web viewnastanak gradskih arhiva veže se za srednji vijek, kada je razvitak trgovine izazvao pojavu...
TRANSCRIPT
ULOGA I ZNAČAJ ARHIVA
SADRŽAJ
UVOD..............................................................................................................................................1
1. OSNOVI ARHIVISTIKE..............................................................................................................2
1.1. Osnovni pojmovi o arhivistici..................................................................................................2
1.2. Podjela arhivistike....................................................................................................................5
1.3. Zadaci arhivistike.....................................................................................................................6
2. ARHIVSKA USTANOVA – ARHIV............................................................................................7
2.1. Etimologija...............................................................................................................................8
2.2. Osnovni zadaci arhiva...............................................................................................................8
2.3. Vrste arhiva...............................................................................................................................9
2.4. Arhivska građa........................................................................................................................10
2.4.1. Vrste arhivske građe...........................................................................................................11
2.4.2. Arhivski fond i arhivska zbirka..........................................................................................12
2.4.3. Arhivska građa u nastajanju...............................................................................................14
2.4.4. Pravo na korištenje arhivske građe.....................................................................................15
2.4.5. Objavljivanje arhivske građe..............................................................................................16
2.5. Kulturno–obrazovna djelatnost arhiva....................................................................................18
2.6. Naučna uloga i rad arhiva.......................................................................................................19
3. NASTANAK I RAZVOJ ARHIVA.............................................................................................20
3.1. Nastanak i razvoj arhiva u svijetu...........................................................................................20
3.2. Nastanak i razvoj arhiva na područjima bivše Jugoslavije.....................................................23
4. NASTANAK I RAZVOJ ARHIVA NA TERITORIJI BOSNE I HERCEGOVINE.............24
4.1. Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine...................................................................................28
4.2. Arhiv Republike Srpske..........................................................................................................30
4.3. Kantonalni arhivi....................................................................................................................32
4.4. Gradski arhivi.........................................................................................................................32
4.5. Opštinski (komunalni) arhivi..................................................................................................33
4.6. Djelatnost arhiva Bosne i Hercegovine..................................................................................33
5. ULOGA I ZNAČAJ ARHIVA.....................................................................................................37
6. ARHIVI U SAVREMENOME DRUŠTVU................................................................................38
6.1. Informacijske tehnologije i njihov uticaj na arhivistiku i arhivsku djelatnost.......................39
6.1.1. Digitalizacija.......................................................................................................................41
6.1.2. Mikrofilmovanje.................................................................................................................42
7. MOGUĆNOST RAZVOJA ARHIVA........................................................................................44
7.1. Savremena arhivska teorija.....................................................................................................44
7.2. Perspektive razvoja arhivske službe u svijetu........................................................................47
8. ARHIVSKE ASOCIJACIJE.......................................................................................................48
9. VAŽEĆI ARHIVSKI PROPISI..................................................................................................50
9.1. Arhivski propisi u Federaciji BiH..........................................................................................51
9.2. Arhivski propisi u Republici Srpskoj.....................................................................................52
9.3. Kantonalni arhivski propisi....................................................................................................52
10. ARHIVSKA TERMINOLOGIJA...............................................................................................54
11. ZAKLJUČAK...............................................................................................................................58
12. LITERATURA..............................................................................................................................59
12.1. Knjige.................................................................................................................................59
12.2. Službene novine/glasnici....................................................................................................60
12.3. Internet stranice..................................................................................................................60
13. POPIS ILUSTRACIJA................................................................................................................61
13.1. Popis slika...........................................................................................................................61
UVOD
Od samog postanka ljudske vrste nastoje se sačuvati određene pojave koje su za
čovjeka smatrane veoma važnim. Čuvanjem zapisa koji su za čovjeka pretstavljali potrebu
nastali su arhivi. Pisanog dokumenta tj. traga o prvim arhivima nema. Smatra se da su oni
nastali kao praktična potreba da se sačuvaju veoma važni dokumenti.
Pojave prvih arhiva se vežu za Bliski istok i za zapise koji su nastali na glinenim pločicama u
tom vremenu, ali pisanog dokumenta o prvim arhivima nema. Nakon tog vremena, pa do
danas, arhivska služba ili arhivska nauka zauzima veoma značajno mjesto u životu čovjeka. U
19. stoljeću je određen položaj i uloga arhiva kao ustanova koje preuzimaju, čuvaju, obrađuju
i daju na korištenje gradivo raznih stvaratelja, te razvijena dva osnovna načela
arhivistike: načelo provenijencije i načelo prvobitnog reda, koji su temelji na kojima počiva
arhivistička teorija i praksa 20. stoljeća. Arhivistika se razvija kao nauka koja se bavi
proučavanjem biti arhivskog gradiva, njegova sređivanja, upravljanja, čuvanja, istorije i prava
koja ga reguliraju. Za arhive u Bosni i Hercegovini možemo reći da predstavljaju dio
zajednice ustanova koje u osnovi vrše javnu funkciju, te kao takve zauzimaju veoma važno
mjesto u cjelokupnom sistemu informisanja, dajući korisnicima brze, jasne i neophodne
informacije. Prvi arhivi u Bosni i Hercegovini su nastali relativno kasno, za razliku od mnogih
drugih zemalja, međutim njihova funkcionalnost je u mnogome doprinijela razvoju nauke i
kulture na prostorima Bosne i Hercegovine. Trenutno u Bosni arhivska služba je podijeljena
na entitetsku, kantonalnu, općinsku i gradsku arhivsku službu. Iako je pristup informacijama u
bosanskohercegovačkim arhivima brz i jednostavan, te rezultati na tom planu zadovoljavajući,
prisutni su i određeni problemi koji stoje ne samo pred arhivima, već i pred cjelokupnim
društvom i državom.
Bosni i Hercegovini i široj zajednici su neophodne funkcionalne i stručne arhivske
ustanove, sposobne ispoštovati sve ustavne i zakonodavne obaveze, što podrazumijeva i
poštivanje ljudskih i građanskih prava, a time i pravo pristupa informacijama. Samo u
uređenim arhivskim ustanovama korisnici će imati potpune i cjelovite informacije, a arhivi
cijelim svojim kapacitetom učestvovati u demokratizaciji društva.
1
1. OSNOVI ARHIVISTIKE
Kada se govori o arhivistici obično se misli na nauku koja se brine o tome kako su
nastali arhivi, koji zadatak oni imaju i koja je svrha njihovog postojanja. Kao osnovni cilj
arhivistike kao naučne discipline postavlja se opcija da se iznađu najbolje i najefikasnije
metode za očuvanje, obradu i prezentaciju arhivske građe. Sam zadatak arhivistike je da na
naučnim osnovama utvrdi principe i metode praktičnog rada u arhivu, jer arhivistika u svojoj
oblasti objedinjuje i teoriju i praksu.
1.1. Osnovni pojmovi o arhivistici
Govoriti o arhivistici, znači govoriti o pomoćnoj istorijskoj nauci koja se u suštini bavi
proučavanjem i unapređivanjem same metodologije stručnog rada u arhivskoj struci. Također,
možemo reći da se arhivistika bavi i utvrđivanjem zakona putem analize i sinteze koji se
primjenjuju u radu sa arhivskom građom.
Profesor Azem Kožar1 u svojoj knjizi o arhivistici navodi da je arhivistika pored
istorije veoma tijesno povezana sa velikim brojem pomoćnih istorijskih nauka: paleografijom
(radi čitanja starih pisama), diplomatikom (radi klasifikacije stare građe), sfragistikom (radi
identificiranja i datiranja pečata), hronologijom, heraldikom itd. U novije vrijeme javlja se sve
više potreba za uspostavljanjem tijesne veze između arhivistike i informacionih nauka.
Suština pojma arhivistika se odnosi na bavljenje dokumentima uopće, od trenutka kada
nastaju, do trenutka kada se odlažu u arhivske depoe. Učenje o arhivistici i onome što je
vezano za arhivistiku, predstavlja znanje o tome kako su u prošlosti nastajali arhivski
materijali, kako se o njima vodila briga, kako su oni čuvani, odlagani i kako se o njima vodila
briga. Za arhivistiku kao nauku možemo reći da je nauka koja se javila u novije vrijeme,
međutim predmet bavljenja arhivistike je star koliko i samo čovječanstvo. Na osnovu toga
možemo reći da je arhivistika veoma kompleksna naučna disciplina koja se izborila za svoj
status tek u 20. stoljeću. U udžbeniku namijenjenom učenicima druge faze srednjeg
usmjerenog obrazovanja prevodilačke i arhivsko-muzejske struke, Ivanka Bruk i Ljubodrag
Popović2 naveli su određene predmete koje proučava arhivistika, i to:
1 Azem Kožar: Arhivistika u teoriji i praksi, Narodna i univerzitetska biblioteka, Tuzla, 1995. str. 54.2 Ivanka Bruk i Ljubodrag Popović: Arhivistika za III i IV razred usmerenog obrazovanja prevodilačke i arhivsko-muzejske struke zanimanja: arhivski pomoćnik, arhivar u OUR-ima i arhivski preparator, Zavod za
2
- Metodologija evidentiranja i zaštite registraturne i arhivske građe van arhiva;
- Metodologija preuzimanja i smještaja arhivske građe u arhive;
- Metodologija klasificiranja, sistematizovanja i sređivanja arhivske građe i izrade
naučno–informativnih sredstava o građi (vodiči, pregledi, inventari, regista i dr.),
kao i izrade historijske bilješke o fondu ili zbirci;
- Metodologija korištenja arhivske građe u naučne, javno–pravne i privatno– pravne
svrhe;
- Metodologija publikovanja naučno–informativnih sredstava o arhivskoj građi kao
i same građe;
- Metodologija kulturno–prosvjetne i propagandne djelatnosti arhiva (organizovanje
izložbi arhivske građe, predavanje, saradnja sa RTV i filmom, saradnja sa
turističkim organizacijama, školama i sl.);
Pored svega gore navedenog za arhivistiku možemo reći da takođe proučava istorijat i
razvoj arhivske službe arhivskih institucija u prošlosti i oblike moderne organizacije arhivske
službe i arhivskih institucija u svijetu danas.
Za pojam arhiv u novije vrijeme se koristi više značenja, a prema Bruk i Popović 3
označavao je :
a) Jedan arhivski fond (arhivski fond koji je nastao radom jedne institucije ili jedne
osobe);
b) Registratura, odnosno pisarnica gdje se odlažu dokumenti;
c) Arhivsku građu uopće;
d) Depo arhive u kojem se čuva arhivska građa;
e) Specijalnu stručnu instituciju koja čuva arhivalije.
U osnovi ovi pojmovi su nastali tokom samog razvoja arhivskih institucija, kao i
arhivske službe i zadržali su se čitavim vremenom do današnjeg doba. Kroz razvoj stručne
arhivističke literature, terminoloških riječnika, a prije svega zakonskih propisa, pojam arhiva i
arhivske službe bio tačno određen u današnjem značenju, kad kažemo da je arhivska služba
specijalizovana stručna služba koja se bavi zaštitom arhivske i registraturne građe.
udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1985. str. 1.3 Ivanka Bruk i Ljubodrag Popović: Arhivistika za III i IV razred usmerenog obrazovanja prevodilačke i arhivsko-muzejske struke zanimanja: arhivski pomoćnik, arhivar u OUR-ima i arhivski preparator, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1985. str. 2.
3
Putem mreže arhivskih institucija, arhivska služba obavlja slijedeće zadatke:
- Vrši stručni nadzor nad arhiviranjem, čuvanjem, stručnim održavanjem i
odabiranjem arhivske građe;
- Nalaže preduzimanje mjera za otklanjanje nedostataka u pogledu zaštite arhivske i
registraturne građe van arhiva;
- Preuzima u arhive, čuva i održava arhivsku građu, sređuje i obrađuje arhivsku
građu;
- Objavljuje informativna sredstva o građi koju čuva, kao i samu građu;
- Istražuje građu koja čini cjelinu sa onom koju čuva;
- Svim zainteresovanim institucijama i pojedincima obezbjeđuje uslove za
korišćenje arhivske građe koju čuva, bilo da je žele koristiti u naučne, bilo pravne
ili privatno–pravne svrhe;
- Približava građu široj javnosti putem priređivanja izložbi arhivske građe,
predavanjima, kontaktima sa školama, preko radija, televizije, filma i sl. 4
U pojedinim europskim zemljama u okviru same arhivske službe postoji više vrsta
arhiva. Obično je podjela napravljena na istorijske i administrativne arhive. Zadatak
istorijskog arhiva je čuvanje starije arhivske građe, dok administrativni arhiv ima za zadatak
čuvanje građe mlađeg datuma, tj. građe iz novijeg vremena. Pored ovih arhiva u europskim
zemljama možemo sresti još i privatne arhive u kojima se uz novčanu naknadu čuva građa
privatnih preduzeća, udruženja i slično. Također je važno napomenuti da postoje i crkveni
arhivi koji imaju ulogu očuvanja arhivske građe vjerskih organizacija i crkava.
U nekim zemljama postoje i specijalizovani arhivi za određenu vrstu arhivske građe
kao npr. privredni arhivi, u kojima se čuva građa privrednih organizacija i udruženja, audio-
vizuelni ili kino–fono arhivi, gdje se pod posebnim odgovarajućim uslovima čuvaju
gramofonske ploče, magnetofonske trake, filmovi, fotografije i sl. kao i kartografski arhivi,
gdje se čuvaju i obrađuju karte, mape, planovi i sl. U SAD i mnogim evropskim zemljama
arhivske građe ima u rukopisima u odjeljenjima biblioteka i muzeja.
4 Ivanka Bruk i Ljubodrag Popović: Arhivistika za III i IV razred usmerenog obrazovanja prevodilačke i arhivsko-muzejske struke zanimanja: arhivski pomoćnik, arhivar u OUR-ima i arhivski preparator, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1985. str. 2-3.
4
1.2. Podjela arhivistike
Međunarodno arhivsko vijeće - MAV (Interantional Concil on Archives - ICA)
osnovano je 1950. godine na Prvom međunarodnom kongresu arhiva u Parizu. Razvilo se iz
Komiteta arhivskih stručnjaka, koji je formiran prije Drugog svjetskog rata, iz kojeg je
1948.g. nastalo Međunarodno udruženje arhiva. Kolektivna je članica UNESCO-a, kao
međunarodne organizacije za obrazovanje nauku i kulturu. Osnovna podjela arhivistike se
odnosi na podjelu koja je napravljena i usvojena od strane Međunarodnog arhivskog vijeća, a
obuhvata ukupno pet cjelina s obzirom na njen zadatak i cilj.
Dr. Sejdalija Gušić5 u svom priručniku za arhiviste vrši podjelu arhivistike prema
MAV-u na:
1. Čistu arhivistiku – arhivsku teoriju;
2. Arhivsku tehniku;
3. Istoriju arhivistike i arhivske službe;
4. Na propise o arhivskoj službi i arhivima – arhivsko zakonodavstvo;
5. Arhivsku praksu.
Čista arhivistika, ili arhivistika u užem smislu te riječi, bavi se proučavanjem
arhivističke teorije i utvrđivanjem principa i pravila koji se primjenjuju u stručnom radu sa
arhivskom građom. Ona proučava metode evidentiranja i zaštite registraturne i arhivske građe
van arhiva, metode izlučivanja bezvrijedne registraturne građe i odabiranje i preuzimanje
arhivske građe u arhive, način i uslove smještaja i čuvanja građe u arhivima, metode
klasificiranja, sistematizovanja, sređivanje građe i izrade naučno–informativnih sredstava o
građi, metode publikovanja, izlaganja građe na izložbama, kao i sve druge oblike korišćenja
arhivske građe u naučne i druge svrhe.
Arhivska tehnika proučava tehničke uslove i mogućnosti čuvanja i zaštite arhivske
građe, arhivsku zgradu (njenu lokaciju, građevinske zahtjeve, proporcije između količine
arhivske građe i veličine prostorija za njenu obradu i smještaj i dr.), opremu arhivske zgrade
(namještaj u radnim prostorijama, čitaonici, laboratorijama, depoima i sl.), tehničku opremu
(vrste polica u depoima, vrste alata i instrumenata za radionice i laboratorije, mikročitače za
čitaonice, aparate za umnožavanje i kopiranje i sl.).
5 Šaban Zahirović, Sejdalija Gušić , Željko Silađi , Mensur Hadžimusić , Andrej Rodinis: Priručnik za polaganje stručnog arhivističkog ispita, Centar za edukaciju i quality Qualitas, 2006. str.7.
5
Istorija arhivistike i arhivske službe proučava razvoj arhivske djelatnosti, arhivskih
institucija i arhivske teorije od najstarijih vremena do danas, kao i modernu organizaciju
arhivske službe i arhiva danas.
Propisi o arhivskoj službi i arhivima regulišu osnovne principe statusa ove službe,
njenog odnosa prema društvu u cjelini, odnosa prema društvenim službama sa kojima je u
dodiru, međusobnog odnosa arhivskih institucija, kao i osnovne principe na kojima počivaju
savremeni međunarodni odnosi arhivskih službi pojedinih zemalja.
Arhivska praksa se bavi izučavanjem i unapređenjem praktične djelatnosti arhivskih
ustanova i radnika u njima. Obuhvata sve mjere i poslove oko zaštite arhivske građe kako u
nastajanju tako i prilikom rada na preuzimanju zajedno sa izlučivanjem, rad na obradi i
sređivanju preuzete građe, rad informativne službe u arhivu, radi lakšeg korištenja građe. Tu
su i poslovi tehničke zaštite, njenog obnavljanja pa je arhivska praksa ustvari oživljena
arhivska teorija. Da bi arhivist mogao obavljati posao neophodno je prije svega da zna iz koje
i kakve ustanove potiče arhivska građa. Arhivistika ga upućuje kako se vrši sastavljanje
inventara i kataloga koja će omogućiti brže i lakše upoznavanje sa arhivskom građom. Praksa
daje i uputstva kako se arhivska građa najbolje čuva od propadanja.
Kao naučna disciplina arhivistika se bavi:
1. Spoljnim ustrojstvom arhiva - gdje spada položaj arhivske zgrade, prostorija i
namještaja za smještaj građe i sve ono što se tiče zaštite i čuvanja arhivalija;
2. Unutrašnjim ustrojstvom arhiva - podrazumijevamo evidentiranje registraturnog
materijala, sakupljanje, sređivanje i inventarisanje i katalogiziranje arhivske
građe, načina korištenja i objavljivanja arhivske građe.
1.3. Zadaci arhivistike
Osnovni zadaci arhivistike su da na naučnim osnovama utvrdi osnovne principe i
metode praktičnog rada u arhivskim ustanovama. Jedan od glavnih zadataka arhivistike jeste
da iznalazi najbolje teorijske metode koji će u arhivskoj praksi pomoći da se arhivska i
registraturna građa što bolje čuva, sredi, obradi i zaštiti od štetnih utjecaja, te prezentira
javnosti, odnosno koristi u naučne i privatno–pravne potrebe.
6
2. ARHIVSKA USTANOVA – ARHIV
Nastajanje arhiva vezuje se za nastanak ljudske vrste. Tačnih i pouzdanih podataka o
nastanku arhiva nema, ali se pretpostavlja da su arhivi stari koliko i sama ljudska pismenost.
Postojanje privatnog vlasništva i zakona, dovodi do bilježenja podataka o stanju imovine, ili
osobe koja posjeduje tu imovinu. Sačuvane obavijesti o takvim podacima datiraju još iz
najranijeg doba. U tim spisima su sačuvane obavijesti o imovini, osobi koja posjeduje tu
imovinu, porezima, sudskim sporovima, osvajačima, vladarima. Ovakve obavijesti su obično
bile urezane u kamenu ili ispisane na glinenim pločicama, neke su čak bile uzidane u dijelove
tadašnjih građevina.
