1

2

PREDGOVOR AUTORA

Nadahnuće za ovu knjigu dao mi je Gospodin preko mojeg susjeda, u kvartu

gdje smo se doselili prije tri godine. Nismo se nešto posebno znali. Kuća mu je

nekoliko kuća dalje od naše, ali sam ga uvijek pozdravio kada smo se sreli na

cesti, površno ga znajući od prije, vidjevši ga u našem gradiću. Djelovao mi je

skromno ali pun energije. Borio se sa svojom obitelji sa životnim problemima.

Ima prekrasnu obitelj, supruga i dvoje djece, kćer i sin. Osnovnoškolci.

I tako, prije nekih godinu i pol dana, nastradao je taj dragi čovjek u

saobraćajnoj nesreći. Udario ga je auto kada se vraćao kući pješice sa naše

obližnje planine. ''Rasturio'' ga je, maltene prepolovio. Kičma mu je pukla na

dva dijela. Pravo je Božje čudo kako su ga uopće doktori uspjeli spasiti i

''skrpati''. Naravno, nakon svega ostao je oduzet u donjem dijelu, osuđen

zauvijek na invalidska kolica. Mjeseci terapija.

I mnogo pitanja …

Supruga, koju sam isto površno poznavao iz nekog dućana u kojem je radila,

naočigled je smršavila, povukla se u sebe. Sve je ''palo'' na nju.

I ona je ostala sa mnogo pitanja …

Nakon što sam to čuo, ja sam često znao moliti za njih. Nisam s njima

kontaktirao ali sam ih nosio u svojim molitvama Gospodinu. Jednog dana, na

klanjanju živom Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, odlučio sam

se ponovno pomoliti, između ostalih, i za njih.

Kada je klanjanje počelo, kada sam onako klečeći, zatvorenih očiju počeo s

molitvom živom Gospodinu, među nama tamo prisutnim, posebno kada Ga je

dragi svećenik u Presvetom Oltarskom Sakramentu nosio između nas u crkvi,

u duhu sam ''vidio'' samo tu obitelj. Tog dragog čovjeka i njegovu suprugu.

Njihova lica su se ''izmjenjivala'' pred mojim očima.

3

Osjetio sam veliku potrebu da se Gospodinu molim samo za njih. Suze su mi u

tišini tekle po licu a ja sam se molio i molio da im se Gospodin smiluje, da ih

obrati i ojača im vjeru. Da im duše ne propadnu. I da pronađu svoje odgovore

…

Naš preljubljeni Gospodin bio je tamo i primao moje molitve. Tako sam dobio

neki posebni poticaj da posložim ovu malu knjižicu. Za te drage ljude i sve one

koji su u teškim kušnjama raznih bolesti i njihovim teškim posljedicama. Bilo

da su oni u tome ili su samo dio cijele situacije, dio bolesnikove obitelji,

prijatelji, poznanici.

Svaka bolest, kako god bila teška i ona i njezine posljedice, nosi neki smisao,

nikako nije slučajna. Samo treba prepoznati, prihvati i živjeti s tim.

Nadam se da će onima, koji će pročitati ovu malu knjižicu, njezin sadržaj u

tome pomoći.

IVAN HUDOLETNJAK

4

POBIJEDIMO BOLEST TAKO DA JE PRIHVATIMO

Znam često razmišljati o ljudima koji imaju teške i neizlječive bolesti. I

poznam neke od njih. Ili sam ih poznavao jer su ''otišli kod Gospodina na

istinu''. A neki od njih dugo su se i jako borili sa svojim bolestima. ''HTJELI SU

POBIJEDITI SVOJU BOLEST''. I ta rečenica mi je nekada bila normalna. Boriš se

protiv bolesti i želiš ju pobijediti, želiš ozdraviti i živjeti. Poznavao sam ljude

koji su sve pokušali da pobijede svoje bolesti, da POBIJEDE SMRT. I svašta su

radili, prošli cijelim svijetom, koristili sve medicinske i alternativne metode

liječenja kako bi pobijedili bolest i ostali živi. Željeli su ostati živi…

Jednom sam bio kod jedne starije osobe koja je bolesna, skoro i nepokretna. I

teško joj je. Ona se još toliko ne bori protiv svoje bolesti jer nije na smrt

opasna. Ali, ona ne može pobijediti tu svoju bolest, teško će joj se stanje

poboljšati jer je već stara i zato je jadna. Vidim da jako pati. Zbog toga a i zbog

nekih drugih životnih stvari. Kad bi ona pobijedila svoju bolest, tj. kada bi

ozdravila, onda bi ona bila zadovoljnija i sretnija. Tako ona razmišlja.

No, kada i kako čovjek može pobijediti svoju bolest? Pogotovo neizlječivu.

Rekli bi smo, pa ako je neizlječiva onda ju i ne može pobijediti. I ja sam tako

prije mislio kada nisam bio puno više u Gospodinu. Mislio sam, pa samo Bog

može pobijediti neizlječive bolesti jer samo On može pobijediti smrt.

No, sada, kada sam shvatio svu veličinu Gospodnje ljubavi i Njegovog

milosrđa, shvatio sam da i mi možemo pobijediti svaku bolest, pa i onu

neizlječivu. Ali ne onako kako bi mi to ljudi htjeli. Pobijediti na način da se

izliječimo.

Ne. Mi možemo pobijediti bolest tako da je PRIHVATIMO.

Gospodin Bog dopušta da nas zli napastuje sa bolestima kako bi nas kušao. I

pozvao k sebi ako smo daleko od njega. Jasno da zli to jedva čeka nadajući se

5

da će kroz te kušnje svaki od nas zamrziti Gospodina Boga, radi kušnji bolesti

koje prolazimo, te se trajno udaljiti od Njega. Time bi nas zli odvukao k sebi u

pakao.

Zato svi oni, koji se grčevito bore da ozdrave, bez Gospodina, sve više se od

Njega udaljuju i sve čvršće se zapleću u mrežu zloga. Tu zli odnosi pobjedu. A

mi ostajemo ljutiti, depresivni, nemirni, nezadovoljni, bez smisla života.

No, kada mi svoju bolest prihvatimo, tada mi pobjeđujemo. Pobjeđujemo

kušnju, pobjeđujemo bolest, pobjeđujemo zloga. Prihvaćamo Gospodina

Boga, prihvaćamo Njegovu volju za naš život i pokušavamo ju izvršiti. I život

nam postaje, i sa neizlječivom bolešću, radostan i prihvatljiv. Jer sa vjerom u

Gospodina Boga, shvatimo da ne možemo na sve utjecati pa tako ni na bolest

ili nesretni slučaj koji nam se dogodi.

Ali, isto tako shvatimo da mi i dalje živimo, da mnogi oko nas imaju potrebu

za nama, da smo im važni i dragi. I da imamo svoje poslanje ovdje u svijetu.

Takvi kakvi smo, tu gdje jesmo.

Važni smo Gospodinu Bogu jer nas je upravo takve htio.

Važni smo sebi jer sada živimo.

Važni smo svojem supružniku, svojoj djeci, roditeljima, prijateljima …

I tek onda počinjemo uviđati kao je sam Gospodin Bog patio. On koji je sve

stvorio i koji svime upravlja. Prošao je i križ, i muku i smrt. I nije se žalio, i nije

se ljutio na sve to što mora proći i što mu se događa, NJEMU, BOGU. I nije se

ljutio na svoje neprijatelje koji su Ga mučili i na kraju ubili. Vršio je volju

svojega Oca. I umro je sretan i zadovoljan. Prihvatio je svoje trpljenje za viši

cilj, za spas svih nas grješnika.

Kada mi prihvatimo svoju, pa i onu najmanju bolest, postajemo slični

Gospodinu. Ako nismo dosadni svima oko nas, ako stalno ne jadikujemo kako

nam je teško, ako ne osuđujemo sve oko sebe da se o nama slabo brinu, ako

6

se ne trudimo da budemo u svemu što možemo samostalni, ako ne

izmišljamo i ne tražimo nekakve silne lijekove i sredstva, osim onih koje su

nam odredili liječnici i medicinsko osoblje, jednom riječju, ako prihvatimo tu

svoju bolest kao nešto normalno i nastavimo živjeti onako kako nam ta bolest

dozvoljava, onda smo mi pobijedili tu bolest. Pa makar i od nje umrli ovdje na

zemlji.

Jer nećemo stvarno umrijeti. Milijarde ljudi u to vjeruju. Nego ćemo ići kod

Gospodina Boga koji je pobijedio smrt. On će nam dati život vječni jer smo bili

kao On. Trpjeli smo ali smo prihvatili i izvršili Njegovu volju, volju Onog koji

nas je stvorio.

I još nam je nešto dao Gospodin, jednu prekrasnu i neizmjerno vrijednu

mogućnost. Da možemo svoju bolest, svoje trpljenje dati Njemu za svoje

grijehe, za spas nama dragih osoba, za mir i radost u odnosima sa drugim

ljudima, za spas svojih pokojnih i duša u čistilištu, i za mnoge druge nakane.

Ja sam ''svoju bolest'', svoj zatvor i muke koje mi je donio, ''dao'' Gospodinu

kao zadovoljštinu za mnoge grijehe koje sam učinio. Nije to bilo odmah,

unaprijed, nego u toku izdržavanja kazne, kada sam bolje spoznao Gospodina.

I zatvor mi je bio kao pjesma.

A tada se nisam sjetio, možda mi to nije ni tada bilo dano da znam, da te

svoje muke dam za obraćenje i spas moje žene i djece, ili spas braka moje

sestre i šogora, ili obraćenje i spas još nekih brakova osoba koje su mi drage,

ili za duše u čistilištu, puno meni dragih pokojnih. Da sam toga tada bio

svjestan i da sam to učinio osjećao bi se prekrasno i zadovoljno u mojim

najvećim životnim kušnjama. No, i ovako je bilo lijepo. Mada mi mnogi ne

vjeruju…

I probao sam jednom onoj dragoj, staroj osobi reći da neka proba prihvati ovu

svoju starost i svoju bolest. Da drugačije sada ne ide. Pa sam joj onako

oprezno rekao, jer je vjernica, neka vidi kako njezina djeca imaju velike muke

i probleme u životu. I njima je teško. Pa neka proba ove svoje staračke

7

probleme i muke u bolesti dati Gospodinu za spas svoje djece. Slušala me ali

mislim da me nije razumjela. Iskreno, ja osjećam da je to tako, Gospodin mi je

dao da to shvatim, ali ponekad još se nekako u svemu tome ''izgubim''.

Dati svoju muku i trpljenje Gospodinu Bogu za spas nekih drugih. Kako

plemenito a tako neshvatljivo!

Kao što je i neshvatljivo Gospodinovo milosrđe koji je i nama dao da budemo

milosrdni trpeći za druge.

Samo, tu se onda uvijek umiješa zli pa u nama ''probudi'' našu ljudsku

sebičnost, licemjernost, oholost, lijenost, zavist, srditost i dr., te nas odvrati

da mislimo na spas drugih a time i na svoj spas.

Ali, ta borba dobra i zla trajat će do novog dolaska našeg Gospodina. Pa tko

shvati će se spasiti a tko neće shvatiti će propasti.

Prihvatimo svoje kušnje i svoje križeve. Prihvatimo volju Gospodina Boga za

nas.

Žrtvujmo se za druge spašavajući time sebe. A imamo se sigurno za koga

žrtvovati. Samo podignimo pogled od svojih muka i trpljenja i pogledajmo oko

sebe …

Gospodine Bože, daj nam snage da dobrovoljno i strpljivo nosimo svoje

križeve…

8

TAKO GA JE LAKO PREPOZNATI!

Nedavno sam gledao neki film i u njemu ponovno ''vidio'' Gospodina.

Tako Ga je lako prepoznati!

Radnja filma je pričala o nekoj djevojci bez desne ruke koja se željela takmičiti

na prvenstvu u surfanju na dasci na velikim valovima. Prije je bila dobra

surferica, cijela obitelj je surfala, ali je imala nesreću jer je naletjela na

morskog psa te je u borbi s njim izgubila lijevu ruku. Uz pomoć cijele obitelji

ona se oporavila i vratila surfanju. Na njezinu žalost, na takmičenju je bila vrlo

loša. Toliko se razočarala da je poslije takmičenja sve svoje surferske daske

poklonila djeci koja su joj došla po autogram. Tata ju je odgovarao ali mu je

ona rekla da je dosta i da to više ne želi.

I onda prekrasna scena.

Nakon nekoliko dana sjede tata i ta djevojka i razgovaraju. Kaže mu ona da ne

zna što dalje u životu, da je sve izgubila. No, otac joj kaže da nije sve izgubila.

Da ima prekrasnu obitelj koja ju voli, da ima sebe i cijeli život pred sobom. A

ona ga je onda pogledala i zamišljeno mu priznala da je u pravu.

A onda upita oca da što onda da sada radi u životu,takva kakva je, kuda dalje.

Otac joj kaže da on ne zna. Da neka se samo moli dok neće dobiti znakove što

dalje. A onda, kada ih dobije, morat će biti spremna da nastavi dalje.

Evo, tu sam ''vidio'' i osjetio Gospodina. ''Sjedio'' je tamo s njima. A Njegovi

anđeli su nadahnjivali i oca i kćer.

Gospodin će joj dati znakove što dalje u životu bez ruke …

A za vrijeme tog takmičenja, kada se ta draga djevojka toliko razočarala jer

nije mogla dobro surfati s jednom rukom, bio je na televizoru prikazan upravo

9

onaj veliki tsunami od kojeg je na Tajlandu poginulo puno ljudi. Iz njezinog

gradića se tamo spremala jedna grupa dobrovoljaca da pomognu tim ljudima.

I ta draga djevojka prepoznala je prvi znak od Gospodina. Napravila je samo

ono što je u tom trenutku mogla. Odustala je od daljnjih natjecanja, prijavila

se u tu grupu dobrovoljaca koji su išli na Tajland i otišla je pomagati, onako s

jednom rukom, nastradalima.

Tako se vrši Božja volja. Kada nam je najteže u životu, moramo se samo moliti

Gospodinu Bogu, čekati Njegove znakove o tome što dalje činiti u svojem

životu, i kada ih dobijemo učinit po njima samo ono što možemo. Takvi kakvi

smo, tu gdje jesmo. Ništa više.

I vjerujte, ali stvarno vjerujte, da ništa nije slučajno i da se za sve ostalo

pobrine Gospodin Bog. Mi samo trebamo učiniti ono što možemo.

A tamo na Tajlandu, kada je s mnogima čistila silne ruševine koje je učinio

tsunami, došla je do jednog djeteta, 4-5 godina starosti, koje je čučalo samo u

grmlju, nedaleko do obale, i gledalo prema moru. Rekli su joj da nitko ne zna

od kuda je došlo. Da je jednostavno dolutalo prije nekoliko dana. Ništa nije

govorilo.

A kako se i tamo, uz more i prekrasne valove, dosta ljudi bavilo surfanjem, ta

draga djevojka i njezini prijatelji ponijeli su im kao poklone daske za surfanje.

No, nitko od tih ljudi i djece koji su bili u tom turističko naselju koje je

pogodio tsunami, nije htio ni blizu vode. Radi strahota koje su doživjeli, nisu

htjeli u more.

U jednom trenutku, ta draga djevojka uzela je dasku za surfanje i krenula da

se malo surfa po moru. Kada se okrenula, vidjela je da ju iz grmlja gleda ono

dijete. Pa ga je pozvala da ide s njom. Ono je odmahnulo glavom da neće, ali

ju je i dalje gledalo.

10

A ona je onda malo otišla u vodu sa daskom i ponovno se okrenula. A dijete je

znatiželjno izašlo iz grmlja i primaknulo se bliže moru. Onda je ona otišla do

njega i pružila mu ruku da ide s njom na dasku, da će ga ona voziti na daski po

plićaku.

Nakon malo nećkanja, dijete joj pruži ruku i ode s njom u plićak i popne se na

dasku.

To su gledali mnogi sa obale. Jednoruka djevojka sa daskom za surfanje vozi

po plićaku dijete koje s nikim nije htjelo razgovarati. Svi su počeli pljeskati i

mnoga su se djeca ohrabrila i došla do njih u more na kupanje. Tako je

Gospodin proslavio tu dragu djevojku. On nju a ona Njega.

Film ide dalje i djevojka se vraća kući. Kada je ušla u kuću, kuća joj je bila

prepuna pošte sa svih strana svijeta.

Ono natjecanje u surfanju na dasci, na kojem je ta djevojka bila loša i poslije

kojeg je odustala od daljnjih natjecanja, prenijelo se po cijelom svijetu. Putem

novina i televizije. I to ne zato jer je to natjecanje bilo nešto posebno važno.

Ne, nego radi toga jer se tamo dogodilo nešto posebno.

Jedna draga djevojka nije se dala, nije ''pala'' pod svojom hendikepiranošću,

nego je učinila sve što je mogla, takva kakva je bila. I zato su sve novine i

drugi medije bili puni njezinih slika jer se natjecala sa jednom rukom. To je

mnogima, i mladima i starima, bilo nadahnuće da ne klonu u svojim

zdravstvenim problemima nego da se bore, da uvijek čine ono što mogu,

takvi kakvi su. Zato su mnogi u tome našli razna nadahnuća za kušnje i borbe

u svojim životima pa su joj htjeli zahvaliti.

Sve to je na tu dragu djevojku ostavilo puno traga. Prepoznala je

Gospodinove znakove. I odlučila se ponovno takmičiti na njihovom

surferskom prvenstvu. Bila je jako dobra ali nije bila prva samo zato jer je

isteklo vrijeme kada je ona najbolje odsurfala.

