKURAMI) i
mehaničkih osobina dat je na slici 22 [39].
80
Slika 22. Relacija između tri parametra opipa i mehaničkih osobina
(odgovarajuće osobine su zaokružene lukom i podudaraju se sa
odgovarajućom ocenom opipa)
Na bazi analize vrednovanja opipa tkanine eksperti su definisali dva tipa opipa tkanina. Jedan
tip opipa izražava i oblikuje primarnu ocenu, dok drugi tip opipa izražava visok i nizak kvalitet
tkanine, a ocenjuje se preko dobrog i lošeg opipa.
„Dobar opip” izražava primarni kvalitet tkanina, koji se odnosi na komfomost, vizuelnu lepotu u
silueti odeće, a njegova komfomost je usaglašena sa funkcijom odeće i u humanom smislu. Čovek koji
ima odeću urađenu od tkanina koje imaju dobar opip će se osećati sigurno.
Određivanje toplotnih karakteristika tkanina
Ispitivanje toplotnih karakteristika tkanina vršeno je pomoću KES-F7 (Thermo Labo II) mernog
uređaja, sl. 3.10, koji služi za određivanje toplotnih svojstava tekstilnih materijala, kao što su [156]:
- toplo-hladni osećaj qmax,
- koeficijant toplotne provodljivosti ,
- koeficijent sposobnosti zadržavanja toplote α,
- toplotni otpor tekstila (toplotna izolacija) Rct i
- otpor tekstila protoku vodene pare Ret.
Slika 3.10 Merni uređaj KES-F7 za određivanje toplotnih svojstava
Merni uređaj Thermo Labo II za merenje toplotnih svojstava se sastoji od sledecih komponenti,
sl. 3.11:
- merno telo T, koje se upotrebljava za merenje toplo-hladnog osećaja,
- merno telo BT, koje se upotrebljava za merenje konstante toplotne provodljivosti,
- veće merno telo BT, koje se upotrebljava za merenje gubitka toplote, a služi za određivanje
toplotnog otpora, otpora protoku vodene pare i za određivanje sposobnosti zadržavanja toplote,
81
- merno telo sa vodom VT služi za održavanje konstantne temperature pri merenju toplo-
hladnog osećaja i koeficijenta toplotne provodljivosti i
- cev (kanal), gde je prisutno konstantno kretanje vazduha brzinom od 1 ms-1 pri konstantnoj
temperaturi vazduha 20 oC ± 2 oC. U cevi se meri gubitak toplote odnosno toplotnog toka, koji služi za
određivanje koeficijenta sposobnosti zadržavanja toplote, toplotnog otpora i otpora protoku vodene
pare.
Slika 3.11 Sastavni delovi mernog uredaja Thermo Labo II
Određivanje toplo - hladnog osećaja
Za određivanje toplo - hladnog osećaja upotrebljava se BT ploča sa toplotnim izvorom
zagrejana na temperaturu 35 oC, tako da simulira temperaturu kože čoveka, merno telo T i merno telo
sa vodom VT, na koje se položi uzorak dimenzija 50 mm x 50 mm.
Kada je BT ploča zagrejana na nju se položi merno telo T, koje se zagrejava do temperature 35 oC. Kada merno telo dostgne željenu temperaturu, na uzorak, koji je položen na merno telo s vodom se
položi merno telo T, te se očita vrednost qmax, koja se prikaže približno nakon dve sekunde na zaslonu.
Vrednosti za qmax mogu biti više ili niže u zavisnosti od ispitivanog materijala, tj. ako su
dobijene vrijednosti više, to govori da odeća izrađena od ispitivanog materijala pri nošenju daje osećaj
hladnoće i obrnuto.
Određivanje koeficijenta toplotne provodljivosti
Toplotna provodljivost je jedan od kriterijuma izolacionih sposobnosti tkanina. Kako sva
tekstilna vlakna, osim staklenih, provode toplotu bolje od vazduha, toplotna izolacija nije zavisna samo
od specifične toplotne provodljivosti upotrebljenog materijala, već i od volumena vazduha, koji se
nalazi u tkanini, tj. od strukture i debljine tkanine.
Merenje toplotne provodljivosti odnosno određivanje koeficijenta toplotne provodljivosti se
zasniva na principima kondukcije toplote.
Toplotna provodljivost (W/m°C) je obrnuto srazmerna temperaturnim razlikama i predstavlja
količinu toplote u W, koja u vremenu od 1 h prođe kroz površinu od 1 m2 debljine 1 m, čija je
82
temperatura razlika na obe strane 1 °C. Uzorci za ispitivanje moraju biti kružnog oblika i po površini
jednaki referentnim pločama odnosno mernim pločama tj. 10 cm2.
Prema KES-F7, za merenje koeficijenta toplotne provodljivosti se upotrebljava merno telo BT
sa toplotnim izvorom zagrejano na 35 oC i merno telo sa vodom VT. Uzorak se položi na merno telo sa
vodom VT. Kada temperatura mernog tela BT dostigne zadatu vrednost 35 oC, merno telo BT položi se
na uzorak postavljen sa licem na gore.
Vrednost toplotnog toka se očita na digitalnom zaslonu.
Dobijene vrednosti toplotnog toka služe za izračunavanje konstante toplotne provodljivosti
odnosno koeficijenta toplotne provodljivosti prema izrazu [156]:
aBT TTA
h
gde je:
- koeficijent toplotne provodljivosti (W/m∙oC),
A - površina BT ploče (0,0025 m2),
h - debljina materijala (m),
TBT - temperaturna BT ploče (oC),
Ta - temperature okoline (oC),
- toplotni tok (oC).
Jedna od metoda za određivanje toplotne provodljivosti površinskih tekstilnih proizvoda se
zasniva na prelasku toplote iz toplijeg dela na hladniji. U ovu svrhu se koristi aparat prikazan na slici
24. On se sastoji iz dve posude u kojima je voda temperatura 60 oC i 20 oC, iz valjka koga čini donji
cilindar i kroz koji teče voda temperature 60 oC, donje bakarne ploče, uzorka materijala, srednje
bakarne ploče, referentne staklene ploče, gornje bakarne ploče i gornjeg cilindra kroz koji teče voda
temperature 20 oC. Sve tri bakarne ploče su povezane termoelementima tj. milivoltmetrom. Cilindrični
zid je izolovan plutom ili stiroporom. Posle dva sata uspostavi se stacionarni toplotni protok. Zbog
razlike u temperaturama u termoelementima nastaje električni tok (struja) čiji se napon meri
milivoltmetrom. Pomoću mernih kriva očitaju se postignute temperature (svaki napon odgovara
određenoj temperaturi).
Metoda je zasnovana na pretpostavci, da je količina toplotnog toka, koja prolazi kroz uzorak,
jednaka količini toplotnog toka koji prolazi kroz referentnu staklenu ploču, čiji je koeficijent toplotne
provodljivosti poznat.
Merenje se vrši u intervalima od tri minuta gde se prati otklon na milivoltmetru za sve tri merne
ploče sve dok vrednosti za pojedine merne ploče ne ostanu pri ponovnim merenjima nepromenjene.
Tada je postignuta ravnoteža i izmereni rezultati služe za izračunavanje toplotne provodljivosti.
83
Slika 24. Aparat za određivanje koeficijenta toplotne provodljivosti
Pri merenju temperature sa termoelementima koriste se temperaturne krive, odnosno dijagram
(slika 25), gde je na apscisi izmereni otklon na milivoltimetru, a na ordinati odgovarajuća temperatura.
Slika 25. Dijagram za određivanje temperature merene termoelementima
1 - masivni okovi, 7 - tanja bakarna merna ploča,
2 - izolaciona ploča, 8 - referentna staklena ploča,
3 - topli blok (60 °C), 9 - ispitivani uzorak,
4 - hladni blok (20 °C), 10 - pločasti okvir oko blokova,
5 - deblja bakarna merna ploča, 11 - poklopac,
6 - deblja bakarna merna ploča, 12 - vijak - zavrtanj.
84
Predpostavka jednog toplotnog toka (protoka toplote) lako se može ilustrovati sledećim
jednačinama:
STTd
Qx
xx 23
STTd
Qn
nn 34
x nQ Q
gde su:
Qx - količina toplote koja prolazi za određeno vreme kroz sloj odeće - uzorak (W),
Qn - količina toplote koja prolazi za određeno vreme kroz referentnu staklenu ploču (W),
λx - koeficijent toplotne provodljivosti sloja odeće - uzorka (W/m∙oC),
λn - koeficijent toplotne provodljivosti referentne staklene ploče, koji je poznat (W/m∙oC),
dx - debljina sloja odeće - uzorka (m),
dn - debljina referentne staklene ploče (m),
S - površina poprečnog preseka valjkastog zida obzirom na površinu sloja odeće (uzorka), koja je
jednaka površini staklene referentne ploče (m2),
T2 - temperatura hladnije debele bakarne ploče (5),
T3 - temperatura srednje tanke bakarne ploče (7),
T4 - temperatura toplije debele bakarne ploče (6).
Iz ovih jednačina proizilazi da je toplotna provodljivost materijala:
23
34
TT
TT
d
d
n
xnx
(W/m oC)
gde je:
x - toplotna provodljivost ispitivanog uzorka,
n - toplotna provodljivost referentne staklene ploče ( = 2,5; n = 1,0319 W/m oC),
dx - debljina ispitivanog uzorka,
dn - debljina referentne staklene ploče (4 mm),
T2 - temperatura hladnije debele bakarne ploče (5),
T3 - temperatura srednje tanke bakarne ploče (7),
T4 - temperatura toplije debele bakarne ploče (6).
Tekstilni materijali dopuštaju veći ili manji protok toplote u okolinu, koji se izražava
konstantom toplotne otpornosti po sledećem izrazu:
hR
gde je:
R - konstanta toplotne otpornosti (m2∙oC/W),
h - debljina materijala (m),
- koeficijent toplotne provodljivosti (W/m oC).
85
Određivanje koeficijenta sposobnosti zadržavanja toplote
Merenje se izvodi u cevi, kada je BT ploča zagrejana na temperaturu 35 oC i meri se gubitak
toplote odnosno toplotnog toka. U cevi je prisutno konstantno kretanje vazduha brzinom od 1 m/s, pri
konstantnoj temperaturi vazduha 20 oC ± 2 oC. Konstantno kretanje vazduha postiže se uključivanjem
ventilatora.
Gubitak toplotnog toka određuje se prema sledećim metodama:
- suva kontaktna metoda,
- suva bezkontaktna metoda,
- mokra kontaktna metoda,
- mokra bezkontaktna metoda.
Iz dobijenih vrednosti gubitka toplotnog toka odredi se sposobnost zadržavanja toplote (za obe
suve i mokre metode), koja je izražena preko koeficijenta sposobnosti zadržavanja toplote α %,
prema izrazu [156]:
1000
0
W
WW
gde je:
W - vrednost gubitka toplotnog toka sa uzorkom pri standarnoj temperaturi 20 oC i relativnoj vlažnosti
vazduha 65 % (W),
0W - vrednost gubitka toplotnog toka bez uzorka pri standarnoj temperaturi 20 oC i relativnoj vlažnosti
vazduha 65 % (W).
Određivanje toplotne otpornosti tkanina
Toplotna otpornost odnosno toplotna izolacija je najveća kada čovek miruje, jer tada miruje i
vazduh ispod odeće. Toplotna otpornost tekstila određuje se po kontaktnoj i bezkontaktnoj metodi
(prisutan sloj vazduha između uzorka i BT ploče), prema sledećem izrazu [156]:
ct
asct
H
ATTR
gde je:
Rct - toplotna otpornost tekstila (m2∙oC/W),
Hct - suvi toplotni tok, koji ide kroz material (W),
A - površina BT ploče (m2),
Ts - temperatura BT ploče - skin temperature (oC),
Ta - temperatura vazduha u cevi - air temperature (oC).
Određivanje otpora tkanina protoku vodene pare
Brzina protoka vodene pare s površine kože kroz slojeve odeće u okolinu je veoma važan
parametar upotrebne vrednosti odeće. Kada voda isparava odnosno čovek se znoji, znoj se kroz odeću
odvodi u okolinu. Na brzinu isparavanja znoja u najvećoj meri utiče odeća, odnosno odeća predstavlja
veći ili manji otpor protoku vodene pare. To znači, da je moguće u određenoj meri uravnotežiti brzinu
isparavanja znoja izborom odgovarajuće odeće s obzirom na otpor protoku vodene pare koji ima odeća.
Otpor protoku vodene pare opisuje se pomoću debljine sloja mirujućeg vazduha, izraženog u
mm ili cm. Na otpor protoku vodene pare utiče u najvećem obimu vrsta vlakana, iz kojih je data
tkanina izrađena, najčešće zbog smanjenog mehanizma sorpcije vlage. Najlakše se opisuje stanje kada
86
je cela površina kože prekrivena znojem. Na površini kože je nezasićeni parni pritisak, takav, kao nad
glatkom vodenom površinom, koja ima jednaku temperaturu [43].
Osnovna šema aparature za merenje brzine isparavanja vode prikazana je na slici 28.
Slika 28. Osnovna šema merenja otpora protoku vodene pare
U cilindričnoj posudi, koja je prekrivena tkaninom nalazi se voda. Udaljenost od površine vode
do tkanine se označava sa L. „Mirujući” vazduh u posudi i tkanina na vrhu posude, koja se naziva
standardna tkanina, se suprostavljaju protoku vodene pare s površine vode u posudi, u okolinu. Pri
tome vodena para lako prolazi kroz tkaninu. Da bi voda iz posude isparavala mora biti pritisak vodene
pare u posudi veći od pritiska vodene pare u okolini. Pomenuti otpor izračunava se pomoću sledeće
jednačine:
R = (D∙A∙t/Q)∙(pa-pb)
gde je:
R - otpor protoku vodene pare,
D - difuzioni koeficijent vodene pare,
A - površina kroz koju prolazi vodena para,
t - vreme trajanja procesa,
pa - pritisak vodene pare na površini vode u posudi,
pb - pritisak vodene pare na spoljnjoj površini standardne tkanine,
Q - protok vodene pare, iz posude u okolinu u vremenu t.
Brzina protoka vodene pare na jedinicu površine u jedinici vremena izražava se sledećom
jednačinom:
tA
QU
Po drugoj strani je brzina protoka vodene pare srazmerna razlici pritisaka i obrnuto srazmerna
svim otporima, tako da se može napisati:
U (pa-pb)/(RL+Rm+Rc)
gde je:
RL - otpor sloja vazduha u posudi (slika 28),
Rm - otpor standardne tkanine,
Rc - otpor vazduha na spoljnjoj strani standardne tkanine.
Ako je razlika pritisaka konstantna i Rc je konstantan, tada je RL srazmeran visini vazdušnog
sloja L. Iz toga proizilazi, da se otpor protoku vodene pare može kvantitativno izraziti dužinom L u mm
„mirujućeg” vazduha.
87
Pošto ravni tekstilni proizvod ima veći otpor protoku vodene pare u odnosu na jednako debeo
sloj mirujućeg vazduha, tada je otpor protoku vodene pare veći kada se u posudi koja je prekrivena
standardnom tkaninom nalazi i ispitivani uzorak, nego kada ga nema.
Ako je visina vazdušnog sloja u posudi s uzorkom L2 i brzina protoka U, tada se mora povećati
visina vazdušnog sloja u posudi bez uzorka, na primer na L1 da bi se dobila jednaka brzina protoka U
kao u posudi s uzorkom. To je omogućeno da se crtanjem dijagrama grafičkim putem odredi otpor
protoku vodene pare (slika 29).
Kada su brzine protoka vodene pare jednake tada se otpor uzorka ,,R” može izračunati iz sledeće
jednačine:
R = RL1 + RL2 odnosno R = L1 - L2
Slika 29. Grafička metoda određivanja protoka vodene pare kroz ispitivani uzorak
Ako se pođe od pretpostavke, da je brzina protoka vodene pare obrnuto srazmerna visini
vazdušnog sloja L1 u posudi sa standardnom tkaninom, dolazi se do jednačine za otpor protoku vodene
pare:
110
1
1Laa
U
odnosno za posudu sa uzorkom i standardnom tkaninom:
210
2
1Lbb
U
Pošto su uslovi protoka vodene pare kroz tekstilne materijale različiti, potrebno je uzeti da je
visina vazdušnog sloja takva da je U1=U2, pa se može pretpostaviti da je koeficijent pravca a1=b1=b
[43]. Uzimajući u obzir date jednačine, navedene pretpostavke i sliku 29, mogu se napisati sledeće
jednačine:
100 Lbay , 201 Lbby i 00
12
11ab
UU
Na kraju se otpor protoku vodene pare R uzorka može odrediti pomoću jednačine:
10021 a/abLLR
88
Za određivanje brzine protoka vodene pare kroz tekstilne materijale, odnosno brzine isparavanja
vode, korišćena je analitička metoda i specijalni uređaj. Uređaj se sastoji od cilindrične posude u kojoj
se sipa tačno određena količina vode da bi se dobila željena visina „mirujućeg” vazduha iznad nje,
zatim se pričvrsti uzorak tekstila koji se ispituje pa pokrovni prsten, na čijoj se gornjoj strani nalazi
standardna vunena tkanina (slika 30).
Slika 30. Uređaj za merenje brzine protoka vodene pare kroz tekstil
Meri se masa posude sa vodom i uzorcima tekstila prije G0 i posle isparavanja vode G1 u toku t
= 18 časova, pa se određuje brzina protoka vodene pare U po formuli:
U = (G0-G1)∙200/t
Klimatski uslovi merenja u laboratoriji su bili:
- temperatura vazduha T = 24÷26 oC,
- vazdušni pritisak P = 990÷1005 mbar,
- relativna vlažnost vazduha RV = 70÷73 %,
- vreme trajanja isparavanja t = 18 h.
Kako je otpor protoku vodene pare obrnuto proporcionalan brzini protoka, tada se može nacrtati
dijagram sa vrednostima izmerene visine vazdušnog sloja sa standardnom tkaninom i sa ispitivanim
uzorkom + standardna tkanina (slika 29). Na taj način su grafičkim putem određene vrednosti
parametara a0 i b0 za sve ispitivane uzorke.
