potpuno smo izvan sebe - karen joy fowler

kn

9 789531 419109

ISBN 978-953-14-1910-999,00

www.mozaik-knjiga.hr

Dobitnik nagrade PEN/Faulkner za najbolji roman 2014.

Zasad najbolji roman desetljeca. Besprijekorno napisano. Karen Joy Fowler

posjeduje magijske moci. s o p h i e h a n n a h

Socno i nenametljivo pametno štivo. b a r b a r a k i n g s o lv e r

Što biste učinili kad biste saznali da vam je otac iskoristio djetinjstvo za vlastiti eksperiment?

Rosemary ne priča mnogo, a o nekim stvarima uopće ne govori. Imala je sestru Fern, svoju uvrnutu drugu polovicu, koja je nestala iz njenog života u okolnostima koje bi ona najrađe željela zaboraviti. Prošlo je deset godina i otkako je posljednji put vidjela svoga voljenog starijeg brata Lowella.

Rosemary sad pohađa fakultet i počinje uviđati da ne može krenuti naprijed ako se ne vrati natrag, u vrijeme kad je imala pet godina. Tada su je roditelji poslali baki i djedu, ali je na povratku saznala da joj je sestra Fern nestala…

Karen Joy Fowler postala je slavna napisavši roman Klub čitatelja Jane Austen koji je ubrzo postao svjetski hit po kojem je odmah snimljen i uspješni istoimeni film u kojemu su glavne uloge tumačili Emily Blunt i Hugh Dancy. Još je veće iznenađenje postao njezin roman Potpuno smo izvan sebe koji je temom šokirao javnost ali i oduševio stilom i spisateljskim talentom. Roman je postao velikim hitom s obje strane Atlantika i osvojio, osim srca čitatelja, i nekoliko prestižnih nagrada kao što su Nagrada Pen/Faulkner i Kalifornijska književna nagrada. Knjiga je uvrštena i među finaliste Nagrade Man Booker. Karey Joy Fowler živi u Kaliforniji u Santa Cruzu, a napisala je i nekoliko zbirki priča i romana.

Mnoge knjige su napisane o bratskoj i sestrinskoj ljubavi te rivalstvu, ali sigurni smo da rijetke mogu ovako dirnuti srce i zavuci nam se pod kožu poput ove... Pripremite se na istovremenu ocaranost i traumu. t h e t i m e s

Inteligentno napisana knjiga koja zaokuplja pažnju. k h a l e d h o s s e i n i

Po

tpun

o s

mo

izva

n se

be

Kar

en J

oy F

owle

r

Veselo i potresno. g u a r d i a n

K A R E N J O YF O W L E R

Neodoljivo! i n d e p e n da n t o n s u n day

Jedan od najboljih zapleta videnih proteklih godina! s t y l i s t

Veliki svjetski hit

Potpuno smo izvan sebe KB.indd 1 11/12/15 14:39

Karen Joy Fowler

POTPUNO SMO IZVAN SEBE


MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestodvadesetprva

Naslov izvornikaWe Are All Completely Beside Ourselves

Copyright © 2013 by Karen Joy Fowler

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafička urednicaMarija Morić

Oblikovanje naslovniceMarko Jovanovac

TisakDenona, Zagreb, siječanj 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1910-9CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000919787.


Karen Joy Fowler

Potpuno smo izvan sebe

S engleskoga preveoVINKO VEGO


... Vaše majmunstvo, gospodo, ako ste nešto slično proživjeli, ne može biti dalje od vas nego što je moje majmunstvo od mene. Ali svakoga koji hoda po ovoj zemlji svrbe tabani: malog

čimpanzu i velikog Ahila.

franz kafka, Izvještaj za neku akademiju[prev. Zlatko Gorjan]


PROLOG

One koji me poznaju iznenadit će spoznaja da sam kao dijete bila velika brbljavica. Imamo snimku kad su mi bile dvije

godine, onu starinsku bez zvuka, kojoj su boje dosad već izblije-djele – bijelo nebo, moje crvene tenisice u sablasno ružičastoj boji – ali još uvijek može se razabrati koliko sam voljela pričati.

Malo istražujem krajolik, uzimam kamenčić po kamenčić s na-šeg šljunčanog prilaza, odnosim ih potom do velike limene kade, ubacujem jedan, a potom odlazim po drugi. Trudim se, ali ona-ko napadno, da se primijeti. Iskolačim oči poput kakve zvijezde u nijemom filmu. Podižem sjajan komad kremena kako bi mi se divili, stavljam ga u usta i guram ga u obraz.