11

Ali, ona bila je beskrajno sretna. I ona i njezina obitelj. Svi su je smatrali

pobjednicom, čak i ona druga djevojka koja je pobijedila ispred nje.

Za mjesto koje je osvojila, toj dragoj djevojci bilo potpuno svejedno. Bila je

beskrajno sretna jer je uvidjela koliko u svemu ostalom oko nje ima radosti. A

ona je bila dio svega toga.

Tek dok je film završio sam shvatio da je to zapravo bio film napravljen po

istinitoj priči. Jer su na kraju filam bili prikazani kadrovi o stvarnoj djevojci bez

ruke i njezinoj obitelji u kojoj su svi voljeli surfati.

U jednom insertu je bila prikazana u stvarnosti ta djevojka kako govori

negdje u nekoj dvorani, pred više tisuća ljudi. I u mikrofon je izrekla rečenicu

zbog koje su mi onda krenule suze:

''Mislim da sam snagu dobila od Isusa Krista. On je rekao: 'Budi snažan.''

Ta draga djevojka željela je samo cijeli život surfati na dasci. I ništa drugo. A

onda joj se dogodilo nešto što nije mogla sanjati ni u najstrašnijim snovima.

Izgubila je ruku. Srušio joj se cijeli njezin svijet. I bila sigurna da je za nju sve

završilo. Njezin život, u njezinim očima, izgubio je smisao.

No, ona se molila Gospodinu Bogu da joj dadne shvatiti što da dalje čini u

životu, kuda da krene. I Gospodin Bog joj je poslao u srce i misli spoznaju da

je na svijetu jedino važna ljubav.

Prema Njemu, koji je sve stvorio.

Prema sebi, takvoj kakva je bila.

Prema svima oko sebe, jer su mnogi bili potrebni njezine ljubavi. Roditelji,

braća, prijatelji …

Kada je sve to shvatila i prihvatila, postala je nadahnuće mnogima.

12

Jer nije odustala u najtežim trenucima svojeg života nego se molila i čekala

znakove što i kuda će ju Gospodin Isus usmjeriti. Kada joj je On poslao

znakove, ona je bila spremna krenuti.

To mi svi možemo. Ne može nam biti tako teško u životu a da bi morali

odustati.

Jer Gospodin Bog, u kojega moramo vjerovati, neće nas nikada ostaviti.

Nikada nam neće dati više tereta nego ga možemo nositi.

Ali samo ako smo strpljivi, ponizni i želimo u Njega vjerovati.

S Njim smo pobjednici. U svemu. Nad svime.

Bez Njega smo nitko i ništa. Prah.

I beskrajno Ti hvala, preljubljeni naš Gospodine Bože, na svim tim silnim

primjerima Tvoje ljubavi koje svakodnevno daješ nama ljudima da nam budu

nadahnuća.

13

DA NAM NE BUDU NA TERET

Razgovarao sam s mnogim ljudima o vjeri, duhovnosti, Gospodinu, Njegovim

znakovima u našim životima, kako ih prepoznati, zašto je nešto ovako ili

onako. Sve bi mi ljudi htjeli, sve shvatiti, da nam se sve napiše i nacrta,

dokaže, da sve možemo vidjeti i objasniti. A kada nam se dogodi nešto

neobjašnjivo, tada smo izgubljeni. Ne znamo gdje tražiti odgovore. Tako je to

u materijalnom svijetu nas ljudi i svega oko nas.

U duhovnom svijetu, u svijetu koji je oko nas kojega mi ne možemo vidjeti ni

osjetiti našim ljudskim osjetilima, nije tako. Tamo vladaju sasvim druga

pravila. Mi smo ograničeni materijalnim svijetom oko sebe i ako se čvrsto

držimo toga materijalnog, ne možemo shvatiti ni prihvatiti postojanje ovog

duhovnog svijeta. A onda smo prikraćeni za mnoge spoznaje i odgovore na

mnoga pitanja s kojima se susrećemo u problemima i kušnjama svojih života.

Zato se ponekad treba prepustiti i otvoriti onome što ne vidimo a nekako

osjećamo da postoji. Jer ćemo tako pronaći odgovore na ona pitanja iz naših

života za koja nam nitko od onih koji nas okružuju, koji gledaju samo ljudskim,

materijalnim mjerilima, ne može dati odgovor.

Trebamo se otvoriti i rasti u duhovnom a tu nam najbolje može pomoći naša

katolička vjera, mise, molitve. Jer u duhovnom svijetu nema materijalnih

ograničenja, tamo smo svi upravo onakvi kakvi smo u svojim srcima, u svojim

dušama.

A siguran sam da taj duhovni svijet postoji i ovdje na zemlji, svuda oko nas.

Kada tako razmišljam, često mi u misli dođu mnogi dragi ljudi koji su tjelesno

hendikepirani. Koji su iz raznih razloga ostali bez nekog dijela tijela. Moj brat

bez noge, ona djevojka bez ruke. A tako sam slučajno pogledao i jedan istiniti

dokumentarni film o jednoj djevojci iz Zimbabvea, u Africi. Teški je invalid jer

14

ima neku posebnu bolest da joj kosti ne rastu normalno i ravno nego se

svijaju. Sve je na njoj deformirano, skoro da nema ruke, noge su joj

smežurane. Mora biti stalno u kolicima.

Ali, ima normalnu glavu, prekrasne zube, velike lijepe oči i, ono što ju čini

posebnom, prekrasni glas. (…ima i moje suze koje sam plakao kada sam ovo

pisao…)

Imala ja težak život u djetinjstvu jer su je se roditelji, zbog teške bolesti,

odrekli i ostavili je. Živjela je neko vrijeme s bakom i sa devet godina je

uspjela doći u školu za invalide. A tamo je, družeći se s drugim invalidima,

otkrila da ima prekrasni glas. Gospodin Bog joj je podario jedan prekrasni dar.

Glas. Oformili su jedan sastav, ona pjeva, i idu i nastupaju i zabavljaju

pjesmom ljude.

U filmu je prikazan i jedan dio njihovog nastupa. Ona u kolicima na pozornici,

a iz kolica viri samo glava sa prekrasnim očima i osmjehom, usne su joj pred

mikrofonom a iz njezinog grla dolazi prekrasna pjesma.

Tokom filma pričala je ona o svemu što joj se događalo kroz život.

I naravno, Gospodin Bog je tu, sa onima koji su Mu najdraži. Rekla je da je

počela shvaćati da postoji sigurno neki razlog zašto je kroz sve te godine

ostala živa, da postoji razlog zašto ju je Bog poslao na ovaj svijet.

Rekla je da se jako trudi postati samostalnom jer vidi da je mnogim ljudima

na teret.

KOJE LI STRPLJIVOSTI I PONIZNOSTI! ''Ona je mnogim ljudima na teret i

zato se trudi postati samostalnom''!?!?!?!

Zar treba veći razlog njezinog postojanja od ovih njezinih riječi?!

Tako, s tim mislima u srcu, bio sam kod brata. Sjedili smo u kuhinji a on je

kuhao neku juhu. I u jednom trenutku kaže da je sigurno gotova, digne se na

15

jednoj nozi, uzme lonac s juhom i s nekoliko kratkih skokova na jednoj nozi

donese juhu do sudopera. Nije mu palo na pamet da traži moju pomoć a sve

se tako brzo dogodilo da ja nisam ni stigao reagirati.

Već sam naučio da mu ne skačem stalno u pomoć jer bi to onda bilo

podcjenjivanje, sažaljevanje. A on to ne želi.

Nitko od tih ljudi ne želi da ga se sažaljeva.

I ona draga djevojka bez ruke je rekla konkurentici u surfanju, kada joj ova

nije htjela pustiti bolji položaj, da joj hvala što joj nije popustila. Da joj to

puno znači. Jer joj je na taj način pokazala poštovanje a ne podcjenjivanje.

Više puta sam se upitao, upitali su se i ti dragi ljudi koje sam naveo, zašto je

Gospodin Bog to tako dozvolio da se dogodi!?

Ona djevojka bez ruke je shvatila. Da joj se nije to dogodilo ne bi mogla svima

to svjedočiti i pokazati da se i tako može normalno živjeti.

Ona djevojka sa prekrasnim glasom na putu je, ako to već i nije, da to shvati

jer njezin glas razveseljava mnoge ljude, pa i nju. I da svima pokazuje da

čovjek može biti sretan i radostan i sa ono malo što ima u životu. Samo ako to

tako prihvati i tako živi. A da je normalna, pitanje je kako bi to sve bilo i kako

bi ona živjela.

Mislim da moj brat još nije došao do tog zaključka. Istina, nisam o tome, od

početka mojeg obraćenja, s njim ni tako razgovarao. Ne znam što on o tome

misli i da li je pronašao svoje odgovore. Razgovarat ćemo mi o tome, kada

budem vidio da je spreman i da želi o tome razgovarati.

Jer Gospodin Bog ništa ne čini bez razloga.

Bez onih loših, ljudi i događaja oko nas, ne bi bilo ni dobrih ljudi i događaja.

Svi mi, i loši i dobri, po našim ljudskim mjerilima, imamo po Božjem planu

neki smisao svojeg postojanja. Takvi kakvi smo, tu gdje jesmo.

16

Samo trebamo pratiti znakove, u nama i oko nas, koji će nam dati te

odgovore. I moliti se Gospodinu da nas učini spremnima da ih, kada dođu,

prepoznamo i po njima postupimo.

Nije uvijek lako. Svi ti ljudi koje sam spomenuo, u nekim trenucima su bili na

velikim kušnjama zloga koji ih je uvjeravao da takav njihov život nema smisla

i da ga je bolje okončati. No, Gospodin im nije dao više kušnji nego su mogli

izdržati, nego su mogli nositi. Poslao im je pomoć kada su ju trebali. Na čudne

i nepredvidljive načine.

Ali, oni su ju mogli prepoznati, i mogli su ju prihvatiti ili odbiti. Tu Gospodin

prepušta nama ljudima da odlučujemo. Dao nam je slobodnu volju da

odlučimo što ćemo sa svojim životima i kako ćemo ih živjeti. Gospodin Bog ne

želi preko naše volje. Jer nas želi slobodne.

Ovi ljudi, čiji su životi puno teži nego neki od naših, su odlučili. Učiniti ono što

mogu s onim što im je Gospodin Bog dao. Malo su primili za ovozemaljskog

života, koji će im i tako brzo proći, pa se nadam, i čvrsto vjerujem, da će ih

Gospodin nagraditi u onozemaljskom, vječnom životu.

A gdje smo tu svi mi!? Da li smo se pitali što smo mi primili, u odnosu na

druge oko sebe, u ovozemaljskom životu!?

Ako se to upitamo a onda i iskreno i realno sagledamo, vidjet ćemo da smo

primili mnogo. A neki i mnogo odbacili. A ako smo mnogo primili, kaže

Gospodin Isus u Bibliji, od nas će se i mnogo i tražiti kada jednom završimo

ovozemaljski život i dođemo pred Njega.

Kada usporedim onu djevojku iz kolica, koja gotovo tijela i nema, samo

prekrasnu glavu i glas, nema obitelj a niti ju može formirati, (…idu mi suze…)

i sebe koji sve to imam, i tijelo, i glas, i sve drugo, i kada se upitam tko će biti

Gospodinu Isusu miliji kada dođemo jednom pred Njega, uplašim se malo

odgovora koji mi se sam nametne.

17

Zato Gospodin Bog od nas želi da tamo gdje Njega nema budemo mi. Da mi

služimo takvima koji nemaju ono što mi imamo. Da im omogućimo, damo

ono čega nemaju, ono što im treba.

Ali, nemojmo ih sažaljevati, nemojmo biti licemjerni. Ne trebaju svima novci i

materijalne stvari. Mi samo mislimo da će se sve riješiti preko materijalnih

stvari. A materijalne stvari ne rađaju ljubav i mir u srcu i duši.

A kolikima oko nas treba samo topla ljudska riječ, prijateljstvo!

A kolikima oko nas treba samo osmjeh!

A kolikima oko nas treba samo malo naše pažnje!

A kolikima oko nas treba samo naš zagrljaj!

A kolikima oko nas treba samo naša molitva!

I vidjet će te, nije tako teško. A nagrada će biti nemjerljiva. Jer ono što ćemo

odmah osjetiti u svojem srcu i svojoj duši, radost i ispunjenje, bit će

nemjerljivo. I nama i tim dragim osobama.

A ono što će nam Gospodin i Njegovi anđeli prirediti na nebu, bit će također

nemjerljivo.

Zato te molim Gospodine Isuse, daj mi da prepoznam potrebe drugih oko

sebe!

I daj mi snage da Te ponekad, barem ponekad, zamijenim u ispunjavanju

njihovih potreba!

18

OVDJE NA ZEMLJI

Kako to već često biva, kada me Gospodin želi učiniti radosnijim, pošalje mi

neku situaciju ili događaj iz kojeg onda ja sam izvlačim prekrasne trenutke koji

me učine duboko radosnim i posebno svjesnim da Gospodin Bog stvarno

postoji i da stalno djeluje tu među nama.

Tako je bilo i neki dan kada sam slučajno na televizoru naišao na jedan film

koji sam već prije gledao. ''Ovdje na zemlji'' mu je naslov. Tek sam upalio

televizor poslije ručka i malo ''prošao'' po programima. I naletim na završetak

toga filma. Prekrasna scena, meni najljepša.

Djevojka, kojoj je bolest raka bila u završnoj fazi, razgovara na postelji s ocem.

Pričali su o njezinom dečku, s kojim se slučajno upoznala u njezinom mjestu.

On je bio iz drugog mjesta. Imao je neku kaznu koju je morao odraditi

pomažući njenom ocu jer je u nekoj tučnjavi zapalio njegov lokal. I sudac ga je

kaznio dobrovoljnim radom ili odlaskom u zatvor. Tako su se oni upoznali i

zaljubili. No, njegova kazna je išla prema kraju. A ona je otkrila da je dobila

rak, neizlječivi. I kada mu je to rekla, da će vjerojatno umrijeti, on se uplašio i

otišao. Kazna mu je završila i bez pozdrava se odselio.

Nije mogao podnijeti pretpostavljeni gubitak voljene osobe.

I njezin otac, tako razgovarajući s njom, izrekne jednu rečenicu, da bi bio jako

sretan da tog dečka nije nikada upoznala. Na to je ta draga djevojka izrekla

nekoliko rečenica koje su mi natjerale suze u oči.

Govorila je o ljubavi. Govorila je kao neki anđeo koji se na trenutak spustio s

nebesa.

Rekla je tati da ne govori tako. Da ima mnogo ljudi na svijetu koji nisu nikada,

za svoga cijeloga života upoznali ljubav, zaljubili se. A da je ona proživjela svoj

život, ovozemaljski, i da je ipak upoznala ljubav, da se zaljubila.

19

Film je išao dalje i bio je prikazan njezin dečko koji je, daleko od nje, isto to u

sebi prepoznao kada je razmišljao o njoj i trenucima koje je proveo s njom.

Njegova ljubav prema njoj pobijedila je i strah i bol od njezinog gubitka te joj

je nabrao žute ruže i otišao k njoj.

Ljubav je ponovno pobijedila. Ljubavi nitko ništa ne može. Zato zli toliko mrzi

ljubav i nastoji ju na sve načine uništiti. Kada ne uspijeva, bježi glavom bez

obzira, jer snagu i toplinu ljubavi ne može podnijeti.

A Bog je ljubav, On nas je sve stvorio iz ljubavi. I svoga Sina, Gospodina Isusa

Krista je dao da pati i da umre na križu za naše ljudsko spasenje. Radi toga jer

nas ljubi.

I zato zli toliko mrzi i nastoji uništiti ljubav u braku, ljubav između roditelja i

djece, ljubav prijatelja, i na kraju, što mu je najvažnije, našu ljudsku ljubav

prema Gospodinu Bogu.

Ta draga djevojka, premda je to bilo u filmu ali znam da toga ima puno i u

svakodnevnom životu, bila je veliki, veliki Božji svjedok. Doživjela je ljubav i

nije dozvolila da joj zli preko bolesti, patnje, trpljenja, to uzme.

Ona je voljela.

Na kraju filma bili su i završni kadrovi njezinog sprovoda i kadar gdje je bila

prikazana crkva od podnožja do križa koji je bio na vrhu crkve. Da,i redatelj

toga filma je znao da ta ljubav, koja je bila tema filma, nije bila sama po sebi.

Nije mogla biti bez Gospodina Boga. Samo u Gospodinu, i sa Gospodinom, se

ljubav može održati i pobijediti napade zloga. Jer u tom filmu je bilo puno

ljubavi koje su izdržale sve napade zloga.

Ljubav bivšeg dečka te djevojke, kojemu je bilo krivo što ona voli drugog, ali je

svoju ljubav pretočio u prijateljsku ljubav prema njoj i nije dozvolio zlome da

mu to oduzme.

20

Bila je prikazana i roditeljska ljubav, pogotovo očeva, za djetetom koje im

odlazi s ovoga svijeta. I oni nisu dozvolili zlome da im to oduzme kroz srdžbu

na to zašto se to dogodilo upravo njihovom djetetu.

Bila je prikazana i ljubav između oca i majke, koji nisu dozvolili da im

međusobnu ljubav naruši smrt njihovog djeteta.

Puno ljubavi na jednom mjestu. Zli tu ne može pobijediti ni opstati.

Razmišljajući o svemu tome, kroz misli mi je prolazilo koliko je ta draga

djevojka tim svojim strpljivim trpljenjem, tom svojom ljubavlju, zapravo

svjedočila za Gospodina i da je napravila više nego mnogi za svojih života koji

će puno duže trajati. Svi ti ljudi oko nje prihvatili su njezinu ljubav koju je

nesebično davala svima oko sebe. I prema dečku, i prema prijatelju, i prema

roditeljima, i prema sestri i bratu, i prema svim drugim ljudima.