Toplotni otpor tekstila protoku vodene pare se određuje po kontaktnoj i bezkontaktnoj metodi
takođe i prema sledećem izrazu [156]:
et
aset
H
AppR
gde je:
Ret - otpor protoku vodene pare (Pa∙m2/W),
Het - ispareni toplotni protok (W),
A - površina BT ploče (m2),
ps - parcijalni pritisak na površini BT ploče (Pa),
pa - parcijalni pritisak vazduha u cevi (Pa).
Na otpor protoku vodene pare utice u najvećem obimu vrsta vlakana, iz kojih je data tkanina
izrađena, najčešće zbog smanjenog mehanizma sorpcije vlage.
Za ispitivanje su korištene četiri vrste trenerki za sport i slobodno vreme, koje su urađene u
različitim kombinacijama osnovnih tkanina i podstava:
I - SVILA/SINGL (S/S) - osnovna tkanina „SVILA” i podstava pletenina „SINGL”
89
II - SVILA/TIL (S/T) - osnovna tkanina „SVILA” i podstava pletenina „TIL”
III - KOREJA/SINGL (K/S) - osnovna tkanina „KOREJA” i podstava pletenina „SINGL”
IV - KOREJA /TIL (K/T) - osnovna tkanina „KOREJA” i podstava pletenina „TIL”
U toku ispitivanja osobe su ispod trenerke imale na sebi donji veš i pamučnu majicu kratkih
rukava, a na nogama kratke pamučne čarape i patike.
Antropometrijska ispitivanja
Antropometrija kao metoda za određivanje proporcija čovekovog tela, upotrebljava se u
sportskoj, školskoj, industrijskoj i vojnoj medicini. Za potrebe ispitivanja u području fiziologije odeće
vrše se merenja telesne visine, telesne mase i debljine kožnih nabora ispitivanih osoba.
Telesna visina osoba se meri pomoću pokretnog antropometra, prema određenim pravilima
merenja, sa tačnošcu od 0,1 cm.
Telesna masa se meri pomoću elektronske vage sa tačnošcu od 0,005 kg. Pri merenju telesne
mase osoba treba opušteno da stoji u standardnom položaju. Osobe se pre ispitivanja mere dva puta
(bez odeće i sa odećom) i posle ispitivanja dva puta (sa odećom i bez odeće). Iz razlika u izmerenim
masama pre i posle ispitivanja može se izračunati količina izlučenog i količinu upijenog znoja u odeći.
Na osnovu podataka o telesnoj visini i telesnoj masi izračunava se površina tela i idealna telesna
masa osoba.
Površina tela se izračunava po DU BOIS-u [113]:
725,0425,0007184,0 TVTMADU (3.12)
gde je:
ADU - površina tela po DU BOIS-u (m2),
TM - telesna masa (kg),
TV - telesna visina (cm).
Idealna telesna masa se izračunava po DEMOLE-ju [157]:
4
20150100
LS
x
TVTVITM (3.13)
gde je:
ITM - idealna telesna masa po DEMOLE-u (kg),
TV - telesna visina (cm),
LS - starost ispitivane osobe (godina),
x - za muškarce 4, za žene 2,5.
Rezultati merenja telesne visine i telesne mase za pet osoba, koje su učestvovale u
istraživanjima, kao i izračunate vrednosti površine tela i idealne telesne mase dati su u tab. 3.5.
Tabela 3.5 Antropološki podaci i izračunate vrednosti za površinu tela i idealnu telesnu masu
Oznaka osobe Telesna
visina (cm)
Telesna
masa (kg)
Starost
(godina)
Površina tela
ADU (m2)
Idealna telesna
masa - ITM (kg)
Os A G - 1 165,0 50,95 27 1,547 60,75
Os T G - 2 165,0 50,35 25 1,540 60,25
Os P K - 3 162,5 54,73 22 1,578 58,00
Os T J - 4 165,0 59,72 22 1,656 59.50
Os V Š - 5 166,0 49,69 24 1,538 60,60
Srednja vrednost 164,7 53,088 24 1,572 59,82
Standardna devijacija 1,304 4,192 2,121 0,05 1,126
Koeficijent varijacije (%) 1,7 17,573 4,5 0,002 1,268
90
Određivanje poroznosti tekstila
Poroznost je važna fizička veličina koja karakteriše tekstil. Definiše se kao raspored praznih
prostora u celoj zapremini proizvoda i kreće se u vrednostima od 0 do 1 [40]. U različitim tekstilnim
proizvodima (tkanine, pletenine, pređe) prisutne su različite grupe pora, koje imaju različitu veličinu i
geometriju. Tako se na primer u tkanini nalaze tri grupe pora: pore između niti osnove i potke, pore
između vlakana u pređi i eventualno mikropore u samom vlaknu.
Broj, veličina i raspodela pora po veličini na jedinicu površine tekstila su pokazatelji koji
opisuju njenu unutrašnju geometrijsku strukturu i dopunjuje sliku o poroznosti strukture tekstila [41],
Brzina strujanja kroz pore je zavisna od njihove veličine i razlike pritisaka koji prouzrokuju
strujanje. Pošto je zapreminski protok pri određenoj razlici pritisaka eksperimentalno merljiva veličina,
lako se odgovarajućom analizom mernih rezultata dođe do predstave o poroznoj strukturi tekstila.
Kriterijum za režim strujanja kroz pore je Raynolds-ov broj:
dvRe
gde je:
v - brzina strujanja (m/s),
d - prečnik pore (m),
- kinematički koeficijent viskoznosti strujajuće tekućine (m2 /s).
Kada Raynolds-ov broj prelazi teoretsku vrednost 2320 (ta vrednost broja se naziva kritična),
strujanje kroz pore će se promeniti iz laminarnog u turbulentno (slika 26).
Laminarno strujanje je viskozno strujanje, koga opisuje Poisseuill-ov zakon, tj. brzina strujanja
je zavisna od prečnika pora i ima paraboličan oblik s obzirom na udaljenost od njihovog središta.
Turbulentno strujanje praktično nije zavisno od prečnika pora, tj. srednja brzina strujanja je
malo manja od maksimalne u poređenju s laminamim, jer je srednja brzina strujanja kroz pore jednaka
polovini maksimalne brzine.
Slika 26. Prikaz strujanja kroz valjkastu kapilaru s raspodelom svih pomenutih veličina po preseku
a) raspodela pritiska i gubitka energije
b) raspodela tangencijalnih naprezanja po preseku
c) raspodela brzine strujanja po preseku u zavisnosti od vrste strujanja
d) kružni presek kapilara
91
Zavisnost zapreminskog protoka od pritiska pri laminamom i turbulentnom strujanju može se
opisati sledećim jednačinama:
hAhgd
ppd
Vl
1
24
32128
hAh,PhgPVt 295012782
gde je;
Vl i Vt - zapreminski protok u laminarnom i turbulentnom području strujanja,
d - prečnik pora,
- dinamički koeficijent viskoznosti,
∆p - razlika pritisaka,
P - površina otvorena za protok,
- gustina tekućine u tekućinskom manometru,
g - ubrzanje sile zemljine teže,
h - visina stuba u tekućinskom manometru,
- koeficijent gubitka.
Šematski prikaz aparature za merenje poroznosti dat je na slici 27 [42].
Slika 27. Šematski prikaz aparature za merenje poroznosti
Delovi aparature za merenje poroznosti:
1 - rezervoar vazduha pod pritiskom,
2 - redukcioni ventil,
3 - vodeni manometar,
4 - ventili na mernim cevima,
5 – merne cevi za merenje zapreminske brzine protoka vazduha,
6 - merna glava,
7 - uzorak.
Na aparaturi za merenje poroznosti izvrši se serija merenja pritisaka, kako na suvim uzorcima
tekstila tako i na mokrim (potopljeni u slabo isparljivu tečnost, npr. butanol), zatim se na osnovu
dobijenih podataka izračunavaju parametri koji služe za što bolje definisanje porozne strukture tekstila.
a) Iz merenja pri niskim pritiscima, pri kojima se podrazumeva da je strujanje kroz pore
laminamo, pomodu regresione krive određuje se vrednost koeficijenta A1.
92
b) Iz merenja pri visokim pritiscima, pri kojima se podrazumeva da je strujanje kroz pore
turbulentno, pomoću regresione krive određuje se vrednost koeficijenta A2.
c) Često su koeficijenti korelacije u oba primera dovoljno visoki i tada je eksponent potencijalne
jednačine V = A∙hb blizu vrednosti 0,5 odnosno 1; zatim se izračunava iz jednačine (3) vrednost za
veličinu otvorenosti površine P, uzimajući u obzir vrednost 0,95 za koeficijent .
d) Srednji prečnik pore d se izračunava iz jednačine (2), pri čemu se uzima za dužinu pore
debljina tkanine.
e) Na kraju se izračunava broj pora na jedinicu površine.
Navedena metoda određivanja veličine otvorenosti površine omogućava u kombinaciji s drugim
metodama što tačnije određivanje veličine i raspodele pora, odnosno određivanje cele palete
parametara poroznosti na višem nivou realnosti.
Određivanje energije metabolizma
Metabolički oslobođena toplota je sastavljena od osnovne količine toplote, koja se proizvede
nezavisno od čovekove aktivnosti (bazalni metabolizam odnosno bazalna toplota) i količine toplote,
koja se proizvede pri radu i zavisna je od fizičke opterećenosti osobe (radni metabolizam odnosno
radna toplota). Na osnovu podataka o količini oslobođene metaboličke energije može se oceniti kolika
količina toplote, pri određenoj fizičkoj aktivnosti, se proizvede u unutrašnjosti tela.
Bazalni metabolizam je definisan kao nužni deo metaboličke energije, koji je potreban za
održavanje vitalnih funkcija čovekovog organizma. Zavisi od pola, starosti, telesne visine i telesne
mase čoveka. Bazalni metabolizam se pri svakoj fizičkoj aktivnosti poveća srazmerno sa opterećenjem.
Približna ocena bazalnog metabolizma osobe može se odrediti na osnovu poređenja sa
vrednostima za standardnu osobu, koja je definisana sledećim podacima za muškarce i žene, tab. 3.6
[113, 158]
Tabela 3.6 Osnovni podaci standardne osobe
Muškarci Žene
Telesna visina TV (cm) 175 160
Telesna masa TM (kg) 70 60
Starost LS (godina) 35 35
Bazalni metebolizam Mbaz (kJ/min) 4,8 4,0
Površina tela ADU (m2) 1,8 1,6
Za tačnije izračunavanje bazalnoga metabolizma koriste se sledeci izrazi [113]:
Za muškarce:
Mbaz = 0,193 + 0,0400∙TM + 0,01454∙TV - 0,0196∙LS (3.14)
Za žene:
Mbaz = 0,934 + 0,0287∙TM + 0,00538∙TV - 0,0136∙LS (3.15)
gde je:
Mbaz - bazalni metabolizam (kJ/min),
TM - telesna masa (kg),
TV - telesna visina (cm),
LS - starost (godina).
Pri sedenju se bazalni metabolizam poveća za 5 do 10 %, a pri stajanju za 10 do 20 %.
Energijske potrebe na jedinicu telesne mase su veće kod muškaraca nego kod žena iste telesne mase.
93
Delom je to zato, jer je u telu žene prisutno više masnoća i zato što one rade pri manjim opterećenjima
u odnosu na muškarce.
Radni metabolizam predstavlja onaj deo celokupne metaboličke energije, koja se u
unutrašnjosti tela kao dodatak bazalnom metabolizmu oslobodi zbog čovekove fizičke aktivnosti. Zato
važi da je ukupna energija metabolizma:
M = Mbaz + Mradni (3.16)
Metabolički nastala energija, koja se oslobađa u toku eksperimenta, se određuje na osnovu
protokola odnosno opisa dinamičkih mišićnih aktivnosti, koje ispitivana osoba obavlja. Pri tome
aktivnosti delimo u dve grupe [158]:
a) kod kojih se ne pomera celo telo, radni metabolizam je sastavljen iz:
* dela metabolizma zbog položaja tela i
* dela metabolizma koji zavisi od vrste posla.
b) koje su povezane sa kretanjem tela, radni metabolizam je sastavljen iz:
* dela metabolizma zbog kretanja tela, koji se izračuna po izrazu kao proizvod relativnog
radnog metabolizma i brzine kretanja:
M = 16,7∙Mradni(rel)∙v (3.17)
gde je:
Mradni(rel) - relativni radni metabolizam (kJ/min),
v - brzina kretanja (km/h) i
* dela metabolizma koji zavisi od vrste posla.
Pojedine vrednosti radnog metabolizma pri različitim telesnim položajima, vrstama rada i
vrstama telesnog kretanja dati su u standardu ISO 8996 [158].
U tabeli 3.10 prikazane su vrednosti energije metabolizma za osobe koje su učestvovale u
jednom istraživanju.
Tabela 3.10 Vrednosti bazalnog, radnog i ukupnog metabolizma osoba
Oznaka osobe Bazalni metabolizam
(kJ/min)
Radni metabolizam
(kJ/min)
Ukupni metabolizam
M = Mbaz + Mradni Os A G - 1 3,917 7,125 11,042 Os T G - 2 3,927 7,157 11,084 Os P K - 3 4,080 6,985 11,065 Os T J - 4 4,237 6,656 10,893 Os V Š - 5 3,927 7,166 11,093 Srednja
vrednost 4,018 7,018 11,036
Standardna
devijacija 0,14 0,215 0,082
Koeficijent
varijacije (%) 0,02 0,046 0,007
Postupak ispitivanja u klima-komori
Ispitivanja uticaja toplotno-fizioloških karakteristika odeće na toplotnu opterećenost čoveka
izvode se u veštački ostvarenim klimatskim uslovima u klima-komori prikazanoj na slici 34.
Kompjuterski opremljena klimatska komora, koja je kao prototip izrađena na Institutu “Zoran
Rant” Škofija Loka, ima dimenzije 2,95 m x 1,84 m x 2,36 m i omogućava dostizanje i održavanje
različitih temperaturnih uslova (od -30 °C do +50 °C) i relativne vlažnosti (od 25 % odnosno 45 % do
95 % zavisno od temperature) i mogućnost promene protoka vazduha (od 0,3 m/s do 1,2 m/s).
94
Slika 34. Klimatska komora
Slika 3.13 Testna osoba u klima komori
Primer eksperimenta koji se izvodi testiranjem osoba u klima komori.
U eksperimentu je učestvovalo osam mladih devojaka, starosti od 21 do 24 godine, približno
jednake telesne visine i telesne mase. Pre ispitivanja odabrane osobe su zdravstveno pregledane i
ustanovljeno je da su zdrave.
Pre ispitivanja odabrane osobe su bile odmorne, nisu obilno jele niti pile kafu ili čaj, nisu pušile
i nisu bile pod uticajem lekova.
Ispitivanja uticaja termofizioloških karakteristika odeće na toplotnu opterećenost čoveka se
odvijao tako što je osam odabranih devojaka u tri serije ispitivanja pri različitim klimatskim uslovima
nosilo četiri različita kompleta odeće za sport i slobodno vreme.
Pri svakom ispitivanju su odabrane osobe obavljale konstantan telesni rad. Celi eksperiment je
obuhvatao 96 pojedinačnih ispitivanja (8 devojaka x 3 serije x 4 različita kompleta = 96 ispitivanja).
Različite kombinacije klimatskih uslova i telesnog rada, koji su obavljale osobe u ispitivanjima,
su odabrane tako da što bolje odgovaraju realnim uslovima nošenja izabrane sportske odeće: brzo
hodanje po ravnom, po delimično ravnom, po delimično malo uzvišenom terenu pri:
95
- temperaturama vazduha Tv = 15 ÷ 25 °C,
- relativnoj vlažnosti vazduha RV = 65 %,
- temperaturi zračenja koja je jednaka temperaturi vazduha Tr = Tv,
- konstantnoj brzini kretanja vazduha v = 0,5 m/s.
Kombinacije klimatskih veličina za pojedine serije ispitivanja su date u tabeli 12.
Tabela 12. Klimatski uslovi pojedinih ispitivanja u klima-komori
Serija Temperatura
vazduha (C)
Relativna
vlažnost (%)
Brzina kretanja
vazduha (m/s)
1 15 65
konst. 0,5 2 20 65
3 25 65
Toplotne veličine (temperatura vazduha, vlažnost vazduha, brzina kretanja vazduha i toplotno
zračenje) se lako menjaju nezavisno jedna od druge. Postoje mnoge kombinacije tih veličina, koje daju
čoveku jednak osećaj. Tako, npr. visoka temperatura vazduha i velika brzina kretanja vazduha daje isti
osećaj kao niža temperatura vazduha i mala brzina kretanja vazduha [22]. Zato se sumarni efekat
pojedinih faktora toplotne okoline može izraziti samo sa jednim indeksom.
Zbirni toplotni indeks „efektivna temperatura” proizilazi iz subjektivnog poređenja toplotnog
osećaja u nekoj klimi s referentnom klimom. Efektivna temperatura je temperatura skoro mirnoga
vazduha (v = 0,1 m/s), zasićenog sa vodenom parom (RV = 100 %), koja u čoveku proizvodi isti
toplotni osećaj kao kombinacija temperature, vlage i brzine kretanja vazduha u analiziranom prostoru.
Normalna efektivna temperatura važi za osobe, koje nose odeću s toplotnim otporom 1 clo i
upotrebljava se u primerima, kada je srednja temperatura zračenja jednaka temperaturi vazduha,
odnosno kada je toplotno zračenje zanemarljivo [19].
Normalna efektivna temperatura se izračunava pomoću jednačine:
100
129037
141761
1
100140680
137
750
RVT,T
v.,
RV.,
ET vv
,
ET - efektivna temperatura (°C),
RV - relativna vlažnost vazduha (%),
v - brzina kretanja vazduha (m/s),
Tv - temperatura vazduha (°C).
Gspan citira kao optimalne sledeće vrednosti normalne efektivne temperature za dugotrajan rad
koji obavljaju prosečni ljudi [44]:
- za umni rad 20÷22 °C,
- za fizički lak rad 20÷21 °C,
- za fizički srednje težak rad 17 °C,
- za fizički težak rad 15 oC.