Pojavljuje se moja majka i uklanja mi ga. Zatim se udaljuje, ne vidi se više u kadru, a ja započinjem nešto žustro govoriti – to se može vidjeti po mojim gestama – pa se ona vraća i ubacuje kre-men u kadu. Stvar traje nekih pet minuta i ja za to vrijeme ne prestajem pričati.

Nekoliko godina kasnije majka nam je pročitala bajku u kojoj se sestri (starijoj) kad priča riječi pretvaraju u žabe i zmije, a dru-goj (mlađoj) u cvijeće i drago kamenje, a meni je takvu sliku pri-zvala ova scena iz filma u kojoj majka uvlači ruku u moja usta i izvlači dijamant.

Tad sam imala izrazito svijetlu kosu, bila sam mnogo ljepša kao dijete i sva upicanjena za poziranje ispred kamere. Neposlušne su mi šiške slijepljene vodom i zaglađene na jednu stranu uz pomoć


Karen Joy Fowler

8

imitacije dijamantne kopče za kosu u obliku luka. Kad god okre-nem glavu, ta kopča zasjaji na suncu. Ručicom prelazim po kadi punoj kamenčića. Sve to, mogu to kazati, jednog će ti dana pri-padati.

Ili nešto sasvim drugo. Bit ovog filma nije u samim riječima. Moji su roditelji cijenili ekstravagantno izobilje tih riječi, njihov neiscrpan protok.

Pa ipak, bilo je prigoda kad me se moralo zaustaviti. Kad po-mišljaš na dvije stvari koje želiš kazati, odaberi omiljenu i nju re-ci, tako mi je majka jednom predložila, kao naputak za dolično ponašanje u društvu, a pravilo je kasnije izmijenjeno na jednu od triju stvari. Otac bi se svake večeri pojavio pred vratima moje spa-vaće sobe da mi zaželi slatke snove i ja bih počela pričati u jednom dahu nastojeći ga očajnički zadržati u sobi samo uz pomoć gla-sa. Opazila bih mu ruku na kvaki i vidjela kako se vrata počinju zatvarati. Moram ti nešto reći! Tako bih mu kazala, a vrata bi se zaustavila na pola puta.

Započni od sredine, odgovorio bi mi, a vidio se samo kao sjena s hodničkom rasvjetom iza sebe. Navečer bi bio umoran na način na koji odrasli tad već budu umorni. Svjetlost bi se odrazila na pro-zoru moje sobe poput zvijezde za čijeg pada nešto možeš poželjeti.

Preskoči početak. Započni od sredine.


PRVI DIO

Smirivala me oluja koja je iz moje prošlosti puhala za mnom.

franz kafka, Izvještaj za neku akademiju[prev. Zlatko Gorjan]


11

1.

Sredina moje priče pada u zimu 1996. Dotad se već naša obitelj dobrano smanjila, mnogo više no što je to nagovještavao onaj

stari film – ja, moja majka i moj otac, nevidljiv ali očit iza kame-re. Te 1996. prošlo je već deset godina otkako sam posljednji put vidjela svog brata, a sedamnaest otkako mi je sestra nestala. Sre-dina se moje priče sva odnosi na njihov izostanak, iako to možda ne biste pogodili da vam nisam naznačila. Tijekom 1996. prolazili su dani u kojima bih jedva pomislila na bilo koga od njih dvoje.

1996. Neizvjesna godina. Godina vatrenog štakora. Predsjed-nik Clinton upravo je bio izabran po drugi put; sve će to završi-ti u suzama. Kabul je pao u ruke Talibanima. Završila je opsada Sarajeva. Charles se nedavno razveo od Diane.

Na našem nebu pojavio se Hale-Bopp komet. Tog su se stude-nog pojavile prve glasine o nebeskom tijelu nalik Saturnu, točno pred samu pojavu kometa. Dolly, klonirana ovca, i Deep Blue, šahovski računalni program, bili su prave zvijezde. Pojavili su se dokazi o životu na Marsu. Nebesko tijelo u obliku Saturna na repu kometa Hale-Bopp bio je možda svemirski brod. U svibnju 1997. godine trideset devetero ljudi ubit će se da bi ispunili pre-duvjet i popeli se na njega.