A sve to i mi možemo.

Nije bitno koliko ćemo živjeti u ovom zemaljskom životu. Bitno je da li ćemo u

njemu ljubiti. Jer ima puno ljubavi. Kako li su siromašni i jadni oni koji ljubavi

nemaju!

A postoji jedna jedina, prava ljubav, iz koje proizlaze, jačaju se i opstaju sve

druge prave i iskrene ljubavi. Ljubav prema Gospodinu Bogu.

A On je tu, kraj nas. I nudi nam svoju ljubav. Samo je trebamo htjeti. Otvoriti

se prema ljubavi.

A ako smo zatvoreni u sebe, ne idemo na nedjeljne mise, ne molimo se,

imamo malo šansi da ljubimo iskreno i postojano i da takvu ljubav i primimo.

Jer ljubav nije prava ako je u njoj strah, ljubomora, srdžba. To nije prava

ljubav. Prava ljubav je kada raširimo i dignemo ruke, kada otvorimo srce.

Tada dolazi Gospodin Isus i donosi nam ljubav.

21

Mnogi od nas to nismo imali od koga primiti. Tako bar mnogi od nas misle. Ali

to nije istina. Nijedan čovjek na svijetu nije sam. Uvijek je kraj njega njegov

anđeo čuvar koji ga bezrezervno voli. Uvijek i svugdje. Gospodin Bog je sa

nama. I mnogi drugi duhovni pomagači.

To je nešto što ne vidimo i zato nam je to teško prihvatiti. Ali, samo se treba

otvoriti, raširiti ruke i pustiti te donosioce ljubavi u naše živote. Nije to ništa

teško. Samo trebamo vjerovati u to da nam je ovaj naš ovozemaljski život

samo dio našeg vječnog života. Potruditi se da u to povjerujemo, pronaći

odgovore u svojem srcu. Početak su nedjeljne mise i molitve.

Kada u to istinski povjerujemo, izgubit ćemo sve one strahove, srdžbe,

zatvorenosti, nemire koji nam priječe da ljubimo i da se ovdje na zemlji

osjećamo prekrasno ma kako nam život izgledao. To je i ta djevojka pokazala

svima oko sebe i svi će oni to nositi u sebi. Ona im je predala ljubav koju će

oni širiti dalje. Kojeg li svjedočenja!

Daj nam Gospodine Isuse raširene ruke i otvorena srca da možemo primati i

dijeliti ljubav!

Beskrajno Ti hvala Gospodine što si Ti naša ljubav!

22

VJEROVATI U OZDRAVLJENJE

Jednom sam razgovarao s jednom dragom osobom kojoj se iznenada

pogoršalo zdravlje te se odlučila da ide na brzu operaciju. Kao, trebalo bi biti

dobro. No, doktor joj je rekao da joj potpunu sigurnost i uspješnost operacije

mogu garantira samo Bog i budala. Bog, jer sve zna, i budala, jer ništa ne zna.

Nije joj baš bilo svejedno. I kazala mi je da prije koju godinu ne bi baš mogla

sve to samo tako izdržati. Ali sada, kada je pronašla Gospodina i krenula

putem učvršćivanja i rasta u vjeri, sve to nekako s mirom podnosi. Nije baš

bez straha, ali se dobro sa svime nosi. Upitao sam ju da li želi da se molim za

njezino ozdravljenje, da možda ozdravi i bez odlaska na operaciju. Ona me

samo pogledala raširenih očiju.

Ja nastavim i kažem joj da nekako osjećam da nije na meni da se molim tako

za nju ako ona s potpunom sigurnošću to ne želi i u to ne vjeruje. A onda sam

ju, onako direktno, upitao da li vjeruje da je Gospodin Isus može ozdraviti, da

se Njemu pomoli za ozdravljenje i oslobođenje od bolesti koju ima.

Ona me pogleda, malo je razmišljala, i kaže da joj je to prvi put palo na pamet

upravo na misi na kojoj je bila taj dan. Da se moli Gospodinu Isusu za svoje

ozdravljenje. Ali da joj je odmah prošlo kroz glavu da ona nije toga dostojna,

da tko je ona, takva kakva je, grješna, da se moli Gospodinu za to. Onda sam

se baš od srca nasmijao. Tipično djelovanje zloga. Da nas uvjeri kako nismo

dostojni da se molimo Gospodinu Bogu za svoje potrebe!

Pa Gospodin Isus je upravo i došao k nama na zemlju, i tu je od onda prisutan

u svakom trenutku, radi naših potreba!!! On želi da nam već i na ovom,

zemaljskom svijetu, bude dobro i da lijepo živimo!

Samo, mi moramo iskreno u Njega vjerovati, moramo Mu predati svoje živote

da nas On vodi kroz njih. A to je najteže. Vjerovati!

23

Rekao sam joj da sam potpuno uvjeren da ju Gospodin može ozdraviti i prije

operacije, samo ako će ona u to vjerovati i za to se moliti. I da ću joj i ja u

tome pomoći svojim molitvama, prema iskrenosti svojeg srca i prema čistoći

moje vjere. Ali, prvo mora ona u to vjerovati. I da zbog toga mora u slijedećih

nekoliko dana preispitati kolika joj je vjera u Gospodina Boga, gdje je

Gospodin u njezinom životu i gdje bi htjela da bude. A da onda neka napravi

onako kako će osjećati.

Jer, to je velika, velika mogućnost da ta draga žena svjedoči za Gospodina

Isusa. Njezina obitelj i okolina nisu baš u vjeri niti ne idu na mise. Ali, kroz

njezinu bolest i njezino ozdravljenje bez operacije, znam i osjećam, uz

Gospodinovu pomoć, mnogi oko nje bi se mogli obratiti i početi vjerovati u

Gospodina Boga. Ali, prvo mora ona povjerovati. Iskreno, duboko i postojano.

O, kako je to lako a ujedno i teško! Gospodin samo traži da u Njega vjerujem

a to je za nas nevjerne ljude najteži dio. A ozdravljenje od bolesti je najlakši

dio, makar mi ljudi mislimo da je to najteže. Pa Gospodin Bog je sve stvorio i

dao da bude! I smrt i bolest. Time upravlja bez ikakvih problema.

No, ono s čim ne želi upravljati, ne zato jer ne može nego zato jer ne želi, je

naša slobodna volja da biramo u svakom trenutku života što ćemo učiniti, koji

put ćemo odabrati. Božji ili neki drugi. On je uvijek tu kraj nas da nam

pomogne, samo mi to moramo od srca i iskreno, u vjeri u Njega, tražiti. I

vjerovati da On to može učiniti, da nas može ozdraviti.

Završili smo razgovor i krenuli svako svojim putem. U razmišljanju o istini i o

tome što ona znači u našim životima. Ta draga sestra u vjeri mi je na kraju

rekla da su joj se sada neke stvari razbistrile i da ide odmah upoznati svoju

obitelj o tome da mora na operaciju. A o svemu ostalom će se moliti usput.

Preporučio sam joj da se prvo pomoli Duhu Svetomu da joj prosvijetli um i

srce u tome što i kako činiti. Da ju nadahne, ojača, vodi i ispuni.

24

Te sam se večeri i ja pomolio za nju. Ostalo je na njoj i njezinoj vjeri, koja će

idućih dana biti na kušnji. A zli će ju na sve načine odvlačiti od odluke da u

svemu tome traži Gospodinovu pomoć koji bi se sigurno kroz to proslavio.

Gospodin Isus i nekad, piše u Bibliji, a i danas, postoje razna pisana

svjedočanstva o tome od mnogi dragih ljudi koji su nekim čudom ozdravili od

neizlječivih bolesti, ozdravlja od bolesti. I najtežih. Po iskrenim molitvama

svih onih koji su u potrebi i onih koji za njih mole.

I mnogi karizmatici su dobili od Gospodina Isusa dar ozdravljanja.

Znači, sigurno je, i na mnogim primjerima je znanstveno dokazano, da se po

molitvi može ozdraviti i od najtežih bolesti.

Samo treba očistiti svoje srce kroz iskrenu i duboku ispovijed i obratiti se

Gospodinu Isusu vapijućom i iskrenom molitvom.

I nema toga što nam neće biti uslišano.

25

KAKO ŽIVJETI S BOLEŠĆU

U marijanskim svetištima širom svijeta, u Lurdu, Fatimi, Guadalupi,

Međugorju i drugdje, imaju posebne zbirke raznih štaka i medicinskih

pomagala ljudi koji su tamo čudesno ozdravili po svojim molitvama i

molitvama drugih.

Na svim karizmatskim susretima, duhovnim obnovama i sličnim vjerskim

okupljanjima događaju se čudesna ozdravljenja od svih vrsta bolesti. Na

zidovima Svetišta Majke Božje Bistričke ima na stotine pločica zahvale za

ozdravljenja po molitvama našoj dragoj Majčici.

Nisam čuo za bolest koja nije izliječena molitvom. Ni za one neizlječive.

Da li je sve to istina? Da, jer su tome svjedoci na tisuće i tisuće ljudi širom

svijeta.

A zašto onda toga nema više? Da li se premalo molimo? I kako se to uopće i

moli za zdravlje i izlječenje, da li su to neke specijalne molitve?

Što se tiče količine naših molitvi za ozdravljenje, mislim da tu nije problem,

jer znam da se svi mi, pa makar i nekom kratkom molitvom, molimo za svoje

zdravlje i zdravlje svojih najbližih. Znači, mora biti nešto drugo. Ako nije

količina, onda je sigurno kvaliteta. I ubrzo zaključim da je osnovni problem, a

o čemu pišu mnogi karizmatici i teolozi, problem u količini i kvaliteti vjere s

kojom molimo.

Istina je da su molitve za ozdravljenje i oslobođenje nešto specifičnije ako

pogledamo molitve koje nalazimo u molitvenicima ili su potekle od nekih

karizmatika i svetaca. No, mislim da riječi tu nisu važne jer sam čitao mnoga

svjedočanstva, a i sam se uvjerio u to, da će Bog uslišati svaku našu molitvu

koja je izrečena iz poniznosti, u teškoj nevolji, u potpunoj vjeri da će biti

uslišana.

26

Ono što je najvažnije za uslišanje molitve je količina vjere u Gospodina Boga i

u to da će On stvarno molitvu uslišati.

Imam jednu prijateljicu, imala je karcinom, tešku operaciju i sada svakih 6

mjeseci hoda na kontrole i pretrage da se vidi da li se karcinom možda nije

vratio. To je težak križ. Svakih 6 mjeseci čekati nalaz o tome da li joj se ta,

ljudskim mjerilima neizlječiva bolest, vratila ili ne. To treba izdržati.

I prije nekog vremena upitao sam ja nju, malo obzirno, da li je kada razmišlja

o smrti i da li se pomirila s tim da će možda njeno vrijeme odlaska Gospodinu

doći prije nego bi joj životna dob odredila. Naravno, nisam ju to pitao onako

na ''buf''. Ne, ona je u Gospodinu, u Njega vjeruje, Njemu se moli, zbog Njega

su joj često suze u očima. Ali ponekad mi je djelovala jako zabrinuta za svoje

zdravlje, pa sam osjetio da ju to moram pitati.

A ona mi je odgovorila da je, s obzirom na vrstu bolesti i sve što je prolazila, o

svemu razmišljala i da joj je bilo teško. Onako, čisto ljudski. No, s vremenom,

kako je rasla u vjeri i u molitvama, kako je pronašla u njima mir, pogotovo u

molitvama Gospodinu Isusu i Djevici Mariji, izgubila je strah od smrti.

Jer sa svakodnevnim molitvama, bez obzira na razne grijehe koje je imala,

ona se jako približila Gospodinu i On je otjerao od nje onaj strah od smrti

kojim zli drži pod kontrolom bolesne ljude. Ona se više ne boji smrti jer zna da

će nakon smrti doći pred svoga Spasitelja i Stvoritelja, Gospodina Isusa. I

suca, ali milosrdnog suca. Ona je naučila i u sebi učvrstila vjeru da po

završetku ovo zemaljskog života ona odlazi u puno ljepši, vječni život.

Ona u to vjeruje. I zato joj je Gospodin dao snagu i mir da se može otvorena

srca nositi sa svojom bolešću i sa svim onim što joj život nosi.

Ona nije rob svoje bolesti, niti su njezina obitelj i prijatelji njezini robovi u

tome. Što bi se dogodilo da je ona svoj život i sve oko sebe podredila svojoj

bolesti. Da bi se svi morali samo s njom baviti. Da bi obilazila sve znane i

neznane doktore i specijaliste, bioenergetičare i travare, vidovnjake i vračare,

27

i mnoštvo drugih nadriliječnika. Da bi svoj život podredila samo tome da bi

čim duže živjela. Ne, ona je sve te strahove i duljinu svojeg života predala u

ruke dragoga Gospodina Boga. On zna što je za nju najbolje i ona Mu u

potpunosti vjeruje.

Zato ima mir u srcu i radost života bez obzira na tešku bolest s kojom se bori.

Dođu i trenuci slabosti. Ali, ona mi je otvoreno i iskreno priznala, tada je

dovoljno samo da klekne i sklopi ruke, digne pogled i izgovori nekoliko riječi

molitve. I ode slabost. Uzeo ju Gospodin Isus.

Neki dan mi je pričala da joj stalno ''hoda po glavi'' pomaganje i rad u

Caritasu. Da ju to nekako privlači i da će se u skoro vrijeme sigurno tome

posvetiti. Ona hoće služiti drugima. Upravo ono što Gospodin od svih nas

traži.

Baš sam radostan radi nje. Ona je svoj sadašnji i budući život predala

Gospodinu na upravljanje.

I ne brinem se ja za nju. Ovaj članak nije posvećen njoj. Ne. Pišući ga, u

mislima su mi bili neki poznati i mnogi nepoznati, koji imaju teških

zdravstvenih problema a nisu u vjeri Gospodina Boga. Oni iz dana u dan nose

svoju bolest u mislima, u srcu. Hoće li ili neće ozdraviti, koga bi još mogli pitati

i kuda bi još mogli ići po savjet ili liječenje. Koje lijekove i tretmane trošiti, da

li je možda izmišljen kakav novi lijek.

I sve to prenose, hoće ili neće, i na svoje bližnje. Jer i oni su, preko mjere,

zabrinuti za te svoje najbliže jer vide koliko im je teško. Ne možeš ti to

odglumiti, da te nije strah. Kao najjače oružje zla, strah razara i onoga koji je

strahu i sve oko njega. Strah je strašno zarazan.

No, kada ti svoj strah predaš Gospodinu, tvoji najbliži će i dalje biti zabrinuti

za tebe jer te vole. Ali se neće bojati toga da ti umreš. Jer se nisi bojao ni ti,

28

jer si vjerovao, i tako živio u teškoćama svoje bolesti, da ćeš jednog dana doći

u vječnu radost, Kraljevstvo Božje gdje nema svih ovih zemaljskih poteškoća.

A nakon tvoje smrti, živeći zemaljski život na način da si svoju bolest i strah

predao Gospodinu Bogu, svi će reći: ''Neka bude blagoslovljen on i njegov Bog

kojega je toliko volio, koji Mu je svakodnevno davao mir i radost i kojemu je

sada otišao.''

Kada je nedavno umrla jedna žena tu koda nas, koja je dugo godina bolovala

od karcinoma, i koja je svoje strahove i bolest predala Gospodinu, mnogi su

upravo to i rekli: ''Otišla je svojem Gospodinu.''

I vi, kada molite Gospodina za svoje zdravlje i zdravlje drugih, molite s punom

vjerom, jer Gospodin zna što je za vas i onoga drugoga najbolje. I predajte sve

svoje strahove i boli Gospodinu Isusu. Dajte ih za žrtvu za mnoge potrebe

crkve i ljudi oko vas. I vidjet ćete kako će vam najedanput život biti kao

pjesma. Nećete bježati i nećete se skrivati u ''pećine u sebi''. A ono što vas

čeka poslije smrti je neizrecivo lijepo.

Vjerujte. Vjera će vam dati snagu i mir da svoju bolest, pa kako god bila teška,

možete nositi sami, strpljivo i postojano i još biti svima oko sebe snaga i

radost.

Nedjeljna misa, molitva, čitanje Biblije, duhovna literatura, poneko

hodočašće ili duhovna obnova … to je put.

Samo vjerujte.

29

PUT DO OZDRAVLJENJA

Jedan dan na misi bilo je čitanje iz Evanđelja o tome kako je Gospodin Isus

ozdravio dva slijepca. Pristupila su u kuću gdje je boravio Gospodin Isus i

molili su Ga da ih ozdravi.

On ih je upitao: ''Vjerujete li da mogu to učiniti?''

Kako me pogodilo to pitanje!

Da li mi, koji vjerujemo u Gospodina Boga, da li stvarno vjerujemo da nam

Gospodin Isus može riješiti sve probleme!?

U tom trenutku sam se sjetio da sam slično pitanje uputio jednoj dragoj sestri

u vjeri, obraćenici, prije nekoliko mjeseci, kada mi je ispričala da izgleda ima

neki tumor. Da izgleda da nije baš dobri, i da mora odmah na operaciju da joj

odstrane taj dio tijela.

U tim trenucima, kada mi je ona to pričala, ja sam nekako osjećao da bi se to

sve skupa moglo riješiti i bez operacije, da bi tumor do operacije mogao

nekako nestati. Ili bi se to sve trebalo nekako drugačije riješiti a ne da njoj

odrežu taj dio tijela gdje je imala tumor.

