DUVERGER: POLITIKA SOCIOLOGIJA (1967)

DUVERGER: POLITIKA SOCIOLOGIJA (1967) Politika sociologija tradicionalno se shvaa kao znanost o dravi, no danas je rairenije operabilnije, suvremeno shvaanje pol. socio. kao znanosti o vlasti, upravljanju, autoritetu i zapovijedanju u svim drutvima (odreenje koje se temelji na tipu pojava, a ne drutava). Ovim shvaanjem implicitno se odbacuje teorija suvereniteta, kao znanstveno nerelevantna i neralna. Neki je ograniavaju na sloene skupine, koje su sastavljene od vie lementarnih, ali to je krhko razlikovanje. Definiciju je bolje ograniiti s obzirom na tipove moi. Odnosi moi su svi neravnopravni odnosi (vladanje; nametanje volje i podvrgavanje). Vlast je ograniena na one odnose moi koje imaju institucionalni karakter ili proizlaze iz institucija.I. Politiki okviri Politiki okviri prvenstveno su drutvene grupe. Pol. okvire moe se klasificirati okomito (prema razliitim kategorijama ljudskih zajednica) ili vodoravno (s obzirom na sveprisutne elemente). Drugi pristup je prikladniji za pol. socio. Okvire se dalje moe podijeliti na prirodne i drutvene, iako to razdvajanje nije strogo. 1. Prirodni okviria)zemljopisni okviri Mnogi su pisali o izravnom utjecaju klime na politiku, od Aristotela do Motesquieua. Taj utjecaj ne moe se zanijekati, ali nije tako jednostavan i apsolutan kao kod tih autora. Drut. i pol. ivot vie je uvjetovan ukupnim klimatsko botanikim uvjetima. Postoji velika podudarnost izmeu svjetskih karata velikih klim-botanikih podruja i stupnja socio-ekonomskog razvoja. I politika teorija o prirodnim resursima dugo je ostala psiholoka, a dijelom je to i danas. No ona ulazi u jednu temeljnu kontradikciju bogatstvo resursa uveava mo i time jaa drut. i pol. razvoj, ali ono takoer vodi i u stagnaciju i dekadenciju. Utrka za resurse imala je vaan utjecaj na drut. i pol. razvoj. Prirodni prostor utjee na politiku u tri osnove toke: razgraniavanju drutava, ureenju unutar drutava, te meusobnom poloaju drutava i proizlazeih kontakata (komunikacije). b) demografski okviri Razlika u veliini stanovnitva, tj. zajednice temelj je razlikovanja mikro i makro politike. Dok se male zajednice temelje na izravnim ljudskim odnosima, velike se temelje na posrednikima. U prvima je pol. borba nadasve individualna, a integracija je primarno problem usklaivanja meuljudskih odnosa. U velikim zajednicama pol. borba je i kolektivna i individualna; ona pokree sloene i strukturirane organizacije, pa se borba vri i unutar i izmeu njih (ispreplie se mikro i makro, jer su unutarnje borbe esto individualne). Osnovni problemi makropolitike su birokracija (ne javlja se samo na razini vlasti) i decentralizacija (istie teritorijalnu i korporativnu; bez nje pol. ivot vene, a ini se da tehno. razvoj vodi u suprotnom smjeru. Teorije o demografskom pritisku oslanjaju se na neke zapanjujue injenice, ali naile su i na brojne utemeljene kritike. Te teorije danas su relevantne samo za nerazvijene zemlje, gdje jak prirast pojaava pol. antagonizme. Prirodno se nastoje uspostaviti dvije vrste demografske ravnotee u primitivnim i u razvijenim ind. zemljama. Pretjerani rast siromanog stanovnitva potaknuo je razvoj teorija diferencijalne plodnosti i eugenike, koje su sve vrlo diskutabilne, ak i u osnovnim premisama. I sastav stanovnitva na razliite naine utjee na politiku. Stariji i ene (ak i mlae) obino su konzervativniji, iako u nerazvijenim drutvima ensko stanovnitvo esto ima suprotne tendencije (puno tei poloaj). Kvalitativno, stanovnitva moemo razlikovati s obzirom na tehno-kulturnu razinu (pisenost i obrazovanje) i mijeanje (privremena ili trajna situacija postojanja vie zajednica, naroito teko rijeiva ako su zajednice razliite veliine). Neravnomjerna prostorna rasporeenost ima manje pol. posljedice nego poveanje neravnomjernosti; opustjela podruja su prezastupljena, ali nejednakost je velika zbog politikih, a ne tehnikih razloga.2. Drutveni okviria) tehnologije Pod tehnologijom podrazumijeva sva materijalna dostignua, koja pomau ovjeku da ovlada prirodom ili ljudima. Tehno. revolucija za sobom povlai ekonomsku, a ova pak kulturnu. I razvijena drutva daleko su od drutva obilja, a globalne razlike rastu s razvojem tehnologije. Ipak, unutar razvijenih drutava tehno. napredak smanjuje oskudicu raspoloivih dobara i time smanjuje antagonizme. On slabi domaaj drutvene nejednakosti (D-ov primjer, str. 69: Manja je razlika izmeu Rockfellera i amerikog radnika, nego izmeu srednjovjekovnog baruna i njegova kmeta). Veoma je vaan i ritam razvoja ako je ubrzan antagonizmi rastu. Razvijene su i neke psiholoke teorije o zaotravanju antagonizama jer tehnologija stvara umjetni svijet. Druga teza je da tehno. razvoj znai razvoj razumijevanja. On izdiui kulturnu razinu omoguuje ljudima razumijevanje problema i odluivanje o njima. Osnovna zamjerka je istodobni snaan rast sloenosti drut. i pol. problema, ali s tim se ponekad pretjeruje. Osim toga u velikim ind. drutvima prava demokracija mora uvelike funkcionirati u okviru malih lokalnih jedinica, jer jedino tamo razina razumijevanja doista odgovara razini sloenosti problema. Tehno. napredak izravno jaa pol. vlast. On ponitavanjem udaljenosti olakava vlast na cijelom teritoriju i omoguuje centralizaciju, a nadasve daje vlasti sredstva pritiska protiv graana (vlast mnogo vie profitira od njega nego graani). On povlai i mehanizaciju svih drut. organizacija (i ljudi moraju biti standardizirani), to se na vrhu piramide oituje kao dehumanizacija vlasti (personalizacija je reakcija na ovu pojavu). COPY 76-8b) institucije Institucije su modeli ljudskih odnosa na koje se nadovezuju stvarni odnosi, koji kroz njih dobivaju na stabilnosti, trajnosti i koheziji. Tako termin strukture ovdje rezerviramo samo za inst. modele, bez proizlazeih odnosa. Dalje moemo razlikovati institucije kao gore opisane obine sustave odnose i one koje uz to imaju i tehniku i materijalnu organizaciju. Osim to je strukturalni model odnosa, institucija je i zbroj manje ili vie valoriziranih kolektivnih predodbi (politika je manje-vie sakralizirana, ukljuena u sustav najviih drut. vrijednosti). Uvoenjem pojedinaca u institucije javljaju se kategorije poloaja i uloga. Moemo razlikovati (po stupnju, a ne prirodi) stvarne, puke institucije (koje su mehaniki uklopljene u igru determinizma i evolucije, npr. drut sloj) i inst. svijesti ili normativne institucije. Dok su prve determinirajue (podnose se automatski), druge su obvezujue. Kategorije normativnih inst. su one koje proizlaze iz prava, koje prpizaze iz morala i koje proizlaze iz drut. obiaja; a razlikuju se s obzirom na vrijednosne sustave koji su temelj normi, te na naine njihova donoenja i sankcije. Prva razlika je labava (pravda je element morala, a prisutna je u pravu), ali ona tehnika puno je jasnija. Pravo je skup pravila koja javna vlast sankcionira, uspostavlja ili priznaje. Tako su pravne institucije one koje su uspostavljene zakonima ili openito uredbama vlasti i one koje su su uspostavljene obiajima ili pojedinanim ugovorima, a priznate su zakonom i osnaene odlukama vlasti uope. Institucije su usko vezane uz tehno. razvoj, ali posjeduju i stanovitu autonomiju. Institucije su postojane, jer se oslanjaju na materijalne elemente i kolektivne predodbe. Inst. koje nadive imbenike koji su ih stvorili i same postaju imbenici pol. antagonizama i integracije, to moe dovesti do odravanja ili obnavljanja reima suprotstavljenih socio-ekonomskim strukturama. Postoje razliite klasifikacije pol. institucija. Do konca 19og st. prevladavala je grka tipologija (monarhija, oligarhija, demokracija). I Montesquieu ostaje u okvirima Herodotovog razlikovanja istih i iskvarenih formi vlasti, iako njegova tipologija razlikuje republiku, monarhiju i despociju. Suvremene pravne klasifikacije u praksi svrstavaju pol. reime prema unutranjim odnosima razliitih vlasti (elemenata drave), te dolaze do nove trodiobe reima: stapanja vlasti, diobe vlasti i parlamentarnog. Unutar druga dva nalazimo dodatnu podjelu na republike i monarhije. Evolucija europskih monarhijska shematski se odvijala, po uzoru na UK, u tri faze: apsolutne, ograniene i parlamentarne monarhije. Ova klasifikacija naputa se u korist one suvremene sociologije, na pluralistike ili demokratske i unitarne ili autokratske reime. U prvima postoje javne slobode, a pol. borba odvija se otovoreno i slobodno, dok se u drugima ta borba svodi na onu za naklonost vladara. Pluralistike demokracije najbolje je klasificirati kombinirano, s obzirom na pravne