Uloga arhiva mijenjala se vremenom u skladu sa promjenom shvaćanja države, a
posebno sa shvaćanjem značaja i uloge dokumenta kao predmeta rada samih arhiva. Negdje
do kraja XVIII stoljeća dokumenti su smatrani vlasništvom vladara, vjerskih ustanova, a
njihova uloga se ogledala u ulozi dokaznog materijala. Negdje od tog perioda počinje
značajnije da se razvija uloga arhiva, kao posebnih ustanova u kojima se sakuplja i čuva
arhivska građa. Za arhiv možemo reći da je ustanova u kojoj se prvenstveno skuplja, a zatim
evidentira, sređuje, obrađuje i daje javnosti na korištenje arhivska građa. Arhivskom građom
smatra se sav izvorni i reproducirani (pisan, crtan, štampan, snimljen ili na bilo koji drugi
način zabilježen) dokumentacioni materijal koji je od značaja za istoriju i druge znanstvene
oblasti, a nastao je kao rezultat rada državnih organa, ustanova, društava, obitelji i pojedinaca,
bez obzira kad i gdje.
Kada je riječ o Europi, datiranje arhiva se veže za XVIII stoljeće, kada se dešava
promjena u društvu, koja se odražava na samo postojanje arhiva i arhivske građe. Do XVIII
stoljeća arhiv i arhivska građa imali su, kako smo već naveli, dokazni značaj u pravnim i
sudskim sporovima. Pravo nad korištenjem arhivske građe imao je jedino njen stvaralac, čijim
je djelovanjem nastala pisana građa. Samim tim, arhivska građa, koja je čuvana, predstavljala
je isključivo pravo u zaštiti ličnih interesa stvaraoca. Tek u XVIII stoljeću, kada je došlo do
ojačanja europskih nacionalnih država, interes za arhivsku građu se mijenja. Arhivska građa
postaje izvor za izučavanje i pisanje nacionalnih historija, pa arhivski dokumenti dobijaju
značaj prvorazrednog istorijskog izvora, pored značaja u dokazno–pravnom postupku. Zbog
toga izmijenjenog odnosa, javila se potreba za trajnim pohranjivanjem arhivske građe, kako bi
se mogla čuvati i koristiti. Tek tada dolazi do formiranja arhivskih ustanova (prva takva
ustanova je bila Nacionalni arhiv u gradu Parizu) sa mrežom podređenih arhiva.
7
Postojanje glavnog arhiva i mreže podređenih arhiva (koji su se nazivali departmani),
dovelo je do prvog pravog formiranja arhivskih ustanova. Ovim ustanovama povjeravala se
briga o očuvanju, sređivanju i davanju na korištenje u naučne svrhe arhivske građe (najčešće
za izučavanje nacionalnih istorija). Formiranjem arhiva prvi puta se zakonom reguliše čuvanje
arhivske građe, a arhivskim ustanovama se nalagalo da su obavezne vršiti zaštitu arhivske
građe, kako one u samom arhivu, tako i one građe koja je u nastajanju. Arhivi su osnivani na
principu teritorijalne i hijerarhijske nadležnosti, s tim da je cjelokupni teritorij jedne države
morao biti pokriven mrežom arhivskih ustanova.
2.1. Etimologija
Etimološko značenje riječi Arhiv potiče od grčke riječi arheion što znači nadleštvo ili
administrativna institucija.
Kroz istoriju arhivisti su izjednačavali riječ arheion sa grčkom riječju arhajotis što
znači starina, pa su pogrešno smatrali da sve starine čine bitno obilježje arhiva.
Od grčke reči arheion nastao je latinski izraz archivum sa dvostrukim značenjem,
nadleštvo i grupa dokumenata koja se čuva i taj izraz će sačuvati oba značenja kroz sve
vrijeme administriranja na latinskom jeziku. Arhiv je u prošlosti imao različita značenja:
zbirka pisane građe, mjesto gdje se ona čuva, ustanovu u kojoj se pisana građa čuva, obrađuje
i sl. U savremenoj arhivskoj teoriji i praksi, terminom arhiv označava se samo arhivska
ustanova.
2.2. Osnovni zadaci arhiva
Sadržaji rada arhiva su se u prošlosti mijenjali, sve u skladu sa društvenim statusom,
koji su u određenim vremenskim razdobljima arhivi imali. Današnji savremeni arhivi, kao i
uposlenici koji rade u njima, pred sobom imaju sljedeće zadatke:
1. Evidentirati stvaraoce i imaoce i njihovu registraturnu i arhivsku građu;
2. Preuzimati arhivsku građu od stvaralaca i imalaca;
3. Voditi evidenciju o arhivskoj građi svojih fondova i zbirki;
4. Voditi knjigu ulaznog inventara i inventara za pojedine fondove i zbirke;
8
5. Preduzimati tehničke i tehnološke mjere zaštite arhivske građe (mikrofilmovanje,
restauracija, konzervacija i dr.);
6. Vršiti stručnu i naučnu obradu arhivske građe;
7. Izrađivati metodska uputstva, standarde i normative za arhivsku djelatnost;
8. Pratiti i proučavati razvoj arhivske djelatnosti;
9. Obezbjeđivati uvjete za korištenje arhivske građe i istu davati na korištenje;
10. Izrađivati naučno–obavještajna (informativna) sredstva;
11. Vršiti istraživanja u cilju kompletiranja arhivskih fondova;
12. Objavljivati arhivsku građu, stručne časopise i inventare;
13. Organizirati predavanje, izložbe i druge pogodne oblike kulturne, prosvjetne i
naučne djelatnosti;
14. Vršiti stručno obrazovanje i usavršavanje uposlenika arhivske struke;
15. Obavljati međuarhivsku i među državnu saradnju;
16. Na zahtjev zainteresiranih pravnih i fizičkih lica izdavati uvjerenja, potvrde,
ovjerene prepise, fotokopije i druge isprave o činjenicama koje su sadržane u
arhivskoj građi.
2.3. Vrste arhiva
Arhivske ustanove razlikuju se prema sadržaju i vrsti arhivske građe koju čuvaju.
Postoje arhivi općeg tipa, specijalni arhivi i arhivska odjeljenja.
Arhivi općeg tipa mogu biti javni i privatni.
Javni arhivi preuzimaju i čuvaju građu nastalu djelovanjem stvaralaca iz svoje
nadležnosti (državni organi, institucije, društva, porodice, pojedinci, preduzeća).
Privatni arhivi koje osnivaju pojedinci (privatna pravna lica i privatna lica) prikupljaju
i čuvaju samo onu građu koju oni žele. U Sarajevu djeluje privatni arhiv u okviru Bošnjačkog
instituta Adila Zulfikarpašića.
Specijalni arhivi čuvaju, sređuju i obrađuju arhivsku građu određenog stvaraoca.
Najčešći specijalni arhivi su: filmski arhivi, arhiv RTV, diplomatski, vojni, MUP-a i sl.
Arhivska odjeljenja su organizacione jedinice u okviru neke ustanove ili institucije.
Arhivska odjeljenja se formiraju za potrebe tih institucija, a građu prikupljaju, sređuju prema
9
arhivskim standardima. Odjeljenja djeluju kod akademija, sudova, zavoda za izgradnju grada
(zbirke planova i nacrta), geodetskih zavoda, instituta i sl.
2.4. Arhivska građa
Pojam arhivska građa ima svoju dugu evoluciju, počevši od 16.stoljeća pa do
savremenog doba. Na to su uticala dva presudna faktora: jačanje administracije i razvoj
arhivistike.
Značenje pojma arhivska građa se mijenjalo kroz istoriju, međutim ni danas ne postoji
zvanična jedinstvena definicija arhivske građe i ovaj pojam je nemoguće pravilno shvatiti bez
pojma arhivski dokument, zato što arhivski dokument čini arhivsku građu (jednina) odnosno
što arhivska građa (množina) predstavlja skupinu arhivskih dokumenata. Ipak, teoretičari
arhivistike iz mnogih zemalja svijeta proširuju pojam arhivske građe na svu dokumentaciju
bez obzira na njeno porijeklo (službena i privatna), utvrđujući da je njeno osnovno obilježje
poslovni karakter. Arhivsku građu ne čine više samo pisani dokumenti, već sve ono što može
poslužiti kao dokazno informativno sredstvo. Prema njemačkom arhivistu Adolfu Breneku
pod pojmom arhivske građe se podrazumijeva skup dokumenata koji su izrasli iz poslovne ili
pravne djelatnosti, fizičkog ili pravnog lica, a određeni su da budu trajno čuvani kao izvori i
dokumenti prošlosti na nekom određenom mjestu. To je Brenekova formulacija.
Međutim, danas važi slijedeća formulacija: Arhivskom građom smatramo sav izvorni i
reprodukovani materijal u koji spadaju: pisani materijal, crtani, fotografisani, štampani i sl.,
kao i na drugi način zabilježeni dokumentarni materijal, koji ima značenja za istoriju i
kulturu, a nastao je radom državnih organa, ustanova, privrednih i društvenih organizacija,
građansko-pravnih lica, porodica i sl. Najkraće rečeno arhivska građa su dokumenta koja više
ne služe tekućem poslovanju, ali zaslužuju da se trajno čuvaju zbog svoje dokumentarne i
historijske vrijednosti.6
Azem Kožar navodi da se pod pojmom arhivske građe ili arhivalija obuhvataju:7
1. Isprave ili liste, povelje, diplome kojima se bavi pomoćna historijska nauka
diplomatika, mogu biti originali i prepisi, čuvaju se i jedni i drugi;
2. Rukopisne knjige starih kancelarija u koje ubrajamo protokole, registre i sl.;
6 Azem Kožar: Arhivistika u teoriji i praksi, Narodna i univerzitetska biblioteka, Tuzla, 1995. str. 127-128.7 Isto, str. 132.
10
3. Odabrani spisi arhivskih nadleštava, ustanova i preduzeća, zajedno sa urudžbenim
zapisnicima ili protokolima, zatim abecednim indeksima, ili registrima;
4. Zbirka arhivalija naučnih i kulturnih institucija te heraldičke, svragističke i
geneološke zbirke;
5. Arhivi crkvenih ustanova, cehova i drugih korporacija;
6. Mape, geografske i katastarske karte, crteži, skice, fotografije i sl.;
7. Arhivi značajnih historijskih ličnosti ili porodica u koje ubrajamo prije svega
privatna pisma, memoare, dnevnike i sl.
Porijeklo arhivske građe je najznačajnije pitanje arhivske teorije i prakse. U modernoj
registraturi leže ulazni spisi u originalu, a izlazni u konceptu, ujedinjeni na istom mjestu samo
ukoliko se odnose na isti predmet. Kod modernih spisa lako je utvrditi porijeklo, a najteže je
utvrditi porijeklo isprava ili diploma koje služe kao dokazno sredstvo pri prodaji posjeda.
Arhivsku građu ne čine više samo pisani dokumenti, već sve ono što može poslužiti kao
dokazno i informativno sredstvo (pisma, knjige, novine itd.).
2.4.1. Vrste arhivske građe
Postoje različite vrste pisane građe (na tvrdom materijalu, nadgrobnim spomenicima,
građevinama, pergamentu, papiru, magnetnoj i filmskoj traci i u elektronskome obliku kao
skup simbola). Analizirajući djelo profesora Kožara, globalno posmatrano, postoje četiri vrste
osnovne arhivske građe, i to: isprave, akti ili spisi i knjige i građa na novim nosiocima
informacija.
Isprave u osnovi predstavljaju najvažniju arhivsku građu srednjeg vijeka, koja je
sačuvana u veoma malom broju. Isprave čine razni pisani sastavi pravne naravi najrazličitijih
oblika i sadržaja. Veoma često kroz istoriju njihovi nazivi su se mijenjali, pa su tako nazivane
raznim imenima: charte, instrumenta, littera, privilegia, documentum, hrisovulja, prostagma
itd. Pisane su na pragmentu i papiru, crnom tintom pomoću drvenih ili metalnih štapića i
guščjih pera. Postoje vladarske (banske, carske i kraljevske), crkvene (papske i dr.) i privatne
(feudalaca, velmoža i sl.) isprave.
Ispravama se više bavi diplomatija kao posebna naučna disciplina, ali neka njihova
svojstva treba da poznaju i arhivisti. Isprave su se sačuvale u tri oblika: originali, koncepti i
11
prepisi (kopije). U radu sa ispravama bitno je poznavati njihova unutrašnja i vanjska svojstva.
Svaka isprava sadrži istorijski i diplomatički tekst.
Akti ili spisi su pisani dokumenti, nastali u radu neke ustanove ili u sklopu službenog
poslovanja nekog državnog organa ili ustanove. Njima se pokreće, dopunjava, prekida ili
završava neki pravni postupak. Od isprava ili diploma se razlikuju po tome što nemaju pravnu
snagu isprave o tome, jer je isprava cjelina za sebe, dok je spis uvijek u vezi sa nekim drugim
spisom i dio je neke cjeline. Postoje različite vrste spisa: opšti, posebni, glavni i sporedni,
komisijski i ručni, serijski i predmetni, itd. Za svako vrijeme možemo reći da ima svoje
specifične spise.
Knjige – predstavljaju poseban rod arhivalija, koje se za razliku od isprava i spisa
razlikuju više po formalnim, nego po sadržajnim karakteristikama. Smatra se da su arhivske
knjige nastale kao administrativna potreba, pisane su rukom i razlikuju se od literarnih i
drugih knjiga. Sastavni dio arhivalija su: protokoli, djelovodni protokoli koji mogu biti: opći,
povjerljivi i personalni, zatim registri: imenski i predmetni registri od kojih treba odvojiti
sudske koji se posebno vode. Tu su i interne dostavne knjige, te zemljišne ili gruntovne knjige
i defteri.
Posebnu vrstu arhivske građe čini građa najnovije produkcije. To je građa koja je
nastala na osnovu rezultata savremenih naučno-tehničkih dostignuća (audio-vizuelna građa,
mikrofilmska, filmska i dr.). Veoma bitno je i pomenuti arhivsku građu koja je u nastajanju.
Ovakvu vrstu arhivske građe obično nazivamo operativnom ili registraturnom građom, a
rukovanje sa ovakvom građom vrše registrature. U ovu kategoriju spadaju i elektronski zapisi
nastali primjenom informatičkih sredstava (računara). Prema definiciji Odbora za elektronsku
građu MAV-a zapis je zabilježena informacija stvorena, ili zaprimljena tokom pokretanja,
obavljanja ili završavanja aktivnosti određene institucije ili osobe i obuhvaća, u dovoljnoj
mjeri, sadržaj, kontekst i strukturu tako da, bez obzira na oblik ili medij, pruži dokaz o toj
aktivnosti. Zapisi su elektronska forma dokumenta (spisa) za čije čitanje je potrebno tehničko
pomagalo (računar).
2.4.2. Arhivski fond i arhivska zbirka
12
Za arhivistiku možemo reći da se ne bavi pojedinačnim dokumentima, već se bavi
raznim skupovima spisa. Na osnovu toga razlikujemo arhivski predmet, fond i zbirku. Kada
određeni dokument dobije karakter građe, neophodno je i odgonetnuti njegovo porijeklo,
odnosno porijeklo te građe.
Da bismo razumijeli što je to arhivski fond, najprije moramo dati definiciju predmeta.
Kada se odredi porijeklo i mjesto jednog spisa na kraju njegovog službenog puta (tamo gdje
je riješen), onda taj spis uzrokuje nastanak novih spisa koji su nastali pri njegovom rješavanju,
samim tim nastala je i skupina spisa o jednom pitanju, koji se svi zajedno trebaju čuvati, a
zajedno čine arhivsku građu koja se naziva predmet. Broj spisa u predmetu je različit, zavisno
od slučaja do slučaja i specifičan je za svaki predmet. Predmet dakle predstavlja najmanju
arhivsku jedinicu nastalu principom provenijencije. Svi ovi materijali, koje sačinjavaju
koncepti i duplikati otposlanih akata i originali i kopije primljenih spisa, dokumenti nastali
kao posljedica unutrašnje aktivnosti određenog organa ili lica, kao i skupine od drugih
organizacija, nasleđene u cjelini ili djelimično, skupine su spisa raznovrsne prirode.
Najvažnija odlika ovog skupa je njihova zajednička pripadnost po porijeklu, jer su ih sva
administrativna tijela, sva fizička ili pravna lica automatski i organski ujedinjavala svojim
funkcijama ili aktivnostima. Ovakva organska skupina arhivske građe nastala iz djelatnosti,
odnosno poslovanja pravnih lica (nekog organa vlasti, radne organizacije, društveno-političke
organizacije) i fizičkih lica, naziva se arhivskim fondom.
Osnovni i najsloženiji kriterij pri formiranju fonda je utvrđivanje samostalnosti
njegovog tvorca. Karakteristično obilježje samostalnosti jeste njegov status pravnog lica. Pod
tim se podrazumijeva postojanje pravnog (zakonskog), ili faktičkog akta o osnivanju i
postojanju pravnog lica, kao i pravni ili faktički akt o njegovom spajanju, izdvajanju,
razdvajanju i likvidaciji. Jedan od činilaca u određivanju kriterija je i političkog karaktera.
Korjenite političke i društvene promjene, a to su promjene u državnoj vlasti, državnim
granicama, upravnome i pravnom sistemu, odražavaju se i na arhivskoj građi. One imaju za
posljedicu određene promjene u radu i organizaciji tvorca fonda. Činioci pravnog i
administrativnog karaktera su takođe jedan od kriterijuma za formiranje fonda. To su, na
primjer, izmjene naziva i obima djelatnosti, reorganizacije, administrativno-teritorijalne
promjene. Svako fizičko lice važi kao samostalni tvorac fonda. Građa koja je nastala radom
jednog fizičkog lica (u toku njegovog života i rada) formira, odnosno predstavlja, lični fond.
Građa koja je nastala radom više lica (u toku života i rada jedne porodice) formira porodični
13
fond. Za razliku od arhivskih fondova pravnih lica, na ove fondove ne utiče ni jedan od
navedenih kriterijuma.8
Prema svjetskim standardima arhivski fond se definiše kao: Cjelina zapisa, bez obzira
na njihov oblik ili nosač, koju je organski stvorio i/ili primio i koristio neki pojedinac,
familija ili pravna osoba u obavljanju svojih poslova.9
Na osnovu gore iznesenog možemo zaključiti da svaka osoba i svaka porodica su
potencijalni stvaraoci fonda, bez obzira na kojem su području djelovali. Sama struktura takvih
fondova zavisna je od vremena u kojem su djelovali, takođe od zanimanja, službenog položaja
u društvu, od ličnih preokupacija, obrazovanosti itd. Na osnovu nabrojanih razloga ovi
fondovi mogu biti veoma heterogene strukture građe, tako da se za ove fondove često koristi i
termin rukopisna ostavština.
Arhivska zbirka (kolekcija) – predstavlja arhivsku građu koja nastaje potpuno suprotno
od osnova arhivskog fonda. Za građu koja se nalazi u zbirkama možemo reći da nije organski
povezana kao kod fonda, već je vještački sakupljena. Ovakva zbirka, ako je pohranjena u
arhivu, naziva se arhivska zbirka. Sadržaj ovakve zbirke zavisi od njenog stvaraoca
(kolekcionara). Obično su arhivske zbirke sastavljene od spisa veoma različite provenijencije.
U arhivima se formiraju zbirke za starije periode, koji posjeduju mali broj dokumenata i čija
je građa veoma rijetka.
