Pojam migracije – migracijski termini i koncepti

Znanosti koje se sustavno bave migracijama: geografija, demografija, antropologija, ekonomija, sociologija; znanosti koje su upućene na proučavanje migracija: povijest, politologija, medicina

- geografija se prvenstveno bavi prostornim varijacijama migracija, odnosno migracijskim tokovima; numerički orijentirana no socijalna geografija pokušava utvrditi i osnovne razloge migriranja ili zadržavanja populacija

- demografija migracije promatra kao jednu od najvažnijih sastavnica kretanja stanovništva i prikazuje je kao «mehaničko kretanje» (uz fertilitet i mortalitet kao «organska kretanja»)

- ekonomija je prisiljena baviti se migracijama jer svaki migracijski tok ima posljedice na ukupna ekonomska kretanja: pitanja tržišta rada izravno su pod utjecajem migracijskih trendova i mogućnosti; zaposlenost i nezaposlenost uzrokuju emigraciju ili imigraciju, a emigracija i imigracija povratno utječu na stanje na tržištu rada; ekonomija istražuje i utjecaj migracija na potrošačku potražnju i inflaciju, kao i učinke doznaka migranata na zemlje porijekla

- antropolozi proučavaju i prethistorijske migracije, prvenstveno migracije homo sapiensa prije nastanka civilizacija, kao i utjecaj migracija na njegov razvitak; antropologiju zanimaju i etnički sastav migrantskih populacija u usporedbi s «domaćim» stanovništvom, kao i posljedice kulturnog miješanja

- sociologiju zanimaju društveni odnosi koji generiraju migracije, posljedice migracija na socijalne odnose, uloga migranata u stvaranju novih socijalnih sistema u području između «nacionalnih» društava, stvaranje migrantskih institucija u zemljama primitka, kao i proces društvene integracije migrantskih skupina, te pitanje tijeka društvene integracije u uvjetima visokih stopa imigracije

- povijest je upućena na proučavanje migracija, posebice kada su masovne migracije izravna posljedica važnih političkih i socijalnih promjena unutar određene povijesne faze; povjesničari također istražuju i povratni utjecaj migracija na političke događaje

- politologija istražuje suvremene političke procese koji generiraju migracije, prije svega prisilne migracije, kao i ulogu država u generiranju, kontroliranju i sprečavanju migracija; ona isto tako posebnu pažnju pridaje pitanjima političke pripadnosti, građanstva tj. državljanstva migranata te utjecaj naturalizacije na poimanje političke zajednice u pojedinim državama

- medicina je zainteresirana za migracije u epidemiološkom smislu, prije svega u svrhu lociranja načina širenja pojedinih infekcija; no uz to medicina je zainteresirana i za posebnosti «zdravstvene slike» specifičnih populacija kao što je npr. migrantska

- prije definicije – etimologija – latinski migratio, migrare – lutanje, kretanje, seljenjePremda migracije kao fenomen zahtijevaju multidisciplinarni i interdisciplinarni pristup u proučavanju do sada je svaka disciplina imala svoj vlastiti pristup bez puno integracije. Posljedice su vidljive i prilikom definiranja samog pojma migracije – svaka disciplina posebno naglašava dimenzije koje su relevantne za njen pristup proučavanju migracija.Tako se pri definiranju naglašava ili uloga prostora, udaljenosti; ili uloga vremena (trajnosti), ili uloga ekonomskih ili socijalnih posljedica; ili uloga administrativnih i

1

državnih granica; ili ekonomske aktivnosti migranata, ili sama masovnost migracija itd.; ili posljedice po pripadnost migranata.

Ako se radi o suvremenim migracijama ne može se izbjeći prostorna i vremenska dimenzija bez obzira koliko pojam jedinice prostora bio arbitraran – Standing (1984 – Mesić, 241) naglašava 4 dimenzije koje se odnose na aktere u pokretu (movers) 1. prostor (teritorijalna jedinica – arbitrarno određena – fizičko kretanje kroz prostor između dvije destinacije; pri tome je važna udaljenost), 2. vrijeme ili trajnost prijenosa, 3. stanovanje tj. prebivanje (kao životna jedinica – pretpostavka da je čovjek gotovo prirodno sedentaran), 4. aktivnosti i njihove posljedice (veće posljedice – fenomen bliži migracijama)

Osnovno pitanje – razlike između migracija i prostorne mobilnosti – svaka migracija uključuje kretanje, ali svako kretanje nije migracija. Čini se da se danas migracije mogu odrediti jedino u suprotnosti prema općoj prostornoj mobilnosti. Naime još 1971. Zelinsky je ustvrdio u svom članku «Hipoteza o tranziciji mobilnosti» da je značajka modernizacije i činjenica da su oblici mobilnosti sve kompleksniji, privremena pokretljivost sve češća. Rast privremene pokretljivosti značajka je razvijenih društava, takva pokretljivost posljedica je širenja ne-ekonomskih ili još češće potrošačkih tj. ne-produktivnih motiva pokretljivosti. U takvim uvjetima ključno je odrediti barem koji elementi danas kretanje približavaju migracijama.

Tip kretanjaMigracija Prostorna pokretljivost

Definicija Stalna promjena uobičajenog prebivališta

Prijenos s varirajućim trajanjem

Ključni koncepti Uobičajeno

prebivališteIntegralni koncept Manje važan

Povratak Bez namjere povratka Može uključiti povratakKljučne dimenzije

Trajanje Trajna promjena prebivališta

Varijacije u trajanju prebivanja

Frekventnost Jedan prijenos Repetitivan događaj Sezonalnost Manje sezonske varijacije Velike sezonske varijacije

Bell, Martin i Ward, Gary (2000) Comparing temporary mobility with permanent migration, Tourism Geographies 2(1): 87-107, str. 90

- ovako predstavljene migracije i prostorna pokretljivost trebaju se shvatiti prije kao dva pola istog kontinuuma- Kretanja populacija odvijaju se u dvije dimenzije: u prostoru i vremenu i obično se klasificiraju prema standardnim vremenskim i prostornim granicama; kada se u obzir uzmu standardne uobičajeno primjenjivane granice tada se različiti tipovi prostornog kretanja mogu staviti u sljedeći raster:

Bell, Martin i Ward, Gary (2000) Comparing temporary mobility with permanent migration, Tourism Geographies 2(1): 87-107, str. 92

2

Migracije i pokretljivost: prostorne i vremenske granice

- migracije će se dakle lakše pronaći u gornjim kvadrantima ove sheme; suvremene migracije u razvijenim društvima najlakše se određuju dakle unutar dihotomije proizvodnja-potrošnja no i ova podjela je problematična jer je stvarnost isuviše bogata različitim fenomenima koji se ne uklapaju u različite sheme, pogotovo ne u dihotomije; no Bell i Ward pokušali su spojiti dihotomiju proizvodnja-potrošnja s vremenskim odsjecima koji udaljuju mobilnog pojedinca od prvotnog mjesta stanovanja – uključuju kriterij noćenja

