OLINKO DELORKO

ZANEMARENO BLAGO

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKEKNJIŽNICA STUDIJA I MONOGRAFIJA O HRVATSKOJ KULTURNOJ BAŠTINI

UREDNIKBRANIMIR DONAT

TISAK: NIŠRO »VJESNIK« — OOUR TMG — POGON VŠ — ZAGREB 1979.

OLINKO DELORKO

ZANEMARENO BLAGO

O hrvatskoj narodnoj poeziji

NAKLADNI ZAVOD MH ZAGREB 1979

MATIJA ŠEŠELJA, KAZIVAČICANARODNE POEZIJE NA DUGOM OTOKU

Kad sam krenuo ljetnog jutra god. 1953. iz Sali na Dugom otoku u obližnje pola ribarsko, pola seljačko seoce Zaglav, nisam nikako očekivao da ću imati prilike upoznati se s Matijom Šešeljom, kazivačicom narodnih pjesama. Njezino sam ime dobro upamtio listajući još davno kao student Matičine zbornike hrvatske narodne poezije. Dobro se sjećam pjesme Djevojčino vedro zazvonilo1 koju je kazivala Jakovu Čuki, potonjem poznatom hrvatskom književnom kritiku dru Jakši Čedomilu. I neću pretjerati, ako kažem da je i ona bila jedna od onih hrvatskih narodnih romanca, koje su me još onda upozoravale kako se veliko pjesničko blago nalazi u takvim narodnim umotvorinama koje ni tko posebno ističe, ni pretiskava. Naravno sastavljači naših čitanaka i antologija također ih nisu zapazili onda kao što ih ne zapažaju ni danas. Ali ja sam već tada bio osjetio svu njihovu ljepotu, samo sam mislio čitajući ipak površno ostali dio knjige, a i drugu literaturu u vezi s njima, da takvih pjesama ima malo, a da bi1 Andrić N.: Hrvatske narodne pjesme, ženske. Knjiga VI, sv. 2, Matica hrvatska, Zagreb, 1914, br. 54.se od njih mogla sastaviti oveća zbirka. Mislio sam da su one samo slučajni ostaci davno propalog bogatstva (još iz vremena Jurja Šižgorića koji ih je uzdizao i nad tada veoma omiljele pjesme rimskih pjesnika: Tibula, Katula i dr.). Ali sam se na svoju sreću prevario, i to mnogo kasnije zahvaljujući nekim posebnim prilikama u kojima sam se našao.Idući put seoca Zaglav čitavog sam puta mislio na Matiju Šešelju uvjeren, ne znam ni sam zašto, da je već davno umrla. Pomiren s tim, veselio sam se samo tome da ću susresti nekoga od njena roda. A pjesme koje je ona

kazivala mladome Čuki hrabrile su moju nadu da ću nešto dobra zabilježiti u njezinu kraju. Nešto je valjda ipak od tih pjesama ostalo još danas.Kad sam došao u selo saznao sam, razgovarajući s prvim stanovnikom, da se velik broj žitelja u Zaglavu zovu Šešelja. Na to me, istina, upozoravao još na putu i moj vodič, simpatični zadarski srednjoškolac, po majci iz Sali, ali sam se ipak radije htio sam o tome uvjeriti. I doista, prva kazivačica toga dana u Zaglavu bila je također Šešelja. Pjesma koju mi je kazivala — lju-šteći krumpir u kuhinji i pogledavajući svaki čas na vatru da joj se ne ugasi — imala je zgodan početak:Moj sokole, ča ti je krilima, da ne letiš po mojm dvorima!Ali poslije su spuštala na uobičajene trivijalnosti:Srce moje za tobom uzdiše, srce moje za tobom mi pati, zato ću ti knjigu napisati, u njoj ću te pozdraviti lipo...Dalju i bližu okolicu Zadra, a osobito otoke, visoko sam cijenio što se tiče narodne poezije. Osim Matijine pjesme o kojoj sam već govorio, na tom su području zapisane i dvije drevne narodne pjesme (Majka Marga-rita2 i A ti, divojko šegljiva3) koje po poetskoj konkre-tizaciji pripadaju među najljepše što je realizirao narodni pjesnički genij hrvatski. Zato sam se teško mirio s ovim između sebe slabo povezanim i jadnim stihovima Zorke Šešelje, bilježeći ih samo kao dokumente pjesničkog folklora. Ni druga njezina pjesma nije bila bolja od ove. Ali Zorka me uputila k Matiji Šešelji. Kad mi je kazala gdje stanuje i kako ću do nje doći, bio sam uvjeren da se radi o nekoj drugoj Matiji, a ne o onoj koja je još godine 1886. kazivala pjesme Čuki. A ipak je bila to baš ta Mati ja. Ljudi su znali da je ona kazivala pjesme njihovu, sad već slavnom, mještaninu,4 dok je on bio đak zadarske bogoslovije. I ponosili se time. »E, poznata je naša Matija!« — govorili su i sami jako zadovoljni zbog toga.Starice nije bilo u dvorištu kad sam došao da je posjetim. Za tako vrućih dana kao što je bio jedan od ovih, dvorišta postaju mjesta koja zamjenjuju ovdje i kuhinju i blagovaonicu, osobito ako su zaštićena hladom. Matija se odmarala ležeći u svojoj sobi. Ali nismo trebali dugo čekati da se spusti kamenim stubama do nas. Došla je uredno obučena. Glavu je bila povezala crnim svilenim rupcem. Tužili su se da je slaba zdravlja. Neki su govorili da više životari nego živi. Kad sam je upitao, sjeća li se još onih davnih dana kad je kazivala pjesme Jakovu Čuki, potvrdila je to i ta joj je uspomena, sudeći po izrazu na licu, bila prijatna. Glas joj je bio slab. Jedva sam je čuo. S velikim naporom sam razabirao njezine riječi. Zato sam je često prisiljavao da ponovi stihove koje mi je već bila nekoliko puta kazala. Pri radu s njom pomagao mi je njezin nećak, već stariji čovjek.2 Baraković J.: Djela. Priredili za štampu P. Budmani i M. Valjavec, Stari pisci hrvatski. Jugoslavenska akademija, Zagreb, 1889, str. 128—133.3 Zbornik u čast B. Popovića. Beograd, 1929. Fancev F.: Dosad najstarija poznata hrvatska pučka pjesma iz sjeverne Dalmacije.4 Jakov Čuka se rodio u Zaglavi 15. III 1868, a umro 15. III 1928. u Rimu. Pokopan je u rodnom mjestu.7U rukopisnoj zbirci Jakova Čuke5 ima na broju četrdeset i devet pjesama, što lirskih, što lirsko-epskih, ili kako ih zapisivač zove »ženskih«. Popratno pismo sakupi jačevo upravljeno Matici hrvatskoj služi kao predgovor zbirci. Sve pjesme koje je Čuka tom zgodom sakupio kroz nekoliko dana, kazivala mu je tada mlada pastirica Matija Šešelja. Kako je došlo do toga priča nam sakupljač u tom popratnom pismu »Slavnoj upravi« tadašnje Matice odmah u početku:6 »Kako se vidi i čuje, sa svih strana mile nam Domovine odazivlju se plemenitom pozivu slavne Hrvatske Matice sabirači narodnih pjesama, te se već dosta blaga sakupilo. Najbolje je zastupana štokavština, na žalost to sveto poduzeće malo je odziva našlo po otocih Dalmatinskih. Držim da po cieli otoci nisu poslali ni cigle pjesmice dosad. Barem za Debeli7 Otok to za stalno znadem. Grjehota je od Boga, da jih se malo zauzima za ovu svetu stvar, tim više što se već malo i pjeva. Jedini su čobani, od čijih glasova još gore i doline odjekuju, zimi kad kiša lie-va, oni se jadni skukaju pod stienu navukav na se svoju kabanicu, ljeti kad sunce žeže oni uz diple pjevaju u hladu, čuvajuć svoje stado. Jedini su oni kod nas što pjevaju ženske pjesme. Junačke se ne pjevaju neg uz vino a to iz Kačića oli Marka Kraljevića. A na piru se jedino još čuva običaj, te se pjevaju napitnice.«Mladi Čuka priča dalje u pismu, »kako se on kao sin hrvatske zemlje, nikao na Debelom Otoku od težačke ruke«, srami da se kasno počeo zanimati za narodnu poeziju. A i kad se počeo za nju zanimati, nije to bilo s dobre volje nego zbog bolesti: »Obolio sam pri Uzkrsu pa me pustili iz sjemeništa kući da se okrpam. Malo sam dana stao i malo sam skupio. A jednog dana sam spomenuo težaku Šimi Šešelji, da bi dobro bilo kad bi i oni poslali svoje pjesme Upravi Matice koja jih5 Čuka J.: 49 pjesama većinom ženskih iz Zaglave na Debelom Otoku u Dalmaciji. 1886. Rukopisna zbirka Matice hrvatske, br. 56.6 Ulomke iz pisma donosim bez ikakvih pravopisnih ispravaka.7 Debeli Otok, prema talijanskom nazivu Isola Grossa.sa svih strana sakuplja tim više što sa svih mjesta danomice stižu pjesme iz pokrajine. On pozva kćer te tako od nje sve ovo doznah. Mlado djevojče sedam-naest-godišnje imenom Matija Šešelja sve mi ove pjesme ispriča. Isprvice nije htjela da ju svu zlatom okuješ, nu na molbe moje i otčeve, pošto joj rekosmo zašto to pitamo i pošto joj obećah svilenu maramu popustila je te u malo dana kad bi kod kuće bila, izpripovijeda mi ovo 50 pjesmica. Zapitah ju od koga je naučila, a ona meni na to: Naučila sam ji od drugih čobana za blagom. Znade jih još više,

ali pošto kojoj nije znala početka a drugoj konca, ne htjede mi jih pripoviedit. Ovo vam je dakle ono što mogoh u malo dana sakupit.«Zbirka potječe iz vremena kad je njemu bilo sedamnaest godina, a Matiji Šešelji, njegovoj vrijednoj kazi- vačici, otprilike isto toliko. Kako li sam je drugačiju našao god. 1953! Nitko od ukućana i susjeda nije točno znao koliko ima godina. Znali su samo da ih ima mnogo. Neki su govorili da ih ima devedeset, a neki da ih ima devedeset i pet. Matija se nije bila nikad udala. Ostala je djevojka čitava života. Dok su govorili o njezinim godinama, ona se samo smješkala, ali ne zbog njihovih riječi, budući da ih nije ni čula, nego zbog zbunjenosti preda mnom koji sam od nje tražio stare dav- no kazane pjesme. Kad sam je zapitao za njezinu najuspjeliju pjesmu Djevojčino vedro zazvonilo, nije više o njoj znala ništa. Pitao sam je da li se još sjeća stihova o Ivi koga je mlada Katarina sakrila travom (»izgulje-nom«) pred svojom braćom. Odgovorila mi je da se više ne sjeća. Zapitkivao sam je dalje zna li što o pjesmi u kojoj je majka zatvorila kćer u škrinju da bi joj se pošteno udala. Kazala mi je da se sjeća sadržaja, ali »be-side« ni jedne. Nabirala je čelo, popravljala rubac na glavi, šaputala nešto, ali se nije sjetila ni jednog suvislog stiha.Promijenio sam dotadašnji način rada s njome, pa sam je sad počeo pitati i za pjesme koje nije kazivala Čuki, ali koje su mogle biti poznate u njezinu kraju.Tako pade riječ i na pjesmu o junaku kome se u lovu omotala zmija oko vrata. On se nje nije mogao osloboditi, a poslije se, kad je sišla s njega na vruću molbu ljubinu, otkrilo da je ta zmija »nediljica sveta« i da ga je zato tako strašno kaznila, jer je otišao u lov, a da prije toga nije bio na misi u crkvi. O toj je pjesmi znala nešto. Nakon kraćeg prisjećanja poče mi je i govoriti. Nije bila cjelovita, ali i tako razlomijena još je djelovala snažno:Ide Janko u goru zelenu,da će junak lova uloviti,u dvoru ga od tog odvraćali:»Ne hod, Janko, u goru zelenu,ne hod, Janko, prije mise svete!«Al V Janko nije poslušao,ma ni lova nije ulovio,kol vrata mu zmija se savila,s otom zmijom on se vrati dvoru.Kad je doša bilon dvoru svomu:»Ajme meni, mila moja majko!«Kad ga vid'la majka na vratima,od njega je ona pobignula,isto tako njegova Ijubovka,a kad ga je sestra Angelina,ona ga je lipo zagrlila,ne ljubi ga u rumeno lice,nego zmiju u crljeno oko.8Iza te pjesme Mati ja se nekako raspoložila. Poslije nje mi poče kazivati i druge koje je znala. Tako sam zapisao od nje jedanaest pjesama, sve lirskih. Tri su se od njih nalazile i u Čukinoj zbirci. Pjesma koja ima u Ču-kinoj zbirci rimski broj XXI, glasi ovako:8 Delorko O.: Narodne pjesme s nekih zadarskih otoka. 1953. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. Broj zbirke: 133, br. pjesme: 223.10Divojka se cuculjala na zelenim grmačiću, da 'na ne će starcu sidu, a da ne će ni mladiću, neg onomu diplariću, ki uza se diple nosi, u divojke lice prosi.Moj je zapis iste pjesme nešto drugačiji, ali i bolje povezan unatoč visokoj Matijinoj dobi kad mi ga je govorila:Divojka se cuculjala, na bukvinu grmaljiću, pa je ona govorila: »Neću starca ni mladića, nego oću mlada momka, mlada momka diplovića, ki uza se diple nosi, u divojke lice prosi.«9Zanimljiva će biti poredba s pjesmom koja se nalazi u Cukinoj zbirci pod brojem XXXIV, a koju sam i ja zapisao. Tu su se već dogodile veće promjene. Staričina zaboravljivost nekih pojedinosti pjesmu je znatno skra-tila, ali ju je učinila u nekim dijelovima sažetijom, bitni j om. Čukin zapis glasi:Dva su vrha oba su jednaka, meju njima zelena livada, tote pasu dva konjica vrana, oba vrana, oba su sinjana,™ lipa im je mlada čobanica, ćobanica Anica divojka. Tanko piva daleko je čut ju,119 Delorko O.: o. c. br. pjesme 224.10 »Obilježena«, od talijanske riječi segnare.11 Čudan završetak stiha koji se kod ponavljanja u 39. stihu mijenja u mnogo pravilniji oblik. Na tom mjestu u mom zapisu riječ daleko zamjenjuje izraz largo.11da joj se ni Boga pribojatii svoga cara čestitoga,

da b' u gori crikvu sagradila, 10a oltare mramorom gradila,kandiliri od srebra kovala.Misli mlada, da ju ne ču nitko,al ju čule dvi careve sluge,paka trču k caru gospodaru. 15Kad su došle k caru prid kolina,one caru lipo besidile:»Mili care, mili gospodare,da ti znadeš, što mi lipo znamo,lipim bi nas darom darivao, 20jednoj zlatnu jabuku bis dao,drugoj mladoj kolajnu od zlata,ku junaci nosu oko vrata.«Kad to čuje care gospodare,svojim slugam lipo besedio: 25»Kaž'te pravo do dvi sluge moje,lipim ću vas darom darivati,jednu hoću od zlata jabukom,a drugu ću kolajnu od zlata,ku junaci nose oko vrata.« 30Kad to čuju dvi careve sluge,one svome besidile caru:»Dva su vrha oba su jednaka,a mej' njima zelena livada,tote pasu dva konjica vrana, 35oba vrana, oba su sinjana,lipa jim je mlada čobanica,čobanica Anica divojka.Tanko piva čut ju je daleko,da joj se nij' Boga pribojati 40i svojega cara čestitoga,da b' u gori crikvu sagradila,a oltare mramorom gradila,kandiliri od srebra kovala.«Kad to čuje care gospodare, 45svojim slugam ovako govori:»Vi pojdite va 'nu crnu goru,12dopelj'te mi Anicu divojku, dopelj'te ju prid moja kolina.« Cara sluge brzo poslušale, one gredu k Anici divojci, peljaju ju k caru gospodaru. Kad su došli caru prid kolina, onda caru sluge besidile: »Mili care, mili gospodare, evo tebi Anica divojka, čini š njome što je tebe volja.« Kad ju vidi care gospodare, svojim slugam care zapovida: »Mećite ju u tavne tamnice, pod devet ju ključa zatvorite, da ne gleda sunca ni miseca, ni bijela danka, ni junaka.« Virne sluge činu što car kaže, za bilu ju ruku dohvatiše, pa ju vodu na saraje21 donje, otvoriše devetera vrata, pod devet je ključa zaklopise, tu ju drži care gospodare, tu je drži devet godinica. Kad deveta nastala godina, svojim slugam care besidio: »Borom vami do dvi sluge moje, vi pojdite tamnici na vrata, otvorite vrata devetera, gnjiju I kosti Anice divojke?« Brzo cara sluge poslušale. One pojdu tamnici na vrata, otvaraju vrata devetera, osam vrata otvoriše mlade, a deveta sama se otvoru. Al da vidiš čuda velikoga, žarkim suncom tamnica zasjala, a na sridi Anica divojka,5055606570758012 Dvore.13na katridi™ žute kose češlja, 85Hpša Ane neg je prije bila

i još Hpša i još rumenija.Kad to vidu dvi careve sluge,od čuda su mladu upitale:»Borom tebi Anica divojka, 90koj ti dade kruha bijeloga,koj ti dade vina crljenoga,te si Hpša a i rumenija?«Al jim veli Anica divojka:»Bog mi dade kruha bijeloga, 95a Marija vina crljenoga,te sam Hpša a i rumenija.«Kad to čuju dvi careve sluge,peljaju ju caru prid kolina.Kad ju vidi care gospodare, 100jošće lipšu, jošće rumenijuneg je bila prid devet godina,onda ju je care upitao:»Tko ti dade kruha bijeloga,tko ti dade vina crljenoga, 105te si Hpša neg si prije bila?«Al mu mlada lipo odgovara:»Bog mi dade kruha bijeloga,a Marija vina crljenoga,te sam Hpša neg sam prije bila.« 1.10Kad te riči care poslušao,on govori virnim slugam svojim:»Borom vami do dvi sluge moje,meć'te mene u tavne tamnice,malo vrime devet godinica, 115pod devet me ključa zatvorite.«To su sluge cara poslušale.Meću cara u tavne tamnice,malo vrime devet godin dana,pod devet ga zatvaraju ključa. 120Kad deseta nastala godina,pošle sluge tamnici na vrata,13 Stolici. 14devetera vrata otvoriše,pa 'no išću cara po tamnici,al od cara ni kosti ni mozga.125Moj zapis je znatno kraći, kako sam već rekao. U njemu su otpale mnoge suvišnosti, tj. stihovi koji u svom ponavljanju kazuju isto, ali ima zato i dijelova koji su siromašnije dani nego u Čukinome. Uz to treba imati pred očima da je moj zapis nastao šezdeset i sedam godina poslije, a zatim da je Matiji bilo otprilike sedamnaest godina kad je pjesmu kazivala Čuki, a osamdeset i četiri — meni. A znamo iz drugih primjera kakve promjene mogu nastati i u roku od nekoliko dana, a kamoli u ovakvom dugom vremenskom razmaku!Dva su bora, oba su jednaka, medu njima zelena livada, tote pasu do dva konja vrana, lipa in je čobanica mlada, tanko piva, largo ju je čuti. Ona piva čuvajući konje: da se nije cara pribojati, da bi crikvu gori sagradila, kandelire od srebra kovala. Misli mlada da ju ne ču niko, sačule je dvi careve sluge, pa poteču caru gospodaru: »Mili care, mili gospodare, da vi znate, ča mi lipo znamo!« »»Povite mi, do dvi sluge moje, lipo ću vas zato darovati: jednomu ću kolajnu od zlata, drugomu ću jabuku od slebra.«« Poviše mu ča je govorila. »Pojte, pa je dopeljajte meni.« Caru su je oni dopeljali. »Sad povidi, Anice divojko, ča si tamo gori besedila?« Nato mlada nišće ne govori. »Metnite ju u škure tamnice.«10 15 2025 15Kad je prošla godinica dana, posla care obe vime sluge. Kad dojdoše na vrata tamnice, vrata su se sama otvorila, tamnica je žarkim suncem sjala, a na sredi Anica divojka, još je lipja, još je rumenija, rumenija neg je prije bila, pa je pelju caru čestitomu, pa je care Anicu upita: »Ki ti dade vina. crljenoga i onoga kruha bijeloga, da si lipja neg si prije bila?« »»Bog mi dade vinca crljenoga, a Marija kruha bijeloga.« »Sad metnite mene u tamnice, da ja budem godinicu dana.« Kad je prošla godinica dana, otvoriše sve škure tamnice, dl od cara glasa ni glasnika.^

30354045Prema ovome zapisu car je držao Anicu u zatvoru samo godinu dana, a prema Čukinome — devet godina. Car je i u mome zapisu u dobrovoljnu zatvoru od znatiželje (također godinu dana, koliko je bila i djevojka, a ne devet koliko je bio u Čukinome). U mom zapisu ima nešto više čistih čakavskih oblika. A što se tiče careve nagrade slugama, ona je u mome zapisu nešto drugačija. Ali moram objasniti, kako je do nje došlo. Kad je Matija bila u svom kazivanju kod stihova koje govori car:Povite mi, do dvi sluge moje, lipo ću vas zato darivati; jednomu ću kolajnu od zlata, drugomu ću jabuku od zlata.14 Delorko O.: Narodne pjesme s nekih zadarskih otoka 1953. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. Broj zbirke: 133, br. pjesme: 226.16prekinuo ju je čudeći se njezin nećak, govoreći kako se zacijelo zabunila, kad je kazala da će car dati prvom slugi »kolajnu« od zlata, a drugome jabuku od zlata. Po njegovome sudu drugom slugi car će dati »jabuku od slebra«. Kad ga je Matija čula, odmah je prihvatila njegovo mišljenje ispravivši svoje prvotno kazivanje. Poslije sam vidio da je tako bila kazala i Čuki, ali više nisam htio mijenjati, budući da je odmah usvojila ne-ćakovo mišljenje. Po smislu su stihovi u Čukinu zapisu opravdaniji, jer zašto bi drugome sluzi nagrada bila tako osjetljivo manja, kad im je trud i zalaganje bilo jednako? Ali nećaka je smetalo zacijelo to, što su oba stiha završavala istim riječima tamo gdje je zbog sluš-nog efekta očekivao promjenu. Opravdavajući potrebu toga efekta starica se odmah s njim složila, jer ga inače kako sam vidio u drugim sličnim primjerima, nije slušala. Zanimljivo je usporediti i završne stihove u jednom i drugom zapisu, da se vidi kako se po smislu poklapaju, ali kako su se riječi kojima se opisuje sudbina careva, promijenile. Ta je promjena osobito znatna u završnom stihu gdje se iskazuje isti smisao sasvim drugom slikom.Najveću je promjenu doživjela pjesma — pa je zato i mećem na posljednje mjesto ovih uspoređivanja — koja se nalazi u Čukinoj zbirci pod IX, a koja je i objavljena.15 Od nekad cjelovite pjesme poučno-ironičnog sadržaja koja je brojila jedanaest stihova, u mome su zapisu ostala samo tri stiha aforističkog karaktera. Ču-kin zapis glasi:Pitao je Ive dijevojku: »Oj divojko, ne odvele lipa, hoćeš poći za mojega strica? On imade devet baćav vina i desetu kamenicu ulja; nasrid kuće jednu vriću ljulja,13 Andrić N.: Hrvatske narodne pjesme, Ženske. Knjiga VII, sveska 3, Matica hrvatska, Zagreb, 1929, br. pjesme: 453.2 Zanemareno blago17na kaminu jednu času luga.« Al divojka njemu odgovara: »Reci stricu, da sam poručila: Dragi striče, nij divojka za te, već je crikva i sveta molitva.«Moj se zapis sveo na svega tri stiha:Stari starce, ni divojka za te, nego crikva i sveta molitva, na kominu jedan vrčić vina.Slučaj kao ovaj s dalmatinskom kazivačicom Mati-jom Šešelja rijedak je u našoj sakupljačkoj praksi, pa sam se zato njime i posebno pozabavio. A usto mi se dala prilika da kažem i nekoliko riječi o jednoj vrijednoj ženi iz naj autentični jih slojeva hrvatskog puka koja je nosila u sebi blago naše narodne poezije od šezdeset pjesama, od kojih su neke i velike umjetničke vrijednosti. Da ona kod predavanja tih pjesama — najprije Jakovu Čuki, pa poslije toliko godina sada i meni nije bila običan automat, nego na svoj način i pjesnik--stvaralac, najbolje pokazuju gore izneseni primjeri.18VODA ZABORAVKAMnoge životne podatke koje povijest nije imala vremena zabilježiti ili ih je zabilježila u nekoliko riječi pa dala prilike da ih učeni čovjek s više mašte iznese tiskom opširnije, zadržao je u svome sjećanju narod. Ali kako narod u ogromnoj većini slučajeva dok ih je doživljavao nije znao ni pisati ni čitati, to bi se ti podaci — ne zadržani pismom — bili izgubili da ih nije oblikovao riječju, odnosno stihom. I tako, eto, zahvaljujući narodnoj pjesmi znamo za te podatke. Što su često junaci o kojima se govori u narodnim pjesmama u vezi s tim životnim podacima, ljudi sa zvučnim historijskim imenima, makar i nešto izmijenjenim, ne treba nas zbunjivati. Narod je pod njihovim slavnim imenima iznosio događaje koje je on sam u mnogo smjernijim omjerima doživljavao. A kadikad je napuštao i ta zvučna imena zadovoljavajući se ili svojim svakidašnjim imenima ili stranim, bizarnim.Nikad neću zaboraviti kako sam se začudio kad sam bio doznao gledajući prvi put Shakespeareovu tragediju Kralj Lear (inače napisanu prema motivu jedne škotske narodne balade) da je toj kraljevskoj drami sadržaj tako običan, svakodnevni. Znao sam i ja, iako sam tada imao najviše devetnaest godina, da u svijetu ima dosta starih ljudi kakav je Lear pa i u samom gra-19du u kome sam živio. Jedan Lear što se tiče nezahvalnosti opskrbljene djece prema nemoćnim roditeljima, sta-

novao je i u mom neposrednom susjedstvu. I bez kraljevske krvi u svojim žilama i potresena općinstva pred sobom obnavljao je mučne prizore iz te glasovite tragedije i ne znajući u svome jadu da to čini. Najposlije su ga bila njegova djeca — i pored velikih stanova koje su imala — smjestila u starački dom. I u tom domu je bio ojađen i umro.Među tamne činjenice života kojih se obično povjesničar dodirne s nekoliko riječi u knjizi koja obrađuje povijest Južnih Slavena, kao i još nekih naroda na Balkanu, spada svakako i danak u krvi, odnosno odvođenje muške djece u janjičare. Sam događaj se spomene, ali bez onih životnih podataka koji ga jedino mogu oživjeti u potpunosti da nas tako obnovljen potrese. Zato je i razumljivo da takvi goli podaci privlače umjetnike da ih prošire, upotpune na osnovi vjerojatnog, mogućeg i tako sačuvaju na stranama svojih knjiga za dulje vrijeme. Ali koliko je autentični je kad to narod učini sam kroz usta svojih anonimnih pjesnika? Oduzimanje zdrave muške djece od njihovih roditelja bio je jedan od najgroznijih oblika osmanlijske okrutnosti. Istina tu djecu Osmanlije nisu ubijali nego odgajali, a nakon toga odgoja i uzvisivali — ako je u dječaka bilo osobitih sposobnosti — i do najviših časti. Pa ipak, za roditelje je bio strašan taj danak u krvi. A posebno za majke koje su redovito tananijih čuvstava i teže se svladavaju u beznađu od očeva. One su bile spremne i na najluđe pothvate da zadrže dijete uza se, da ne daju da im ga strašni otimači odvedu u tuđinu iz koje ga više obično ne bi nikada vidjele, a ukoliko bi ga i vidjele, ne bi znale da je njihovo. Takvo dijete postalo bi janjičar i ne znajući ništa o svome podrijetlu bilo još privrženije caru i njegovim zakonima.O toj strašnoj pojavi koja je rastužila tolike majke u prošlosti na Balkanu pa među njima i hrvatsku, pro-bugarila je narodna pjesma. Mislim naša narodna pjesma.20U pjesmi koja nosi naslov Nikolica, jelečki knez i koja nije dosad nigdje objavljena tiskom, car od Stam-bola piše knezu Nikolici u Eleču da mu sakupi petsto-tina dječaka od devet godina. Knez ga posluša pa medu sakupljenim dječacima uvrštava i sina svoga pokojnog brata. Uzalud dječakova mati moli djevera da joj poštedi sina koga je on već »bacio u tefter«. Ali da ne prepričavam dalje sam sadržaj pjesme donijet ću je ovdje čitavu iako je nešto podulja.Piše knjigu od Stanbola care,a na ruke Nikolici knezuter je šalje Jeleču bijelu,ovako mu u toj knjizi kaže:>Slugo moja od Eleča kneže, 5skupi meni vojske petstotina,male djece od devet godina!«Kada knezu mala knjiga dođe,knjigu štije od Eleča kneže,kad vidio što mu care piše 10on sakupi vojske petstotina,male djece od devet godina,i bratina sina — u tefter^ bacioer je njemu babo preminuo.Moli mu se mija majka svoja: 15»Moj đevere od Eleča kneže,nemoj meni Milu sina moga,nemoj njega u tefter bacati.Do šes' sam ih caru otpravila,sedmoga sam sebi ostavila 20da me hrani i oda zla brani,a ti imaš do devet sinova,ti odvedi jednoga svojega,a ostavi Milu sina moga,nemoj mi ga u tefter bacati!« 25Zato kneže ne haje nimalo,nego ga je u tefter bacio.Moli mu se Mile mila majka,knjiga21molila se tri bijela danka, j da bi se stara umolila, nikako ga umolit ne može, nego ga je u tefter bacio. A kad vidje jadna Mile majka, malog Milu za ruke uzela, š njim pobjegla u goru zelenu. Travu ije po gori zelenoj, travu ije, a vodu ne pije, travu ije tri bijela dana. Mali Mile teško ozednio, va se moli miloj majci svojoj: »Ajme meni, mila majko moja, evo sam ti teško ozednio, hoću ti sad umrijet od žeđe!« Kad to čuje mlada Mile majka, ia djeci je srca milostiva, malog Milu za ruke uzela, pa ga vodi pod Eleč na vodu. Tu se Mile vode napojio, a njoj se je

pogledati dalo, iiz elečko polje pogledala, to se polje prahom zaprašilo, kolik' da je poljem magla pala, kroz maglu je konja ugledala, to na konju viđela junaka, svog devera od Eleča kneza, videla ga i poznavala ga, a za njime vojske petstotina, male djece od devet godina, a za njima dvanajes vojaka, i za njima četr' ciganina. Tu je njima loša sreća bila, vidio ih od Eleča kneže, vidio ih vodi na studenoj, on mi pode na vodu studenu, malog Milu za ruke uzimlje, on ga kneže u vojsku bacio. Moli mu se mila majka svoja:303540455055606522»Moj devere od Eleča kneže,ostavi mi Milu sina moga,tedam ih je u matere bilo,ja sam šes' ih caru otpravila,sedmoga sam meni ostavila,da me hrani i oda zla brani!«Za to kneže ne haje nimalo,teg s otole zdravo otpravio.Za njima je mladog Mile majka,za njima je pristajala stara,ona moli svojega devera:»Moj devere od zlata prstene,ostavi mi Milu sina moga,ti imadeš do devet sinova,ti odvedi tvojega jednoga,a za Milu za sina mojega!«Za to kneže ne haje ni malo,nego tijem ide naprijeda.Za njima je stara pristajala,pristajala tri bijela dana,sve ga moli i noći i danom,da joj pusti Milu sina svoga,nikako se umolit ne može.Kad su bili na trećem konaku,na nju se je kneže rasrdio,on navrati dvanajes' vojaka,i četiri crna ciganina,da čin' od nje što je njima drago.Vratili se dvanajes' vojaka,i četiri crna ciganina,i uhite staru Mile majku,prebiju joj po laktima ruke,prebiju joj po koljenim' noge,d'ona više hoditi ne može.Ni to njima nije dosta bilo,neg joj crne oči izvadili.Da f je viđet mladog Mile majku,kako cvili do Boga se čuje,i dozivlje Milu sina svoga:707580859095100

1052324»Hodi, Mile, moje d'jete drago,ti se moli knezu dundu tvome,da te pusti, drago d'jete moje,ia ti majka ja kalanim ml'jeka, 110čijem sam te, d'jete, othranila!«Kad je Mile staru majku čuo,on se moli knezu dundu svome:»O moj dundo, od Eleča kneže,pusti mene miloj majci mojoj, 115da se s mojom ja oprostim majkom!«Kad to čuje od Eleča kneže,on ga pusti miloj majci svojoj.Kada Mile k staroj majci dođe,ona njemu ne oprašta m'ljeko, 120nego ga je svjetovati stala,i ovako njemu besjedila:»Slušaj mene, svjetovat ću tebe!Prosto tebi svekoliko bilo,iko budeš poslušati majku! 125Uzmi tvoju vezenu mahramu,pa ti skupi crne oči moje,pa ih svezi u tvoju mahramu,pa ih baci u tvoja njedarca,mogu tebi u potrebi valjat. 130Brzo doć ćeš Stanbolu bjelome,brzo doć ćeš na vodu studenu,a ti, Mile, drago d'jete moje —koji junak dunaj vodu plije,vodu plije, vode se napije 135(ta se voda Borovica zove)zaboravi i oca i majku —bit će tebe od Eleča kneže,bit će tebe stostrukom kandžijom,ia pliješ u vodu studenu, 140da ti pliješ i da vodu piješ,ti je ne plij, drago d'jete moje!«Sluša Mile svjeta majke svoje.S majkom se je svojom pozdravio,'u je stara na putu ostala, 145a Mile se u vojsku vratio.Otale se zdravo podignuli,pred njima je od Eleča kneže,a za njime vojske petstotina,male djece od devet godina, 150a za njima dvanajes vojaka,a za njima četr' Ciganina.Brzo dođu Stanbolu b'jelome,tu mi dođu na vodu studenu.Da f je viđet od Eleča kneza, 155đe on djecu u vodu nagoni,a da ti je pogledati bilo,mala djeca đeno vodu pliju,vodu pliju i vodicu piju!Mala djeca vodu preplivala, 160ali neće Mile d'jete mlado,niti plije, niti vodu pije.Uzme kneže stostruku kandžiju,

pa ga bije stostrukom kandžijom,'cud ga kuca, tud mu koža puca, 165kud dotiče, crna krv promiče.Kako cvili Mile d'jete mlado,kako cvili do Boga se čuje.Sve to gleda od Stanbola care,>a prozora bijela od dvora. 110Nikolicu kneza dozivao:»Nikolica, vjerna slugo moja,što to bijes na vodi junaka,koja mu je cmiliti nevolja,iovedi ga b'jelu dvoru mome!« 175Kad to čuje od Eleča kneže,malog Milu za ruke uzeo,pa ga vodi caru u pristolje.Kada d'jete s'vjetlu caru dođe,ipita ga od Stanbola care: 180»Što ti cmiliš vodi na studenoj,koja ti je cmiliti nevolja?«Kad je Mile cara razumio,on mi caru po istini kaže,oo istini sve kako je bilo. 185A kada ga care razumio,25pa je Mili mladu govorio:»O ti, Mile, drago d'jete moje,uzmi sablju kneza dunda tvoga,iundu tvome osijeci glavu, 190pa ti pođi Eleču bijelu,pogubi mu sve devet sinova,za kneza ću učiniti tebe!«A kad ga je Mile razumio,izme sablju kneza dunda svoga, 195pa njegovu osiječe glavu,pa se vrati dvoru bijelome.Kada dođe Eleču bijelu,na djeci je srca milostiva,m nikome ne os'jeca glave. 200Za kneza ga care učinio,to mu bilo u sto dobr'jeh časa!Detalji toga strašnog odvođenja nejake djece u tuđinu da budu odrođena izneseni su plastično u pjesmi. Životni podaci snažno su oživjeli u mašti anonimnog narodnog pjevača. Kad je pjesma nastala? Neposredno iza nekog događaja nalik tome? Ili je ispjevana u kraju gdje nije dopirala osmanlijska sila, na osnovi pričanja onih koji su nešto slično doživjeli pa to slično donijeli sa sobom bježeći pred tom silom? Teško je pouzdano odgovoriti na ta pitanja. Pjesma u cjelini djeluje snažno, ali vratimo li se ponovo na neke njezine dijelove, vidjet ćemo da ih ima i neuspjelih. I kao da ta neuspje-lost više proizlazi od nepouzdana kazivanja pjevačeva ili od nedovoljna zapisivačeva zalaganja, nego od pjesme same. Sudeći po onim dobrim dijelovima, ti slabiji kao da nisu organski s njima povezani. Kao da su postali loši od snaga koje nisu u samoj pjesmi, od nekih vanjskih uzroka. Kazivač ih je načinio zbog toga što ga je izdalo sjećanje a zapisivač to nije opazio na vrijeme pa ga zamolio da mu ponovi ta mjesta kako bi ih čuo u pravom neiskrivljenom ruhu? Ili je to učinio pa mu svi napori ostadoše uzaludni?U svakom slučaju dio pjesme koji počinje stihom (v. st. 131): »Brzo doć ćeš Stanbolu b'jelome«, a zavr-26šava stihom (v. st. 142): »Ti je ne plij, drago d'jete moje« isprepleteni su i najposlije nejasno i nespretno su iznijeli ono što su trebali spretnije i jasnije da iznesu. Ili se možda varam dok ovo pišem, jer sam nisam dovoljno pažljiv pri čitanju, pa ne vidim da moraju biti baš takvi kakvi jesu i da je ta njihova zamršenost potpuno opravdana na tome mjestu. Ne kazuje li te stihove Milina mati koja je pred nedugo bila podvrgnuta strašnom sakaćenju? Nisu li joj polomljene i ruke i noge? A poslije toga iskopane i oči? I to zato da ne može više ići za svojim jedinim djetetom za koga bi bila dala ne jedan svoj život nego stotinu da ih je imala?I sad u takvu stanju, zar ona može govoriti sabrano tako da se jedna misao pravilno reda za drugom? Sin je došao do nje koja se više ne može micati — po njezinu naputku — da se oprosti s njom, a ona to vrijeme hoće da

iskoristi kako bi ga svjetovala što će uraditi kad se nađe pred Stanbolom bez njenog prisustva. Nema sumnje, iako to pjesma ne kaže izričito, negdje blizu njih dok govore (a i kako bi moglo biti drugačije?) nalaze se vojnici i cigani, oni isti vojnici i cigani koji su je onako teško osakatili po naređenju okrutnog djevera. Zbog toga ona mora u što kraćem roku upoznati sina s onim što ga čeka. Eto razloga zašto bi te riječi koje kazuje mogle biti baš takve kakve jesu. I zapletene sin ih je razumio. A to je glavno. A ni slušaču nije jamačno ostao taman njihov smisao.Ostala bi sumnja da im ipak nešto nedostaje samo zbog onih iskopanih majčinih očiju. Radi čega je ona tražila od sina da on te njene iskopane oči čvrsto poveže u maramu i spremi u njedra, kazavši mu da bi mu mogle biti od potrebe, a poslije se u pjesmi više o njima ne govori ništa? Da li je Milin sretan završetak tog mučnog i bolnog puta posljedica magičnog učinka tih iskopanih očiju? Ili su te oči poslužile sinu kao dokaz kad je pričao pred stricem krivcem svoju tužnu povijest caru? O tome u pjesmi nema ni riječi. Samo, eto, po tome bi se dalo zaključiti da je pjesma oštećena pa bi oni stihovi kojima sam se netom pozabavio bili nejasni ne zbog uzrujane unutrašnjosti majke koja ih je27kazivala, nego zbog naopakog pamćenja onoga koji je tu pjesmu govorio. Kao da su slabo zapamćeni i stihovi u kojima se priča kako je mati pogledala niz polje, u kojim se dva puta upotrebljava glagol pogledati:... a njoj se je pogledati dalo, niz elečko polje pogledala... (v. st. 49)Odmah na početku pjesme stih:... i bratina sina — u tefter bacio (v. st. 13)metrički ne spada k ostalima jer je za razliku od njih, koji su svi deseterci, on jedini dvanaesterac, ukoliko nije deseterac s dvjema elizijama itd., itd.Ali unatoč tih zamjerki — i još drugih koje nisu spomenute — pjesma, kako već rekoh, djeluje u cjelini snažno. Njezin sadržaj je osobito privlačiv, jer je prisilno odvođenje muške djece u janjičare malo u kojoj narodnoj pjesmi tako podrobno opisano kao u ovoj. I tu je posebna njezina vrijednost. Pjesma se nalazi u rukopisnoj zbirci Balda M. Glavića Junačke i ženske pjesme iz Dalmacije i Hercegovine, 1885, u zbirci koja je vlasništvo Matice hrvatske i koja po umjetničkoj vrijednosti ide među prve zbirke našeg pjesničkog folklora uopće. Nažalost veoma je mali broj pjesama bio dosada publiciran iz te goleme zbirke u kojoj prevladavaju pjesničke pripovijesti koje bi zasluživale da se sve redom objave i tako postanu pristupačne i čitačima i književnoj kritici. Onda bi se vidjelo gdje treba tražiti najsnažnija ostvarenja naše narodne epske poezije.Nego da se vratim k pjesmi koja je predmet ovog mog napisa. Jeziv je sadržaj koga ona iznosi i unatoč melodramskog završetka s milostivim stambolskim carem koji unosi u gustu tminu pripovijedanja svijetlu zraku pravde i uspostavlja teško porušenu ravnotežu između dobra i zla u kome je ovo posljednje bilo odviše pretegnulo! Ne znam u kojoj je drugoj našoj pjesmi ovako iznesena bol i samozataja majke koja je kadra28da sve učini, samo da joj dijete bude sretno i da zna otkuda je poteklo i kome pripada. Riječi nisu kićene. Nisu što bi se reklo carske kao u nekim drugim našim narodnim pjesmama inače jako popularnim. Riječi u pjesmi Nikolica, jelečki knez suzdržano iskazuju muku užasnog života u kome se nekoliko stoljeća patio naš narod. Muku nad kojom se mora užasnuti svaka iole osjetljivija priroda pa i ona koja je nešto tvrđa.Knez od Eleča je egoist kojemu je slabo stalo do ikakvih obzira i koji neće (a možda i ne može) da se unese u bol ojađene majke, inače svoje nevjeste, koja je obudovjela i šest sinova već dala moćnome caru, pa bi sad pošto-poto htjela da sačuva tog posljednjeg koji joj je ostao. Knez je još nesmiljeniji prema njoj, jer njenog muža a njegova brata, više nema u životu pa mu se čini da je tom smrću nestalo i svako srodstvo među njima. Kad mati, odnosno nevjesta, vidi da su joj sve molbe uzaludne bježi sa sinom u goru ali je žeđ razlog da se mora nakon tri dana vratiti u Eleč iz kojega je bila pobjegla sva očajna. Na samoj vodi djever je ugleda i nesmiljen dolazi do nje, oduzima joj sina i odvodi ga sa sobom. Nezaboravan je opis povorke s kojom knez ide k Stambolu. Za vrijeme puta mati je u stopu za sinom. Kuka i nariče, a kukajući i naričući moli djevera da joj povrati sina, ali jer u to moljenje uvlači i mogućnost da knez jedno od svojih devetero sinova zamijeni za njenog jedinca, njega, izgleda, to posebno razljuti. I zato knez stvara užasnu odluku da je preda vojnicima i Ciganima iz pratnje da je kazne kako budu željeli, ali svakako tako da ne može više ići za njima i dosađivati im. S kako je sažetim i snažnim stihovima izneseno to okrutno sakaćenje majke!Voda, što se nalazi pred Stambolom i koju dječaci piju i kroz koju plivaju, zove se Boravica. Kad se te vode napiju zaborave i oca i majku. Da se to ne dogodi i Mili, on prema savjetu svoje majke, neće ni da je pije ni da kroza nju pliva. Studena voda Boravica je prema tome neka vrst Lete samo što ona daje zaborav još u ovom životu.29U drugoj jednoj hrvatskoj narodnoj pjesmi koja je po nekim svojim dijelovima povezana tankim nitima za sadržaj ove pjesme, ta se voda zove Zaboravka, po čemu nagađam da je i vlastita imenica Bora vica nastala od trenutnog glagola zaboraviti. Ta se pjesma zove Sej-meni i nalazi se u Pavlinovićevoj rukopisnoj zbirci Matice hrvatske. Objavljena je u više navrata štampom i glasi ovako:Procvilile dvi ptice bumbula,

to ne bile dvi tiče bumbula,već to biše dvi age careve,one pišu dicu u sejmene.Koga mole, koga silom gone,silom gone jedinka u majke.Kad su bili vodi Zaboravki:»Pijte, dico, vodu Zaboravku,zaborav'te i oca i majku!«Sva se dica vode ponapilaal ne pije jedinak u majkeveć se penje na studenu stinupa zacvili kao guja ljuta:»Naši oci, nemojte žaliti,mi ćemo se amo iženiticrnom zemljom i zelenom travom!«Na pitanje, kako je ta pjesma glasila kad je bila spjevana i što je sve od nje ostalo u ovoj varijanti, ne-moguće je pouzdano odgovoriti. Kao u pjesmi Nikolica, jelečki knez i u njoj odvode u janjičare, odnosno vjerne vojnike — među drugom djecom — i jedinka u majke i taj jedinak zna da će voda iz koje će piti (u vodi ove druge pjesme se ne pliva) biti uzrok da će zaboraviti i oca i majku. Samo dok u prvoj pjesmi jedinac tu tajnu drži za sebe, tek opirući se da vodu pije zbog takvog njezinog učinka, dotle u ovoj drugoj on upozorava na tu okolnost i svoje nesretne drugove. I završetak je ove druge pjesme mnogo kraći, drugačiji. Dok se Mile pomoću careva »zahvata« oslobodio toga strašnog danka30i čak na račun svoje patnje bio nagrađen, dotle »jedinak u majke« ostaje i dalje osoba predodređena za janjičare, odnosno vjerne vojnike s tragičnim uvjerenjem da mu je smrt neizbježna. Umjesto s lijepom mladom nevjestom oženit će ga ratoborni car sa crnom zemljom i zelenom travom. A tako se uistinu i događalo velikoj većini među njima i pored legendarnog primjera Meh-meda Sokolovića i još nekih glasovitih Bošnjaka.31DRAŽ PJESNIČKIH FRAGMENATAPoslije vještačkih vodoskoka koje su podigli stanovnici gradova i koji u tim vodoskocima projiciraju svoju žudnju za potocima što se ruše između zelenih drve-ta niza strmi glatki kamen u kakvu zabačenu krajoliku, prijatno su na mene djelovali pravi šumski izvori. I poslije asfaltiranih ravnih ulica u kojima kadikad nema nikakva zelenila, seoski krivudavi puteljci uz koje se protežu livade pune trave što čeka da je za nekoliko dana pokose marne ruke seljaka. A kad sam još uz to ugledao kako po obroncima blizog Velebita pasu skupine ovaca, onda mi se učinilo da se nalazim u nepatvorenoj atmosferi antikne ekloge. I da će iza grma koji mi sakriva sa suputice kojom prolazim, jedan dio livade s mnoštvom raznobojnih poljskih cvjetova, iskrs-nuti Menalka ili Korvdon da mi nešto otpjevaju.Ugodno je ovo hodanje po rosnoj travi u rano proljetno jutro, dok je zrak malko prohladan i pokraj sunčeva sjaja koje ga prožima, a nad čitavim krajobrazom vlada Velebit sa svojim snježnim vrhovima. Kao ovaj kraj, nazubljen, oštar i ljudi su koji su ga napučili. Već sam nekoliko dana njihov gost, s još jednim prijateljem, i mislim da sam ih prilično upoznao. Kako u ovom kraju pristaje njihov malko surov naglasak u govoru, kako je ovdje taj naglasak shvatljiv i gotovo nezamjen-3 Zanemareno blago33ljiv, a kako je neugodan, opor u Zagrebu ili u bilo kojem kultiviranijem ambijentu! Kao svagdje i ovdje su ljudi u potpunoj sukladnosti s tlom na kome žive. Između njih i pejzaža nema nesuglasja, a ukoliko bi ga kod kojeg pojedinca i bilo, onda teško tome pojedincu. Eto, baš sam jučer upoznao jednog mladića u Debelom Brdu koji mi priča, kako on može da svačijeg psa u selu odveže s lanca.To mi on ovako objašnjava:—- Ja se polako psu približim, najprije upokorava-jući ga očima, zatim ga malo pogladim i, hap, dohvatim za šiju, a onda odvežem. Zavučem se ja radeći to i u njegovu kućicu.Nakrivivši malko ličku crven-kapu na kratko ošišanoj glavi, priča mi kako je baš pred dvadesetak dana, za okladu, odvezao tako s lanca i jednog od najoštrijih pasa u komšiluku. Čim ga je odvezao taj je pas ravno otišao u susjedno selo gdje ga je gospodar bio pred kratko vrijeme kupio.Taj razgovor o psima poveo se zbog toga, što smo prijatelj i ja nosili uza se štapove da se zaštitimo od njih, jer ih je bilo u svakom dvorištu, istina na lancu, ali se nisu mogli smiriti, dok smo se mi nalazili u njihovoj blizini. Na pitanje, bi li se tako bjesomučno lajući mogli otrgnuti i s lanca, vlasnik nam jedne kuće u Smi-ljanu odgovori da bi mogli, ali da se to rijetko dešava, no kad bi se otrgnuli, da bi se teško od njih obranili.— I pored štapova? — zapitah ga iznenađen.— Ako ne znate štapom rukovati i ako niste osobito jaki, slabo bi vam on pomogao — odgovori mi vlasnik.

Pa onda pridometnu:— Ta to su psi koji se hvataju u koštac i sa samim vukovima.Kod tih riječi sjetih se ponovo razgovora s mladićem iz Debelog Brda koji mi je pričao kako se njegov pas, baš devet dana prije nego smo mi došli u selo, otrgnuo s lanca i otkinuo komad mesa s nožnog lista osmogodišnje djevojčice, njegove rođakinje. Kad je navalio na psa, da je zaštiti, htio je i njega da ugrize, ali mladić ga je dohvativši vile koje su se nalazile pri-34slonjene o zid, udario njima po glavi i tako onesvijestio. Tek nakon toga mogao je svoga kudronju ponovo pri-vezati.Jedan postariji seljak koji je oslonjen o plot slušao taj razgovor začudi se našem strahu od pasa:— Zar smo do tog dotjerali da se čovjek počeo bojati psa? E ljudi!— A ti ga se ne bojiš — zapita ga gazda u čijem smo se dvorištu nalazili.— Valaj, ne bojim — odgovori on — ja se bojim samo zla čovjeka.Moram objasniti čitaču da sam prošlog proljeća s prijateljem obilazio ta sela u neposrednoj okolici Gospića, radi prikupljanja folklorne građe. Moj prijatelj je precrtavao pojedine predmete, koje je izradila seljačka ruka, ili skicirao bunare, pojate, staje, pa i same zgrade ukoliko je nalazio da su zanimljive i da su također djelo seljaka, a ja sam većinom bilježio pjesme. Taj okasnjeli romantizam bio je povezan uz naše namješte-nje, ali on se polako pretvarao i u posebnu pasiju. Tako su moga prijatelja napose privlačile preslice, a mene fragmenti pojedinih pjesama.Sjećam se dobro, kako sam pred više godina listajući jednu knjigu stare grčke lirike zastajao iznenađen kod fragmenata pojedinih izgubljenih pjesama. I kako su me ti fragmenti posebno privlačili.Mirišu joj izmirnom i kosa i grudi tako da bi ljubav zapalila i u jednom starcu.Netom navedeni primjer pripada Arhilohu. Zadržavao je dugo moju pažnju i ovaj ulomčić istog pjesnika:Demon koji je? Zbog čega se srdi?Arhiloh, koji je dobro poznavao svakojake nevolje oskudna življenja, na ovaj način se jada u pjesmi, kojoj se također sačuvao samo jedan stih:S ušima mučeći se.35Mimnermo, drugi jedan lirik, ovako je izražavao bijedu starosti:Onaj, koji je jednog dana bio tako lijep,sad kad je svenuo cvijet njegova života,ni kod svoje djece ne pobuđuje štovanje i ljubav.A istinu je slavio ovako:... za mene za tebeneka bude istina jedno od najvećih dobara.Hiponakt, koji nije prezao da opiše i najlascivnije prizore antičkog polusvijeta u jednom stihu izgubljene pjesme ostavio nam je ovu sliku:Nada me nagnuta, uz upaljeno svjetlo, Areta...A lupeža »viteza noći« ovako je dao na djelu također u jednom lirskom torzu:Pod večer, dakle ovaj naiđe na usnula uškopljenika i svuče ga.No dosta je sa starim grčkim pjesnicima kojih su se navedeni ulomci sačuvali ili kao citati u tuđim spisima ili kao natpisi na pojedinim vazama ili drugim kakvim spomenicima prošlosti. Što me je u tim fragmentima osvajalo to je bila kratkoća, sažetost izražavanja, a i smionost da se stihom zađe i u sasvim trivijalna područja života, a da se pri tom svejedno ne izađe iz kruga poetičnoga. Kad znamo za ove ulomke, ne čine nam se tako nova ni neka slična raspoloženja koja u naše dane iznose s mnogo uspjeha Englez Eliot i Francuz Prevert.Moram kazati da mi se sviđala i kineska i japanska poezija koja nije bila fragment kao ta netom navedena grčka, ali koja je sličila svojom kratkoćom fragmentu. U njoj je bilo mnogo toga prešućeno što je u našoj evropskoj poeziji, pogotovo u njezinim slabijim razdobljima, bilo i previše opširno izneseno.36Gle, opao cvijet <v. >:,..'vraća se na granu: ah, to je leptir!Jasno ovakvih osjećajnih pretanjenosti teško ćemo naći u našoj narodnoj poeziji, pa ipak i ona posjeduje svoj senzibilitet koji je veoma sugestivan i koji je vrijedan svake pažnje i pored svoje mjestimične oporosti.Nisam nikako mogao saznati kako ide dalje narodna pjesma kojoj je ovaj stih zapisan pred dvije godine na Dugom Otoku u Dalmaciji:Oj galijo, zlaćani' jedaraA tako su se i mnoge druge narodne pjesme, u davnini potpune, sad svele na jedan, dva stiha.Onaj mladi odvezivač pasa u Debelom brdu zna za ova dva stiha:Velebite, ognjem izgorio, što si Liki more zaklonio!Neka starija žena u selu Brušanima, pokraj Gospića, umije da mi kaže od nekad po svoj prilici cjelovite pjesme

samo ovaj stih:Je V Udbina gdje j' i prvo bila?Kad je pitam kako je pjesma išla dalje, ne može nikako da se sjeti, samo mi kaže za taj stih da je jako star, a onda jedan vremešniji Brušanin, videći je kako uzalud nastoji prijeći na drugi stih, upada:— Ma nije ta pjesma ni išla dalje. Iza tih riječi bi se zarozgalo. I to je sve.Sad hajde znaj, kako je uistinu bilo!U Ličkom Novome idemo prečicom sve pokraj livada do kuća gdje sam upućen da ima starijih ljudi koji će mi kazati dosta narodnih pjesama. I mome prijatelju su rekli da će kod tih istih ljudi biti svakakvih preslica, a i drugih zanimljivih predmeta koje će moći presii-37kavati, ako bude htio do mile volje. Obavještenja takve vrste redovito su bogatija od stvarnoga stanja stvari, zato često dolazi do iznenađenja utoliko što neki drugi ljudi koje izvjestitelji nisu uopće spominjali znadu mnogo toga da vam kažu, dok oni na koje su vas upućivali znadu vrlo malo.Sjedim u sjeni pokrupnijeg hrasta i slušam dosta slabe pjesme jednog starijeg seljaka. U tom času naglo mi pristupa s leđa nekoliko djevojaka i mlađih žena koje su krenule na posao u susjedno polje. Odlučile su i one ovako u prolazu da mi nešto kažu. Prva, dosta lijepa, moli me da zapišem ovu koju će mi sada reći. Nije sigurna, hoće li mi se pjesma dopasti, ali ona će mi je svejedno saopćiti. Govorim joj da sam spreman da je zabilježim.»Mrki vuče, koje ti je majka, koje majka, a koje sestrica?« »Majka mi je visoka gorica, a sestrica po polju maglica.«Okrećem se da joj reknem da joj je pjesma uspjela. Nakon te pohvale javlja se jedna starica koja je prije dolaska mladih žena šutjela, a sad se valjda pobuđena njima ohrabrila. Upozorava me da će njezina pjesma biti dulja, samo da je ne zna čitavu. Odvraćam joj da ću biti zadovoljan i s onim što bude znala. Počinje:Razboli se Ivo Senjanine, u gorici kod vode studene, on boluje, a konj do njeg pase. Zacrva se bolujući Ivo: navalila brada do pojasa, nokti mu se pod prste saviše, kosurina vidu pogled priječi, ne mož' rukom dovatiti vode, kamo V da bi uzjahao konja...Kod tih stihova staje. Ne zna dalje. Nastojim na sve načine kako bih još koji stih izvukao iz njezinog nesi-38gurnog pamćenja. Druge, koje bi htjele da mi isto odre-citiraju koju pjesmu, osobito one jako mlade, postaju nestrpljive.— Ako ne znaš dalje — veli jedna od njih — onda pusti nas da i mi kažemo koju.Ali meni je naročito stalo do netom započete pjesme, pa staricu koja mi ju je počela kazivati, bez obzira na te primjedbe, čekam strpljivo. Polako se sabire, upinje svu svoju pažnju, napokon nastavlja:Iz gorice kukavica kuka:»Ne ćeš, Ivo, vidjet Senja b'jela,ni starice mile majke svoje,man' da f vila u tiču pretvori,pa da tičji b'jelom Senju dođeš,kad izdahneš razn'jet će te vucii ostalo iz šume zvjerenje!«Ivo sluša, očima okreće,međedinom jače se ogrće,al mu spasa ni od kuda nema...Nakon ovih stihova upozorava me da je još bilo dalje, ali da ona ne zna. Sjeća se samo da je Ivu ipak na kraju izbavio iz tog teškog položaja u gori kod vode sinovac Tadija, ali da više ne zna kako. Tu pjesmu joj je često u djetinjstvu kazivala, zimi uz vatru majka koja je još pred deset godina umrla. No ja sam zadovoljan i s ovim fragmentom.Pjesme koje sam toga puta zapisao od ostalih žena, sve redom mladih, nisu bile osobite. Velika pažnja koju sam im bio poklonio, naročito ih je bila raspoložila, pa mi zbog toga, kad krenuše na zajednički posao u obližnje polje, zapjevaše u zboru:O djevojko draga dušo moja, draga mi je i košulja tvoja...Nego me neki starac koji se nalazio u blizini, upozori da ta pjesma ima još jedan stih, samo što ga one39ne pjevaju preda mnom od stida, ali da će mi ga zato on reći.Taj stih je glasio:A još draže što je pod košuljom.Zanimljivo je kako ponekad starost ima tako malo obzira prema stidljivosti mladih, samo je u ovom slučaju ta njezina netaktičnost nadopunila netom navedenu pjesmu koja bi bez te intervencije bila ostala krnje zapisana, ukoliko je i ovakva čitava.40GRAĐA NAŠEG PJESNIČKOG FOLKLORA I NJEZINO POZNAVANJE

Slava i ugled hrvatske i srpske narodne poezije temelji se na nekoliko velikih zbirka koje su bile objavljene tijekom XIX stoljeća pa zahvatile dublje i u početak XX stoljeća. Jedna od najslavnijih i najviše hvaljenih među njima jest zbirka Vuka Stefanovića Ka-radžića kojoj je prva knjiga izašla godine 1814. u Beču. Za tom knjigom je slijedilo još osam. Posljednja, tj. deveta knjiga, publicirana je godine 1902. u Beogradu. Iz te Vukove zbirke najviše se prevodilo na strane jezike i najviše unosilo u naše čitanke i hrestomatije, a građom iz nje služile su se mnogo i popularne zbirke,, pa i zbirke anonimnih izdavača koje su se tiskale i kod Srba i kod Hrvata, ali svakako više kod Srba. Osim velike vrijednosti, Vukovoj je zbirci mnogo pomagao i povijesni čas u kome je bila objavljena. Romantički pokret još vlada u svijetu, a pogotovo on još vlada u Njemačkoj gdje je Vukova zbirka imala i najviše sreće. Velika zbirka Matice hrvatske kojoj je prvi svezak objavljen tek g. 1896. u tom je pogledu zakasnila, jer u to doba vladaju, kako svi znamo, pokreti (realistički, naturalistički) koji su se razvili kao oštra suprotnost romantičkom. Prvi svezak Matičine zbirke uredio je Ivan Broz i Stjepan Bosanac. Posljednji, tj. deseti nje-41zin svezak, uredio je Nikola Andrić g. 1942. u Zagrebu. Tako je objavljivanje te velike zbirke, koja po zama-šitosti stoji odmah uz Vukovu, završeno već duboko u XX stoljeće. Iz zbirke Matice hrvatske znatno se manje unosilo u naše čitanke i hrestomatije, jer su se pjesme iz Vukove zbirke bile već udomaćile i postale gotovo nužno štivo srednjoškolske nastave i kod Srba i kod Hrvata.Osim tih dviju velikih zbirka još su poznate kod Srba zbirke: Čubra Čojkovića (pseudonim Sime Milu-tinovića), Leipzig, 1837, Vuka Vrčevića, Beč, 1886, Bla-goja Stojadinovica, Beograd, 1869. i Bogoljuba Petrano-vića, Beograd, 1867, a kod Hrvata: Jukić-Martićeva, Osijek, 1858, Luke Marjanovica, Zagreb, 1864, Baltazara Bogišića, Beograd, 1870. i Koste Hormana, Sarajevo, 1880. Usto dosta se kod Hrvata držalo do pjesama, koje su objavljene u zbirci Vijenac uzdarja narodnoga (Zadar, 1861), a kod Srba do narodnih pjesama koje su objavljene u beogradskom časopisu »Vili«, i to u godištima 1866. i 1867, a koga je uređivao Stojan Nova-ković. Pjesmama iz gore spomenutih zbirki (izuzev Vr-čevićeve) služio se i Tomo Maretić, kad je pisao poznato djelo Naša narodna epika (Zagreb, 1909). Ali osim tih zbirki objavljen je čitav niz drugih, vrlo raznolikih po vrijednosti koje su i pri proučavanju narodne poezije Srba i Hrvata, a i pri uređivanju pojedinih antologija ili hrestomatija, gotovo redovito mimoilazilo. Takve su npr. među mnogim ostalima zbirke: Mate Topalovića iz god. 1842. (Osijek), Stevana Boškovića iz god. 1862. (Novi Sad), Kamila Blagajića iz god. 1886. (Zagreb), Njegoslava Dvorovića iz god. 1888. (Senj), Kurta Dželaludina iz god. 1902. (Zagreb), Matka Brajše iz god. 1910. (Trst), Frana Ženka Donadinija iz god. 1919. (Dubrovnik), Stjepana Grčića iz god. 1920. (Split), Silvestra Kutleše iz god. 1939. (Šibenik) itd., itd.O književnoj vrijednosti tih zbirka, kao i onih koje nisam spomenuo samo radi prostora, neću raspravljati, samo ću naglasiti da mnoge od njih nisu pravedno ocijenjene ni od naših najkompetentnijih stručnjaka.42Tako npr. Tomo Maretić u predgovoru svoje, već spomenute, opsežne knjige Naša narodna epika među zbornike, za koje kaže: »da ne bi nikakve štete bilo, da ni jesu nikad izišle na svijet« svrstava i zbirku Stjepana Mažuranića koja je objavljena god. 1876.Osim prije iznesene publicirane građe veoma veliki broj naših narodnih pjesama koje ostaju izvan dosega pažnje proučavača pjesničkog folklora kao i sastavljača pojedinih čitanaka i hrestomatija, nalaze se i u našim časopisima, novinama, kalendarima i ostalim izdanjima kojih je izlaženje bilo kadikad povezano i uz sasvim lokalne prilike, ne osobito velikih i znatnih gradova. A šta da tek kažem o obilju rukopisnih zbirka Matice hrvatske, koje se danas nalaze pohranjene u Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu? Deset objavljenih Matičinih zbirka, samo su neznatan dio toga golemog bogatstva. Dovoljno je uostalom pogledati popis tih zbirka u prvoj objavljenoj Matičnoj knjizi na str. XII— —XIX, pa će se s lakoćom uvidjeti šta one već i svojim opsegom predstavljaju. Njih je tamo navedeno 122. Među njima na prvom mjestu spominjem zbirke: Balda Melkova Glavića, Mihovila Pavlinovića, te Ante i Miroslava Alačevića. Glavićeva zbirka je tako velika da bi već sama ona, kad bi bila objavljena, iznosila 7 do 8 zamašitih svezaka. Ali i druge zbirke koje nisam poimence spomenuo, a koje nisu tako opsežne brojem stranica, znače veliku vrijednost našeg pjesničkog folklora. Dovoljno je da u tom pogledu spomenem Basa-gićevu iz god. 1894, Bervaldi Lucićevu iz god. 1887, Boš-kićevu iz god. 1895, Čukinu iz god. 1885, ili Smičiklasovu iz god. 1877. No dok spominjem ove, već mi dolaze druge u pamet, ništa manje vrijedne od spomenutih, a sakupljači su im: Zovko, Tordinac, Petar Marković,. Antun Mažuranić i F. Mikuličić.Kad sam letimično naveo svu tu štampanu i neštam-panu građu, pa se još sjetio, da među štampanom građom postoje i vrlo vrijedne Kurelčeve Jačke (Zagreb, 1871), pa Žgančeva zbirka Hrvatske narodne pjesme, kajkavske, (Zagreb, Matica hrvatska, 1950), pa još jedna Žgančeva zbirka Narodne, popijevke Hrvatskog Za-43.gorja (Zagreb, Jugoslavenska akademija, 1950), te Erlan-genski rukopis, koga je objavio G. Gesemann u izdanju Srpske akademije u Sremskim Karlovcima god. 1925, a zatim i čitav niz rukopisnih zbirka u zagrebačkom Institutu za narodnu umjetnost, a da i ne pomišljam u ovaj čas na slične nizove rukopisa u drugim institutima po pojedinim narodnim republikama Jugoslavije; onda zbilja moram smatrati neobično smionim onoga, koji se

usuđuje pisati o našim narodnim pjesmama na bazi samo nekolikih najreprezentativnijih zbirka koje su u općem opticaju. A pogotovo kad bez konzultiranja čitave te građe — koja usput budi rečeno nije ni tako nepristupačna — ili barem konzultiranja njezinog znatnijeg dijela, izrađuje rasprave u kojima donosi sudove koji bi trebali vrijediti kao sudovi krupnih sinteza, ili uređuje zbirke s antologijskim i inače reprezentativnim ambicijama i smatra da je izabrao ono najbolje što imamo na tom području.Svak znade, ako se bavio i kraće vrijeme proučavanjem narodne poezije, kako je zanimljivo promatrati jedan uspio motiv u vidu njegovih raznolikih i bogatih varijanata. I kakva sve fina iznenađenja znadu da susretnu takvog proučavača u njegovu radu; i što se tiče kompozicije samog pjesničkog djela, i što se tiče čitavog onog niza sretnih i nesretnih okolnosti koje prate anonimnog stvarača pri oblikovanju ili nesvjesno iskrivljenom predavanju neke pjesničke tvorevine! Kad idete od jedne varijante k drugoj, s nekom gotovo slatkom zebnjom koja će od njih biti najbolja, pa otkrijete, da tek sve skupa obuhvaćaju u potpunosti motiv koji proučavate! Kad vas jedna od tih varijanata očara svojom sažetošću, a druga svojim umjesnim nadopunama nekih škrtije danih mjesta! Da ne duljim, ja ću ovdje navesti četiri varijante jednog poznatog i vrlo raširenog motiva u našoj narodnoj poeziji, a u kojem se motivu prikazuje — govoreći u najkraćim potezima — jedna majka koja smatra svoju kćerku nejakom i nedužnom, a kad tamo ona je već zrela djevojka, i okusila je već u potpunosti ono, što tek udata žena treba okusiti.44Prva se varijanta, koju ovdje donosim, nalazi u Erlangenskom rukopisu i glasi (vidi br. 183):Rano rani Jagoda na vodu za njom ide na konju Radonja, gledala ga majka Jagodina, i govori majka Jagodina: »Ne idi tamo na konju Radonja, otišla je Jagoda na vodu što je ljuta pripadnu će mi se, nejaka zabrinut će mi se.« Onda veli sa konja Radonja: »Ne budali, majko Jagodina, koliko je ljuta Jagoda, koliko je ljuta i nejaka, svu noć na ruki mi prispala, desnu mi ruku pritiskala(?) ja ne mogu konja osedlati, veće mi braća konja sedlala, nit opasat svilena pojasa, veće mi su sestre opasale.« Onda veli majka Jagodina: »O Radonja, moje drago d'jete, idi svome dvoru bijelomu, te sakupi gizdave svatove, te ti vodi Jagodu djevojku.« To Radonja teško dočekao i otide dvoru bijelome i on brze svote sakupio i odvede Jagodu djevojku.Pjesma, koja je iz zbirke, za koju se misli da je nastala negdje u XVIII stoljeću dosta je slabo zapisana, a ja je s obzirom na pisanje jata gdje je danas i je, e ili i nisam možda najbolje prenio, pa ipak se i iz ovog ne najbolje sačuvanog teksta vidi, da se radi o jednoj uspjeloj pjesmi. Usto u njoj je motiv obuhvaćen u cjelini, kao što više neće biti u drugim varijantama.Varijanta istog motiva koju je zapisao Stjepan Ba-nović u Dalmaciji (Makarsko primorje), a objavljena je45u 6. knjizi Matičinih Hrvatskih narodnih pjesama pod br. 101, iznosi sadržaj te pjesme na dosta nasmješljiv način.Rano rani na vodu Jagoda, za njom ide na konju vojvoda. Gledala ga Jagodina majka, gledala ga, pa ga dozivala: »Ne od' tamo, na konju vojvoda! Na vodi je moja ćer Jagoda; Jago moja luda i nejaka, od strava bi u gore pobigla, a od stida u vodu skočila.« Besidi jon sa konja vojvoda: »Od' otolen, Jagodina majko! Nije Jago luda i nejaka; sinoć mi je na krilu prispala, žutin' kosan' ruke prižuljala. Nisam moga. konja osedlati, ona mi ga osedlala mlada. Nišani moga pripasati ćordu, ona mi je pripasala mlada.« U ta doba Jagoda divojka, pa je stara dozivala majka: »O Jagodo, moja ceri draga, je V istina, odnili te čavli? — »Istina je, moja majko stara! Kad si, majko, moje dobi bila, po devet si na noćcu ljubila, a ja nišan, neg njega jedinog, divojka san; drago mi je bilo.«Iz ove varijante nisu baš najljepše perspektive Jagodina ćudoredna života, već obzirom na majčinu prošlost. Šta će učiniti na konju vojvoda iz same pjesme se ne vidi. Ali vjerojatno je neće oženiti, kao Radonja u pjesmi iz Erlangenskog rukopisa.U varijanti Bartula Grgića koja se nalazi u rukopisnoj zbirci netom spomenutog sakupljača narodnih pjesama, a nosi naslov Junačke i ženske pjesme iz Imotske46okolice u Dalmaciji i potječe iz god. 1881, a vlasništvo je Matice hrvatske, sadržaj je znatno sažetije iznesen:Slala majka Jagodu na vodu, ■,;■■.-.za njom trče na konju delija, ;i gledala ga Jagodina majka: »Vrat' se natrag, na konju delija, puno mi je nejaka Jagoda, teško vidro, a nejake ruke!« Govori joj na konju delija: »Kako ti je nejaka Jagoda, sinoć mi je na ruci spavala, nisam moga konja osedlati, nisam moga konju zobi dati, nisam moga ćorde pripasati.«Hermetizam te varijante kao da nije osjećao potrebu za daljnjim razvojem sadržaja, iscrpljujući se sav u samoj konstataciji i te kakve Jagodine zrelosti.Jedan od najnovijih zapisa te pjesme urađen godine 1955, u Betini na otoku Murteru ponovo odstupa od netom postignute hermetičnosti, ali ipak ne tako kao što su ona dva prva primjera u ovom članku odstupila Pogledajmo je:Gre na vodu divojka Jagoda, za njom ide na konju Radoje, dl to gleda divojaška majka: »Ne hod' tamo, na konju Radoje, išla mi je divojka Jagoda, malena je, pristrašit ćeš mi je, tankovita j', prilomit ćeš mi je, lipa mi je, obljubit ćeš mi je.« »Ne budali, Jagodina majko, znade mene Jagoda divojka, tri mi noći na ruci spavala, koson' mi je ruku nažuljala, deblja jon je pod glavom kosica, nego moja u bedri nožica, deblja jon je na kraju kosica,

nek je moja za šakom ručica.«47Između varijante iz Erlangenskog rukopisa i ovog zapisa, učinjenog u najnovije doba, ima sličnosti u dijalogu kad Radonja, odnosno Rado je, govori Jagodinoj majci kako joj kćer nije neiskusna u ljubavi, kako ona, majka, misli. Ali ni ova varijanta iz Betine na otoku Murteru, ne iznosi iza same konstatacije o i te kakvom Jagodinu iskustvu u pitanjima ljubavi kakav će biti daljnji odnos između Jagode i njenog dotadašnjeg potajnog ljubavnika. Možda bi, da nije bilo dugog rada vremena koji je vjerojatno pjesmu osakatio, i u njoj na kraju došlo do svatova. Ali to sve mogu biti samo nagađanja. Pouzdanijeg njenog daljnjeg slijeda ne možemo bez stanovite natege ujamčiti. Te četiri varijante (a ima ih još mnogo i mogle bi znatno proširiti ovaj moj tek započeti razgovor) motiva o tobož neiskusnoj djevojci i njezinom ljubavniku koji otkriva neupućenoj majci stvarno starije stvari, iznio sam zato da upozorim, kako bi manjkav bio neki općenitiji sud o toj pjesmi da se recimo temeljio samo na Matičinoj, ili kojoj drugoj varijanti nekog našeg reprezentativnog zbornika.48RANJENI JUNAK U GORI O HVARSKOJ NARODNOJ ROMANCIPoznato je, da hrvatska umjetna književnost svojim dobrim dijelom nije estetski ocijenjena. Ne samo da su čitava razdoblja u tom pogledu ostala bez svoga istraživača, nego ni pojedini pisci — čak i oni najvažniji — još uvijek nisu dovoljno proučeni. A kako nam književnost po broju djela postaje sve opsežnija, to se zbog zaostatka u prošlosti gomila neistraženo na neistraženo. Neću ni spominjati našu književnost do Preporoda gdje se nakupilo toliko toga, o čemu bi trebalo-govoriti. Kakav je danas naš odnos prema nekim piscima iz dopreporodnog razdoblja? I ne nosimo li mi sami krivicu što je u nekim reprezentativnim antologijama1 koje su nedavno izašle u tuđini, a u kojima je obrađena lirska poezija svih naroda i svih vremena, naša lirska poezija zastupana tek od završetka devetnaestog stoljeća, te da nam je na taj način zanijekan ne samo velik dio netom spomenutog stoljeća, nego i čitava tri koja su mu prethodila. U književnosti od Preporoda na ovamo ima velik broj pisaca koje bi trebalo obraditi, ispi-1 Orfeo. Antologia della lirica mondiale nelle migliori tra-duzioni italiane a cura di V. Errante e E. Mariano. Firen-ze, Sansoni, IH-a edizione, riveduta, 1953.4 Zanemareno blago 49*Itati, ocijeniti. Da li je pravedno što smo Preradovića kao stvaraoca uvrstili među talente drugog reda? I Stanko Vraz predstavlja još neriješen književni problem. I svrstavanje Vraza u pjesnike drugog reda, čini mi se neispravno.Prijeđemo li na kraj XIX stoljeća i prvu polovinu XX, stanje će biti još teže. Tu će nam odmah privući pažnju izuzetni pjesnički rad Frana Mažuranića. Lišće, vrlo uspjelo djelo toga pisca, već se nekoliko desetljeća ne može dobiti ni u jednoj knjižari, niti u antikvarijatu, a uza sve to nema nigdje izdavača da to djelo ponovo objavi, pa eventualno i skupa s drugom Franovom knjigom Od zore do mraka, osobito kad bi takvo izdanje predstavljalo čitav pjesnikov rad. Uvjeren sam, da bi ponovno objavljivanje tih Mažuranićevih spisa bio događaj za našu književnost, to više što je ova druga knjiga izašla pred tridest i dvije godine, prepuna štamparskih pogrešaka.2Svakako jedna od velikih mana u nas Hrvata jest i ta, što volimo, da se pozabavimo s nekoliko književnika koje smo odvojili od drugih, i da onda raspravljamo samo o njima, dok o drugima koji nisu ništa manje značajni od izdvojenih, ne vodimo nikakvu brigu. Na taj način siromašimo svoju vlastitu književnost.I slučaj Luke Perkovića, jednog od najprotančanijih stilista u novijoj hrvatskoj književnosti, mogao bi također biti poučan. I toga je pisca, izuzetnih kvaliteta, obavila nepravedna šutnja, iako bi jedna knjiga njegovih sabranih radova, u stihu i u prozi, bila potrebna.Kad je ovako u umjetnoj našoj književnosti, možemo lako zamisliti, kako je tek u narodnoj! Ne samo da u njoj nisu estetski ocijenjeni svi važniji štampani zbornici naše narodne poezije, a u prvom redu Matičin koji iznosi deset pozamašnih knjiga, nego nije uopće ispitana ni sva građa koja se nalazi u pristupačnim rukopisima3 kao predradnja za takvu estetsku ocjenu. Do-voljno je samo prolistati Matičinu petu knjigu Hrvatskih narodnih pjesama4', tzv. »ženskih«, koju je uredio Nikola Andrić, da se vidi kakvo se golemo bogatstvo krije u tim radovima koje je redaktor označio kao balade i romance. Minuciozni detaljni rad samo na toj knjizi dao bi zacijelo dragocjenih rezultata.Nema sumnje da često ni sami naši izdavači, a ni urednici, nisu bili svjesni jake umjetničke snage mnoge od tih pjesama. Radeći na tim pjesmama, i oni najbolji kao da im nisu bili dorasli. Neobično djeiuju ovakve lužbe Stjepana Bosanca, jednog od urednika prve knjige spomenutog Matičnog zbornika: »Ako se uzme na um velika množina pjesama u pisanim zbornicima i ako pomislimo, da čitanje narodnih pjesama monotonošću svojom upravo umara, onda je jasno, kako je to velik i mučan posao, za koji se hoće mnogo vremena i ustrp-ljenja. To su iskusili svi dojakošnji radnici oko »Matičnih« zbornika, a tko ne vjeruje, neka kuša s kraja na kraj čitati ma koju našu veću zbirku narodnih pjesama! A ipak su ondje štampane najizbranije pjesme našega naroda, dok u »Matičnim« rukopisnim zbirkama nahodimo svakojakih pjesama, kako ih je već »Matica« dobivala. Mislim, da je put, kojim sam pošao, valjan. Ovu svoju osnovu rada i postupanja oko uređivanja narodnih pjesama priopćio sam i gosp. prof. dru V. Ja-giću i on mi je između ostalog odgovorio: »S vašim načinom zamišljene edicije

onoga materijala posve sam zadovoljan. Upravo tako i nikako drukčije valjalo se latiti posla, koji, priznajem, nije odveć zanimljiv.«5«Mene u ovom citatu ne zanima toliko metoda S. Bosanca koju bih i ja ocijenio kao dobru i tada jedina moguću, nego ovo njegovo jadanje glede čitanja pjesama u rukopisnim zbirkama. A i Jagić ga razumije u toj njegovoj muci, pa ga tješi kako smo vidjeli time,2 Fran Mažuranić, Od zore do mraka. Matica hrvatska, Zagreb, 1925.3 Navodim kao primjer samo 122 rukopisne zbirke Maticehrvatske koje su danas pohranjene u Jugoslavenskoj akademiji.4 Zagreb, 1909.5 Dr Iv. Broz i dr Stj. Bosanac, Hrvatske narodne pjesme, Junačke. Knjiga I, Matica hrvatska, Zagreb, 1896, str. XXIII.5051što mu piše da shvaća da takav posao nije odviše zanimljiv. Čudne riječi za proučavače narodne poezije koja bi, baš zato što se radi o njezinoj građi koja nije još objavljena, morala da bude i te kako zanimljiva. Ne smije nas onda čuditi toliki niz propusta i najvrednijih među njima. Jer teško se radi na onome što nam nije »odveć zanimljivo«. I sam Maretić vrlo se nepovoljno izrazio o štampanoj zbirci Stjepana Mažuranića, iako ta zbirka po vrijednosti pjesama u njoj to nikako ne zaslužuje.6 Neke nespretnosti u njenim tekstovima samo joj potvrđuju autentičnost, jer dotjerani stihovi u pojedinim pjesmama kojima se Maretić divio i koje je uzimao kao obrasce za svoje teze o našoj narodnoj epskoj poeziji, pokazuju kako je on slabo poznavao narodnu pjesmu na terenu. Jer da ju je on upoznao onakvu, kakva ona živi u ustima naših narodnih pjevača i kazivača, on bi ubrzo vidio da se prilozi u zbirkama, o kojima je mislio najpovoljnije, moraju primati sa znatno manje povjerenja. Ne govorim na ovom mjestu o Maretićevu ukusu, nego o njegovoj lakovjernosti u pogledu ispravnosti samog teksta.Zanimljivo je da poslije utvrđivanja sa strane najkompetentnijih stručnjaka kao što je M. Murko, o dotjerivanju i ispravljanju tekstova u nekim našim zbirkama, a koja su dotjerivanja i ispravljanja vršili razni sakupljači ili redaktori sve do pojave velikog Matičinog zbornika, pa i poslije njega, zapisi starog Hektorovića izgledaju neobično vjerni. Jer kao što u četiri pjesme koje je objavio u svom Ribanju ima ikavskih i ekavskih oblika naporedo, tako se i u pjesmama koje se danas bilježe na terenu, nailazi na istu pojavu. Samo što se uz ekavštinu i ikavštinu miješa i ijekavština.7 Ono dotjerivanje pojedinih stihova da bi bile zadovoljene metričke potrebe, pa mijenjanje pojedinih izraza u nekim pjesmama da bi djelovali »književnije«, veliki je nedostatak znatnog broja naših štampanih zbirka,6 Dr T. Maretić, Naša narodna epika. Zagreb, 1909, str. 2.7 Ima jedan ijekavski oblik i u 47. stihu pjesme Radosav Siverinac i Vlatko, udinski vojvoda.52uglavnom od romanticizma do pojave prvih knjiga Matičina zbornika. Ta dotjerivanja i izmjene nije vršio samo Vuk, nego i Grga Martić, pa Košta Horman i B. Bogišić. Svima je njima bio — svakako iz plemenitih pobuda — pred očima razvitak našeg književnog jezika, pa su smatrali da će taj razvitak ubrzati, ako u prvom redu brišu ikavske oblike, a onda i svu množinu raznih izraza, koje su smatrali nevaljalim ili nedovoljno pregnantnim u smislu njihova jezičnog ideala. Tako se moglo dogoditi da i sam Vuk, s genijalnim pronicanjem u bit naše narodne poezije koji put teško pogriješi,8 a kad se njemu tako nešto događalo, možemo zamisliti kako je bilo s onima koji su daleko zaostajali za njim. Kad znamo kako je poezija samo umjetnost riječi i kako je riječ u književnosti ono što je u slikarstvu boja ili u glazbi ton, onda nam se te izmjene i dotjerivanja čine još težim. Međutim možemo se tješiti da su takva dotjerivanja i izmjene vršili i u ostaloj Evropi pa i u književnostima mnogo većim nego je naša. Samo što se u tim književnostima to uvidjelo, ponovo se ispitala građa i koliko je god to bilo moguće ispravilo se, a u nas je ostalo sve na starom. A što se tiče estetske ocjene naše pjesničke folklorne građe, ta je još uvijek samo puka želja.Zbilja upućeniji se čitač čudi pokraj kolikih su ljepota u našoj narodnoj poeziji ljudi koji su neko vrijeme kao njezini poznavači uživali veoma velik ugled, prolazili kao slijepi. Da ne spominjem nepravedno omalo-važenu, a neobično vrijednu zbirku Frana Kurelca Jačke? kao i još neke štampane zbirke koje su doživjele sličnu sudbinu, vratit ću se na već spomenutu knjigu koju je uredio Nikola Andrić. Radi se u toj knjizi o pjesmi (broj 32) kojoj je urednik dao drukčiji naslov,8 Vidi njegovu preinaku Fortisove Asan-aginice, osobito stih 89, gdje je »arđasko« srce pretvorio u »kameno« i na taj način iskrivio psihološki odnos između Asan-age i njegove žene. » Zagreb, 1881.53nego ga ona ima u rukopisnoj zbirci, iz koje je uzeta.30 Pjesma je s otoka Hvara. Zapisivaču, Luki Bervaldi Lu-čiću, kazivao ju je Nikola Vlahović Glave, starac od 78 godina, iz Staroga grada. Osim te pjesme starac je kazao Lučiću još nekih stotinjak pjesama, a i pripovijedao mu je i nekih desetak basana. Za kazivača pjesme koja se u Lucićevoj rukopisnoj zbirci zove Gospodine Vide i vile (broj 6), a u Andrića se zove Bolani Vid pomaže vilama igrati kolo, kaže Bervaldi Lučić da je vesele i bezbrižne ćudi da je »postolar« zanatom, a onda doslovno: »... da tako uztrajno i brzo grede, da bi se utak-mio s mladicom i dobrim hodcom«. Zapisivač je bio — kako sam kaže u

