ontologija po a sedlak

8/14/2019 Ontologija Po a Sedlak

1/20

1.

METAFIZIKA KAO ZNANOST

Metafizika predstavlja najuniverzalniji pogled na stvarnost (problematika bia). Sav ima usebi dimenziju totaliteta. elimo se pitati o temeljnoj naravi cjelokupne stvarnosti i otkriti uvid u onekarakteristike i one elemente koji su zajedniki svakom biu. Metafizika predstavlja prvu sadrajno

primarnu filozofsku disciplinu. Ona je kroz povijest prolazila kroz razliite faze, od onih u kojima jepredstavljala cjelokupnu filozofiju i znanost do toga da je u novo doba njezina vrijednost ostala upitna.

U dananje vrijeme ipak je uspostavljena neka ravnotea izmeu onoga to je opipljivo i to je u biima na neki nain skriveno i nalazi se iza vidljivog, neposrednog, iskustvenog, a to je ono tosusreemo na metafizikoj razini bia.

S obzirom na sadraj, ona se eli pozabaviti osnovnom konstrukcijom bia na razini postojanja.Krenimo od toga da ona ne predstavlja neku umjetnu tvorevinu, nije druga stvarnost, nego bitna

stvarnost u onom vidu u kojem primjeujemo da bia nastaju, da postoje, te da se konstituiraju.Filozofski pogled na stvarnost ne eli biti neto to je udaljeno od ovjekova ivotnog iskustva. Tako imetafizika pitanja kreu od pretpostavke da se filozofskim poimanjem bia bavimo na temelju

vlastite naravi Primum vivere, deinde philosophari. Stvarnost filozofskog poimanja stvarnostinadovezuje se na iskustvo postojanja. U svakom svjesnom inu kad nastupamo kao ljudi, prvo itemeljno to uviamo jest da stvarnost postoji, da jest. Sve jest, sve moemo svesti ma koliko god

bilo raznoliko na neto temeljno, openito, a to jejestanje.

Na temeljni odnos prema stvarnosti je svjesni odnos. U svakom trenutku ljudskog ivotanailazimo na neto to moemo nazvati tajnom bitka (otajstvo bitka). Nekakav odnos prema bitku i

prema metafizikim pitanjima namee sam ivot, jo i prije ontologije kao sistematski ostavljenefilozofske discipline. Sistematska postavka metafizikih pitanja vodit e nas ovako:

1. to je metafizika?2. Bitak bia?

3. Uronjenost u postojanje?

UVOD U METAFIZIKU

Filozofi se od poetka bave metafizikom. Oni su uoavali stvarnost onog nadosjetnog,nadmaterijalnog. Tu perspektivu meu prvima su otkrili Platon i Aristotel. Ona se kao posebnafilozofska disciplina pojavljuje tek kasnije. Prvi spis koji govori o ovoj problematici susreemo tek1597. Napisao ga je Franjo Suarez :Metafizika disputationes.

Kroz povijest metafizika se razliito nazivala. Pojam metafizika korijen ima u Aristotelovom

djelu Meta ta fyzika(ono to dolazi poslije fizike). Sam Aristotel je, za ono to je danas metafizika,rabio izraz prva filozofija. Poslije se ovom nazivu dodao sadrajni oblik iznad iskustva. Metafizikagovori o svemu onome to jest i o pronalaenju posljednjih temelja smisla svega to postoji. Posebnosu je razvijali skolastiari. Nakon Kanta u modernoj filozofiji metafizika dolazi u krizu, ali sepojavljuje u drugom imenu koje je afirmirao Kristijan Wolf. On je dodao naziv ontologija (znanost

koja se bavi pitanjem bitka bia). Metafizika se, dakle bavi bitkom bia. Wolf je nainio razliku i takomoemo govoriti o metafizici u opem smislu, a to je ontologija, za razliku od posebne metafizikekoja se grana s obzirom na razliita podruja. Ontologija promie razinu postojanja koje je ope itemeljno (izvire iz postojanja bia).

Svako bie utemeljeno je na smislenosti i oznaava neku pojmovnost. Metafizika kree od

stvarnosti koja je ontoloka ( on-bie, logos- smisao).


2/20

2

On (gr.) izraava dimenziju pukog fakticiteta (puko postojanje). Naziva se ontinost (stvarnost jeontina). Ontologinost stvarnosti kree od smislenosti bia (ima smisao u postojanju s obzirom nanastajanje i ostvarivanje).

Logos (gr.) u stvarnosti omoguuje da spoznamo bia. Tada se javlja stvarna relacija izmeupostojanja bia i nae svijesti. U svakom biu ima neki filekoji prima nau svijest. Rije je o sloenojcjelini u okviru koje bie nastaje i postoji na svom mjestu, prema vlastitoj naravi postojanja.

Metafiziki pristup stvarnosti eli otkriti smislenost stvarnosti te se i metafizika kao znanostutemeljuje na nekoj osnovici ontolokog iskustva. Uporite za metafiziku daje joj stvarnost koja je usvojoj biti ontoloka stvarnost. Mogue je stvarnost poimati u svom fakticitetu (ono poimanje da stvari

jednostavno postoje). Takvim pristupom priznajemo i registriramo postojanje bia. Stvarnost nije tek jednostavan puki zbroj bia nego ureena stvarnost u kojoj bia jesu, i u meusobnoj ovisnosti tvoremonolitnu cjelinu. Svaka se ureena sloenost temelji na temelju zakonitosti nekih odnosa (smislenoststvarnosti). U svemu moemo otkriti logos u ontikoj stvarnosti. Dimenzija smisla vee principuzronosti (nastojanje bia, razlozi, mogunosti, djelovanje koje uzrokuje nastajanje bia, nekakavintelekt koji se pojavljuje kao prvo uzrono djelovanje, posljedica je nastajanja bia, dimenzijaspoznaje- stvarnost kao spoznatljiva stvarnost, spoznaju vee uz dimenziju komunikacije rije).

Zakljuak svega je da stvarnost nije samo ontika , nego je i ontoloka (smislena stvarnost,ureena, spoznatljiva). Nae ljudsko promatranje stvarnosti utemeljuje se s jedne strane na ontolokojstrukturi stvarnosti bia i itave stvarnosti i na specifinoj sposobnosti ljudskog bia da proniknespoznaju, opie stvarnost. Zadatak je zapravo izartikulirati dimenzije postojanja bia na neki nainnalazei se u bogatstvu bitka koji je smislen, logosom odreen bitak. Ljudsko se bie tako nalazi kaoneko mjesto u kojem stvarnost postaje oita, komunikativna, priopuje se. Zato ljudski govor ostvarnosti nije neka proizvoljna konstrukcija stvarnosti, nego je po Martinu Heiddegeru istina nakojoj stvarnost postaje razvidna (ovjek je metafiziko bie, mjesto prosvjetljenja bitka svjetlomspoznaje otkriva se stvarnost postojanja).

Filozofi su traili i zahtjevali barem neku sigurnost od koje moe krenuti sama spoznaja, nekoznanje. Descartes je ustvrdio da temeljnu sigurnost daje injenica postojanja aktivnog, spoznajnogsubjekta. Ova tvrdnja ima uporite u injenici da ovjekova spoznaja ne moe posumnjati u same inespoznaje i u postojanje subjekta same spoznaje. Traenje sigurnosti za spoznaju kree i zavrava usubjektu i inima spoznaje. Ontoloko poimanje stvarnosti vodi nas do toga da smjestimo spoznajnisubjekt u stvarnost koja je spoznajno odreena (sva su bia obdarena spoznatljivou). To znai dasigurnost spoznaje stvarnosti nosi u sebi dvije komponente:

1. stvarnost SUBJEKTA

2. stvarnost OBJEKTA

Na

neki se nain Descartesovo naelo MISLIM, DAKLE POSTOJIM moe pomaknuti idolazimo do temeljnog polazita;Cogito, ergo sum Cogito, ergo existens est.

Metafizika nam se predstavlja kao temeljna filozofska disciplina koja pred sobom ima

problematiku bia i njihova postojanja. Usmjerena je na univerzalno otkrivanje principa stvarnosti, tezadnjih, konanih uzroka bia.Vrhovni uzrocisu oni ije je djelovanje uinkovito na sva bia u stvarnosti. S metafizikom dolazimodo postavljanja pitanja o krajnjim uzrocima svega postojeeg i do pitanja o apsolutnom uzroku svega

postojeeg, pitanje najuniverzalnijeg principa stvarnosti. Principi bia vie su usmjereni na unutarnjustrukturu bia.

Kao i svaka znanost, i metafizika mora odrediti podruje kojim se bavi i osobit vid pod kojimpromatra to podruje (odreivanje materijalnog i formalnog objekta).


3/20

3

Materijalni objekt u metafizici je cjelokupna stvarnost. Sve stvari, svi objekti u stvarnosti,

iako postoje na razliite naine, su bia i ulaze u opseg metafizikog promatranja. Metafizika jesveobuhvatna kad je materijalni objekt u pitanju.

Formalni objekteli odrediti nain pristupa i odreen je jedino injenicom postojanja. Na tojosnovnoj razini metafizika eli odrediti temelj injenice da bia postoje. eli se doi do odgovoranajuniverzalnije zagonetke: PO EMU BIA POSTOJE? (zaviriti u injenicu postojanja, zato bia

jesu, a nebia nisu?). U formalnom smislu se zadrava samo na injenici postojanja, promatra se bieukoliko jest - Ens ut sic.

Ovo bie, koje je temeljni objekt metafizike, promatra se na razini osnovne i prve vlastitosti, toje prva oznaka koju svako bie posjeduje, ona je pak postojanje (bitak).

Metafizika se pojavljuje kao temeljna filozofska disciplina, oslanja se na ivotnu stvarnost uokviru koje se ovjek odnosi metafiziki. Dakle, ostvarivanje vlastite ljudske egzistencije uvelikenamee potrebu odgovora na metafizika pitanja. Metafizika je pojavljuje kao radikalna, univerzalnasveobuhvatnost.