forme reima i prirodu pol. stranaka. I ovdje se javljaju tri tipa: predsjedniki reimi, pseudodvostranaki ili viestranaki; parlamentarni s dvostranajem engleskog tipa; parlamentarni s viestranajem europskog kontinentalnog tipa. Pravno su potonja dva vrlo bliska i razliita od prvoga. Na planu funkcioniranja inst. prva dva su mnogo slinija, a ta slinost jo i je vea na planu uloge graana u izboru njihovog voe. Ta uloga temelj je za razlikovanje izravnih i posrednih demokracija, to je jako vano. COPY 100-1 (pluralistiki reimi i kapitalizam) Globalna situacija podupire tezu o sukladnosti tehno. i demokratskog razvoja, ali postoje i dvije vrste izimki: razvijene autokracije i nerazvijene demokracije.c) kulture Kultura oznaava vjerovanja, ideologije i mitove, tj. kolektivne predodbe drutva. U irem smislu ona oznaava posebne forme po kojima se kombiniraju svi elementi koji ine drutvenu skupinu, to autor naziva kulturnim cjelinama, dok vjerovanjima naziva ue kult. elemente neke skupine. Vjerovanja su subjektivna miljenja koja ne poivaju na poznavanju injenica, a moe ih se razvrstati na ideologije (razraena racionalnija vjerovanja) i mitove (iracionalnija i spontanija). Ideologije izrauju pojedinci, pod pritiskom drutvenih potreba koje osjeaju zajedno s drugim ljudima, a ako budu drutveno prihvaene, one zapoinju vlastiti ivot. Sve moe postati mit dvostrukim postupkom: pretakanjem u bajku (udaljavanje od stvarnosti) i valoriziranjem (svrstavanje u kategorije dobra i zla). U tradicionalnim mitovima, koji nadahnjuju ivot skupine, te su osobine vrlo izraene. George Sorel uvodi termin akcijskog mita pojednostavljene ili ak slikovite ideologije, sveden na grube i kratke teme. Imaju li podrku u masama mogu snano polarizirati strasti i potaknuti na akciju, naroito ako ih se moe pretoiti u kalup tradicionalnih mitova. Mitovi i ideologije imaju otprilike istu ulogu u pol. ivotu oni mobiliziraju graane, za ili protiv vlasti (mobilizacija esto ima obiljeja kamuflae). Oni najprije odreuju vrijednosne sustave, a zatim i tip legitimiteta (preko slika idealne vlade). Teorije legitimnosti obino odraavaju drut. strukture, poglavito poloaj klasa. Konsenzus postoji tamo gdje vlada gotovo opa suglasnost o legitimnom obliku vladavine. Politika svijest tie se gotovo iskljuivo ideologija. Istraivanja ukazuju da pet elemenata igra glavnu ulogu u izborima graana: ivotni standard, (ne)zaposlenost, openito drut. pripadnost; dobna skupina i spol; razina obrazovanja; vjera; simpatija za neku pol. stranku. Svaki pol. stav odgovor je na konkretnu situaciju i oitovanje globalne vizije o vlasti. Kulturne cjeline sintetiziraju sve opisane kult. elemente. Te sinteze su konkretne, one odgovaraju razliitim aspektima stvarnosti. Svaka drut. grupa na neki je nain kult. cjelina. Ipak, veina manjih grupa posuuje mnoge elemente od veih, jasnije tipiziranih grupa, te emo naziv kult. cjeline rezervirati za potonje. Od njih su najvanije nacije i skupine nacija koje pripadaju istoj civilizaciji. Kult. cjeline u prvom redu stvara povijest, a potom ih u ruje obrazovanje u irem smislu rijei. Ono to ini nacije i civilizacije jest jedinstvenost povijesnog razvoja, a openito i ugrubo reeno svi narodi slijede istu shemu pov. razvoja. Kult. cjeline razlikuju prema razdobljima i podrujima. Njihova vanost za politiku je velika, ali drugorazredna u odnosu na socio-ekon. strukture. Kult. imbenici prvenstveno djeluju kao katalizatori ili konice, a ne kao pokretai. Socio-ekon. razvoj odreuje arhitekturu, a kultura dekoraciju, u koju spada i stil reima i pol. ivota, to je jako vano.usputni citat (str. 120): U Poljskoj, Maarskoj i Jugoslaviji, npr., kulturrni imbenici ubrzavaju ''liberalizaciju'' u odnosu na stupanj ekon. razvoja, tako da je ona ispred njega.II. imbenici politikih antagonizama Shvaanja pol. borbe: konzervativci elite protiv masa; liberali po uzoru na ekon nadmetanje; marksisti klasna borba; psihoanalitike teorije psiho. pobude. Liberalne ideologije naglaavaju individualne, a zanemaruju kolektivne, dok socijalistike i konzervativne ine suprotno.1. Individualni imbenicia) individualne sposobnosti Uglavnom proizlaze iz Darwinovih biolokih koncepcija. Liberalna teorija individ. sposobnosti polazi od injenice da je oskudica prisutna u svim drutvima pol. vlast vaan je adut u borbi za resurse; ta borba ipak vodi pobjedi najsposobnijih, pa se kroz igru posebnih interesa zadovoljava opi; borba raa pol. integraciju. Konzervativci kreu od pretpostavke da su ljudi prirodno zli, voeni nagonima i skloni povratku na divljatvo, te jedino elite (najsposobniji, tj. najbolji) odravaju civilizaciju, i to prisilom. Njih prvenstveno vodi osjeaj za sluenje, koji se osigurava odgojem i tradicijom. Borba elita i masa u naelu je individ. borba, ali neki imbenici pogoduju preobraavanju osobnih kvaliteta u nasljedne povlastice, koje odreuju klase. Konz. teorije esto brkaju elite i aristokraciju. Paretov protok elita. Pojava drut. fenomena u ivotinjskoj je evoluciji povremena i netipina. Zajednice insekata poivaju preteno na automatskim i biolokim elementima (kolektivni organizmi), dok su kod viih kraljenjaka vaniji fiziki elementi (hijerarhije psiholoke naravi). Hijerahija je najelementarniji pol. fenomen u viih kraljenjaka openito je korisna onima na vrhu i ini se da ne slui zajednikom interesu. U tim zajednicama nema klasa i slinih grupa, mo nikad ne poiva na roenju; borba je neprekidna, a drut. mobilnost velika.b) psiholoki imbenici Sposobnosti i psiho. sklonosti su aspekti istog fenomena (vanjski vid i unutarnja priroda). Sukob naela zadovoljstva i naela stvarnosti u najranijoj dobi (koja je presudna za psih. formiranje osobe) operira prvo naelo, koje se kasnije sukobljava s drugim (stvarnost ind. civilizacije je racionalna, mehanizirana, moralizirana i aseptina), a kompenacija vodi do razvoja agresivnosti i nasilja. Freud kasnije smatra da agresija poiva u nagonu smrti, koji je suprotstavljen libidu. On dri da dominiranje i autoritarnost mogu biti izraz elje za moi snane osobe, ali i psiholoke slabosti u potrazi za kompenzacijom. Psihoanaliza je vana i zbog naglaavanja vanosti paternalizma, koji je prisutan u svim pol. ideologijama (dvojni odnos pojedinca i vlasti, kao i svakog autoriteta). Psiholoki temperamenti su kategorije koje slue svrstavanju osoba prema cjelokupnom ponaanju i stavovima, a rasprave se vode oko elemenata koji ine te tipove (naroito na relaciji uroeno steeno). Koncepcija politikog temperamenta ukljuuje prevladavanje elemenata koji ovise o osobama, a ne drut. strukturama. Tako su razvijene klasifikacije pol. temperamenata i stavova prema razliitim tipologijama karaktera (npr. Yungova intro- eksrto- vertirani). Eysenck je razvio dvodimenzionalnu tipologiju (radikalan konzervativan, tj. lijevo desno i vrst mekan), pomou koje razlikuje etiri tipa (komunisti, faisti, socijalisti i konzervativci).2. Kolektivni imbenicia) klasna borba Prije Marxa, pojam klase temeljio se na staroj opreci bogati siromani, povlateni iskoriteni. Za marksiste je kljuna ideja da se klase odreuju svojim poloajem u odnosu na sredstva prozvodnje (vlasnici i radnici). Poto se sustavi proizvodnje i reimi vlasnitva sporo razvijaju ili nestaju, u nekom trenutku mogua je koegzistencija vie antagonistikih tipova klasa. Na koncu, marksisti razlikuje klase (antagonizmi) i slojeve unutar njih (proturjeja). Postoje i drugi pristupi definiranju klasa: prema ivotnom standardu, nainu ivljenja, prestiu. Sve te koncepcije nisu proturjene, a donekle se i nadopunjuju. Pojam klase u konanici poiva na dva elemena: kolektivnoj nejednakosti u uvjetima i nasljeivanju povlastica. Klasa je, stoga, kategorija ljudi iji su uvjeti pri roenju relativno homogeni, ali razliiti i nejednaki uvjetima roenja drugih kategorija. U marksistikoj shemi svi politiki antagonizmi proizlaze iz klasne borbe, pri emu svaki proizvodni sustav moe razviti vie oblika klsne borbe, tj. pol. reima. Ustvari, klasna borba ima dominantan karakter u 19om i poetkom 20og st. Ona se nastavlja i danas, ali poprima manje nasilne forme. b) rasni sukobi Teorija o superiornosti bijele i inferiornosti drugih klasa prvi je oblik rasizma, dok crni rasizam nastaje. Rasizam se ponovo razvio u 19om st., s drugim valom kolonijalnih osvajanja, a dekolonizacijski ratovi daju mu novu snagu u 20om. Drugi oblik rasizma je antisemitizam. Roen u srednjem vijeku, bio je vie religijski, dok je rasistika teorija razvijena u suvremeno doba, preko nacionalsocijalizma, u vezi s arijizmom. Teorije