Dužina trajanja puta Razlog kretanja

Proizvodnja Potrošnja

Trajno preseljenje Radna migracija Poboljšanje stanovanjaMigracije «ugodnosti»

Privremena re-lokacija(minimalno jedno noćenje)

Poslovni putKomutacije na velike odaljenostiSezonski poslovi

Obiteljske posjeteEkskurzijeOdmorSezonske migracije («heliocentrične»)Konferencije i konvencijeStudij i rezidencijalni tečajeviHospitalizacija

Lokalne granice Regionalne granice

Državne granice

Rezidencijalna pokretljivost

Intra-urbanaRuralno-urbanaUrbano-ruralna pokretljivost

Inter-regionalnaInter-urbanapokretljivost

Međunarodnapokretljivost

Godine

Mjeseci

Tjedni

Dani

Sati

Lokalna zajednica

Regija Država Svijet

3

Utamničenje (zatvorske kazne)

Dnevna kretanja Komutiranje ShoppingRekreacija

Bell, Martin i Ward, Gary (2000) Comparing temporary mobility with permanent migration, Tourism Geographies 2(1): 87-107, str. 94

- ovakve dihotomije međutim potpuno isključuju političke motive i posljedice migracija, pa tako i protjerivanje, izbjeglištvo itd.

- ako se prisjetimo Standinga s početka cijele priče u ovoj shemi nedostaje još odrednica – a to su: aktivnost migranata i posljedice njihove aktivnosti, bez velikih posljedica migracije nisu zamjetne kao fenomen, sam čin migracija mora imati socijalne posljedice (za obitelj, za susjedstvo, za lokalnu zajednicu, za društvo) – kriterij koji najčešće preuzimaju sociolozi, ekonomisti, pa i politolozi

- U sociologiji se dakako ističe socijalni moment kretanja ili premiještanja, pa je tako prema prvim sociološkim rječnicima: «Migracija je oblik populacijskog kretanja, koji tijekom kulturne evolucije slijedi disperziju. Sudionici su dovoljno napredni u ekonomskoj kulturi, inteligenciji i zemljopisnom znanju, tako da su svjesni prave destinacije. Kretanje je planirano, svrhovito i namjerno...»

- značenje ove definicije – postoji druga destinacija kao socijalna sredina ili ekonomska mogućnost, to nije samo prostorna ekspanzija u nepoznato, već socijalni čin za sebe - Samuel Eisenstadt: Migraciju definiramo kao fizički prijelaz nekog pojedinca ili neke grupe iz jednog društva u drugo. Ovaj prijelaz obično uključuje napuštanje jednog socijalnog ambijenta i trajno ulaženje u drugi; tako se otvara pitanje granica društva (nacionalno društvo se preklapa s «društvom»), a i objektivno definiranje socijalnog ambijenta je teško

- Joseph Mangalam pokušava ugraditi sociološke elemente u definiciju i pri tome pokušava biti određeniji: određuje migracije kao «relativno trajni odlazak pojedinaca ili grupa, iz jedne geografski određene lokacije prema drugoj, kojemu prethodi proces odlučivanja pojedinaca, zasnovan na hijerarhijski uređenim skupovima vrednota i želja, koji rezultira promjenom interakcijskog sistema migranata» - sociološke definicije migracija razlikuju se u naglašavanju posebnih socioloških dimenzija s obzirom na paradigmatsku orijentaciju sociologa koji ih definiraju; u ovom slučaju naglašava se socijalna interakcija migranata

- Ronzani međutim naglašava «prelazak pojedinaca iz jednog društvenog sistema u neki drugi, čime se neposredno ili posredno u obadva sistema induciraju promjene odnosa i struktura», u ovom slučaju autor je orijentiran sistemski i strukturalistički

- Bez obzira na pravac i orijentaciju sociologa, sociološke definicije priznaju geografske činjenice – dvije različite, udaljene lokacije, fizički prijelaz iz jedne u drugu, relativnu trajnost prelaska, ali naglašavaju da je migracija prije svega socijalni proces koji uključuje razlikovanje društveno-strukturalnih uvjeta koji omogućuju i potiču seljenje, proces odlučivanja migranata kao aktera koji prepoznaju hijerarhiju vrijednosti te značajne vrijednosne, interakcijske i strukturalne promjene nakon promjene prebivališta tj. u postmigracijskim fazama

4

- za određenje migracija potrebno je uključenje sljedećih dimenzija: 1. prostor: udaljenost početne i konačne destinacije, granice destinacija (arbitrarne, administrativno-političke, geografske, socijalni prostori/ (teritorijalna jedinica – arbitrarno određena – fizičko kretanje kroz prostor između dvije destinacije; pri tome je važna udaljenost), 2. vrijeme: trajnost prijenosa, frekvencija, sezonalnost, 3. stanovanje tj. prebivanje (kao životna jedinica – pretpostavka da je čovjek gotovo prirodno sedentaran – suprotonost su transmigracije i transmigranti s dva ili više životnih središta koji cirkuliraju između različitih socijalnih sredina), 4. aktivnosti i njihove posljedice (na društvo, veće posljedice – fenomen bliži migracijama)

- pogreška suvremenih zapadnih podjela – izbacuju političke migracije, zanemaruju prisilne migracije – upućeni na povijest – pokušaji sveobuhvatnih tipologija

TIPOLOGIJE MIGRACIJA

- kada se usporede tipologije migracija – univerzalne, opće, posebne; no gotovo je nemoguće odrediti migracije van povijesnih i prostornih posebnosti- prva kretanja – spontana ekspanzija ili migracije – za migracije su potrebne dvije lokacije, odnosno destinacija; spontano širenje bez destinacije vjerojatno nije migracija- posebne podjele uključuju spomenute dihotomije: prisilne-dobrovoljne, ekonomske-ne-ekonomske, proizvođačke-potrošačke, dugoročne-periodične, masovne-umjerene, ruralno-urbane (i obrnuto plus interurbane, i interruralne), vanjske-unutarnje; sve dihotomije su međutim prije kontinuumi i svaka migracija može se pronaći unutar tog kontinuuma (npr. trgovina robljem, sezonske radne migracije, spajanje obitelji itd.)- Mesić: u rigoroznijem konceptualnom smislu, tipologije se mogu konstruirati tek međusobnim križanjem dvaju ili više konstitutivnih elemenata određenja migracija; prvi značajniji pokušaj široke tipologije koja bi uključila najveći dio migracija ili ukupne prostorne mobilnosti jest pokušaj Williama Petersena. No on već u početku naglašava: migracije se razlikuju od fertilnosti i mortaliteta po tome što se ne mogu analizirati kao ne-kulturalne, fiziološke činjenice već se moraju diferencirati uvažavajući socijalne uvjete. To znači da sve opće tvrdnje o migracijama moraju biti u obliku tipologije prije nego li zakona (Petersen, 1970:67), ali to isto tako znači da Petersen posebno naglašava aktivnosti migranata, aktivnosti koje potiču migracije kao i posljedice migracija na društvo kao najvažniji element određenja migracija.