ODNOS METAFIZIKE I OSTALIH ZNANOSTI

Metafizika promatra bitak openito, dok znanosti imaju neko odreeno podruje (bitak uposebnosti). Pozornost se usmjeruje na razliite dimenzije stvarnosti bia. Znanost promatra pojavnost

bia, a metafizika unutarnje, skrivene dimenzije postojanja bia. Znanost koristi induktivnu metodu,a metafizika kree od refleksije. Ona (refleksija) oznaava odreenu analizu principa stvarnosti.Povijesno gledajui, metafizika je obuhvaala neki znanstveni (misaoni, istraivaki) put.

Pozitivistika teorija kae da je postojanje pridrano samo onim biima kojima jeznanstvenim putem mogue odrediti injeninost, ustvrditi pozitivnu datost stvarnosti. U dananjevrijeme, iz isto znanstvenog, univerzalna perspektiva metafizike ostavlja se otvorenom s odreenimvrednovanjem.

Odreeni metafiziki principi uzimaju se kao osnovne pretpostavke nekog znanstvenog prouavanjastvarnosti. U suvremeno vrijeme znanstvenici se bave i filozofskom refleksijom. isto znanstveni putspoznaje koji se ostvaruje na temelju vrlo preciznih metoda, nadahnjuje se (inspirira) na filozofskoj

refleksiji.

ODNOS METAFIZIKE I TEOLOGIJE

Ovaj se odnos u svemu pokazuje kao meusobno nadopunjavanje. Metafizika i teologija imajuodreenih slinosti, predstavljaju se kao podruja misaonog reda, pripadaju znanstvenom putu, no

polazita su im drugaija: TEOLOGIJA - objavljena istina, promatra se racionalno, misaonim putem.METAFIZIKApromatranje i otkrivanje stvarnosti.

Filozofija omoguava teologiju. Dananji odnos ispreplie teoloka miljenja i metafiziki put.Metafizika stoji na najuniverzalnijoj platformi problematiziranja bia i njegova postojanja. Sreditemetafizike problematike je bitak bia. Bia tvore metafiziku i cjelokupnu teologiju.

2.

BIE KAO POLAZITE METAFIZIKE

Bie nam se predstavlja kao najuniverzalniji metafiziki pojam. Ono odreuje materijalniobjekt metafizike. Bie je ono to jest - id quod est. Ovakva se postavka predstavlja kao univerzalnoodreenje svega postojeega, obuhvaa sve rodove stvarnosti. Dakle, pojam bia je najuniverzalniji

pojam! Univerzalnost bia ne znai neodreenost bia, ne ukljuuje neku nepreciznost. U metafizici sesvako bie poima s vlastitim, konkretnim, realnim znaenjem i svako je bie ostvareno kao takvo.Pojam bia sastavljen je od subjekta i samog ina. Subjekt je ono netoi u inu oznaava ono to jest.Bie je subjekt postojanja. Dva elementa ine jedinstvo kad je u pitanju poimanje bia:


4/20

4

1. predmet - oznaava uvijek neku stvar2. postojanje - oznaava bitakPoimanje bia uvijek oznaava neto to postoji u stvarnosti. Ovdje moe biti govora i o

biima koja nazivamo umnim biima - oznaavaju bia koja postoje samo u ljudskom razumu(intelektu). I takvi pojmovi posjeduju neki bitak jer su vezani uz postojanje drugog bia. Bitno je

napomenuti da kad govorimo o biu uvijek mislimo na realno bie.Uz pojam bia uvijek se javlja i pojam BITI (esencija). Sve to jest ima odreen nain postojanja. Toznai da posjeduje vlastiti nain posjedovanja bitka. Svako bie postoji na sebi primjeren nain, a miga spoznajemo po odreenim kategorijama. Bit predstavlja neku cjelinu, zbroj kvaliteta koje seostvaruju kao neka nutarnja vrstoa, sredinja jezgra koju dohvaamo umom kad spoznajemo bia.Stoga moemo rei da bit neku stvar ini onim to jest.

BITAK predstavlja prvi in bia, prvo odreenje, prvu i temeljnu savrenost bia (prvaperfekcija). inoznaava neko djelovanje, jer svako bie djeluje. Prvi in svakog bia je postojanje.Bitak je in po kojem bia postoje. Po njemu se svako bie ujedno i ostvaruje. Postoje dvije vrste ina:

1. ACTUS PRIMUS (prvi in) oznaava injeninost postojanja.2. ACTUS SECUNDUS (drugi in) - ostvaruje se na temelju prvog ina, a

oznaava konkretno djelovanje nekog bia.

Bie postoji po prvom inu i djeluje po drugom inu. Kao to smo ve naglasili, prvi in jepostojanjebitak bia, a drugi in je djelovanje bia na temelju samog postojanja. Svakose bie ostvaruje na sebi svojstven nain. Temeljni nain po kojem se odreuje postojanje nekog biaoznaen je njegovom esencijom, tj. biti. Bit predstavlja ono po emu se neko bie ostvaruje naodreenom stupnju postojanja, na neki odreeni nain. Svako bie koje postoji posjeduje odreeni

bitak. To posjedovanje mi izraavamo glagolom biti. To da neto jest podrazumijeva svu konkretnostostvarenosti nekog bia. Ovdje nije rije o neem nejasnom, neodreenom, nego se bitak ostvaruje usvoj konkretnosti samog bia. Pojam bitakmoemo shvatiti kao intenzivni in(ukljuuje svu snagurealne ostvarenosti bia). Pojam bitka kao intenzivnog ina razlikuje se od pojma egzistencije. Onau klasinoj filozofiji oznaava puku injenicu postojanja. Egzistencijom priznajemo da je neto tu, daegzistira, dok nam bitak podrazumijeva konkretno ostvarivanje bia. Pojam bia ne shvaamo unekom loginom smislu kao neki rodni pojam, nego kao najuniverzalniji pojam. No ipak, ne iskljuujekonkretnost svakog bia i zbog toga pojam bia po bitku oznaava svako bie koje se ostvaruje.

3.

PITANJE ANALOGIJE

ANALOGIJA je put u kojem je mogue shvatiti i razliitost i slinost bia. Otvaraju nam se

dva nova puta:1. jednoznanost (univokacija)to je put ili nain u kojem neki pojam uzimamo uvijek s istim

sadrajem, a primjenjujemo ga na vie subjekata. Pojam bi ostao prilino apstraktan, a realnarazliitost bia bi ostala iskljuena.

2. vieznanost (ekvivokacija)je onaj put u kojem neku rije primjenjujemo na vie subjekata,ali u razliitom znaenju (rak- ivotinja, bolest)

Moramo prihvatiti injenicu da za mnoge stvari kaemo da su bia, ali na svoj nain. Postojiput koji u isto vrijeme istie potrebu poimanja bia prema odreenoj slinosti, a u isto vrijeme afirm irai razliitost bia, a taj se put naziva analogija. Analogija dolazi od grkog pojmaANA LEGOiznovasabiranje prema nekom odnosu. To je onaj put u kojem se neki pojam pridjeva razliitim subjektima

djelomino pod istim vidom, a djelomino pod razliitim. Tako je mogue prihvatiti da se pojam biau svoj svojoj konkretnosti pridjeva svim biima i s obzirom na odreenu slinost i s obzirom naodreenu razliitost.


5/20

5

Ono po emu su sva bia slina shvaamo kao bitak bia. Tako su sva bia na neki nainuronjena, postoje po bitku (principu postojanja). Sva bia participiraju na bitku. To svoenje svih biana temeljnu dimenziju omoguuje da itavu stvarnost shvatimo kao jedinstvenu stvarnost smeusobnom povezanou bia. Tako se iz istog principa izvodi postojanje apsolutnog bia preko svih

bia do najjednostavnijih bia. Sve to postoji posjeduje bitak. U njemu se pojavljuju razlike:1. esencijalna razlikasvako se bie ostvaruje na temelju odreene biti, a ona oznaava mjeru

ili intenzitet bitka kojeg neko bie posjeduje. Ogranieno bie ne posjeduje cijeli bitak, negoodreenu mjeru bitka. To oznaava da se po vlastitoj esenciji svako bie ostvaruje naodreenom stupnju intenziteta (mjeri bitka), ona u isto vrijeme oznaava savrenost(perfekciju) bia.

2. realna razlikapojavljuje se meu biima kao esencijalna. Tako se bitno razlikuje apsolutno bie sa svojim specifinostima. to je bie savrenije, posjeduje veu mjeru bitka (vieparticipira na bitku).

3. horizontalna razlika pojavljuje se u okviru materijalnog svijeta, zahvaa vei broj pojedinanih bia. Pojavljuje se zbog materijalnosti bia. Materija omoguuje i brojanurazliku, pa se na odreenom stupnju savrenosti pojavljuje materijom ograniena esencija. Ni

jedna od pojedinanih ostvarenih esencija u materijalnom svijetu ne iscrpljuje cjelokupnu bitodreenog stupnja ali se ostvaruje svaka esencijalnost bia, uvijek u granicama odreeneesencije. Tako moemo ustvrditi da je svakobie po bitku slino, a po biti razliito. U okvirubiti pojavljuje se u materijalnom svijetu i brojana ili pojedinana razlika zbog materijalnosti

bia. Ono to ne pripada materijalnom svijetu nema pojedinane razlike, oznaava sveukupnubit.

Filozofi su analoki put razvrstali ovako:1. ANALOGIJA PRIDJEVANJA (ATRIBUCIJE) predstavlja onu analogiju kojom se

izraava jednakost izmeu odreenih subjekata (predmeta), ali se ta slinost utemeljuje narelaciji prema jednom subjektu. Klasini pojam je pojam zdrav. On se moe pridati nekom

ivom biu no mi ga rabimo i za neto drugo (hrana, zrak, voda). Svoje znaenje dobiva tek uodnosu na prvotni pojam zdrav nekog ivog bia. U odnosu na znaenje prvotnog poimanja miotkrivamo znaenje drugog poimanja izraza zdrav! Neki pojam slui kao PRVOTNIANALOGAT (analogatum princeps), a neki kao DRUGOTNI ANALOGAT (analogatum

secundum). Stvarnost drugotnog analogata odreuje se prema njegovoj relaciji s prvotnimanalogatom.