o arijskoj jo su mnogo vie nesuvisle od prethodnih, jer tu rasu nitko nikada nije vidio, pa ak ni opisao. Mitove o arijskoj rasi posebno su popularizirali Arthur Gobineau (arijevci = aristokracija) i S. Chamberlain (arijevci = njemaaka nacija). Postoje i druge rasistike teorije, poput dvije francuske rase u 19om st. ili keltizma. Rasizam nema znan. potporu, a openito slui kao opravdanje za dominaciju ili eksploataciju. On ima i psiholoke osnove: white trash nije na dnu drut. ljestvice; strah od stranog i razliitog, seksualna inferironost bijelih. Rasne sukobe dijelimo na vertikalne i horizontalne, pri emu prvi podrazumijevaju da jedna rasna grupa dominira drugom. Valja razvlikovati i prave i lane rasne sukobe. c) sukobi meu horizontalnim skupinama U tim sukobima svaka grupa na neki nain nastoji dominirati drugom. Horizontalne skupine su: teritrijalne (nacije, komune, pokrajine), korporativne (profesije, udruge, sindikati) i ideoloke skupine (stranke, religije, itd.). Teritorijalne skupine poivaju na irenju solidarnosti po bliskosti (inaica s. po slinosti). Neke su posljedica irenja prirodnih elementarnih skupina, zasnovanih na stvarnim ili mitskim krvnim vezama. U dananjem svijetu, najvanije teritorijalne skupine su nacije. One se po jaini solidarnosti odreuju kao horizontalne grupe, za razliku od irih cjelina kojima pripadaju. Konflikti meu nacijama posebno su vani jer su nac. solidarnosti najjae i obino je vrlo teko razrijeiti antagonizme koji nastaju iz njih, te zato to su nacionalne pol. institucije (drava) najbolje organizirane od svih pol. inst. Meunarodna vlast obini nema materijalnih sredstava da prisili nacije na poslunost pa antagonizmi odnose prevagu nad integracijom. Glavni izvor meunarodnih sukoba je borba siromanih i bogatih nacija, iako su i ti sukobi dijelom utemeljeni i u nepovjerenju prema drugome, tj. strancu. Ti antagonizmi jaaju koheziju unutar zajednice i esto su kamuflaa za druge antagonizme (prvenstveno klasne). Nacionalni elementi u iznimnim sluajevima igraju temeljnu ulogu u pol. borbama i tada su oni pokretai razvoja (naroito sluaj gdje se neovisnost stjee ili je tek steena), iako razvoj socio-ekonomskih struktura esto igra glavnu ulogu u buenju nacionalne svijesti. Siromane nacije ne mogu se izravno sueliti s bogatima, te njihove reakcije obnavljaju borbu izmeu ind. carstava. KAPITALIZAM (180): K. se samom svojom sutinom suprotstavlja pravoj meunarodnoj pomoi koja bi nerazvijenima omoguila da iziu iz proturjeja prijelazne faze. U uem smislu, korporativne skupine objedinjuju ljude iste profesionalne skupine, a u irem i paraprofesionalne (kadrove obrazovane u istoj koli; pripadnike iste vrste kadrova) i udruge slobodnih aktivnosti. Openito uzevi, klasni interesi su snaniji nego korporativni. Ideoloke skupine moe se klasificirati na razne naine, ali najvanije je razlikovanje politikih i nepolitikih ideolo. skupina. Politike ideologije su sve one koje se odnose na prirodu i vrenje vlasti. Ideologije s jedne strane ujedinjuju zajednicu pomaui lanovima da prihvate vlast i razviju stav poslunosti prema njoj, a s druge je dijele, jer ih je vie, a svaka se oslanja na dio zajednice. Glavne pol. ideolo. skupine su stranke, a tu svrstavamo i neke skupine za pritisak. I nepol. ideologije mogu postati temeljem manje ili vie organiziranih skupina. III. Oblici politike borbe1. Oruja za borbua) fiziko nasilje Dvije osnovna naina uporabe sile u pol. borbi: nasilje drave protiv graana; nasilje izmeu graana i protiv drave. Politika ne tei unitavanje sredstava nasilja, ve njegovom koncentriranju u rukama valsti i onemoguavanju graana da se njima slue. Taj monopol vlasti dovodi do ogranienja uporabe sile. Osim redovite uporabe za odravanje autoriteta vlasti nad podlonim stanovnitvom, vojno se oruje u pol. borbama koristi u tri glavna sluaja: na niim stupnjevima drut. razvoja, kada je drava preslaba da provede monopolizaciju, te na naprednijem stupnju pol. razvoja, ako se neka stranka organizira kao paravojna formacija, ako postane mona i drava joj to dopusti, pa i druge stranke nemaju izbora nego naoruati se; kada oporba nema drugog naina djelovanja (odvija se u dvije preklopljene faze: tajnog otpora i otvorene pobune, koja moe biti brutalna kratka revolucija ili dugotrajni graanski rat); kada se vojnici upuste u borbu za vlast. Vojska uvijek predstavlja opasnost za dravu, a kada se izdigne u nezavisnu pol. organizaciju to je znak duboke dezorganizacije pol. vlasti. Intervencija vojske u pol. borbe odgovara dvjema socio. situacijama. U veini sluajeva ona izraava neke kolektivne snage, iji je ona instrument. To su obino povlatene, manjinske klase, ali ponekad vojska postaje pol. snaga na ljevici. U drugoj situaciji vojska predstavlja samu sebe vojni reimi tog tipa zovu se tehnike diktature.b) bogatstvo Njegova uinkovitost kao pol. oruja potvruje poredba izmeu razvoja oblika bogatstva i oblika vlasti. Pojava buroaskog drutva stvarala je dojam da je vlast tek od tada zasnovana na novcu, dok u stvarnosti kroz cijelu povijest jedna tip bogatstva, kao izvor pol. moi, zamjenjuje drugi. Razvoj buroazije prati i razvoj doktrina liberalne demokracije, pa se javlja protuslovlje izmeu javno obznanjivanih pol. vrijednosti i onih koje su vezane uz novac. citat (197): Zapanjujue je kako se uglavnom nastojalo prikriti ulogu novca u politikim borbama. Kapitalistike teorije demokracije dre da je utjecaj novca sve u svemu ipak demokratski u reimu konkurencije svatko moe zaraditi novac i preko njega imati pol. utjecaj. Ta teorija previa fenomen akumulacije kapitala koji prati akumulacija moi - nasljedno prenoenje bogatstva u potpunosti onemoguava ekon. nadmetanje. c) brojnost i organizacija Kao pol. oruje brojnost je neodvojiva od organizacije. Pojava brojnosti kao pol. oruja vezano je uz industrijsku revoluciju, koja je omoguila podizanje ivotnog standarda i kulture narodnih masa. U arhainim drutvima brojnost je bila od drugorazrednog znaaja u iznimnim trenucima pretjeranog tlaenja mase bi provalile u pol. arenu i ruile sve pred sobom, ali nisu bile u stanju graditi. Bitno sredstvo za razvoj brojnosti kao pol. snage jest razvoj glasakog prava, koji je u mnogome bio pomognut doktrinama koje je buroazija razvila za borbu s aristokracijom. Tehnika kolektivnog organiziranja starija je od prodora masa u pol. ivot, ona se ponajprije razvijala na razini dosta malih, ali snano org. skupina. No stvaranje kol. org. moe posluiti i za ponitavanje oruja brojnosti, to je pokazala tehnika paralelnih hijerarhija, razvijena najvie u azijskim komunistikim reimima. Tom tehnikom graane se kroz organizacije ovisne o dravi ukljuuje u snop drutvenih veza koje nastoje obuhvatit itavu osobu. Taj sustav je vrlo uinkovit i moe istodobno obavljati uloge propagande i policije. Dvije velike klase pol. org. su stranke i grupe za pritisak vidi dalje V. 1.d) sredstva priopavanjaCOPY 202 213 2. Politike strategijea) koncentracija ili disperzija oruja Prema tom kriteriju moemo razlikovati dva tipa drutva. U drutvima s koncentracijom pol. oruja, ona su sva (ili bar sva bitna) u rukama jedne klase ili drut. grupe. Disperzija oruja se esto brka s pluralitetom sredita odluivanja. Pluralitet ili jedinstvenost sredita odluivanja tie se organizacije drave, strukture pol. vlasti. Disperzija ili koncentracija oruja tie se borbe za vlast i poloaja razliitih drut. kategorija u njoj. Pluralistike teorije o mogu se prihvatiti samo s rezervom kad je u pitanju disperzija pol. oruja, jer unato postojanju organizacija s razliitim temeljima i interesima, novac (koncentriran u rukama nekolicine) ostaje daleko najjae pol. oruje. Disperzija ne mora voditi jaanju demokracije, jer moe izazvati autoritarnu reakciju grupe koja je do tada bila u prednosti. Isto tako, klasa u usponu moe rabiti iste postupke da bi ubrzala uklanjanje stare dominantne klase. Tako se povijesne epidemije diktatura ustvari javljaju kada doe do disperzije oruja na suparnike grupe. citat (216): A kad se uinilo da je dominacija novca ozbiljno ugroena u zapadnom ''pluralizmu'', katkad bi se pojavio faizam. Smanjenje antagonizama omoguuje razvoj demokracije vie nego ravnotea suparnikih snaga i disperzija oruja. b) otvorena i prikrivena borba Pol. borba u demokraciji ima ciklian karakter, a izvan opih izbora zadrava istu otvorenu i pravilnu narav, iako otvorenost nikada nije apsolutna. Demokracije su naizgled raznolikije od autokracija, ali u stvarnosti su njihove podjele samo vidljivije, jer im je doputeno da se izraavaju i jer