Ispitivane osobe su na pokretnoj traci JAEGER LE 2000, koja je postavljena u klima-komori,
pri svakom pojedinom ispitivanju obavljale jednake telesne aktivnosti sledećim redosledom:
30 minuta: opterećenje I,
* brzina kretanja 4 km/h (bez uspona) u smeru vetra,
3 minuta: odmor,
30 minuta: opterećenje II,
* brzina kretanja 4 km/h (uspon 5°) u smeru vetra.
96
Ispitivanje fizioloških parametara
Ispitivanje fizioloških paramametara vrši se pomoću digitalnih mernih uređaja merenjem
temperature kože, vlažnosti kože i frekvencije srca. Na slici 3.14 je prikazan MSR (Modular Signal
Recorder) uređaj firme MSR Electronics GmbH (modular jedinica za merenje različitih fizioloških
parametara).
Merenja mogu biti emitovana u različitim vremenima ili upotrebom različitih frekvencija
merenja. MSR modular je snabdeven funkcionalnim modulima, koji imaju svoje procesore za obradu i
čuvanje podataka. Svaki modul ima odgovarajuće senzore uglavnom sličnih tipova.
Slika 3.14 MSR uređaj za merenje fizioloških parametara
MSR podaci spoljašnjih procesa se emituju upotrebom MSR PC softvera i programa Reader,
Viewer, Online i Setup.
Za prenos podataka merenja u Windows PC koristi se Reader (čitač).
Moduli i senzori koji su sastavni delnovi MSR-ovog standardnog hardvera su: BASE, BCOM,
PR3 i ACC3. Pored ovih standardnih modula i senzora mogu se ugraditi i dodatni moduli. Dodavanjem
modula MSR može prilagoditi zapis različitih parametara.
BASE je modul koji čuva postavljene parametere za Setup i reguliše merne performanse MSR-
a.
BCOM komunikacioni modul reguliše prenos podataka između PC i MSR-a.
PR 3 modul pritiska meri pritisak i temperaturu okolnog vazduha (ambijenta). PR 3 može
konektovati dva spoljašnja senzora za pritisak. Područje merenja pritiska okoline je od 300 mbar do
1100 mbar, a temperature okoline od 0 oC do 50 oC.
ACC3 akcelerator modul ima tri senzora za merenje ubrzanja u x, y i z osama.
MSR uređaj sa priključenim senzorima za merenje temperature i relativne vlažnosti kože
prikazan je na sl. 3.15.
Slika 3.15 MSR uređaj sa priključenim senzorima
97
Određivanje temperature kože
Temperatura kože ja važan fiziološki parametar, koji veoma dobro odslikava proces razmene
toplote između površine kože i okoline. Za merenje temperature na površini kože koristi se modul T24
HUM8 MSR mernog uređaja, sa odgovarajućim temperaturnim senzorima, sl. 3.16.
Slika 3.16 Senzori za merenje temperature kože [160]
Senzori za merenje temperature kože deluju na principu promene otpora. Obloženi su
poliolefinskom smolom i omogućavaju merenje temperature kože i na veoma nepristupačnim mestima.
Merenje temperature na površini kože u toku eksperimenta je vršeno na osam mernih mesta, sl.
3.17, prema zahtevima standarda ISO 9886: 2004 [109], u vremenskom intervalu od 30 sekundi.
Slika 3.17 Mesta za merenje temperature kože [109]
Merenje temperature kože se izvodi tri puta:
- u prvom minutu na početku svakog ispitivanja,
- u zadnjem minutu I opterećenja,
- u zadnjem minutu II opterećenja.
Iz izmerenih vrednosti se izračunava srednja ponderisana temperatura kože tako da se veličine
pomnože s koeficijentima koji izražavaju veličinu merenih površina kože jednakih temperatura, tab.
3.12 [161,109].
Tabela 3.12 Koeficijenti za izračunavanje srednje ponderisane temperature kože
Oznaka mernog
mesta Merna mesta Koeficijent
1 Čelo - na sredini 0,7
2 Leđa - desna lopatica 0,175
3 Grudi - leva strana grudi (gore) 0,175
4 Rame - desno rame 0,07
5 Nadlaktica - leva nadlaktica (unutrašnja strana) 0,07
6 Ruka - leva spoljna strana dlana 0,05
7 Nadkolenica - desna nadkolenica (napred) 0,19
8 Podkolenica - leva podkolenica (pozadi) 0,20
98
Srednja ponderisana temperatura kože se izračunava po sledećoj jednačini [161,109]:
Tpon = 0,07·Tčelo + 0,175·Tleđa + 0,175·Tgrudi + 0,07·Trame + 0,07·Tnadlaktica +
0,05·Truka + 0,19·Tnadkolenica + 0,2·Tpodkolenica (3.19)
Određivanje relativne vlažnosti kože
Za određivanje relativne vlažnosti kože upotrebljava se modul T24 HUM8 i odgovarajući
senzori SHT15, koji su inkorporisani u MSR uređaj. Senzori za merenje relativne vlažnosti kože su
kapacitativni senzori, sl. 3.18.
Slika 3.18 Senzori za merenje relativne vlažnosti kože [160]
Merno područje senzora iznosi od 0 % do 100 %. Merenje relativne vlažnosti kože (%)
testiranih osoba u toku eksperimenta je vršeno na pet mernih mesta u vremenskom intervalu od 30
sekundi.
Senzori za merenje relativne vlažnosti kože se zalepe na merna mesta, kao što je prikazano na sl.
3.19.
Slika 3.19 Mesta za merenje relativne vlažnosti kože
Iz izmerenih vrednosti se izračuna srednja vrednost relativne vlažnosti kože, kao prosečna
vrednost relativne vlažnosti kože merene na pet mernih mesta, tab. 3.13.
Tabela 3.13 Mesta za merenje relativne vlažnosti kože
Oznaka mernog
mesta Merno mesto
1 Čelo - na sredini
2 Leđa - desna lopatica
3 Grudi - leva strana grudi (gore)
4 Trbuh - desna strana trbuha (dole)
5 Nadkolenica - desna nadkolenica (prednja strana)
99
Određivanje frekvencije srca
Frekvencija srca je fiziološki parametar koji najbolje od svih odslikava integralnu opterećenost
čoveka. Frekvencija srca predstavlja lako merljiv i veoma kompleksan parametar važnijih opterećenja
čoveka. Za merenje frekvencije srca se upotrebljava mikroprocesorski vođeni prenosni uređaj za
uzimanje biosignala - MSR uređaj. Frekvencija srca se meri pomoću tri elektrode, sl. 3.20, na principu
EKG signala.
Elektrode za merenje frekvencije srca se postavljaju na određena merna mesta [162,112], kao
što je prikazano na sl. 3.21.
Kod ispitivanja u klima-komori frekvencija srca se meri kontinuirano svakog minuta kao
prosečan broj udara u minuti.
Slika 3.20 Elektrode za merenje EKG signala [160]
Slika 3.21 Merenje frekvencije srca na principu EKG signala
Određivanje isparenog i upijenog znoja
Proizvodnja znoja je kompleksan mehanizam, na koji u prvom redu utiču individualne
karakteristike ispitivanih osoba (sklonost ka znojenju, procenat masnog tkiva), toplotna okolina i
fizička opterećenja [34]. Telo gubi toplotu isparavanjem vode na tri načina:
- difuzijom vode kroz kožu,
- ventilacijom i
- isparavanjem znoja.
Kada s površine kože ispari 1 litar znoja, telo izgubi 2430 kJ toplotne energije. Uspešnost
isparavanja u velikoj meri zavisi od razlike parnih pritisaka u okolini i sloja vazduha, koji obavija kožu
(Pk - Pv). Parni pritisak na površini gole kože se kreće oko 56 mbar. Ako je razlika parnih pritisaka
manja, izlučen znoj natopi odeću, odnosno pokriva kožu kao vlažan film ili kaplje po telu.
Uspešnost znojenja za termoregulaciju ocenjuje se indeksom:
iz
ez
m
m
gde je
mez ispareni znoj (g),
100
miz izlučeni znoj.
Uspešnost znojenja je manja što je indeks manji [19].
Količina isparenog znoja određuje se na osnovu razlike u masi ispitivanih osoba bez odeće pre
početka ispitivanja i po ispitivanju, dok se količina u odeću upijenog znoja određuje na osnovu
merenja odeće, koju će osoba nositi u toku ispitivanja. Po završetku ispitivanja ispitivane osobe mere
se najpre obučene, a zatim svaki deo odeće posebno.[109].
Iz razlike u masi ispitivanih osoba i njihove odeće pre i po završetku ispitivanja izračunava se
cela količina izlučenog znoja, količina znoja koju je upio pojedini deo odeće i količina isparenog znoja
u g.
mez = mt2 - mt1 (3.20)
miz = mez + (mo2 - mo1) (3.21)
gde je:
mez - količina (evopariranog) isparenog znoja (g),
miz - količina izlučenog znoja (g),
mt1 - telesna masa neobučene osobe pre ispitivanja (g),
mt2 - telesna masa neobučene osobe nakon ispitivanja (g),
mo1 - masa odeće pre ispitivanja (g),
mo2 - masa odeće nakon ispitivanja (g).
Količina isparenog znoja, pri kojoj bi se mlade muške i ženske osobe osećale udobno,
izračunava se po Fangerijevoj jednačini [100]:
5019,4
176,1
DU
DUezA
MAm
(3.22)
gde je:
mez - količina (evopariranog) isparenog znoja (g),
M - energija metabolizma (kJ/h),
- koeficijent mehaničkog iskorišćenja - učinka,
ADU - površina tela (m2).
Subjektivna ocena toplotne udobnosti
Kao toplotnu udobnost ili toplotni komfor definišu se toplotni, odnosno klimatski uslovi u
kojima se udobno oseća najveći procenat ispitivanih osoba. Zavisna je od toplotno-fiziološke
ravnoteže, tj. najpre od temperature, relativne vlažnosti i brzine kretanja vazduha, toplotnog zračenja,
toplotno-fizioloških karakteristika odeće i telesne aktivnosti, odnosno metaboličke toplote, a na drugoj
strani i od subjektivnog osećaja koga fizički nije moguće izmeriti [162,163].
Da bi se utvrdilo kako ispitivani modeli u različitim klimatskim uslovima utiču na subjektivni
osećaj toplotne udobnosti ispitivanih osoba, sve posmatrane osobe tokom ispitivanja (pre, u toku i
posle ispitivanja u klima komori) ocenjivale su subjektivni osećaj toplotne udobnosti na osnovu
upitnika i odgovarajućih skala prema standardu ISO 10551:1995 [163]. Upitnik sadrži sledeća pitanja
kao i mogući odgovori dati u tabeli 3.14.
101
Tabela 3.14 Skala za ocjenjivanje subjektivne ocene toplotne udobnosti [163] A. Osećaj toplote: Kako ocenjujete Vaš trenutni osećaj toplote?
Subjektivni osećaj Ocena Opisna ocena
VRUĆE
+4 veoma vruće
+3 vruće
+2 toplo
+1 malo toplo
NEODREĐENO 0 neutralno
HLADNO
-1 malo hladno
-2 hladno
-3 veoma hladno
-4 neizdrživo hladno
B. Toplotna udobnost: Kako biste opisali Vašu trenutnu toplotnu udobnost?
UDOBNOST 0 udobno
NEUDOBNOST
1 malo neudobno
2 neudobno
3 veoma neudobno
4 ekstremno neudobno
C. Željeno toplotno stanje: Kakvu biste želeli promenu toplotne okoline?
TOPLIJE
+3 dosta toplije
+2 toplije
+1 samo malo toplije
NEODREĐENO 0 ni toplije ni hladnije
HLADNIJE
-1 samo malo hladnije
-2 hladnije
-3 dosta hladnije
D. Ocena prihvatljivosti trenutnih toplotnih uslova: Kakva je po Vašem mišljenju trenutna
toplotna okolina?
PRIHVATLJIVO 0 više prihvatljivo nego neprihvatljivo
NEPRIHVATLJIVO 1 više neprihvatljivo nego prihvatljivo
E. Ocena Vaše lične tolerantnosti toplotne okoline: Kako podnosite trenutne toplotne uslove?
0 odlično podnosim
1 malo teže podnosim
2 dosta teško podnosim
3 veoma teško podnosim
4 ne mogu podneti
F. Stepen vlažnosti kože: Koliko je vlažna (znojna) Vaša koža na pojedinim delovima tela?
SUVA 0 suva
VLAŽNA
1 malo vlažna
2 vlažna
3 mokra
4 veoma mokra
Deo tela
1. čelo 3. podpazuh 5. dlan 7. koleno
2. grudi 4. lakat 6. nadkolenica 8. leđa
Ekonomske funkcije odeće
Ekonomski faktor kao jedan od elemenata projektovanja odeće u uslovima visoko razvijene
industrijske civilizacije, masovne proizvodnje i tržišta koje ne poznaje granice, ima izuzetan značaj.
Uticaj ekonomskog faktora na projektanta je univerzalan. Svaka, i najmanja promena u dizajnu novog
proizvoda povlači za sobom određena materijalna ulaganja, koja treba opravdati u krajnjim efektima na
tržištu.
Ove promene najčešće se odražavaju na cenu proizvoda, u koju su inače uračunati proizvodni
rad, vrednost materijala, vrednost kreativnog rada stručnjaka raznih specijalnosti, koja se često i ne
može adekvatno izraziti materijalnim pokazateljima, zatim troškovi promocije (propaganda i
unapređenje prodaje) novog proizvoda na tržištu i drugo.
102
U ovim materijalnim ulaganjima ima dosta rizika, jer ma koliko bila precizna i na nauci
zasnovana prethodna istraživanja, ne postoji siguma garancija da će primenjene inovacije u
projektovanju novog odevnog proizvoda doneti ekonomski uspeh i povećanje ugleda proizvođača na
tržištu.
U literaturi o ekonomskom faktoru projektovanja odeće i značaju da se postigne naročito
ekonomičnost sa aspekta proizvodnje, još se javljaju mišljenja da se ekonomičnost u proizvodnji i
uvođenju novog proizvoda na tržištu može postići i da je to njen cilj, ako se uz minimalna ulaganja
materijala i Ijudskog rada postignu optimalni efekli [18]. U izuzetnim slučajevima ovi idealni zahtevi u
pogledu ekonomičnosti proizvodnje mogu da se postignu, i to najčešće kada su u pitanju jednostavni
proizvodi masovne potrošnje koji uz to ne zahtevaju veću trajnost i solidniji kvalitet.
U pojedinim oblastima projektovanja postoje takvi tehničko-tehnološkii funkcionalni zahtevi da
se ne može "štedeti" na materijalu ili angažovanju kvalifikovanih radnika. Ako je, na primer, zahtev da
pojedini detalj bude izrađen od materijala koji ima visoku cenu, ali da to istovremeno obezbeđuje
kvalitet proizvoda, njegovu dugotrajnost i punu funkciju, ne može se u zamenu za takav materijal uzeti
neki drugi koji ima nižu cenu, i ako na prvi pogled nestručnjacima to izgleda izvodljivo. Sličan je
slučaj i kada su u pitanju količine materijala koje treba upotrebiti za proizvodnju proizvoda. Treba
imati u vidu da je imperativni zahtev, naročito na polju projektovanja postizanje pune funkcionalnosti
proizvoda. Ako se ovaj kvalitet ne ispuni onda ga ne može zameniti ni ekonomičnost ni bilo koji drugi
elemenat. Međutim, to ne bi trebalo da umanji značaj i vrednost ekonomičnosti u današnjim uslovima
velikoserijske proizvodnje i jake konkurencije na tržištu, pa često i male razlike u ceni proizvoda utiču
na konačnu odluku potrošača da se opredeli za onaj proizvod koji je povoljniji po ceni. Ekonomski
faktor sa aspekta proizvodnje može se posmatrati u više oblika:
- ekonomičnost utroška materijala,
- ekonomičnost racionalnog korišćenja sredstava rada, mašina i alata,
- ekonomičnost u odnosu na uloženo radno vreme po jedinici proizvoda itd.,
pri čemu su ovi oblici međusobno povezani i uzajamno zavisni.
Ekonomičnost ka racionalnom korišćenju materijala zavisi, pre svega, od pravilnog izbora
materijala, iako je stepen kvalifikovanosti radnika faktor koji odlučuje da li će se više ili manje
materijala koristiti za izradu pojedinog proizvoda.U prilog postizanja ekonomičnosti utroška materijala
u procesu proizvodnje značajno mesto zauzima primena standarda, koji je danas sastavni deo
velikoserijske proizvodnje. Primena standarda znači da se prilikom projektovanja, računa na dimenzije
materijala i konstrukcije elemenata, koji će biti utvrđenih oblika i dimenzija.
Za ostvarivanje ovog oblika ekonomičnosti od velike važnosti je usklađen rad i saradnja
kreativnog tima, stalna razmena mišljenja i iskustava između projektanta, dizajnera, modelara,
inženjera i drugih stručnjaka koji učestvuju u procesu razvoja novog proizvoda.
Veoma često ovakav timski rad može doprineti da se neka, na prvi pogled nesavladiva
ograničenja u tehničko-tehnološkim zahtevima izmene ili otklone, i na taj način primene drugi
materijali koji ce uticati da se postigne veca ekonomičnost u pogledu utroška materijala.
Ekonomski faktor, po racionalnom korišcenju sredstava rada, mašina i alata je u neposrednoj
vezi sa prvim oblikom ekonomičnosti, jer svaki materijal zahteva adekvatnu primenu tehnološkog
postupka i procesa proizvodnje. U protivnom, ako se ne izvrši izbor adekvatnog tehnološkog procesa i
postupka u obradi, često se događa da se utroši više materijala i radnog vremena, što se obično i loše
odražava na kvalitet proizvoda.
Uzajamna povezanost i zavisnost pojedinih ekonomskih faktora, može se grafički prikazati
šemom na slici 6.
Uz kvalifikaciju radnika vezuje se i broj radnih operacija koji je potreban da se proizvede
određen odevni predmet. Što je proizvod jednostavnije projektovan i što je više prilagođen serijskoj
proizvodnji, to je obično potrebno kraće vreme za proizvodnju i manji broj radnih operacija.