pismu kojim je popratio pjesme na mijenjene Matici — pobratim poznatom hrvatskom pjesniku Anti Tresiću-Pavičiću iz Vrbanje na otoku Hvaru, onome Tresiću koji je dao tako fina i točna zapažanja o našoj narodnoj poeziji da su i danas prihvatljiva. Prije njega tako je pronicljivo o našoj narodnoj poeziji još jedino mislio Stanko Vraz. Zanimljiva je to činjenica koja potvrđuje da su ta dva naša visoko obrazovana književnika, i uz prirođeni svoj ukus, naj-oštroumnije u prošlosti gledala na neke probleme hrvatske narodne poezije.Jamačno je da je za estetsku ocjenu narodne poezije bila potrebna jača i svestrani ja književna kultura, nego su je imali neki lingvisti i književni historičari u nas, što zorno pokazuje slučaj Ante Tresić-Pavičića i Stanka Vraza. U svom članku Prvi pokušaj prispodobe hrvaske narodne poezije sa španjolskom (Mlada Hrvatska, 1894, I, str. 14—22), Tresić visoko uzdiže vrijednost hrvatske narodne poezije nad sve ostale. On tvrdi da u narodu još postoji veliko mnoštvo narodnih pjesama neobične ljepote, samo da su dosadašnji sakupljači imali većinom slabu književnu kulturu, a posebno estetsku. U tom pravcu Tresić ne izdvaja ni Vuka. Srediti sve to bogatstvo morao bi čovjek po mogućnosti pjes-10 Luka Bervaldi Lučić, 60 pjesama junačkih i ženskih s otoka Hvara. God. 1892. Rukopisna zbirka Matice hrvatske, br. 49.54nik i esteta, a ne filološka cjepidlaka. Tresić izvodi zanimljive usporedbe između hrvatske narodne poezije i španjolske. Kod njih Arapi, kod nas Turci itd. Kaže da bi bilo neobično zanimljivo istražiti srodnosti koje su prilično velike. Glede izdavanja Matičinih rukopisnih zbirki narodne poezije Tresić predlaže da izbor iz njih izda Matica hrvatska, a sve zbirke redom, bez obzira na njihovu pjesničku vrijednost, Akademija. Tresić posebno ističe ljepotu naših narodnih balada i romanca.Bervaldi Lucićeva zbirka nastala je god. 1892, a ovaj članak njegova pobratima Tresića objelodanjen je dvije godine kasnije, pa možemo pretpostaviti da je Bervaldi Lučić dobro poznavao ova shvaćanja svoga mnogo učenijeg prijatelja, i da su ga u neku ruku ona i rukovodila pri sakupljanju.11 Usto otok je Hvar već od Hektorovićevih vremena slovio kao predjel bogat narodnom pjesmom. Hektorovićeva četiri zapisa vjerojatno su samo neznatan dio toga blaga na našim otocima, što i najnovija istraživanja potvrđuju12. Svakako Bervaldi Lucićeva zbirka veoma je dragocjen prilog bogatoj građi hrvatske narodne poezije, gdje između nekoliko vrlo snažnih pjesama, romanca o kojoj je riječ, zauzima posebno mjesto po svojoj vrijednosti.Glavno je lice u njoj gospodin Vid koji leži bolestan u gori. Vile ga, iako je slabašan, istrošen bolovanjem,11 Luka Bervaldi Lučić (1867—1932) bio je općinski tajnik i posjednik.12 Mnoštvo pjesama (osobito romanca i balada) zapisao sam na zadarskim i šibenskim otocima od god. 1953. do god. 1957. Jedan je mali dio tih pjesama objavljen u knjizi Zlatna jabuka, »Zora«, Zagreb, 1956. Ostali, mnogo veći dio, nalazi se u rukopisnim zbirkama Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. Za ovu priliku pridomećem: jedan dio te građe, a i još neki kasnije zabilježen, popularizirao sam u nekoliko svojih zbirki takva pjesništva, a posebno u onoj kojoj je naslov 'Ljuba Ivanova', Split 1969. Glede otoka Hvara dovoljno je pogledati opsežan zbornik »Narodne pjesme otoka Hvara prema zapisima osmorice sabirača Matice hrvatske u XIX stoljeću«, koji sam publicirao u Splitu g. 1976, pa da bude još uvjerljivija moja malo prije iznesena tvrdnja.55mole da im pomogne poigrati kolo, ali on im kaže da boluje već sedam godina i da je zabrinut sudbinom svojih najbližih, o kojima nema nikakvih vijesti. On se boji da su mu se za vrijeme tog njegova dugog bolovanja dvori razrušili, žena postala gotovo udovica, a sinovi sirote. Ali vile su bile u njegovim dvorima, pa mu pričaju kako je: dvori su mu ljepši nego su prije bili, žena mu izgleda mlađa nego je bila kad se on od nje oprostio, a sinovi su mu paše i veziri. I pošto su mu saopćile te radosne vijesti, vile mu kažu da može mirno s njima zaigrati kolo. On obradovan tim dobrim vijestima, iako još bolestan, to i učini. Evo čitave pjesme.Poboli se gospodine Vide u gorici, gdi su bile vile. Bile vile Vidu govorile: »Ustan'de se, gospodine Vide! pomoz'de nam uzigrati kolo!« Govori njim gospodine Vide: »Evo ima sedam godin' dana, da bolujem u gori zelenoj; bit će moji dvori razdrušeni, moja ljubi kako udovica, moji sini kako sirotice, ne mogu vam uzigrati kolo.« —Bile vile Vidu govorile: »Mi smo vile, mi smo tamo bile; tvoji dvori lišji neg su bili, tvoja ljubi mlada neg je bila, tvoji sinci paše i veziri; pomoz'de nam uzigrati kolo!« — Kad razumi gospodine Vide bile vile što su govorile, skočio se na noge slabašne, da pomole uzigrati kolo.Sadržaj te hvarske romance vrlo je snažan, human, no i pokraj toga bez valjane obrade, mogao je postati56i sasvim osrednja pjesma, ali njegov nepoznati obrađi-vač načinio je iz njega djelo rijetke umjetničke snage. Kao u većini najuspjelijih pjesama — i ne samo folklorne poezije — i u ovoj pjesmi sam početak uvodi slušača (ne smijemo zaboraviti da se ova romanca širila usmenom predajom) u samu bit sadržaja. Prvi stih koji je pun vokala i koji dočaravaju i pojam bijelih dobrohotnih vila i vedrinu vijesti koje sobom nose, neobično je uspio. Ali zanimljivo je da je čitava pjesma puna tih vokala, te da nema u njoj stiha u kojemu ne zazveči njihova bjelina, a u nekim stihovima i po više puta. Poradi tih bijelih vokala, kao da je i stih deseterac u ovoj romanci postao lakši, gibiviji, prozračniji. Riješio se nekako uobičajene svoje težine i okrilatio poput osmerca u nekim najuspjelijim našim narodnim romancama (A ti, divojko šegljiva,lz Daničin dar,u Sretan povratak™). Pa uistinu pjesma je i

pored Vidove bolesti vedra, već i zbog toga što bi ples s vilama mogao da okonča vitezovu bolest, te da ga uskoro vide zdrava njegovi kod kuće. Doduše to su nagađanja koja iz same pjesme nužno ne izlaze, a ni iz nekih njezinih daljih varijanata. Sama melanholija u pjesmi kojoj je izvor u Vidovoj bolesti, nadbijena je veselim vijestima koje mu donose vile, a njegova spremnost da s njima igra u kolu, pokazuje koliko ga je u dugoj bolesti, daleko od njegovih, mučila neizvjesnost što mu je s dvorima, sa ženom, sa sinovima.Vrijeme, u kome Vid živi, vrijeme je neprekidne borbe, pa on nikad ne zna — kao ni mnogi borac u to doba — kakve su se stvari dogodile i u najkraćem vremenskom razmaku u vrijeme njegove odsutnosti. Nije li mu kuća popaljena, imovina opljačkana, a žena i sinovi — ukoliko su izmakli smrti — postali bijednici najniže vrste. Jer doba u kome se dešava radnja ove romance, doba je neprekidnih »zatrka«, ili kako bi mi13 0. Delorko, Hrvatske narodne balade i romance. Zora, Zagreb, 1951, broj pjesme 2.14 Ibid., broj pjesme: 27.15 O. Delorko, Zlatna jabuka. II knjiga hrvatskih narodnih balada i romanca. Zora, Zagreb, 1956, broj pjesme: 23.57danas rekli trajne gverilje između kršćanskih i muslimanskih junaka, u kome su česta iznenađenja, a sigurnost boraca zavisi o njihovoj fizičkoj snazi, a ponekad i o ratnoj sreći.Ova pjesma i pored neobične uspjelosti ipak ne izlazi svojim oblikom iz okvira tradicionalne naše folklorne poetike. U njoj se — što je često u našim narodnim pjesmama — ponavljaju neki stihovi, neznatno izmijenjeni, a nalaze se u njoj i uobičajeni epiteti »bila« vila i »zelena« gora, pa ipak, kad je pročitamo prvi put — a i poslije kad se to prvo čitanje provjeri drugim, novim čitanjima — dobij amo dojam nečeg neobičnog u njoj. Iako je zapisana na Hvaru, u potpuno mediteranskoj atmosferi, ona kao da nosi u sebi nešto sjevernjačko — gotovo nordijsko. Pa i unatoč tome što se u njoj ističu kao osobito visoke časti čast paše i vezira, taj se dojam ne gubi. Zatim u ovoj pjesmi neki nespretni ili pokrajinski izrazi pojačavaju njezin umjetnički učinak. Iako u njoj ima podosta štokavskih elemenata; svejedno joj glazba stihova traži čakavski akcent. Kako bi pjesma bila mnogo izgubila da ju je netko počeo dotjerivati,16 da je stao brisati pojedine izraze u njoj zamjenjujući ih »valjanijim«, »književnijim«. Veliki dio magičnosti koju ona baš u ovom ruhu posjeduje, nestao bi. Bez obzira što takva dotjerivanja neku pjesmu pomlađuju, ona svlače s nje — da se slikovito izrazim — drevno ruho u koje je bila obučena ili ga nasilnim preinakama, ma kakve ih idealne nakane pri tom vodile, oštećuju, unakazuju. Jer je neugodno čitati jezikom prve polovine devetnaestog stoljeća sadržaje koji sežu u mnogo starija vremena, a pogotovu s takvim ispravkama zbog kojih strada i sirovost, rudimentar-18 Ova dotjerivanja nisu nimalo smetala Maretića, on čak to dotjerivanje smatra potrebnim kad kaže: »Osim dotjeranih i dobrih pjesama ima ih i takovih, koje su po svojoj pjesničkoj vrijednosti srednje ruke ili koje samo za istraživača narodne poezije imaju vrijednost bilo poradi svoga sadržaja, bilo poradi koje osobite crte u njima«, Naša narodna epika, str. 4.58nost samoga teksta. A to je stvorio i reproducirao, barem u ogromnoj većini slučajeva, nepismen čovjek, dok ga sada ispravlja, dotjeruje učena gradska glava, pa makar i potekla sa sela.Romanca Bolani Vid pomaže vilama igrati kolo (da upotrijebimo Andrićev naslov), sama po sebi tvori obli-kovanu cjelinu i ne treba nikakvih nadopuna. Ona ima vrlo malo varijanata16a koje su se od nje nekako jako udaljile. I možda još više svojom atmosferom, nego samim sadržajem.U baladi koja je po motivu najbliža i koju možemo naći u istoj Matičinoj knjizi (broj 26), a zove se Vid Maričić i vila (iz rukopisne zbirke Ivana Trnskoga, zapisana je u Baniji),17 ipak je sve drukčije kazano. Najbliže im je to što u ovoj drugoj pjesmi junak istog imena boluje u gori, a vila ga obavještava šta se zbiva u njegovu dvoru dok je odsutan.Gorom jaše Vide Maričiću, dl je njemu loša sreća bila: teške su ga rane savladale, da ne more b'jelom dvoru doći, nego sjaše pod jelu zelenu, lezi Vide pod jelom zelenom, lefi Vide i uzdiše teško. Gavran-tica poče nad njim grkat. Govori mu Vide Maričiću: »Muč', ne grči, u gori gavrane! Tvoja j' meni grka dodijala!« Grče gavran i pada na jelu. Vid se svoje granajlije maši, vatru daje šaroj granajliji16a Dok sam pisao ove retke još nisam znao da ta balada ima dvije jako blize inačice i da su obje zapisane u Starome Gradu na otoku Hvaru (vidi umotvore br. 21 i 107 u mojoj zbirci »Narodne pjesme otoka Hvara itd.«). 17 Ivan Trnski, 18 junačkih pjesama iz Banske i Gornje Krajine u Hrvatskoj. God. 1890. Rukopisna zbirka Matice hrvatske, br. 110.59vatru daje uz grane jelove; desno krilo odbio gavranu. Pada gavran mrtav na zemljicu.Vid pozove vilu posestrimu: »Posestrimo, bila vilo moja! Budi meni od posluha, vilo, pak otiđi b'jelom dvoru momu, i razgledaj, što Ijubovca radi, i uza nju dva sina nejaka! Što li čini ostarela majka, što li moja jedina sestrica?« — Njemu vila od posluha bila, pak otide do Vidova dvora, ona gleda, što s' u dvoru radi. Kad razgleda prebi jela vila, ona ide u goru zelenu, i dolazi k Vidu Maričiću: »Pobratime, Vide Maričiću! pravo ću ti sade kazivati, što se radi u dvoru tvojemu. Majka plače, nikad ne prestaje, i uza nju dva sina nejaka; ljuba plače, kad joj na um pane, a sestrica jutrom i večerom, i u podne, kad ti konja poji. Plače seka Vida Daničića,18 tko će za

njom u pohode doći, tko li će joj svate dočekati, i med svatim' igre zametati, a i l'jepe pisme izvoditi.« — Kad to čuo Vide Maričiću, što je njemu vila kazivala, jače su ga rane obladale, kojih junak prebolit ne more. Pa govori Vide Maričiću:18 Vjerojatno zabunom. Nisam mogao utvrditi, kako je u rukopisu, jer su se pjesme iz zbirke Iv. Trnskoga izgubile god. 1938.'60»Mili Bože, na svemu ti hvala! A ja vidim, da moram umriti. Već te molim, posestrimo vilo, ti otiđi-bitom dvoru momu! Pozdravi mi ostarelu majku, i pozdravi Anđeliju ljubu, da odgoji dva nejaka sina! I pozdravi jedinu sestricu, da svog brata više vidit neće, da je njezin bratac preminuo, a u gori pod jelom zelenom!« — To izusti, a dušicu pusti. Lipo ga je vila sahranila, pak otide do Vidova dvora; sve je vila tamo kazivala, što joj jeste Vide govorio. I vrati se u goricu vila, da ozali svoga pobratima.Ova banijska balada svojim sadržajem, a i svojom obradom, ne odstupa od uobičajenog načina oblikovanja u našem narodnom pjesništvu, i nema u sebi ništa od one posebne atmosfere, od one magične nedorečenosti kojom se ističe hvarska romanca. Usto u njoj se previše priča, a i završetak joj je s nabrajanjem prozaičan. Nije onako otvoren nagađanjima kao u hvarskoj. U njoj nema plesa ranjenog viteza (koji boluje sedam godina) s vilama koje su mu donijele vesele vijesti, a koji bi ples bio dostojan Rembrandtova ili Diirerova pera.Kako je do te izvanredne romance došao priprosti starigradski cipelar Nikola Vlahović Glave? Nažalost Bervaldi Lučić o tome nam ništa ne govori. I nema nade da ćemo o tome ikad išta doznati, jer su se Bervaldi Lucićevi rukopisi izgubili, pa i onaj u kome se nalazilo još dvjesta njegovih zapisa.18alsa Na sreću zbirka je nađena i ja o njoj opširno pišem u Uvodu zbirke »Narodne pjesme otoka Hvara« na str. XXXIV—XLVIII.61Prema banijskoj baladi i prema još nekim pjesmama iz raznih hrvatskih krajeva po sadržaju vrlo bližim, ovaj Vid bi u hvarskoj romanci imao biti Vid Ma-ričić. Poznata mi je još jedna narodna pjesma o Vidu koja je izvanredno uspjela poput ove hvarske, iako joj po motivu nimalo ne sliči, ukoliko je ne dopunjuje, jer pjeva o povratku Vidovu kući, nakon duljeg vojevanja.19 Po svojoj strukturi, a i po svome sadržaju i ova bi pjesma mogla biti s mora19a:Vojevao beli Vide, koledo! Tri godine s kleti Turci, a četiri s crni Ugri. Kada Vide s vojske dođe, sede Vide da večera. Stade gromot, stade tropot oko dvora Vidojeva. Al govori beli Vide: »Iziđ', ljubo, te pogledaj šta je gromot, šta je tropot oko dvora Vidojeva.« Kad iziđe verna ljuba: konji mu se kopitaju, raduje se gospodaru, da je skoro s vojske došo; i golubi s krilma biju, raduju se gospodaru, da je skoro s vojske došo.Ovi konji i golubovi koji se na ovaj način raduju povratku gospodarevu, zaista su rijetko uspjela poezija. Kao što je i čitava romanca neobična apologija mira, apologija, izražena nenametljivo i izvanredno suzdržano. Da ovu pjesmu možemo sa nekom vjerojatnošću smjestiti u Dalmaciju, pokazuje 2. i 3. stih, gdje se govori o Vidovu ratovanju s Turcima i Ugrima, a Vid Ma-t9 Srpske narodne pesme. Antologija. Priredio Vojislav M. Jovanović. Školsko izdanje. Beograd, 1922, str. 29. 19a Kasnije sam utvrdio, kad je ova studija bila već objavljena, da se radi o dalmatinskoj koledi iz Vukova »Kovčežića«.62ričić je prema pučkoj predaji kao podanik Venecije (dvori su mu bili u blizini Karlovićeva Obrovca) dolazio u sukob, osim s Turcima, i s »cesarovim« podanicima iz Like, radi velebitskih ispaša. Što su se ti manji sukobi pretvorili u ovoj pjesmi u duge godine vojevanja, bit će to poznata pretjeravanja narodnog pjevača, ali je zanimljivo da se i u jednoj i u drugoj romanci govori o sedam godina; u prvoj bolovanja, a u drugoj ratovanja. O Maričićevim dvorima uz more pjeva i jedna lička narodna pjesma:No ti hoću jedno čudo kazat, eno za te lijepe djevojke, u Zagorju, ukraj sinja mora, u onoga Vida Maričića?*Što osobito karakterizira obje pjesme i što ih čini modernima, vrlo bližim našem današnjem ukusu, jest njihova nedorečenost. Ta je nedorečenost tipična za naše suvremeno doživljavanje poezije. I u slikarstvu odbijaju platna, na kojima je sve docrtano, na kojima nije ništa ostalo za naše dopunjavanje, za našu djelatnu suradnju, tako potrebnu, hoćemo li da doživimo i zavolimo takvo platno. I Rafaela i Tintoretta i El Greca moramo u tom smislu nadopunjavati.One pjesme u kojima je sve rečeno, a našem vlastitom proživljavanju teksta nije ostavljena mogućnost da ih dalje dopjeva i nadopuni, odbijaju nas već nakon drugog čitanja. Pri prvom čitanju znatiželja »šta će biti« pomaže njihovu djelomičnom i uglavnom varljivom uspjehu, pri drugom, jer znamo, »šta je bilo«, znatiželja se znatno smanjuje, ukoliko sasvim ne iščezava, a pri trećem kad smo zadovoljeni, za naš daljnji »glad« nije ostalo ništa. Osim da nam se nametnu svojim pre-lakim oblikom, a odveć pristupačnim sadržajem, lišenim svake tajne do te mjere da ih upamtimo, da ih šta-više počnemo recitirati sebi ili drugima, te da ih na taj'-'" Nikola Bonifačić Rožin, Folklor iz Lovinca i okolice. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. 1955, broj zbirke: 271.63način toliko kompromitiramo da nam poput lako »probavljivog« šlagera kroz vrlo kratko vrijeme dozlogrde.

Velikoj životnosti i aktuelnosti kineske i japanske lirike, zatim starih grčkih pjesama, naših narodnih balada i romanca, pjesama VI. Vidrića, Reiner Marija Rilkea i G. Ungarettija, osnov je u gore navedenoj nedorečenosti. I baš je ta nedorečenost razlog da smo željni tih radova da nam ne postaju banalni, ma koliko ih čitali. Sretan Vid kad su ga opjevale ovako uspjele pjesme! Inače za Vida Maričića — ako je to on — kaže narodna predaja da su mu dvori bili u Modricu, blizu Jesenica pod Velebitom. O njemu se priča da je imao devet kćeri, koje su se daleko poudavale. Prosci su dolazili iz Bosne i Hercegovine. Dvori su propali (još im se vide ruševine), jer su Vidovi potomci pred Turcima pobjegli na otoke. Narodna pjesma iz Lovinca (Lika) spominje Vida Maričića kao gospodara velebitskih brda: Mile i Vrbice, male i velike. Fragment pjesme gdje se o tom govori glasi:A znadeš li, Vide Maričiću, da je Mila cesarova bila, i Vrbica, mala i velika!21Nedaleko Obrovca postoji selo Maričići, otkud su se vjerojatno razišli pojedinci iz tog plemena po Hrvatskom primorju i otocima. U Puntu, na otoku Krku, obitelj Maričić koja se tamo već spominje god. 1594, ima stari dvor s glagoljskim natpisom. Taj je dvor imao »ius asvlii« kao više plemićkih dvorova na otoku Krku. U obitelji Maričić se sačuvala tradicija o njezinu uskočkom porijeklu. Jednog njezina člana, Franju Principa, spominje narodna predaja u vezi s mletačkim vojnim podvizima.22 Inače Vid Maričić je poznat i kao serdar21 Nikola Bonifačić Rožin, Folklor iz Lovinca i okolice. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu, 1955. Broj zbirke: 271.22 Ovo su podaci od Nikole Bonifačića Rožina, potomka puntarskih Maričića.64iz Ravnih Kotara, a jako je raširena i pjesma u kojoj se govori o udaji jedne njegove lijepe kćerke. Ma da nismo nikad sigurni, nije li ovaj Vid (pa bio on Maričić ili ne) potisnuo u ove dvije pjesme nekog našeg starijeg junaka, jer i to se često dešava u našoj narodnoj po-e/.iji. Sami pjevači, odnosno kazivači dosta su ravnodušni prema imenima svojih junaka, pa ih lako zamjenjuju. Ali sve to nije nimalo važno za umjetničku vrijednost spomenutih dviju romanca, od kojih se osobito ističe hvarska u kojoj ples ranjenog viteza s vilama u gori predstavlja jedinstven umjetnički doživljaj, jer ova pjesma živi svojom ljepotom bez obzira na ime junaka o kome pjeva.5 Zanemareno blago65'II:

O NEKIM PRILOZIMA U NAJNOVIJOJ TOSCHIJEVOJ KNJIZINajnovije djelo Paola Toschija koje se zove Žetva,1 bolje je od onoga koje je objavio pred desetak godina a nazvao ga Poezija i život naroda.2 Jer dok se u onom prvom djelu držao činjenica iznoseći ih doduše lakim, prijatnim stilom koji je na nekim mjestima gotovo postajao poezija, u ovom se drugom, barem što se tiče nas Hrvata, nažalost, nije dovoljno osvrtao na te činjenice. Samo se tako mogu shvatiti u tom djelu neki ulomci priloga Dalmatinske narodne pjesme, kao i onaj djelić članka Pučka mornarska Italija u istom djelu na str. 196, kad govoreći o pastirskim kabanicama koje da su iste u različitim predjelima Italije, kaže: »Takve se kabanice mogu vidjeti na ćozotskim ribarima, kao i na ribarima s dalmatinske obale: jedinstvo nošnje koje ima i svoje duboko političko značenje«.Koliko je u tom pogledu bio manje pristran njegov zemljak Giovanni Comisso, daroviti suvremeni talijanski pisac, u svojoj svježoj i uspjeloj knjizi pjesničke1 Paolo Toschi, Rappresaglia di studi di letteratura popo-lare. Firenze, 1957, Editore L. S. Olschki. 1 Paolo Toschi, Poesia e vita di popolo. II edizione. Edi-torc Mortuoro, 1946.67proze Ljudi s mora (Gente di mare) objavljenoj prvi put godine 1929.3Pjesme koje Toschi drži talijanskim pjesničkim folklorom u Dalmaciji čini mi se da su većim dijelom va-roški proizvodi, a uz to su vjerojatno doneseni preko Trsta i Pule u Dalmaciju. Kao takve te pjesme se ne mogu ni izdaleka usporediti s bogatom osnovom pjesničkog blaga koje je ispjevano hrvatskim jezikom u toj pokrajini. Za vrijeme nekoliko posljednjih godina imao sam prilike obići otoke oko Zadra i Šibenika i na temelju pjesničke građe koju sam na njima našao — uz već poznate zapise koje su drugi ranije načinili u ostalim dalmatinskim predjelima uz more — utvrditi da Dalmacija ima isto značenje za naš pjesnički folklor koje ima i za našu pisanu poeziju. Jače značenje što se tiče narodne poezije, a osobito onog dijela koji je ispjevan u baladesknom i romancesknom obliku i koji je redovno najuspjeliji dio našeg tradicionalnog pjesništva, nego ga ima i sama Bosna.Pjesme zapisane u Dalmaciji su raznoliki je metrom i manje je u njima italijanizama nego u bosanskim pje-smama turcizama. Dok to spominjem mislim na pjesme kojih je uspjelost od svih prihvaćena: Naš gospodin poljen jizdi, Marko Kraljević i brat mu Andrijaš, Ra-dosav Siverinac i Vlatko, udinski vojvoda, A ti divojko šegljiva, Majka Margarita, Djevojčino vedro zazvonilo, Asanaginica, Daničin dar, Zadarkinja Mare i mnoge druge. Eto i proljeća godine 1956. donio sam s otoka Prvića (okolica Šibenika) vrlo uspjelu baladu koju mi je kazala neka starica goneći s paše ovce:Bila vida Vida dozivala: »Ajde, Vide, da se poigramo!« Ali Vide vili odgovara: »Projdi me se, moja bila vilo, nije meni do igranja tvoga, neg je meni do moje nevolje, sinoć mi je ljuba priminila,

3 Milano. Editori: fratelli Treves.68ostali mi tri malena sina, ako mi se ne viruješ, vilo, pojdi, vilo, do mojega dvora, pa'š viditi tri malena sina: jedan meni konja osedlaje, drugi meni ćordicu dodaje, treti mi se uz kolina baca!«Nego da se vratimo drugoj, boljoj knjizi P. Toschija, koga već i zbog njegova omašna djela o izvorima tali-janskog kazališta,4 moramo posebno cijeniti. Već prva studija u knjizi Žetva, koja nosi naslov Nove smjernice u proučavanju narodne poezije vrijedna je svake pažnje. Mišljenja raznih folklorista, književnih historičara, lingvista — stranih i talijanskih — iznesena su podrobno u toj studiji. Autor nam najprije iznosi mišljenja romantične škole o postanku i širenju narodne poezije, a onda i ona mišljenja koja su tu školu pobijala i koja bi se mogla već i zbog toga nazvati antiromantičnima.Tu antiromantičnu tezu (jer romantična se održavala dugo i za vrijeme samog pozitivizma) Toschi misli, da najbolje predstavlja Bedierovo rasuđivanje, da je narodna poezija mit. Narod, prema Bedieru, nije nikad ništa stvorio. Narod je samo prihvaćao i imitirao ono, što su stvorila kulturna središta. I tobožnje narodne pjesme samo su više manje iskrivljena podražavan ja sadržaja ili oblika pisane književnosti kojima nalazimo uzorke ponajviše u srednjovjekovnoj literaturi.Ovakvi napadaji na romantične teorije o postanku narodne poezije i njenoj vrijednosti doveli su do raznih pretjerivanja koja su se morala s vremenom ublažiti. I John Meier sa svojom Rezeptionstheori smatra da narod ne stvara, nego da on svoju poeziju, glazbu, kao i uopće svoju umjetnost prima od elite. Narod u najboljem slučaju razvija neki sadržaj, varira ga, i nasumce sakuplja pojedine dijelove sad ovdje sad ondje uzete, da bi od njih stvorio nešto što će izgledati novo. Na taj4 Paolo Toschi, Le origini del teatro italiano. Torino, 1955. Edizione Einaudi.69način narodna umjetnost postaje gesunkenes Kultur-gut, preuzeta građa koja propada, kulturna vrijednost koja je u deklinaciji, čak koja se srozava, pa kažimo slobodno i koja sahne, gubi svoju životnu snagu. Rad Meiera i njegovih sljedbenika, nije se ograničio samo na teoretsko raspravljanje, nego su Meier i njegovi sljedbenici prešli i na raščlanjivanje pojedinih pjesama koje pripadaju narodnom pjesničkom blagu i u nekom stanovitom razdoblju (negdje oko 1909) oni su tvrdili da mogu pokazati učeni izvor veoma velikom broju njemačkih narodnih pjesama. Kao poseban razvitak tih shvaćanja može se smatrati proučavanje pojava degradacije, kvarenja, raspadanja pojedinih pjesama koju su vršili s vrlo tananom analizom R. Desauer i Funkova u razdoblju između 1928. god. i 1931. god.Davenson je sve te teorije smatrao nepoćudnim za pjesnički folklor i zato nije nikakvo čudo, da su sovjetski učenjaci koji smatraju folklor činom narodnog stvaralaštva, optužili promicatelje gore iznesenih teorija da njihova shvaćanja u tom pogledu odražavaju samo neprijateljski stav građanske klase kojoj ti promicatelji pripadaju, prema nižim narodnim slojevima. Uistinu začuđuje, kako kaže Toschi, da pristaše tih nepovoljnih teorija o stvaralačkoj mogućnosti priprostog naroda, građi koju potcjenjuju, koju omalovažavaju, pa čak i koju preziru, posvećuju gotovo čitav svoj život. Takav je npr. Meier proučavatelj njemačke narodne poezije. Ali nije prošlo dugo vremena, pa su se uz ta mišljenja pojavila i drugačija. U tom pogledu glavna djelatnost se razvila u dva smjera: prvi je smjer bio onaj koji je otvoreno napao shvaćanja Bediera, Meiera ili Nau-manna pomoću podrobne analize kojoj je bio cilj da otkrije manjkavosti, zablude, jednostranost kao i usiljeno uopćavanje takvih shvaćanja; a drugi onaj u kojemu se razvilo stvaranje novih interpretatorskih formula koje su bile posljedica primjene glavnih glotolo-ških, estetskih i folklorističkih teorija na ovaj poseban problem.S Bedierovim shvaćanjem nije se složio ni njegov sunarodnjak Coirault. Bedier tvrdi da narod ne stvara,70

ali Coirault to pobija pitanjem, što znači narod i šta znači riječ stvaranje obzirom na narodnu poeziju? A ono »silaženje« kulturnih proizvoda elite k priprostom puku, kako se dešava? Je li baš istina da se ta poezija silazeći među narod redovno kvari, propada, sahne? I zar se povijest tih dviju kultura iscrpljuje samo u crnom »silaženju«, u onom propadanju? Ne susrećemo li se kadikad i sa suprotnim procesom?Coirault dobro čini kad pokazuje — misli Toschi — da Bedier istina preokreće romantičku tezu naglavce, ali se kreće istim područjem, služi se istim ispraznim pojmovima koji ne pripadaju stvarnosti i koji su pro-uzrokovali zbrku ideja u tom pogledu. Od posebnog je značenja Coiraultova raščlamba pojmova »stvaranje« i »obrađivanje« bilo u narodnoj poeziji, bilo u onoj umjetnoj, i njegovo shvaćanje da ta dva pojma nisu tako daleki jedan drugome kao što bi izgledalo da jesu prema Croceovoj estetici. Oni se u narodnoj poeziji čak i poistovjećuju, jer i u velikoj pisanoj književnosti nema stvaranja nego unutar neke stilističke predaje, a i narodna poezija je neprotumačiva izdvoji li je se iz kruga neke svoje posebne poetike.Ali mnogo bi mi prostora trebalo, kad bih se na svakoj od pojedinih teorija koje razmatra Toschi htio ovako dugo zadržati. Slabo poznavanje takvih problema u nas, razlog je da sam se na tom prvom, a i svakako najznačajnijem prilogu u Toschijevoj knjizi odlučio ovoliko zaustaviti i da još uvijek ogledavanje toga priloga nisam nakan napustiti. Prelazeći preko više teorija u toj studiji o tim istim problemima, žurim se da što prije dođem do Menendez Pidalovih misli o narodnoj poeziji. Poslije nego je podvrgao kritici i stari roman-lični mit o izvorima i

razvitku narodne poezije, kao i ona mišljenja koja su taj mit pobijala, i poslije nego \c naglasio veliko značenje koje imaju varijante koje neprekidno mijenjaju ukupnost kao i pojedine dijelove neke narodne pjesme, on kaže: »Nasuprot modernoj ivrdnji da je neka narodna pjesma anonimna zato, jer se zaboravilo ime njezinog autora, mora se priznati da K anonimna, jer je rezultat mnogobrojnih individual-71nih stvaranja koja se sabiru i isprepliću; njezin autor ne može imati neko određeno ime, njegovo je ime: mnoštvo. Ali u tom kolektivnom pjesničkom stvaranju nema ničega beznadnoga, nedostiživoga i zagonetnoga. Čudo poetiziranja u zajednici pokazat će se razložito i jednostavno, uvidimo li da varijante nisu uzaludne nesreće ili sreće za umjetnost. One su dio pjesničke invencije; one su najviši vrh ljepote, najviši vrh estetske vrijednosti koji može biti dosegnut ne samo od prvog pjevača, nego i od bilo kojeg drugog kazivača«.Kroz čitav niz mišljenja i teorija raznih evropskih učenjaka Toschi vodi nit razgovora do one točke koja mu se čini najvažnija, a tiče se estetske vrijednosti pojedine narodne pjesme. Je li narodna pjesma na području izražajnih vrednota jednaka ostaloj poeziji? Ili ako nije u čemu se razlikuje?Puno značenje tih pitanja osjetilo se bilo već za romanticizma kad se suprotstavljalo narodno pjesni štvo umjetnom, ali ta pitanja nisu bila valjano postavljena. Tek s Croceom Toschi misli da je estetski problem narodnih pjesama bio uključen u okvir jedne estetske teorije, organske i potpune. U uskoj vezi s načelima svoje estetike Croce niječe narodnoj poeziji neke posebnosti u tom pogledu. Poezija, misli Croce, ne pozna nikakvih kategorija i kad je poezija ona je samo poezija. Postoji neka lijepa narodna pjesma kao što postoji i ružna i ta onda predstavlja nepoeziju za razliku od one lijepe koja je poezija. Isto je takvo sta nje i u umjetnom pjesništvu, jer tamo gdje je narodna pjesma poezija, ne razlikuje se od umjetne, i na svoj način »grabi i ispunja nasladom«. Razlika će biti među njima samo psihološka. Croce proslijeđuje dalje, pa kaže da narodna pjesma izražava pokrete duše koji nemaju iza sebe velike napore misli i strasti. Narodna pjesma slika jednostavne osjećaje u jednostavnom ruhu. Visoka umjetna poezija pokreće u nama veliku množinu uspomena, iskustava itd. Narodna poezija ne zahvaća tako široke razmjere da bi došla do cilja, nego k njemu stiže kraće i brže.72Svoje misli o svim tim teorijama i shvaćanjima Toschi donosi na kraju studije i svrstava ih pod sedam točaka od kojih su najzanimljivije druga, četvrta i peta.U drugoj točki Toschi kaže da je s raznih strana priznao stvaralačko značenje narodne poezije koje se očituje u duševnoj djelatnosti koja počinje izborom pojedinih pjesama i koja se neprekidno izražava kroz bezbrojne preinake, razrade, osvježenja, a također i u konačnom izbacivanju svega onoga što ne odgovara praktičnim i duševnim potrebama zajednice.U četvrtoj točki autor govori, kako je najvažnija stvar i kako iz toga i proizlazi posebnost jedne narodne pjesme da ona, ma otkud potjecala, postane naslijeđeni izraz nekog kolektiva, obnavljajući se, uvijek ista i uvijek drugačija, svaki put kad je neki pojedinac nanovo pjeva ili je ispunja posebnostima svoga duha. Narodnu poeziju dakle osjećamo kao nužnu dopunu jezika, i dok mu osvjetljava narav, ona ujedno pokazuje i puno njegovo značenje.U petoj točki Toschi prihvaća Croceovo tvrđenje da »narodna pjesma izražava jednostavne osjećaje u pri-kladnom jednostavnom obliku«, bilo da taj način prvotnih osnovnih čuvstava bude ograničen na psihologiju, bilo da bude prenesen i na područje umjetnosti. Svakako da je ta jednostavnost razlogom njezina uspjeha kod priprostog svijeta. I baš toj jednostavnosti pripada najveća zasluga za oblikovanje stanovitog stilističkog naslijeđa. Vrijednost neke narodne pjesme, kad je njezin izraz ostvaren, jednak je bilo kojoj drugoj pjesmi.Zanimljive su i Toschijeve misli na samom kraju ogleda u kojima on daje prijedloge o kritičnom izdavanju zbirka narodnih pjesama. Načela pri izdavanju takvih zbirka, prema Toschiju, morala bi biti potpuno suprotna od onih kojih se drži urednik djela nekog klasika, jer dok su pri izdavanju djela umjetne književnosti varijante, kad ih ima, samo sredstva da se uglavi onaj pravi izvorni oblik teksta, dotle one u zbirkama narodnih pjesama služe da bi se utvrdila popularnost neke pjesme kao i njezine mnogobrojne preinake koje73svjedoče o njezinom trajanju u vremenu, njezinoj rasprostranjenosti i broju osoba koje su je znali. Prikupljanje i proučavanje varijanata značajno je i sa estetskog gledišta, jer se tako pronalazi onaj način jednostavnosti u takvoj pjesmi, kao i svi oblici koje je ona znala postići za vrijeme svoga postojanja. Poslije toga, misli Toschi, valja proširiti ispitivanje tako, da otkrijemo kojim se putem formirala neka poetika, jer ona u narodnoj poeziji ima mnogo veće značenje nego u umjetnoj. Na taj način vidimo pred sobom posao, djevičanski, opsežan, privlačan, gotovo sličan neistraženom rudniku koji će svojim bogatstvom nadoknaditi sve napore istraživača.Polazeći s tih postavki, vidimo, kaže Toschi, kako objavljivanje jedne zbirke narodnih pjesama mora biti drugačije nego je dosad bilo i kako takav posao iziskuje svladavanje velikog broja poteškoća.Pri ovim Toschijevim mislima, a u vezi s velikim značenjem varijanata u narodnoj poeziji, htio bih naglasiti kako njihovo istraživanje uistinu predstavlja veoma zanimljiv posao. Razlika između neke narodne pjesme i neke umjetne i leži u znatno bogatijem razvijanju ove posljednje. Pokraj toga u raznim varijantama jedne narodne pjesme može se lako otkriti sva njezina životnost, kao i zapaziti one zanimljive točke u njoj na kojima se pojedini narodni pjevač imao prilike posebno istaknuti. Sadržaj koji je odabran, i koji je krenuo na put još možda

u davnašnja vremena, doživljava svakojake preinake, ostajući veoma često u suštini isti. Zanimljivo je promatrati kako narodni pjevač postupa s tim sadržajem u raznim krajevima, kako ga negdje proširuje, a negdje sužava, dovodi gotovo do hermetičnosti. Na drugom mjestu ja sam se podrobnije pozabavio jednom našom prilično poznatom romancom kojoj početni stih otprilike glasi: »Vozila se šajka mala barka«.4aKroz proučavanje različitih varijanata hrvatske narodne poezije možemo doći i do zanimljivih zaključaka"a »Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena«. Knj. 42, Zagreb, 1964, str. 63—86.74o urođenoj čovjekovoj potrebi za umjetničkim stvaranjem, o velikom prilogu koga u tom pogledu evropskoj pjesničkoj kulturi prilaže naš čovjek iz puka, a u prvom redu pastir i guslar, ali još više onaj prvi nego ovaj drugi. U našem narodu ima poezije u velikom obilju, pa kad se povede razgovor o njoj, onda redovno osjećamo kako golem posao čeka naše folkloriste pri tom radu.Prilog koji nakon netom obrađenog, najviše privlače moju pažnju u ovoj Toschijevoj knjizi svakako je onaj koji se osvrće na izdanje engleskih i škotskih balada u talijanskom prijevodu. Prevodilac i urednik te knjige je Sergio Baldi.5 Uz talijanske prijevode on u toj knjizi donosi balade u izvorniku, a čitavo izdanje popratio je vrijednom studijom i napomenama. Iz ovog Toschije-vog prikaza Baldijeva djela doznajemo da se Baldi i poslije objavljivanja te knjige vraćao sličnoj temi. Tako u svojoj studiji gdje je proučavao pjesnički folklor Engleske i Škotske, a koju je objavio god. 1949. u časopisu »Storia e letteratura«, Baldi je najviše balada donio iz Childove zbirke, ali je uzimao pjesme i iz drugih izvora, tako da su odabrani radovi zanimljivi i s povije sno-književnog i s pjesničkog, a i s etnološkog gledišta. Svaka je balada popraćena potrebnim bilješkama koje se odnose ili na njezin sadržaj, ili na njezin uspjeh, ili na pojedine jezične osebine njezinog teksta. U predgovoru nam urednik daje jasnu sliku narodnih balada u Engleskoj i Škotskoj, a u isto vrijeme se osvrće i na njihovu povijest, oblik i metar. Pri tom Baldi nije propustio da istakne povezanost — gdje je bilo — engleskih balada s baladama ostalih naroda u Evropi. Usto on je uočio da i stare pjesme s religioznim sadržajem spadaju po svom obliku u balade. Kad sam pred nekoliko godina radio na drugoj knjizi Hrvatskih narodnih balada i romanca6 i ja sam se kolebao da li da pjesmer> Ballate popolari d' Inghilterra e di Scozia, testo, tradu-zione, introduzione a cura di Sergio Baldi. Firenze, San-soni, 1946.B Olinko Delorko, Zlatna jabuka. Izdanje »Zore«, Zagreb 1956. Vidi pjesme br.: 68, 78 i 101.75s religioznim sadržajem, većinom iz naših srednjovjekovnih apokrifnih izvora, unesem među balade i romance, obzirom na njihov baladeskni, odnosno roman-ccskni oblik, i najposlije sam — ne znajući za rad nekih engleskih, a poslije i talijanskih učenjaka u tom pravcu — došao do uvjerenja da veliki broj takvih pjesama zaista spada u balade i romance. Jer zar ova pjesma, zabilježena krajem prošlog stoljeća (god. 1885) u Svinjaru u Slavoniji, ne nosi sve značajke romance:Vezak vezla divica Marija,baš u bašči pod ružom rumenom,k njoj dolaze dva mlada anđela.Al govore dva mlada anđela:»Boraj tebi, divice Marijo,bacaj vezak u ružu rumenu,a iglicu u travu zelenu,pa ti ajde kroz goru zelenu!«Podiže se divica Marijapa otide kroz goru zelenu.Kad je bila u gori zelenoj,svako joj se drvo uklanjalo, :samo nije sviba i gloginja.Vrlo kune divica Marija:»Bog ubio, svibo i gloginjo! ,Nikakime plodom ne rodila,ako V kakim rodom i urodiš,nikaka te vira ne zobala,ni ptičica, ni mala dičica!«I kako je upućenom čitaču neshvatljivo kad tu romancu nalazi u prvoj knjizi velikog Matičinog zbornika pod br. 3 svrstanu ništa manje nego među junačke narodne pjesme. Engleska je suvremena nauka utvrdila da su i prve engleske narodne balade (XIII stoljeće) bile religioznog karaktera. Zanimljive su u ovom osvrtu na Baldijevu knjigu i Toschijeve misli o Robin Hoodu, glavnom junaku engleskih balada koga neki učenjaci, a među njima i Baldi, povezuju, već i prema prezimenu, uz nekadašnje svibanjske svetkovine koje su značile76pobjedu magičnih sila. Potvrdu zato nalazimo i u tome što najstarije pjesme o Robin Hoodu započinju s opisom i

slavljenjem mjeseca svibnja. Uostalom o vezama između Robin Hooda i svibanjskih svetkovina pisao je još u XVII stoljeću Ritson. Možda ne bi bilo bez zanimljivosti ispitati i u kolikoj mjeri Little John, komična figura koja prati Robin Hooda pri njegovim pothvatima i koja je neka vrsta Robinove lude, sliči Budalini Tali, također komičnoj figuri u našim narodnim pjesmama.I esej u kome Toschi govori o naricaljkama u talijanskoj narodnoj poeziji također je vrijedan da bude podrobnije prikazan.Prema jednoj pjesmi talijanskog umjetnog pjesnika Pietra Nellija vidi se, da je početkom XVII stoljeća bio još živ običaj naricanja nad mrtvacem u samoj Lombardiji, a bio je poznat prema drugim izvorima i u napuljskom kraljevstvu, a isto tako i u padskoj dolini, zatim Toskani, Umbriji i dr. Humanistička i prosvjetiteljska kultura s jedne strane, a crkva s druge, suzbijali su taj zastarjeli običaj, ali on se ipak održavao. Ne može se kazati za nj, da je i danas u Italiji potpuno iščezao. Mnogi misle da još samo živi na Sardiniji. Zanimljiv je slučaj s naricaljkama na Siciliji, gdje su Pitre i Salmone-Marino oko god. 1870. nailazili još na nekim mjestima na njihove tragove, ali gdje nisu mogli više ni jednoj zapisati tekst, a gdje je francuski učenjak Henri Bedarida god. 1917 (željeznička postaja Canicatti) prisustvovao slučajno, ne bez iznenađenja, prizoru kad su narikače došle da prihvate kovčeg vojnika koga je vlak vozio u njegov kraj na posljednji počinak. Drugi primjer za postojanje naricaljka na Siciliji u novije doba, Toschi nalazi u dvama stihovima jedne pjesme Sirakužanina Salvatorea Quasimoda, poznatog talijanskog pjesnika. Osim na Siciliji pogrebna pjesma, odnosno naricanje nad mrtvacem, rašireno je u Kalabriji, Pulji, među albanskim i grčkim kolonijama u južnoj Italiji i još na nekim mjestima. Od narodnih skupina izvan Italije u kojih još živi narodna pjesma Toschi spominje Slavene, Germane i Fince. Zanimljiva je, kaže77IToschi, životnost pogrebnih pjesama u Rusiji gdje ih je u najnovije doba nastalo mnogo u vezi s poginulim voj-nicima u posljednjem ratu.Veoma je uspio u ovoj knjizi i Toschijev esej koji nosi naslov Nencija je Lorenzova u kojemu s uspjehom dokazuje kako svježi spjev Nencia da Bafberino pripada glasovitom firentinskom knezu i pjesniku Lorenzu Mediciu koji je živio i djelovao u XV stoljeću, a ne nekom slabo poznatom pjesniku Giambullariju iz istog stoljeća, kako bi to htjeli suvremeni talijanski učenjaci: Chiari i Marchetti.SNAGA PJESNIČKOG IZRAZA I NAŠA NARODNA POEZIJAViše puta se pisalo, a piše se i danas, kako jezik naše umjetne poezije nije kadar da izrazi raznolika stanja čovječje duše i uopće najpotresnije i najodlučnije trenutke u odnosima među ljudima. Sumnje takve prirode nastaju kad se recimo govori i o prevođenju nekih velikih stranih pjesnika na naš jezik, bilo da se radi o Shakespeareu i Goetheu (a posebno njegovu Faustu), ili o Ariostu i Tassu, a u najnovije doba i o Puškinu. Osobito se ističe siromaštvo jezika naše umjetne poezije kad se govori o misaonom izražavanju u stihu itd. Sve su to stvari o kojima bi se dalo nadugo razgovarati ali nekom drugom prilikom.Nego pri svim tim tužbama i prigovorima (od kojih su neki i usmene prirode), nikad se ne uzimaju u obzir rezultati koji su postignuti u našoj narodnoj poeziji. Ne dakako što se tiče misaonih mjesta (iako bi se i tih u skromnijem obliku u njoj našlo), nego što se tiče opisa najpotresnijih i najodlučnijih trenutaka u odnosima među ljudima.Istina, narodna poezija ima svoj poseban način izražavanja koji se rijetko kad u obradi poklapa s onim umjetne (osim za vrijeme romantizma u slučaju I. Ma-žuranića, L. Botića i još nekih, ali i tada samo u stano-7879vitoj mjeri). I svakako da ona slabo koristi kad se prevodi neki strani klasik kao što je Dante ili Goethe. No unatoč tome, kad se razgovara općenito o poeziji,0 narodnoj se vrlo malo vodi računa. Koliki se naši noviji kritici ni ne osvrnuše na nju za vrijeme čitavog svog književnog djelovanja. Kao da su je smatrali mnogo manje važnom od umjetne. Dakako to sve vrijedi za dvadeseto stoljeće, a dobrim dijelom za posljednjih dvadesetak godina. Tome se ne trebamo čuditi kad znamo kako je mali broj naših narodnih pjesama u općem opticaju. Od nekoliko tisuća, koliko ih ima, poklanja se pažnja samo nekima od njih. Te se neprekidno preštampavaju i o tima se jedino govori. Osim nemara uzrok je tome vjerojatno i slabo poznavanje sveukupne građe, od koje je najuspjeliji dio u rukopisu.U pojedinaca — izvan redova službenih kritičara — javlja se zanimanje samo na mahove za folklornu poeziju (prema tome da li je narodne pjesme volio Lorca ili nije i da li se njima ushićavao Jesenjin i kada), ali rijetko iz vlastitih pobuda nakon duljeg proučavanja našeg pjesničkog izraza općenito, pa tako i onog folklorne poezije. I zanimljivo je, kako nam se kritika u tom pogledu odvijala u dva pravca: jedna koja piše gotovo isključivo o umjetnoj poeziji i druga koju samo zanimaju činjenice narodne poezije. I rijetko se kad dodirivala jedna kritika s drugom.Štoviše kad se netko od predstavnika kritičara prve poezije počeo zanimati nekim pitanjima druge, zastupnici kritičke misli ove potonje gledali su s prijekorom1 čuđenjem na nj, ne vjerujući da će to biti nešto »zrelo«, a događalo se, što je shvatljivo, i obrnuto. Zato nije čudo da redakcije većine časopisa koji se bave samo umjetnom književnošću, nekako s nepovjerenjem gledaju

na rad onih čija se kritička misao prihvatila i proučavanja folklorne poezije i teško se odlučuju na to, da im prepuste nešto od svoga prostora. A zaslužuje li takav neprijazan odnos prema sebi naša narodna poezija? Pokušat ćemo u okviru ovog sastava na to odgovoriti.80U fragmentu jedne epske pjesme,1 koja je zabilježena god. 1948. u Vrlici (kazivao ju je neki P. Krilić) opisuje se kako je Ivo Senjanin zasužnjen od travničkog vezira pred ovim prao odsječene glave kotarskih junaka. To je radio po naređenju vezira, da bi vezir tako doznao, nakon pranja, od njihova dobra poznavača čije su. Tražio je to travnički vezir od Ivana i bez pranja, ali Ivan se potužio da su glave uprljane usirenom krvlju, pa da ih ne može ni on prepoznati, prije nego ih opere. Evo kako o tom priča pjesma:Hitre sluge sužnja dovedoše,tad govori travnički vezire:»A moj suznju, Senjanin Ivane,bi li ove poznao glave?«Odgovara Ivan Senjanine:»Gospodaru, travnički vezire,nije lako poznavati glave,jer su glave u krv ogreznule,već daj meni jedno vidro vode,da operem krvcu usirenu,da m' je lakše glave poznavati.«Pustimo li po strani u navedenom tekstu dvije uobičajene invokacije (treći i šesti stih) i »hitre sluge« koji spadaju u tzv. gotove izraze pjesničkog folklora, ne znam šta bi mogli zamjeriti izvanrednom oblikovanju ovog groznog kazivanja. Nego poslušajmo dalje:Kad je prvu glavu umivao, govorio Ivan Senjanine: »Lako je ovu poznavati glavu, crnog brka, oka velikoga, ovo je glava Mandušića Vuka.« Kad je drugu glavu umivao, progovara. Ivan Senjanine: »Žutog brka, čela velikoga, ovo je glava Senjanin Tadije.«1 Slučajni zapisi pojedinaca. Rukopisna zbirka Instituta za narod, umjetnost u Zagrebu, br. 134/54, br. pj.: 11.6 Zanemareno blago81Kad je treću glavu umivao, tad zažali Ivan Senjanine: »Ajme glavo, mog Nikole sina, bi suđeno da se sastanemo, ni u tvome ni u mome dvoru, već u dvoru travničkog vezira!«Iznenađuje i zadivljuje mirnoća pričanja, ekonomično postupanje riječima, iznošenje samo bitnoga.U polemici koja se vodila prije mnogo godina između B. Crocea i L. Pirandella, kad je pala riječ na Danteovu Božanstvenu komediju Pirandello je zastupao mišljenje da je u jednom djelu i tzv. arhitektonska strana njegova isto tako poetska kao i samo oblikovanje riječima. Prema tome vrlo je važno kad će jedno lice progovoriti, na kojem mjestu, u koje doba, pod kojim okolnostima, okruženo čime, slušano od koga. Neke riječi za sebe također uspjele, mogu na nepriličnu mjestu izgubiti mnogo od svoje snage. Nije nevažno na kojem je mjestu Dante odredio da se Cacciaguida jada na izopačenje života u Firenzi, kao što nije nevažan ni čas koga je isti autor odabrao da otac pjesnika G. Cavalcantija zdvaja misleći da mu je sin mrtav itd.Kad ovako rasuđujemo, onda možemo u potpunosti shvatiti kako je nepoznati autor (ili još bolje rečeno više nepoznatih autora, jer je neka narodna pjesma redovito djelo barem nekolicine kazivača koji primljeni obrazac dotjeruju, krate, čvrste — dakako kad je riječ o uspjeloj pjesmi — jer ima i obrnutih slučajeva, kad se radi o pjesmi koju očekuje očiti neuspjeh, propast) jezivo inscenirao samo zbivanje, (a život mu je u tome sigurno pružao priličan broj primjera) da nas što jače potrese bolom oca, kad u trećoj opranoj glavi prepozna glavu sina. Strašan prizor i snažno pjesnički ostvaren. Nećemo sad govoriti o očajnim prilikama u kojima se nalazio velik dio našeg naroda, jer je samo mali njegov dio živio npr. u Zagrebu, Splitu ili na otoku Krku tj. civiliziranim i prilično sigurnim životom. Ali ostali! A baš te očajne prilike uvjetovale su ovaj rijetki pjesnički uspjeh.82U drugom našem citatu ove pjesme koji se sastoji od petnaest stihova, tri su samo jedanaesterci, dok su ostali deseterci. Jedanaesterci su treći, peti i deveti stih. Peti i deveti su čisti jedanaesterci, dok je treći stih to tek s elizijom (»Lako je ovu poznavati glavu«). Još jedan primjer više, kako je »pravilnost« stihova većine objavljenih i najviše cijenjenih naših narodnih pjesama veoma često plod intervencije pojedinih zapisivača, odnosno objavljivača, a ne samorodnog ritmičkog pulsi-ranja samih tih umotvora. U nekim svojim radovima koji se bave hrvatskom folklornom poezijom ja sam na to upozorio i smatram da svakom zgodom, kad mi se za to prilika dade, treba da na to ponovo upozorim, jer je to od velike važnosti za proučavanje metričkih osobina naše poezije općenito, pa i one umjetne.Travnički vezir dirnut Ivanovim bolom, dozvoljava da se oprane glave pokopaju, iako se ograđuje izjavom da je adet u Turaka: »Da se glave na kolac nabiju / i popenju kuli na zidove«. Ali umjesto da ih sužanj pokopa, on pobjegne s njima. Kao većina naših stihovanih folklornih umotvorina i ova o Ivi Senjaninu je nađena samo kao

torzo. Posljednji stihovi joj glase:Kad je Ivan četi pristupio, niko njega poznati ne može: brkovi mu pali do prsi ju, sida brada pala do pojasa. Tad govori Ivan Senjanine: »Dico moja, kotarski junaci, ja sam glavom Ivan Senjanine, eto glava kotarskih junaka, medu njima mog sina Nikole.«Ovo bježanje iznemogla sužnja s odsječenim glavama, među kojima je i glava njegova sina, nije ništa manje jezivo od Ivanova pranja glava pred travničkim vezirom, premda umjetnički nije tako snažno dano.I u jednoj crnogorskoj narodnoj pjesmi (»Udar na ovce bega Ljubovića«2), kao i u ovoj hrvatskoj, govori2 Dr V. M. Jovanović, Srpske narodne pesme. Beograd, 1922, str. 303—305.83se o odsječenoj glavi i strahu boraca da ona ne padne u ruke neprijatelja, ali drukčiji osjećaji prožimaju tu crnogorsku narodnu pjesmu od onih u hrvatskoj, iako i ona crnogorska nekim svojim jačim mjestima neizrecivo potresa.Ali nije sva naša folklorna poezija ispunjena tako groznim zbivanjima. Ima u njoj i drugačijih stanja koja ne zaostaju nimalo za onima o kojima je dosad bila riječ, ali koja su izražena suptilnije, premda je i u njima bol golem.U izvrsnoj pjesmi koju je prenio u Zbornik za život i narodne običaje Jugoslavenske Akademije (knjiga 35, str. 147—156) Stipe Banović iz Šunjićeve knjige Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, objavljene god. 1915, opisuje se očaj zasužnjenog Delalije Bojčića. Uzrok je tome bolu dokraja uništena nada da će ga izbaviti iz tamnice njegov pobratim Stojan Janković, budući je i sam upao u nju. Vijesti koje mu donosi pobratim o njegovima grozne su: zidovi mu se na kuli ruše, žena mu je isprošena od zdepasta ugojena Halila i čuva udbinska goveda, kao i sin Omer koji bosonog trubi u sviralu, što ju je sam navrnuo iz vrbe, dok se s njim rugaju age na Udbini. Poslije tih vijesti Delalij« Bojčić »cvili« i danju i noću, te tako remeti mir i bani koji ga je zatvorio i banovoj ženi koja s banom stanuje u kuli. Na poticaj žene ban i izvodi utamničenika pre( sebe i pita za razlog tom neprekidnom kukanju. Jadi Delalija mu ovako tumači uzrok toga cviljenja:S kule mi se platno oborilo, ljuba mi se za drugog udala, za najvećeg dušmanina moga, za Mujina, gojena Halila. Sin Omere, ljute rane moje, on mi čuva udbinska goveda, : - u kulu ih zgoni na plandište,avlija mi sva obrasla zovom. Bos, oderan Omer stada čuva.5 njim se sprdaju age na Udbini. Živ ti sinak! pusti mene, bane, U me pusti, U mi skidaj glavu — nikakva ti dugovanja nejmam, već je meni omrznulo živit, život mi je ko tri smrti težak!Hiperbola izražena u posljednjem stihu tek navedena ulomka riječima: »Život mi je ko tri smrti težak« sasvim je na mjestu i ne samo da je na mjestu nego upravo prirodno zatvara to nizanje najstrašnijih vijesti koje su stigle utamničenom, pa prema tome nemoćnom Delaliji da ga dovedu do ruba očaja kad kaže: »II me pusti, il mi skidaj glavu.« I u ovom ulomku ima jedan jedanaesterac koji kad se bolje promotri, nije ništa drugo nego deseterac s elizijom: »Š njim se sprdaju age na Udbini«. Više proučavatelja naše umjetne poezije, da ne kažem većina, i u slučaju starih dubrovačkih pjesnika, te Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengi-jića, zatim Vrazove poezije, kao i Nazorove i Matoševe lirike, često je isticala kako je stih s elizijama, koga su ti pjesnici dosta upotrebljavali, romanskog porijekla (navodno k nama došao od Talijana) i kako je on tuđ stihu naše narodne poezije koja da je za ta pitanja najmjerodavnija, a ona da pozna samo oštro odsječene slogove, bez ikakvih »prelijeva«.Te netočnosti mogu se opravdati samo ako se uzme u obzir da se većina književnih historika, sastavljača čitanaka i teoretika književnosti u nas služila primjerima koje su dotjerali, prema svojim metričkim idealima, pojedini sakupljači, odnosno izdavači. Čak je i Tomo Maretić u svojoj čuvenoj knjizi Naša narodna epika (1909) davao prednost dotjeranim pjesmama pred onim nedotjeranim, pa je to dotjerivanje štoviše smatrao dobrom stranom tih pjesama, dok je »neobrađene« narodne pjesme potcjenjivao, smatrajući među ostalim tu odličnu njihovu osobinu manom. Dakako, vremena su se od Tome Maretića znatno promijenila što se tiče pogleda na poeziju općenito, pa tako i na fol-85klornu, zbog čega je mnogo toga danas lakše vidjeti nego je možda bilo onda.Ali nisu samo te pjesme kojih smo neke ulomke ovdje naveli i njima se detaljnije pozabavili, primjeri izuzetno snažne poezije, nego su to i mnoge druge koje su dobrim dijelom zasad skrite ili u manje pristupačnim publikacijama ili u jedva poznatim rukopisima.Upravo iznenađuje kako je u mnogom od tih folklornih umotvora pojedina slika ili događaj našao prikladan izraz za svoje pjesničko postojanje. U jednom od takvih3 posebno je uspjelo opisano ratno brodovlje za vrijeme Kandijskog rata:Sve pokrite od boja đemije, sve se barjak do barjaka vije, pa barjaci kano i oblaci, janborovi kano jablanovi, konopina kano paučina.Ta slika gotovo dočarava snažan namaz moćnog Tintorettovog kista na nekim čuvenim platnima u Duž-devoj palači u Veneciji, na kojima se prikazuju pojedina brodovlja. A za opis tamnovanja Ilije Primorca, glavnog junaka te pjesme, u zatvoru malteške kraljice, anonimni kazivači služe se ovim riječima:Na dnu toga prokletog zindana, tamni Ile tri godine dana. Nit on vidi sunca ni miseca, već kad čuje tiču lastavicu, znade Ile da je lito došlo; a kad čuje more udarati, znade Ile, da je zima došla. Nokti su mu kano u

sokola, kose su mu pale po plećima, a duga mu brada do pojasa.3 Kako je Ilija Primorac postrijeljao ženine prosce. »Zbornik za narodni život i običaje« Jugoslavenske akademije. Zagreb, 1951, str. 156—191.86Lasice mu glođu naušnice, guje piju, u kose se kriju; ubila ga memla od kamena.Ona »konopina« u prvom citiranom ulomku i ove lasice, što glođu naušnice zatvoreniku, ne daju se tako lako zaboraviti i to su ona posebna iznenađenja, na koja oprezan i trajno pažljiv čitalac naše folklorne poezije veoma često nailazi i koja mu pružaju izvanredan doživljaj, ma na kakve inače on izabrane tekstove stranih velikih pjesnika bio naučen.Tek mnoge pri Čitanju naše narodne poezije smeta monotoni deseterac u kojem je znatan njezin dio oblikovan, ali vidjeli smo da je i ta monotonija ublažena dizijama ili jednostavno stihovima drugačije dužine. I najposlije, zar su sve naše folklorne pjesme spjevane desetercem? I nije li velik broj među njima — i to gotovo najuspjeliji — spjevan i stihom koji nije deseterac, nego peterac, šesterac, osmerac, dvanaesterac, šesnaesterac, pa i slobodni stih?Nema sumnje mnoge slike i uspoređen ja naći ćemo ti našim narodnim pjesmama prečesto upotrebljavana, tako da neke od takvih slika ili uspoređen ja od prevelike uporabe više ne djeluju nikako ni na uho ni na maštu čitaoca. No zar toga nema i u umjetnoj poeziji, i ne samo našoj nego i u stranima i s mnogo jačim rezultatima nego su naši gdje otrcane slike i već davno oglodane prispodobe ne diraju više nikoga. Zatim nije to osobina samo naše folklorne poezije nego i svih folklornih poezija uopće, pa prema tome treba na nju gledati kao na nužnu pojavu koja takvo pjesnikovanje prati. Narodna poezija se služi svojom posebnom poetikom koja ne pozna složenih dubina umjetne, ali koja i pokraj svega toga zna iznaći valjane riječi, kad je uspjela, i za najzamršenija ljudska stanja. Uz to ona je i neobično smiona u obradi pojedinih motiva. Ne boji se ni najstrašnijih među njima, tako da je ni u tom pogledu umjetna ne natkriljuje. Kao primjer za ovu našu misao navest ćemo jednu pjesmu iz Grabovca u Imotskoj krajini.87Podno gore žele žetelice: sto momaka, trista divo jaka. Jerka im je vodu dodavala, a desnicom Usce zaklanjala, da joj babo lišća ne ugleda. Al joj babo Usce ugledao: »Ceri Jerko, crna ti si oka, moli boga, da ti umre majka, za se ću te babo privinčati.« Od žalosti Jerka se razboli, zasebice za tri godinice, i četvrte četiri miseca. Umre Jerka pokojna joj duša! Njegova ga ljuba proklinjala: »Kroz kosti mu trava pronicala, u ušima misi gnjizdo vili. Kroz kolina muhe prolićale, od poroda svašta dočekao!«11U ovoj pjesmi koja je rijetki primjer jedinstvenog hermetičnog izražavanja i gdje je zbog njega u petom stihu (odozdo) došlo i do prejakog sažimanja, osobito potresa ženina kletva upućena bezdušnom mužu, koji je vlastito dijete otjerao u smrt, zbog opakih namjera. Vjerujem da snažno danih mjesta kakvih ima ova pjesma, nema mnogo ni u našoj umjetnoj poeziji, pa ni u onim njezinim trenucima koji su se domogli najjače pjesničke konkretizacije. A kad još pomislimo da je ovu pjesmu koja nam je čitavom svojom strukturom tako bliza, kazivala neka nepismena seljakinja u jednom jadnom selu u okolici Imotskoga krajem prošlog stoljeća, onda ćemo s još većim čuđenjem ponoviti čitanje te pjesme i još se jače uvjeriti kako je poezija, kao svaka druga umjetnička djelatnost, puno puta pohađala i priprosta srca najprezrenijih.4 N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme. Knjiga V, Matica hrvatska, Zagreb 1909, pjes. br. 40.88AUTENTIČNOST RIJEČI U NARODNOJ KNJIŽEVNOSTISvi znamo kako veliko značenje u književnosti ima riječ. S obzirom na atmosferu koju oko sebe širi kao i na boju u kojoj se sad u ovoj sad u onoj prilici javlja, riječ je konačna i nezamjenljiva — razumije se ako se nalazi u tekstu koji ima umjetničku vrijednost. Vrlo je zanimljivo proučavanje te njezine nezamjenljivosti i konačnosti u djelima stvarača umjetne književnosti. Evo kako je doživljavamo u Flaubertovu tekstu, u kojemu se Salambo moli mjesečini u času kad je najviše ushićena tom mjesečinom, a koju doživljava i kao božanstvo raznih imena: »Quand tu parais, il s'epand une quietude sur la terre, les fleurs se ferment, les flots s'apaisent, les hommes fatigues s'etendent la poitrine vers toi, et le monde avec ses oceans et ses montagnes comme en un miroir se regarde dans ta figure. Tu es blanche, douce, lumineuse, immaculee, auxiliatrice, puri fiante, sereine«1.Nezamjenljivost svake od ovdje nanizanih riječi čini netom navedeni ulomak konačnom, definitivno ostvarenom umjetničkom jedinicom. Ista je takva nezamjenljivost riječi i u ovom proznom odjeljku Luke Per-kovića, u ulomku gdje taj neobično profinjeni pisac1 Gustave Flaubert: Salambo. Edition complete. Librairie Grund. Pariš, 1937, str. 44.89prikazuje nadolaženje vode koja selu donosi poplavu: »Vidjelo se kroz grane voćnjaka: ona je dolazila lagano i zamišljeno, kao da hoće time postati ne samo strašna, nego i lijepa, nadimala se pri hodu od disanja i blijeskom javljala svaki svoj pokret, često je i ljutito zapljusnula pred sebe, razbila se o kamen, a onda se prebacila preko njega, povalila biljku, oblila grm, rasla uz njegov nizak stas, dok nije nad površinom ostao samo čuperak grančica kao kosa kakvog utopljenika. Kuda je stigla donosila je smrt.«2Ta konačnost i nezamjenljivost pojedine riječi bude katkad postignuta pri samom nastajanju djela, odnosno pri

nastajanju njegove jedinice, ako je znatno veća cjelina kojoj ta jedinica pripada. A poznati su nam slučajevi i kad se to postizanje javlja kao kasni plod stvara-čevih naknadnih traženja. No vrlo nam često povijest tih traženja nije dostupna, jer ili ih je autor vršio u svojoj nutrini, ne povjeravajući ih papiru, ili ih je izvodio na rukopisima koje je poslije sam uništio ili su propali zbog svoje dotrajalosti. U tom slučaju onu nezamjenljivu i konačnu riječ poznamo s već odštampanih stranica i smatramo je — ako su je prihvatila i sva poznija izdanja koja je stvaralac nadzirao — za neotuđiv dio umjetnine kojoj pripada. Zato neke pjesme koje smo prihvatili i na kojih smo se sklad i opojnost za vrijeme čestih doživljavanja priučili, i ne možemo zamisliti drugačijim nego samo onakvim kakve one jesu. Tako Vra-zov sonet Otkud modre oči, ili Matošev Notturno, ili Vi-drićevu pjesmu Pejzaž I smatramo za konačne, definitivne umjetnine. Svaka intervencija u bilo kojem pravcu nad tim izuzetno uspjelim ostvarenjima poezije značila bi tešku povredu umjetničkog djela. Sve što je rečeno za ovdje navedene pjesme, vrijedi i za umjetnički ostvarenu prozu. Tko bi na primjer mogao dirnuti u ovaj Manzonijev tekst — osim njega samoga — a da ga bilo kakvom izmjenom teško ne osakati: »Cera in fatti quel brulichio, quel ronzio che si sente in un vi-2 Luka Perković: Novele. Redovito izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1935, str. 147.90laggio, sulla sera, e che, dopo P0?1 momenti da luogo alla quiete solenne della noW'3 Ista nepovredivost vrijedi i za ovaj A. B. šimićev Poče*ak eseja ° ^1°™'-»Matoš je bio književnik, i jo^ borben u zemlji u kojoj se talenat nekome oprašta s^mo onda ako.je kollk° treba nekarakteran i u kojoj *e §eniJ ne mOze m f ™" sliti«.* Zadivljava gotovo >matička preciznost tih rečenica.T, , , /^usodno kad naiđemo naKako nam je zbog toga n/ s , .. v ,. tfmn .tekst u kojemu vidimo da j* neka P^'****?n * dotad smatrali za konačnu, >™ijenjena drug°m k°Ja je mnogo slabija. I da tu pr<?mJenu m*e ££*% ™J% toga teksta, nego neki redaV autorova djela ih urednik nekog časopisa kojemu |e/fkvo T tpT IZ štampu. Moglo bi se čak poći * dal^e Pa kazati da nema ' +• • j ,. testa (naravno, riječ je oyece svetinje od autorova te^ £Vstovima počet-tekstovima zrelih umjetnika * ^ako dirati znači vr-mka ili ništavih pisaca) i da i> "J."1?^ . .siti svetogrđe. Zato su skraćKanJa l Ot]™ *£ vrše pojedini redaktori na dj^ vec nađenih pišavrše pojedini redaktori na dj^ca, redovno teške nepodopštini koJe se mOrajU ^f:je osuditi. Pogotovu, ako je ^utor ?a ? skracivan a.' i, +- ■ • -4. , , , iieaa društvenog položaja dotjerivanja pristao zbog slab^fe** "1WOL & ^ Ja m -i- »x • potreban honorar, a kas-prema uredniku ili sto mu le p . rr. u. .' . . ,r.....v . .,., i svoie dielo obiavi i tadanije nije vise imao prilike da .* ,J J n +ol^+• .. v . . ^. i ie tako nagrđeno ostalovrati u prijašnje stanie, pa mt^ JC L ^ . P . *i- ,.- o , • u ostavštini pisca nađeni poslije smrti. Samo ako le , . ai • 4. i j- i i • ^ivaka i skracivania nesa-rukopis takva djela, bez ispr^ , •*•*■, • Avjesnog urednika, moći će r^aktor kr.1+tlck°g lzdanja otklonfti teško nastalu štetu i dJe\u ™atf ^f^SUK bitni oblik. Ali to nije tako čs st slucaJ' Pa+ipak' k°hk° su u tom pravcu takvim ned^Pustlvlf ,1?erven+clJama manje bili izvrgnuti tekstovi Plsane književnosti nego prom<> Alessandro Manzoni:A. Salani, 1924, str. 146. ., d T br 2 str 374 »Književnik«. Uredio A. B. Si^'it|° esej, kao i za'sve A to ne znaci da ne vrijedi i 2£u D { mnogi kritičkicjeline, kojih smo ulomke citir^ "d takvi većinOm bilitekstovi umjetničke vrijednosti, b osebno isticati, i A. B. Srmicevi, mislimo da ne LL^lja ^91

oni usmene. Kod umjetne je književnosti postojao određeni autor koji se borio da pred takvim prepotentnim, a kadikad i dobronamjernim ispravljačima i dotjeriva-čima svoje djelo sačuva neoštećeno, a tekst narodne književnosti u velikoj je većini slučajeva bio prepušten na milost i nemilost onome koji ga je zapisao i odlučio izdati. Jer onaj koji je takav tekst jedini mogao braniti, bio je nepismen čovjek, gotovo redovno nesvjestan vri-jednosti onoga što je posjedovao. A da je i htio čuvati ono što je posjedovao, a čemu nije znao prave vrijednosti, na koji bi to način bio izveo? Jer on nije znao ni čitati ni pisati, a svijet, iz kojega je takav zapisivač dolazio, pričinjao se kazivaču gotovo mitski u svojoj snazi obrazovnoj i društvenoj! Još i danas, kad se takve preinake vrše znatno rjeđe i kad je položaj kazivača kudikamo jači nego što je bio u prošlosti, nije neobično kad kazivanje

na nekom mjestu zapne da se čuje kazivačev rezignirani usklik: »A vi metnite, kako znate!« Eto, iz ovoga nedužnog usklika nastala je možda oštečenost mnogih tekstova tradicionalne, folklorne književnosti, a u prvom redu narodne poezije. Na tu oštećenost, koja se očitovala u ispravljanju i dotjerivanju pojedinih izričaja, pa i čitavih stihova, upozorio je i Mati ja Murko u svom opsežnom djelu Tragom srpsko-hrvatske narodne epike5. Ta ispravljanja i dotjerivanja koja su među ostalim vršili i Vuk Karadžić, i Grga Martić, i Baltazar Bogi-šić, nisu vršena zlonamjerno nego iz različitih pobuda, a vjerojatno su takve pobude navele Tomu Maretića, da takva ispravljanja i dotjerivanja smatra za vrlinu, kako se to vidi iz njegova predgovora djelu Naša narodna epika?. Maretić je, vjerojatno, mislio da su takva dotjerivanja dopuštena samo osobitim poznavačima našeg jezika, kakvi su bili npr. Vuk Karadžić ili Grga Martić (ako je za ispravljanja ovog drugog uopće i znao), pa ipak ga to ne opravdava, kad znamo da je svako književno umjetničko djelo, pa tako i uspjela narodna pje-5 Izdanje Jugoslavenske akademije, knj. T, Zagreb. 1951.6 V. str. 4.92

srna, potpuno autonomno i da mu je sva snaga u jeziku. Nitko nema prava da taj jezik popravlja i dotjeruje, a da u velikoj većini slučajeva, da ne kažem redovno, ne nastane šteta po to djelo. I, najposlije, radije čitamo takvo djelo i s »pogreškama« i s »nedotjeranostima«, nego ono koje je »uglačala« ruka učena čovjeka, a tome je »naivno stanje« priprostog kazivača — koliko mu je nekad i bilo blisko — zbog nauke postalo tuđe, nepri-stupačno. Jer, nas privlači upravo »primitivnost« takva djela, pa njegova mjestimična nedorečenost koja se na-kon pažljivog čitanja i podrobnije analize obično očituje kao i te kakva dorečenost. Tko bi se od nas pomirio na primjer s time da likovne radove primitivaca netko pokuša popravljati i dotjerivati prema pravilima perspektive i anatomije?!Pitanje autentičnosti teksta u pojedinim prilozima narodne poezije bilo je plod duljih razgovora na posljednjem kongresu Saveza udruženja folklorista Jugoslavije7 i to u povodu referata dra Živomira Mladeno-vića Rukopisi narodnih pesama u Vukovoj zaostavštini. Bilo bi dobro da se takvi razgovori prošire i izvan čisto folklorističkih krugova, pogotovu kad je velika većina »dotjeranih« pjesama još uvijek u prilično jakom opticaju, a one koje su autentičnije, pa i sasvim autentične, leže neiskorištene ili u zaboravljenim štampanim zbirkama ili u slabije pristupačnim rukopisima. Nažalost, priličan broj folklorista opravdava takva dotjerivanja, kako se to moglo opaziti i za vrijeme razgovora koji su se vodili na maloprije spomenutom kongresu.Nezamjenljivost pojedinih riječi najzornije se može doživjeti u neposrednom dodiru s kazivačima narodnih pjesama. Tek u radu s njima vidi se, kako je neko pjesničko stanje nemoguće oblikovati bolje od njih. Dakako, riječ je o izvrsnim kazivačima, a ne o onima slabi-7 Kongres (treći po redu) održan je u Varaždinu g. 1957, u mjesecu kolovozu. Trajao je pet dana. Radovi toga kongresa objavljeni su u posebnom zborniku pod naslovom Rad kongresa folklorista Jugoslavije u Varaždinu 1957, Zagreb, 1959.93jim ili sasvim slabima koji su redovno samo automati--kazivači.Kad je Antula Acalin rođ. Kordić8, koja pripada među one prve, kazivala pjesmu koja počinje stihom »Mlada Ana rano uranila«, a koje se varijanta nalazi u prvoj knjizi Vukova zbornika pod br. 3349, pa zastala kod 11. stiha (čitava pjesma Antule Acalin ima 23 stiha, za razliku od Vukove, koja ih ima 27, a zapisana je u Risnu), onda sam joj nastojao pomoći stihovima Vukove pjesme, ali ona ih je odlučno otklonila. Evo kako su na tom mjestu glasili stihovi iz Vukove pjesme:Kad je Petru kita10 dopanula, ma je Petro meće za klobuka, nosi Petro kitu po sunašcu, al što nosi kitu po sunašcu, to mu ljepša kita dolazaše.Kad sam vidio da se moja kazivačica iz Zlarina još uvijek ne prisjeća, pokušao sam da joj pomognem svojom ad hoc formulacijom petog11 stiha, koji je glasio »to mu kita zelenija biva«, ali ona ni nju nije htjela prihvatiti. Kad se napokon sjetila, onda je njezina interpretacija toga dijela pjesme imala četiri stiha koja su izgledala ovako:Kad se Petar kite dobavija, un je nosi po žarkom sunajcu, što je više nosi po sunajcu, to mu kita grede zelenija.T8 Rođena je g. 1875. u Zlarinu. S njom sam radio u ruinu g. 1955.9 I po Vukovoj varijanti i po varijanti Antule Acalin vidi se da je pjesma s mora. Uostalom zapisana je u Risnu i Zlarinu. Varijanta te pjesme iz nekog drugog kraja nije mi poznata.10 Cvijeta »ljubidraga«.11 Razumije se, petog stiha citiranog ulomka.Odmah moram naglasiti, kako nimalo ne sumnjam u autentičnost Vukova teksta maloprije djelomice navedene risanske pjesme12, ali zanimljivo je, da je interpretacija Antule Acalin sažetija (što se vidi i po broju stihova), »naivnija«, ukratko bolja, i ne samo u citiranom dijelu, nego i u ostalim djelovima toga narodnog umotvora.13 Vukova je varijanta opširnija, manje bitna u izrazu i nekako književni ja (čemu može biti razlog i štokavski govor Risna).Pišući o tome, kako ne smijemo dirati ni u jednu riječ kazivača, moram istaknuti nešto, što je drugačije u

narodnoj nego u umjetnoj poeziji; tekst narodne poezije — i kad je pojedini njezin primjerak oblikovan i već raširen u više varijanata — nije fiksiran ni na jednom mjestu, kao što je fiksiran tekst umjetne pjesme. On se slobodno razvija u prostoru koji je obuhvatio. A jer nije ovisan ni o kakvu uzorku, ni o kakvu konačnom obliku koji ga obvezuje na doslovno ponavljanje, on se sve do onog časa, dok ga kazivači ne zaborave, mijenja, preobražava. Njegov je sadržaj — osim u samoj osnovi — zbog toga u svojim pojedinostima često nestalan, promjenljiv. A tu njegovu promjenljivost osjeća i kazivač koji joj na svoj način i »ugađa«. Tako je npr. narodna pjesma na nekim mjestima u sjećanju kazivača dosta labilna, pa se može dogoditi da joj u najkraćem vremenskom razmaku neki dio, i to često »najizloženi-ji«, isti kazivač oblikuje drugačije, već prema raspolo-ženju ili intenzitetu svoga zalaganja. U tom slučaju i jedna i druga formulacija nosi pečat apsolutne autentičnosti, u koju se ne smije dirati, a stvar je znanja i ukusa, koja će se od tih formulacija prihvatiti u slučaju nekog antologijskog izbora. Što se tiče znanstvenog proučavanja te pojave, obje su formulacije (a i više njih, ako ih ima) jednake vrijednosti. Jer one, ma kako bile'- Samo mislim za ime Petro da je morao glasiti ili Pijetro ili Pijero.13 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zag-rebu. Zagreb, 1955, broj zbirke: 202, broj pjesme: 31.9495oblikovane, neće nikad izaći iz područja posebne poetike koja je za tradicionalnu književnost tako tipična i koja mnogolikošću svojih izražajnih kombinacija neprestano iznenađuje.A razbijati te kombinacije, pa mjestimice umetati svoje, nema nitko prava, pa ma kakav on bio poznavač narodnoga govora kao i narodnog života uopće. Jer, svaka tradicionalna pjesma, odnosno njezina varijanta, ima svoju zakonitost, svoje estesko opravdanje (dakako, ako je uspjela) i svoju psihološku posebnost. Neka se od njih ističe sažetošću, gotovo hermetskim formuliranjem svojih najjačih »udaraca«, a neka je opširna, puna nebitnih mjesta, s obiljem ponavljanja, često doslovnih, rasplinuta. Treba pustiti da se nesmetano, sam od sebe odvija život toga pjesničkog kretanja, da se »bez prisile« ispolje njegovi usponi i njegovi padovi, njegova jasnije dana mjesta i njegove tamnine. Pa i stanovita draž njegovih »neuspjeha«.Kako je svjež, uvjerljiv i snažno pjesnički ostvaren ovaj početak pjesme o nevjeri Markove žene, i pored mjestimičnih »nespretnosti«; zapisan je proljeća godine 1956. u Prvić Luci (kraj Šibenika) od starice Marte Vlahov rođ. Antulov:Gorom jaše Kraljeviću Marko sa Jelinom svojom virnom ljubom, dl je Marka sanak oborio, pa je svojoj ljubi besidio: »A Jelina, moja virna ljubo, pivaj, ljubo, tanko iza glasa, topot me je konjski umorio, kunjajući mogu past sa sedla!«. Ali mu je ljuba govorila: »Pivala bi, Kraljeviću Marko, pivala bi tanko iza glasa, al se bojim Malete ajduka, tri me puta u majke prosija, sva tri puta dare donosija, al me ne 'ti za nj ga dati majka, neg baš za te, Kraljeviću Marko!«96Ovaj dijalog u mračnoj šumi, uz topot konjskih kopita koji uspavljuje (kao danas šum automobila po glatkoj površini modernih ravnih cesta), ostvaren je jednostavno a snažno, a da ni jednom riječju nije izišao iz okvira već utvrđene poetike hrvatske tradicionalne književnosti. I bez ikakvih dotjerivanja i uljepšavanja ovaj nas ulomak snažno uvodi u sam dramat koji će se razviti u daljnjim stihovima. Sačuvati primitivnost teksta (a ne dotjerivati ga i tako približavati idealnim obrascima uzornih štiva za školske čitanke) — to je jedna od prvih dužnosti istraživača folklorne poezije. Da budem jasniji, poslužit ću se još jednim primjerom, u kojemu je glavno lice također Kraljević Marko. Primjer je zapisan u Krišpolju (neposredna okolica Brinja), inače rodnom mjestu već spomenutoga našeg pisca Luke Perko-vića, od starice Marije Perković rođ. Bolješić.14 Primjer je idealan obrazac pjesme, natopljene primitivnim osjećajima sredine koja ju je oblikovala. Bez ikakvih »estetskih« i »jezičnih« intervencija ona glasi ovako:Kune majka Kraljevića Marka: »Ala, Marko, moje dite drago, prokleta ti moja cica bila, meni oči ljudi iskopaše, da ti mene s tujom mukom raniš!« Marko uze pluge i volove, pa mi ore dole ispod gore. Marko ore da ne more gore, napak15 mu se brazde prevraćale. Marko pušća pluge i volove, pa se 'vata u svoje džepove, daje majki sto zlatni' dukata: »'Vo ti, majko, sto zlatni' dukata, pa se rani i za dušu daji!«11 O. Delorko, Narodne pjesme iz Like (Brinje i okolica). Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. Zagreb, 1956. Broj zbirke: 241, broj pjesme: 31.13 Naopako.7 Zanemareno blago97Koliko je ta pjesma manje »književna« od poznate pjesme Kune majka Kraljevića Marka (koja se nalazi u drugoj knjizi Vukova zbornika i nosi broj 72), a kojoj je inače sadržajem nalik! Ali to je po svoj prilici samo zato, što u toj krišpoljskoj varijanti nije ništa mijenjano, skraćeno ili nadopunjavano. Kako su samo pojedina stanja prikazana u nekoliko riječi! Na primjer Markovo nevaljalo oranje: »Marko ore, da ne more gore / na-pak mu se brazde prevraćale«. I kako samo brzo varijanta prelazi na pojedine »odlučne točke« pjesme da završi neobično efektno!