se to izraavanje ak favorizira. U autokracijama su podjele moda dublje i ozbiljnije, poput potisnutih psih. sukoba. Prikrivanje borbe ima vrlo razliite oblike. I svaka institucija drave moe postati izraz nekih grupa ili klasa. Uz to se pol. konflikti obino skrivaju iza nepol. sukoba, koji su u nekim podrujima doputeni. U demokraciji konzervativne stranke esto uspijevaju politici pridati pogrdno znaenje, to takoer vodi skrivanju pol. borbe iza nepol. privida. Autokracija je specifina to je u njoj to skrivanje jedina mogua kamuflaa. Osim toga, ak se i ona moe rabiti jedino u relativno liberalnim autokracijama, inae je borba sasvim tajna. Te tajne borbe razvijaju se samo ako su objedinjena dva uvjeta: podrka masa (tj. da velik dio puanstva smatra reim nepodnoljivim) i razumna nada u mogunost svrgavanja reima. Tajni pokreti razlikuju se od svih ostalih org. po nainima djelovanja (tajni sastanci i propaganda obino se proiruju nasiljem) i strukturi (razdvojenost temeljnih grupa). c) borba unutar i oko reima Distinkcija ovih borbi povezana je s konceptom legitimnosti borbu je mogue zadrati u okviru reima samo ako postoji dostatan konsenzus o legitimnosti. Prema tome, izbor je mogu samo u prijelaznim fazama sistema, inae situacija namee jedan od dva oblika borbe. Revolucionarne stranke se starenjem uklapaju u postojei poredak i prelaze u okvire borbe unutar reima. Borba oko reima moe poprimiti dva oblika, s obziro na to vodi li se samo za ciljeve ili i za sredstva. Ciljevi borbe oko reima nuno su revolucionarni, ali pri ostvarenju eljenog prevrata mogue je prihvatiti ili ne postojea pravila igre. I dok se borba oko reima u autokracijama apsolutno ne prihvaa, demokracija doputa protivnicima demokracije da se izraavaju ukoliko to ine u okvirima demokr. metoda. d) strategije dvaju blokova i centristike strategije Ljevica i desnica se definiraju po svojim ciljevima: mijenjati postojei poredak ili ga sauvati. No oba cilja e mogu postii razliitim strategijama pa moemo razlikovati revolucionare i reformiste ne ljevici, te ultrae i umjerene na desnici. U engleskom centrizmu se radi o specifinoj strategiji dvaju blokova kao jednog oblika centrizma, jer je svaki blok (lijevi i desni) prisiljen usmjeriti svoju politiku prema centru. Radi se o tome da su se umjereni i ekstremisti svake strane ujedinili u jedinstvene organizacije, u kojima onda umjereni dominiraju. U francuskom centrizmu radi se o prevlasti centristikih koalicija, koje potiskuju radikale obje strane na marginu. U toj situaciji ekstremne su stranke ponukane da jaaju svoj ekstremizam i, istodobno, da se udruuju protiv centra. Takva koalicija je sasvim negativna ona moe sprijetiti centar da vlada, ali ga ne moe zamijeniti. e) kamuflaa Prirodno razvijena u demokracijama, gdje javno mnijenje ima glavnu ulogu, ona postoji i u autokracijama, koje se ne mog sasvim liiti podrke naroda. Najea tehnika kamuflaeje sakrivanje cilja koji je tee priznati iza cilja koji je lake priznati u odnosu na vrijednosni sustav drutva. Openito, vrijednosni sustavi su sredstva samoopravdanja koja odgovaraju samokamuflai svaka ideologija nastoji svojim pristaama razviti zadovoljavajuu sliku o njima samima. Druga tehnika sastoji se u tome da se veliku masu puanstva uvjeri kako su njeni interesi dovedeni u pitanje, dok je ustvari rije o zasebnim interesima neke manjine. Trea tehnika je skrivanje iza neprijatelja, koja esto poprima oblik 'bauka' (komunistikog, teroristikog, itd). Teorija srednje klase vidi kamuflau kao prolaznu pojavu, karakteristinu za razdoblje prijelaza, ali ona nije ba uvjerljiva. IV. Razvoj integracije Na zapadu su skloni vjerovati da je integracija ve ostvarena ili je blizu tome, te da ovisi jo samo o odravanju javnih odnosa i psihoanalitikim tretmanima. No, razni stari sukobi opstaju, a javljaju se i novi. 1. Pojam integracije Politikom se integracijom oznaava udio koji u tome procesu ima organizirana vlast (tj. drava, u nacionalnoj zajednici). Integracija ima dva vida: negativni (uklanjanje sukoba) i pozitivni (razvoj solidarnosti).a) ograniavanje borbe Politiku se moe i definirati kao stalni napor da se fiziko nasilje iskljui, te da se drutvenim i individualnim antagonizmima ponude druga sredstva izraavanja i rjeavanja. Tri stupnja eliminiranja nasilja: u poetku vlast nije dovoljno jaka da sprijei odlune protivnike da se sukobe fizikom silom, ve moe samo suziti, ograniiti i postaviti pravila za njenu primjenu; na drugom stupnju postojei oblici nasilja zamjenjuju se civiliziranijim oblicima; na koncu politika potpuno zamjenjuje nasilje drugim oblicima borbe. Ograniavanje borbe, kao prvi kompromis i znak suradnje, ujedno je i prvi element integracije. citat (235): Kao prvo postoji neko zaostalo naslije kojim se koriste osamljeni pojedinci (vs. epidemija naslija), vrlo male manjinske grupe (vs. brojne organizacije), neki fanatiki elementi (vs. globalne mree fanatika)... Postoji i latentno naslije. No nadasve sama vlast, drava, poiva na nasliju. Legalno nasilje jedno je od sredstava ograniavanja naslija, ali praksa odudara od teorije. I marksisti iskazuju bar dio realnosti politika je centralizacija, monopolizacija i organizacija sredstava nasilja. Definiranje politike kao ograniavanja borbenih sredstava i suzbijanja nasilja vrlo je openito. Vie je rije o prilagoavanju nasilja ono elementarno, fiziko, zamjenjuje se legalnim i pravnim (istih ruku). b) postizanje kompromisa Dvije velike tehnike kompromisa su pregovori i arbitraa. Demokracija openito odgovara prvoj, jer njezine metode organiziraju trajno sueljavanje protivnika. Pojam pravednosti igra vanu ulogu u procesu integracije. Definicija pravde uvijek ovisi o vrijednosnim sustavima i ideologijama nekog drutva. Kompromisi vie izraavaju odnose snaga do njih dolazi tamo gdje disproporcija nije velika, te nastavak borbe sima znai vei troak nego korist. On nije kraj borbe, nego prekid, a promjena odnosa snaga zamijenit e ga novim kompromisom.c) razvoj solidarnosti U kapitalistikom gospodarstvu solidarnost ostaje posve materijalna, mehanika. Problem promjene osobnog interesa u sluenje drutvu problem je prelaska na psiholoki doivljenu, proivljenu solidarnost. Ta solidarnost razvija se na slinosti i blizini, tj. u veoj mjeri na predodbama lanova zajednice o tome. Tri kategorije predodbi su posebno vane u tom pogledu: o svojoj prolosti, o sebi i o zajednikoj budunosti. Vaana je i predodba o onome to je strano. Solidarnost ima temporalni aspekt prema prethodnim i buduim generacijama. 2. Vlast i integracija Integracija posredstvom vlasti uvijek je dijelom kamuflaa. Drava i vlast interveniraju u proces integracije na etiri naina: odreuju sutinska i postupovna pravila; organiziraju zajednike slube i upravljanje cjelokupnim drutvom; osiguravaju obrazovanje graana; koriste prisilu prema nepokornima.Sutinska i postupovna pravila prvenstveno slue iskljuivanju nasilja iz izraavanja antagonizama, ali slue i zaustavljanju sukoba i postizanju kompromisa. Taj drugi aspekt razvija se u tri faze: u prvoj se drava zadovoljava time da odobrava kompromise izmeu pojedinaca, da im dade ovrnu snagu, tj. da im ustupi svoju mo kako bi se mogli primjenjivati; u drugoj ona pomae pripremiti teke kompromise (mirenje, obavezna arbitraa i sl.); posljednja etapa su autoritativni kompromisi, u kojima drava i vlast same osiguravaju pomirenje interesa, odreujui uvjete kompromisa i nameui njegovu primjenu. Formalizam. Drugi nain dravne intervencije u integraciju jest razvoj kolektivne organizacije, iji je prvi aspekt stvaranje i upravljanje zajednikim slubama. Tehnoloki razvoj od vlasti stvara opeg organizatora zajednice, koji koordinira aktivnost svih posebnih sektora u okviru globalnog planiranja. To ope organiziranje je prospektivno, a irenje tih org. funkcija djeluje na samu strukturu drave (jaanje izvrne vlasti u odnosu na ostale proizlazi izravno iz toga. Vanost obrazovanja i promidbe proizlazi iz injenice da je ideja o nekoj stvari drutveno vanija nego sama ta stvar. Pol. vlast uvijek donekle sudjeluje u obrazovanju, a nadasve je usmjerena k integraciji. citat (249): Obrazovanje koje je jako usmjereno prema materijalnoj tehnologiji i brzom, neposrednom stjecanju strunog znanja, prilino slabo razvija kritiki duh i pogoduje konzervativizmu. Naprotiv, obrazovanje koje mnogo polae na opu kulturu bez zanemarivanja tehnikih i strunih znanja dovest e do manjeg stupnja konformizma.Suvremena promidba autoritarnih drava samo je hipertrofija funkcije koju obavljaju sve vlade. Drutvena