Tržište je značajan i složen fenomen koji najčešće uslovljava proizvodnju i utiče na nju, pa
samim tim i na projektovanje proizvoda. Ako projektovani proizvod ne odgovara tržištu, odnosno ako
se za takve proizvode ne može naći plasman, nemaju svog opravdanja i uvek predstavljaju ulaganja
(materijalna i kreativna) koja su uzaludna i teško se mogu opravdati
103
Uz kvalifikaciju radnika vezuje se i broj radnih operacija koji je potreban da se proizvede
određen odevni predmet. Što je proizvod jednostavnije projektovan i što je više prilagođen serijskoj
proizvodnji, to je obično potrebno kraće vreme za proizvodnju i manji broj radnih operacija.Tržište je
značajan i složen fenomen koji najčešće uslovljava proizvodnju i utiče na nju, pa samim tim i na
projektovanje proizvoda.
Slika 6. Šema uzajamne povezanosti faktora ekonomičnosti proizvodnje
Projektovanje odeće za vizuelnu korekciju dimenzija čovečjeg tela
Projektovanjem odgovarajuće odeće mogu se korigovati pojedini nedostaci položaja ili oblika
pojedinih delova čoveka. Zbog toga se čovekovo telo deli na: stojeću visinu i poprečne ravni. Stojeća
visina tela određena je kosturom čovečjeg tela, a mišićima i naslagama potkožnog masnog tkiva
oblikuje se obim tela koji se posmatra u poprečnim ravnima (20). Stojeća visina tela je vertikala
čoveka, a poprečne ravni postavljene su u odnosu na nju pod pravim uglom. Unutar čovečjeg tela
nalazi se koordinatni sistem ravni kao što se to vidi na slici 6.
Čeona ili frontalna ravan deli telo na prednju i zadnju stranu. Srednja ili medijalna ravan deli
telo vertikalno na levu i desnu stranu tela. Ovde se pojavljuje bilateralna simetrija tela, što znači da je
leva strana jednaka desnoj strani. Poprečne ili transverzalne ravni dele telesnu visinu na segmente. Ove
ravni se mogu pomeriti na visinu prsa i ramena ili spuštati na nivou bokova, kukova i kolena (slika 7).
Slika 6. Poprečne ravni u čovečjem telu predstavljene pod pravim uglom u odnosu na stojeću visinu
tela
104
Slika 7. Ravni u čovekovom telu
Vizuelne korekcije čovečjeg tela metodom pomeranja poprečnih ravni u odeći
Telo muškarca i žene deluje skladno u liku uspravnog pravougaonika, čije konture su određene
stojećom visinom i širinom ramena u koordinatnom sistemu čeone, središne i poprečne ravni. One tada
nisu prenaglašene odećom i čine sklad unutar tela, odnosno siluete tela. Naglašavanjem poprečnih
ravni u visini prsa, muško i žensko telo deluje izduženo, odnosno telo deluje višlje i vitkije.
Spušta li se poprečna naglašena ravan u odeći na nivo kukova i niže, muško i žensko telo
vizuelno je skraćeno. To znači nesklad gornjeg i donjeg dela tela, jer je gornji deo tela znatno duži od
donjeg, ali u muškom telu ne menja se lik uspravnog pravougaonika. Za žensko telo poprečno
naglašavanje je nepovoljno, jer time je ono u bokovima i kukovima prošireno, a to se želi izbeći (slika
8).
Poprečne ravni u muškoj odeći mogu se pomeriti u smeru od struka prema prsima i suprotno,
od struka prema kukovima ili bokovima. U slučaju da su sve poprečne linije u odeći jednakog izražaja
(grafičkog i kolorističkog), visina tela nije prerezana ni skraćena. Izborom odeće jačih poprečnih ravni
dolazi do promena u osećaju o proporciji tela, ali ove promene ne čine nesklad u silueti tela, nego
suprotno od toga, pomeranjem poprečnih ravni u nivou prsa u odeći, celokupna silueta je izdužena,
vizuelno je viša i ima širu površinu ramena, pa deluje muževnije i snažnije.
Slika 8. Pomeranje naglašenih poprečnih ravni u odeći vizuelno produžuje ili skraćuje muško i žensko
telo
Suprotan primer delovanja bio bi kad se naglašena poprečna ravan u odeći nalazi na kukovima,
bokovima ili niže. Silueta muškarca je u tom slučaju neznatno skraćena, jer je odeća ne širi u donjim
udovima. To se može objasniti na bazi građe muškog tela. Visina tela je podeljena odećom , ali i dalje
105
zadržava oblik uspravnog pravougaonika koji je prepoznatljiv u muškom telu, čini ga vitkim i na dalje
izduženim bilo da se radi o muškarcu visokog ili srednjeg rasta (slika 9).
Slika 9. Grafički prikaz pomeranja poprečnih ravni u silueti muškarca srednjeg i visokog rasta
Dizajneri muške odeće trebali bi koristiti ovo pravilo da bi postigli raznovrsnost muške odeće
koja bi zadovoljila potrošača visokog, srednjeg i niskog rasta (slika 10).
Naglašavanje poprečnih ravni u ženskoj odeći ima veće značenje nego za muško telo.
Poprečne ravni u nivou prsa, struka i kukova deluju skladno u silueti uspravnog pravougaonika i u
odeći ukoliko su jednako grafički izražene. Ako se naglasi samo jedna od glavnih poprečnih ravni
narušava se sklad proporcije tela, jer se pritom stojeća visina reže i ističe onaj deo tela koji je krojem
odeće previše naglašen, odnosno probija se poprečna linija uspravnog pravougaonika, pa on gubi svoj
skladni oblik. U odeći naglašena ili prenaglašena poprečna ravan prsa vizuelno će proširiti prsa, pa će
izgledati bujnije od stvarne veličine i narušiti prirodan sklad ženskog tela.
Slika 10. Naglašene poprečne ravni ne narušavaju skladan oblik muške odeće
Naglašena poprečna ravan u predelu struka znatno proširuje struk, što je nepovoljno, jer
skraćuje deo tela između prsa i struka, zatim struka i kukova i silueta nije samo vizuelno nego je i
stvarno skraćena, a to govori o pogrešnom izboru odeće. Poprečna ravan u odeći u predelu kukova,
ukoliko je prenaglašena, učiniće žensko telo neskladnim (slika 11).
106
Slika 11. Grafički prikaz narušavanja sklada ženskog tela srednjeg rasta naglašavanjem poprečnih
ravnina
Ovi primeri nesklada više su izražajni u srednjem i nižem rastu, dok žene višeg i visokog rasta
dobro podnose naglašena deljenja siluete (slika 12). Za žene srednjeg i nižeg rasta nije preporučljivo
naglašavanje poprečnih ravni, jer time deluju niže nego što su u stvarnosti, a poneke delove tela i šire,
što celokupni izgled čine neskladnim.
Za žene visokog rasta dopušteno je naglašavanje poprečnih ravni s elementima odeće. One kod
njih, režu visinu tela, ali istovremeno skladno uspostavljaju ravnotežu u obimu i silueti izgleda (slika
13).
Slika 12. Naglašene poprečne ravnine u odeći žena visokog rasta neznatno smanjuju visinu i skladne su
sa telom
Slika 13. Naglašene poprečne ravni u odeći žena visokog rasta neznatno smanjuju visinu i skladne su
sa telom
107
Neke karakteristike projektovanja odeće za visoke i niske žene
Zbog izrazite visine oko 190 cm, visoke žene većinom imaju obično krivo, odnosno pognuto
držanje tela, kao da žele da što više smanje svoju visinu. U želji da budu što manje primećene,
odabiraju odeću i dodatke koji su vrlo jednostavnog kroja, linija, boja i dezena. Obično se odevaju
uskom odećom tamne boje, što je sasvim pogrešno jer takva odeća ih vizuelno čini još višim.
Zbog toga je potrebno za ženu visokog rasta one linije kroja koje u sebi sadrže vodoravne linije
jer je one čine optički nižom. To su pre svega modne linije koje sadrže kombinacije sa kvadratima i
poprečno postavljenim pravougaonicima, zatim trouglovi, trapezi itd. [18]. Odeća bi morala biti
izrađena od tkanina poprečnih kontrasnih dezena, koji će visinu po nekoliko puta prerezati i na taj
način vizuelno sniziti ženu visokog rasta.
Ženi visokoj oko 190 cm i više projektuje se odeća sa velikim i upadljivim elementima kao što
su visoki stojeći ovratnici, nabrani rukavi sa širokim jednostrukim i dvostrukim orukvicama
(manžetama), džepovi sa širokim letvicama ili poklopcima i naborima. Takođe, za žene izrazitih visina
treba izbegavati korišćenje materijala sa sitnim dezenima (tačkicama, cvetićima) za izradu odeće već
projektovati odeću od materijala sa velikim raportom, ritmički ponavljanih dezena u tkanini ili
pletenini, naročito onaj koji je vodoravno postavljen u odnosu na visinu tela.Ovo naročito važi za
široke pruge koje su vodoravno tkane, štampane ili pletene.
Cvetni uzorci, na primer, na letnjim haljinama za visoku ženu mogu imati vrlo veliki raport šare
jer on deluje tako da vizuelno snižava siluetu žene. Naglašeni rubovi ili bordure takođe deluju kao
vodoravne ploče i uglavnom se i primenjuju kod projektovanja odeće za visoku ženu.
Površina tkanine ili pletenine ne sme biti sasvim glatka, nego izrazito reljefna. Grublje tkanine i
pletenine, ako u raportu sadrže pretežno vodoravne linije i raporte tako deluju na vizuelno smanjenje
visine tela.
Žene niskog rasta (visine oko 150 cm), nasuprot ženama visokog rasta, teže višem rastu. One
odevanjem pokušavaju da izduže svojih 150 cm visine, ali u tom nastojanju obično greše, pa odabiraju
odeću i dodatke koji su većinom slojeviti i grafički naglašeni, time postižu suprotan efekat.
Kod projektovanja odeće za niske žene treba naglasiti vertikalne linije, a izbaciti vodoravne i
kose crte, na taj način se stvara vizuelna ravnoteža, odnosno izdužuje se silueta tela. Isto tako treba
negovati stil odevanja pretežno jednobojne odeće, i to od glave do pete. Posebno je ovde važno
naglasiti da su mali detalji, koji daju privlačnost niskoj ženi, a vizuelno ne snizuju visinu veoma
korisni.
Za ženu niskog rasta treba izdvojiti vertikalne modne linije, pa npr. bazni kroj haljine, treba da
bude uska linija. Ona zbog prsnih i ušitaka u struku čvrsto obavija telo i izdužuje siluetu. Pri
projektovanju odeće za ženu niskog rasta preporučuju se odeći samo oni elementi kroja koji vizuelno
izdužuju siluetu. To su mali stojeći ovratnici, svi oblici "V" izreza, uzdužno postavljeni prorezi za
džepove koji su paspulirani ušiveniin prekrivenim ili otkrivenim poklopcima.
Odeću izdužuju uzdužni prorezi i kopčanja, uzdužne lajsnice koje su često kontrasnih boja, kako
bi osoba izgledala viša i uža.
Konac za šivenje
Konac za šivenje spada u grupu materijala koji služi za povezivanje delova konfekcijskih
materijala, obuće, posteljine, nameštaja, putnih torbi, vreća, knjiga itd. Od ukupne količine
proizvedenog konca za šivenje oko 80 % se upotrebljava za izradu odeće i obuće. Za izradu konca za
šivenje koriste se prirodna i hemijska vlakna odnosno materijali. Od prirodnih materijala najčešće se
koristi pamuk, svila i lan, a od hemijskih poliamid i poliester. Laneni i svileni konac se manje koriste u
konfecijskoj praksi, a konac od teksturirane pređe nalazi primenu kod izrade proizvoda i specijalnih
materijala.
Konac za šivenje može biti izrađen od različitih vrsta pređa, a ove mogu biti izrađene od štapelnih ili
filamentnih vlakana i niti. U najvećem broju slučajeva pređa za izradu konca je ispredena uvijanjem
108
vlakana (sl. 6.3.a). Predene pređe mogu biti jednožične i višežične. Višežične pređe odnosno konci se
dobijaju uvijanjem jednožičnih pređa (končanjem). Uvijanje vlakana, jednožičnih i višežičnih pređa ,
izvodi se na posebnim mašinama pri čemu se dobijaju uvoji pređa sa "Z" ili "S" uvojima
(sl.6.1).Višežične pređe odnosno konci mogu se takođe međusobno uvijati pri čemu nastaju složene
konstrukcije pređa koje se nazivaju kord - pređe.
Konac izrađen iz višežičnih pređa pre upotrebe u proces šivenja treba da bude izbalansiran i to
kako u pogledu smera uvijanja niti tako i pogledu finoće i broja uvoja kao i unutrašnjih napona. Zbog
toga se konac za šivenje obično izrađuje mokrim postupkom končanja, čime se postiže bolje fiksiranje
uvoja i ukončavanje štrčećih vlakanaca, što daje glatku površinu koncu, neophodnu za smanjenje trenja
sa iglom i materijalom.
Slika 6. Konac za šivenje
Na sl. 6.2. prikazan je princip nastajanja višežičnog konca i kord pređe. Štrčeća vlakna se
odstranjuju smuđenjem, a za dobijanje odgovarajućeg svilenkastog sjaja i povećane jačine na kidanje,
pamučni konac se mercerizira. Na slici 6.2a prikazan je način formiranja višežičnog konca sa Z
uvojima od tri jednožične pređe sa S uvojima. a na slici 6.2b izrada kord pređe sa Z uvojima od dve
dvožične pređe sa S uvojima koja je nastala od dve jednožične pređe sa Z uvojima.
Za proizvodnju konca za šivenje uobičajene su sledeće kombinacije upredanja jednožičnih
pređa:
1 x 2 žice,
1 x 3 žice, (sl. 6.2a),
2 x 2 žice, (sl. 6.2b),
2 x 3 žice,
3 x 2 žice.
Konac iz PES i PA se odlikuje izvanrednom jačinom na kidanje, odličnom postojanošću na
skupljanje i drugim pozitivnim osobinama, čak su savremenim postupcima oplemenjivanja i niske
tačke topljenja poboljšane odnosno rešene.
Vrlo često se upotrebljava konac za šivenje izrađen od štapelnih pamučnih vlakana koja
opredaju jezgro od PES filamenta (sl. 6.3b), koji ima visoku prekidnu jačinu, izgled pamučnog konca,
dobru mekoću, otpornost na više temperature itd. ili upredanjem filamenata (sl. 6.3c). Izgled namotaja
konca za šivenje, koji se upotrebljavaju za industrijsko šivenje dat je na slici 6.4.
U procesu šivenja konac trpi velika opterećenja, naročito gornji (igleni). To opterećenje može
iznositi čak i do 60 % od prekidne sile konca. Kad se ovome doda i višekratno opterećenje na
savijanje" istezanje, trenje i dr., koje konac trpi pri prolasku kroz vodiče, dodavače, zatezače i druge
elemente mašine za šivenje, onda može vrlo lako doći do kidanja konca pri šivenju, a time i do
narušavanja estetskog izgleda šava i odevnog predmeta.
109
Kod brzošivaćih mašina sa preko 6000 uboda u minuti, dolazi do složenog mehaničkog i
toplotnog dejstva na konac, zato je potrebno izvršiti pravilan izbor konca za šivenje prema: kvalitetu i
vrsti osnovnog materijala koji se šije, primenjenoj tehnici šivenja i uslovima šivenja.
Proizvođači konca za šivenje ulažu velike napore da prate zahteve savremene proizvodnje odeće
pa inoviraju proizvodnju konca za šivenje, kako bi se približili zahtevima kvaliteta. Konci za šivenje
postaju sve više proizvodi za ciljanu namenu to jest za usko područje primene, za tačno određenu vrstu
odeće, materijale, mašine itd. Zbog toga se na tržištu pojavljuju različite vrste konca za šivenje, pa
tehnolozi moraju proširivati svoja znanja o svojstvima novih vrsta konaca, namenama i načinima
njihove upotrebe. U procesima proizvodnje odeće najviše se upotrebljavaju šivaći automati s
jednostrukim lančanim bodom zbog svoje jednostavnosti oblikovanja, racionalnog posluživanja jer se
konac nalazi na velikim kalemovima pa se ne mora često menjati, a dobijeni šav je dobrog vizuelnog
izgleda. Međutim, problem lakog paranja ovog boda rešen je proizvodnjom konca za šivenje koji je
obrađen sredstvima koja se aktiviraju u toku peglanja odevnog predmeta, pri čemu se krajevi konca
slepe u međusobnom doticanju pa se na taj način sprečava paranje šava. Takav konac imaju, na primer,
firma Alterfil Nahfaden pod oznakom Alterfil - S čija se avivaža aktivira na temperaturi oko 150°C, i
Gütermann s oznakom Buttonfix koji ima nanos koji se aktivira već na temperaturi od 120°C. Postupak
su nazvali "bondiranje".
Proizvodnja tehničkog tekstila traži konac izuzetne jačine i otpornosti na atmosferske uticaje, a
naročito na povišene temperature tokom šivenja i upotrebe. Zbog toga je firma Amann & Söhne razvila
širok asortiman tehničkog konca za šivenje tehničkog tekstila koji se koristi u automobilskoj industriji,
za izradu zaštitne odeće, kućnog tekstila itd. U saradnji sa firmom W. L. Gore & Associates proizveli
su konac sa oznakom Tenera koji je vrlo otporan na ultraljubičasto (UV) zračenje i druge atmosferske
uticaje. Ista firma u saradnji sa drugim proizvođačima vlakana proizvodi šivaće konce otporni na
temperaturama do 370 oC.
Firma Gütermann proizvela je za područje šivenja tehničkog tekstila u automobilskoj industriji
novi konac od tzv. super PA 4.6 vlakana, koji ima tačku omekšavanja na 285 oC, što je više od
konvencionalnih poliamidnih konaca. Ovo omogućuje upotrebu ovakve vrste konca za šivenje
vazdušnih jastuka za automobilsku industriju, budući da se tokom nekoliko milisekundi razvija
temperatura od 900 oC zbog aktiviranja eksplozivne patrone koja puni jastuk.
Osnovna pravila o savremenom odevanju ljudi
Kao sto se neguje telo, tako isto treba da se neguje i odevni predmeti u odnosu na čistoću.