2. ANALOGIJA PROPORCIONALNOSTI (RAZMJERA) javlja se u sluajevima kad seneki sadraj pripisuje razliitim subjektima, ali u razliitoj mjeri ili proporciji. Oznake koje se

pripisuju ovom analogijom pripadaju svakom subjektu na neki unutarnji nain, ali je rije orazliitom stupnju. Rabi se i u matematici (odnos 2:4 isti je kao 3:6). I nain posjedovanjabitka u ovoj vrsti analogije odreuje svako bie s obzirom na vlastitu esenciju. To znai da

svako pojedino bie stoji prema svom vlastitom bitku onako kako stoji neko drugo bie premasvom (svako bie je realno bie i ostvaru je se prema vlastitoj esenciji). Isti odnos ima Bog

prema svom bitku kao i zrnce praine. U ovom sluaju veinom pojam bie biva shvaen nanain analogije razmjera. Istaknuti da je pojam bie analogan, znai prihvatiti injenicu dasvakom svojom kategorijom bie posjeduje svoj nain postojanja. U isto vrijeme postojislinost posjedovanja bitka.

SUPSTANCIJALNO BIE u sebi posjeduje bitak.NESUPSTANCIJALNA BIA svoj bitak posjeduju u drugom biu.

U nekom principijelnom smislu bitak moe posjedovati bie koje u punom smislu posjedujebitak, a to jeboansko bie. Ali i sva ostala bia posjeduju bitak kao participaciju tj. sudjelovanje naapsolutnom biu. Sva druga bia su bia upravo po apsolutnom biu.


6/20

6

Proporcijalna analogija kazuje bievnost i naine posjedovanja bitka. Svako se bie premasvom bitku odnosi onako kako se neko drugo bie odnosi prema svom bitku. Neko supstancijalno biese prema bitku odnosi kao akcidentalno bie prema svom. Svakom novom biu na nain analogije

pridijevanja trebat emo krenuti od postavke da je istinsko bie ono koje u sebi ima bitak. Akcidentnabia su bia po nekom odnosu prema supstancijalnom biu. Svoje ozbiljenje, injeninost, posjedujuuvijek u nekoj relaciji sa supstancijalnim biem (crvena boja je uvijek boja neega). Metafiziko

polazite postojanja supstancijalnih bia je posjedovanje bitka, u isto vrijeme je i temeljni nainpostojanja akcidentnih bia, biti, u drugom. Ta se akcidentalnost latinski izraava posjedovanjem bitkana nain biti uesse in.

Supstancijalnost bia oznaava neku zaokruenost, samostojnost bia, dok akcidentalnostoznaava postojanje bia koje se temelji na oslonjenosti ne neko drugo bie.

Analogatum princepsje supstancijalno bie (bie po sebi)Analogatum secundum je akcidentalno bie (po tome to je oznaka, te predstavlja bit stvarnostisupstancijalnih bia).

Biem moemo nazvati samo ono bie koje posjeduje bitak po sebi i razlog vlastitog postojanjau sebi. Takvo je bie samo boansko bie. U tom smislu analogija omoguuje da svako biepromatramo na drugotni analogat u odnosu na prvi analogat -boansko bie, koje predstavlja potpunuostvarenost i samouzronost.

4.

MOGUE I IDEALNO BIE

Metafizika se zaustavlja uvijek na injenici realnih bia. Ona mogu biti ili stvarna, ili samomogua. Mogunost bia se razvila u skolastikoj filozofiji, a izvodila iz apsolutnoga. Mogunost jeipak potrebno i malo ire utemeljiti s obzirom na temeljne metafizike principe. Mogue je govoriti o

izvanjskoj i nutarnjojmogunosti, budui da svako bie za svoje nastajanje i postojanje pretpostavljaneko uzrono djelovanje izvanjskog uzroka. Ako neki uzrok moe nainit neko bie, onda je to bieostvarivo. Nastajanje, postajanje svakog bia oslanja se na mogunost boanskog bia koja jeneograniena. Nutarnja mogunostse odnosi na karakter na koji se neka stvar moe ostvariti (bit,esencija neke stvari). Ta mogunost moe zadirati u neku metafiziku razinu, fiziku stvarnost,moralno podruje. Mogunost bia se oslanja na principe protuslovlja. Princip protuslovljapretpostavlja da postoje najmanje dva elementa u poimanju nekog bia koja se ne iskljuuju. Moguenam je bie (zlatno brdo), ali postoji i kontradikcija (okruglo kvadratno) ono ukljuuje u sebi

protuslovlje i ono je po svojoj nutarnjoj naravi nemogue. Stvarnost bia uvijekse zasniva na nekomstvarnom bitku, nastajanje bia na nekom stvarnom djelovanju. Zato se stvarnost bia utemeljuje nadjelovanju apsolutnog bia (stvaranje u kranstvu). Aktualno, stvarno postojat e sve ono to je htjelo

boansko bie. Krajnji temelj nutarnje mogunosti svakog bia je boanska bit i njezino djelovanje.Mogua bia i njihovo poimanje razlikuju se od tzv. idealnog bia. esto se dogodi nekakvo

poistovjeivanje. Idealno bie po svojoj naravi je miljeno bie. Mogue bie se odnosi na netorealno. Miljena bia oznaavaju ens rationis(umna bia). Miljeno bie je univerzalni pojam.

NEGACIJA I POIMANJE NITAVILA

Negacija pripada zakonitostima ljudskog miljenja. Ljudska misao funkcionira tako da postoji iTEZA i ANTITEZA. Negacija u ljudskoj spoznaji zbog naina spoznaje kad postavljamo neko

pitanje izraavamo neko neznanje. Svako bie posjeduje dva odgovora na pitanje: pozitivni inegativni.

Spoznajna bia po svojoj naravi zahtijevaju odreenost i jasnou, a odnose se na izdvojenostnekog oblika spoznaje. Jedno je bie ono samo i to bie nije neko drugo bie. Ogranienost bia i


7/20

7

njihova kontigentnost: spoznajne injenice da velika veina bia nisu morala biti, nisu nuna,omoguuje neku pretpostavku i njihova nepostojanja. Na neki nain zakljuujemo i o nepostojanju

bia. Ako neko bie moe ne biti, to je njegova negacija, mogue je da mogu ne biti i milijun bia,mogue je da mogu ne biti i sva bia (nepostojanje). Negacija se na putu nae spoznaje pojavljuje kaoneka dimenzija same spoznajne metode (metodika negacija koja se javlja iz neznanja da bi se dolodo znanja). Negacija se odnosi na nijekanje postojanja bia.

Kad nepostojanje bia usmjerimo prema totalitetu stvarnosti, dobivamo antitezu postojanja(bitka). Kako postoji bitak u svom totalitetu, tako postoji i nebitak. Bitak u totalitetu nazivamo

nitavilo(nebitak). ini se kako je poimanje nitavila zbog mogunosti negacije ljudskog miljenja, proizvod ljudskog duha, ne predstavlja stvarnost, nego oznaava miljenje. Nitavilo shvaamo kaoidealno, tj. miljeno bie. Nitavilo se kao i odreenost, ogranienost negacija, uvijek oslanja na bitaktj. postojanje. Moramo ustvrditi da se ideja nitavila uvijek na neki nain izvodi iz bitka, postojanjaonog pozitivnog. Kako se negativna verifikacija moe verificirati zbog razliitosti bia, totalitetnegacije nemogue je verificirati i zato se takva ideja (miljeno bie) namee kao naravni slijed nainanae spoznaje, ali ipak ostaje kao pseudomisao, tj. pseudoideja. Nitavilo (totalni nebitak) mi

pokuavamo misliti i ta nam ideja dolazi, ali nam spoznati tu ideju jednostavno nije mogue. I nain

spoznaje svih bia pa i stvarnosti u totalitetu kree od poimanja neega (ako pokuavamo misliti biloto, ono je uvijek neto, zato iako i imamo neku ideju o nita, o njoj, zapravo zakljuujemo kao oneto o neemu). To se dogaa jer ideja bitka (poimanje bilo kojeg bia, o neemu) i ideja negacijenisu razmjerne, nego srazmjerne ideje, dok se u odjeku tog postojanja pojavljuje ideja koja je negacija.

Tako logiki ne mogu stajati dva odvojena svijeta. Nitavilo ne moemo ni pojmiti, niobjasniti. Poimanje nitavila proistjee iz odreene pokretljivosti ljudskog duha (jer je kreativan),osposobljava nas da nasuprot bitku stavimo nebitak. Ideja nitavila oznaava idealno miljeno bie(ens rationis).

5.

METAFIZIKA STRUKTURA BIA

PITANJE SUPSTANCIJE I AKCIDENTA

Pitanje supstancije i akcidenata predstavlja temeljne naine bitka. Kad sistematiziramo sva biavidimo da su bia ili supstancijalna ili akcidentalna. Stvarnost u kojoj su bia pokazuje nam se kaodinamika stvarnost (prisutnost neprestanog gibanja, neprestane promjene nastajanja i nestajanja). Ustvarnosti postoje neka bia s nekim supstratom, podlogom koja nosi svu promjenljivost i postoji onoto se mijenja, to predstavlja perfekcije same supstancije tj. akcidente. Dinamika nam stvarnostpokazuje da se mogu mijenjati i akcidentne oznake i supstancijalna jezgra.

Moramo prihvatiti promjene u svojoj dvostrukosti: supstancijalne i akcidentalne.1. AKCIDENTALNA PROMJENA - dogaa se kad uoimo da se neko bie promijeni tek

djelomino.2. SUPSTANCIJALNA PROMJENA - kad neko bie nestane njegov bitak ne prelazi u

nitavilo nego je rije o supstancijalnoj promjeni.