prisila na dva naina je usmjerena integraciji: monopoliziranje nasilja prvi je korak u integraciji; prijetnja silom u sluaju neprihvaanja kompromisa, uvelike doprinosi njegovom postizanju. citat primjeni na SAD (251): U svojem negativnom vidu otklanjanja sukoba, drutvena integracija mnogo duguje prisili vlasti. Ona se tim vie rabi to su antagonizmi dublji i otriji, to je borba klasa, grupa i pojedinaca ea, pa prema tome i integracija slabija. Za desnicu, drut. naslije ima psiholoki cilj prirodno zle pojedince moe obuzdati jedino sila vlasti; za Rousseauove uenike jakobince, i kasnije za marksiste, cilj je socioloki unititi drut. institucije i prakse koje kvare ovjeka. Isto tako, za konzervativce je uporaba nasilja trajna, dok je za jakobince i marksiste privremena. Suvremeni liberali zauzimaju srednju poziciju. Pojedince smatraju drutvenima po prirodi i ne misle da se drava zasniva na trajnom pribjegavanju sili, ali ne vjeruju da vlast ikada moe odustati od prisile, nego je mora ponekad koristiti radi razvijanja druevnosti. No, ta uporaba je sekundarna, marginalna, tj. usmjerena na protiv osoba nesposobnih za integraciju u zajednicu. Ti asocijalni ljudi su nenormalni, bolesni, te je za njih prikladnije medicinsko od policijskog nasilja. citat (253): Te teorije, prilino rairene kod nekih zapadnih sociologa, vrlo su opasne. Primjena aseptinog nasilja protiv atipinih karaktera, znai jednako pogubnu osudu svih originalaca kao i drugi oblici nasilja. Osnovni naini kamuflae koju vlast koristi za stvaranje privida djelovanja u opem interesu temelje se na prirodnim sklonostima ljudi: prema fizikom redu i miru (Mounier brkanje uspostavljenog nereda i stvarnog reda), privrenost globalnom drutvu, naciji. citat (256-7): Pojmovi legitimnosti, osobito legalnosti, dovode do toga da se odluke vlasti smatraju valjanima po formi, a ne sadraju, po ustolienju voa, a ne njihovoj sposobnosti i pravednosti. ... Pravnici pomau u toj mistifikacji, esto nesvjesno, razmatrajui stvari s gledita teorije, a ne prakse. 3. Razvoj integracije Tehnoloki napredak poveava drut. integraciju na dva naina: smanjivanjem napetosti koju raa oskudica, davanjem mogunosti svakom ovjeku da bolje razumije druge i drutvo, te razvojem solidarnosti meu svim lanovima zajednice. Mehaniki robovi zamjenjuje ljudske. 260...tehno. napredak smanjuje raskorak izmeu bogatih i siromanih. Promatranje potvruje da integracija napreduje kroz povijest uz razvoj tehno. U razvijenim drutvima dravu vie ne mogu u potpunosti kontrolirati manjinske klase. 262 Naposljetku, razvoj drutva i drave vodi prema razvijanju klase upravljaa-tehnologa koji se sami poistovjeuju s opim interesom i koji ga stvarno utjelovljuju, barem djelomice, kao to je predosjeao Hegel. 263 Utjecaj tehno. razvoja na pol. integraciju nije prijeporan. Integracija varira ovisno o tipu drutva. ini se da nijedno kasnije drutvo nije bilo integrirano kao primitivna. Razvoj integracije pod utjecajem tehno. razvoja javlja se samo u drutvima modernog tipa, utemeljnima nakon individualizacije graana. Zapadnjake teorije drutva obilja zapravo su mitovi o potpunoj integraciji. No, ekon. obilje ima svoje granice: potrebe rastu u mjeri u kojoj ih se zadovoljava; rijetki resursi ostaju rijetki; rast jednakosti ini i manje razlike tee podnoljivima. Vano je i neekonomsko obilje; opstaje antagonizam izmeu naela realnosti i naela zbilje. Rjeavanje materijalnih problema moglo bi dati novu estinu nematrijalnima, onima koj se tiu filozofije ivota. I, nadasve, tehno. napredak i obilje ne dokidaju antagonizam graana i vlasti. Konkurentski mit o potpunoj integraciji jest marsistika teorija vie faze komunizma. POLITIKE STRANKE I GRUPE ZA PRITISAK Ove dvije glavne vrste pol. organizacija mogu se razlikovati na temelju dvije osnovne znaajke: oblik sudjelovanja u pol. borbama (stranke se bore za osvajanje vlasti ili sudjelovanje u njoj; grupe za pritisak ostaju izvan vlasti i nastoje utjecati na one koji ju vre); priroda solidarnosti na kojoj poivaju (stranke na opoj, grupe na posebnima prve djeluju u okviru globalnog drutva, a druge za obranu posebnih interesa).I. Politike stranke One su roene i razvijane istodobno s izbornim i parlamentarnim procedurama. Isprva se javljaju kao izborni odbori koji su kandidatima pruali pokroviteljstvo uglednika i prikupljali sredstva za kampanju. U skuptinama se razvijaju grupe zastupnika istih usmjerenja. To pribliavanje na vrhu povlai pokuaje stvaranja saveza izmeu izbornih odbora u njihovoj bazi. Tako su stvorene pol. stranke.1. Strukture politikih stranakaa) unutranja organizacija stranaka Prva distinkcija je izmeu kadrovskih i masovnih stranaka, iako postoje i meutipovi, poput indirektnih stranaka. U kadrovskim strankama razlikujemo dva tipa: europski i ameriki. Konzervativne, liberalne i radikalne europske stranke u cjelini su sauvale svoju strukturu iz 19og st. One su pravi tip kadrovskih stranaka. Te stranke tee okupljanju uglednika, a ne masovne potpore. Uglednike se okuplja u lokalne odbore, sa slabom unutarnjom organizacijom i velikom autonomijom. U tim strankama parlamentarci igraju glavnu ulogu, oni su upravljai. Velika Britanija je specifina u obje toke: od poetka 19og st. ima vrlo centralizirane stranke (novije tendencije i drugdje idu u tom smjeru); razvijena je stroga organizacija parlamentaraca i stranaka stega. U SAD-u dolo je do dubokih transformacija strukture, iako kadrovske stranke uope nisu imale konkurenciju masovnih, jer se ove nikad nisu razvile (izniman fenomen). Uspostavljanje sistema preliminarnih izbora poetkom 20og st. pokidalo je uski okvir odbora uglednika i istodobno sprijeilo uspostavljanje masovnih stranaka. Istodobno su potrebe promidbe navele US stranke na primjenu vrlo usavrenog sustava permanentnog organiziranja biraa na osnovi malih okruga, na elu kojih su provjereni militanti, koji osiguravaju redovite kontakte stranke i biraa. Ta dvostruka evolucija ipak ih nije preobrazila u masovne stranke, ve glavne direktive i dalje dolaze od odbora uglednika, koji nisu demokratski izabrani. Disciplina je jaka na lokalnoj razini, slabija na dravnoj i gotovo nepostojea na nacionalnoj. One su ostale mekane stranke. Tehniku masovnih stranaka razvili su socijalisti, poetkom 20og st. Potom su je prihvatile komunistike i faistike stranke, a u novije vrijeme stranke nerazvijenih zemalja. I neke demokranske stranke su masovne. U poetku se ta tehnika koristila za omoguavanje financiranja izbora radnikih kandidata (socijalistiki tip). U VB je financiranje od strane sindikata i kooperativa stvorilo indirektne stranke. U Njemakoj (slabiji sindikati) i Francuskoj (nepovjerljivost u pogledu pol. djelovanja) se dolo na ideju da se u stranku izravno novai to vea masa pristaa, i to trajno, tako da plaaju redovitu lanarinu. Kako kandidati stranke ne bi bili birani u uskom krugu malog odbora, razvijena je organizacija demokratskog zastupanja pristaa. Istodobno su redoviti sastanci stranakih sekcija sluili kao politiki teajevi za lanstvo. Masovne stranke odgovoraju irenju demokracije koja se otvara gotovo cijlom drutvu. Obuhaanje velikog broja ljudi i redovito podmirivanje lanarine iziskivali su mnogo vru administrativnu orgnizaciju od kadrovskih stranaka, te dolazi do razvoja sloenog i hijerarhiziranog aparata, te stvaranja skupine unutarnjih upravljaa. Iz nepovjerenja prema pralamentrnom ozraju i opasnosti od korupcije, koja bi u njemu mogla zahvatiti radnike predstavnike, proizlazi naelo stroge subordinacije zastupnika unutarnjim upravljaima, koje su izabrali stranaki militanti. No, evolucija ovih stranaka prema socijaldemokraciji i njihova postupna integracija u parlamentarni sistem, tj. prihvaanje paralamentarizma, dovodi do toga da se prvenstvo daje zastupnicima. Prve komunistike partije, roene iz rasjepa unutar socijalistikih partija, konstituirale su se po njihovom modelu. Komunistiki tip se razvija od 1924., kada je odluka Kominterne nametnula prihvaanje strukture Sovjetske komunistike partije. Komunistike stranke najbolje su organizirane od svih stranaka. Njihova prva originalnost tie se temeljnog elementa stranke. I kom. stranke nastoje privui to vie pristaa, ali ih drukije dijele na lokalnom planu umjesto po mjestu stanovanja, okupljaju ih po radnom mjestu. Taj sustav elija u poduzeima ima dvostruku prednost: kontakt meu lanovima osnovne zajednice je stalniji i blii; problemi poduzea i posla daju materijala za rasprave, a kada ih se povee s opom politikom, ona dobiva konkretnu podlogu, te svaki lan