2.4.3. Arhivska građa u nastajanju
Za arhivsku građu možemo reći da nastaje od strane i pravnih i fizičkih lica koja se
podvode pod zajednički pojam – stvaraoci arhivske građe. Međutim, kada je arhivska
terminologija u pitanju, za stvaraoca (kao i za imaoca) arhivske građe često se koristi pojam
registratura, iako taj pojam u užem smislu riječi predstavlja pisarnicu. Ipak u upotrebi su oba
pojma. Registratura kao sinonim pojma stvaralac arhivske građe, pisarnica kao organizaciona
jedinica stvaraoca u kojoj se evidentiraju, primaju i usmjeravaju u rad sva akta (nastala i
primljena).
8 Ivanka Bruk i Ljubodrag Popović: Arhivistika za III i IV razred usmerenog obrazovanja prevodilačke i arhivsko-muzejske struke zanimanja: arhivski pomoćnik, arhivar u OUR-ima i arhivski preparator, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1985. str. 89-90.9 Međunarodno Arhivsko Vijeće: Opća međunarodna norma za opis arhivskog gradiva, Povjerenstvo za norme opisa arhivskoga gradiva, Zagreb 2001.
14
Pojedini stručnjaci preporučuju da je za stvaraoce arhivske građe bolje koristiti pojam
operativa, a za nastalu građu operativni arhivi, a da se pojam registratura treba koristiti za
označavanje potencijalne arhivske građe, tj. arhivske građe u fazi nastajanja.
2.4.4. Pravo na korištenje arhivske građe
Nakon registraturne faze arhivska se građa preuzima u nadležni arhiv, jer ona
predstavlja izvor informacija i dokaza od značaja za naučne radnike i raznovrsne
administrativne svrhe. Do skora se arhivska građa mogla samo koristiti u arhivima, dok danas
zahvaljujući razvoju informacionih sistema ta ista građa može da se koristi putem
informacionih sredstava. Arhivska građa koja se čuva u arhivima Bosne i Hercegovine javno
je dobro i koristi se u: znanstvene/naučno–istraživačke, dokazne, kulturno–obrazovne i
publicističke svrhe. Arhivsku građu u arhivima Bosne i Hercegovine mogu koristiti sve
zainteresirane osobe odnosno fizička i pravna lica, a u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa
informacijama.10
Obaveza arhiva je da omogući svima pod istim uvjetima korištenje podataka sadržanih
u građi koju čuva. Godine 1997. Vijeće Evrope izdalo je Nacrt preporuka o evropskoj politici
o dostupnosti arhivske građe. Neke od osnovnih postavki preporuka su da arhivi čine bitan i
nezamjenjiv element kulturne baštine, osiguravaju opstanak ljudske memorije, te da određena
zemlja ne postoje potpuno demokratska, dok svaki od njenih stanovnika nema mogućnost
objektivne spoznaje elementa svoje historije. Nacrtom je kao korisnik određena kao svaka
osoba koja koristi dokumente iz arhiva, ne uključujući osoblje zaposleno u arhivu.
Arhivska građa u arhivu, po pravilu, koristi se u posebnoj prostoriji, čitaonici, čiji je
rad reguliran internim aktom, pravilima o radu čitaonice. U čitaonici se koristi i bibliotečka
građa (knjige, časopisi i novine), koje posjeduje arhivska biblioteka. Sve operativne poslove u
vezi sa nalaženjem, vođenjem, zaduživanjem i drugim uslugama korisnicima i istraživačima u
čitaonici objavljuju stručni arhivski uposlenici. Osoba koja želi koristiti arhivsku i bibliotečku
građu u arhivu, popunjava zahtjev za korištenje (prijavnicu), koji sadrži sljedeće podatke:
identifikacija korisnika građe, tema istraživanja, arhivska građa koja se želi istraživati, datum
i potpis korisnika, te izvode iz pravila o radu čitaonice. Prema pravilima, korisnik građe
svojim potpisom obavezuje se da svu pozajmljenu građu vrati, te da biblioteci arhiva ustupi
rad odnosno knjigu koja je napisana na temelju korištene građe. Građa koja se izdaje
10 Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 28/2000
15
korisniku (istraživaču, znanstvenom radniku) zavodi se u revers (svaki spis odnosno predmet
posebno) na obrascu koji sadrži određene rubrike.
Reversi su zaštita građe, jer je korisnik potpisom zadužen za nju, a istovremeno je i
evidencija o temama koje su istraživane, te o korištenim fondovima. Prijavnice i reversi
čuvaju se kao trajna dokumentacija arhiva. Na osnovu arhivske građe koju posjeduje, arhiv
izdaje uvjerenje o činjenicama koje su sadržane u građi koju čuva. Na zahtjev zainteresiranih,
fizičkih ili pravnih lica, arhiv izdaje; uvjerenja, potvrde, kopije dokumenata, ovjerene prepise
i sl. Objavljivanje arhivske građe jedna je od temeljnih zakonskih obaveza arhiva. Arhivi u
skladu sa svojim kadrovskim i materijalnim mogućnostima objavljuju arhivsku građu
značajnijih fondova, radi njene dostupnosti širem krugu zainteresiranih korisnika, ali i zbog
zaštite originalnih dokumenata.
Arhivska praksa je da se za pojedine fondove, za pojedine serije spisa u fondu, ili za
određene teme, izrađuju i objavljuju informativna sredstva (analitički inventari, vodiči) kao i
izbori iz dokumenata za određenu temu iz jednog ili više fondova, kao zasebne knjige u
manjem tiražu. Pored izdanja u vidu zasebnih knjiga, arhivi objavljuju inventare, vodiče kao i
tematske izbore dokumenata za značajnije teme, ili određene događaje (radnički pokret,
razvoj školstva, poljoprivrede i sl.) u arhivskim časopisima, u rubrici iz arhivske građe.
2.4.5. Objavljivanje arhivske građe
Objavljivanje arhivske građe predstavlja veoma specifičan naučni zadatak, koji je po
svemu i veoma težak zadatak arhiva. On se javlja kao krajnji tj. finalni zadatak stručnog-
arhivističkog rada za čije je uspješno obavljanje potrebno više znanja osim arhivistike.
Objavljivanje građe samo po sebi ne predstavlja samo arhivističko pitanje. Kako Balta
i Kožar11 navode: arhivistička komponenta i arhivistička funkcija su u tome prepoznatljive iz
najmanje tri razloga:
1. Objavljivanjem se postiže potpuni efekat na zaštiti arhivske građe;
2. Objavljivanjem se u cjelosti zadovoljava arhivistički princip o dostupnosti građe
istraživačima;
11 Ivan Balta i Azem Kožar: Pomoćne historijske znanosti i arhivistika, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2004. str. 208.
16
3. Objavljivanjem građe se doprinosi razvijanju shvaćanja o društvenoj, naučnoj i
uopšte o civilizacijskoj ulozi arhiva.
Da bi se obavilo objavljivanje arhivske građe od istraživača se zahtijeva poznavanje
multidisciplinarnih znanja. Obično se za objavljivanje arhivske građe uzimaju arhivisti, tj.
istraživači, stručnjaci koji prevazilaze okvir stručno-tehničkih operacija s građom. Gotovo u
svim zemljama svijeta arhivi su ustanove, koje su obavezne i ovlaštene da objavljuju arhivsku
građu. U arhivima ovu obavezu obavljaju obično posebne službe, ili posebni pojedinci. Kada
je riječ o Bosni i Hercegovini, i ona je kao druge europske zemlje pridavala veliki značaj
objavljivanju arhivske građe. U Bosni i Hercegovini je objavljeno više publikacija arhivske
građe, od strane Arhiva BiH i regionalnih arhiva.
Arhiv BiH je izdao desetak takvih izdanja, među kojima: "Sarajevski atentat",
"Kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom", "Agrarni odnosi
u BiH (1878-1918)", itd. Važno je istaći činjenicu da je objavljivanje arhivske građe u
bivšoj Jugoslaviji, pa i u Bosni i Hercegovini motivisano, prije svega, interesima
historiografije, da su tim izdanjima uglavnom rukovodili historičari, a arhivi su participirali
u skladu sa svojim kadrovskim mogućnostima,
Objavljivanje arhivske građe mora se zasnivati na naučno utemeljenoj metodologiji,
koju neki smatraju posebnom naučnom disciplinom, najčešće nazivanom arheografija (u
bivšem SSSR-u), odnosno egdotika (u zemljama zapadne Europe). Iako je primjena
metodološkog pristupa veoma specifična za pojedine kategorije arhivske građe, u konačnom
obliku jedna zbirka objavljene građe bi trebala da ima ove dijelove:
- Uvod i predgovor;
- Popis skraćenica;
- Popis korištene građe;
- Hroniku (pregled) događaja;
- Tekstove dokumenata (sa zaglavljem, legendom i podnožnim napomenama);
- Priloge (dodaci koji objašnjavaju tekst, dokumenta);
- Rječnik manje poznatih izraza i termina (toponima, onima, hidronima i sl.);
- Prevode dokumenata na stranim jezicima (ili najvažnije podatke u vidu registra);
- Bibliografiju;
- Ilustracije, registre, geografski imenik i dr.;
17
- Kao i sadržaj.
Realiziranje ovako struktuiranog sadržaja objavljene zbirke dokumenata prolazi kroz
složen istraživački postupak koji započinje izborom teme i namjenom (vrstom) izdanja, preko
utvrđivanja originalnoga teksta, pa sve do popisa konkretnoga sadržaja na kraju zbirke. Pri
tome su, razumljivo, među najvažnijim pitanjima za istraživački postupak ove vrste pitanja
izbora teme, vrste i namjene izdanja, odnosno izbora dokumenata. To su, ustvari, strateška
(osnovna) pitanja, koja treba da pruže odgovor, plan (projekt) izdanja. Sve su to međusobno
povezana, pa i uslovljena pitanja, o kojima se ne može odlučivati mimo arhiva, koji posjeduje
građu.
U krajnjem, objavljivanje zbirke dokumenata predstavlja osobno naučno djelo, koje
iako ne nudi neku konkretnu naučnu sintezu o određenome događaju, predstavlja realnu
osnovu za donošenje osobnoga suda (zaključka) svakoga onog ko se njome koristi. To je
način svojevrsnog "primicanja" istine širokom krugu korisnika građe. Značaj ove vrste
zanimanja arhiva i arhivskih stručnjaka ne dovodi u pitanje ni savremeni pristup
dokumentima - putem interneta i sl., a što bi zahtijevalo dodatna objašnjenja.
2.5. Kulturno–obrazovna djelatnost arhiva
Dinamičan razvoj nauke i tehnike, a naročito informatičkih nauka, doprinio je znatno
većoj ulozi arhiva u svim oblicima savremenog života. Obrazovanje uporedo sa kulturnim
uzdizanjem čovjeka, a ujedno i njegovo humaniziranje, postalo je značajna poluga ukupnog
društvenog napretka.
Umjesto klasičnih funkcija arhiva, koje su nekada postojale, arhivi zahvaljujući
informatici i informatičkim naukama, postaju ustanove kompleksnoga karaktera. Međutim,
opseg i dubina kulturno–obrazovnog karaktera arhiva zavisila je, i danas dan zavisi, od niza
karaktera. Ovakav stav je rezultat novih koncepcija o arhivima i njihovoj ulozi u društvu,
nastalih na osnovu novih društvenih pojava, koje su se zbile u prošlom i, naročito, u ovom
vijeku, posebno po završetku Drugog svjetskog rata, kada se unose bitne promjene u ranija
shvatanja o arhivima. Za ovakvu promjenu, za opravdano zauzimanje ovakvog stava, postoji
više razloga, od kojih ćemo navesti samo neke. Savremeno društvo ne može zamisliti, na
primjer, neku naučnu ili kulturnu instituciju, koja bi mogla živjeti izolovano, zatvoreno,
18
isključivo posvećena svom internom, stručnom i naučnom radu, a to znači koja bi bila
dovoljna sama sebi. Problem demokratizacije kulture, o kome se u savremenom svijetu sve
više govori, za našu zemlju ima duboko značenje. On je sastavni, neizostavni dio provođenja
njenog socijalističkog preobražaja.
Jedna od osnova na kojima se temelji ovakav preobražaj je revalorizacija kulturne
baštine naših naroda, u šta spada i arhivska građa. Arhivi mogu dati značajan doprinos u
nastojanjima svih društvenih faktora, a posebno nauke i kulture da sa pozicija naučnog
socijalizma nadvlada, možemo reći — poberi, zastarjela shvatanja u tumačenju i objašnjenju
istorije i procesa koji su se u njoj događali. Karakter arhivskog dokumenta, koji on ima po
svom obliku, tekstu koji sadrži, po elementima koji ga čine izvorom informacija i svjedokom
istorijskih procesa, čine da je on ne samo nezaobilazno sredstvo za naučne i druge (pravne i
sl.) potrebe već i veoma pogodan za razne oblike kulturno-prosvjetne djelatnosti.
Ogromna je snaga kojom originalni arhivski dokumenat, a uz to i na savremen način
prezentiran, djeluje na njegovog posmatrača. Vrlo su raznovrsni oblici rada koji nam
omogućuju da to sredstvo koristimo. To su arhivske izložbe i predavanja, proučavanje
zavičajne istorije, saradnja sa školama, bibliotekama, muzejima i galerijama, sredstvima
javnog informisanja (štampom, radiom, televizijom), turističkim i drugim organizacijama
združenog rada i sl.
2.6. Naučna uloga i rad arhiva
Pitanje naučne uloge arhiva ima dva aspekta: faktički i pravni, naime jedna ustanova
ne mora biti registrovana za bavljenje naučnim radom, ali se ipak ona bavi naučnim radom, ili
obrnuto. Zakonom o naučnim ustanovama arhivi nisu obuhvaćeni, dakle pravno nisu
obuhvaćeni, a faktički oni se bave naučnim radom, bez kojega arhivska služba ne bi mogla
opstati ni postojati.
Dva su vida naučnog rada u arhivama: naučna obrada arhivske metodologije i teorijski
rad sa arhivalijama. Naučno-arhivistička metodologija se obrađuje na fakultetima, ali treba
imati u vidu da nema teorije bez prakse, pa je naučni rad u arhivama vezan za njegov stručni
rad, jer je to kompleksan posao, oni koji se bave stručnim radom u arhivu treba da doznaju
sve zahtjeve naučnog rada, a to ujedno moraju biti lica koja su upoznata sa stručnim, ali i
naučnim radom, koji se sastoji od sagledavanja potreba historijske nauke. Neprihvatljivo je
19
stanovište da rad arhiva treba da se svede samo na stručni dio. Naučni rad u arhivu treba da
bude tačno određen i da se odnosi na one grane, ili uža područja, koja su usko povezana sa
stručnim radom. Dakle, jedan zavisi od drugog; naučni od stručnog rada i stručni od naučnog
rada.
3. NASTANAK I RAZVOJ ARHIVA
Pitanja pojma, značaja i uloge arhiva prošla su dug evolutivni hod, počev od začetka u
14.vijeku prije nove ere na području zemalja Drevnog istoka, preko stare Grčke i Rima,
europskoga srednjovjekovlja, pa do današnjih izdiferenciranih shvatanja.
Za arhivistiku možemo reći da je nastala iz praktičnih razloga, odnosno da se u postupku
rada sa aktima utvrde metode klasifikacije i sistematizacije, tj. da se u momentu potrebe
traženi akt može veoma lako pronaći. Njihovo postojanje je potvrđeno pronalaskom starih
dokumenata, a osim toga o tim arhivima imamo pomena i u sačuvanim zapisima iz tadašnjih
vremena.
3.1. Nastanak i razvoj arhiva u svijetu
Kao najstariji arhiv koji se pominje u istoriji je svakako je onaj iz Egipta, koji je
otkriven u XX vijeku u mjestu El-Amarni, koje je činilo prijestonicu faraona Amenofisa
(1375-1358. stare ere). U ovom arhivu su pronađene glinene pločice, na kojima je bila
ispisana diplomatska prepiska Amenofisa III i njegovog oca Amenofisa IV sa ostalim
vladarima Bliskog istoka. Ovi dokumenti i danas predstavljaju veoma veliko otkriće, jer
pružaju podatke o cjelokupnoj istoriji jednog naroda, a i o susjednim državama, koje su u to
vrijeme postojale na Bliskom istoku. Ovo otkriće se desilo tek u prvoj deceniji dvadesetog
vijeka.
Još jedan od prvih pronađenih arhiva je arhiv u staroj Perziji, koji je bio veoma sličan
arhivu pronađenom na Bliskom istoku. Posjedovao je zbirke državnih dokumenata ispisanih
na posebno prerađenim kožicama. Ovaj arhiv predstavlja veoma važno otkriće, jer istorija
ovog naroda je u tom arhivu ispisana hronološkim redom, tako da je ovaj arhiv predstavljao
dragocjen izvor informacija o proučavanju naroda Perzije.
20
Podaci o prvim arhivima kod Grka potiču iz VII stoljeća stare ere. Centralizacija
arhivskog materijala u Grčkoj nastaje tek prvom polovinom IV vijeka stare ere. Tada su svi
državni akti sakupljeni i prenijeti na čuvanje u hram Metrooen, pored zgrade suda na
Atenskom trgu. Pojedini pisci tvrde da su se u hramu Metrooen čuvali zakoni, dekreti, zapisnici,
protokoli sa sjednica državnog savjeta i narodne skupštine, zatim razni sudski predmeti, finansijski
računi i važniji raspisi. U vrijeme starog Rima prvo pominjanje arhiva javlja se u doba republike. U
domovima su čuvani dokumenti pojedinih porodica i to u naročito određenoj sobi za čuvanje, koja se
nazivala tablinum. Tablinum je predstavljao manju dvoranu u rimskoj kući, koja se nalazila obično
između atrijuma i peristilijuma.
Godine 449. stare ere zbog propadanja dokumenata donosi se odluka da se senatorske
odluke čuvaju na određenom mjestu i to u hramu Cerere (boginje žetve, zemljoradnje i
civilizacije. Nedugo nakon toga donesena je odluka da se ovi dokumenti prenesu u hram boga
sunca Saturna, gdje je zvanično osnovan i prvi rimski arhiv. U ovom arhivu su sakupljani i
čuvani: zakoni, senatorske odluke, odluke skupštine, zapisnici senatske sjednice, razni
cenzorski spisi, izvještaji zvaničnih lica, a od perioda carstva i edikti državnih poglavara
(edikt znači naređenje, a dekret odluka). Još možemo istaći da su arhivski dokumenti starog
Rima bili pisani na raznovrsnim materijalima. Međutim, u toku vremena Rimljani su osnovali
tri vrste arhiva, i to:
1. Sistematski;
2. Carski;
3. Cenzorski.
Kada je riječ o nastanku arhiva u Europi, u ranom srednjem vijeku vladajuća klasa svetovnih i
crkvenih feudalaca stvorila je veliki broj malih arhiva u posebnim prostorijama svojih zamkova i
manastira. Arhivi su u to doba bili lična svojina vladara feudalaca i crkve i služili su za
dokazivanje njihovih stečenih prava u posjedima. Srednjovjekovni arhivski materijal se dijeli
na :
1. Crkveni;
2. Svjetovni (u vladarskim kancelarijama).
Počeci arhivistike povezani su stvaranjem administrativnog aparata u XVI vijeku, čiji
djelokrug premašuje onaj srednjovjekovnih kancelarija. Jačanjem pismenog kontaktiranja
dolazi do povećanja akata, što je imalo za posljedicu arhiviranje registratura, gdje su odlagani
spisi koji odgovaraju tekućem obrascu. Praktičnom upotrebom dokumenata se uvodi red
21
među aktima, te je to dovelo do rasprava vođenih u XVII vijeku, što predstavlja temelj
arhivistike kao naučne discipline. U Holandiji od XVI vijeka se uvodi stalni sistem sređivanja
tekuće dokumentacije, principom slobodne provenijencije. Najviše uspjeha ima Austrija.