- Petersen naglašava da mnogi autori polaze od pretpostavke da su ljudi sedentarni te da se kreću samo ukoliko su prisiljeni na kretanje. Ovo je psihološka univerzalija koja pretpostavlja međutim da postoji i njena komplementarna suprotnost, a to je da čovjek migrira zbog vlastite želje ili zbog «wanderlust». Kao i sve univerzalije one ne mogu objasniti diferencirano, kompleksno ponašanje – ako su ljudi sedentarni, zašto neki migriraju, a neki ne. Ako se već uzimaju simplističke metafore moraju se uzimati i mehaničke analogije – u ovom slučaju ne samo sila koja pokreće na kretanje, već i inercija (npr. nomadi stalno u pokretu – push i pull objašnjenja potpuno irelevantna)

- Ako postoji «wanderlust», onda mora postojati i «sitzlust», ali obje kategorije nisu korisne kao psihološke univerzalije, no one upućuju na važnu činjenicu:

5

jedan dio ljudi migrira kako bi postigao nešto novo – takve migracije su inovacijske. Drugi migriraju reagirajući na promjene uvjeta, da bi zadržali to što imaju. Oni se kreću geografski da ostali gdje jesu u ostalim pogledima – takva migracija je konzervativna. Kada migranti sami imaju pasivnu ulogu kao npr. robovi pri transportu u Novi svijet, ta će se migracija definirati kao inovativna ili konzervativna ovisno o tome kako je definira aktivirajući agent, akter, u ovom slučaju trgovac robljem.

- Kada se polarnost push i pull (potisnih i privlačnih) faktora primjeni u ova dva spomenuta smisla (inovativne i konzervativne) te kada se uključe i razina migrantske aspiracije, želje može se formirati jedna opća tipologija migracija: tako postoji pet klasa migracija: primitivne, prisilne, prinudne (iznuđene), slobodne i masovne.

- Primitivne migracije nastaju zbog ekoloških potisnih faktora, ovdje se ne radi o seobi primitivnih naroda, već o kretanju koje se odnosi na nemogućnost čovjeka da se suprotstavi nekim prirodnim silama. Točno je međutim da razvijenije tehnologije se lakše mogu suprotstaviti prirodnim nepogodama te da je veća vjerojatnost da će migrirati primitivnije skupine u ovakvim slučajevima.

- Također ove migracije su i konzervativne. Ne samo da skupine traže iste prostore da bi nastavili s istovjetnom proizvodnjom. Ukoliko je grupi koja migrira svejedno kuda ide (zbog gubitka vlastitog prostora i sl.) onda se kreće kao tekućina, prema linijama najmanjeg otpora. Konzervativni migranti samo traže prostor gdje mogu nastaviti sa starim načinom života; to ne znači da će takav prostor i pronaći odnosno to ne znači da će svi konzervativni migranti uspjeti sačuvati osnovne vrijednosti koje žele spasiti od nečega, ponekad je i njihova migracija povezana s fundamentalnim promjenama u kulturi.

- Kada ekološki pritisak primora grupe na migracije tada se radi o lutanju ili «wandering», «Wanderung», neplanirana, neintendirana kretanja preko mora može se tada nazvati morsko lutanje (jedna od romantičnijih predstava morskog lutanja – vikinzi, kartaški Kelti).

- Sakupljači hrane i lovci većinom se ne mogu održati samo na jednom prostoru već moraju krstariti širim područjem, s mogućnošću povratka u stari prostor – takva kretanje mogu se nazvati sakupljačka (gathering).

- Analogni tip kretanja kada se radi o stočarima je nomadizam (grčki termin za ispašu): krstarenja ponekad mogu biti «ekstremna» - neka australska plemena nemaju naziv za dom; kriterij stanovanja, prebivanja u nekim slučajevima se teško može primijeniti.

- Primitivne migracije agrarnih populacija obično se dešavaju kada postoji snažan disparitet između količine proizvodnje na zemlji i veličine populacije koja ovisi o toj proizvodnji – iznenadna kretanja (pošasti) ili višak populacije – grupe su obično prisiljene migrirati – opet se radi o konzervativnim migracijama.

- U suvremeno doba uobičajena destinacija je grad – takve migracije su većinom inovativne migracije, prije nego li konzervativne.

6

Tipologija primitivnih migracija:

Primitivne migracije

Lutanje(Wandering, Wanderung)

Kretanja narodaMorska lutanja

Krstarenje(Ranging)

SakupljanjeNomadstvo

Bijeg sa zemlje

Ovaj tip migracija određuju ekološki potisni faktori kao i geografski i ponekad socijalni kontrolni faktori (tekućina koja se kreće ovisno o danim granicama)

- Prisilne i «iznuđene» migracije: aktivirajući agent u primitivnim migracijama je ekološki pritisak – u prisilnim migracijama to je država ili neki funkcionalni ekvivalent državne institucije. Korisno je uvesti termin prinudnih migracija kada potencijalni migranti mogu zadržati određenu moć odluke hoće li ostati ili otići (primjer – optanti) – često se dešava da je granica između ova dva tipa migracija samo nominalna.

- Drugi kriterij kojima se mogu razdvojiti ova dva tipa migracije je njihova funkcija, ali ne kako je definira migrant već aktivirajući agent – ukoliko se potiče određenu populaciju na iseljavanja radi se prije o konzervativnim migracijama jer cilj nije inovativna promjena socijalnih odnosa, migrantskih biografija već zadržavanje određenog poželjnog političkog stanja. U drugom slučaju drugi se potiču na seljenje jer je u novim destinacijama npr. potrebna radna snaga, to dakako znači i velik pomak u obrascima ponašanja migranata kao i u mjestu koje je planirano kao mjesto imigracije – ovaj oblik iznuđene migracije je inovativan. Tako se mogu odrediti četiri tipa prisilnih migracija:

Prinudne, iznuđene PrisilneRiješiti se populacije (konzervativne)

Bijeg Raseljavanje

Iskoristiti rad migranata (inovativne)

Trgovina radnom snagom (coolie trade)

Trgovina robljem

- U ljudskoj povijesti bijeg je bio važan oblik migracije. Seobe naroda kao oblik bijega; vakuum moći sa slabljenjem Rimskog carstva, ali i serija potisnih faktora kao što je širenje Kineskog carstva, ekonomske prilike u Centralnoj Aziji kao i klimatske promjene.