Tada sam ju upitao, da li ona vjeruje da ju Gospodin Isus može ozdraviti bez

operacije!? Ja sam to u tim trenucima čvrsto vjerovao, jednostavno sam tako

osjećao, ne bi mogao objasniti zašto. I to sam joj i rekao.

A ta draga sestra u vjeri me samo pogledala, širom otvorila oči, nije uopće o

tome razmišljala, i jedno vrijem je tražila u mislima, a vjerojatno i u srcu, riječi

kojima bi mi odgovorila. Onda, nakon toga da što si je nekoliko puta ''uzela''

zraka, rekla mi je da ona u to nekako ne vjeruje, da jednostavno ne zna što

misliti, da o tome tako nije razmišljala.

30

Ponovno sam joj rekao da ja sigurno u to vjerujem, i da ću se za to moliti, ali

da i ona mora dobiti bitku sa svojom nevjerom jer Gospodin ne dolazi tamo

kamo Ga ne zovu i gdje Ga neće.

I vodila je ta draga sestra u vjeri veliku duhovnu bitku sama sa sobom, svojom

vjerom i napastima zloga koji ju je htio ostaviti u stanju straha, nevjere,

nemira od bolesti i njezinih posljedica. Draga sestra u vjeri je uspjela. O

svemu tome je napisala i poslala mi svoje svjedočanstvo kojega u daljnjem

tekstu donosim u cijelosti:

''PUT DO OZDRAVLJENJA

Unatrag tri godine pojavili su mi se problemi sa štitnjačom. Ultrazvukom je

ustanovljeno da imam strumu te nekoliko manjih i većih čvorova na štitnjači.

Dobila sam hormonalnu terapiju i kontrolirala je svakih šest mjeseci. Cijelo to

vrijeme nalazi su bili zadovoljavajući. Moj"križni put" započeo je u ožujku ove

godine. Punkcijom najvećeg čvora u štitnjači ustanovljeno je da se u njemu

nalaze stanice koje upućuju na mogućnost postojanja zloćudne bolesti.

''Potrebno je izvaditi cijelu štitnjaču.''

Otprilike je tako glasila informacija koju mi je prenio suprug, a koji ju je netom

dobio od liječnika. Ja sam upravo stigla kući s večernje mise. Na neki način

kao da nisam bila iznenađena. Ipak, moja reakcija, koja je uslijedila, bila je za

mene neočekivana.

Šok ... Nevjerica … Strah ... Suze… Sve u tri minute. A onda pitanja koja nisam

željela ali koja su me preplavila.

Pa kako je to moguće sad, kad je krenulo moje obraćenje? Redovito odlazim u

crkvu… Nakon dugih priprema obavila sam ispovijed… Umjesto nagrade što

sam krenula pravim putem sad sam kažnjena. Zašto baš sada?...

31

Potom mi je ''zazvonila'' riječ BOLNICA , pa OPERACIJA. Pa ja ne mogu ići u

bolnicu,a kako da onda idem na operaciju? Moj otpor prema bolnici je

OGROMAN, pogotovo nakon mamine smrti i svega što smo po bolnicama

prošli. Strah me potresao od glave do pete.

Onda sam krenula samu sebe smirivati. Molit ću Boga i On će mi pomoći. On

će me spasiti od operacije. On zna da ja to ne mogu. On će me ozdraviti…

A čime sam zavrijedila da me ozdravi? Želim li ja uopće ozdraviti? Pa, možda

baš i ne… Možda moram na taj način biti kažnjena za krivnje koje još nosim u

sebi.

Čime sam zaslužila da me Bog ozdravi? Moram li to zaslužiti? Pa, Bog spašava

po svojoj velikoj milosti a ne po zaslugama…

Takve, i još mnoštvo sličnih, misli prolazile su mi glavom. I tako cijeli vikend. U

utorak odlazim u bolnicu kod kirurga na dogovor za operaciju. Dok ga čekamo

pored nas u kolicima voze djevojku na operacijU. Opet strah. Nesigurnost.

Slabost. Sram, jer osjećam strah. Za mene bi bilo veliko poniženje, kad bi

netko primijetio da se bojim. Moj je moto bio stisni zube, otrpi i ne dopusti da

itko vidi tvoju slabost ili strah.

Jer što bi ljudi mislili o meni? Da sam strašljiva? Da se nisam u stanju

kontrolirati? Da nisam svemoguća? O ,kako ljudska glupost može biti

bezgranična ... ALI, TO SAM BILA JA.

Dolazi kirurg i uvidom u dokumentaciju potpuno me zbunjuje. Po njegovom

mišljenju moj nalaz može biti bezopasna cista ili karcinom. Ili jedno ili drugo.

Baš fino. Ali, u oba slučaja operacija nije hitna jer je čvor manji od 1 cm, i do

jeseni se neće ništa dramatično promijeniti.

Kako sam ja tip koji ne voli ništa ostavljati za sutra, a spominje se i mogućnost

zloćudnosti , odlučujem se za operaciju što prije. Termin je dogovoren za

nekoliko tjedana. A onda nova pitanja.

32

Kako reći djeci , a da ih ne preplašim? Kako reći najbližima? Kako spriječiti da

se vijest ne proširi? Kako pripremiti sebe za odlazak u bolnicu? Kako, kako,

kako ... ?

A Bog? Iako je to bilo vrijeme mojeg intenzivnog obraćenja , tek sam se

nakon nekog vremena "sjetila" da bi i Njega mogla uključiti u cijelu priču .

Naime, moje "ja" je još uvijek bilo jako, jako prisutno. Nisam to željela , ali

nisam drugačije mogla ni znala. Cijela ova "drama" odvila se u pet dana.

Prva osoba (iza muža) s kojom sam podijelila svoju muku bio je jedan moj brat

po vjeri. Ispričala sam mu što mi se događa. Umjesto tipične ljudske reakcije

žaljenja, on je jednostavno rekao da sam s nekim razlogom dobila tu kušnju.

Da je ona dobra za moj rast u vjeri ili pak možda za moje svjedočenje kod

mojih bližnjih. Možda će me Bog ozdraviti. Rekao je da ne zna zašto i kako, ali

osjeća da će sve biti dobro. I ako želim da će i on moliti za moje ozdravljenje.

Ja neka idem što češće na misu, pričešćujem se, molim devetnice i druge

molitve i prepustim sve Bogu.

I to je bilo upravo ono što sam morala čuti u tom trenutku.

U crkvu sam ionako odlazila dosta često, jer sam osjećala potrebu. Molila sam

redovito. Ono što sam dodala bile su devetnice za ozdravljenje i moja osobna

molitva Bogu da me ozdravi i poštedi operacije. Tek nakon nekog vremena

sam spoznala da moram ubaciti dodatak :"Ako je to u skladu s Tvojom voljom

i Tvojim planovima za moj život."

Vrijeme operacije se bližilo. Morala sam napraviti predoperativne preglede.

Počeo se javljati nemir. I sve je više bujao. Tjedan dana pred operaciju odlučila

sam zatražiti još jedno mišljenje. Jako me zbunjivalo to što je moj liječnik želio

hitnu operaciju, a kirurg smatrao da to može pričekati do jeseni.

Što ako je to neki znak od Boga, a ja ga nisam prepoznala? Što ako me Bog u

međuvremenu ozdravio, a ja ne znajući idem na operaciju? Što ako ... ?

33

I dobijem drugo mišljenje. Bez pregleda. Samo uvidom u papire. Razočarenje.

Ništa novo nisam saznala. Dilema je i dalje ista. Četvrtak popodne je. U

ponedjeljak moram potvrditi dolazak u bolnicu. Napokon se lomim i obraćam

pravom ''liječniku''.

Na koljenima, iz dubine duše i srca, sva u suzama, tražim pomoć od Boga.

Molim ga da mi da neki znak i pomogne, ali onako kako On zna da je najbolje

za mene, a ne onako kako to ja želim. Znala sam da je moj kirurg vrhunski

stručnjak. Vrlo je pristupačan i ljubazan, liječnik kakvog možete poželjeti . Ali,

ja sam osjećala da u bolnicu ne mogu. Otpor je bio ogroman. Ja u svari nisam

ni znala što bih od Boga u tom trenutku mogla tražiti.

ALI ON JE ZNAO .

I u petak stiže pomoć. Draga poznanica, s kojom se nisam čula oko dva

mjeseca, taj je dan bila na Upravnom odboru gdje je bio i moj suprug.

Godišnje oboje sudjeluju na tom odboru svega 4 - 5 puta . Ali taj petak jesu. I

prvi puta (u dvije godine )ona je nakon odbora sjela s njima na kavu. I pitala

za mene. Muž joj ispriča za moju operaciju. Ispostavilo se da je i ona imala

slične probleme. Moj liječnik bio je dugo godina i njezin liječnik. Prije sedam

godina želio ju je pod hitno operirati. Odbila je. Prošlo je 7 godina, ona je

promijenila liječnika i još uvijek nije otišla na operaciju. I sve je pod kontrolom.

Neki bi rekli slučajnost, ali ako si vjernik znaš da slučajnosti ne postoje. Sve je

to po Božjem planu.

Ukratko, ja cijelu ovu situaciju doživljavam kao Božji odgovor na moje

molitve. Kao pomoć da donesem konačnu odluku.

Otkazujem operaciju. Protiv svake ljudske pa i liječničke logike, bez prevelike

ideje što dalje poduzeti. Odlučila sam vjerovati Onome kome sam se molila, za

kojeg vjerujem da sve može.

Ista poznanica je spomenula još jednog stručnjaka za kojeg sam i ja čula.

Odlazim k njemu i on je ponovno izvršio kompletan pregled. Zaključuje da nije

34

hitno, ali operacija je nužna ove godine, najbolje na jesen. No, on ima drugi

pristup liječenja štitnjače. Ne želi vaditi cijelu štitnjaču, već samo oboljeli dio.

Operacija je manjeg rizika, bržeg oporavka i preostali dio štitnjače može

preuzeti ulogu cijele. To znači, bez lijekova ili u maloj količini. Dugoročno to je

blagodat za cijeli organizam. No, u cijeloj priči postoji jedan veliki ALI .

Ako se nakon operacije pokaže da je ova polovica zloćudna, trebat će

ponovno na operaciju u kratkom vremenu da bi se izvadila i druga polovica.

Dakle, u konačnici sve visi u zraku. Dapače, postoji mogućnost da ću u

kratkom vremenu morati na dvije umjesto na jednu operaciju. Umjesto tjedan

dana u bolnici to može ispasti dva. To me brinulo najviše.

Moj strah od bolnice …

Dakle, u Vinogradskoj bi mi odmah izvadili cijelu štitnjaču, nakon 7 dana idem

doma i doživotno pijem hormonsku nadoknadu. I to je to. A na Rebru lutrija.

Čudim se sama sebi. Jer sam inače "ziheraš". No, isto tako vjerujem da me

Bog doveo tu s razlogom. Bez Boga ja nikada ne bi donijela takvu odluku.

Nikada .

Prođe ljeto, dolazi jesen. Još uvijek molim Boga za ozdravljenje, ali sad mi više

to nije životno važno. Više molim za snagu, jakost i hrabrost za ono što me

čeka. Termin se približava i ja postajem nemirna. No, događaju mi se čudesne

stvari. Moje sestre i braća u vjeri odlaze u Međugorje na hodočašće. Neki

mole za mene.

To je nešto čudesno. Da otkrijete da postoje ljudi koji mole za vas. To je jedan

poseban osjećaj. Osjećala sam se privilegirano. Jedna draga sestra u vjeri

donijela mi je krunicu. Bila sam ushićena. Zahvaljujem Bogu za te divne ljude

koje je Bog stavio na moje životne pute.

Kako nisam išla u Međugorje, odlučila sam prije operacije otići na Mariju

Bistricu. Prvi puta u životu kao kompletan vjernik. Ispovijed. Misa. Križni put.

Blagoslov.

35

A poslije duboka radost. Ushit. Mir. Ljubav.

Mislim da bez te duhovne pomoći ne bih izdržala pritisak i tjeskobu koji su me

čekali. U srijedu odlazim u bolnicu i smještaju me u sobu. Molim Boga da mi

pomogne izdržati ovu kušnju.

Molim. Nekad koncentrirano, nekad mehanički. Vadim svoju duhovnu

literaturu. Pokušavam čitati. Nakratko uspijevam. Ali tenzije rastu. Tjeskoba …

Hvala Bogu, smjestili su me u jednokrevetnu sobu. Padam na koljena i molim

Ga za pomoć. Pomoć da izdržim do operacije, da se ne raspadnem. U jednom

trenutku obrišem suze i sjednem. Zazvoni mobitel. Zove moj kum. I priča.

Nemam pojma što, samo znam da se smijem. On jednostavno ima taj dar. I on

priča i priča, a ja se smijem. Završimo razgovor.

Mobitel odmah zazvoni. Zove draga sestra u vjeri. Ona je jedna od nekoliko

ljudi kojima sam povjerila svoje strahove. Ja, koja prije nikome ne bi priznala

da me strah, pa da mi je o tome ovisio život. Nekome priznati da imam

slabosti. To je prije bilo nezamislivo. Razgovarale smo i razgovarale.

I to je bilo to. Dobila sam ohrabrujuće poruke na mobitel od braće u vjeri. I

obitelji. Pomoć sam tražila i dobila je. Odmah.

Preživjela sam dan i noć i dočekala operaciju. Molila sam Boga za cijelo

medicinsko osoblje i za mojeg kirurga da učine ono što je za mene najbolje. I

učinili su. Odstranili su mi dio štitnjače i čekao se patohistološki nalaz, da se

vidi što je s preostalim tkivom, da li treba nova operacija. Došao je za tjedan

dana. Ne mogu reći da mi nije u trenutku prošlo kroz glavu da je možda loš.

Ali nisam bila zabrinuta. Vjerovala sam da Bog zna moje mogućnosti ovog

trenutka i da me neće kušati preko mojih snaga.

I nije. Pokazao mi je da uz Njegovu pomoć mogu kroz sve proći i hvala Mu na

tome . Nije me napuštao ni trena. Bio je tu, držao me i pridizao.

36

Ono što mi je jako nedostajalo bila je sv. Misa i pričest. Svaki put kad se

pričestim osjećam da sam dobila snagu za ići dalje. Zato sam po dolasku kući

smišljala kako otići do crkve i pričestiti se. Po mišljenju mojih ukućana to

nikako nije bilo pametno jer sam još bila dosta slaba. No, nakon nekoliko

dana odlučila sam se odvesti na misu. Ni u jednom trenutku nisam pomislila

da to neću moći. Znala sam da se želim Bogu zahvaliti na obilju milosti i

milosrđa koja mi je učinio.

Tek kad sam skretala prema crkvi palo mi je na pamet da bi moglo biti

problema s parkirnim mjestom. Pa bi onda morala dalje parkirati i nešto duže

pješačiti. Skrenem za ugao i nasmijem se. Ne samo da me čekalo parkirno

mjesto, nego me čekalo ono najbliže do crkve.

Što reći? Za mene to je čudo. Za moju obitelj nije. Zato sam ovu veliku kušnju

kroz koju sam prošla prikazala za njihovo obraćenje. A dragome Bogu

zahvaljujem svakodnevno na njegovoj velikoj dobroti, ljubavi i strpljivosti koju

je pokazao za mene.

Ovaj, zadnji, dio svjedočanstva napisala sam prije dva tjedna dok još nisam

imala sve nalaze, stoga se vraćam nekoliko koraka unatrag da bi zaokružila

priču sa trenutnim stanjem. Dakle, dva dana po dolasku kući moram ponovno

u Zagreb na kontrolu. Patohistološki nalaz je pokazao da sam došla

pravovremeno. Nađene su zloćudne stanice, ali nisu probile membranu i ušle

u okolno tkivo. Stoga nije bilo potrebno zračenje ni dodatni zahvat.

Mislila sam da je time priča zaokružena. Ali nije bila. Kad se vadi polovica

štitnjače moguće je da se počnu stvarati antitijela na onu drugu polovicu.

Zatim treba vidjeti da li je preostali dio počeo stvarati hormone i u kojoj mjeri.

Ova priča s hormonima nije me zabrinjavala, jer sam znala da tabletama

mogu nadomjestiti njihov manjak. No, priča s antitijelima bila je iznenađenje.

Nitko prije nije spominjao tu mogućnost. To je još jedna moguća komplikacija

koja najvjerojatnije vodi do vađenja i druge polovice.

37

Lagano sam se uznemirila. Nije mi preostalo ništa drugo nego napraviti

potrebne nalaze i počekati rezultate. Čekala sam dva tjedna. Puna pouzdanja

u Boga, vjerovala sam da će sve biti u redu.

I bilo je.

Sad pijem minimalnu dozu hormona. Desni režanj preuzeo je ulogu cijele

štitnjače. Hormoni su u granicama normale. Sljedeća kontrola je za tri

mjeseca. Liječnik mi je rekao da na kraju priče možemo zaključiti da je sve

dobro prošlo.

A što će biti dalje? Da li ću u budućnosti morati ponovno na operaciju? Do

kada će sve biti u redu? Što ako...?

Odgovore zna samo dragi Bog. Moj život je u Njegovim rukama i On će učiniti

ono što je po Njegovim planovima najbolje za mene. Moje je da svaki dan

živim pokušavajući živjeti u skladu s Njegovom voljom.

Na početku sam molila za čudo izlječenja bez operacije. Dobila sam operaciju

sa obiljem drugih čuda. Molila sam za ozdravljenje. Dobila sam ga.

I zato Ti hvala Bože moj milostivi na obilju Tvoje ljubavi i milosrđa s kojima si

me podario!''

Eto, ta draga sestra u vjeri je vjerovala da ju Gospodin Bog može izliječiti, da

joj može pomoći.