1749.g. carica Marija Terezija u Beču osniva centralno skladište arhiva Habsburške
monarhije. Po istom uzoru njen kancelar osniva depo u Budimu za kraljevinu Ugarsku, u
Milanu za Langobardsko-mletačku kraljevinu, u Briselu imenuje prvog arhivistu. Jedino u
Francuskoj i Engleskoj nije došlo do osnivanja centralnog depoa arhiva. Tek nakon Francuske
revolucije u Francuskoj su se stekli uvjeti za nastanak arhiva.
Tada je proglašeno načelo javnosti arhivske građe. Značajna promjena je u pravcu
korištenja arhivalija. Od sada su one dostupne svim građanima.
Za razliku od tzv. glavnih arhiva XVIII vijeka sada moderni centralni arhiv prima
registrature svih državnih nadleštava. Nacionalni arhiv u Parizu koji je osnovan 1789.g.
postoji centralni arhiv za cijelu državnu upravu. Da bi se 1791.g. podjela Francuske na
detertmane prouzročila osnivanje tzv. detertmantiskih arhiva, pa je nastao haos, te su neki
arhivi uništeni. Da bi se to spriječilo doneseni su zakoni 1794. i 1795.g. po kojima nacionalni
arhiv preuzima arhivsku građu ministarstva i centralnih državnih ustanova. 1897.g. u
Francuskoj je osnovana direkcija francuskog arhiva.
Danas mrežu arhiva u Francuskoj čine: opština, ustanova, departmanski i nacionalni
arhiv. Do XVIII vijeku u arhivu se čuvala samo građa, koja je imala dokaznu moć u nekom
sporu. Tek u XVIII vijeku počinje stvaranje arhiva kao samostalnih ustanova.
U XIX vijeku nastaju brojni arhivi:
- U Belgiji polovinom XIX vijeku nastaje glavni kraljevski arhiv;
- U Engleskoj 1838.g. centralni državni arhiv u Londonu;
- Mađarski nacionalni arhiv organizovan je 1756.g., a 1875.g. pretvoren je u
centralni državni arhiv;
- U Njemačkoj 1919.g. osnovan je arhiv Potsdamu;
- U Grčkoj 1914.g. osnovan je arhiv u Atini.
U Italiji zbog političke rascjepkanosti nije moglo doći do organizovanja arhiva.
Polovinom XIX vijeka u Napulju je organizovan generalni arhiv. 1875.g. arhivi su podijeljeni
na centralne i provincijske. U Italiji je postojao veliki broj privatnih i crkvenih arhiva od kojih
je najznačajniji Vatikanski arhiv. To je jedan od najsavršenijih arhiva. U Turskoj, arhivski
22
materijal se čuvao u vjerskim institucijama i porodičnim arhivima. Tek 1846.g. imamo
početak rada centralnog turskog arhiva u Istanbulu. Godine 1918.g. su postavljeni temelji
organizovanja arhiva u SSSR-u. Dekretom su ukinuti svi državni arhivi u SSSR-u i Pomoćne
istorijske nauke objedinjene u jedan fond, kojim je rukovodila glavna uprava. Danas centralni
državni arhiv je u Moskvi i Sankt Peterburgu, gdje se čuva građa državnog arhivskog fonda i
starije i novog perioda, arhivske vlasti uprave i ustanova. U Moskvi pored centralnog
državnog arhiva postoji arhiv Oktobarske revolucije i zatim centralni državni arhiv Crvene
armije SSSR-a.
3.2. Nastanak i razvoj arhiva na područjima bivše Jugoslavije
Nakon završetka Prvog svjetskog rata i stvaranja tadašnje jugoslovenske države došlo
je do uspostave državnog administrativnog aparata čiji se rad prostirao na cijelu teritoriju
jugoslovenske države (Državni savjet, ministarstva, Državna skupština itd.). Nakon
određenog vremena došlo je do nagomilavanja arhivske građe i potrebe za predaju
neoperativnih arhivalija ovih institucija. Tada dolazi do potrebe osnivanja centralnog arhiva
na nivou države, koji bi tu arhivsku građu uzimao od navedenih institucija. Negdje početkom
1935. godine napravljen je projekat Zakona koji je u osnovi predviđao formiranje Centralnog
jugoslovenskog arhiva, ali zbog krize koja je u to vrijeme vladala državom, nije došlo do
realizacije tog zakona. Međutim, zbog krize i nemogućnosti realizacije projekta centralnog
arhiva, funkciju centralnog arhiva počela je da obavlja Državna arhiva u Beogradu i tako su u
godinama neposredno pred početak Drugog svjetskog rata u njene depoe unošene arhivalije
nastale radom jugoslovenskih državnih institucija. Uskoro izbija i Drugi svjetski rat, a tek po
njegovom završetku prišlo se stvaranju Centralnog državnog arhiva. Ukazom Prezidijuma
Narodne skupštine FNRJ 1950. godine proglašen je Opšti zakon o državnim arhivima, kojim
se predviđa osnivanje Državne arhive FNRJ sa sjedištem u Beogradu, a Uputstvom o
prikupljanju, čuvanju i povremenom škartiranju arhivskog materijala, koje je donijeto 1952.
godine, bliže je određeno nad kojom građom ta Arhiva vrši nadležnost. Arhiv je počeo sa
radom krajem 1952, kada je dobio prvi prostor za smještaj i prvo osoblje. Donošenjem
posebnog Zakona o Arhivu Jugoslavije 1964.godine, Arhiv je produžio rad pod nazivom
Arhiv Jugoslavije. Tim, kao i novim Zakonom o Arhivu Jugoslavije iz 1973.godine detaljno
je utvrđena djelatnost Arhiva.12
12 http://istorija-jugoslavije.online-talk.net, pristupljeno 11.4.2015.
23
Iako je 1992. godine došlo do raspada Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije13 je postojao do
kraja 2009.godine kada je stvaranjem Zajednice Srbije i Crne gore preimenovan u Arhiv
Srbije i Crne Gore. Ovaj arhiv i danas u svojim okvirima čuva: 840 fondova i zbirki čuva 24,5
kilometara arhivske građe, nastale u periodu od 1914. do 2006. godine. Građa se odnosi na
rad centralnih organa vlasti i državne uprave u oblasti unutrašnje i spoljne politike, finansija,
privrede, zdravstva, prosvjete, kulture, socijalne politike, pravosuđa, bankarstva i dr.
Arhivsku građu poslijeratne Jugoslavije čine 633 fonda nastala u periodu od 1945. do 2006.
godine14
4. NASTANAK I RAZVOJ ARHIVA NA TERITORIJI BOSNE I HERCEGOVINE
Kao i kod svih zemalja, tako je i u Bosni Hercegovini postojala briga o vrijednim
dokumentima koji su nastajali na ovim teritorijama. Već od samog srednjovjekovlja dolazi do
potrebe o osnivanjima arhiva. Ta potreba se još više javljala u doba osmanske, a naročito
ugarske uprave.
Kada je riječ o srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, bosanski vladari su na svojim
dvorovima imali posebne kancelare. To su bile osobe koje su vladarima sastavljale isprave.
Na najstarijoj sačuvanoj, povelji Kulina bana iz 1189. godine, taj se kancelar potpisao kao
dijak. Kulinov nasljednik, Matej Ninoslav, u XIII stoljeću kao kancelara ima gramatiga. Osim
dijaka i gramatiga, na srednjovjekovnim se poveljama javlja i logotet. Razvoj starih bosanskih
kancelarija osobito je ojačao krunisanjem kralja Tvrtka. Stare bosanske isprave pokazuju
mnoge diplomatičke, paleografske i sfragističke specifičnosti bosanske kancelarije. Na
bosanskim poveljama natpisi su i na narodnom, a ne samo na latinskom jeziku; poštuje se
simbolika crvene boje pečatnog voska kao isključivo vladarske; postoji konzistentnost u
pisarevu potpisu, a tu su i još neke karakterističnosti u pripremi pergamenta za pisanje,
samom pisanju, te stavljanju pečata. Na našem teritoriju sačuvano je samo nekoliko povelja iz
srednjeg vijeka. Zemaljski muzej u Sarajevu čuva original povelje kralja Tvrtka izdate Hrvoju
Vukčiću u Moštrima 12.marta 1380, a u Arhivu BiH čuvaju se povelje kralja Dabiše od 26.
aprila 1395, Stjepana Tomaša Ostojića iz februara 1459. i jedan prijepis povelje kralja Dabiše
iz XVI stoljeća.
13 http://sh.wikipedia.org/wiki/Arhiv_Jugoslavije, pristupljeno : 11.4.2015.14 http://sh.wikipedia.org/wiki/Arhiv_Jugoslavije, pristupljeno : 3.4.2015.
24
Za vrijeme osmanske vladavine na području Bosne i Hercegovine (1463-1878) spisi
vlasti su sređivani po kancelarijama, hronološki i po predmetima. Najviše pažnje se
poklanjalo čuvanju katastarskih deftera, koji su uvijek bili zapečaćeni u sanducima. Institucija
defter-emina, kao čuvara zvaničnih katastarskih knjiga i općenito arhive, u Sarajevu kao
centru Bosanskog sandžaka javlja se u XVI stoljeću. Raznim vrstama deftera poklanja se
najveća pažnja i do danas, zbog svoje velike vrijednosti i obilja podataka koje sadrže. Zbog
reformi koje su nastupile sredinom devetnaestog stoljeća u Osmanskom carstvu, dolazi do
promjena i kod upravnog i administrativnog uređenja. Po proglašenju Uredbe o Bosanskom
vilajetu 7.novembra 1864. i njezine sprovdbe 9.juna 1865. godine, pri središnjoj vilajetskoj
upravi u Sarajevu, osnovano je nadleštvo za čuvanje spisa. Na osnovu ovih promjena u Bosni
i Hercegovini je uvedeno moderno kancelarijsko poslovanje.
Na drugoj strani od zvaničnih vlasti, skupljala se u BiH arhivska građa uglavnom po
samostanima. Upravo od bosanskih franjevaca potječe i prvi pomen arhiva u
bosanskohercegovačkoj istoriji, i to iz 1544. godine, kad je zaslugama fra Pavla Civića,
osnovan Arhiv Redodržave Bosne Srebrene. Osobito su u ovom pogledu značajni franjevački
samostani u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu. Požari su uništili kroz istoriju velike
količine samostanske građe. Značajna ustanova koja posjeduje orijentalnu građu je Gazi
Husrevbegova biblioteka u Sarajevu, čiji je fond dodatno obogaćen spajanjem nekih drugih
biblioteka iz raznih gradova u BiH. Danas je u njoj 4500 rukopisa, 3000 dokumenata i 260
deftera i sidžila. I u nekim današnjim arhivima u BiH postoje vrijedne orijentalne zbirke
(Istorijski arhiv Sarajevo, Arhiv Bosne i Hercegovine, Arhiv Hercegovačko-neretvanskog
kantona, Arhiv Tuzlanskog kantona).
Zauzimanjem Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske vlasti 1878. godine
dolazi do poboljšanja na planu arhivske službe, jer je Austro-ugarska kao država imala već
dobro razrađenu i uhodanu arhivsku službu. Već u XVIII stoljeću u ovoj su monarhiji poznate
instrukcije o odvajanju tekućih i starih spisa; postoji dosta dobro uređenih arhiva pri raznim
kancelarijama, ali i organizirane arhivske ustanove, kao i namjenski izgrađene zgrade. U
ovom četrdesetogodišnjem periodu u Bosni i Hercegovini je u dva navrata pokretana
inicijativa za osnivanje Zemaljskog arhiva.
Prvi pokušaj osnivanja zemaljskog arhiva je učinjen 1909. godine za pokrajine Bosne i
Hercegovinu. Međutim, inicijativa se svela samo na pokušaj. Ista stvar se dogodila 1914.
25
godine, ali ni tada nije došlo do formiranja arhiva zbog straha vlastodršca ... da bi takva
ustanova isuviše pojačala više–manje formalnu državnopravnu posebnost ovih zemalja.15
Do osnivanja prvog Državnog arhiva Bosne i Hercegovine došlo je tek 1947.godine.
Tačnije, 12.12.1947.godine u vrijeme kada je BiH odlukama ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a,
odnosno Ustava Demokratske BiH i Demokratske Federativne Jugoslavije iz 1945. i 1946.
godine, postala federalna jedinica nove države. Nakon 1947.godine Arhiv BiH nastavlja sa
radom na osnovu odredbi Zakona o arhivima koja je donesena 1965.godine. Pod imenom koje
je te godine usvojeno arhiv djeluje i danas. Iako je prvi arhiv osnovan tek 1947.godine, na
području Bosne i Hercegovine prikupljana je i čuvana arhivska građa koju su prikupljale i
očuvale biblioteke, muzeji i druge ustanove, kao i od države ovlašteni pojedinci.
Iako je u Bosni i Hercegovini u prošlosti ovakvih ustanova bio relativno mali broj i u
prikupljanju se nisu koncentrirale na ono što nam je danas poznato kao javna arhivska građa,
bez njih ne bi bilo očuvano mnogo arhivske baštine. Nakon toga cijeli prostor BiH pokriven je
mrežom regionalnih arhiva, tako da ih je do rata 1992.godine bilo osam, uz matični Arhiv
Bosne i Hercegovine (slika 4.1.).
Slika 4.1. : Mreža regionalnih arhiva nastala nakon osnivanja Državnog arhiva Bosne i Hercegovine16
15 Ferdo Hauptmann: Pokušaj osnivanja zemaljskog arhiva za Bosnu i Hercegovinu pred I svjetski rat, Glasnik Sarajevo, br: 8/9, 1968/69. str. 13.16 Azem Kožar: Arhivistika u teoriji i praksi, Narodna i univerzitetska biblioteka, Tuzla, 1995. str. 33.
26
Arhiv, kao važan segment državnosti, dobio je na značaju tek nakon Ustava SR Bosne
i Hercegovine iz 1974.godine, kada su pitanja arhiva i arhivalija, kao i sva druga, pitanja
kulture i nauke, stavljena u nadležnost republika.17
Nakon rata koji se desio na prostorima Bosne i Hercegovine (1992-1995) dolazi do
reorganizacije arhivske službe. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma dolazi do promjena u
skladu sa novonastalom situacijom. 1994. godine dolazi do osnivanja Arhiva Republike
Srpske, zatim 1996.godine do osnivanja Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine, dok su
regionalni arhivi u Sarajevu, Tuzli, Bihaću i Travniku preimenovani u kantonalne. Arhiv
Hercegovine u Mostaru, iako funkcionira, nije uređen kao kantonalni. Arhivi u Doboju i Foči
postali su odjeljenja Arhiva RS (uz tri nova odjeljenja u Zvorniku, Trebinju i Palama).
Novoosnovan je Arhiv Herceg Bosne (1994), te Arhiv Zapadnohercegovačke županije. Za
Posavski, Zeničko-dobojski i Livanjski kanton, te Distrikt Brčko. Status arhiva je različit:
jedni su organi uprave, a drugi javne ustanove u oblasti kulture. Arhivsko zakonodavstvo je
nekonzistentno – donijeto na tri nivoa: država, entiteti i kantoni bez uređenja sinhronizirajuće
stručne funkcije Arhiva BiH, kao centralne državne arhivske institucije.
Slika 4.2.: Mreža regionalnih arhiva nastala nakon Dejtonskog sporazuma 1995. godine18
17 Isto, str. 34.18 Admir Hadrović, Arhiv Federacije BiH, 1995.
27
Kada je riječ o organizacijskome, kadrovskom, finansijskom i svakom drugom
pogledu, arhivi su dovedeni na distancu preživljavanja. Npr. Arhiv BiH ima samo pet
zaposlenika, umjesto bar 50, koliko ih je imao prije rata. U takvoj situaciji suštinska pitanja
struke ostaju u drugome planu. Ovdje je posebno važno istaći da kudikamo najvažnije pitanje
djelatnosti arhiva, koje je istovremeno i važno pitanje i obaveza države, a to je zaštita arhivske
građe u nastajanju, ne funkcionira. Entuzijazam skromnoga broja arhivskih zaposlenika ne
može kompenzirati sve propuste ove i ovakve države. Na ovaj način krucijalna pitanja arhiva
(tj. struke) i funkcije države u ovoj oblasti sa svim svojim sadržajima ostaju i dalje otvorena
sa sve većim posljedicama koje udaraju upravo u njen temelj, jer sa stradanjem arhivske građe
strada i dio njene memorije i njenog identiteta, kao i memorije i identiteta svakoga sastavnog
dijela tog jedinstvenog narodnog identiteta.
S druge strane, moguće kao neki korektiv za postojeće stanje centralnih državnih
institucija, koje vode brigu o kulturno-istorijskom nasljeđu kao važnom temelju države,
odvija se rad po Aneksu Dejtonskog sporazuma osnovane Komisije za nacionalne spomenike.
Mada, sa političkih stajališta posmatrana, nije upitna pozitivna uloga te Komisije na zaštiti
svake vrste nacionalnih spomenika, ipak se upućeniji u ovu problematiku ne mogu oteti utisku
da sve to liči na neku vrstu ponavljanja i utvrđivanja gradiva.
4.1. Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine
Zakonom o ministarstvima i drugim organima državne uprave FBiH19 osnovan je
Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Sarajevu. Arhiv je počeo sa radom
01.06.1997.godine, kada je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dala saglasnost za
imenovanje direktora arhiva i zamjenika direktora arhiva. Na osnovu Zakona o federalnim
ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave20 članom 27. određeno je da je Arhiv
samostalna federalna ustanova, što jeste i danas. Arhiv FBiH nadležan je za svu arhivsku
građu koja je nastala djelovanjem vlasti na području Federacije Bosne i Hercegovine
(Parlamenta Federacije, Predsjednika i Potpredsjednika Federacije, Vlade Federacije,
19 “Službene novine Federacije BiH“, broj: 2/9.20 "Službene novine Federacije BiH", broj: 19/03.
28
federalnih organa uprave, drugih federalnih institucija, udruženja građana i drugih pravnih
lica koja su organizirana na nivou Federacije.
Članom 22. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave21
određeno je da Arhiv Federacije, kao državna upravna organizacija na nivou Federacije Bosne
i Hercegovine, vrši stručne i druge poslove koji se odnose na:22
- Evidentiranje, sređivanje, obradu, zaštitu i korišćenje ukupne arhivske građe i
registraturskog materijala;
- Izradu metodskih uputstava, standarda i normativa za arhivsku djelatnost;
- Razvoj arhivske djelatnosti u Federaciji; mjere osiguranja i zaštite arhivske građe;
- Stručni nadzor nad čuvanjem i zaštitom registraturskog materijala i arhivske građe
i odabiranje arhivske građe iz registraturskog materijala, izdvajanje uvjerenja,
potvrda i drugih zvaničnih isprava o činjenicama i dokazima koji se nalaze u građi
koju čuva;
- Stručno usavršavanje radnika arhivske službe i naučno-istraživački i publicistički
rad u arhivskoj djelatnosti, kao i međunarodnu arhivsku saradnju.
Zahvaljujući osnivanju Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine, počelo je prikupljanje
i nabavka knjiga, prije svega, stručne literature, koja je služila kao vodilja stručnom osoblju u
što boljem obavljanju postavljenih zadataka. Međutim, kasnije dolazi do proširivanja knjižnog
fonda, te se pružanje usluga korisnicima umnogome upotpunjuje. Tako je, za relativno kratko
vrijeme, u Arhivu Federacije je stvoren knjižni fond koji je omogućio da počne funkcionisati
biblioteka Arhiva Federacije. Biblioteka Arhiva Federacije pripada grupi specijalnih
biblioteka. Danas biblioteka ima 2.500 bibliotečkih jedinica (1000 knjiga i 1.500 periodične
publikacije). Nabavka publikacija vrši se kupovinom, poklonom, otkupom i razmjenom, kao i
prijemom obaveznog primjerka. Broj bibliotečkih jedinica iz dana u dan sve više raste, kao i
broj samih korisnika tih fondova koji fondove koriste mahom u svrhu naučno-istraživačkog
rada.