- U suvremeno vrijeme – razmjena stanovništva između Indije i Pakistana, bijeg pred neprijateljskim vojskama; politički emigranti koji žele povratak (i rade na njemu) i izbjeglice – Petersen pretpostavlja da se izbjeglice žele trajno naseliti u novom području

- Drugi podtip je raseljavanje – implicira postojanje namjere određene institucije ili njenog ekvivalenta da promijeni populacijsku strukturu nekog područja – etnička raseljavanja (Tatari, Čečeni u SSSR-u nakon II svj. Rata, Nijemci u FNRJ) ili pak socijalni politički motivi – raseljavanja Kulaka; etnička čišćenja

- Trgovina roblja i coolie trade – emigracija iz Indije od 1834 do 1937 uključila je preko 30 milijuna ljudi, no oko 24 milijuna se vratilo

7

- Do sada prikazani tipovi migracija – migranti su relativno nevažan faktor; primitivne migracije proizlaze iz nedostatka sredstava da se zadovolji osnovna fiziološka potreba, a u prisilnim i iznuđenim migracijama migranti su uglavnom pasivni

- U sljedećim tipovima migranti su odlučujući faktor – to su slobodne migracije – najvažniji primjer prekomorska iseljavanja iz Europe tijekom 19.st.- Lindberg – emigracija iz Švedske u tri faze, može se generalizirati i na mnoge druge zemlje Europe: 1. oko 1840-ih migranti dolaze iz sveučilišnih gradova – romantička dispozicija i obrazovanje, migracija povezana s velikim rizikom i zato su prvi emigranti avanturisti ili intelektualciTo su pionirska kretanja, čija važnost nije bila u veličini već otvaranju novih puteva seljnja. Jednom kada su se naselili financijski su pomagali preseljenje obitelji i prijatelja.Taj stupanj prelazi u drugi stupanj kada nastaje grupna migracija – emigracija npr. vjerskih grupa u potrazi za novim prostorima gdje mogu bez kontrole državnih institucija živjeti na svoj način.Međutim ovaj grupni oblik seljenja još uvijek nije masovni, slobodne migracije su obično male po broju no kao pioniri ovi migranti otvaraju utvrđene putove velikim tokovima; migracija postaje stil, utvrđeni obrazac i primjer kolektivnog ponašanja. Jednom kada započne rast takvog kretanja je «poluautomatsko»: grupne migracije postaju masovne migracije. Jednom kada se utvrdi kao socijalni obrazac emigracije više nije niti potrebno proučavati individualnu motivaciju da bi se predvidjelo ponašanje ljudi u određenim područjima (primjeri depopulacije).Obrasci migriranja međutim uključuju i tehnologiju koja migracije omogućuje – to su željeznica i drugi sustavi transporta – niža cijena, mogućnost otplate putne karte itd. Tako se smanjuje geografska, ali i socijalna distanca te se smanjuju troškovi i rizici migriranja.Bitno je razlikovati tipove masovnih migracija: prema karakteristikama naseljavanja, tj. konzervativne kada migranti zadržavaju stara zanimanja (poljoprivreda, zanati i sl. – primjeri s Divljeg Zapada); i prema činjenici da proces urbanizacije traži radnu snagu u područjima rada koja do tada nisu bila zauzeta – inovativne migracije.

Relacija Migracijska sila

Klasa migracije

Tip migracijaKonzervativne Inovacijske

Priroda i čovjek

Ekološki potisak

Primitivne LutanjeKrstarenje

Bijeg sa zemlje

Država (ili ekvivalent) i čovjek

Migracijska politika

PrisilneIznuđene

RaseljavanjeBijeg

Trg. RobljemTrg. radom

Čovjek i njegove norme

Više aspiracije

Slobodne Grupne Pionirske

Kolektivno ponašanje

Socijalni trenutak

Masovne Naselje Urbanizacija

- Jednoznačna i objektivna definicija migracije nije moguća jer nije moguće konačno odrediti prebivalište, boravak, granice teritorija, niti značaj i utjecaj aktivnosti samih ljudi u pokretu tj. socijalne posljedice kretanja – to ne znači da

8

se migracije ne mogu jasnije ograničiti – upravo to je bio pokušaj Williama Petersena.

Važni termini sociologije migracija:

- Unutarnje migracije: premještanje unutar nacionalnih granica, iz jedne političko-administrativne zajednice u drugu – ruralno-urbane, inter-regionalne «in-migration» useljavanje u lokalnu jedinicu, «out-migration» isljeavanje iz lokalne jedinice. Migracija iz ruralnih područja u gradska područja opisuje se kao «rural out-migration». Isto tako useljavanje u zajednicu ili administrativnu jedinicu, pa čak i zemlju opisuje se kao «in-flow» dok je iseljavanje iz zajednice, administrativne jedinice i zemlje «out-flow».

- Vanjske, međunarodne migracije – premještanje prebivališta van granica nacije-države, podjela: imigracija, emigracija; problemi sa složenim državama, konfederacijama, problemi nakon raspada složenih država

- Migracijski tok ili strujanje – smjer migracijskih kretanja od određenog polazišta do određenog cilja, taj cilj može biti konkretno mjesto (tada se naziva specific stream ili specifični tok) ili konkretno tipično područje (npr. migracije u urbana područja, relativna masovnost). Svaki migracijski tok može proizvesti i obrnuti tok ili «counterstream», tako je useljavanje u urbana područja proizvelo i obrnuti tok tj. iseljavanje iz urbanih u sub-urbana područja ali i u ruralna područja.

- Migracijski volumen, migracijski saldo, migracijske bilance: neto-migracija razlika između broja useljavanja i iseljavanja u određenom periodu posljedica je porast ili smanjenje stanovništva (postoji pozitivna i negativna neto migracija).

- Lančana migracija: oblik migracije koji počinje kada migranti pioniri omogućuju migraciju rođaka, prijatelja i poznanika, kako doznakama novca, tako i novim smještajem, prevođenjem itd. Lančanu migraciju omogućuje i razvitak transportnog sistema, institucionalizacija uloge iseljenika. Kasnije ulogu posrednika preuzimaju specijalizirane tvrtke ili etnički posrednici (za talijanske migrante – padroni). Također migranti nakon određenog vremena uvide da je ekonomski povoljnije dovesti cijelu obitelj sa sobom nego li ih redovito posjećivati – što je veća udaljenost mjesta emigracije to se migranti lakše odlučuju na dovođenje cijele obitelji.