Čistoća i urednost odevnih predmeta treba da postanu svakodnevna briga čoveka bez obzira gde se
nalazi (kuća, na radu, na ulici itd.). Razne mrlje, tragovi jela, prljavi završeci rukava, rubova ili
okovratnika ne daju sliku urednog čoveka ili žene. To znači da odevne predmete treba stalno četkati i
čistiti, a napravljene fleke otklanjati bilo davanjem odevnih predmeta na čišćenje ili da se isti očiste u
domaćoj radinosti prigodnim sredstvima za čišćenje mrlja.
Pored čistoće odevni predmeti treba da su redovno i ispeglani, a naročito pantalone kod ljudi.
Košulje takođe treba češće menjati ako su u boji (čim se zapljaju) a bele svakog dana, jer su vrlo
osetljive na prljavštinu. Cipele svakog jutra redovno treba čistiti ili prebrisati, a one koje se ne nose
treba staviti na kalup da bi se sačuvao određeni oblik. Oštećene pete i đonove na cipelama treba
redovno kontrolisati i popravljati tako da se ne dozvoli izlizivanje i iskrlivljavanje.
Kao dopunski asortiman za odevanje u higijenskom i estetskom smislu služi maramica i to jedna
koja će se staviti u mali džep sakoa, i druga koja će služiti u slučaju kijanja, kašlja, pljuvanja, i drugih
higijenskih potreba. Menjanjem maramice se ne može nikada predvideti, ona se menja prema potrebi tj
odmah čim se zaplja ili izgužva.
Nije preporučljivo da se u kući nose odevni predmeti koji se nose na radu ili na ulici, jer se
gužvaju, prljaju i ne pružaju udobnost za odmor u kući. Iz ovih razloga najbolje je da se odrede
posebni odevni predmeti koji bi se nosili kod kuće i to takvi koji će biti komotni i estetski se uklapati u
ambijent stana. Udobne papuče i patike treba da budu jedina muška i ženska obuća koja se nosi kod
kuće, a za žene jos i kecelje dok rade u kuhinji.
110
Ruke nikada ne treba držati u odevnom predmetu za vreme razgovora, a ni prilikom šetnje ili u
društvu bilo da se radi o ulici, na radu ili kod kuće. Šešir treba skinuti uvek kad se ulazi u zatvorenu
prostoriju, bilo da se radi o stanu, kanceliariji, javnim ustanovama ili ugostiteljskim objektima. Jedino
kad se ulazi u železničku čekaonicu i holove bioskopa i pozorišta ne mora da se skida šešir.
O tome šta znači odevanje za čoveka postoje mnoge narodne pouke, kao npr „Odelo čini
čoveka“, ili „Elegancija je prvi korak inteligencije“. Međutim, ovo nije isključivo pravilo jer odevanje
u civilizovanom svetu ima i svoje okvirno pravilo i propise. Oni daju u stvari samo okvire pristojnog
odevanja, a ukus, shvatanje i materijalna mogućnost pojedinaca ispunjavaju te okvire sadržajem u
odevanju ljudi uopšte.
Svakako da je odevanje prepušteno mnogim fenomenima fantazije koja se kreće u izboru boja,
dezena, oblika, a zatim dalje diferencira od nijanse do nijanse, od kombinacije do kombinacije i od
varijacije do varijacije, osnovna pravila i propisi u odevanju ljudi ipak postavljaju okvire koji nas štite
od usled variranja, kombinovanja ili nijansiranja da ne postanemo upadljivi, ili čak i smešni u načinu
odevanja u određenom periodu vremena i lansiranja u datom momentu.
Na primer cilindar ili polucilindar su šeširi, frak ili smoking koji u određenim protokolarnim
prilikama predstavljaju i te kako dostojanstvene delove odevnih predmeta. Ali ako neko u znaku
originalnog variranja te svečane oznake dostojanstva stavi na glavu ili obuče navedene odevne
predmeta, a zatim uz to obuče neku kariranu košulju sa pastelnim bojama, čovek će vrše ličiti na
klovna iz cirkusa, nego na novatora muške mode. To znači da se uz takve odevne predmete koji
predstavljaju dostojanstvo mora obući bela košulja sa odgovarajućom kravatom. Isto tako smešno bi
bilo da se žena pojavi sa večernjom haljinom i planinarskim sportskim cipelama - gojzericama. Ovo
što je ovde navedeno su u stvari ekstremi ali dešava se u svakodnevnom oblačenju žena, dece i
muškaraca da se „nema vremena“ i onda dosta puta nesvesno pogreši u načinu odevanja. Da bi se ovo
izbeglo svakako da ovde treba istaći neka bar ustaljena pravila u odevanju koja se uklapaju u bonton
civilizovanih naroda u svetu.
Okvirna pravila u odevanju žena
Može se reći da za razne prilike i uslove rada i života postoje i osnovna okvirna - opšta
prihvatljiva pravila u odevanju žena kao na primer:
Pre podne vredi pravilo o jednostavnosti i praktičnosti u odevanju. Za odlazak na pijacu ili
trgovinu ne traži se nikada posebna elegancija. Jednostavna i praktična haljina ili kaput sportskog kroja
nabolje odgovara za obavljanje svakodnevnih prepodnevnih poslova. Ako je sunčano i toplo vreme,
onda je dovoljno obući svetlu pamučnu tkaninu jednobojnu, dezeniranu za prugama ili kariranu, što
opet zavisi od visine uzrasta (ekstra niske, niske, srednje, visoke i ekstra visoke) i razvijenosti žena
(vitke, srednje ili punjie).
Haljine za rad. Haljine pa i obuća pre svega zavise od posla koji žena obavlja, te zato samom
sebi treba postaviti sledeća pitanja:
1. Šta radim i u kojim uslovima?
2. Koliko imam godina?
3. Gde radim i u kojoj sredini?
4. Kako sam razvijena (vitka, normalna ili punija)?
5. Koje sam visine (ekstra niska, niska, srednja, visoka ili ekstra visoka)?
6. Kakvi su mi materijalni uslovi i budžet za odevanje?
Kakvi su pravci mode u određenom momentu i da li isti odgovaraju u odnosu na već
postavljenih 6 pitanja?
Ovim osnovnim pitanjima i problemima žena treba da se prilagodi i izvrši najpogodniji izbor, a
isto tako i prodavac tkanina ili gotovih odevnih predmeta treba da u tom smeru utiče na potrošača da
kupi onaj proizvod koji mu je najprikladniji.
Žena će se drugačije obući ako radi u industriji, radionici ili laboratoriji, gde je obavezna
zaštitna radna odela, a drugačije ako radi u kancelariji sa strankama ili u trgovini. Svakako da godine
starosti uslovljavaju model, izbor boje i dezena tkanina, jer u slučaju da imate više od polovine
111
čovečjeg veka onda odevni predmeti ne smeju biti jako upadljivi. Poznata je činjenica da jednostavnost
može da ima svoj stil i eleganciju. Za rad u kancelariji najbolje su kombinacije suknje, bluze ili
kompleti koji omogućavaju beskrajan niz kombinacija. Izboru cipela treba pokloniti posebnu pažnju, a
u prvom redu ako se posao obavlja stojeći.
Važnije je praktično odevanje od mode, jer praktičnost i udobnost odevnih predmeta kao i
udobnost cipela - niske pete za rad u stojećem stavu stvara zadovoljstvo i manje zamara od neudobnih
predmeta iako su isti moderni.
Haljine za ulicu i izlaske. Ovi odevni predmeti podnose širi izbor od odevnih predmeta
namenjenih za kuću i radne potrebe. Za posete, šetnje i putovanja prikladni su sportski kostimi ili
haljine sa odgovarajućim kaputima, a sve se to može upotpuniti sa ukusnim izborom cipela, tašni,
rukavica, šeširma i nakitom.
Popodnevne haljine. Iako zaposlene žene, prvenstveno one u trgovini, zapravo i teško dolaze u
priliku da posle podne „izlaze“, ipak „znanja i okvirna ravnanja“ treba ovde izneti da su za popodnevne
haljine, za odlazak u posete i izlaske najpogodnije tkanine od svile, a oblik modela treba da bude
rafiniraniji i složeniji, ali boje u mirnijim, tamnijim tonovima i dezeni šara sitni i neupadljivi. Uz takve
modele koje treba da su neupadljivi u svojoj eleganciji, može se uzeti i skroman nakit.
Kostimi. Oni su uvek moderni delovi ženske odeće, koje ne može uništiti ni vreme ni povremeni
modni hirovi. To je naskromniji deo garderobe, izrađen od laganog materijala za muška odela ali
dezena koji je prilagođen ženskom polu. Kostim se može nositi preko celog dana, a ako je u crnoj boji
može služiti i za večernje izlaske u pozorište, na koncerte, večere, prijeme, koktele i druge prilike. I
ovde se pružaju beskonačne kombinacije sa cipelama, šalom, rukavicama, tašnom, krznom, šeširom ili
kapom. Jedna od važnijih napomena je ta da se gornji deo kostima ne skida. Iz ovih razloga se prema
modnim propisima uz kostim ne nosi bluza ili vesta. Umesto toga se može nositi lančić ili drugi nakit
oko vrata. Međutim, niko još nije kažnjen ili isključen iz ljudske zajednice ako je uz kostim obukao
bluzu odgovarajuće boje i oblika. Bez obzira na „propise bontona“ skidanje gornjeg dela kostima
toliko je uobičajeno da više nije atentat na dobar ukus i pravila odevanja.
Večernje haljine. Za ove odevne predmete već kao naziv ukazuje da se nosi uveče, ali samo u
vanrednim prilikama. Za pozorište se obuče samo u sasvim izuzetnim slučajevima ako se posećuje
neka vanredno svečana predstava ili neki drugi vanredni događaj. Za igranke, balove, velike večernje
koktele i prijeme predviđa se (ako je to na pozivu naročito naglašeno) večernja haljina, koja prema
modi može biti duga ili kratka. Izbor materijala - tkanina je vrlo širok: svila (prirodna ili veštačka), taft,
brokat, čipke, šifon, organdin, tj uglavnom sva remek-dela proizvodnje tekstilne industrije, izuzev
pamuka. Krzno, nakit, rukavice, cipele posebno naglašavaju večernje modele haljina. Druga večernja
haljina povlači sa sobom frak kod muškaraca, dok se „kratka“ večernja haljina zadovoljava
smokingom.
Kaputi su prilično skupi proizvodi. Iz ovih razloga ovde dolazi do izražaja umešnost u izboru i
kombinovanju ostalih odevnih predmeta kaputu. Tzv. „paloneri“ su vrlo prikladi i praktični za nošenje
pre i posle podne, ako nisu drečeće i upadljive boje i dezena. Sivi i smeđi tonovi odgovaraju za svaku
priliku u prolećnim ili u jesenjim mesecima, a dobro dođu i u letnjim kišnim danima. Za zimske kapute
treba izabrati tkanine tamnijih boja, prikladnih i za večernje izlaske, kao sto su sivo, crno i crno-bele
kombinacije, kao i druge tamne boje u kombinaciji sa odgovarajućim krznom. Naravno da ni krzneni
kaputi „bunde“ nisu isključeni iz zimske garderobe.
Pantalone su vrlo omiljen i koristan deo odevnih predmeta žena, ali samo za određene prilike i
što je naročito važno samo za vitke osobe. Bez ikakvog prigovora mogu se nositi u kući, pre podne pri
radu takođe se dozvoljavaju prepodnevni izlasci u kupovinu „iza ugla“ pod predpostavkom da taj
„ugao“ nije u centru grada. Na izletu, u bašti, na letovanju, pantalone su prikladan odevni predmet za
svaku ženu. Za ostale prilike pantalone nisu predviđene. Uz njih se nose bluze ili veste u istoj ili
odgovarajućoj skladnoj boji. Poluduge pantalone modnim kodeksom nisu predviđene ni u kojoj prilici,
a kratke pantalone mogu se oblačiti samo za sport.
Cipele su važan sastavni deo toalete, ali pri njihovom izboru (bar što se tiče veličine -
dimenzije) mora preovladati razum, a ne pomodarski hir. Reč je o veličini cipele koja je nekada bila
elegantnija ukoliko je bila manja. Vreme malih cipela, malih elegantnih nogu prošlo je i ne treba ni na
112
koji način nastojati da žena obuče nogu u cipelu koja je manja od dimenzija nogu. To vodi
upropašćivanju zdravlja, a danas se i izrada ortopedskih cipela već tako usavršila da se uopšte ne
primećuje uložak. Sam kroj haljine diktira i model cipela, a boja haljine donekle i boju cipela. Uz
francuski kostim ne treba nositi cipele sa niskom petom (štiklom) a isto tako uz vetrovku i suknju ne
treba navući neku fantastičnu kombinaciju cipela s visokom petom. Sportsku cipelu ne treba nositi uz
svilenu popodnevnu ili večernju haljinu. Vrlo visoke pete i sandale treba uzimati samo ako je žena
vitka, inače se treba zadovoljiti sa nešto nižom. Srebrne i zlatne kombinacije sandala ili ciplea uklapaju
se i pristaju za popodnevne večernje svečane prilike ili na kupanju tj na „plaži“.
Rukavice se odabiraju prema haljini ili kaputu uz koje se nose. To se odnosi i na boju i na
kvalitet, odnosno izgled rukavica. Kožne rukavice prema boji kaputa, haljine ili kostima, treba nositi
zimi uz sportske oblike. Leti preovlađuju pamučne, končane ili mrežaste rukavice, različitih materijala,
sintetike, u raznim bojama. Po podne treba nositi rukavice od jelenske kože i sličnih plemenitih
materijala, a za veče sve dužine i sve boje od finih materijala. Pri tom jedno važno pravilo: žena nikad
ne skida rukavicu prilikom rukovanja.
Torbe (tašne) su po boji i po obliku podređene haljini ili kaputu. Jedno osnovno pravilo: što se u
kasnije doba dana nose, to su torbice manje. Pre podne, za posao ili za nabavke treba nositi velike
praktične torbe od kože, veštačkih materijala ili tekstila, koje mogu dobro poslužiti i za stavljanje sitnih
nabavki iz trgovine. Ručne torbe manjeg oblika i bolje izrade predviđene su za popodnevne časove
dana. Uveče za pozorište, koncerte ili priredbe treba nositi vrlo male torbe koje služe samo za
odlaganje tj stavljanje rukavica i maramica, a mogu biti izrađene od različitih materijala, počev od laka
do svile, brokata ili goblena. Treba uskladiti boju torbe sa rukavicama i cipelama, jer se time postiže
vrlo elegantan modni efekat.
Nakit, bez obzira da li je pravi ili ne, treba nositi neupadljivo i po mogućnosti ne u
prepodnevnim časovima: na poslu, pri nabavkama ili pijaci. Za pre podne treba se zadovoljiti
naušnicama (minđušama), zatim skromnim nizom „perli“ i jednostavnom narukvicom za sat. U
podnevnim časovima mogu doći u obzir smelije kombinacije, elegancije, koje će više ukrašavati, a
uveče, u određenim prilikama, „dekoracije“ nakitima mogu da budu sasvim bogate. Samo neka pravila
za nakite treba ovde istaći i to: brilijant se ne nosi u toku dana; za prsteni se nose na prstu „prstenjaku“,
na drugim prstima se ne nose; kratke ogrlice ne treba da nose osobe sa kratkim vratom; osobe sa vitkim
vratom treba da nose ogrlice sa krupnijim „perlama“, uz duguljasto lice nosi se duguljasta naušnica
(minđuša); uz crnu kosu i taman ten ne nosi se šareni nakit. Venčani prsten (burma) je jedini „nakit“
koji nema ograničenja, a nosi se ako je žena u braku na desnoj, odnosno levoj ruci.
Šeširi i kape prepuštaju se slobodnom izboru i fantazijama uz napred izneseno pravilo o bojama
i kombinacijma. Pri tom treba naročito paziti na oblik šešira posto šešir i kape mogu potpuno izmeniti
karakter lica. Okruglo lice, u loše odabranom šeširu, postaje još okruglije, a duguljasto lice još
izduženije. To je stvar ličnog izbora, pri čemu treba biti vrlo kritičan i izbegavati fantastične, najčešće
smešne ukrase. Za vreme žalosti, a prema stepenu sredstva, nosi se crnina. Za najbližim rođacima svi
delovi odeće su crni (cipele, čarape, torba, marama). Za daljnjom rodbinom stavlja se samo crna traka
na reveru ili rukavu. Za sahranu se po mogućnosti oblači crnina. U dubokoj žalosti se izuzev burme ne
nosi nakit.
Sva istaknuta okvirna pravila u odevanju žene zavise od spretnosti zena pri kupovini, a u tome
mogu da pomognu komercijalisti, proizvođači i trgovci prilikom davanja odgovarajućih stručnih
obaveštenja o nameni odevnih predmeta ili dopunskog asoritimana za odevanje
Okvirna pravila u odevanju muškaraca
Pre nekoliko godina jedan pravilnik u muškom odevanju izazvao je buran smeh. Pored svih
pojedinosti u njemu je i precizno predviđeno sve što se odnosi na mušku intimnu garderobu: kakve
gaće u kojoj prilici, koje dužine, koje boje treba obući - ukratko, ni jedan detalj nije baš propušten.
Pravilnik je objavljen u Zapadnoj Nemačkoj, ali je ova preciznost i preciznim Nemcima bila previše
precizna. Međutim, bez ulaženja u takve intimne muške garderobe i bez namere da se od pristojnih
113
građana stvore neke modne lutke, ovde će se izneti neka osnovna pravila o odevanju muškaraca koja
mogu doprineti skladnijem izgledu i pojavi u društvu, na radnom mestu, na ulici, pa i kod kuće.
Odevanje muškaraca prvenstveno je predodređeno njihovim radom ili funkcijama. Službene
ličnosti, odosbe koje po svom poslu dolaze u česte kontakte sa drugima, treba da podese svoje odevne
predmete prirodi svog poslai oni bar u radno vreme treba da budu podređeni tom cilju. Izvan posla, u
praznične dane, na izletima zbog prilične uniformisanosti muške mode tih razlika neće biti, već i zbog
toga što je muški kodeks mnogo jednostavniji i ne dozvoljava mašti da se razigra, kao sto je to slučaj
sa odevanjem žena. Osim toga, muški odevni predmeti su mnogo „solidarniji“ već i po samoj ceni
pojedinih odevnih predmeta, nisu izloženi tako čestim i hirovitim promenama kao ženska moda, a to
omogućava planiranje na dužu stazu, i u izboru i u kvalitetu proizvoda. Evo nekoliko osnovnih pravila
i saveta za izbor muških odevnih predmeta.