Svako se bie konstituiraod mogunosti (materije) i zbiljnosti (forme). Materija je vrlo irokiprincip mogunosti, u radikalnom smislu pretpostavljamo materiju kao istu mogunost.

PRVA MATERIJA

Forma oznaava neko odreenje supstancijalnih bia stoga ju nazivano supstancijalna forma.Bie nestaje razgradnjom materije i forme. U nekoj supstancijalnoj promjeni ono to se mijenja jesupstancijalna forma. Kad neka mogunost primi drugu supstancijalnu formu nastaje neko novo bie.


8/20

8

Supstancijalna forma koja odreuje neko bie kao aktualno, promjenljiva je i principijelna. Mogunostse kree od iste materije da neko bie to je manje aktualizirano pred sobom ima sve mogunosti.Mogunost nosi sposobnost primanja nove supstancijalne forme. Moramo ustvrdit da postoji vezaizmeu razliitih bia koja nastaju u nekom lancu supstancijalnih promjena. Svako je bie u stvarnostiodreeno materijom iformom, podvrgnuto supstancijalnoj promjeni nastanka i nestanka bia.

PROPADLJIVO BIE

Akcidentalna promjena oznaava promjenu odreenog karaktera, a supstancijalna forma ostajetrajna.

SUPSTANCIJA (esse in sebitak u sebi)

U klasinoj filozofiji pokuali su je definirati aristotelovci i skolastiari. Aristotel je zasupstanciju rabio izraz hypokeimenon (oznaava samostojnicu, ono to je ispod uporita) ili ousia.Supstancija se definira sloenim ili manje sloenim definicijama:

1. EST ENS QUI CONPETIT ESSE NON IN ALIO!bie iji bitak nije u drugome.2.

ENS PER SUBSISTENSsamostojno bie.

Supstancija predstavlja ono to postoji u sebi i po sebi. Predstavlja subjekt tj. supstrat ilipodloak postojanja i primanja svih oznaka. Subzistentna supstancija stoji sama pod sobom, ne oslanjase na neko drugo bie. Ona oznaava onu stvarnost ijoj biti pripada bitak u sebi. Moe se podijeliti nadva osnovna shvaanja:

1. prva supstancijapostoji u stvarnosti.- ostvarenje druge supstancije.

2. druga supstancijaapstraktno promatranje esencije.- oznaava esencijalnost, bie ostvareno uvijek u

okviru neke naravi.

Pojam supstancije eli oznaiti neki temelj ostvarenja. Supstancijalnost pripada stvarnosti, ali ju ne moemo svesti na pojavnost. Supstancijalnost nije neposredni oblik iskustva nego temelj onogto se pojavljuje. U povijesti filozofije mogue je shvaanja svesti u dvije osnovne skupin e:

1. FENOMENISTIoni na neki nain ele odvojiti poimanje supstancije od svega onoga tonam u pojavnosti odreuje neko bie. Istinska supstancija je fenomen! To znai da se poimanjestvarnosti utemeljuje u onome to je u stvarnosti. Supstancija je ono zbiljno to se pojavljuje ustvarnosti nekog bia. David Hume kae da je supstancija zajednitvo djelovanja i kvaliteta.

2. SUPSTANCIJALISTI tvrde da je supstancija jezgra stvarnosti, a na razini fenomenasupstancija se samo manifestira. Pojedini filozofi e rei da je supstancija samo jedna a sveostalo da su samo nebitne oznake. Aristotel i Toma u pojmu supstancije ele prepoznati neko

jedinstvo bia iz kojeg izrasta sva raznovrsnost kompletnih oznaka bia, od kojih se sastojineka perfekcija bia.

AKCIDENTI

(esse in aliudin esse = bitak)

Oni oznaavaju drugi nain postojanja bia. Predstavljaju bie koje pretpostavlja neko drugo bie koje posjeduje svoj prvotni bitak i oznaava daljnje podreenje toga bia. Narav, esencijalnostakcidentalnog bia je biti u drugom. Akcident ima vlastitu esenciju, bit koja ga razlikuje od drugih.

Moemo ih razvrstati u:1. AKCDENTI VLASTITE VRSTEoznake koje karakteriziraju odreenu vrstubia.2. NEODVOJIVI OD SVAKOG INDIVIDUALNOG BIA neko bie ne moe ne biti.


9/20

9

Postoje i odjeljivi akcidenti. Oni mogu biti, a mogu i ne biti, proizlaze iz nekog izvanjskog

djelovanja. Postoje i oni koje nazivamo bitnim, a njih u metafizici nazivamo vlastitostima. Vlastitosti

su uvijek neodvojiva supstancijalna bia. Bitak odreujemo kao vlastiti in supstancije. Supstancijalnobie u neposrednom smislu posjeduje bitak. U zbilji akcidentalna bia ne posjeduju bitak kao vlastitostnego ovise o bitku supstancije. Supstancija je temelj svim ostalim nainima bitka tj. ona je temeljninain bitka. Ustvarnosti koja je na svijet primjeujemo da realno ne postoji supstancija odijeljena odakcidenata niti da mogu postojati akcidenti bez supstancije. Bie se u naoj stvarnosti konstituira kao

jedinstveno bie i sloeno bie. Nema bia ija supstancija nije odreena akcidentima. Koliko godmorali prihvatiti realnu razliitost supstancije i akcidenata toliko u isto vrijeme moramo priznati kakose neko bie koje je i supstancija i akcident konstituira jednim inom bitka.

Trostruki je odnos supstancije i akcidenata:

1. Supstancija kao podloga akcidentima2. Supstancija kao uzrok akcidentima3. Supstancija posjeduje daljnju mogunost da primi dodatne perfekcije

SPOZNAJA SUPSTANCIJE I AKCIDENATA

Spoznaja se razvija na temelju osjetila. Ono to dohvaaju osjetila su akcidenti, dok um iliinteligencija uvijek dohvaa izvor i temelj akcidenata, a to je supstancija. Um, tj. intelekt ima bie kaovlastiti objekt spoznaje (zahvaa sve ono to jest, itavo bie sa svim odrednicama). Spoznajasupstancije otkriva onu crtu stvarnosti i oznaku koju daje supstancijalnom biu, a to jetranscendentalnost.

KATEGORIJE (predikati)

Supstancija i akcidenti su temeljni naini bitka. Aristotel je sustavno pokuao sistematiziratistvarnost tvrdei kako se na osnovni oblik dodaje jo devet (9) akcidentalnih perfekcija (kategorija).

Neko je bie ili supstancijalno ili akcidentalno, s tim da se supstancijalnost na najuniverzalniji nain pojavljuje u devet razliitih oblika, a to su: kvantiteta, kvaliteta, relacija, mjesto, poloaj, stanje,vrijeme, akcija, trpnja. Svaki od akcidenata posjeduje vlastitu bit i odreen je nekom svojom naravi.Kvantiteta i kvaliteta participiraju na bitku supstancije i dok kvantiteta daje nekoj supstanciji

protenost, teinu, volumen, kvaliteta modificira supstanciju dajui joj boju, miris, okus. Akcidente jemogue svrstati u stupnjeve:

1. APSOLUTNIneko supstancijalno bie odreuju u samoj supstanciji.-bie koje pripada materijalnom svijetu mora imati

zaokruenu koliinu materije.2. RELATIVNIpredstavlja neki odnos prema drugoj supstanciji (relacija,

djelovanje, trpljenje, mjesto, vrijeme).Svako supstancijalno bie u

materijalnoj stvarnosti je u nekom odnosu s drugim biima.3. MODALNIpredstavljaju modifikaciju samih akcidenata, npr. brzina.

Neki se akcidenti mogu podijeliti na vanjske i nutarnje (kvaliteta, kvantiteta). Izvanjski se

temelje i na supstanciji i na nutarnjim akcidentima, tako relacija ovisi o samom supstancijalnom biu.Mogue je uspostaviti i odreeni red meu akcidentima. Odreuje se s obzirom na supstanciju. Nekase kvaliteta uvijek determinira preko kvantitete.

6.

STRUKTURA BIA POD VIDOMZBILJNOSTI I MOGUNOSTI

De actu et potentia. Ovu temu je osobito razraivao Toma Akvinski voen Aristotelovim postavkama. Odreenje zbiljnosti i mogunosti kree se od primjeivanja da je naa stvarnostdinamika stvarnost (neprestano nastajanje, kretanje). Bia se neprestano mijenjaju, primjeujemo da


10/20

10

na nekoj univerzalnoj razini moemo zakljuiti da bia u sebi mogu biti ono to nisu. Ipakprimjeujemo i da se svaka stvarnost primjeuje kao neto ostvareno ve u zbiljnosti, in actum, a

primjeujemo i dimenzije mogunosti (potencije). Ta problematika da bia nastaju i nestaju i uopepitanje stabilnosti bia staro je filozofsko pitanje od Heraklita i Parmenida.

Parmenidnije mogao protumaiti nastajanje bia bie jest, a nebie nije.Aristotelje rekao da nastajanje bie nije apsolutna novost.

Nije rije o prijelazu nekog nebitka u bitak, nego je rije o nekoj sposobnosti koje je unutarstvarnosti da nastanu nova bia, ali ipak primaju nove oznake. Prva i temeljna oznaka svakog bia jestsamo postojanje, sam bitak. Tako je i mogunost potrebno shvatiti kao sposobnost subjekta da primineku perfekciju. Svako bie da bi postojalo mora posjedovat mogunost posjedovanja gdje emomorati mogunost staviti u samu jezgru.

Nasuprot mogunosti stoji zbiljnost, a to je perfekcija koju bie ve posjeduje. Svako bieposjeduje neku odreenost. Bez mogunosti nije mogue shvatiti nastajanje i opstojanjebia. Ova dvaelementa mogunost i zbiljnost (potencija i akt) su kao dva supoela (koprincipa) svakog bia.