Zato ova rečenica Gospodina Isusa iz Evanđelja ide svakoga od nas, u svakoj

kušnji, u svakom problemu kojeg imamo u životu.

I samo trebamo na ovo Njegovo pitanje; ''Vjerujete li da mogu to učiniti?''

odgovoriti sa molitvom i vjerom:

''Gospodine Isuse, ja vjerujem.''

I bit će nam kako smo povjerovali …

38

BOLEST JE POZIV OD GOSPODINA BOGA

Jedan dan, prilikom čekanja pred jednim uredom, nisam mogao a da ne

čujem dvije osobe kako su unutra razgovarale. Vrata su bila pritvorena i van,

u čekaonicu se čuo njihov razgovor.

Jedna je pričala drugoj o teškoj bolesti jednog čovjeka. Da je dobar i vrijedan,

da se trudi, da svima hoće pomoći, i da sada, kada ga nema s njima jer je

teško bolestan, svima nedostaje. Slušam ja to i mislim si kako je taj čovjek,

ako je takav kakvim ga je opisala ta osoba, zapravo sada na jednoj životnoj

kušnji. I svi drugi oko njega.

Jer je bolest zapravo kušnja. Za onoga koji je bolestan i za one koji su oko

njega i u svemu tome sudjeluju.

A baš sam tu osobu, koja je o tome govorila, i trebao. Kada je došla u svoju

kancelariju i kada smo počeli razgovor, ja joj kažem da sam čuo taj njezin

razgovor. I da zapravo taj njezin poznanik ima sada svoju kušnju, pogotovo

ako je u Gospodinu.

Ona me pogleda, onako sjetno, i kaže da jest, da vjeruje u Gospodina, da ide

na mise, da je pobožan.

Eto, kažem joj ja, Gospodin kuša tu njegovu vjeru kroz njegovu sadašnju

bolest. I daje mu priliku da kroz tu kušnju, kroz ponašanje u toj svojoj bolesti,

on raste u vjeri. Jer ako je u Gospodinu i vjeruje u Njegove Božanske planove

za svakog od nas, pa tako i za njega, onda će on tu bolest stoički primiti, biti

strpljiv u svemu što će mu doktori odrediti, neće opterećivati svoju okolinu sa

svojom bolešću i nastojat će da nikom ne bude na teret, da bude i dalje takav

kakav je.

A ona mi to potvrdi i kaže da je on upravo takav i da neće nikoga sa svojom

bolešću opterećivati. No, da će se drugi opterećivati sami po sebi.

39

Kimnuo sam glavom i ispričao sam joj o jednoj svojoj spoznaji, koju mi je

Gospodin baš tih dana dao za spoznati.

Da su zapravo dobre i loše stvari koje nam se događaju u životu, što se tiče

Gospodina Boga, potpuno jednake ljepote. Samo mi ljudi veću važnost

dajemo lijepim stvarima koje nam se događaju u životu, jer nam one, po

našem ljudskom poimanju, predstavljaju zadovoljavanje naših potreba i

uljepšavaju život.

Ali, da sam shvatio, po Gospodinu, da su zapravo teškoće koje nam se

događaju životu puno važnije jer nam daju priliku da rastemo u vjeri i

duhovnosti.

U onome što je vječno. U onome što nas približuje Gospodinu Bogu. Njegovoj

patnji i trpljenju koje je, po Bibliji, On prošao radi našeg vječnog života.

Kada nam se događaju lijepe stvari u životu, po našem ljudskom poimanju, to

nam dođe kao nešto normalno. Ne punimo se njima onako kako je to

Gospodin zamislio pa mu za sve to i zaboravimo zahvaliti.

Tko se uopće sjeti svakodnevno zahvaljivati Gospodinu Bogu za sve lijepo što

nam se događa!?

Za plaću koju smo primili, za sunce koje nam svijetli, za kišu koja nam je

natopila suhu zemlju, za ljude oko nas, za prekrasno cvijeće kraj ceste, za

posao koji imamo, za hranu koju jedemo svaki dan, za sebe kada se vidimo u

ogledalu, takvima kakvi jesmo, za svećenika koji nas čeka na misi, itd., itd.

To tako rijetko činimo, a toliko ljepote i radosti u tim stvarima, ljudima i

događajima!

A kako bi onda zahvaljivali za one loše stvari koje nam se događaju u

životu!?

40

Tko od nas zahvaljuje Gospodinu Bogu za to što je ostao bez posla, što ga

ljudi oko njega povrjeđuju, što je mali, debeli, mršav', ćelavi, neugledni…

Ili, što ima malu plaću, što nema novaca i drugih materijalnih stvari koliko on

misli da treba imati, što nema muža ili ženu …

Ili zato što je bolestan, što je u kolicima, što je nemoćan, star … itd., itd.

A upravo su to događaji i situacije, za one koji vjeruju u Gospodina i Njegov

prekrasni Božanski plan za njihove živote, koje će im dati da rastu u vjeri u

Gospodina Boga, u vjeri da iza ovog našeg života postoji još jedan život, vječni

život u čistoj radosti i miru.

I kaže ta draga osoba da je to istina jer se upravo u teškoćama ljudi najčešće

obraćaju Gospodinu Isusu za pomoć.

Da, ali mi se tada ne obraćamo Gospodinu za pomoć onako kako On želi da

nam pomogne, kakav je Njegov Božanski plan za naše živote, kako On zna da

je najbolje za nas. Mi ga ne puštamo u naše živote kroz širom otvorena vrata

naših duša i srdaca.

Ne, mi želimo da nam On ispuni želju i riješi problem točno onako kako smo si

mi to zamisliti da bi trebalo biti. Jer mi gledamo samo kratkoročno, da nam

odmah i sada bude dobro, a Gospodin Bog gleda u vječnost, da zaslužimo

miran i radostan, vječni život u Njegovom Kraljevstvu.

Onaj koji je u Gospodinu, koji čvrsto vjeruje u Njegov Božanski plan za njegov

život, taj će se radovati svakoj kušnji koju Gospodin dozvoli a zli, u svojoj

nemjerljivoj mržnji prema svakom čovjeku, pokuša i izvrši u njegovom životu.

I strpljivo će podnositi sve što će mu se događati, čineći strpljivo i s radošću

samo ono što može u tim trenucima.

Ako je bolestan, ići će doktoru, dobit će dijagnozu i ravnat će se po tome što

će mu doktor odrediti. Ako je nešto teško, ići će i dalje. Sve što može i osjeti

41

da bi trebao. I bolnice, i rehabilitacije, i kolica, i terapije … Netko može više a

netko manje.

Pa zna to Gospodin! Zato On čeka da mi učinimo ono što možemo kako bi

onda mogao On nastaviti, da Se proslavi preko naše bolesti.

Ali, nemojmo nikad zaboraviti, u svojim ljudskim osobinama oholosti,

licemjerja, sebičnosti, egoističnosti, da smo mi, naši životi i naše ponašanje u

tim našim životima koji su nam darovani, dio sveukupnog, nama ljudima u

potpunosti neshvatljivog, Božanskog plana za sve nas, za spas cijelog

čovječanstva odnosno onih koji su predodređeni za spas. Za vječni život.

Jer, neće se svi spasiti.

Gospodin zna tko je predodređen, ali mi to ne znamo. Ali, imamo pravo

izbora, u svakom trenutku svojeg života, da odlučimo kako ćemo se ponašati i

kome ćemo vjerovati.

Ponekad naša bolest, kako god bila teška, može predstavljati naše poslanje,

naše životno poslanje koje nam je Gospodin Bog odredio u svojem

Božanskom planu.

Ako nas ta bolesti i kušnje kroz nju dovedu do našeg obraćenja, do spoznaje

koliko smo mi ljudi slabi i ništavni i da bez Gospodina Boga ne možemo imati

radost života;

ako ćemo mi takvi bolesni svoju bolest prihvatiti kao neko normalno stanje i

slaviti Gospodina, zahvaljivati Mu na svemu pa i na toj bolesti ako ćemo biti

radosni takvi kakvi jesmo;

ako ćemo svima oko sebe pokušati pomagati u njihovim svakodnevnim

problemima i tako bolesni i nemoćni;

ako ćemo strpljivo podnositi svoju bolest i ograničenost kroz nju i ako se

nećemo žaliti i biti drugima na teret više nego je potrebno, koliko ćemo samo

42

proslavljati Gospodina, koliko drugih oko sebe ćemo natjerati da razmišljaju o

tome što je ili tko je to, taj Bog, koji tog čovjeka čini tako dobrim, radosnim,

strpljivim i punim ljubavi u toj teškoj bolesti!

Jer bez Gospodina Boga s nama u tim teški situacijama, nitko od nas ne bi

mogao takav biti.

Bog će se preko nas proslavljati a mi ćemo u svemu tome spoznavati

prekrasne istine o vjeri i duhovnosti i osjećati se čak i radosnije i mirnije nego

prije kada svete teškoće nismo imali.

Jer, čovjek ne živi izvana nego iznutra. Onakve smo volje i stanja kako nam je

u srcu i duši a ne kako nam je vani na tijelu.

Mnogo svjedočanstava ima o tome po cijelome svijetu. Mnogi sveci, u teškim

bolestima u svojim zemaljskim životima, su svoje bolesti, svoje trpljenja i

patnje, dali Gospodinu za spas raznih trpećih duša, za obraćenje grješnika i za

mnoge druge nakane.

Sada mi je još jasnije zašto je meni u zatvoru, po našem ljudskom poimanju u

jednoj od najtežih životnih kušnji čovjeka, radi gubitka slobode i društvene

izopačenosti, dakle, zašto je meni tamo bilo tako lijepo, najljepše u životu!

Jer mi je Gospodin dao kušnju, koja mi je spasila život i obitelj, a ja sam ga

svojim ponašanjem, prihvaćanjem kušnje, vjerom i molitvom,radošću i

pomaganjem drugima, proslavljao.

Ja sam vršio Njegovu volju a usput sam dobivao neprocjenjive spoznaje o

Njegovom postojanju i radosti života po Njemu, Bogu Svemogućemu, u svim

životnim situacijama!

Sve je imalo potpuni smisao, u meni i oko mene, kako god sa strane, po

viđenju i mjerilima drugih ljudi, to izgledalo teško.

Zato Ti Gospodine beskrajno hvala za sve moje kušnje koje mi daješ!

43

Zato Ti Gospodine hvala za moj pritvor i moj zatvor!

Zato Ti Gospodine hvala što sam godinama bio bez posla!

Zato Ti Gospodine hvala na svim mojim bolestima!

Zato Ti Gospodine hvala na svim ljudima koji su me povrjeđivali u mojem

životu!

44

U SVAKOJ PATNJI MOŽEMO PRONAĆI SMISAO

Razmišljajući o tome koliko je samo patnji u ovom našem ljudskom životu na

zemlji i kako te patnje imaju potpuni smisao u životima onih koji vjeruju u

Gospodina Boga, uvijek su mi primjer za to bili mnogi dragi sveci i njihovi

životi.

Živi svjedoci Božje ljubavi prema čovjeku u njegovim najtežim trenucima!

Jedan od njih je bio i dragi talijanski svetac Padre Pio. Pročitao sam i nekoliko

knjiga o njegovom životu i raznim situacijama u njemu po kojima se Gospodin

Bog proslavljao. Dragi Padre Pio je činio silna čudesa ozdravljenja,

oslobođenja i obraćenja. No, uvijek je ponavljao da nije on ni Bog Otac ni

Gospodin Isus Krist. Da je on samo njihovo oruđe.

Ponekad me malo zasmeta kada ljudi, pogotovo oni s vjerom, ne shvaćaju, i

ne prihvaćaju, da ni oni ni drugi oko njih, ne mogu ništa učiniti, ni za sebe ni

za druge, ako to nije Božja volja.

Padre Pio nije bio neki mistik iz dalekih zemalja, iz nekog nepoznatog

vremena. On je bio čovjek koji je živio u prošlom stoljeću, preživio dva

svjetska rata, živio u komunizmu. Crkva ga je proganjala. Ali ne crkva u cjelini.

Ne, nego neki njezini dijelovi, neki biskupi i svećenici, sigurno u tim trenucima

u napastovanjima Sotone. A Gospodin Bog je to dozvolio da se kasnije

proslavi. Naime, Padre Pio je svojim djelovanjem, prihvaćanjem onoga što mu

je Gospodin namijenio, činio silna čudesa. Na tisuće i tisuće ozdravljenja,

obraćenja, oslobođenja, uspješnih egzorcizama.

Rekli bi mnogi od nas da je to super, da bi i mi to htjeli. Super bi bilo da

možemo znati što će se dogoditi, da možemo ozdravljati neizlječive bolesnike,

da možemo ljudima činiti dobro i odvratiti ih da više ne čine zlo, da možemo

biti na dva mjesta istodobno, itd.

45

I odmah bi nam palo na pamet kako bi bili poznati, slavljeni.

Da, ali Božjim misterijem, to nije tako lako i mnogi od nas to sigurno ne bi

izdržali. Jer, Padre Pio je 50 godina živio sa živim ranama na rukama i nogama

koje su mu bile probodene, s rupama s jedne i druge strane. Imao je za svog

života na desetke i desetke kojekakvih strašnih bolesti od kojih je iznenada

znao oboljeti i iznenada ozdraviti.

Imao je stalne napade Sotone i njegovih zlih demona koji su ga znali noćima i

noćima tući i mučiti. Ujutro se budio sav pretučen i krvav. Svemu tome su bili

svjedoci redovnici koji su s njim živjeli i radili u samostanima gdje je bio.

I crkva ga je u jednom dijelu njegovog života progonila i zabranila mu

djelovanje, crkva čiji je svećenik bio. To ga je jako duhovno pogađalo.

On je sve to godinama strpljivo i ponizno podnosio. Jer je čvrsto vjerovao da

to tako treba biti po svetom Božjem planu za njegov život. I bio je u pravu.

Jer to njegovo strpljivo i ponizno podnošenje svih kušnji i patnji bila je cijena

otkupljenja silnog broja duša ljudi koji su se u svojim poteškoćama utjecale

dragom Padre Piu.

To je bila cijena silnih njegovih čudesa koje je činio za svojeg zemaljskog

života a i gore na Nebu. To sve je jedan prekrasni Božji misterij.

Sve to me ponovno poučilo, i utvrdilo u meni vjeru,da se u Kraljevstvo Božje,

u vječni život mira i radosti, može doći samo kroz muku i patnju, samo po

uskom i trnovitom putu, na uska vrata. Samo strpljivo i postojano noseći

teške križeve svojih života.

I normalno da se puno onih koji čvrsto ne vjeruju u Gospodina Boga i Njegovo

kraljevstvo, u taj duhovni život poslije naših ovozemaljskih smrti, teško s tim

nosi i ne nalazi u svemu tome smisao.

46

Mi ljudi bi željeli da uživamo u svim tjelesni i duhovnim blagodatima sada,

odmah, u ovom svojem zemaljskom životu. Tako to mnogi poimaju. Sada i

odmah, bez patnje i trpljenja.

Svakodnevno vidim i osjećam da tako razmišljaju mnogi dragi ljudi oko mene i

da tako razmišlja ovaj svijet u kojem živim. A tako sam i ja živio u jednom

dijelu svojeg života. Sve, sada i odmah. Sve.

Ali, nije išlo. Trebao sam se osjećati ispunjeno, zadovoljno. Ali ne, naprotiv,

osjećao sam se sve više i više prazno, izgubljeno, nezadovoljno. Bio sam

svjestan besmislenosti toga stanja pa sam tražio sam promjenu. Došao do

toga da sam molio i Gospodina Boga za pomoć, kako sam u tim trenucima

znao.

I nije trebalo puno riječi i molitve. Samo čvrsta i iskrena odluka da Ga trebam

i da želim promijeniti svoj život. On da vodi a ne ja.

Dogodilo se obraćenje. Prekrasni trenuci … Ali, dogodili su se, po našim

ljudskim poimanjima, i teški trenuci u mojem životu. Završio sam u pritvoru,

izgubio posao, izgubio društveni status, osuđen sam, otišao i vratio se iz

zatvora, ostao bez posla, bio na rubu rastave, ''izgubio'' pa ponovno

''pronašao'' djecu i suprugu, izgubio neke prijatelje…

A kroz sve te situacije i događaje u mojem životu, ja se nikada nisam osjećao

zadovoljnije u životu i moj život nikada nije imao tako čisti smisao. Nisam ja

mazohista pa sam, kao, bio sretan što su mi se dogodile sve te teške stvari i

događaji. Ne, nego sam shvatio, Gospodin Isus mi je dao za shvatiti, da su to

moji križevi, križevi mojeg života. Gospodin je tražio da ih nosim i još mi je

dao mnogo darova da i drugima oko sebe pomognem da i oni strpljivo nose

svoje životne križeve. Za spasenje naših duša …

Pa gdje je razlika? Kako onda ovo sada, trpljenje i patnje, može biti bolje od

onoga od prije, uživanja, vlasti i slasti!?

47

Lako, razlika je u Gospodinu! On svemu daje smisao. Gdje Njega nema, sve

gubi smisao.

Sve nedaće, svi križevi koje moram nositi, nisu preveliki za mene. Kad god

mislim da više ne mogu, Gospodin je odmah tu i ''šalje'' mi pomoć, taman

kakvu u tom trenutku trebam. Duhovnu ili materijalnu. Nekog prijatelja,

posao, neku misao, točno ono što mi u tom trenutku treba. Jer On točno zna

što mi je najpotrebnije. I začas dobijem mir, radost, ispunjenje.

A prije, kada sam ja upravljao svojim životom i određivao što mi i kako treba,

kada sam mislio da imam sve, kada sam imao razna društva i prijatelje, bio

sam stalno nemiran, nezadovoljan, neispunjen i često sam se osjećao vrlo

usamljeno i napušteno.