Odeća. Što je odelo jednostavnije i neupadljivije, utoliko se teže zapaža da se često nosi. Za
dnevna odela najprikladnije su boje plavo i tamnoplava, sivo (grao) u svim nijansama i smeđa i
tamnosmeđa. Jednobojno sivo odelo, naročito tamnije, vrlo je prikladno za svaku priliku. Naravno, uz
odgovarajucu kravatu (mašnu), košulju i cipele. Nasuprot tome odela smeđe boje su izrazito dnevna
odela, koja, po pravilu, uveče ne bi trebalo nositi. Niskim se preporučuju prugasta ili jednobojna odela,
i to prvenstveno jednoredna odela. Pri izboru boje treba obratiti pažnju i na boju kože i kose. Ljudi sa
belim tenom lica ili s crvenkastom kosom, ako ne moraju, ne treba da nose smeđa odela.
Kombinovano odelo - kravata (mašna) po pravilu samo se jednom pojavljuje sa nekim uzorkom
(šarom). Ako, dakle, muškarac ima odelo sa dezenom preporučuje se jednobojna košulja i jednobojna
kravata. Ako se nosi jednobojno odelo, košulja može biti s dezenom (uzorkom šare) ali kravata
jednobojna ili obrnuto, košulja može biti jednobojna, a kravata dezenirana.
Jednoredna odela imaju prednost za kancelarije, posao, putovanje i uopšte za „štrapac“. Jedna
vrlo praktična podgrupa su dvodelna sportska odela s jednobojnim pantalonama i kaputom (sakoom)
sportskog kroja izrađena od raznih dezena i prepletaja tkanina ili pantalonama u drugoj boji. Klasično
sportsko odelo vuče poreklo iz Engleske i originalna varijanta su pantalone srednjosive boje i
crvenkastosmeđi kaput (sako) od tvida. Najpraktičnije su sive (grao) pantalone, uz koje se mogu nositi
sakoi u najrazličitijim bojama. Na taj način mogu se izbeći nezgodne kombinacije kao na primer smeđ
sako i plave pantalone i slično. Dvoredna odela su prikladnija za svečanije prilike, posete, večernje
izlaske u pozorište, na koncert, svečane večere i prijeme (koktele) itd.
Svakodnevna odela treba da su upadljive boje, dezena i oblika modela. Oblik i izrada po želji,
ali se preporučuju odela tamnije boje, kako bi bila prikladnija u raznim godišnjim dobima. Mogu biti
od vunene češljane tkanine (kamgarn) ili od vunene tkanine „kaša“, „gabarden“ itd. Za letnja odela se
preporučuju tkanine u panami, „fresko“ u platnu, laki gabarden, kao i mešavine prirodnih, veštačkih i
sintetičkih vlakana od kojih se mogu izraditi pogodne tkanine za letnja muška odela.
Za izlaske i svečanije prilike preporučuju se tamnoplave, ili sivkastocrne kombinacije. Potpuno
crna odela se ne nose. Za posebno svečane prilike, igranke ili prijeme (ako je posebno zatraženo)
oblači se smoking ili frak, najsvečaniji muški odevni predmeti. Oba su od crnog materijala, ali oblikom
odudaraju od svakodnevnih muških odevnih predmeta.
Nekadašnja nošnja američkih drvoseča „lumberjack“ - kratak sako od kože, tafta ili flanela sa
platnenim zatvaračem vrlo je praktičan za rad, putovanja, izlete, lov, sport i planinarenje, ali se ne
preporučuje za grad, kao sto „dokolenice“ (pumparice) prvenstveno odgovaraju za već navedene
prilike. Kratke pantalone su takođe prikladne za sport, izlete i godišnje odmore na moru i u planinama.
Prsluci kod jednorednih odela vrlo su praktični i moderni, naročito u hladno vreme. S istom
namerom nose se i veste, ali pri izboru treba paziti da budu praktične, jednobojne po mogućnosti sive
ili drap, kako bi se lako prilagodnile svakoj boji odela i košulja.
Cipele su važan deo muških odevnih predmeta, pod uslovima da su uvek izglancane s ispravnim
đonovima i ravnim neizlizanim petama (štiklama). Crne cipele su prikladne uz sva odela, prvenstveno
uz sivo, plavo i crno. Uz smeđe odelo bolje odgovaraju smeđe cipele, ali ne smeju biti suviše svetle.
One su prikladne uz sve vrste svetlih odela. Sportske cipele nose se uz jednoredna odela, dok one s
debelim gumenim đonom prvensteveno uz sportska odela.
114
Čarape jednobojne, sive, takođe odgovaraju gotovo uz sva odela izuzev uz smeđa, uz koja se
mogu nositi smeđe, tamnocrvene ili, zelene čarape ako su u tonu, s kravatom ili košuljom. Inače se
preporučuju čarape po mogućnosti u istoj boji ili tonu s odelom ili košuljom, kako zbog previše
različitih boja ne bi došlo do prevelikog šarenila.
Košulje su uz kravatu zapravo jedini ukrasni deo muških odevnih predmeta gde se pruža
mogućnost za slobodan ukus i fantaziju, ali pod jednim uslovom, naravno, da je košulja čista i
ispeglana, da boja i dezen košulje skladno pristaju uz odelo. U kombinacijama košulje i odela ima
dosta mogućnosti kao na primer: bele košulje su pogodne za svako odelo; uz svako odelo koje je
izrađeno od dezeniranih tkanina odgovara samo jednobojna košulja. Samo isključivo jednobojna odela
podnose dezenirane košulje. Jednobojne muške košulje treba da su blagih pastelnih boja; jarke i
kričave boje košulja uz svakodnevno odelo deluju neukusno; uz jednobojno odelo odgovaraju
prvenstveno košulje s diskretnim prugama (štraftama) koje mogu biti raznih boja na beloj podlozi.
Najelegantnije pruge su tamnoplave, tamnocrvene ili sive boje. Ove boje se mogu nositi uz sivo i plavo
odelo.
Preporučuje se „štirkanje“ okovratnika i na dnevnim košuljama ako već nisu izrađene od čvrste
međupostave, jer kosulja daje glavni izgled preko okovratnika i manžetni. Dugmad za manžetne ne
smeju biti suvise velika, šarena ili upadljiva nego jednostavna, a dužina rukava košulje sme da bude
duža od dužine rukava sakoa najviše za 2cm. Da se vidi manžetna rukava košulje uz frak i smoking
nose se samo specijalne bele košulje. Bele košulje odgovaraju uz sva odela, dok svetloplave i
svetlosive uz plavo i sivo odelo. Svetlozelena i žućkastobela (krem) boje košulja uz smeđa i zelenkasta
odela, a košulje „krem“ boje mogu se nositi i uz sivo odelo. Prugaste (štraftaste) košulje (sive, plave,
crvene pruge) uz sivo i plavo jednobojna odela.
Kravate su, kako Balzak kaže, „kontrapunkt kod odevanja“ a primena tog kontrapunkta ništa
nije teža od raznih vrlo čestih pogrešnih kombinacija u izboru košulja - kravata s kojom se svakog dana
susrećemo. Dezenirane kravate se nose samo uz jednobojna odela i jednobojne košulje. Jednobojne
kravate uz košulje sa dezenima. Kravate svih boja nose se uz belu košulju, i u tom slučaju je potrebna
sama harmonija boje kravate i boje odela. Smeđe kravate nose se uz košulje zelene ili „krem“ boje.
Tamnoplave kravate nose uz svetlosive košulje. Crvene kravate nose se uz sive i „krem“ košulje, ili uz
košulje svetlozelene boje, krem košulje ili košulje boje petroleja. Crne kravate nose se prevenstveno uz
bele košulje, a sive i „srebrne“ kravate nose se takođe samo uz bele košulje i tamna odela.
Ovi primeri ne isključuju mogućnost i drugih kombinacija u odevanju muškaraca, pod
pretpostavkom da se one izvode s ukusom i smislom za kombinaciju boja. A što se obrađuje u drugim
poglavljima, a ovde su data samo okvirna pravila po „bontonu“ u odnosu na odevne predmete
muškaraca ako se čovek odluči za dezeniranu kravatu onda dezeni treba da budu šire ili uže pruge ili
diskretne tačkice (tufne) a treba izbegavati cvetne i povrtnjake, kao i botaničke vrtove na materijalu
kravate. Uz smoking se nosi crna leptir mašna, a uz frak bela.
Maramice treba po mogućnosti odabrati prema boji odela ili košulje. Preporučuju se dve
maramice i to jedna u džepu pantalona, a druga u unutrašnjem džepu sakoa. Bela maramica odgovara
za svaku priliku, a za veče bela boja je obavezna. Ako se želi staviti maramica u spoljašnji džep sakoa,
ona mora biti jednostavna, bela, od finog lana ili batista, nikako od čipaka, a iz džepa ne bi trebalo da
izlazi vise od 1÷1,5 cm.
Šeširi se po boji i po obliku prilagođavaju kaputu ili odelu. Uz crni, svečani kaput ili odelo ne
treba nositi zeleni lovački šešir. Kao što ni uz hubertus ne treba staviti svečani crni šešir. Uz svetlo ili
tamnosivo odelo može se nositi šešir smeđe boje, a uz smeđe odelo ne treba stavljati sivi šešir. Skala
boja za šešire nije suviše široka: crno, smeđe i sivo dolazi u obzir u odgovarajucim kombinacijama, s
tim da crni šešir traži u svakom slučaju i crnu cipelu. Umesto šešira francuska kapa je dobila široko
pravo građanstva pa se može nositi kao dostojna zamena za šešir, naravno u crnoj ili tamnoplavoj boji.
Ostale boje treba prepustiti ženama i deci, pošto njima odgovaraju i pastelne boje francuskih kapa.
115
Šta meni pristaje?
Da bismo bili sigurni da nam ono što se odenuli i pristaje, moramo sami sebe bolje poznavati.
Tako je bilo rečeno u prethodnom poglavlju. To je lako reći ali kako to sprovesti u praksi? Kako da
sami sa sobom budemo načisto?
Za to postoji celi niz pomoćnih sredstava. Jedno je, i našoj temi najbliže, tražiti put do svoje
spoljašnjosti, te odeću i modu upotrebiti kao sredstvo za upoznavanje svoje ličnosti. Kako se to u
pojedinom slučaju radi, navešćemo u sledećim konkretnim primerima.
Vežba - tipovi osoba
Kad probamo haljinu, završimo obično s ocenom sebe samog, na primer, ocenjujemo jesmo li
previše debeli, prekrupni... U povoljnom slučaju - dobro izgledamo. Greška: umesto da neku haljinu na
sebi probamo, mi isprobavamo sebe u nekoj haljini.
Ko na ovaj način neprestano dolazi do negativnih predrasuda o sebi, trebalo bi dase jednom
podvrgne sledećem naporu:
Pitajte sami sebe i odgovorite iskreno: Koja mi se vrsta odeće naročito sviđa? Kako zamisljam
žene ili muškarce koji nose takvu odeću?
Potražite primere tog tipa iz kruga svojih poznanika ili jednostavno uzmite fotografije poznatih
osoba, modele iz časopisa, reprodukcije umetničkih dela i sl.
Sastavite listu s osobinama te osobe, koje ne obuhvataju samo spoljašnju sliku već i karakterne
osobine i uopštene životne prilike, na primer: zvanje, imovinske prilike, decu, način korišćenja
slobodnog vremena, hobije i sl.
Sastavite onda listu s istim ključnim tačkama za sebe samog. Ovde svakako ne vaše željene
pretpostavke - već i činjenice, i uporedite gde postoji međusobno poklapanje a gde ne. Ako uvek i
iznova otkrivate da se u odeći koju ste odabrali (jer biste je rado nosili) sami sebi ne sviđate, treba da
se upitate, ne biste li se vi trebali svom idealu na sasvim drugi način približiti, a ne samo kopiranjem
spoljašnjeg izgleda.
Možda ste vi plavi ili svetle puti, vaš ideal je naprotiv crne kose i tamnoput. Tad je rešenje
zagonetke jednostavno. Dok haljine jarkih boja potrctavaju kod vašeg ideala karakterne crte, vi
delujete u tim bojama bledo i beskrvno.
Sada je psihološki moguće protumačiti da vi sami sebi pre svega izgledate nekako prosečno i
upravo se zbog toga divite egzotičnosti na vašem željenom tipu. Ako to jeste slučaj, onda vi stvarno
mislite na tu egzotičnost, dok vaš idealni tip prema svemu samo tako izgleda. Ovde postoji za vas samo
jedno rešenje. Umesto da želite pomoću odeće steći egzotičan izgled, preduzmite sami jednom nešto
neobično, avanturističko. Ova potreba se ne može namiriti samo oponašanjem odeće. Ko, međutim,
sebe nekom izuzetnom aktivnošću izgrađuje, ubrzo će se uveriti da mu uopšte nije potrebno da odećom
izaziva utisak kako on može ovo ili ono - kao što to pripisuje svom idealu - jer on to i stvarno može...
Slično kao kod kompleksa „svetlo - tamno“ tako je isto i sa drugim telesnim osobinama (npr.
debeo - vitak, veliki - mali itd.).
Možda pripadate onim ljudima koji sa svojim idealnim tipom stvarno imaju mnogo zajedničkog.
Onda bi vam zapravo i stil odevanja dobro pristao k licu (i stasu). Ako vas muče sumnje, povedite sa
sobom (kad isprobavate) jednu poverljivu osobu. Možda sami nemate hrabrosti da iskažete svoju
ličnost i stoga mislite da vam haljina ne stoji dobro. On ili ona - kao treći, bez predrasuda, prosudiće
jasnije.
Vežba - osećaj za boju
Raščistite s bojama. Postoji temeljna mogućnost:
Nabavite jeftin materijal za podstavu, ili stare haljine, stolnjake itd., u raznim bojama. Omotajte
se u te materijale raznih boja. Posmatrajte se u ogledalu po danu (prirodno svetlo) i uveče uz veštačko
osvetljenje.
116
Postavite sebi sledeća pitanja:
- U kojim se bojama dobro osećam?
- Koju boju osećam kao harmoničnu na sebi, a koju kao disharmoničnu?
- Postoji li neka boja koja mi očito dobro stoji, ali meni se ne sviđa ili obrnuto?
- Koje osećaje, misli bude u meni ove boje kad ih vidim na sebi?
Ako niste sigurni u svoj sud, raspravite o svojim osećanjima s drugima. Dopustite da vam svoji
ljudi prema svojim predlozima dodele boje. Ili promislite koje biste boje ili kombinacije boja odabrali
za druge osobe. Tako ćete izoštriti svoj smisao za boje koje vam odgovaraju.
Vežba - oblik i boja
Oblik je u uskoj vezi s bojom. Određene boje i oblici potenciraju se međusobno ili pak oslabe
jedan drugog, tako da jedan može pokvariti drugog. Zbog toga je veoma uzbudljivo raščistiti s
oblicima.
Slika . Pred ogledalom ustanovite kakve osećaje, misli i sećanja budi u vama odeća različitih boja -
izoštrićete svoj smisao za lepo
Uzmite svoju fotografiju na kojoj ste po mogućnosti uslikani celi. Stavite na nju providni papir i
nacrtajte konture vašeg tela. (1)
Izrežite siluetu (ili napravite od toga tri primerka) i zaokružite vašu siluetu jednom kao krug,
jednom kao kvadrat i jednom kao trougao. To isto uradite i s vašim licem na na silueti. Šta vam se
najviše sviđa?
Dodelite krugu plavu boju, kvadratu crvenu a trouglu žutu. Ako vam kvadrat izgleda naročito
prikladan prema vašoj silueti i čini se da vam taj oblik leži, trebalo bi verovatno da u svoju garderobu
117
uvrstite crveno. Međutim, može biti da četvrtast oblik previše naglašeno ističe boju. U tom slučaju
morate izbegavati jasno crveno pa se priklonite više ljubičastom ili narandžastom odnosno smeđem.
Komplementarna boja, u ovom slučaju zelena, deluje neutralizujuće.
(Susedne boje žutoj su zelena i narandžasta, a komplementarna boja je ljubičasta. Susedne boje
plavoj su ljubičasta i zelena, a komplementarna je naradžasta.)
Ovaj eksperiment oblik - boja možete uraditi i s drugim fotografijama (modne fotografije iz
časopisa), starih slika itd.
Vežba - vlastiti stil
Izaberite fotografije ljudi iz raznih epoha, i pogledajte njihov tip. Da li se negde prepoznajete?
U kojoj biste epohi odgovarali idealu lepote? Da li biste rado živeli u to vreme? Kako vam se
sviđa muzika, slikarstvo ili književnost tog vremena? Znate li nešto o običajima, ponašanju i zakonima
tog vremena? Pobliže bavljenje tim davno prošlim epohama često daje putokaz u koje doba i u kojem
načinu života treba tražiti svoje ostvarenje, s kojim stilom odeće može najbolje iskazati svoja
posebnost.
Svakako, mi živimo u sadašnjosti, i mi moramo pronaći svoj oblik života u njoj i ostvariti ga.
Ako, međutim, neko svoj odabrani ideal nalazi npr. u doba rokokoa, ne treba zbog toga niti rezignirati,
a niti šetati okolo u krinolini i periki. Često samo neki detalj može doneti rešenje - lično zadovoljstvo.
Isto tako neki elementi rokokoa - kao i svake druge epohe - mogu se bez problema integrirati s
modernom odećom. Npr., pastelne boje, čipka, volani, haljine s mekim strukom, naglašena prsa i
bokovi, podignute frizure ili uvojci, kod muškaraca su baršunasti prsluci i košulje u pastelnim bojama.
Ne samo proučavanje prošlih epoha,vec i stranih naroda i kultura (o tome je već bilo reči u
poglavlju „Govor odeće“) može biti bogato rešenjima.Ako vas naročito zainteresiraju određene
narodne nošnje,uzmite to kao povod da se njima više pozabavite i saznate šta taj način odevanja
konačno predstavlja. Možda ćete otkriti da se osećate naročito ponukanim da se pozabavite i ostalim
aspektima iste kulture.
