PJESNIŠTVO

A. G. Matoš

Gospa Marija

Ima jedna mala gospa Marija, Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila, Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzom suzu vratio,

Dojila me mlijekom svoje ljubavi, Učila me ovaj jezik ubavi,

Kojim ću i onda slatko tepati, Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj, Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, 

Djevojčici umjesto igračke

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stalaOvoj ludoj priči. Tvoja duša svetaJoš ne sniva kako zbore zrela ljeta.Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.

Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,Don Huana sita i lažnih kavalira,Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,

A u modrom oku jecati će suzaKo za mrtvim clownom iza katastrofe

MIROSLAV KRLEŽA

SMRTNI DAN RUJNA

Danas je Nedjelja, Smrtni Dan Rujna.

Na sprovod Rujnu idu magle žalosne

a lišće se crveno smije,

pijano gorućeg vina

jesenjih karmina.

Ah, danas je Nedjelja, Smrtni Dan Rujna.

Svi smo mi znali da će Rujan umrijeti,

jer umire sve.

I dugo smo, dugo, čekali Rujna prozirnu smrt:

i cvrčci su tužno naricali u noći,

i stihovi su tiho kapali u srce,

i vatre su gasle crvene i žute,

ali od stvari što tihu Smrt slute

je li sanjao itko

da će Nedjelja biti Smrtni Dan Rujna?

Da će Nedjelja biti Smrtni Dan Rujna,

to nije sanjao Nitko.

JESENJA PJESMA

Nepoznat Netko donio je Jesen

u Sjevernu Sobu.

O, sada,

kad sve je boja, berba i miris vina,

i kada se čuje pjesma Stvari i Živinâ,

i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,

Nepoznat Netko donio je Jesen

na srebrnom pladnju

u sobu:

grožđe i kruške, jabuke i smokve.

A vani se puše sunčanog soka lokve,

i čuje se kroz prozor

gdje u svili dana

pjeva negdje žena.

I cvrkuću ptice.

CRVENI SUTON

Suton je danas crveni akvarel

po kome lahor igra,

modar i žut i bijel,

i jato boja pijuče i leti

po božjoj paleti.

U tišini djetinji zvoni glas

o sutonu što gine u radostan čas:

Na brdu su kr’jesovi planuli,

oblaci tiho lete,

zvuci su večernji kanuli

i svijetla večernja svijete.

Suton je danas crveni akvarel

po kome lahor igra,

modar i žut i bijel.

NOKTURNO

To noću biva:

očajna mrena svijesti ko velo prše

i stvari sve crne kao pocijepane strše,

i kad se spomeni krše,

kad predmeti lijeću ko fantomi,

o, onda se sve lomi.

O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune,

i mumljanje se neko onda čuje,

to zemlja sama u praznini kune,

i njena kletva bolnu dušu truje.

To noću biva kada zemlja kune,

kada sve gine i sve kada trune,

i kada se spomeni krše,

a stvari kao pocijepane strše.

SMRT KARNEVALA

Past će sve maske

međ četiri crnolakirane daske

gdje kraljevi i hulje

u crno bulje.

Tako titra cilik violina

u cjelova plimi i poplavi vina,

a žalosna i modra Pepelnica je pala

do nogu mrtvog princa

Karnevala.

Past će sve maske

međ četiri crnolakirane daske

gdje kraljevi i hulje

u crno bulje.

Dobriša Cesarić

Oblak

U predvečerje, iznenada,Ni od kog iz dubine gledan,Pojavio se ponad gradaOblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,I on je stao da se žari,Al oči sviju ljudi bjehuUprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:za vlašću, zlatom il za hljebom,A on - krvareći ljepotu -Svojim nebom.

I plovio je sve to više,Ko da se kani dići do boga;Vjetar visine ga je njiho,Vjetar visine raznio ga.

Mrtva luka

Znam: ima jedna mrtva luka,I ko se u njoj nađeČuti će ujutro pjevanje ćuka.I vidjet će umorne lađe. 

Brodovi u njoj vječno snivajuKako se brodi,Al njihova sidra mirno počivajuU plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,A plovit se boje.Na jarbole šarene zastave mećuI – stoje.

Prazan život

Sve ulice nas vrijeđajuUvijek istim licima,A naše duše žeđajuZa beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.Pobjeć, pobjeć nekamo!Mi čudo jedno čekamo,A neće nam se desiti.

Ne kunemo u mukama,A radosti ne dolaze;I dani tako prolazeSa vječno praznim rukama.

Dragutin Tadijanović

Pozdrav šumi

Pozdravljam te, zelena šumo, velika.Pozdravljam te u ovo jutro mirisno,Kad se granje po teškom rosom savijaBlistajući na sunčanoj svjetlosti.Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,A stabla stoje čvrsto kao divovi.