Kada je riječ o bibliotečkom fondu, njegovu strukturu čine :
- Knjige - prevashodno iz oblasti opšte i nacionalne istorije, pomoćnih istorijskih
nauka, prava, politike, javne uprave, statistike, filozofije, geografije, književnosti,
školstva, bibliotekarstva, religije itd.;
21 "Službene novine Federacije BiH", broj: 19/0322 http://www.arhivfbih.gov.ba/, pristupljeno 11.4.2015.
29
- Naslovi periodike - službeni listovi i glasnici zakona, informativni listovi, časopisi
iz oblasti kulture, umjetnosti i obrazovanja, kao i periodične publikacije iz oblasti
istorije, arhivistike;
- Rječnici i priručnici, spomenice ustanova i preduzeća i raznih događaja, leksikoni,
bilteni, monografije, jubilarna izdanja, katalozi izložbi itd.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na prijedlog direktora Arhiva Federacije,
donosi uredbu o organizovanju i načinu vršenja arhivskih poslova u pravnim licima u
Federaciji Bosne i Hercegovine, kojom se u skladu sa Zakonom o arhivskoj građi Federacije
Bosne i Hercegovine uređuju arhivski poslovi u javnim preduzećima, javnim ustanovama,
udrugama građana, fondacijama i drugim pravnim licima organizovanim u Federaciji Bosne i
Hercegovine, koji se odnose na način donošenja liste kategorija sa rokovima čuvanja,
postupak obrađivanja arhivske građe iz registraturne građe, način vođenja i korištenja
arhivske knjige, uvjeti čuvanja registraturne i arhivske građe, odabiranje arhivske građe iz
registraturne građe i način primopredaje arhivske građe između pravnih lica i nadležnog
arhiva.
Nadležni arhivi, u smislu ove Uredbe su :
1. Arhiv Federacije – za pravna lica organizovana na nivou Federacije;
2. Kantonalni arhivi – za pravna lica organizovana na nivou Kantona;
3. Opštinski arhivi – za pravna lica organizovana na nivou općine;
4. Gradski arhivi – za pravna lica organizovana na nivou grada.
4.2. Arhiv Republike Srpske
Izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini početkom 1992. godine vlasti Republike Srpske
su donijele odluku o osnivanju Arhiva Republike Srpske, a nakon toga i Naredbu o
zbrinjavanju i zaštiti kulturnih vrijednosti i dobara. Ova dva propisa, uz preuzeti Zakon o
arhivskoj djelatnosti, predstavljali su pravni osnov i okvir za obavljanje arhivske djelatnosti
na teritoriji Republike Srpske. Arhiv Republike Srpske je do izbijanja rata u Bosni i
Hercegovini bio Arhiv Bosanske Krajine, a svoju teritorijalnu i stvarnu nadležnost ovaj arhiv
je tada vršio na teritoriju srezova Banja Luka i Bihać. Početkom 1993. godine, kada je
donesen Zakon o ministarstvima, arhivsku djelatnost na teritoriji Republike Srpske obavlja
Arhiv Republike Srpske, kao republička upravna organizacija, sa sjedištem u Banjoj Luci i
30
detaširanim odjeljenjima u Doboju i Foči. Nakon završetka rata oformljena su još tri
odjeljenja Arhiva Republike Srpske i to u: Zvorniku, Istočnom Sarajevu i Trebinju.
Arhiv Republike Srpske predstavlja republičku upravnu organizaciju u sastavu
Ministarstva prosvjete i kulture. Svoju djelatnost obavlja na teritoriji cijele Republike Srpske.
Djelatnost ovog arhiva na određen način odvaja ovaj Arhiv od ostalih kulturnih djelatnosti, jer
Arhiv kulturno dobro (arhivsku građu) prikuplja po principu obaveznog transfera javne
arhivske građe. Zakon o arhivskoj djelatnosti je regulisao sve specifičnosti arhivske
djelatnosti, načelno naglašene u Zakonu o kulturnim dobrima Republike Srpske, i uskladio
mogućnosti i potrebe sadašnjeg stepena razvoja arhivske djelatnosti u Republici Srpskoj sa
međunarodnim dostignućima i standardima.
Na osnovu odredbe stava 2. člana 64. Zakona o kulturnim dobrima, Arhiv uživa status
centralne ustanove zaštite kulturnih dobara. Misija Arhiva je obezbjeđenje dostupnosti,
upotrebljivosti, vjerodostojnosti i autentičnosti dokumenta, sve dok je on potreban kao
sredstvo za zaštitu javnih i privatnih prava, ili dok predstavlja dio kolektivne memorije
naroda.23
Razvoj Arhiva teći će u pravcu njegovog daljnjeg osposobljavanja za prihvat
konvencionalne arhivske građe, ali i osposobljavanja za preuzimanje nekonvencionalnih
zapisa. Sve prisutniji interes za arhivsku građu konstantno dovodi do povećanja broja njenih
korisnika, što pred Arhiv stavlja obavezu da korisnicima omogući liberalan i brz pristup
informacijama koje čuva. Preduslov za to ostvaren je projektovanjem informacionog sistema
koji predstavlja samostalno rješenje stručnih arhivskih radnika. Arhiv je u posljednjih par
godina učinio i niz drugih krupnih iskoraka. Razvoj informacionih tehnologija stavio je
posljednjih godina pred Arhiv problem definisanja okvira njegove misije i mandata u
elektronskom okruženju. Pravne pretpostavke za rješenje ovog problema sadržane su u novom
Zakonu o arhivskoj djelatnosti, s tim što ih u vremenu koje je pred nama moraju da prate i
odgovarajuća kadrovska, organizaciona i tehnološka rješenja.
Unutrašnja organizacija Arhiva ustanovljena je u skladu sa Kancelarijom o načelima
za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mjesta u upravi Republike Srpske,
Strategijom razvoja Arhiva Republike Srpske, tekućim potrebama, programima i planovima
rada i normativima i standardima koji se primjenjuju u arhivskoj djelatnosti.
23 Član 64, stav 3. Zakona o kulturnim dobrima, http://www.arhivrs.org/, pristupljeno: 12.4.2015.
31
Arhiv raspolaže sa ukupno 2.774,10 m2 poslovnog prostora, od čega 1.666,65 m2 čini
spremišni prostor. U arhivskim depoima deponovano je 736 fondova i 34 zbirke.24
4.3. Kantonalni arhivi
Dejtonskim sporazumom u Federaciji Bosne i Hercegovine formirano je deset
kantona, pri čemu su mnoge slabosti u organizaciji i funkcionisanju arhivske službe došle do
izražaja. Sjedišta pet od osam prijeratnih regionalnih arhiva našla su se u Federaciji Bosne i
Hercegovine: u Sarajevu, Mostaru, Travniku, Bihaću i Tuzli. Ovih pet prijeratnih arhiva
preimenovani su u kantonalne arhive, čime je u mnogome smanjena njihova nadležnost.
Sam proces podjele arhiva na kantone je tekao sporo, posebno na području Arhiva
Mostar, gdje je u toku rata paralelno sa Arhivom Mostar funkcionisao i Arhiv Herceg Bosne.
Sličan problem desio se i na području Travnika, gdje je dugo vremena bio sporan status
Arhiva i izvori finansiranja. Formiranje arhiva na području Sarajeva, Tuzle i Bihaća tekao je u
mnogome brže i bolje. Za osam od deset kantonalnih arhiva obavlja svoju djelatnost u
kantonalnim arhivskim propisima – zakonima i podzakonskim aktima i to arhivi u Unsko-
sanskom, Sarajevskom, Tuzlanskom, Srednjebosanskom, Bosansko-podrinjskom,
Hercegovačkom kantonu, Zapadno-hercegovačkoj županiji i Zeničkodobojskom kantonu.
Neki od kantonalnih arhiva kao što su Sarajevski, Tuzlanski, Bihaćki i Srednjebosanski su
donijeli svoja podzakonska akta koja predstavljaju provedbene propise.
Zbog svoje neharmoniziranosti u određenim organizacijskim i stručnim pitanjima,
kantonalni arhivi ne doprinose unapređenju struke. Umjesto da se u arhivske propise ugrade
savremena arhivska znanja, na kantonalnom nivou se na njih gleda sa strahom od prestiža i
ona se odbacuju. Dakle, anahronost i konzervativnost ovog zakonodavstva, koja se ogleda i u
nereguliranju ophođenja arhiva i registratura sa elektronskim zapisima, je veoma izražena.
4.4. Gradski arhivi
Nastanak gradskih arhiva veže se za srednji vijek, kada je razvitak trgovine izazvao pojavu
novih gradskih arhiva. U gradskim arhivima su čuvani dokumenti vezani za prava gradova i njihov
život. Život i ekonomske prilike gradova doprineli su stvaranju i drugih vrsta akata. Tako na primjer,
sve do XV vijeka saobraćaj na putevima nije bio bezbjedan, pa su trgovci morali robu da prevoze
24 http://www.arhivrs.org/, pristupljeno: 12.4.2015.
32
karavanima, uz jaku pratnju svojih naoružanih ljudi. Gradski trgovci dobijali su od feudalaca isprave
kojima im je potvrđeno pravo da drže oružane ljude, a ponekad i čitave odrede vojske. Osim toga,
trgovci, a često i drugi građani, imali su pravo na tržišta, za šta su dobijali naročite isprave
uvjerenja, potvrde itd. Tako se javlja nov izvor iz kojeg su priticala dokumenta.
U gradovima su stvarani takozvani tržišni sudovi, a pravo na njih potvrđivano je opet
naročitim aktima. Počele su se izdavati i razne gradske naredbe, koje su se odnosile na čuvanje
gradske imovine, na rad itd. Osnivane su korporacije, kao što su esnafi i gilde. Vremenom su
ustanovljene i gradska knjiga u koju su unošeni pravni zaključci i rješenja o kupoprodaji,
nasljedstvu, mirazu, tutorstvu i sl.
Teritorijalna nadležnost gradskih arhiva u Bosni i Hercegovini vezana je za koncepciju
razvoja arhivske službe u Bosni i Hercegovini, koja se u nekoliko navrata prilagođavala
političko-administrativnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine. Danas u Bosni i Hercegovini
imamo dvanaest službenih gradova i svi oni pod svojim okriljem imaju gradske arhive, koji
funkcionišu kao arhivi pod organizacijom kantonalnih/županijskih odnosno Federalnih arhiva,
odnosno pod organizacijom arhiva Republike Srpske.
4.5. Opštinski (komunalni) arhivi
Za opštinske arhive na području teritorije Bosne i Hercegovine možemo reći da su arhivi koji
su u stručnom smislu podređeni departmanskim arhivima (Grad, Kanton ...), a obavljaju sve
arhivističke poslove na građi, koja je prikupljena sa teritorije svoje nadležnosti. Ovi arhivi
predstavljaju centre za proučavanje lokalne istorije jedne općine, tj. teritorije svoje nadležnosti i živo
sarađuje sa muzejima, gradskim i drugim arhivima na svojoj teritoriji.
4.6. Djelatnost arhiva Bosne i Hercegovine
Na osnovu Uredbe o Državnom arhivu NRBiH 12.decembra 1947.godine, arhiv Bosne
i Hercegovine predstavlja samostalnu ustanovu, koja po nalogu Predsjedništva vlade skuplja,
sređuje, čuva arhivsku građu i omogućava njeno proučavanje. Na osnovu te Uredbe odlučeno
je da sve dotadašnje ustanove koje su očuvale arhivsku građu, istu predaju Arhivu Bosne i
Hercegovine. Ustanove su obavezne dostavljati spiskove materijala koji posjeduju, te
obavještavati Državni arhiv o svim prinovama, kao i promjenama na čuvanoj građi.
33
30. januara 1948.g. inicijator Milan Popović je postavljen za upravnika, a zvanično je arhiv
počeo radom 2.februara 1948.godine. U momentu osnivanja Državnog arhiva Bosne i
Hercegovine, arhivska građa u zemlji bila je fizički ugrožena. Zato je osnovni zadatak
novoosnovane ustanove bio prikupljanje, a samim tim interveniranje u smjeru spašavanja
arhivske građe, što postaje prioritetnom zadaćom arhiva i u dužem vremenskom periodu.
Zahtijeva se briga o zaštiti arhivske građe i o sprovedbi propisa o njenom čuvanju.
Počinju se izrađivati prva uputstva za pregledanje registratura i odabiranje bezvrijedne građe
u njima. Arhiv obavlja mnoge poslove na preuzimanju arhivskih fondova iz registratura koje
nadzire. Ovu djelatnost Arhiv obavlja na cijelom području Bosne i Hercegovine, jer se prva
stvarna arhivska mreža u Bosni i Hercegovini uspostavlja 1953. i 1954. godine, kad je u Bosni
i Hercegovini osnovano pet novih arhiva (1953. u Banja Luci; 1954. u Doboju, Travniku,
Tuzli i Mostaru).
Rad na fizičkom spašavanju mnoge arhivske građe i njenom preuzimanju u arhiv činio
je s početka glavninu poslova Arhiva. U prvim godinama, Državni je arhiv za smještaj građe
imao samo jednu prostoriju. Drugi osnovni problem u radu arhiva bio je stalni nedostatak
kvalificiranog kadra. Takva situacija značajno je utjecala na rezultate Arhiva. Uslijed takvih
okolnosti, zadugo je izostajao stručni rad na arhivskoj građi, obrada arhivske građe i izrada
informativnih pomagala, konzervacija i restauracija arhivske građe, objavljivanje arhivskih
izvora. Ipak, i druge djelatnosti počinju se razvijati pedesetih i šezdesetih godina prošlog
vijeka.
Loše stanje preuzetih fondova, kao i teški smještajni uvjeti, koji su dodatno doprinijeli
oštećenjima građe od raznih uzroka (vlaga, prašina, fizička oštećenja usljed pretrpanosti
prostorija i sl.) dodatno su aktualizirali značaj djelatnosti restauracije i konzervacije
arhivskoga gradiva. 1956.godine u Arhivu su nabavljeni prvi potrebni materijali, kao i
laminator, a na raspolaganju je bio i godinu dana ranije nabavljeni aparat za mikrofilmiranje.
1956. godine započet je projekt Građa za proučavanje političkih, kulturnih i socijalno-
ekonomskih odnosa iz prošlosti Bosne i Hercegovine (XIX i XX vijek), kao projekat stalne
edicije, kroz koju bi se objavljivala arhivska građa. Veoma brzo pokrenuto je i pitanje
izdavanja stručnog časopisa, pa je 1961. Arhiv sudjelovao i u pokretanju Glasnika arhiva i
Društva arhivskih radnika, u socijalističkom periodu jedinog stručnog glasila u Bosni i
Hercegovini. 1956. godine, također, Arhiv je sudjelovao i u organizaciji prve «Nedjelje
arhiva», koja je održana od 16. do 30.septembra. Niz godina, ovo je bila najprikladnija
34
manifestacija za širu akciju arhivske službe na kulturno-prosvjetnom planu. Za cjelokupnu
arhivsku službu Bosne i Hercegovine, snažniji razvitak i mnogo veće mogućnosti započinju
od 1962.godine, kad je proglašen Zakon o arhivima, prvi bosanskohercegovački arhivski
zakon i jedan od najvažnijih arhivskih propisa donesenih u Bosni i Hercegovini. Ovim
zakonom je arhivska građa zaštićena bez obzira u čijem se vlasništvu nalazi i je li
evidentirana, a jednako je zaštićena i arhivska građa u nastajanju, tj. registraturna građa, koja
se redovito odabire i izlučuje.
Zakonom je utvrđen kompleksan karakter arhivskih ustanova kao upravnih, stručnih,
znanstvenih i kulturno-prosvjetnih ustanova. Izmjenama i dopunama ovog zakona, učinjeni su
značajni pomaci, te je donesen novi Zakon o arhivima iz 1965. Ovim zakonom u definiciji
arhivske građe po prvi put pominje se izričito i filmski materijal; definisana je i registraturna
građa, kao građa nastala radom društveno-političkih zajednica i njihovih organa, radnih i
drugih organizacija, dok je od značaja za njihov rad i dok iz nje nije odabrana arhivska građa;
ustanovljeni su rokovi predaje arhivske građe arhivima; izričito je rečeno da arhivska građa
ima svojstvo spomenika kulture, a s time u skladu fondovi se poslije sređivanja i arhivističke
obrade registriraju kod nadležnog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Osim toga, Zakonom
je određena funkcija Arhiva Bosne i Hercegovine kao matičnog arhiva. U predstojećem
periodu, Arhiv Bosne i Hercegovine postigao je značajne rezultate na sređivanju i obradi
arhivske građe.
Dok je do 1968.godine u ovome arhivu bilo oko 80% nesređenih fondova, 1991.
godine 59% arhivskih fondova bilo je pokriveno naučno-obavijesnim pomagalima za 403
fonda postojalo je 85 vodiča, 12 analitičkih, 89 sumarno-analitičkih i 31 sumarni inventar, te
13 regesta, a 6 registara.25
Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, Arhiv Bosne i Hercegovine
proširio je stručni rad na zaštitu i obradu filmske građe u zemlji. Iako je filmska građa
proglašena arhivskom Zakonom o arhivima iz 1965.godine, tek je Zakonom o kinematografiji
iz 1973.godine određeno čuvanje filmske građe Bosne i Hercegovine u kinoteci. Proizvođači
filmova obavezni su na predaju jedne nekorištene kopije filmova u prvoj godini njihova
prikazivanja, a uvoznici da predaju najbolje kopije uvezenog filma odmah po isteku licence.
Odredbama Zakona o filmskoj djelatnosti 1978.godine određeno je čuvanje filmske građe u
Kinoteci pri Arhivu Bosne i Hercegovine. U početku se operiralo brojem od 600 naslova u
filmskom fondu. Formirana je kartoteka filmova za period 1945-1978.godine, a dobri rezultati
25 Azem Kožar: Arhivistika u teoriji i praksi, Narodna i univerzitetska biblioteka, Tuzla, 1995. str.221-223.
35
polučeni u prikupljanju građe, što je obilježeno i prigodnom izložbom "35 godina
bosanskohercegovačke kinematografije". U julu 1994. iz Arhiva Bosne i Hercegovine
Kinoteka je izdvojena u samostalnu ustanovu.
Šezdesetih godina prošlog vijeka, započinje se razvijati i informacijsko-
dokumentacijska djelatnost u arhivskoj službi Bosne i Hercegovine. Već 1962.godine, "referat
naučno-informativne službe" pri Arhivu Bosne i Hercegovine prikupio je podatke o svim
arhivima u Republici.
Bio je to temelj jednome centru pri središnjem arhivu u zemlji. Informacijsko-
dokumentacijska služba u svoje je zadatke dobila:26
1. Evidenciju svih arhivskih ustanova i zbirki arhivske građe u Bosni i Hercegovini,
te građe u privatnom posjedu, kao i iz inostranih arhiva;
2. Evidenciju arhivske građe, informativnih pomagala koja za građu postoje,
arhivskih izvora u inostranstvu, stvaranje bibliografije radova nastalih korištenjem
arhivske građe;
3. Evidenciju korištenja arhivske građe na osnovi rada čitaonice; tj. evidenciju svih
korisnika i njihovih istraživačkih tema;
4. Evidenciju registratura – arhivske građe u nastajanju, kao i stvaratelja i imatelja te
građe.
Poseban dio kad je riječ o arhivskoj građi čini arhivska građa u inostranstvu. Arhivska
struka u Bosni i Hercegovini od samoga početka bila je svjesna da istraživanja arhiva u
inostranstvu, u kojima se nalaze fondovi relevatni za bosanskohercegovačku istoriju ne
predstavljaju tek nadogradnju, već obavezu da se stranim izvorima ispune praznine u
memoriji naroda.