Prisetite se tvrdnje da „nema mrtvih kultura“! Postoje samo prethodnice današnjih odlika
kulture! Niko ne dolazi kao odrastao čovek na čudnu ideju da mu je detinjstvo mrtvo... Stvarno,
njegovo se današnje postojanje temelji i na proživljenom detinjstvu. Isto tako naša današnja nauka i
znanje u velikoj meri zasniva se na željama i nadama, nastojanjima i uspesima davno prošlih
(preživelih) ali ne zato i mrtvih kultura. U sebi otkriti neku duševnu srodnost s takvima - zašto bismo
se toga morali stideti?
Istaknuti, a ne prikrivati
Uvek se nanovo suočavamo s opštim mišljenjem da odeća služi za to da sakrije telesne
nedostatke. Svakako da spada u umetnost odevanja da sakrijemo ono što na sebi osećamo kao
nedostatak. Najsigurnije to postižemo kad s modnim sredstvima istaknemo ono čto nam se sviđa, što
nam izgleda prikladno ako je naglašeno!
Nasuprot opštem mišljenju, u osnovi je pogrešno stati pred ogledalo i hipnotizovano gledati
upravo u ona mesta koja vas ljute, a tek nakon toga praviti program kako bi se te greške mogle
„zalečiti“ ako ih ovako ili onako prikrijemo.
Mi ovde pokušavamo samo pokazati puteve kako se mogu otkriti vlastite osobenosti i kako se
pomoću odgovarajući krojene odeće mogu predstaviti i naglasiti- u tome leži cela tajna stvarno dobrog
odevanja. Ne u negativnom stavu: Kako ću nešto pokriti?
Biti moderan, to ne znači pokoriti se nekom modnom diktatu, naprotiv, prilagoditi modu svojim
vlastitim potrebama. Tako se niko ne treba bojati da će na kraju predstavljati neku smešnu kopiju svog
odabranog ideala. Naizmenična igra mode sa svojim uvek novim podsticajma pruža nam što više
priliku da u svojoj unutrašnjosti i spoljašnjosti sami sa sobom vršimo plodonosne eksperimente. Da u
tome nalazimo zabavu, to je naše pravo, a možda čak gotovo i dužnost, i to prema sopstvenom
poštovanju, koje bi nam moglo biti oteto kojekakvim ilustriranim časopisima.
118
Linije, oblici, boje, figure
Iskrivljene noge najbolje prikrijemo dubokim vratnim izrezom. Ova izreka iskazuje delotvornu
modnu istinu: umesto da delove tela koji nisu lepi po svaku cenu skrivamo, opremimo dobre strane
svoje figure „punim sjajem“. Na taj način odvratimo pažnju gledaoca od negativnih pojedinosti na
pozitive. To su npr. kod malo omašnijih figura, po pravilu, prsa, vrat i dekolte.
Ako je opseg bokova malo preširok, može načiniti čudo prozračan okovratnik ili našivak s
nadražanim volanom oko vratnog izreza. Mogu to isto tako biti ogrlice od niza lančića ili raskošan cvet
od organdina. Oko gledaoca onda nehotice bude vezano na taj vizuelni mamac koji na sebe treba da
privuče pažnju, pa slabe tačke jednostavno previdimo, jer slabe strane se naprosto uravnoteže
isticanjem dobrih.
Lep vrat možemo istaknuti stojećim okovratnikom, dekorativnim ogrlicama ili apartnim
naušnicama. Uzak struk može se naročito istaknuti lepim opasačem, cvetom od tkanine, lančićem,
klipsom ili džepnim satom-originalno smeštenim na jednostavnom pojasu.
Porub u resama na suknji, umetnuti volan na rubu, traka od drugog materijala ili upadljive boje
privlače pogled na lepo formirane noge.
Dominacija nogu i bokova
Najvažnije tačke figure su noge i bokovi. Širina bokova odlučuje o debljini i mršavosti s
obzirom na opšti utisak. Uzak gornji deo, uzak struk ili usta ramena ne menjaju osnovni utisak koji
stvaraju jaki bokovi. Nasuprot, još više će naglasiti jačinu bokova. Kod malog opsega bokova,
naprotiv, je svejedno je li struk naročito uzak ili je čak sasvim izravnan.
Duge noge čine svaku figuru vitkijom. Da bismo ih optički produžili, cipele treba da budu što
jače izrezane, po mogućnosti da prsti ostanu slobodni, a peta da je poluvisoka.
Sa ravnom petom noge i stopala deluju kao da su međusobno odvojeni zbog pravog ugla koji
međusobno stvaraju. S poluvisokom petom i velikim izrezom na cipeli, stopalo je produžetak noge.
Sasvim visoke pete nisu prikladne jer ističu mišiće listova noge, pa se noga zbog toga čini jačom i
mišićavijom, ne spominjući da malo žena može na njima dobro - normalno hodati. Zbog držanja
tela,koje one izazovu stražnjica i prsa su izbočeni te je potrebna znatna veština i sposobnost da
zadržimo ravnotežu i još k tome osiguramo dobru figuru.
Većina trikova koji se primenjuju u modnoj industriji mogu se svesti na sledeća osnovna
pravila:
- linije po dužini istežu i čine vitkijim,
- kose linije skraćuju i čine širim,
- tamne boje čine vitkijim, one “stežu”,
- svetle boje čine širokim,one “rastežu”.
Polazeći od toga može se svaka figura korigovati u svojim proporcijama. Zato moramo zamisliti
dužinske i kose linije kao šavove, prošive, vrpce itd. Oko gledaoca neprestano prati najistaknutije
linije, njihov tok postaje mamac za oko.
Kako oko veoma reaguje na optičke varke, pokazaće vam primeri na sledećim crtežima.
Svi pravci su jednako dugi. Tamo gde linija nije ograničena ili je čak pomoću naglašenog
uzdužnog smera optički nastavljena, deluje duže. Gde, naprotiv, poprečne linije stavljaju oštre granice
ili su čak naglašene i na početku i završetku označene uvučenim kosim linijama, pravac će optički
delovati znatno kraće (3).
119
Sve tri ovalne forme jednako su velike. Uzdužma podela ovala čini ga dužim i užim, poprečna
kraćim i širim.
Optičke varke ove vrste mogu umanjiti i ugroziti izgled nečeg savršenog. Međutim, mogu se i
namerno koristiti da bi se nešto što nije bez zamerke - optički ispravilo.
Šematska podela figura tela
Za izgled i utisak koji ostavlja figura podjednako je odlučujuće i držanje tela. Dve naročite
kategorije naizmenično su kroz vekove odlučivale o slici mode, a i danas se većina žena može dodeliti
ovoj ili onoj grupi, što zavisi od držanju tela: držanje tela u obliku upitnika (kao manekenka) i držanje
tela u obliku slova S (kao pevačica u karikaturi).
“Maneken-tip” opet je u našem veku postao moderan, iako su prslučići sa unakrsno zategnutim
trakicama i steznici izgubili svoje značenje. U istoriji kostima nalazi se taj modni ideal u gotici i
renesani. Firentinac Sandro Botticelli (1444. ili 1445.-1510.) jedan je od umetnika koji su maneken-tip
svog vremena ovekovečili sa vidljivim zadovoljstvom.
Tip "pevačice" sreće se, na primer, kod impresionista Edouarda Maneta (1832.-1883.) i kod
poentilista Georgesa Seurata (1859.-1891.), koji su nam modu svog vremena predočili u svojim
slikama. Kako bi naglasile držanje “prsa-zadnjica-van”, nosile su žene čak i jastučić na krstima tzv.
“cul de Paris”.
Sa ova dva tipa držanja podrobnije ćemo se pozabaviti u poglavlju “osnovni kroj i odstupanja od
njega”. Generalno, treba ovde samo konstatovati da punije figure s mnogo širine u gornjem delu-struk i
bokovi neretko redukovani pomoću steznika-naginju pre uspravnom držanju i zbog toga naginju S-
figuri. Vitke žene, naprotiv, koje nisu skučene nekim umetnim “dogradnjama” naginju držanju poput
upitnika /?/ s ramenima nagnutim prema napred i izbočenom zdelicom.
Razlikovanje prema osnovnim geometrijskim oblicima
U izboru odeće treba da su odlučujuće proporcije figure, međusobni odnos pojedinih delova
tela. Od njih zavisi kroj, stil i u određenim okolnostima čak i izbor tkanine. Budući da samo na idealno
proporcionalnim ljudima deluje dobro ako je njihov stas naglašen pomoću tkanine, punim figurama se
nikako ne preporučuje da upotrebe šifon, muslin kao i sve ostale materijale koji meko, prilagodljivo
padaju u velikim plohama. Za njih je tvrđi, “čvršći”, materijal većinom prikladniji.
Gotovo sve figure mogu biti opisane jednom od sledeće četiri osnovne geometrijske forme:
Široka ramena, uzak struk, široki bokovi
Gornji obim i širina bokova su uravnoteženi, struk je u odnosu na njih uzak i nežan. Da bismo
dobili što povoljniju sliku, treba da naglasimo široka ramena i uzak struk, široke bokove međutim treba
izravnati.
Za taj slučaj naročito su prikladne košulja, bluza, haljina s odstojećom suknjom ili suknjom u
naborima.
(Ispeglani nabori ne čine debelim ako tkanina sama po sebi ne pridonosi širini i ako nije
izrađena naročito velika širina.)
120
Struk treba uvek naglasiti, jer je to pozitivna tačka figure. Gornji delovi su manje problematični.
Glavna pažnja mora biti posvećena suknji, koja ne sme ni u kom slučaju optički proširivati. Ona se
treba po mogućnosti uvek širiti prema dole.
Uska ramena, široki bokovi
Ovde je širina bokova znatno veća od gornjeg obima, a ramena su naprotiv uska.
Kad ne bi postojali kostimi lagano prilagođeni u struku sa odstojećom suknjom, onda bi ih za
ovu figuru trebalo izmisliti. Ramena malo proširimo pomoću duboko umetnutih rukava. Kaputić je
kratak i kako na prednjem delu tako i na šavovima sa strane malo privijen uz struk. Suknja se kroji u
delovima i lagano odstoji. Prošiveni šavovi po dužini uspešno potcrtavaju liniju.
Široka ramena, uski bokovi
To je idealna figura za “bluzon-stil”. Obim gornjeg dela ima za posledicu da bokovi izgledaju
uski, pa taj utisak ne treba biti umanjen ili ispravljen. Gornji deo može se izraditi rahlo, nadržano ili
ravno, sasvim prema vlasitiom nahođenju. Za suknju ovde vredi isto u tom smislu.
Ravna figura
Ona može biti okruglasta ili vitka. Za nju je jedino karakteristično to da je vrlo mala razlika
između širine ramena .struka i bokova. Era “vreća-mode” koju je kreirala pariška “visoka-moda” bilo
je “zlatno doba” te figure. Od nje su ostale kao prikladne varijacije sve rahle haljine priljubljene telu,
“vreća-haljina” sa strukom, džemper-haljina s ravnom suknjom i gornjim delom koji vrlo malo
dodiruje struk.
121
Ovde navedeni primeri ne iscrpljuju nikako celu paletu onoga što je moguće primeniti.
Važno je samo da osnovnu koncepciju odeće prilagodimo uvek svojim telesnim osobinama. Gde
je potrebno izvršimo korekture, ali pri tome moramo uvek imati na umu međusobni odnos pojedinih
delova tela, a ne nasilno nastojati nešto promeniti. Bilo bi, na primer, sasvim pogrešno kad bismo hteli
jednoj ženi širokih bokova, a uskog gornjeg dela tela obući bluzon-kostim s uskom suknjom.
Optička procena stasa
Figure s dobrim proporcijama mogu se gledaocu ipak učiniti različite u odnosu na procenu stasa.
Ovde se može shematski opisati pet osnovnih tipova.
Visoka i vitka figura
Takva žena može svoju garderobu u pravilu sastaviti bez poteškoća. Za nju jedva da vredi neko
ograničenje, ona može pratiti svaku liniju mode, svaku ekstravaganciju, dok god boje odgovaraju
njenom tipu. Male “greške u lepoti” kao uleknuti vrat, uleknuta križa ili uglasta ramena, ovde imaju
sasvim podređeno značenje i samo u ekstremnim slučajevima treba ih negde svesno naglašenim
detaljem “izigrati”.
Visoka i mršava figura
Spretno postavljeni, koso ležeči akcenti i meke linije daju ovoj figure veću punoću, mogu je
optički proširiti i skratiti. Široke suknje, gornji deo bluzon i kratki ravno krojeni kaputići dočaravaju
obline. Kao završetak na vratu odgovaraju zavezane trake i okovratnici svih vrsta, a naročito rolani
okovratnik. Ne odgovaraju, naprotiv, ravni završeci na vratu, veliki izrezi, šiljasti izrezi i gornji delovi
s naramenicama. Ravne, uzdužno krojene haljine i uske suknje treba visoka i ekstremno vitka zena
izbegavati.
I bojama može se ovde mnogo postići: velike tamne površine čine osobu uskom i dugom, svelte,
ugodne boje deluju upravo suprotno. Budući da mršave žene obično deluju strogo i grubo, preporučuje
se upotreba svetlijih tonova boje, u ovom slučaju kao atribut izjednačenog delovanja .Jedna te ista osba
može u nekoj tamnoj haljini delovati upravo bezuslovno odbojna, a u isto takvoj šarenoj haljini
svetlijih boja naprotiv izričito pristupačna i privlačna.
Mala i nežna figura
Žena ove figure deluje prirodno lomljivo, bespomoćno, potrebna zaštite, što se već prema
temperamentu može pojačati ili oslabiti, zavisno od toga kakvom se želi prikazati.
Ženstvena, krhka, nežna žena naglasiće i podcrtati taj ton. Ona nosi odeću koja zapravo deluje
kao da je za jedan broj prevelika, npr. muški pulover i debele vunene šalove. Tamne boje i bledi make-
up dobro pristaju. Utisak nežnog stvorenja naglašen stilom odeće budi u njenoj okolini zaštitničke
instinkte kao i kavaljersko ponašanje. Poslovna žena naprotiv želi da se drugačije shvati. U suprotnosti
s njenom nežnom figurom, ona je samouverena, želi postići cilj, energična je i izdržljiva. Njena
sposobnost ne dopušta nikakve obzire prema, naizgled, bespomoćnom biću. Tako i u odeći ističe svoju
samouverenost, često i na nasilan način.
Kostimi sa suknjom u naborima, male uske haljinice, nežni, drski šeširi i pantalone svih oblika
naglašavaju agilan karakter ovog tipa.
Mala i obla figura
Za ovu figure uzorak materijala za haljine treba da bude tamne podloge i ne sme pokazivati
nikakve kose efekte. Da bismo figure produžili, upotebićemo sve što se može načiniti koristeći
122
uzdužne linije. Vrlo su prikladne skroz kopčana haljina, lagano naglašenog struka, kao i dvodelne
haljine od istog materijala. Nepovoljna su kombinacija suknja i bluza, naročito ako bluza po boji
kontrastira i nosi se uvučena u suknju, a isto tako veliki šeširi i široka odeća.Visoka frizura može
takođe produžiti figuru, ali ni u kom slučaju ne sme biti preterana jer tada postoji upravo suprotni
efekat.
Popravljanje malih nepravilnosti
Ovde smo opisali samo osnovne tipove od kojih figura može malo ili više odstupati. Šema nam
daje ovaj ili onaj osnovni tip, kao i opšta uputstva za orijentaciju pri izboru odeće.
Ali tek odstupanja od norme, sitne specifinčnosti, čine karakterističnu sliku osobe. Ovde ćemo
ukratko govoriti o najviše proširenim nepravilnostima i o tome što treba u pojedinom slučaju učiniti da
se poprave.
Kratak vrat
Povoljno: Dugi, šiljasti kao i izvučeno ovalni ili četvrtasti izrezi-svejedno jesu li ravni, s
ovratnikom ili su izrađeni s našivkom-prikladni su da oblik vrata optički izduže. Pri tome je jedino
važno da izrez na obe strane vrata prileži. Delovanje će još biti podvučeno unatrag začešljanom kosom
i malim šeširićem kao i dugim ogrlicama. Šalovi mogu biti vrlo mekani. Zabačene mekane trake na
dubokom izrezu postižu isti efekat.
Nepovoljno: Svi okovratnici visoko zatvorenog oblika, debeli šalovi, usko obavijeni oko vrata,
široki okovratnici koji odstoje od vrata, krzneni okovratnici, ogrlice tesno oko vrata, kao i duga
spuštena kosa-čine da vrat izgleda još kraći nego što zaista jeste.
Dugi vrat
Povoljno: Svi okovratnici koji leže visoko uz vrat. Preporučuju se dakle cevasti okovratnici,
rolani okovratnici, stojeći okovratnici, okovratnici košulja-bluza, krzneni okovratnici kao i stole. Šal se
može sasvim gore vezati u čvor ili prebaciti. Kod nežne tkanine takođe je lepo staviti šal jednom oko
vrata-od napred prema natrag, na šiji prekrstiti i vezati spreda.
Tanak vrat
Povoljno: Uski povezi oko vrata ili rolani okovratnik, a pre svega ogrlice uz vrat deluju
dražesno. Isto tako šalovi i meka rešenja okovratnika ublažuju strogost.
Nepovoljno: Ravni završeci oko vrata, veliki izrezi, odstojeći okovratnici, šiljasti goli izrezi.
Debeo vrat
Povoljno: Za korekturu postoje različite vrste rešenja izreza koja što je više moguće prikrivaju
vrat: kao na uniformi uspravni okovratnici, rolani okovratnici od ne previše debelog materijala, šalovi.
Vrlo su zgodni dugo izvučeni izrezi s okovratnikom koji leži što je više moguće tesno uz vrat.
123
Nepovoljno: Izrezi koji idu u širinu kao i okrugli izrezi, gornji delovi koji završavaju uz sam
vrat, debeli okrugli ili krzneni okovratnici.
Udubljenja između vrata i ključne kosti
Većina vitkih žena ima udubljenja koritastog oblika između vrata i ključne kosti. Prihvatimo ih
kao individualni anatomski detalj, štaviše (kozmetičkim sredstvima) kultivišemo, umesto da te rupice
sramežljivo skrivamo kao da se radi o nekom unakaženju za koje smo mi sami krivi. To zvuči grubo,
ali verovatno je potrebno da se to jasno kaže.