Iskustvo je pokazalo da stručnjaci iz grada, ma koliko se trudili, nikad neće nešto oblikovati bolje od seoskog kazivača koji im pjesmu predaje. Navest ću još jedan primjer koji to snažno posvjedočuje. U selu Gai-nama (okolica Donjeg Lapca) kazivačica Sara Medić16 ovako je sažeto iznijela motiv o smrti koja je zadesila pastira Vida, kad se sa svojim drugom Davidom natjecao u igri kamena s ramena:Ovce čuva Vide i Davide,ovce čuva po Šari planini,bacaju se kamena s ramena,al u Vida loša sreća bila,pa ga Bako obranio jako.On da Vidu srebrne svirale,tvrda vjera, odati ga neće.Ode Vide svojoj miloj majci,ne bi I majka krvcu ustavila.Pita njega ostarjela majka:»O moj Vide, moj očinji vide,od koga si ranu zadobio,U od vuka ili od ajduka,U od Đake, druga vijernoga?«»»Nijesam, majko, od tog ni jednoga:savijasmo u plandištu ovce,u plandištu zelena jabuka,ja se pope' na jabuku, majko,18 Nepismena, rođena g. 1902. u Bubnju, blizu Doljana. 98pa ja pado' u travu na glavu, u travi se kamen dodesio, od njega sam ranu zadobio.«. To izusti i dušicu pusti.Glagol dodesiti se (u dvadesetom stihu), za kamen u travi, takve je jačine, da ga ni jedna učena glava, ma kakva joj bila estetska kultura u vezi s poznavanjem izraza naše narodne poetike, ne bi mogla pronaći. A tako nezamjenljiv bilo kojom drugom riječju stoji i obasjava čitav rečenički niz kojim je okružen.99MODERNA POEZIJA I NAŠ PJESNIČKI FOLKLORVeliki zanos u doba romantike za produkte narodne poezije danas je daleka prošlost. Od tog vremena odnos prema narodnom pjesništvu prošao je više faza. Bilo je razdoblja, kad je zanimanje za pjesnički folklor bilo potpuno utrnulo u književnim krugovima, a bilo je i godina, kad se za nj razbudio živ interes, samo s drukčijim odnosom prema njemu, nego je bio onaj za vrijeme romantike. U naše dane, i za vrijeme čitavog prvog dijela ovog stoljeća, interes za pjesnički folklor dobio je posebne oblike već i s obzirom na osobit put kojim je krenula umjetna poezija toga razdoblja u Evropi. Veliko značenje imao je folklor općenito u razvitku nekih pjesničkih ličnosti. Dosta je samo spomenuti umjetnu španjolsku poeziju od Antonija Machada, pa do najnovijih španjolskih lirika koja je znala toliko naučiti od svoje folklorne poezije, pa Yeatsov zanos irskom narodnom poezijom, te Jesenjina u ruskoj lirici, ili Eliota u engleskoj i njegova pažljiva čitanja Frazerove Zlatne grane (The Golden Bough) itd. itd.Nešto slično događalo se i u našoj književnosti, samo što je sve išlo sporije i što su se glasovi (Vraz, Tre-sić-Pavičić) koji su htjeli produbiti i proširiti razgovore o folklornoj poeziji, prečuli. I u našoj su novijoj književnosti najveći umjetni pjesnici imali sposobnosti, da101

osjete apartnost i svježinu narodne poezije, kao što lijepo pokazuje Vidrićeva pjesma Narodna, Nazorova Seh Duš-dan, Ujevićeva Svakidašnja jadikovka i Krleži-na Ni med cvetjem ni pravice.Tko je pratio pomnije razvitak moderne evropske poezije od Ch. Baudelairea do Salvatorea Quasimoda, opazio je da se mnogo toga promijenilo u njoj s obzirom na poeziju koja je tom njenom dijelu prethodila. Uzmemo li kao idealne obrasce te poezije do Baudelairea najznamenitije radove u stihu Goethea, Hugoa, ili Lamartinea, pa ih usporedimo s nekim vrlo cijenjenim ostvarenjima Eliota, Lorke, Ungarettija ili Sabe, vidjet ćemo, kako su bile znatne te promjene. Od Baudelairea dalje sve su se teži zadaci postavljali na čitaoce. I čitaocu srednjih sposobnosti bilo se lako uživjeti u Goethe-vu pjesmu Prometej, ili Lamartineovu Jezero, dok se čitaoc i natprosječne sposobnosti teško snalazio pred pjesmom kakva je Eliotova Gerontion ili Valervjeva Koraci.A u čemu su se sastojale te razlike?Da to bolje objasnimo poslužit ćemo se primjerima iz hrvatske književnosti. Pročitamo li Preradovićevu pjesmu Mrtva ljubav, odmah će nam biti jasno o čemu se u njoj radi. Da nju prihvatimo kao svoj umjetnički doživljaj, neće trebati da se osobito »napiremo«. I nakon prvog čitanja, ona će biti »sva naša«.Gdje ću tebe, o ljubavi moja, sad zakopat, kad si izdahnula? U mom srcu nije ti pokoja, jer si pokoj sav mu razmetnula.Da te legnem u zemljicu crnu, u zemljici ti ne bi sagnjila, zemska vila dragocjenost tvoju u kamenje predrago bi

zbila.Da te spustim u duboko more, u moru se ne bi rastopila, morska vila dragocjenost tvoju u biser bi predragi šalila.Pak bi došli ljudi blagohlepni, iz zemlje bi tebe iskopali, iz mora bi tebe izvadili i po svijetu svuda rasprodali.A ti idi, nek te uzdisajik nebu dignu, tamo zvijezdom budi,tamo meni žalosnome sjaji,tamo ne će dostignut te ljudi!Ali, gle, kakve se promjene dešavaju u našem odnosu prema stihovanom tekstu, kad prijeđemo na Vidrićevu pjesma Pejzaž II:Nebeski putnik mjesec lako je odskakivo nad svijetlim oblačnim, rubom i opet u nebo plivo.I kad sam otvorio prozor, blistav od kapi kiše, trznula se je grana i još se lagano njiše.»Gledaj« — glas mi se javi — iskrice noći lete... / vidjeh u rosnom grmlju, gdje blisnu — ginu i — svijete.»Tko mi to kaza?« — viknuh, dl grmlje i bašta sniva, tek mjesec nad svijetlim rubom naglije hiti i pliva.102103»Zdrastvuj!« — smijeh se pronije, ili prosu se šaka pijeska? Ja ne znam. — Na mokrih stazah tiha se voda ljeska...Tek kad smo ovu pjesmu nekoliko puta pročitali možemo ući u njen veoma složen sadržaj. Iako je i ta pjesma, kao i Preradovićeva, ispjevana u prvom licu »I kad sam otvorio prozor« (vidi početak 2. strofe) svejedno je pri prvom čitanju njezin sadržaj nešto zasjenjen, ne izbija odmah onako jasno pred oči, kao sadržaj Mrtve ljubavi. U 1. strofi Pejzaža II dan je neposredno trenutak nakon kiše, s mjesecom koji po nebu odskakuje (slika gotovo vangogovska), ali da je kiša netom prestala, to tek doznajemo iz 2. strofe po prozoru koga je pjesnik otvorio i koji se sav blistao od kišnih kapi; tada nam biva još razumljivija 1. strofa s mjesecom koji odskakuje (jer to on sebi probiva put kroz oblake, koji pred njim uzmiču, ali ne potpuno, nego sa stanovitim otporom). Ali što toj pjesmi daje poseban srh moder-nosti i što je povezuje i s najuspjelijim tvorevinama takve vrste i u ostaloj evropskoj poeziji, to je onaj glas koji se pjesniku javlja prvi put u 3. strofi i drugi put u posljednjoj strofi tj. petoj. Pitanje uplašenog pjesnika u 1. stihu 4. strofe »Tko mi to kaza?« pokazuje svu stravičnost te Vidrićeve kasnonoćne inspiracije. U njoj bi se možda mogao nazrijeti i daleki nagovještaj njegove poznije bolesti (osobito bi se to moglo nazrijeti u onom ruskom uskliku »Zdrastvuj!« u 1. stihu 5. strofe)! Tek kad smo ovako analizirali pjesmu Pejzaž II i kad znamo za Vidrićev tragičan svršetak u ludilu mi možemo ovu pjesmu u cjelosti doživjeti. Ali ne možemo pri tom nikako reći, da je bilo lako ovo njezino »osvajanje«, ili da nas je stajala isto toliko napora koliko i »osvajanje« Preradovićeve pjesme »Mrtva ljubav«.Još će nam se biti teže snaći pred stihovanim tekstom, kakav je onaj koji se nalazi na samom početku Vlaisavljevićeve pjesme »Susret«:104Kroz predvečernji hlad lutam šumom s tamburom od sunčanog zlata. Tišine čitaju pomen pred humom davnog jesenskog sata.Ni do samog kraja nećemo moći ovu pjesmu tako lako »odgonetnuti«. Čitajmo dalje:Siso i mrak, lovac u crnini,lilijom dirnuo čelo.Negdje je zaspala djevojka u planini:svrati po svjetlo u selo.Srce je zapalilo dragulje očima. Tražim je sakriven od sjena. Gle, zvijezda rođena u skitničkim noćima milovala je njedra njena.Crne su šume i cvjetni puti. Srce toplo moli. Tišinom tiše oko se muti: rosa ga s lista poli.Sadržaj te pjesme bio bi ovaj: u suton je pjesnik krenuo kroz šumu da traži djevojku (vjerojatno svoju dragu) koja je zaspala u planini. Iz pjesme same, nije jasno da li ju je našao. Stihovi u posljednjoj strofi možda samo predstavljaju krajnju pjesnikovu žudnju da se susretne s djevojkom, a možda se s njom i susreo. Isto tako ne znamo ni zašto je djevojka zaspala na tako usamljenu mjestu i u tako neprilično doba da je pjesnik mora tražiti sa svjetiljkom u ruci. Ukoliko je uopće pjesnik glavno lice »Susreta«, a nije neki pastir, kome je pjesnik samo posudio svoju osobnost. No i pored svih tih nejasnih mjesta Susret predstavlja privlačnu i uspjelu umjetninu. Tko ju je jednom doživio u potpunosti, neće moći odoljeti, a da joj se ne vrati još koji put.Iz ovih dvaju primjera koji su uzeti iz naše pisane poezije, može se najbolje vidjeti, kako su na j izraziti je105osobine moderne poezije: nedorečenost, ćudljiv smještaj pojedinih dijelova onog što se iznosi, smiono baratanje slikama i potreba da čitalac nadopunjava sam tekst. Ne bi ništa manji napor iziskivalo i doživljavanje Lorkine pjesme Cordoba, ili Ungarettijeve pjesme Otok, kako je pokazao i Hugo Friedrich u svojoj knjizi O strukturi moderne poezije (Die Struktur der modernen Lyrik), kad je baš te dvije pjesme pokušao protumačiti.1 Promotrimo li s ovog gledišta tvorevine našeg folklornog pjesništva, vidjet ćemo, da se od njih još uvijek najviše hvale i odabiru uglavnom one koje spadaju u tip pjesama kakve su se pisale u umjetnoj poeziji do pojave Ch.

Baudelairea, dakle potpuno jasne i pri prvom čitanju i u kojima vrlo malo ostaje čitaocu za njegovo nadopunjavanje. I to je vjerojatno razlog da takve pjesme — a one baš predstavljaju u svim reprezentativnim izdanjima u najviše slučajeva folklornu poeziju — slabije privlače suvremenog čitaoca, budući da je on pri svojim čitanjima i domaće i strane poezije naučio na zatvorenije i složenije sadržaje, nego mu ih takve pjesme mogu pružiti. Samo bi neko mogao pri ovoj tvrdnji posumnjati da drugačijih pjesama u našem folklornom pjesništvu i nema, ali mi ćemo ga u ovom sastavku uvjeriti u protivno.Se su se gore zazelenile, zazelenile, zarumenile, samo je jeno jalovo stalo. Pod njim mi Bura silen boj bije, silen boj bije, majki naroča, majki naroča đunđeni ropčec, đunđeni ropčec, srebrni prsten: »Podaj mi, majka, srebrni prsten, srebrni prsten, đunđeni ropčec, kaj si obrišem z obrasca znoja, z obrasca znoja, s konjića potok!«1 Obje su te pjesme prevedene na naš jezik i nalaze se u Ježić-Krklečevoj Antologiji svjetske lirike. Njihov prevodilac je Drago Ivanišević.106Kad bi ovu hrvatsku kajkavsku narodnu pjesmu netko pročitao u nešto preinačenom jezičnom ruhu među španjolskim narodnim romancama ili (zašto ne?) među Lorkinim pjesmama, ostao bi zadivljen i njezinom izražajnom snagom i njezinom neobičnošću. Sva je pažnja u ovoj kajkavskoj pjesmi usredotočena na težak, upravo nadljudski boj koga Đura vodi u gori. Njegove riječi za vrijeme toga boja upućene majci da mu preda neke stvari, kako bi mu bilo nešto lakše u toj prenapornoj borbi, naročito su impresivne u posljednjem dijelu tih riječi, odnosno u zadnjem stihu. Kad dočitamo ovu našu folklornu pjesničku tvorevinu očarani smo njenom uspjelošću, iako ne znamo ni tko je Đura, ni s kim on to vodi borbu, ni zašto je vodi.I ova naša narodna pjesma također spada u red sti-hovanih radova, koji se izdvajaju od ostalih svojom neobičnošću:Išd bi' ja leći, ne da mi se spati, jer me 'jubav stisla, da ti gren pivati, evo, noćna rosa, koja me proganja...Što znače dva posljednja stiha u ovoj pjesmi, po kojima uobičajeno kazivanje najednom poprima gotovo stravične akcente?Ništa manji čitaočev napor ne iziskuje i ova čakavska narodna pjesma, u kojoj je također završetak impresivan i neobičan:Vičernjica zvoni Divice Marije, pod Bakar pristaju armane galije, a va njih je Pere, silni gospodine. Njega zagjedahu Bakarkinje mlade, na njega gjedahu,107gorko se plakahu:»Ča li si nam prišelsilum blago zeti,a mladih divo jak,sobum otpejati!«»Nisem vam ja prišelsilum blago zeti,ni mladih divo jaksobum otpejati.Prišli su nam listiu Krfu stojeći,u Krfu stojeći,za stolom sideći, •da Bakar bili gradživim ognjem igati,sih popi i fratarbandom prikovati,a starih bab i ded,pod meč obraćati,a drobnu dičicupod bande metati,a mladih junaciza vesla stavjati,a mladih divo jaksobum otpejati.« ,»Pere gospodine,ne Čin'te nam toga,mi ćemo ti dati,štogod ti je drago.«Puknula j'lumbardaspod Omišlja grada,

ona je hitilašezdeset dimnjaka!Kroz dosta složen sadržaj ove pjesme osjećamo samo, da osvajač i nasilnik razgovara uvijek istim jezikom sa svojim žrtvama. Tek što je Pere, silni gospodin, dovršio svoje »razlaganje«, lumbarde raznose dimnjake nezaštićenih kuća. Gotovo kao u nekim pjesničkim ostvarenjima Berta Brechtai, >..;; ■108U POTRAZI ZA NARODNOM ROMANCOM,KOJOJ SE PRVI STIH SPOMINJEU ZORANIĆEVIM »PLANINAMA«Prve naše narodne pjesme koje poznamo, pripadaju XVI stoljeću. One se nalaze u Kanconi]eru Nikše Ra-njine, te u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju. Njihov broj je vrlo malen, a vrijednost velika. Uz takve pjesme iz Ranjininog Kanconijera i Hektoro-vićeva Ribanja imamo još jednu narodnu pjesmu u tom stoljeću koju je pronašao književni historik dr Franjo Fancev u jednom zadarskom rukopisnom zborniku XVII stoljeća, gotovo u naše dane.1 Pjesma koju je Fancev pronašao počinje stihom A ti divojko šeglji-va, kao i ona kojoj isto tako glasi prvi stih, a spominje je Petar Zoranić u svojini Planinama.2 Znajući zato ja sam na svojim dosta brojnim terenskim radovima u Dalmaciji posljednjih godina, a osobito na zadarskim i Šibenskim otocima, tragao za drugom pjesmom kojoj također Zoranić u Planinama navodi samo prvi stih,, a koju dosad nije nitko pronašao. Ne pouzdavajući se u sreću da bi netko tu pjesmu koja počinje stihom Dra-1 Dr F. Fancev, Dosad najstarija poznata, hrvatska pučka pjesma iz Sjeverne Dalmacije. Zbornik, u čast B. Popo-vića. Beograd,, 1929. , ; , vV ..-.}.2 P. Zoranić, Planine. Stari pisci hrvatski, knjiga ;XViI, Zagreb. Priredio P. Budmani, str. 55.109

zi mi goru projdoše^ mogao pronaći u kakvu zborniku.. ili inače rukopisu, kao što je pronašao njezinu družicu dr Franjo Fancev, počeo sam sve očekivati od izravnog traganja za njom u samom narodu i to narodu onog kraja iz kojeg je potekao i Zoranić ili barem tome kraju najbližega. Za pjesmu koja bi počinjala stihom Draži mi goru projdoše, nije više nitko znao, ali sam zato našao jednu pjesmu s nešto drugačijim početnim stihom o kojoj ću govoriti na kraju ove studije. Onda sam pjesmu koja počinje stihom Draži mi goru projdoše počeo tražiti u štampanim i rukopisnim zbirkama, ali pjesme koja bi počinjala doslovce takvim stihom i u tom metru, ni u tim zbirkama nije bilo. Sad mi je ostalo samo da iz početnog stiha, jer on nam je jedino poznat, pokušam odgonetnuti sadržaj same pjesme, pa da prema tome sadržaju potražim neku koja bi joj bila najviše nalik, ili barem djelomično spadala u njezinu »obitelj«.Za ovakvu vrstu istraživanja stih Draži mi goru projdoše izgleda u prvi mah nedostatan. Međutim ako se jače udubimo u taj stih otkrit ćemo da on govori o dvoje dragih, koji su prošli kroz goru. Dakle u tom stihu imamo dvoje dragih i goru, ali goru kroz koju oni prolaze, ne u kojoj se ljube. Ovo naglašavam zato, jer ima nekoliko pjesama, dakako narodnih, koje otprilike počinju stihom Dva se draga u gorici* ljube, ali takve pjesme pri ovom istraživanju ne uzimam u obzir, jer u tim pjesmama nije bitno prolaženje, odmicanje dragih kroz goru, nego njihovo ljubljenje u gori, ali kako već rekoh mnogo češće na livadi nego u gori. Inače o dragima koji prolaze kroz goru, nema baš mnogo3 Ibid., str. 57.4 Dva se cvita u gorici ljube. Mihovil Pavlinović, Junačke i ženske pjesme iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Rukopisna zbirka Matice hrvatske, 1876, br. zbirke; 28, br. pjesme: 783. Dva se cvitka, nane II u gorici ljube. M. V. Knežević, Bunjevačke narodne pesme. Subotica, 1930, br. pjesme: 29. Dva se cvitka u gorici. Dr J. Andrić, Pjesme bačkih Šokaca i Bunjevaca. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu, br. zbirke: 205, sv. VI, br. pies-me: 791.110pjesama, izdvojimo li one svatovske koje su redovito podulje i veoma često spadaju u epsku poeziju i u kojima se dešavaju svakojaka čudesa od grozota i juna-stava, a nerijetko i lukavih domišljaj a u vezi s tim njihovim prolazom. Kroz goru osim svatova odnosno nevjeste i mladoženje, s odgovarajućom pratnjom, zna prolaziti i neki junak (obredali su se svi od Kraljevića Marka do hajduka Grujice) sa ženom koju onda takav junak nagovara za vrijeme puta da mu pjeva da bi ga tako oslobodila drijema, ili jednostavno zabavila. Žena obično takvoga junaka upozorava na hajduka ili gusara (ali češće hajduka nego gusara) koji se nalazi skriven u gori sa svojom družinom i koji će ih napasti, kad je začuje pjevati, budući ga je ona odbila, a on se za-vjerio da će je obljubiti, kad je negdje zateče, a muža, ako se uz nju nađe, ubiti. Žena popušta i počne pjevati, ali njezina pjesma domami odbijena prosca, odnosno hajduka koji onda bude od muža savladan, a žena koja dosta često pomaže napadaču umjesto mužu, u najtežem času borbe, bude od muža na najsvirepiji način ubijena.5 Ali ni za taj sadržaj ne vjerujem, da pripada pjesmi koja počinje stihom Draži mi goru projdoše. Po svemu sudeći ta pjesma nema tragičnog svršetka, kao što je nema ni njezina družica A ti divojko šegljiva, koja je uz Držićevu dramu Novela od Stanca valjda jedan od najljepših primjera renesansne poezije u hrvatskoj književnosti. Ona je uz to po svoj prilici, kao i netom spomenuta pjesma A ti divojko šegljiva, romanca, kao što su i većina narodnih

pjesama koje poznamo u XVI stoljeću romance, više-manje s viteškim, a ujedno gotovo romantičnim karakteristikama. Imajući sve ovo u vidu zaključio sam, da bi pjesma koja bi mogla biti najbliža sadržajem pjesmi za kojom tragam, bila ona, koja počinje stihom Dva prebjega goru pre-1 Jedan od uspjelijih primjera takve pjesme ja sam zapisao god. 1957. Vidi: O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka (Prvić, Kaprije, Žirje i Primošten). Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu, br. zbirke: 310, br. pjesme: 51.111bjegoše, a nalazi se pod br. 389 u VII knjizi Hrvatskih narodnih pjesama, koje je uredio dr Nikola Andrić, a izdala Matica hrvatska u Zagrebu god. 1929. Andrić je tu pjesmu uzeo iz Matičine rukopisne zbirke br. 17 Mijata Saridže Zrinovića koja nosi naslov Narodne pjesme iz okolice Dubočke. Donijet ću je ovdje čitavu:Dva prebjega goru prebjegoše,Vlaščić momče s Turkinjom djevojkom,kad su bili nasred gore crne,razboli se Turkinja djevojka,ni kod sela, ni kod vode hladne,već u srijedi gorice smrekulje.Zabrinu se Vlaščić momče mlado,što će konju na zelenu travu,što V djevojci za meku ložnicu.Odgovori Turkinja djevojka:»Ne brini se, Vlaščić momče mlado,ja se nisam razbolila mlada,nego sam se ujinjila sada,da ja vidim jesam li ti mila!«»Jes' mi mila, Turkinjo djevojko,jes' mi mila i pamet zanila.«U ovoj pjesmi ima očito nečeg renesansnoga s obzirom na djevojčino izigravanje bolesti na samotnu mjestu u gori, samo da bi doznala koliko je voli onaj s kojim kroz goru bježi, a usto ova je pjesma puna — i pored časovita zamračenja, zbog djevojčine prividne bolesti — one vedrine koja je toliko karakteristična za poeziju toga vremena, bilo pisanu bilo usmenu. Da ova pjesma iz Bosne (Dubočka je u okolici Dervente) spada među veoma stare naše narodne pjesme, govori nam i to, što se sačuvala u veoma malo varijanata. Osim ove o kojoj sam dosad govorio pozabavit ću se na ovom mjestu s još četiri.66 Petu, koja se nalazi u Vukovoj V knjizi pod br. 434 a za koju ne piše otkuda je, ovaj put izostavljam.112Kao najstariju između njih uzet ću onu koja se nalazi u Erlangenskom rukopisu7 pod br. 167. Ta bi varijanta mogla biti negdje iz zapadnih ili južnih hrvatskih krajeva, kako pokazuju i neki jezični oblici u njoj, a glasi:Dva pribiga goricu priđoše:vlaški junak s Turkinjom divojkom,pobigoše u goru zelenu.Kad su bili nasred crne gorerazboli se Turkinja divojka;ni kod sela, ni kod vode 'ladne,već u gori pod jelom zelenom,zabrinu se Turkinja divojka,a još gore vlaško momče mlado:»Davor bože, mili gospodine*što ću sada učiniti junak,što ću s konja, da, što ću s djevojke,ne ima konju ni zobi ni sijena,a divojki nikakve ponude!«A kad vidi Turkinja divojka,da se brine mlado vlaško mumče,veli njemu Turkinja divojka:»Ne brini se, draga dušo moja,ja nisam se pobolila boljkom,već te kušam jesam li ti draga?«Onda veli vlaški dobar junak:»Dosada si mi vrlo draga bila,a odsele kako zmija ljuta!«Ovako tmuran, ako i ne tragičan svršetak, ne poznaju kasnije zapisane varijante. Tako ni ona koja je što se tiče

svršetka bliža onoj iz Zrinovićeve zbirke, a nađena je god. 1956. u Jablancu pod Velebitom, a kazivala ju je Nikoli Bonifačiću Rožinu Marija Čuljat rođ.7 Objavio ga je štampom god. 1925. njemački slavist G. Ge-semann.H Nisam siguran da sam ovu riječ dobro pročitao, a i s jošnekima u tekstu ne stoji bolje. Zanemareno blago113Matijević, stara 81 godinu. Evo te pjesme iz Hrvatskog Primorja:Dva pribiga goru pribigoše:Vlašić momče s Turkinjom djevojkom,Vlašiću je loša sreća bila,jerbo mu se razboli djevojkausred gore pod jelvom zelenom,gdjeno nema lika nikakvoga,neg pelina i rosulje trave.Od pelina vrlo boli glava,od rosulje i srce i glava.Manio se rukom, po kolenu:»Ajme meni, mila moja majko,za se nemam kruha ni vodice,za djevojku meke postiljice,za mog konja diteline trave!«Al govori mlađana divojka:»Aj, Vlašiću, moja dušo draga,ne boli me vrlo moja glava,već te skušom jesam li ti draga.«»Kako, dušo, meni nisi draga,kad ostavi' i oca i majku,s tobom pođo' u goru zelenu,travu pasti, 'ladnu vodu piti,još mi se jadnom zamutila.«9Treća varijanta pjesme iz Zrinovićeve zbirke, koja je zabilježena ranije od ove iz Hrvatskog Primorja, a da i ne ističem da je kasnije, i to puno kasnije, od one iz Erlangenskog rukopisa (ova je zapisana negdje u XVIII st.), a objavio ju je M. V. Knežević god. 1930. u Subotici u knjizi Bunjevačke narodne pesme (kraljicke), nije spjevana u desetercu, kao ove tri koje smo naveli, nego u šestercu:9 N. Bonifačić Rožin, Folklorna građa iz Hrvatskog Primorja pod Velebitom, 1956, rkp. zbirka Instituta za narod, umjetnost u Zagrebu, br. zbir.: 277, br. pjesme: 72, str. 106.114Dva pri brigu10, nane, gorom pribigoše. To ne bilo, nane, ta dva briga11 mlada, već to bilo, nane, momak i divojka: to je junak, nane, taj Stipićev Pajo, a divojka, nane, Dulićeva Mara. Sumori se Pajo, razboli se Mara. Al besidi Pajo: »Što si mi se, Mare, tužna razbolila?« »Nisam ti se, Pajo, bolom razbolila, već te kušam, Pajo, jesam li ti draga?« »Ti si meni, Mare, dosad draga bila, sad te kude, Mare, troji kudioci: prvi vele, Mare, sanjava divojka, drugi vele, Mare, da si 'uda roda, treći vele, Mare, da si ljuta guja.« »Ko govori, Pajo, sanjava divojka, taj ne imo, Pajo, u bolesti sanka, ko govori, Pajo, da sam 'uda roda — 'uda mu se roda u rod urodila,10 Očito pribiga.11 Usvojena pogreška nastoji da se osmislovi.115ko govori, Pajo, da sam ljuta guja — ljuta mu se guja oko srca vila i na srcu, Pajo, gnizdo načinila. Liti litovala — zimi zimovala — na proliće, Pajo, iznela mladiće, te mladiće, Pajo, šarene zmijiće!«Ova treća varijanta — bunjevačka —, koja je samo slična dubočkoj, kao i onoj iz Erlangenskog rukopisa ili iz Jablanca u Hrvatskom Primorju do dvadesetog i dvadeset i prvog stiha: »Ti si meni, Mare, / / dosad draga bila«, dok se ne kontaminira s jednom drugom, pokazuje, da taj motiv nije samo obrađen u pjesmi deseteračkog oblika nego i šesteračkog, pa da zato činjenica, što je početni stih koji Zoranić navodi u svome romanu osmerac, ne mora nimalo da me obeshrabruje pri ovom traženju.12 Uz to zahvaljujući ovoj bunjevačkoj varijanti doznajemo, da dragi u toj romanci ne mora uvijek biti Vlaščić, odnosno Vlašić, a draga Turkinja, nego da to mogu biti i Pajo i Mara. Samo otkuda oni u tom slučaju bježe kroz goru? Možda od roditelja njezinih ili njegovih (u jablanačkoj varijanti od njegovih, ali u jablanačkoj varijanti je djevojka Turkinja, a nije krš-ćanka Mara) koji se nisu htjeli pomiriti s tom njihovom ljubavlju? Tek sve to nije važno pri ovom traganju, odnosno nije važno za zadatak koga sam sebi postavio i koga bih htio šta je moguće bolje riješiti. Stanovita

12 Pogledaj u zbirci Hrvatske narodne pjesme, kajkavske dra Vinka Žganca (izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1950), str. 455, kakve je sve metričke promjene doživjela pjesma Senja Jakovekova pod br. 373 u toj zbirci. Radi se o motivu koga donekle obrađuje i pjesma iz Vukova zbornika (I knjiga, br. pjesme: 237) pod naslovom Izjedani ovčar.116nedorečenost česta je u našim narodnim baladama i romancama i ona im nerijetko i daje onu posebnu draž koja nas danas toliko privlači. Samo u ovom motivu, nije važno otkuda dragi bježe nego je važno djevojčino iskušavanje mladića na samotnu mjestu u gori da vidi koliko je on voli.Četvrta varijanta koju sam zapisao godine 1958. na otoku Žirju (šibenski arhipelag) od starice Sirnice Šiš-gorić rođ. Jurić, a koju sam spomenuo na početku ovog sastavka, nešto je drugačija od dosadašnjih bar što se tiče tog djevojčinog pretvaranja, ali ni u njoj, kao ni u bunjevačkoj varijanti, nisu glavna lica momak Vlašić i djevojka Turkinja:Dva su draga kroz goru jašilana jednemu vranemu konjiku:junak Ive i divojka Mande,najpotlin se Mande potužila,da će pasti sa vrana konjika,onda joj je Ive govorija:»Ča je tebi, Mande, 'juho moja,ja te nišan rukon ni dodija, •a ti meni padaš sa konjika,da se nisi vode zazelila,ili since pod jelon zelenon?«Ali njemu Mande odgovara:»Niti san se vode zazelila,niti since pod jelon zelenom,nego si mi malo ostavija,malo mista na sedlu junaškom.«Na to se je Ive odmaknuja,pa je sebi bolje primaknuja,a Mande se tajon nasmijala.1*U ovoj je varijanti djevojčino iskušavanje dobilo nešto drugačiji oblik.1:1 O. Delorko, Narodne pjesme ,s nekih šibenskih otoka 1 Prvić, Kaprije, Žirje i Primošten. 1957/58. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu, br. zbirke: 310, br. pjesme: 114.1-17A sad da zaključim: da bi uistinu ova pjesma, kojoj smo ovdje upoznali pet varijanata mogla biti ona, kojoj Petar Zoranić spominje prvi stih u svom romanu Planine, pokazuju osim sličnosti toga stiha s početnim stihovima tih pet pjesama i predjeli gdje su te pjesme nađene: Bosna, zapadni ili južni predjeli Hrvatske, Hrvatsko Primorje, Šibenski arhipelag i Subotica. Ja-blanac u Hrvatskom Primorju i Žir je, najistureniji otok pred Šibenikom, dakako vrlo su blizi kraju gdje je živio i radio P. Zoranić, a Bunjevci su izgleda prema mišljenju i naše najnovije nauke došli u Suboticu i njezinu okolicu iz Dalmacije, tj. iz predjela koji se prostiru uz Dinaru i sjeverno od Svila je, a koji također spadaju u blize krajeve prostoru na kome se odvija radnja Planina i na kome je živio njihov autor. A šta se tiče pjesme iz Dubočke u Bosni, s kojom smo i započeli ovaj razgovor, ona samo pokazuje, kao i djelomično varijanta iz Erlangenskog rukopisa, da je motiv prenemaganja djevojke pred svojim dragim na samotnu mjestu u gori, bio poznat i dublje u unutrašnjosti naše domovine, te da nije pripadao samo jadranskom otočkom, obalnom i priobalnom pojasu.VARIJANTE — NAJOSEBUJNIJA STRANA NARODNE POEZIJEKad se nižu u pojedinim teoretskim člancima o književnosti, ili u pojedinim poglavljima čitanaka ili hrestomatija koji se bave literarnom teorijom, razlike između umjetne i narodne poezije, onda se redovito spominje, kako je umjetna poezija fiksirana na papiru, a narodna u sjećanju pojedinih kazivača. I, naravno, kako je pouzdaniji u smislu što boljeg konzerviranja onaj prvi način nego ovaj drugi. Nego rijetko se kada pri tom lučenju pomišlja na izvanrednu osobinu koju predstavlja usmena predaja tj. fiksiranje u sjećanju za narodnu poeziju, jer iz tog sjećanja proizlazi jedna od najosebujnijih karakteristika takve poezije uopće, a ta je veliko mnoštvo varijanata pojedinog njezinog motiva.Dobro je napisao za varijante narodnih pjesama Paolo Toschi, jedan od najboljih proučavača folklorne književnosti u Italiji u svom djelu Fenomenologija narodne pjesme (Fenomenologia del canto. popolare, Roma, 1947), da se pri svom širenju jedna tradicionalna pjesma mijenja, ne ostajući nikad ista u obliku u kome ju je određeni stvaralac načinio. Ona se javlja uvijek drugačija već prema broju ljudi koji su je kazivali,118119

odnosno pjevali. Pa i ti isti ljudi kazuju je, odnosno pjevaju, svaki put drugačije.Već sam pišući jednom prilikom [vidi zbornik »Trećeg kongresa folklorista Jugoslavije«, Cetinje, 1958, referat pod naslovom O građi pjesničkog folklora i njezinu poznavanju1'] upozorio, kako je pri odabiranju pojedinih folklornih stihovanih radova za antologije ili neka posebna isticanja, nužno poznavati što više varijanata neke pjesme s određenim motivom da bi se o njoj donio konačni sud, pa se prema tome sudu odredilo i njezinoj najboljoj varijanti mjesto koje joj pripada u nekom izboru. I kako je lakomisleno osvrtati se u tom pogledu samo na neke primjere u našim najreprezentativnijim zbornicima (Vukov, Matičin), a ostaviti po strani manje poznate publikacije ili rukopisne zbirke koje su pohranjene u arhivima nekih naših kulturnih društava i ustanova: Matici hrvatskoj, Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu i drugdje.Uistinu za proučavača narodne poezije bogatstvo, raznolikost i uvijek poneka crta nečeg novoga u stanovitoj pjesmi — zahvaljujući njezinim varijantama — najljepša su nagrada njegova truda. Jer on nikad ne zna, proučavajući život nekog takvog motiva kroz različite njegove varijante, što će sve o njemu otkriti. Treba kazati da nisu sve narodne pjesme jednako bogate inačicama. Ima tako motiva koji jedva znadu za jednu, dvije varijante, a ima ih kojima je broj veoma velik. Izgleda da životnost osnovnih točaka nekog motiva uvjetuje njihov bujan rascvat. Izgleda, ali ni to nije uvijek točno, jer poznam neke narodne pjesme koje su izvanredne umjetnine, pa su nam svejedno ostale poznate samo u jednom obliku (romanca A ti divojko šeg-Ijiva i balada Tuga kneza Ivana?). Dakle bit će nešto drugo. Možda i neobičnost motiva. Ako bi to bio jedan od razloga bujnog rase vata pojedinog umotvora, onda bi velika sreća koju je postigla pjesma u kojoj se opi-1 U ovoj se knjizi nalazi na str. 41.2 Vidi O. Delorko, Hrvatske narodne balade i romance. Zagreb, 1951, pjesma br. 2 i pjesma br. 3.120suje kako brat napastuje, odnosno obljubi sestru, mogla među ostalim da se i time objasni.Motiv o neprirodnoj ljubavi između brata i sestre poznat je već u staroj egipatskoj književnosti, a u najnovijoj evropskoj najviše je populariziran romanom talijanskog pisca, osrednje vrijednosti Guida da Verone pod naslovom Nedozvoljena ljubav (u nas je taj roman preveden u razdoblju između dva rata). Poznata je iz biografija pojedinih likova svjetske književnosti i erotska ljubav koju je Byron, veliki romantički engleski pjesnik, osjećao prema svojoj polusestri Augusti.Ne vjerujem da bi ta dva posljednja primjera imala bilo kakve veze s motivom o neprirodnom odnosu između brata i sestre u našoj narodnoj poeziji, tek ih navodim kao kuriozitet. O onom prvom primjeru (u staroj egipatskoj književnosti) dalo bi se već govoriti, ali na drugom mjestu i drugom prilikom.U svakom slučaju motiv, gdje brat napastuje odnosno obljubi sestru vrlo je raširen u našoj narodnoj poeziji, a što je najvažnije živi i danas u sjećanju mnogih starih ljudi. Gotovo nema putovanja, koga sam poduzeo u neki kraj radi sakupljanja folklornog pjesničkog blaga, a da nisam na nj naišao. Nego zbog uspjela oblikovanja toga motiva u mnogim predjelima Hrvatske ja sam i odlučio da o njemu pišem. Okosnica samog motiva sastoji se u ovome: sestra nosi bratu ručak. On se nalazi na usamljenu mjestu, ili pri košnji, ili čuvajući ovce (ovo je drugo mnogo češće). Dok brat blaguje, sestra se umiva, ili odmara na suncu (ali ne mora ni to uvijek biti). I sad počinje bratovo napastovanje koje većinom ne uspije. Sestra se sva prestravljena vraća kući i kaže majci, što je brat od nje htio. Istina ima slučajeva gdje to kaže tek nakon što je majka po nekim vanjskim znacima (raščupana kosa, mutne oči) otkrila da se kćeri nešto izvanredno dogodilo. Nato majka uzima nože i sina — dok spava na usamljenu mjestu gdje je sestru napastovao ili obljubio (ukoliko je do toga došlo) — zakolje uz stereotipan završetak:121Volim s' zvati majka zaklanica, neg se zvati majka i punica!Ali mnogo više od ovako punih završetaka te narodne balade ima varijanata koje su samo fragmenti osnovnog motiva, ali fragmenti koji su se domogli svojom uspjelom pjesničkom konkretizacijom potpune samostalnosti. Evo jednoga takvoga primjera iz najbliže okolice Zagreba (Mala Mlaka)3:Ivo kosi livadu zelenu, sestrica mu ručak donašala, Ivo ruča, sestrica se sunča. »Alaj, sestro, da se poljubimo!« »»Nemoj, brate, greota bi bila, jedna nas je majka porodila, jednim nas je mlekom odojila, jednim nas je vijom* povijala, jednom nas je zipkom ozibala!««A sad pogledajmo, što je nastalo iz tog folklornog pjesničkog umotvora u ovoj njegovoj varijanti koju je zapisao Ivan Čakalić u selu Doljanima, blizu Slavonske Požege:Oj žarano5, di si zaostalo, zaostalo čudo gledajući. Bajo6 seku od milosti ljubi, ne ljubi je kak' se seka ljubi, već ju ljubi kak' se dragi ljube. Ljubili se tri godine dana i četvrte četiri mjeseca. Kad je seka čedo osjetila, seka bratu svome govorila:3 O. Delorko, Narodne pjesme iz okolice Zagreba, 1954, rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. Broj zbirke: 175, br. pjesme: 17.4 Povojem.5 Sunce. 8 Brat.122»Ajdmo, bajo, biiati od majke'!« Kad su prešli preko gore ravne, za njima je gora povenula, kad su prešli preko

polja ravna, za njima se polje posušilo, kad su prišli priko vode ladne, za njima je voda usahnula. Kako stade1, tako čedo pade, kako pade, tako progovara:9 »Drži mene, oče i ujače!« »»Držat ću te, sine i netjače!««I u ovoj je varijanti, kao i u onima sa stereotipnim završetkom kojih smo samu okosnicu motiva ispričali, došao na kraju do izražaja rodbinski apsurd koji je nastao zbog neprirodnog odnosa između brata i sestre. Samo je u varijanti iz Doljana kod Slavonske Požege taj apsurd izražen u dijalogu između tek rođenog sina, odnosno nećaka i oca, odnosno ujaka na nešto vedriji način nego je u onim varijantama kojima su zadnje riječi monolog majke s krvavim nožem u ruci. Ali kako se inače čitav ugođaj u ovoj slavonskoj varijanti prometnuo — i pored istog sadržaja u samoj osnovi — u novo pjesničko djelo, iako je metar (deseterac) i jedne druge pjesme ostao isti!U slavonskoj varijanti nema ni napastovanja s bratove strane, nego se kao čudo zbog koga je i sunce zaostalo da ga vidi, prelazi na sam neprirodan odnos. Osuda anonimnih obrađivača, odnosno kazivača (jer njih je uvijek više pri izradi neke folklorne pjesme) došla je do naročita izražaja u opisu kako je gora povenula, polje se osušilo, a voda usahnula9, kad su sestra i brat stali bježati preko njih od kuće tj. od majke. Čitava je ta varijanta jako zatvorena, izgrađena od najpotrebnijih riječi, lišena svake suvišnosti kojom inače znadu obilovati neuspjele narodne pjesme, ali ne samo narodne nego i one umjetne kad su promašene.7 Sestra.K Naravno čedo.11 Vanredna slika, jer voda teče, živi, kreće se.123Ali ni obrađivači, odnosno kazivači iz okolice Karlovca10 koji su se također uhvatili u koštac s tim motivom, nisu nikako htjeli da se pomire s obradom koja bi bila za sve ustaljena, nepromjenljiva, nego su poput onih koji su izradili doljansku varijantu, težili za novim, drukčijim. Oni su štoviše ovome motivu promijenili i uobičajeni metar deseterac u osmerac i smjestili ga u jednu sasvim drugu atmosferu, ne atmosferu usamljena mjesta, nego bučna, vesela kola.Izrasal je viti borak i iz njega vita jela, nije ono viti borak, nit je ono vita jela, već su ono brat i sestra. Oni idu ravnim poljem, ravnim poljem po ružice, a u polju divno kolo, a u kolu brat i sestra. Bratac kolo nakrećuje i na sestru pogleduje: »Da si nismo što si jesmo, volel bi' te poljubiti, neg s caricom obedvati, a sa carem carevati!«I ova se varijanta, poput one iz okolice Zagreba, zaustavila pri samom bratovu napastovanju, ali napastovanju više u neizravnu nego izravnu obliku (Da si nismo što si jesmo).U varijanti, koja se nalazi u rukopisnoj zbirci Mihovila Pavlinovića11, a koja je zbirka vlasništvo Matice hrvatske, pjesma je opet deseteračka i drži se sadržaja samog osnovnog motiva, pa ipak kako je postala samo-stalno pjesničko djelo, zahvaljujući izvrsnoj obradi glavnih točaka!10 O. Delorko, Zlatna jabuka, Zagreb, 1956. Broj pjesme: 41.11 Svezak I, broj pjesme: 65.124Ivo kosi zelenu livadu, jednom rukom tri otkosa kosi: jedan otkos trave diteljine, drugi otkos smilja i kovilja, treći otkos ružice rumene. Poručuje Seljanine Ivo, poručuje staroj miloj majki: »Oj, starice, moja mila majko, ne šalji mi po dadilji ručka, već po Jeli, sestrici jedinoj!« Ni mu slala stara mila majka, ni mu slala po dadilji ručka, već po Jeli, sestrici jedinoj. Side Ivo ručak ručevati, a Jelica lice umivati. Al govori Seljanine Ivo: »Oj, Jelice, moja seko draga, što umivaš svoje bilo lice, kad je lice i od sebe bilo? Grihota je, moja seko draga, grihota je, da ga tuđin ljubi, daj ga, seko, da ga ja poljubim!« At govori sestrica Jelica: »To iz tebe, moj bratac jedini, to iz tebe vila progovara!«Brat nato kaže sestri da ne progovara vila iz njega kao što ona misli, nego da mu je ona draga. Sve to čuje njihova majka, te zakolje i jedno i drugo. Završetak pjesme iznosi, kako su brat i sestra ukopani jedno pored drugoga (svako u svom grobu posebno), pa kako su im se ruke pod zemljom spojile. Iz Jele je iznikao zeleni bor, a iz Ive zelena borika, ali između njih je narasla kopriva da se ne bi i tako preobraženi jedno s drugim spojili.U toj varijanti osobito se ističe pjesničkom snažnom konkretizacijom sestrino prestravljeno pitanje, kad začuje bratove napasničke riječi da to iz njega vila progovara. Vila koja svakako i njemu i njoj želi zlo. A ne125zaboravlja se lako ni početak same balade gdje je opisano, što sve Ivo Seljanin (očito Senjanin) kosi, pa njegove riječi upućene majci tko da mu donese ručak itd.Ovaj kratki osvrt na jedan mnogo opjevani motiv u našoj tradicionalnoj poeziji sam po sebi kaže, kako je bio bogat život toga motiva kroz pojedine varijante ovdje iznesene i što se sve s njime dogodilo za ćudljiva puta kroz memoriju, fantaziju kao i oblikovnu moć pojedinog pjevača, odnosno kazivača.126O NESIGURNU POLOŽAJU IMENAI PREZIMENA U HRVATSKIMI SRPSKIM NARODNIM BALADAMAI ROMANCAMAPišući pogovor drugoj knjizi hrvatskih narodnih balada i romanca pod naslovom Zlatna jabuka1 spomenuo sam

bio na str. 149. romancu s otoka Cresa Orlando na vodi, u kojoj se opisuje, kako djevojka ide u goru po vodu, makar je majka svjetuje, da to ne čini, jer da se kraj vode nalazi Orlando, mladić, koji je do tog časa prevario devet djevojaka, pa da će i nju desetu. Ta je pjesma samo fragment, ali njena »sestra«, t.j. druga varijanta iz okolice Pečuha, koja je za razliku od netom spomenute, creske, potpuna, a koju isto spominjem, pa čak i navodim čitavu na spomenutoj strani, pjeva o Mi-jatu (po svoj prilici o Mihatu Tomiću), umjesto o Orlan-du, dok je varijanta u Vuka (br. 748, I knjiga), koja je iz okolice Sinja u Dalmaciji, za ulogu nasilnog obljub-ljivača odabrala »vojevodu Janka«, tj. Janka Sibinja-nina.I sama ova tri primjera koja su spomenuta i na gore navedenoj strani zbirke Zlatna jabuka, pokazuju, kako je nesigurno mjesto pojedinog junaka u sadržaju1 »Zora«, Zagreb, 1956.127hrvatskih narodnih balada i romanca. Neuporedivo je u tim baladama i romancama važniji motiv, odnosno »uloga« od imena samog junaka.Što se više radi na terenu i što se s većim brojem pjesama pri tom radu susreće, to je ta činjenica sve očitija. Samo što je u tom slučaju s pojedinim junacima kojima neki proučavači hrvatskih i srpskih narodnih pjesama dodjeljuju određene konačne uloge2 ili čak po njima pokušavaju odjeljivati čitave skupine pjesama (pjesme o Kraljeviću Marku, braći Jakšićima itd.). Prema mišljenju takvih proučavača Marko Kraljević je nasilnik, a istodobno i zaštitnik sirotinje. Ivo Karlović ženskar (koji se čak preoblači u ženske haljine, da bi se mogao domoći djevojke, koja mu se dopala), Mi jat To-mić, hajduk, koji robi bogate, a nagrađuje siromašne itd.Međutim, podrobnije proučavanje obilne građe i hrvatske i srpske narodne poezije pokazuje da bi svaku od tih »uloga« mogao odigrati bilo koji od navedenih junaka, pa i mnoštvo drugih koje nismo dosad spomenuli, a koje je junake narodni pjevač uvrstio kao glavna lica u repertoar svojih mnogobrojnih umotvora. To mu je bilo utoliko lakše, ukoliko se i ime i prezime (gdje ga ima) svih najpoznatijih junaka hrvatskih i srpskih narodnih pjesama da.de s lakoćom uklopiti u stihove određenog motiva. Evo nekoliko primjera: Razboli se Kraljeviću Marko, Razboli se Mijate Tomiću, Razboli se Karloviću Ive, Razboli se Tade Senjanine, Razboli se Smiljanić Ilija, Razboli se Sibinjanin Janko, Razboli se Vide Maričiću, Razboli se Zrinoviću bane itd. A ovo ne vrijedi samo za deseteračke pjesme, nego i za one kojima je stih drukčije duljine: osmeračke, dvanaeste-2 Dirljivo je bilo u tom pogledu slušati na lanjskom kongresu folklorista Jugoslavije u Varaždinu jednoga domaćeg diskutanta, kako se trudi da što plastičnije dočara lik nekog junaka na osnovi narodnih pjesama koje o tom junaku pjevaju, zaboravljajući pri tom da čitav niz drugih pjesama s istim motivom pjevaju o drugim junacima jednako »razdragano« i »oduševljeno«.128račke i dr., samo što tada većinom umjesto imena i prezimena bude samo ime.U velikom broju pjesama, u kojima se priča, kako je neki junak, zbog dugova prodao ženu, a poslije se otkrije (ali samo u nekim pjesmama), da joj je kupac bio rođeni brat, pa pjesma sretno završava, jer brat vraća neobljubljenu sestru rastuženom mužu i još je bogato nagrađuje, taj se muž, odnosno glavno lice te pjesme zove Bogdan; tako u Vuka (br. 725, I knjiga), tako u Matičinu zborniku (VI knjiga, pjesma br. 28, ibid, pjesma br. 29, X knjiga, 2. dio, pjesma br. 15), a tako i u mnogim pjesmama, koje su ovih posljednjih godina sakupljene na terenu u Hrvatskoj. I u svakoj je muž, koji je odlučio prodati ženu zbog prevelikih dugova, Bogdan, pa ipak ... Stjepan Stepanov je zabilježio u Donjim Letinama (okolica Sunje) varijantu, u kojoj se muž ne zove Bogdan, nego Ivan:U Ivana devet vinograda.. .3Balada, koja je pod naslovom Zidanje Skadra iz Vukova zbornika (br. 25, II knjiga) obišla tolike hrvatske i srpske čitanke i hrestomatije, ima kao glavna lica tri brata Mrnjavčevića: Vukašina, Uglješu i Gojka, ali varijanta te pjesme u X knjizi Matičina zbornika, u drugom dijelu te knjige, koji nosi naslov Bunjevačke groktalice, pod br. 16 pjeva o braći, koja se zovu: Ivan, Štipan i Mijan. A jedna druga varijanta, koju sam ja zapisao u Lici (selo Brušani, okolica Gospića)4 pozna opet braću: Sujtana, Nikolu i Miloša. Onaj, koji je najnaivniji i najpošteniji od trojice braće, pa ne kazuje ljubi — prema dogovoru — što će je snaći odnese li:t Stj. Stepanov, Narodne pjesme iz okolice Sunje, br. 18, rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Za-grebu, 1954, sign. 200 N.1 O. Delorko, Narodne pjesme iz Like (okolica Gospića i Ličkog Osika) I knjiga, Dodatak, br. 254. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu, br. zbirke: 183, 1955.9 Zanemareno blago129ručak, u Vukovoj se varijanti zove Gojko, u varijanti Matičina zbornika Mijan, a u mom zapisu iz Like, Miloš. Od netom navedene tri varijante — od kojih se samo u Vukovoj spominje ime grada i koje se drže osnovne potke sadržaja, ali koje su obradbom veoma različite, — susret najmlađeg brata i ljube mu, koja nosi ručak i nema pojma o strašnom zidanju u temelje grada, koje je čeka, u Vukovoj varijanti je najimpresiv-niji dan, dok je u bunjevačkoj preskočen.Poznata pjesma, koja u Vukovu zborniku5 nosi naslov Dioba Jakšića i koja je također, kao i balada o zidanju

grada i neprilikama oko tog zidanja, obišla mnoge i hrvatske i srpske čitanke i hrestomatije, ima za glavne junake braću Jakšiće: Dmitra i Bogdana, međutim u starijem zapisu, koji se nalazi u Erlangenskom rukopisu6 pod br. 121, braća, koja se pri diobi teško zavade, radi konja i sokola, zovu se Ninko i Nikola i ne spominju se uz njihova imena nikakvi Jakšići.U veoma raširenoj pjesmi i u Dalmaciji, a i u nekim drugim hrvatskim pokrajinama, u kojoj se opisuje kako je junak, umjesto da se u nedjelju bogu pomolio, otišao u lov u planinu, pa mu se zato zmija ovila oko vrata i počela ga daviti, većinom se taj junak zove Marko Kraljević, ali jedna varijanta s Dugog otoka u Dalmaciji, umjesto njega ima za glavnog junaka Janka SibinjaninaJU dosta ekspresivnoj i uspjeloj baladi8 koju sam zapisao god. 1953. u Ižu Velom (otok zadarskog arhipe* laga) i u kojoj se opisuje, kako se glavni junak žali majci zato, što mu nije rodila ni sestre ni brata, a majka ga tješi, pa mu kaže, da jest, ali da ju je ugrabio ban5 Vuk S. Karadžić, Srpske narodne pjesme, II knjiga, br.pjesme: 97. Izdanje Prosvete, Beograd, 1953.0 G. Gezeman, Erlangenski rukopis starih srpsko-hrvatskihnarodnih pesama. Srpska kr. Akademija, Sremski Karlovci,1925.7 O. Delorko, Zlatna jabuka, II knjiga hrvatskih narodnih balada i romanca. Izdanje »Zore«, Zagreb, 1956, br. pjesme: 92.8 Ibid., Narodne pjesme sa zadarskih otoka br. pjesme: 166. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. 1953. Broj zbirke: 133.130od Pipera, pa je brat odluči potražiti itd., taj brat je Kraljević Marko. U pjesmi br. 129 u već spomenutom Erlangenskom rukopisu brat se međutim zove Bogdan Potolić.Mala romanca koja se nalazi također u netom navedenom rukopisu i nosi br. 104, a pjeva o vragoljastom momku koji je obljubio pašinu kćerku, slična je sadržajem pjesmi, koja se nalazi u zbirci Zlatna jabuka pod br. 88, samo što se u njoj vragoljasti momak ne zove Usein, kao u onoj iz Erlangenskog rukopisa, nego Ga-rain.I na kraju ovoga kratkog koreferata, gdje bih mogao još navesti čitav niz sličnih primjera, htio bih još spomenuti poznatu pjesmu o ženidbi Janka Sibinjanina koja je jedna od onih triju pjesama Kačićeva Razgovora, koje su prave narodne pjesme, a u kojoj je glavno lice, uz Janka, njegov nećak Sekula. Slična je toj romanci odulja epska pjesma, koja se nalazi u Vukovu zborniku (br. pjesme: 28, II knjiga) i nosi naslov Ženidba Duša-nova,9 jedino, što je u toj varijanti Janka Sibinjanina zamijenio srpski car Stjepan, a Jankova nećaka, Stje-panov sestrić Miloš Vojinović.11 Vidi pjesmu, koja počinje stihom »Kad se ženi Sibinjanin .Tanko« u knjizi A. Kačića Miošića, Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Uredio Tomo Matić. »Zora«, Zagreb, 1956, Djela hrvatskih pisaca, uređuje Dragutin Tadiianović, str. 151—152.131KAZIVAČ NARODNIH PJESAMAI EKONOMIČNO, FUNKCIONALNOIZRAŽAVANJEDr Dragutin Prohaska je u povodu jednog Murkovog predavanja u Pragu god. 1921. u »Klubu modernih filo-loga«, napisao u »Jugoslavenskoj njivi« u članku Mur-kovi pogledi o jugoslavenskoj pjesmi,1 da se najveća novost u Murkovu radu sastoji u tome, što je zahvaljujući njemu postala važna god. 1913, jer dok su se naši učenjaci do te godine zadovoljavali da narodnu poeziju proučavaju po štampanim i rukopisnim zbirkama, Murko ju je prvi počeo proučavati na njenim »usmenim vrelima«. To znači, da je počeo ispitivati na terenu uz zabilježenu pjesmu same pjevače, njihovu tehniku pjevanja ili kazivanja, njihove poglede na pjesmu, praktiku,2 njihove sklonosti, vrijednost kazanog, odnosno pjevanog itd. Istina, kaže dalje Prohaska, bilo je i prije Murka pojedinaca koji su na sve to obraćali pažnju, samo prije njega nije se to radilo sustavno.Mnogi su u to vrijeme prateći takav Murkov rad gledali sa skepsom na rezultate takvoga rada, ne što se tiče dragocjenih podataka, za koje su znali, da će biti1 »Jugoslavenska njiva«, 1921, str. 139—140.2 Prohaskin izraz.133važni i da će ih Murko naći — naročito u našim zabitni j im krajevima — nego što se tiče samih pjesama, za koje su bili uvjereni, da ih više nema, ili barem da ih nema ni izdaleka u onolikom broju u kolikom su ih nalazili Murkovi prethodnici, iako daleko manje spremni za takav posao od njega. A kako smo se morali osjećati tek mi koji smo počeli obilaziti teren sa sličnim namjerama ništa manje nego više od trideset godina poslije, i to godina u kojima su se zbila dva strahovita svjetska rata?Neću nikad zaboraviti god. 1950, kad sam počeo raditi u zagrebačkom »Institutu za narodnu umjetnost«, pa kad me dr Vinko Žganec, tadašnji vršilac dužnosti direktora toga Instituta, slao prvi put na teren i to u selo Vrhovac, blizu Ozlja, da bilježim pjesme, a ja sumnjao da ću išta naći. Tu sumnju sam mu bio i otvoreno kazao, a on se na

nju nasmijao, potapšao me prijateljski po ramenu i rekao: »Ne samo u Vrhovcu nego svuda u Hrvatskoj još ima narodnih pjesama, i još kakvih. Ne bojte se da ćete se vratiti praznih ruku.«Treba naglasiti da je s tom vjerom dr Vinko Žganec i udario temelje spomenutom Institutu. Poslije sam se za mojih mnogobrojnih terenskih radova više puta sjetio tih njegovih riječi, ali možda nikad kao dok sam slušao iz ustiju Luče Vukorep rođ. Grabarević u Gvoz-danskom (okolica Dvora na Uni) u mjesecu travnju god. 1959. ovu romancu:Šetala se Ivanova ljuba,gore, dolje po zelenoj bašči,našetala na struk karamfila,ona j' njemu tio govorila:»Karamfile, rano cv'jeće moje 5uv'jek cvatiš, a sjemena nemaš,kao i ja Ivanova ljuba,nit se ljubim, niti čeda imam!«Ona misli to niko ne čuje,to j' slušala Ivanova majka, 10pa govori lijepome Ivi:»Šetala se previjerna ljuba, gore, dolje po zelenoj bašči, našetala na struk karamfila, ona j' njemu tio govorila: 15— Karamfilju, rano cv'jeće moje, uv'jek cvatiš, aj, sjemena nemaš, kano i ja Ivanova ljuba,nit se ljubim, niti čeda imam!«Govori joj prelijepi Ivo: 20»To j' istina, moja mila majko,kad sam bio s Mandom u loznici,a ja ćeo da poljubim Mandu,ona j' mene bogom pobratila:— Nemoj, Ivo, moj po bogu brate! 25 Ja sam, majko, za boga sprimio!« Govorila Ivanova majka:»Oj, Ivane, moje milo janje,U j' udaji, U je braći šalji!«Ivo ljubi svojoj progovara: 30»Ili voliš, da te ja udajem,ili voliš, da te braći šaljem?«Govori mu previjerna ljuba:»Oj, Ivane, moje milo janje,ti uzimaj listak knjige b'jele, 35pa ti piši mojoj braći dragoj:— Oj, šurjaci, moje Mande braćo, dođite mi bijelome dvoru!« Mladoj su joj pratioce dali:pratio je svekar i svekrva 40i još tome dvije zaovicei još tome Senjanine Ivo.Kad su oni na rastanku bili,dl govori lijepi Ivane:»Aoj, moja rumena ružice, 45kako s' mi se sada razgranala,al će tebe drugi poljubiti!«134135Ona njemu tio odgovara: »Ao, Ive, l'jepi karamfile, al si mi se l'jepo rascvjetao, al će tebe druga zagrliti!«*50Od pjesama slična sadržaja ovoj, spomenut ću na prvom mjestu romancu, što se nalazi u desetoj knjizi Matičina zbornika pod br. šest, a nosi naslov Triput ga je ljuba pobratila, a uzeta je iz rukopisne zbirke Ivana Zovka,4 a onda tek na drugom mjestu, budući da se sadržajem znatno udaljila od romance iz Gvozdanskoga, pjesmu, što se nalazi pod br. dvadeset i osam u zbirci Zlatna jabuka5, a nosi naslov Ljuba Ivanova. Pjesma Triput ga je ljuba pobratila (inače iz Hercegovine, kao što je Ljuba Ivanova iz okolice Karlovca) ima manu, gledana s estetskog stanovišta, što Biserbega (jer u njoj je Biserbeg zauzeo Ivanovo mjesto) u samoj pjesmi ljuba nije tri puta pobratila nego dva, iako Biserbeg na kraju romance kaže majci neizravno, da ga je tri puta pobratila (otuda opravdanost naslova, koga je pjesmi dao ne zapisivač Zovko nego objavljivač N. Andrić). Vjerojatno je treću ponudu pobratimstva kazivač pjesme ispustio, ukoliko nije zaboravio kako je glasila. U svakom slučaju njen izostanak smeta punom uspjehu pjesme. Kako smo već kazali romanca Ljuba Ivanova svojim se sadržajem znatno udaljila i od ba-nijske i od hercegovačke romance. U njoj ne dolazi do ne izvršenja braka zbog

pobratimstva nego zbog vile koja noću posjećuje taj om muževi jevu ložnicu. Pjesama sa sadržajem, gdje ne dolazi do izvršenja braka zbog vile, ima više nego onih gdje je tome uzrok pobratimstvo — oblik običajnog prava — kao u banijskoj i hercegovačkoj romanci.3 O. Delorko, Narodne pjesme iz okolice Dvora na Uni. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost. Zagreb, 1959, br. zbirke: 324, br. pjesme: 53.4 I. Zovko, 1000 ženskih pjesama iz Bosne i Hercegovine. 1897. Rukopisna zbirka Matice hrvatske, br. zbirke: 121, II knj., br. pjesme: 156.5 O. Delorko, Zlatna jabuka. Zagreb, »Zora«, 1956. 136Toliko o »bližoj i daljoj rodbini« romance koju sam zapisao u Gvozdanskom, a sad da prijeđem na estetsku analizu njenog teksta.Ono, što tu pjesmu posebno odvaja od drugih, i ne samo od onih iz njezine »bliže i dalje rodbine«, jest njena izvanredna arhitektura. Romanca ima ukupno pedeset i jedan stih, a najvažnije »točke« u njoj su izvrsno grupirane. Ponavljanje nekih stihova, kao što su oni koje govori Ivanova ljuba odmah na početku romance, a za njom poslije ponavlja njezina svekrva prenoseći ih sinu, nisu svojim opsegom narušili skladan odnos pojedinih dijelova u romanci. Vrhunac samog zapleta dostignut je snažno u stihovima koji se nalaze negdje na sredini same pjesme (stih dvadeset i osam i stih dvadeset i devet), kad majka kaže sinu — poslije nego joj je on izložio zbog čega nije došlo do izvršenja braka — da svoju ljubu uda izravno za drugoga, ili po* šalje natrag njezinoj braći. Ali uspjelost same pjesme,, osim u toj brižno provedenoj skladnosti između pojedinih njezinih dijelova, nalazi se i u njezinom pregnant-nom, točnom, bitnom izrazu. Njezin pjesnički govor vođen je, što bi rekli Talijani »uz samu kost«; jednostavno, priprosto, snažno. Da li je i nešto sreća pomogla tom obliku pjesme tako fino ostvarenom i u nekim njezinim pojedinostima, ne znam.Ona koja mi je romancu izravno predala onakvu kakvu sam je maloprije naveo bila je starica kojoj sam ime i prezime već kazao. Evo što sam u svom dnevniku s puta zapisao o toj starici: »Osamdeset godina. Nepismena. Šokica (tako zovu Hrvatice u ovom kraju). Glavu ima omotanu rupcem. Što se tiče pjesama kaže mi,, da ih je znala, dok joj krv nije udarila na nos, ali otkad joj je udarila, da više ne zna ni jedne. — Ko manita sam — veli mi. Međutim Mica Grabarević rođ. Graba-rević, njezina nećakinja, upozorava me tiho, da ona ne čuje, da ih teta, tj. starica još znade puno i danas. Od nje, da ih je i ona, Mica, mnogo naučila. Riječi Luče Vukorep, koja trpi od velikih glavobolja, kad se od nje opraštam, glase: — U mene je glava uvijek vezana, ja je ne smijem nikad odvezati! — Međutim upravitelj137osmogodišnje škole koji me je i doveo k Luci, tješi me, da će on već nju privoljeti kazivanju kad joj dade — kao što običaje — neko sredstvo protiv glavobolje.«A tako je i bilo, jer drugiput kad sam se sa staricom susreo u ravnateljevu stanu ona mi je kazala sedam pjesama među kojima se nalazila i Šetala se Ivanova ljuba.Tako sam se, eto, licem u lice susreo po ne znam koji put, za ovih posljednjih godina, s jednim od predstavnika one skupine poznavača pjesničkog folklora koga zovemo anonimnim kazivačem, ali ovaj put sa šutljivim kazivačem, od koga ću osim samih pjesama moći vrlo malo što doznati. Uz to i ovaj put — kao i toliko puta dotada — nisam znao koliko u liku te bijedne stare žene stoji zapravo nepoznatih kazivača preda mnom. Između kazane pjesme i starice postojala je golema razlika. I gotovo se onome, koji je staricu gledao i u isto vrijeme slušao, nije dalo vjerovati da je sve to istinito, pa su ga mučila pitanja da li je ona tu pjesmu — naučivši joj sadržaj od drugih — »složila« u ovaj oblik, ili ju je samo »točno« reproducirala, čuvši je od nekoga iz svoje blizine, ili ju je zbog zamorene memorije koja joj sve više otkazuje poslušnost (među ostalim i zbog prečestih glavobolja), dovela do hermetičnosti koja je jedna od najljepših romancinih osobina?!Neposredni dodir sa staricom ne pomaže mnogo da se odgovori na ta pitanja, ali stanovita hermetičnost, pa ekonomičnost izraza resi i ostale pjesme Luče Vu-korep, pa sam sve više sklon da je pripišem kao posebnost njenog reproduciranja, odnosno eventualnog oblikovanja.Ne mogu nikako da doznam da li je ona svjesna nekih izvanredno izvedenih mjesta u pjesmi Šetala se Ivanova ljuba. Tako npr., da li zna da za ime glavne junakinje, s koje riječima gotovo i počinje sama romanca, doznajemo na nenametljiv način tek u dvadeset i drugom stihu, a da je njezin muž Ivo Senjanin na isto tako nenametljiv način predstavljen s punim svojim imenom i prezimenom tek u četrdeset i drugom stihu?!138Isto tako ne znam ni, da li je starica svjesna uspje-losti glagola našetati u trećem stihu, zatim dvaju izraza u svekrvinu reproduciranju nevjestinih riječi, koji se odnose na promijenjeni oblik imenice karamfil (kao što i priliči starosti, vidi stih šesnaesti), pa na onaj umetnuti usklik »aj« u sedamnaestom stihu, jer je svekrva pri ponavljanju nevjestinih riječi uzbuđena onim, što će joj sin odgovoriti, iako ne zna pouzdano što?!6Sva se lica u romanci poštuju i vole, pa je zato još teža nevolja, koja je snašla mladi par. Svekrva navodeći sinu riječi koje je čula od njegove žene, a svoje nevjeste, naziva ovu »previjernom ljubom«, a njega, sina, učeći što će uraditi, budući je doznala zašto nije došlo do izvršenja braka, »milim janjetom«. Isti taj izraz upotrebljava za Ivu i ljuba, kad na njegovo pitanje, hoće li da je uda za drugoga ili pošalje braći — do koga je došlo na svekrvin savjet — prihvaća ovo drugo, čime najbolje pokazuje koliko ga voli, jer je takav rastanak ipak lakši. Razumljivo

je poslije tog općeg poštovanja i ljubavi između tri glavna lica da je nevjestin odlazak braći vrlo dirljiv. Prate je uz muža: svekar, svekrva i dvije zaovice. A ljubav između dvaju glavnih lica koja se mogla na nekoliko mjesta uočiti u romanci, provaljuje osobitom snagom u posljednjih devet stihova.Izraz u ovoj romanci je funkcionalan tj. upotrijebljen je bez ikakva rasipanja škrto, nužno i oblikuje samo ono što treba da oblikuje. Kako su samo u njoj prijelazi vješto, a i štedljivo vođeni (vidi stih trideseti i stih trideset i deveti). Pojedini se stihovi dugo zadržavaju u sjećanju svojom punom uspjelošću. Evo ih nekoliko uzetih iz različitih dijelova, bez logičke povezanosti: »Našetala na struk karamfila«, »Nit se ljubim niti čeda imam«, »Nemoj, Ivo, moj po bogu brate« itd.Ono nešto što bi se dalo »doraditi« u ovoj pjesmi, pa da postane oblikom savršena, još jače naglašava da ona pripada sferi primitivne umjetnosti i da je kao takvu u prvom redu moramo gledati, zbog čega bi svako6 Oblik kano mjesto kao, zbog beznačajnosti izostavljam, (stih sedmi i stih osamnaesti).139dotjerivanje upropastilo njen pravi, vjerodostojni govor, jer različiti »nedostaci« nju samo bogate.Kad pitam Luču Vukorep (jer nju samo mogu to pitati, ne sve one meni nepoznate kazivače koji su izradili vjerojatno s njom skupa tu pjesmu), zar se tako strogo držalo do tog pobratimstva, ona mi odgovara da jest i kao ilustraciju navodi ovu kratku pjesmu:Djevojka je tuđina bratila: »Oj, tuđine, moj po bogu brate, provod' mene kroz goru zelenu, provod' mene, ne poljubi mene!« To je tuđin za boga sprimio, proveo je, ne poljubio je.1Pa onda nadodaje: »Nije nekad bilo kao danas kad niko ne drži ni do čega. Gdje bi danas tako tuđinac pratio djevojku kroz šumu,8 kad bi i s domaćim slabo, prošla.«Njezin citat sam naveo, da se vidi na kako spontć način valjan kazivač živi svoju poeziju, ali i da naglasii kako je hermetsko izražavanje Luci Vukorep svojstve no, kako ona u svom reproduciranju ne izlazi iz njege vih okvira. Tu osobinu potvrđuje i ova njezina pjesmajPutem rasla perunika trava, putem rasla, niz put otpadala, tud prolaze Pavlovi svatovi, svi svatovi peruniku beru, sam' ne bere đuvegija Pavle, već on uči na konju djevojku: »Oj, djevojko, ti si mi deveta, mojoj majki deveta košulja, kad dođemo dvoru bijelome, izlazit će moja mila majka, iznosit će rujanoga vina,7 O. Delorko, Narodne pjesme iz okolice Dvora na Uni. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost. Zagreb, 1959, br. zbirke: 324, br. pjesme: 54. % Dakle šuma i gora za Luču su jedno.140ti ga, dušo, dragovoljno primaj, ti ga primaj, al ga ne dopijaj, već ga daji do sebe djeveru, on će dati kumu vjenčanome!« Posluša ga na konju djevojka, ne će vina od Pavlove majke, već ga daje do sebe djeveru, a djever ga kumu vjenčanome, pade kaplja iz kumove ruke, kako pade, đogat se raspade."I u ovoj romanci je došla do izražaja zatvorenost, hermetičnost staričinog pjesničkog predavanja u kome je svaka riječ i odvagnuta i proživljena u najvećoj mogućoj mjeri.9 O. Delorko, Narodne pjesme iz okolice Dvora na Uni. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost. Zagreb, 1959, br. zbirke: 324, br. pjesme: 48.141O PJESMI NAĐENOJ U RUKOPISU V. KAPOGROSA-KAVANJINAU vrijednom i zanimljivom članku Vicko Kapogroso--Kavanjin Andre Jutronića koji je objavljen u 9. br. »Mogućnosti« god. 1961, proučavača pjesničkog folklora osobito privlači pjesma navedena na str. 973—974. Te pjesme koju donosimo u današnjem pravopisu evo i ovdje u cjelini:Rano urani na vodicu Mare mimo bile dvore Ivanove, iz pendžera Ive nju ugledao i lipo je Mari govorio: »Ne rani tako na vodicu, Mare, nećeš doći doma neljubljena!« Zato Mare ništa ne hajaše, vazme vidro i na vodu pojde a po za njom na konjicu Ive. Što 'e Mare vidro nalivala to 'e Ive napojio konja pak je hvata za bijele ruke i vodi 'e pod jelom zelenom i ljubio \e koliko mu 'e drago. Pokle mu 'e ljubit dodijalo on nju koje kako janje malo10.15143i pokrije s vezenom mahramom.Misli junak da nitko ne vidi,vidila 'e vila planinkinja.On se mećje na dobra konja svoga 20pako grede Mari na dvorove,isprid dvora tihim glasom zove:»Otvor' dvore, Mare dušo moja!«Iz dvora se nitko ne ozivljaneg starica Upe Mare majka: 25»Da tko moju Maru zove,moja Mare na Dunaj na vodu,teško vidro pa daleko voda,

još nije moja Mare toko jaka!«A on je njoj junak govorio: 30»Kad nije tebi tvoja Mare domapovrati meni sve moje darove.«Sve mu dade1 u mahramu vezei pridade Ivi na konjicu.Zavapila 'e vila planinkinja: 35»Jadna bila, lipe Mare majko,jadna bila, jadna se rodilai Ivanu dare povratila!Niti 'e Mare na Dunaj na vodunego Mare pod jelom zelenom, 40zaklana 'e kako janje malo,pokrivena s vezenom mahramom!«Kad to čula lipe Mare majkaona grede u svoje ložnice,ona vazme noža2 okovana3 45pa i sebi u sardace daje:»Kad nije, Mare, ćjere moje,kad nije tebe, neka nije ni mene!«Autor gore spomenutog članka kaže za tu pjesmu da je nađena u rukopisu Splićanina Vicka Kapogrosa--Kavanjina (1769—1838), da je bez naslova, da se sastoji1 valjda dare.2 vjerojatno nože. 3od 48 stihova i to 35 čistih deseteraca, 7 jedanaesteraca i to ako se računa ie kao dva sloga te jednog osmerca, da onda zaključi kako je toj pjesmi iako zvuči po narodnu autor gore navedeni Kapogroso. A među ostalim evo zašto: »Živeći dugo u Dalmatinskoj Zagori, progoneći — kao teritorijalni kolunel — 'malvivente' i ko-mandirajući serdarima i pandurima, morao je upoznati i narodnu, pjesmu, ali se čini da je nije proučavao. Da je pak ovakvu pjesmu čuo u narodu, pa bilo da ju je kolunel Vicko i na svoju prikrajao, svejedno nije jasno zašto je baš ovu izabrao i zabilježio, jer je sve drugo nego poučna, ratnička, religiozna ili moralna, on koji inače prevodi religiozna razmišljanja, dobre savjete moralne pouke i slično. Zato radije pretpostavljam da je autor pjesme kolunel Vicko koji je nastojao da pjesmi dade narodno ruho, a spjevao ju prema događaju koji se stvarno dogodio negdje na ondašnjoj tursko--dalmatinskoj granici, te na nj ostavio jači utisak.«Međutim u štampanoj zbirci narodnih pjesama Duj-ma Srećka Karamana4 na str. 19—22 nalazi se pjesma Ljubovnik krvnik [dva početna joj stiha glase: »Sinoć svojin govorila dragin //A jutros ga ni vidila nije«]5 koja je i pored nekih odstupanja svojstvenih varijantama (inače bi varijante ponavljale doslovce sadržaj osnovnog predloška i ne bi više bile varijante) iznijela sve »glavne točke« pjesme u Kapogroso-Kavanjinovu rukopisu.A u naše dane su zapisane tri krnje varijante tog istog motiva i to jedna god. 1958. u Primoštenu, druga god. 1959. u Gustirni blizu Marine kod Trogira a treća god. 1960. u Grohotama na otoku Šolti. Svima su trima pjesmama koje su očito prave narodne pjesme kao i ona Kavanjinova, kazivači bile žene i to prvoj učenica nepoznata imena, drugoj Marija Gaćina rođ. Recentin rođ. 1921. u Marini, a trećoj Jovanina Bezić rođ. Bezić, starica od 74 godine, rođ. u Grohotama. Sve te tri pje- jj po svoj prilici okovane.1444 Marjanska vila, Spljet, 1885.5 imade 99 stihova.10 Zanemareno blago145sme donijet ćemo na stranama »Mogućnosti«. Prva, iz .Primoštena, glasi ovako:»Majko moja, iđen na vodicu!« »»Mare moja, ne na vodu sama jer na vodi ljuta zmija spava koja ljubi devet divojaka i tebe će, Moro, dušo moja!«« Zato Mare haje i ne haje, uzme vidro i na vodu pojde a na vodi ljutu zmiju najde. Pa kalije Mari ljuta zmija: »Mare moja, napoj meni konja, ja ću tebe kada budeš moja!« Kad je Mare konja napojila vazme Maru na konja prida se pa je baca na travu zelenu, Ijubija je litnji dan do podne pa je kolje kao janje malo. Tote joj je grobac napravija, na vr' glave ružu posadija, ispod nogu bunar sagradi ja a na desno klupu postavi ja; ko je mlađan, nek se ružom kiti, ko je žedan, neka vodu pije, ko j' umoran, nek na klupi sedi.*Evo druge, iz Gustirne:Uzme vidro pa na vodu pojde i na vodi svoje drago najde. »Draga moja, napoj meni konja i na konju sivoga sokola!« »»Ne moren ti napojiti konja, ni na konju sivoga sokola, karat će me stara moja majka da san puno na vodici stala!««

1015206 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka. Rukopisna zbirka br. 310 Instituta za narodnu umjetnost, Zagreb, 1957/58, br. pjesme: 141.146»Poj ti reci tvojoj staroj majcida se malo vidro utopilo, 10ploveć malo, velo rasušilo!«Tako ona majci govorilapa se vrati na vodu studenu,tamo je je momče dočekalopa je sida na konja prida se 15pa je 'juhi kano dite maloa kad mu se 'jubit dodijaloon izvadi noža iza pasapa je kolje i u jamu baca.1Treća varijanta, ona iz Grohota, slično završava kao i ona iz Primoštena:Sinoć s mojin ja govorin dragina jutros ga ni vidila nišan,vazmen vidro pa na vodu pojden,tut na vodi svoga draga najden'di na vodi konja poigraje. 5»Draga moja, napoj meni konjai na konju sivoga sokola!«»»Ja bi' tebi konja napojiladl će mene karat stara majkada san puno na vodici stala!«« W»A ti reci tvojoj staroj majki:malo vidro da se potopilo,velo vidro da se rasušilo.«Kad je draga dragog razumilaonda mu je konja napojila, 15on je 'vata preko tanka pasapak je meće na konja prida sepa je vodi u goru zelenu.Veže konja za granu javoraa sokola za list galupera 20a nju vodi pod bore zelene7 Ibid., Narodne pjesme s otoka Šolte i Čiova. Rukopisna zbirka br. 356 Instituta za narodnu umjetnost, Zagreb, 1960, br. pjesme: 12.147pak je 'jubi litnji dan do podne. ,, Kad mu je je 'jubit dodijaloon je koje kao janje malo i pokrije ditelinom travon 25da je ne bi muhe napjuvale. Na noge joj vodu navrnujo a na glavu ružu posadijo, ko je mladi, nek se ružom kiti, a ko žedan, neka vode pije.Dovoljna bi bila samo pjesma Ljubovnik krvnik iz Karamanove zbirke te ove tri navedene varijante pa da lako zaključimo kako je ipak pjesma nađena u gore spomenutom rukopisu djelo hrvatske folklorne poezije a ne osobno Kapogrosovo. Ali netko manje upućen, mogao bi pomisliti da je lako moguće da je ta pjesma ipak Kapogrosova, a Karamanova i tri citirane varijante da su potekle od nje. Samo što potanja analiza pjesme iz Kapogrosova rukopisa pokazuje da ona nosi sve stilske oznake koje općenito pripadaju našoj na rodnoj pjesmi: ime rijeke Dunaj (Dunav) za vodu bilo kakve vrste a osobito pitke, gotove formacije rečenica koje se umeću sad u ovaj sad u onaj dio pjesme kad se iznose približno iste ili slične situacije, miješanje ikavskih i ijekavskih oblika itd. Uz to je pjesma Kapogro sova rukopisa kao i ona iz Mar jonske vile vjerojatno kontaminacija dviju, a možda i triju narodnih pjesama samo suvislo složenih u novu cjelinu kao što se to često događa s produktima našeg folklornog pjesništva. Ali i izvan sadržaja ove pjesme zna vila u hrvatskoj folklornoj poeziji otkriti nedjelo nalik tome, a izvršeno u potaji, ili uopće dojaviti najbližima (ženi, dragome) teško stanje junaka ili junakinje u kojem se nalaze. Tako je npr. u narodnoj pjesmi iz Molata (dakle opet iz Dalmacije) koja počinje stihom Divofka je divojku rodila takav izvjestilac baš vila:148