Nemjerljiva razlika.

A dragi Padre Pio više je puta rekao da ga je ponekad sam Gospodin Isus

došao podići s poda njegove sobe kada ga je Sotona istukao i izmučio. I da ga

je stavio u krevet. Jer je svojim trpljenjem spasio mnoge duše od Sotone i

priveo ih Gospodinu.

I mi trpljenjima u svojim životima, strpljivim podnašanjem patnji i nošenjem

križeva naših života, otkupljujemo neku dušu. Neki od nas svoju dušu,

izranjavanu mnogim grijesima koje smo učinili, a neki od nas i mnoge druge

duše dragih ljudi oko nas i u čistilištu.

Što, kako, gdje, koliko!? Nemojmo se s tim zamarati. Saznat ćemo jednog

dana. Ali dajte si zamislite, vi koji ovo čitate, da li bi htjeli da otkrijete jednoga

dana, u ovom ili u onom životu, da ste mogli, a niste, spasiti svoju dušu, duše

svoje djece, roditelja, supružnika, braće i sestara, prijatelja, jadnih duša u

čistilištu?

Jer niste htjeli strpljivo, ili nikako, trpjeti, niste htjeli biti ponizni, niste htjeli

bezuvjetno ljubiti druge oko sebe.

48

Jer se niste htjeli moliti, ići na mise, ispovijedi, pričesti, kako bi za sve to imali

snage i kako bi vam Gospodin Isus tamo za to dao dovoljno te snage,

bezgranične ljubavi i postojanog mira.

Svi mi možemo biti čudotvorci kao Padre Pio. U svojim životima i životima

ljudi oko nas, ljudi koje nam je Gospodin poslao i još uvijek nam šalje na naš

životni put.

Ali, da bi to mogli postati, ili da samo učinimo ono što možemo u svojim

životima i životima dragih ljudi oko nas, dakle, za to se trebamo moliti, jačati

svoj vjeru, ići na mise po duhovnu pomoć, ispovijedati se i pričešćivati, kako

bi bili jači u borbi protiv napasti Sotone i njegovih zlih demona …

A tako ćemo onda shvatiti i prihvatiti sebe, svoje dobre i loše strane, i svoje

najbliže, takve kakvi su, i one koje ponekad sretnemo s njihovim dobrim i

lošim stranama. I političare, posao, neimaštinu, bolesti, ogovaranja,

zlostavljanja, povrjeđivanja.

I nećemo nikome činiti ono što ne bi htjeli da drugi čine nama. Samo se malo

trebamo potruditi i probati spoznati križeve naših života. Nositi ih s radošću,

strpljivo i postojano.

I stalno koristiti sva duhovna oruđa koje nam je Gospodin Bog dao kako bi

imali čvrstu vjeru i postojanu snagu. Mise, molitve, ispovijedi, pričesti, pokore

i drugo. A s vremenom će nam Gospodin dati shvatiti čije duše spašavamo.

Svoju sigurno a sigurno i neke druge.

Tu oko nas a možda i dalje. Samo dignimo glavu, oslušnimo svoje srce. Začas

ćemo osjetiti za koga bi htjeli da spasi svoju dušu i da s nama jednom živi u

Kraljevstvu Božjem.

Mirno, radosno, u beskrajnoj ljubavi.

49

ŽIVOTNA ISPOVIJED

Kako bi pokušali naći svoje odgovore na to zašto su nam se dogodile neke

nesreće u životu, zašto teške posljedice koje su nakon njih došle, kako bi

pokušali sve to shvatiti i prihvatiti i živjeti dalje, teško je u svemu tome

pronaći mir ako se ne pomirimo i sami sa sobom, i sa Gospodinom Bogom i sa

dragim ljudima oko sebe.

Najteže je iza sebe ostaviti prošlost i ono što nam se tamo lošega dogodilo.

Nama, ili ako smo mi nešto takvog učinili drugima.

Da bi mogli naprijed u životu, noseći svoje kušnje i probleme, svoj križ, dalje,

naša katolička vjera nam je tu dala sakrament pomirenja, ispovijed.

A svi mi jako dobro znamo koliko je u raznim životnim problemima bitno da

se osjećamo smireno i otvoreno prema svima.

Mnogi dragi ljudi, tako sam bio i ja, ne razmišljaju o Gospodinu Bogu i o tome

da mu se obrate za pomoć, dok im se ne dogode teške situacije u životu. Vrlo

često su to i teške bolesti i njihove posljedice. Tada kada vidimo i shvatimo,

da sve ono što smo svojim ljudskim snagama i znanjima planirali, mislili da

kontroliramo, dakle, kada se sve to sruši ili počne rušiti, tada mnogi od nas

shvate da smo mi samo ljudi, slabi i nesavršeni. A posljedice naših djela, ili,

kao, nesretnih slučajeva, su već nastale.

Pokušamo mi to još na početku nekako posložiti i riješiti. Ali brzo shvatimo da

se sve srušeno i polomljeno više ne da ispraviti kako je bilo prije nego da

moramo smoći snage da prihvatimo to stanje kakvo je sada i da sa njime

živimo.

Bilo da su to zatvori i gubitak posla kao kod mene, bilo da su to rastave, smrti

dragih osoba ili teške bolesti, nesreće i njihove posljedice.

50

Ostanemo nemoćni i prvi put mnogima od nas padne na pamet da se

pomolimo Gospodinu Bogu da nam pomogne u tim situacijama u kojima smo

se našli i u kojima ne možemo naći adekvatno rješenje niti se znamo u njima

mirno i staloženo ponašati. Nekad su to neke kratke molitve prije spavanja,

nekad odemo u neko svetište nadajući se tamo nekom čudu koje bi nam

riješilo naše probleme, a ponekad čak odemo i na misu u svoju župnu crkvu.

Naravno, odmah se ne događa ništa, jer vjera i Gospodin Bog nisu dućan da

odemo tamo i odmah dobijemo ono što trebamo. Ali shvatimo da tu ''nešto

ima'' pa nastavimo tražiti odgovore.

Taj put sam i ja prošao u svojem obraćenju. I brzo sam došao upravo do toga

trenutka kada sam shvatio da moram, da bih mogao dalje, pomiriti se sam sa

sobom, sa Gospodinom Bogom i sa svima oko sebe. Tražiti oproste i dati

oproste. Da očistim svoju nutrinu od raznih osuđivanja, srditosti, mržnji,

ogovaranja, nemira, nezadovoljstava …

A to sve što me je mučilo nikako nisam uspijevao predati drugim ljudima oko

sebe. Jer su me oni saslušali ali nisu to moje mogli uzeti na sebe i uvijek mi je

to ostajalo.

Tada, kada mi je bilo najteže u životu i kada sam se Gospodinu Bogu obratio

za pomoć, tada sam došao da spoznaje da sve to što me muči mogu predati

Njemu, Bogu.

Da je upravo On i radi toga došao ovdje na zemlju, trpio, bio raspet i umro na

križu. I za tri dana uskrsnuo.

Da sve teškoće, svakog od nas, koje ne možemo sami nositi, On uzme na

sebe.

I da nam oprosti sve slabosti i loše stvari. Preko svojih svećenika u

sakramentu ispovijedi, jer nas jedino oni, svećenici, kojima je Gospodin Isus

51

dao to ovlaštenje, mogu odrješiti naših grijeha kako bi ih na sebe preuzeo

Gospodin Isus.

To sam odmah shvatio, dobio za spoznati. I u prvih nekoliko mjeseci, od

početka mojeg obraćenja, obavio sam na desetke ispovijedi raznih svojih

grijeha i nečistoća koje sam nosio u sebi a koje sam učinio Gospodinu Bogu i

drugim dragim ljudima oko sebe.

Kada sam uspio u većoj mjeri ''očistiti'' svoje srce i svoju dušu, kroz desetke

ispovijedi, tada je u moje srce ušao neki duboki mir i posebna radost. Kušnje i

problemi su ostali, ali ja sam se mogao nositi s njima bez ikakvih problema.

Čak sam dobio snagu i želju da pomognem i drugima oko sebe u njihovim

problemima.

Kada sam se kroz ispovijedi ''očistio'' od grijeha prošlosti, tada je moja

molitva Gospodinu Bogu počela dobivati snagu i smisao.

Sve je dobilo svoj smisao. I dobre i loše situacije. A ja sam imao mir i radost

svakodnevnog života.

Zato svima, koji žele od Gospodina Boga zatražiti pomoć u spoznajama zašto

su im se dogodili neki teški trenuci u njihovom životu, zatražiti pomoć da se

nose s njihovim posljedicama, da im možda i pomogne u rješavanju nekih od

njih, dakle, ja svima predložim da neka prvo obave iskrenu i duboku ispovijed.

A ako se nisu duže vremena ispovijedala, da obave životnu ispovijed. To je

ispovijed kao i svaka druga, samo se za nju treba bolje pripremiti.

Zato dalje, za sve one koji će ovo čitati a imaju potrebu za životnom

ispovijedi, i koji ne znaju što bi to točno bilo, navodim jedan svoj odgovor na

pitanje jedne drage sestre u vjeri koja me upravo o tome upitala.

Obratila mi se emailom:

''Pozdrav i Božji blagoslov dragi Ivane,

52

znaš da sam uvijek puna pitanja, nekad čudnih, nekad manje čudnih, ali meni

nerazumljivih, na koje u tom trenutku nema točan odgovor. Ovaj put je to

životna ispovijed.

Želim je napraviti, ali ne znam kako. Nešto sam čitala i čula o tome ali ne

znam kako to napraviti.

Kako reći svećeniku da je to životna ispovijed?

Kako se sjetiti svih grijeha u životu?

Da li ispovijedati i grijehe koje smo već ispovjedili, ako oni spadaju u naš

život?

Da li si to napravio?

Je li to treba napraviti ako se ispovijedam svaki mjesec?

Eto, unaprijed ti zahvaljujem.

Pozdrav i božji blagoslov…''

A ja sam joj na sve to odgovorio svojim emailom:

'BTB i pozdrav draga sestro u vjeri, tebi i svima tvojima.

I neka te Gospodin posebno blagoslovi za one molitve koje Mu moliš za mene

i moje potrebe, osjećam to. A što se tiče životne ispovijedi, ti nemaš s tim

brigu. Termin ''životna ispovijed'' upotrebljava se samo kod onih koji se

godinama nisu ispovijedali, koji su jedan veći dio života živjeli život u grijehu,

bez misa, bez ispovijedi, bez pričesti.

53

Takvi ljudi, na početku svojeg obraćenja, na početku svojeg ponovnog susreta

s Gospodinom, trebaju najprije ispovjediti sve grijehe koje su činili u mnogim

godinama prije toga. Često zna to biti više ispovijedi jer se odmah ne dobije

spoznaja o brojnosti i težini svojih grijeha.

Tako je bilo i kod mene. Moja životna ispovijed je bila samostalna, bez

suradnje sa svećenikom. A protegnula se kroz desetke ispovijedi na koje sam,

ponekad i dva put tjedno odlazio u Svetište Majke Božje Bistričke, 50-tak

kilometara udaljeno od nas. I za to nitko nije znao. Kada sam osjetio potrebu

za ispovijed, sjeo sam u auto i odvezao se u Mariju Bistricu. I tako na desetke

puta.

A Gospodin mi je kroz sve to vrijeme mojeg čišćenja samo ''davao i davao'' za

spoznati nove i nove grijehe koje sam učinio u prijašnjem dijelu mojeg života.

A ta moja, da tako nazovem, životna ispovijed završila je kod našeg dragog

župnika nekih godinu i pol dana od početka mojeg obraćenja.

No, oni koji se dugo nisu ispovijedali i željeli bi to učiniti odjednom, onako

temeljito i duboko, najbolje da to dogovore sa svećenikom, posebno u župi

gdje stanuju, da mu prije to napomenu, pa ih onda svećenik ''vodi'' kroz

ispovijed. On im onda, kroz jedan pripremni razgovor, kada dobije spoznaje o

načinu prijašnjeg života i problemima koji muče onoga koji želi učiniti životnu

ispovijed, odredi i jedan put pripreme za tu životnu ispovijed.

Ja sam kod sebe vidio da je za pripremu najbolje ''proći'' po Božjim

zapovijedima, pa po sedam glavnih grijeha i dr. Imaju i razne knjižice koje su

jako dobre za samu pripremu ispovijedi.

Ipak, ja mogu reći za sebe da sam se ispovijedao iz svojeg srca, kako sam

osjetio da me iznutra muče i pritišću stvari iz moje prošlosti. U srcu sam

osjetio tupu bol kad god sam spoznao neki grijeh, neku osobu koju sam

povrijedio. A posebno sam u srcu osjetio ljubav koju je Gospodin Bog imao

prema meni grješniku i koju sam toliko puta povrijedio u svojem životu.

54

Tek sam se za ispovijed sa našim dragim župnikom, nakon godine i pol od

mojeg obraćenja, spremio po jednoj knjižici, priručniku za ispovijed.

Iako sam išao na više ispovijedi, nisam više trebao ispovijedati grijehe koje

sam već ispovjedio. No, s obzirom da smo slabi i grješni ljudi, naši grijesi, više

ili manje, se ponavljaju pa ih zato mi moramo ponovno ispovijedati. Jer smo ih

ponovno učinili. One koje smo jednom ispovjedili i nismo ih više poslije činili,

ne treba ih više ispovijedati jer smo za njih već dobili odrješenje od svećenika.

I pokoru. Jer uvijek ispovijedamo učinjeni grijeh a ne vrstu grijeha.

Istina, ima tu još jedan problem. Ispovijed mora biti iskrena i kajanje mora biti

svjesno i iskreno. Ako nema kajanja, onda nema ni odrješenja ni oprosta

grijeha. Jer je kajanje onaj čin gdje zli i njegovi nestaju u tim našim grijesima.

Naše iskreno kajanje je čin naše iskrene predanosti Gospodinu Bogu, naše

odricanje od zloga i njegovog djelovanja.

Naše iskreno kajanje je naš novi susret s Gospodinom Bogom, našim

Stvoriteljem.

Naše kajanje daje svećenikovom odrješenju snagu da ti ispovjeđeni grijesi nisu

više dio naših života.

Kajanje predstavlja poniznost, kajanje je dokaz vjere.

Ljudsko kajanje za počinjene grijehe zli i njegovi zli duhovi strahovito mrze. Jer

oni se ne žele pokajati pred svojim i našim Stvoriteljem, Gospodinom Bogom.

Oni ne žele biti ponizni. Oni svim svojim bićem mrze Gospodina Boga i sve one

koje On ljubi.

Zato ispovijed bez kajanja nema neku svrhu ni korist za onoga koji se

ispovijeda. Možemo mi mnogim riječima izgovoriti sve ono što smo sagriješili,

znajući da bi to trebalo biti grješno. No, ako mislimo da za to i nismo mi krivi

nego netko drugi, da ti naši grijesi i nisu baš neki grijesi, itd., onda zli i dalje

može u našim životima činiti nereda i nemira koliko hoće jer ga mi nismo

55

prepoznali, a s druge strane, i dalje ćemo činiti te grijehe jer nas neće boljeti

niti ćemo se loše osjećati kada ćemo ih činiti.

Ako ne osjećamo kajanje za grijehe koje činimo prema Gospodinu Bogu i braći

ljudima oko sebe, tada ni naša ljubav prema njima nije iskrena, tada ni naša

vjera nije jaka.

A onda ćemo se mi i dalje osjećati nemirno, neispunjeno, nezadovoljno ...

Bez kajanja grijesi ostaju u nama i u našem djelovanju. Svećenik kod

ispovijedi ne može točno znati što je u našem srcu ako mu mi za to ne damo

priliku. Kajanje, s kojim dolazimo na ispovijed, i koje svećenik osjeti u riječima

s kojima ispovijedamo naše grijehe, daje njemu snagu i moć da nas jednom za

svagda odriješi od grijeha koje smo do tada počinili.

I eto, mislim da ti nisi potrebna životne ispovijedi jer ideš redovno na

ispovijedi i osjećam da se iskreno kaješ za ono što ispovijedaš, da su te

svećenici odriješili svih grijeha koje si do sada počinila. No, ako se ponekad

prisjetiš nekog grijeha za koji misliš da ga nisi ispovjedila i predala našem

Spasitelju, Gospodinu Isusu, onda ga ispovijedi u prvoj ispovijedi za koju ćeš

dobiti priliku.

Ja za tebe osjećam da imaš čisto i veliko srce. I da ljubiš Gospodina Boga iz

svoga srca. I da mrziš grijehe koje činiš iskreno i sa iskrenim kajanjem. To je

Gospodinu Bogu jedino važno. Ono što izlazi iz naših srdaca. A ne iz naših

usta. A za to jedino mi znamo.

I Gospodin.

Mir i dobro, Ivan.''

56

ONO U ŠTO VJERUJEMO, JAČE JE OD ONOG ŠTO ŽELIMO

Jako volim čitati ''živa'' svjedočanstva ljudi koji osobno prošli teške trenutke u

svojim životima i kako su se nosili sa njima i njihovim posljedicama. Tako me

je jednom posebno dotaknulo i jedno svjedočanstvo kojeg sam pročitao u

jednim dnevnim novinama ili na nekom internetskom portalu. Članak je

počeo jednom prekrasnom rečenicom:

''Najvažnije životne lekcije katkad naučimo u najtežim i najtužnijim trenucima.

Annmarie James-Thomas, majka četvero djece, sa 44 godine umrla je od

karcinoma, a svojoj obitelji ostavila je poruku sa 20 savjeta kako da budu

sretni:

● Sve u životu što radimo vraća se bez izuzetka.