partije osjea vanost svog sudjelovanja. Komunistike elije su obino manje od socijalistikih, a iako su i one ponekad lokalne, taj tip ima manju vanost od radnih. Kom. partije su organizirane na autoritarni i centralizirani nain. Upravljai se formalno biraju, ali rije je o ratifikacijskim izborima. Odluke se donose u sredinjici, a lokalni efovi osiguravaju njihovu provedbu. Konano, kom. stranke su specifine i po vanosti ideologije, koja je vea nego kod ostalih, kao i povezanost ideologije i akcije. To ne moe proi bez stanovite skolastike. Za faistiki tip se esto kae da je nastojao oponaati komunistike tehnike. Faistike stranke imaju rigidnu armaturu, snanu centralizaciju i sustav vertikalnih veza, no to je znaajka mnogih drugih org. i stranaka, a ne samo komunista. Faisti od potonjih preuzimaju ideju jedne stranke, ali drukije je primjenjuju, a unutarnje strukture ta dva tipa stranaka u biti su vrlo razliite. Originalnost faista je primjena vojnih tehnika u pol. organiziranju masa. Nisu svi lanovi militanti, ali te grupacije bitan su element stranke, dok su ostali neka vrsta priuve u odnosu na aktivu. Temeljni element je mala skupina, koja se brzo moe okupiti i koja se povezuje s drugima prema hijerarhijskoj piramidi s mnogo stupnjeva. Politika borba takoer je vojnog tipa, a lanovi faistike milicije prolaze vojnu obuku. Faistika stranka je u prvom redu neka vrsta privatne vojske, a ta struktura povezana je s faistikom doktrinom koja suprotstavlja elite i mase. Organizacija ovih stranaka odraava njihovu socijalnu bazu. Faizam se dosad razvio u dva tipa drutava: tehno. vrlo razvijenim drutvima, gdje su se krupna buroazija i srednje klase zbog ekon. krize prepale nadolaska socijalizma ili komunizma; u arhainijim drutvima (panj., Port.), gdje su se zemljoposjednici bojali dolaska demokracije. U oba sluaja, povlatena manjina od naleta veine moe se obraniti jedino silom. Dva meutipa su indirektne stranke i stranke nerazvijenih zemalja, o obje su blie masovnima nego kadrovskima. Indirektne su uspostavila britanski laburisti, u svojoj prvobitnoj organizaciji 1900e god. Radi se u stvari o prilagodbi mehanizma kadrovskih stranaka 19og st. Stranke uope nisu primala izravne pristae, ve se pristupalo organizaciji koja je kolektivni lan stranke. Odbori tih organizacija sastavljeni su ne vie od trad. uglednika, ve funkcionarskih uglednika, sluebnih predstavnika organizacija. Laburistiki sustav uglavnom su preuzele druge socijalistike stranke, a i neke demokranske. Struktura stranaka nerazvijenih zemalja odraava opu strukturu tih zemalja na aktualnom stupnju razvoja. Sve masovne stranke imaju skupinu upravljaa koja se jasno razlikuje od pristaa i militanata, a taj unutranji krug lii na kadrovsku stranku uronjenu u masovnu. No, dok u razvijenim zemljama razdvajanje tih skupina nije strogo, u nerazvijenima postoje velike socijalne razlike izmeu njih. 2. Stranaki sustavia) pluralistiki sustavi U njima koegzistiraju najmanje dvije stranke, od kojih nijedna nema jaku i trajnu premo. Razlika izmeu dvo- i viestranaja je vaa, ali ne teba je preuveliavati. Broj stranaka, njihove saveze, veliinu, strukturu i organizaciju valja prouavati istodobno. S obzirom na broj, mogu se razlikovati tri dosta jasno razgraniene kategorije viestranaja: trostranaje; 4 do 6 stranaka, s tim da male parlamentarne skupine mogu umjetno poveati taj temeljni broj; vrlo velik broj stranaka. Prvi sluaj ponekad odraava tranziciju izmeu dva dvostranaja, a za posljednji se ini da odgovara pridavanju vee vanosti etnikim ili regionalnim podjelama nego politikima. Savezi mogu u potpunosti promijeniti izgled viestranaja treba se uvati pravnog formalizma i iza vanjskih formi traiti socio. stvarnost. Ovisno o vrstoi saveza i disciplini onih koji koaliraju, moe se stvoriti neka vrsta dubinskog dvostranaja. Iako je slinost struktura vea izmeu stranaka istog tipa u razliitim zemljama nego razliitih stranaka u nekoj zemlji, stranaki sustav svake zemlje moe se okarakterizirati prema svojoj strukturi, jer neke zajednike crte obiljeavaju sve stranke iste nacije. Tipovi dvostranaja manje su brojni. Broj ovdje ne igra ulogu, iako postojanje nekih vrlo malih skupina moe mijenjati funkcioniranje sustava ako se neka od njih nae u poloaju arbitra. Savezi su u naelu iskljueni iz ovog sustava, iako ih se ponekad susree, naroito u vrijeme rata. S obzirom na veliinu stranaka mogu se razlikovati tri tipa ovog sustava. U prvom su obje stranke otprilike iste veliine, pa mali pomaci u glasovima mogu promijeniti veinu, to stvara rizik uspostavljanja alterniranja u kratkim razdobljima. U drugom moe postojati znatan raskorak u glasovima, ali da nijedna stranka ipak nije vrlo slaba u odnosu na drugu. U tom sluaju jedna stranka moe dosta dugo obnaati vlast, ali polagano habanje koje za nju iz toga proizlazi protivniku stvara mogunost napretka i uspjeha u budunosti. U treem je raskorak izmeu stranaka znatan, tako da je druga za dugo vremena bez nade da e doi na vlast. Takva situacija blia je sustavu dominantne stranke nego pravom dvostranaju. Te razlike su ipak sekundarne, a najvanija poiva na stupnju stranake stege.b) imbenici dvostranaja i viestranaja Stranaki sustav je rezultat sloenih imbenika, koji se ne smiju promatrati zasebno. Socio-ekonomski imbenici nesumnjivo su najvaniji. Razvoj stranaka u Europi od prije stoljee i pol stvorio je tri temeljne tendencije konzervativnu, liberalnu i socijalistiku koje odraavaju dva velika sukcesivna koflikta, tj. dva osnovna dvostranaja. U stvari, rast socijal. stranaka stavio je liberale pred alternativu povezuje ih suprotstavljanje ancien regimeu, privrenost jednakosti i pol. slobodi, ali razdvaja ih odnos prema vlasnitvu i poduzetnitvu. Tako su, dok su stari reim bili vrsti, liberali suraivali sa socijalistima, dok su nakon uvrivanja pol. demokracije poeli suraivati s konzervativcima.Tako u 20om st. nastaje dvostranaje koje suprotstavlja spojene liberale i konzervativce socijalistima. U nekim zemljama liberali opstaju samostalno, ali s vrlo smanjenim opsegom. U nekim zemljama su nacionalni sukobi transformirali ta temeljna dvostranaja u viestranaja. Socio-ekon. i povijesnim imbenicima dodaje se i jedan tehniki izborni reim. Njegovo djelovanje saeto je u tri socioloka zakona, formulirana 1946e: jednokruno veinsko glasovanje vodi dvostranaju; proporcionalno zastupnitvo vodi viestranaju; veinsko dvokruno glasovanje vodi viestranaju ublaenom savezima. Sirovost prvog reima prisiljava srodne tendencije na spajanje ukoliko ne ele biti pregaene. Razlozi za to su podzastupljenost (mehaniki fenomen) i polarizacija (psiholoki fenomen). Pobjednici su uvijek prezastupljeni, to su Englezi izrazili zakonom kubiranja: ako su a i b postoci glasova, a a' i b' postoci mjesta, onda je a/b = a3/b3. Kada postoji trea i daljnje stranke, svaka je jo vie podzastupljena od druge. Do polarizacije dolazi jer birai primjeuju ovaj fenomen i sve vie naputaju slabije stranke u korist prve dvije. U proporcionalnom reimu situacija je sasvim drukija svi dobivaju priliku da budu zastupljeni, bez obzira na veliinu. Uz to, izborni mehanizam ne tjera stranke na ujedinjenje. Duverger tvrdi da je s izbornog stajalita savez beskoristan, to se donekle kosi s Lijphartom. U dvokrunom veinskom sustavu svi se mogu okuati u prvom krugu, dok je drugi u biti glasanje za saveze. Odnosi izbornih reima i stranakih sustava nikako nisu mehaniki, automatski i jednosmjerni. Stranke uvijek odraavaju drutvene snage i sama izborna reforma ne moe stvoriti nove stranke (vjerojatno moe biti uspjenija u unitavanju starih ali D. to ne spominje). Na koncu se ini da je prava uloga izbornog reima ubrzavanje ili koenje. Tako jednokruni veinski sistem usporava stvaranje novih stranaka i ubrzava nestanak manjih (svih osim prve dvije), dok proporcionalnost pasivno biljei pojavu novih i usporava ispadanje starih. Uinci dvokrunog reim uglavnom su sukladni s uincima proporcionalnog ali postoje i razlike. Najjasnija se odnosi na izborne saveze, jer dvokruni reim moe dovesti i do dualizma saveza. Osim toga, ini se da on i neto vie koi pojavu novih stranaka, kao i eliminiranje starih, te da istodobno podie stanovitu prepreku naglim promjenama miljenja. c) jednostranaje i dominantna stranka Termin jednostranaje izmislili su teoretiari faizma, a u redovitoj je uporabi od 1930tih. Dominantna stranka je termin iz 1951e i tek je uao u svakodnevnu upotrebu. Velike su razlike izmeu diktatorskih reima openito i jednostranakih sustava. Suvremeni razvoj