Kako samo ja djelujem obično u usporedbi s takvom pozadi-nom. Imala sam dvadeset i dvije godine te 1996-e, provlačila se kroz petu godinu na Kalifornijskom sveučilištu, fakultet Davis, bila negdje na pola puta između djevojčice i odrasle osobe, ali


Karen Joy Fowler

12

savršeno nezainteresirana naspram dobrih ocjena ili zahtjeva ili diploma, tako da još zadugo neću diplomirati. Moj je otac često isticao kako mi je obrazovanje šire no dublje. Često je to govorio.

Ali ja nisam vidjela razloga za žurbu. Nisam posjedovala ni-kakvih ambicija, osim da mi se naširoko dive ili da raspolažem značajnim utjecajem – bila sam rastrgana između tih dviju opci-ja. Ništa to nije posebno značilo jer me nijedan od predmeta koje sam studirala nije pouzdano vodio ni prema jednom od tih dva-ju ciljeva.

Roditelji, koji su još uvijek plaćali moje troškove, bili su ljuti na mene. Moja je majka tih dana često bila razdražena. Bilo je to nešto novo u njezinu životu, te okrepljujuće doze pravedničke razdražljivosti. To ju je pomladilo. Nedavno je objavila da joj je dosta uloge prevoditeljice i posrednice između mene i oca; on i ja jedva bismo se čuli nakon toga. Ne sjećam se da mi je to smetalo. Moj je otac bio fakultetski profesor i pedant do srži. U svakom našem razgovoru bila je sadržana neka njegova pouka, kao što svaka trešnja ima košticu. Do dana današnjeg ostala mi je želja da nekoga ugrizem kad opazim tu sokratsku metodu.

Jesen je te godine stigla neočekivano, kao kad se vrata otvore. Jednog jutra išla sam biciklom na predavanja kad mi je iznad gla-ve preletjelo golemo jato kanadskih gusaka. Nisam ih mogla vi-djeti, jedva sam išta mogla primijetiti, ali sam zato čula njihovo trubljenje iznad sebe. Obavila me gusta magla s polja i imala sam osjećaj kao da pedaliram kroz oblake. Takve guste magle nisu po-put drugih, da stoje samo na jednom mjestu ili se premještaju, one su čvrsto ukotvljene. Vjerojatno bi svatko osjetio rizik da se brzo probije kroz svijet koji uopće ne vidi, ali ja sam imala – ili sam bar to posjedovala kao dijete – posebnu sklonost prema nezgodama i nespretnostima, pa me tako sve ovo istinski uzbudilo.



13

Osjećala sam kao da me ovaj vlažan zrak čitavu ulaštio, kao da sam pomalo lutalica, malčice divlja. To je značilo da bih mogla malo flertati u knjižnici ako sjednem do nekoga komu je do to-ga ili možda sanjariti tijekom predavanja. Tad sam se često osje-ćala divljom; uživala sam u tom, ali nikad se ništa iz svega toga nije izrodilo.

Maznula sam nešto za ručak u fakultetskoj kafeteriji, vjerojatno pohani sir, recimo da se radilo o pohanom siru. Imala sam naviku ostavljati knjige na stolici do sebe, tako da ih se može brzo skloniti ako netko zanimljiv naleti, ali da isto tako obeshrabre one nezani-mljive. S dvadeset i dvije godine imala sam najnezreliju moguću definiciju zanimljivog, a sama sam, po vlastitim mjerilima i arši-nima, bila daleko od interesantnog.

Do mene je sjedio jedan par, a djevojčin se glas postupno dizao do točke kad sam već bila prisiljena obratiti pozornost. – Ti želiš jebenog prostora za sebe? – rekla je. Nosila je kratku plavu majicu te ogrlicu sa staklenim privjeskom u obliku ribice. Niz leđa joj se spuštala duga i tamna kosa svezana u neurednu pletenicu. Ustala je i jednim pokretom ruke sve pobacala sa stola. Imala je prelijepe bicepse; sjećam se kako sam poželjela imati ruke poput njezinih.

Tanjuri su pali na pod i razbili se, kečap i kola prosuli su se i po-miješali usred lomljave. U pozadini je sigurno svirala neka glazba, zato što danas u pozadini uvijek imamo nekakvu glazbu, životi su nam poput filmske glazbe (i to previše ironične da bi bilo slu-čajno. Samo kažem.), ali ja se, iskreno, ne sjećam. Možda se radilo samo o slatkoj tišini i razmazanoj masti na roštilju.