- Push i pull faktori (potisni i privlačni); migracijski proces je vrlo kompleksan, od njegovog početka pa do njegovog kraja na njega utječe velik broj faktora – može se reći da je migracijski proces multi-kauzalan. Teško je jasno odvojiti kompliciranu mješavinu objektivno forsirajućih faktora i subjektivnih odluka migranata. Gravitacijski model Ravensteina bio je prvi pokušaj jasnijeg određenja ponašanja migranata i određenja toka migracijskog prijenosa. Analogno fizičkim gravitacijskim poljima – push faktori tjeraju migrante, a pull privlače. Everett S. Lee push faktore veže za zemlju ili mjesto emigracije (ratovi, nesigurnost, siromaštvo, nezaposlenost itd.), a pull faktore za zemlju ili

9

mjesto imigracije (stabilnost, dobra ekonomska konjunktura, migracijske politike useljenja itd.)

- Migracijski sistem, uloga država, određuju veličinu, pravac, kompoziciju, trajanje migracijskih strujanja. Manje su bitna osobna odlučivanja, a više strukturalne mogućnosti; zemlje su povezane u migracijska strujanja.

Oblici migracija i prostorne mobilnosti – od povijesnih do suvremenih

Pretpovijesna kretanja:Vezane uz nastanak i razvitak ljudske vrste, pa sve do migracija o kojima postoje historijski zapisi – osnovno pitanje – što je ljudska vrsta. Ukoliko se uzmu u obzir svi hominidi onda su prva kretanje bila u obliku arealne fluidnosti kojom se osigurava biološki transfer genetskog materijala iz jedne populacije u drugu, susjednu, uz slučajne fizičke pomake pojedinih čopora uslijed ekoloških promjena i pritisaka (i u ovom slučaju vrijedi donekle Petersenova tipologija primitivnih migracija).

- Prije 700.000 godina homo sapiens se nalazio gotovo isključivo u Africi, baš kao i Australopithecus afarensis, prethodnik homo erectusa koji se pojavio prije 3.3 milijuna godina. Pronađeni skelet «Lucy» je primjerak Australopithecus afarensisa.

- Prije milijun i pol godina Homo erectus se počeo širiti i drugim kontinentima. Najstariji primjerak u Europi pronađen je u blizini Heidelberga u Njemačkoj i star otprilike 650.000 godina. Pretpostavlja se da je do tog vremena «čovjek» već selio do Francuskog centralnog masiva, njene mediteranske obale, današnje Italije, Njemačke, Austrije i Češke.

- Prethistorija se obično dijeli prema promjenama koje se dešavaju u prirodi, načinu života i strukturi ljudskih društava kao i razvitku tehnologije. Najpoznatija podjela je ona koja periode dijeli prema različitim materijalima koje je čovjek koristio za svoja oruđa, ovisno o tome kako se razvijao i što je koristio: kameno doba, bakarno doba, brončano doba i željezno doba. Oruđe počinje imati važan utjecaj na ljudski život, svako novo i unaprijeđeno oruđe promijenilo je nešto u svakodnevnom životu i ponašanju čovjeka. Sposobnost kontroliranja vatre razvila se otprilike prije 350.000 godina.

- Usprkos ovim promjenama, međutim, ljudski razvitak je usko vezan za prirodu i određen prirodom. Klima npr. utječe na život stanovnika Europe vrlo izravno. Upravo je klima omogućila naseljavanje brojnih područja zemaljske kugle u povoljnim periodima.

- 35.000. p.n.e. do 10.000. p.n.e. nova vrsta – homo sapiens - ulazi u Europu s Bliskog Istoka gdje je već egzistirala od 100.000. p.n.e. nadalje. Nastanio se u južnu i srednju Europu te se polako kretao u sjevernu u trenutku kada se ona oslobađa od leda – u područje današnje Danske oko 15.000. p.n.e. u područje današnje Engleske i Irske oko 10.000. p.n.e.

- Razlog useljavanja u Europu ostaje nejasan ali je vrlo vjerojatno da je i homo sapiens bio privučen bogatim krdima, hranom i skloništima, potisna sila je vjerojatno sukob među grupama. Kako ne znamo gotovo ništa o socijalnoj organizaciji tadašnjih ljudi pretpostavlja se da je svaka manja grupa imala vođu koji je određivao pravac aktivnosti, pa tako i seljenja. Svaka odluka bila je pod jakim utjecajem faktora poput klime, dostupnosti hrane i sl. koje su ograničavale slobodu izbora.

10

- Klimatske promjene i tako i dalje ostaju očiti neposredni ekološki faktor koji inducira migracije, na kretanje ljudi su tako mogle utjecati seobe životinja koje je čovjek lovio, niz klimatskih fluktuacija, novi rasporedi mora, kopna i zaleđenih površina, a ujedno i postupni razvoj kulture, upotreba vatre, usavršavanje oruđa, veće lovačko sabiračko znanje, izrada (krojene) odjeće i stjecanje pomorske vještine.

Sesilnost i nomadstvo

- Poljodjelstvo donosi tzv. neolitsku revoluciju i potpuno mijenja način života čovjeka. S njim dolazi do tendencije ka sesilnosti, a često kretanje u prostoru više nije norma. Štoviše migracije prije postaju izraz prirodnih i društvenih poremećaja. Sesilnost zahtjeva gradnju kuća i naselja i potpuno drugačiji odnos prema prostoru – tako se stvara i osjećaj vezanosti za pojedina naselja za prebivališta zajednice, a to je i osnova bez koje nisu moguće niti suvremene migracije kao promjena prebivališta.

- Razvitkom poljoprivrede čovjekova interakcija s prirodom postaje tehnološki posredovana, a ekološki inducirana migracija više nije dominantni uzrok prostorne pokretljivosti čovjeka. Glad i višak stanovništva je prije pokazatelj nedostatne proizvodnje u novim uvjetima. Sada čovjek može narušiti ravnotežu u prirodi i sam inducirati ekološke probleme koji će ga natjerati na ponovna lutanja ili ciljane migracije. Osim toga uspjeh poljodjelstva će povećati populaciju pa čak i stvoriti višak populacije koji će morati migrirati zbog demografskih razloga.

- Napokon dominacija agrikulturnog načina života donijela je i značajne promjene u kulturi, zajednice ljudi se sve više počinju razlikovati pa svaka stvara svoja posebna oruđa, kućanske artikle, način pokapanja – s tim promjenama dolazi i do promjene u socijalnoj strukturi. Uz to razvija se i trgovina, posebice je neophodna razmjena materijala od kojih se proizvodi oruđe, bakar se tako najprije koristio na Balkanu oko 4.500 p.n.e. a zatim se proširio po ostatku Europe. Nedostatak pojedinih materijala ili oruđa stvorio bi i tržište za stručnjake, koji su putovali i selili se kako bi proizvodili oruđa u krajevima koji su ih trebali.