O, šumo, zelena šumo!

Ja volim miris tvojih cvjetova,I šuštanje lišća na granama.O, kako volim tvoje hladne izvore,I mahovinu, i bilje, i košute.Volim te kao majku, šumo.Tebe i tvoje ptice.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noćMoja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene koseOdavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: Anđeli s neba, nježnim rukama, Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili. 

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć Moja mati bijelo platno tka. 

O mati žalosna! kaži, što sja U tvojim očima 

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Moja sestra nosi u grad mlijeko

Predjutarje. Ona ustajeI oblači se u mraku ledene sobe.Ura na zidu tri puta zakašlja.Daleko je sivi grad, vani pada snijeg.

Oprezno silazi niza stepeniceDržeć u rukama kante mlijekom nalite.Zatim joj mati još jednu na glavu podigne:Pripazi dobro da se ne osklizneš.

Škripi snijeg, škripi snijeg pod smrzlim opancima:Ona se žuri da stigne zarana,Da što prije započne s prodajom.

Sprva će nuditi mlijeko na uglovima ulica,A kad se razdani sasvim, poći će u dvorišta gradskaVičući: Gospojo, mlika! Gospojo, evo mlika!

Tin Ujević

Oproštaj

Ovdi usrid luke naša mlada plavcaUzdvigla je jidra voljna, smina i nova.I hoteća pojti putom svojeg plovaGre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)- Kî va versih libar množ harvacki skova -Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "ča" slaje zvoni,Mi dobročasimo garb slovućeg grebaI tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poniŽaju imimo velu sunčenoga neba:Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

Naše vile

Ou sont nos amoureuses?

Gdje su nama drage rajne sestre i drage,Marulova seja i Dubravka, gdje Cvijeta?Procvjetaše polja i plodan s rosne vlageperivoj u cvatu pramaljeća cvjeta:gdje su naše nimfe i sve čari nagegizdavih ljepota, krasnije od cvijeta;gdje su vaše vile, Đivo, Šiško, Đore,vi, dva Dinka, i Tasso, pokloniče Flore?

Gdje su dobre djeve, bijele poput krina,deklice što tješe i jačaju junake?Gdje je mučenica Zrinjska Katarina,književnica, duše pobožne i jake,srce Amazonke, Jelena, mat' sina,sveta ko regina Helena iz rake;Sunčanica gdje je i Kosara, kći kralja,Neda i Sokolica, sjajan niz koralja?

Nestale su kao biser rane rose,banice su danas otoka za sretne;sve, što uspomenu njine slave noseuklele su zavijek, ljubavnike sjetne;al nebesa plava blagi balzam rose,melem nade, i blažen tko ih jednom sretnevjerujući u šarna obećanja duge,tko ih nađe, Muze naše tlapnje i tuge!

Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,kako je teško biti sam,i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,i sam bez igdje ikoga,i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesašto sijaše nad kolijevkomsa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti sesvih obećanja blistavihšto si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti sei ljubavi, i pobjedei lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putujedolinom svijeta turobnompo trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,i noge su mu krvave,i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,i duša mu je žalosna,i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,i nema oca ni majke,i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikogado igle drača u srcui plamena na rukama.

I sam i samcat putujepod zatvorenom plaveti,pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?Ta njega nitko ne sluša,ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječi tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomačai dužan sam je viknuti,ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,pa nek sam dah u plamenu,kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovršipečalno ovo lutanjepod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,jer meni treba odgovor,i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,mračan je kalež otrova,ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,jer mi je mučno biti sam(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),no mučno je, najmučnijebiti već star, a tako mlad!

Božanska ženo, gospo nepoznata

Božanska ženo, gospo nepoznata,dokle i kamo, mene misliš vući?Hora je došla te ja moram tućizlatnim zvekirom na bešćutna vrata.Od tvojih čari i od blijeska zlata,od dvora strepim kuda imam ući,a krto srce moralo bi pućibez tvog osmiješka, besmrtna Beata.

Visoki jablani

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;od gromora njina glasa šuma i more se budi,a kada rukom mahnu, obzori svijeta se širei bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.Oni imaju snagu vjere što živi u smakui vrelo svjetlosti što tinja u mrakui sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zidadvore čovječanstva. Dom Prometeida !I gdje tinja savjest, kao iskra svetaoko njih se kupi orijaška četaza slobodu prava

Ali u samoći njihova je glavaispravna i čista povrh mračne ruljegdje ih ne razumiju glupani i hulje,kao vršak divnih, zelenih jablana,režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,gdje se pojas rijeke u dolini sluti,gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;nagnuti u ponor, nebeskoga svodadok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,oni, sami, gordi, dršću u visini,muče žednu zjenu ili revnu opnu;što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde

samo vile lete, ili bure jezde;a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego tikoji nepoznati od tebe žive tvojim životom.I ono sve što ti bje, ću i što snigori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.Mi smo svi prešli iste putove u mraku,mi smo svi jednako lutali u znakutraženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.I pamti da je tako od prastarih vremena.I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanjuda svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,no vrlo srećno za očajničku sreću,da svi smo isti u zloći i radosti,i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdidalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;ja bezimeno ustrajem u braći.