Svako se bie ostvaruje u nekoj simbiozi dva tandema Mogunost ili potencija oznaava ono to moe primiti neku zbiljnost. Mogunost se razlikuje od zbiljnosti. Mogunost nikad ne oznaava samuostvarenost. Ona na neki nain ograniava zbiljnost dajui da se neko svojstvo ostvari u nekimodreenim granicama. Kad kaemo mogunost, mislimo na neku neostvarenost, ali ne mislimo na nekimanjak, nedostatak zbiljnosti nekog bia, nego na mogunost savrenosti, odreenja nekog bia.Mogunost i zbiljnost se uzimaju kao dva poela s tim da je zbiljnost ili akt, in, princip savrenostidok je mogunost princip nesavrenosti. Svako je postojanje savrenstvo, mogunost je suprotnostostvarenosti, nesavreni princip stvarnosti bia. Primarno je u metafizici postojanje (ostvarenost), alise ostvarenost uvijek dogaa na temelju mogunosti koja je drugotna, ali neizostavna prema zbiljnosti,nema zbiljnostibez mogunosti. Bolje je svako bie nego samo njegova ostvarenost (pozitivnost).

PASIVNA MOGUNOST I PRVA ZBILJNOST

Pasivna mogunost oznaava sposobnost primanja potencije (odreenja na elu s postojanjem).Njoj odgovara prva zbiljnost, prvi in. Pasivna mogunost zapravo oznaava sposobnost biti. Ona se jo naziva i prva materija, dok se prava zbiljnost oznaava kao forma. Mogunost i zbiljnostpromatramo kao prvu materiju i formu. Promatramo bie koje se ostvaruje po prvoj materiji i formi.

Prva materija oznaava istu mogunost, to je onaj subjekt primanja perfekcije, nema nikakvezbiljnosti, to je pasivna mogunost biti. U prvoj materiji forma, koja ozbiljuje i ostvaruje tumogunost, pristupa supstanciji. U okviru ovoga moemo promatrati da nam se javlja jo jedan oblik

mogunosti i zbiljnosti, a to je aktivna mogunost i druga zbiljnost. Aktivna mogunost ve pretpostavlja neke korake zbiljnosti, a to znai da je ta aktivna mogunost ve prethodno odreenanekim ozbiljenim inom. Tako aktivna mogunost predstavlja konkretnu, stvarnu mogunostdjelovanja.

Ovoj aktivnoj mogunosti pridruuje se i drugi in actus secundus i oznaavasamodjelovanje bia i tako se neko realno bie konkretno ostvaruje na nain aktivne mogunosti idjelovanja tj. drugog ina. Odnos mogunosti i zbiljnosti moemo promatrati kroz naglaske nekog

primata. Zbiljnost ima oznake potpunosti, dok je mogunost nepotpuna, podreena zbiljnosti. I uspoznajnom redu je isto, neku mogunost prepoznajemo po nekoj ostvarenosti. Zato se svakamogunost i definira po samom inu. Zbiljnost ima uzrono prvenstvo nad mogunosti, nita nedjeluje bez pretpostavke zbiljnosti. Za primanje neke perfekcije nuno je pretpostaviti neku prethodnuzbiljnost, otvorenost, in. Po metafizikom principuuzronosti neko djelovanje uzrokuje bia, prevodi


11/20

11

ih iz potencije u akt. Nekom subjektu mogunost ima odreeno prvenstvo s obzirom na vremenskopoimanje.

Da bi neto postojalo prethodno mora moi postojati. Unutar nekog bia mogunost jeprimarna, no po naelu uzronosti pretpostavimo da neka mogunost prelazi u akt (neku zbiljnost)Svako bie budui da je ogranieno savreno (tj. nije savreno) posjeduje mogunost, te tako dolazimodo bia koje je bez mogunosti. Zbiljnost se na neki nain mogunou ograniava. Ono to

predstavlja mogunost bia je u prvom redu esencija bia (bit), mjera bitka koja se uzima da budeostvarena. Bie se tako ostvaruje samo u granicama odreene biti. Zbiljnost neke biti, nekemogunosti, dalje se umnaa po materiji, a materija ograniava stvarnost nekog bia na pojedinanoodreenje. Tako materijalnost odreuje da neko bie bude pojedinano materijalno bie. Svako se bieostvaruje kao kompozicija zbiljnosti i mogunosti. U materijalnom svijetu mogunost se izraavaprincipom materijalnosti. Ostvarenost bia je uvijek odreena ograniena ostvarenost. Po temeljnojmetafizikoj konstituciji materijalni svijet je svijet ogranienih bia, ogranieni svijet.

METAFIZIKA STRUKTURA BIA

Struktura bia nadilazi neku neposrednost, oitost. Temeljne principe koji konstituiraju biapromatramo u svojevrsnom binomu. Bia se javljaju kao neka sastavljenost. Svako se bie ostvaruje po principu ostvarenosti, a on je zbiljnost, in, forma. Druga komponenta tog naelnog tandema jeelement mogunosti ostvarivosti materije. Sastavljenost bia i tih temeljnih principa ne unitavasupstancijalno jedinstvo bia, rije je o sastavljenosti bia koje se ostvaruje kao jedinstvenozaokrueno bie.

U klasinoj filozofiji postavljeno je razlikovanje izmeu mogunosti i poimanja moguih bia.Mogua bia oznaavaju mogunost postojanja, a ta se mogunost izvodi iz Boje stvoriteljske moi,tj. iz stvoriteljskog djelovanja. Boansko bie koje je apsolutno i ije je djelovanje apsolutno moeproizvesti bilo kakav oblik sudjelovanja na bitku s jednim ogranienjem da tako bie u sebi nije

protuslovno. Pojedine su filozofske struje znale izjednaiti mogue bie s poimanjem biti, osobito kad je rije o racionalistikoj filozofiji. To je poimanje htjelo ustvrditi da su bia esencije, a one se prvonalaze u stanju mogunosti, a onda se ostvaruju kao stvarne. Negdje bi trebao postojati ovjek kao bit,a tek onda da se realizira u stvarnosti. Moguim se biem oznaava ona stvarnost koja nije realna i nepredstavljapostojanje u punom smislu rijei. Stvarnost se ipak u svojoj realnosti oituje kao dvostrukokonstituirana stvarnost.

7.

PRINCIP INDIVIDUALIZACIJE BIA(NAELO UPOJEDINJENJA)

U stvarnosti postoje samo individualna bia, ne postoje neke univerzalne vrste na iskustvenom planu. Ta bia (jedinke) oznaavamo kao pojedinanu supstanciju, no primjeujemo povezanost irazlikovanje bia. Neka bia posjeduju istu, specifinu bit, neku mjeru zajednikoga bitka.Primjeujemo kako se u stvarnosti svijeta otkriva neki princip po kojem se jedna te ista bit umnaa iostvaruje u vie individualnih bia. Postoji neki princip koji omoguuje to individualiziranje, a to jematerija.

Materija je princip umnaanja formi, individualizira formu i ini je jednom. Tako jedinkeneke vrste nisu jednostavno brojano razliite nego meusobno realno razliite zbog toga to materijaodreuje neponovljivost i ogranienost bia, a materija je neka mjerna jedinica. Ona ne doputa da

jedno bie bude u drugom nego da bude zaokruena u sebi.Razlike meu biima to je uvodi materijahorizontalnog je karaktera (shvaamo je kao princip umnaanja formi i individualizacije). Postojanjemnotva bia u okviru iste biti omoguuje materija.


12/20

12

Singularizacijabiti oznaava injenicu da se jedna perfekcija koju mogu participirati mnogabia nalazi u pojedinanosti tako da neko bie moe posjedovati iste oznake, ali sve oznake koje bieposjeduje realno su razliite kao stvarnost, od oznake drugog bia.

Princip individualizacije je materija, no samo ako je i sama determinirana (nuno je oznaenakvantitetom). U materijalnom svijetu svako je bie koliinski odreeno, nosi materiju s nekimodreenjem (kvantificirana materija). Kvantificirana se materija tako ostvaruje u seriji razliitihdijelova koji biu daju dimenziju protenosti. Unutar materije razlikujemo jedno bie od drugoga, aunutar samog bia razlikujemo razliite dijelove bia.

Imamo tri momenta bia:

1. materiju2. kvantitetu

3. formu

Forma, ostvarujui materiju, ini da iz te materije proizie odreena kvantiteta u okviru koje sekonstituira odreeno bie. Kvantiteta daje materiji neku dimenziju, ini je individualnom. Materija

predstavlja mogunost za ostvarenje neke specifine forme (princip nekog vrsnog mnoenja,specifine multifikacije). U isto vrijeme singularizira supstancijalne forme u okviru koje je odreenogkvantiteta i tako nastaje pojedinano bie.

Bitak je princip sveukupnog postojanja, univerzalni princip kojim prepoznajemo da postojanje

svakog bia znai sudjelovanje na tom biu (zajednika perfekcija svih bia). Prvo to svako bieposjeduje jest postojanje. U isto vrijeme bitak u sebi sadrava sve perfekcije (sve ono konkretno poemu se ostvaruje neko bie). Posjedovanje bitka oznaavamo kao prvi in bia.

U nekom temeljnom smislu bitak je zbiljnost svakog bia. Sam po sebi bitak je neogranien,oznaava ujedinjenje svih oznaka zbiljnosti, ne pripada pojedinanom biu ili nekoj vrsti nego je

temeljan i opi. Kao prvi in bia, bitak predstavlja zbiljnost, akt, in, svih drugih zbiljnosti. Po bitkuse aktualizira svaka druga perfekcija. Ako je bit, esencija ona koja odreuje konkretni nainpostojanja nekog bia, onda shvaamo kako i te konkretne perfekcije po biti dolaze iz samog bitka.Iako odreenje biti proizlazi iz bitka, bitak i bit se realno razlikuju. Ta razlika se oituje u viedimenzija:

1. Razlikuju se u nekoj ogranienosti stvorenih nenunih bia. Bitak je neto univerzalno isveobuhvatno dok bit predstavlja ogranienje i u ekstenzivnom i u intenzivnom smislu nekevrste bia, postoje i druga bia, a to znai da neka bit u potpunosti ne iscrpljuje sveukupni

bitak. S obzirom na intenzitet, nijedno bie ne posjeduje neku perfekciju u potpunom stupnju.Stvarnost bia u biti je takva da se ne moe u potpunosti poistovjetiti, identificirati sa samim

bitkom zbog toga to posjeduju bitak, ali na nekako ogranien nain. Stvarnost bia oznaava

neku participaciju (sudjelovanje na bitku). Tako je zbiljnost, in bia neka participiranastvorenost. Bit donosi neko realno ogranienje u sam bitak koji je univerzalan, sveobuhvatan ineogranien.