– Kako ti se ovo čini? – upitala je djevojka. – Ne govori mi da se utišam. Upravo ti pružam malo više prostora. – Gurnula je i stol, okrenula ga na bok i ispustila. – Je li sad bolje? – podignula je glas. – Možete li sad svi napustiti prostoriju kako bi mi dečko imao više prostora? Njemu treba mnogo jebenog prostora. – Lupnula je


Karen Joy Fowler

14

stolicom po hrpi kečapa i tanjura. Čulo se još zvukova lomljave, a iznenada je dopro i miris kave.

Svi smo ostali sleđeni – vilice su nam zastale na pola puta do usta, žlice ostale zaronjene u juhe, kao kod onih ljudi koje su pro-našli nakon erupcije Vezuva.

– Nemoj ovo raditi, mala – dečko joj je jednom rekao, ali ona je nastavila i on se više nije mučio s ponavljanjem. Premjestio se za drugi stol koji je bio prazan, osim pladnja s prljavim tanjurima. Ona je i tamo metodički porazbijala sve što se moglo polupati te bacila sve što se moglo hitnuti. Soljenka se otklizala podom sve do mojih stopala.

Mladić je ustao sa stola i uz blago mucanje kazao joj da se sabe-re. Ona je bacila žlicu na njega koja mu se glasno odbila od čela. – Nemoj stati na stranu šupaka – rekla mu je. Glas joj je bio sve samo ne sabran i miran.

On je iskolačio oči i ponovno sjeo. – Dobro sam – uvjeravao je sve ljude u prostoriji, ali je zvučao neuvjerljivo. A potom iznena-đeno. – Sranje! Pa ja sam upravo bio napadnut.

– Ovo je sranje s kakvim se ne želim nositi – rekao je dečko. Bio je krupan momak, s uskim licem, širokim trapericama i dugim kaputom. Nos mu je bio oštar poput noža. – Završi s tim i poderi ga, kujo jedna psihotična. Samo mi prije toga vrati ključ od kuće.

Ona je bacila još jednu stolicu i promašila mi glavu za metar i ži-let – sad sam velikodušna, udaljenost mi je izgledala itekako manja – i ova je udarila u stol i uzdrmala ga. Uhvatila sam čašu i tanjur. Knjige su mi glasno pale na pod. – Dođi i uzmi ih – kazala mu je.

Učinio mi se smiješnim ovakav poziv preko gomile polomljenih tanjura i ja sam se nekako grčevito nasmijala, a svi su se okrenuli jer sam zvučala čudno, poput nekakve patke. A tad sam se presta-la smijati jer stvar nije bila smiješna, pa su se onda svi opet okre-nuli. Opazila sam kroz staklene zidove neke ljude koji su vidjeli



15

gužvu i promatrali scenu. Jedna trojka koja se upravo spremala ručati stala je tik do vrata.

– Nemoj misliti da neću. – Napravio je par koraka prema njoj. Ona je zgrabila pregršt šećernih kocaka natopljenih kečapom i bacila ih prema njemu.

– Završio sam – rekao je. – S nama je gotovo. Ostavit ću tvoja sranja u hodniku i mijenjam bravu. – Okrenuo se, a ona je bacila čašu prema njemu koja mu se odbila o uho. Stao je u pola koraka, zateturao te dodirnuo rukom mjesto na glavi provjeravajući ima li krvi. – Duguješ mi lovu za grijanje – rekao je ne osvrnuvši se. – Pošalji mi to poštom. – Zatim je otišao.

Na trenutak je zavladala pauza kad su se vrata zatvorila. Za-tim se djevojka okrenula prema nama ostalima. – A što vi, jad-nici, gledate? – Podignula je jednu stolicu i ja nisam bila načisto s tim hoće li ju vratiti na mjesto ili ju baciti. Mislim da ni ona sa-ma nije odlučila.