Dobriša Cesarić

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene više nema,Al nisam samo zemlja, samo trava,Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,Samo je dio mene koji spava.I ko je čita - u život me budi.Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,Jeseni nemam, niti zima.Siroti mrtvac ja sam, koji u seNišta od svijeta ne može da prima.I što od svijetlog osta mi života,U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)U stihove. U žaru sam ih kovo,Al zatvoriš li za njih svoje srce,Oni su samo sjen i mrtvo slovo.Otvori ga, i ja ću u te prijećiKo bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živimU grudima ti. Sve svoje ljepoteJa ću ti dati. Sve misli, sve snove,Sve što mi vrijeme nemilosno ote,Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlatiSve čeg se takne. Ja topline hoćuI obzorja, moj druže nepoznati.I zanosa! i zvijezda, kojih nemaU mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne

Oko života tužaljke mi kruže.Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,Da ruke mi se u čeznuću pruže.Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.Probudi me! Proživjet ćemo obaSve moje stihom zadržane sate,Sve sačuvane sne iz davnog doba.Pred vratima života ja sam prosjak.Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Jesen

Ona je tu. U tuzi kišePo poljanama tiho hoda,I kuda stiže u vis dižeUsplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,A kuda prođe, njezin putOd otpalog je lišća žut.I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir, I ne vidiš mu više dna,A medvjed, koga putem sretne,Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama duneNjen vjetar, uzbune se travke.U strništima tužno šušti:To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se listU čudu digo: gle, ja skačem!A čovjek koji hoda drumomZagrnuo se ogrtačem.

Vagonaši

Mi stanujemo u vagonuŠto nije nikada na putu,U jednom kutu nam je krevet,A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,Željezni, nahereni, tužni.U ovom kraju stareži i dimaNajljepši dan poružni.

A naša ulica je duga,Duga,I čudno ima ime:Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,Pa ima ga i naša, bože moj.Al nema tako velikog u graduKo naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća:Ukraj pruge drač,Da igrajuć se u njem djecaZaborave na glad i plač.

U nedjelju kad stane rad,Eh, onda bijeda pije, pije;Zapjeva neko hrapavim glasom,A neko ženu bije.

Alkohol ubija... znamo, o znamo,Znamo da alkohol škodi,No rakije, rakije, rakije amo,Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto... veliko, zlatno.Odoše bogataši iz gradaDa traže odmora po svijetu,Al mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,I znoje se u radu dlanovi;

Umjesto nas putovahu svijetomNaši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,Znamo da alkohol škodi,No rakije, rakije, rakije amo,Jer utjehe nema u vodi.

Ivan Goran Kovačić

Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljuti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas

Neka šikne travom, uz trnovit grm

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -

I kada se vrati, nek poravna trag.

Vladimir Vidrić

Jutro

Svitaše. Još bi tama u lugu.Pan se ukaza s omašnim mijehom,On stupi na čistac po jasiku tankuI tu se oglasi smijehom.

Plahe su sjene došle iz tameI plesat stale na zelenoj travi.Bile su dvije plavojke nimfeS bijelimi vijenci na glavi...

A svitaše jutro. Rosa je pala,Pa se u krupnih kapljah blista.Sja jutarnja zvijezda. Dršće i treptiJasika širokog lista.

Pod jasikom ljupko žamore dudeA igra kolo naoko Pana.A šumi lug — to ide vjetarO prvom osvitu dana...

Roblje

O, kako je pusto, kako je tužno!Sunce pada za gole planine,Daleko tamo na krvavo neboVijor povija oblačine.

A kipi more. — Nad talasom talasPjenav se diže i šumeć se sliva.Vijore ptice lupajuć krili,A stenjuć o boku lađa pliva.

Ogromna, crna. Na svijetloj proviVrzu se sapeti ljudi i ženeI lamaju ruke i nijemo plaču,A kose im lete raspletene.

Stištu prsi i grče ruke,Okovane pružaju k nebosklonu,Sa tala se dižu i kažu i kažu,

Gdje sunce tone na stranu onu.

Daleko tamo u onom kraju,Vijor gdje huči, vijor gdje huji,Daleko u demonskoj onoj olujiVidješe žal i domaju.

Dva pejzaža

1

U travi se žute cvjetoviI zuje zlaćane pčele,Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visokoKud nečujno laste plove; —Pod brijegom iz crvenih krovovaPodnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovovaZlatno se polje stere,Valovito, mirno i spokojno —I s huma se k humu vere...