potonjih u zemljama s mladom neovisnosti pokazuje njegovu prilagodljivost vrlo raznolikim strukturama (razlike u unutarnjoj strukturi). Jo su vanije ideoloke razlike i razlike u politikom znaenju. Sve diktature mogu biti revolucionarne ili konzervativne, to dobro orisava suprotnost komunizma i faizma. Tu razliku mora dopuniti jo ona u razini socio-ekonomskog razvoja. Na koncu, jednostranaja se mogu veoma razlikovati ovisno o njihovoj ulozi u dravi, koja je funkcija vanosti i prirode stranke. U pluralistikom sustavu dominantna stranka je ona koja pokazuje dvije karakteristike: jasan odmak od supranika u cijelom jednom razdoblju; identifikacija s cijelom nacijom, tako da njezine doktrine, ideje i stil odgovaraju to radoblju. Stranke se i dalje suoavaju na izborima one nisu plebiscitarne, ve kompetitivne, pa se dominantna stranke, iako nema mnogo vie prepreka u vladanju od jedine stranke, ipak mora suoiti s kritikama oporbe koja odrava dijalog. Kao prijelazni sustav, on se javlja u dvije situacije na putu iz jednostranaja u pluralizam ili obratno. Taj sustav u nekoj mjeri odgovara strukturi nerazvijenih drutava koja su dobila zapadni peat.3. Europske politike strankea) povijesni razvoj Njihov politiki razvoj odvija se kao razvoj dva temeljna sukoba. U prvom su sukobljeni liberali i konzervativci. U liberalnoj teoriji jednakost je vie u fokusu od slobode, ali aktivnost buroazije sudara se s ogranienjima drave. No, i po pitanju jednakosti esto su ustuknuli pred svojom doktrinom parlamentarna monarhija i ogranieno pravo glasa manje im je opasno od republike i opeg prava glasa. Konzervativna ideologija mnogo je manje koherentna i racionalna (poziva se na prirodu). Prijelaz na drugi sukob (liberali-socijalisti) znai veliku promjenu u borbi. Buroazija i aristokracija sukobljavaju se kao vodee klase dva sustava, dok je borba proleterijata i buroazije borba nejednakih klasa unutar jednog sistema. Snaga socijalistike ideologije je povezivanje materijalnog i politikog zahtjeva. Prijelaz je iao prema ralanjivanju i raslojavanju liberalnih stranaka. b) suvremena preobrazba temeljnih sukoba Prvi sukob ipak ostavio je duboke tragove i ponovo se javlja u vrijeme krize, kad stari konzervativizam izbija u novim formama.Razvoj sukoba socijalizma i kapitalizma poremetila je prvo Oktobarska revolucija, a zatim jaanje reformizma. Revolucija je dovela do raskola unutar socijalizma, te se javljaju komunistike stranke, a dvije frakcije uglavnom su se neprijateljski odnosile. Tada se na zapadu steklo pogreno uvjerenje da je temeljni sukob u svakoj zemlji izmeu pobornika sovjetskog sustava (istoka) i pluralistike demokracije (zapada). Antikomunistike reakcije u Europi tjerale su socijal. stranke na povezivanje s centrom, pa ak i desnicom, radije nego s komunistima. Revolucionarna i reformistika tendencija sukobljene su od nastanka socijalizma (prva je jaa u Franc. i Italiji, druga u GB i Skandinaviji, a sukobljene su u Njem. i Aust.). Danas su sve socijal. stranke reformistike, a i komunisti poinju hvatati korak. Sukob s kapitalizmom tako postaje onaj unutar sistema svi socijalisti, a i mnogi komunisti, sasvim su pristali uz neke elemente zapadnih reima (demokratsku strukturu, pluralizam stranaka i javne slobode). Razvoj socijalizma i komunizma plai srednju klasu, tim vie to se liberalni reimi ponekad ne ine sposobni othrvati se pritisku ''crvenih''. Neokonzervativizam je iskoristio taj strah, razvijajui ideju da se nadolazak socijalizma ili komunizma moe sprijeiti jedino silom. Taj moderni konzervativizam nastaje krajem 19og st. pod utjecajem intelektualaca, a najprije se javlja u obliku posezanja za vojskom protiv masa. GOLDWATERIZAM 1964e Faizam se javlja kao ideoloka preobrazba konzervativizma, a podrku je naao u velikom dijelu buroazije, unato njenoj liberalnosti. cit. (322) Europska je buroazija vrlo privrena politikim slobodama, no jo je privrenija vlasnitvu. Razvoj konzervativizma u 20om st. kree se prema stapanju s liberalizmom. No, to stapanje su spreavala povijesna sjeanja i otpr dravnih aparata, a uz to je pristuna i ideoloka prepreka (religija). Kranska demokracija je moderna inkarnacija konz. i liberalnih tendencija, premda je matala o smjetanju vie lijevo i povezivanju sa socijalistima. Veliki rast tih stranaka u Europi dogodio se 1944-'45e god. Mogue je razlikovati dvije kategorije demokranskih stranaka u Europi: obine konzervativne stranke s novim imenima i one koje radije iskuavaju centristike kombinacije sa socijalistima iako ni one iz prve nekad pristaju na to. Razlika meu tim kategorijama nije velika i sve te stranke na koncu se primiu desnom centru, kojem su dale novi izgled i veu otvorenost prema novim problemima (odgovor na europski neokapitalizam). c) interferencija nacionalnih problema Dvije kategorije nacionalnih fenomena: koji stvaraju stranke na novim klasama i ideologijama i oni koji izazivaju raskole unutar velikih temeljnih tendencija. Raskooli mogu biti izazvani religijskim imbenikom (religiju koristi desnica, iako postoje iznimke) i povijesnim ili institucionalnim imbenicima (najtipinija je Francuska). Od novih tendencija istiu se seljake stranke (seljatvo je uglavnom podravalo konz. stranke 19og st. i kasnije antisocijalistike stranke u Z Europi stvaraju zasebne stranke jedino u Skandinaviji) i nacionalistike stranke (zahtijevaju nezavisnost neke podreene nacije izraavaju drut. grupu koja je primarno horizontalna).d) slika dananjih europskih stranaka Dvije glavne kategorije: one koje u prvi plan stavljaju odravanje ekon. i drut. struktura liberalnog kapitalizma i one koje u prvi plan stavljaju interes svih ljudi. Prva obuhvaa konzervativce, liberale i demokrane, osim malih skupina u potonjima, a druga socijaliste i kouniste, te neke frakcije radikalne ljevice i demokrana. Okvir analize nee biti kategorije stranki, ve stranaki sustavi. Nijedna europska zemlja nema dvostranaje u strogom smislu rijei. U praksi, dvojni sustav je sustav dvostranaja u kojem dvije velike stranke tako jake da naizmjenino imaju apsolutnu veinu u paralamentu. Paradvojni sustavi imaju dvije velike stranke koje dominiraju pol. ivotom, ali tako da nijedna ne moe sama dobiti veinu. Njih ne treba brkati s pseudo- ili mekim dvostranajem (SAD). Britansko dvostranaje zaeto je jo 1641e, ali tada je vie rije o frakcijama nego strankama. Tories (izvorno irski drumski razbojnici) i Whigs (izv. kotska banda pobunjenika) sredinom 19og st. uzimaju imena konzervativaca i liberala i postupno postaju prave org. stranke. Kongres radnikih sindikata 1900e stvara socijalistiku izbornu organizaciju, koja 1906e uzima ime laburista. Sustav je imao dvije krize, 1910-18e i 1922-35e, obje uzrokavane razvojem Laburista, iako je za prvu vana i snaga irske nacionalistike stranke u Donjem domu. Paradvojne sustave, gdje bi izborna reforma na jednokruno veinsko glasanje vejrojatno vodila dvostranaju, imaju Belgija, SR Njemaka i Austrija. Belgija u 19om st. ima kruto dvostranaje konzervativaca i liberala. Krajem stoljea pojavljuju se socijalisti i postupno istiskuju liberale. Da bi sprijeili njihov dolazak na vlast, konzervativci se ujedinjuju s liberalima kako bi veinsko glasanja zamijenili proporcionalnim. Time je zaustavljeno opadanje liberala i uspostavljeno nejednako trostranaje, ija je specifinost esto prakticiranje saveza sve tri stranke. Njemaka je do 1933e imala viestranaje. Nakon drugog rata, u SR Njemakoj, ve oslabljeni komunisti postaju zabranjeni, a krajnju desnicu potiskuje sjeanje na nacizam. Nakon toga, uspjeh kranske demokracije postupno privlai konzervativne elemente i naposljetku se uspostavlja nejednako trostranje (dk, soc i lib). U Austriji, demokrani i socijalisti dre 90% glasova. Preporua prijelaz na veinski sustav, kako bi se uklonilo treu stranku liberalnu, jer je vie demagoka i uznemiravajua, blia nacizmu nego njemaki pandan. Da bi se bolje nadzirale, dvije stranke vladaju u gotovo trajnoj koaliciji, utemeljnoj u strogoj podjeli mjeta, poloaja i prednosti. 