2. S obzirom na mnotvenost stvorenih bia, bia se meusobno razlikuju, meusobno ih nijemogue poistovjetiti. Ako bi bit bila jednaka bitku bilo bi rijei o jednom jednostavnom biu

jer je nemogue da se neki in, zbiljnost umnaa. Potrebno je da bie primi neku novost, netorazliito od drugog bia. Ono bie u kojem je jedini bitak i kojeg je mogue poistovjetiti sasamom biti bia, po metafizikoj naravi mora biti jedinstveno, jednostavno. Zato je takvaoznaka mogua samo kod apsolutnog bia. Bit nekog bia razlikuje ga od nekog drugog bia.

3. Sama slinost prema nekim biima istovremeno oznaava i razliitost prema drugim biima.Zato bitak i bit susreemo kao dva razliita principa. Razlika izmeu bitka i biti unosidimenziju shvaanja konane temeljne ovisnosti svakog bia o apsolutnom biu u kojem se


13/20

13

poistovjeuju bitak i bit. Sve je tako ovisno o bitku kao najuniverzalnijem principu da jeapsolutni bitak ujedno i subzistentni bitak (oznaava neko bie koje je apsolutno). Budui dasvako bie proizlazi iz bitka, tako se apsolutno bie koje je univerzalni princip postojanjashvaa kao krajnji uzrok svakog bia. Povezanost tj. ovisnost nenunih stvorenih bia posubzistentnom biu je radikalna prema principu uzronosti u kojem vidimo da svako bie koje

je uzrokovano, ostaje u nekoj povezanosti s uzrokom, ijim djelovanjem poinje. Ovisnost oapsolutnom biu je potpuna i apsolutna, odnosi se na svako bie i sve perfekcije bia. Ovisnosto apsolutnom biu je duboka zato to je in bitka neto to je najblie, najneposrednije, a to jesamo njegovo postojanje. Svako se bie koje je stvoreno, utemeljuje na kompoziciji ina bitkai odreenja koje dolazi po biti. Bitak i bit su temeljna supoela po kojima se ostvaruje neko

bie. Bit predstavlja mogunost, a bitak znai konkretnu ostvarenost. Bit kao mogunostneodvojiva je od zbiljnosti (ina bitka). Svako bie postoji po principu ina bitka i biti.

8.METAFIZIKO MJESTO BITI I BITKA

Metafiziko mjesto biti i esencije pripada konstitutivnoj jezgri bia. Svaka kontingentna

stvarnost (nenuno bie) sastavljenaje od barem dva principa, a to su bit i bitak. Oni se na neki nainodnose poput zbiljnosti i mogunosti.

Bit se pojavljuje kao determinacija (odreenje) za nain bitka nekog bia.Bitakje ono temeljno univerzalno to ini neko bie, najuniverzalnija temeljna podloga za postojanje,a to je to jednostavno postojanje koje u sebi ukljuuje sve.

Bitak se javlja kao princip. Samo ono to je u bitku ili ga posjeduje moe biti. Budui da se bia ostvaruju ne kao neto univerzalno ili apsolutno, zakljuujemo da svako bie mora posjedovatisasvim odreeni nain postojanja ili oblik posjedovanja bitka. Budui da se bia razlikuju po mjeribitka koju posjeduju, moemo uoiti neki princip koji poput forme (zbiljnosti) sudjeluje u ostvarenju

bia. Ako mogunost predoimo kao irok pojam tako moemo i s bitkom (na tu irinu moemo stavitisve, sve je u njoj). Bit bia smjeta neko bie u odreeni rod, neku vrstu.

Bit je determinacija naina bitka nekog bia, neka ogranienost neke mogunosti. Bit se javljakao princip drugog ina bitka kao neki determinirajui princip (svako bie djeluje po vlastitoj naravi,npr. pas laje) u odnosu na drugi in bitka tj. djelovanje. Javlja se kao princip naravnog djelovanja,

priroda neke stvari. Svako nenuno bie djeluje na ovaj ili onaj nain i to tako determinira bit. Bitpredstavlja i sadraj kojim se odreuje definicija nekog bia quiditas rei(tostvo bia), ono to nekastvar jest po emu se razlikuje od drugih). U stvarnosti materijalnog svijeta pokazuje se bit kao

primjenjiva na vie pojedinanih bia, zbog toga se pokazuje kao univerzalna.

Bit stvari u materijalnom svijetu nosi kao jednu temeljnu oznaku sastavljenost bia i to premahilemorfikom principu (gr. hylos - materija + morphemijenjanje, forma), prema kojem je svako

bie od materije. Svako se bie susree u realnosti. Moemo ustvrditi da je forma ta koja samoj biti tj.esenciji daje jedinstvo. Kad je bie ostvareno, govorimo o biti. Svako bie je u materijalnom svijetu odmaterije i forme. Ostvarenost je primarna, dominantna. Ako je materija u naem svijetu principmogunosti bia, ini se da zbog primarnosti forme moemo pretpostaviti postojanje subzistentnihformi (bez materije). Nikakva materija ne moe postojati bez forme jer se po njoj ostvaruje. Ta

pretpostavka omoguuje zakljuivanje o postojanju duhovnih supstancija.Mogue je pretpostaviti bia koja se u metafizikom smislu u potpunosti identifi ciraju sa

svojom formom, ona su u sebi jednostavna bia, no ne u potpunosti, jer se svako bie konstituirabarem od neke sastavljenosti (bitak i bit, prva sastavljenost).

Duhovne supstancije ostvaruju vlastitu bit, ali je ona neka razliita komponenta od samogbitka. Jedino se u apsolutnom bitku bit i bitak identificiraju.


14/20

14

9.

SUBZISTENTNI (SAMOSTOJNI) SUBJEKT

Kad kaemo subjekt mislimo na stvarnost koja je nositelj nekog dogaanja. U okvirumetafizike zanima nas postojanje, na koji nain i u kojoj je mjeri, svako bie koje postoji, neka cjelinazaokruena, odjeljiva, razliita od drugih bia. Latinski suppositum predstavlja supstanciju koja je

pojedinana, potpuna i cjelovita, zaokruena i razliita u odnosu na druga bia. Ono po emu nekosupstancijalno bie u sebi bivstvuje je takozvana subzistencija.

Subzistentnost subjekta i nije nita drugo osim konkretnog ostvarenja bia sa svim njegovim perfekcijama (realizacija bia). Za razliku od supstancijalnosti bia koja u neposrednom smislu neoznaava akcidentalnu dimenziju bia, subzistentnost bia oznaava cjelovitost bia koja ukljuuje isupstanciju i akcidente.

Subzistentni subjekt u sebi ukljuuje nekoliko elemenata:

1. Individualnost. U stvarnosti koliko god govorili o principima postoje samo pojedinanabia. Nikakva univerzalna bit ne moe postojati kao subzistentni subjekt.2. Samostojnost bia. Princip koji ukljuuje supstancijalnost bia i akcidentalnu dimenzijubia (postoji supstancija koja je odreenim akcidentima na nain neke supstancije, premanaravi nekih akcidenata)

3. Nepriopivost(incommunicabilitas). Ne odnosi se na nepostojanje veze meu biima negona to da neko subzistentno bie ne moe u isto vrijeme biti participirano od nekog drugog

bia (svako je bie sebi vlastito bie). Oznaava stvarnu razliitost bia u svim momentimarealnog postojanja bia. Kad se neka bit iz nae stvarnosti "utopi" u neku drugu stvarnostnestaje subzistentno bie. Svako bie kao subjekt vlastitog postojanja bitno karakteriziracjelina.

Stvorena bia su sastavljena bia, posjeduju dijelove ali je svaki dio takav da posjeduje cjelinu

bia. Svaki subzistentni subjekt je oznaen konkretnou, pojedinano bie individualno oznaeno kaosubzistentno bie (kao cjelina je podloga svih konkretnih oznaka od kojih je sastavljeno neko bie).Svako je bie kao subzistentno bie podloga sveukupnom djelovanju samog pojedinanog bia.

Kad koristimo rijei za subzistentno bie rabimo izraz subiectum. Subzistentni subjekt jenazvan i prvom supstancijom (u pojedinanom smislu pridodane su joj oznake koje dolaze odakcidenata). Poimanje bia kao subjekta realno se razlikuje od same biti (naravi), a to je neki nutarnji

princip po kojemu se bia vrsno razlikuju (slina su). U subzistentnom smislu svako je bie kaozasebno razliito od drugog.

Distinkcija izmeu naravi i supposituma moe se svesti:

1. U svakom subjektu razlikuje se individualizirana bit, a to je zajedniki princip, neka vrsnarazlika, dok je samo bie ostvareno kao zasebna cjelina.

2. Svako pojedinano bie razlikuje se od zajednike naravi (biti) jer ne ukljuuje svepartikularne karakteristike koje posjeduje neko bie.

Poimanje bia kao subzistentnog subjekta ukljuuje sve perfekcije koje se odnose na nekokonkretno bie. Subzistentnost subjekta utemeljuje se na tzv. jedinstvenoj zbiljnosti subjekta po kojoj

je svako bie u prvom redu stvarno pojedinano bie. Subzistentnost se ostvaruje s obzirom na bitak,na razliite naine (u osobi, a to je razina bitka koja se ostvaruje na temelju razumske biti).


15/20

15

10.