2

Nebeski putnim mjesecLako je odskakivoNad svijetlim oblačnim rubomI opet u nebo plivo.

I kad sam otvorio prozor,Blistav ko kapi kiše,Trznula se je granaI još se lagano njiše.

"Gledaj" — glas mi se javi —"Iskrice noći lete"...I vidjeh u rosnom grmljuGdje blisnuv — ginu i — svijete.

"Tko mi to kaza?" — viknuh,Al grmlje i bašta sniva,Tek mjesec nad svijetlim rubomNaglije hiti i pliva.

"Zdravstvuj!" — i smijeh se pronije.I prosu se šaka pijeska?Ja ne znam. — Na mokrih stazahTiha se voda ljeska...

Mrtvac

Crnom zemljom preoranomRazlile se vode sjajne,A oblaci nebom ploveU tišine veličajne.

Mirno lebde, tiho ploveK svijetloj pruzi nebosklona.Tako lebde ponad zemljeOd početka, do iskona.

S kamena po crnoj zemljiVal se dima povijava.Ukraj žrtve utrnuteOboreni starac spava.

Ubila ga ruka silna,Vječno jaka, vječno živa,Što živote rasipavaI živote utrnjava.

Uvila ga, i sad leži,U nebo mu gleda glava —Mirno trune, a nad njim seDim na zemlju povijava.

Adieu

O moja je leđa laganoKucnula mandolinaI moj se kaput raskrio.

Purpurna pomrčinaMoje je vjeđe prekrilaOd sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,Koja pjesmice sklada,Svijetlu je suzu utrla,Što mi sa zjenâ pada.— Tako silazim, gospojo,Stubama tvojega grada.

Vladimir Nazor

Cvrčak

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrčeSvoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.Sunčani ditiramb.

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.I žilice su moje nabrekle ko potoci.U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,A glava - gorski vrh."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,Dok šuti gordi hram.

... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!Rominja s vedra neba ko kiša od iskaraSunčana sveta krv.

... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

... Zaprznio te mrak,Po zemlji sipaš žuč.A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.

... Ja gutam žar sunčani.I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,Niz bor se smola toči.

... Zemniče, ja sam pjan.Oh, sunca, sunca, sunca.Još led mi noge trni,Pred očma još se crniOdurni zimski san."

I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmomGoleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilimaDugačak svilen trak.I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.Al velju snagu novu podajte mome glasu.

... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,Napete kao strune. Golema harfa sja.Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,I sluša zemlja sva.Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstimaNe zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.

... Zemniče, čuješ poj?Šumi ko srebrn-more,Zuji ko pčelâ roj.I pjeva: "Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,I bit ćeš sveđer mlad.

... Oh, sunca, sunca, sunca!I vonja sa dolineI vjetra sa vrhunca!

... Zemniče, ja sam pjan.Gle, iza žbuna viri,Pomamnu pjesmu sviriNa fruli nagi Pan."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrčeSvoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva seSunčani ditiramb

Hrvatski jezik

U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata,

Rođen na morskome pragu tvojih vrata

Polako sam te uz trud usvojio.

 

Povede ti me i gdje nisam bio,

Na vrhu gore i na kraju gata,U kolibici, u kući od zlata

Svugdje je meni tvoj glas žuborio.

 

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

Rojevi riječi u govoru tvome.

 

Pa uzdignut nad zipkom i nad grobom

Da u tebi dišem i da živim s tobom,

I onda kad me više biti neće.

 

O jeziku

O njemu, da! O čarobnome vrelu,Što davno ključa iz šikare našeI snagu svoju razmaho je cijeluKada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,Kroz zlato njiva, zelenilo paše;Na vatru nalik lije svjetlost vreluU sve nam sude, čuture i čaše.Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,Il’ on je nama svoju dušu dao. –A sada, nov kad mulj i suša prijetiU ovom lomu i gaženju svegaJoš nikad Hrvat nije bolje znaoDa mu je s njime živjet i umrijeti. 

Nikola Šop

Kuda bih vodio Isusa

Isuse blagi, u doba kasnih sati

Kad bdiju siromasi tvoji,

Skromnom krojaču odvest ću te, da ti

Jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje

Otre čavle u teški potplat.

Dok tvornice cipela žučno bruje,

Milion pari skuju za jedan sat

Zatim čovjeku, koji šešie pravi,

Sa spuštenim obodom, da skriju bol.

Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi

Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada

Koji liči na stari, nasukani brod

Gdje braća za stolom, od silnog jada

Bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela

Od koje će ti srce da krvari

Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave

O Isuse, zateturat ćeš od bola

Tvj šešir će pasti s glave

šešir i aureola