Zavikala iz planine vila: »Zlo ti jutro, Senjanin Ivane, zlo ti jutro a gore ti veče, tvoje zlato na vodi zaklato .. .«8Uz to napominjemo da se u ovoj pjesmi radi o dvjema sestrama od kojih prvu mnogi prose a drugu nitko, zbog čega ova druga na usamljenu mjestu pokuša zaklati svoju sestru domamivši je tamo po nagovoru same majke. Nego kako smo vidjeli iz malo prije navedenih stihova taj njezin ružni čin otkriva vila najozbiljnijem proscu zaklane djevojke i to dok on i ne znajući za to prolazi negdje u blizini mjesta gdje se sve to dogodilo.Onome koji bi prvi put čuo jednu od triju gore navedenih varijanata pjesme koja se nalazi u Kapogro-sovu rukopisu i u Karamanovoj Mar jonskoj vili a ni za Kapogrosovu ni za Karamanovu inačicu ne bi znao, jamačno bi se činilo (kao što se činilo i piscu ovih redaka kad ih je čuo) da se u njihovu slučaju radi o deformiranom sadržaju jedne starije pjesme koja je urodila vrlo uspjelim umjetničkim rezultatima, a u kojoj se opisuje ili kako junak kod vode ugrabi djevojku ili kako je pokušava na tom mjestu obljubiti a ona mu posluživši se lukavstvom umakne. U jednoj od takvih pjesama koja se zove Otmica? a zapisana je na otoku Hvaru krajem prošlog stoljeća te ima stihova koji su nalik uvodnim stihovima pjesme iz Kapogrosova rukopisa, momak otme djevojku ali joj ne nanese nikakva zla nego je naprotiv uzima sebi za ženu. Do ubojstva svakako ni u jednoj ni u drugoj vrsti pjesama takva sadržaja ne dolazi. Međutim pjesma iz Kapogroso-Ka-vanjinova rukopisa kao i ona iz Karamanove Mar jonske vile pokazuje da to ubijanje djevojke nakon obljube u trima u cjelini navedenim varijantama iz Dalmacije nije8 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih zadarskih otoka. Rukopisna zbirka br. 166 Instituta za narodnu umjetnost, Zagreb, 1954, br. pjesme: 105.9 Ibid., Hrvatske narodne balade i romance. Zagreb, 1951, br. pjesme: 49.149nikakvo deformiranje drevna sadržaja učinjeno u najnovije vrijeme nego da je to ubijanje djevojke nakon obljube jedan od mogućih klimaksa takva sadržaja i u pjesmama starijeg nadnevka pa da prema tome otpada sumnja da je oslabljen ili pokvaren ukus najnovijih kazivača unio to ubojstvo u samu radnju pod utjecajem nekih trivijalnih pjesama koje su se pjevale između dva svjetska rata, ukoliko nisu i prije, ali kojima se inače sadržaj ne poklapa sa sadržajem pjesme koja je i povod ovom napisu i koje su nađene u drugim krajevima naše domovine (neposredna okolica Karlovca).10Što se tiče nepravilnosti pojedinih stihova u pjesmi Kapogroso-Kavanjinova rukopisa ona za poznavača posebnih prilika oko zapisivanja i objavljivanja naše narodne poezije ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Treba naime znati da se nemali broj naših objavljenih narodnih pjesama (na kojima se štoviše proučavala jučer, a proučava i danas općenito naša metrika) domogao te svoje pravilnosti zahvaljujući učenim ljudima koji su svojim »zahvatima« nad takvim pjesmama tu pravilnost postigli. Priličan broj kazivača (tu su uključene i kazivačice) ne upamti dobro sve pjesme ili i onu10 Evo jedne od tih pjesama iz sela Piščetki:Kad se popnem na visoke planine i pogledam te hrvatske ravnine onda znadem za čim srce boli i opazim u daljini jelena pa ja skinem parabelum s ramena da ubijem u dolini jelena a ja ranim svoju malu kraj srca. Donesem joj crnu kavu da pije pa je pitam: »Mala moja, kako je?« Ona veli: »Sve mi gore i gore.« Donesem joj tri jabuke crvene pa je pitam: »Mala moja, kako je?« Ona veli: »Sve mi gore i gore.« Dovedem joj tri mangupa da ljube pa ju pitam: »Mala moja, kako je?« Ona veli: »Sve mi bolje i bolje.« A ja skinem parabelum s ramena i ubijem svoju malu do kraja.150koju znade dobro ne kazuje kako treba jer je uzbuđen za vrijeme toga kazivanja ili je baš onoga dana kad je kazuje slabije raspoložen pa mu se stihovi duži ili kraći nego bi trebali biti često pojavljuju na ustima i time oštećuju pjesmu kao cjelinu. U naše dane tome se dade kojekako doskočiti ali najbolje tako da kazivač hrapave stihove ponovi u recitativu ili melodiji koja ih prati. A onda postoji i magnetofon. Tako slabo zapisanih pjesama kao što je ta u rukopisu Vicka Kapogrosa-Kava-njina ima podosta i u drugih naših zapisivača koji su ili bili ponekad u tom poslu nespretni ili nisu htjeli dirati u sam tekst donoseći ga u dlaku onako kako su ga od kazivača čuli. Da ostanemo na području naše Dalmacije spomenut ćemo da tako slabo zapisanih pjesama ima mnogo i u glasovitoj rukopisnoj zbirci Pismar narodni A. F. Alačevića (Alačević je rođ. god. 1781. a umro je god. 1856. a ta zbirka se nalazi pohranjena u arhivu Jugoslavenske akademije u Zagrebu). Pa i Fortissova Asan-aginica ima nekoliko hrapavih stihova koje je poslije Vuk kad ju je prenio u II knjigu svoga zbornika dotjerao. Što se tiče sinafele s kojom se susrećemo već u 1. stihu pjesme Kapogrosova rukopisa: »Rano urani na vodicu Mare« moramo kazati da ona nije samo osobina naše pisane poezije, a poglavito stare nego i usmene pa nas na tom mjestu ne iznenađuje niti predstavlja jedan od dokaza da pjesma nije narodna.Iz svega što smo iznijeli zaključujemo da je pjesma Rano urani na vodicu Mare prava narodna pjesma te da su nezgrapnosti u njoj plod ili kazivačeve časovite zabune ili njegove memorije koja ga nije najbolje služila u momentu recitiranja, a ne propusti Vicka Kapo-grosa-Kavanjina kao zapisivača ili prepisivača. A što pjesma nema naslova samo je još jedan dokaz više da je prava narodna jer ga nijedna narodna pjesma nije ni imala u času prvog fiksiranja na papiru ili za vrijeme snimanja na magnetofonu ukoliko nije bila naučena iz neke publikacije gdje ju je naslovom već bio obdario ili zapisivač ili urednik-izdavač.Još bi se htjeli osvrnuti na Jutronićeve riječi koje se odnose na Dalmatinsku Zagoru. Najnovija istraživa-

151nja kao i najraniji zapisi (Hektorovićevi, Barakovićevi itd.) naših narodnih pjesama pokazuju da Dalmatinska Zagora daleko zaostaje što se tiče uspjelih narodnih pjesama i njihova broja za našim priobalnim i otočkim krajevima. Prema tome Vicko Kapogroso-Kavanjin nije trebao ići u Dalmatinsku Zagoru da bi se upoznao s našim narodnim pjesmama budući da je njih bilo mnogo i u Splitu i njegovim predgrađima11 a kamo li da ih ne bi bilo na najbližim otocima tome gradu: Čiovu, Šolti, Braču ili Hvaru a da udaljenije otoke ovom zgodom i ne spominjemo.11 Vidi već više puta spomenutu Karamanovu Mar jonsku vilu i rukopisnu zbirku Vjekoslava Radice 14 pjesme, junačke i ženske, iz Velikog varoša u Spljetu iz god. 1889. koja se danas nalazi u arhivu Jugoslavenske akademije u Zagrebu, a gdje imade izvrsnih narodnih pjesama.152ZA JEDNU POVIJEST NAŠEG KNJIŽEVNOG FOLKLORAZnatan dio hrvatske književnosti pripada folkloru, tj. usmenoj predaji. Novija naša umjetna književnost težila je pri svom nastajanju da joj se štoviše približi i duhom i izrazom. U tom je pogledu Ivan Mažuranić postigao najviše svojim epom Smrt Smail-age Čengijića. Poslije romantizma umjetna je književnost u nas krenula drugim smjerom, pa ipak, zahvaljujući toj prvotnoj težnji, ona se nije nikad dokraja odnarodila, nije postala neživotna, kopija stranih djela, prazan odjek tuđih nastojanja.Lijep primjer našeg budućeg promatranja svega onoga što se dešava u svijetu velikih književnosti, a da se pri tom ne izgubi vlastito obilježje, imali smo i u poeziji u razdoblju između dva rata, kad su i Valerv, Ungaretti, Jesenjin, Rilke i F. Jammes, a i još neki strani pjesnici, bili tako poznati našim liricima, ali to nije ugrozilo zgradu koju su oni tada podizali.I u radovima samih početaka naše umjetne književnosti, tj. tamo negdje za prvih desetljeća XVI stoljeća, naći ćemo pored svih utjecaja susjedne književnosti na Apeninskom poluotoku, i duh naše narodne poezije. Uz petrarkističke lahore koji su nesumnjivo duvali iz dvorova i visoko civiliziranih gradova Italije, nad hrvat-153skom pisanom poezijom nije nikad prestao da struji i životni dah naših livada i polja. Potanji studij npr. Ranjinina Kanconijera pokazao bi, a i Milan Rešetar je u tom pogledu učinio mnogo, da je poneki rad, koji se dosad smatrao radom učena pjesnika u tom kanconi j eru, uz neznatne izmjene, djelo narodnog pjevača, da pripada našoj usmenoj tradiciji. A zatim, da izmjene u tim pjesmama nisu krupnije od onih koje su izvršili neki najistaknutiji sabirači naše narodne poezije u XIX stoljeću. Ali i kad toga ne bi bilo, postoji duh pa i način oblikovanja u nekim pjesmama koje očito pripadaju umjetnom stvaraocu u tom kanconijeru, kome je kumovala poezija naše usmene predaje. A uz to u tom istom stoljeću imamo i izravne zapise Petra Hektoro-vića u Ribanju i ribarskom prigovaranju (1568) koji iako brojem maleni znače mnogo.Od tada pa do Hrvatskog, odnosno Ilirskog preporoda svako će nas stoljeće, a da i ne govorimo o Kači-ćevu, obogatiti ponekim radom usmene tradicije bilo to u nekom umjetnom djelu, kao u baladi Majka Mar-garita. u Barakovićevoj Vili Slovinki (1813), bilo tako da ćemo ga prema upozorenjima samih pisaca, kao npr. Zoranićevim u Planinama (1569), pronaći kasnije u pojedinim rukopisima (Fancevljevo otkriće prekrasne ro-mance A ti divojko šegljiva u jednom zadarskom rukopisu XVII st.) itd.Ali na veliku vrijednost naših folklornih književnih radova upozorit će tek romantički pokret, odnosno čitav niz Vukovih knjiga, i pored Fortisovih anticipacija. Poslije će mnogi potaknuti tim uspjehom, a i osvojeni jednostavnom ljepotom stanovitog broja tih radova, sami početi sakupljati u narodu takve radove (Vraz, Jukić, Kurelac), ili barem sudjelovati pri njihovu objavljivanju (Martić, Bogišić).Ogromno je značenje imao u tom pogledu i »Poziv« Matice hrvatske god. 1877, koji je bio upućen svim ro-doljubima da sakupljaju narodne pjesme, jer je odaziv na nj bio primjeran, pa smo tako dobili čitav niz veoma vrijednih zapisa koji i danas tvore najjaču polugu pri svim naporima u tom pravcu. Deset štampanih Matiči-154nih knjiga pod naslovom Hrvatske narodne pjesme (1896—1941) samo su djelomično iskoristile tu bogatu i zaista vrijednu građu.Zatim ne smijemo pustiti iz vida i mnoga izdanja koja su objavili pojedinci s više ili manje uspjeha u Zagrebu i u drugim gradovima. Kad smo nakon drugog svjetskog rata počeli sistematski sakupljati ostatke folklorne građe, zahvaljujući za to posebno osnovanoj ustanovi »Institut za narodnu umjetnost«, koja djeluje u Zagrebu od god. 1948, i onako obilni materijal još je više porastao. Sad smo među ostalim dobili uz književne i glazbene zapise. Nećemo time kazati da nije glazbenih zapisa bilo i ranije, ali od osnutka toga instituta i folklorna je muzika uključena u sistematski sakupljački rad. Pri tom se sakupljanju po raznim dijelovima naše domovine pojaviše i drugi zadaci u vezi sa seljačkom arhitekturom, plesom, dramom, vjerovanjima itd., pa su i ta istraživanja još više oživjela interes za naše narodno blago.No makar je sve to vrijedno i makar sve to ima svoje veliko značenje, ipak nas naš odnos prema ukupnoj folklornoj građi ne može zadovoljiti. Mi još ne znamo što je najvrednije u njoj. Istina netko bi mogao reći da nije mnogo bolje ni s našom pisanom književnošću na kojoj se okušalo više ljudi. U posljednje smo vrijeme počeli sve više izdvajati Ivana Mažuranića i S. S. Kranj-čevića kao naše najveće pjesnike, no zar to nismo i dosad

radili, a što je s ostalim književnicima? Koliko ima još oprečnih sudova npr. o Vladimiru Vidriću koji se, čini se, nalazi najviše na putu da ga svi prihvate. Mi još nemamo opširne, detaljne povijesti svih razdoblja naše književnosti i ne znamo da li ćemo je tako brzo imati. Pa kad je tako s umjetnom, kako ćemo tražiti da bude bolje s folklornom našom književnošću. Ne volimo dijeliti te književnosti jednu od druge, jer nakraju one su samo dva izdanka istoga debla, ali morat ćemo ih u ovom osvrtu ipak barem teoretski razlikovati.Naša folklorna književnost treba svoju povijest. A šta bi u njoj trebalo obraditi? Znatnu poteškoću pred^ stavljaju neobjavljena ostvarenja koja su vrlo vrijedna155u umjetničkom, a i u jezičnom pogledu. Ne može se rukopisni dio ostaviti neocijenjen ili čekati dok ne bude štampan, jer bi to značilo za dugo vremena odgoditi pisanje takve povijesti. Svakako velika je građa koju bi obuhvatila ta knjiga, jer bi trebalo proučiti ne samo građu u objavljenim i neobjavljenim zbirkama, već i folklorni književni materijal u raznim publikacijama kao što su: revije, tjednici, dnevnici, kalendari, prigodna izdanja i dr.Neka tvrđenja da glavne štampane zbirke iz XIX i XX stoljeća predstavljaju najvrednije i da se na terenu ne može naći ništa značajnije, mislimo da je suvišno pobijati poslije najnovijih otkrića, koja dokazuju protivno.1 Zatim treba utvrditi da dobar dio hrvatskih folklornih književnih radova (osobito u stihu) nije samo spjevan u čistoj štokavštini, nego i u stanovitoj smjesi sad štokavsko-čakavskoj, sad štokavsko-kajkavskoj, ili samo u čakavskom, odnosno kajkavskom dijalektu, pa da kao takav nije tako pristupačan čitavoj našoj čita-Ižvikoj publici. Međutim to nas ne bi smjelo smetati, jer i dobar dio naše stare umjetne književnosti do XIX stoljeća, odnosno do Hrvatskog preporoda nije ispjevan u čistoj štokavštini, pa ga svejedno smatramo kao neodjeljiv dio našega literarnog naslijeđa. Ali i kad bi to bila neka zapreka pri njegovu objašnjavanju i populariziranju, opet bi prema njoj morali biti ravnodušni, jer bi mi u takvoj povijesti u prvom redu nastojali da našu folklornu književnu građu ocijenimo s estetskog gledišta, bez obzira na to u kojem je ona dijalektu oblikovana. Osim toga među pojedinim ostvarenjima te folklorne građe ima i takvih (osobito pjesama) koja su dosta stara te koja i danas imaju svoju arhaičnu vrijednost. Jedan smo od takvih radova u stihu zabilježili god. 1958. na otoku Žirju kraj Šibenika od starice Marije Roman rođ. Jurić, a u kojem je glavni junak Ivo Senjanin:1 Vidi žgančeve zbirke kajkavskih narodnih pjesama, neke pjesničke zapise u Čubelićevim zbirkama, zbirku koju sam izdao pod naslovom Zlatna jabuka i dr.156Opremi se Senjanine Ive, opremi se moru u gusare, gusari ja devet godin dana, kad deseta godina nastala, tad se Ive dvoru opremija. Kada dojde na kraj sinjeg mora tote najde čobanicu mladu, kako čuva svoje bile ovce, kako čuva i kako popiva, pa je Ive njojzi besidija: »Jesi li se udavala, mlada, čigova si roda i plemena?« Njemu pravi2 čobanica mlada: »Ja se nišan, delijo neznana, ja se nišan dosad udavala, jer san jadna sirota divojka!« Na to jon je Ive besidija: »Ja ću tebe, mladu, odljubiti!« Moli mu se sirota divojka: »Nemoj toga meni učiniti, jer ja 'oću Boga umoliti, da on maglu na zemljicu spusti, u magli će šara zmija biti, pa ćeš od nje junak poginiti.« Govori mu njegova družina: »Ti ne diraj sirote divojke, jer je teška kletva divojaška, a nabaška? sirote divojke!« Na to Ive haje i ne haje, ven odljubi sirotu divojku. Boga moli sirota divojka, da se magla na zemljicu spusti, da u magli šara zmija bude, pa da od nje pogine Ivane. Bog joj čuja od srca molitvu, spustila se magla na zemljicu i u magli zmija šarovita,2 govori. 8 posebno.

157pa se Ivi vije oko vrata, 'oće Ive od nje poginiti, tad mu kaže družina ostala: »Jesmo li ti, Ive, govorili, da ne diraš sirote divojke, da je teška kletva divojaška, a nabaška sirote divojke, boje ti se u more baciti, neg sirotu mladu odljubiti. Povij4 nami, Senjanine Ive, šta ćemo ti majci kazivati?« Govori in od Senja Ivane: »Vi povijte mojoj staroj majci, da ću joj se dvoru zavratiti, kad urodi javor s jabukami, kad obili perje na gavranu, kad procvati ruža u kamenu!« To izusti i dušicu pusti*Tu baladu iznosimo i stoga što je izvanredna umjetnina. Već je njezin početak snažan. Treći stih »gusarija devet godina dana« upućuje nas, kako je težak i opasan život provodio glavni junak i kako mu je nasilje ušlo u krv. A moćan je i »kor« Ivine družine koja nastupa na dva odlučna mjesta balade, tj. prvi put prije nego će glavni junak silovati djevojku i drugi put, kad je već siluje. »Kor« izriče snažno moralna osjećanja puka. Jadni svršetak junaka dolazi kao pravedna kazna sila koje ne dozvoljavaju da se naruši ravnoteža između zla i dobra.Česta je pojava u našoj narodnoj poeziji da zlo prevrši mjeru; pri tom se narodni pjevač služi i nerealnim zbivanjima, kao što su čudesa ovakve vrste.Ima još mnogo balada koje su jednako snažne kao ova o nasilnom Ivi, a nalaze se neobjavljene u raznim4 kaži."" O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka, 1957/58. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu, br. zbirke: 310, br. pjesme: 110.158zbirkama naših ustanova. Čak i neki fragmenti pjesama djeluju snažno kao npr.:

Vino piju dva mila brajela, vrime in je za u love pojti, u dno gore 'di zmaj ljuti spavaJunak se je sa sedla bacija, za granu je vranca privezaoi On dva konja, a on ni jednogaCrna i' je noćca poklopila.^Ili:»Jubo moja, ča odveza konja, 'di ću sada, na koju ću stranu?« Konjić rže, uzda nam se spliće, a zelena gorica daleko, na dvi ga je pola prisikao,7Ali ne samo u pjesmama već i u prozi možemo naići na snažna umjetnička ostvarenja. U prozi, koja nije pri-povijetka, nego jednostavno kazivanje »uistinu doživljenog«. Primjer, koji navodimo, objavljen je u »Zborniku za narodni život i običaje« Jugoslavenske akademije,8 a potječe iz Punta na otoku Krku:»I stara Dunižarka je videla čudo toga. Ona je bila pobožna, pa je svako jutro hodela na ranu misu. Na Dušni dan v noći se je niko doba zbudila i učinelo njoj se, da zvoni. Haba9 boje i lipo njoj se čini, da čuje zvon, kad bura utihne. Se je stala, zela faleceton i šla po škurom Kolušinu brzo crikvu, da ne zakasni na misu. Kad je prišla na vrata, vidi punu crikvu judi. Ne kantaju na glas, leh niš mrmju. Šla je pomalo va jenu koru.10 Kako6 Ibid., br. pjesme: 148.7 Ibid., br. pjesme: 152.8 N. Bonifačić Rožin, Puntarske predaje i puntarske glagoljske matice, knjiga 37, str. 163. Zagreb 1953.9 sluša,10 klupu,159ni jimela sviće, dal joj je jedan kraj nje bokunić, da i ona gori. Kad je misa finila, šla je s crikve z onu sviči-cu. Kako je još bilo škuro, ona je šla znova leć, da ne drhće, stanjena11 prije zore. I zaspala je. Kad se je zbu-dila, već je svitelo i ona averti12 na škrinji jenu košćicu, kadi je prija spanja bila položila svićicu. Strah njoj je kosti stresal. Šla je popu i sve mu pravila. On njoj je rekal, da je to bila na mrtvačkoj misi i da je ona košći-ca od mrtvoga. Bi ju morala poć tornat, aš ako ne, on čija je, ne će jimit mira.Nju je bilo strah poć, ma da njoj mrtvi ne budu na duši, stala se je drugo jutro va istešu13 dobu i šla je cri-kvu. Našla ju je punu, sve kako i pasanu14 noć. šla je va koru i onomu kraj sebe tornala15 svićicu. On ju je zel i mahnul njoj z glavu, kako da zahvaljuje. Ona je šla na to brzo, brzo van s crikve, a da ni pogledala ni livo ni desno.«Dakako drukčijim se sredstvima služi narodni kazivač od umjetnog. On je skromniji pri oblikovanju svoje građe, ali je zato njegov pripovjedački »postupak« izravan i sav se oslanja na samu atraktivnost »doživljenog«. Izvan njega on ne osjeća nikakvu potrebu za drugim iživljavanjima. Atmosfera prohladne zore dana je s ovo nekoliko krajnje suzdržanih rečenica: »Na Dušni dan v noć se je niko doba zbudila i učinilo njoj se, da zvoni. Haba boje i lipo njoj se čini, da čuje zvon, kad bura utihne.«Osim goleme građe i u stihu i u prozi, koju bi trebalo proučiti, pri pisanju povijesti našeg književnog folklora morao bi se ispitati i odnos pojedinih istraživača, naših i stranih, prema njoj. I u kolikoj su je mjeri oni poznavali. Najprije bi trebalo opisati trijumfalni doček našeg pjesničkog folklora (njega u prvom redu) u Gajevoj »Danici«, pa pozivanje na nj, uz stare dopreporodne11 digavši se,12 opazi,13 istu,14 prošlu,15 vratila.160pisce — a osobito one iz Dubrovnika — kao na najautoritativnijeg učitelja pri pjesničkom oblikovanju. Zatim iznijeti dalji hod književnog folklora (sad i njegovog pripovjedačkog dijela) kroz romantičnu periodu sve do realizma. Onda prikazati, kako se veličao (osobito u stihu) samo jedan dio tog folklora (epski), a zapuštao drugi (epsko-lirski i čisto lirski), pa neprilike koje su iz tog nastale, a kojih se posljedice još i danas osjećaju. Onda bi trebalo posvetiti u toj povijesti i posebnu pa/nju epici i pokušati dati nova osvjetljenja u vezi s njom (naročito u vezi s njenom građom koja još nije objavljena1") koristeći se pri tom rezultatima evropske književne kritike posljednjih pedesetak godina od B. Crocca, do Pi-dala, E. Pounda i P. Toschija.Dobar dio folklornih radova koje smo navikli smatrati velikim, izblijedjeli su, ne hvataju se više duše i ne pobuđuju pažnju čitalaca protančanije književne kulture. S druge strane znatan dio te folklorne građo postaje sve privlačniji, dok mu mi još uvijek posvećujemo premalo pažnje. Ne nastojimo da mu prokrčimo put u strani svijet koji se je znao diviti pjesmama kakve su Hasan-aginica i još neke.Isto tako trebalo bi podvrći kritici diobu epskih pjesama u cikluse, jer se mnogi vrijedni prilog, radi te diobe, ne može nigdje smjestiti.Nije manje odgovoran ni posao oko ispitivanja autentičnosti pojedinih priloga, osobito starijih sakupljača, kad se na autentičnost teksta manje pazilo, pa se pribjegavalo kojekakvim intervencijama, ne samo jezične nego i psihološke prirode. Samo pri tom ne bi trebalo ići u krajnost, ni odreći se tih priloga samo zato, što je zapisivač

nešto dodao ili oduzeo.1(i Tu u prvom redu mislimo na veliku rukopisnu zbirku Balda Glavića, vlasništvo Matice hrvatske, danas pohranjenu u Jugoslavenskoj akademiji. U toj zbirci se nalaze neke izvanredno uspjele pjesme, spjevane smjesom štokav-štine i čakavštine, koje više sliče pripovijetkama u stihu nego epskim pjesmama. Pune su uspjelih realističkih detalja, kao da im je autor neki Chaucer, samo anoniman, izgubljen u kolektivu pučkih novelista koji se služe stihom. Zanemareno blago161Isto tako treba proučiti i sve načine poznatog saop-ćavanja u folklornoj književnosti, počevši od bajke do poslovice i zagonetke. Pri proučavanju poznatih zapisa naići ćemo na veće poteškoće pri utvrđivanju njihove autentičnosti i starine. Zatim u takvoj povijesti morat ćemo se pozabaviti i dramskim elementima i čitavim dramama u folklornoj književnosti. Najnovija istraživanja u tom pogledu (N. Bonifačić Rožin, Narodna drama u Hrvatskoj, Zbornik trećeg kongresa folklorista Jugoslavije, Cetinje 1958) dala su zanimljivih rezultata.Bilo bi potrebno pri ovim ispitivanjima utvrditi i vrijednost i broj priloga koje su dale pojedine naše pokrajine, pa i neki dijelovi tih pokrajina (npr. dalmatinski i kvarnerski otoci, Hrvatsko zagorje itd.). I najpo-slije, kad izučimo svu tu građu, morat ćemo nakon potanje analize ocijeniti je, izdvojiti ono što je u njoj najbolje i naj karakteristični je. Ti napori neće zacijelo biti uzaludni, jer ćemo tako doznati, u čemu je najveća vrijednost našeg književnog folklora. Njegova povijest bit će jednim dijelom i povijest našeg duha, i to njegova znatnog dijela.162NEKOLIKO MISLI O NAŠOJ NARODNOJ POEZIJIKulturna je vrijednost velikog broja naše narodne poezije tako značajna da bi i na nju mogli primijenili riječi koje je upotrijebio Francuz Jeane Camp pišući o španjolskoj tradicionalnoj poeziji,1 a te su da je ona jedan od najjačih spomenika jezika na kome je stvorena: rudnik podataka za historika, područje neprekidnih istraživanja za eruditu, a izvor nepresušne poezije za književnika. Samo što naša narodna poezija nije kao španjolska, i pored časnih napora učinjenih u tom pravcu, ni valjano proučena ni kritički izdana. Njezin se znatan dio nalazi u rukopisu, a priličan broj objavljenih pjesama nije autentično dan. I pogledi na nju kao na umjetničko djelo prilično su zastarjeli.Ako smo se složili s time (a tko bi se usudio to mišljenje ne prihvatiti) da je ona jedan od najznačajnijih spomenika jezika na kome je stvorena, onda ćemo odmah zapaziti da se pisalo o malom broju pjesama u njoj, inače baš brojem uspjelih pjesama tako bogatoj. Devetnaesto stoljeće i sve do prvih godina dvadesetoga osobito se oduševljavalo pjesmama Kosovskog ciklusa, a u vrijeme između dva rata počelo se upozoravati1 La Htterature espagnole, drugo poglavlje u kome se govori o renesansi.163i na pjesme u kojima su bili junaci uskoci i hajduci. Sve je drugo, osim ono nekoliko pjesama lirskoga karaktera koje su. služile u pedagoške svrhe, bilo izvan dosega pravog zanimanja proučavača naše narodne poezije. Hasanaginica i neke pjesme u kojima je »glavnu ulogu« igrao Kraljević Marko2 također su se isticale i u jednom i u drugom razdoblju, ali i one više povezane uz potrebe nastave nego uz književno-kriticko njihovo proučavanje. Usto Goetheov prijevod Hasanaginice bio je prevelika reklama za tu pjesmu, a da bi se prepustila sudbini ostalih, tzv. obiteljskih balada, njezinih sestara. A ipak taj mali broj pjesama, posebno izdvojen i preštampavan iz čitanke u čitanku i iz hrestomatije u hrestomatiju, nije najveće umjetničko ostvarenje naše narodne poezije. Naprotiv, pjesme koje su netom spomenutima ili ravne ili ih nadmašuju svojom ljepotom ostaju u sjeni, za njih se ne zna ili se uopće o njima ne vodi računa. Vjerojatno je tome uzrok stanoviti konzer-vatizam, a onda i komotnost. Što jedan vidi ili više njih, nije teško vidjeti i onome koji dolazi iza njih. Svakako je teže otkriti u golemoj masi neobjavljene građe ili građe koja je objavljena, ali koja se manje proučavala ili sasvim mimoilazila, ono što se ističe posebnom uspje-lošću. Ta usmjerenost na određeni broj pjesama i po mogućnosti na jednu zbirku, pa makar ta zbirka bila i klasična, kao što je slučaj s Vukovom, uvelike siromasi ukupnu sliku naše tradicionalne poezije. I pored žilavih napora pojedinaca u naše dane, nepoznavanje i nebriga za ostali dio građe, bez obzira na vrijednost te građe, traje i dalje. To nepoznavanje i ta nebriga i jesu jedan od razloga da se o našoj narodnoj poeziji kao o umjetničkom djelu — a ona je i to jednim svojim dijelom kao što smo to istakli u početku — veoma malo u svije-2 Jer ima mnogo pjesama istoga motiva u kome on nije glavno lice. O promjenljivom položaju imena i prezimena u našoj narodnoj poeziji vidi prilog O. Delorko, O nesigurnu položaju imena i prezimena u hrvatskim i srpskim narodnim baladama i romancama. (Rad Kongresa folklorista Jugoslavije u Zaječaru i Negotinu 1958. g., Beograd 1960. a sad u ovoj knjizi na str. 127)164tu zna i piše. Moderna književnost od Eliota i Pounda do Saint-John Persa za nju uopće ne zna, dok škotske balade i španjolske romance i danas nailaze na mnoštvo prevodilaca i imitatora u Evropi, a i izvan nje. Da nismo bili toliko slavni baš po narodnim pjesmama za vrijeme romantike, možda bi nas današnji neuspjeh manje bolio, a pogotovo kad imamo čitav niz pjesama, osobito u obliku balade i romance koje ni sami ne ističemo, a koje se mogu po pregnantnosti izraza, čudljivosti fakture i bogatstvu metafora takmičiti i sa škotskim baladama i sa

španjolskim romancama. Kako je velik broj tih uspjelih a zapostavljenih pjesama, najbolje se vidi kad se otvori bilo koja zbirka hrvatske narodne poezije, štampana ili rukopisna. Sigurni smo pri tom listanju da ćemo — ukoliko se zbilja ne radi o izrazito slaboj zbirci, a takvih je zaista malo — naići na bar dvije do tri pjesme3 koje su uspjelo pjesničko djelo. Jedna od takvih, i to štampanih,4 a koju nismo posebno odabirali, dopušta nam, već nakon kraćeg traženja, da se upoznamo s ovom romancom:Konja jaše Zrinjski bane priko polja Teriharca. Kad je bio nasrid polja, nasrid polja Teriharca, dobar konj mu posrnuo. Govori mu Zrinjski bane: »Oj vrančiću, dobro moje, je li tebi dodijalo tvrdo sedlo banjalučko, ili su ti dodijale oštre uzde kostajničke?« Dobar konj mu govorio: »Gospodine, Zrinjski bane,3 Broj naših štampanih i rukopisnih zbirka penje se na stotine, a iz nekih najuspjelijih među njima, kao npr. iz Glavićeve i Pavlinovićeve (obje rukopisne) može se za antologije izvući i do pedesetak pjesama.4 Stj. Mažuranić, Hrvatske narodne pjesme (čakavske), III popunjeno izdanje, Crikvenica 1907, str. 207.165nije meni dodijalo tvrdo sedlo banjalučko, niti su mi dodijale oštre uzde kostajničke, već su meni dodijali česti puti ljubi tvojoj.«Čvrsta koncentracija kazanoga, pa elegancija ritma, viteško izražavanje junaka i konja (konja koji govori kao Homerovi konji u Ilijadi), sve to ovu pjesmu iz Hrvatskog primorja u neku ruku približava najuspjelijim prilozima španjolskog Romancera, toga veoma bogatoga zbornika prave autentične narodne poezije na čije pojedine priloge još od davna gledaju pjesnici s udiv-ljenjem, i ne samo španjolske narodnosti (sjetimo se u tom pogledu velikog ruskog pjesnika A. S. Puškina). Ali ni ova pjesma iz jedne još slabije poznate štampane zbirke hrvatske narodne poezije5 ne zaostaje za gore navedenom. Štoviše, svojim gotovo modernističkim na-strojenjem kao da je stvorena da pokaže svu životnost naše narodne poezije i danas kad su se mjerila u ocjenjivanju pjesničkih djela znatno promijenila.6Ide Diva prikim putem, natkrila se s mrkim skutem. Kad je došla prvoj gori, prvoj gori Kalvariji, al u gori čovik stoji, čovik stoji, klince dila. Pitala ga sveta Diva: »Oj čoviče, oj grišniče, šta to radiš u nedilju, u nedilju baš u mladu?« »Ne pitaj me, sveta Divo, tvome sinku klince dilam.« Ide Diva prikim putem,5 J. Lahner, Hrvatske narodne pobožne pjesme, Zagreb, 1936, str. 14—15.6 Pogledaj str. 146. studije 0. Delorka Ranjeni junak u gori. Filologija, Zagreb 1959, a sad u ovoj knjizi na str. 49.166natkrila se s mrkim skutem. Kad je došla drugoj gori, drugoj gori Kalvariji, al u gori čovik stoji, čovik stoji, krunu vije. Pitala ga sveta Diva: »Oj, čoviče, oj grišniče, Što to radiš u nedilju, u nedilju baš u mladu?« »Ne pitaj me, sveta Divo, tvome sinku krunu vijem.« Ide Diva prikim putem, natkrila se s mrkim skutem. Kad je došla trećoj gori, trećoj gori Kalvariji, al u gori čovik stoji, čovik stoji, križak dila. Pitala ga sveta Diva: »Oj čoviče, oj grišniče, što to radiš u nedilju, u nedilju baš u mladu?« »Ne pitaj me, sveta Divo, tvome sinku križak dilam.«Ovo vračanje stihova: »Ide Diva prikim putem // natkrila se s mrkim skutem« daje posebnu snagu čitavoj baladi. Diva je u njoj shvaćena kao jedna od onih naših bezbrojnih majki nesretnica pred kojom kriju tirani blizu nasilnu smrt njenog sina. To joj odaju priprosti majstori.Najstarije naše narodne pjesme, pored onih u šes-naestercu, dvanaestercu i šestercu, spjevane su u osmercu. Da su one zaista veoma stare, vidi se osim po njihovu jezičnom izrazu i po tome što ih danas ima tako malo. A ipak mi ćemo i njih naći u našim zbirkama, i to u jednoj koja je rukopisna i kojoj je građa sakupljena ovih dana:77 O. Delorko, Narodne pjesme s otoka Šolte i Čiova. Rkp. INU broj 356, broj pjesme 89.167Sinoć 'na8 Mare Petrova, zatvora vrata oj grada, na dvore mali krajiću, dobar joj danak naziva: »Dobar dan, Mare Petrova, otvori vrata oj grada, evo ti srebra i zlata i ćordu moju srebrnu i krunu moga krajevstva«. A Mare kraju govori: »Vala ti, mali krajiću, na tvome srebru i zlatu, na tvojoj kruni krajevoj, na tvojoj ćordi srebrnoj, ja jeman draga Perića, on jema srebra i zlata i krunu svoga krajevstva, ali se krajem ne zove.« Kada je kraj to razumi, brzo je knjigu napravi, šaje je Peri na vojsku i u njoj lipo govori: »Fala ti, Pere, vojvoda,9 . ti si se skoro oženi, u dvoru jubu ostavi, ona ti jubi junake i mene kraja zvala je. Ja ne bi' toga učini, za moje srebro i zlato, za krunu moga krajevstva, za ćordu moju srebrnu.«8 Ona.9 Zanimljivo je da se ovaj Pere vojvoda, koliko je nama poznato, javlja u još dvije naše stare pjesme, jednoj šeste-račkoj i drugoj osmeračkoj, i da su one obje, kao i ova koju navodimo, zabilježene na našim otocima: jedna »Pere gospodin pred Bakrom« (Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih, Trst 1880, str. 108) u Vrbniku na otoku Krku, a druga Daničin dar (N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme, VII, MH, Zagreb 1929, pjes. br. 327) u Vrbovski na otoku Hvaru.168Kad je to Pere razumi, • brzo je vojsku sakupi, pak on gre s vojskom u dvore, a Mari druge vidite, pa Mari druge govoru: , »Daruj nas, Mare Petrova,eto ti dragi s vojnice!« Kada to Mare razumi, rastvori vrata oj grada, na jednu vojsku molala,™ na druga draga čekala, pa Mare lipo govori: »Fala ti budi, bože moj, kupi je Pere vinograd, stopro ga stava saditi, drugi ga trgat

hodili, ja san ga mlada branila za moga draga Perića!« Kad je to Pere razumi, iz tanka glasa zavapi: »Svirite, svirci, vi brzo, igrajte tance okolo, u dvoru mome poštenje, u mome srcu veselje!«I u radovima koji imaju nešto od romance,11 a ipak to nisu, nego su kratke lirske pjesme, naići ćemo na vrlo uspjela ostvarenja. Evo jedne takve pjesme:Kad se ženi Dunaj voda 'ladna, sve je vode u svatove zvala, sam' ne zvala kiše vode 'ladne, lepo joj se kiša zafaljuje: »Falaj tebi, Dunaj vodo 'ladna, što me nisi u svatove zvala, šjutra moram pratiti vojnike:10 od tal. riječi molare, puštati, pustiti.11 St. Vraz je smatrao da je svaka naša narodna u kojoj se odvija neki dijalog, romanca.pjesma.169Majurčane12 i Jasenovčane13 i još tome mlade Kozinčane«.uNa otoku Šolti misle15 da je dobar znak za mladiće kad ih na putu u vojsku prati kiša, ali u kraju16 gdje je netom navedena pjesma zapisana takvu kišu smatraju suzama onih koji za njima žale. Ali bez obzira na tu sim-boliku koja može biti i ovakva i onakva, pjesma Kad se ženi Dunaj voda 'ladna uspjela je i neobično originalna."Iz ovo nekoliko primjera koje smo odabrali naprečac više zato da ilustriramo iznesena tvrđenja nego da pokažemo ono najbolje podrobnijim traženjem po pojedinim zbirkama, pokazuje koliko uspjelih radova naše tradicionalne poezije leži neiskorišteno.Onda još ima nešto u čemu većina prouČavača naše narodne poezije griješi kad o njoj piše, a to je da je gleda najradije u njezinim svečanim, reprezentativnim trenucima. Vjerojatno je na takvo njezino prikazivanje utjecao i pedagoški moment budući da je većina izdanja u kojima se ona donosila i o njoj raspravljalo bila namijenjena školi, srednjoj ili visokoj. Međutim ono što našu narodnu poeziju kao cjelovito književno djelo jezika na kome je stvorena posebno uzdiže baš je njezina sveobuhvatnost. I Dante u Božanstvenoj komediji i Shakespeare u svojim dramskim radovima, kao i Bal-zac i Dostojevski u svojim romanima — da navedemo samo one najveće — dali su punu sliku života. To znači da su iznosili pored svijetlih likova i one mračne, pokvarene. To isto radi i naša narodna poezija. A da to ne radi, ne bi bila tako bogata i značajna kao što jest. U njoj, istina, ima svijetlih likova (imena im i prezimena12 iz Majura.13 iz Jasenovca.14 iz Kozibroda.15 u Donjem Selu.16 O. Delorko, Narodne pjesme iz Hrvatske Kostajnice i okolice, 1960. Rkp. INU, br. zbir. 355, br. pjes. 32.17 Pjesme koja bi ovoj bila nalik nismo još dosad nigdje pročitali, prema tome ne znamo za neku njezinu varijantu.170nećemo spominjati jer su ta, kako smo već naglasili, promjenljiva, nestalna), ali ima i takvih pred čijim nam nevaljalstvima i zlodjelima zastaje dah. A o pjesmama u kojima takvi likovi dolaze do izražaja naši su proučavači većinom šutjeli smatrajući da one svojim sadržajem ne bi odgojno dobro djelovale. A u koliko je samo pjesama prikazano mnoštvo negativnih tipova i ne samo tuđe krvi, nego i naše vlastite! Radojica, junak koji je veoma često u pojedinim pjesmama dan kao pobjednik nad neprijateljem (većinom Turčinom), u ovoj se, koja se nalazi u IV knjizi Kuhačeve velike zbirke Juzno-slovjenske narodne popijevke pod br. 1499 (treća varijanta), a zove se Mali Radojica, prikazuje kao bolesnik koji ne može nikako ozdraviti. Poradi toga on moli majku da ga ona oslobodi patnja dugog i teškog bolovanja i to tako da ga baci u more. Samo more neće da ga primi. Ali isto tako neće da ga primi ni crna zemlja ni živi oganj, kad majka udovoljavajući njegovu preklinjanju pokuša da mu okonča patnje bacajući ga u njih. I tek kad Radojica dođe na ispovijed svećeniku, otkriva se razlog tome čudu. Evo njegovih riječi:Ovo mi je prvo sagrešenje! Ja pogubih hiljadu momaka, koje carskih, koje kapetanskih a drugih ni broja se ne znade.16Ovo mi je drugo sagrešenje; kad sam bio u gori zelenoj, dl ja nađoh dvoje pastir čađi, ja natjerah dvoje pastir čađi, da preda mnom sramotu izrade: a to bili bratac i sestrica.«Ovo mi je treće sagrešenje: kad sam došo caru i carici sigraju se sa zlatnom jabukom,18 Očito zbog zapisivačeve nepažnje ovaj stih ne glasi: >;a drugima ni broja se ne zna«.171: v; ja natjerah cara i caricu,ispekoše zlaćanu jabuku,> ispekoše pa je pojedoše,al to bilo čedo prenejako!«Tek kad je sve ovo ispovijedio, pa sebi olakšao dušu, Radojica umire. Ova nas pjesma nekim svojim momentima podsjeća na pripovijetku Ispovijed Ive Andrića.19 Kao u ovoj pjesmi o opačinama malog Radojice, tako se i u Andrićevoj pripovijetci hajduk Ivan Rosa ispovijeda iznoseći pri tom ispovijedanju takve strahote koje je počinio da njegov ispovjednik ostaje pred njima zaprepašten. Ispovijed se obavlja u jednoj pećini u planini gdje se

hajduk na smrt bolestan sklonio: »Fra Marko je, napregnut kao lovac, hvatao hajdukov šapat u samo uho. Odjednom fratar podiže glavu, pa onda naglo cio gornji dio tijela. Okrenu se ka izlazu, i pridržavajući se za rubove pećine, nagnu se kao čovjek koji se guši i koji traži vazduha i olakšanja. Nije mogao više. Bio je žut u licu i obliven znojem koji se hladio na zimskom vazduhu. Ali ono što je potpuno izmijenilo fratrovo inače grubo seosko lice, to je bio pogled nov, ukočen, malko razrok od straha, nerazumijevanja i bespomoćna sažaljenja. Gledao je rašireno ne videći ništa i disao brzo. Pa bi se opet svladao i vraćao svome grješniku i prislanjao se uz njega kao da ga krije. Ispovijed se nastavljala. Ali se fra Marko nekoliko puta tako odvraćao od čovjeka i okretao ustrašeno lice napolje, kao da bježi od onog što je čuo, i traži pomoći i savjeta i moli nekog da ga uputi, urazumi i izvede sa ovih bespuća. A pogled mu je uvijek sretao sivo nebo i mrtav zimski kraj u dolini«.Naravno, anonimni narodni stvarač20 ne opisuje ovako izravno svoje zgražanje nad Radojičinim zlodjelima kao što radi Ivo Andrić opisujući fratrovo zdvaja-19 Ivo Andrić, Pripovetke. Savremenik Srpske književne zadruge, kolo I, knjiga 1, Beograd 1931, str. 83.20 Dakako, simbolično stvarač jer znamo da je pri izradi svake prave narodne pjesme sudjelovalo redovito više njih.172nje i jad nad zlodjelima Ivana Rose, pa ipak je anonimni stvarač čitavu pjesmu tako zasnovao da se to zgražanje osjeća, iako neizravno rečeno.Znatan broj mračnih, zlih likova živi u sadržajima naših tradicionalnih pjesama: opakih svekrva, nevaljalih majka, nezahvalne djece, muževa sa zločinačkim nagonima. Pogledajmo takva muža samo na početku ove balade:21Dino sinoć sunce zalažaše, i' beg Mustaj-beg s majkom večeraše,i< a ljuba mu jasnim mumom svitli,v" nehote je iskru upustila,i■! na begove skute pogodila.; Trostruki mu skuti pogorili.Niti smide, žalosna joj majka, ■ niti smide trnut ni kazati.■ To vidila ostarila majka,ona veli begu Mustaj-begu:»Beg Mustaj-beg, živ mi bijo majci,u zo čas te majka oženila,još u gore nevistu dovela,gotova nas vatrom popalitii studenom vodom poplaviti.«Kad to čuo beže Mustaj-beže,udar' ljubu po desnom obrazu.Kako ju je lahko udarijo,dva joj bila zuba ispanulai četiri s mista pokrenuo,crna je je krvca oblijala.Govorila ostarila majka:»Drago dite beže Mustaj-beže,ako hoćeš majci ćorlučiti,sag joj kupi, na sag je posadi.«Kad to čuo beže Mustaj-bežeuze ljubu za bijelu ruku,odvede je u visoku kulu,21 A. Hangi, Narodne pjesme iz Bosne, 1898. Rkp. MH, br. zbir. 4, br. pjesme 20 (Svekrva i nevista).173, pa uzima perna buzdohana, bije ljubu pernim. buzdohanom. Kud je bije, tud joj krvca vrije, kud je kuca, tud joj koža puca. -■?... Buzdohanu perje otpadalo,u Hankina leda upadalo. Do ponoći lipotica Hanka, do ponoći »jallah« govorila, od ponoći mrtva sina rodi.Kao što se Dante nije skanjivao dodirnuti u pojedinim prizorima nekih pjevanja svoga Pakla incesta,22 tako se nije ni hrvatska narodna pjesma. U baladi Jadna Jerka23 ovako govori otac svojoj kćerki dok ona pomaže žeteocima u polju:Ceri Jerko, crna ti si oka: moli Boga, da ti umre majka, za se ću te babo privinčati.Dakako, otac nije izvršio svoje namjere, jer mu se kćerka od žalosti razboljela i umrla.I u ovoj pjesmi iz Grohota na otoku Šolti24 javlja se incest, i to na kraju pjesme, ali izgleda ne samo zasnovan nego i ostvaren:Svaka sidi pokraj svoga draga, a sestrica pokraj svoga brajna, najlipša je pokraj kola stala i staricu majku proklinjala, da je majka s dragim omrazila. Govori joj iz kola delija: »Nije tebe majka omrazila, nego si se sama

omrazila; kad si mlada na vodu odila,22 tako napr. u XXX pj., st. 37—41.23 N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme. V. MH, Zagreb 1909, br. pjesme 140.24 O. Delorko, Narodne pjesme s otoka Šolte i Čiova. Rkp. INU, br. zbir. 356, br. pjesme 10.174devet si ji za sobom vodila i desetog svoga oca starca!«A jedan od najviše obrađenih motiva u našoj narodnoj poeziji koji se i u sjećanju današnjih naših pučkih kazivača najbolje sačuvao, jest onaj u kome se opisuje neprirodna ljubav između brata i sestre. I šta je najza-nimljivije, neke su od varijanata toga motiva rijetko uspjela pjesnička djela.25Kad poznamo i ovaj dio naše narodne poezije, onda djeluju više nego romantično ove riječi u predgovoru jedne najnovije antologije folklornog pjesništva Srba i Hrvata:26 »Izbor građe izvršila je sama istorija: najveće mesto i najvišu cenu dala je herojskoj tragediji. I u stihu njoj je sve podređeno, i humor; ona je vrhovna potvrda nacionalnog i ljudskog dostojanstva. Pcsni-čki genije delovao je podjednako u poeziji i stvarnosti. Velika poruka vekova je kratka i jasna: sjaj ovoga sveta meri se ...«Dakako da je naša narodna poezija obrađivala i herojske momente i vrlo uspjelo, ali nije samo njih niti su jedino oni njezino najveće umjetničko ostvarenje.25 Vidi: N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme. V. MH, 1909, br. pj. 139 (Bolje krvnica nego mati i punica); O. Delorko, Zlatna jabuka, Zagreb 1956, br. pjesme 59; I. Čakalić, Sta rinske pisme (rukopis) br. pjesme 178 itd.26 V. Đurić, Antologija narodne poezije, »Nolit«, Beograd 1960, str. 5.175O NEKIM NAŠIM NARODNIMPJESMAMA S NOVELISTIČKIMOSOBINAMAProstor na kojemu se odvija radnja gotovo najvećeg dijela naših narodnih epskih pjesama (i ne samo njih nego i onih koje su na granici epike i lirike), a u kojima se opisuju bojevi većih ili manjih skupina, pa i megdani pojedinih junaka, te nagli upadi, zasužnjivanja pojedinaca itd., nalazi se u krajevima kojima su imena gradova, naselja, rijeka kao i uopće lokaliteta najvećim dijelom istinita, a manjim dijelom iskrivljena ili preinačena pa i izmišljena. To su krajevi koji jednako obuhvaćaju i guste šume i teško prohodne klance, kao i pojedine dvorove, pa utvrđene gradove, a onda i slabo zaštićena naselja te morske obale. Stambol, Senj, Mleci, Budim, Udbina, Kladuša, Zadar, Bužim (da spomenemo samo neke) geografske su točke u tom prostoru koje prate onoga koji se njima kreće. U tom prostoru znadu biti izbrisani i realni razmaci tako da se malo dalje od Senja nalazi Kosovo (koje u stvarnosti bilo da je riječ o Kosovu u Dalmaciji ili o onom u današnjem Kos-metu, nije ni izdaleka tako blizu). Točke odlazaka, povrataka pa i samih zbivanja znadu biti i gradovi kao što su Karlovac, Siverin, Skradin, Livno, Solun, (umjesto njega i Solin), Kaniža itd., a i još mnogi gradovi,12 Zanemareno blago177ali u dosta slučajeva u nekom geografski čudnom odnosu koji ponekad prijeti (kao u kakvu Rimbaudovu ili nadrealističkom tekstu) da se preobrazi u nešto sasvim deseto zahvaljujući nekom gradu, šumi, klancu ili dijelu morske obale gdje se odigrava neki okršaj, za-podijeva kakav napad ili zasniva nužno potreban bijeg.1 Poput prije navedenih gradova isto su tako ponekad slabije određene i čitave pokrajine, a osobito Kotari (koji se znaju pretvoriti i u grad Kotor), pa i sama Krajina, Lika, Krbava itd. A kroz te slabije određene predjele teku rijeke Dunav (on najviše) a onda i Bosna, Lašva, Cetina i dr. Ali baš ova geografski slabija određenost i pored tih stvarnih pokrajina i rijeka kao da je osobito pogodovala razmahu mašte onoga koji se svojim pjesničkim produktima kroza nju kretao. U svakom slučaju u navedenome slabije određenu prostoru živi jedan realan svijet kojega nam autentični život u tančine daju neke od tih pjesama. I to na način koji izmiče i najsavjesnijem i najoštroumnijem historiku manjih zbivanja, i koje su pjesme, pored svega svoga golog realizma (mjestimično i surovog, kako su isticali i nekadašnji naši udžbenici),2 umjetnički izvanredno uspjele. Taj nam prostor može na svoj način dozvati u pamet prostor (samo još više neodređen i pored zemljopisnih naznaka kojima je omeđen) u glasovitom Tas-sovu epu,3 prostor koji se nalazio oko Jeruzalema, pa i znatno dalje od njega, ali koji je Tasso baš zbog te neodređenosti mogao to bolje naseliti, uz historijske likove, i likovima svoje fantazije i staviti ih jedne pored drugih u pokret tako da djeluju — zahvaljujući njegovoj pjesničkoj snazi — kao živi ljudi. Naš anonimni1 O tom naivnom doživljavanju prostora gdje npr. Marko bježeći iz Varadina ravnim poljem dođe točno do svoje lađe i onda se vozi njome »uz more široko« pa dolazi ravno »Skadru na Bojani« itd., pisala je dr M. Bošković-Stulli u članku Narodna poezija i književni duh vremena. (»Književnik«, Zagreb, 1961. br. 26, str. 160—161).2 F. Poljanec, Repetitorij istorije jugoslovenske književnosti (narodne i umetničke). Zagreb, 1938, 2. izd., str. 15.3 T. Tasso, Gerusalemme liberata, Milano, Hoepli, 1923, 6. izd.178

stvaralac nije trebao da ide kao taj talijanski pjesnik snagom svoje mašte u prostore koje nije nikad vidio; hrvatskom anonimnom stvaraocu trebalo je samo da se okrene oko sebe, pa da ima, štono riječ, na dohvatu ruke sve ono što je Tasso brižno izvlačio iz djela starih klasika i svoje fantazije i što se odvijalo tako daleko od krajeva u kojima je on živio i od vremena koje se smatralo njegovim.Tradicionalne pjesme o kojima snio dosad govorili većinom opisuju zgode pojedinih feudalnih junaka, naših i ugarskih te domaćih uskoka i hajduka. Turci su i u jednim i u drugim pjesmama glavni protivnici, ali u nekim od tih pjesama, i to onim najstarijima borbe se odvijaju među samim domaćim velikašima. U jednoj od najimpresivnijih takvih pjesama, bugurštici Rado-sav Siverinac i Vlatko, udinski vojvoda, koju je zapisao i objavio u XVI stoljeću hrvatski pjesnik Petar Hckto-rović, izvanredno je dano baš to gotovo čudesno kretanje glavnih junaka kroz taj slabije određeni prostor i pored spominjanja grada Siverina. U to je vrijeme svaki izlazak iz utvrđena grada ili podignuta tabora bio pun neizvjesnosti. Smrt ili ropstvo vrebali su odasvud kao i u prostoru oko Tassova Jeruzalema, ili, da se poslužimo najnovijim primjerom, oko Lorkine Cordobe. Ta se neizvjesnost posebno izražava već početnim stihovima prije spomenute bugarštice. Iz one »crne gore« kojom Radosav Siverinac jaše sa svojom družinom (v. stih 13)4 počinje svijet svakojakih susreta i događaja te ugodnih i neugodnih zgoda, pa i sudbonosnih kao što je bila i Radosava »vojevode« u netom spomenutoj bugarštici. Osim prekrasne djevojke može naići na onoga koji se tim svijetom kreće i oružana skupina ljudi koja ga jakošću ili lukavošću lišava života ili barem teže ranjena — slobode. Da onda u ovom drugom slučaju nastanu svakojaki napori da se do nje dođe, katkada otkupom, katkada bijegom.4 Pjesme P. Hektorovića i H. Lučića. Zagreb, 1974. Izd. Jugoslavenske akademije. Stari pisci hrvatski, knj. VI, str. 19—22, ili O. Delorko, Hrvatske narodne balade i romance. Zagreb, 1951, br. pjesme 23.179Svakako glavni sadržaj tih pjesama, a osobito onih u kojima nastupaju uskoci i hajduci, jest borba s Turcima, ali pored toga glavnog sadržaja razvija se u tim pjesmama i čitav niz različitih događaja koji se udalju-ju od toga glavnog sadržaja, bez obzira što u velikoj većini slučajeva Turke stvarno predstavljaju isto naši junaci samo muslimanske vjere i tada nastaju borbe, dakako, među nama samima što još više pojačava tra-gičnost tih sukoba. Istim jezikom, istim stilskim osobinama pjevaju i protivnici »Turci« o svojoj muci neprekidne borbe i otimačine. Tako u pjesmi Pisma od Nuke barjaktara iz zbirke Marijana Šunjića5 glavnome junaku, već spomenutom Nuki, dok on potkiva konja, a u tome mu pomaže sestra Hajka pridržavajući đogatu nogu, donosi više konjanika vijest da je porobljena Mujina kula, te da je Muji odvedena u ropstvo i žena i dvije kćerke. Čim Nuko za to sazna odmah odjaši na netom potkovanu konju da vidi na licu mjesta što se dogodilo. Tu nalazi Mujinu majku koja mu na pitanje tko je orobio kulu, odgovara da su to učinili devet Vučkovića i Ilija Žarković koji im je bio na čelu. Ali evo riječi stare Mujine majke:Odveli mi Hajku i Mejrušu i vijernu Mujaginu ljubu. Mog Mujage doma ne bijaše. Otišo je u četu junačku, ka Janoku, gradu kaurskomu; otišla su dica u potiru bojat se je, izginut će, sine!Čim Nuko sasluša te riječi odmah se i on daje »u potiru«:Odmah Nuko okrenu dogata,otira ga od Mujine kule.Kad je bio u Golin-planinu ...5 Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1925, 2. izdanje, str. 46—51.180I opet se nalazimo zbog grada Janoka, a možda i Golin-planine u jednom od onih slabo određenih prostora o kome smo prije govorili. Ali baš ova slaba geografska određenost, zbog koje se u takav prostor moglo smjestiti što se htjelo bez mogućnosti da se provjeri da li se baš tu to i to dogodilo, osobito je pogodovala stvaranju pjesama kojih je sadržaj bio pun svakakvih iznenađenja i koje ih je po toj osobini približivao a pisanoj književnosti — noveli.Što je novela, nije lako kazati. Točnu njezinu definiciju gotovo je nemoguće dati u potpunosti.6 Ona je po-primala neke osobine prema vremenu i kraju u kome se razvijala. Talijanska enciklopedija (Enciclopedia ita-Hana), sv. XXIV, str. 995, kaže za nju: »Impossibile definire con sufficiente precisione la noveli a, che nei vari tempi e paesi assume aspetti divcrsi«. Definicija novele u francuskoj enciklopediji Grand dictionaire, universel du XIXe siecle, sv. 11, str. 1130, 3. stupac, 2. odjeljak odozdo, daje definiciju moderne novele kad upućuje: »Comme genre litteraire, la nouvelle tient aujord' hui le milieu entre le roman et le conte; c'cst d'ordinaire une courte etude de moeurs, de sentiment ou caractere dans un cadre etroit, et ce genre, pour avoir quelque valeur, demande une certaine finesse de touche«. I definicija novele u knjizi L. I. Timofejeva Teorija književnosti, Beograd, 1950, str. 371, rađena je prema modernoj noveli što se lijepo i vidi i iz samog primjera na koji se Timofejev poziva, a to je Čehovljeva novela Spava joj se. Uostalom evo riječi Timofejeva: »Osnovna osobina male epske forme (očito novele, op. O. D.) sastoji se u tome što se u njoj govori o pojedinom događaju u čovekovu životu... Sam događaj koji leži u osnovi sižea male epske forme ima naravno zaplet, kulminaciju i rasplet, tj. deli se na manje događaje, ali u celini ti događaji čine jednu epizodu u čovekovu životu i dalje se ne razvijaju.«6 U svoje vrijeme i odulju epsku pjesmu Bijedna Mara Luke Botića, domaća je kritika nazivala novelom.

181Definicija Al. Flakera u knjizi Uvod u književnost, Zagreb, 1961, na str. 348, nastoji također da nas uputi što je moguće bolje u to što je novela: »Novela je kratki i zatvoreni prozni oblik koji upravo zbog svoje kratkoće ima čvršću i postojaniju strukturu od romana... Već sam termin kazuje da se radi o novoj, još nikad čuvenoj pripovijesti o nekom događaju (tako je definirao novelu i Goethe), a njen oblik ne daje mjesta za opširne opise ili ubacivanje epizoda.«Našem poimanju novele najbliži su primjeri iz Boc-cacciova Decamerona. Teorija književnosti kaže da je novela pripovijetka koja se ograničuje na strogo pripovijedanje događaja, koji je neobičan, nenadan ili zagonetan. Ali ta je definicija s vremenom svakako doživjela neke preinake, jer u mnogim uspjelim novelama moderne književnosti (za koje su uglavnom i načinjene definicije francuske enciklopedije Gr and dictionaire universel... Timofejeva i Flakerova) tri gore spomenute karakteristike jedva da i dolaze do izražaja, ukoliko nisu i potpuno odsutne. U većini tih novela već prema »postiranju« njihovih autora, odnosno po prvim »taktovima« kojima su ti autori započeli svoj posao, možete predvidjeti što će u tim novelama misliti ili izvoditi glavni junaci. Samo, eto, neobičnost, nenada-nost ili zagonetnost u tim novelama obilno nadoknađuju pishološka raščlanjivanja gotovo svake namjere ili izvršena čina lica koje njihov pisac obrađuje. Ali mogao bi tkogod reći, i to s pravom, da su novele koje spominjemo napisane u prozi, dok su naše tradicionalne pjesme, za koje smo kazali da im je sadržaj posebno napet i pun iznenađujućih raspleta, spjevane stihom. Ali proza nije jedino mogući oblik u koji se zaodijeva novela. Pa ni u evropskoj književnosti (naravno, novijoj ukoliko starom smatramo grčku i rimsku pa srednjovjekovnu književnost) stih noveli nije nepoznat. I engleski klasični pisac G. Chaucer, suvremenik, i tak-mac Boccacciov i jednim dijelom njegov učenik, koji je živio u XIV stoljeću, oblikovao je svoju zbirku novela Kenterberijske priče (Canterburj Tales) stihom. Uostalom, i u hrvatskoj je književnosti bilo pisaca —182istina mnogo kasnije, tj. tek u XIX stoljeću, osim jednog izuzetka u XVIII — koji su neki neobičan, nenadan ili zagonetan događaj, držeći se strogo potke same osnovne radnje, oblikovali stihom. Takvi su pisci bili u XIX stoljeću Ivan Trnski, A. Šenoa, A. Harambašić i Đ. Arnold, a u XVIII stoljeću A. Kačić-Miošić. Ali se ni jedan od tih pisaca, osim Kačića u svojoj poznatoj Pismi od kralja Vladimira, nije u tim svojim stihovanim novelama7 domogao ni izdaleka najuspjelijih pjesama takvoga žanra našega anonimnog kazivača.Kad smo kazali da su našem poimanju novele najbliži primjeri iz Boccacciova Decamerona, onda smo u prvom redu mislili na novele u toj zbirci kakva je npr. 5. u II knjizi, a u kojoj se pričaju neobične zgode mladoga neiskusnog Andreucia koji je došao iz Perugije u Napulj kupovati konje.8 U toj noveli došle su do izražaja, uz samo strogo pripovijedanje događaja, ne samo jedna nego i dvije od triju karakteristika, tj. neobičnost i nenadanost. A posljedica je svega toga izvanredna zanimljivost teksta u kojemu iz odjeljka u odjeljak idete sve uzbuđeniji i znatiželjniji. Pa dobro, eto, to su baš osobine i naših tradicionalnih pjesama za koje već kazasmo da su mnogo nalik na novelu. Njih ima toliko da ih nije teško pronaći i u štampanim i u rukopisnim zbirkama. I u tim pjesmama dolazi do izražaja »sama sreća zbog pripovijedanja«, kako bi rekao G. De Ro-bertis, suvremeni talijanski kritik, ali i vještina zahvata ne zaostaje za tom »srećom«, što je i razumljivo, jer gdje riječ ne zapinje, tu pričanje teče glatko na obostrano zadovoljstvo i kazivača i slušača. Izraz je u tim pjesmama u tolikoj mjeri upokoren i poradi toga gibak, da anonimni pjesnik može da prelazi s predmeta na predmet s najvećom lakoćom. Koliko je on samo u tom7 Hugo Badalić je neke od takvih pjesama u svojoj Hrvatskoj antologiji (Zagreb, 1892, izd. Matice hrvatske) nazvao pjesničkim pripovijestima (v. str. 186—211).8 G. Boccaccio, II Decamerone. Hoepli, Milano, 1942, 3. potpuno izdanje, str. 186—211.(G. Boccaccio, Dekameron. Zagreb, 1956. Prevela J. Belan, str. 89—100).183pogledu jači od pričalaca naše pisane književnosti i u stihu i u prozi sve do nedavna, koji su se, i kad su bili najizrazitiji, prilično mučili stvarajući i neprekidno se pri tom tužili kako naš jezik nije izrađen, kako je tvrd i još koješta drugo. Naravno da i u narodnim pjesmama s novelističkim osobinama ima slabo izrađenih mjesta. Ali tamo gdje izraz nije adekvatan onome što se htjelo reći ili gdje na nekoj točki najednom zataji jezična formulacija nečega što ^e imalo posebno naglasiti, možemo biti više-manje sigurni da je tome uzrok — u većini slučajeva — nespretan zapis. To možemo ispitati na varijantama pojedinih pjesama, ukoliko ih dakako pjesma koja nas posebno zanima, ima.Ovo što mi ovdje iskazujemo, naravno, nije romantično divljenje »sakrosanktnoj« snazi narodnog stvaraoca u stihu nego samo upozorenje kako je izraz u hrvatskoj tradicionalnoj poeziji, toliko izrađen zahvaljujući dugom radu na njemu, da je on bio kadar da u nemalom broju svojih ostvarenja primi ono što je stvaralački duh anonimnoga kazivača htio da u nj smjesti. Ili još jednostavnije rečeno, da je taj izraz bio i valjan i zreo da oblikuje bez ikakve usiljenosti sadržaje koje mu je nametao život, što onaj naše pisane književnosti često puta, na žalost, nije bio. I da je prosjek uspjelih pjesama relativno mnogo veći u usmenoj nego u pisanoj našoj književnosti (osobito starijoj), zahvaljujući baš izrađenosti i upotrebljivosti jezika kojim se stvaralac usmene književnosti služio.U jednoj od pjesama, koja također ima novelističkih osobina, a štampana je u već spomenutoj Šunjićevoj zbirci i

zove se Pisma od Rosna Ivana9 te je zapisana g. 1958, priča se kako nema ljepše djevojke od kćerke bana od Karlovca. Nju, dakako, zbog te ljepote koja je »dala glas na sve četiri strane«, prose mnogi, ali ona ni jednog od njih neće, iako među njima ima i vrlo uglednih prosaca. Kad za to dozna Alija Novljanin, također jedan od onih koji hoće da postignu djevojčinu ruku, šalje ovakvu poruku djevojčinu ocu:Opremaj mi dilber10 Anđeliju do nedilje koja prvo dojde. Vira ti je, od Karlovca hane, ako cure opremit mi nećeš, bilu ću ti porobiti kulu, porobiti i vatrom zapalit, oba ću ti zadaviti sina, kroz tebe ću ražanj protirati, a ljubu ti s konjma pogaziti.A evo kako ban na tu poruku reagira:Kako banu taka knjiga dojde,ni pola je nije proučio.svu je knjigu suzam' potopio.I ova dva mala ulomka pokazuju kako narodni anonimni stvaralac suvereno vlada svojim izrazom i kako svijet koji hoće da prikaže, s lakoćom oblikuje, i ne samo onda kad se služi već stajaćim fiksiranim i gotovo nepromjenljivim formulacijama, nego i kad mora posegnuti za novim, da bi iznio neko važno, odsudno stanje ili raspoloženje. Kad Anđelija11 dozna od oca što prispjela »knjiga« kazuje, ona sva očajna piše Ivanu od Rosna, u koga je zaljubljena i koji i jest razlog da tolike prosce odbija, čime se prijeti njezinu ocu Alija Novljanin i što sve kani s njime i njegovima učiniti i koreći ga šta je tako dugo oklijevao da po nju dođe, ona nalazi knjigonošu te:Uhitri ga s trijest madfarija12Kad je pismo došlo u ruke onoga kome je namijenjeno, evo kako ga voljeni junak i njegovo društvo (trideset serdara) doživljuje:q V. str. 25—46. Kazivao je Blaž Bošnjak iz Travnika, 18410 Lijepu.11 Poslije je za vrijeme daljnjeg pričanja pjevač zove Kosom i to joj ime ostaje sve do kraja same pjesme.12 Dukata kovanih u Mađarskoj.185Ivan knjigu pozna po pečatu. Razmota je, ali puna briga — Ode knjiga od ruke do ruke, svu družinu bez vatre zapali, zanajviše od. Rosna Ivana.Dakako da Ivan od Rosna sakuplja svoje ljude ne bi li što prije krenuli k ugroženu banu i spasili mu ispro-šenu kćerku, a njega samog te ženu i sinove mu izbavili od grozne smrti koju im sprema Alija Novljanin. Ivan svoje ljude skuplja hicima iz topova:Kada jeknu pedeset topova, sazvase se brda i doline, glas topova primiše glasnici, raznesoše na četiri strane. Orlovi su mirluh oćutili pa se sliću k Rosnu kamenome.I tako bi mogli da redom iznosimo odjeljak po odjeljak, pa da u svakome od tih odjeljaka upozoravamo sad na ovaj sad na onaj sretno pogođeni izraz ili uspjelo ostvarenu sliku, i da uvijek budemo nečim novim iznenađeni, kao što su nas u citiranim odjeljcima iznenadile banove suze kojima je potopio Alijinu drsko i okrutno pisanu poruku, ili trideset dukata koji su uhi-trili knjigonošu, ili Kosino (respektive Anđelijino) pismo koje je i bez vatre, svojim sadržajem sve prisutne zapalilo, a ponajviše samog njezina izabranika. A ne mogu se mimoići ni orlovi koji su oćutjevši mirluh topovskih hitaca počeli slijetati na kameni grad u kome živi voljeni junak sa svojom družinom. Orlovi tim svojim gibanjem odaju na kako se visoku i u kako jezivo pustu kraju nalazi obitavalište glavnog nosioca radnje.Ali još više nego ova odulja pjesma (imade 793 stiha) — u kojoj se sve na kraju dobro svršava jer ipak Kosa pripadne Ivanu, a ne Aliji, a nitko od Kosinih najbližih ne bude ubijen kao što se činilo da će biti — ima i drugih pjesama koje su nalik na novele. Pjesama u kojima je tok radnje još brži, a pojedini prizori još186dramatičnije izvedeni i u kojima je također i neobičnosti i nenadanosti u izobilju. Među takvim pjesmama posebno se ističu Bojčić Delalija i bane od Janoka13 te Smrt Grgura Senjanina i sestre mu Marge.u Prva je pjesma zapisana u Duvnu,13 a druga u Luci na otoku Šipanu,16 ali obje se ističu umjetničkom snagom.U prvoj se priča kako je ban od Janoka uspio uhvati dva opasna protivnika: Delaliju Bojčića i Stojana Jankovića. Prvi je bio uhvaćen Delalija, a nakon tri godine Stojan. Zapravo ih je obojicu uhvatio Kostreš-harambaša sa svojih trideset hajduka, a ban ih je već uhvaćene samo dao strpati u tamnicu. Bojčić je posebno očajan kad vidi da mu je i pobratim Stojan, sva njegova nada, dopanuo uza, a pogotovo kad još od lijepa dozna da mu se žena udaje za njegova neprijatelja gojena Halila, a da mu Omer, jedini sin, čuva udbinskn goveda (naime Delalija Bojčić je prema ovoj pjesmi iz Udbine), te da se s njim rugaju udbinske age. U tom očaju Delalija toliko jadikuje i zapomaže zbog svoje zle kobi, da ne da spavati u kuli ni banu ni banovoj ženi.17 Pod ženinim utjecajem ban od Janoka dovodi preda se utamničenog Delaliju, pa kad od njega dozna zbog če<>a je tako očajan, kaže mu da će ga još tri godine zadržati u tamnici, a onda pustiti. Ali se ženi bana od Janoka ta muževljeva odluka čini preokrutnom, pa ban tu odluku na njezin nagovor mijenja tako da Delaliju odmah pušta kući i bez ikakva otkupa. Prije samog puštanja, ban svoga sužnja uredi, nahrani i lijepo obuče. Samo se Delalija pred Udbinom presvuče u prosjačko odijelo te u sam grad uđe kao odrpanac, posljednji bijednik. Ne kazuje ni svojim najbližima tko je. Pa ni samom sinu. Štoviše, on i njemu, a i Muji, Halilovu bratu za

13 M. Šunjić, Narod, pjesme iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1925, 2. izd., str. 113—124.14 N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme. Knjiga V, Zagreb, Mh., 1909, str. 326—330.15 Kazivao je Rade Dodij.16 Kazivala je seljanka Mare Fortunić.17 Zanimljivo je kako je motiv približno nalik na ovaj razradio Ivo Andrić u svojoj noveli Žeđ.187koga baš toga dana ima da se uda Delalijina žena, priča kako je Delalija Bojčić umro i kako je on sam prisu-stvovao njegovu ukopu. Koliko god je Mujo na tu vijest veseo, toliko je Omer, Delalijin sin, tužan. Budući da je taj dan svadba, pred kulom Muje i Alila svati zameću različite igre. U svim igrama pobjednik je tobožnji prosjak kome je Mujo milostivo dopustio da u njima sudjeluje, među ostalim i zbog toga što je donio njemu i bratu veselu vijest da je Delalija umro. Ali baš jedna od tih prosjakovih pobjeda, i to ona u trčanju, odat će ženi da to nije prosjak nego njezin Delalija. Kad ona to i stvarno utvrdi, tj. kad navodni prosjak prizna tko je, dolazi do pomirenja između njega i Muje i Halila, pa se svadba pretvara, nakon male zabune i nelagodnosti među svatovima, u ponovni pir sretnog povratnika. Samo Delalija je valjan drug pa ne zaboravlja u dobru utamničenog pobratima Stojana nego sve smišlja kako bi ga oslobodio. Najposlije smisli pa u dogovoru s nekom »gospojom« Milicom u samom Janoku u kasno doba noći, otme sedmogodišnjeg banova sina Štipana. Uzalud u samu zoru, kad se doznalo za tu otmicu, ide banova potjera za Delalijom. On joj sretno umakne i stigne u Udbinu. S pomoću tog sina Delalija se domogne lijepih i skupocjenih predmeta i, što je najvažnije, svoga pobratima zasužnjenog Stojana. Banove se kćerke jedinice Kose, koju je također Delalija tražio za svoga pobratima i koji je njoj omilio, ovaj put odriče. Sin je banu vraćen, a dva pobratima idu sretni svojim kućama. Uz to je ban, jer i to je bio jedan od Delalijinih uvjeta, Stojanu Jankoviću poklonio konja Goluba, koji vrijedi stotinu drugih konja.Jedva da i treba naglasiti koliko u ovoj pjesmi ima i neobična i nenadana iako joj se sadržaj drži tijesno samog života (ne služi se ni natprirodnim silama da bi se otpleli najzamršeniji trenuci radnje).Ovu je pjesmu Stipe Banović svrstao, s obzirom na njezin sadržaj, u svojoj oduljoj radnji Motivi iz Odiseje u narodnoj hrvatskoj pjesmi iz Makarskog primorja1818 Zbornik za narod, život i običaje. Zagreb, 1951, JA, knj. 35, str. 139—244.188među pjesme s tzv. odišejskim motivom, što ona uistinu i jest, ali samo jednim dijelom, jer boravište Dela-lijino prije povratka kući, nije sretna i sunčana feačka zemlja odijeljena morima od svih nevolja svijeta, kao što je bila slavnom grčkom junaku, nego teška mračna i vlažna tamnica bana od Janoka. A uz to za Odiseja s pogibijom prosaca (u našoj pjesmi o kojoj je riječ nije nitko poginuo) počinje i traje (barem tako se predviđa) sve do same smrti spokojan život s vjernom ženom Penelopom i s jedincem sinom Telemahom, dok Delaliju Bojčića odmah po povratku kući očekuju novi pothvati i nove opasnosti od kojih je jedna i opisana na kraju pjesme. A ta je otimanje banova sina da bi Delalija za nj dobio pobratima Stojana, ali i novce i razne dragocjenosti te »sablju demeškinju« što ban njome »pancir19 siče«, kako bi mogao nekako preživjeti i obraniti se i on i njegovi najbliži u tom svijetu neprekidnih »zatrka« tj. nenadanih upada za vrijeme kojih — ako se ne zaštite ili na vrijeme ne umaknu — jedni ostaju bez samog života, a drugi slobode ili barem bez ičega pokretog i nepokretnog što su posjedovali. Ta »ničija zemlja« koju su poslije poraza na Krbavskom polju god. 1493. opisali u najcrnjim bojama različiti kroničari i izvjestitelji,20 poprište je gotovo tri stoljeća različitih sukoba. Tek sami ti sukobi, gledani s književnoga stajališta, ma koliko bili napeti i zanimljivi, ne bi bili toliko vrijedni za nas koliko jesu, da nisu u nekim pjesmama kao što je i ova o Delaliji Bojčiću iz Šunjićeve zbirke, tako izvrsno ispričani.Pogledajmo samo kako je u netom spomenutoj pjesmi odmah u njezinu početku opisano hvatanje glavnog junaka:19 Košulja od pletene žice, oklop.20 Pop Martinac od plemena Lapčana, ninski biskup Juraj Divnić i dr. Vidi: P. Grgeč, Hrvatski Job. Zagreb, 1932, str. 16—20.189Lov lovio Bojčić Delalija po Kunari i oko Kunare do studenca Kladušanin Muje. Otišla se tlaka21 od studenca do Mujina drvena čardaka: — tlakom ide Bojčić Delalija, ugleda ga trideset hajduka, obletiše, pa ga ufatiše, odvedoše janočkomu banu.Tri godine poslije na isti način uhvaćen je i Delalijin pobratim Stojan. Dijalog između bana od Janoka i uhvaćenog Stojana posebno je dramatičan:»Kali pravo, gorska haramijo,22 iz Janoka, moga grada bilog, koliko si ti odveo konja?« »Kad me pitaš, pravo ću ti kazat, samo jedan fali od stotine, bijah pošo stotin' da namirim', s tvojim, bane, vilenim Golubom.« Opet njega priupita bane: »Jankoviću, iz gore hajduče, a koliko jesi iz Janoka ti odveo mladih divojaka?« Stojan kaže, ni tog mu ne taji: »Jednu manje od stotine, bane, pak se bijah i opet spremio da odvedem tvoju kćercu Kosu.« Na njeg bane obrve navuče: »Svinjo jedna Stojan Jankoviću! Nit uzmiči nit mi se primici, već mi i to po istini kaži koliko si ti junačkih glava, iz Janoka moga odvodio?« Janković se smijuć odgovara: »Oko sto se i to, bane, vrza,da je tvoja, stotina bi bila, ti si moju prije ulovio!« Na to se je rasrdio bane: »Jankoviću, kurvino kopile, što ću sada ja od tebe radit?« »Radi, bane, što je tebi drago, da s' u moje ti upao pandže, ja bi' znao gusku perušati!««23