- Način širenja: Oko 8.000. p.n.e svakodnevni život ljudi u Europi se počeo mijenjati, poljodjelstvo je zamijenilo lovačko-sakupljački stil života, a proces je započeo u jugo-istočnoj Europi. Međutim prve populacije koje su donijele nove tehnologije i poljodjelstvo došle su s Bliskog Istoka – tamo se populacija brzo razvila, a zemlja je uskoro bila iscrpljena. Kolonizacija je krenula prema jugoistočnoj Europi i Podunavlju, taj proces je proširio poljodjelstvo po cijeloj Europi do 4.000. p.n.e.

- Alternativni model života sjedilačkim poljoprivrednim zajednicama je nomadstvo. Čini se da se nomadstvo razvilo tek nakon razvitka rudimentarne zemljoradnje – nomadske skupine teže kretanju u ograničenom prostoru koji slijedi prirodne cikluse, no poremećaji u okolini mogu dovesti do migracija na velike daljine.

- Od 800. – 400. p.n.e dolazi do novih invazija u Europi i novih masovnih pomicanja stanovnika. Premda se način privređivanja nije drastično promijenio u ovom periodu novost je korištenje željeza za izrađivanje oružja i oruđa kao i nove uspješnije tehnike zemljoradnje. Veća uspješnost proizvodnje hrane omogućila je nastanak specijalizacije grupa ljudi u posebnim zanimanjima ili

11

pak posvećivanje religije. Višak populacije ne pronalazi jednostavno nezaposjednute plodne dijelove zemlje, što je značilo da se za plodnu zemlju moglo i moralo boriti.

- Promjene su primjetne i u kulturnom i političkom životu. Nastaju nove kulture, a neke postaju dominantne – grčka u jugo-istočnoj Europi, nove kulture u srednjoj Europi, keltske i germanske, kao i nove azijske kulture u istočnoj Europi. Sve kulture su sastavljene od manjih odvojenih grupa koje imaju sličnu kulturu, pa ipak svaka grupa ima svoj teritorij i neki oblik političke organizacije. Po prvi puta se pojavljuju konflikti među kvazi-državama jer se svaka grupa bori za svoju kulturu i svoj teritorij. Migracija postaje posljedica i političkog konflikta, ali sve masovne migracije i dalje su prouzrokovane kombinacijom klimatskih, političkih i ekonomskih faktora. Masovna kretanja i dalje su u obliku «padanja» domino kockica.

- Civilizacije donose nove oblike migracija – planske prisilne, raseljavanja, naseljavanja. Same civilizacije nastaju ekološki induciranim migracijama – miješanje tehnologija i kultura omogućava visok stupanj inovacije i razbijanje tradicionalnih oblika života u određenom geografskom području. Doseljenici pospješuju preoblikovanje konzervativnih struktura i sa sazrijevanje endemski niklih začetaka civilizacije, unoseći novu napetost i dinamiku. Također, doseljenici izravno prenose tehnička i druga dostignuća stečena u sredinama iz kojih su došli.

- Migracijama su ljudi prenosili civilizacijska i kulturna dostignuća iz jednog područja u druga. Same migracije nisu jedini čimbenik civilizacijskog i kulturnog napretka u pojedinim dijelovima svijeta, ali su često imale aktivirajući, odnosno inovirajući učinak u pretpovijesnoj dinamici ljudskih skupina s novom fizičkom okolinom i drugim različitim ljudima

- Civilizacije osim toga generiraju migracije u više smjerova: npr. grčke migracije u razvijeno doba od 400 do 200. pn.e. stvorile su više migracijskih tokova. Naime grčki gradovi i grčka civilizacija se brže razvijala nego li druga naseljena područja u Europi. Gradovi-države su politički dominirale cijelom jugo-istočnom Europom i velikim područjem Mediterana, te su bili veliki centri trgovine. Trgovalo se s vrlo udaljenim krajevima, a na putovima prema tim krajevima uspostavljene su postaje s grčkim stanovništvom.

- Migracija je bila dvosmjerna: kolonizacija i trgovačke postaje, ali i priliv robova iz osvojenih područja. Drugi važan faktor iseljavanja je politički – u vrijeme demokracije – ostracizam, pritisak na politički i ekonomski jake pojedince na iseljavanje.

- Ekspanzija rimskog carstva generirala je migracije u više smjerova: vojnici i administrativno osoblje na granice carstva. Rimske ekspanzije su također stvorile političke domino migracije, premještajući etničke grupe. Isto tako velik broj robova ulazi u rimske gradove.

- No i ekološki inducirane migracije mogu uništiti civilizacije – lančano kretanje stočarskih naroda inducirano je zamrzavanjem zemlje u srednjoj Aziji, provala Huna je pospješila pad Rimskog carstva.

- Cijeli period od 4. do 7. stoljeća nove ere bilo je period migracija naroda. Ovaj period bio je krucijalan za oblikovanje distribucije kultura u Europi i za postavljanje temelja budućih etno-nacija. Mnoga plemena pronosila su vlastita imena i kulturu europskim područjima koja su ih zadržala – npr. Franci i Burgunđani u Francuskoj, Angli i Saksonci u Engleskoj.

- Posebice su invazije Germana u 4. i 5. stoljeću duboko preoblikovale Europu

12

- Način useljavanja: plemena su probijala put u područja – u prvom valu bili su Huni, Goti i Avari koji su se kretali širokim europskim područjima. U drugom valu bili su Slaveni, stepski narodi i Arapi, dok su u trećem valu bili Vikinzi, Normani i Mađari.

- Danas nema puno informacija o točnim razlozima migracija različitih skupina, no neki inducirajući faktori su jasni: neka plemena bila su privučena bogatstvom rimskog carstva, što je posebice bio slučaj s Hunima i Germanima. Migracije plemena iz centralne Azije u Europu i pokretanje lančanih migracija etničkih grupa posljedica su napada Huna, Avara i Bugara. Neka plemena sa sjevera krenula su prema jugu zbog klimatskih promjena, dok su druga bila privučena pojedinim plodnim krajevima.

- Osim vanjskih razloga ponekad su posebno važni bili unutarnji – rast populacije, promjene životnih uvjeta pojedinih grupa, razvijajuće socijalne strukture.

- deportacije, evakuacije, egzil, prisilne repatrijacije, prisilni transferi itd. današnjom terminologijom rečeno - sastavni su dio europske antičke i srednjovjekovne povijesti. Miroljubivo i dobrovoljno preseljenje u prijašnjim je vremenima bilo prije izuzetak nego li pravilo.