Stigli su fakultetski redari. Jedan mi je oprezno pristupio držeći ruku na opasaču. Meni je prišao! Stajao je iznad mojeg prevrnutog stola i stolice dok sam držala svoju bezopasnu čašu s mlijekom te tanjur s bezopasnim, polupojedenim sendvičem s pohanim sirom. – Samo to odloži, dušo – rekao je. – I sjedi na minutu. – Gdje od-ložiti? Gdje sjesti? Ništa u blizini nije stajalo uspravno osim mene. – Možemo popričati o ovom. Možeš mi reći što se ovdje događa. Još se uvijek ne nalaziš ni u kakvoj nevolji.

– Pa ne radi se o njoj – rekla je žena iza šanka. Bila je to krupna i stara žena – bilo joj je četrdeset ili više – s madežom iznad gor-nje usne i maskarom koja joj se skupljala u kutovima očiju. Jed-nom mi je, radilo se o drukčijim okolnostima, kad sam joj vratila hamburger da ga bolje ispeče, rekla da se svi ovdje ponašamo kao nekakve gazde. Vi samo dođete i odete. Uopće ne razmišljate da sam ja ona koja ostaje.


Karen Joy Fowler

16

– Ona visoka – rekla je policajcu. Uprla je prstom, ali on nije obraćao pozornost, toliko se usredotočio na mene nagađujući koji će mi biti idući potez.

– Smiri se – ponovno mi se obratio blago i prijateljski. – Još uvi-jek nisi ni u kakvoj gabuli. – Zakoračio je i prošao pokraj djevojke s pletenicom i stolicom. Opazila sam joj oči iza njegova ramena.

– Nikad policajca kad ti zatreba – obratila mi se. Nasmiješila mi se i bio je to lijep osmijeh. Veliki bijeli zubi. – Nema odmo-ra za opake. – Podignula je stolicu iznad glave. – A za tebe nema juhe. – Bacila ju je dalje od mene i policajca, prema vratima. Ta-mo je i sletjela.

Kad se policajac okrenuo da pogleda, ja sam ispustila tanjur i vilicu. Iskreno, to nisam namjeravala. Prsti su mi lijeve ruke jed-nostavno i iznenada popustili. Buka je iznova usmjerila policaj-čevu pozornost na mene.

Još sam uvijek držala svoju poluispijenu čašu mlijeka. Malo sam ju podignula, kao da nazdravljam. – Nemoj to činiti – rekao mi je znatno manje prijateljskim tonom. – Ja se ne igram ovdje. Jebote, nemoj me iskušavati.

Ja sam bacila čašu na pod. Razbila se, a mlijeko se razlilo po jednoj od mojih cipela i promočilo mi čarapu. Ja nisam ispustila tu čašu. Hitnula sam ju na pod najsnažnije što sam mogla.


17

2.

Četrdeset minuta kasnije, ja i psihotična kuja bile smo natisnu-te kao sardine na stražnjem sjedištu policijskog automobila

okruga Yolo, a čitava stvar postala je sad već prekrupna za beza-zlene fakultetske redare. Stavili su nam lisičine, također, a zapešća su me boljela mnogo više od onoga što sam zamišljala.

Činjenica da je uhićena itekako je popravila ženino raspolože-nje. – Rekla sam mu da se ne zajebavam – kazala je, a to je isto ono što mi je i policajac na faksu rekao, samo s mnogo više tuge u glasu no trijumfa. – Pa, drago mi je što si mi se odlučila pridru-žiti. Ja sam Harlow Fielding. Dramski odsjek.

Ma nemoj me jebat.– Prvi put upoznajem neku Harlow – rekla sam. – Mislila sam

na ime Harlow. Osobu koja se tako preziva već sam upoznala.– Dobila sam ime po majci koja je, pak, nazvana po Jean Har-

low. Zato što je Jean Harlow posjedovala ljepotu i pamet, a ne za-to što je djedica bio nekakav stari pokvarenjak. Ni približno. Ali kakve joj koristi od ljepote i pameti? Pitam ja tebe sad. Kako je postala tako velik uzor?

O Jean Harlow nisam imala pojma, osim da je možda nastupila u Zameo ih vjetar, koji nikad nisam gledala niti imala želju pogleda-ti. Taj je rat završio. Pomirite se s tim. – Ja sam Rosemary Cooke.

– Rosemary kao ružmarin – rekla je Harlow. – Predivno. Pot-puno, potpuno šarmantno. – Gurnula je ruke pod guzicu, a potom pod noge tako da su joj se svezana zapešća pojavila isprepletena


Karen Joy Fowler

18

ispred nje. Mogli smo se rukovati da sam ja kojim slučajem uspje-la izvesti isto što i ona, činilo mi se da joj je to namjera, ali nisam uspjela.