Kad Delalija Bojčić ugleda svoga pobratima u tamnici, on mu sav očajan dovikuje:Otkud ovdje, sve moje uzdanje? Evo sužnjim tri godine dana, dl' sam istom sada osužnjio!Izvrsno je dano i Delalijino utrkivanje i čas kad ga po skokovima prepozna žena pa to odmah saopćuje sinu:U tamnici junak zaležo se,čile noge otimlju se same,dok poleti, odmah se izmaši,daleko je ostavio društvo.Leteć skače, leti igrajući,a gleda ga sa oblice2i ljuba.Po skokovim' pozna Delaliju.»K men' Omere, radosna ti majka,eno našeg Bojčić Delalije!Nit je urnro, nit pogino, sine,jutros nam je bio na avliji,i ti si ga, sine, darovao.Koza laže, rozi lagat neće.Oderci nam oči zablještili,al je ono trka Delalina!«21 Trag.22 Zlikovce.19023 Dijalog nalik na ovaj, ali s drukčijim jezičnim registrom odvija se između turskog cara i njegova sužnja Svilo jevića u bugarštici Popivka od Svilojevića, koja je nađena u rukopisnoj ostavštini P. Zrinskog.24 S okrugle, oble kule.191U pjesmi koja se zove Smrt Grgura Senjanina i sestre mu Marge, uz elemente neobičnoga i nenadanoga, ulaze i elementi stravičnoga. Ali ni ti elementi nisu strani noveli kao takvoj, osobito ne noveli u prvom dijelu XIX stoljeća (sjetimo se samo nekih radova E. A. Poea kao što su: Propast kuće Usher, Crni mačak i dr.). Samo što stravično u našoj prije spomenutoj pjesmi nije postignuto ničim posebno insceniranim, nego užasnim, stvarnim prilikama u kojima je živio naš čovjek. Istina, gavran u našoj tradicionalnoj pjesmi s otoka Sipana preuzima ulogu onoga koji svjetuje i upućuje zalutalu Margu u gori, ali je ta njegova uloga shvaćena toliko realno, da se gotovo i ne osjeća kao nešto neprirodno, kao nešto što izlazi iz područja mogućega.Uostalom, evo sadržaja pjesme: Grgura Senjanina koji ide sa svojom družinom »na bojno Kosovo« zaustavlja sestra Marga zbog ružna sna koji je usnila, a u kojem je vidjela kako joj je brata, još prije nego je do gore došao, pogodila puška iz nepoznate ruke, te on ostao ležati na mjestu gdje je pao, a ostali se iz društva vratili u Senj. Budući da brat ne vjeruje u san, ne posluša sestre i nastavlja put. Ali još prije nego je došao do gore, njemu se dogodi sve ono što je njegova sestra usnila. Sad on, svijajući se od rana, moli družinu da ne vodi njegova konja u Senj, da se ne bi Marga, vidjevši konja bez njega, dosjetila nesreći koja ga je snašla. Ali družina ne posluša Grgura, nego vodi konja sa sobom. Da bi sestru utješila, kad je ova pita što je s Grgurom, odgovara joj da je on ostao u gori i da će se tamo zadržati u lovu tri dana. Sestra to družini ne vjeruje, nego sama ide da pronađe brata. Kad ga je našla teško ranjena, kori ga što je nije poslušao pa ostao kod kuće kako ga je ona pod dojmom zlokobna sna svjetovala. Grgur je moli da mu donese vode što izvire iza gore, a od koje vode misli da bi ozdravio kad bi je se napio. Kad mu sestra odgovori da bi znala do vode doći, ali da se ne bi znala od nje povratiti, onda joj brat kaže kako će to izvesti: neka mu iz rana, povre-đujući ih, istoči krv u kondir pa onda krvlju obilježi192put i tako se po tome tragu vrati k njemu. Dok Marga grabi željenu vodu, padne kiša, ispere joj trag i ona više ne zna puta natrag. Tri dana luta po gori, dok joj četvrti dan gavran ne javi da joj je brata Grgura u njezinoj odsutnosti čitava, osim desne ruke, pojeo vuk. A ne pobjegne li s Grgurovom rukom kad dođe do mjesta gdje se nesreća dogodila odmah u Senj, nego počeka noć, da će vuk kad dođe po tu ruku, pojesti i nju. Djevojka sva očajna došavši do mjesta gdje joj je brat stradao i koje joj je gavran označio po svilenu šatoru, uz cjelove i grljenje kori ruku. Budući da se boji stri-ninih prijekora, kad se vrati kući, zbog bratove pogibije, dobrovoljno čeka da padne noć pa da vuk dođe te da za večeru pojede i nju i ruku* Vuk uistinu dođe i strašno se gavranovo predviđanje ispuni do kraja.Jezik je ove pjesme nešto bliži jeziku hrvatske pisane književnosti, osobito one starije, tj. dalmatinske, i nekako biranij i, viteškij i (što ne znači i funkcional-niji, uspjeliji), kad bi se tako moglo reći, od jezika u kome je spjevana pjesma o Delaliji Boj Čiču i banu od Janoka. U pjesmi Smrt Grgura Senjanina i sestre mu Marge postoji, štoviše, i stanovita elegancija u oblikovanju pojedinih stihova, elegancija kakvu još samo poznaju neke od uspjelijih naših bugarštica. Ta elegancija dolazi do izražaja odmah u početnim stihovima pjesme:Otpravi se Grgur Senjanine

s vojskom25 svojom na Kosovo bojno;za njim sestra pristajala svojai Grgura brata dozivala:»Ne hod' s vojskom na Kosovo bojno...«Ta elegancija, odnosno posebna biranost izraza ne ostavlja pjesme ni do njezina svršetka.25 Samo se još na dva mjesta (vidi stih 5 i stih 35) Grgurova pratnja naziva vojskom, inače na svim ostalim mjestima (a ima ih 10) družinom, družinicom, družbom.13 Zanemareno blago193Evo kako Grgur kori sestru zbog toga što ga slijedi i odvraća od poduzeta puta zbog ružna sna:Vrat' se u Senj, Marge, sestro moja, u san, sestro, vjerovat ne valja; san je tlapa, a bog je istina. Jošter mladijeh ima djevojaka u našemu Senju bijelome, al za bratom ni jedna ne pristaje, neg ti sama za mnom, sestro moja!A s kakvim je snažnim realizmom i krajnje uzdrža-nim izrazom oblikovana Grgurova nesreća:Jošter nije ni do gore došo, puknu puška grane iz jelove, Grguru se u njedra sasula; ljute su ga dopanule rane; Grgur pade jele pod zelene; on s' od rana svija i previ ja.Fino je opisano i kako se družina vraća u Senj pa Marga među njom vidi Grgurova konja, ali ne vidi Grgura te zdvojna pita što joj je s bratom:Kad su bili na pogled od Senja, vidjela ih Grgureva Marge sa prozora od bijela dvora. Poton26 ih je očima vidjela, svu je družbu očim' pribrojila, ma Grgura brata ne nabraja, neg njegova dobra konja vrana. Svemu se je jadu domislila,26 Netom. 194da s' Grgura rane dopadnule,pa mi trči kuli niz skaline, /pa mi senjskoj govori družini:»Borja vama, senjska družinice,gdje ste meni brata ostavili?Ali su ga rane dopadnule?21«Zbog te elegancije, odnosno biranosti izraza, i najmučnije mjesto u pjesmi doživljuje se blaže, manje enervantno:Kad sestrica svoga brata čula, ljute mu je povrijeđala rane; kondir vruće natočila krvi.Posebno su impresivne i gavranove riječi upućene djevojci koja sa zacrpenom vodom u kondiru već tri dana uzalud traži put do teško ranjena brata:Koja sestra ište brata svoga, koga ište, nać' ga ona neće: sinoć ga je večerao vuče. Prokletome od večere vuku Grgureva ostala je ruka, desna ruka puna prstenaka.Pa onda ove koje su već izravne:Šetaj, Marge, malo naprijeda, hoćeš naći svilena šatora tvog Grgura brata pokojnjega, pod njim desne Grgurove ruke, ako želiš Grgurove ruke, ti je uzmi u desnice svoje, bježi s njome Senju bijelome,27 Boja ovih dvaju posljednjih stihova ima nešto od boje nekih stihova iz bugarštice Majka Margarita kao što je i ovaj kad vila govori žalosnoj Margariti: »Nisu ti jih, stara majko, turske uze dopadnule.«195er kad večer do večere bude, doć' će proklet na večeru vuče, da večera Grgurevu ruku, uz ruku će večerat i tebe.Što ovu pjesmu približava običnom, tj. svakidašnjem i što nam je zbog toga čini još milijom i istiniti-jom — i pored stanovitog patosa koji je prožima — to je ono surovo ponašanje družine koja neće da ranjenome Grguru ostavi konja, jer joj je po svoj prilici žao da živinče nastrada u gori ili dopane u neprijateljeve ruke kad mu gospodar ionako mora umrijeti. Ona pri tom ne misli, ogrubjela od gotovo dnevnih oružanih sukoba i inače teška života neprekidnog vojevanja, kako će se potpuna pustoš koja će nastati njezinim odlaskom odraziti na Grgura, užasnuta od rana i pometena od bolova, a uz to i bez konja — najbržeg i najpouzdanijeg prijevoznog sredstva u to doba. Samo zbog čega mu onda one prstenke ostavlja na ruci? Možda zbog brzine uzmaka poslije ispaljena hica, što bi je, kad bi bilo uistinu tako, prikazalo u još goroj slici. A vrlo je »prozaično« u pjesmi i to što Marge poradi stri-ninih prijekora koji će je pratiti i jutrom i večerom glede bratovljeve smrti, ostaje, među ostalim, da dočeka vuka i na taj način čini manje uzvišenom, ali zato ljudskijom svoju užasnu odluku da je i samu zvijer pojede, kad je već smrću Grgura, koga je, nema sumnje voljela, život za nju izgubio svaki smisao.Iz svega što smo iznijeli u ovoj radnji, proizlazi da nemali broj naših narodnih pjesama od kojih smo tri — i to dvije iz Bosne, a jednu iz Dalmacije — podvrgli detaljnijem ispitivanju, nose u sebi neke značajke koje su svojstvene novelama i starijeg (Boccaccio, Chaucer) i novijeg tipa (Poe). Te su značajke: ograničavanje na strogo pripovijedanje događaja koji može biti neobičan, nenadan i zagonetan, a koji put i stravičan. Po tim oso-binama takve su naše pjesme, kao sve novele općenito, pune zanimljivog i privlačnog, a karakteri, kao i pojedine situacije u njima, dane su na rijetko uspio način.196Da su te pjesme po svojoj strukturi mnogo bliže noveli bilo starijeg bilo novijeg tipa nego čistoj epskoj pjesmi, vidi se i po tome što se u njima ne zbiva ništa sudbonosno,28 u tim su pjesmama izneseni strahovi, nade i trpnje

običnih ljudi (i Stojan Janković je u pjesmi Bojčić Delalija i bane od Janoka samo nešto okretniji borac koga ban od Janoka i njegovo društvo smatra običnim hajdukom).Uz čisto epske pjesme te nešto odulje balade i romance, možemo odsada da i znatan broj pjesama s novelističkim osobinama ubrojimo među snažne tvorevine naše tradicionalne pripovjedačke umjetnosti oblikovane stihom.28 Kao što se npr. zbiva u pjesmama Kosovska djevojka, Bitka na Krbavskom polju itd.197ZANIMLJIV MOTIV PISANE I TRADICIONALNE POEZIJEVelika većina pjesnika uvijek je voljela slobodu i o njoj zanosno pjevala u svojim pjesmama bilo izravno, bilo posluživši se pričicom, anegdotom, slikom ili nekim simbolom. Dovoljno se pri ovoj tvrdnji sjetiti npr. J. W. Goethea i njegove glasovite pjesme Der Sdngcr (Pjevač). U tom lirskom umotvoru Goethe opisuje kako je po naređenju kralja koji je začuo pjevačevu pjesmu napolju, pjevač uveden k njemu, kralju u svečanu dvoranu. Pjevač je pozdravio biranim riječima kralja i prisutne goste, a zatim je otpjevao pjesmu. Svi su uzbuđeni njome, a kralj posebno ganut naređuje da se pjevaču kao nagrada preda zlatan lanac. Ali evo kojim riječima pjevač dočekuje taj kraljev poklon:Die goldne Kette gib mir nicht, die Kette gib den Rittern, vor deren kunnen Angesicht der Feinde Lanzen splittern; gib sie dem Kanzler, den du hast, und lass ihn noch die goldne Last zu andern Lasten tragen.199V I eh singe, wie der Vogel singt,der in den Zweigen wohnet, das Lied, das aus der Kehle dringt, ist Lohn, der reichlich lohnet.Taj zlatni lanac neću ja, njeg podaj vitezima što lome koplja tuđinska sa hrabrim pogledima. Svom kancelaru lanac daj, nek nosi zlatan teret taj sa teretima drugim.Ko ptica pjevam ja, što stan , 1 u granju sebi stvara, i raskošan je dar mi dan u pjesmi punoj cara. ;,, , (Prijevod Gi. Krkleca)Umjesto zlatnog lanca koji bi očito pjevaču ograničio slobodu ne samo kretanja nego i pjevanja, on se zadovoljava vrčem rujnog vina u čistom zlatnom sudu. A poslije tog ispijenog vina on će opet pripadati samo sebi, svojoj svijetloj misiji, svom talentu, svojoj pjesmi.I Petar Preradović je u nekad jako popularnom umotvoru Djed i unuk izrekao vrlo oštar sud o moguć-nicima tiranima koji sputavaju slobodu pjesnika, odnosno pjevača. Kao Goethe i naš je pjesnik upotrijebio anegdotu. I on ne govori izravno, nego se služi idealno zamišljenim guslarom koji upućuje unuka što mu je činiti ako ga kakav moćni zlotvor prisili da o njemu pjeva:Ali ako zlotvor moćan koji ■■"■-. tebe svrne, veleć: »Meni poji, proglasi me po širokom svijeti dobrotvorom — U ću te sapeti u tamnici u govozdene mreže!« — A ti, prije neg on tebe sveže, guslam lupi o zemljicu crnu, ■"200." ■-...-..".: da se u prah i tri ješke rasprhnu, ' reci njemu: »Silni gospodine, nad guslami tvoja sila gine: ne razumije pjesma zapovijedi, slobodna je — svome glasu slijedi!«No ništa manje odani slobodi (kao poticateljici svakog iskrenog valjanog pjevanja) od pjesnika pisane poezije, nisu bili ni oni naši bezimeni pjevači koji su stvarali nepoznati u narodu, a kojih radove još ni danas dovoljno ne poznamo pa prema tome ni ne cijenimo kao što bi zasluživali. Zar ova pučka romanca iz Dalmacije — istina iako neizravno — poput Goetheove i Preradovićeve pjesme, ne kaže dovoljno jasno kako je mnogo ljepše živjeti (a, dakako, i pjevati) u slobodi nego u ropstvu:Divojčiča travu brala, beruć travu zamirila, zamirila pripelicu; pa se bliže primaknula i do nje se dolibila. Uhvati je za repicu; pripelica junačica pusti perje pa pobiže-Cura stade pa besidi:— Pripelice, bog f ubio, je V ti bolje bit' u mene, neg se skitaf po gorici? Pripelica odgovara:— Volim spavat u šumici nego tebi u nidarcim'!1Očito da je djevojku privukla ne samo ptica nego i njezina pjesma i da ju je djevojka, nema sumnje, i zbog te osobine htjela imati u svojoj vlasti. Ali ništa manje snažno nego u netom navedenoj pjesmi, gdje su1 O. Delorko, Hrvatske narodne balade i romance, 1951, br. pjesme: 98.201junaci djevojka i prepelica, nije iskazana počast slobodi i u jednoj narodnoj pjesmi iz Hrvatskog Zagorja:Lepo pevaj, ptiček, dobri moj slaviček,vu zeleni gori, na kiti borovi,mimo jega jaše kralj Matejuš mladi:— Hodi k meni, ptiček, drobni moj slaviček! Ja ti budem daval cukorek zobati, cukorek zobati, slatko mleko piti.— Vera pak ti nejdem, kralj Matejuš mladi! Bi mi tvoji slugi perje s mene skubli,2bi mi tvoje dekle kljuneka odsekle! Rajši si bum sprhnul vu zelenu goru, vu zelenu goru, na kiti borovu, tam si bum popeval do sve skrajne vure.%Fina domišljatost stvaraoca iz Hrvatskog Zagorja, koji se također poslužio pričicom kao i njegov anonimni drug iz Dalmacije, ili kao pjesnici pisane književnosti J. W. Goethe i P. Preradović, izvanredno je uspjelo došla do

izraza u ovoj pjesmi. Kao u Goetheovoj romanci Der' Sdnger, i u ovoj pučkoj kajkavskoj je onaj koji k sebi doziva pjevača (u ovom slučaju slavuja) kralj, ali kao što pjevač u Goethea ne prihvaća zamamni dar (zlatni lanac) da se ne bi zbog njega odrekao slobode, tako se ni slavuj u našoj zagorskoj pjesmi ne da zarobiti zbog »cukoreka« (šećera) i mlijeka koje mu kralj, zadivljen njegovom pjesmom, obećava davati svakog dana (vjerojatno i po više puta) dok bude njemu pjevao tj. dok bude njemu služio.I jedna neobjavljena pjesma, nalik ovoj, a zapisana god. 1955. u selu Odri kraj Siska, ima za okosnicu dijalog između ptice i čovjeka (papige i momka), koji je u službi kralja (ukoliko je ne vara) i u kojega je ime hoće da zarobi:2 Iščupali.3 Dr V. Žganec, Hrvatske narodne pjesme Hrvatskog Zagorja, 1952, br. pjesme: 110. Vidi njezine varijante u zbirci istog redaktora Hrvatske narodne pjesme, kajkavske, 1950, br. pjesama: 6, 7. i 8.202Lepo peva tičica papiga (v) crne gore na borove foje*. Tuda jaši Stevo, momče mlado; pa govori tičice papige:— Odi z menum u kraleve dvore, bum te ranil z medom i šećerom, buš pevala kralu za obedoni!Al govori tičica papiga:— Fala tebe na kraleve dvore! Nazoblem se drobnega mramora i napijem mutnoga Dunava: bum pevala kad ja budem štela!r>U ovoj pjesmi, u kojoj drobni mramor očito znači sitni riječni pijesak, težnja za potpuno slobodnim, nesputanim pjevanjem još je jače došla do izražaja. Premda ne onako suzdržano i umjetnički snažno kao u njezinoj varijanti iz Hrvatskog Zagorja.Naravno da ovo naše razlaganje ne znači da je velika većina pjesnika pisane književnosti kao i naše tradicionalne slavila neku vrst egoističnog pjevanja, pjevanja isključivo za sebe, nego da je to radila samo onda kad svojom pjesmom nije mogla pomoći slabima i progonjenima, a tiranima, uzročnicima toga stanja nije htjela uljepšavati svojim umjećem časove dokolice. Inače kad joj se god dala prilika, velika je većina pjesnika i jedne i druge književnosti svojom pjesmom podizala klonule duhove ili već zagrijane borbom bodrila na produženje te borbe. Primjera za takvo njeno djelovanje ima velik broj i nema ih smisla ovdje navoditi ukoliko se njima ne bi htjeli pozabaviti u nekom posebnom članku.4 Hvoje, grane.5 S. Stepanov, Narodne popijevke iz sela Stupno i Odra kod Siska, 1955, rukopisna (notna) zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu, br. 191, br. pjes.: 10.203RAD KAO PRATILAC I POTICATELJ NARODNE POEZIJE U DALMACIJIU pismu od 10. svibnja 1892. kojim je popratio svoju rukopisnu zbirku Hrvatske narodne pjesme s otoka Hvara1, upućenu Matici hrvatskoj u savezu s njezinim pozivom god. 1877. na sakupljanje narodnih pjesama, Luka Lučić Bervaldi, spominje ovo: »U ovom kraju najveći je udarac dopao narodnu pjesmu, kad nam je uz veliku navalicu naplila strana industrija i trgovina — osobito brašnom — naša brda i doline, te se radi toga povrgoše domanjska2 žrvnja (zorna) na kojima se ženske mlile uz svakakve pjesme po svu u boga noć. A na taj način pjesma se širila i presađivala u narodu.«L. Lučić Bervaldi je bio u to vrijeme posjednik u Starome Gradu i svu građu za tu svoju vrijednu zbirku sakupio je u drevnom gradiću Petra Hektorovića. I zacijelo se podatak o kretanju žrvnjeva u prvom redu odnosi na Stari Grad, ali to ne znači da »zorna« nisu i u drugim mjestima otoka Hvara [da se je npr. u Brus ju pjevalo uz »zorna« još uoči prvoga svjetskog rata, saopćio nam je osobno god. 1963. Brusanin Pere Dulčić,1 Rkp. Odbora za narod, život i običaje JAZU u Zagrebu, sig. MH 49.2 Domaća.205pravnik, čakavski pjesnik, rođ. 1906.] vršila ulogu promicatelja naše narodne poezije. I ne samo otoka Hvara nego i drugih naših otoka: Visa, Šolte, Čiova i dr.Potvrdu npr. za otok Vis, pisac ovih redaka naći će god. 1962. [70 godina kasnije od Lučića Bervaldija] u riječima vrsne kazivačice iz Podstražja Jele Vojković, rođ. Vojković, stare 84 godine, koja mu je — objašnja-vajući od koga je naučila pjesmu: »Kad se ženi Žarko-vića Meme« — izjavila: »Tu je pismu moj pokojan brat Ivanko Vojković kanta za žornjima ka' se mlila šenica — i od šenice se ji kru.« To znači da su i muškarci okretali žrvnjeve, a da to nisu radile samo žene. I Jele Vojković je prema vlastitom priznanju obavljala taj posao uz pjesmu, i jedan dio nekih svojih balada i romanca otpjevala tako da je pomicala desnu ruku kao da vrti žrvanj i to je njezino pjevanje [vrlo siromašno melodijom] bilo inače od izvanredna dojma.3Ali nije samo rad uz žrvnjeve pratio našu narodnu poeziju, pratile su je i druge vrste poslova. Jedan od najživotvornijih bio je svakako i onaj na paši, kad su djevojčice i djevojke, predući učile pjesme od starih pa i vrlo starih žena zabavljenih istim poslom.4Ali pjevale su dalmatinske pastirice i da ne zaspe, pa da im za spavanja ovce ne uteku. Nisu, dakle, one čuvajući ovce uvijek samo plele ili prele. Evo kako nam opisuje Matija Pašara, rođ. Mrvica, s otoka Žirja [Šibenski arhipelag] što joj je bila dužnost dok je čuvala ovce: »Malo šume5 pokupit i pivat — to nam je bi ja sav posa«.

Pa dalje »Pivali bi da ne zaspemo, da nam3 O. Delorko, Narodne pjesme otoka Visa, 1962, rkp. zbir. INU, br. 392, str. II [v. »Popratnu riječ«].4 Što se tiče važnosti pastirskoga zanimanja za razvitak i širenje naše narod, poezije, pogledaj među ostalim pjesme Matije Šešelje iz Zaglava na Dugom otoku u rkp. zbir. MH. br. 56 i u rkp. zbirkama INU, br. 133 i 227; zatim pjesme Sinke Roče iz Vodica u rkp. zbir. INU br. 222; pjesme Šimake Stupin rođ. Bumbak s otoka Prvića kraj Šibenika u rkp. zbirci INU, br. 310 itd.5 Šiblja, grančica206ovce ne uteku«.6 Ista nas je ova kazivačica upozorila da kod njih, tj. na otoka Žirju: »Ženske pasu ovce dok se ne udaju«. Međutim, mi smo doznali u drugim nekim krajevima Dalmacije da ih pasu i kad su već stare. Tako je u svojoj visokoj dobi izvodila ovce na pašu i čuvala ih i već spomenuta [vidi bilješku ispod teksta 4] Ši-maka Stupin, rođ. Bumbak [s otoka Prvića], ona se, štoviše, vodeći ovce kući i koreći ih zbog jogunasta držanja, sjetila i jednoga stiha romance koju je poslije pisac ovih redaka od nje i zabilježio.7 Uz to Vinka Radić, rođ. Vidović iz Svevida [okolica Marine kod Trogira] rekla nam je god. 1959. da je svoje pjesme naučila od starih žena »po čobansku«. A neku staricu iz Arba-nije [otok Čiovo] god. 1959. — inače prema podacima samih mještana vrlo vještu u kazivanju narodnih pjesama — nismo mogli pronaći samo zato što je bila negdje s ovcama na paši, ali nitko nije znao točno gdje. I branje, odnosno kupljenje maslina davalo je prilike ženama u jednom dijelu Dalmacije da se istaknu poznavanjem znatnog broja narodnih pjesama. Tako je npr. Anđelka Zorić, iz Božave na Dugom otoku, kazala god. 1954. da je najveći broj pjesama naučila dok je kao dijete kupila masline. Njoj je, naime — kao i ostaloj djeci koja su bila zauzeta tim poslom — majka kazivala narodne pjesme da bi je zabavila, pa ona lakše sakupila dragocjeni plod.8 I u Zlarinu [otok u neposrednoj blizini Šibenika] najviše se pjevalo kad bi se brale masline.9 I u Kalima na otoku Ugljanu mnogo se narodnih pjesama pjeva za vrijeme berbe maslina, pogotovo kad su lijepi dani. Međutim, ako je oblačno vrijeme [što vjerojatno znači ako pada kiša] onda nitko ne pjeva. Berba maslina većinom se obavlja u mjesecu8 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka {Prvić, Kaprije, Žir je i Primošten], 1957/58, rkp. zbir INU, br. 310, str. 6 [v. »Popratnu riječ«].7 O. Delorko, o. c. str. 7 [v. »Popratnu riječ«], br. pjes.: 20.8 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih zadarskih otoka, 1954, rkp. zbir. INU, br. 166, str. 1 [v. »Popratnu riječ«].9 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka [Zla-rin i Adurter], 1955, rkp. zbir. INU, br. 202, str. 6. [v. »Popratnu riječ«].207studenom, a kadikad traje i po tri mjeseca pa se zna protegnuti sve do ožujka iduće godine, osobito ako masline obilno urode.10 I Jovanina [Giovannina, Ivanića] Bezić iz Grohota [otok Šolta] kazala nam je god. 1960. da se u njih pjevalo kad su se kupile masline.11 I uz branje smokava i njihovo pripremanje za sušenje pjevale su se narodne pjesme. Potvrdu za to dobili smo 1955. od Lucije Mić [rođ. 1920] iz Tijesnoga [otok Murter].12 Da se pjevalo pri branju smokava, obavijestila nas je god. 1957. Kata Radovčić, rođ. Radovčić iz Kaprija [otok Šibenskog arhipelaga].13 I pri mljevenju maslina, odnosno pravljenju ulja pjevale bi se pjesme, kako smo to mogli čuti u Tkonu [otok Pašman] od Ante Smoljana koji nam je 1958. kazivao da se u Tkonu najviše pjevalo kad bi se pravilo ulje.14 O tome da su se pri tiještenju ulja pjevale narodne pjesme obavještava nas i Šibenčanin J. Šižgorić u XV st. u svome djelu De situ Illyriae, kad kaže: »I vrteći tijesak za cijeđenje ulja izmišljaju ekloge, te bi rekao da ih stvaraju Dameta i Menalka pred Palemonom.« (v. »Građa«, knj. 2, str. 11, Zagreb 1899. Izd. JAZU).Od poslova koji su posebno pratili narodnu poeziju treba još spomenuti i branje buhača. Već spomenuta Kata Radovčić, starica od 86 godina iz Kaprija, kazala. je ovo u vezi s tim radom: »Pivala bi' kad bi buhar ču-10 O. Delorko, Petnaest hrvatskih narod, pjesama s otoka Ugljana i Pašmana, 1958, rkp. zbir. INU, br. 300, str. 6 [v. »Popratnu riječ«].11 O. Delorko, Narodne pjesme s otoka Šolte i Čiova, 1960, rkp. zbir. INU br. 356. str. I [v. »Popratnu riječ«].12 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka [Zlarin i Murter], 1955, rkp. zbir. INU, br. 202, str. 7. [v. »Popratnu riječ«].13 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka [Prvić, Kaprije, Žir je i Primošteti], 1957/58, rkp. zbir. INU, br. 310, str. 9 [v. »Popratnu riječ«].14 O. Delorko, Petnaest hrvatskih narodnih pjesama s otoka Ugljana i Pašmana 1958, rkp. zbir. INU, br. 300, str. 6. [v. »Popratnu riječ«].208pala.. .«15 Da se za branja buhača pjevalo, zna i Ante Radić [rođ. 1878] iz Gornjeg Okruga [otok Čiovo]. Nje-gove riječi, da nas upozna s tom činjenicom, glasile su: »Kad su brali buvar, onda bi pivali.«10I branje perunike npr. u Dračevu selu [Rijeka dubrovačka] bilo je životvorno za razvijanje i širenje narodne poezije. Mare Živković, rođ. Knego, starica od 72 godine, upućuje nas 1962. u to: »Perušale bi lovoriku, bilo nas je dosta, pa bi pjevale«.17

I okopavanje vinograda, pa posipanje loze sumporom, zatim »trganje« grožđa, pružalo je priliku nekim dalmatinskim ženama da pjevaju narodne pjesme. Tako nam je Kata Torre, rođ. Mardešić, iz Komiže, god. 1962. rekla da je ona za takvih poslova naučila pjesme koje je znala. Za žene koje su je te pjesme naučile, evo što je kazala: »One koje su pivale, šve su izumrle. Bile su iz Komize. Milota i' je bilo slušati!«18 I Perina Svi-ličić, iz Podšpilja [otok Vis] naučila je svoje pjesme u vinogradu.19 I već spomenuti Pere Dulčić iz Brus ja, na otoku Hvaru, zna da se pjevalo za vrijeme branja grožđa. On nam je naveo i jednu kratku pjesmu koja se odnosi isključivo na samu berbu kao takvu:»Targdčice, tdrgojte ga hlodon!« »»Gospodoru, ne moremo glodon: kolačići kako rogacići, sardelice kako smargorice!««(Smargorice su stonoge).I Pepa Medanić, kazivačica narodnih umotvorina, koja je pjevala god. 1887. u Bakru Krsti Pavletiću zani-15 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka [Prvić itd.\ 1957/58, rkp. zbir. INU, br. 310, str. 9. [v. »Popratnu riječ«].16 O. Delorko, Narodne pjesme s otoka Šolte i Čiova. 1960, rkp. zbir. INU, br. 356, str. IV [v. »Popratnu riječ«].17 O. Delorko, Narodne pjesme iz Župe i Rijeke dubrovačke, 1962, rkp. zbir. INU, br. 391, str. VI [v. »Popratnu riječ«].18 O. Delorko, Narodne pjesme otoka Visa. 1962, rkp. zbir. INU, br. 392, str. II [v. »Popratnu riječ«].19 O. Delorko, o. c, str. V [v. »Popratnu riječ«].14 Zanemareno blago209mljivu narodnu pjesmu s motivom koji je nalik grčkom mitu o nesretnim sestrama Prokni i Filomeli, potvrdila je da je tu pjesmu pjevala i neka pokojna N. kad je još bila djevojka među svojim vršnjakinjama na perilu i »na trgadbe« (berbi grožđa). (V. K. Pavletić, Grčka priča o Prokni i Filomeli kod Hrvata, Vienac 1894, str. 364). Doduše Bakar se ne nalazi u Dalmaciji, ali se nalazi na onom dijelu Jadrana koga nastavaju Hrvati kao i Dalmaciju o kojoj je riječ.I drugi poljski radovi pomogli su razvitku i širenju tradicionalne poezije, tako npr. kosidba i žetva. U vezi s tim radovima kazala nam je starica Jele Grbić, rođ. Dedo, iz Osojnika [Rijeka dubrovačka] god 1962. ovo: »Dok bi žnjele žito ili plevlje travu — sve bi pjevale!«20 I sijanje pšenice obavljalo se uz pjesmu. To nam je god. 1962. starica Kate Mišić, rođ. Milosavljević, iz Čibače [Župa dubrovačka] potvrdila ovim riječima: »Kad bi se sijala pšenica u Kisića,21 pjevalo bi se!«.22Da se uz žetvu pjevalo, potvrđuju nam i dijelovi jedne pjesme (inače raširene u više varijanata) iz Ko-navala, zapisane god. 1961:Razboje se mladi Banoviću, on dozivje staru svoju majku: »O starice moja mila majko, sva u poju sazdrela šenica, sa šenice poliječe klasje, svak je pobro bijelu šenicu, a mi nasu ni počeli nijesmo. Ajde, majko, u kršne Kotare, pa sakupi tridest zetvelica, medu njima Kosu Miljkovića, a do Kose Jelu Rankovića, one dvije Bogom posestrime, jer bez Jele Kosa doći neće!«Majka je izvršila što ju je sin zamolio:Kad svanulo i sunce granulo, podranilo tridest zetvelica u to poje malog Banovića, sve su mlade šeno i veselo, neka pjeva, a neka popijeva, dl ne pjeva Kosa Milkovića .. .23Da se pjevalo u Dalmaciji dok se radilo u polju, potvrdila nam je i stara žena Klara Šuškov, rođ. Radi-šić, iz Visa: »Kad bi u poju radili, onda bi divojke i mladići pivali pisme od boja, da im vrimc projde24.«Ali bilo je i težih poslova, u nekim krajevima Dalmacije koje je pratila pjesma (istina, ni vrtenje »/orna« nije bio baš lak posao) kao što je nošenje fraškc (granja, šiblja) na otoku Šolti. Žene, naime, po čitave dane beru »frašku« i nose je na leđima za vatru na kojoj se od vapnenca (koga ima mnogo na otoku) pravi klačina (vapno). I pri tom nošenju »fraške« (koje bude dosta i s priličnom težinom) one onda pjevaju.25Isto su tako žene u Župi (neposredna okolica Dubrovnika) pjevale kad bi išle iz svojih sela u obližnje gradove Dubrovnik, Trebinje da nešto prodaju, jer bi im tako vrijeme u hodu brže prošlo.26I posao oko ribarenja pružao je priliku da se pjevaju pjesme u pojedinim krajevima Dalmacije. (Uostalom i prvi kazivači, za koje znamo, naših narodnih pjesama bili su ribari i četiri pjesme koje su oni pjevali, a P. Hektorović ih zabilježio i unio u svoje »Ribanje«, 1568, predstavljaju i danas, i s čisto umjetničkog stajališta, neobično uspjele priloge.) U mjestu Kali (otok20 O. Delorko, Narodne pjesme iz Župe i Rijeke dubrovačke itd., str. VI [v. »Popratnu riječ«].21 Nekad imućna obitelj toga kraja.22 O. Delorko, Narodne pjesme iz Župe itd., str. VI [v. »Popratnu riječ«].23 O. Delorko, Narodne pjesme iz Konavala, 1961, rkp. zbir. INU, br. 381, br. pjes.: 83. Kazivala je Ane Đerđi, rođ. Đur-ković, iz Jesenice iznad Cavtata, stara 51 g.24 O. Delorko, Narodne pjesme otoka Visa itd., str. I i II [v. »Popratnu riječ«].25 O. Delorko, Narodne pjesme s otoka Šolte i Čiova itd., str. I i II [v. »Popratnu riječ«].26 O. Delorko, Narodne pjesme iz Župe i Rijeke dubrovačke itd., str. VI [v. »Popratnu riječ].

210211Ugljan) narodne pjesme ribari najviše pjevaju »pod feralom«, da ne zaspe dok čekaju ribu, a onda ih pjevaju i poslije ulova kad se dobit dijeli.27 Ribolovom se ne bave u Dalmaciji samo muškarci nego i žene, pa onda i one loveći ribu pjevaju. Tako nam je Ivanića Afrić s otoka Prvića (neposredna blizina Šibenika) rekla god. 1957. da bi uvijek pjevala dok je bila djevojka: »Bilo u trs ju, bilo na moru loveći ribu28«. I već dva puta spomenuta Kata Radovčić, rođ. Radovčić, s otoka Kaprija, upoznala nas je kojom je još prilikom, osim dok je brala buhač i smokve, pjevala pjesme, kazavši nam: »Naučila sam pisme kad san na ribe odila sa starim judima. Ti judi su bili ribari. Od petnajst godin' san počela odit na ribanje29.«Iznoseći ovaj podatak htjeli bismo istaknuti kako su žene na otocima Kapriju i Žirju (Šibenski arhipelag) snažna fizičkog ustrojstva i neobično izdržljive u radu. Smatraju ih boljim ribarima od muškaraca. U jednoj su ribarskoj družini na otoku Kapriju, god. 1957, žene štoviše tvorile i većinu.30Izvanredan je kazivač narodnih pjesama na otoku Žirju — po pričanju njegovih susjeda i općenito mještana — postariji ribar Mate Dobra.31 On drži ribarski posao toliko važnim za nastanak i razvitak tradicionalne poezije, da je povezuje uz ribarenje, a žene (makar se i bavile ribolovom) smatra samo prenosiocima te poezije. Pobrine riječi u tom smislu glasile su: »One bi slušale ča mi pivamo, pa bi onda te pisme raznosile u gore.«3221 O. Delorko, Petnaest hrvatskih narod, pjesama s otoka Ugljana i Pašmana itd., str. 5. i 6. [v. »Popratnu riječ«].28 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka (Prvić itd.). str. 5. [v. »Popratnu riječ«].29 O. Delorko, o.c, str. 8. i 9. [v. »Popratnu riječ«].30 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka (Prvić itd.), str. 8. [v. »Popratnu riječ«]. ,31 O. Delorko, o. c, str. 6 [v. »Popratnu riječ«].32 Ono »u gore« vjerojatno znači čuvajući ovce pO pojedinim gorovitim predjelima otoka.212I u Sustjepanu (Rijeka dubrovačka) posao u vezi s ribolovom obavljao se uz pjevanje narodnih pjesama kako nas o tome god. 1962. obavješćuje starica Luče Gardašanić, rođ. Kuničić: »Pjevale bi uz vito33 kada bi napravili teg za hitat ribu«.34Da smo se pozabavili u ovom kraćem ogledu radom kao pratiocem i poticateljem narodne poezije u nekim krajevima Dalmacije (a posebno na nekim otocima, dosad slabo ili nikako ispitanim), naveo nas je vilo velik broj uspjelih tradicionalnih pjesama koje su u tim krajevima nađene. I dakako ne pjesama naučenih iz čitanaka ili pjesmarica nego pjesama naučen i li i/, usta samoga naroda dok se obavljao neki posao. Pjesme koje su naučene u čitankama i sličnim publikacijama od onih koje su naučene slušanjem za različitih seljačkih radova,35 razlikuje i sam puk. Tako je npr. one prve god. 1961. Tomažina Parun iz Srednjeg sila (otok Šolta) nazvala štampanim, a ove druge prirodnim86, a god. 1962. Mare Lukšić, rođ. Miloslavić, iz Mo-koša (Rijeka dubrovačka) one prve pjesmama iz čitanaka, a ove druge poljskim37 itd.Koliko ljudi (osobito žene) u nekim krajevima Dalmacije vole narodne pjesme, najbolje nam pokazuju ove riječi Mike Županović, starice od 70 godina, iz Ro goznice (okolica Šibenika), izrečene god. 1959: »Pri bi žene zaboravile blagovati radi pisama38.« A zatim i događaj koji je u vezi s bilježenjem narodnih pjesama doživio pisac ovih redaka u Malom Ižu god. 1953. kad83 Vitlo.34 O. Delorko, Narodne pjesme iz lupe i Rijeke dubrovačke itd., str. VI (v. »Popratnu riječ«).35 Obreda, običaja, igara, i različitih oblika dokolice kao pratioca i promicatelja narodne poezije ovdje se nismo dodirnuli.36 O. Delorko, Narodne pjesme s otoka Šolte i čiova Ud., str. III (v. »Popratnu riječ«).37 O. Delorko, Narodne pjesme iz Župe i Rijeke dubrovačke itd., str. VI (v. »Popratnu riječ«).38 Isti, Narodne pjesme iz okolice Drniša i Trogira itd., str. XI (v. »Popratnu riječ«).213su žene, koje su mu htjele kazivati narodne pjesme, stajale u dugom nizu pred kućom, u kojoj se bio smjestio, nestrpljive da na njih dođe red. Onda nije čudo što su takve žene i svoj fizički rad, pa često i onaj vrlo težak, pratile pjesmama i nastojale da im te pjesme svojom ugodom olakšaju tegobu povezanu uz taj rad.214 VLADAN NEDIĆ, ANTOLOGIJA JUGOSLOVENSKE NARODNE LIRIKE (Narodna knjiga, Beograd 1962)Velika većina antologija narodne poezije koje se publiciraju u nas služe se pri izboru svoje građe gotovo isključivo Vukovim zbirkama, počevši od one koja se zove Srpske narodne pesme (izdavač G. Kon), a uredio ju je dr V. M. Jovanović još 1922. pa do one koja nosi naslov Antologija narodne poezije (izdavač »Nolit«), a uredio ju je Vojislav Đurić, te je objavljena god. 1960. Ispravno je da urednici takvih knjiga smatraju Vukove zbirke klasičnima, da se na njih često pozivaju i da ih podrobno konzultiraju pri takvu poslu, samo nije ispravno kad za konačan izbor uzimaju primjere gotovo samo iz njih, a mimoilaze druge zbirke jednako vrijedne kao što su Vukove, a kojih ima nekoliko i štampanih i u rukopisu. Antologija jugoslovenske narodne lirike, koju je uredio Vladan Nedić, odstupila je od te uobičajene velike zavisnosti o Vukovim zbirkama i potražila u zbirkama

drugih sakupljača ili objavljivača — ne mimoilazeći, dakako, ni Vukovih — uzorne primjerke za svoj izbor. U tu svrhu urednik je, kako sam ističe u predgovoru, pročitao 55.000 narodnih pjesama da bi215Vih konačno mogao samo trista izdvojiti i uvrstiti u svoju antologiju.A što je vrijedno posebne hvale, to je što se on nije skanjivao da u svoj izbor unese i pjesme onih sakupljača koji živi i zdravi, osim dvojice, još u naše dane kupe svoju građu na samom terenu: »Skorašnji zapisi Ljubice i Danice Janković, dr Vinka Žganca, Dragutina Dorđevića, Miodraga Vasiljevića i drugih ukazuju na činjenicu da su se u izvesnim krajevima naše zemlje lirske obredne pesme sačuvale sve do danas. One se još uvek mogu sakupljati — u dvanaestom času, ispred vremena koje ih odnosi«. Samo mi bismo nadodali da se mogu još uvijek sakupljati ne samo obredne pjesme nego i pjesme drugih sadržaja i namjena, i to u dosta slučajeva u nekim svojim veoma reprezentativnim primjercima. No pored svega napora koji je urednik Nedić uložio pri svom radu i svih činjenica koje je upoznao za vrijeme toga rada, njegov izbor nije onako dobar kako je mogao biti. A bojimo se da je tome razlog i taj što se držao unaprijed usvojenih mišljenja o superiornosti nekih pokrajina nad drugima. No bez obzira na to, onoga koji pozna više-manje svu dostupniju građu lirske poezije naroda Jugoslavije, Nedićev izbor može samo djelomično zadovoljiti i pored određenog broja nekih priloga, koje je on svojim izborom obuhvatio, a svi im uglavnom priznaju izuzetnu uspjelost. Takvi su prilozi, među ostalim, oni koji nose brojeve: 1, 36, 75, 80, 88 (zapravo jedna pjesma koja se nalazi iz neopravdanih razloga raskomadana pod br. 75, 80 i 88), 91, 95, 113, 121, 132 i još neke. Mitološku interpretaciju uspjele, a u toj svojoj uspjelosti jednostavne pjesme koja počinje stihom »Vojevao beli Vide, koledo«, a nalazi se pod br. 1, ne smatramo ni potrebnom ni opravdanom.U Nedićevoj antologiji najviše je zastupana poezija koju je dr Vinko Žganec u svojoj zbirci Hrvatske narodne pjesme, kajkavske (1950) nazvao »lakom lirikom«. Balada i romanca lirskoga karaktera ima razasutih svuda po antologiji, ali najviše među pjesmama koje Nedić zove porodičnim.Možda nije bila najsretnija ideja ni da urednik pjesme označi samo brojevima umjesto naslovima kad izdanje ionako nije znanstvenoga karaktera nego bele-trističko-poučnoga. Istina je da narodne pjesme nemaju naslova i da je mnogoj od njih naslov dao pojedini sakupljač ili izdavač, ali u tom slučaju mislimo da bi ipak bilo bolje uzeti početni stih za naslov pa uz takav naslov metnuti brojku, nego mjesto naslova metnuti samo brojku. Pogotovo kad u antologiji jedna pjesma ide za drugom i kad više njih nosi zajednički naslov prema sadržaju koji ih vezuje.Urednik je unesenu građu podijelio na pet dijelova: 1. obredne i običajne; 2. pjesme o radu i uz rad; 3. vjerske pjesme; 4. ljubavne pjesme (kojih ima najviše) i 5. porodične pjesme. Vrijedne su svake hvale napomene i bilješke kojima je Vladan Nedić popratio zbirku kao i popis svih onih djela iz kojih je uzimao pojedine priloge. Veoma malen broj pjesama koje su povezane uz more jedna je od osobina i ove antologije lirske narodne poezije.216217VUKOMAN DŽAKOVIĆ, NARODNE TUŽBALICE. ANTOLOGIJA(Narodna knjiga, Beograd 1962)O osobitoj snazi naših naricaljki pisao je još u XV st. hrvatski humanist iz Dalmacije Juraj šižgorić. On je te naricaljke, koje je čuo u Šibeniku i njegovoj okolici, smatrao jačim od oplakivanja Tetide i Eurijalove majke.1 Među južnim Slavenima posebno se ističu svojom uspjelošću naricaljke zapisane u Crnoj Gori, Istri, Boki Kotorskoj i Makedoniji. O naricaljkama kojima se posebno oduševljavao Šižgorić, danas na žalost ne znamo više ništa. Sad je naricaljkama nekih pokrajina Jugoslavije ispunio čitavu jednu zbirku njihov crnogorski proučavač Vukoman Džaković. On ih je nazvao tužbalicama, ali u predgovoru razlikuje tužbalice-običaje (to bi bile naricaljke u nas Hrvata) od tužbalica-pjesa-ma. Pri toj diobi Džaković se poziva na Vuka koji u svom djelu Život i običaji naroda srpskoga razlikuje tužbalice koje ne znaju za neku postojanost teksta od tužbalica koje za nju znaju. A ovih je drugih baš Vuk našao samo u Boki Kotorskoj i u Paštrovićima. Džaković kaže da se ono što je Vuk u tom smislu utvrdioEuri jal — lik iz Vergilove Eneide.219prije 100 godina nije ni danas izmijenilo. Tako su, npr., tužbalice (u ovom osvrtu mi ćemo se držati Džakovićeva naziva) koje je zapisao u naše dane Nikola Bonifačić Rožin u Istri, kao i pisac ovog osvrta, pa dr V. Žganec i St. Stepanov u Poljicima (Dalmacija), isključivo improvizacije2 stvorene ad hoc, pa kao takve nemaju postojana oblika u onom smislu u kojem ga imaju, prema Vukovu i Džakovićevu mišljenju, bokokotorske i paštrovićske. S improviziranim tužbalicama upoznao se nedavno i talijanski učenjak Alberto Cirese u pokrajini Molise, kad ih je proučavao među Hrvatima, izbjeglicama pred Turcima, naseljenima pred više stoljeća u tom kraju južne Italije.3 I u Kaštelima između Splita i Trogira Vuk je naišao na tzv. tužbalice koje ne znaju za neku postojanost teksta, a takve su tužbalice i one koje izvode, odnosno izriču pod jednakim okolnostima naseljeni Albanci u već spomenutoj pokrajini Molise.4 Pa i stanovnici Sardinije, u Orgosolu, prema nedavnom dopisu u torinskoj

»Štampi«5 Carla Levija, autora poznatoga djela Krist se zaustavio u Eboliju, prevedena i na naš jezik, improviziraju svoje tužbalice. A nama se čini da su i tužbalice, koje je slušao Juraj Šižgorić u Šibeniku i njegovoj okolici, mogle biti također improvizirane i da je to glavna karakteristika nari-ciljke uopće, pa da bi prema tome tužbalice-pjesme (da se ponovo poslužimo Džakovićevim nazivom) bile neka vrsta mlađega i u umjetničkom pogledu puno uspjelijeg oblika naricaljke, koja se pretvorila u pjesmu s određenim metrom, na granici lirike i epike, s nešto žalosnijim i gnjevnijim (ako je po srijedi nasilna smrt oplakivanoga) sadržajem nego je sadržaj drugih takvih2 Improvizacija je, uostalotn, i pjesma Žena javče za mužem iz okolice Jastrebarskoga u Žgančevoj zbirci Hrvatske narodne pjesme, kajkavske (v. br. 345) kao i njena varijanta pod b (y. str. 348—439).3 O naricaljkama u hrvatskim mjestima pokrajine Molise. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije u Varaždinu 1957, str. 143—151.4 O. c.5 V. br. 23 od 27. I 1963. str. 3 Anche U lamento junebre a Orgosole dennuncia un senso areaico della morte.220pjesama. Mora se, međutim, priznati da one ovako otisnute štampom djeluju jače od tužbalica-običaja, koje se — da bi bile u potpunosti doživljene — moraju slušati u povodu nečije smrti i nečijega stvarnog oplakivanja pri toj smrti. U ovom delikatnom pitanju morali bi se svakako konzultirati i etnolozi i muzikolozi-fol-kloristi prije nekoga konačnog suda.Džaković je svoju antologiju podijelio u tri glavna dijela: na prvo doba ili devetnaesto stoljeće, na drugo doba ili doba poslije balkanskoga i prvoga svjetskog rata i na treće ili doba narodno-oslobodilačke borbe. U prvom dijelu, tj. u dijelu koje pripada XIX. st. on objavljuje crnogorske i makedonske tužbalice (ove druge nije donio u originalu, nego u svom prijevodu) te istarsko naricanje. U drugom dijelu, koje pripada razdoblju poslije balkanskoga i prvoga svjetskog rata, donio je pjesme koje je sakupio jednim dijelom Novica Šaulić, a drugim sam on, urednik. Treći dio sadrži pjesme koje je također sakupio Džaković i one su mahom iz Crne Gore. I predgovor, a i sam izbor tekstova u ovoj knjizi, pokazuje da je njezin urednik svoj posao obavio s mnogo ljubavi prema građi koju je proučio. Šteta samo što nije svaku unesenu pjesmu označio brojem, jer bi mu među ostalim i povezanost između predgovora i teksta bila čvršća, preglednija.U svakom od navedenih dijelova ove zanimljive knjige ima uspjelih primjera, a nadasve su takvi koji se zovu De si mi se opremio (str. 38—39), Tanka jelvica moja (str. 60), Ja bi umom obrnula (str. 68—69) i Ni Obilić ne bi moga (str. 131—132).221IRUKOPISNI ZBORNIK NARODNIH PJESAMA IVANA ZOVKARukopisna zbirka pod naslovom Tisuću hrvatskih narodnih ženskih pjesama nalazi se u arhivu Jugoslavenske akademije. Nekada je, kao i veliki broj vrijednih rukopisnih zbirka, pripadala Matici hrvatskoj. Njezin je rukopisni br. 121, a taj joj je rukopisni broj kao oznaka ostao i prijelazom u Akademijin arhiv. Institut za narodnu umjetnost prepisao je tu zbirku na stroju g. 1951. u tri primjerka za svoje potrebe i sad se njezin prijepis nalazi u arhivu netom spomenutog Instituta pod br. 34/53. Redaktor je te zbirke Mostarac Ivan Zovko.Taj vrijedni sakupljač naše narodne lirske poezije rođen je 29. VIII 1864. u Mostaru. Srednju školu je učio u Humcu (Hercegovina) i u Sarajevu. Nakon završenih šest razreda gimnazije prešao je na sarajevsku školu i završio je. Kao učitelj Zovko je među ostalim službovao u Konjicu, Ljubuškom, Varcar-Vakufu i Bihaću. Umro je 3. III 1900. u svom rodnom gradu, ne navršivši ni trideset i šestu godinu života. Pisao je izvorne pjesme i prozu pod pseudonimom Mirjanin i još pod nekim pseudonimima te ih štampao u raznim publikacijama1,1 Znameniti i zaslužni Hrvati 925—1925. Zagreb, 1925, str. 293.223ali mu ti radovi nemaju gotovo nikakve književne vrijednosti.Zovkova rukopisna zbirka podijeljena je u četiri dijela- Svaki dio imade po 250 pjesama. Na početku drugog dijela odnosno drugog sveska nalazi se popis onih osoba za koje redaktor u samom naslovu kaže da su mu svo-jom dobrotom omogućile da je mogao sastaviti tu zbirku. Tih osoba je na popisu 125. Među tim osobama ima i katolika i muslimana. One su iz Pograđa (kotar Bugojno), Ljubuškog, Gornjeg Vakufa, Cima (kotar Mostar), Sarajeva, Zenice, Doca (kraj Travnika), Voljica (kotar Bugojno), Proboja (kotar Ljubuški), Livna, Foj-jiice, Vilica polja (kotar Bugojno) itd.Od istog drugog dijela, odnosno drugog sveska počinje redaktor tumačiti slabije poznate riječi, ali kako je prvi dio, odnosno prvi svezak bio bez tih tumačenja, a i u onima gdje ih ima nije sve najbolje protumačeno a nešto je i propušteno, to je poseban rječnik svih manje poznatih riječi u zbirci sastavio naknadno Abdulah Škaljić, asistent nekadašnjeg »Instituta za proučavanje folklora« u Sarajevu. Taj je rječnik poklopljen Institu-tovim prijepisima Zovkove zbirke. Uz taj rječnik zbirka je obogaćena i iscrpnom studijom Grge Mikulina (prof. petra Grkca) pod naslovom Značenje Zovkova zbornika narodnih pjesama?, koja se nalazi također te je zavedena pod br. 217/56 i pripada Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu. Ta Mikulinova, odnosno Grkčeva studija također je otkucana na stroju. Imade 88 strana. Zovkova zbirka potječe iz g. 1893. prema podacima iznese-nim na str.

XIX prve knjige Matičinih Hrvatskih narodnih pjesama, koju su uredili dr I. Broz i dr S. Bosanac i koja je ugledala svjetlo dana u Zagrebu g. 1896. Tko je pojedinu pjesmu Zovku kazivao, ne zna se, jer u njegovoj zbirci nema podataka o tome.Zovkova je zbirka veoma raznolika po svom sadržaju. Ona je pored svijetlih i bezbrižnih trenutaka (I, br. 87,2 G. Mikulin Značenje Zovkova zbornika narodnih pjesama, str. 2, gdje piše: »Njegov (tj. Zovkov) rad u prozi i u stihovima jedva da bi se mogao nazvati književnim.«224147, III, br. 19) zagrabila i u najmračnije i najzamršenije strane života (I, br. 238, 242, II, br. 248, IV, br. 52, 215). I u njoj se, kao i u velikoj većini naših zbirki tradicionalne poezije, najviše pjeva o ljubavi, ali ona je dana u izvanredno uspjelim pjesničkim konkretizacijama. Njoj štoviše i tako teška zbivanja u životu kao što su od bolesti kuga i ospice (IV, br. 51, II, br. 89), a od elementarnih nepogoda poplave i potresi (II, br. 129, IV, br. 74), dobro dolaze da bi se pjesnički što snažnije ostvarila. Uz to u prilozima Zovkove zbirke imade mnogo hermetizma tj. bitnog suštinskog iznošenja najpotrebnijeg. Riječ imade u većini od tih priloga veliku cijenu pa se s njome vrlo ekonomično postupa što današnje čitače poezije može još samo više privući. Evo dva primjera toga bitnog izražavanja i to ne posebno tražena.Prvi:Drugi:Šećer Salko, ne šećeri mi se, jer ako se počneš šećeriti i ja ću se počet medeniti, med će biti slađi od šećera!(III, br. 19)Mili Bože, draga li sam dragom, kud god hoda za ruku me voda, gdje god sjedi o meni besjedi.(III, br. 187)Taj hermetizam nije došao do ovako jaka izraza sa mo u kratkim ljubavnim pjesmama nego i u baladama i romancama s nešto većim brojem stihova. (Predugih pjesama u Zovkovoj zbirci uopće i nema. Jedna od naj-duljih u njoj, i to ona u IV dijelu pod br. 176, imade 84 stiha.) Tako se u jednoj od vrlo snažnih balada u zbirci koja se nalazi u I dijelu pod br. 12, ta hermetičnost posebno manifestirala:15 Zanemareno blago225■ •> Žarko sunce, prestani sijati,dok junaci zdravo goru prođu, dok pronesu ranjena Ivana. Ranjen Ivo društvu besjedio: »O družino, moja braćo draga, posljednju mi volju ispunite, da u želji ne mrijem sa sv'jeta. Zato mene, braćo, poslušajte: sve dva a dva kroz goru pjevajte, sve tri a tri konje projahujte. Gledat će vas moja mila majka, brojit će vas i prebrojit će vas, svi ćete joj na broj izlaziti, samo neće ranjeni Ivane. Tad vi mojoj prozborite majci: »Osto Ivo u Nenadu gradu, dovest će ti Nenatku djevojku.« To izusti a dušicu pusti. Društvo mrtvog Ivu pokopalo, pokopalo pod jelom zelenom, a tad Ivi želju ispunilo: sve dva a dva kroz goru pjevaju, sve tri a tri konje projahuju. Njih gledala Ivanova majka, brojeć društvo i prebrojila se, crnu se je jadu dosjetila, pa kukavnim zakukala glasom: »Gdje je Ivo žalosna mu majka!« Nju družina počela tješiti: »Osto Ivo u Nenadu gradu, dovest će ti Nenatku djevojku.« Al se majka utješit ne dala.(I, br. 12)Zanimljivo je i kako u Zovkovoj zbirci postoji velika raznovrsnost obrade pojedinog motiva ili kako je npr. alkohol kao neprijatelj čovjeka dan u tri razna vida, ali jednako uspjela. U prvom njegove se nedaće iznose na nasmješljiv, ironičan način, u drugome nema više te nasmješljivosti, ironije nego se već ocrtavaju u ugođaju226same pjesme nevolje koje bi mogle iz prečeste njegove upotrebe nastati, a u trećem tragedija povezana uza nj već se očituje u svoj svojoj strahoti3.Prvi primjer:Pijem vino, pijem vodu, od vode me noge bole, a od vina same hode, jadno li ga same hode; četverica jednog vode.(I, br. 87) Drugi primjer:Mara toči Neretvu vodicu desnom rukom srčali-maštrafom*, a pjan Ivo viš' nje podvriskuje. Od vriska se prepanula Mara, desna joj je ruka zadrhtala i lijeva noga pokleknula, ona razbi srčali-maštrafu. Njoj pjan Ivan 'vako govorio: »Što se plahnu, plemenita Maro?« Njemu Mare tiho progovara: »Hajd' otale, pijani Ivane, dosad si mi bio na srdašcu, al kad sam te takvog ugledala odsad n'jesi niti pod papučom!«(I, br. 15)Treći primjer:Majka Muntu milo milovala, od mila je l'jepom Muji dala; da je znala ne bi mu je dala, jer je Mujo turska pijanica:Već smo je spomenuli u bilješci pod crtom 1. ukrašena staklena čaša s drškom227; do ponoći pije s bekrijama,od ponoći kalaša5 sokacim; a pred zoru ide svome dvoru, pa on viče Muntu materinu: »Dušo Munto, otvori mi

vrata!«. Skoči Munta kano muška glava, l'jepom Muji otvorila vrata. Trže Mujo noze okovane, pa udara Muntu materinu, udara je po svilenu pasu. Kako ju je milo udario na nožu je čedo izvadio: to je čedo jedna muška glava. Kad to l'jepi Mujo ugledao od žalosti namah zan'jemio.(IV, br. 84)Vrijedno je pohvale da su i pjesme iz prirode, odnosno pojedina stanja u pejzažu u ovoj zbirci našla prikladan oblik. Navest ćemo dvije pjesme u kojima se to izvrsno ostvarilo.Evo prve:Čija ono bijaše djevojka,štono rano rani na vodicu,rano rani, krivo fesić nosi,a povlači okom i obrvam';baš ko sunce kad je pod oblakom,ili mjesec kad za goru zađe,U Danica kad se ljubi s danomna rastanku, na pohodu svome.(II, br. 220)A druga glasi ovako:»Prihodnico6, kud si prihodila prihodeći šta si ugledala?«5 skice se6 tj. zvijezdo Danice228»»7a sam prešla brda i doline, '■ ■<■* ■'•zastavih se više Đulhisara; - = 'v "■•.gledala sam što gledala n'jesam, ' ur gdje se Vrbas s Plivom razgovara, ■ baš ko momče s lijepom djevojkom.««(III, br. 142)U Zovkovoj zbirci ima i pjesama kojima je motiv sličan motivima u nekim našim vrlo popularnim narodnim pjesmama. Tako je npr. Zovkova pjesma u I dijelu pod br. 160 nalik po motivu pjesmi Bolani Dojčin u 2. knjizi Vukova zbornika (br. 77); pjesma u II dijelu pod br. 246, pjesmi Smrt majke Jugovića također u 2. kuj i/i Vukova zbornika (br. 47); pjesma u II dijelu pod br. 249 pjesmi Smrt Omera i Merime u 1. knjizi Vukova zbornika (br. 343), te pjesma u III dijelu pod br. 195, pjesmi Zidanje Skadra u 2. knjizi Vukova zbornika (br. 25).U Zovkovoj zbirci se nalaze i tri pjesme kojima je motiv incest, tj. u jednoj od tih pjesama (IV, br. 52) hoće otac da obljubi kćerku, a u drugim dvjema, koje su zapravo varijante vrlo raširena motiva među Hrvatima (vidi zbirku O. Delorko, Istarske narodne pjesme, Zagreb, 1960, str. 47—49) brat je putenom ljubavi zaljubljen u sestru. Prva od ovih dviju pjesama Zovkove zbirke nalazi se u njenom I dijelu pod br. 238, a druga u II dijelu pod br. 248.Zatim u Zovkovoj zbirci ima pjesama koje bi mogle biti i tri četiri stoljeća stare. Jedna od takvih je pjesma koja se nalazi u I dijelu pod br. 83, a počinje stihom: Sjedila Mara i Ana, a koje je potpunija varijanta zapisana g. 1892. na otoku Hvaru7.U Zovkovoj zbirci je zastupan i motiv kako muž ubije ženu koju nije htio a mati mu je njezina na silu nametnula, umjesto druge kćerke koju je on volio.8 I taj se motiv snažno ostvario u hrvatskoj narodnoj poeziji7 O. Delorko, Hrvatske narod, balade i romance. Zagreb, 1951, br. pjesme: 83.8 Zovko, I, br. 245229Iu nizu uspjelih varijanata od kojih je najbolja ona koja je zapisana u Istri u naše dane. (Pogledaj već citiranu zbirku Delorko, Istarske narodne pjesme itd. str. 66— —68.)Jezik je Zovkove zbirke ijekavska štokavština, s tragovima ikavštine pretočene u ijekavštinu na ponekim mjestima (vidi pjesmu u I dijelu pod br. 70, odnosno 7. i 8. stih u njoj). U nekim pjesmama ima previše turci-zama (III, br. 1, 41, 42, 62, 108 i IV, br. 234). Jedna od takvih tj. ona u I dijelu pod br. 118 posebno je očarala dra Nikolu Andrića koji navodi u završnoj rečenici svoga predgovora VII knjizi Matičinih Hrvatskih narodnih pjesama njezina dva stiha (vidi 2. 13.) doduše nešto skraćena i preinačena i u proznom obliku samo među navodnicima.Već smo kazali da su neke pjesme u Zovkovoj zbirci zagrabile i u najmračnije i najzamršenije strane života i pri tom i naveli koje su to. I tegobu zbog ratovanja iznijele su s mnogo snage neke od pjesama u toj zbirci. Evo jedne i hermetske, koja nas podsjeća, naravno imajući na umu razliku između pisane i usmene lirike, na neka posebna raspoloženja G. Ungarettija, velikog suvremenog talijanskog pjesnika koji je također u svojoj zbirci Brodolomi (Naufragi) iznosio nevolje vojevanja. Pjesma iz Zovkove zbirke glasi:»O soldati, crvene jabuke, gdje ste rasli, gdje ste povenuli?« »»Mi smo rasli u zemlji dalekoj, povenuli na carevoj vojsci, uzimajuć po Bosni gradove!««(IV, br. 193)

Snažna je a i potresna u svom mučnom kazivanju i pjesma u kojoj se opisuje nasilno odvođenje djece u janjičare:Zapjevale dv'je ptice bunbule, to ne bi dv'je ptice bumbule već to bile dvije paše careve,oni pišu djecu u sejmene; tfkoju mole, koju silom gone,silom gone siroticu Mehu. , < Kad su bili vodi Zaboravki,■;■!•■ govorile dv'je paše careve:»Pijte, djeco, vodu Zaboravku,zaborav'te i oca i majku!«Sva se djeca vode ponapišesamo neće sirotica Meho,već on uze sedefli-šargiju,sitno kuca a glasno pop'jeva:»Vjerne ljube, vi se udajite,mile majke, za nam'ne plačite,ne plačite niti li žalite,mi ćemo se amo izenitizemljom crnom i zelenom travom.«(I, br. 246)Što se tiče imena u ovim pjesmama, treba istaknuti da se,među kršćanskim pjesmama od muških imena najčešće spominje Ivo, a u muslimanskim Salko. Među ženama kršćankama često se javlja ime Mare, a među muslimankama Fate. Naravno da ima i drugih imena kao što su među muškima kršćanskima Niko i Mato, a među muslimanskima Alija i Meho.I pored vrlo uspjelih pa i posebno izvrsnih pjesama (npr. III, br. 41, 144 i 151) ima u ovoj Zovkovoj zbirci i takvih koje ne predstavljaju s umjetničkog stajališta nikakvu posebnu vrijednost. Pjesama u kojima često dolazi do izražaja isprazna igra riječi9, pa štoviše i neka vrst petrarkističkog natezanja. Evo takva primjera:Volila sam dok volila n'jesam, ljubila sam dok ljubila n'jesam, sad ne volim, a još manje ljubim, a opeta i volim i ljubim.(III, br. 138)9 Zovko, I, br. 104 i 241230231Te su pjesme, u kojima dolazi do naročita izražaja isprazna igra riječi, vjerojatno bile nekad povezane uz stanovite igre, ali ovako odvojene od tih igara, djeluju prazno i ne privlače nikako. Po ništetnosti približuju im se i one pjesme koje nas odbijaju svojom trivijalnoš-ću (VI, br. 62, 75 i 169).Kao i u drugim našim štampanim i rukopisnim zbirkama lirske tradicionalne poezije i u ovoj Zovkovoj ima-de pjesama koje su fragmenti duljih pjesama. Neki su se od tih fragmenata osamostalili a neki nisu.10 Oni koji su se osamostalili često predstavljaju vrlo uspjela pjesnička ostvarenja kao napriliku i ovaj:Kad Husein-beg novi beg bijašedobro svoju ljubu milovaše,a i njega ljuba volijaše,više nego svoje oči crne;od njega se rastat ne mogaše:kad u danu s begom u ordiju,kad u noći s begom pod čadore.(III, br. 110)U Zovkovoj zbirci tako bogatoj raznim sadržajima, uostalom kao što je bogat i sam život koji ju je inspirirao, ima i pjesama u kojima se opisuje poremećeni obiteljski odnosi koji znaju završiti i odvratnim zločinima (I, br. 242, II, br. 127, 217, IV, br. 215), pa i pjesama sa socijalnim temama (II, br. 27, III, br. 20). A u nekima od njih hvali se poezija (II, br. 40) i pelivanske vještine te poziv pelivana (II, br. 238). Jedna od pjesama, i to ona u II dijelu zbirke pod br. 139 s uspjehom, crta ženu brbljavicu. U ovoj šaljivoj pjesmi posebno je uspio hiperbolični završetak:... a kad zbori — eto jada, ne može je nadzboriti devet sela, svi cigani i sva druga ciganija.10 Zovko, I, br. 60, III, br. 171, br. 204 232Uopće u Zovkovoj rukopisnoj zbirci dobro su zastupane pjesme šaljiva sadržaja a u kojima nastupaju i životinje i ljudi. Među tim pjesmama ima i takvih u kojima se iznose same nemogućnosti (vidi pjesmu br. 109 u IV dijelu).Iako u Zovkovoj zbirci imade stihova različite dužine ipak je u njoj dominantan stih deseterac (4 -f 6). U tom stihu su ispjevane i najbolje pjesme ove rukopisne zbirke. Događaji nekolikih pjesama povezani su uz Mostar, sakupijačev rodni grad. Tako u I dijelu zbirke pjesma br. 160, u II pjesma br. 38, a u IV pjesma br. 50.Jako maleni dio ove vrijedne Zovkove zbirke poznat je našoj javnosti. Iz nje je dr Nikola Andrić uzeo u svoj dio Matičina zbornika Hrvatske narodne pjesme 84 priloga, a pisac ovog referata u svoje dvije knjige Hrvatskih

narodnih balada i romanca (I, knjiga 1951, II, 1956) 5, ali i od tih 5, četiri su objavljene u netom spomenutim Andrićevim knjigama. A to je nema sumnje malen broj prema tolikom broju uspjelih pjesama u Zovkovoj zbirci.Uzevši sve u svemu Zovkova je zbirka jedna od najvrednijih zbirka naše narodne lirske poezije uopće, štampane i neštampane. U mnogom od njezinih priloga odražen je život u svoj svojoj punini. I rječnik je u njoj veoma bogat, a mnogi od stihova vrcaju ljepotom kao samo zlato. Ne kazati o toj Zovkovoj zbirci ništa baš u času kad se u sakupljačevu rodnom gradu održava kongres iz čitave države, bio bi veliki propust. Ovaj referat ne treba ni uzeti drugačije nego kao nužno potrebno upozorenje na tu izvanredno uspjelu Zovkovu rukopisnu zbirku s time da se s njome netko, onako kao što je već učinio dr P. Grgeč respektive G. Mikulin,. iscrpnije pozabavi.23*NAJRANIJI ZAPISI NAŠEG PJESNIČKOG FOLKLORA I DANAŠNJA SAKUPLJAČKA PRAKSANajraniji cjeloviti zapisi naših narodnih pjesama svjetovnog sadržaja izvršeni su u XVI i XVII stoljeću. Oni se nalaze ili u rukopisnim zbirkama (Kanconijer Nikše Ranjine, zadarski rukopis, rukopisna ostavština Petra Zrinskog), ili u štampanim knjigama (P. Hekto-rović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, J. Baraković, Vila Slovinka).Jedna od najupadljivijih karakteristika tih zapisa, pored neznatna broja turcizama kako je opazio i za bu-garštice općenito B. Bogišić, i nekih arhaičnih izraza — jest miješanje ikavskih, ekavskih i ijekavskih oblika1. Evo nekoliko primjera iz XV stoljeća: »Maglica se brijegom, krade, sad je na te pala / cvijet je hoće opaliti koje si nabrala, / još te hoće privariti, ako nis' dobra-la.. .2, zatim: »Majka mu je lipo ime dila / svitla sunca gledajući, / ljuba mu je zlatan venčac vila / uz konjica1 Izuzetak je pjesma A ti divojko šegljiva koja je sva ispjevana u ikavštini.2 Pjesme Š. Menčetića i Đ. Držića i ostale pjesme Raujjniua zbornika. Drugo sasvim preudešeno izdanje. Priredio M. Rešetar. Stari pisci hrvatski. Knj. 2. II. izd. Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1937, br. pjesme: 572.235potičući«3 pa: »... i kada mi Radosava Siverinca sustizaše / smirio ga bješe meju pleća udariti.. .«4Treba istaknuti da se to miješanje ikavskih, ekavskih i ijekavskih oblika nalazi i u radovima naše umjetne poezije toga vremena. Tako u jednoj poznatoj pjesmi petrarkističkog ugođaja Šiška Menčetića (da se zadržimo samo na tom pjesniku) nalazimo to miješanje u 5. i 6. stihu: »Blaženi čas i vrime najprvo kad čuh / Ijepo-sti tve ime kojoj dah vas posluh .. ,5I narodne pjesme objavljene ili zapisane u XVII stoljeću nose tu istu karakteristiku, tako npr. bugarštica Majka Margarita, objavljena u Barakovićevoj Vili Slo-vinki, ima ove stihove: »Biše mi ga lipa Cvite onim ven-cem okrunila, / ono mlado dite.. .«6, ili isto bugarštica pod naslovom Popivka od Svilojevića, nađena među ru-kopisnom ostavštinom Petra Zrinskoga: »Ali side mise-cu govoriti / neboga divojka... / »Ono junak bijaše Se-kula Sestriću, / junak jedan vrli.. .«7Na tu istu pojavu nailazimo i u XVIII stoljeću to jest u prilozima Erlangenskog rukopisa®, za čiju se građu s mnogo opravdanih razloga misli da je zapisana u netom navedenom stoljeću, a isto tako i u bugaršticama3 P. Hektorović i H. Lučić, Pjesme. Životopise napisali Š. Ljubić i Fr. Rački. Tekst za štampu priredio S. Žepić. Stari pisci hrvatski. Knj. 6. Jugoslavenska akademija, Zagreb, 1972, str. 9.4 O. c, str. 21.5 Pjesme Š. Menčetića i Đ. Držića itd. (v. bilješku pod crtom br. 3). Br. pjesme: 262.6 J. Baraković, Djela. Priredili za štampu P. Budmani i M. Valjavec. Stari pisci hrvatski. Knj. 17. Jugoslavenska akademija, Zagreb, str. 133.7 B. Bogišić, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa. Knjiga I, Biograd, 1878, str. 120—122.s Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pe-sama. Izdao dr G. Gezeman (Gesemann). Srpska kraljevska akademija. Sremski Karlovci, 1925.236iz tog stoljeća koje je objavio B. Bogišić.8. I u Fortiso-voj Hasanaginici nailazimo na tu istu pojavu. Evo pri-mjera: »I vrati se Asan-aginica, / ter se vješa bratu oko vrata. / Da, moj brate, velike sramote, / gdi me šalje od petero diče!« Ili u ovom stihu iste pjesme: »Svoju dicu l'jepo darovala«. Također i u narodnoj pjesmi Piju vino dva Jakšića mlada, objelodanjenoj u istom stoljeću u Relkovićevu Satiru (2. izd., g. 1779) nailazimo na istu osobinu: »Jakšić Bogdan, moj mio brajane, / to je, brate, s tvoje virne ljube, / s Vukosave, da od Boga najde!« te: »To Bogdanu vrlo mučno biše / pak je Mitru tiho besjedio...«Nije ništa drugačije glede te pojave ni u onim trima pravim narodnim pjesmama koje se nalaze u Kači-ćivu Razgovoru ugodnome. Uostalom dovoljno se samo sjetiti početnih stihova jedne od tih triju pjesama i to one koja se zove Pisma od vojvode Janka pa da nam to bude i te kako jasno. Evo toga početka:Kad se ženi Sibinjanin Janko, sve obade zemlje i gradove: slavnu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Liku i Krbavu, al ne nade za se. dij evo j ke, veće lipu Janju Temišvarku.Situacija se mijenja na početku XIX stoljeća i u njegovoj prvoj polovini, pa i nešto malo kasnije, dakle baš kad se folklorna poezija najviše cijeni i kad se marljivo prikuplja i objavljuje. U Vukovu zborniku zbog urednikove intervencije mnogi su oblici ikavskog govora potpuno nestali, osim npr. u nekoliko slučajeva (ta-

9 Matija Murko je utvrdio u svojoj knjizi Tragom srpsko-■hrvatske narodne epike, I knj., izd. Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1951, str. 404 (2. alinea), da je Bogišić na nekim mjestima mijenjao ikavske oblike u ijekavske. Unatoč tome može se na ikavske oblike naići na prilično mnogo mjesta, tako npr. u pjesmi br. 33 »Kad se Ivan Karlović vjerio za kćer kralja budimskoga« u stihu 77.: ... i prida nj je išetala, prid svoje prid bijele dvore.«237ko npr. u I knjizi, u pjesmama pod br. 730, 742 748 i 760, iz Sinja, i u 15. stihu pjesme Banović Strahinja, a onda i u 69. stihu iste pjesme. Ta se pjesma nalazi u II knjizi pod br. 43, a 15. stih joj glasi: ... u tazbinu, u bila Kruševca«, a 69.: ... u desnicu tvoju bilu ruku«, ili u pjesmi Dioba Jakšića, koja se pjesma također nalazi u II. knjizi, samo pod br. 97, a kojoj 43. stih glasi: ... od Boga je velika griota ...«). Ijekaviziranje ikavskih riječi prema Vukovu načelu počeli su provoditi ostali sakupljači, odnosno objavljivači naših narodnih pjesama u to doba. Do pojave Matičina zbornika (prva knjiga toga zbornika publicirana je g. 1896), gdje se ponovo miješaju u pojedinim pjesmama ijekavski, ikavski i ekavski oblici, većina najuglednijih zbornika (Jukić-Martićev, Bogišićev, Hormanov) objavljena je prema Vukovoj praksi, onoj praksi koju se najbolje dade provjeriti na Fortisovoj Hasanaginici i narodnoj baladi Vino piju dva Jakšića mlada10, koja se nalazi, kako već kazasmo, u drugom izdanju Relkovićeva Satira, a koje je pjesme Vuk dotjerivao prema svojim jezičnim idealima.Današnja sakupljačka praksa na području republike Hrvatske: u Lici, Kordunu, Baniji, Slavoniji, okolici Zagreba, Istri, dalmatinskim otocima, Hrvatskom primorju, kopnenoj Dalmaciji11 i drugdje, pa u malomlfl »Matija Murko smatra tu baladu i onu koju je Vuk donio u svojoj II knjizi pod naslovom Jakšići kušaju ljube uglavnom istom pjesmom. (Vidi u knjizi M. Murko Tragom srpsko-hrvatske epike, I knj. JAZU, Zagreb, 1951, str. 402. Evo Murkovih riječi: »Najpouzdaniji primjer pruža Karadžićeva pjesma 'Jakšići kušaju ljube'. Kad sam je čuo već godine 1912. u Bosni i zapisao i fonografirao njezin početak, došao sam do zaključka, da je Vuk Karadžić pjesmu doduše mogao čuti iz usta nekoga mladića u Uzicu, ali da ju je sasvim sigurno preštampao iz drugog izdanja Satira.«)11 Pogledaj rukopisne zbirke iz tih predjela u arhivu Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu.238broju slučajeva čak i u okolici Dubrovnika12 potvrđuje, da je miješanje ikavskih, ijekavskih i ekavskih oblika redovita pojava u folklornim pjesničkim zapisima, te da to miješanje spada u stilsko-jezičnu osobinu hrvatske narodne poezije uopće. Što se ta osobina zadržala i u današnjim zapisima kao što je bila produžila svoj život i u zapisima prošlog stoljeća, sudeći po onim zapisima koji su bili valjano izvedeni, razlog je taj što nepismeni kazivač hrvatske usmene poezije nije znao ništa o Gajevoj jezičnoj reformi. A do te reforme obje su naše poezije to jest i ona pisana i ona usmena toj osobini podjednako ugađale.Kad smo sve ovo iznijeli, onda možemo slobodno zaključiti, da su naši najstariji zapisi, a to znači oni izvedeni u XVI, XVII i XVIII stoljeću, autentični]i s te strane — a i što se tiče nekih riječi, pa metričkih dotjerivanja — od onih koji su urađeni u prvoj polovini XIX stoljeća, pa i nešto kasnije, te objavljeni u doba kad se folklorna poezija najviše cijenila i čitala. Tako da Hek-torovićev navod kako on nije »priložio jednu rič najmanju« narodnim pjesmama koje je donio u svom djelu Ribarenje i ribarsko prigovaranje, možemo primiti sa znatnim pouzdanjem.12 Vidi u rukopisnoj zbirci M. Bošković-Stulli Narodne pjesme, praznovjerja i pripovijetke sa Sipana i Lastova (pohranjenoj u arhivu Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu pod br. 115) pjesmu br. 4 to jest ove njezine stihove:Mare Iva pričekala, Mare Ivu vjeru dala, desnom rukom p r iko mača, da ga neće privariti...Pjesma kojoj pripadaju ti stihovi publicirana je pod br. 3 u knjizi O. Delorka Zlatna jabuka, Zagreb, 1956.Pogledaj i stihove iz pjesme br. 65 u rukopisnoj zbirci br. 297/1956, tekstovnoj, Stj. Stepanova Folklorna građa s otoka Sipana (i ta zbirka pripada Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu) a glase:P ripade se mlađahan Omere, da ne bude braća djevojačka, da ga ne bi mlada p r iv ar il a...239SINJSKE PJESME IZ PRVE VUKOVEKNJIGE I NEKE NJIHOVE KASNIJENAĐENE VARIJANTESvima je poznato da u Vukovu čuvenu zborniku koji _se sastoji od više svezaka imade i pjesama koje je Vuk zabilježio u Dalmaciji ili dobio zabilježene od Dalmatinaca. Za neke od tih pjesama, npr. u I knjizi toga zbornika, budući da piše otkuda su, to nam je i poznato, ali za neke koje ne piše ništa ili piše dosta nejasno, kao npr. za pjesme koje je dobio od Jove Lainovića, rodom iz Herceg-Novoga, a označio u toj istoj knjizi kao pjesme »od Dubrovnika«, to je mnogo teže utvrditi, već i zbog toga što je Vuk poput svih romantičara svoje tekstove počešće popravljao, dotjerivao.1 Sad kako bilo da1 Pri ovoj tvrdnji dobro je sjetiti se i riječi Jovana Skerlića (Istorija nove srpske književnosti, Rad, 3. izd. Beograd 1953, str. 239) koje se odnose na Vukove intervencije općenito: »Kao sa pripovetkama radio je i sa pesmama (tj. dotjerivao ih, primjedba O. D). Tako je radio uostalom Jakov Grim, skupljajući nemačke narodne pripovetke, tako nema-čki romantički pesnici Arnim i Brentano, skupljajući nemačke narodne pjesme.