TRANSCENDENTALI

Postoje nadkategorijalne oznake bia, tu zapoinje govor o transcendentnim oznakama bia(transcendentali) Postoje svojstva koja izviru iz samog bia zbog temeljne oznake, prve perfekcije daneto postoji. U okviru skolastike filozofije zapoinje rasprava o ovoj problematici poetkom 13.stoljea. Prvu izrazitu raspravu susreemo u spisu "Summa de bono" Filipa Konebierija. Onaukljuuje dobrotu i istinitost bia. U klasinom e se smislu oblikovati trilogija transcendentala da je

bie jedno, istinito, dobro. Kasnije filozofi ustvruju da je ljepota bia transcedentalna i da je u svakobie kao bie utkana dinaminost. Transcendentali izviru iz samog bitka, dok nam predikatni pojmoviizriu neke posebne naine bitka, transcendentalni pojmovi oznaavaju one vidove koji pripadaju svim

biima tj. biu kao takvom.

Supstancija kao vlastitost posjeduje oznaku da ima bitak u sebi, esse in se. S obzirom na

metafiziku stvarnost supstancija i akcidentali se bitno razlikuju. Sve se kategorijalne razlike o dnosena neka bia, a transcendentali se odnose na sva bia. Izriu nain koji pripada biu openito,oznaavaju onaj vid koji je prisutan u svim stvarima. Te se vlastitosti pririu svemu onome to je

oznaeno kao bie. Rije je o onim oznakama koje nadilaze sve kategorijalne vlastitosti. Ta setranscendentalna svojstva u metafizikom smislu deduciraju (izvode) iz pojma bia. Kad neko bie promatramo u svom ostvarenju bilo s obzirom na njega samoga, bilo na ostalu stvarnost susreemoneka svojstva koja su openita. Namee nam se transcendental jednoe i jednosti. injenica da jesvako bie neka cjelina, a jednoa u sebi krije i dimenziju da zaokruenost cjeline nekog biaiskljuuje njegovu prisutnost na isti nain u drugim biima. Primjeujemo da je svako bie u stvarnostiprisutno, a to znai da realno egzistira (otvoreno je spoznaji). Na samom se postojanju utemeljujespoznaja. Postojanje bia zahvaa ovjekovu dimenziju tenje, volje, te se tako svako bie namee kaodobro bie.

Izmeu volje i uma postoji estetska dimenzija bia (ljepota). Kad se stvarnost promotri i

vidimo je u stalnom razvoju, te kad pristupimo konstituciji svakog bia, primjeujemo promjenljivostbia (ostvarenost je uvijek na neki nain in fieri = u nastanku). Ako sve te vlastitosti izvodimo iz biakao takvog i ustvrdimo da je bie dobro, istinito, jedno, tako nastaje klasini slogan koji glasi: "jedno,istinito i dobro podudara se s biem tj. jedno je to i bie"

Kad rabimo metafiziki pojam kreemo od neeg to je u stvarnosti, tako transcendentaleotkrivamo u stvarnosti. Transcendentali su identini s biem, tako ljepota, jedinstvo, nije nita razliitood samog bia. Transcendentali proizlaze iz zbiljnosti, tj. ina, bitak ipak nisu samo akcidentali, negooznaava samo bie, ali ipak pojmovi transcendentala sinonimi bia, izriu neke vidove stvarnosti

bia. Premda su u stvarnosti poistovjeeni, kao pojmovi su razliiti po razumu. Ovakvo diferenciranjeini se nepotrebnim no kad u metafizikoj analizi krenemo iroko i usmjerimo se prema perspektivi

apsolutnog moramo doi do zakljuivanja apsolutnog gdje je prisutna potpuna identinost svih oznaka poevi od temeljnog gdje se stvarnost modificira sa samom biti dok za sva ostala bia itranscendentali ukljuuju neku distinkciju (npr. pojam jednog, pojam aliquod).

Transcendentali kao pojmovi oznaavaju neku relaciju prema ovjeku, u odnosu na razum,dimenziju istinitosti Pojmu bia moemo pristupiti na analogan nain. Tako isto pristupamo itranscendentalima i u njima vidimo da se dobrota bia realno meusobno razlikuje. Svako bie jeistinito onoliko koliko je bie, dobro je onoliko koliki je njegov bitak.

11.

JEDNOA BIA

Svako je bie po metafizikoj konstituciji cjelina. Svako unitenje jednoe, svaka nutarnjapodjela donosi i nestanak bia. Svako bie je nedjeljivo "ens est indivisum in se". Svako se bie


16/20

16

utemeljuje na bitku i jednoa bia se utemeljuje na biu. to je bie savrenije,posjeduje veu mjeru bitka, vie participira na bitku. to je vea mjera bitka vea je i jednoa bitka, savrenija biaposjeduju veu jednou.

U apsolutnom biu moramo pretpostaviti apsolutnu jednostavnost. Apsolutno bie jenajsavrenije bie. Manje sloena bia su duhovna bia. Bia posjeduju vie elemenata koji inenjihovu stvarnost. U nematerijalnoj stvarnosti bie se konstituira od bitka i biti, a u apsolutnom biudolazi do poistovjeivanja bitka i biti. U materijalnim biima se primjeuje nia mjera bitka i niistupanj jednoe.

Materijalna bia su po svojoj konstituciji propadljiva jer su podlona zbog manjeg stupnja jednoe propadljivosti. Ta su bia koruptibilna bia. U toj koruptibilnosti nestalo je jedinstvomaterije i forme pa se dogaa razgradnja bia. Jednoa koja proizlazi iz povezanosti bitka i biti je veaod one koja proizlazi iz povezanosti materije i forme. Na niem stupnju je forma koja proizlazi izsupstancije i akcidenata. Neko se bie s obzirom na jednou moe konstituirati i prema relaciji, ponekom meusobnom odnosu elemenata.

MNOGOSTRUKOST BIA

Mnogostrukost bia je dimenzija koja je realna, i u stvarnosti je nezaobilazna. Kao multitudona neki se nain suprotstavlja jednoi bia. Kad ih promatramo kroz prizmu razliitosti predstavljajunam se kao dijelovi mnogostruke stvarnosti. Ona nam pokazuje da su bia meusobno razliita, a daona predstavlja neki pojam unutar jednoe svakog pojedinog bia. Ne bismo mogli zakljuiti da jestvarnost mnogostruka (da je u njoj mnotvo razliitih bia) kad prethodno ne bismo uoilizaokruenost svakog pojedinog bia. Zakljuujemo da se pojam mnotvenosti u metafizikom smisluizvodi iz pojma jednoe. Tako mnogostrukost uvijek pokazuje odreenu jednou bia.

Mnogostrukost se kroz povijest uvijek i poimala u nekom odnosu prema jednoi (u odnosu na jedinstveni princip stvarnosti koji je u filozofiji nazvan Jedno, a misli se na apsolutno bie). Pojam

mnogostrukosti i jednosti uvodi nas u stvaranje. Temelj principa bia ne samo s obzirom na realnostnego i s obzirom na logiki red. Tako se razvija princip identinosti, poimanja distinkcije kaonegacije, objanjenje pojma aliquod.

ISTINA

Istina se odigrava na poimanju bia. Ako se stvarnost bia utemeljuje na inu bitka, onda seistina bia utemeljuje na bitku. Naa spoznaja koja se kree prema realnim biima utemeljuje se nanekoj sposobnosti da budu umom zahvaeni. To je onda sposobnost na neki nain ontoloki gledanoneovisna o naoj spoznaji i predstavlja temelj spoznaje. Iz sposobnosti bia da budu spoznata izviretemelj da budu istinita (ontoloka istina).

Na um i naa spoznaja se utemeljuju na toj transcendentalnoj vlastitosti bia. Veritas supraens fundatur - istina se treba temeljiti u odnosu na stvarnost bia. On kao i u transcendentalnojstvarnosti bia dodaje relaciju slaganja s umom. Svako je bie istinito ukoliko je inteligibilno. Onooznaava mogunost da bude zahvaeno umom. Pripada biu po njegovoj stvarnosti. Istinitija su ona

bia koja su savrenija, razumljivo bie je apsolutno bie.

12.

DOBROTA

Dobrota se sastoji od toga da bude prema vlastitoj naravi. Neko eventualno poimanje zla

moemo iskristalizirati jedino kao manjkavost, nedostatak, privaciju neke naravne oznake samog bia.Svako je bie ukoliko postoji dobro bie, jer posjeduje neku perfekciju (onoliko koliko posjedujebitak, toliko posjeduje i dobrote). Zlo se shvaa na temelju stvarnosti kao nedostatak naravnog


17/20

17

usavrenja. Istie neku dimenziju, relaciju prema subjektu. Istie apetitivnu dimenziju bia koja kaeda je svako bie poeljno bie (da bude objekt neke tenje). Pokazuje da je svako svojstvo bia

poeljno (sposobno ne samo da bude spoznato nego i eljeno).

Dobrota stvari u metafizikom smislu ne ovisi o ljudskoj volji nego o bitku (nije elja koja seizvorno javlja u nama nego se javlja kao perfekcija bia koja potie nau volju i u njoj s tvara

poeljnost). Stvari nisu dobre jer ih mi elimo nego zato to su kao dobre poeljne. to je neko biesavrenije to je i poeljnije. Savrenost bia se namee kao predmet poeljnosti. Pojam dobra moe serazliito shvaati tako nam se pojam dobra u transcendentnom smislu moe shvatiti kao neko dobrokoje ostvaruje vlastitu svrhu (bonum simplicite).

Neko dobro u svakom biu je izraz perfekcije, zato je oznaka dobrote bia vlastito irenje tj.razdavanje. Dobro se samo po sebi iri bonum est difusivumsui.