● Svi mi pišemo svoju sreću i ne trebamo dopustiti da to drugi rade umjesto

nas.

● Sve što se dogodilo u prošlosti nema moć nad nama ako to mi ne dopustimo

● Kad vam ljudi pokažu tko su doista, vjerujte tom dojmu.

● Briga nam samo oduzima energiju, iskoristimo tu energiju i kanalizirajmo je

u nešto korisno, manje ćemo brinuti.

● Ono u što vjerujemo snažnije je od onoga što želimo. Uvijek ćemo postati

ono u što vjerujemo.

● Ako je oblik vaše molitve samo zahvala na onome što imamo, i to je u

nekom trenutku života dovoljno.

● Sreća koju osjećamo proporcionalna je ljubavi koju dajemo.

57

● Ako ste naišli na neuspjeh, neka vam to bude motiv da ne odustanete.

Krenite drugim smjerom.

● Vjerujte svojoj intuiciji, intuicija rijetko vara.

● Volite sebe i učite cijeli život. Tu ljubav pružite drugima.

● Neka vas u svemu što radite vodi strast.

● Ljubav ne boli, dapače odličan je osjećaj.

● Svaki novi dan prilika je za novi početak.

● Sumnja je signal za „ne“. Ako sumnjate, budite oprezni i dobro razmislite.

● I loši trenuci u životu sastavni su dio življenja. Ne zaboravite, oni ne traju

vječno, budite strpljivi.

● Kad vam je najteže, mislite o tome da će to proći. Ništa loše ne traje vječno.

● Budite vjerni sebi.

● Kad ne znate kako dalje, strpljivo čekajte.

● U životu na neka pitanja ne pronalazimo odgovor. Rješenje dolazi onda

kada se najmanje nadamo i kad ga najmanje očekujemo.''

U dosta ovih životnih poruka sam se i ja pronašao, i ja po njima živim. Ne baš

po svima ali u dosta njih. Samo, meni nije cilj životna sreća. Meni je cilj

prepoznati, prihvatiti i izvršiti svetu Božju volju za moj život. A sreća, ona je

samo dio svega toga. Sreća je bonus a ne cilj.

Ne znam koliko je ta draga žena bila u vjeri, jer u tim svojim porukama nigdje

nije spomenula Gospodina Boga. No, ipak je spomenula da treba vjerovati,

58

spomenula je molitvu, zahvalu pa nekako osjećam da je On bio u njezinom

srcu, njezinoj duši.

Ona je vjerovala. I ako je živjela onako kako je ovdje napisala svojoj obitelji,

Gospodin joj je bio milosrdan kada je poslije ovozemaljske smrti došla pred

Njega. A to je, ako vjerujemo u život poslije smrti, u susret s Gospodinom

Bogom, onda nam je to zapravo i jedino bitno. Što ćemo ondje doživjeti.

Vječni životu paklu ili u raju, Kraljevstvu Božjem. A za to se pripremamo ovdje

na zemlji, po načinu kako živimo svagdanji život.

Zato mi je posebno ostala u mislima ona njezina poruka o tome da je ono u

što vjerujemo snažnije od onoga što želimo. Uvijek ćemo postati ono u što

vjerujemo.

Da, ja sam spoznao u svojem životu da je vjera u Gospodina nešto što jače od

svih kušnji i problema. Kod mene je to bilo rastava mojih roditelja,

neimaština, pritvor, zatvor, ovisnosti o alkoholu i kocki … Neki drugi imaju

kušnje teških bolesti i njihovih posljedica.

Ja sam od onda, kada sam dobio u vjeru u Gospodina Boga, u Njegovo

obećanje da će sve biti dobro onima koji u Njega vjeruju, kada sam tako

počeo živjeti, dobio mir u srcu i dušu i radost svakodnevnog života.

I sve u meni i oko mene, moj život i životi drugih dragih ljudi oko mene, dobili

su smisao. Zato ja vjerujem. I želim ono što vjerujem.

Probaj i ti. Traži svoje odgovore … I nikad nemoj stati.

59

Svjedočanstvo

MISLILA SAM DA JE BOG MRTAV

Mislila sam Bog je mrtav. Bog je mrtav u Katoličkoj crkvi, to je bilo moje

čvrsto stajalište od kojeg nisam tako lako odustajala. Zasigurno je danas moja

svjesnost o Bogu na daleko većoj razini nego što je to onda bilo, iako je i

danas to ništa u usporedbi s onime što On uistinu jest.

Nekako sam uvijek tražila Boga, duboko u sebi znala sam da je On osoba i da

je savršena ljubav, i da ću tu ljubav jednog dana pronaći; tako sam jednom

odgovorila svojoj prijateljici u srednjoj školi kada me pitala zašto nisam sretna

zbog svojih petica u školi. Ona je mislila da je to jedini razlog sreće. Ja sam joj

rekla da ne znam što tražim, ali znam da je taj netko savršena ljubav i da ću ga

pronaći. To su nekako bili moji prvi otkucaji srca za Boga, iako su bili nestašni i

maleni, danas su mi jako dragocjeni.

Dakle, činjenica da Bog ne prebiva u Crkvi, i da ju je zaboravio, za mene je bila

čvrsta najviše zbog ljudi koji su išli u Crkvu, a izlazili bi ogovarajući, psujući,

ponašajući se odvratno jedni prema drugima, mladi su se nastavljali opijati

cijelu noć zajedno sa mnom… Koja je bila razlika između mene i njih?

Zaključila sam da je nema.

Dakle, Bog je mrtav u Katoličkoj crkvi!

To nije bilo vrijeme kao danas, vrijeme velikih događanja i molitvenih pokreta

preko kojih Duh Sveti obnavlja svoju Zaručnicu. Iako nisam nikada bila u Crkvi

na “duže” vrijeme, par puta sam pokušala ići na vjeronauk, ali sam brzo

odustajala. Najdivniji događaj kojeg se sjećam je kada sam bila jako mala,

možda kojih šest ili sedam godina; jedna časna me držala u krilu i jako zagrlila.

Ubrzo nakon toga one su otišle iz moga mjesta, tako da je i moj boravak u

60

Crkvi brzo prestao. Iako sam znala dolaziti sama, znam da me još kao dijete

očaravalo boraviti u tišini u crkvi i osluškivati je. Ako dovoljno dugo sjediš

uronjen u tišinu, možeš čuti Isusovo Srce koje kuca u Crkvi. I dan danas

najdraža molitva mi je tišina, osluškivanje Njega, Zaručnika.

Nakon tih trenutaka, život se nastavio dalje s tatom koji je jako puno pio i

zlostavljao fizički i psihički sve oko sebe. No ipak, sve u svemu, mi moj tata

jako, jako nedostaje, unatoč velikoj maminoj ljubavi. Mnogo puta se mislim

kako bi bilo da je on tu… i nedostaje mi. Moj je tata poginuo u automobilskoj

nesreći kada sam imala 16 godina. Moja baka, inače moj uzor, oboljela je od

raka i umirala je dugih šest godina. S njezinom smrti srušio se sav moj svijet.

To su bile jako turbulentne godine za mene. Izgubljena u svim tim ranama i

traumama, počela sam tonuti u alkohol, a kasnije i u travu. Mom problemu s

alkoholom nije se nazirao kraj, tako da sam svaku večer bila pijana, pila sam

čak 15-ak štok-kola po večeri. Svjedočenjem Božje snage i milosti u mome

životu želim se iskupiti za mnoštvo tih grijeha koje sam učinila u tome

razdoblju.

Što se tiče bluda, tome isto nije bilo kraja. Svaku večer trebao je biti drugi

muškarac… Najodvratnije razdoblje mog života sigurno.

Djevojke, žene, ne dajte svoju čistoću, ona je nešto najvrjednije što imate!

Danas ne pijem već deset godina i živim u potpunoj čistoći od 2004. godine,

znači od mog prvog susreta s Gospodinom. On me čini savršeno ispunjenom.

Dvije godine prije mog obraćenja, jedno jutro razmišljala sam o svome životu

i zaključila da ću, ako tako nastavim, propasti poput moga tate, koji je sve

izgubio zbog alkohola; život,obitelj, sve… Nisam tako htjela završiti i samo

sam odlučila da više neću ni taknuti alkohol. To je bilo 2002. godine. Kako

sam tada donijela odluku, tako se i dogodilo, to je bio moj prvi korak bliže

Bogu, iako tada to nisam znala.

61

Na blagdan Uznesenja 2004. dobila sam u srcu veliku želju da odem u crkvu

na sv. misu. Nisam se znala ni prekrižiti, ni kada je sv. misa, ni što je taj dan.

To je bio moj prvi susret s Gospodinom, a da nisam znala ni da On postoji. To

je sve nekako bilo kao kod sv. Pavla: “Tko si ti Gospodine?”

Oblačim se i odlazim na sv. misu, zastajem negdje u sredini klupa, što drugi

izgovaraju izgovaram i ja, “znakove” koji oni čine činim i ja… Kada odjednom

okrenem glavu prema kipu Presvetog Srca Isusova i pogled mi padne na Srce

Isusovo obodeno trnjem. Dan danas, nakon devet godina, sjećanje na taj

susret mi mami suze. Kako da vam riječima opišem što se tada dogodilo? To

je iznimno teško, jer sve riječi su previše siromašne da bi izrazile obilje Božje

ljubavi toga trenutka.

Kada mi je pogled pao na Srce Isusovo, ono je bilo živo, gorjelo je, trpjelo je,

jer je bilo izbodeno trnjem, ali iz Njega je gorjela neugasiva vatra. I ta vatra

me je obuzimala, i gorjela mojim tijelom, u isti trenutak sam osjetila da se

nalazim u samom centru Njegova Srca, i da Ga držim u rukama… Naravno,

puno sam plakala… Nakon nekog vremena počela sam okretati glavu od Srca

Isusova, jer sam uočila kako me ljudi gledaju, ali sam odjednom osjetila dlan

na mome licu koji je okretao moju glavu da gledam prema tome Srcu.

Nakon što sam izašla iz Crkve, bila sam tonu lakša, tako sam se osjećala, i sav

nauk Crkve, sve zapovijedi, ama baš sve mi je bilo savršeno jasno, nisam

mučila glavu ni s nedjeljom, ni s deset Božjih zapovijedi, ništa… Srce Isusovo

mi je već sve samo objasnilo. Dakako da je taj susret bio nešto što nisam baš

tako mogla zaboraviti, pa sam se pitala što ta nova osoba u mome životu želi

od mene? Odlučim pitati Ga.

“Što mi želiš reći ovime, moj Gospodine?” rekla sam. On mi odgovori: “Žedan

sam.” Ništa više, samo “Žedan sam”… Hm. Opet ja o tome razmišljam par

dana, i odlučim skupiti hrabrost, jer čega bi bio žedan Bog koji sve ima, pa sve

je Njegovo, osjećala sam da je to Božji zahtjev, jer Bog kada govori, Njegovi su

odgovori kratki, konkretni i imaju u sebi zahtjev da budu sprovedeni u djelo.

62

Dakle, dolazim pred Srce Isusovo i pitam Ga: “Dobro, moj Gospodine, čega si

ti žedan?” On mi odgovori: “Žedan sam tvoje ljubavi.” Ništa više, samo to, nije

bilo nikakvih objašnjenja, samo to, pustio je Gospodin da ja dođem k sebi,

nakon tog odgovora… jer tko sam ja da bi mene Gospodin toliko želio?

Nakon tih dana prolaze dvije godine moga života u Crkvi, dolazim svaki dan

na krunicu i sv. misu, ne poznajem Mariju, ali znam da Njoj dugujem sve…

Pod Njezinom sam posebnom zaštitom, i to ću kasnije, kod mog čudesnog

ozdravljenja, doživjeti još snažnije.

U međuvremenu sam primila sv. Pričest, sv. Krizmu, odlazim na molitvena

bdijenja, sudjelujem u radu tada začetka nove evangelizacije u našoj

domovini, danas su to “Radnici Milosrdnog Isusa” koji gorljivo i sa svim srcem

naviještaju Gospodina, i unatoč udaljenosti imaju svi posebno mjesto u

mome srcu.

Nedugo nakon primanja sv. Krizme, jako sam oboljela. U roku od pet dana

pala sam u kolica, postala sam invalid vezana uz krevet, i ta bolest traje dugih

šest godina do trenutka kada sam isto tako čudesno ozdravila. Kako opisati

ono što se u tim trenutcima događalo?

Doživjela sam tri operacije vratne kralježnice, pila dvadesetak lijekova

dnevno, imala tešku alergiju od koje mi je tijelo bilo sve na plikove, imala sam

teške epileptične napadaje od kojih mi se tijelo treslo i po nekoliko sati, kao

posljedica bila je moja teška zaboravljivost, nisam mogla izgovoriti smisleno

dvije rečenice, pri kraju se nisam ni mogla potpisati od spazma, takozvanih

grčeva mišića, mišići su mi potpuno atrofirali, imala sam bolove od kojih bi

svatko poludio, tijelo mi je počelo odbacivati hranu i ja sam se spremala za

umrijeti, spremala sam se otići svome Gospodinu…

Kako sam te sve godine živjela s Gospodinom? Ludo sam Ga voljela i u

bolesti… Ludo, zaljubljeno, i spremna trpjeti što god samo da ostanem s Njim.

Nisam molila za ozdravljenje, iako su mnogi molili za mene, od svećenika do

laika, biskupa, nadbiskupa, bakica u crkvi, mame i braće i sestara u molitvenoj

63

zajednici. Ja nisam, mislila sam da je to gubljenje vremena, radije sam

razmišljala o Njemu, držala Križ u rukama, i govorila ''FIAT'', po Tvojoj riječi do

kraja, kako Ti želiš, samo da ostanem uz Tebe…

Uoči subote mog ozdravljenja, trpjela sam teške bolove, oduzimala mi se

lijeva strana, bila sam svima na očaj i bijedu oko sebe, iako s velikom snagom

duha, ta snaga me nikada nije napuštala, jer ako te Bog negdje stavi On će te i

provući kroz to… Daje potrebne milosti da se ispuni Njegova volja.

Kroz vrijeme moje bolesti ja sam živjela intenzivno s Božjom riječi, moleći

časoslov, krunicu Božanskog Milosrđa i preporučujući se Djevici da kada god

otiđem od Gospodina da me Ona vrati…

Koja je milost biti Marijinim djetetom!

Moja prijateljica i kuma bila je taj dan u Čestohovi, najvećem svetištu Majke

Božje u Poljskoj, i stavila me pod Njezin zagovor. Ja sam cijeli život pod

Njezinim zagovorom. Kaže mama da i kada ona nije bila vjernica da me

redovito stavljala pod Njezin zagovor…

Taj dan, 18. veljače 2012., osjetila sam da trebam stati na noge. Kada sam to

učinila osjetila sam kako me Božja snaga ispunja, da bolest napušta moje

tijelo i laganu toplinu duž kralježnice… Ali nisam odmah bila svjesna onoga

što se događa, znam da sam htjela vježbati, i tako dižem ja jednu nogu,

drugu, okrenem se i onda…Vratim se ja i skužim mogu DIGNUTI SVOJE NOGE,

JA IH POKREĆEM, ŽIVE SU… vrtim film unatrag i shvatim što se dogodilo, ja

sam ozdravila! Ali što sad?

Odjednom osjetila sam veliku vatru koja ispunja moje tijelo, i veliku želju da

hodam, jako, jako veliku…. I tako sam sa svojom mamom izašla vani bez

ijednog pomagala… Par sekundi prije imala sam potpunu atrofiju mišića,

nisam govorila, a sada hodam, govorim i imam nevjerojatnu snagu u sebi.

Kada sam tako izašla vani uzela sam ja sa sobom štap, kao iz navike, no u

jednom trenutku štap je puknuo po sredini, sam od sebe, i tako držim ja

64

ručku u rukama i govorim: “Gospodine, taj štap je koštao sto kuna?!”

Gospodin Isus ima velik smisao za humor… “Kada ja činim čudo ne želim ni

štap da imaš, želim da hodaš, potpuno sama…” Nimalo nisam bila svjesna što

se upravo događalo.

Taj dan sam hodala oko pet sati, što je potpuno medicinski nemoguće. Nisam

potvrđivala svoje ozdravljenje kod doktora, jer je bilo očito. Koja potvrda mi

treba, za koga? Ma ja znam u srcu da je to Božje djelo! No Gospodin se

pobrinuo i za to… Tako su mi ove godine u Varaždinskim toplicama napisali ”

… od 18. veljače 2012. doživjela je ODJEDNOM ČUDESNO OZDRAVLJENJE…”

Pa, evo za one koji traže i to, neka im bude!

Trebam naglasiti, i to želim reći, jer mi dolazi jako mnogo pitanja, ne, nisam

bila u nikakvom zanosu, nisam ništa molila, moja molitva je bila predanje

Njemu, oduvijek želim samo Njega. Danas smo ovdje, sutra nismo, danas

jedna bolest, sutra druga… a Bog ostaje vječan i k Njemu treba težiti.

Moje ozdravljenje je velika Božja milost i ne želim da se zasluge pripisuju

nikome osim NJEMU, jer slava pripada isključivo BOGU!

Danas ne pijem nikakve lijekove za epilepsiju, nemam napade, potpuno

mirno živim, zaljubljena u Boga više nego što sam ikada bila. Moje srce

pripada Njemu i Katoličkoj crkvi u potpunosti!

Ne znam kako da izrazim koliko ljubim Crkvu, gorim sva za nju, a bila sam

neprijatelj Katoličke crkve, zaista velik neprijatelj, bilo je to veliko zlo.

Danas ima mnogo još gorih neprijatelja, ono što svima poručujem je; Bog je

ludo zaljubljen u Crkvu, i ne može se vjerovati u Isusa bez Crkve, Isusovo Srce

gori potpuno za Njegovom Crkvom.