26 http://www.arhivbih.gov.ba/, pristupljeno: 12.4.2015.
36
5. ULOGA I ZNAČAJ ARHIVA
Od kako je čovjek postao svjestan prolaznosti vremena, nastojao je da otrgne od
zaborava sjećanje na minule ljude i događaje. U najstarije vrijeme, znanja o prošlosti čuvao je
i širio kroz mitove, da bi razvojem civilizacije počeo da bilježi pojave i događaje oko sebe i
da ih tako ostavlja budućim pokoljenjima.
Poznato je da se u arhivima, pa i u bibliotekama i muzejima širom Europe, kao i
drugim dijelovima svijeta, čuva ogromno ljudsko znanje i iskustvo koje je vjekovima stvarano
i čuvano. Arhivi su jedan od produkata ljudske potrebe da se ne zaboravi prošlost. U njima se
prikupljaju, obrađuju, čuvaju i daju javnosti na korištenje dokumenta i srodni materijali
nastali radom različitih institucija ili značajnih pojedinaca i porodica u prošlosti. U tom
pogledu arhivi se razlikuju od muzeja, u kojima se čuvaju predmetni ostaci prošlosti, i od
biblioteka, u kojima se nalazi mahom publikovana naučna i literarna zaostavština minulih
epoha.
Savremena funkcija arhiva je rezultat istorijskoga razvitka uloge i značaja arhivske
građe u društvenome životu. Njena srednjovjekovna uloga dokaza za ostvarenje određenoga
prava, postepeno prerasta od 18. stoljeća u značaj izvora naučnog istraživanja. Zahtjevi
ukupnoga društvenog razvitka trebovali su kulturno-obrazovnu ulogu arhivske građe kao
kulturnog dobra, čime se postepeno upotpunjavala i oblikovala sve kompleksnija uloga
arhivske građe i samih arhiva. Razvija se ideja o čuvanju gradiva zbog širih interesa, kao
izvora informacija i svjedočanstava o povijesnom i kulturnom identitetu naroda. Arhivi se
izdvajaju iz uprave i postaju mjesta gdje se istražuje nacionalna istorija, a arhivisti (koji su
sada pretežito istoričari, a ne pravnici) prikupljaju sve što može svjedočiti o nacionalnoj
istoriji. Mnoge arhivske vrijednosti – povelje, spisi, raritetni rukopisi, inkunabule, rukopisne
ostavštine, hronike, matice čuvaju arhivi u Bosni i Hercegovini i one su u njih dospjele na
različite načine. Dokumenti nastaju iz praktičnih potreba jedne državne ili privatne ustanove,
porodice ili pojedinca, radi redovnog obavljanja njihovih djelatnosti. Poslije određenog niza
37
godina, oni gube upotrebnu vrijednost u poslovanju stvaraoca ili, kada je ustanova u pitanju,
ako se i sama ustanova ugasila. Tada se dokumenti predaju arhivu koji je nadležan za njihovo
čuvanje.
6. ARHIVI U SAVREMENOME DRUŠTVU
Uloga i značaj arhiva u savremenom društvu je višestruka, a u osnovi je determinirana
zahtjevima ukupnog društvenog razvoja. U osnovi arhivi, kao kompleksne ustanove
polifunkcionalnog karaktera, obavljaju: upravnu, informativnu, kulturno-obrazovnu i naučnu
funkciju. Da bi u optimalnome obimu izvršili naznačene funkcije, arhivi se prije svega bave
poslovima zaštite i čuvanja arhivske građe (one u nastajanju i one pohranjene u arhivima),
preuzimanjem, arhivističkom obradom i sređivanjem građe, valorizacijom, izradom
informativnih sredstava o građi, izdavanjem dokaza pravnim i fizičkim licima iz pohranjene
arhivske građe, omogućavanjem korišćenja građe u naučne, odgojno-obrazovne i druge svrhe,
tehničko-tehnološkim pitanjima zaštite i čuvanja (od uvjetnog smještaja do svih oblika
reprografije i osiguranja migriranja dokumenata), itd.
Arhivi rukuju arhivskom građom na klasičnim i novim nosiocima informacija (od
papira do elektronskih zapisa), što zahtijeva različite pristupe u svim segmentima ophođenja –
posebno na planu zaštite i čuvanja. Dok je za klasične nosioce sve više predmetna potreba
prenošenja na nove podloge (putem mikrofilmovanja, skeniranja i sl.), dotle je za elektronske
zapise upitna njihova trajnost, tj. ono što je za informatičke tehnologije od sekundarnog
značaja. Ovo posebno zbog toga što je standardizacija elektronskih zapisa još uvijek za
arhivistiku otvoreno pitanje, zbog čega se kao prelaznom rješenju pristupa produkciji neke
forme analognih zapisa. Iako su, dakle, informatičke tehnologije doprinijele unapređenju
informatičke funkcije arhiva, one su istovremeno pred arhivstiku postavile brojne druge
izazove, među kojima je i ona koja se tiče postojanosti zapisa. Ukupna djelatnost arhiva, a
posebno njena informativna i upravna komponenta, bitno se održavaju na stepen
demokratizacije društvenih odnosa u jednoj državi. Ova funkcija arhiva sve više dolazi do
izražaja, pa otuda i interes države za istom naglo raste. Eklatantan primjer za to su
interesiranja građana zemalja u tranziciji za imovinom, koja im je iz različitih razloga ranije
38
oduzeta, a sada im je data mogućnost da je vrate u posjed. Zbog ovih i niza drugih razloga
arhivi su danas u svijetu organizirani uglavnom kao državne ustanove. To znači da država sve
više shvaća ulogu arhiva za svoje funkcioniranje, te im otuda zbog te njihove operativne
funkcije pridaje sve veći značaj. Savremeno organizirane i uređene države su gotovo
besprijekorno sačuvale sistem zaštite i čuvanja arhivske građe u nastajanju, tj. dok se ona
nalazi kod stvaralaca (registratura), i to na način da su iskustvena i stručno izučena rješenja
posredstvom države pretočena u obavezujuće pravne norme.
Time je do perfekcije doveden sistem racionalnog i sigurnog rukovanja spisima svih
vrsta, što za rezultat ima cjelovite arhivske fondove koji su istovremeno, osim dijela koji se
odnosi na državnu ili ličnu tajnu, dostupni javnosti, odnosno istraživačima i korisnicima.
Time struka i nauka, a i država, dobijaju na značaju. Ovdje je potrebno naglasiti da interesi
struke i nauke s jedne strane i države s druge strane nisu uvijek kompatibilni, i to uglavnom u
onoj mjeri u kojoj država (misli se na vladajuće strukture) nije do kraja demokratična, kako bi
sačuvala sve relavantne izvore, pa i one koji joj ne idu u prilog. Razumljivo, ovaj raskorak je
znatno manji u razvijenim demokratskim zemljama Europe i svijeta, a znatno veći u zemljama
u tranziciji kakva je i Bosna i Hercegovina.
Dakle, u savremenim društvima, postoji organska veza i podudaran interes između
arhiva i države. Između ostaloga, jedan od regulatora njihovoga odnosa jesu međunarodne
pravne i stručne norme, koje se dosljedno primjenjuju. Sva primarna pitanja djelatnosti su
optimalno uređena, a oštrica aktivnosti usmjerena je na adekvatno rješavanje pitanja koja pred
arhivistiku postavljaju nove informacijske tehnologije.
6.1. Informacijske tehnologije i njihov uticaj na arhivistiku i arhivsku djelatnost
Savremeni razvoj tehnike i nauke, posebno informatičkih nauka, a u tijesnoj vezi sa
njima i nastajanje novih tehnologija i novih nosilaca informacija, postavljaju pred arhiviste i
arhive nove zadatke koji se podvode pod pojam "tehnološki imperativi". Oni logički proizlaze
ili su rezultat trendova informacionih tehnologija, a koji obuhvaćaju: promjenu oblika
dokumenta, promjenu načina rada i promjenu same tehnologije, strukturu podataka i ona
dokument čini razumljivim.
Fizička struktura dokumenta odnosi se na oblikovanje, kako je autor zamislio da
dokument izgleda i prikaz (kako dokument vidi korisnik). Fizička i logička struktura su
39
kod klasičnih dokumenata neodvojivo povezane, dok su kod elektronskih dokumenata one
razdvojene i zasebno pohranjene. Postoje dva osnovna i usko povezana koncepta, koja čine
osnovu novoga oblika elektronske dokumentacije:
1. Baza podataka (vrijednosti podataka se vremenom mijenjaju);
2. Virtualni dokument (dokument se sastoji od niza veza i pokazivača podataka), koji
su sami fizičke cjeline u bazi i on je kao takav samo naizgled. elektronski dokument,
jer je proizvod spajanja cjelina teksta (podataka) u bazi podataka, koji će tek
štampanjem postati fizički entitet.
Tehnološki imperativi treba da daju odgovor na pitanje odnosa elektronskoga
dokumenta i principa provenijencije, kao temelja moderne arhivske nauke. Naime,
tradicionalni dokumenti čine zapisanu informaciju koja postoji kao fizička jedinica i to
tako da osigurava „dokaz .iz prve ruke“ ili potvrdu neke aktivnosti. Vremenom su nastali i
audio-video zapisi kao posebna vrsta dokumenata, čime je definicija dokumenta
proširena. Elektronski se zapisi sastoje od niza .digitalnih signala i kao posljedica toga
imaju malo, ili nimalo, fizičkih obilježja, koja su svojstvena tradicionalnim zapisima. Ali i
oni imaju svoju strukturu i predstavljaju dokaz o izvršenju neke radnje. U stvari
elektronski zapisi se sastoje od četiri elementa: sadržaja, strukture, konteksta i oblika.
Prva tri moraju biti sačuvana, a zadnji element je bolje ne čuvati, jer uveliko ovisi o
mediju koji se koristi za prikaz.
Da bi se određena informacija u zapisu mogla pronaći, podaci trebaju biti
strukturirani. Zavisno od namjene zapisa postoje dva glavna načina za strukturiranje
podataka:
1. Baza podataka (podaci su smješteni u skladištu informacija iz kojeg se mogu
pretraživati i ažurirati);
2. Dokumenti (ova se struktura koristi kada su podaci sređeni na neki uređen
način, kako bi predstavili neki sadržaj, ili opisali neku aktivnost).
Što važnost informacija unutar organizacija postaje veća, to struktura dokumenata
i baze podataka postaju sve složenije. S druge strane, slijediti načelo provenijencije
znači osigurati da se sačuva kontekst u kome je dokument nastao, veze između
dokumenata i njihovih stvaralaca i veze među samim dokumentima. .Kontekst uključuje
znanje o tome gdje je dokument nastao, u okviru kojega procesa, za koju svrhu, za koga,
kada i kako ga je primalac zaprimio i kako je došao u naše ruke. Sve to je znatno lakše
40
utvrditi na klasičnim dokumentima. Međutim, identificiranje i održavanje konteksta
elektronskih dokumenata je veliki izazov za arhiviste, jer elektronski zapisi ne postoje kao
zaseban fizički entitet, sve dok veliki dio informacija o kontekstu elektronskih zapisa ne
postane vidljiv korisnicima, ili se ne bilježi automatski. Logički ili kontekstualni
odnosi između segmenata elektronskih informacija su od ključne važnosti.
Problem identifikacije i održavanja provenijencije elektronskih dokumenata je mnogo
ozbiljniji tamo gdje postoji mreža, ili korporacijska baza podataka, jer veze između računara
ukidaju tradicionalne granice između organizacija, njihovih odjela i kancelarija, koje su
ranije osiguravale većinu informacija o provenijenciji.
Dosljedno poštivanje načela provenijencije je vrlo bitno za elektronske zapise. Da bi
se osiguralo poštivanje tog načela, arhivisti moraju učestvovati u oblikovanju direktorija
informacionih izvora i sistema meta podataka, te osigurati da oni sadrže sve informacije o
kontekstu koje su bitne za puno razumijevanje dokumenata. Sve to govori da je princip
provenijencije moguće održati i među elektronskim zapisima, s tim da se dokumentom
upravlja u svim fazama njegovoga postojanja: od nastanka do korištenja.
6.1.1. Digitalizacija
Proces digitalizacije arhivske građe predstavlja konverziju analognog signala u
digitalni. Samim procesom digitalizacije možemo pretvoriti različitu arhivsku građu u
digitalne zapise (pisanu i štampanu građu, slike, karte, rukopise i mnoge druge arhivske
podatke). Procesom digitalizacije čuvamo originale, te poboljšavamo pristup informacijama
tj. arhivskoj građi većem broju korisnika putem informacionih tehnologija.
Arhivska građa se pretvara u digitalni oblik ili digitalizuje u arhivu ili drugom javno-
pravnom licu na osnovu izbora i stručnih uputa nadležnog arhiva. Sigurnosni snimci se čuvaju
odvojeno od originala. Prednosti digitalizacije koje su od posebnog značaja su mogučnosti
pravljenja kopija originala koji se nalaze u mnogim arhivima svijeta, a koji su nastali na
određenom prostoru, te dijeljenje takvih kopija sa širom javnosti. Takve prednosti
digitalizacije prepoznala je i Evropska komisija, koja je 2006. godine objavila Preporuku o
41
digitalizaciji europskih arhiva, kao i dostupnosti digitalne arhivske građe putem interneta.
Ove preporuke Evropske komisije i njeno poticanje država članica ka razvoju digitalizirane
građe iz biblioteka, arhiva i muzeja, te ka usklađenim mjerama za digitaliziranje kulturnog
nasljeđa su potakle i Sloveniju, jer se i ona u periodu od 2007. do 2013.god. uključila u proces
digitalizacije.
Cilj digitalizacije jeste da se poveća raspoloživost i ponude elektronskih sadržaja i
usluga na internetu, te cjelovitog učenja, što posljedično predstavlja osnovu u obrazovanju
osnovnog društva i konkurentnosti privredno uspješnih država.
Sa mogućnostima koje nam se danas pružaju, kao i sa tehnologijom koju danas
posjedujemo, digitalizacija je postala veoma praktičan i kvalitetan način pripreme
reprodukcije. Sa digitalizacijom zadovoljavamo zahtjeve, jer pripremamo sigurnosne kopije,
koje će biti kvalitetnije, te će nadomjestiti original, koje će biti kvalitetnije, te bi eventualno
nadomjestila original, korisničke kopije, koje bi bile dovoljne za kvalitetnu upotrebu, te one
koje su namijenjene samo za „reklamne svrhe“, za predstavljanje na internetu. Isto tako u
članovima je određeno da ako je tražena arhivska građa u slabom materijalnom stanju ili
postoji opasnost da će se kod upotrebe oštetiti, na upotrebu se daju kopije arhivske građe, koje
mogu biti pretvorene u digitalni oblik, mikrofilmove, ili nekako drugačije pohranjene.
6.1.2. Mikrofilmovanje
Poseban način provođenja preventivne zaštite arhivske građe predstavlja
mikrofilmovanje. Za registrature je mikrofilmovanje značajno zbog lakšeg manipulisanja sa
registraturnom građom i omogućavanja bržeg protoka informacija, što utiče na ekonomičnost
poslovanja, a za arhive mikrofilmovanje je prije svega značajno zbog zaštite arhivske građe,
posebno u slučaju vanredne okolnosti, kakve su elementarne nepogode i ratovi.
Osim brojnih prednosti mikrofilmovanje ima i svojih nedostataka koji su vezani za
troškove opreme, snimanja (i presnimavanja) i obrade. U nekim zemljama spora je i dokazna
vrijednost mikrofilma. Inače i sam proces mikrofilmovanja obuhvata neposrednu pripremu
dokumentacije, poslove mikrofilmovanja i obradu snimljenih materijala. Svaka od tih faza
zahtijeva upotrebu specijaliziranih arhivističkih znanja.27
27 Ivanka Bruk i Ljubodrag Popović: Arhivistika za III i IV razred usmerenog obrazovanja prevodilačke i arhivsko-muzejske struke zanimanja: arhivski pomoćnik, arhivar u OUR-ima i arhivski preparator, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1985. str. 171-174.
42
a) Digitalizacija mikrofilmova
U svijetu mikrofilma postoji nekoliko vrsta mikrofilmskih oblika, a svaki od oblika
ima svoju specifičnu namjenu. Kao i kod svih oblika skeniranja ili digitalizacije važno je da
prepoznamo na čemu i u kom obliku se nalazi naš zapis. Od toga zavisi koliko se proces
digitalizacije može automatizovati, a što je proces digitalizacije više automatizovan, cijene
usluga su niže. Nabrojati ćemo nekoliko osnovnih vrsta mikrofilmskih oblika i to:
- 16 mm mikrofilmske rolne (os 30. i 40,5 m dužine). Ovaj oblik mikrofilma se
uglavnom koristi za snimanje poslovne dokumentacije do veličine A3 formata;
- 35 m mikrofilmovi (dužine 30m i 40,5m). Ova veličina mikrofilma se koristi za
snimanje dokumentacije od A3 do A0, tehničke crteže, plakete itd;
- Apreturne kartice su zapravo isječeni pojedinačni snimci sa 35 mm mikrofilma
zalijepljeni na kartonske kartice precizne veličine i definisane pozicije otvora za
mikrofilmski snimak. Ovaj mikrofilmski oblik se uglavnom koristi za snimanje
tehničkih crteža.
b) Mikrofilmovanje dokumenata
Mikrofilmovanje predstavlja pouzdan i zakonski validan medij za pohranjivanje
dokumenata, čijom upotrebom se postiže velika ušteda u prostoru za smještaj arhive. Na ovaj
način se i dalje zadržava forma dokumenta, koji je po Zakonu ekvivalentan originalnom,
papirnom dokumentu.
Korisnici mikrofilma su sve institucije i poslovni sistemi, kojima ovaj medij
predstavlja zaštite arhivske građe i način da se prostor, gdje je ona smještena, rastereti.
Mikrofilm omogućava brže i tačnije informisanje, lakše distribuiranje informacija, njihovo
obezbjeđivanje i zaštitu od elementarnih nepogoda.
Prednost mikrofilma u odnosu na druge medije:
- Omogućava veću gustinu memorisanja informacija;
- Informacije se memorišu u izvornom analognome obliku;
- Pronalaženje informacija na mikrofilmu je pouzdanije (vijek trajanja mikrofilma
je i do 500 godina);
43
- Informacije prebačene na mikrofilm zauzimaju mnogo manje prostora pri
odlaganju i čuvanju;
- Mikrofilm je znatno jeftiniji od drugih nosilaca informacija;
- Korištenjem mikrofilma postiže se značajna ušteda u materijalu, vremenu i
transportu.
Mikrofilmovanje u svrhu zamjene (supstitucije originala) veoma rijetko se preduzima.
Razlozi za ovu vrstu mikrofilmovanja su uglavnom pomanjkanje prostora za čuvanje
originalne arhivske građe i tehnološke osobine mikrofilmske trake, a prije svega njen mali
gabarit.
7. MOGUĆNOST RAZVOJA ARHIVA
Razvoj arhiva ovisi o cjelokupnom razvoju uprave koja se kreće prema automatizaciji
i elektroničkom informacijskome upravljanju, on-line komunikaciji i transakcijama s
“građanima - korisnicima”, što uzrokuje nestanak klasičnih pismohrana. Hibridno
kancelarijsko poslovanje (istovremeni rad s klasičnim i elektroničkim dokumentima) je
stvarnost koju, već i u BiH, podržavaju relevantni zakoni. Suočena s ogromnim i neminovnim
promjenama u kancelarijskom poslovanju struka je dio odgovora pronašla u dekonstrukciji
tradicionalnih arhivskih koncepata i načela. Post-modernizam u arhivistiku uvodi novu
paradigmu. Nova teorija nadilazi životni ciklus gradiva i govori o modelu record continuuma
u kojemu su kancelarijsko i arhivsko poslovanje jedinstveni proces. Bez obzira na teorijske
rasprave on-line dostupnost gradiva i zadovoljenje potreba korisnika su imperativ, što rad
arhivista usmjerava na područje upravljanja znanjima i stvaranja virtualnih arhiva.