- Za razliku od rano-srednjevjekovnih migracija koja su obuhvaćala cijela plemena i plemenske saveze, migracije srednjeg vijeka obuhvaćale su samo pojedine grupacije i društvene klase: vitezovi u vrijeme križarski ratova, trgovci i zanatlije, putujući zabavljači itd.

- Srednjevjekovni vladari i plemići Istočne Europe često su poticali naseljavanje zapadnoeuropskih, posebice njemačkih poljodjelaca koji su donosili naprednije tehnologije poljoprivredne proizvodnje. Pri tome su im nudili ne samo bolje ekonomske uvjete, već i veće osobne slobode nego što su uživali lokalni seljaci.

- Također je bitna demografsko-ekonomska slika: Između 10 stoljeća kada jenjavaju seobe naroda i zadnji pokretni narodi ponovo postaju sjedilački poput Mađara. Prije velike kuge 1350. populacija Europe se gotovo udvostručila. Gotovo sve plodne površine su iskorištene, a ponovo se razvija i svećenstvo, znanost i umjetnost; Između 1347 i 1351 trećina stanovništva Europe umire od kuge, a populacije se dugo ne oporavlja. Ekonomski rast prijašnjih stoljeća također više nije moguć, a nema niti novih površina za daljnju ekspanziju (ekstenzivne) zemljoradnje – loša žetva značila je automatski glad. Kada su godine bile dobre stvorena je inflacija jer su seljaci pokušavali nadoknaditi gubitke i proizvodili su više nego li je bilo potrebno.

- Nepovoljni uvjeti zajedno s visokim porezima uzrokovali su djelomično napuštanje zemlje u Zapadnoj Europi i stvorile lutajuće paupere – siromahe. U potrazi za poslom ti su ljudi putovali u druge ruralne krajeve gdje se počela pojavljivati skromna industrija. U Istočnoj Europi siromašenje seljaštva stvorila je još više kmetova. No i trgovina je konstantno pokretala ljude (Marko Polo i njegova obitelj ide do Kine zbog nedostatka tržišta u Europi).

- Također unutarnji konflikti među lokalnim moćnim plemićima stvaraju i političke izbjeglice.

- Primjeri većih migracija u periodu od 9.-14. stoljeća – 300 do 400 tisuća njemačkih seljaka, vitezova seli prema Šleziji i drugim krajevima Istočne Europe; 10.-15. stojeća izbjeglice bježe u susjedne zemlje ovisno o sukobi Aragnaci protiv Burgunđana u Francuskoj, Rat ruža u Engleskoj, ratovi

13

talijanskih gradova, Španjolskih kraljevina itd.; u 13. st. Židovi bježe iz Engleske i Francuske; najvažniji i najveći val pokrenuo je preko 250.000 Europljana prema Svetoj zemlji tijekom križarskih ratova 1099-1244.; upadi Tatara također pokrenuli preseljavanja tijeko 13. stoljeća

- Povijesne migracije većinom ne odgovaraju suvremenim definicijama migracija – nedostaje svijest o drugoj destinaciji, ili pak postoje samo nesigurne informacije o boljim uvjetima života, boljim ekološkim uvjetima privređivanja i boljim zemljištima za poljodjelstvo koje je dominantan oblik proizvodnje. Većina kretanja je i dalje ekološki inducirana, dok su migracije koje su politički inducirane većim dijelom bijegovi iseljavanja ili pak kolonizacije i osvajanja. Postoje i primjeri planskog naseljavanja. Kretanja su većinom masovna, a dobrovoljnost i odluke pojedinaca igraju manju ulogu – migranti nisu potpuno svjesni akteri i nemaju ideju o ekološkim, socijalnim i političkim posljedicama preseljavanja.

- Moderne migracije – nastaju tek kada se učvršćuju jake države, kada postoje i snažnije političke granice među entitetima, kada postoje jasne destinacije u kojima su učvršćeni politički i socijalni odnosi. O modernim migracijama se tako može govoriti tek od 14. stoljeća kada su se etablirale jake države čije se granice ne pomiču lako u kojima postoji jasnija politička i socijalna hijerarhija i kada se migracije generiraju zbog jasnih političkih, ekonomskih i socijalnih ciljeva.

- Aristide Zolberg podijelio je moderne migracije na tri epohe: 1. epoha apsolutizma i merkantilizma; 2. epoha industrijske revolucije i 3. suvremena epoha

- 1. epoha – apsolutizma i merkantilizma traje od 16. do 18. stoljeća; Stanovništvo raste sporo i smatra se ekonomskim i vojnim resursom, vladari nastoje zadržati svoje podanike unutar granica svojih država, ali i privući nove podanike kao radnu snagu; prekomorski transport je skup i riskantan te je država glavni faktor koji generira i kontrolira iseljavanja i naseljavanja. U tu svrhu koristi snažan administrativni i vojni aparat te se javljaju i posebne kompanije koje za državu organiziraju populacijski, demografski inženjering.

- Kolonizacijom je tako naseljeno preko dva milijuna Europljana u Novom svijetu, a trgovinom roblja preseljeno oko 7-8 milijuna robova iz Afrike.

- Novi svijet privlačio je i poduzetne migrante srednjih klasa, no njihovu migraciju države žele ograničiti jer su se bojale depopulacije pojedinih područja zbog pre-jakog privlačnog utjecaja nekih novih sredina. U velikom broju slučajeva ove migracije nisu inovacijske prema kriterijima Petersena – većina nastavlja živjeti ili u ruralnim područjima Novog svijeta ili nudi ista znanja i usluge koje su nudili kao trgovci, obrtnici i sl. U Britaniji ili Francuskoj npr.

- No nisu sve migracije imale dominantan ekonomski karakter – jačaju i političke migracije – izgon Židova iz Španjolske 1492., zatim i Maura, Španjolci protjeruju protestante iz dijelova Nizozemske i Belgije, Francuzi nakon Bartolomejske noći protestante, a Henrik VIII katolike – to je zapravo znak modernizacije u Gellnerovom smislu jer države i vladajuće elite traže kulturnu uniformnost među populacijom što do tada nije bio slučaj; 30-godišnji rat koji je završio primjenom načela cuius regio – eius religio ustanovljenog na mirovnoj konferencijiWestfaliji 1648 – razmjena stanovništva u nekim dijelovima Europe – prije svega u Njemačkoj

14

- Industrijske, demografske i demokratske revolucije od kasnog 18. stoljeća do kraja 19. glavni su čimbenici migracija druge epohe. Brzi rast populacije, kapitalistička industrijalizacija tjera dotad inertno ruralno stanovništvo na radne migracije u brzo rastuća industrijska središta, zatim i preko granica u Novi svijet koji je trebao novu populaciju i radnu snagu za svoju rastuću ekonomiju i kultiviranje osvojenih područja.