Karadžićeve zbirke su najbolje ne samo zato što ih je on počeo skupljati u vreme cvetanja narodne poezije i kada je u množini nepokupljenih pesama morao odabirati najlepše no i zato što je bio uređivač koji je imao ukusa i smisla za taj posao, bio u neku ruku i saradnik narodnih pevača«.16 Zanemareno blago241bilo, među zapisima iz Dalmacije u Vukovoj I knjizi po umjetničkoj vrijednosti jedno od prvih mjesta zauzima onih osam pjesama za koje izričito stoji da su iz Sinja2 i u tekstove kojih nije Vuk, čini se nikako dirao. To su pjesme, označene brojevima 300a, 303a, 342, 615, 730, 740, 742 i 760. One su razasute kojekuda po najopširni-jem dijelu čitave I knjige tj. po onom dijelu njezinu koji se zove Ljubavne i druge različne ženske pjesme. Po sadržaju i fakturi te stihovane priloge iz Sinja možemo uvrstiti među balade i romance. Balade su br. 303a, 324, 730 i 742, a romance br. 300*, 615, 748 i 760.Baladama i romancama baš ovakva tipa, tj. više lirskoga nego epskoga, kakve su i ovih osam netom spomenutih sinjskih pjesama iz Vukove I knjige, obiluje i inače pjesnički folklor u Hrvata. Balada i romanca ima toliko obilje i u Matičnim rukopisima3 kao i u objavljenim zbirkama, a i u ostalima zbirkama što su ih publicirali pojedinci (spomenut ćemo uz put Fr. Kurelca, D. S. Karamana i Stj. Mažuranića), a i tolik se impozantan broj takvih pjesama još u naše dane nalazi na terenu, da je pisac ovih redaka mogao s lakoćom pred više godina objaviti dvije zbirke takvih pjesama4 te da su mu baš takve pjesme i u nedavno publiciranoj antologiji Narodne lirske pjesme bile najzanimljiviji i najuspjeliji dio čitave knjige.Po umjetničkoj valjanosti najvrednije od ovih osam pjesama iz Sinja jesu balada Snaha Jelena i djever Pavle koja se nalazi pod br. 742 i romanca Asan-aga i njegova ljuba koja se nalazi pod br. 760. Tim se dvjema pjesmama po umjetničkoj vrijednosti najviše približava romanca Dorotija i vojvoda Janko koja nosi br.2 Naravno da ovo »iz Sinja« može značiti, a vjerojatno i znači »iz okolice Sinja«.3 Danas pohranjenim u arhivu Odbora za narodni život i običaje JAZU u Zagrebu.4 0. Delorko, Hrvatske narodne balade i romance, I knjiga, Zagreb, 1951; II knjiga Zlatna jabuka, Zagreb, 1956.748. Od svih tih osam pjesama najslabija je kao umjetničko djelo romanca Budimski kralj i kraljica koja je smještena pod br. 615, ali koja je nešto slabija, ne zato sto bi uistinu bila slaba, usporedi li se s tolikim inače dobrim pjesmama našega književnoga folklora po raz-| I ići tim štampanim i rukopisnim zbirkama, nego zato sto je uspjelost ostalih pjesama iz Sinja u Vukovoj I knjizi tako jaka, da tu pjesmu, iako dobru i uspjelu, one svojom izvanrednošću zaista zasjenjuju. I ne da se vjerovati da je ovih osam pjesama iz Sinja tako zanemareno, da ih malo tko od domaćih proučavača (a bojim se na žalost i stranih) tradicionalne poezije u južnih Slavena, a posebno Hrvata i Srba, vidi kad treba nešto odabrati za kakvu čitanku, hrestomatiju ili antologiju.5Jedna od tipičnih jezično-stilskih osobina o kojoj sam u više navrata pisao, a u jednom prilogu se samo njome pozabavio, jest miješanje ikavskih, ijekavskih i ekavskih oblika u velikoj većini tvorevina hrvatske narodne poezije." Ta stilsko-jezična osobina, tj. miješanje ikavskih i ijekavskih oblika, očitovala se u stanovitom smislu i u pet pjesama (br. 300a, 303a, 342, 730 i 742) iz Sinja od osam, koliko ih u svemu ima u I Vukovoj knjizi. Ostale su tri pjesme (br. 615, 748 i 760) spjevane isključivo u ikavštini. I oblik dijevojka, umjesto djevojka, koji tako izrečen pruža jedan slog više stihu u kome se nalazi, došao je do izražaja u dvjema od ovih pjesama iz Sinja, i to: u pjesmi br. 342 (Smrt Ivana i Jeline) u 35. stihu i u pjesmi br. 730 (Šuičkinja Mara) u 16. stihu.5 Pri ovoj tvrdnji među današnjim domaćim izučavačima pjesničkoga folklora moramo izuzeti Vojislava Đurića koji je u svojoj knjizi Antologija narodne poezije Beograd, Nolit, 1960. str. 48 donio jedan dio pjesme Budimski kralj i kraljica (u Vukovoj knjizi br. 615). Tako sam i ja pod br. 208 unio u antologiju Narodne lirske pjesme, 1963, biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti pjesmu »Asan-aga i njegova ljuba« (iz Vukove I knjige, br. 760)." Tu pojavu možemo pratiti od Hektorovićevih zapisa u XVI st. do zapisa, npr., Stipe Banovića u naše dane.242243Vrijedno bi još bilo napomenuti kako u pjesmi br. 615, tj. u već spominjanoj romanci Budimski kralj i kraljica stih 42. koji glasi: »ali da je meni na povrate«, podsjeća na prvi dio 37. stiha bugarštice Marko Kraljević i brat mu Andrijaš s otoka Hvara (XVI st., zapis P. Hektorovića) koji glasi: »i da bi mi na povrate...«Dok su neke pjesme, za koje znamo da su iz Dalmacije, u Vukovoj I knjizi spjevane u stihu različite metričke dužine: u osmercu (shema 4 + 4), devetercu, trinaestercu itd., a neke i u petercu, desetercu (shema 5 + 5), jedanaestercu, dvanaestercu itd., dotle je osam sinjskih tradicionalnih pjesama u istoj Vukovoj knjizi spjevano u desetercu (shema 4 + 6), dakle u onom desetercu o kome je Nikola Tommaseo mislio da je glavni stih naše poezije, općenito, onako kao što je, npr., hek-sametar bio u starih Grka, jedanaesterac u Talijana, a aleksandrinac u Francuza.U baladi Snaha Jelena i djever Pavle glavna je uloga povjerena domišljatoj i odlučnoj Jeli7, ženi odveć sen-zualnoga, nepromišljenog i na sve spremnog Ivana. Uzalud ona odvraća muževa brata Pavla da se ne ženi nje-zinom sestrom Anom koja mu se toliko dopada. Da bi ga pošto-poto odvratila od te ženidbe, Jele se služi i laž ju (tobož njezina sestra boluje od nekakve bolesti), ali pred djeverovom upornošću ipak ne ustraje u toj neistini, nego mu otkriva pravi razlog toga odvraćanja: Ana je odviše lijepa, a njezin muž previše pohlepan za ženama pa

bi moglo doći i do najgorega povede li ga Pavle u svatove kao djevera. Evo Jelinih riječi:... kupi svate znano i neznano, i tuđina zovi za divera, nemoj Ive brata rođenoga; jer je Ana i odviše lipa, ti ćeš s Ane izgubiti glavu.Ali od toga da povede tuđina za djevera umjesto rođenog brata odvratit će Pavla, čim je on sam o tome7 Takav je oblik toga imena u samoj pjesmi. Na tri se mjesta inače to ime navodi kao Jelina.244obavijesti, njihova u tim stvarima odveć osjetljiva majka:, *:'■■ ■Muč', ne luduj, drago dite moje! To je tvoja velika sramota da tuđina zoveš za divera, ne Ivana, brata rođenoga.Samo ono čega se toliko bojala Jelina, zaista se i dogodi. A evo kako: za vrijeme prolaza svatova puhne vjetar s planine te nevjesti podigav duvak, otkrije prelijepo lice. Kad ga Ivan zadivljen ugleda, odluči se na najgore. Kaza, naime, bratu da konj na kome jaši nije potkovan pa da ga mora potkovati. Pavle siđe s konja da to uradi:A kad Pavle riči razumio, brze junak konja odsidnuo pak pogleda konjicu u noge; u konja su sve četiri ploče i dvadeset i četiri čavla. A kad vidi Ive, dite mlado, on izvadi od bedrice ćordu, bratu Pavlu odsiječe glavu.Svi svatovi osuđuju to Ivanovo podlo umorstvo. Pošto su ubijena brata ukopali, načinivši mu grob ćor-dama, krenu k Ivanovu dvoru. U dvoru je veselje. Pred njim se pleše kolo koje predvodi glavom sama Jelina. Kad vidi da među prispjelim svatovima nema mladoženje, zaustavlja kolo, pita sestru gdje joj je Pavle, pa kad od nje dozna da je umro na putu, dosjetivši se što je posrijedi, stvara odluku da ubije Ivana. Poslije izvedena djela začuđenoj i zaprepaštenoj svekrvi objašnjava razlog svoga čina:Vira moja, mila majko moja, nerođena, kolik' i rođena! volim da smo obi udovice8 neg dvi sestre jednoga Ijubovce.8 Tj. ona i sestra joj.245Svakako u Ovoj baladi nema ničega udesnoga. Nasilna smrt nedužnoga, a na svoj način i bezazlenog Pavla, kao i senzualnog, a zbog žena i na najgore zlo spremnog Iv^na, ostaje kao težak, veoma mučan događaj, ali samo u krugu obitelji gdje se dogodio. Posljedice će te Smrti osjećati samo članovi obitelji, a u prvom redu nesretna maika ubijene braće. Udovice će se vec lakše snaći jer su i lijepe i mlade. Ali bez obzira na ove pojedjnOsti, kao i na one kojih se ovdje nismo dodirnuli zbog ograničena prostora, posrijedi je tragedija običnih ljudi, nikako sudbonosnih povijesnih likova.No ta činjeica nipošto ne umanjuje umjetničku vrijednost samoga djela o kome je riječ. U baladi Snaha Jelena i djever Pavle nosioci glavnih uloga dani su živo, plastičr\o. S nekoliko poteza rišu se situacije, iz malog broja riječi iskrsavaju lica, njihove osobine, sklonosti, ćud.Zanimljivo je da smo nedavno u selu Šparagovićima na poluotok^ Pelješcu naišli na početak ove balade,v 4- 1 1 * •pocetaK koji se kao fragment tako osamostalio, da je kazivačica (nepismena Mare Ledinić udata Lučić, rođ. 1906) koja ga je pred nama reproducirala bila uvjerena da od njega nema više ništa, da je to što nam je ona kazivala čitava pjesma. Uostalom, evo toga početka koji je mogao i vrlo mladom Jesenjinu (recimo onome iz god. 1915) poslužiti kao izvrstan pjesničko-folklorni materijal:Đever nevi rukovete baca, °Ha njemu klašće u njedarca, Po. je dever nevi govorio: »Oženi me, draga neve moja, zet Maruške mile sele tvoje!« Neve njemu na to progovara: »O devere, moj zlatni prstene, /# bi tebe ženila, devere, za Maruške mile sele moje, moja neće se udavat, puta zaboli je glava!«246(O. Delorko, Narodne pjesme iz okolice Metkovića i s poluotoka Pelješca, 1964. Rkp. INU br. 434, br. pjes. 179)Romanca Asan-aga i njegova ljuba po umjetničkoj vrijednosti ne zaostaje za baladom Snaha Jelena i djever Pavle. I u njoj se opisuje život običnih ljudi« i njezine se preokupacije iscrpljuju u zbivanjima stanovitog obiteljskoga kruga. Kao Shakespeareove drame Zimska priča i Cimbelin i ova se romanca kreće na samoj ivici moguće tragedije da ipak završi sretno. Oštro iskrsle suprotnosti se izglade, pa glavno lice Asan-aga zadržava ženu koje se htio riješiti nasilnom smrću, da bi se oženio drugom. Asan-aga, zbog toga što misli da mu je žena nerotkinja, odluči se drugi put oženiti, pa isprosi sebi djevojku. I baš kad su svatovi bili blizu dvora ženikova (»kad su došli dvoru na poglede«) Asan-aga naređuje svome bratu da mu pogubi ženu, a ako to ne uradi, on će njega pogubiti. Ali baš u času kad je djever (inače teška srca) htio pogubiti nevjestu, ona rodi sina. Sad joj djever poštedi život, te s nećakom na rukama ide svome bratu da mu javi radosnu vijest. Na to Asan-aga darova bratu konja na kome je jahao i djevojku koju je bio za se isprosio, a svojoj se ženi vrati pun nježnosti s novorođenim sinom u skutu od dolame:Leži, tune, draga dušo moja, jer si mi se vrlo umorila svom div eru pirak spravljajući, meni malo čedo rađajući.U ovoj je romanci posebno uspjelo dana radost Asan-agina brata kad ugleda tek rođena nećaka, radost udružena s olakšanjem što neće morati da uprlja ruke nevinom krvlju svoje nevjeste. Koliko mu je do nje stalo vidi se i po tome što je i u hinjenoj srdžbi ne.9 I feudalci su, ukoliko nemaju neke posebne funkcije u vezi s važnim historijskim događajima, u ovom smislu obični ljudi. Toliko da se ne bi pojam »obični ljudi« tumačio kao pojam kmetovi ili u najboljem slučaju seljaci

slobodnjaci.247Izove nevjestom nego nekom, tj. imenom od milja i to baš u času kad bi je inače trebao lišiti života. Istina, u ovoj Vukovoj romanci ne doznajemo koliko je ona značila svome djeveru i njegovim najbližim kao npr. u onoj iz Gornjih Maj kova kad zaova ovim riječima odvraća brata da je ne ubije:Nemoj, brate, milo dobro moje, mi smo svoje izgubili majke, druge smo se boje dobavili, bolja nam je Jele, naša neve, neg je bila naša majka stara!(O. Delorko, Narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja, 1963. Rkp. INU br. 421, br. pjes.: 37)Jednoj vrlo uspjeloj varijanti ovog Vukova zapisa iz Sinja, koja je zabilježena god. 1962. u Župi dubrovačkoj i u kojoj se glavni junak umjesto Asan-aga zove Marko Kraljević, završetak nije ispunjen kao u Vukovoj onako raznježenim riječima glavnog junaka upućenima ženi izmorenoj svadbom10 i rađanjem, nego oštrim riječima upravljenima djevojci koju je bio glavni junak za se isprosio dok je mislio da mu je žena nerotkinja:Ajd' otale majci na tragove, okle si se meni uputila, jer ako se ne povratiš majci, zaplest ću ti kosu u ognjeve!11Istina u ovoj varijanti iz neposredne okolice Dubrovnika, glavni junak nije isprosio djevojku, kao u varijanti iz Vukove I knjige, prema vlastitoj želji pritješ-njen nevoljom što mu žena ne može da izrodi toliko10 A vidjeli smo čijom.11 Izvrstan stih i kao da ga je spjevao Luis de Gongora y Argote (1561—1627), barokni španjolski pjesnik, uzor svih evropskih lirika modernističkoga smjera od Francuza St. Mallarmea pa do naših dana.248željeno potomstvo, nego zbog toga što mu se djevojka sama nametala pri tom ga i dražeći što dolazi do izražaja u samom početku pjesme:Konja igra Kraljevića Marko, konja igra vrhom Carigrada, gledala ga carica12 djevojka, gledala ga pa mu govorila: »Lijep ti si, Kraljevića Marko, još je Ijevša Jele ljubi tvoja, ali nema od srca poroda, uzmi mene, Kraljevića Marko, lijev™ ću ti porod poroditi: do tri cere i četiri sina!1*Poznata nam je još jedna uspjela varijanta — uz sinjsku, majkovsku i župsku — ovog motiva i to iz Slavonije.15 Samo što u toj slavonskoj inačici uvrijeđena žena ne može da oprosti mužu što ju je htio dati ubiti (i u ovoj varijanti kao i u ostalim trima po bratu) da bi se mogao drugi put oženiti. Zato, kad se poslije poroda vraća k njoj, pun skrbi i brige, ona sve njegove darove odbija s indignacijom, a posljednja dva stiha u romanci koje baš ona izgovara najbolje prikazuju opseg njezine uvrijeđenosti:Ako 'š, ago i srebro i zlato16 nigda mio, ko si dosad bio.Već smo kazali da je romanca Dorotija i vojvoda Janko (br. 748), što se tiče umjetničke vrijednosti, treća12 Ovdje je pojam carice više ukrasni pridjev nego stvarni društveni položaj. « Lijep.14 O. Delorko, Narodne pjesme iz Župe i Rijeke dubrovačke, 1962. Rkp. INU br. 391, br. pjes.: 43.15 Vidi pjesmu br. 113 (iz okolice Oriovaca) u V knjizi Matičinih Hrvatskih narodnih pjesama.16 Misli pokloniti.249po redu od osam pjesama iz Sinja koliko ih ima u Vu-kovoj I knjizi. Motiv te romance veoma je raširen i u ostalim krajevima Dalmacije, a pogotovo na njezinim otocima17 i prikazan je u boljim inačicama nego je ova Vukova iz Sinja. Takva je, npr. i ona što se nalazi pod br. 207 u mojoj antologiji Narodne lirske pjesme. Ta je posebno uspjela varijanta s Dugog otoka, zapisana god. 1956.1«U Vukovu zapisu iz Sinja »dijete« Nikolica boluje devet godina pa su od tako teška bolesnika pobjegle i majka i ljubovca, samo nije sestra Dorotija. Jednog dana zamoli brat sestru da mu donese vode s vrela iza gore, jer mu se čini da bi mu od te vode moglo biti bolje. Sestra se boji tog izvora jer zna da ga čuva »vo-jevoda« Janko koji ju je dugo baš u njega, u Nikolice prosio, a ovaj ne samo da mu je nije dao, nego mu se i narugao. Nato je teško bolesni brat moli da se preobuče u njegovo odijelo, da metne na glavu njegov kal-pak, a o pas pripaše njegovu ćordu i tako preobučena pođe po toliko željenu vodu. Sestra ga posluša. Kad je došla do vode, Janko misli da je ona zbilja Nikolica, pa je pita kako to da je on, tj. Nikolica došao po vodu, a ona mu kaže da joj se sestra Dorotija teško razboljela. Nato joj Janko »za ljubav sestre Dore« nalije vode u vjedro i preda na konja. Kad je došla tako daleko da je on više nije mogao nikako dostignuti, otkrije mu vičući tko je.U ovoj sinjskoj romanci iz Vukove I knjige uvodni stihovi nikako ne pristaju ostalom sadržaju pjesme,19 pa zbog toga i pored stanovite uspjelosti kad se gledaju sami za se — djeluju nekako nacijepljeno. Ali zato ima17 Za dvije varijante u Vukovoj V knjizi, tj. za br. 567 i 658, nije naznačeno otkuda su.18 Kazivala ju je Matija Šešelja, vrsna kazivačica narodne poezije, o kojoj sam već pisao na drugom mjestu (ZNŽO, knj. 38, god. 1954, str. 223—232), a u ovoj knjizi na str. 5.19 Stihovima koji nalikuju na ove počinju npr. i dvije pjesme drugačijeg sadržaja u V knjizi Matičina zbornika (vidi pjesme br. 170 i 171). Prva je iz Slavonije (okolina Požege), a druga s otoka Sipana.250u njoj i fino danih mjesta, kakvo je, npr., i ono u kome se opisuje kako se sestra prema bratovu savjetu vješto zamaskirala:

To je sestra brata poslušala, i obuče bratove aljine, savi kosu, metnu kalpak na nju, i pripasa ćordu demeškinju, i poside konja golemoga, paka ide za goru na vodu...Ili ono u kome se priča kako Janko, uvjeren da razgovara s Nikolicom, s posebnom pažnjom opskrbljuje Dorotiju ljekovitom vodom iz izvora:Kad je Janko riči razumio, onda joj je tijo besidio: »Daj mi vidro, dite Nikolica, daj mi vidro da ti dodam vode a za ljubav Dore, sestre tvoje!«g, A kad joj je vodu dodavao,M ona mu je lipo zafalila...Ali romanca »Dorotija i vojvoda Janko« iz Vukove I knjige bolje djeluje kao umjetničko djelo u cjelini nego u pojedinostima.Posebno su uspjele u našoj lirskoj tradicionalnoj poeziji one pjesme koje su svojim ugođajem povezane sa životom pastira, s čuvanjem ovaca ili druge stoke kao i uopće s nekom vrstom plandovanja bilo po plodnim bogatim pašnjacima Slavonije, bilo po škrtim gorovitim ispašama Dalmacije, Hrvatskog primorja, Istre, Like ili bilo kojega drugoga našeg tzv. pasivnog kraja. Takvih pjesama doduše nema mnogo, ali sve su više--manje posebno uspjele. Pri ovoj tvrdnji dovoljno se sjetiti pjesama kao što su Janje i žedno i gladno i Ovca251razbludnica iz V knjige Matičina zbornika ili Kaj se ono vu planini beli, Žudnja za pastiricom, Barbara djevojka, Obostrane kletve, Blago meni i Stradao u igri u antologiji Narodne lirske pjesme što sam je ja uredio. Pjesma iz Sinja šuičkinja Mara (br. 730) u I Vukovoj knjizi ide u krug tih pjesama.Dok su pasli ovce s Marom Šuićkinjom20 u Šuici iznad Malovana, pastiri, tj. Petar i Nikola, zagriju se za nju. Ali kako su joj jedan i drugi bili jednako mili, ona im predloži da se natječu, i to tako da polete trkom oba u isti mah s vrha Malovana k njoj, a ona će se nalaziti na dno Malovana, pa tko prvi dođe u njezino krilo, tome će od njih dvojice pripasti. Trka započne kad im ona »srmari-maramom« dade znak, ali Petar izdahnu malo prije cilja, a Nikola se mrtav nađe u njezinu krilu. Od žalosti za njima Mara se ubija i to Niko-linim noževima. Za nesretnom pastiricom kuka njezina majka jutrom i večerom, za Petrom njegova maćeha kad ga se god sjeti, a za Nikolom njegova majka neprekidno.Za ovaj završni dio pjesme u kojemu je izneseno kako za tragično poginulim pastirima žale njihove majke (a u slučaju pastira Petra njegova maćeha) sam Vuk je u popratnoj bilješci kazao: »Za ovo posljednjih 11 stihova, odavde do kraja (toliko ih, naime, taj dio obuhvaća, primjedba O. D.) gotovo bi se moglo reći da su ovdje dodati po drugim pjesmama ...«Ne znamo koliko je Vuk u pravu kad ovo iznosi, ali imali smo prilike da god. 1935. zapišemo u Brušanima (selo u okolici Gospića) jedan osamostaljeni fragment te pjesme koji nema toga završetka.Ovce čuva Šuićkinja Marapo Šujici povr Malovana,k njoj se šeću dva čobana mlada,oba mlada, oba Mari draga:i jedan Pere, a drugi Nikola.Progovara Šuićkinja Mara: »Koji prvi dođe na krilašce, ja ću tome biti zaručnica!« Prvi puče, malo ne domaće, Niko mrtav Mari u krilašce.21Nego u ovoj varijanti sve je svedeno na krajnje sažimanje, tako da ne znamo ni kako je bio velik razmak koji su morali nesretni pastiri prijeći da bi što prije do Mare došli, ali svakako je morao biti velik kad su oba prelazeći ga, a mladi i vješti trčanju, izdahnula.Pišući o tragičnoj smrti troje mladih pastira u ovoj sinjskoj baladi iz Vukove I knjige, ne možemo mimoići i diskretno iznesenu »dionicu« pastira Nikole. U Vukovoj, naime, varijanti Mara se ubija Nikolinim noževima, pošto je uvidjela čime je urodilo nesretno natjecanje što ga je ona sama predložila. A zanimljivo je i to (dakako, u dodatku u koji Vuk sumnja da organski pripada samoj pjesmi) da je najdublja i najjača žalost Nikoline majke. Potvrdu o ovoj diskretno označenoj dionici Nikoline uloge za jednu nijansu jaču od one Petrove, našli smo i u Ivančanovoj već spomenutoj varijanti iz Trnov-ca, kad Mari teško ožalošćenoj smrću dvojice drugova pastira, ovce na njezino pitanje, da li su gladne trave djeteline ili žedne hlađane vodice, odgovaraju da nisu nego da su željne Nikolina zviždanja, tj. doziva, a ona se na te njihove riječi ubija noževima koje je trgla sebi iza pasa. U varijanti V knjige Matičina publiciranog zbornika pod br. 179 dosta se toga izmijenilo (naravno, osim glavnih točaka samoga sadržaja) pa je ovo traganje za daljnjim ispitivanjem pojedinih trenutaka Nikoline uloge, odnosno uloge jednoga od dvojice pastira

20 Mi radije pišemo Šuićkinja sa ć, kako je to uradio i dr N. Andrić, urednik V knjige Matičina zbornika, gdje se jedna varijanta te pjesme nalazi pod br. 179.21 O. Delorko, Narodne pjesme iz Like, 1955. Rkp. INU br. 183, br. pjes. 28. Varijanta ove balade iz Trnovca (također sela i okolini Gospića) ne završava samom smrću dvaju zaljubljenih pastira nego i samoubojstvom pastirice Mare rkp. zbir. INU br. 186 I. Ivančana: Okolica Gospića, 1955, br. 78.252

253onemogućeno, bez obzira što i sam ograničen prostor ovog ogleda to ne bi dopustio.22Vrijedna je posebne pažnje među osam pjesama iz Sinja u Vukovoj I knjizi i romanca U dragom je najtvrđe pouzdanje (vidi br. 300a), gdje se opisuje kako se među robljem koje su kauri, dakle kršćani, pohvatali robeći Klis, nalazi i lijepa dizdareva kćerka. Njezinu ljepotu posebno zapazi šime Latinin u času dok se ona umiva.Kad su došli na to sinje more umiva se gizdava divojka: sinu lišće kano žarko sunce! A to vidi Šime Latinine, masa joj se rukom u nidarca. A veli mu gizdava divojka: »Pri seb' ruke, čobanino vlaška! Nisu dojke za te odgojene već za dragog, pašu bosanskoga.«Nato joj Šime Latinin očito povrijeđen i u svojoj muškoj taštini a i u svome čovječjem dostojanstvu kaže kako će prodati svoje »bile kule« pa je tim novcem otkupiti od družine, a onda odvesti u Mletke i pokloniti tamošnjem duždu. No djevojka mu govori da to ne uradi, jer će je ionako otkupiti ili otac, ili ujak, ili njezin dragi, bosanski paša. Tek otkupi je zapravo samo bosanski paša, a otac i ujak se ogluše.Najljepšu varijantu ovoga motiva zapisao je u naše dane, tj. godine 1960. Stipe Banović u Zaostrogu kod Makarske.23 Samo što se u zaostroškoj varijanti zarobljena djevojka muslimanka zove Ajka Atlagića, što je uhvaćena pri robljenju Livna, a ne Klisa, što je ulogu Šime Latinina preuzeo Ilija Smiljanić i što joj dragi22 Inače je Andrić u svom dragocjenom »Dodatku« spomenute V knjige Matičina štampanog zbornika ovoj pjesmi nabrojio 28 rukopisnih i 3 publicirane varijante (uključivši, naravno, među ove tri objavljene i Vukovu) i to na str. 568—572.23 S. Banović, o. c. ZNŽO, knj. 40, str. 19—20.254koji je na kraju otkupi nije bosanski paša, nego beg Ljubović. Kao što je u sinjskoj varijanti impresivan dijalog između otimača kršćanina i zarobljene djevojke muslimanke pošto se otimač zadivio djevojčinu licu pri pranju, tako je u ovoj zaostroškoj varijanti posebno snažno dan muk Ilije Smiljanića dok ga zdvojna djevojka moli na putu da je ne proda kad dođu u Kotare jer da će nju otkupiti njezin otac:Kad su bili uz Prolog-planinu, moli mu se ta divojka mlada: »O sokole, Smiljanić Ilija, kad dođemo u Kotare ravne, nemoj mene u roblje prodavat: za mlon će ti dobar otkup doći od mog babe bega Atlagića!« Muči Ile, ništa ne govori.Ova Ilijina šutnja poslije koje udovoljava djevojčinoj molbi i koja se ponavlja i poslije neuspjeha s očevim otkupom, kad ga djevojka moli da se za njezino oslobođenje obrati ujaku joj, bez sumnje krije u sebi teško ratnikovo razočaranje u ljudsku dobrotu uopće, u pomoć najbližih u velikoj nevolji i još koješta drugo što je on za vrijeme različitih okršaja, upada i zatrka u kojima je sudjelovao, imao prilike vidjeti. Uostalom, evo Ilijinih pesimističkih riječi kojima on prekida svoju dobrohotnu šutnju i koje upravlja djevojci kad ga ona poslije neuspjeha i s ujakom moli da se obrati za njen otkup begu Ljuboviću, njezinu dragom:O Turkinjo, Ajko Atlagića! Otkupe je lako obećavat, obećavat lašnje nego davat.Nego kao i u sinjskoj, tako i u ovoj zaostroškoj varijanti ipak na kraju uplašenu i zdvojnu djevojku otkupi njezin dragi, dok se otac i ujak izvuku time da im je tobož sve što su imali oteto ili zapaljeno.255Drugim varijantama ove pjesme, zapisanima također među Hrvatima, a koje spominje i St. Banović24 pa utvrđuje da ih ima 6 (dvije objavljene, a četiri u rukopisu), mi se ovdje nećemo baviti, nego ćemo radije još nešto kazati o preostalim dvjema baladama i jednoj romanci iz Sinja u Vukovoj I knjizi.U prvoj od tih dviju preostalih balada koja se nalazi pod br. 303a, a zove se Mati nevjernica, opisano je kako je Asanaginica, pošto je ostala udovica, pozvala Ibru Barakovića, koga je mamila i dok joj je muž bio živ, da je oženi. Ibro joj odgovara da bi se rado odazvao njezinu pozivu da joj nema dvaju sinova kojih se on očito boji. Onda Asanaginica smisli paklenski plan: hi-nit će bolest pa će tako tobož bolesna zamoliti svoje sinove da joj donesu vode Miletine iz Sinja. Na toj će se vodi Ibro naći oružan pa će njih goloruke smaknuti. Taj plan osujeti treće Asanaginičino dijete, sestra ugroženih momaka, otkrivši im šta će im se dogoditi. Tako, mjesto da Ibro ubije Asanaginičine sinove, smaknu oni njega, a u vodi što ih je majka zamolila da nabave donesu joj Ibrine iskopane oči.Čitava je ova balada solidno građena, tako da će sve što budemo o njoj ovdje navodili ići u prilog ovoj pohvalnoj ocjeni. Evo, npr., kako je oblikovana druga Asa-naginičina poruka ljubavniku Ibri u kojoj ga obavješćuje što će učiniti da bi se mogla nesmetano ostvariti njihova ljubav:Tebi boru, Baraković Ibro! Ja ću ići bilom dvoru mome, razboliću s' bolom brez bolesti, pak ću poslat do dva moja sina da mi odu do bijela Sinja, i donesu vode Miletina kada dojdu na Miletin vodu, pogubi i, Baraković — Ibro, paka25 uzmi mene za Ijubovcu.24 S. Banović, o. c. str. 19—20.25 Ovo »paka«, kao i u citatu romance Dorotija i vojvoda Janko na str. 251 ove knjige, uz još neke riječi koje se256A evo njezina pretvaranja pred još neupućenim sinovima:Bor' vam, sinci, sivi sokolovi,

evo me je vrlo zabolilo, ,bog će dati da će dobro biti: .,■■-, već vas molim, draga dico moja,ajdete mi do biloga Sinja, . ; dones'te mi vode Miletina!Čini mi se, draga dico moja,da će bolu mome biti bolje._..,. I naglog okreta u samu srž opake zamisli:A vas molim, dragi sinci moji, ']. ne vodite konjica golemi,nit nosite oružja uza se! Jer ne valja voda pod oružjem; dočekaće zalci u Mojanci, oteće vam konje i oružje.Motiv ove balade vrlo je raširen među našim svijetom. Sjetimo se samo, među ostalim, dviju varijanata koje se nalaze u V knjizi Matičina štampana zbornika, od kojih je prva Bjelogrla Ana (br. 218) iz Smokvice na otoku Korčuli, a druga Smrt Baje Pivljanina (br. 219) s otoka Sipana.26I balada pod br. 342 u Vukovoj I knjizi koja se zove Smrt Ivana i Jeline zastupana je čitavim nizom varijanata u našoj tradicionalnoj poeziji. I njoj je Andrić u V knjizi Matičina zbornika objavio nekoliko primjera,27ponavljaju u Vukovim zapisima iz Sinja, pokazuju da je ovih osam pjesama možda kazivala jedna te ista osoba. 20 Uz put da spomenemo kako je ovom motivu N. Andrić u »Dodatku« citirane knjige na str. 617—623 naveo mnoštvo varijanata, samo prema činjeničnom stanju više rukopisnih nego publiciranih.-7 Vidi br. 170 (Dvoje nesuđenih), 171 (Hajka i Svilalija Alko), 172 (Nemilosna majka), 173 (Smrt Pilipa i Pilipe),17 Zanemareno blago257a u Dodatku (pogledaj str. 552—563) naveo znatan broj inačica i ne samo rukopisnih nego i publiciranih. I mi smo se s motivom ove pjesme često susretali u nekim krajevima Dalmacije kad smo sakupljali pjesničku fol-klornu građu za arhiv INU-a.28Inače, u najpopularnijim varijantama toga motiva nosioci glavnih uloga zovu se Omer i Mej rima, pa tako i u onim trima inačicama što ih Vuk donosi odmah poslije ove balade iz Sinja (vidi br. 343, 344 i 345). Motiv o velikoj ljubavi između djevojke i mladića koja završava tragično zbog protivljenja njihovu vjenčanju jednoga od roditelja, čini se da je bio osobito drag dalmatinskome puku. Potvrdu zato imamo, npr., u svjedočanstvu jednog Mlečanina koji opisuje kako su u XVI st. stanovnici Splita slušali, duboko potreseni, pjesmu nekoga Franje Boktulije o nesretnoj ljubavi između njihove sugrađanke Mare Vornićeve i jednog mladića muslimana iz Klisa. Naravno razlog tragičnoj smrti Ivana i Jeline u sinjskoj baladi iz Vukove I knjige nije vjerske prirode, kao što je bio uzrok Marinoj smrti u toj nama samo po čuven ju poznatoj pjesmi Franje Boktulije, nego u protivljenju Jelinine majke da joj kćerka pođe za Ivana:Nut' ne luduj, Jelina divojko! Tebe će dat majka za boljega, za boljega i bogatijega.Kako su neuviđavne, a na svoj način i okrutne, netom navedene majčine riječi pogotovo kad se uporede s ovima nedužnim i nježnim, što ih je prije njih njezina kćerka kazala Ivanu:174 (Dva groba), 175 (Ženidba na silu) i 176 (Smrt drage i dragoga).28 Jedna od tih varijanata, i to iz Oliba, objavljena je u zbirci 0. Delorko, Zlatna jabuka, pod br. 44.258O Ivane, draži od očiju, ti me prosi, ja ću za te poći: ' '■ ma ću pitat mile moje majke,oće li me majka dati za te.I pri smrti Jeline i pri smrti Ivana, budući da su se obje smrti zbile neočekivano (dakako za okolicu, pa i onu najbližu koja ih nije znala predvidjeti), stihovi su više-manje jednaki:Misli majka da je zanimila, al se Jela s dušom razdilila!Odnosno:Misle oni29 da je zanimio, al se Ive s dušom, razdilio.U romanci Budimski kralj i kraljica (br. 615) iz Sinja u I knjizi Vukova zbornika vodi se razgovor između kralja i kraljice. Pošto ju je uvjerio da joj neće ništa učiniti, kraljica mu odgovara, da joj je od dosadašnjih triju muževa (uključivši i njega) bio najmiliji Miloš, iako je bio siromah, a Janko, drugi muž, kao i on — kralj od Budima — vrlo bogat. A evo zašto:Vira moja, svitla kruno moja, prva j' srića u cvitu savita, a druga je u suzam salita, a treća je čemerom zalita.I pored nesumnjive uspjelosti, osobito u pojedinim boljim trenucima, ova je Vukova varijanta nešto preopširna prema svojim štampanim družicama iz Bačke i Like.3«29 Tj. svatovi.30 Vidi pjesmu br. 17 (str. 166) u X knj. Matičina publiciranog zbornika i pjesmu br. 133 u antologiji Narodne lirske pjesme koju sam ja uredio.259Jedan od sretnijih trenutaka ovog motiva u Vukovoj varijanti iz Sinja jest i onaj u kome kralj traži od svoje žene da mu, ne plašeći se, iskreno odgovori koji joj je od dosadašnjih muževa bio najmiliji:Vira moja, kraljice gospojo,ti s' se dosad triput udavala:

najprije si bila za Milošem,pak si poslim za vojvodom Jankom,a sad za mnom, od Budima kraljem;kafi pravo — tako bila zdravo! —od nas triju kom bi najvolila?Razlog, što joj je najmiliji bio Miloš, leži — kako smo vidjeli iz malo prije citirana odgovora — u usrd-nosti i čistoći svake prave ljubavi, a ne u tome — kako nam tumači bačka i lička varijanta — što bi prvi muž bio bekrija i mnogo bolji ljubavnik od trećega i njegova prethodnika.31 U Vukovoj, tj. u sinjskoj varijanti ne spominju se ni dva sina, koje bi, međutim, u bačkoj i ličkoj inačici žena bila kadra žrtvovati zbog svoga prvog muža — toliko ga je ludo i strastveno voljela. Evo njezina odgovora u tom smislu više nego ciničnog u bačkoj varijanti:S tobom dva sam porodila sina, obadva bi na pazar prodala i bekriji*2 mamuze skovala.Takav ciničan, a možemo slobodno reći i bešćutan odgovor žene uzrok je što muž ponekad i ne održi dano obećanje da joj neće ništa učiniti, bude li mu iskreno odgovorila kojega je od triju muževa najvoljela, pa jeon onda ubije, kao što je to uradio Hasan-aga u varijanti iz Sutješke u Bosni.33U dvjema dalmatinskim varijantama s otoka Žir ja pred Šibenikom34 žena bi također žrtvovala djecu (u prvoj tri sina, u drugoj dva) za svoga prvog muža samo što ona kao njegovu odliku ne navodi bekrijstvo i posebnu vještinu u milovanju, nego čovještvo, čega nažalost nije bilo ni u drugog, a ni u trećega muža pored svega velika njihova bogatstva. U objema varijantama s otoka Žirja muž rasrđen ženinim odgovorom, osobito što se tiče djece, ne održava obećanje da joj neće ništa učiniti, bude li mu iskreno odgovorila, samo što je ne ubija, kao u inačici iz Sut ješke, nego samo ćuši:A ka'je je kraje razumija tešku jon je zaušnicu dao, crvena je krvca prolivala, dva jon kutna zuba izlićala. Ona mu je besidila mlada: »Ala kraju, krive kletve tvoje!« Ali joj je kraje besidija: »Zašto voliš mrtvoga junaka, nego kraja tvoga gospodara i još naša dva malena sina!«S5U sinjskoj varijanti iz Vukove I knjige muž, budimski kralj, također se, kao u bačkoj Hasan-aga, a u lič-31 Naravno, u bačkoj su i ličkoj varijanti drugačija imena glavnih junaka i njihov društveni položaj. Tako je, npr., u bačkoj varijanti treći muž Hasan-aga, a u ličkoj Osman--paša.32 Tj. prvom mužu.33 N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme. MH. knj. VI, pjcs. br. 103. Zapisao ju je fra Rafael Barišić, a kazivao Joze Aždajić.34 Vidi: O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka. Zagreb, 1957/58. Rkp. zbir. INU br. 310. br. pjes.: 108 i 161.35 Žena u ovoj varijanti ne kaže onako grubo kao u varijanti iz Bosne da bi za prvoga muža oba sina zaklala, ili kao u bačkoj da bi ih na pazar prodala itd. nego da bi ih samo pregorjela. Ali i to je dovoljno da raspali kralja do te mjere da joj dade zaušnicu i to tako snažnu da joj oba zuba izlete iz usta i da joj krv oblije lice. Citirani stihovi navode se iz druge varijante s otoka Žirja, tj. iz pjesme br. 161.260261koj Osman-paša, drži danog obećanja, pa ženu, i pored njezina krajnje nemila odgovora, ne kažnjava, tek što ne može a da joj ne kaže zašto:Moli boga, kraljice gospojo, da sam tebi tvrdu viru zado; ja bi tebe danas pogubio.Inače, za razliku od njezinih varijanata koje smo u ovom ogledu spomenuli, u njoj žena u odgovoru mužu ne spominje sinova, i to svakako ovu varijantu iz Sinja čini bližom, humanijom od onih inačica iz drugih naših krajeva.Kako se vidi iz svega što smo dosad napisali, među prilozima za koje znamo pouzdano da su iz Dalmacije u I knjizi Vukova zbornika, kao umjetničke realizacije najistaknutije mjesto zauzima osam pjesama iz Sinja, od kojih su četiri balade, a četiri romance, a među njima posebno vrijedne: balada Snaha Jelena i djever Pavle (br. 742) i romanca Asan-aga i njegova ljuba (br. 760). Pa iako je nekima od ovih priloga kasnijim sakupljačkim radom nađena bolja varijanta ili barem efektnija i potpunija, oni ipak imaju veliko značenje za nas već i zato što su prvi put bili dostupni našoj a djelomično i evropskoj javnosti na stranama jedne od knjiga znamenitog i toliko rasprostranjenog zbornika kao što je Vukov.262MIROSLAV PANTIC, NARODNE PESME U ZAPISIMA XV—XVIII VEKA(Antologija. Prosveta, Beograd 1964)Upravo na samom izmaku god. 1964. pojavila se u Beogradu ova vrlo zanimljiva antologija naših tradicionalnih pjesama pod naslovom Narodne pesme u zapisima XV—XVIII veka.Izvrsna je bila ideja da se priredi izbor naših narodnih pjesama koje su ili objavljene ili zapisane u tom prilično dugom razdoblju. Tih zapisa, što uklopljenih u pojedina djela starih hrvatskih pisaca (Hektorović, Ba-raković, Kačić, Relković), što sačuvanih u rukopisima sad ovoga sad onoga njihova ljubitelja (N. Ranjina, P. Zrinski, Đ. Matijašević, J. Betondić, Đ. Ferić), ima znatan broj, koji postaje još veći kad mu se pridodaju i zapisi ljudi kojih nam je ime i prezime nepoznato bili oni naši ili stranci (tako npr. i onaj nepoznati Nijemac čiji je rukopis

slučajno pronađen u Erlangenu). Da neki od tih zapisa, mnogo manje objavljenih u tom razdoblju nego u toku druge polovice XIX ili u prvoj polovici XX st. predstavljaju i prvorazredna umjetnička ostvarenja, znali su pojedini njihovi poznavaoci samo je »prodor« tih starih pjesama u gotovo posvećeni prostor za druge zapise — no svakako mlađe od njih — pojedinih263I)čitanaka i hrestomatija bio često rijedak i slučajan. Stvari su se znatno popravile u tom pogledu posljednjih tridesetak godina, kad se s ponekom od tih starih pjesama sve češće ipak susrećemo i na stranama nekih publikacija antologijskog značaja, ali još uvijek ne onoliko koliko bi trebalo.Najveći dio ove antologije pripada Dalmatincima zapisivačima ili ako već ne potpuno njima a ono strancima koji su bilježili naše narodne pjesme također na području Dalmacije (npr. Fortis). I broj je sakupljača Dalmatinaca kao i njihovih zapisa tako velik, da bez njih ova knjiga ne bi uopće mogla biti objavljena. To posebno naglašavamo i zato što i terenska ispitivanja Dalmacije vršena u naše dane, ispitivanja neobično bogata i brojem i umjetničkom vrsnoćom pjesničkih zapisa, pokazuju i u času nesumnjiva nastajanja toga blaga u toj pokrajini — kao uostalom i u svima drugim našim pokrajinama — posebno veliku ulogu koju je Dalmacija imala ne samo u hrvatskoj pisanoj književnosti nego i u onoj usmenoj. A kad uz to znamo da je ta usmena bila dobrim dijelom i bogat humus onoj našoj pisanoj, onda nam neće biti teško i utjecaj umjetne književnosti sa susjednoga Apeninskog poluotoka na našu književnost, također umjetnu, svesti na puno stvarniju pa prema tome i manju mjeru.Pantićeva antologija broji otprilike 104 narodne pjesme. Pišemo otprilike zato što su neke od tih pjesama podijeljene na više drugih pjesama kojih diobu mi ne možemo prihvatiti, pa tako npr. ni diobu pjesme koju je P. Hektorović zapisao u XVI st. a započinje stihom »Naš gospodin poljem jizdi«. Ona je i danas u nas, uz još neke, poslije velikog zanosa za lirske radove Španjolca F. G. Lorke, toliko i poznata i cijenjena.Većina pjesama u ovoj antologiji, osim onoga malog broja nekih koje su zapisane djelomično u Vojvodini, a djelomično u Srijemu pod sam kraj XVIII i na početku XIX st., nose tipične stilsko-jezične osobine narodne poezije hrvatskih krajeva, među kojima se ističe miješanje ikavskih, ijekavskih i ekavskih oblika u istoj pjesmi.Izbor pjesama u antologiji o kojoj pišemo Pantić je popratio predgovorom u kojem nam se među ostalim odaje kao protančan tragalac za onim što je posebno lijepo u našoj narodnoj poeziji. Evo jednog takva dijela: »Kad se pažljivo i izoštrenim sluhom pođe po tim starim zapisima od pesme do pesme i od stiha do stiha, od slike do slike i od zvuka do zvuka, posao postaje uzbudljiv kao lov koji nas svaki čas iznenađuje neočekivanim ishodom. Koliko se puta pritom u tim stihovima otkriju stari i davnašnji motivi, koji su potom, živeći u jedno vreme sasvim novo i u nekoj sredini sasvim drugoj, imali najrazličniju sudbinu: jedni su iznova zablistali nekadašnjim sjajem, drugi sli se transformisali vidno, dok su se napokon treći sasvim pretočili u nešto što je tek daleka i jedva uhvatljiva sen onoga što je bilo na početku« (str. 12). Sa stručnošću, senzibilitetom i predanošću kakva je Pantićeva za ovu vrstu posla, ne čudimo se što je on, vidjevši i pomnjivo pročitavši pjesme Junak i djevojka (str. 106—107), Trudan junak i djevojka (str. 160), Ljubljena i neljubljena divojka (str. 106—107) i još neke, inače dosad poznate samo najužem krugu stručnjaka, te iste pjesme izabrao i na taj način širem čitalačkom općinstvu omogućio da se na stranama njegove antologije naslađuje njihovom ljepotom.Dodamo li ovim pjesmama bugarštice Smrt despota Vuka (str. 61—64), Kad je Marko Kraljević poljubio vjerenicu, a ona ga nije poznala (str. 115—117), Kako se Nikola Radanović odvrgao od svoga gospodara (str. 125—127), kao i one pjesme koje je Pantić unio u svoju antologiju, a već se dulje vrijeme cijene i preštampa-vaju (Radosav Siverinac i Vlatko, udinski vojvoda, Naš gospodin poljem jizdi, A ti divojko šegljiva, Majka Mar-garita, Popivka od Svilo jevića, Junakova smrt itd.), onda nas posebno iznenađuju njegove riječi u predgovoru: »To pribiranje (tj. Pantićevo odabiranje pjesama da uredi antologiju koja je predmet ovog prikaza, primjedba O. Del.), prema tome, nisu nadahnjivale polemičke namere, niti ga je vodila želja da se pomoću ovako sakupljenih zapisa rastače i kruni (podcrtao O.264265Del.), pa čak ni da se na jedan drugi način postavlja, vrednost i značaj Vukovog dela, neprocenjivo vrednog i značajnog, kraj svega. Ali u njemu je bilo (tj. u tom pribiranju, primjedba O. Del.), težnje — i ona će se na ovim stranicama primećivati također — da podsjeti na Vukove prethodnike u poslu na kome je zasnovano toliko mnogo njegove slave...« (v. str. 7—8). Mi nikako ne mislimo da bi ovaj Pantićev izbor mogao bilo u kojem pogledu da »rastače i kruni« Vukovo djelo, a najmanje onaj njegov dio koji mu je srodan (tu mislimo na zapise s istim ili približno sličnim motivom), ali će svakako koristiti da se shvati i još bolje ocijeni rad i drugih sakupljača, a u prvom redu onih iz Dalmacije kojih je i broj i opseg sakupljene građe velik i značajan (A. i M. Alačević, Tommaseo, Pavlinović, M. Ostojić, Glavić, Ljubić, Lučić Bervaldi, Čuka i još neki). A da i ne govorimo o tome kako će ovi zapisi pomoći da se bolje shvati i ocijeni i ona folklorna pjesnička građa koja se i danas sakuplja, a samo jednim dijelom, i to znatno manjim, i objavljuje. Uostalom, slično je i s građom prije navedenih sakupljača koje je građe samo manji dio objavljen u pojedinim svescima Matičina štampanog zbornika, a ostali, mnogo veći, još do današnjega dana čeka svog objavljivača, odnosno izdavača.

Ovaj nam je Pantićev izbor pokazao, među ostalim, i kako neke pjesme koje su zapisane u XIX st. i za koje smo mislili da nemaju nego jednu do dvije varijante, ipak nisu ostale tako same. Tako smo doznali i da izvrsna mitološka pjesma Daničin dar s otoka Hvara, koja se nalazi u rukopisnoj zbirci M. Pavlinovića, a prvi je put publicirana pod br. 327 u VII svesku Matičnih Hrvatskih narodnih pjesama ima srodan zapis nekoga nepoznatog Peraštanina iz XVII st. što ga sad u svojoj antologiji Pantić objavljuje pod naslovom Patrun Nikola (str. 108). Zanimljivo je da i u toku dva stoljeća nije izmijenila svoj metar, tj. osmerac (shema 2+2+3). Evo početka peraške varijante:266Koje je drijevce sred mora, u njem je patrun Nikola, na njem je tanka košulja...A evo hvarske:Jidrilo drivo niz more, u njemu Pere vojvoda, na Peri tanka košulja ...Promijenilo se, dakako samo ime glavnog junaka tj. od Nikole postao je Pero, a to je također veoma čest slučaj u našoj tradicionalnoj poeziji (naravno ukoliko usvojimo mišljenje da je peraška varijanta samo zato što je prije zapisana i stvarno starija od hvarske).U povodu ove letimične uporedbe mislimo da bi ova uspjela Pantićeva antologija bila mnogo dobila da je on barem poneku od unesenih pjesama povezao s kojom njezinom inačicom i ne samo iz Vuka. Nema, naime, zabavnijeg pričanja za pasioniranog proučavatelja folklorne poezije — a takav je očito i Pantić — od onoga što nam ga zna upriličiti stanoviti broj varijanata zauzet istim motivom.A zatim imade u antologiji Narodne pesme u zapisima XV—XVIII veka i takvih umotvora koje je urednik izvukao iz tekstova starih hrvatskih pisaca pa na stranama svoga izbora prepustio da djeluju na čitaoce svojom tako osamostaljenom sugestivnošću (v. za primjer pjesmu Dragi pa dragi, str. 29. i Djevojka hoće mlada hrabra, str. 33). Ali kada je tako bio siguran pri izboru pjesama uz koje nije bilo naznake da su tradicionalne, osim analogije s usmenim pjesmama takva žanra, onda nije trebao gubiti hrabrosti ni pred nekim pjesmama koje se nalaze među djelima F. K. Franko-pana, a koje su također po svoj prilici narodne. Dok ovo pišemo mislimo na dvije pjesme od kojih prva počinje stihom Jur mi sunce na zapadu biše, a druga Prija zore junak se skočio. A bilo bi se možda nešto našlo iz tog razdoblja i među našim kajkavcima.267Uz predgovor, Pantić je svoj izbor popratio i kraćim ili duljim bilješkama o zapisivačima pojedinih pjesama ili, ako nije znao tko su oni, onda o rukopisima iz kojih je uzimao zapise. I na kraju same knjige nalaze se podaci o sakupljačima ili objavljivačima tih pjesama. Antologija je, pored toga, ukrašena portretima pojedinih zapisivača, naslovnim, stranama djela u kojima se nalaze takvi zapisi publicirani, snimcima pojedinih strana iz takvih djela, kao i nekim ilustracijama uzetim iz njih. Na ovu antologiju možda ćemo se osvrnuti još jednom prilikom ako nam to vrijeme bude dopustilo.268GIUSEPPE PROFETA, LETTERATURAPOPOLARE E LETTERATURA J DIALETTALE(Con un saggio sulla poesia di Modesto Della Porta e sui canti nuz.iali abruzzesi. Teramo 1962)Knjiga Narodna književnost i dijalektalna književnost s jednini ogledom o pjesništvu Modesta Della Porte i s jednim o pirnim pjesmama u Abruzzima G. Profete, asistenta Instituta za modernu filologiju sveučilišta u Aquili (pokrajina Abruzzi) dijeli se na dva dijela.Jedan je dio posvećen tradicionalnoj književnosti, a drugi književnosti koja je napisana u narječju. Samo što ova dva dijela obuhvaćaju i pojedine cijelosti koje stoje za se i pored toga što pripadaju jednom od tih dijelova, kako se vidi i u samom podnaslovu knjige, u kome se spominje ogled o poeziji Modesta Della Porte i studija o pirnim narodnim pjesmama u Abruzzima, a posebno o oproštajnoj pjesmi toga žanra. Dijelu, koji je posvećen narodnoj književnosti, pripadao bi i posljednji prilog u knjizi Narodne priče u kojemu je Profeta poslije veoma kratka uvoda donio jednu priču, sedam pripovjedaka sakralnog sadržaja i dvije basne.269Za proučavača književnoga folklora svakako će biti najzanimljiviji prvi dio (Narodna književnost) koji se dijeli na četiri poglavlja: Opća pitanja, Narodna poezija, Narodna novelistika i Poslovice i zagonetke. Prije nego što kažemo nekoliko riječi o tim poglavljima moramo naglasiti da Profetino djelo ima u prvom redu popularizatorsku, pedagošku namjenu, ali to njega nije spriječilo da, iznoseći tuđa mišljenja i iskustva, i sam ne načne neka važna pitanja i ne dođe do valjanih zaključaka. No i tamo gdje prepričava — dakako na kritičan način — tuđe stavove i mišljenja, on je jednako privlačan, jer ih sve prožima svojim živim zanimanjem koje vrlo brzo prelazi i na onoga koji ih prati.Tako nas, npr., odmah u poglavlju Opća pitanja, odnosno u prvom odjeljku toga poglavlja Što je narodna književnost Profeta podsjeća na ono što je iznosio o narodnoj književnosti Pio Rajna, čuveni talijanski filolog na kongresu koji je održan god. 1929. u Firenzi, a bio posvećen narodnom stvaralaštvu. Pio Rajna se, naime, tom zgodom bio dodirnuo, među ostalim, i toga kako riječ »literatura« već sadrži u sebi zamisao da su riječ i razgovor upotrijebljeni na umjetnički način. A kad je tako, onda mi ne možemo bilo koji razgovor među dvjema osobama smatrati književnošću, niti možemo književnošću smatrati neki obični saobraćaj dviju osoba s pomoću

pisama. S druge strane, u riječ »narodna1« čini se kao da je pojam »umjetničkoga« isključen i da na njegovo mjesto treba da dođe nešto što znači spontanost, prirodnost, neposrednost, i ne samo to nego čini se da se te oznake ne mogu pridati jednoj obrazovanoj osobi nego kolektivu koji je sasvim ili gotovo sasvim lišen kulture.Međutim, kad se ova prividna suprotnost produbi, dolazi se do zaključka da je u svakoj književnoj manifestaciji2 količina umjetničkoga daleko od toga da bude1 Možda bi na ovome mjestu bilo bolje reći »pučka«.2 Bolje bi bilo možda reći »u svakoj manifestaciji pisane književnosti«.270konstantna te da se djelić umjetničkoga može naći i u najjednostavnijim i najsvakidašnjijem izražavanju, samo ako je autor osjetio potrebu da stvori nešto drugo nego je običan familijarni razgovor, premda je težio za tim da to preobrazi i konzervira. Eto zbog toga ne možemo nijekati prisutnost umjetničkoga, pa makar i u najčednijim omjerima, i u najjednostavnijim očitovanjima narodne književnosti. Svi su priznali da nešto umjetničkoga, pa i onoga najelementarnijega, posjeduju priproste popijevke, zatim uspavanke što ih majke pjevaju svojoj djeci, pa brojalice koje prate dječje igre, poslovice itd.Poslije toga priča nam dalje Profeta kako je Rajna podvrgao analizi talijansku poslovicu koja otprilike odgovara onoj našoj »Bog ne plaća svake subote« i utvrdio kako ona na prvi pogled, zbog toga što je tako jednostavna, izgleda kao da u sebi nema ništa umjetničkog, a međutim ta je poslovica proizišla iz jednoga tako rafiniranoga misaonog postupka da bi se gotovo moglo početi sumnjati da nije pravi narodni produkt.Nakon ovih razlaganja ne čudimo se što Pio Rajna, prema Profetinu pričanju, posluživši se igrom riječi, narodnu književnost naziva i »literaturom neknjižev-nika«.Tu razliku o literarnoj vrijednosti između produkata pisane i usmene književnosti s kojom se — kako smo vidjeli — mučio i Pio Rajna, po Profetinu sudu najuspjelije je riješio B. Croce kad je kazao da se razlika između tih dviju književnosti sastoji samo u psihološkom tonu i osjećajnosti, koja da je u usmenoj jednostavna, a u pisanoj složena, a inače kad su im djela uspjela, onda da je i jedna i druga književnost u svojoj biti, bez obzira na način kako je iskazana, jednako poezija i predstavlja istu nasladu za onoga koji je konzumira. O ovom valjanom Croceovu sudu Profeta piše u odjeljku Narodna književnost i folklor.271U drugom odjeljku Praktičnoj funkciji narodne književnosti, Profeta najviše govori o nekim uspjelim formulacijama Paola Toschija u vezi s praktičnom djelatnošću narodne književnosti.U četvrtom odjeljku Narodna književnost i umjetna književnost talijanski književni folklorist piše o tome kako se pun interes za tradicionalnu književnost javio tek u doba romantike, ali kako je u Italiji razlika između umjetne književnosti i pučke bila jako velika, kako je prva stvorila veoma reprezentativna djela i kako se pučka dugo tretirala kao pepeljuga prve, a do stapanja jedne i druge u jednu cjelinu, kao što se dogodilo u drugih nekih naroda, da u Italiji nije nikad došlo.Nadalje doznajemo iz ove Profetine knjige da — iako su se u Italiji javili dosta kasno sakupljači i objavlji-vači narodne poezije (među prvima je bio N. Tomma-seo, god. 1841—42) -r- svejedno je već god. 1877. E. Rubieri objavio djelo Storia delta poesia popolare itali-ana (Povijest talijanske narodne poezije). A mi je u Hrvatskoj nemamo još ni danas, uza sve to što je narodna poezija odigrala u nas mnogo veću ulogu nego talijanska pučka u Italiji.Osobito je bogato podacima i prikazom pojedinih teorija čuvenih proučavatelja književna folklora poglavlje Narodna poezija, a posebno je vrijedna u njemu i ona strana (23) na kojoj se govori o velikoj vrijednosti koju imaju za narodnu književnost varijante pojedinih narodnih pjesama. S mnogo privlačnih naznaka i podataka pisano je i poglavlje posvećeno narodnoj noveli-stici, kao i ono kojemu su glavni sadržaj poslovice i zagonetke. Odmah u početku toga poglavlja Profeta nam daje jednu veoma uspjelu definiciju: »Dio je narodne književnosti i poslovica; oštroumni kratki sastavak koji se nalazi na ustima svih i koji obuhvaća pravilo, propis, savjet, uzrečicu itd.« Profeta piše i o velikoj književnoj vrijednosti koju posjeduju zago-272netke, a pogotovo o obilju metafora u njima,3 pa o tome kako su one nekada služile za ispitivanje nečije inteligencije (kao donekle u naše vrijeme različiti testovi).Iz ove Profetine knjige dozna jemo i to da su u suvremenoj talijanskoj književnosti P. P. Pasolini i Italo Calvino, prvi pjesnik, a drugi pripovjedač, objavili dvije knjige s područja književnoga folklora; prvi antologiju talijanske narodne poezije, a drugi antologiju talijanske narodne pripovijetke.Svakako Profetina vrijednost kao proučavatelja talijanske folklorne književnosti najviše dolazi do izražaja u poglavlju O pirnim narodnim pjesmama u Abruzzima gdje on strpljivo analizira 34 varijante jednoga svadbenog motiva. Nekima od tih varijanata Profeta je priložio i notne zapise. Profetina fina zapažačka moć kad piše općenito o poeziji, uspjelo se ostvarila i na stranama koje su posvećene pjesniku-brijaču Modesti Dclla Porti, čiji su radovi, i pored Portine osobne note, po svojoj popularnosti među malim svijetom, a da pri tom budu privlačne i naj obrazovnij im krugovima, nalik u mnogočemu na produkte narodne poezije, jer kako ispravno piše Profeta: »Nema ni jednoga stanja, ni jedne riječi, ni jednog događaja koji bi nas naveo na misao da je to nešto što nije u skladu s narodom, i da nije u savršenoj harmoniji sa životom svijeta varošica i sela«.

Među proznim radovima koje je Profeta objavio pod naslovom Narodne priče posebno se ističe svojom vri-3 I Stanislav Šimić je u nas, apstrahirajući njegov uobičajeni polemički ton, oštroumno zapažao kako je velika vrijednost i naših narodnih zagonetaka i naših lirskih narodnih pjesama kad je pisao: »Jezik narodne zagonetke i lirske narodne pjesme spodobniji je da se teoretički proučava kako jezik postaje poezijom, negoli je jezik, ne dobre, već slavne hrvatske umjetničke poezije. O lirskom jeziku o pronalasku unutarnjeg sklada između riječi i ujedno i vanjskoga sklada između njih, u nas smatraju da je igrarija riiečima, dakle da je nešto čime se čovjek zabavlja«. (Vidi St. Šimić, Zapisi o poeziji u publikaciji: Slika, i zvuk suvremene poezije II jugoslavenski festival poezije, Likos, Zagreb, 1958, str. 53)18 Zanemareno blago273jednošću ona koja se zove Strašilo a po svom je sadržaju nalik na glasovitu Crvenkapicu.Na kraju ovoga prikaza još bismo htjeli istaknuti kako je Profetina rečenica u ovoj knjizi jasna, fino građena i kako po toj svojoj jasnoći odudara od stanovitoga muteža koji je posljednjih godina zahvatio i jedan dio talijanske književne kritike, kao da u njoj nisu još jučer djelovali, među ostalima, B. Croce i P. Pancrazi, a danas još djeluju E. Cecchi i E. Falqui.274UMJETNIČKA DOŽIVLJAJNA SNAGA NAŠEG PUKA MJERENA POEZIJOMKOJU JE ON STVORIO, j PAMTIO I PRENOSIO.UfKada velika većina čitalaca naše tradicionalne poezije u gradovima i gradićima uzme u ruke knjigu u kojoj se tradicionalno poezija nalazi odštampana, nikada ili gotovo rijetko kada, pomisli na one kojima je ta poezija bila namijenjena ili, još bolje rečeno, na one o kojih je odazivu ta poezija zavisila. Velika većina takvih čitalaca, mahom obrazovanih stanovnika gradova i varošica, pri konzumiranju te poezije ponaša se kao da je ona izravno za njih napisana, odnosno ispjevana. Pa i u srednjim školama o onima koji su tu poeziju svojim razumijevanjem i prihvaćanjem stvarno očuvali ne govori se gotovo ništa. Redovno se samo navodi da su se ove pjesme pjevale pri ovoj zgodi a one pri onoj, da se odmah poslije te konstatacije prijeđe na diobu tih pjesama prema sadržaju ili obliku, te da se poslije toga one najuspjelije među njima podvrgnu kritičkom ispitivanju kao što se podvrgavaju i sva druga književna djela u takvim knjigama kojima je svrha obavještavanje i podučavanje obrazovanih. Ističući one ljude iz širokih slojeva naroda koji su tu poeziju stvorili makar i anonimno, pa one koji su je pre-275dali ovom ili onom sakupljaču, odnosno zapisivaču u ovom ili onom kraju, jedva da se i spomenu konzumenti te anonimne stihovane proizvodnje, a koji su bili i te kako važni za uspjeh a potom i samo očuvanje te poezije.Mi znamo dobro, gledamo li na tu pojavu s gradskog gledišta, s gledišta gdje se dodir između književnih stvaralaca i potrošača1 njihovih djela vrši s pomoću štampe, odnosno pojedinih publikacija, u kojoj su mjeri ta djela zavisna od kupaca, a jednim dijelom i profesionalnih kritičara. I što se sve ne događa tim djelima u vezi s takvim odnosom stvari. Pa ipak u kolikoj je mjeri manje zavisan autor publiciranih knjiga o svojim konzumentima, a i kriticima, nego li su to autori (budući da se uvijek radi o više njih) djela tradicionalne književnosti o svojoj publici a i o svojim kriticima (o kojima mi, dakako, pojedinačno ne znamo ništa, ali koji očito postoje)! Poznato nam je kako i hladan prijem čitalačkog općinstva, a i najodlučnije otklanjanje književnih kritičara nekih djela u pisanoj književnosti, ako su bila vrijedna, ta djela nije moglo prisiliti na posvemašnji nego samo časoviti uzmak. I obično je poslije takva uzmaka slijedio u znatnoj većini slučajeva ne skroman nego, naprotiv, trijumfalan nastup, odnosno prodor takvih djela. Štoviše, u nekim slučajevima i pretrijumfalan, i to baš na račun onog ranijeg nepravednog uzmaka.2 Ali u tom je slučaju pisana pjesništva bio jako važan činilac tisak, jer poslije neuspjeha te i te knjige ona nije potpuno nestala. Istina, broj se njezinih primjeraka znatno smanjio zbog toga što ju je malo tko kupovao pa je veći dio njezine naklade mogao lako doći u makulaturu, ali ipak zahvaljujući ponekom kupcu koji je bio naslutio njezinu1 Riječima potrošač, konzument u smislu u kome ih ja upotrebljavam na ovom mjestu, poslužili su se u nekim svojim kritičkim radovima i Paul Valerv i Benedetto Croce, a i neki domaći istaknuti kritici.2 Dovoljno se pri ovoj tvrdnji sjetiti slučaja Johna Keatsa u engleskoj, a A. G. Matoša kao lirika u hrvatskoj književnosti.276pravu vrijednost pa je sačuvao, ili javnoj knjižnici u koju je bila smještena po uzusu konzerviranja svih publiciranih djela, ona je najposlije dočekala svoju revalorizaciju. No nije nam teško zamisliti što se dogodilo s djelom usmene književnosti kad su ga otklonili njegovi konzumenti ili ismijali njegovi kritici. Za nj nije bilo papira, odnosno tiska na tom papiru da ga sačuva za budućeg čitača kako bi moglo biti naknadno pravedno ocijenjeno. A i kazivači — koji često u sebi sjedinjuju i ulogu čitača i ulogu kritičara u pisanoj književnosti, a služe se pamćenjem u svrhu konzerviranja djela koja prihvaćaju — nisu tu mogli biti ni od kakve pomoći. I tako je neprihvaćeno djelo tradicionalne poezije, bez ikakve nade u svoje ponovno oživljavanje, moralo zauvijek propasti. Ali baš iz te činjenice još se zamašitijom ukazuje uloga koju su odigrali pri tom sabiranju, odnosno prihvaćanju ili otklanjanju nepismeni konzumenti te anonimne stihovane proizvodnje koja se širila samo

usmenom predajom. Jer o tim konzumentima je ovisilo što će biti sad s ovim sad s onim djelom koji su im »podastirali« njihovi stvaraoci. Naravno da je i u tih konzumenata ukus ponekad zataji-vao. O tome sam već pisao u uvodu zbirke Istarske narodne pjesme (1960) kad sam podcrtavao, u vezi s nekim radovima u toj zbirci, slijedeće: »Zanimljivo je da su najuspjelije pjesme ovog našeg izbora nađene najviše na dva tri mjesta, a neke samo na jednom mjestu što znači — dakako govoreći oprezno i s mjerom — da i u folkloru najuspjelije pjesme nisu u isto vrijeme i najraširenije, odnosno najpopularnije. Još jedan primjer koji zorno pokazuje kako nije uvijek lako doživljavati poeziju. I kako i u priprostu narodu neke osobito uspjele radove znadu dočekati hladno, s nerazumijevanjem«.3Pa ipak, kad veliki dio folklorne pjesničke građe iz krajeva gdje živi naš svijet promotrimo i s toga stanovišta, otkrit ćemo, na veliko zadovoljstvo svih nas, da je i pored hladnih dočeka i nerazumijevanja — koje3 Str. 26.277Izasad možemo donekle utvrditi jedino po tom što smo našli jednu ili najviše dvije varijante nekom uspjelo danom motivu — ostalo još mnogo toga što je neobično vrijedno i zbog čega moramo biti posebno zahvalni ukusu tih naših agrafičkih potrošača, koji su ipak za tako veliki broj izvrsnih radova pjesničkog folklora imali razumijevanja, i tako danas i nama učenim ljudima omogućili da se naslađujemo umjetničkom uspje-lošću tih radova.No nakon ovih tvrdnja trebalo bi vidjeti nije li se među te radove ipak uvukao koji podmetnuti prilog iz nekog gradskog središta pa sad među radovima čistog pjesničkog folklora zavarava svojim prividno pučkim ruhom nedovoljno upućene slušače, odnosno čitače, ili, nije li neki od tih radova spjevalo neko učeno lice živeći na selu, lice koje je, međutim, tako dobro pogodilo intonaciju pučkih tvorevina u stihu da je takve radove selo (u kome je to lice živjelo, odnosno narod kraja u kome se to selo nalazilo) prihvatilo, dakako, uz neke neznatne nadopune, kao svoj vlastiti rad?4.Svakako da će se takvih priloga naći u veliku mnoštvu radova pjesničke folklorne građe, a osobito njezinog lirskog dijela. Ali je broj takvih radova ipak tako malen da nije vrijedno da se o njemu opširnije govori, barem ne ovom prilikom. Dakle, svi oni radovi kojima ćemo se ovdje pozabaviti »ne poznaju ni jednog stanja, ni jedne riječi, ni jednog događaja koji bi nas naveo na to da posumnjamo da to nije u savršenu skladu sa životom mjesta i sela koja su te radove stvorila ili sebi za razonodu, a ponekad i za pouku očuvala« — da se poslužim nešto preinačenom mišlju G. Profete, talijanskog književnog folkloriste koju je izrekao pišući o svome zemljaku, dijalektalnom pjesniku Modestu Della Porti.sO tome da senzibilitet našeg puka ima nekih granica preko kojih on ne može prijeći pa postati ravansenzibilitetu učena čovjeka iz grada pisalo je više naših književnika, ali nitko možda tako drastično kao Mato Lisičar kad je osvjetljavao s umjetničkog stanovišta neke prizore Vojno viceve Trilogije: »A jedna od najljepših figura u našoj poeziji, jeste ona 'gdje viri mjesec nad Petkom, kao župski mač (Lisičar tumači u bilješci pod crtom da župski mač znači iglica za kosu primj. O. D.) na crnoj pletenici noći'. Ova prispodoba ne zaostaje za onom u narodnoj pjesmi:I..,, Sjaju mu se toke kroz brkovekako sunce kroz jelovo granjesamo što nam se čini da bi Vojnović bio bolje uradio kad one riječi ne bi metnuo Vici u usta, nego ih ostavio kao nastavak onoga genijalnoga opisa. Viče je ipak seljanka, te nije sposobna onako točno specifikovati sliku. Čini se župski mač — ovo je Vicino, ali na crnoj pletenici noći — autorov je (tj. Vojnovićev, primj. O. D.j dometak«.6Sasvim je drugačiji bio od Mate Lisičara u tom pogledu i, prema tome, mnogo bliži Ivi Vojnoviću, Slavko Kolar koji u komediji Svoga tela gospodar jednome od glavnih lica toga svoga scenskog rada, koga je u podnaslovu nazvao »smešna pripovest u dva dela (vu sedme-rem spelavanju)« 'šantavoj' Roži meće u usta ove riječi, bez ikakva straha da njima prelazi granice senzibiliteta jedne nesretne hrvatske seljanke koja nikako ne može da konzumira svoj brak s tvrdoglavim mužem koji se oženio njome šepavom zbog obilata miraza što mu ga je donijela pod posebnim okolnostima: »Slavuj dole v gaju — u protuletje — po ćelu noć z pesmom slavujicu snubi i zabavla, golub se na krovu golubice naklanja i guče, zvezda se zvezdici smijulji, a moj muž zakonski mene ni gledeti neće. A gda me pogledi, on me ne vidi: kak da bi čez okno gledel v sivu meglu .. .«74 Vidi: V. Žganec, Hrvatske narodne pjesme. Kajkavske. Zagreb, 1950. br. pjes.: 261.5 G. Profeta, Letteratura popolare e letteratura dialetale. Teramo 1962, str. 144—145.6 »Vienac«, 1903, god. XXXV, br. 16, str. 515.7 Posebni prilog »Literature«, br. 5—6, 1957, drugi dio, slika druga, str. 27.278279Zanimljivo je da je i u Vojnovićevu i u Kolarevu slučaju lice koje navodi prozne rečenice rijetko finog pjesničkog senzibiliteta ženskoga roda, a poznavalac stihovanog folklora u nas zna veoma dobro kako je žena veliku ulogu odigrala i pri reproduciranju (koje je u znatnom broju slučajeva bilo i rekreiranje), a i pri

prihvaćanju, odnosno otklanjanju toga pjesničkog folklora, počevši od malih jednostavnih radova, kakvi su mnoge popijevke, pa do onih vrlo složenih s jako fino izvedenom arhitekturom, kao što je npr. u balada i romanca, a i u samih epskih pjesama. Jer, ja mislim da se nijedan kritik, pa bio on općenito uzevši kritik--umjetnik, ili kritik-povjesnik, ili kritik-učenjak, kao i ni jedan čitač koji se razumije u vrijednost pjesničkih tekstova, ne bi usudio kazati da drugi stih, od dvaju koje ćemo niže navesti, zaostaje senzibilitetom a i smi-onošću prispodobe (da se poslužim Lisičarevom riječju) za rečenicom kojom se bio zanio (i s pravom) netom spomenuti hrvatski kritik u Vojnovićevoj Trilogiji. Uostalom, evo tih stihova kojima počinje jedna lirska pjesma zapisana u Koprivničkim Bregima i to baš od jedne žene:Lepa deklica žito zažela, pisana? zastav pole gibala.9Ovaj drugi stih dočarava našem oku izvanrednu sliku ne zastave koja treperi na vjetru (iako nespomenut, vjetar se ili barem ćuh i te kako osjeća u toj slici), nego polja koje se čini kao da se giba baš zbog toga zasta-vina treperenja. A posebno je zanimljivo da taj stih pripada jednoj žetelačkoj pjesmi i da je služio kao pripjev, što znači da je bio i te kako upotrebljavan, a to nije mogao biti a da ispjevan ne bude i prihvaćen, u ovom slučaju u prvom redu od samih žetelaca. Kolika je bila njegova funkcionalnost, vidi se i po tome što je8 Šarena9 V. Žganec, Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline. Zagreb, 1962, JAZU, v. pjes. br. 66/11 i popratnu bilješku, str. 216.280navečer — kad je jutarnja bodrina poslenika iščezla, a i svježina ranog jutra bila zamijenjena klonulošću samog dana koji se priklanja svome kraju — bio zamijenjen drugim stihom koji je glasio: »Borova gora, po lađu domo«, koji dobro daje ugođaj samog povratka umornih žetelaca s požnjevenih njiva, ali nema onako izvanredne slike kakvu je imao stih na kome sam se zadržao s namjerom da ga usporedim po rafiniranosti senzibiliteta s neobično uspjelom prispodom iz jednoga snažnoga djela naše pisane književnosti.Tako je jakog senzibiliteta i tradicionalni stih koji se nalazi na kraju jedne lirske ljubavne pjesme zapisane u Perastu,10 a za koji njegov objavljivač Vuk Ste-fanović Karadžić kaže u bilješci s kojom ga je popratio da ga dobro ne razumije, a naročito u vezi s ostalim stihovima koji mu prethode. Evo toga stiha:Sinju mi moru magla ne zapada.Jer taj stih uzet sam za se i te kako je razumljiv u svojoj jedinstveno uspjeloj ljepoti, budući da nam dočarava onaj dio pučine nad kojom kao da se magla, zbog prevelike udaljenosti našeg oka, čini kao da se nikad ne razilazi.Nego netko bi mogao kazati da je Perast gradić, a ne selo kao Koprivnički Bregi, pa da, prema tome, ne možemo kroz radove koje su stvorili ili barem prihvatili pa dalje širili Peraštani mjeriti visinu i snagu sposobnosti umjetničkog doživljavanja pjesničkih folklornih radova od agrafičkog dijela našega naroda, kao što možemo kad se radi o žiteljima sela Koprivnički Bregi. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma da je u Perastu u Vukovo doba vjerojatno najveći broj stanovnika bio slabo pismen, a zatim da svako manje mjesto ne samo u Dalmaciji nego i u drugim predjelima na obali Jadranskoga mora (dakako, uključivši tu i naselja na otocima) ima i obilježje sela i obilježje grada u isti mah, i da to, možda, daje posebnu boju tradicionalnim pje-10 Vuk, I, pjes. br. 560.281sničkim tvorevinama koje su ta mjesta stvorila odnosno prihvativši širila dalje. Da takvih obilježja imaju i neki od najvećih gradova u Dalmaciji kao što su Split i Šibenik, mislim da je suvišno isticati. Nije li se Juraj Šižgorić u XV st. zanosio ljepotom folklornih pjesničkih produkata samoga grada Šibenika, dok je u zidinama toga istoga grada nastala trokrilna kamena katedrala, jedna od najljepših građevina u Dalmaciji, kao spomenik visoke urbane kulture?! A nije li Marko Ma-rulić bogatio svoj rječnik kad je pisao Juditu govorom splitskih težaka oko crkve Sv. Franje11 među kojim je potomcima još četiri stoljeća kasnije zapisao vrlo vrijednih tradicionalnih pjesama učitelj Vjekoslav Radića, također Splićanin?!12 Ali, najzanimljivije je u svemu tome da umjetnička senzibilnost u smislu stvaranja i u smislu primanja folklornih pjesničkih radova seljaka u jednom podravskom selu nije ništa manja od takva umjetničkog senzibiliteta nepismena stanovnika u Perastu, ali i od umjetničkog senzibiliteta jednog od naj-rafiniranijih talenata u našoj pisanoj književnosti uopće kao što je bio Ivo Vojnović.Kad bi slike, kakva je ona u pjesmi iz Podravine ili ona u pjesmi iz Perasta, bile rijetke u našoj folklornoj poeziji, onda one ne bi imale, pored sve svoje uspjelosti koja se očitovala u posebnu senzibilitetu, ono značenje koje imaju, jer bi se moglo pomisliti da su nastale slučajno i uz bogzna čiju asistenciju. Nego, kako njima nalik ima nemali broj u mnogim našim tradicionalnim radovima u stihu, njihovo značenje postaje važno pri iznošenju kakva je snaga doživljavanja umjetničkih djela, ne samo onih koji su takve slike stvorili nego i onih koji su te slike prihvatili i u mnogo slučajeva, ushićeni njima, očuvali pa i širili dalje. Ja ću kazati da slika u Vicinu govoru u Vojnovićevoj Dubrovačkoj tri-11 V. Dinko Politeo, K 400-godišnjici Marka Marulića. »Vie-nac«, 1901, br. 42, str. 843—846.12 V. njegovu rkp. zbirku u JAZU, koja je nekad bila pohranjena u MH. Ta je zbirka zavedena pod br. 53, iz god. 1889. Građa joj je sakupljena u splitskom predgrađu Velom Va-rošu.282

logiji, ili ona koja je nastala u krajnjoj ogorčenosti zdvojne Rože u Kolarevu komadu Svoga tela gospodar, kao i ona iz jedne žetelačke pjesme u Podravini, i ona iz jedne peraške ljubavne pjesme, nisu ništa snažnije a ni rafiniranije (jer o tome se u krajnjem slučaju radi) od one npr. u pjesmi Se su se gore zazelenile1* (v. posljednja četiri stiha, a osobito zaključni14), Koliko je ovo do Novoga (v. tri posljednja stiha, a navlastito završni15), Kaj se ono vu planini beli (v. tri posljednja stiha, a poglavito onaj kojim sam umotvor završava18) itd., itd. Ljepota i smionost figura u tim pjesmama prošla je kroz stanoviti riziko — kao što to uvijek biva — prije nego je obuhvatila i pjesnički ozakonila ono što je htjela da bude na imaginativni način ozakonjeno. A s toga gledišta nije ništa drugačije bilo ni u pisanoj književnosti, počevši od Homera pa preko baroknih evropskih pjesnika (a u prvom redu Marina, Gongore i Donna) do recimo naših lirika novijeg vremena, osobito nadarenih za protančane pjesničke prispodobe, kao što su bili Nikola Polić i Vlado Vlaisavljević.Ali umjetnička doživljajna snaga hrvatskog nepismenog puka nije se samo ispoljila u stvaranju i prihvaćanju onako uspjelih metafora kakve sam gore naveo, ili na kakve sam upozorio da se potraže u nekim našim zbirkama i antologijama, nego i u neobično razvijenu smislu za bitno, lakonično izražavanje koje je uvijek bilo poželjno (osim, dakako, u jalovim vremenima što se tiče umjetnosti, kad izražavanje nabuja preko svake mjere pa se optereti nepotrebnim) i koje se vazda visoko cijenilo.Nije se ta lakoničnost izraza ispoljila samo u kratkim jednostavnim pjesmama, poput npr. u onih dviju iz Žgančeve zbirke Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja (I sv., 2. izd., Zagreb 1921) koje veže isti motiv,13 Ta pjesma spada u obredne, dakle recitirala se, odnosno pjevala veoma često.14 V. Žgančevo djelo citirano u bilješci pod crtom br. 4, i u tome djelu pjes. br. 65.15 O. Delorko, Zlatna jabuka. Zagreb 1956, pjes. br. 44.16 Isti, Narodne lirske pjesme. Zagreb 1963, pjes. br. 44.283a zovu se Devojka je travu brata i Divojčica drača žela17 nego i u baladama i romancama, a onda i u epskim pje-smama.Naravno da se pri umjetničkom doživljavanju netom spomenutih pjesama neće nitko začuditi tome da ih je agrafička publika mjesta i sela kojima su bile namijenjene prihvatila i očuvala, budući da je u njima sve jednostavno kao što je većinom i u duši našega priprostoga puka. A da će i nas posebno očarati, nas koje već dva-tri desetljeća prati u pisanoj književnosti tolika cerebralna proizvodnja ne samo kod kuće nego i u ino-zemstvu, a podosta nas je već zamorila, i koja se posebno hvali i ističe — također neće nikoga začuditi. Ona cerebralna poezija i proza koju je Croce u jednom času posebnog neraspoloženja nazvao »la grande indu-stria del vuoto e dell' insincerita«18. Uostalom, evo prve od tih dviju pjesama iz gore navedene Žgančeve zbirke:Devojka je travu brata, junaka je k sebi zvala: »Hodi, junak, s konja doli, pomori19 mi travu gori!« »»Ak ja idem s konja moga, odnesem ti venca tvoga!««Zacijelo za te stihove Lisičar, ili netko njemu sličan, ne bi nikad posumnjao da nisu u skladu s doživljajnom umjetničkom snagom ne samo Viče u Dubrovačkoj trilogiji nego i ma koje druge seljanke iz bilo kojega našega kraja.Ali, što će takav kazati kad se nađe pred lakoničnim izražavanjem ovakve osjećajne i imaginativne snage:Kad su mi jahati dva brati iz vojske, peljali su s sobun mladu nevesticu. Taj stariji bratac domom si ju peljal,17 V. br. 10 i 11.18 »Velikom industrijom praznine i neiskrenosti«.19 Pomozi284: a taj mlaji bratac tako mu je rekal:l »Nač je tebi, bratac, mlada nevestica,; kad ti doma imaš ženu i dva sinka?«Starijemu bratu toga žal je bilo, zpuknul brat stariji svoj srebrni mečak, mlajemu ga bratu srdačce vtaknul.20Gdje nas anonimni stvaralac, zabavljen sadržajem više-manje nalik onome u kojemu su se okušali i »sto-rogrojski ribari« u Hektorovićevu djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje (1568) u pjesmi koja počinje stihom Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala, na ovako bitan, sažet način uvodi u krvavu svađu zbog diobe plijena (»mlade nevestice«) između dvojice braće, svađu koja završava smrću mlađega brata. Način na koji bi mu mogao pozavidjeti i autor najkonciznije pisanog teksta u pisanoj književnosti.Ali i u ovoj pjesmi, gdje nas anonimni stvaralac koji je ostao u staroj domovini (Makarska), za razliku od prethodnoga koji se iselio u tuđinu (Gradišće21), također na neobično sažet način uvodi u sadržaj svoje pjesme, mi smo iznenađeni jezgrovitošću, bitnošću i preciznošću izražavanja isto tako na samom početku:Procvalo je cviće ljubičica, u cviće se dica podignula, među njima Bože, dite malo. Do podne im dobra srića biše, mat od podne i krupa udrila. Sama dica doma dobigoše, samo nije Bože, dite malo, traži majka i dva i tri danka, mal ga naći jadna nije mogla.2220 Fr. Kurelac, Jačke. Zagreb 1871, pjes. br. 452 (str. 150— —152).21 Dakako, jedan kažem više simbolično nego stvarno, budući da ih je bilo nekoliko.22 Broz-Bosanac, Hrvatske narodne pjesme. MH. Zagreb 1896, knj. I, pjes. br. 27.