Arhivi tek trebaju ostvariti Weberov ideal uprave, a istovremeno dosegnuti nivo EU.
Arhivi će svoje zadaće i ciljeve moći ostvariti jedino pronalaženjem i eksploatacijom
unutrašnjih rezervi, iznimno proaktivnim i kreativnim radom, te korištenjem i kritičkom
primjenom stranih iskustava.
7.1. Savremena arhivska teorija
44
Početkom 1975. godine, u istom periodu kada su se pojavila elektronska dokumenta, u
arhivistici se pojavio David Bearman. Bearman je tokom svoje karijere uočio kako klasične
arhivske metode ne daju željene rezultate, i postavio dva pitanja28:
- Pretpostavimo li da naše najbolje metode uspijevaju u svakom pogledu, do koje
mjere ostvarujemo ciljeve koje smo si zadali?
- Ako naše sadašnje metode ne ostvaruju naše težnje, kako možemo promijeniti
naše ciljeve, ili naše metode da bismo ih ostvarili ?
Bearman je želio pokazati postojanje velike razlika između onoga što se želi
vrednovati i onoga što se može vrednovati, te uočio potrebu za novim metodama, odnosno
novom paradigmom u arhivistici.
Zagovarao je nove metode koje će se usmjeriti na vrednovanje aktivnosti iz kojih
nastaje gradivo radije nego na samo gradivo, i napuštanje ideje trajnog čuvanja u korist
čuvanja na temelju kontinuirane vrijednosti. Istaknuo je kako treba prevrednovati svaku
pretpostavku da gradivo treba čuvati u originalnom formatu, već treba čuvati dokazni
kontekst i funkcionalnost vezanu uz gradivo. Kod sređivanja i opisa gradiva, koje po starim
metodama zahtijeva previše posla, treba dokumentirati kontekst stvaranja i upotrebe gradiva
radije nego same spise, te razviti sistem u kojem bi spisi opisivali sami sebe. Znanje koje
korisnici steknu tijekom korištenja gradiva treba ugraditi u obavijesna pomagala za buduće
korisnike. Arhivisti moraju imati kontrolu nad gradivom u ranoj fazi njegova životna ciklusa.
Arhivi se trebaju afirmirati kao centri informacija, a ne centri gradiva.
Bearman je definirao 6 novih arhivskih metoda29:
- Stvoriti dokaze;
- Identificirati dokaze;
- Dokumentirati aktivnosti;
- Čuvati dokaze;
- Omogućiti korištenje;
- Mjeriti uspjeh.
28 Živana Hađbeli : položaj, uloga i promjene pismohrana i arhiva kao posljedica širenja elektroničke uprave, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2005. str. 115-116.
29 Živana Hađbeli : položaj, uloga i promjene pismohrana i arhiva kao posljedica širenja elektroničke uprave, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2005. str. 118.
45
Prije trideset godina Howard Zinn je u struku uveo pojam “arhivista aktivista”
(activist archivist) naglašavajući kako arhivsko gradivo pokriva moćne i bogate elemente u
društvu, dok su siromašni i oni bez moći u gradivu nevidljivi, te apelirao na arhiviste da
skupljaju gradivo o životu, željama i potrebama običnih ljudi (raznih manjina), jer će time
arhivi biti reprezentativniji. Istu su potrebu kasnije istaknuli Gould P. Colman, Gerald F. Ham
te zagovaratelji “strategije dokumentiranja”. Elektronički zapisi mijenjaju rad arhiva.
Klasične metode ne odgovaraju novom gradivu te se struka s praktičnih okreće teorijskim
pitanjima. Klasični nacionalni arhiv proizvod je političke tradicije. IT otvara temeljno pitanje
i o tome je li potrebno zadržati tradicionalne centralizirane arhive.
U arhivistici trenutno egzistiraju dvije paradigme: 180 stara paradigma je istorijsko-
tehnistička (historical-technicist), a nova naučno-informacijska (scientific-informatonal).
Osnovni objekt arhivistike stare paradigme je dokument, a karakteristične odrednice:
nacionalna država, važnost dokumenata za studij povijesti, nacionalna arhivska služba
(nacionalni arhiv), arhivi su objektivni, neutralni i pasivni čuvari istine, koncept fonda, načela
provenijencije i prvobitnog reda, privatno gradivo pohranjeno u državnim arhivima,
arhivistika je pomoćna istorijska nauka, pragmatičko kancelarijsko poslovanje, životni ciklus
dokumenta.
Osnovni objekt nove paradigme je društvena informacija definirana kao niz
intelektualnih, kodiranih i društveno kontekstualiziranih značajnih simbola, koje je moguće
zabilježiti na bilo kojem nosaču (papiru, računalu, magnetskoj traci...) i stoga permanentno
priopćavati. Osnovni objekt nove paradigme, informacija, može biti izolirana i nauka je
može proučavati. Arhivistika je informacijska nauka, ali se od ostalih informacijskih nauka
(bibliotekarstvo, dokumentaristika) razlikuje po tome što gradivo promatra na holistički način
kao (polu) zatvoreni sistem društvenih informacija, zabilježenih na bilo kojoj vrsti medija, a
koje određuju dva faktora, struktura i korištenje, kojima se pridružuje i treći, memorija, koji
se preklapa s prva dva.
Najzapaženije su rasprave nastale pod utjecajem post-modernizma. Rasprave
dekonstruiraju sve segmente arhivske teorije i prakse, a razmatraju i pitanja koja su bila van
domene klasične arhivistike. Post-modernizam se pojavio 1970-ih, no arhivisti su ga “otkrili”
tek 1990-ih. Tvorac dekonstruktivizma Jacques Derrida je 1996.g. napisao knjigu “Archive
Fever”. Od arhivskih teoretičara koji pišu pod utjecajem post-modernizma, i sebe nazivaju
arhivistima nove paradigme, valja istaknuti Terrya Cooka, a slijede Brien Brothman, Eric
46
Ketelaar, Joan Schwartz, Tom Nesmith, Verne Harris, Barbara Reed, Elizabeth Kaplan, i dr.
Prema Terryju Cooku arhivisti moraju razumjeti post-modernizam zbog njegova utjecaja na
popularnu kulturu. Živimo u post-modernističkoj eri teorijskih rasprava, a post-modernizam je
glavni intelektualni trend. Post-modernizam je na zapadnim sveučilištima predmet
znanstvenih studija. Post-modernizam nudi mogućnosti obogaćivanja arhivske prakse, a
arhivistima priliku da se izvuku iz svoje učahurenosti.
Fond prestaje postojati kao fizički entitet, više nije fizička stvar koja se konstruira ili
rekonstruira fizičkim sređivanjem, već niz odnosa između gradiva, stvaratelja i poslovnih
procesa. Ti se odnosi i veze ne moraju iskazati fizičkim grupisanjem i čuvanjem gradiva već
se prvenstveno iskazuju opisom, neovisnim o fizičkoj lokaciji i sređivanju dokumenata.
Ovaj nekustodijalni pristup znači rekonstruiranje fonda konceptualno pomoću opisa,
umjesto fizički pomoću sređivanja. Arhivska nauka mora se usmjeriti s analize dokumenata
na analizu funkcija, procesa i transakcija koje su dovele do stvaranja gradiva. Promjena
fokusa s proizvoda na proces dovodi do promjene osnovnih teorijskih formulacija:
provenijencija (koja postaje virtualna), prvobitni poredak (odražava radne procese),
dokument (više nije fizički objekt), fond (virtualni realitet odnosa), sređivanje i opis (daju
kontekstualno razumijevanje mnogostrukih međuodnosa), vrednovanje (vrednuju se funkcije,
programi i aktivnosti), pohrana (kontinuirana migracija), arhivi (virtualni).
7.2. Perspektive razvoja arhivske službe u svijetu
Zadaćama i položajem arhiva u bližoj ili daljoj budućnosti bave se mnogi arhivisti, bez
obzira nazivaju li sebe pripadnicima nove paradigme, ili se svrstavaju uz staru. Pitanja kojima
se bave su virtualni arhivi, korištenje gradiva, preobilje informacija, isplativost čuvanja,
vrednovanje itd. Dio odgovora na pitanje kakav će biti položaj i uloga pismohrana i arhiva u
budućnosti možemo naći u SF filmovima i romanima. Izravna komunikacija između čovjeka i
stroja i roboti odavno su iz SF knjiga prešli u realnost, a ljudska je rasa počela osvajati Crveni
planet.
Utjecaj razvoja znanosti i tehnologije na spise, u bližoj budućnosti, vidljiv je iz
kultnoga filma “5. element” u kojem se glavnom junaku rješenje o rastavi braka dostavlja u
papirnatom obliku. Postojanje papirnatih dokumenata o razvodu braka (dakle o
privatnopravnim poslovima) u društvu koje je savladalo barijere međuplanetarnog leta i
47
suživota bića s više planeta odgovara današnjem zakonu o elektroničkom potpisu koji ne
priznaje valjanost elektroničkih dokumenata o bračnim ugovorima i podrazumijeva hibridne
sisteme, istovremeno postojanje papirnatih i elektroničkih dokumenata.
8. ARHIVSKE ASOCIJACIJE
Arhivska služba je dio evropske arhivske službe. Članstvo u međunarodnim stručnim
organizacijama je važno radi praćenja i sudjelovanja u tokovima razvoja struke i prihvatanja
narodnih normi.
Arhiv Bosne i Hercegovine je od 1994.godine član Međunarodnog arhivskog vijeća –
ICA (International Council of Archives)30. ICA je profesionalna organizacija posvećena
promociji zaštite, razvoju i korištenju svjetskog arhivskog nasljeđa, koja prikuplja nacionalne
stručnjake i udruženja. Ciljevi ICA-e su razvoj arhiva u svim zemljama, organizacija najboljih
postupaka i standarda u struci. Arhivisti iz Bosne i Hercegovine su i prije 1992.godine u
sklopu međunarodne saradnje učestvovali na više međunarodnih skupova i savjetovanja, ili na
specijalističkim i studijskim boravcima, a od osamostaljenja i na svjetskim kongresima
arhiva, međunarodnim konferencijama Okruglog stola arhiva (CITRA – Conference
International Tables Rondes Archives; The International Conference of the Round Table on
Archices, godišnji sastanak direktora arhiva, predsjedatelja nacionalnih profesionalnih
udruženja i ravnatelja ICA-inih sekcija i komiteta); CIBAL, Jadransko – Jonske inicijative.
Iz razumnih i praktičnih razloga kao i zbog višedecenijske zajedničke države i
zajedničke arhivske baštine, intenzivna je saradnja sa zemljama bivše Jugoslavije, čemu se
poklanja posebna pozornost, pa su sa svim zemljama potpisani sporazumi ili protokol o
međunarodnoj saradnji. Udruživanje arhivista u stručne asocijacije u zemljama Evrope ima
svoju dugu tradiciju. Na međunarodnom, pak, planu i na nivou bivše SFRJ (do 1991)
30 http://www.arhivtk.ba/VODIC/vodic1.PDF, pristupljeno : 6.4.2015.
48
udruživanje je izvršeno tek nakon Drugoga svjetskog rata. Imalo je (i ima) pozitivne efekte
na razvoj arhivske struke i nauke. Međunarodno arhivsko vijeće - MAV (Interantional Concil
on Archives - ICA) osnovano je 1950. godine na Prvom Međunarodnom kongresu arhiva u
Parizu. Razvilo se iz Komiteta arhivskih stručnjaka, koji je formiran prije Drugog svjetskog
rata, iz kojeg je 1948. nastalo Međunarodno Udruženje Arhiva.
MAV okuplja javne i privatne arhivske ustanove, arhivske asocijacije i pojedince, sve
to u pet kategorija članstva i to:
1. Nacionalni arhivi;
2. Arhivska udruženja;
3. Regionalni, lokalni i privatni arhivi;
4. Pojedinci;
5. Počasni članovi.
Svoju djelatnost MAV ostvaruje preko organa: Centralne skupštine, Izvrsnog odbora i
sekretarijata. Generalna skupština je najviši organ MAV-a, koja se sastaje svake četvrte
godine u vrijeme održavanja Kongresa arhiva. Pravo glasa na skupštini imaju članovi iz
kategorija A i B. Bira predsjednika i pet potpredsjednika na vrijeme od četiri godine. Radom
MAV-a između dvije skupštine (kongresa) upravlja Izvršni odbor koji čine: predsjednik,
potpredsjednik, četiri predstavnika regionalnih organizacija, po jedan predstavnik članstva iz
kategorija B i C, sekretar i blagajnik (ukupno 10). Rad Izvršnog odbora odvija se kroz tri
komisije: Komisija za razvoj arhiva, Komisija za podršku programu i Komisija za program31.
Ciljevi i zadaci MAV-a jasno su definisani sistemom općih i posebnih propisa, a
sadrže se u sljedećem32:
- Da podstiče razvoj arhivistika radi očuvanja arhivske građe;
- Da utiče na sistem redovnoga obrazovanja arhivista, kao i na edukaciju onih koji
već obavljaju arhivske poslove;
- Da podstiče i razvija primjenu profesionalnog etičkog kodeksa arhivista;
- Da podstiče i razvija aktivnosti u sferi upravljanja arhivskim zapisima;
- Da podstiče i razvija saradnju između arhivista, arhiva i arhivskih asocijacija;
- Da unapređuje sistem zaštite i očuvanja arhivske građe;
31 Izet Šabotić, Nermana Hodžić i Selma Isić: Vodič kroz arhivske fondove i zbirke Arhiva Tuzlanskog kantona, JU Arhiv TK, Tuzla, 2012.32 Azem Kožar : Arhivistika u teoriji i praksi 3, Knjiga 3, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, 2011. str 233.
49
- Da unapređuje pristup arhivskoj građi za osobe i pravna lica, za naučne, kulturne
i druge društvene potrebe.
Preko razgranate mreže stručnih tijela, a na temelju utvrđenih ciljeva i zadataka,
MAV se bavi svim važnijim pitanjima arhivske teorije i prakse. Među njima su: zaštita i
čuvanje arhivske građe naročito u zemljama u kojima je ona ugrožena, izradi stručnih
arhivskih standarda, poboljšanju kadrovske strukture putem osiguranja rada stalnih
arhivističkih škola i preko povremenih edukativnih seminara, širokim spektrom problematike
koja se tiče primjene informatičkih tehnologija i njenoga odraza na rad arhiva, problematikom
mikrofilma, sabiranja i čuvanja «usmene tradicije» nekih zemalja itd. MAV se bavi pitanjima
profesionaliziranja struke, donošenjem Etičkog kodeksa arhivista itd.
9. VAŽEĆI ARHIVSKI PROPISI
Svaka zemlja donosi sopstvene propise kojima se regulišu pitanja kulturnih dobara.
Radi se o više opštih propisa (Ustav, zakoni i dr.) i niza posebnih propisa (zakoni i
podzakonska akta za pojedine oblasti kulture), koji se međusobno dopunjuju u kompatibilan
pravni sistem.
Na nivou Bosne i Hercegovine važeći propisi koji uređuju arhivsku oblast su:
1. Zakon o arhivskoj građi i Arhivu Bosne i Hercegovine33
2. Pravilnik o preuzimanju arhivskog gradiva u Arhiv Bosne i Hercegovine34
3. Pravilnik o zaštiti i čuvanju arhivskog gradiva u Arhivu Bosne i Hercegovine i
registraturnog gradiva u institucijama Bosne i Hercegovine.35
Naprijed navedene pravilnike donijelo je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine 13.
februara 2003.godine, na prijedlog direktora Arhiva Bosne i Hercegovine.
Određena pitanja arhivskog poslovanja uređena su i propisima o kancelarijskom
poslovanju kod organa uprave i institucija, službi i drugih tijela Bosne i Hercegovine. Naime,
arhivsko poslovanje je usko povezano s kancelarijskim poslovanjem. Propisi o
kancelarijskom poslovanju na nivou Bosne i Hercegovine su sljedeća:
33 „Službeni glasnik BiH“, broj 16/0134 „Službeni glasnik BiH“, broj 10/0335 „Službeni glasnik BiH“, broj 10/03
50
1. Odluka o kancelarijskom poslovanju ministarstava, službi, institucija i drugih
tijela Vijeća ministara Bosne i Hercegovine36, koju je donijelo Vijeće ministara
Bosne i Hercegovine;
2. Uputstvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja ministarstava, službi,
institucija i drugih tijela Vijeća ministara Bosne i Hercegovine37, koji je na
temelju članka 18. naprijed navedene odluke donio ministar pravde Bosne i
Hercegovine.
Na temelju Odluke o kancelarijskom poslovanju ministarstava, službi, institucija i
drugih tijela Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ministar pravde Bosne i Hercegovine, u
saradnji sa direktorom Arhiva Bosne i Hercegovine, donio je Uputstvo o arhivskoj knjizi,
čuvanju registraturne i arhivske građe, odabiru arhivske građe i primopredaji arhivske građe
između ministarstava, službi, institucija i drugih tijela Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i
Arhiva Bosne i Hercegovine 38
9.1. Arhivski propisi u Federaciji BiH
Na Nivou Federacije Bosne i Hercegovine, u odnosu na arhivsku djelatnost, na snazi
su sljedeći propisi:
1. Zakon o arhivskoj građi Federacije Bosne i Hercegovine39
2. Uredba o organiziranju i vršenju arhivskih poslova u pravnim osobama u
Federaciji Bosne i Hercegovine40
3. Uredba o organiziranju i vršenju arhivskih poslova u organima uprave i službama
za upravu Federacije Bosne i Hercegovine41
4. Uredba o uvjetima i načinu polaganja stručnog arhivističkog ispita i načinu
stjecanja stručnih zvanja u arhivističkoj struci42
5. Program stručnog arhivističkog ispita za pripravnike i službenike u organima
uprave i službama za upravu i pravnim osobama u Federaciji Bosne i
Hercegovine43 – navedeni program donio je ravnatelj Arhiva Federacije na temelju
članka 38. Zakona o arhivskoj građi Federacije Bosne i Hercegovine, i članka 4.
36 „Službeni glasnik BiH“, broj 21/01 i 29/0337 „Službeni glasnik BiH“, broj 35/0338 „Službeni glasnik BiH“, broj 16/06 39 „Službene novine Federacije BiH“, broj 45/0240 „Službene novine Federacije BiH“, broj 12/0341 „Službene novine Federacije BiH“, broj 22/0342 „Službene novine Federacije BiH“, broj 12/0343 „Službene novine Federacije BiH“, broj 55/03
51
stavak 4. Uredbe o uvjetima i načinu polaganja arhivističkog ispita i načina
stjecanja stručnih zvanja u arhivskoj struci.
Propisi o kancelarijskom poslovanju u Federaciji Bosne i Hercegovine su slijedeći :
1. Uredba o kancelarijskom poslovanju organa uprave i službi za upravu Federacije
Bosne i Hercegovine44
2. Uputstvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave i
službama za upravu u Federaciji Bosne i Hercegovine45
3. Odluka o postupku primopredaje službenih akata ukinutih i novonastalih
federalnih organa i federalnih ustanova46.