To nije nešto što sam “naučila na vjeronauku” ili čime su mi “isprali mozak”…

Ja sam susrela Gospodina i On mi je to rekao, i spoznala sam da On sebe

poistovjećuje s Crkvom. Ljubim je svim srcem svojim!

65

OBLAK

(iz knjige PJESME MOJE DUŠE)

Pogledaj dijete oblak s visina,

tu se razdaje Kraljevstvo moga nebeskoga Sina.

Kad ti bude teško dijete podigni glavu,

da iz oblaka Sin Nebeski spusti onu ljubav pravu.

Drago dijete, molim te, povjeruj ljubavi ovoj.

Da sve što zaišteš Oca u moje ime (Isus)

dat će se srcu tvomu.

Otvori dijete svoja vrata,

da u ljubavi Sinovoj i Očevoj ozdravi tvoja duša sada.

Sada Otac i Sin liječe dušu tvoju,

da se na kraju svoga puta vratiš domu svomu.

Kad ti opet bude teško, podigni glavu i vidjet ćeš,

iz oblaka Očevu i Sinovu ljubav pravu.

Ta ljubav prava rastjerat će sve tmine,

da dijete Moje možeš ući u Moje rajske visine.

MARIO BLAŽEVIĆ

66

KRIŽNI PUT - MOLITVA

Pobožnost Križnog puta jako je povezana sa osobnim patnjama svakog od

nas. Zato ovdje navodim tu molitvu za sve one koji su u teškim kušnjama

bolesti i posljedica što im je bolest donijela. Da kroz razmatranje teških muka

i patnji koje je prošao Gospodin Isus, živi Bog, koji je prije 2000 godina bio

ovdje na zemlji, pokušaju naći snagu, mir i radost.

Pobožnost Križnoga puta može se uvijek moliti, no najčešće se moli u korizmi,

a posebno petkom. Molitva Križnog puta moli se u grupi gdje jedan predvodi

a drugi odgovaraju a može se moliti i na način da ju sami molimo, kako ide po

redu. Za tu molitvu skoro u svakoj crkvi i svakom svetištu postoje i postaje

Križnog puta, gdje svaka postaja prikazuje jedan događaj ili situaciju koju je

Isus prolazio na svojem križnom putu prema Golgoti, mjestu gdje je na kraju i

razapeti gdje je umro. No, molitvu križnog puta možemo moliti bilo kada, bilo

gdje. Između postaja molitve najčešće se pjeva, ili izgovaraju riječi, pjesme

''Stala plačuć tužna mati'',

Postoje mnoge molitve Križnog puta ali se najčešće moli ova molitva, koja je

navedena u svim molitvenicima.

Evo molitve:

''P(predvoditelj). U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

O(ostali). Amen.

PRISTUPNA MOLITVA

Milostivi Bože, Isuse Kriste! Evo moja duša s Tvojom rastuženom Majkom

Marijom ide za Tobom i prati Te na teškom putu Tvoje gorke muke. Okrijepi

me svojom milošću da mogu strpljivo nositi svoj križ, što sam ga svojim

67

grijesima zaslužio. Daj mi jakost da ne klonem i ne iznemognem na tom putu.

Daj da mi svaka postaja bude korak u nebo. Amen.

Idući k prvoj postaji, pjeva se ili moli:

Stala plačuć tužna Mati,

Gledala je kako pati

Sin joj na križ uzdignut.

PRVA POSTAJA Isusa osuđuju na smrt

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Gledaj, nedužnog Isusa gdje stoji pred sucem! Slušaj, kako ga krivo optužuju i

tuže, a on ni ne otvara svojih usta! Razdražen narod, koji ga je prije nekoliko

dana slavio kao kralja, mahnito viče: “Propni ga, propni!” Osudiše ga; On

drage volje prima osudu, samo da nas oslobodi od osude vječnoga

prokletstva.

POMOLIMO SE: Gospodine Isuse! Na tu nepravednu osudu pristao sam i ja po

grijehu. I ja sam Te osudio svojim zlim življenjem. Oprosti mi! Daj mi milost,

da i ja krotko i strpljivo primam krivi sud te da se riješim osude na vječne

muke. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

68

Dušom njenom razboljenom,

Rastuženom, ražaljenom,

prolazio mač je ljut.

DRUGA POSTAJA Isus prima na se križ

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Gledaj teški križ što ga na Isusa navališe njegovi neprijatelji. Ne nosi ga on za

sebe, već za tebe i za čitav svijet. Njegova sveta ramena tište tvoji grijesi i

grijesi sviju ljudi, a ti se još nećeš popraviti! Što prije skini sa sebe teško

breme svojih grijeha u skrušenoj i valjanoj ispovijedi.

POMOLIMO SE: Blagi Spasitelju, Isuse Kriste! Ti si dragovoljno na sebe primio

križ što Ti ga prirediše moji grijesi i grijesi svega svijeta. Daj mi milost da

oćutim teško breme svojih grijeha i da ih skrušeno oplačem. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

O koliko ucviljena

Bješe ona uzvišena

Majka Sina jedinog!

69

TREĆA POSTAJA Isus pada prvi put pod križem

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Kako su teški naši grijesi! Pod njihovim teretom pada onaj, koji sve drži

svojom svemoćnom riječju; pada zato, da se mi podignemo iz svojih zloća.

Gledaj, kako Isus strpljivo podnosi sve pogrde i nemile udarce! A ti se tužiš na

svaku malenkost, i nepromišljeno mrmljaš, ti, koji si i više toga zaslužio

POMOLIMO SE: Nedužni Isuse Kriste! Pod težinom mojih grijeha padaš Ti, da

mene bijednika podigneš. Okrijepi me, dragi Isuse, da nikada više ne padnem

u grijeh! Daj mi milost, da me nikakvo zlo ne odijeli od Tvoje ljubavi. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Bol bolova sve to ljući

Blaga Mati gledajući

Muke slavnog Čeda svog

ČETVRTA POSTAJA Isus susreće svoju svetu Majku

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

70

Gledaj žalosnu Isusovu Majku, kako rasplakana ide za svojim Sinom! Kolika joj

bol obuze srce, kad ga vidje onako nagrđena i izmučena! A tko joj prouzroči

toliku bol? Mi i naši grijesi. Hoćemo li i nadalje svojim grijesima zadavati bol

svetoj Spasiteljevoj Majci? Ne, nikada više!

POMOLIMO SE: Dragi Isuse! Molim Te za onu tugu, što sije podnio kad si

susreo svoju Majku: udijeli mi pravu pobožnost prema svojoj svetoj Majci. A

ti, žalosna Majko, pomozi mi, da se uvijek spominjem muke tvoga Sina, i da

po njoj dođem u nebo. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Koji čovjek ne bi plako

Majku Božju videć tako

U tjeskobi tolikoj!

PETA POSTAJA Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Spasitelj je tako iznemogao da već ne može nositi križ, ali tvrdo ljudsko srce

nema smilovanja. Isus je mnogoga bolesnika ozdravio, mnogomu mrtvacu

vratio život; sada sam treba pomoći, ali mu nema nikoga u pomoć. Ne

preosta, dakle, njegovim neprijateljima drugo, već prisile Šimuna da pomogne

Isusu nositi križ. O sretna li Šimuna! A kako ti nosiš križ?

71

POMOLIMO SE: Mili moj Isuse! Prosvijetli me svojom milošću, da spoznam

kolika je vrijednost Tvojega križa; i daj mi milost da križ, od Tebe meni poslan,

zagrlim i nosim drage volje dokle god Ti hoćeš. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Tko protužit neće s Čistom,

Kada vidi gdje za Kristom

Razdire se srce njoj?

ŠESTA POSTAJA Veronika pruža Isusu rubac

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Među silnom svjetinom, koja se naslađivala Isusovim mukama, našla se jedna

pobožna žena koja požali Isusa. Ona mu pruži rubac da otare svoje krvavo

lice. A za nagradu vraća joj Spasitelj sliku svoga svetoga obraza, utisnutu u

rubac. Kako je lijepo ogledalo dobila sveta Veronika! Ogledaj se u to ogledalo

često!

POMOLIMO SE: Dobri Isuse, koji si smrtnim znojem svoga lica meni spasio

život: daj, vrati mojoj duši ljepotu koju je primila na krštenju! Daj mi onako

nježno srce, kakvim Ti je sveta Veronika pružila rubac, pa i meni utisni u srce

biljeg svoje muke. Amen.

72

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Zarad grijeha svoga puka

Gleda njega usred muka,

I gdje bičem bijen bi.

SEDMA POSTAJA Isus pada drugi put pod križem

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Eto, i opet pada Isus, da iz gliba grijeha podigne tebe i sve ljude. Kako ga

moraju boljeti rane na svetom tijelu! Ali još više nego rane bole ga tvoji

grijesi, u koje jednako padaš. Prigni već jednom svoju oholu glavu, budi od

srca ponizan i nauči se, Bogu za ljubav i za pokoru svojih grijeha, strpljivo

podnositi svaki križ!

POMOLIMO SE: Ljubljeni Isuse! Ti opet padaš pod teškim križem. Molim Te za

boli, što si ih oćutio kod ovoga pada. Digni me iz mojih grijeha, i ne daj da se

ikada više u njih vratim. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

73

Gleda svoga milog Sina,

Ostavljenog sred gorčina,

Gdje se s dušom odijeli.

OSMA POSTAJA Isus tješi jeruzalemske žene

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Bogoljubne žene požališe Isusa kad ga vidješe svega krvava i izranjena, i zato

uzeše nad njim plakati. A Isus im reče: “Kćeri jeruzalemske, ne oplakujte

mene, nego oplakujte sebe i svoju djecu!” I tebi Isus veli isto, što je rekao

ženama: “Ne oplakuj, sinko, mene, nego oplakuj sebe i svoje grijehe!” A gdje

su tvoje suze, da oplačeš svoje grijehe?

POMOLIMO SE: Dragi Isuse, koji oplakuješ naše grijehe više nego svoju muku,

daj mi milost, da skrušenim srcem oplačem grijehe i uvrede, što sam Ti ih

nanio, i da zavrijedim veseliti se s Tobom u nebeskom kraljevstvu. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Vrelo milja, slatka Mati,

Bol mi gorku osjećati

Daj, da s tobom procvilim!

74

DEVETA POSTAJA Isus pada treći put pod križem

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Po treći put pada Isus pod križem, ali ga ne prestaje nositi dok ne dovrši djelo

ljudskoga spasenja. Zašto ti nećeš nositi križ koji te vodi u nebo? U križu je

spasenje, u križu je zaštita i obrana, u križu je život. Zato prigrli križ, da živiš

uvijeke.

POMOLIMO SE: Dobri Isuse, koji si od silne muke i po treći put pao pod

križem, ali se opet pridigao i prigrlio križ da dovršiš za me žrtvu, daj mi jakost i

ustrajnost da sa strahom i trepetom mislim na spasenje svoje duše, i da me

breme grijeha ne obori u vječni ponor, odakle nema spasenja. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Neka ljubav srca moga

Gori sveđ za Krista Boga,

Da mu u svem omilim.

DESETA POSTAJA Isusa svlače

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

75

Gledaj, kako Isusovi krvnici svukoše s njega i odijelo! Oh, strahote! Gol stoji

Bog koji sve odijeva! Njegovo sveto i čisto tijelo izvrgava se ruglu. Zbog naše

tašte gizde i puste taštine on mora podnositi toliku sramotu; mora biti bez

odijela, da nas zaodjene odijelom nedužnosti koje smo izgubili sramotnim

mislima, riječima i djelima.

POMOLIMO SE: Nedužni Isuse, koji si na Kalvariji bio sramotno svučen, daj mi

milost da i ja sa sebe svučem staru zlu ćud i zle požude. Daj, da sve što je

taštim ljudima slatko, meni bude gorko, a Ti jedini da mi budeš prava slast i

utjeha. Amen. Očenaš, Zdravomarija, Slava Ocu.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Rane drage, Majko sveta,

Spasa za me razapeta

Tisni usred srca mog!

JEDANAESTA POSTAJA Isusa pribijaju na križ

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Zamisli kako oštrim čavlima pribijaju na križ svete Isusove ruke, koje su

ljudima učinile toliko dobra! Zamisli kako mu probijaju noge koje su koračale

jedino za ljudsko spasenje! Što si ti zaslužio, koji si svojim rukama počinio

tolike nepravde, koji si često stupao po zabranjenom i krivom putu? Pravdi se

76

Božjoj mora svakako potpuno zadovoljiti: bolje na ovom svijetu, nego i na

drugom.

POMOLIMO SE: Klanjam Ti se, moj Isuse, i molim Te za tvoju svetu muku: daj

da mi protrnu sva uda od svetoga straha. Daj da razapnem grješne požude

svoga tijela i da vazda budem tvoj. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Neka dođu i na mene

Patnje za me podnesene

Sina tvojeg ranjenog.

DVANAESTA POSTAJA Isus umire na križu

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Spasitelj visi na križu u groznim mukama, a njegovi ga neprijatelji još ruže i

grde. Ali on ih ne proklinje, već za njih moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što

čine!” Opraštaš li i ti svojim neprijateljima? Isus je umro, da mi živimo.

Svojom smrću Isus je pobijedio smrt.

POMOLIMO SE: Strpljivi Isuse, koji si na križu izdahnuo, molim Te, pritegni me

k sebi na sveti Križ! Zaslužio sam nesretnu smrt, ali Te molim, smiluj mi se

poradi pregorke svoje smrti, i daj da jednom, s križem u ruci, umrem u Tvojoj

milosti. Amen.

77

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Daj mi s tobom suze livat,

Raspetoga oplakivat,

Dokle diso budem ja.

TRINAESTA POSTAJA Isusa skidaju s križa

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Promisli, koliku je bol morala oćutjeti blažena Djevica Marija, kad joj u krilo

položiše mrtvo tijelo ljubljenog Sina! Grijeh probode mačem neopisive žalosti

njezino majčinsko srce. Oplači svoje grijehe i žali Majku koja za te toliko trpi!

Čuvaj se ponovnog pada, da je i opet ljuto ne ucviliš.

POMOLIMO SE: Rastužena Majko Isusova i moja Majko! Molim te za onu ljutu

bol, što si je pretrpjela kad si primila u krilo mrtvo tijelo božanskog Sina: primi

i moju dušu na samrti u svoje materinsko krilo. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

U tvom društvu uz križ stati,

S tobom jade jadovati

Želja mi je jedina.

78

ČETRNAESTA POSTAJA Isusa polažu u grob

P. Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te.

O. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

Pobožni Josip Arimatejac i Nikodem, iskazaše Spasitelju posljednju počast

položivši mu sveto Tijelo u novu grobnicu, u kojoj ne bijaše još nitko ukopan.

No, Isusovo tijelo nije ostalo u grobu, slavno je ustalo iz groba i združilo se

opet s dušom. I tebe će jednom položiti u grob. Gledaj, da ti tijelo bude

izmučeno trudom i naporom dobrih djela, da tako slavno ustane na vječni

život.

POMOLIMO SE: Isuse, začetnice života, daj da na tvom grobu oživim novim

životom i da, umrijevši posvema grijehu, s tobom jednom uskrsnem na vječni

život. Amen.

P. Smiluj nam se, Gospodine!

O. Smiluj nam se!

Kada dođu smrtni časi,

Kriste, Bože, nek me spasi

Majke tvoje zagovor.

ZAVRŠNA MOLITVA

Dobri Isuse! Zahvaljujem Ti na milosti koju si mi udijelio pri ovoj pobožnosti.

Primi ovu moju bogoljubnost na slavu svoje muke, na zadovoljštinu za moje

grijehe, na utjehu i pomoć dušama u čistilištu! Ne daj, Isuse, da neizmjerna

79

vrijednost tvoje svete Krvi bude za me izgubljena, nego mi udijeli svoju milost

i uvedi me poslije ovoga života u vječnu radost. Amen.

Hvaljen budi Isus Krist, raspeti naš Otkupitelj, i njegova, pod križem žalosna,

Majka Marija.

Kad mi zemlja tijelo primi,

Dušu onda uzmi ti mi

U nebeski blažen dvor.

U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.

Amen.''

80

SADRŽAJ

PREDGOVOR AUTORA ……………………………………………………………………………… 1

POBIJEDIMO BOLEST TAKO DA JE PRIHVATIMO ………………………………….. 3

TAKO GA JE LAKO PREPOZNATI! ……………………………………………………………. 7

DA NAM NE BUDU NA TERET ………………………………………………………………. 12

OVDJE NA ZEMLJI ………………………………………………………………………………….. 17

VJEROVATI U OZDRAVLJENJE ………………………………………………………………… 21

KAKO ŽIVJETI S BOLEŠĆU ……………………………………………………………………… 24

PUT DO OZDRAVLJENJA ………………………………………………………………………… 28

BOLEST JE POZIV OD GOSPODINA BOGA ……………………………………………. 37

U SVAKOJ PATNJI MOŽEMO PRONAĆI SMISAO ………………………………….. 43

ŽIVOTNA ISPOVIJED ………………………………………………………………………………. 48

ONO U ŠTO VJERUJEMO, JAČE JE OD ONOG ŠTO ŽELIMO ………………. 55

Svjedočanstvo MISLILA SAM DA JE BOG MRTAV ………………………………. 58

OBLAK (pjesma iz knjige PJESME MOJE DUŠE) ……………………………………… 64

MOLITVA KRIŽNOG PUTA …………………………………………………………………….. 65

SADRŽAJ …………………………………………………………………………………………………. 79

81

O AUTORU

''Mislim da sam snagu dobila od Isusa Krista. On je rekao: 'Budi snažan.''

82