Odveli su nas u okružni zatvor gdje je ovaj njezin manevar stvo-rio pravu senzaciju. Pozvana je grupa policajaca da pogleda kako Harlow susretljivo čuči te nekoliko puta prelazi tamo-amo preko svezanih ruku. Otklanjala je njihov entuzijazam s pobjedničkom skromnošću. – Imam veoma dugačke ruke – rekla je. – Nikad ne mogu pronaći majice s dovoljno dugim rukavima.

Policajac koji nas je uhitio zvao se Arnie Haddick. Kad je služ-benik Haddick skinuo svoju kapu, kosa mu se pomaknula s čela u čistoj i zaobljenoj krivulji, što mu je fino istaknulo crte lice, izraz je djelovao sretan.

Skinuo nam je lisičine i predao nas okružnoj policiji na obradu. – Kao da smo komad sira – primijetila je Harlow. Svaki pokazatelj upućivao je na to da je stara profesionalka u ovakvim stvarima.

Ja to nisam bila. Divljina koju sam tog jutra osjetila već je odav-no isparila i nešto se drugo uguralo na njezino mjesto, nešto poput tuge, možda čak nostalgije za domom. Što sam to učinila? Zabo-ga, zašto sam to napravila? Neonska svjetla zujala su poput mu-ha iznad nas ističući svakome podočnjake, izgledali smo od toga stari, očajni i pomalo zelenkasti.

– Ispričavam se. Koliko će dugo ovo potrajati? – upitala sam. Učinila sam to najljubaznije što sam mogla. Sinulo mi je da ću su-tra propustiti svoja predavanja. Europska srednjovjekovna povijest. Djeve s pojasevima nevinosti i oubliettes i spaljeni na lomačama.

– Trajat će koliko bude trajalo. – Okružna me policajka opako i nekako zelenkasto pogledala. – Brže će završiti ako me ne bu-dete iritirali pitanjima.



19

Za to je već prekasno. Začas me otpravila u ćeliju tako da joj se sklonim s očiju dok ne odradi papirologiju vezanu za Harlow. – Ne brini se, šefice – rekla mi je Harlow. – Odmah stižem.

– Šefice? – ponovila je okružna policajka.Harlow je slegnula ramenima. – Šefica. Vođa. Mozak. – Upu-

tila mi je širok osmijeh. – El capitán.Možda jednom dođe dan kad policajci i studenti neće više biti

prirodni neprijatelji, ali ne očekujem da ću dovoljno dugo poži-vjeti kako bi tome svjedočila. Prisilili su me da skinem sat, cipe-le i remen, a potom su me bosonogu uveli u kavez s rešetkama i ljepljivim podom. Žena koja mi je skupljala stvari bila je opaka koliko je god to mogla biti. U zraku se ćutio opor miris, snažna mješavina piva, lazanja iz menze, spreja protiv kukaca i pišaline.

Rešetke su se uzdizale sve do stropa ćelije. Provjerila sam da se uvjerim u to; za jednu se djevojku prilično dobro penjem. Na stropu je bilo još više neonki, glasnije su zujale, a jedno svjetlo u prostoriji žmirkalo je tako da se čitava scena u ćeliji odvijala pod naizmjeničnim zamračenjima i osvjetljenjima, kao da čitavi dani brzo prolaze. Dobro jutro, laku noć, dobro jutro, laku noć. Bilo bi lijepo da su mi ostavili cipele.

Ovdje su se već nalazile dvije žene. Jedna je sjedila na ogoljenom madracu. Bila je mlada i krhka, crna i pijana. – Treba mi doktor – obratila mi se. Ispružila je lakat, krv joj je sporo curila iz uske po-sjekotine, a boja se pod ovim žmirkajućim svjetlom mijenjala od crvene do ljubičaste. Iznenada je tako vrisnula da sam se trznula. – Trebam pomoć! Zašto mi nitko ne želi pomoći? – Nitko, uklju-čujući i mene, nije odgovorio, pa više nije progovarala.