TRANSCENDENTAL LIJEPOG

Klasina filozofija ga definira kao ono to je ugodno promatrati (ne samo vizualno negooznaava svojevrsnu kontemplaciju stvarnosti). Odnosi se na prihvaanje stvarnosti, prihvaanjepovezano s razumom ali nije samo razumsko. Povezano s dobrotom, ali nije ista dobrota. Odnosi sena um i na volju. Mogue ju je promatrati kao svojevrsnu izvedenicu iz dobrote , ali je ona zadovoljenane u okviru neke enje nego se oituje u zadovoljstvu nad injenicom da su bia spoznata. U igri je iistina i dobrota bia. U odnosu na volju i um pokazuje nam pretpostavku spoznaje , bilo osjetne, biloumske, i pokazuje nam odnos prema tome, a taj odnos se pokazuje u obliku neke tenje (privlanostobjekta pozitivna ili negativna). On uvijek oznaava odnos prema bitku (samom postojanju), a on usebi ukljuuje neku ostvarenost tako lijepom, smatrano onu stvar, kada bie posjeduje perfekcije kojezahtijeva bit, narav toga bia, te stvarnosti. Ako neko bie posjeduje ostvarenje (savrenost) premavlastitoj naravi, rije je o pulchrum simplicite (ostvarenost neke biti). Pulchrum secundum quid

ljepota po bitku.Ljepota u sebi sadrava neku estetsku dimenziju, uzrok je estetski uitak.

Njezini elementi su:

1. sklad (harmonija) ona je ad intra i ad extra. Zahtjev za skladom samog subjekta, stvar jeskladna u sebi i skladna u odnosu na okruje.

2. integralnost(potpunost) u odnosu na zahtjeve supstancijalne forme nekog bia i pripadajuiakcident.

3. jasnoa, raspoznatljivost ili razumljivost i za osjetnu dimenziju spoznaje i za umnu dimenziju.STUPNJEVI LJEPOTE

Duhovna bia su savrenija bia (nemaju formu ogranienu materijom), posjeduju ljepotu kojaodgovara njihovoj biti. Bia koja su sastavljena i od materije, ljepota se pokazuje kao rasprena zbogmetafizike injenice da bie u materijalnom svijetu ne iscrpljuje sve perfekcije same biti. Tarasprenost se pokazuje i u injenici da nijedno materijalno bie ne pokazuje ljepotu u svimdimenzijama. Pojedinano bie u materijalnom svijetu ne moe biti lijepo u svim vidovima.Stupnjevitost ljepote gradi se na metafizikom stupnju samog bia. Ljepota secundum quiduvijek jevezana uz bitak ( to je bie na veem stupnju bitka, po naravi je ljepe bie, no kad je u pitanjuljepota, ostvarenje ljepote moe biti vee kod nekog bia koje je po svojoj biti manje savreno).Shvaanje ljepote koje se utemeljuje u spoznaji ovisi o toj spoznajnoj sposobnosti (moima) tako da semoe dogoditi da nekakva relativna sposobnost spoznaje ili manjkavanje spoznajne prodornostimoeumanjiti ljudsku spoznaju lijepog.

13.


18/20

18

UZROCI

Uzronost se pojavljuje kao temeljna oznaka stvarnosti za koju moemo rei da imamoiskustvo iz svakodnevnog ivota. To iskustvo nam govori o injenici da su bia meusobno povezananekom uzronom vezom. To znai da nastojanje nekih bia po njihovoj stvarnosti stavljamo u ovisnosto prethodnom djelovanju nekih bia. Postojanje nekog bia od samog nastajanja ovisi od nekogdrugog bia. Iskustvo uzronosti utemeljuje se na vanjskim dimenzijama (mi smo uzronici vlastitogina). Iskustvo je uzrok vanjskih i unutranjih uzroka.

Filozofi su se veinom slagali da su bia povezana tom uzronom vezom. Od samog poetkafilozofija je iskristalizirala tu ovisnost uzroka i posljedica na elom uzronosti. Ono kod Aristotelaglasi: "Quidquid movetur ad aliquo movetur" - to se god kree od drugog se kree.

TRANSCEDENTAL DINAMINOSTI

Sva je stvarnost dinamina (u nekom je trajnom procesu nastajanja) Promjena oznaava

promjenjljivost samih stvari ukljuujui i krajnje toke dinaminosti bia (nastajanje bia). Nastajanje pod nekim utjecajem zahtjeva neko prethodno djelovanje. Stvarnost kontingentnih bia uvijek moraukljuiti neko prethodno djelovanje, jer metafizika mogunost nekog kontingentnog bia prelazi uformu samo djelovanjem nekog drugog bia (dolazimo do apsolutnog nunog bia). Svako konano

bie zahtijeva neki uzrok iako sama uzronost ne ulazi u definiciju samog bia, slijedi iz njegovenaravi. Naelo uzronosti ne izvodimo iz samog pojma bia, ali ga induktivno otkrivamo zbog naraviogranienog bia.

NARAVI I VRSTE UZROKA

Postoje vanjski i nutarnji uzroci. Principi koji omoguavaju ostvarenost bia predstavljaju

nutarnju dimenziju samog bia. Da bi bie bilo ostvarivo mora posjedovati neku mogunost , ona morabiti bez nutarnje kontradikcije (mogunost kruga moe biti samo krug, a ne kvadrat). Da bi bie biloostvareno od tog bia zahtjeva vanjsku uzronost. Ona ima dvije dimenzije koje vidimo kroz poimanjedvaju uzroka, a to su:

1. djelatni uzrok (causa eficiens)2. svrni uzrok(causa finalis).

14.

DJELATNI UZROK

Oznaava se kao princip koji djeluje na bitak drugog bia tako da ga je mogue definirati kao

"principium influens esse in aliud" princip koji utjee na bitak drugog bia. Uzroke moemopromatrati kao neko naelo, a to je ona dimenzija iz koje proizlazi neka stvarnost ili kao uvjet zaostvarivanje nekog bia, moe biti ili uzrok po sebi ili uzrok u akcidentalnom smislu. Uzrok po sebioznaava ono djelovanje koje je po svojoj naravi usmjereno na uzrokovanje samih bia. Oznaava

boansko bie.

Djelatni ili proizvodni uzrok u sebi sadrava nekoliko karakteristika:

1. u injenosti izvanjkosti s obzirom na uinak za razliku od formalnog i materijalnoguzroka proizvodni uzrok oznaava uvijek neko drugobie.

2. davanje (pruanje) vlastite perfekcije. Pasivni subjekt koji nastaje na neki nain, djelatniuzrok daje neto od svoga (svaki djelatni uzrok djeluje iz vlastite zbiljnosti na temeljuposljedice-proizvoda, stoga se moe zakljuiti i neto o uzroku).


19/20

19

3. uinak prethodnog u nekom vidu je prisutan u samom uzroku . Uzrok proizvodi netosebi slino. (princip po proporcionalnosti uzroka - neko manje savreno bie ne moe bitiuzrokom nekom metafizikom savrenijem biu), prisutan je i u Darwinovom kauzalnomsvijetu (evoluciji).

Djelatni se uzroci pojavljuju u vie naina:

1. totalni, oni o kojima cjelovito ovisi neki uinak2. parcijalni, djeluju u samo jednom dijelu bia3. univerzalni, onaj koji ostvaruje itav niz uinaka neke vrste (boansko bie uzrokuje sva

stvorenja).

U uem smislu ovaj uzrok, o ijem se djelovanju pretpostavlja kad je rije o uincima nekogpodruja, moe biti:

Jednoznaniproizvodi uinke svoje vrste.

Analogni - proizvodi uinke razliitih vrsta.

Glavni

Instrumentalni, onaj koji proizvodi neki uinak ne snagom vlastite forme nego samo prethodnimdjelovanjem glavnog uzroka.

Nuni, onaj koji postie neki uinak uvijek na nepogreiv nain

Kontingentni

Odreeni i slobodni

Imamo uzrok na temelju vlastitog bitka, causa secundum esse i uzrok po nastanku causa

secundum fieri.

Uzronost oznaava neko djelovanje. Sama se uzronost naziva djelatnim uzrokom.

Djelovanje moemo razvrstati na dvije dimenzije:

1. actio -djelovanje u smislu izvravanja nekog ina.2. operatio - djelovanje u smislu aktivnosti samog subjekta.

Razlikovanje izmeu prijelaznih (tranzitne akcije) i nutarnjih djelovanja (imanentne operacije).Prijelazno djelovanje poinje u djelatniku a zavrava u nekoj izvanjskoj stvari. Nutarnje djelovanjezapoinje i zavrava u samom djelatniku (subjektu).

15.

FINALNI (SVRNI) UZROK

Temeljno naelo je naelo svrne uzronosti a oznaava svako djelovanje koje ukljuuje nekicilj, neko usmjerenje, a odnosi se na neko ostvarenje. Svrna uzronost pretpostavka je proizvodnomuzroku. Naelo proizvoljne uzronosti glasi: "Omne agens agit propter finem" (svaki djelatnikdjeluje zbog neke svrhe) rekao je Toma Akvinski.


20/20

Svrni uzrok usmjeruje svako djelovanje prema ostvarenju nekog cilja (dobra). Temeljnuplatformu dobra, moemo shvatiti kao temelj svrnog uzroka.

Postoji:

a) Nutarnja svrha koja proizlazi iz samog djelovanja.

b) Transcendentalna svrha, koja se odnosi na cilj prema kojem je usmjereno djelovanje. Tako

moemo govoriti o dvije svrhe onoga koji djeluje:

1. finis operantis, intencionalne svrhe (finis in ordine intentionis), za uzrokovanje je vanaintencija (sve ono to proistjee iz samog uzroka)

2. svrha samog ina, finis operis (finis in ordine executionis). To se razvilo kao problematikau okviru sakramenata - kada se gleda cjelokupna stvarnost primjeujemo da je teoloka(sve je usmjereno prema ostvarenju nekog uinka). Cjelokupna stvarnost pokazuje idimenziju zla, a ono se javlja kad je na djelu odsutnost postizanja svrhe (ukoliko neko biene postie vlastitu perfekciju) Svrha se pokazuje kao uzrok drugim uzrocima, ona jepretpostavka i za djelatni uzrok.

Da bi neki uzrok uzrokovao prethodno mora biti postavljena svrha djelovanja. "Causacausarum" uzrok uzroka, causa finalis.

ontologija po a sedlak

Documents