Rupice su kod vitkog stasa sasvim normalna pojava, koja je bez razloga okarakterisana kao
greška u lepoti. Samo u vrlo retkim slučajevima jakih udubljenja teba odustati od velikog izreza kod
kojeg se vidi prsna kost s nastavkom rebara. A i to samo stoga što je izrez prirodni “mamac pogleda”.
Ono što se kod vrlo vitkog tela (pretežno prekrivenog odećom) harmonično uklapa u sliku ,može
postati ružno napadno kad se u dekolteu, koji je nešto slično povećanom detalju na fotografiji, naročito
naglasi.
Uska ramena
Povoljno: Ukrojeni rukavi, haljine s kratkim umetnutim rukavima, kao i nešto proširena ramena
na modelu bez rukava deluju vrlo povoljno, a isto tako i deo ispod grudi sa naglašenim ukrasnim
šavovima. Izrez “podmornica” koji teče u ravnoj liniji s ramena na rame, može se takođe preporučiti
kao i sve vrste duboko umetnutih rukava. Veliki okovratnici koji sežu preko ramena garantuju skladan
efekat bez nuspojava koje bi smetale samo kod zaista visokih žena s vrlo uskim ramenima.
Nepovoljno: Raglan-rukavi i prema vratu ukošeni izrezi rukava na haljinama bez rukava,
dužinski šavovi ili drugačiji prekidi na potezu između izreza oko vrata i ramenog zgloba imaju učinak
da ionako uska ramena izgledaju još uža.
Kao vodič može nam poslužiti i crtež (6). Linija ramena je pravac koji želimo optički produžiti.
Široka ramena
U ovom slučaju treba uvek imati pred očima jedan efekat koji se prema potrebi može iskoristiti.
Široka ramena imaju kao posledicu u celokupnoj slici figure da bokovi izgledaju uži. Opšta pravila za
ramena čiju širinu bismo radije nešto suzili:
Povoljno: Duži ili kratak raglan-rukav s kosim šavovima umetanja, haljina uskih ramena ili
bluza tipa majice za gimnastiku, stojeći okovratnici kao i podele po dužini koje izlaze iz šava ramenice,
šavovi, nadržanja, grupe nabora. Ovratnici koji su u napadnoj boji skraćuju crtu ramena pomoću
kontrasta boja. Umetnute rukave umetnućemo što je moguće više kako bismo simulirali manji razmak
od ramena do vrata. (11a)
Nepovoljno: naglašeni deo ispod grudi i prošireni modeli bez rukava kao i osnovno: izrezi koji
se protežu više u širinu nego u dužinu. (11b)
Obešena ramena
Povoljno: Haljine ili bluze na čijoj prednjici iz šava ramenice izlaze nabori ili nadržanje optički
dižu ramena. Isto tako ukrojeni ili dublje umetnuti rukavi podloženi malim jastučićem. Veliki
“krovni”ovratnici koji po mogućnosti sežu preko ramena, upravo su idealni. (12a)
Nepovoljno: Izrezi rukava ili ušiveni šavovi rukava, koji od donjeg dela izreza rukava idu koso
prema izrezu vrata (raglan) imaju kao posledicu da ionako viseća ramena bubu još upadljivija. (12b)
124
Ravna leđa
Povoljno: Izrezi ili šavovi rukava koji spajaju tačku križanja izrez oko vrata-šav ramenice, a
koso teku preko šava sa strane, uski - oskudni izrezi rukava, ravni ležeći “dobri” dečji okovratnici kao i
od vrata stojeći okovratnici.
Nepovoljno: naglašeni deo ispod grudi, vrlo visoko stojeći i široki okovratnici, duboko umetnuti
rukavi ili produžena ramena na haljinama bez rukava kao i dugodlaki krzneni okovratnici.
Debela nadlaktica
Povoljno: Treba umetnuti male rukave. Gde to nije moguće, zbog pomanjkanja materijala ili
drugog razloga, mora se šav ramenice proširiti koliko god je to moguće. Na večernjim haljinama treba
isto tako na to pripaziti. Gde nisu mogući rukavi, pomaže mali kaputić. (13a)
Nepovoljno: Sve vrste haljina bez rukava vrlo su problematične. Nikako se ne može preporučiti
da izrez rukava bude zaobljen prema vratu od ramena, kao na modelu majice za gimnastiku. Time bi se
širina nadlaktice optički još povećala. (13b)
Uzak gornji deo tela
Ovde ostavljamo po strani da se veća prsa naravno mogu dočarati pomoću umetaka od penaste
gume, još bolje odgovarajućim grudnjakom s umetnutim jastučićima. Ali i bez takvih pomoćnih
sredstava možemo spretnim izborom haljine uspeti da prsa optički izgledaju punija,a da se ne
upuštamo u pravo krivotvorenje. (14)
Povoljno: Košulja-bluza sa naglašenim delom ispod grudi, kod čega se širina materijala koja je
ostavljena ispod grudi složi u naboriće ili nadrži. Nadalje postoji mogućnost drapiranja koje
koncentrišemo u visini prsa; široke kozačke bluze koje se nose preko suknje, sa pojasom i velikim
našitim džepovima na prsima. Svetli gornji deo uz tamnu suknju ili svetli kaputić preko tamne haljine
znatno proširuju gornji deo. Dobri su i mali odstojeći kaputići dužine bolero.
Nepovoljno: Naročito tesno priljubljeni gornji delovi ili takvi koji široko padaju.
Vrlo širok gornji deo tela
Povoljno: Haljine s kaputićem i kostimi s duboko povučenim okovratnikom ili reverima,
duboko povučene trake na izrezu s prebačenim krajevima, dvoredni nizovi dugmeta te šav koji teče
preko vrha prsa pa deli prednjicu gornjeg dela. Već prema figure mogu i široki gornju delovi optički
smanjiti širinu prsa. Lagano drapiranje, spretno smešteno,postiže isti cilj. U ovom slučaju ne može se
okom prosuditi što stvara oblinu, da li količina materijala ili pak telo ispod njega.
Vrlo je povoljan tzv. ”golf-nabor” koji susrećemo na trudničkim haljinama. To je duboki
dužinski nabor na kraju šava ramenice sasvim uz rukav. U mnogim slučajevima prikladni su i ukrojeni
rukavi da izravnaju širinu prsa.
Nepovoljno: Sve vrste usko pripijenih gornjih delova, kose šare, deo ispod grudi kao i drugi kosi
preseci izričito su problematični. To vredi i za detalje što privlače pogled na izrez oko vrata ,za
125
ogromne trake,završetke šalova,ogrlice ili cveće. Ukoliko je ipak potreban neki “mamac za oko” treba
ga smestiti sa strane na vratni izrez.
Kratak gornji deo tela
Povoljno: Džemper-haljina i kostimi s kratkim kaputićem, bluze i slični - vrlo dobro pristaju.
Jednodelne haljine prilagođene samo u struku, po mogućnosti bez pojasa, optički produžuju telo. To u
osnovi vredi i za sve šiljaste izreze, našivke, porube s trakama, ispod prirodnog struka pričvršćeni leđni
polupojas. (15a)
Na haljinama koje su prilagođene struku treba da suknja bude pričvršćena oko 2 cm niže.
Povoljni su i gornji delovi na kopčanje kojima zakopčavanje malo prelazi na suknju.
Nepovoljno: Deo ispod grudi (donji obim grudi), kosi šavovi, kose crte na gornjem delu, bolero,
prsluci, široki pojasevi ili trake. Empire-liniju treba po mogućnosti izbegavati. (15b)
Dugačak gornji deo tela
Povoljno: Veliki izrezi koji se protežu više u širinu, deo ispod grudi i naglašeni kosi šavovi,
veliki džepovi, kratki, mali kaputići ili gornji delovi, široki i po boji oprečni pojasi, suknje s ukrojenim
steznikom, veliki ovratnici, empire-linija i slično. Široke gotovo ravne haljine, kostimi s kratkim
kaputićima ili džemper-gornji delovi prikrivaju pođednako dobro predugi kao i prekratki gornji deo
tela. (16)
Nepovoljno: Gornji delovi prilagođeni struku, koji se nose preko suknje, detalji koji produžuju u
obliku šavova, nabora, traka za dugmeta. Duboki izrezi i duge ogrlice nosu prikladni jer još više
naglašavaju dužinu gornjeg dela tela.
126
Širok struk
Povoljno: Svi modeli s ravnim ili lagano zaobljenim gornjim delovima, dakle, suknje s
kaputićem, dvodelne džemper-haljine. Ovamo spadaju i vreća-haljine i usko krojene ogrtač-haljine,
redingote kao i empire-haljine s malim naglašenjem struka (gotovo ravne). (17)
Nepovoljno: Svi krojevi s naglašenim strukom, široki pojasevi ili uopšte oni koji nisu sasvim
rahlo povezani; princes-haljine.
Široki bokovi
Povoljno: Lagano odstojeće suknje u tamnim bojama i s naglašenim brojnim šavovima po
dužini. Ukoliko gornji deo i suknja nisu istobojni, onda suknja treba da bude tamnija od gornjeg dela.
Kratki kostim - kaputići čine bokove vitkijim (18). Crte po dužini, sasvim zakopčani modeli,po dužini
umetnuti džepovi s našivkom produžuju figuru. Za uski struk idealna je suknja u naborima. Šira je
nekoliko centimetara od širine bokova, ravno krojena i ima do visine bokova proširene nabore. Ako
uspemo proširiti ramena, bokovi deluju uže. Jednodelne haljine koje imaju malo odstojeću suknju
imaju isti efekat.
Nepovoljno: Kosi efekti od struka prema dole,v rlo široke suknje, veliki odstojeći džepovi, kosa
nadržana i vodoravni našivci.
Duboki bokovi
Mnogim ženama je najšire mesto donjeg dela tela ispod bokova, i to zbog jastučića na bedru
(“duboki bokovi”).
Povoljno: Da li ćemo ih morati suziti ili ne, to zavisi o celokupnom opsegu bokova. U svakom
slučaju treba nositi odstojeće suknje, jer one prate liniju bokova i produžuju je u harmoničnu liniju,
tako da zaobljena bedra budu optički jednostavno prekrivena.
Nepovoljno: Uske suknje, koje čak prema rubu postaju još i uže, kao i vrlo uske pantalone koje
tačno modeluju liniju bokova, a što u ovom slučaju ne deluje niti lepo niti prikladno.
"Šuplja krsta"
Povoljno: Nešto duži kaputići koji na leđima neznatno padaju, bluzon gornji delovi, suknje koje
na zadnjem delu imaju umesto ušitaka naboriće ili su toliko široke da se može složiti grupa nabora.
Nepovoljno: Prilegnuti delovi preko bokova, preuske suknje, previše pripijeni gornji delovi.
127
Oblici lica i izrez
Dobro uspela haljina ne samo da odgovara proporcijama tela već dobro pristaje i prema licu. O
obliku lica ovisi da li vam jedan izrez dobro stoji ili ne. Izrez može istaknuti oblik lica i naglasiti ga, ili
ga može ublažiti. Strogo uzeto, izrez ima ovde sličnu funkciju kao i frizura. Sada sledi prikazivanje
najčešćih oblika lica prema geometrijskim osobinama, uz naznaku tipa za individualno pravljenje
izreza i ovratnika. (19)
1. Usko, dugo lice
Ovde može izgledati poželjno da se lice optički skrati ili pak proširi. U tu svrhu služe izrezi koji
završavaju visoko na vratu. Povoljni su nabrani i rolani okovratnici ili ovijeni šal-okovratnik. Često
mršavo lice deluje vrlo strogo. Okovratnici ili delovi okovratnika koji meko padaju, slabe taj dojam.
Nepovoljni su dugo izvučeni izrezi svih vrsta kao i ogrlice koje vise duboko. ”Podmornica” izrezi kao
veliki izrezi u ovom slučaju su neutralni. Oni ne ističu oblik lica,ali ga i ne ublažuju.
2. Okruglo lice
Oblik lica koji od ovalne forme prelazi više u oblik kruga može se optički izdužiti.
Najprikladniji su šiljasti izrezi, dugo navučeni šal-okovratnici, duge ogrlice i dužinski našivci.
Četvrtasti izrezi moraju biti povučeni prema dole, da dobiju više dužuine nego širine.
Nepovoljni su gornji delovi koji završavaju vrat, i to s ovratnikom ili bez nega. Šalovi se ne
smeju vezati ispod brade.
3. Široko čelo i uska brada
Četvrtasti ili okrugli izrezi najbolje kompenziraju ovaj oblik lica. Neprikladne su međutim
trokutaste i šiljaste forme izreza, jer one ponavljaju okvirnu liniju lica i na taj način je preko mere
naglašavaju.
Oprez od šešira: Za trouglasti oblik lica dolaze u obzir samo takvi šeširi koji podnose spuštenu
kosu. Svi šeširi koji traže podignutu kosu otpadaju, jer ni u kojem slučaju kosa ne sme biti strogo
unatrag začešljana.
4. Usko čelo i široka brada
Duga spuštena kosa u obliku paž frizure ili “Juliette Greco” frizura prikrće preširoku bradu. Ipak
treba izabrati i najpovoljnije rešenje izreza. Neprikladni su izrezi u obliku trapeza,četvrtasti izrezi,kao i
okrugli oblici koji se protežu više u širinu nego u dubinu. Svi dugi šiljasti izrezi s okovratnikom ili bez
njega optički oduzimaju deo brade.Jedno od naročito povoljnih rešenja je izrez u obliku slova U koji
takođe optički koriguje oblik lica a blaži je od šiljastih izreza.
5. Četvrtasto lice
U ovom slučaju treba izbegavati izreze koji ponavljaju frontalnu siluetu lica,to jest sve
kvadratne ali takođe i pravougli ili trapez. Nasuprot, šiljasti ili okrugli oblici naročito okruglina
izvučena u dužinu, ublažuju utisak uglatog lica. Meki okovratnici, duboko prebačeni šalovi ili trake
umiljatiji su od ravnih završeta vratnog izreza.
Okrugli okovratnici, nadržani stojeći okovratnici, kao i modeli bez okovratnika koji završavaju
visoko oko vrata, u većini slučajeva imaju nepovoljan efekat.
128
6. Ovalno lice
Na ovom harmonično izjednačenom obliku lica nema nikakvih ograničenja na koja bi trebalo
pripaziti.Jedino ako je vrat prekratak ili predugačak traži ograničenje. Uz ovalne forme lica pristajaće
izrez bilo kakvog oblika.
Slika . Najčešći oblici lica prema geometrijskim osobinama
Ispravan izbor boje
Ispravan izbor boje vrlo je važan jer boja znatno doprinosi harmoničnoj slici pojave. I ovde
postoje dva pravila koja su ujedno pomoć u odlučivanju prilikom izbora tkanine.
1. Najpovoljnija boja je boja očiju sa svim njenim nijansama i mešanim tonovima.
To, na primer, znači da plavookoj ženi najbolje pristaju svi tonovi plavog. S tim srodni tonovi u
prvom redu su zeleni, plavkastozeleni, jarkozeleno ili petrolej, zatim crveno s primesom plavog (dior-
crveno, ljubičasto itd.). Smeđookim dobro pristaju licu svi tonovi smeđeg i bež kao smeđkastozeleno
(maslinasto) i smeđe-crveno (narandžasto, boja opeke, papričice).
To je pravilo koje uvek vredi, koje možemo mirne duše proglasiti osnovnim. Pored toga izbor
boje zavisi i od boje kose, od puti, a malo i od starosti. Većinom se sve ovo dobro uklapa, ukoliko
nismo svoju boju kose temeljito izmenili.
Kod blede puti trebalo bi izbegavati odviše snažne tonove boje. Oni su više za žene sa
smeđakstom, jedrom kožom lica. Pri tome ne smemo potpuno izgubiti iz vida niti temperament, kao
što smo to doznali iz praktičnih primera (”Šta meni pristaje”). ”Otvorene” žene često pokazuju da
naginju toplijim bojama koje zrače .kao crvena, narandžasta, žuta, dok se “zatvorene” češće odlučuju
za hladnije, smirene boje:plavu.zelenu, petrolej plavu.
Boje stoje ujedno u direktnoj vezi s puti lica. Žuto daje licu žuti ton, crveno potcrtava crveni
pigment koji se nalazi na koži. Zeleno već prema svojoj jačini boje, daje bledi ili ružičasti ton. Crno
kao i večina plavičastih tonova “skidaju boju s lica” o zbog toga su za žene s bledom puti neprikladne.
2. Svaka žena može nositi svaku boju - radi se samo o ispravnom tonu.
Od svake boje postoji bezbroj tonova ili nijansi. Kako nijansa može biti odlučujuća, može se bez
poteškoća prikazati. Zamislimo sebi jednu plavušu u limunskožutoj boji. Slika izrazite disharmonije
(jedino ako plavuša uopšte nije plava nego ima samo kao limun žuto obojenu kosu). Ako ta osoba
međutim nosi oker-žuto, onda može izgedati vrlo simpatično i uspešno. S bojama treba postupati vrlo
pažljivo. Često može umerenost neverovatno pojačati delovanje. Tri ili četiri ispravno izabrane boje
129
sasvim su dovoljne da na njima izgradimo celokupnu garderobu. Neka doista uspela i apartna
kombinacija boja, koja dobro pristaje osobi koja je nosi ,može modelu upravo dati sjaj. Većina haljina
dobija i gubi svojom bojom. One mogu jednom modelu pridoneti ili ga potpuno upropastiti. Ako ste
jednom našli svoje boje, onda ih nepokolebljivo zdržite - bez obzira na to šta moda određuje kao
“poslednji krik”! One boje koje vas kao osobu najbolje ističu ostaju za vas “non plus ultra”. Ništa
drugo novo, makar koliko bilo hvaljeno na tom području ,neće moći nadmašiti dojam “vaše”
kombinacije. Kad ste jednom naučili biti “verni liniji” i istrajni u izboru boja, gotovo da će vam se to
činiti najnormalnijim. Vi više nećete novac ulagati na pogrešnom mestu i bićete u svakom trenutku
svog života svrsishodno obučeni, ne prvorazredno “po modi”, već moderno prema merilu vaše figure i
vaše osobe.