Druga žena bila je srednjih godina, bijela, nervozna i mršava kao iglica. Imala je krutu, izblajhanu kosu i nosila je na sebi ko-stimić boje lososa koji je bio prilično otmjen, ako uzmemo u ob-zir okolnosti. Samo je lupila straga u policijski automobil, a rekla


Karen Joy Fowler

20

mi je da nema ni tjedan dana kako su ju uhitili u trgovini zbog krađe tortilja i salse za zabavu uz američki nogomet u nedjeljno popodne u njezinoj kući. – To nije dobro – rekla mi je. – Iskreno, imala sam najgoru nesreću.

Naposljetku su me obradili. Ne mogu sad reći koliko je sati prošlo, nisam imala sat, ali bilo je dobrano nakon trenutka u kojem sam se već odrekla svake nade. Harlow je još uvijek bila u uredu, ljuljala se na okretnoj stolici i lupkala nogom dok je dotjerivala svoju izjavu. Optužena je za razbijanje javne imovine i remećenje javnog reda i mira. To su budalaštine od optužbi, tako mi je ka-zala. Nisu ju zabrinjavale; ne bi trebale ni mene. Nazvala je dečka telefonom, onog tipa iz menze. On je odmah došao automobi-lom i ona je otišla prije no što su završili s mojom papirologijom.

Vidjela sam kako može biti korisno imati dečka. I to ne po pr-vi put.

Suočila sam se s istom optužnicom, samo s jednim važnim do-datkom – optužena sam i za napad na policajca, a nitko nije davao mig da je to bezazlena optužba.

Dotad sam već samu sebe uvjerila da nisam apsolutno ništa skri-vila, samo sam se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nazva-la sam roditelje, koga bih drugog uopće mogla nazvati? Nadala sam se da će se majka javiti, kao što to obično biva, ali ona je otišla van na partiju bridža. Bila je zloglasna maherica u bridžu, čudilo me kako još uopće ima ljudi koji su voljni igrati s njom, ali neki se tako očajnički zakače za bridž; to je poput droge. Za sat ili dva vratit će se kući sa svojim nepošteno stečenim novcima koji će joj zveckati u srebrnoj torbici i bit će sretnija no što je inače.

Sve dok joj otac ne prenese vijesti. – Kog si vraga napravila? – Očev glas zvučao je iscrpljeno, kao da sam ga prekinula usred nečeg važnog, ali osjećalo se da je ovakvo nešto mogao i očeki-vati od mene.



21

– Ništa. Vikala na policajca na faksu. – Osjetila sam kako bri-ge spadaju s mene poput kože sa zmije. Otac je često imao ova-kav efekt na mene. Što se on više ozlojeđivao, ja sam postajala sve mirnija, zabavljalo me to, a njega, naravno, još više iritiralo. Bu-dimo iskreni, svakoga bi.

– Što je žena manja, to je i svadljivija – rekao je moj otac; kako je samo brzo moje uhićenje postalo zgodan trenutak za pouku. – Uvijek sam mislio da će ti brat biti prvi koji će se javiti iz zatvo-ra – dodao je. Zbunilo me ovo rijetko spominjanje brata. Otac je obično bio oprezniji, pogotovo na telefonu za koji je čak vjerovao da je ozvučen.

Nisam ni ja ponudila svoj uobičajen odgovor da bi brat mogao završiti u zatvoru, jednog dana vjerojatno i hoće, samo što on ni-je tip koji bi ikad nazvao.

Tri riječi bile su naškrabane plavom kemijskom olovkom na zidu iznad telefona. Misli svojom glavom. Pomislila sam kako je to dobar savjet, ali vjerojatno zakašnjeli za bilo koga tko se služi ovim telefonom. Palo mi je na pamet da bi to bilo dobro ime za salon za uljepšavanje.

– Nemam pojma što mi je sad činiti – rekao je otac. – Ti ćeš me morati uputiti kroz razgovor.

– Pa, tata, i ja sam također prvi put u ovakvoj situaciji.– Sad nisi u poziciji da izigravaš slatkicu i nevinašce.A zatim sam, iznenada, tako snažno počela plakati da nisam

mogla doći do riječi. Nekoliko sam puta brzo udahnula i poku-šala, ali riječi jednostavno nisu prelazile preko usana.

Tata je promijenio ton. – Pretpostavljam da te netko nagovorio na to – rekao je. – Uvijek si bila povodljiva. Pa, sad sjedi tu – kao da sam imala neki drugi izbor – a ja ću vidjeti što mogu učiniti.