9.2. Arhivski propisi u Republici Srpskoj
U Republici Srpskoj doneseni su sljedeći propisi o arhivskoj djelatnosti:
1. Zakon o arhivskoj djelatnosti47
2. Pravilnik o čuvanju i zaštiti arhivske građe i registraturskog materijala van
arhiva48
3. Pravilnik o odabiranju arhivske građe o odabiranju registraturskog materijala49
4. Pravilnik o načinu primopredaje arhivske građe između imalaca arhivske građe i
Arhiva Republike Srpske50
5. Pravilnik o evidencijama koje vodi Arhiv Republike Srpske51
6. Pravilnik o uslovima za osnivanje i početak rada Arhiva52
7. Uputstvo o načinu vođenja i korištenja arhivske knjige organa državne uprave53.
44 „Službene novine Federacije BiH“, broj 20/9845 „Službene novine Federacije BiH“, broj 30/98, 49/98 i 5/0046 „Službene novine Federacije BiH“, broj 20/9847 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 35/99 i 9/0048 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/0049 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/0050 „Službeni glasnik BiH“, broj 31/0051 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 14/0252 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/0053 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/95
52
Pored ovih propisa koji reguliraju arhivsko poslovanje i u Republici Srpskoj određena
pitanja arhivskog poslovanja kod organa državne uprave regulirana su i propisima o
kancelarijskom poslovanju i to:
- Uredba o kancelarijskom poslovanju organa državne uprave54
- Uputstvo o provođenju Uredbe o kancelarijskom poslovanju55
9.3. Kantonalni arhivski propisi
Kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine također su donijeli svoje zakone o arhivskoj
djelatnosti, kojima se bliže uređuju pitanja koja se odnose na registraturnu i arhivsku građu iz
nadležnosti organa vlasti i drugih institucija kantona, odnosno iz nadležnosti grada i općine,
kao i pitanja koja se odnose na registraturnu i arhivsku građu u vlasništvu ili u posjedu
fizičkih osoba, udruga građana i drugih pravnih osoba koje se osnivaju na razini kantona,
grada i općine.
Pri uređivanju navedenih pitanja, zakonom kantona moraju se osigurati osnovni
arhivski principi utvrđeni Zakonom o arhivskoj građi Federacije Bosne i Hercegovine.
Zakone koji se odnose na arhivsku djelatnost donijelo je sedam kantona i to:
1. Unsko–sanski kanton – Zakon o arhivskoj djelatnosti56
2. Srednjo–bosanski kanton – Zakon o arhivskoj građi u Srednjobosanskom kantonu57
3. Kanton Sarajevo – Zakon o arhivskoj djelatnosti58
4. Tuzlanski kanton – Zakon o arhivskoj djelatnosti59
5. Bosansko–podrinjski kanton – Zakon o arhivskoj građi Bosansko-podrinjskog kantona
Goražde60
6. Hercegovačko–neretvanski kanton – Zakon o arhivskoj građi61
7. Zapadno–hercegovački kanton – Zakon o arhivskoj građi62.
Iz navedenog slijedi da u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven zakon koji bi
regulisao pitanje objavljivanja arhivskih poslova i zaštite arhivske građe. Ova činjenica
54 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/0455 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/0556 „Službeni glasnik Unsko–sanskog kantona“, broj 6/9957 „Službene novine Srednjobosanskog kantona“, broj 10/0158 „Službene novine kantona Sarajevo“, broj 2/0059 „Službene novine Tuzlanskog kantona“, broj 15/0060 „Službene novine Bosansko–podrinjskog kantona Goražde“, broj 11/0361 „Narodne novine Hercegovačko – neretvanske županije“, broj 7/0462 „Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke“, broj 18/99
53
rezultat je veoma složenog sistema uspostavljenog Aneksom IV Općeg mirovnog sporazuma
za mir u Bosni i Hercegovini (Ustav BiH). Iz državnog ustrojstva Bosne i Hercegovine
proizašla su prava i obveze svih navedenih razina vlasti da zakonskim i podzakonskim
propisima reguliraju pitanja zaštite i čuvanja arhivske građe.
Dio kancelarijskog zakonodavstva koji se odnosi na prava i obveze arhiva i zaštitu
arhivske građe, kao i druga stručna pitanja građe, istovjetan je u svim zakonima, bez obzira
na nivo vlasti. Pored toga, sve javne arhivske ustanove u Bosni i Hercegovini utemeljena su
zakonom, kao ustanove od posebnog društvenog interesa. Međutim, status ovih ustanova je
različit.
10. ARHIVSKA TERMINOLOGIJA
Pravilno ophođenje sa arhivskom građom zahtijeva poznavanje jezika stručne arhivske
terminologije. Standardiziranje arhivske terminologije na međunarodnom nivou započelo je
1933.godine, a naročito od 1953.godine, kada je na Drugom kongresu MAV-a ustanovljen
Komitet za terminologiju. Rezultat toga obimnog i stručnoga posla bilo je izdavanje
Leksikona arhivske terminologije 1964.godine. Međutim, ovaj leksikon je ubrzo postao
prevaziđen usljed krupnih promjena, koje su se u to vrijeme i naročito kasnije odvijale u
arhivistici. Na novom rječniku radio je novi komitet MAV-a, tako da je 1988.godine izašao
novi Rječnik arhivske terminologije63.
Na području bivše SFR Jugoslavije rad na pripremi rječnika arhivske terminologije
započeo je 1963.godine imenovanjem posebne radne grupe od strane SARJ. Rezultat toga je
objavljivanje Rječnika 1972.godine Bosanskohercegovačka arhivska terminologija nije
adekvatna potrebama struke. Ne postoje ni mehanizmi za direktnu primjenu međunarodnih
arhivskih standarda, pa otuda ni terminologije. U primjeni je terminologija usvojena do rata
1992.godine i dijelom terminologija iz nekih međunarodnih arhivističkih standarda:
63 Azem Kožar : Arhivistika u teoriji i praksi 3, Knjiga 3, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, 2011. str 237-239.
54
Registraturna građa je cjelokupna produkcija spisa (izdatih i primljenih) jedne
registrature.
Arhivsku građu čine spisi koji imaju trajnu vrijednost za čuvanje zbog naučnih,
kulturnih, umjetničkih, estetskih i drugih društvenih vrijednosti.
Registraturni materijal su spisi koji imaju samo operativnu, tj. vremenski ograničenu
vrijednost i značaj.
Stvaraoci registraturne građe su sva pravna i fizička lica u čijem radu nastaje
poslovna dokumentacija.
Imaoci registraturne građe su sva pravna i fizička lica u čijem radu nastaje i čuva se
poslovna dokumentacija.
Kancelarijsko poslovanje obuhvaća sve radnje sa aktima od njihovog nastanka (ili
prijema), preko operativne funkcije (rješavanja) pa do arhiviranja (odlaganja).
Arhivsko poslovanje čini sistem postupaka sa registraturnom građom od prestanka
njene operativne funkcije (riješeni akti) pa do predaje nadležnom arhivu.
Spis (ili akt) je svaki pisani sastav kojim se pokreće, dopunjava, mijenja, prekida ili
završava neka poslovna djelatnost, postupak ili radnja. Može biti običan, povjerljiv i strogo
povjerljiv, itd.
Zapis čini zapisano obavještenje u bilo kojem obliku ili na bilo kojem nosaču, koje je
stvorila ili primila i čuvala neka pravna osoba, ili pojedinac u obavljanju svoje djelatnosti.
Dokument je zapisano obavještenje bez obzira na nosioca zapisa ili njegovu važnost.
Prilog je pisani sastav ili fizički predmet koji se prilaže spisu (aktu) radi njegovog
dopunjavanja, objašnjavanja ili dokazivanja.
Predmet je skup akata koji se odnose na istu stvar, nastalih u toku istog postupka. Oni
predstavljaju jedinstvenu cjelinu sa istom bitnom sadržinom.
Dosije je skup predmeta koji se odnose na istu materiju, pravnu ili fizičku osobu.
Fascikl je skup više odloženih predmeta ili dosijea.
55
Knjiga je klasično evidenciono sredstvo koje čini skup povezanih i ukoričenih listova
čije su strane numerirane. Knjige su: registar preuzetih arhivskih fondova i zbirki, upisnik
predmeta, registar (index), arhivska knjiga, popis štambilja, pečata i žigova i dr.
Kartoteka je evidenciono sredstvo sastavljeno od određenog broja zasebnih listića,
fascikli, kartica, mikrofilmova i sl. koji zajedno čine jednu cjelinu, a njihovo sređivanje je
izvršeno po određenome klasifikacionom sistemu.
Arhivska knjiga je evidencija (popis) cjelokupne registraturne građe nastale u radu
imaoca registraturne građe, kao i one građe koja se po bilo kojem osnovu kod istog nalazi.
Arhivski depo je posebna namjenska prostorija u kojoj se čuva registraturna i/ili
arhivska građa.
Arhivsku opremu čine registraturne jedinice čuvanja (fascikli, registratori, kutije i
arhivske knjige), stalaže i kase, vodootporni metalni sanduci (kontejneri), hidrometri,
termometri, protivpožarni aparati i drugi uređaji, kojima se kontroliraju i održavaju uvjeti za
smještaj i čuvanje arhivske i registraturne građe.
Lista kategorija registraturne građe je normativni akt imaoca registraturne građe u
kojoj je putem ekspertize sadržaja svakom spisu određen rok čuvanja sa stanovišta
operativnog, dokumentarnog, naučnog i društvenog značaja, na osnovu kojeg se vrši
odabiranje arhivske građe (dokumentacija koja se trajno čuva) i izlučivanje bezvrijednog
registraturnog materijala (dokumentacija koja se čuva samo određeni vremenski period).
Arhivistički opis čini izrada tačnog prikaza neke arhivske jedinice i njenih sastavnih
dijelova, izborom, raščlanjenjem, rasporedom i zapisivanjem obavještenja koja omogućavaju
prepoznavanje, upravljanje, određivanje mjesta i tumačenje arhivske građe, kao i konteksta i
sistema kancelarijskog poslovanja u kojem je građa nastala.
Pisarnica je organizaciona jedinica registrature gdje se vrše sljedeći poslovi: prijem,
otvaranje, pregledanje i raspoređivanje pošte, evidentiranje i združivanje akata, dostavljanje
akata odgovarajućim organizacionim jedinicama i pojedincima, otpremanje pošte, razvođenje
akata, kao i njihovo stavljanje u arhivu (arhiviranje i čuvanje).
56
Arhiva je sastavni dio pisarnice gdje se čuvaju riješeni (arhivirani) predmeti,
evidencije o aktima i predmetima, kao i ostala registraturna građa (arhivska grada), do predaje
nadležnom arhivu, odnosno do uništenja (bezvrijedni registraturni materijal).
Fond čini cjelina zapisa, bez obzira na njihov oblik ili nosioca, koju je organski stvorio
i/ili primio i koristio neki pojedinac, porodica, ili pravna osoba u obavljanju svoje djelatnosti.
Zbirku čine vještački združeni dokumenti, sakupljeni na osnovu nekih zajedničkih
osobina, bez obzira na njihovu provenijenciju.
Obavještajno sredstvo je opći naziv za sve vrste opisa ili pomagala što ih je neka
arhivska ustanova izradila ili primila tokom svog upravnog ili intelektualnog nadzora nad
arhivskom građom.
Seriju čine zapisi sređeni prema sistemu odlaganja spisa (zapisa), koji su se čuvali kao
cjelina, zbog toga što su učinak istog postupka prikupljanja ili odlaganja, ili su nastali istom
djelatnošću ili imaju poseban format, ili zbog nekog drugog odnosa koji proizlazi iz njihovoga
nastanka, prijema ili korišćenja.
Sređivanje građe čine intelektualni i fizički postupci raščlanjenja i rasporeda
dokumenata u okviru jedne arhivske jedinice u skladu sa arhivističkim načelima.
Vrednovanje je sistem postupaka na utvrđivanju vrijednosti svakoga spisa kao
arhivske građe (trajna vrijednost) i registraturnog materijala (vremenski ograničena vrijednost
trajanja).
Provenijencija je odnos između arhivskih spisa i pravnih ili fizičkih osoba čijim su
djelovanjem oni nastali, prikupljeni i/ili čuvani i korišteni u obavljanju djelatnosti tih fizičkih
i pravnih osoba. Bez obzira na formu, oblik i način poslovanja, u radu svake registrature
nastaju posebni i računovodstveni spisi.
U posebne spise spadaju: osnovni akti (rješenja i odluke o statusnim pitanjima),
normativni akti (statuti, pravilnici, poslovnici), zapisnici organa upravljanja (zapisnici sa
sjednica i sl.) i kadrovska dokumentacija (matične knjige zaposlenih, personalni dosijei i sl.).
U računovodstvene spise spadaju: poslovne knjige, osnovna sredstva, obrtna sredstava,
inventar, bilansi, uplatnice i isplatnice, blagajnički izvještaj, dnevnici, sitni inventar itd.
57
11. ZAKLJUČAK
Istorijska zbivanja, kao proces razvoja istorije ljudskog roda, ostavljaju svoj, rekli
bismo, egzistencijalni trag, koji se odražava u stepenu istorijskog razvoja i konkretne
ozbiljnosti svakoga društva.
Međutim, osim istorijskog traga, svaka generacija za sobom svjesno ili nesvjesno
ostavlja pisane tragove kao trajno svjedočanstvo svoga postojanja. Takve pisane tragove već
od samog postanka ljudskog roda pokušavamo pohraniti i sačuvati. Ustanove koje se brinu o
tome u svijetu, a i kod nas su dobile naziv arhiv. Pisanih tragova od kada postoje arhivi nema,
mada se oni smatraju da su nastali od kada datira ljudska pismenost. Pojave prvih arhiva su
vezane za podneblje Bliskog istoka, gdje su zabilježeni i sačuvani prvi pisani tragovi o
postojanjima naroda tog vremena. Pisane tragove koje svaka generacija za sobom ostavlja
58
nazivaju se uopšteno arhivska građa, a nju su ostavili svi institucionalizirani oblici u kojima
se odvija život: upravne, pravosudne, gospodarske, kulturne, znanstvene i sve druge
institucije. Samo je po sebi, stoga, razumljivo da je veza između arhivistike i institucija, kao
stvaralaca arhivske građe, a to je materijalni objekt arhivistike, tako tijesna i organska, te je
nemoguće i zamisliti arhivsku službu bez temeljitog poznavanja razvoja i povijesti institucija i
njihove uloge u životu društva u njegovoj povijesnosti. U Bosni i Hercegovini sve do
stvaranja SFRJ nije bio formiran niti je djelovao nijedan arhiv. To i jeste bio jedan od razloga
što se nije vodila revnosna i detaljna evidencija i kretanja raznih vrijednih spisa i drugih
materijala koje bi imali karakter arhivske građe. Na razvoj, rezultate i domete arhivske struke
i nauke u Bosni i Hercegovini, bitno su utjecale brojne istorijske okolnosti pod kojima su
funkcionirali država i društvo u toku svoje višestoljetne prošlosti. Između ostaloga, arhivska
djelatnost Bosne i Hercegovine je postepeno uspostavljena tek nakon Drugog svjetskog rata.
Unatoč svemu tome arhivistička dostignuća na području Bosne i Hercegovine su
prepoznatljiva i veoma značajna u svim važnijim oblastima djelovanja: na planu zaštite,
čuvanja i preuzimanja arhivske građe u arhive, stručnog sređivanja i obrade, publikovanja i
korišćenja arhivske i dokumentarne građe, prepoznatljive kadrovske strukture te naučne
interpretacije raznovrsnih arhivističkih otvorenih pitanja.
O svemu tome postoje pisani tragovi, te mjerljivi brojčani i drugi kvalitativni i
kvantitativni pokazatelji. Međutim, sve to što je postignuto u razvoju arhivske djelatnosti, još
uvijek joj ne osigurava status razvijene i funkcionalne djelatnosti, koja doprinosi unapređenju
ukupnih društvenih tokova.
12. LITERATURA
12.1.Knjige
1. Balta, I. i Kožar, A. (2004). Pomoćne historijske znanosti i arhivistika. Tuzla:
Arhiv Tuzlanskog kantona. str. 208.
2. Bruk, I. i Popović, LJ. (1985). Arhivistika za III i IV razred usmerenog
obrazovanja prevodilačke i arhivsko-muzejske struke zanimanja: arhivski
pomoćnik, arhivar u OUR-ima i arhivski preparator. Beograd: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva.
59
3. Hađbeli, Ž. (2005). Ppoložaj, uloga i promjene pismohrana i arhiva kao
posljedica širenja elektroničke uprave. Magistarski rad: Zagreb: Sveučilište u
Zagrebu. str. 115-116.
4. Hauptmann, F. (1968/69). Pokušaj osnivanja zemaljskog arhiva za Bosnu i
Hercegovinu pred I svjetski rat. Sarajevo: Glasnik. br: 8/9. str. 13.
5. Kožar, A. (1995). Arhivistika u teoriji i praksi. Tuzla: Narodna i univerzitetska
biblioteka.
6. Kožar, A. (2005). Arhivistika u teoriji i praksi. Tuzla: Narodna i univerzitetska
biblioteka.
7. Kožar, A. (2011). Arhivistika u teoriji i praksi 3. Tuzla: Društvo arhivskih
zaposlenika Tuzlanskog kantona. str 233.
8. Lukić, S. (2013). Administrativno i kancelarijsko poslovanje. Banja Luka:
Panevropski univerzitet Apeiron.
9. Međunarodno Arhivsko Vijeće (2001). Opća međunarodna norma za opis
arhivskog gradiva. Zagreb: Povjerenstvo za norme opisa arhivskoga gradiva.
10. Šabotić, I. et al. (2012). Vodič kroz arhivske fondove i zbirke Arhiva Tuzlanskog
kantona. Tuzla : JU Arhiv TK.
11. Zahirović, Š. et al. (2006). Priručnik za polaganje stručnog arhivističkog ispita.
Centar za edukaciju i quality Qualitas, 2006.
12.2.Službene novine/glasnici
1. "Službene novine Federacije BiH", broj: 19/03
2. „Narodne novine Hercegovačko – neretvanske županije“, broj 7/04
3. „Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke“, broj 18/99
4. „Službene novine Bosansko – podrinjskog kantona Goražde“, broj 11/03
5. „Službene novine Federacije BiH“, broj 12/03
6. „Službene novine Federacije BiH“, broj 20/98
7. „Službene novine Federacije BiH“, broj 22/03
8. „Službene novine Federacije BiH“, broj 30/98, 49/98 i 5/00
60
9. „Službene novine Federacije BiH“, broj 45/02
10. „Službene novine kantona Sarajevo“, broj 2/00
11. „Službene novine Srednjobosanskog kantona“, broj 10/01
12. „Službene novine Tuzlanskog kantona“, broj 15/00
13. „Službeni glasnik BiH“, broj 10/03
14. „Službeni glasnik BiH“, broj 16/06
15. „Službeni glasnik BiH“, broj 21/01 i 29/03
16. „Službeni glasnik BiH“, broj 10/03
17. „Službeni glasnik BiH“, broj 31/00
18. „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/04
19. „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/95
20. „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 14/02
21. „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/05
22. „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 35/99 i 9/00
23. „Službeni glasnik BiH“, broj 16/01
24. „Službeni glasnik Unsko – sanskog kantona“, broj 6/99
25. „Službene novine Federacije BiH“, broj 55/03
12.3.Internet stranice
1. http://www.arhivtk.ba/VODIC/vodic1.PDF, pristupljeno : 6.4.2015.
2. http://www.arhivrs.org/, pristupljeno: 12.4.2015.
3. http://www.arhivfbih.gov.ba/, pristupljeno 11.4.2015.
4. http://istorija-jugoslavije.online-talk.net, pristupljeno 11.4.2015.
5. http://sh.wikipedia.org/wiki/Arhiv_Jugoslavije, pristupljeno : 11.4.2015.
13. POPIS ILUSTRACIJA
13.1. Popis slika
Slika 4.1. Mreža regionalnih arhiva nastala nakon osnivanja Državnog arhiva Bosne i Hercegovine ............................................................. 26
Slika 4.2. Mreža regionalnih arhiva nastala nakon Dejtonskog sporazuma 1995. godine ..................................................................................... 27
61
62