- Rastući višak seoskog stanovništva i cikličke ekonomske krize s velikom nezaposlenošću tjeraju vlade europskih zemalja na generiranje emigracije, koja postaje ispušni ventil društvenih napetosti.

- Masovne moderne prekomorske migracije povezuju se s demografskom tranzicijom i procesima modernizacije. Nije čudno da je prvo zahvaćena Velika Britanija, zatim njemačke zemlje i Skandinavija te na kraju i Južna Europa. U razdoblju od 1800.-1850. od 3,4 milijuna europskih iseljenika 2,5 milijuna bilo je britanskog porijekla, dok su u tri slijedeća desetljeća prekomorske migracije uključile još 8,1 milijun ljudi od kojih su 82% Britanci i Nijemci; Tek u zadnjem valu od 1880-1914. većina iseljenika dolazi iz Južne, Srednje i Istočne Europe. U prekomorskim migracijama u Ameriku sudjelovalo je gotovo 30 milijuna ljudi. U razdoblju od 1846. do 1924. migranti su u prosjeku činili 12,3% stanovništva.

- No u tom razdoblju zabilježene su i unutarnje-europske migracije posebice iz ne-industrijaliziranih krajeva u industrijalizirane i to iz Irske u Britaniju, iz Italije, Španjolske i Belgije u Francusku, iz Poljske u Njemačku. Industrijalizacija i ekonomski uspon Europe proširili su potrošačko tržište, uključujući sve veću potražnju za tropskim proizvodima s kolonijalnih plantaža – no robovski se rad zbog abolicionističkog pokreta više nije mogao održavati. Uvoz druge jeftine masovne i disciplinirane radne snage – radnici pod obaveznim ugovorom tzv. coolies iz Indije i dijelova jugoistočne Azije uvezeni su radnici u Kaliforniju, Britansku Kolumbiju, Australiju te različite južnoameričke zemlje. Ponajviše su radili na izgradnji željeznica, puteva i u rudarstvu. Za njima dolaze i kineski trgovci te započinje kinesko naseljavanje diljem kolonija jugoistočne Azije ali i u Americi.

- Tipične političke migracije uključuju izbjeglice različitog političkog mišljenja i klasne pripadnosti – tzv. torijevci napuštaju SAD i odlaze u Kanadu. Također i «emigres» koji bježe pred francuskom revolucijom. S jačanjem nacionalističkih pokreta u Europi manje grupe političkih migranata iz raznih područja – lako nalaze azil u liberalnim državama tog vremena.

- Treća epoha počinje u zadnjem desetljeću 19. stoljeća kada se prema Zolbergovom mišljenju, konfiguriraju temeljne odrednice našeg suvremenog svijeta. Njezina glavna karakteristika je stvaranje jaza između malog broja kapitalom bogatih, tehnološko naprednih i vojno moćnih europskih ili izvorno europskih zemalja uz Japan te ostatka svijeta. Istodobno se demografska ekspanzija razvijenih zemalja smanjuje dok se za drugu grupu povećava. U većini zemalja u razvoju stanovništvo raste brže od nacionalnog proizvoda tako da siromaštvo ostaje ili se širi. Nadalje razvijaju se tehnologije i promet što omogućuje masovne migracije. U potrazi za boljim životom sve je više ljudi spremno i u boljoj je mogućnosti, krenuti u migracije, bilo unutarnje ili vanjske. Svjetski rezervoar potencijalnih migranata dramatično se proširio, postavši sve heterogeniji u smislu vrsta migranata i njihovog ishodišta.

- Tomas Hammar razlikuje četiri ključna razdoblja međunarodnih migracija u posljednja dva stoljeća: Prvo razdoblje koje je započelo sredinom 1800-tih i

15

nastavljeno do izbijanja Prvog svj. Rata karakterizira slobodna migracija, kako unutar Europe tako i prema prekomorskim zemljama kao što je Sj. Amerika i Australija. Ekonomski liberalizam dokinuo je do sredine 1800-tih sve zapreke merkantilizma, uključujući kontrolu nad kretanjem stanovništva. U tom razdoblju u Europi virtualno nije bilo nikakve kontrole koja bi ograničavala putovanje u inozemstvo, s izuzetkom Carističke Rusije. (Hrvatske putovnice na početku 20. stoljeća) Broj onih koji su putovali ostao je relativno umjeren u to vrijeme, a putovnice se nisu tražile ni pri izlasku niti pri ulasku u neku zemlju. Ljudi su, zapravo mogli započeti raditi u drugoj zemlji bez traženja ikakvog dopuštenja za to. Tijekom tog istog razdoblja europsko je stanovništvo počelo brzo rasti.

- Drugo razdoblje proteže se od početka Prvog do kraja Drugog svjetskog rata. Ono je obilježeno uvođenjem sistema kontrole u međunarodne migracije (kompartmentalizacija svijeta u nacije države). Zbog straha od stranih špijuna u vrijeme rata, putovnice su postale korisno sredstvo kontrole granica (uvođenje logora za migrante). Kad se Prvi svjetski rat završio, migracijska kontrola je ostala, ali sada u interesu reguliranja tržišta rada. Privremeni migracijski zakoni pretvoreni su tijekom 1920-ih iz 1930-ih u nekoliko zemalja u zakone o strancima. Zbog velike nezaposlenosti u međuratnim desetljećima, osnažili su zahtjevi za zaštitom domaće radne snage od konkurencije stranaca

- Treće razdoblje počinje nakon II. Svjetskog rata i traje do 1973. kada se diljem Europe donose mjere za zaustavljanje radne imigracije. Ono je ponovno označeno relativno liberalnom imigracijskog kontrolom, dijelom uvjetovanom velikom potražnjom za radnom snagom u industrijaliziranim zapadnoeuropskim zemljama, pa i otvorenim regrutiranjem stranih radnika

- U vrijeme hladnog rata došlo je i do znatnog priljeva izbjeglica iz Istočne Njemačke, Mađarske i Čehoslovačke te dekolonizacijom koja je rezultirala ekstenzivnom imigracijom iz prijašnjih kolonija u Englesku, Francusku, Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku i Portugal. Pretpostavljalo se da se radi o privremenoj radnoj migraciji.

- Četvrta faza započinje od 1973/74. i karakterizira je rigorozna imigracijska kontrola. Imigracija radne snage virtualno je prestala u cijeloj Zapadnoj Europi ne računajući rastuće ilegalne kontingente i stanoviti broj sezonskih radnika – ali obiteljsko spajanje

16