Karen Joy Fowler

22

Izblajhana plavuša do mene čekala je na svoj poziv. – Nikad ne-ćeš pogoditi gdje se nalazim! – rekla je. Ton joj je bio vedar i us-puhan, a ispalo je poslije da je birala krivi broj.

Zbog toga što je bio takav kakav već jest, profesionalac koji je navikao da sve bude po njegovu, otac je uspio dobiti na telefon policajca koji me uhitio. I službenik Haddick imao je djecu: od-nosio se prema mom ocu sa simpatijom za koju je stari smatrao da ju s punim pravom zaslužuje. Uskoro su se oslovljavali s Vin-ce i Arnie, a optužnica za napad na službenu osobu srezala se na ometanje službenika tijekom izvršavanja dužnosti, a uskoro je i sasvim odbačena. Ostala sam na razbijanju javne imovine i reme-ćenju reda i mira. A potom su i te optužbe odbačene jer je žena s razmazanom maskarom iz menze došla i rekla pokoju riječ u mo-ju korist. Ustrajavala je na tom da sam bila tek nevina osoba koja se našla u blizini i koja očito nije namjeravala razbiti čašu. – Svi smo ostali šokirani – rekla je. – Ne možete ni zamisliti kakva je to scena bila. – Dotad sam već bila prisiljena dati obećanje tati da ću čitave praznike za Dan zahvalnosti provesti kod kuće kako bismo tijekom četiri dana i licem u lice mogli propisno porazgovarati o ovom. Veliku cijenu platila sam za prosipanje mlijeka. A u to ni ne računam vrijeme koje sam provela u zatvoru.


kn

9 789531 419109

ISBN 978-953-14-1910-999,00

www.mozaik-knjiga.hr

Dobitnik nagrade PEN/Faulkner za najbolji roman 2014.

Zasad najbolji roman desetljeca. Besprijekorno napisano. Karen Joy Fowler

posjeduje magijske moci. s o p h i e h a n n a h

Socno i nenametljivo pametno štivo. b a r b a r a k i n g s o lv e r

Što biste učinili kad biste saznali da vam je otac iskoristio djetinjstvo za vlastiti eksperiment?

Rosemary ne priča mnogo, a o nekim stvarima uopće ne govori. Imala je sestru Fern, svoju uvrnutu drugu polovicu, koja je nestala iz njenog života u okolnostima koje bi ona najrađe željela zaboraviti. Prošlo je deset godina i otkako je posljednji put vidjela svoga voljenog starijeg brata Lowella.

Rosemary sad pohađa fakultet i počinje uviđati da ne može krenuti naprijed ako se ne vrati natrag, u vrijeme kad je imala pet godina. Tada su je roditelji poslali baki i djedu, ali je na povratku saznala da joj je sestra Fern nestala…

Karen Joy Fowler postala je slavna napisavši roman Klub čitatelja Jane Austen koji je ubrzo postao svjetski hit po kojem je odmah snimljen i uspješni istoimeni film u kojemu su glavne uloge tumačili Emily Blunt i Hugh Dancy. Još je veće iznenađenje postao njezin roman Potpuno smo izvan sebe koji je temom šokirao javnost ali i oduševio stilom i spisateljskim talentom. Roman je postao velikim hitom s obje strane Atlantika i osvojio, osim srca čitatelja, i nekoliko prestižnih nagrada kao što su Nagrada Pen/Faulkner i Kalifornijska književna nagrada. Knjiga je uvrštena i među finaliste Nagrade Man Booker. Karey Joy Fowler živi u Kaliforniji u Santa Cruzu, a napisala je i nekoliko zbirki priča i romana.

Mnoge knjige su napisane o bratskoj i sestrinskoj ljubavi te rivalstvu, ali sigurni smo da rijetke mogu ovako dirnuti srce i zavuci nam se pod kožu poput ove... Pripremite se na istovremenu ocaranost i traumu. t h e t i m e s

Inteligentno napisana knjiga koja zaokuplja pažnju. k h a l e d h o s s e i n i

Po

tpun

o s

mo

izva

n se

be

Kar

en J

oy F

owle

r

Veselo i potresno. g u a r d i a n

K A R E N J O YF O W L E R

Neodoljivo! i n d e p e n da n t o n s u n day

Jedan od najboljih zapleta videnih proteklih godina! s t y l i s t

Veliki svjetski hit

potpuno smo izvan sebe - karen joy fowler

Documents