1966 demokrani dobivaju apsolutnu veinu. Viestranaje ima nordijski i juni tip, a prvom je dijelom bliska i vicarska. Razliku izmeu njih ne treba preuveliavati, iako su u prvom stranke bolje organizirane, stroe i koherentnije. Skandinavska varijanta nordijskog tipa poiva na dva bitna elementa: postojanje etiri glavne stranke (uz konz, lib i socijaliste, imaju i agrarne); njihova velika nejednakost s dominacijom socijaldemokrata (osvajaju preko 40% glasova, tj. duplo vie od slijedeih). Nizozemsku varijantu obiljeavaju uske veze politike i religije. Nijedna stranka nije dominantna (katolici i socijalisti su jai, ali ne prelaze treinu), pa su prisutne raznolike koalicije (teko se uspostavljaju, ali obino su vrlo stabilne). Juni tip obuhvaa talijanski i francuski sustav. Talijanski stranke dosta su snano organizirane, a komunistika partija je najjaa u zapadnom svijetu. Velika slabost u org. prisutna je u socijalista. Italiju najvie obiljeava brojnost stranaka, to ne stvara oekivano velike tekoe zbog velikih nejednakosti snage i dominaciji demokrana, koji najvie problema imaju s unutranjim podjelama. Element snage stvorili su i socijalisti i komunisti, koji bi ujedinjeni imali veinu, ali se prvi zbog straha od komunizma radije pribliavaju demokranima. Francuski sustav nalik je talijanskom: brojne stranke, slaba unutarnja org. i snana, izolirana komunistika partija. Ipak, stranke su malobrojnije, ali slabije org. i disciplinirane, te manje mone vie su kadrovske (jedino komunisti imaju iroku bazu). Specifino je i to nitko nije dominantan. Smatra da vie nije apsolutno nemogua vlada s komunistima, iako joj socijalisti nisu jo jako naklonjeni. II. Grupe za pritisak1. Pojam grupe za pritisak Prva distinkcija je izmeu iskljuivih i djelominih grupa za pritisak. O prvoj je rije ako grupa samo u podruju politike, pritiskom na javnu vlast (apsolutan oblik u praksi je vrlo rijedak). Neke od njih zapravo su tehniki uredi koji rade za neke djelomine grupe. S druge strane, sve one nastoje prikriti svoju pravu aktivnost lanim ciljevima. Za djelomine grupe pol. pritisak je samo dio aktivnosti i takve grupe su vrlo brojne. U prvobitnoj (SAD) koncepciji sve grupe za pritisak su privatne. No, postoje i javne grupe za pritisak, koje se dijele na dvije kategorije: dravne slube koje djeluju po metodama grupa za p. kako bi obranili interes slube (koji uglavnom poistovjeuju s opim), te dunosnika tijela koja u slubama stvaraju vie-manje tajne koalicije za zadobivanje poloaja i vrenje utjecaja (interes karijere je vrlo vaan, ali onaj korporativni, zdruen s opim, esto ostaje dominantan). Tendencija formiranju ovakvih grupa je opa i trajna. Javne i privatne grupe razlikuju se vie u stupnju, nego naravi. Strane grupe mogu biti i javne i privatne u odnosu na njihovu izvornu naciju, ali za one na koje vre pritisak sve su one privatne. Isto vrijedi i za pritisak javnih meunarodnih organizacija. I tu je teko razluiti privatne i javne grupe. Pseudogrupe za pritisak su organizacije koje vre pritisak, ali nisu grupe u pravom smislu rijei. To su strunjaci-tehniari koji pritisak vre za raun drugih grupa, to je primjenjivo na dvije velike kategorije: tehnike urede za pritisak, te novine i organe priopavanja. Tehniki uredi dijele se na izborne fondove, lobije i promidbene radionice. Razliite org. koriste financiranje izbora za pritisak na vlast, naroito one udruga poslodavaca. One to mogu initi direktno ili osnivanjem fonda, koji prikuplja proporcionalne kotizacije od lanova (tvrtki) i samostalno osiguravaju njihovu raspodjelu, pri emu imaju jasnu pol. orijentaciju, u skladu s preferencama uplatitelja. Njihova vana uloga je i uspostavljanje veza izmeu razliitih donatora bliskih interesa. Lobiji u punom smislu rijei svoje usluge nude svima. No, ako je i sam lobi pol. obojen i bira 'posodavce' ona je rije o pravoj grupi za pritisak, a ne tehnikom uredu. Ista razlika vrijedi i za promidbene radionice. Rije je u stvari o neizravnom financiranju, plaanju u naturi propagandnim sredstvima. Postojanje takvih org. pretpostavlja slabe stranke, pa su ih danas istisnule potpuno neutralne i tehnike reklamne agencije. Neke novine su obina komercijalna poduzea i nemaju obiljeja org. za pritisak. citat (355): Kapitalistike novine i sredstva priopavanja ne nastoje vriti nikakv pritisak. Naprotiv, upravo u mjeri u kojoj se ne suprotstavljaju publici... imaju vie itatelja... Isto tako e nastoje utjecati na vladu. Krotkost u odnosu na nju osigurava im najvee olakice i podrku. Ipak, izbije li neki veliki skandal, prisiljeni su slijediti elju javnosti... No obino to uspiju napraviti s najveim obzirom, tako da pomau vladi umjesto da na nju vre pravi pritisak. Novine i slube priopavanja koje vre pritisak dijele se u dvije kategorije: one koje su sredstva izraavanja odreenih grupacija od kojih ih se ne moe odvojiti; NEJASNO 355-62. Organizacija grupa za pritisaka) struktura grupa za pritisak Razlikovanje masovnih i kadrovskih grupa nadovezuje se na isto kod stranaka, preda su kadrovske grupe heterogenija skupina. Obuhvaanje velike mase ljudi u grupu prisiljava na stvaranje snane i hijerarhizirane organizacije. Tehnika masovnih grupa vezana je uz ideju obuhvaanja narodnih klasa, te se javlja redom kroz sindikate, seljake organizacije, org. srednjih klasa i posebnegrupe. Dananji je trend razvoj organizacija pol. masa koje se obraaju svim soc. kategorijama, ali imaju specifine ciljeve (nastoje obuhvatiti ljude koji se opiru ulasku u stranke, a tie ih se neki problem). Masovne org. u autoritarnim zemljama esto slue kao paralelne hijerarhije, ali to se ponekad javlja i u liberalnim drutvima. Kadrovske grupe obraaju se uglednicima, i to iz dva razloga: jer je to uinkovitije za ono to se eli provesti ili zbog prirode ljudi (struka) kojima se obraaju (njima prikljuuje i sredstva priopavanja, koliko ih se moe smatrati grupama za pritisak). Mnoge grupe nemaju veze s pol. strankama, neke imaju povremene, a neke trajne strukturalne odnose. Kod trajnih odnosa mogua su tri sluaja: dvije verzije podreenosti i ravnopravnost. Tehniku pridruenih org. (podreenih grupa) razvijaju socijalisti, te komunisti. Veze su ponekad priznate, ali to ne iskljuuje napetosti. Kad se veze ne priznaju, grupa se najee dri pod kontrolom kroz sustav osobnih povezivanja, a ponekad se na elo grupe stavi eminentan nezavisnjak, ali rije je o poasnoj funkciji bez moi. Ima i graninih situacija. U drugom sluaju, stranka je potinjena grupi tako da postaje njena prikljuena org., to je otprilike poloaj indirektnih stranaka. Tipini su laburisti i austrijski narodnjaci, koji vezu ne skrivaju, za razliku od nekih konz. stranaka koje su prikljuene poslodavcima (one su naroito rairene u Latinskoj Am.). Ravnopravnost se susree prvenstveno u posebnim okolnostima, a trajna suradnja postoji u skandinavskim zemljama.b) naini djelovanja Ovisni su o unutarnjim strukturama, a javljaju se na dvije osnovne razine: izravno, na vlast ili neizravno, na javnost. Na razini vlasti razlikujemo otvoreno djelovanje (postavljanje zahtjeva kandidatima u vrijeme izbora; slanje poslanstava parlamentarnim skupinama, ministrima, itd.) i diskretnije djelovanje (financiranje izbora i stranaka, osobni kontakti). U poetnom djelovanju grupa za pritisak korupcija igra vanu ulogu. No, izravna korupcija rjea je nego se misli, puno su vaniji razni oblici polukorupcije, a daleko najvanija je kolektivna korupcija (financiranje stranaka i sl.). citat (362): Razvoj onoga to se naziva public relations ak ide usavravanju individualne polukorupcije. No, uz te tehnike sve je jaa i tehnika informiranja zastupnici i dunosnici od grupa primaju ozbiljne, ali usmjerene elemente informacija. Te usmjerene informacije pruaju se i na nivou javnosti, u obliku promidbe, i to na dva naina: masovne grupe najprije provode unutranju propagandu; sve grupe vre promidbu u javnosti (izravnim porukama ili utjecajem na sredstva priopavanja). I neki obliici nasilja spadaju u normalno djelovanje grupa. To su oni koji nastoje istodobno utjecati na javno mijenje i izravno na vladu. Mogu ih primjenjivati samo masovne grupe, a ponekad i kadrovske, ako imaju bitan strategijski poloaj.3. Razliite grupe za pritisak Ukratko izlae samo francuske, zbog raznolikosti. Profesionalne grupe najvanije su org. nakon pol. stranaka i mnogo su vanije od ostalih grupa. Meu profesionalnima razlikuje poslodavce (velike i male), seljake grupe i organizacije zaposlenika. Veliki poslodavci obino su najjai, ali mo organizacija poslodavaca pod velikim je utjecajem socio-kult. konteksta (gdje se kapitalizam mnogo preispituje su slabije, iako vjerojatno ostaju najjae). Kod ostalih grupa razlikuje privatne i javne. Privatne dijeli na eksluzivne (specijalizirane pol. org., drutva mislilaca i urede za pritisak) i parcijalne (veterani, mladi, ene, obitelji, ideoloke i religijske grupe). Od javnih razlikuje civilne (javne uprave i dunosnika tijela) i vojsku kao grupu za pritisak (intervencija silom ili pol. pritisak). Sluaj SAD Ikeovo upozorenje 387.