285A onda i u ovom primjeru s otoka Krka gdje je sažetost i preciznost izraza, također na samom početku umotvora, postigla upravo začuđujuću realizaciju:Tiho je more kako kal, po njem se vozi zlata plav, va zlatnoj plavi Albus kraj a š njim su mnoga gospoda. Činjahu viče gospoda: čigova gora najvišja, čigova juba najlipša? Petrova gora najvišja, Pavlova ljuba najlipša. Govori Pavlu Albus kraj: »S tobun ću, Pavle, vičerat, s tvojun ću Marun noćevat!«23Naravno da se i ostali dijelovi tih pjesama odlikuju pregnatnim formuliranjem i da iskazuju s vrlo malo riječi jako bogatu skalu doživljaja, razumljivo u granicama poetike tradicionalne književnosti iz koje su se izvili i kojoj po svojim značajkama neotuđivo pripadaju. A na samim njihovim počecima zadržao sam se zbog toga što i sam narod kaže u jednoj poslovici da po zori nije teško pogoditi i ostali dio dana, a i zato jer znam kako svako književno-umjetničko djelo napisano u stihu ili u prozi daje naslutiti po prvim rečenicama, u velikoj većini slučajeva, kakav će biti ostali dio. Dosta se na ovom mjestu sjetiti prvih rečenica u Flau-bertovu romanu Madame Bovary ili uvodnih riječi u Andrićevoj izvrsnoj pripovijeci Mustafa Madžar.2iPa ipak oni snažni počeci u pjesmama s kojima sam se netom pozabavio, kao i ostali njihovi dijelovi koji su ih odveli k uspjehu koji prihvaćaju i vrlo izbirljivi potrošači književnih djela općenito, morali su proći23 Jelenović-Petris, Antologija nove čakavske lirike. II proš. izd. Zagreb 1947, str. 117.24 Ali i u glazbi nije drugačije, bilo da se npr. radi o nekom Beethovenovu ili Schubertovu djelu, a to znači o vrlo složenoj simfoniji, ili o jednostavnome Liedu.286kroz »propusnu snagu« ukusa naših nepismenih slušača, jer kako sam već više puta naglasio, samo je o njima zavisilo hoće li se takva djela održati ili će propasti, to jest hoće li ih pamćenje takvih slušača prihvatiti ili će ih otkloniti.Za nekih svojih terenskih radova ja sam toj pojavi nastojao pokloniti vremena koliko sam mogao više. Okružen samim nepismenim ljudima, bilo da sam se nalazio u dvorištu neke kuće na otoku Žirju (Šibenski arhipelag), ili pod potamnjenim od dima trijemom neke istarske pločarice, hoteći pokrenuti u prisutnih memoriju na djelovanje, citirao sam sad ovaj sad onaj početak neke poznate već objavljene tradicionalne pjesme. Kad nisu bili dovoljni sami počeci, ja sam znao pročitati i čitavu pjesmu. Saslušavši je — bilo da se radilo o ovom ili onom uspjelom prilogu naše folklorne poezije — oni su prelazili na hvalu tih pjesama i tražili da ih ponovo pročitam. Nisu, naravno, svi, ali jest znatan dio, i to baš onaj koji je mene najviše zanimao, jer sam od toga dijela očekivao da bi mi mogao nešto kazati budući da sam bio upozoren da voli tradicionalnu poeziju i na taj način što neke njezine priloge valjano pamti.25 Nešto slično tome dogodilo mi se i kad sam već zapisane pjesme u nekom susjednom ili daljem selu pročitao pred takvim skupom ne bi li nekoga od prisutnih namamio da mi odrecitira ili istu pjesmu ili neku nalik njoj.26 I svuda sam vidio da je publika bila u potpunom skladu po svom ukusu, po svojoj doži-vljajnoj moći s onim što je slušala, a što je bilo iskazano i pregnantnim izrazom, a i smionim a uspjelim metaforama, a i koječime drugim što je krasilo takvo djelo. Jer šta možemo misliti o umjetničkoj snazi do-23 Uostalom, zar je drugačije među obrazovanim ljudima, i zar su oni svi u stanju, a i voljni da prihvate neko umjetničko djelo i da se sažive sa sadržajem koje ono obrađuje, odnosno iznosi?!26 Na jednom otoku u okolici Šibenika neki od prisutnih su rekli za te početke pojedinih pjesama ili čitave pjesme pomoću kojih sam nastojao da se oni sjete svojih, da su »vabila«.287življavanja kao i rijetko prefinjenom senzibilitetu osim samo najpovoljnije, publike koja nam je pjesmu s ovako izvanredno finim detaljem znala očuvati, upam-tivši je i predavši je kroz usta jednoga od svojih zabavljača, to jest kazivača, sretnom zapisivaču koji je u ovom slučaju bio Fran Kurelac:Čto mi se ga plačeš, mlada divojčica? Poznavaš li mene mladoga junaka? Ali mi poznavaš vranoga konjica?To su, naime, riječi koje u toj baladi iz Gradišća upravlja jedan od dvaju konjanika djevojci od koje je potražio vode, a ona mu je dala, ali tako da mu ju je jednom rukom pružala, a drugom brisala suze s očiju. Treba da znamo da se radnja ove balade odvija u opustjelu selu i da je djevojka jedino živo biće na koje nailaze ožednjeli ratnici koji su dojahali iz boja. Kad onome, koji ju je molio da mu poda vode i ona mu ispunila želju, odgovori da ne poznaje njega nego konja svoga brata na kome on jaše, konjanik je pita po čemu ga poznaje. A evo djevojčina odgovora koji je u isto vrijeme i završetak čitave pjesme:Dobro ga ja poznaem po zlatnom strumenku. Mnogi krat ga jesam z krilca nakrmila, z krilca nakrmila, z vedra napojila."^Na kako je samo diskretan način u toj baladi, koja se sastoji od ciglih devetnaest stihova, izražen očaj djevojke koja prepoznavši u konjanikovu atu konja svoga brata, zaključuje da joj je brat poginuo, a da to nije izravno rekla! Punoj neodređenosti od samoga početka, i svršetak je toj baladi neodređen, jer mi ne doznajemo što je ratnik nesretnoj djevojci odgovorio. A i na kraju šta joj je mogao odgovoriti?Nego poslušajmo sam početak pjesme da se upoznamo do kraja s tom neodređenošću:27 Kurelac, Jačke, pjes. br. 470 (str. 170). 288: Dva mlada junaka z boja su jahala,

oni mi se jesu skupa zgovarali: »Teško ćemo mi dva Solun grad objahat• a još ćemo tezje selo Solunačko«.Kako za riječ objahat Kurelac upućuje da znači neviđen, ispadalo bi da su to vojnici neprijateljski raspoloženi prema selu kroz koje im je proći. Konjanici koji se stanovnika toga sela boje. Ali mora da je i samo selo u nekom čudnom stanju kad ga anonimni pjesnik ovako opisuje:Na selu mi ga ni nikdi ter nikogar nego jedna sama mlada divojčica: ona sama sidi na zelenom zdencu.Po svoj prilici su se stanovnici razbježali po obližnjim šumama pred nadolaženjem neprijateljske vojske (ne kaže se ni koje, turske? čije li?), ali zašto je onda ostala sama djevojka? Ona koja bi se uz starce i djecu morala prva da povuče u siguran zaklon? Sve pitanja na koja ta pjesma tijekom svoje radnje ne daje odgovora, ali zato baš neobično jako djeluje. Tako zatvorena, ili obrnuto od toga, tako otvorena tolikim slutnjama koje su sve moguće, a da opet i ni jedna nije moguća, ona se baš po tim osobinama svrstala među posebno uspjela umjetnička djela koja mogu da podnesu i najstrože estetsko mjerilo. Ta balada iz Kurel-čeve zbirke, zbirke ostavljene dugo vremena po strani kad se radilo o izabranu štivu za reprezentativna izdanja ili posebna proučavanja naše folklorne poezije, ne zadaje ništa manje truda onome koji hoće da je valjano doživi od nekih najsloženijih i najzatvorenijih Vidri-ćevih pjesama kao što su Pejzaž II, Dva levita, Ex Pa-nonia i još neke.A ipak je to rijetko uspjelo pjesničko djelo moralo biti odobreno, prihvaćeno, pa recimo na kraju i za-voljeno od znatnoga broja hrvatskih seljaka u Gradišću da bude dostupno i meni danas i da mi pruži priliku19 Zanemareno blago289da se ovako podrobno, među ostalim i zbog njegove složenosti, njime pozabavim. Bez obzira što sam ga kao snažno umjetničko djelo u dva navrata donosio u antologijama koje sam uredio s namjerom da se u njima nađe na okupu sve ono najbolje što je naš narod dao na području folklorne lirske poezije.28 Uz to ono me svojim ugođajem prisiljava da se sjetim Callota, kao što sam ga se sjetio i u pogovoru antologije Zlatna jabuka (1956, str. 152), kad sam se letimično dodirivao također jedne pjesme iz malo prije navedene Kurelčeve zbirke (v. pjes. br. 441), a nazvao je u netom spomenutoj antologiji Upropaštena djevojka (br. 33). Samo sam se ovaj put sjetio i Pietera Bruegela st., odnosno nekih njegovih platna, a posebno njegove slike Pokolj betlehemske djece (1566). Istina u baladi o kojoj je riječ nema nikakva pokolja, ali do opustjelosti sela u kome se odvija radnja moglo je doći i zbog toga što su ga stanovnici posakrivši se u obližnje šume izbjegli. Zanimljivo je da u pjesmi nije označena ni doba dana, pa je na taj način još više pojačana esencijalnost samog doživljaja.I u epskoj poeziji pokazao je naš puk i visok senzibilitet i neobično razvijen smisao za bitno, lakonično izražavanje. Dakako da su se među slušaocima epske poezije uz muškarce nalazile i žene, pa je tako pri slušanju toga pjesništva sudjelovao i jedan i drugi spol. Jer inače kako bismo mogli razumjeti pojavu izvrsnih kazivačica epske narodne poezije u Dalmaciji, među kojima se posebno isticala u nedalekoj prošlosti Anica Begin s otoka Sipana, ili u najnovije doba Kata Radov-čić iz Kaprija, otoka pred Šibenikom29, ili Kata Ševelj iz Maj kova u Dubrovačkom primorju30 itd., itd.28 Vidi pies. br. 97 u knjizi Hrvatske narodne balade i romance (Zagreb, 1951) i pjes. br. 141 u antologiji Narodne lirske pjesme (Zagreb, 1963).29 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka. 1957/58. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost, br. 310.30 Isti, Narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja. 1963. Rkp. INU (kratica gore navedena Instituta), br. 421.290Primjer iz epske poezije kojim ću se poslužiti, i koji je kazivao Stjepanu Banoviću neki starac koji je čuvao stoku na Velikom Osoju nad Zaostrogom a zvao se prezimenom kao i on31 vodi nas iz predjela duboko u kopnu, gdje se zbivala radnja zapisa iz Kurelčevih Jačka, u pitomo Makarsko primorje, a onda dalje na samo Sredozemlje (Kreta, Malta), to jest na ono more na kome su se najvećim dijelom odvijale i pustolovine glavnog junaka Homerova epa Odiseje, a kojemu je epu po sadržaju zaostroški primjer tako srodan, kao i u nešto manjoj mjeri još nekolikim našim tradicionalnim pjesmama, kojima se u povodu gore navedene pjesme iz Makarskog primorja Banović pozabavio.I po tom prilogu naše usmene poezije vidjet će se, a poglavito po njegovim najuspjelijim dijelovima, za kakve je sve umjetničke realizacije bio naš priprosti puk sposoban. Usamljujući takve dijelove da bi na njih posebno upozorio, a ne kidajući pri tome samu cjelovitost pjesme, ja ću potcrtati na j ekspresivni je trenutke u njoj.Već sam kazao da je zaostroški primjer po svome sadržaju srodan Odiseji, velikom spjevu starogrčke knji-ževnosti. I u njemu je kao i u tome slavnome antičko-me idiličkome epu oluja spriječila povratak glavnog junaka kući poslije sretno okončane bitke. I za njegova izbivanja, kao i za Odisejeva, prosci rastaču imovinu opsjedajući mu prevjernu ženu, koja uporno čeka da se on povrati sveudilj se nadajući da je živ. I u zaostro-škoj pjesmi glavni junak (Ilija Primorac) zamaskiran u starog potucala, prosjaka, uz pomoć sina pobije neželjene i nametljive prosce (tri od četiri koliko ih je bilo) povrativši se nenadano kući, nenadano, naglašavam, i za one koji su ga željeli i za one koji nisu.Izvanredno je dan opis kad se Ilija preobučen u starog prosjaka zaputi k svojima poslije nego je prenoćio u krčmi i dobro se okrijepio:

31 Stjepan Banović, Motivi iz Odiseje u hrvatskoj narodnoj pjesmi iz Makarskog primorja. ZNŽO, knj. 35, str. 230.291Prti Ile uprtnjaču torbu,zavaljiva krčmarici mladoj,pa se vata druma širokoga,a sa njega šumske oputine,pa on ide kroz goru zelenumišajući brda i dolinegoron guston, dubovinom pustom.32A zadivljeni smo i opisom kako prosci nisu kadri da zbog predložena ciljanja u jabuku nategnu luk, opisom koji se tri puta ponavlja više-manje uz neznatne izmje ne:Prvi cilja »Iziliću« Stanko ■ sa skalina od bijela dvora, a Stipe33 ga st rilom poslužuje. Luk napinje »Iziliću« Stanko: s muke stenje i tetivu penje. Tri dila je tetive natega, al do kraja dovuć je ne more. Glavon kreće da je napet neće. Luk ostavlja i govori riči: »Tvrda luka, da ga bog ubije! Krila su se njemu osušila, uvojitost iž nji izdužila: od starosti napet se ne more!« To izreče, pa za sto uteče: srdžbu krije, rujno vino pije.SiJako su impresivne i riječi koje govori tobožnji prosjak, a stvarno Ilija Primorac, kad od četiri prosca ne može ni jedan da napne luk pa moli da njemu dadu da pokuša:Čujte mene, prosci sokolovi! Ja sam dosta svita o prosi ja32 O. c., str. 170.33 Ilijin stric jedinac.34 O. c, str. 187.292i svukuda glavu pronosija.A kada san pod Kandijon bija,svakoga san strilon nadstrilija.Pa dalje:Pogađa san, imena mi moga, na janboru rumenu jabuku sa galije na drugoj galiji. Vi ste čuli, prosci sokolovi, vi ste čuli, šta govore ljudi: »Star vučina — pasja sprdačina!« Ne pije se rasušnom bukaron, lomno veslo nije za veslanje, ni za trku parip oronija! Dajte meni, prosci sokolovi, da prigledan tu lučinu staru, pa ako li za strijeljanje nije: nju stucite, drugu dovucite!35Kazivač te pjesme, iz koje su mi več jednom poslužili pojedini stihovi (samo ne ti) za primjer kad sam pisao o izvanrednoj umjetničkoj snazi naše tradicionalne poezije općenito36, Mate Banović koji imađaše nadimak Trliš37 i pored službe u austrijskoj mornarici — koja mu je omogućila da vidi Ameriku i Indiju, te sudjeluje u boju kod Visa, a ostane nepismen — nije izašao u svom izražavanju izvan granica folklornog pjesničkog oblikovanja. A i oni od kojih je tu pjesmu djelomično naučio (jer nikad ne znamo kolik je bio njegov osobni udio) kao i oni koje je s tom pjesmom zabavljao (ukoliko nije najviše i sama sebe38) prema onome što nam je35 O. a, str. 188.36 O. Delorko, Snaga pjesničkog izraza, i naša narodna poezija. Mogućnosti, 1960, br. 2, str. 148, a u ovoj knjizi na str. 79.37 S. Banović, Motivi iz »Odiseje« u hrvatskoj narodnoj pjesmi itd. Str. 230.38 Neću nikad zaboraviti u tom smislu riječi guslara Ilije (Ivana) Gagulića iz sela Ćukovca kod Ličkog Osika: »Pjevam sam od sebe i kad me niko ne sluša. Moja žena veli293poznato, pripadaju također priprostome našemu puku koji je samo za takvu poeziju imao puno razumijevanje i samo u takvoj poeziji nalazio pravo zadovoljenje svojim umjetničkim sklonostima. Ali kojega priprostoga puka traženja u tom pogledu — kako smo vidjeli po najboljim prilozima te poezije, prilozima koji su daleko od toga da bi bili rijetki ili, što bi bilo još gore, jedini — nisu nikako mala. Štoviše, pomislimo li na izvanredno profinjene metafore uzete iz dviju lirskih pjesama (jedne iz Podravine, a druge iz Perasta), zatim na bitno, precizno izražavanje i ne samo u kratkim lirskim pjesmama, kakva je bila ona navedena iz Žgančeve zbirke Hrvatske narodne pjesme iz Međimurja, nego i u baladama i romancama, pa i u samim epskim pjesmama, kao što je i ona gore koju je Stjepanu Banoviću kazivao stari Trliš, mornar i pastir iz Makarskog primorja, pa na neobično kondenzirane atraktivne početke pojedinih tradicionalnih pjesama, kakvi su se očitovali u primjerima iz Gradišća, Mađarske ili otoka Krka, pa na čudnu zatvorenost nekih radova, punu svakojakih nagađanja, kao u ponajboljim Vidrićevim pjesmama, na kakvu smo naišli u jednoj baladi iz Gradišća; onda moramo priznati — bez ikakve bojazni da ćemo pretjerati — da naš priprosti puk nije što se tiče kvalitete pjesničke građe prihvaćao šta bilo, nego da je bio sposoban, dakako u granicama poetike tekstova koje je za sebe njegovao, da doživi i najveća pjesnička ostvarenja. Ali ne samo da doživi nego i upamti i pamćenjem sačuva kako bismo i mi koji smo bili izvan toga kompliciranoga zbivanja, za ta ostvarenja doznali i danas u njihovoj umjetničkoj vrsnoći nalazili i užitak i zadovoljenje, te o njima ovako zanosno i s najvećim mogućim priznanjem pisali.

videći me kako guslam: — Kako ti se raci? — A ja njoj odgovaram: — Ja se s tim zadovoljavam, to mi je najviše zadovoljstvo. — I jest tako!« Te riječi mi je netom spomenuti guslar kazao g. 1955. (Vidi: O. Delorko, Narodne pjesme iz Like. 1955. Rkp. INU, br. 183, str. 7.)294RADOSAV MEDENICA, BANOVIĆ STRAHINJA U KRUGU VARIJANATA . I TEMA O NEVERI ŽENE UNARODNOJ EPICI(Srpska akademija nauka i umetnosti. Posebna izdanja, knj. 381. Beograd 1965, 322 str.)Velika studija Radosava Medenice Banović Strahinja opsežan je rad u koji je njezin autor mnogo uložio truda. Podijeljena je na dva osnovna dijela: Banović Strahinja u krugu varijanata i Tema o neveri žene u narodnoj epici, koji su u isto vrijeme i podnaslovi knjige.Tako prvi dio studije ima ova poglavlja: Uvod, Obrada predmeta varijante, Napomene uz varijante, Rešava-nje problema. Umetničke karakteristike varijanata, Strane verzije, Banović Strahinja u umetničkoj književnosti i Banović Strahinja — istorijska ili neistorijska ličnost, a drugi ova: Uvod, Prva grupa — pevanje kroz goru, Druga grupa — uloga deteta, Treća grupa — pomoć sestre, Četvrta grupa — prerušavanje u kaluđera, Peta grupa — izdaja sestre, Napomena uz pregledane grupe varijanata, Nevera Salamonove žene: 1. Južnoslo-venske obrade, 2. Strane obrade, Muž na svadbi svoje žene te Zaključak. Rezime studije dan je na francuskom jeziku. Poslije rezimea nalazi se popis upotrijebljene li-295terature te popis imena. Dodatak knjizi tvore dosad neobjavljene rukopisne varijante pjesama koje obrađuju motiv opjevan u Vukovu zapisu Banović Strahinja, ne najstarijem nego najraširenijem, zahvaljujući u prvom redu pučkoj i srednjoškolskoj nastavi koja ga je jučer a i danas ga posebno popularizira, a jednim dijelom i jeftinim pjesmaricama koje ga također nisu nikad prestale popularizirati.Rukopisnih dosad nigdje neobjavljenih inačica o motivu pjesme Banović Strahinja doneseno je u ovoj Medeničinoj studiji jedanaest.U ovom osvrtu ja neću obuhvatiti čitavu knjigu netom spomenutog autora nego ću se posebno zadržati na onom njezinu dijelu koji mi se čini naročito karakterističan i o kojemu zaslužuje da se kaže nešto više.U početnim rečenicama uvoda prvog dijela svoje studije Medenica, ističući kako Vukova pjesma o Banoviću Strahinji predstavlja nesumnjivo jednu od najljepših naših narodnih pjesama, a možda i najljepšu, te pozivajući se pri tom na vrlo laskav sud F. Miklošiča o toj pjesmi, izrečen pred sto godina, nastavlja: »Već i samo to bilo bi izvesno opravdanje da se taj ,dragi kamen' (Miklošičev epitet za prije spomenuti Vukov zapis, op. O. D.) — da ostanemo i dalje u toj starinskoj figuri — još jednom izbliže razgleda. Ali, razlozi koji nas navode da ovaj predmet uzmemo u pretres daleko su širi i dublji. Pre svega, obilje novog, dosad nepoznatog, rukopisnog materijala, naročito jedna verzija iz druge polovine XVIII veka; zatim namera da se učini pokušaj jedne literarno-istorijske studije svih varijanata o jednoj ,temi' iz naše narodne epike. Ova vrsta radova nedostaje, na žalost, u našoj nauci o narodnoj epici, a naše je uverenje da se tek na osnovu takvih radova može doći do jasnije predstave o tematici naše, i južnoslovenske epike kao celine, i njenom mestu u istoriji svetske popularne književnosti, o čemu se vrlo obilno raspravljalo u eri intenzivnog proučavanja narodne pesme krajem prošlog veka.«296Ostavljajući po strani nespretan izraz »popularna« za svjetsku tradicionalnu književnost, netom navedeni Medeničin citat možemo i dalje da produžimo, toliko je zanimljiv: »Dalje, da se samo, na taj način iz ogromnog nesređenog i nesistematizovanog materijala — koji je preko tri četvrtine veka iza Vukova rada obilno izvirao iz naših epskih i neepskih područja i razbacivan na sve strane bez ikakve kritičnosti i sistema — mogu izdvojiti izvesne manje, ali homogene celine, i tako taj ogromni materijal svesti na nesravnjeno manji broj osnovnih preglednih grupa koje čine celine.«Iz ovih dvaju citata možemo donekle da razaberemo Mediničin pristup tim pjesmama. Pohvalivši u ovom uvodu Stojana Novakovića koji je tvrdio, još pred više desetljeća, ba bi onaj koji bi poredao narodne epske pjesme ne po imenima i ostalim izvanjskim znacima nego po temama i »unutrašnjem zrnu prirode« dobio raspored koji bi mu već sobom otkrio najuspjeliju stranu toga pjesništva, i Matiju Murka čija su fonografska snimanja bila uzrokom da se epska pjesma počela promatrati s drugih gledišta, a u prvom redu kao improvi-zatorska umjetnost u kojoj pjevač pojedinac ima osobno mnogo udjela i to toliko više koliko je kao ličnost darovitiji, Medenica produžuje: »Danas je već opšte mesto da je narodna epika u osnovi improvizatorska umetnost (kao da to nije i lirika kao uostalom i svaka druga usmena tvorevina, primjedba O. D.), da guslarska odn. pevačka improvizacija i kompoziciona shema, i kao čisto spoljašnje sredstvo, igraju izvanredno važnu ulogu u nastajanju varijanata, odn. epskoj produktivnosti uopšte. Znamo da se pevač služi utoliko više kli-šeima i shemama ukoliko manje poznaje predmet koji pesnički uobličava. Znamo da je pitanje dobre pesme pitanje pevačeva talenta, da se neki siže može uzdići do visokog umetničkog doživljaja ili rasplinuti u bledu prozaičnu naraciju, čak i kad su neposredno izvor jedan drugom: sve pod uticajem ličnosti pevača i socijalne sredine u kojoj i za koju pesma nastaje.«Jednako zanimljiv čini mi se nastavak ovoga citata u kome Medenica uglavnom kaže da samo ona pjesma

297koja je ponesena unutrašnjim žarom dobiva u ustima pjevača svoj odgovarajući oblik, tj. da postiže onu mjeru u tradicionalnom narodnom osjećaju da slušaoci u njoj umjetnički osjećaju umjetničko ostvarenje onoga što u svojoj psihi nose kao »najpregnantniji izraz svojih duhovnih i etičkih prednosti i ideala«. Ta usklađenost, prema riječima Medenice, značila je u isto vrijeme i društvenu cenzuru pjesme, tj. ocjenu da li će se dalje pamtiti i prenositi kao odraz ideala svoga društva, ili će kao neuspio pokušaj nestati i biti zaboravljena. Pa onda izravno: »Na tome se upravo i zasniva njen atribut narodna i njena oznaka kolektivna umetnost. Dalje, svaka narodna pesma uhvaćena u zbirkama predstavlja u stvari samo njen vid, uhvaćen u umetnički srećnom ili manje uspelom odnosno neuspelom trenutku, već prema tome na kojoj je visini kao opšti izraz duha i osećanja socijalne sredine u kojoj pesma nastaje.«Ovo obilno navođenje Medeničinih misli na izravan i neizravan način mislim da je potrebno ne bi li se bolje shvatio duh koji prožima čitav ovaj njegov rad.U svom uvodu Medenica je donio i popis poznatih varijanata (objavljenih i neobjavljenih), a koje su uglavnom zabavljene time kako žena u odlučnom času borbe na život i smrt između muža i svoga otimača, pomaže ovome posljednjem. Tih varijanata naveo je autor studije dvadeset i dvije.Prvo poglavlje poslije uvoda, koje se zove Obrada predmeta kroz varijante, autor je podijelio na tri skupine, prema pokrajinama u kojima su inače nađene. Tako prvu skupinu tvore južnodalmatinske inačice, pa one nađene u Srijemu, Slavoniji i Posavini, drugu makedonske, a treću varijante zapisane s hercegovačko-cr-nogorskoga patrijarhalnog terena, odnosno dinarske. Prve dvije skupine pjesama Medenica je nazvao perifernom našom epikom. Svoj kritički tekst o prvoj skupini varijanata on je sveo pod ove naslove: Ekspozicija, Po-tera za otimačem, Scena pod šatorom i dvoboj te Povratak u tazbinu — raplet dramskog čvora. I kroz sadržaje i prve i druge i treće skupine varijanata Medenica ide298pažljivo i strpljivo nastojeći da istakne i ono što ih spaja i ono što ih razdvaja.Već za pričanja i komentiranja sadržaja tih pojedinih varijanata Medenica se upušta i u psihološko i stilsko--jezično, a i u estetsko njihovo vrednovanje. Tako, npr., govoreći u drugoj skupini varijanata o 2. Vcrkovićevoj rukopisnoj varijanti, Medenica će reći, poslije prepričana sadržaja: »Dakle, rasplet sasvim suprotan onome na koji smo kroz toliko varijanata navikli. Pesma je veoma kratka, 58 stihova. Po stilu pravi fosil epske pe-sme. Da Dafina iz Prosenika ima u tome dosta krivice nije teško dokazati.« Pa malo dalje: »Varijanta je ipak sačuvala nekoliko karakterističnih crta: traženje u pomoć jednog sure (toliko često u pesmama prve skupine), mizogini motiv seksualnog morala, sećanje na intimnu scenu pod šatorom.« Itd. itd.Ali prva iscrpna, estetska ocjena tih pojedinih pjesama doći će do izražaja tek u poglavlju Umetničke ka-rakteristike varijanata. Odmah u uvodu toga poglavlja Medenica piše kako pri promatranju tih radova moramo neprekidno misliti na kulturno-historijsku i sociološku njihovu pozadinu. Međutim, i na ovome će mjestu najbolje biti da njegove misli navedem izravno, a osobito one koje mi se čine posebno važne za njegove poglede ne samo na epiku južnih Slavena nego i na složeni put poezije općenito. Evo jedne takve misli i/ravno donesene u ovom prikazu: »Narodna pesma je umet-ničko uobličavanje kolektivnog izraza narodnog duha, ali to uobličavanje u njenom stvaralačkom periodu, tj. dok je na stupnju koji je sposoban za dalji razvoj, moramo shvatiti, sociološki i psihološki, kao nastojanje pojedinaca da težnje, ideale i poglede svoje sredine podignu na viši stepen i dadu mu opšti, kolektivni smisao. Ukoliko duže u jednoj zajednici postoje sociološki uslovi za razvoj epike, ona će utoliko duže ostati stvaralačka, sveza i dinamična.« Dalje Medenica piše kako je epika u doba hajduka kao jedinih osvetnika goloruke raje i odmazde za turske zulume bila i akluelna i stvaralačka, svježa i dinamična. Isto tako da je bila i na terenu uskoka u »burnom XVI i prvoj polovini XVII299veka«, a zatim da je slične uvjete imala za vrijeme XVII i XVIII stoljeća u »beskrajnom rvanju crnogorskih ple-mena sa Turcima«, pa onda u Srbiji za doba Karađor-deva ustanka itd. Poslije ovih više-manje prepričanih Medeničinih misli morat ćemo ga opet citirati: »Obratno, gde tih socioloških uslova nije bilo, — jer epska pe-sma se prvenstveno stvara među junacima i za junake i najčvršće je vezana za tle na stupnju plemena kao socijalne institucije — ona je prvo gubila svoj stvaralački impuls, prestajala da bude duhovni doživljaj, rezo-nanca narodne duše, postala je ubrzo šablon, pesnički diletantizam radi tradicionalnog zabavljanja, najzad profesionalno zanimanje slepaca (Makedonija) ili 'ugodni razgovor' starih žena sa unučičima (južnodalmatin-ska ostrva). Ovim smo došli i do naših osnovnih pojmova o razlici 'dinarske' i 'periferne' epike, kojima ovde operišemo i do njihovih najhitnijih karakteristika«.Poslije ovakva rasuđivanja ne smije nas nimalo čuditi što će varijante s tzv. perifernog područja, a posebno onoga koje po Medenici tvore »južnodalmatinska ostrva« (kao da ga ne tvore i obala Dalmacije, Hrvatskog primorja i Istre te svi njihovi otoci) redovno biti mnogo strože ocjenjivane od onih s »dinarskoga«, poglavito ako se nalaze u Vukovu zborniku.Pri estetskom ocjenjivanju naših narodnih pjesama moramo biti mnogo širokogrudniji nego što smo, na žalost, dosada bili. I ne smijemo se zanositi pokrajinskim vrednovanjem pojedinih priloga nego općim, svjetskim, pa onda nećemo dolaziti do ovakva potcjenjivanja znatnog broja veoma vrijednoga tradicionalnog pjesništva, samo

zato što nije zabilježeno u »našem« kraju i što ga nije zapisao nama posebno drag sabirač. A onda moramo gledati i na priloge naše narodne poezije s nešto modernijega stajališta i ne držati se samo sudova starih ocjenjivača kojih su sudovi dobrim dijelom danas zastarjeli. Ne smijemo se bojati— kao što se, npr., i Medenica boji — tzv. trivijalnih elemenata u pojedinim našim epskim pjesmama, pa njihovog grubog realizma i svega onoga što u neku ruku čini »malima« u stano-300vitom trenutku i najveće junake, jer to su baš oni elementi koji današnjeg čitača posebno privlače u tim starim pučkim tvorevinama.Danas, kad se, poslije Pirandella i Jovcca u pisanoj književnosti, tako teško podnose samo reprezentativni trenuci nekog lika ili neke skupine ljudi, ti nas »svakidašnji« elementi u epskoj poeziji stanovitog broja pjesama iz Dalmacije još više privlače. I onda najposlije zašto moramo biti takvi protivnici »zabavljanja« u narodnoj poeziji, kakav je Medenica, kad nam je poznato da i sva pučka tvorba, i ne samo naša, spada također u beletristiku, što ne znači drugo do u zabavnu literaturu. A pogotovo kad znamo da i najplemenitija misao, ako nije na zabavan način ispričana, u umjetničkom pogledu nema osobita uspjeha. Zatim, nisu li stanoviti vremenski razmak od zbivanja, kao i stanovita geografska udaljenost od mjesta gdje su se ta zbivanja odvijala, koristili stvaraocu pri oblikovanju umjetničkog djela, pogotovo ako je živio u relativnom miru kao što su živjele i kazivačice narodne poezije u Dalmaciji?!Vremenska udaljenost križarskih ratova od dana u kojima je Tasso djelovao zacijelo je nemalo pomogla ovome velikom pjesniku na prijelazu renesanse u barok da u svome epu Oslobođeni Jeruzalem bolje doživi, a i sagleda, sve ono ljusko u borbama između Seldžuka i kršćana, te da i pored pristranosti prema kršćanima vidi junaštva i trpnje njihovih protivnika? A zar je vrijeme Bijesnog Orlanda bilo ujedno i vrijeme L. Ariosta, tvorca toga velikog renesansnog epa? Pa i za Homera se misli da nije živio, odnosno pjevao neposredno poslije dugih i toliko krvavih borbi između Grka i Trojana-ca oko zidina staroga Ilija. Treba li da navedem u najnovijoj evropskoj književnosti veliku Tolstojevu epopeju Rat i mir, koje se zbivanje također ne događaju u danima koji su bili dani njezina autora? Da ovom prilikom spomenem i Engleza Shakespearea i njegova čuvena dramska djela iz talijanskog života: Mletački trgovac i Otelo, mislim da je poslije gore navednih primjera jedva potrebno.301Toliko o odnosu između vremena zbivanja i vremena autora koji tome zbivanju daje umjetnički oblik, kao i o odnosu između sredine gdje su se ta zbivanja odvijala i sredine u kojoj su ta zbivanja bila opjevana odnosno umjetnički doživljena.Za svoga daljnjeg razlaganja »Umetničke karakteristike varijanata« Medenica će proširiti opseg područja o kome je riječ i primorskim pojasom Dalmacije te otocima njezina srednjeg dijela, priznat će joj i to da je ona za historiju naše epike veoma važan izvor, ali će isto tako kazati da je njezina epika pod utjecajem mediteranske građanske kulture izgubila svoju funkciju, produktivnost i životne sokove, da je stagnirala i lagano sahnula, pa kad se u drugoj polovici XIX stoljeća počelo sa sakupljanjem te epike, da je ona odavala »oso-ben karakter«, što se tiče sadržaja isključivo motivsku tradiciju, a što se tiče oblika, dosta mehaniziran, šupalj deseterac i još razmjerno dobro očuvan epski jezik s vrlo malo lokalne obojenosti bez krajnijh 'znakova propadanja herojsko-patrijarhalnoga društvenog epskog raspoloženja' kakve odaju pjesme istoga doba u Slavoniji, Vojvodini, jugoistočnoj Srbiji i Makedoniji, Ali kao na još nekim mjestima ovoga prikaza, moram i dalje Me-denici ponovo prepustiti izravno riječ: »Pesme su izgubile svoj bitni životni elemenat, instrumentalnu pratnju (gusle), a time i svoju kolektivnu publiku: prestale su da se pevaju, izgubile svoje reprezentativno muško društvo i muško obeležje, društveno potonule na nivo naivne zabave i najvećim delom dalje čuvane i pamćene od strane talentovanijih starijih žena, koje su ih kazivale odnosno pevušile svojim najmlađim ukućanima. Otuda u njima one romantično-sentimentalne primese na koje se često nailazi. O nekom psihološkom poniranju ili improvizatorskom novačenju od strane kazivača (jer se o pevačima u pravom smislu ovde može govoriti samo u izuzetnim slučajevima) u njima nema ni traga. Razlike se baziraju isključivo na boljem ili slabijem pamćenju, odnosno boljoj ili slabijoj verzirano-sti u tehnici deseteraca. Po tome svome karakteru ove302pesme predstavljaju dobrim delom tezaurisani sloj ostataka naše starije epike, iako su tako kasno pribile-žene. Ovim je uglavnom data i sumarna karakteristika južnodalmatinskih varijanata naše teme kao umetnič-kih tvorevina ...«Ne zadržavajući se na kontradikciji da žene u Dalmaciji pjevuše svoje stihove najmađim ukućanima, poslije tvrdnje da se južnodalmatinske epske pjesme ne pjevaju, morat ću se malo zadržati na dva mjesta netom navedena Medeničina citata, i to na onome mjestu gdje Medenica kaže da se u južnodalmatinskoj epici često nailazi na romantično-sentimentalne primjese, a onda na onome u kojemu iznosi da se razlike između pojedinih pjevačica osnivaju isključivo na njihovu boljem ili slabijem pamćenju, odnosno boljoj ili slabijoj upućenosti u tehniku deseteraca.Romantično-sentimentalnih primjesa ima u znatnom broju tvorevina usmene poezije zabilježenih ne samo u južnoj Dalmaciji nego i u drugim našim krajevima, a onda i u tradicionalnom pjesništvu drugih naroda, a osobito španjolskoga čija folklorna poezija ide u red najboljih u Evropi. Pa ipak usmenoj poeziji, nađenoj na području

Dalmacije, te romantično-sentimentalne primjese nisu nimalo smetale da nam preda u naslijede čitav niz izvrsnih pjesama od kojih se neke ističu i bogatstvom stvaralačke fantazije i preciznošću pjesničkog izraza, pa kao takve idu u red najboljih što su ih južni Slaveni uopće stvorili.I Medeničino potejenjivanje stvaralačkih sposobnosti kazivačica narodne poezije na području južne Dalmacije i svođenje njihova umijeća samo na to da su naučenu građu bolje ili slabije pamtile, ne čini mi se ni umjesno ni točno. Netko tko je mogao otpjevati kao što je, npr. mogla kazivačica Mare Fortunić s otoka Sipana pred svojim zapisivačem Baldom Glavićem pjesmu kakva je ona koja počinje stihom Otpravi se Grgur Senjanin, a nalazi se u V knjizi Matičina publicirana zbornika pod br. 196, taj nije mogao biti samo puki ponavljač mehanički naučena teksta, nego i fini interpretator veoma složenih poetskih stanja.303Možda ovom zgodom nisam samo slučajno spomenuo Glavića, čiji je sakupljački rad, povezan s kaziva-čicom Anicom Begin, Medenica na str. 147, u bilješci pod crtom br. 14, bez ikakvih dokaza, onako odoka, ružno osumnjičio.Ali u Radosava Medenice ne prolaze dobro ni stari sakupljači naše tradicionalne poezije u južnoj Dalmaciji. Tako, npr., kad govori o uspjeloj bugarštici »Kako je Strahinji Banoviću žena učinila izdaju, i kad su je za to braća nje pogubili, koja je inače objavljena u Bogiši-ćevoj zbirci Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa pod br. 40, on će (dakako sve u poglavlju Umetničke karakteristike varijanata) za nju napisati ovo: »Najinteresantnija je svakako Bogišićeva bugaršti-ca, koja po svome duhu i tonu predstavlja pre epizodu iz kakve poeme viteške epike nego našu narodnu pesmu. Viteški ceremonijal, romantično-zabavni karakter, zavisni odnos viteza-vazala i njegova vernost i odanost gospodaru, čak kad je ovaj i nepravedan prema njemu, toliko tipični za zapadnjačku vitešku epiku, najupadljivije su odlike Betondićevih pesama u Bogišićevoj zbirci. To je tipična 'dvorska' zabavna pesma za aristokratske krugove, bez društvene funkcije kakvu je imala naša junačka pesma. Prefinjenost naravi i osećanja, kao i način kako se oni kazuju, upućuje takođe na isti zaključak.«Uz to Medenica će i Betondića (jer Betondić je zapi-šivač bugarštice o kojoj je bilo govora u prednjem citatu) kao i Glavića osumnjičiti zbog nepouzdanosti teksta.I s još nečim se ne slažem u ovim Medeničinim razlaganjima, a to je ono mjesto gdje on tvrdi da je epika u Dalmaciji, došavši pod utjecaj mediteranske građanske kulture i zbog toga izgubivši svoju funkciju, pro-duktivnost i široke sokove, stagnirala (meni bi milije bilo napisati »zastala u svome razvitku«, ali Medenica je slobodan da upotrebljava riječ koju hoće pa i stranu umjesto domaće) i lagano sahnula. Ja mislim da se više--manje o tome svi slažemo da mediteranska gradska kultura nije nipošto jalova kultura (vidimo to i danas gdje za tom kulturom toliko čeznu i njezinim se djelima304nadahnjuju i narodi od nje dosta udaljeni, kao npr. Englezi i Amerikanci) nego da je naprotiv ona dala izvan-redno velikih priloga ne samo na području likovnih umjetnosti (uključivši tu i graditeljstvo) nego i književnosti, a posebno poezije. Pa najposlije baš smo mi Hrvati u dodiru s njome, a sačuvavši svoje bitne slavenske osobine, stvorili i svoju pisanu književnost, jednu od najstarijih i najvrednijih (dakako, što se tiče XV, XVI, XVII i djelomično XVIII stoljeća) među Slavenima uopće. I kako da na kraju u radovima, recimo, Ši-ška Menčetića i Džore Držića kao pismena čeljad znamo za petrarkističku poeziju te mediteranske kulture, a kad pjevamo kao puk o svojim ili tuđim velikašima, da ne znamo za viteški ceremonijal i ostale osobine zapadnjačke epike? Zašto ti elementi, jednom usvojeni, ne bi bili i naši? Valjda nećemo biti tako lakoumni pa sad najednom tvrditi da, uz sela u Dalmaciji, nisu bili i gradovi naši, i to od davnine? Ta nije li Marko Marulić u XVI stoljeću pisao pjesme na našem jeziku da ih može razumjeti njegova sestra plemkinja, kao što je i on bio plemić, jer nije znala, poput ostalih svojih sugrađanka, također vlasteoskih kćeri, drugog jezika do našega, tj. hrvatskoga?Kad se piše o narodnoj poeziji u Dalmaciji, a i u nekim drugim krajevima, onda nije opravdano gradske odnosno zapadnjačke utjecaje u usmenoj poeziji smatrati negativnima, jer je pri stvaranju naše tradicionalne poezije imao udjela i grad, a to njoj, kao ni onoj španjolskoj, nije nimalo škodilo. Ne zaboravimo da su naše stare narodne pjesme, a neke od njih i umjetnički posebno uspjele, zapisane u tri naša grada: u Starome Gradu, u Dubrovniku i Zadru. I da su to bili prvi zapisi naših narodnih pjesama uopće.Zato dio iz Betondićeve bugarštice kojom smo gore bili zabavljeni, a koji se kao ni ona čitava, Medenici ne mili, a opisuje kako Strahinja ide sam u potragu za otetom ženom, odbivši pomoć svojih sura Ugovića, nimalo ne odudara po duhu i posebno protančanu izrazu od znatnog dijela i drugih naših epskih pjesama za-20 Zanemareno blago305pisanih na obalama Jadrana, pa i u drugim nekim našim krajevima.Da to što plastičnije pokažem, najprije ću donijeti taj dio iz Betondićeve bugarštice, a onda poslije njega dio iz jedne pjesme nađene u Hrvatskom primorju koju je njezin objavljivao N. Andrić nazvao Nesretno vojevanje grofa Vrana (Hrvatske narodne pjesme, knj. VIII, br. 1).Evo najprije dijela Betondićeve bugarštice:»Neću, reče, Stjepane, nijednoga od Ugovića,nijesu meni, moj sura, braća tvoja od potrebe.«

I bješe na bedru kordu svoju pripasao,a na ruku uzeo tu palicu drenovicu;i on tako otide pješice, bez konja dobrai prid sobom odvede Bezbiljega hrta svoga,kad je došo Strahinja u planinu u zelenu...U pjesmi iz Hrvatskog primorja se opisuje kako je jedan kraći pohod Senjana propao zbog neposlušnosti konja grofa Frana, njihova vođe, kad ga je htio napojiti. Nagli napad Turaka lišio je života jednoga od njih (Barbu kapitana), dok je Pavle Hreljanović bio ranjen. A na povratku u Senj evo što se događa:Jidu oni Senju bijelome,kada došli pod Senj grad bijeli,ugleda ih Hreljanović Miho,na njemu je klobuk s bilim perjem,hiti klobuk va 'no sinje morei jošće je junak govorio:»Nosi, more, bilo perje mojekako mrtva Barbu kapitanai mojega brata ranjenoga!«Sigurno da nije u duhu ideala Medeničinih dinarskih junaka da Strahinja ide u potjeru za otimačem svoje žene s palicom drenovicom i bez konja, samo u pratnji hrta, kao kakav lik s koje freske Piera della Franceske, kao ni to da junak, doznavši za uzmak svojih, a posebno306za smrt jednoga od njih (Barba kapitana), kao i za rane svoga rođenoga brata, postupa kao Miho Hreljanović onako spontano, južnjački, bez ikakva dostojanstva, gotovo u duhu likova nekih neorealističkih filmova. Ali prizora kao što su ova dva, može se naći i u španjolskim romancama, pa svejedno nikome nije palo na pamet da ih zbog njih smatra manje uspjelim pjesničkim djelima.Naprotiv, čitača naših dana posebno se doima na svoj način očajnički hod teško uvrijeđena Strahinje s palicom drenovicom u ruci bez konja kroz planinu punu svakojakih zasjeda, ili nekontrolirani ispad mladoga, temperamentnoga Senjanina Miha. Kako Mede-nica ne shvaća da nam je »uzvišen govor« junaka koji gotovo nikada ne silaze s koturna dok traje radnja jedne pjesme u kojoj oni igraju glavnu ulogu, danas dalek, stran? I da su nam poneki put bliže »mane« tih junaka od velikih gotovo nedostiživih njihovih »vrlina«?307GIUSEPPE RADOLE, CANTI POPOLARI ISTRIANI(Biblioteca di »Lares«, vol. XIX. Olschki, Firenze 1965,234 str.)Najnovija zbirka talijanskih narodnih pjesama iz Istre koju je priredio Giuseppe Radole zanimljivo je djelo. U kratkom predgovoru priređivač nas upozorava da su u tu zbirku ušli tekstovi samo onih pjesama — osim nekih vilota iz Vodnjana — kojima je uspio pn> naći melodiju koja ih prati.U uvodu, koji je vrlo pregledno pisan, Radole iznosi tko je u Istri sakupljao talijanske narodne pjesme pa spominje nepoznatog izdavača u Rovinju, A. Ivu, J. Ca-vallija, G. Vidossija, G. Timeusa i F. Babudrija. Kao muzikologu, priređivaču je posebno žao što su ti sakupljači, zauzeti prvenstveno lingvističkim i književnim problemima, zanemarili bilježenje melodija uz tekstove koje su objavljivali.Govoreći o tome kako je sistematsko sakupljanje narodnih pjesama fenomen koji se pojavio uz buđenje nacionalne svijesti pojedinih naroda u prvoj polovici XIX stoljeća i kako se u to vrijeme vjerovalo da će se u tim pjesmama pronaći najhitnije i najosebujnije strane naroda kome su pripadale, Radole kaže da su se309pod tim osvjetljenjem počele sakupljati i talijanske narodne pjesme u Istri, pa ističe da je takav sakupljač bio i onaj već spomenuti nepoznati objavijivač talijanskih narodnih pjesama u Rovinju iz godine 1862.Dalje Radole piše kako se utvrdilo za mnoge popularne talijanske narodne pjesme iz Istre da su srodne onima s područja Venecije, a onda Toskane i Sicilije. Ali on isto tako naglašava kako se opazilo — a i on je to opazio — da su neke od tih pjesama i sasvim izvorne, s nekim svojim posebnim karakteristikama koje inače nije moguće naći u drugim pokrajinama samog italskog poluotoka. Kao posebnost istarskih talijanskih narodnih pjesama, Radole spominje i pjevanje »na tanko i debelo« u Vodnjanu, a ne može a da ga u isto vrijeme ne poveže sa slavenskim svijetom koji živi u neposrednoj blizini toga gradića. Tu nazočnost slavenskoga, hrvatskog svijeta, Radole ne prešućuje ili ne spominje kao što su dosad neki talijanski folkloristi iz Istre spominjali nevoljko s potcjenjivanjem, nego ozbiljno, bez ikakvih namjera da ga omalovaži: »Infine vogliamo rilevare come in certi modi di cantare 'a due soli', non si possono non ravvisare alcuni scambi col mondo slavo. £ noto infatti che i croati dell' Istria praticano quasi esclusivamente il canto a due e non solo per terze e šeste parallele.«I pri ocjenjivanju pojedinih zbirki svojih predšasni-ka Radole je objektivan, što se može vidjeti iz ovog odjeljka u kome se zadržava na djelu Fonti vive de i canti veneto-giuliani F. Babudrija, koje djelo smatra jednim od najznačajnijih za talijanski istarski folklor: »Šteta što je knjiga ponešto okljaštrena nacionalizmom: neke se stvari

razumiju same po sebi, a da se ne moraju slušati mnogo puta ponovljene s razmetljivim inzistiranjem.«Na još jednom mjestu svoga uvoda priređivač ove zbirke spominje nas Hrvate u vezi s pojedinim pjesmama talijanskoga folklora u Istri i to na onome kad kaže da bi iz XVII stoljeća morala biti i »lauda natalizia« (neka vrsta božične pjesme) koja počinje: Siam pastori e pastorell, a melodijska joj intonacija podsjeća na

Pastirski kapričio G. Frescobaldija i jednu božićnu stranu napisanu za orgulje A. Lottija. Za tu »laudu natali-ziju« Radole kaže: »Ta je melodija poznata općenito uzduž čitave dalmatinske obale s hrvatskim tekstom.« Posrijedi je melodija božične pjesme U se vrime go-dišća.Na jednome mjestu uvoda (str. XIV, 4, odj.) Radole žali što su Talijani, zbog nezasitnog lova svojih folklornih proučavača na varijante u svrhu komparativnog studija, još tako daleko od toliko obećavana korpusa talijanskih narodnih pjesama. No i mi, i pored mnogo obilnije i vrednije građe — a i znatnoga teorijskog pro učavanja te građe (u kome su zapaženih priloga dali i neki stranci), iako se ne bismo mogli pohvaliti nekim posebnim brojem lovaca na inačice u svrhu komparativnog studija — ne stojimo u tom pogledu ništa bolje od Talijana.U uvodu Radole je posebnu pažnju posvetio viloti za koju kaže da je najkarakterističniji krik istarske duše (dakako, talijanske!), iskren i otvoren, domišljat i rugalački, satiričan, ali i bezobrazan također. I pjesmama u kojima se nešto priča (canti narrativi) Radole je posvetio jednu stranu svog uvoda. I pri ocjeni iredentističkih pjesama o kojima piše na kraju samog uvoda. Radole se pokazao i kritičan i objektivan.Zbirka je podijeljena na veoma kratak predgovor, uvod dug oko 24 strane, notne primjere, pjesničke tekstove (u kratkoj bilješci koja prethodi tim tekstovima Radole upozorava da su oni spjevani u dva glavna istarska dijalekta, istriotskom i venecijanskom, te čistom talijanskom književnom jeziku). Kraj same zbirke sastoji se od bibliografije djela kojima se priređivač služio, te potrebnih kazala melodijskih i tekstovnih zapisa.Na geografskoj karti Istre, koja je priložena knjizi, ucrtana su ona mjesta u kojima su zapisane pjesme. Poslije svakoga notnog zapisa nalazi se ime mjesta gdje je nađen, kao i ime onoga koji ga je zapisao, a u ponekim slučajevima i ime onoga, odnosno one koja ga je otpjevala.310311Sami pjesnički tekstovi, koji su označeni arapskim brojevima, podijeljeni su na ove dijelove: Pjesme religiozne i prosjačke, Dječje pjesme, Villotte i stornelli, Pjesme u kojima se nešto priča (ovih ima najviše!) i Plesne pjesme (samo dvije).Neki od tekstova imaju srodan motiv s nekim hrvatskim tradicionalnim pjesmama iz Istre. Na jedan od tih motiva koji se u zbirci G. Radolea nalazi pod br. 96 a b (str. 182—183) i pod br. 97 a b (str. 184—185) ja sam već bio upozorio u knjizi Istarske narodne pjesme, Zagreb, 1960, i to u popratnim riječima umotvom Jone su bile tri sestrice (str. 92), a ovom prilikom upozoravam da je u spomenutoj mojoj knjizi »Istarske narodne pjesme« motiv pod br. 7 (str. 168—170) u zbirci G. Radolea zastupan sa sedam pjesama (br. 15, 17, 18, 19a, 20a, 20b i 21), a motiv br. IX (str. 7) u pjesmarici Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih. Trst, 1879, sa četiri pjesme (br. 49a, 50a, 50b i 50c).Uspjelih, lijepih pjesama ima u svim dijelovima ove zbirke G. Radolea, ali poglavito ih ima u onome koji je posvećen pjesmama u kojima se nešto priča, a koje bismo mi nazvali u velikoj većini slučajeva baladama i romancama.312ŽIVOTNOST I UMJETNIČKA VRSNOĆADIJALOGA U NAŠIM NARODNIMPJESMAMASvi oni koji su se bavili proučavanjem naše tradicionalne poezije opazili su da su u njoj vrlo rijetki opisi prirode. Onaj koji se neprekidno kreće u toj prirodi, kojemu je ona na dohvatu ruke, kojom je on okružen gotovo pri svakom poslu; u svojim umotvo-rima rijetko se kad na njoj zadržava zadovoljavajući se time da nam kaže gdje se što zbiva, koje je doba godine, visina dana, te da li je vedro ili oblačno, odnosno da li je dan spokojan ili uznemiren olujom, a i to samo onda kad to ima dosta jake veze s događajem o kome se priča.Zašto je tako, pokušalo je više njih objasniti. Tako su jedni tvrdili da opisi prirode spadaju u pisanu književnost, a i to na posebno visoku stupnju njezina razvitka, kad se stanovnici gradova, njezini njegovatelji, izuzetno zažele nakon zadušljiva zraka uskih zagađenih ulica, prostranih polja i kitnjastih bregova sa širokim nebom nad njima; drugi opet da stanovnici sela baš zato jer su s prirodom u neprekidnu dodiru, nju više ne vide, naime, da su se toliko na nju i njezine najblistavije prizore navikli da je u njih nastupila neka vrst akomodacije prema tim prizorima itd., itd.313Za svojih brojnih terenskih radova više puta sam nastojao saznati od samih seljaka kako oni doživljavaju prirodu kojom su okruženi, kako reagiraju na neke njene više nego atraktivne trenutke, ali sam samo nekoliko puta dobio i odgovor ponekoga od njih pomoću kojega sam ipak mogao zaključiti da i oni sudjeluju u posebno privlačnim ljepotama svoga kraja pa da ih prema tome i te kako vide. Ali zašto je ne unose u pojedine dijelove svojih umotvora ili ako je unose, onda je više unose kao naznaku u vezi s ovim ili s onim prizorom ili kao uspoređenje

nego kao doživljaj koji bi ih bio do kraja obuhvatio svojom veličinom ili tajanstve-nošću, ostaje i nadalje neriješeno pitanje.No dok su naši tradicionalni umotvori tako siromašni opisima prirode, dotle su neobično bogati dijalozima i to ne samo umotvori epskoga karaktera nego i lirskoga. Mnoštvo lica u našim narodnim pjesmama govori i kroz taj svoj govor izražava vrlo opsežnu skalu naj-raznolikijih osjećaja. I tako je veliko bogatstvo tih dijaloga da je više predstavnika naše pisane književnosti privučeno njima mislilo da je doraslo stvoriti pomoću njih veliko dramsko umjetničko djelo (I. Voj-nović, Đ. Dimović i dr.). Uostalom već je i A. Mickie-wicz u svojim predavanjima o našoj narodnoj poeziji koje je održavao u Parizu na College de France upozoravao na dijaloge u toj poeziji koji da su tako česti a i snažni da se gotovo sami od sebe pretvaraju u prave uspjele dramske prizore. No kako je naša narodna poezija, i to ona čisto epska kao i ona epsko-lirska pa i lir-sko-epska, u prvom redu umjetnost pripovijedanja izgledalo je zbog toga što je u modernoj evropskoj prozi, a poglavito u romanu, dijalog sve više ustupao mjesto unutarnjim razmatranjima pojedinih junaka, a razgovori se — nekada tako dominantni — svodili na najmanju moguću mjeru, da joj oni ma kako bili uzbudljivo i napeto vođeni, nisu osobita prednost. Način pripovijedanja gdje su dijalozi gotovo potpuno iščezli, ili se vidno prorijedili, posebno je došao do izražaja u poznatu Proustovu remek-djelu U potrazi za izgubljenim vremenom, zatim u nekim romanima Itala Sveva, te314djelomično u Jovceovu romanu Uliks, dakle u pisaca koji su bili stekli posebni ugled između dva rata, ali kojih se ugled nadalje i u naše vrijeme i grana i raste. Grana utoliko što ih mnogi daroviti pisci baš u tom postupku slijede, a raste zbog toga što se sve vise vrijednih kritika nalazi zabavljeno njihovim djelom.Ali i dijalog je doživio svoju obnovu i baš u tom vremenskom razdoblju i to u djelima Ernesta Heming-waja. I taj je pisac, koji je godine 1954. dobio i Nobe-lovu nagradu za književnost, imao mnogo nasljedovatelja i u američkoj a i u evropskoj literaturi. Dovoljno se pri ovoj tvrdnji samo sjetiti darovitog talijanskog prozaiste Ellija Vittorinija. A Hemingwajovih nasljedovatelja našlo bi se i u nas iako ne tako značajnih kao što je netom spomenuti talijanski pripovijedač.No kad govorimo o dijalogu i njegovoj upotrebi u djelima modernih evropskih i američkih pisaca, onda ne smijemo smetnuti s uma da on u tzv. zabavnoj književnosti niže vrste to jest u onoj književnosti koja privlači čitače senzacionalnošću gradiva koje obrađuje, nije nikad prestao igrati jednu od prvih uloga. Istina to nije dijalog Stendhala ili Lava Tolstoja, dijalog koji je toliko povezan i s unutrašnjim zbivanjima lica koja se njime služe da je od tih zbivanja neodvojiv, nego ima više funkciju da što brže a i sa što manje napora za čitača promiče radnju kroz razne »zaskoke iznenađenja« do toliko žuđenoga raspleta pa prema tome i svršetka. Prosječnome čitaču, a i slabo obrazovanu čitaču, ništa nije u romanu milije od dijaloga. Zato se pisci vašarskih romana jedino i služe njime.Uostalom sjetimo se naših mladih dana, hoću reći dana provedenih u srednjoj školi, kad smo mogli vidjeti u većine čitača, svojih sudrugova, knjige određene za domaću lektiru precrtane na mjestima gdje su bili opisi prirode, interieura ili unutrašnjih raspoloženja pojedinih lica, a gdje su ostali neprecrtani dijalozi, bez obzira radilo se u tom slučaju o Vjerenicima Alessan-dra Manzonija ili o Zlatarevu zlatu Augusta Šenoe.Jer kakvu zamjerku možemo s bilo koje strane što se tiče uspjelog umjetničkog oblikovanja upraviti di-315jalogu u opisu iz prvog dijela Tolstojeva romana Uskrsnuće, a u kojemu se opisu iznosi kako se Katarina Maslo va, jedno od glavnih lica romana, vraća u svoju zatvorsku ćeliju poslije izrečene osude, sva slomljena i izgubljena:»Kad je zagromotala brava i Maslova bila puštena u ćeliju, svi se okrenuše k njoj. Čak i crkvenjakova kći zastala časkom, pogledala tu što je ušla, digla obrve, ali nije ništa kazala, nego se odmah ushodala opet svojim velikim, odlučnim koracima. Korabljova zabode iglu u kruto platno i ispitljivo, preko naočara, upilji pogled u Maslovu.— Ajaoh! Vratila si se. A ja sam sve mislila, da će te riješiti, — izgovori svojim promuklim, krupnim, muškim glasom. — Jasno je, strpali su te.Skine naočare i položi svoje šivanje na ljese do sebe.— A ja sam, draga, sve razgovarala s teticom, da će te možda odmah osloboditi. Kažu, da se i to događa. Još ti i napoklanjaju novaca, već kakvo se vrijeme desi, — započe odmah svojim pjevuckavim glasom stražari-ca. — A onamo eto ti na. Vidi se, nije se ispunilo, što smo nagađale. Bog po svojemu, draga, vidi se, — razvodila je bez prestanka svoj prijazni i zvučni govor.— Zar su te već osudili? — zapita Fedosja sa sami* losnom nježnošću, gledajući Maslovu svojim djetinjim, jasno-plavim očima, i sve joj se veselo, mlado lice promijenilo, kao da bi da zaplače.Maslova nije ništa odgovarala, nego šuteći ode k svome mjestu, drugomu od kraja, uz Korabljovu, i sjedne na daske na ljesama.— Nisi valjda ni jela, — reče Fedosja, ustane i pri* đe k Maslovoj.Maslova ne odgovori, položi pecivo na uzglavlje i stane se razdijevati: skine prasnu haljinu i maramu s kuštrave crne kose i sjedne.«1Opis je to u kome na nekoliko pitanja upravljenih Katarini Maslovoj od drugarica s kojima se nalazi u1 L. Tolstoj, Uskrsnuće. Zagreb, Minerva, 1933. XXXI poglavlje, str. 128—129. Preveo Iso Velikanović.

316zatvoru, njezina šutnja kazuje više od ma kako formu* lirane rečenice. Ali ovakva snaga oblikovanja koju do* življavamo potresno i u prijevodu, a u kojemu oblikovanju smeteno i izgubljeno neodgovaranje glavne juna« kinje ima moć najpouzdanije obavijesti, dana je samo rijetkim piscima pripovjedačke proze.Jasno da su drukčije vođeni razgovori u romanima i pripovijetkama za koje sam već kazao da pripadaju tzv. zabavnoj književnosti niže vrste. Samo što i u takvoj književnosti imade daljnjih stupnjevanja, pa na onoj najnižoj njezinoj skali stoje autori koji jedva da bi i spadali u književnost ukoliko u nju ne svrstavamo sve ono što je objavljeno i što ima neku čitalačku publiku.Ljubav prema neobičnome, stravičnome, neočekivanome, apsurdnome itd. njegovana u avangardističkoj beletristici naših dana uzrokom je da se počelo sve više zanimati za još do jučer od ozbiljne književne kritike prezrene romane Ponson de Terrailla i Eugena Suea. Da se tom povoljnom situacijom okoristila i naša Zagorka, upućene nimalo ne iznenađuje. Jer i ona je našla uglednog izdavača kao i gore navedeni francuski pisci tzv. feljtonskog romana, a njezinom je velikom romanu Gricka vještica jedan sveučilišni profesor napisao predgovor. Sad neću na ovome mjestu govoriti o tome da li je ona ravna po svojim pripovjedačkim sposobnostima netom spomenutim francuskim piscima, ali da je imala kao i oni — a da ima i danas — brojnu publiku to više-manje svi vrlo dobro znamo, i da ta publika nije samo ona potpuno neobrazovana, i to također svi znamo.Istina mi u Zagorke nećemo naići na rečenice (koje, doduše, nisu dijalog) nalik ovima iz romana Ponson de Terrailla: »Pakleni smiješak preleti njezinim usnicama ... i njezine se nozdrve raširiše kao u tigrice . ..«, ali zato hoćemo na razgovore oblikovane bez ikakvih podrobnijih objašnjenja o tome što se dešava u nutrini lica koja su ušla u radnju djela kao što su npr. ova na samom početku malo prije spomenutog romana Gricka vještica.317»Boltek uhvati požudno vrč i taman ga nagne kad zatrubi noćobdija. Sva se trojica prenu. Boltek spusti vrč.— Što je? Andraš trubi! Jedan, dva, tri!— Triput je zatrubio! Dogodila se nesreća! Skoče kao jedan i požure k prozoru.U tami se vidjelo samo blijedo noćobdijino svjetlo kraj Krvavog mosta.— Bit će da je negdje vatra, očuvaj nas sveti Flo-rijan — usklikne Klement.— Idem pogledati što je — odluči mlinar.— A tvoji gosti?— Pa valjda ih ne trebam čuvati!— Ja ću pogledati što je, a ti ostani.. .«2Ali ne može se nikako kazati da napetost onoga što se dešava kroz ova tako jednostavna uglavljivanja, pitanja i odgovore, nije za onoga tko ih prati znatna i da »klizeći« po njima ne žuri nestrpljivo k onome što se uistinu dogodilo.Talijanski suvremeni književni kritik Giuliano Gra-migna raspravljajući općenito o džepnim romanima a u povodu izlaska jednog takvog djela već spominjanog Ponson de Terrailla u talijanskom prijevodu, piše: »Ali da li je ta književnost (ostavimo po strani čistu estetsku vrijednost) sva gadna i bez izlaska? Naklonost, radoznalost koju ona ponovo oživljena pobuđuje u publike koja očito nije ona pred sto godina koja je bila sva otvorena i podatna, a za koju su Sue, Dumas otac, P. de Terraille bili sredstvo da sanja kod otvorenih očiju — kako je zapažao Gramsci — pa da štaviše to rade i oni njezini čitači koje nije bilo tako lako zadovoljiti bilo čime; ipak mora imati neki smisao. Ne vjerujem da ga se može objasniti samo s nekom vrstom snobizma lošega ukusa.«32 Zagorka, Gricka vještica, Zagreb, Stvarnost, 1964. Svezak I, str. 5.3 L'ondata travolgente dei tascabili. Adesso e di turno Ro-canbole. »Corriere della sera«, Milano, br. od 6. III 1966, str. 11.318Prije nego završim ova razmatranja o upotrebi dijaloga u pisanoj književnosti — stranoj i našoj, prošloj i sadašnjoj — htio bih da uz »goli« razgovor Zagor-kinih junaka iz Gričke vještice navedem »veoma složeni« dijalog dvaju lica Williama Faulknera u romanu Svjetlo u augustu (Light in august):»Lena se spustila na zemlju u teškim, zaprašenim cipelama. Pogleda ga blago, zahvalno i reče: »Bili ste vrlo ljubezni«.»Pa, držim, da ćete sada moći do grada«, odvrati Armstid i pogleda je odozgo. Učinilo mu se da mu jezik beskrajno dugo traži daljnje riječi, dok su misli tekle mirno i brzo: Čovjek! Ljudi! Propustit će stotinu dobrih prilika samo da se upetlja ondje, gdje ga nitko ne traži. Propustit će i ne će* ni opaziti prilike da stekne bogatstvo, slavu ili učini dobro djelo, a katkada, možda, i zlo. Ali nikad ne će propustiti, da se upetlja ondje gdje ga ne treba. Onda mu jezik nađe riječi, koje je i sam slušao možda s isto tolikim čuđenjem kao i ona: »Samo ja se ne bi baš mnogo pouzdavao u... pouzdavao ...« i stane opet da misli: Ne čuje me. Kad bi mogla čuti ovakve riječi, ne bi ni silazila sa ovih kola sama s tim trbuhom, tom lepezom i tim zamotuljkom i odlazila sama u grad, koji nikad prije nije vidjela, niti bi jurila za čovjekom, kojega više nikada neće vidjeti, a kojeg je već jednom, previše gledala« — ... kadgod se već budete vraćali natrag ovim putem, sutra ili možda čak večeras.«»Nadam se da je sada sve u redu«, odvrati ona. »Rekli su mi da je tamo.«5Naime u ovom se ulomku radi o gravidnoj djevojci koja ide u potragu za onim s kojim je zatrudnjela, ali za koga

stvarno ne zna gdje se nalazi a koji je odmag-lio na vrijeme možda i zato da ga ne pripadne dužnost očinstva odnosno da se ne mora oženiti s djevojkom pa onda uzdržavati i nju i dijete. Armstid s kojim se4 Svi se citati donose u izvornu pravopisu.5 W. Faulkner, Svjetlo u augustu. Zagreb, 1953, »Zora«, str. 21. Preveo Šiirie Balen.319Lena upušta u razgovor odgovarajuć joj misli svoje, a način kako nam to Faulkner predočuje znatno se razlikuje od načina kako je to Tolstoj činio u ulomku koga sam donio u ovom prilogu iz XXXI poglavlja I dijela Uskrsnuća.Očito je da smo se morali upoznati, iako letimično, sa svim ovim prije nego prijeđemo na upotrebu dijaloga u našim narodnim pjesmama, dijaloga za koga sam već kazao da je i jako čest a i u velikoj većini slučajeva i jako uspio.Snaga dijaloga kao i česta njihova upotreba poznata je i u ostalim tradicionalnim poezijama svijeta, pa prema tome dijalozi nisu osobina samo našeg usmenog pjesništva, no to ne znači da oni u nas Hrvata pokraj svega toga nemaju neka svoja posebna obilježja i neke svoje poglavito uspjelo dane trenutke. Tako npr. njihovoj raznolikosti, govoreći i sa čisto stilsko-jezičnog stajališta, mnogo pridonosi i bogatstvo triju dijalekata u kojima su oni vođeni te poseb* no privlačno međusobno prelijevanje tih dijalekata.Tkogod se upustio u čitanje naših narodnih pjesama u jednoj od njihovih uspjelijih zbirki — publiciranoj ili rukopisnoj — nije se mogao oteti i pri prvom upoznavanju s njima, snazi dijaloga kojima su one bile prošarane, bez obzira da li su ti dijalozi iskazivali nečiju žalost, tjeskobu, strepnju, veselje, čuđenje, znatiželju itd. ili nečiji drski izazov, okrutnu namjeru, podlu uvredu ili neki drugi mučan doživljaj.Nego baveći se na ovom mjestu podrobnije tim dijalozima mi ćemo imati prilike da ih doživimo u više njihovih oblika, počevši od onih koji predstavljaju samo nestašan razgovor dvaju mladih bića zagrijanih jedno za drugo, preko lukavo vođena besje-đenja između lica koja su jedno drugom daleka ili ih povezuje neka treća osoba, do veoma napeta a ponekad i sudbonosna inaćenja između pojedinih junaka koji žele ono najgore — pa i samu smrt — jedno drugome. Što ne znači da se u ovome napisu nećemo upoznati i s dijalozima drugačijeg »ugođaja« no jednako privlačnim i uzbudljivim. Uopće pišući o tomes kakvim ćemo se sve od tih dijaloga upoznati, moram odmah potcrtati da ih u našoj tradicionalnoj poeziji ima svakakvih; od najsurovijih do najnježni-jih, od najpodlijih do najplemenitijih, ali da ćemo se u ovome ogledu već i zbog ograničena prostora susresti samo s nekima od njih i to s onima koji nam se budu učinili naj karakteristični j i a i najuspjeliji za tumačenje nekih misli na ovom mjestu.Evo jedne kratke pjesme koju su spjevali Gradišćanski Hrvati, a koja je sva dijalog:»Mili, ča činiš, da k nam ne hodiš? Mati mi je rekla, da me ne ljubiš.« »»Da te ne bi Ijubil ne bi k vam ni hodil, ne bi mojih vranih konji za tobum nagonil!««6Osim što nas u ovoj pjesmici iznenađuje oblik u kome je ispjevana tj. versovi nejednake duljine za koje bi mogli reći da su neka vrst slobodnih stihova — i koji, uz put budi rečeno, nisu ni velika rijetkost u hrvatskoj lirskoj tradicionalnoj poeziji, a posebno čakavskog jezičnog područja, pa ih zato ne treba povezivati samo sa slovačkom narodnom poezijom, da ih se s te strane shvati kao što to čini njihov objav-ljivač Fran Kurelac — sve je drugo toliko jednostavno kako samo zna biti u jednoj ovako prpošnoj narodnoj popijevci neduga daha kojoj nedostaje samo melodija pa da je u potpunosti doživimo. To je tipična pjesma za koju sam već kazao da predstavlja samo nestašan razgovor dvaju mladih bića koja su zagrijana jedno drugim.Pjesma kojoj početni stih otprilike glasi: »Rano rani Jagoda divojka«, a kojoj tako glasi i u primjerue F. Kurelac, Jačke. Zagreb, 1871. Pjesme ljubavne, br. 1 (str. 1).32021 Zanemareno blago321kojim ću se ja poslužiti na ovome mjestu, te koja pjesma i danas živi u našem puku i koje je motiv vrlo podesan za oblikovanje uvijek nečeg novog na osnovi više-manje istoga sadržaja, pa zbog toga ima i dosta uspjelih varijanata; služi se — kako i to već kazah samo ne navodeći konkretan primjer — lukavo vođenim razgovorom između djevojčine majke i djevojčinog potajnog ljubavnika, pa mi iz toga razgovora, dana u zbitim škrtim potezima, doznajemo za stvaran odnos koji možda među njima ne traje tek od jučer, a o kome djevojčina majka nešto naslućuje ali više u obliku bojazni pa i straha nego nečega opipljivoga, stvarnoga. No bit će bolje da se i u ovome slučaju, kao i u prethodnome, upoznamo izravno sa samom pjesmom:Rano rani Jagoda divojka, rano rani za gore na vode, za njun bolje na konju Radule. Gjedala ga Jagodina majka: »Ne hod tamo na konju, Radule, tamo moja Jagoda divojka; lipa mi je, odljubit ćeš mi je, malešna je, pristrašit ćeš mi je, nejaka je, privarit ćeš mi je!« Al jon veli sa konja Radule: »Ne budali, Jagodina majko, Jagoda je moja dijevojka; što je godir božje noći bilo Jagoda mi na rukom prispala, žuta kosa ruci otežjala.«7Razgovor se u ovome umotvoru ne vodi na početku kao u onome nešto kraćem iz Gradišća nego tek nakon četiri stiha koji nas uvode u samo zbivanje.7 O. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka. 1957. i 1958. Rukopisna zbirka (kratica rkp.) Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu (kratica INU) 310, br. pjesme: 163.

322Krajolik je kao i visina dana označena gotovo u obliku didaskalije, a sve drugo moramo mi sami sebi dočarati, što nije ništa neobična u našoj narodnoj poeziji. No kao da se sva snaga pjesme sažela u ona dva posljednja stiha koji su vanredne pjesničke snage (a napose posljednji) i iz kojih — kao i iz dva koja im prethode — majka doznaje o čemu se radi pa da je prema tome njezina bojazan glede Jagode koja je »i lipa i malašna i nejaka«, pa zato prikladna za zavođenje, bila sasvim opravdana.U pjesmi koju je M. Pavlinović zabilježio, a nalazi se u IX knjizi Matičina publicirana zbornika pod br. 15 te se zove Mladi Perujica i aga od Vrhgorca, posebno je dramatična poruka koja je u isto vrijeme i najdrskiji izazov a koju upućuje pismenim putem aga od Vrhgorca starom Mrkonjiću:Čuješ li me, stari Mrkonjiću! Pošalji mi ogojna dorata, ol' izađi na Zečevo ravno i povedi sina Perujicu! Ja ću izać na mome Golubu i povesti kćercu Begzijadu na arapki, vranoj bedeviji, da kušamo sriču na mejdanu! Ako moju ti uloviš glavu, džabe8 tebi lipa Begzijada za tvog sina mladog Perujicu! Na poklon ti Golub i kobila, na poklon ti čador i oružje! Ako tvoju ja ugrabim glavu, uzet ću ti ple?nića dorata i poturčit momče Perujicu, poklonit mu moju Begzijadu. Ako ne smiš na mejdan izaći, šaljem tebi prelo i vreteno pa mi pređi gaće i košulju, nek svak znade, da si strašivica!Na dar, badava.323Pročitavši tu poruku stari Mrkonjić zaplače od jada i uvrede a to vidi njegov sedamnaestogodišnji sin Perujica pa doznavši o čemu se radi vruće zaželi da zamijeni oca u borbi s agom od Vrhgorca, ali nemoćni otac se tome protivi, no kad vidi da nema drugoga izlaska onda dopušta pa daje opremiti sina i konja kako bi bili što otporniji u borbi koja ih čeka. Nakon naporne borbe sin pobjeđuje agu od Vrhgorca te njemu koji mu je ubio sedmero braće a majku poslao u grob prije reda zbog žalosti za tolikim sinovima, odsijeca glavu i nosi je u torbi kao posebnu nagradu svome starome ocu. Naravno da mu je u plijen pala i agina kćerka Begzijada.U ovoj pjesmi u kojoj se narodni stvarač posebno zadržao na opisu Perujičine opreme kao i opreme njegova konja (od 276 stihova koliko ih pjesma ima u cjelini, 47 ih je otpalo na te opise) poruka age od Vrhgorca dana je u obliku izravnoga govora. Naime to se njegovo pismo donosi tako živo kao da aga njegov sadržaj vlastitim ustima izgovara, što se često događa u našoj tradicionalnoj poeziji. Premda pravi dijalog u vezi s tom aginom porukom nastaje tek u onim stihovima u kojima stari Mrkonjić odgovara sinu što ga je tako ojadilo da od zdvojnosti plače. Nego evo toga dijela pjesme:Kad ugleda sine Perujica stara babu suzam' polivena, tada babi dite progovara: »Otklen knjiga, hrđa je ubila! Zar je dotlen ona žalovita, da ti roniš suze niz obraze?« Babo Peri tiho progovara: »Ovo 'e knjiga starog dušmanina, dušmanina age od Vrhgorca. Piše meni da mu šaljem, doru, ol da idem na mejdan junački i povedem tebe i dorata, da kušamo sriču na mejdanu.324

Pa sad ne znam, moj sine jedini, šta ću činit od života moga? Snaga me je davno ostavila, ruke trepte, a noge mi drkću.«U pismenoj aginoj poruci, za koju sam već kazao da djeluje kao izravan govor i koja počinje kao da je aga prisutan a ne njegove riječi u pismu »Čuješ li me, stari Mrkonjiću!«, osobito zadržava našu pažnju uspje-lošću sjenčenja stih »ako moju ti uloviš glavu« te stih, četiri retka niže od netom navedenoga, »ako tvoju ja ugrabim glavu«, gdje se u glagolu »ugrabim« koji je za priličan broj stupnjeva oštriji od »ulovim«, ispoljava sva agina krvožedna i otimačka narav koja se ipak nešto malo ublažava kad se radi o njegovoj vlastitoj glavi. A onda i završetak poruke koji svojom krajnjom drskošću djeluje posebno snažno:Ako ne smiš na mejdan izaći, šaljem tebi prelo i vreteno pa mi pređi gaće i košulju, nek svak znade, da si strašivica!A zanimljivo je kako je taj ponižavajući najuvred-1 j i vi j i dio poruke doživio sam stari Mrkonjić kada ga prenosi iznenađenom i zabrinutom sinu svojim riječima:Pa sad ne znam, moj sine jedini, šta ću činit od života moga? Snaga me je davno ostavila, ruke trepte, a noge mi drkću.Gdje je karikatura ostarjela, onemoćala ratnika, upotpunjena s onom iz agine poruke, dovedena gotovo do potpune grotesknosti.U varijanti ovoga zapisa koju je Vuk objavio u III knjizi svoga zbornika pod br. 56 i nazvao Ive Senković i aga od Ribnika, a za koju se ne zna pouzdano gdje je325načinjena, kao uostalom ni za znatan broj Vukovih zapisa općenito, nego se valjda prema ekavskom govoru misli da je iz Srijema, najuvredljiviji dio poruke glasi, budući da je u njemu agu od Vrhgorca zamijenio aga od Ribnika a staroga Mrkonjića Đurad Senković:... od' na mejdan da se ogledamo; ako V, Đurđu, na mejdana ne ćeš, pređi meni gaće i košulju, nek ja znadem da si mi pokoran.A zanimljivo je i to da i u Pavlinovićevu i u Vukovu zapisu otac ne prenosi sinu aginu poruku izravno od riječi

do riječi, poruku koja ga je tako uzbudila da je zbog nje i zaplakao, nego skraćenu i protumačenu onako kako ju je on doživio, što se redovito događa u životu, ali ne uvijek i u našoj narodnoj poeziji.Na najatraktivnijem mjestu ovoga zbivanja i Pavli-novićev i Vukov zapis poslužili su se izravnim vrlo dramatičnim dijalogom između mladoga neiskusnog bojovnika (megdandžije) i iskusna na sve spremnog krvoloka. I evo kako Pavlinovićev:Njemu Petar božju pomoć viče, a aga mu Boga nahvalio: »Bre aferim, soko od sokola! Sjaši, momče, da pijemo vino!« Petar agi ljuto odgovara: »Nisam došo s tobom piti vino, već sam došo s tobom mejdan dilit, pa što komu Bog i srića dade!« Kad je aga riči razabrao, skoči aga, prihvati oružje i zajaši svog dobra Goluba, a koplje mu kćerca dodavala. Viknu aga, ko da jelin ciknu: »Biž', đaure, kuja te štenila, da te striljam kopljem ubojitim!« Njemu Pere ljuće odgovara:326»Tvoje zvanje, tvoje i bižanje u duljinu pet stotin aršina!«A evo kako Vukov:Al besedi aga od Ribnika: »Man' se, Ivo, vraga i mejdana, još mejdana ni vidio nisi, a kamo li da si izlazio; već od', Ivo, da pijemo vino. Greota je tebe pogubiti, jer si teke na svet nastanuo, već se predaj, Senkoviću Ivo, i bez rane i bez mrtve glave. A evo ti tvrdu veru dajem da ti ništa učiniti neću — u tvog babe mlogo kažu blaga, podaj blago, pa otkupi glavu.« Al besedi Senkoviću Ivo: »O Turčine, ago od Ribnika, nisam došo da ti se predajem, već sam došo da se ogledamo i junački mejdan podelimo; već na mejdan, ako žena nisi, jer mi nije dugo za stajanje!« Ciknu aga kano zmija ljuta, pa on skoči na noge junačke, pa se dobra vranca privatio; pa besedi aga od Ribnika: »O junače, Senkoviću Ivo, igraj konja, pa udri na mene!« Al besedi Senkoviću Ivo: »O Turčine, ago od Ribnika, ja sam moga zamorio doru iz daleke zemlje putujući, pa ne mogu doru zaigrati već ti oću stati na belegu; igraj vranca, pa udri na mene, s belege se ukloniti neću, junački ću tebe dočekati.«327To Turčinu vrlo milo bilo, pa razigra vranca na mejdanu, pa potrze bojno koplje oštro, pa poviknu kao zmaj planinski: »Dri' se dobro, Senkoviću Ivo, nemoj reći da je prijevara!«Ovaj dio Vukova zapisa i pokraj nekih dragocjenih realističkih pojedinosti, kao one o izmorenosti konja koji se do megdana podosta nakasao i natrčao — u stvari od Senja do Ribnika s uobičajenim hiperboličnim obilježavanjem te daljine »iz daleke zemlje putujući« — pa sad ne može na mjestu određenu za bojni susret da »zaigra« nego samo da stoji s konjanikom na sebi »na belegu«, opširniji je nego u Pavlinovića; i kao u većine Vukovih zapisa kad se uspoređuju sa zapisima drugih sakupljača nekako književniji. Ja sam tu pojavu pokušao objasniti tako da je Vuku neprekidno lebdio pred očima njegov jezični ideal (čisti narodni govor kakav je onaj u Hercegovaca) pa da je on prema njemu ponekad svoje radove dotjerivao što mu kao pripadniku romantizma ne može od nas nitko zamjeriti, budući da su uz braću Grimm i ostali sakupljači u pojedinim evropskim književnostima toga razdoblja to isto radili.9U svakom slučaju jezik je u Pavlinovićevu zapisu zgusnutiji a i primitivniji, svakako manje kultiviran što ne znači da je i manje uspio kao umjetnička realizacija.Istina u Pavlinovićevu zapisu nema onih dirljivih riječi izazvana oca (u Pavlinovićevu Mrkonjića, u Vu-kovu Đurđa Senkovića) upućenih konju (i u jednog i u drugog dori), a koje počinju stihovima: »Ao, doro, vrlo dobro moje, / dosta li smo, dobro, vojevali.. .«10, a u9 Ja sam već o tome pisao u rimskom časopisu »La cultura nel mondo« u 2. br. za godinu 1958, str. 81—86 i u domaćim periodičkim publikacijama (»Filologija«, 2. knj. za godinu 1959. i »Umjetnost riječi« br. 1, godina 1960). Članci koje sam publicirao u »Filologiji« i u »Umjetnosti riječi« nalaze se u ovoj knjizi (v. str. 49—65 i str. 89—99).10 76. i 77. stih.328kojima on iskusnu atu preporuča neiskusna sina, ali zato ima onog čudesnog maskiran ja konja da bi već i svojim izgledom pobudio stravu u protivnika. Nego što se tiče u Vukovu zapisu dirljivih riječi zabrinuta oca konju na kome će mu jahati neiskusni sin, one su po sebi, jer su donesene u izravnu govoru, dijalog koga samo druga strana — tj. u ovom slučaju konj — vodi šuteći, pa prema tome spada u razgovor u kojemu onaj drugi sudjeluje bez riječi kao na primjer u poruci age od Vrhgorca upravljene starome Mrkonjiću u Pavlinovićevu zapisu. Taj govor koji djeluje kao da su prisutna oba lica dok se on odvija, ili, kao u slučaju Đurđcva konja u Vukovu zapisu, da u njemu sudjeluje i onaj kojemu od prirode nije dano da govori; dosta je čest u našim narodnim pjesmama. On kadikad zna obuhvatiti čitav umotvor kao na primjer u ovoj pjesmi u kojoj impresivno nizani reci, osim prvoga, dočaravaju prisustvo onoga kojemu su namijenjeni:Drago dragu po jabuci piše: »Drago milo, što te nema više? Ali su ti puti kameniti, ali si se bolom pobolio, ali si se s drugom oženio? Ako su ti puti kameniti i prija si priko nih gazio, ako si se bolon pobolio, Bog ti dao, brzo ozdravio; ako si se s drugom oženio, brzo ti se njome raženio, raženio, u grob uletio, zemljica ti kosti izmetala, pa u sinje more umetala, kad te more nazad povratilo, kroz kosti ti troskost trava resla, na ladnu te stijenu nasadila!«1111 O. Delorko, Narodne pjesme iz okolice Metkovića i iz jednog dijela poluotoka Pelješca. 1964. Rkp. zbir. INU

434,. br. pjes.: 143.329Očito je da se narodni pjevač ovakvim monologom koji ima funkciju dijaloga služi zato, jer je prikladan pri usmenom reproduciranju tekstova. No taj je monolog tu svoju funkciju, iako nešto oslabljenu, sačuvao i onda kad ga se počelo fiksirati na papir, a iza toga i objavljivati u posebnim knjigama. Jer odsutno »drago« čije je ponašanje nejasno zabrinutoj djevojci, neprekidno je prisutno u riječima ispisanim na jabuci i kao da se javlja nekim posebnim glasom ili još bolje rečeno podglasom koga ne može zabilježiti nijedna pisaljka ni dobro razabrati nijedno uho osim kao nerazabirljiv, tek naslućen poticaj da se djevojčino nespokojstvo, kako pjesma više ide prema kraju, pretvori od elegični nastrojene kantilene u vrlo krutu, da, upravo u vrlo bezdušnu, nečovječnu kletvu.Osim što se ova pjesma koju sam zabilježio godine 1964. na poluotoku Pelješcu ističe i stanovitom divljinom i u riječima i u slikama koje su od tih riječi sagrađene — pa je u tome na svoj način srodna Pavlinoviće-vu zapisu, inače iz Kupresa u Bosni, koji iznosi nevolje staroga Mrkonjića i njegova sina Perujice koje su oni međutim sretno prebrodili.Ali kad se naša narodna pjesma i ne služi monologom za koji sam kazao da ima u neku ruku funkciju dijaloga, nego kad se u njoj odvija pravi nepatvoreni razgovor, a sadržaj joj je vedar, praćen u svom napetu zbivanju na nekim mjestima i gotovo zadržanim osmijehom na rubu usana onoga koji je kazuje, ona zna isto biti snažna umjetnička tvorevina. A evo na primjer kako:Zarobija Ive Senjanine, zarobija neznana deliju, on sve misli da je ženska glava, pa je Ive majci besidija: »Muškoga je hoda i govora, a ženskoga smiha i pogleda, umriti ću, moja majko stara!« Govori mu svoja stara majka:»Ne jadaj se, Ive, dite drago, svoja će te naučiti majka, kako ćeš je mladu privariti; di su, sinko, puške i kudilje, ako bude mlađana divojka, ona pušku ni gledati neće, a kudilju izbirati oće.« Kad je Ivan deliju odveja di su puške i di su kudilje, 'na je mlada puške izbirala, a kudilju nije ni gledala. Govorija Ive, dite mlado: »Ajme, moja umriti ću majko, a za onom prilipon delijon!« Al je Ivi govorila majka: »Ne jadaj se, Ive, dite mlado, svoja će te naučiti majka, kako ćeš je mladu privariti; odvedi je vrilu vode ladne, ako bude mlađana divojka, ona će se vrila ustrašiti, ako bude delija neznana, 'na će vodu lako prigaziti.« Kad je Ive do vrila doveja; 'na je mlada vodu prigazila i nije se vode pristrašila, iz nidarca dojke povadila, pa je njemu jadnu besidila: »Boje su mi u nidarci dojke, nego tvoje u bašči naranže!« Onda bilo, sad se spominjalo.«12Izuzmemo li posljednji stih koji nema nikakve veze sa sadržajem pjesme i koga se može nalijepiti na tom mjestu svakom tekstu naše usmene poezije, sve je ostalo između sebe čvrsto povezano i izneseno na veoma12 0. Delorko, Narodne pjesme s nekih šibenskih otoka« 1957. i 1958. Rkp. zbir. INU 310, br. pjes. 72.330331sažet način. Kako nas već prva tri stiha uvode u sam doživljaj izravno, suvislo, bez ikakvih nepotrebnih zao-bilaženja!Zarobija Ive Senjanine, zarobija neznana deliju, on sve misli da je ženska glava...Već u četvrtom stihu evo majke koja će uz sina Ivu biti glavni nosilac dijaloga u romanci. Delija će se, odnosno u muškarca preobučena djevojka, pojaviti kao lice koje govori tek na samom kraju umotvora, iako je i dotad svojom pojavom bila i te kako prisutna u čitavom ovome zbivanju. Ali na kako je samo jednostavan način u riječima Ive iznesena suština onoga što se događa, odnosno onoga što bi se moglo dogoditi u vezi s prerušenom djevojkom:Muškoga je hoda i govora, a ženskoga smiha i pogleda, umriti ću, moja majko stara!Majčino liječenje se sastoji u pronalaženju zgodnih iskušenja kojima će morati zarobljena delija biti izvrgnuta, kako bi se napokon moglo vidjeti kome spolu stvarno pripada, a i kako bi njezin Ivo znao što mu je činiti. A zgodno je i to što se pod nazivom delija sakriva djevojka jer zbog toga za vrijeme »odmatanja« samog doživljaja ne dolazi do pometnje spolova.Od trideset i devet stihova koliko ih romanca u sve ima, njih dvadeset i dva otpadaju na dijaloge, što znači neznatna većina. No iako ti dijalozi nisu objašnjavani posebnim umecima u vezi s djelovanjem pojedinih junaka kao što zna biti u boljim djelima pisane književnosti, svejedno su uvjerljivi i tako dobro vođeni da se pola tih objašnjenja nalazi u njima samima to jest u tim dijalozima. Tako iz prvih Ivinih riječi vidimo da je libidinozno biće, pravi »strasnik«, a uz to i razmažen stvor koji brzo pada u »panična stanja« kad nasluti žensko bedro ili grudi pa makar i ispod muških halji-332na; iz majčinih riječi da je ona iskusna i lukava žena koja se pretvara i u neku vrstu svodilje kad se radi o prohtjevima njezina sina, vjerojatno jedinca; a iz djevojčinih — i to onih jedinih i izrečenih na samom svršetku romance i koje su ujedno izvanredna pjesnička slika — da je zarobljenica vragoljasta, domišljata, i u odlučnom času spremna da se svime posluži kako bi se spasila.Shvatljivo je da u pjesmi gdje je sve svedeno na najmanje moguću mjeru ni dijalozi nisu obilati. Pitanja i odgovori, uz onolike izmjene koliko ih već traži uobičajeno prakticiranje tradicionalne poezije, odvijaju se

smišljeno, uvjerljivo. Mnogo je toga u romanci kojom smo ovaj trenutak zabavljeni prešućeno, da bi ostalo što više mjesta za ono što je u njoj najvažnije, a to je na kako je zgodan način djevojka uspjela izbjeći pohoti svoga zarobljivača i pored vješto postavljenih ., zamki njegove lukave majke. Kao svako književno dje-: lo s umjetničkim pretenzijama — i ne samo folklorne poezije — i ova romanca je građena jezikom probranim, funkcionalnim, životvornim. A pojedini izrazi kraja u kome je zapisana prave je još privlačnijom, još osebujnijom. I to su one prednosti o kojima sam već govorio da su tako značajne sa stilsko-jezičnog stanovišta budući da su dijalozi našeg usmenog pjesništva vođeni u tri dijalekta a onda i vrlo često izvjesnom njihovom mješavinom, ali puno puta skladno i uspjelo.Pa i one pjesme koje već i zbog svoga sadržaja stoje nekako po strani od umotvora u kojih je on, to jest taj sadržaj, jednostavniji, manje sudbonosan pa na svoj način i više svakidašnji; znadu najednom baš u dijalogu da pokažu — i pored svečane pa u neku ruku i patetične intonacije s kojom su započete — svoje nepobitno pučko podrijetlo.Svi više-manje dobro znamo što sve nije bilo dosada napisano o bugaršticama i kako se i danas neki poznati proučavači tradicionalne poezije u Hrvata i Srba skanjuju da im priznaju statut prave narodne pjesme; jedno zato što nijedna od nama poznatih bugarštica nije izravno zapisana od nepismenih pojedinaca u na-333rodu nego nađena ili u publiciranim djelima hrvatskih pisaca ili u njihovim rukopisima, a drugo zato što se rječnik tih pjesama, pa i stanoviti patos koji ih u izvjesnom smislu prožima, činio nekako odviše učen, urban. Pa ipak mi ćemo i u tim tvorevinama — u kojih autentičnost pravu, narodnu mi osobno nismo nikad posumnjali — naići na dijaloge koji su osim što su umjetnički uspjeli, toliko povezani sa životom da mogu u tom pogledu poslužiti kao primjer vrijedan nasljedovanja.Ali prije nego prijeđem na neke od tih dijaloga, moram kazati nešto o samom umotvoru iz koga ću ih donijeti na ovome mjestu. Naime radi se u bugarštici Kad je poginuo knez Lazar i Miloš Obilićls na Kosovu.Neću govoriti detaljnije o tome kako bi bilo zanimljivo ovu bugaršticu, ne samo zbog sadržaja nego i zbog čitave atmosfere koja iz nje isijava usporediti s pjesmom Musić Stefan iz II knjige Vukova zbornika od godine 1953. u izdanju beogradske »Prosvete« (v. br. 46) pa vidjeti, kako i pored sličnih dijelova u sadržaju, postoji među njima poprilična razlika i u građenju slika i u vođenju razgovora (ovih osobito) i u sudjelovanju pjevača u samom zbivanju, a onda i u načinu oblikovanja čitavog ambijenta.Nas u ovome ogledu zanimaju u prvom redu neki dijalozi bugarštice Kad je poginuo knez Lazar i Miloš Obilić na Kosovu — koja je prvi put bila objavljena pod br. 1 u Bogišićevoj zbirci Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa (Biograd, 1878), a uzeta je iz rukopisa Josipa Betondića, po čemu joj je dakle »zavičajno mjesto« Dubrovnik.Bugarštica opisuje kako Stjepan Bušić budi svoju ljubu da pogleda da li već napolju sviće, da li već bije bubanj (»talambah«) pred dvorom kneza Lazara i da li se uza zvuk toga bubnja kupe odabrane velmože (»gospoda«). Ljuba poslije nego je pogledala vani, odgovara da je u dlaku onako kako je njezin muž zamišljao da bi u svitanje trebalo biti, ali kad je on digavši se žurno, moli da mu probudi slugu Olivera i da mu naredi da što prije osedla »konje dobre« za sebe i za njega, kako ne bi izostali iz vojske kneza Lazara uz ugarsku gospodu i braću Ugoviće, ljuba mu govori:Hoću tebe, Stjepane, tužne glase poviđeti. Ovo mi se noćaske trudan sanak izasnio dje mi soko izleće iz ovega b'jela dvora, i u dvor se uvratio bez svoje bez ruse glave. Ako ti se što mogu, gospodaru, umoliti, nemoj sadar hoditi na razmjernu1* pokrajinu, da se ne bi koja godi na Kosovu dogodila!*5Svakako jednostavnijeg, priprostijeg, pa ako hoćete i komunikativnijega govora od ovoga kojim se služi Bu-šićeva ljuba kad ga moli, zbog nemila sna, da zasada ostane uz nju, da ne odlazi s knezom Lazarem na taj neizvjestan pohod, zaista ne možemo zamisliti! Osim što njezin govor nosi boju drevnosti — kako mu i priliči obzirom na vrijeme koje prikazuje — on je sav pučki, dubrovački pa ako hoćete i srednjodalmatinski. Kao da u posljednjem stihu koji glasi: »... da se ne bi koja godi na Kosovu dogodila!« čujemo strepnju tolikih žena s toga područja kad im muževi idu (kako je išao i Stjepan Bušić) na pothvat kojemu je ishod neja-13 Zapravo bi, prema tvrđenju S. Banovića, moralo stajati Kobilović, jer spomenuta bugarštica u rukopisu, toga junaka pozna samo pod imenom Kobilović, a ne Obilić ni Obilo vic, kako je poslije u Bogišićevu tekstu.14 Ovu je riječ Bogišić protumačio; nemirna, dakle na nemirnu pokrajinu. 13 V. stih 34—40.334335Fsan ili bilo na koji način opasan, a nešto ružno predosjećaju.I u drugom se dijelu bugarštice — u kome se ona po svome sadržaju udaljila od već spomenute pjesme Mu-sić Stefan iz Vukova zbornika, a djelomično približila trećem »komadu različnijeh kosovskijeh pjesama« istoga zbornika (v. II knjigu, pjes. br. 49) — i to u veoma dramatičnom prizoru kad se Miloš na večeri zaklinje knezu Lazaru, koji ga je pod utjecajem zloćudnoga Vuka Branko vica osumnjičio da će mu na Kosovu »nevjeru učiniti«; susrećemo također s priprosto, prirodno formuliranim govorom kojemu naturalistički umetak na samome kraju još više pojačava životnost, uvjerljivost. Uostalom evo toga Miloševa zaklinjanja:

Zdrav si, taste Lazare, u moje i tvoje zdravlje,u moje i tvoje zdravlje i ove čestite gospode.A tako mi jedinoga, koji me je satvorio,i tako mi Danice moje mlade vjerenice,i tako se dosta sa mnom dičila i podnosila,neću tebi izdaje na Kosovu učiniti;nego tebi obećavam prid svom ovom prid gospodomprije neg' sutra sunce bude na istočnoj svoj strani,hoću ti se ja naći pod carevim pod šatorom,i hoću ga handžarom udriti u srce živo,i još ću ga odveće desnom nogom pritisnuti!16Ne, ovo Miloševo zaklinjanje nema ništa knjiškoga, deklamatorskoga, retorskog u sebi! Naravno da ti nečisti elementi svakog istinskog i uspjelog pjesnikova-nja nisu potjecali u znatno velikom broju primjera naše tradicionalne poezije od nepismena kazivača nego od razdraganoga zapisivača, odnosno objavljivača koji je mislio da će radovima tih kazivača na najistaknutijim mjestima tim »kićenjima« pojačati dojam. Pa i unatoč tome što su namjere takvog zapisivača, odnosno objavljivača pri tom preinačivanju, a ponekad i dodavanju, bile veoma često plemenite, a poticaj im bio ro-doljubni osjećaj — većinom zbog preduga ropstva do kraja neiživljen — svejedno te njihove intervencije ne možemo nikako proglasiti onim što one nisu, a to je: dobrom, istinskom poezijom, a onda i pravim autentičnim oblikovanjem priprosta kazivača.Uz to nas početak Miloševa zaklinjanja izrečena na gozbi, toliko podsjeća na početke zdravica iz dubrovačke okolice, a to znači Primorja, Župe i Konavala, te okolnih otoka, da i s te strane možemo biti mirni da se zaista radi o pravom tekstu našeg tradicionalnog pjesništva.Nema ništa ljepšega nego kad nam se neki od stihova koji pripadaju stanovitu književnu djelu najednom pojave u sjećanju, a potom i na ustima, a uzrok da je do toga došlo bude u nekom prizoru, slici, doživljaju ili susretu, koji ih je tako neočekivano izazvao, jer to znači da su takvi stihovi neobično životni, da ih od zgode do zgode svakidašnja praksa provjerava.Više pokojnika koji leže u zapuštenu grobu, svu obraslu travurinom ili kakvim drugim bujno izniklim raslinjem, grobu kojim se više nijedna ruka ne bavi; izgleda kao da nas ovim Danteovim stihovima (Pakao, pjev. XIII, stih 33—37) kore kad pokušavamo da mimo toga groba prođemo kidajući grančice koje nas pri tom prolazu smetaju:»Zašto me lomiš?« rekne stablo glasno i odmah zatim proli krvcu crnu. »Zašto me kidaš?« nastavi da plače; »Zar ti u duši samilost utrnu? Ljudi smo bili, a sada smo drače...«(Preveo Mihovil Kombol)A tko se ne bi vidjevši grob prerano umrlih bića, a posebno djevojaka, sjetio stihova koji su dio dijaloga u hvarskoj narodnoj pjesmi Tri robinje privarile Carevića Ivu11:V. stih 134—144.17 0. Delorko, Narodne lirske pjesme. Kolekcija Pet stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb, 1963, pjesma br. 166.33622 Zanemareno blago337Bidne bile do dvi sestre moje, vi mislite da spite u majke, a vi spite pod jelu zelenu!Kao u Danteovu primjeru i u primjeru ove hrvatske narodne romance, stihovi premda se u svojim izvornim kontekstima odnose na drukčija stanja i prilike, izvanredno pristaju i u ova koje smo im mi namijenili, što samo potvrđuje koliko su upotrebljivi u svakidašnjem životu, a to je osobina samo izvrsnih, klasičnih radova. Dovoljno se pri ovoj tvrdnji sjetiti pojedinih stihova J. W. Goethea ili Ivana Mažuranića i primjeni tih njihovih stihova u različitim životnim situacijama.Ali kad naša narodna pjesma prijeđe na opise najstravičnijih doživljaja, pa i takvih kakvi su izneseni i u nedavno zapisanoj pjesmi iz Dubrovačkog primorja kojoj početni stih glasi: »Rano rani od Prilipa Stijepo«18 ona svejedno zna da se zadrži na potrebnoj visini umjetničkih realizacija ne padajući zbog senzacional-nosti onoga o čemu priča na stupanj recimo vašarskih, džepnih romana. I u takvim je pjesmama dijalogu poklonjena osobita pažnja, da ne kažem da mu je povjeren posebno i težak i delikatan zadatak.Nego najprije ćemo s nekoliko riječi ispričati o čemu se radi u ovoj oduljoj epskoj pjesmi u kojoj su dijalozi dovedeni na nekoliko mjesta u posebnu kušnju zbog onoga nelagodnog, mučnog što trebaju da izraze. Kao mnoge vrsne tradicionalne stihovane tvorevine u Hrvata i ovu je kazivala jedna žena iz Dalmacije, inače vrlo vješta u tom poslu i posebno zanesena njime.19 Dakle daleko od toga da bi bila kao i ostale njezine) zemljakinje samo površan zabavljač malodobne unučadi kojemu pri tom zabavljanju naše narodne pjesme18 Isti, Narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja. 1963. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu br. 21, br. pjesme: 49, str. 88—102. Objavljena u knjizi »Ljuba Ivanova« (Split 1969) pod br. 250.19 Vidi što piše o pjevačicama iz Dalmacije M. Murko u knjizi Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Zagreb,

1951. knj. I, str. 47—48.338služe kao jedno od prikladnih sredstava, kao što naopako misli jedan inače marljivi domaći istraživač naše narodne poezije.20Stijepo od Prilipa smjesti se u dvoru bana od Madžara prevarivši ga da je njegov grad napao turski car i zarobio mu dva brata. A stvarno je k banu došao zbog lijepe kćerke koje bi rado da se domogne. Osvojivši svojom predanom službom banovo srce, Stijepo se na početku četvrte godine načini bolesnim samo da ne bi morao ići s banom u lov. Za banove odsutnosti on se uspije domoći, pomoću robinje, banove kćerke i djelomično je obljubiti. Poslije toga Stijepo pobjegne. Kad ban poslije povratka s lova dozna od kćerke što joj je Stijepo pokušao učiniti, smisli užasnu osvetu: traži od Stijepa da mu kćerku uzme za ženu i tako opere nanesenu uvredu, ali ga uz to moli da mu dan prije svatova pošalje đeverove kako je »hadet njihove krajine«. Stijepo sav sretan razvitkom događaja pošalje banu kao đeverove dva svoja rođena brata, a ban ih nabije na ražanj, ispeče, a njihova pleća sutradan ponudi kao jelo svatovima. Među njima se dosjeti jedino Marko Kraljević, kum, u čemu je stvar to jest da ponuđeno meso nije ovneće nego ljudsko, pa poslije nego ih je u to uvjerio natjera ih da pobjegnu s njim, da ne bi i oni i pored oružja na sebi (njega nisu htjeli predati pri ulasku u banov dvor) svi redom izginuli kao što su i nesretna banova braća. Pri tom bijegu, prema njezinoj želji, povede banovu kćerku koja je bila pokušala spasiti đeverove upozorivši ih šta im njezin otac sprema, ali oni joj na svoju veliku nevolju nisu vjerovali. Marko se ipak još na putu ne mogavši odoljeti stidu što se nije osvetio, vrati u banov dvor, pobije mu naj-*° Vidi: R. Medenica, Banović Strahinja u krugu varijanata i tema o neveri žene u narodnoj epici. Beograd, 1965, str. 89. i 90. Uostalom kojom sve zgodom žene u Dalmaciji (pa tako i na »južnodalmatinskim ostrvima«) pjevaju odnosno-kazuju svoje pjesme ja sam iznio u prilogu Rad kao pratilac i poticatelj narodne poezije u Dalmaciji. (Vidi: Narodna umjetnost, Zagreb, 1963, knj. II, str. 65—72), a u ovo| knjizi na str. 205.339bližu stražu, a sina mu jedinca ispeče kao što je ban bio ispekao Stijepovu braću i prisili da to ispečeno si-novljevo meso zalaže. Iza te stravične gozbe bana ubije, a dvor mu zapali.Kraj tih strašnih zbivanja kruni Stijepova ženidba s banovom kćerkom koja vrlo dobro uviđa koliko su jedno i drugo pridonijeli žrtava da se ostvari to njihovo vjenčanje.Očito se u ovoj narodnoj pjesmi, zapisanoj pred tri godine u Slanome od kazivačice rođene u Majkovima (također mjestu Dubrovačkog primorja), a koje pjesme se jedna inačica nalazi u Glavićevoj 2. knjizi Narodnih pjesama, Dubrovnik, 1897, pjes. br. 7, ali koja se ni izdaleka ne da usporediti što se tiče umjetničke snage s ovom, radi o drami podivljalih, razbješnjelih strasti. Nisu u toj pjesmi kao recimo u nekim Shakespeareovim tragedijama (Rikard III) likovi već unaprijed ocrtani kroz vlastite riječi kao opake ljudske nemani. Ne govore u njoj počinitelji nečovječnih djela odmah u početku kakve im se sve guje legu u duši. Štoviše ban od Madžara djeluje vrlo dobroćudno kad ga Stijepo od Prilipa uspije uvjeriti da je došao k njemu da ga zaštiti od zuluma turskoga cara. Uostalom evo banovih riječi tom zgodom:Da znam, Stijepo, da si vjere tvrdei da ćeš me dvoriti lijepo,moj Stjepane, stidno i prikladno,uze bi te k sebi u dvorove,gledo bi te kako oči svoje,kud hodio, sobom te vodio!Ne, ove banove riječi, u kojima, istina, ima još uvi-j jek nešto sumnje, ne mogu ni izdaleka nagovijestiti onog budućeg užasnog osvetnika koji svatove nudi ispečenim mesom nedužne Stjepanove braće da njega j Stijepu — koji je izigrao njegovo bezgranično povjerenje hoteći mu obljubiti kćerku za boravka u lovu — šta moguće strasnije kazni.340Pa i kad ga Stijepo uspije zavesti u bludnju da je bolestan pa da zato ne može ići s njim u lov, evo kako ga ban pita zabrinut time:0 Stjepane21, moja slugo prava, kako ti je rusi tvojon glavi, što t' se čini na srdašcu tvomu?A kad mu Stijepo odgovara da mu je lakše, ovim riječima ban izražava svoje puno povjerenje u njega i njegovu odanost:Moj Stjepane, moja slugo prava, ja ti odoh u lov u planinu1 naš sluga Banovac Sekule, ti ostaješ u dvoru bijelome, pa se šeći po dvoru mojemu, sve po mome, kako i po tvomelA baš će ovo »šetanje« dati prilike Stjepanu da djelomično ostvari svoju namjeru i da zametne klicu naj-užasnijim događajima.Poslije tih dvaju navoda banovih riječi možemo najbolje vidjeti koliko se one razlikuju od Rikardovih u sprijeda spomenutoj Shakespeareovoj tragediji, a s kojim riječima otprilike i započinje čitavo to djelo najvećeg engleskog dramskog pisca:

Al ja,za ljubavne što nisam stvoren igre i nisam sazdan, da se zaljubljenom ogledalu umiljavam, već tvrd sam i dostojanstva nemam ljubavnog, da mogu se šepiriti pred vilom, što bludno skakuće — da, ja, što nemam ni skladnog lika, jer je priroda odrekla mi ljepotu himbenu, ja nakazan i poslan prije reda na ovaj svijet, što diše, napola21 U pjesmi je sad Stijepo, a sad Stjepan, a zna biti i šćepan.341tek dovršen, nepotpun, tako ružani nagrđen, da pseto na me laje,kad uza nj prohramljen — u kakavnorazmaženo ovo doba mira,ja nemam nigdje naslade, u kojojprovodit bih mogo vrijeme, osimda vrebam sjenu svoju na suncui rođenu rugobu razglabam.Pa kad ne mogu biti ljubavnikte slatko tratit razgovorljivei lijepe ove dane, namislihda budem nitkov sad i da zamrzimna tašte slasti ovog vremena.Ali ne zato da bi se povukao u samoću pa tamo razmišljao o prolaznosti svijeta ili tako nešto slična nego da svojim sunarodnjacima, pa i najbližim krvnim srodnicima, nanosi što je moguće teže boli. Uostalom počujmo ga još samo malo:Zasnovali, smislih kobne pripreme i klevetnička pisma, pijana proricanja i puste sne ...(Preveo Milan Bogdanović)Gdje se nepobitno vidi da od prirode obilježeni Ri-kard snuje zlo zbog samog zla. Jer ni Marko Kraljević, koji također vrši jedno od groznih djela u narodnoj pjesmi iz Dubrovačkog primorja, osim što je iskusan ratnik i u stanovitoj mjeri nepovjerljiv prema banu, a posebno zbog toga što ne vidi dan prije stiglih djeverova, nije nikakvo ljudsko čudovište, nego samo od groze izbezumljeni osvetnik. A na svoj način i žrtva posebnih društvenih prilika u kojima bi se njegova pasivnost to jest da nije nešto poduzeo što je moralo biti adekvatno, pa i gore od onoga što je nad njegovim drugovima izvršeno, tumačila kao obični kukavičluk. U svakom slučaju narodnome stvaraču nije bilo lako ovako uspjelo izraditi u umjetničkom smislu prizor u kome Marko uviđa da ponuđeno meso nije ovnujsko:342U to došla doba od objeda, kuharice meso iznijele, nose pleći dva junaka mlada. Reže meso Sibinjanin Janko22 i ovako Janko progovara: »Debeloga mesa ovnovine!« A na nj Marko oči iskoleči: »Zar ne vidiš s njima ne vidio, da to nije meso ovnovina, nego da je meso od diksana,23 deveri su nama poginuli i mi ćemo listom poginuti! Skočite se na noge lagane, pa hajdemo do Pilipa grada!«Ljudsko se meso jede sad u neznaju sad u znanju i u VI pjevanju Ovidijevih Metamorfoza (v. st. 647—666) i u Titu Androniku djelomično i od Shakespearea napisanoj tragediji, a čovjek peče na ražnju, dakako iz osvete, i u jednoj potresnoj našoj tradicionalnoj baladi koja se zove Komović Ivan i Vojinić Jakov, a zapisana je u prošlom stoljeću na području uže Hrvatske.24Scene užasnih krvoprolića i zločina poznate su i u još nekim djelima svjetske književnosti, lako na primjer u drami Španjolska tragedija (The Spanich Tra-gedy) Thomasa Kyda, Shakespeareova suvremenika i prethodnika, a onda još i u staroj rimskoj književnosti u Seneke, odnosno u njegovoj tragediji Medeji. Dakle ne moramo kad se susretnemo s ovakvim sadržajem u našoj narodnoj poeziji, koji istini za volju moramo priznati nije nikako čest i koji se desio zasigurno u daleka, davna vremena; odmah izgubljeno prevrtati očima o užasnoj okrutnosti našega naroda ili pomišljati22 Jer i on je bio među Stijepovim svatovima.23 Čovjeka. Zapravo ova riječ potječe od turske riječi iksan--insan.24 N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme. Knj. V, Zagreb, 1909, pjesma br. 202. Izdanje Matice hrvatske.343na niske pobude pisaca vašarskih romana u kojima je poseban akcent udaren baš na stravično, a kojima su pjesme ovakve kakva je Rano rani od Prilipa Slijepo tobož osobito blize. Niti uporno nastojati samo oko toga, kako je najreprezentativniji dio naše usmene književnosti visoko etičan kad priličan broj njegovih uspjelih priloga pokazuje i vrlo mračne nagone našeg svijeta i ne skanjuje se da ih iznese i u najdrastičnijim prizorima ako mu se samo zato prilika pruži što je samo znak širokog dijapazona njegovog umjetničkog interesiranja.344DR TOMO MARETIC, »NAŠA NARODNA EPIKA«{Biblioteka Znamen. Napomene i pogovor Vladan Nedić. »Nolit«, Beograd, 1966. 352 str.)

Beogradsko nakladno izdavačko poduzeće »Nolit« u kolekciji »Biblioteka Znamen« koju uređuje Jovan Hristić objavilo je djelo Tome Maretića Naša narodna epika. Taj Maretićev odulji rad koji obasiže 319 strana u ovom Nolitovu izdanju, a koji je imao 269 strana kad je bio prvi put objavljen god. 1909. u Zagrebu u izdanju Jugoslavenske akademije, nije niukoliko mijenjan, samo je napomene za nj kao i kratki pogovor kojim je popraćen sastavio, odnosno napisao Vladan Nedić.I danas poslije 56 godina nego je to Maretićevo djelo objavljeno u njemu još uvijek ima mnogo toga vrijednoga što zaslužuje da dozna u prvom redu ne samo hrvatski nego i srpski suvremeni čitač, a odnosi se na epsku poeziju njihovih naroda. To na svoj način kaže i Vladan Nedić u spomenutom pogovoru: »Međutim, iako je od njenog izdanja prošlo više od pola veka, Ma-retićeva knjiga sačuvala je dobrim delom svoju vred-nost. Što nije česta sudbina književnoistorijskih pregleda. 'Naša narodna epika' i danas je dragocen priručnik za pitanja koja je obuhvatila svojim okvirom. Obja-345vljujući je sad ponovo, s najnužnijim dopunama u prilogu, mi u isti mah odužujemo naš opšti dug prema uspomeni zaslužnog hrvatskog naučnika«. (V str. 351.)Maretićeva se knjiga Naša narodna epika sastoji od Predgovora te šest ovećih glava koje se zovu: »Pristup, Tehnika i uopće način prikazivanja, Istorička lica, Internacionalni motivi i Različne crtice.Ovo je Maretićevo djelo bila vrlo povoljno ocijenila u svoje doba hrvatska kritika (v. npr. prikaz Stj. Ivšića u »Suvremeniku«, 1910, str. 602—603). Pa stvarno mnoge stvari koje Maretić iznosi u ovoj knjizi sačuvale su svoju vrijednost i danas. Posebno je Maretić uvjerljiv i nama današnjim čitačima u mnogim dijelovima glave Tehnika i uopće način prikazivanja i glave Internacionalni motivi. Naravno da ima i u dijelovima netom spo-menutih glava kao i u glavi Istorička lica pojedinih partija koje se danas ne mogu više usvojiti što uviđa i Vladan Nedić kad nas upozorava (v. str. 350): »Drugo je pitanje što se ne moramo prikloniti Maretiću kad u ovom, i ne samo u ovom delu knjige, razjašnjavajući odnos epike prema istoriji, umetnosti prema životu, pokušava da iza pesničkih slika iznađe uvek racionalne i realne podstreke«. Da, svakako to bi bio jedan od najvećih prigovora Maretiću u toj njegovoj inače vrijednoj knjizi koji je posebno došao do izražaja u već dva puta spomenutoj glavi Istorička lica.Maretićevo nastojanje oko toga da protumači sadržaje pojedinih pjesama pomoću povijesnih činjenica za narodnu poeziju, bez obzira bila ona epska ili lirska ili na samoj granici tih dviju vrsta, nema osobita značenja gledamo li na nju u prvom redu kao na umjetničko djelo.I još bi se nešto moglo prigovoriti Maretiću, a to je da iako se odmah na početku svoga djela u neku ruku opravdava (v. Predgovor, str. 9 i 10) zašto je premalo promatrao naše narodne pjesme »s estetičke strane« ipak na nekoliko mjesta o njima donosi sudove za koje očito traži punu suglasnost svojih čitača. Tako kad npr. na str. 10. tvrdi da u nas ima mnogo više slabih narodnih pjesama nego dobrih, zatim kad na str. 20. glave346koja se zove Pristup svrstava među zbornike koji su »tako rđavi da ne bi bilo nikakve štete da ni jesu nikad izišli na svijet« i vrlo uspjelu zbirku Stjepana Mažura-nića Hrvatske narodne pjesme, čakavske, koja je doživjela tri izdanja (posljednje g. 1907) te na kraju kad na str. 21. i 22. iznosi popis najljepših epskih narodnih pjesama u Hrvata i Srba a među njima ne navodi ni jedne bugarštice.I još nešto: Maretić je toliko očaran Vukom kao sakupljačem i objavljivačem naših narodnih pjesama da najradije iz njegovih zbirki uzima primjere kad hoće da nam nešto objasni u vezi sa svojim teoretskim pro-matranjem naše usmene poezije. Očaran tim Vukovim radom on će doći, kao uostalom i svi »vukovci« među obrađivačima tradicionalne književnosti u Srba i Hrvata, do ovih pesimističkih zaključaka glede daljnjeg objavljivanja ili sabiranja narodnih pjesama u tih dvaju naroda: »Da su one pjesme Vukove bile onako slabe kao što su ponajviše pjesme onijeh sabirača koji su poslije njega izdavali narodnu poeziju, jamačno bi od-ziv obrazovane Evrope bio mnogo manji, a možda bi ostale i neopažene«.To su svakako zastarjela mjesta ove Maretićeve knjige, jer jedan od razloga zašto je poslije, a osobito u Maretićevo vrijeme, opao interes za narodnu poeziju i u nas i u svijetu (misli se u svijetu među književnicima--stvaračima, a ne slavistima-učenjacima) leži baš u tome što su ljudi poput Maretića forsirali samo jedan mali dio narodnog pjesništva Srba i Hrvata i njega nametali preko čitanaka i drugih pomoćnih školskih knjiga posebno mladom općinstvu, a drugi mnogo veći dio toga pjesništva isto tako vrijedan, a kadikad i vredniji, zapuštali, ostavljali po strani.Maretić je svoje djelo Naša narodna epika objavio god. 1909. a poslije toga je bilo objelodanjeno šest vrlo značajnih knjiga Matičnih zbornika Hrvatske narodne pjesme kao i zbirka Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine Marijana Šunjića koje su dovoljne — uz neke zbirke tiskane i u naše dane — da temeljito uzdrmaju Maretićevu tvrdnju izraženu odmah na početku347Predgovora knjige o kojoj raspravljam: »Bit će skoro 100 godina kako je Vuk sa svojom 'malom prostonarod-nom slavenoserbskom pjesnaricom' (u Beču 1814) za-počeo izdavati naše narodne junačke pjesme (u toj ih je knjizi samo nekoliko, druge su ženske). Od toga vremena pa do danas izdano je na svijet i od samoga Vuka i mnogih drugih književnika toliko mnoštvo toga narodnog blaga da već nemamo nade da bi se još našlo u narodu

junačkijeh pjesama koje bi značile kakav dobitak prema onome što je dosad štampano.«No ne samo da je u gore navedenim zbirkama objavljen nemali broj junačkih pjesama koje znače i te kakav dobitak za naše narodno blago nego ih je objavljeno i u pojedinim periodičnim publikacijama kao što je slučaj s jednom od valjda najuspjelijih epskih narodnih pjesama i u Hrvata i u Srba, a zove se Primorac Ilija i ženini prosci koju je zapisao Stipe Banović i objelodanio u 35. knjizi Akademijinog »Zbornika za narodni život i običaje« god. 1951. A da ovom zgodom i ne spominjem znatan broj epskih pjesama koje se za sada nalaze još u rukopisu pojedinih naših ustanova, a u prvom redu Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu.Eto, neka nam jedan primjer, za sad još u rukopisu, pokaže kako i u kasnije nađenim epskim pjesmama — pa zapisanim i u naše dane — pojedini prizori mogu biti jednako uspjelo oblikovani kao i u Vuka. Uz primjer koga Maretić navodi iz jednog umotvora II knjige Vukova zbornika Srpske narodne pjesme a u kome se opisuje na kako vješt način jedan od junaka jašući na konju dočekuje u ruke golu sablju što je baca visoko prema nebu a glasi:Naprijed je alajbeg Mehmede na njegovu atu doratastu, golu sablju baca pod oblake, a u b'jele dočekuje rukeja iznosim ovaj nedavno zabilježeni primjer od jedne starice Hvaranke koja živi na otoku Braču:348Zlatnom ga je uzdon zauzlala, slebrnin ga sedlon osedlala, pak se meće konju u sedlajce. Tri krat majci dvore obigrala, golu ćordu u nebo mećala, golu ju je u ruke prijala, pa govori majci Mikulinoj: »Šta bi rekla, majko Mikulina, bi li rekla da son muška glova, ol bi rekla da son ženska glova?«Gdje očito prvi primjer ne nadmašuje umjetnički ni po čemu ovaj drugi i u kojemu ima više pučke jezične jednostavnosti nego u prvome, a koja nije samo posljedica djelomične čakavštine nego i onog posebnog oblikovanja svojstvena priprostu čovjeku, a koji rjeđe dolazi do izražaja u Vukovim zapisima.I neke Maretićeve tvrdnje u savezu s onima koji su bili prenosioci pojedinih pjesama u nas, odaju ga kao kabinetskog čovjeka koji nije nikad pohodio teren pa imao prilike da dođe u izravan dodir sad s ovim sad s onim kazivačem (v. str. 37—38) »Dok je epika u narodu našemu cvjetala, pjevači su mlađi od starijih doznavali da u 'starija' vremena nije bilo kave ni duvana a vatreno oružje da je došlo u običaj tek pod kraj tijeh vremena i da Turci prije smrti cara Stjepana ne samo da ni jesu bili gospodari nijednoga komadićka naši j eh zemalja, već da su slabo bili i poznati narodu našemu. Zato su bolji pjevači pazili da ne spomenu nigdje ni kavu ni duvan ni vatreno oružje ni Turke gdje tome nema mjesta.«Koji su to bili »bolji pjevači« nije mi jasno jer znam iz vlastite prakse da su neki kazivači koji su mi odre-citirali vrlo uspjele radove naše epske usmene poezije, bili upravo nenadmašivi u tim historijskim netočnostima i da su baš te netočnosti, odnosno anahronizmi davali posebnu draž njihovu kazivanju.Ni ovaj Maretićev dio nije ništa manje naivan u netom iznesenom smislu (v. str. 186): »Ova verzija u Bogišića (tj. da su Lazara Turci živa uhvatili i potom349pogubili pred gotovo umirućim Muratom koga je bio Miloš probo, op. O. D.) bliže stoji istoričkoj istini negoli ona u Vuka i Petranovića; samo treba reći da je Murat već bio poginuo kad je Lazar uhvaćen, te je Lazara dao pogubiti sin i nasljednik Muratov Bajazit, jamačno da na njemu osveti smrt svoga oca. — Napokon ću još dodati da su narodne pjesme u Vuka II, br. 35, 36 i 53 dobro upamtile istoričku činjenicu (samo su je iskitile) da je Lazar sagradio manastir Ravanicu (u Srbiji); zadnja od tijeh pjesama pravo veli i to da je tijelo Lazarevo sahranjeno u tome manastiru ...« itd., itd.Još me čudi i to da Maretić kad piše na str. 26—30. glave Pristup o tome koliko su stare naše junačke pjesme ne spominje podatak o njihovu postojanju u Šiž-gorićevu djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici objavljenu u prvom dijelu XV stoljeća.Tamo gdje Maretić na str. 41 iste glave govori o tome kako bi grad Leđan iz nekih narodnih pjesama mogao značiti katolički, odnosno poljski grad jer da su Poljaci bili poznati u svijetu kao revni katolici ili »Latini«, pa pridomeće da ima primjera »gdje i Dubrovčanima, dakle ljudima našega jezika, ali vjere katoličke vele »Latin«, pa pri tome navodi dva primjera iz Vuka; treba pridodati da se često događa da se i u objavljenim i u neobjavljenim našim narodnim pjesmama (a osobito u onima iz Bosne te iz Pounja u Hrvatskoj) katolici koji govore našim jezikom, dakle koji su Hrvati, nazivaju »Latinima«. U nekim pjesmama takva lica naše krvi i jezika govore i »latinski« kad hoće da ih Turci ne razumiju a nalaze se u tešku položaju. Tako npr. i u izvrsnoj pjesmi Udbinjani Turci i Senjani (v. O. Delorko, Narodne epske pjesme, I, Zagreb, 1964, br. 18, str. 83—89):Misli Đulić da Tade ne znade,da ne znade turski divaniti.Al Tadija rici razumioi latinski poče govoriti:»O Senjani, žalosna vam majka...«350Posebno dolazi do znatne nevolje i kad Maretić u glavi Istorička lica zbog toga što je najviše slijedio Vuka a od ostalih malobrojnih sakupljača kojima se služio samo uglavnom one koji su Vuku po načinu bilježenja i objavljivanja bili najbliži, piše mnogo više o junacima koji su se jedva javili u ponekoj pjesmi a kad-ikad i u

jednoj jedinoj, nego o onima koji gotovo i ne silaze iz sjećanja puka kad on hoće da u nekoj od svojih stihovanih tvorbi dodijeli značajnu ulogu nekom licu bez obzira da li je to lice živjelo ili nije. Primjer za takav veliki nedostatak Maretićeva rasuđivanja o našoj narodnoj epici neka bude nevaljao omjer između pojedinih junaka. Tako treba pogledati koliko Maretić piše o Damjanu Šajnoviću (v. str. 229) a koliko o Mu-staj-begu (v. str. 198) ili koliko o rodu Vojinovića (v. str. 231) a koliko o rodu Daničića (v. str. 161) ili napokon koliko o Sv. Savi (v. str. 206) a koliko o Ivi Senja-ninu (v. str. 210), junaku koji je po broju »nastupa« u pojedinim ulogama naših narodnih pjesama takmac i samom Marku Kraljeviću.U brižno sastavljenim napomenama Vladana Nedića uz ovo izdanje Maretićeve knjige Naša narodna epika nije navedeno u literaturi o Ivanu Karloviću (v. str. 336) djelo Petra Grgca pod naslovom Hrvatski Job šesnaestoga vijeka koje je objavljeno 1932. u Zagrebu a kome podnaslov glasi: Život i djela Ivana Karlovića i u kome se nalaze »Bilješke« (v. str. 117—126) s mnoštvom dragocjenih podataka.351VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ,PJESNARICA 1814—1815. KNJIGA PRVA.PRIREDIO VLADAN NEDIC(Sabrana dela Vuka Karadfića. Izdanje o stogodišnjicismrti Vuka Stefanovića Karadiića 1864—1964. Beograd,Prosveta, 1965)Od sabranih djela Vuka Stefanovića Karadžića u ovom kritičkom izdanju dosad su izašle tri knjige: ova o kojoj pišem prikaz a koja se sastoji od Male prosio-narodnje slaveno-serbske pjesnarice (1814) i Narodne srbske pjesnarice (1815) te Srpski rječnik i Srpske narodne poslovice. Sve tri knjige popraćene su pogovorima i dragocjenim podacima priređivača, registrima različite namjene također sastavljenih njihovom rukom kao i uspjelim snimcima.Vuk Stefanović Karadžić je mnogostrana ličnost u srpskoj kulturi pa otuda i neprekidno bavljenje njime u književnosti njegova naroda. Dok to spominjem neće biti na odmet sjetiti se ovih Skerlićevih riječi koje se odnose na Vuka: »On je jedan od onih koji su najviše radili i stvarali i najvećma uticali, centralna ličnost srpske književnosti u sredini XIX veka, za XIX vek ono što je Dositej Obradović za XVIII vek: književni reformator i nacionalni tvorac«. A važan je on i za nas23 Zanemareno blago353Hrvate jer je njegova jezična reforma kod Srba pomogla da u nas Hrvata lakše iznese pobjedu štokavski dijalekt kao književni jezik nad svoja dva opasna natjecatelja: kajkavskim i čakavskim, a onda i zato jer je Vuk kupio usmenu književnu građu i među nama Hrvatima i jer mu je ona jednim svojim dijelom (Asan-agi-nica u Fortisovu djelu Viaggio in Dalmazia i Kačićev Razgovor ugodni gdje se nalaze i tri prave narodne pjesme) uz Kopitarovo poticanje služila kao pobuda i ohrabren je u radu takva karaktera.Pri kritičkom objavljivanju Vukovih zbirki narodnih pjesama u znatnom broju slučajeva teško je izaći na kraj s autentičnošću njegovih tekstova budući da bi se za nj moglo isto reći što kaže i Giuseppe Cocchiara u svojoj knjizi Storia del folklore in Europa (Torino, 1952) za braću Grimm, među ostalim i Vukove uzore: »I Grimm erano convinti di aver trovato il linguaggio popolare. In verita avevano trovato il loro linguaggio. E da un impegno filologico, che era un orrore di metodo, era nata una opera d'arte« (»Braća Grimm su bila uvjerena da su pronašla govor puka. A uistinu bila su pronašla svoj govor. Tako se iz filološkog zalaganja, koje je bilo pogrešna metoda, rodilo jedno umjetničko djelo«). Samo što bi mi mogli nadodati u Vukovu slučaju, ne umanjujući pri tom nipošto vrijednost radu braće Grimm, »i još kakvo umjetničko djelo«. Ali taj nas laskav sud o Vukovu sakupljačkom i objavljivačkom radu na području naše usmene književnosti izrečen s estetskog stanovišta i ne imajući pri tom na umu autentičnost njegovih tekstova, ne obvezuje da se odnosimo nekritički prema metodi njegova rada općenito, metodi koja je s današnjeg stanovišta bila i te kako pogrešna. No kako su mnogi tu njegovu metodu, koja je uz put budi rečeno, kao i u slučaju braće Grimm, bila općenito prihvaćena od sakupljača i objavljivača tradicionalne književnosti u vrijeme romantike — a da ovom zgodom i ne spominjem drastične primjere, s kojim, dakako, Vukov rad nema nikakve veze, kao što su bili Ossianov u engleskoj književnosti, Merimeev u francuskoj (i to na naš račun) te Hankin u češkoj — nazivali u časovima354naročita neraspoloženja prema njemu falsifikatorskom; sve je poprimalo oblik ružnih neugodnih ispada koje objektivna nauka što računa samo sa činjenicama mora da se kloni hoće li da joj tvrdnje budu pouzdane, a potom i prihvatljive.Jedno svakako stoji: Vuk je počešće dotjerivao tekstove koji su bili ili njegovi ili tuđi zapisi i time ih »lite-ratizirao« što znači da je sa njih skidao — dakako u najplemenitijoj namjeri radi svojih jezičnih ideala — rosnost njihove svježine, a to znači njihovu autentičnu primitivnu boju i na taj ih način svrstavao među primjere za uzorna štiva našeg književnog jezika, što oni u velikoj većini slučajeva do tog njegovog zahvata nisu nikako bili. Na taj način on je istina mnogo učinio za književni jezik Srba, a jednim dijelom i nas Hrvata, ali je osiromašio takvim svojim postupkom onu rudimen-tarnost pučkog pjesničkog kazivanja koja na taj način nije mogla izbiti u

svoj svojoj punini kao što bi bila izbila da se on pokoravao njoj umjesto svom izuzetno velikom i pjesničkom i filološkom talentu a zatim i prihvaćenoj konvenciji svoga vremena u toj vrsti posla. I zato je zanimljivo istaknuti da su npr. s tog stajališta zapisi u nas Hrvata načinjeni prije Vuka pouzdaniji, autentičniji kako je to pokazala i sakupljačka praksa XIX stoljeća, a i ona naših dana. Stoga ne bi bilo na odmet da je priređivač Vukove zbirke o kojoj je riječ uz varijante do Vuka donio i one poslije njega, to više što i te inačice također pomažu boljem razumijevanju Vukovih postupaka u toj vrsti posla. I pokazuju, što je isto tako neobično zanimljivo, da Vuk nije poput nekih drugih romantičara sakupljača izmišljao sadržaje pojedinim umotvorima pa ih potom oblačio u ruho narodnog kazivanja odnosno pjevanja. A što je mogao i što s ondašnjeg stanovišta gledano i ne bi bilo za toliku osudu s obzirom na sredinu iz koje je potekao i s obzirom na ideale koji su mu lebdili pred očima a s obzirom i na golem talenat koga je posjedovao.I još nešto: ni Vukovo lociranje pojedinih umotvora nije često pouzdano što nam zorno pokazuje i primjer355Rclkovićeve pjesme koju je Vuk nazvao Jakšići kušaju ljube i koju je donio u svojoj drugoj knjizi (vidi »Pro-svetino« izdanje iz godine 1953, a pjesmu br. 99) uz svoja uobičajena jezična dotjerivanja kao zapis koji mu je tobož kazivalo jedno momče iz Užičke nahije. Kritičko promatranje Vukovih zapisa sa stanovišta približno ovakvoga kakvoga ja u ovom prikazu iznosim često je nailazilo na nerazumijevanje onih pojedinaca koji se slabo razumiju u sakupljački posao i koji u Vuku gledaju gotovo posvećenu ličnost.Smatrao sam da je ovo sve potrebno iznijeti u povodu kritičkog izdanja Vukovih folklornih zapisa da bi se lakše snašli pri problemima ovakve vrste koji će izbijati sad ovdje sad ondje u povodu njihovog daljnjeg kritičkog objavljivanja u ovoj ediciji, koja je svakako jedna od najboljih koje su dosad bile pokrenute.356ALIJA NAMETAK, NARODNE JUNAČKEPJESME BOSANSKOHERCEGOVAČKIHMUSLIMANA(Sarajevo, 1967. Izdanje piščevo. 254. strane)Kako sam o ovoj uspjeloj zbirci epskih narodnih muslimanskih pjesama iz Bosne i Hercegovine Alije Nametka, uvaženog našeg književnika, već pisao u »Kolu« Matice hrvatske za god. 1967. (v. br. 9, str. 203—207), nastojat ću da u našem godišnjaku upozorim na nju samo s nekoliko riječi.Uz trinaest epskih narodnih pjesama koje zauzeše 222 strane, urednik je pridometnuo Rječnik turcizama i drugih manje poznatih riječi, zatim pogovor koga je nazvao Uz ove pjesme, te kao prilog izvorno pismo Mustajbega Ličkog sastavljeno na čakavštini, a upućeno Petru Smiljaniću, dalmatinskom harambaši.Trinaest pjesama u ovoj Nametkovoj zbirci zovu se: Nesuđena ženidba Nikole serdara, Krnjević Alija, Odo-bašić Meho, Ženidba Lalić Mahmut-age, Fazli buljubaša, Hrnjica Halil i Milić harambaša, Suzanjstvo Rizvić Omer-age, Hrnjica spašava Smail-alajbega i Omer-Bar-jaktara iz suzanjstva te Nevjerna ljuba Hrnjice Muje. Sve su pjesme spjevane desetercem kome je metrička struktura 4+6. Najdulja pjesma u ovoj zbirci zove se357Ženidba Lalić Mahmut-age i imade 989 stihova a najkraća Fazli buljubaša i ima 320 stihova.Kao i u ostalim pjesmama koje su zabilježene među muslimanima Bosne i Hercegovine i u ovim Nametko-vim zapisima nastupaju među ostalim junacima braća Mujo i Halil, Sirotan Alija, Osman Tanko vic, Mujo Hrnjica, Budalina Tale i, dakako, neizbjezivi Mustajbeg Lički, a na protivnoj strani tj. kršćanskoj: Kostreš ha-rambaša, zadarski ban, janočki ban, netko od roda Smi-Ijanića, Vid barjaktar, netko od roda Mandušića itd., dok se uz stvarne gradove kao Požun, Zadar, Karlovac spominju i oni koji ili nisu dokraja odgonetnuti kao Janok ili su možda potpuno izmišljeni kao Lehut, a i neke pokrajine s čudnim nazivima kao npr. Unđurovina.Gotovo na svakoj strani ove zbirke naići ćemo na svjež osebujan jezik koji se i pored znatnog broja turcizama čita s veoma velikim zadovoljstvom. Ma čega god se narodni pjevač, odnosno kazivač dodirne u nekoj od ovih pjesama on to izvrsno jezično oblikuje. A kako znamo već odavna da je uspjela beletristika, pa tako i ona koja se služi stihom, u prvom redu samo umjetnost riječi, onda ta konstatacija još više podiže cijenu tim produktima usmene poezije zapisane u Bosni i Hercegovini. Da to utvrdimo nije nam potrebno ne znam kako dugo listati po zbirci, dovoljno je da se zaustavimo na bilo kojoj strani i pročitamo neki opis ili dijalog kao npr. i ovaj na str. 99. koji pripada pjesmi Hrnjica Halil i Milić harambaša kad Halil kaže bratu Muji da će goniti harambašu Milica, a on ga od tog odvraća na ovaj način:»'Sjed', Halile, žalosna ti majka! Da ti Milić harambašu znadeš i pogane Milićeve brke, obje bi ti s njima svezo ruke. Jednom sam se utučio s njime u Jadiji, u tijesnu klancu. Mogo mi je posijeći glavu. On mogaše, ama ne stijaše. Sedam me je udario puta358njegovijem mačem poganijem. Pa zagrće uz ruke rukave: 'Evo rana po mišicam hala od Milica mača poganoga'. Za to Halil haje i ne haje pa ovako bratu progovara: 'Daj mi, Mujo, tvojega đogina!' 'Ne dam, brate, obadva mi svita, jera ćeš mi konja osuznjiti, bilu moju zatvoriti kulu.U ovom dijalogu možemo s lakoćom zamijetiti i stanovit patos (ne patetiku) epske narodne poezije, ali i svakidašnji govor ljudi ratnika koji su zabrinuti neposrednom budućnošću punom svakojakih opasnosti.

Kazivači ovih pjesama zovu se: Ahmed Jamaković, Meho Morić, Omer Sitnić, Hamid Hadžić i Šerif Šišić. Nametak o njima piše potanje u svom pogovoru pa nas upozorava da je jednoga od njih i u svojim novelama opisao. No i obična proza ovih kazivača u kojoj oni iznose autobiografske podatke o sebi i svojima zna se na momente domoći dirljivih mjesta koji gotovo graniče s umjetnošću, istina vrlo priprostom, ali ipak umjetnošću. Tako npr. i ovo informativno pričanje Hamida Hadžića o svojoj obitelji koga Nametak donosi doslovce bez ikakvog upletanja zna baš takvo biti: »Iz Klisa naše pletivo. Naš pradid bio uz pašu haznedar. Bila četiri brata: Hadže, Ramo, Hido i Džafer, pa kad su ji izgonili ozdol iz Dalmacije, onaj se četvrti vrati, osto mu hrt (ker). Iz Kamešnice se vratio, pa ga zarobili na Čaj eru i on osta' u Dalmaciji. I njegovo pleme se zove Džaper. Najprije se tri brata doselila u Vrilo i doveli jednog kmeta. Pa kad je jednom jedan od braće vidio kako mu se dite s onom vlaškom dicom krsti, rekne: 'Braćo, ovdi nama mista nejma. Ni mejtefa ni džamije; dica će nam se pokrstiti. Te oni potovare sve i povedu čeljad, pa kad su izišli priko Pri vale i ugledali ovo polje (Duvanjsko), reknu: Lipa doca! Za dvojicu359čudo, za trojicu malo! Od Hadže su postali Hadžići od Rame Ramići, a od Hide Hidići. Otac bi naš pivo uz čibuk junačke pisme«. (V. str. 247—248.)I zanimljivo je naglasiti kako je baš iz ovakva govora, uz ona tzv. opća mjesta i razne pjesničke ukrase koji već spadaju u »mašineriju« epskog usmenog stvaranja i pripadaju na svoj način svim našim krajevima podjednako, nastala poezija ove zbirke koja znači osjetljiv dobitak za i onako bogate zalihe našeg narodnog epskog pjesništva i onog publiciranog i onog ne publiciranog.360SAIT ORAHOVAC, SEVDALINKE,BALADE I ROMANSE BOSNEI HERCEGOVINE(Biblioteka »Kulturno nasljeđe«. Svjetlost, izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1968. 899 str.)Zbirka Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine koju je uredio književnik Sait Orahovac a objavilo sarajevsko nakladno poduzeće »Svjetlost« sastoji se od Predgovora (9 str.), tekstova samih pjesama (848 str.), odjeljka Tuđe riječi i pojmovi (14 str.) te kazala pjesama po početnom stihu koji je ujedno i naslov svake od tih pjesama. Kako je u zbirci velik broj umo-tvora (ako sam točno izbrojio 718 na broju) urednik ih je smjestio u tri dijela i te dijelove označio rimskim brojevima. Da bi svaka pjesma, bez obzira na duljinu, što jače djelovala, urednik joj je poklonio posebnu stranu, što je knjigu učinilo još opsežnijom, debljom, a kako je ukusno izdana u tvrdom povezu s ovitkom od celofana i još monumentalnijom.Odmah na 1. strani svoga predgovora Orahovac nas upozorava: »Ove podatke (tj. o svom radu na popula-riziranju i sakupljanju narodnih lirskih pjesama, op. 01. Del.) iznosim zbog toga što se iz njih vidi da sam još u svojoj ranoj mladosti bio preokupiran ovom361vrstom usmenog narodnog kazivanja i ozbiljno se bavio mišlju i namjerom da već tada priredim jedan odabrani zbornik narodnih sevdalinki, balada i romansi od najstarijih vremena pa do danas, te da taj zbornik, kao svoj prilog, priključim zbirkama epskih narodnih pjesama dr Luke Mar jano vica, Nikole Kašiko vica i dr Ko-ste Hormana — kao lirsku komponentu narodnoga blaga Bosne i Hercegovine.« Čudim se da pri ovom nabrajanju Orahovac ne spominje i dvije značajne knjige narodne epske poezije iz Bosne i Hercegovine kojima je također mogao priključiti svoj zbornik, a to su Jukić--Martićeva, prva te vrste u kronološkom smislu jer je objavljena g. 1858. i Šunjićeva, jer je uz Marjanovićevu, po estetskoj uspjelosti pjesama koje sadrži, jedna od najboljih.Iznenađuje me u Orahovčevu predgovoru i ovaj dio (v. str. 12) ne zato što toga o čemu on piše nije bilo nego zbog toga što to nije razumljivije iskazao, bolje precizirao, konkretnijim primjerima objasnio: »U toj nesolidnoj i bezobzirnoj trci oko posezanja na ovo narodno blago (misli se dakako sakupljeno u Bosni i Hercegovini, op. 0. Del.) vladali su, uglavnom, principi koji bi mogli da se svedu na onu Ljubišinu formulaciju 'krađa i prekrađa zvona'. Oni su jedan od drugoga otimali iste pjesme i doslovno preštampavali istovjetne, već ranije objavljene tekstove kao da ih prvi put oni lično objavljuju. Zatim, oni su mnoge izvorne i prvobitne sadržaje prekrajali, mistificirali, mijenjali imena protagonista u pjesmama, podešavali lokaciju i 'ušti-mavali' dijalekte i pravopis onako kako im je to najviše godilo i odgovaralo datom momentu njihovih interesa, zamućivali bistru izvornu vodu da nesmetano love u mutnom, da prisvajaju«. Jer ovako čitač ne zna misli li Orahovac — dok se ovako ljuti — na fenomen varijanata općenito koji predstavlja posebno bogatstvo svake narodne poezije pa tako i naše, ili misli na stvarno nesavjesno otimanje pojedinaca nekih pjesama sad ovom sad onom kraju da bi ih pribrojio svome. Jer u prvom slučaju ja se s njim ne bih složio a u drugome bih. Nego moj strah da ipak Orahovac ne drži toliko do varijanata362koliko bi svakako morao, nalazi svoje opravdanje i u tome što se on sam u ovoj svojoj zbirci njima nije poslužio, a to mu je zbirku sa znanstvenog stanovišta jako osiromašilo. Kao što ju je osiromašilo i to što nije uz one pjesme gdje je to znao kazao od koga ih je uzeo kao i to gdje ih je taj dotični zabilježio i kada.A pogotovo ovakvo njegovo ispričavanje u istom predgovoru (v. str. 13) ne može nikako opravdati taj veliki

nedostatak njegove zbirke: »Pretežni broj mojih prethodnika nije nalazio za shodno da napomene izvore odakle su i na koji način crpili štampane priloge svojih publikacija. Neki su isticali da to nije važno i zbog toga što je poznato da mnoge sevdalinke, balade i romanse istovremeno znaju napamet hiljade građana na svim stranama Bosne i Hercegovine i da nije nikakva prednost za istoriju i nauku ako se registruju pojedina imena od kojih su motivi zabilježeni, zato što time nije ništa rečeno ili dokazano. A drugi su išli i dalje. Bili su mišljenja da su ta takoreći administrativna, stereotipna bilježenja u onako prvobitnom obliku, već davno pre-vaziđena i da ona kao takva nisu više svojstvena našem vremenu. Neovisno od toga da li u tome ima i dosta istine, ja sam ipak smatrao da u ovom predgovoru ukazem, bar globalno, na neke glavne izvore i punktove odakle sam preuzimao, odabirao ili od pojedinaca bilježio prednje stihove, uz one postojeće fondove koje sam odavno pamtio i decenij ama nosio u svom ličnom sjećanju.«Uz naopako poimanje da su »administrativna, stereotipna bilježenja u onako prvobitnom obliku, već davno prevaziđena i da ona kao takva nisu više svojstvena našem vremenu« ovaj posljednji dio navedenih urednikovih riječi odaju prije pjesnika nego učenjaka, ali, eto, baš tom pjesniku u Orahovcu možda moramo zahvaliti, unatoč svih mojih iznesenih zamjerki, na posebnoj uspjelosti ove zbirke što se tiče umjetničke vrijednosti mnogih pjesama u njoj.Opće je poznata pojava da se narodne pjesme koje su nađene u Bosni i Hercegovini ističu posebnom uspje-lošću, i to kako one epske tako i one lirske, a tako isto363i one koje se nalaze na granici epike i lirike te da su pri tom bogatstvu naročito velik dio pridonijeli baš Musli-mani. I Orahovčev zbornik kojim sam se ja u ovom prikazu pozabavio to snažno potvrđuje. I zato je potrebno da mu se obzirom na građu koju donosi dodijeli vidno mjesto među zbirkama naše narodne poezije općenito.Iako Bosna i Hercegovina nisu imale sreću poput Dalmacije da joj prilozi usmene poezije budu zapisani i objavljeni još u XVI, XVII i XVIII stoljeću te da se istaknu posebnom raznolikošću metričke strukture kao što su se istakli u netom spomenutoj pokrajini koja stoji na jednom od prvih mjesta među Južnim Slavenima i što se tiče broja i što se tiče ljepote narodnih pjesama (uostalom dovoljno se pri ovoj tvrdnji samo sjetiti umotvora kakvi su A ti đivojko šegljiva, Majka Margarita, Asan-aginica, Kako je Marko Kraljević poljubio vjerenicu a ona ga nije poznala, Daničin dar, Ovca razbludnica, Bolani Vid pomaže vilama igrati kolo, Junakova smrt, Smrt Grgura Senjanina i sestre mu Marge, Zaleđena nevjesta i Primorac Ilija i ženini prosci); svejedno Bosna i Hercegovina zauzimaju glede bogatstva naše tradicionalne poezije jedno od vrlo istaknutih mjesta s kazivačima zavidne spreme i jačine kakvi su bili među ostalim Mehmed Kolaković, Salko Vojinović (v. Marjanovičevu zbirku), Blaž Bošnjak, Rade Dodij (v. Šunjićevu zbirku), a i još neki.Kad sve to znamo onda nas ne čudi da se i u Ora-hovčevu zborniku nalazi znatan broj vrlo uspjelih pjesama kao što su npr. one koje su otisnute na str. 84, 125, 131, 207, 256, 275, 286, 293, 299, 382, 408, 487, 559, 642, 715, 860 itd. (strane navodim zato jer pjesme nisu označene brojevima kao što je uobičajeno u zbirkama usmene poezije a posebno u zbirkama kojih se broj penje na više od nekoliko stotina kao u ovoj Orahov-čevoj).Urednik u trećem dijelu svoga predgovora (v. str. 12) sasvim opravdano zamjera onim urednicima koji su kao »hrvatske narodne sevdalinke« donosili čak stihove koji su inače pripadali Branku Radičeviću, Đuri Jak-364šiću, Jovanu Grčiću Milenku, Zmaju Jovanu Jovanoviću i drugim srpskim romantičnim pjesnicima, a sam pada u istu pogrešku kad vrlo poznatu pjesmu pod br. XXX iz Đulića Zmaja Jovana Jovanovića unosi u svoju zbirku kao narodnu pjesmu iz Bosne i Hercegovine (v. str. 219).Samo četiri pjesme, ukoliko se ne varam, (v. str. 189, 352, 489 i 823) u ovoj golemoj zbirci spominju more ili im se radnja zbiva na njemu, a i od tih četiriju dvije tj. treća i četvrta obrađuju isti motiv i to motiv koji je vrlo raširen među Hrvatima, a posebno onima koji su naseljeni ili uz samu morsku obalu ili na otocima. Pjesma takva motiva obično započinje otprilike stihom Vozila se šajka mala barka i ja sam o njemu napisao ogled u »Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena« (v. knj. 42, str. 63—86).Najveći broj Orahovčeva zbornika spjevan je u desetercu čija je metrička shema 4 + 6. Zanimljivo je spomenuti da su samo dvije pjesme (v. str. 399 i 428) spjevane u osmercu kome je metrička shema 3+2+3.Orahovac nije unio u svoju zbirku autentični Forti-sov zapis splitske narodne pjesme Asan-aginice nego dotjerani Vukov.U pjesmi koja se nalazi na str. 539 ovi stihovi kao da dočaravaju prizore s nekih uspjelo izrađenih stećaka (v. str. 540):Jedni jašu ate plahovite, svi u srmi i žeženu zlatu, drugi idu u lov na sokole, treći čine igre i mejdane.Osjećam potrebu da se načas zadržim i na uspjelom rukovanju srokovima u nekim od pjesama Orahovčeva zbornika. Obično se ta uspjela rukovanja nalaze na početku samog umotvora (pogledaj pjesmu br. 98, 159, 167, 229 i 268). Evo jednog takvog početka u pj. na str. 229:365Omer-beg se kroz ruže veraše, ružica mu rukave deraše.Gdje je više nego očito da i tzv. »glagolske rime« postižu i svoj zvukovni efekt i imaju svoje opravdanje u povijesti našeg stiha i to onog najautentičnijeg to jest narodnog, tradicionalnog.

Zatim što stvarno znači sevdalinka kao književni, a ne muzički oblik nije mi jasno ni poslije ove Orahov-čeve na veliko zasnovane zbirke, pa zato npr. ne razumijem kako su dospjele u ovaj zbornik svatovske, pirne pjesme kakve su one što se nalaze na str. 200, 331 ili 631 kad zacijelo nisu ni sevdalinke, ni romance, ni balade.I najposlije čemu je trebalo donositi pjesmu na str. 264. kad je već odštampana gotovo istovjetna na str. 105, ukoliko ne predstavlja znak prebrza urednikova rada na tako opsežnoj građi.366SEBASTIANO LO NIGRO, LA CANZONEDELLA »FANCIULLA GUERRIERA« NELLA POESIA POPOLARE EUROPEA(Estratto dal »SICLORUM GYMNASIUM«. Universitd dl Catania, Facolta di lettere e filosofia, 1966. Str. 51.)U ovoj studiji talijanski se književni folklorist Se-bastiano Lo Nigro pozabavio narodnom romancom koju je nazvao Djevojka ratnik. Ta romanca iznosi u različitim svojim inačicama kako djevojka preobučena u muškarca-ratnika vojuje skupa sa svojim drugovima ratnicima, a da je oni za vrijeme tog vojevanja ne prepoznaju.Lo Nigro, budući da je ta romanca raširena ne samo među jednim dijelom Talijana nego i među nekim drugim evropskim narodima, određuje područje koje je obuhvatila pa utvrđuje da na osnovi do sada poznatih zapisa ide od Portugala do Balkanskog poluotoka te da obuhvaća Kastilju i Kataloniju u Španjolskoj, južnu Francusku, sjevernu i srednju Italiju te Dalmaciju i Srbiju. Osim toga Lo Nigro ističe dalje da su selenja nekih skupina evropskih naroda tu romancu odnijela sa sobom i dalje od evropskog područja kao npr. u Brazil i na Azorske otoke, nekadašnje portugalske kolonije te u Maroko, španjolsku koloniju, ili u krajeve koji367su bili pod utjecajem španjolske kulture u povodu pomicanja velikog broja pojedinaca, kakvo je bilo i ono na izmaku XV stoljeća kad su s Iberijskog poluotoka bili protjerani Hebrejci.Ali bez obzira na nešto prije u najkraćim potezima ispričani sadržaj te romance, Lo Nigro se posebno pozabavio onim njezinim varijantama u kojima se priča kako jedan stari gospodin dobije poziv od svoga suverena da pođe u rat, pa se jako rastuži što se ne može da odazove tome pozivu zbog toga što više nije kadar da podnese napore i tegobe takva pothvata. Kćerka, jedinica — ili barem najmlađa kćerka ako ih je više — izrazi spremnost da će ga ona zamijeniti dade li joj samo dobra konja, vjerna i pouzdana slugu, ratničko odijelo te podesno oružje. Otac pristane a ona opremljena kako je netom zaželjela stigne među ratnike, ali jedan od njezinih drugova ili njezin kapetan — a kad-ikad i knez koji se nalazi na čelu čitava tog vojnog pothvata — počinje sumnjati da bi taj vojnik mogao biti žensko biće pa se štaviše i zaljubi u nj. I sad obično takvo lice u romanci, ili njegovi roditelji ili njegovi vojnici svjetuju na koji će način doznati da li je nepoznati ratnik muško ili žensko stvorenje. No unatoč tome djevojka svlada s uspjehom sve lukavo pripremljene zamke (od kupovanja pojedinih predmeta u du-ćanu do kupanja u rijeci) i sretno umakne onome koji se posumnjavši u njezin spol bio neobično jako zanio njime.Lo Nigro ne zaboravlja spomenuti odmah na početku ovoga svog rada i stanovit odnos koji postoji između sadržaja romance Djevojka i ratnik i jedne novele, također narodne, koja je isto tako raširena u usmenoj tradiciji malo prije navedenog evropskog žiteljstva. I za S. Lo Nigra je lako moguće da je ta novela, poznata u Italiji i Francuskoj još od XVII stoljeća, dala pobude za nastanak pjesme kojoj je posvetio studiju o kojoj pišem prikaz.Poslije toga Lo Nigro iznosi kako je romanca takva sadržaja napisana prvi put u Italiji god. 1854. u Pije-montu. Zapisao ju je bio Costantino Nigra vjerujući da368se kolijevka te pjesme nalazi u Južnoj Francuskoj obzirom na nastajanje i širenje epsko-lirske poezije kelt-sko-romanskih krajeva što znači Sjeverne Italije, Pro-vanse, Francuske, Katalonije i Portugala. U slučaju romance Djevojka ratnik on je bio uvjeren da je ta pjesma nastala u Južnoj Francuskoj i da je otuda prebacivši se na Iberijski i Italski poluotok dospjela zahvaljujući križarskim ratovima do predjela gdje žive Slaveni.Ali naš autor se ne slaže s Nigrom da bi pjesma Djevojka ratnik bila došla do Balkanskog poluotoka u vezi s križarskim bojevima kad se zna, kaže on, da se sva epsko-lirska usmena poezija toga tipa i strukture ne javlja prije druge polovice XV st. jer do toga vremena nema dokaza za njezino postojanje ni u Italiji ni u Francuskoj.Ugledni talijanski lingvist i historik književnosti Alessandro D'Ancona spomenuo je u vezi s motivom pjesme o kojoj je riječ, a kad je ocjenjivao Narodne pjesme Pijemonta već spomenutog Costantina Nigre, i kinesku baladu Mon-lau koja potječe iz VI st. prije naše ere, a u vezi s romancom Djevojka ratnik treba se sjetiti i Maretićeva upozorenja u djelu Naša narodna epika a u glavi Internacionalni motivi (v. str. 234—236, Akademijino izdanje) kad govori da je taj motiv na svoj način zastupan i u ruskim bvlinama.Osim u Pijemontu varijante pjesme Djevojka ratnik zapisane su na području Toskane, Veneta, Emilije i Marka, tako da za taj motiv znaju samo sjeverna i sred-nj a Italija. Što se tiče metričke strukture umotvora takva sadržaja može se zaključiti, kaže Lo Nigro, da su najstarije talijanske varijante zapisane u Pijemontu. Najveći dio ove studije posvećen je, što je i razumljivo, talijanskim varijantama toga motiva, a manje onim s Iberijskog poluotoka, a još manje onima koje pripadaju Francuskoj i Jugoslaviji. No kad smo već došli u ovom prikazu do varijanata koje pripadaju Jugoslaviji onda je potrebno istaknuti da znatan broj naših varijanata ima za glavne junake ljude s muslimanskim imenima i da ih je prilično zapisano u Dalmaciji. Tako ima za ju-24 Zanemareno blago

369nakc s muslimanskim imenima i jedina varijanta iz Jugoslavije s kojom se Lo Nigro detaljnije pozabavio a pripada Vuku (v. III knj., br. 40), ali za koju sumnjam da je iz Srbije kako navodi Lo Nigro (neodređeno ili nikakvo Vukovo lociranje nekih pjesama u pojedinim njegovim zbirkama uvijek izaziva nevolje ovakve vrste).Koliko taj motiv ima varijanata može se jednim dijelom vidjeti u zbirci M. Bošković-Stulli Narodne epske pjesme II, na str. 270 (uz pj. br. 16), a i ja sam ovih posljednjih godina zapisao nekoliko inačica u Dalmaciji u kojima su također nosioci glavnih uloga ljudi s muslimanskim imenima.Lo Nigro piše kako su se tom pjesmom pozabavili osim već spomenutih Talijana, Portugalac Fernando de Castro de Lima u djelu A mulher vestida de homen i Nijemac Erich Seemann u radu Die Gestalt des krie-gerischen Mddchens in den europ'dischen Volksballaden. Kad Lo Nigro na str. 43. spominje Dalmatince kao narod onda vjerujemo da to radi iz neupućenosti. Inače Lo Nigro misli da je motiv pjesme Djevojka ratnik nastao u Južnoj Francuskoj pa k nama došao preko Italije. Možda bi muslimanska imena junaka u znatnom broju naših varijanata mogla baciti i drukčije osvjetljenje na to pitanje, iako je dosta tih varijanata, kako sam već i istaknuo, zaista zapisano u Dalmaciji, a nekoliko njih i u ostalim našim predjelima uz more (Istra, otok Krk, Sušak), dakle u krajevima kojima je Italija mogla biti na putu iz Južne Francuske posrednik i s obzirom na svoj zemljopisni položaj, a i s obzirom na svoj višestoljetni kulturni utjecaj.370DOŽIVLJAJ SMRTI U JEDNOJPJESMI PISANE I U JEDNOJ PJESMIUSMENE HRVATSKE POEZIJEStrah čovjeka pred smrću oduvijek je bio velik i taj strah je zacijelo jedan od najmučnijih osjećaja u ljudskoj duši. Nije li i Montaigne u svome eseju u kome govori o smrti sa što je moguće više hrabrosti i treznoće ipak morao utvrditi da se sluge vlastele, kojoj je i on pripadao, boje i samog imena smrti pa kad nju netko spomene u njihovoj nazočnosti da se oni križaju kao pred nečastivim. Pa i odvažni Rimljani — raspreda dalje Montaigne u tome istome eseju — bojali su se također imena smrti i to u tolikoj mjeri da nisu govorili za onoga koji bi izdahnuo da je umro nego da je prestao živjeti. U tome smislu ostavio nam je neka svjedočanstva i F. Bacon, kad u eseju — koji je isto tako posvećen smrti kao što je bio posvećen i Montaigneov — na samom početku naglašava da se ljudi boje smrti kao što se djeca plaše mraka, pa kao što priče pojačavaju taj prirođeni strah u djece da to isto čine i u doživljajima odraslih.No kad smo kod pisane književnosti onda neće biti na odmet da se ovom prilikom sjetimo i jednog snažnog predstavnika moderne evropske umjetnosti riječi i to Francuza Marcela Prousta koji se u svom dugačkom371f romanu U potrazi za izgubljenim vremenom (A la re-cherche du temps perdu) na vise mjesta dodiruje smrti, a posebno potresno u vezi s teškom bolešću bake koju je toliko volio. To je naime ono mjesto u romanu gdje nam autor opisuje kako je njegovoj baki naglo pozlilo. I to baš za vrijeme jedne šetnje s njime u nekom pariškom parku, pa kako je taj nagli napadaj, nju, već inače dulje vremena načetu bolešću, najednom okrutno odijelio od njega. Pa iako se teška bolesnica u tome času nalazila samo u predvorju smrti, ipak je svojim izmijenjenim izgledom proizvela u duši unuka vrlo mučan osjećaj. Jer on je u liku svoje bake već vidio nekoga tko je osuđen na što skoriji posvemašnji nestanak i kome u tom pogledu nema spasa. I to ga je duboko potreslo. No bolje će biti da poslušamo izravno Prousta u tome dijelu njegovog opsežnog romana: »Ona još nije umrla. Ja sam već bio sam. Pa i one aluzije, kojima se bila osvrnula na Guermantesove, na Moliera, na naše razgovore o malome društvancu, činile su se kao bez osnove, bez uzroka, fantastične, jer su izlazile iz ništa-vila tog istog bića, koje, možda već sutra, neće više postojati, za koje one neće više imati nikakva smisla, iz onog ništavila — nesposobnog da ih pojmi — kakvo će uskoro biti moja baka.«1A kako tek ljudski lik izobličuje prava konačna smrt! To izobličavanje u vezi sa samim raspadanjem čitavog ljudskog tijela i jest jedan od glavnih uzroka da se pokapa u zemlju ili spaljuje i tako prekida s tom teškom igrom promjene i poružnjivanja za onoga koji je prati, a zna da u blizoj ili daljoj budućnosti to isto i njega čeka.Ali taj početak raspadanja za oko živih i ne toliko primjetljiv, a koji je, kako već napisali, glavni uzrok da se pokojnika odvodi na groblje i pokapa, jedan je od doživljaja koji su se teško kosnuli i jednog pjesnika naše pisane i jednog pjesnika naše usmene poezije. Istina jest da se u tvorevini pjesnika naše pisane poezije sam ukop to jest mjesto gdje se javlja teško zdva-1 Prijevod Tina Ujevića. 372janje onoga koji tom turobnom činu prisustvuje i koji je taj čin iznio u svojim stihovima i te kako spominje (pa i u samom naslovu umotvora), dok u tvorevini naše usmene poezije sama riječ ukop nije uopće ni spomenuta, ali pokraj svega toga ipak sve indikacije u toj pjesmi anonimnog autora kazuju da se baš za vrijeme samoga pokapanja ili barem neposredno iza njega zbiva i njezina radnja.Autor je umotvora Ukop druga, koji pripada hrvatskoj pisanoj poeziji, Antun Branko šimić. Njegova pjesma glasi:Još si u društvu s nama: nosimo te.Jesi li zbilja ti to? I jesi li zbilja ti još s nama?

II si već dugo daleko negdje od nasi to je samo ludost što nosimo ovo mrtvo tijeloi što se svud ne razbjefimo i kričimo divlje za tobom(ko negda što te kao djeca zvasmo kada bi se skrioU poslije kad se ko mladići dozivasmo po noćimapjanim).0 kako toda mi koji nikada te nigdje ostavljali nismo bez nas ni u krčmama ni u samom krilu žena — da mi te danas ostavimo na dno vlažne grabe (koju još sami za te iskopasmo)?Netko je jači od nas1 ne možemo promijeniti ništa što se zbilo i nemoćni obilazimo oko mrtva tebe.0 tko je tajšto učini te manje vrijednim nego kakvu stvar, lešinom koja zakopa se negdje1 ostavi.Neodlučni se vrzemo na jednom mjestu. Da ostanemo ovdje pokraj mrtva trupa U da se vratimo u prazan svijet?22 A. B. Šimić, Sabrana djela. Knj. I Poezija. Uredio St. Šimić, Znanje, Zagreb, 1960, str. 144.373Umotvor predstavnika anonimnih stvarača (jer njih je nekoliko i kad se spomene jedan onda se to spominje više u figurativnom smislu) naše usmene poezije izgleda ovako:Oj ti tofni človek, zakaj si na svetu? Ti si tak na svetu kak rosa na cvetu, kak rosa na cvetu, kak roža na vrtu. Vetrek nam potpuhne, rosicu otepe, sunjčece pak greje, rožica povene. Zimica te stere, bodec te prebode, bodec te prebode, šmrca te pretegne. Od tebe pobjegne oček i mamica, oček i mamica, bratec i sestrica. Bratec i sestrica, sva tva rodbinica*Ako se čitajući prvi od tih dvaju umotvora to jest onaj koji pripada našoj pisanoj poeziji sjetimo (a kako bi se mogli ne sjetiti) da je A. B. Šimić, njegov autor, bolovao od sušice, da se liječio ali bez uspjeha te da je toj bolesti najposlije i podlegao vrlo mlad u 27. godini života, pa proširimo to sjećanje s još nekim podacima o A. B. Šimiću kao što je na primjer onaj da je živio u velikoj bijedi samo da bi se mogao sav posvetiti svome spisateljskom pozivu te da ga je misao na smrt vrlo često mučila, a da je posljednjih godina života ta misao to više rasla koliko se više širila i opaka bolest u njemu;naš će doživljaj toga umotvora biti još puniji, još snažniji. A ne treba ni spominjati koliko će taj doživljaj dobiti na snazi i uvjerljivosti ako te podatke upotpunimo s još jednim, a taj je da je autor pjesme Ukop druga slabo ishranjen i s već vrlo osjetljivim plućima neko vrijeme svoga kratkog života znao provoditi stanovit broj noći uz vino u društvu vrlo izdržljivih potrošača toga artikla kakvi su bili i neki naši poznati slikari u to vrijeme (Uzelac, Šumanović) te kako su neki od slabijih među onima koji su im se bili pridružili (a takav je bio i A. B. Šimić), tu neoprostivu lakoumnost platili i samom glavom.Neću nikako kazati da snažan dojam koga proizvodi na čitačevu dušu pjesma Ukop druga ne bi bio jak i bez podataka koje sam iznio. Pa ipak mnogi je od stihova u toj pjesmi zahvaljujući baš tim podacima postao još razumljiviji, a potom i bliži. A to znači mnogo pri punom doživljavanju nekog umjetničkog djela.Nema nikakve sumnje da iza prvog našeg primjera to jest onoga koji pripada hrvatskoj pisanoj poeziji stoji izgrađena pjesnička ličnost s jednim vrlo bogatim unutrašnjim životom koja se u dodiru sa smrću kao s pojavom potpunog nestanka prejako uzbudila. Što je i shvatljivo kad znamo kako je i sama živjela, izgubivši vjeru u prekogrobni život, u neprekidnom strahu od smrti koja ne pozna nikakva obzira prema pripadnicima ne samo ljudskog roda nego i svega ostaloga što je stvoreno da živi. U tom osvjetljenju još će nam biti shvatljivi je pjesnikovo potresno pitanje u pretposljednjoj strofi umotvora kad govori o tome u što se pretvorio njegov nekadašnji drug:0 tko je taj*što učini te manje vrijednim nego kakvu stvar, lešinom koja zakopa se negdje1 ostavi.3 Vinko Žganec, Narodne popijevke Hrvatskog Zagorja. Tekstovi. Zagreb. 1952. Izd. JAZU. Br. pj. 167.4 Pokazna zamjenica »taj« vjerojatno se nesvjesno odnosi na personalnog Boga. Kao nekadašnji vjernik pjesnik ni u doba svoga bezbožništva ne može da izbriše iz svijesti do kraja potrebu njegova postojanja.374375Ali ono što taj Šimićev umotvor posebno približava pjesmi Oj ti tožni človek naše usmene poezije jest osjećaj potpune napuštenosti onoga koji je umro, sa strane ljudi ne isključujući pri tome ni one koji su mu najbliži. Taj vrlo mučan osjećaj pjesnik pisane poezije iznio je na ovaj način:O kako toda mi koji nikada te nigdje ostavljali nismo bez nasni u krčmama ni u samom krilu žena —

da mi te danas ostavimo na dno vlažne grabe(koju još sami za te iskopasmo)?A rad naše usmene poezije ovako:Od tebe5 pobjegne oček i mamica, oček i mamica, bratec i sestrica. Bratec i sestrica, sva tva rodbinica.Dakako, da su drugačija sredstva izražavanja upotrijebljena u ta dva umotvora i da se ta različitost ne odnosi samo na to što je umotvor pisane poezije spjevan u čistoj štokavštini to jest u književnom jeziku, a umotvor usmene poezije u kajkavskom narječju, nego u kompleksnosti doživljaja koji stoje iza rada naše pisane poezije i mnogo skromnijeg opsega doživljaja koji karakterizira rad naše usmene poezije. Time neću kazati da je intenzitet doživljaja prve pjesme išta jači od intenziteta doživljaja druge pjesme, samo, eto, bogatije je izražen, što ne znači nikako da je i snažnije izražen. Ukratko: drugačija su sredstva upotrijebljena u jednome, a drugačija u drugome umotvoru.Kad kažem sredstva ne mislim pri tom samo na jezik (štokavština, kajkavština) nego i na sam način pje-snikovanja koji se poprilično razlikuje u pisane i u5 To jest od mrtva čovjeka. 376usmene poezije. A posebno u našem slučaju. Jer svaki će iole upućeniji čitač znati da je baš u doba nastanka Šimićeve pjesme (prve godine između dva svjetska rata) odnos između jedne i druge poezije bio što se tiče obli-kovanja kudikamo slabiji to jest da su ona jedna od druge bile puno udaljenije nego su na primjer bile u doba Petra Prerado vica, odnosno prve generacije hrvatskih romantičara, ili Augusta Šenoe, odnosno druge generacije hrvatskih romantičara, a i nekih pjesnika koji su djelovali i poslije A. Šenoe, pa i onih na samom početku dvadesetog stoljeća, a zovu se Vladimir Nazor, Vladimir Vidrić i Dragutin Domjanić (da spomenem samo najistaknutije).Nije samo Šimićev slobodni stih uzrok tome (jer i naša tradicionalna poezija pozna slobodni stih) nego čitav duh njegove pjesme koja je prožeta bolom vrlo načitana čovjeka, i to čovjeka načitana djelima njegova vremena tako sklona razaranju svih iluzija. A baš taj duh je onaj koji je tako jako udaljuje od znatno jednostavnije (no zato ništa manje dublje) izražene tjeskobe pred smrću u produktu usmenog pjesništva Hrvatskog Zagorja. I zanimljivo je podcrtati da nas isto onoliko privlači vrlo snažno naglašena osobnost Šimićeva umotvora, koliko i impersonalnost usmenog rada anonimnog narodnog kazivača. Što rad ovoga potonjega ne pozna snagu zdvajanja kao što je ono Šimićevo u posljednjoj strofi, a glasi:Neodlučni se vrzemo na jednom mjestu. Da ostanemo ovdje pokraj mrtva trupa U da se vratimo u prazan svijet?nije njegov nedostatak nego drugačije doživljen fenomen smrti u duši čovjeka iz puka koji ga je oblikovao. Da i taj čovjek iz puka zna kakvu golemu nevolju predstavlja smrt za pojedinca vidi se i iz ove poslovice koju je on sebi sastavio u neku ruku za pouku i utjehu:377Makar na čavli visit, maNo jednu i drugu tvorevinu to jest i Šimićev Ukop druga i anonimnu pjesmu kazivača iz Hrvatskog Zagorja Oj ti tozni človek naročito povezuje osjećaj velike samoće koji nastaje smrću pojedinca, a posebno kad ga pri ukopu svi napuste: u Šimića najbolji prijatelji, u pjesmi iz Hrvatskog Zagorja članovi rodbine pa i oni koji su mu po krvnom srodstvu najbliži (majka i otac). Da taj osjećaj ogromne samoće koji zadesi jedinku smrću, nije slučajno izražen u toj pjesmi iz Hrvatskog Zagorja nego da njega poznaju i neki drugi radovi usmene književnosti pa prema tome i sama osjećajnost našega puka, može nam posvjedočiti i ova njegova poslovica:Čovik se sam rodi i sam umre.1Nema sumnje da se u pjesmi Oj ti tozni človek potpuno izgubio doživljaj osobe koja ga je prva ispjevala (jer netko ju je očito morao prvi ispjevati) što je i razumljivo kad se zna da se oko njezina oblika trudilo više njih, dok je pjesmu Ukop druga napisao jedan čovjek posebnim svojim izrazom i s jednim pogledom na svijet koji ne mora biti ni velik ni mali, ni izvoran ni neizvoran, ali koji neotuđivo pripada njemu kao stvaraocu te pjesme koja se uvelike razlikuje od ostalih pjesama srodna sadržaja. Uostalom ta se razlika u doživljavanju toga teškog osjećaja odrazila na samom početku jednog i drugog umotvora, jer dok Šimićeva pjesma počinje, i pored spominjanja i drugih sudionika, stihovima koji nose neizbrisiv pečat njegovog osobnog doživljaja:6 Nikola Bonifačić Rožin, Narodne drame, poslovice i zagonetke. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 27, Zagreb, 1963, str. 234.' O. c. str. 235.378Još si u društvu s nama: nosimo te.Jesi li zbilja ti to? I jesi li zbilja ti još s nama?II si već dugo daleko negdje od nasi to je samo ludost što nosimo ovo mrtvo tijeloi što se svud ne razbježimo i kričimo divlje za tobom ...dotle se onaj osjećaj s kojim počinje usmena pjesma iz Hrvatskog Zagorja javlja kao rezultat više takvih zdvoj-nih ostavljanja najmilijih po nezajažljivim grobištima pa predstavlja gotovo opće rasuđivanje u povodu toga bezdušnog a nužno potrebnog čina:

Oj ti tožni človek, zakaj si na svetu? Ti si tak na svetu kak rosa na cvetu, kak rosa na cvetu, kak roža na vrtu.No tako izražen osjećaj dozvoljava ovoj pjesmi nepoznatog narodnog kazivača da bude od puka kome je namijenjena (ali koju je on prihvatio i kao svoju), upotrijebljena u raznim prilikama s nepromašenim učinkom što je i razlog da ju je u svome sjećanju sačuvao sve do naših dana.8Drukčije stoji s pjesmom Ukop druga A. B. Šimića. Ona pripada što se tiče izraza jednom određenom razdoblju naše pisane književnosti, a što se tiče sadržaja naraštaju izgubljenih i razočaranih ljudi koji su djelovali odmah nakon prvog svjetskog rata. Uz to na nastanak te pjesme utjecala je i Šimićeva neizlječiva bolest koja mu je sve više razarala mladi organizam te ga ispunjavala sve većim strahom od smrti.Impersonalnosti pjesme Oj ti tožni človek trebamo tražiti razlog — kako već otprilike napisah — u tome što je nju obradilo više kazivača dok se domogla svoga današnjeg oblika. A pri toj obradi naravno sve je više8 Pjesma je zapisana g. 1947. u selu Purgi.379istican onaj širi dio toga doživljaja a sve manje onaj uži, osobni, davni, daleki koji je zacijelo bio sirov u svojoj tuzi koja je bila uzrok njegova nastanka, a koja kao takva nije mogla biti prihvaćena od mnogih kao vlastita prije nekolikih intervencija ostalih kazivača, odnosno pjevača.Već se Aristotel divio Ilijadi i Odiseji zbog imperso-nalnosti njihova autora upućujući: »Pjesnik bi morao što je moguće manje govoriti u prvom licu«. To je bio razlog da se i S. T. Coleridge divio Homeru uzdižući ga u tom pogledu i nad Miltonom i nad samim Shake-speaerom. Međutim I. Finlev u svojoj knjizi The VJorld of Odysseus (Odisejev svijet)9 smatra da to što se Homer držao na stanovitu razmaku prema svojim junacima i njihovim postupcima pripada tehnici takva stvaranja, jer se ispod Homerova imena krije više nepoznatih rapsoda koji su se okušali pri obradi građe i Ilijade i Odiseje na način koji je samo svojstven usmenom pjesničkom stvaralaštvu.Naravno u ovom slučaju se radi o epskoj poeziji ali i lirska se zna također u mnogim svojim ostvarenjima domoći takve impersonalnosti zahvaljujući istim postupcima pri svom nastojanju i širenju.Šimićeva pjesma Ukop druga nastala je pod sasvim drugim okolnostima. Stvorena samo od njega ona je onakva kakvu ju je njegova ruka napisala. Puna njegovog osobnog očaja pri pokopu druga, pokopu koji ga je tako duboko potresao u prvome redu zbog analogije s njegovom vlastitom sudbinom, a u drugome redu i zbog analogije s ostalim živim bićima kojima je takav svršetak neminovan. No baš taj osobni pečat i to tako jako naglašen čini pjesmu posebno privlačnom. No kako je u njoj djelovao samo on, šimić, pa je više nije imao tko da dotjeruje — uostalom prema pravilima stvaranja pisane književnosti — to je u njoj ostao i jedan nedorađen stih i to je onaj koji se nalazi na, pretposljednjem mjestu u čitavoj pjesmi a glasi:9 London, 1956. 380Da ostanemo ovdje pokraj mrtva trupagdje oznaka »mrtva« trupu nije potrebna budući da sam pojam »trup« pogotovo u atmosferi te pjesme i te kako predstavlja čovjeka koji više ne živi pa bi zato možda mjesto »mrtva« bolje stajalo »tvoga« ili koja druga oznaka toj nalik.Takva mjesta revni rad nekolicine kazivača — kroz čije »ruke« prolazi neki stihovani urno tvor usmene poezije — lako otkriva i odstranjuje. I tu je onda naknada takve poezije za izgubljenu personalnost doživljaja koga s te strane toplije i prisnije iznosi umotvor pisane književnosti kad je, bez obzira na netom izne-senu sitnu zamjerku, uspio kao Šimićev. Samo i onaj revni rad nekolicine kazivača, odnosno pjevača u slučaju usmene poezije mora trajati dulje vremena (pa ponekad i nekoliko stoljeća) da bi sam umotvor došao do pune pjesničke konkretizacije u toj svojoj impersonalnosti.381NAPOMENAU ovoj knjizi autor je sakupio 36 svojih priloga s područja proučavanja narodne poezije koje je objavljivao u raznim našim periodičkim publikacijama u razdoblju od godine 1954. do godine 1971. Radovi koji se nalaze u ovoj knjizi samo su jedan dio takvih njegovih objavljenih priloga, ali koliko u tim prilozima koje ona ne donosi toliko u ovima koje donosi, autor se uporno zalagao za jedno suvremenije, modernije tretiranje problema hrvatske narodne poezije i trudio se oko toga, kako bi njezini vrijedni radovi zaboravljeni bilo u publiciranim pjesmaricama, bilo u rukopisnim zbirkama, a i drugdje, postigli onaj ugled koji im pripada. Pa i kad je pisao o usmenoj poeziji drugih naroda, on se uvijek svraćao našoj i u njezinu zrcalu promatrao i te strane poezije. Osim toga za svoja teoretska razglabanja on je nastojao da nađe potvrdu u samom narodu pa je zato — zahvaljujući i financijskoj i moralnoj pomoći Instituta za narodnu umjetnost (danas se taj Institut zove Zavod za istraživanje folklora) u Zagrebu, gdje je djelovao dvadeset i pet godina kao proučavač pjesničkog folklora — i poklonio toliko vremena sakupljanju narodnih stiho? vanih umotvorina kao i objavljivanju tih umotvorina u pojedinim svojim publikacijama antologijskog ili antolo-gij sko-monografij skog karaktera.383KAZALO IMENA

Acalin, Antula (rod. Kordić) 94, 95

Afrić, Ivanića 212Alačević, Ante 43, 266Alačević, A. F. 151Alačević, Miroslav 43, 266Andrić, Ivo 172, 187, 286Andrić, Josip 110Andrić, Nikola 5, 17, 42, 51, 53, 54, 59, 88, 112, 136, 168, 174, 175, 187, 230, 233, 252, 254, 257, 261, 306, 343Arhiloh 35Ariosto, Ludovico 79, 301Aristotel 380Arnim, Ludvig Achim von 241Arnold, Đuro 183Aždajić, Jozo 261Babudri, Francesco 309, 310 Bacon, Francis 371 Badalić, Hugo 183 Baldi, Sergio 75, 76 Balen, Šime 321 Balzac, Honore de 170Banović, Mate (Trliš) 293,294 Banović, Stjepan 45, 84, 188,244, 254, 256, 291, 293, 294,334, 348 Baraković, Juraj 7, 152, 154,235, 236, 263 Barišić, Rafael 261 Bašagić, Safvetbeg R. 43 Baudelaire, Charles 102, 106 Bedarida, Henri 77 Bedier, Joseph 69—71 Beethoven 286 Begin, Anica 290, 304 Belan, Jerka 183 Betondić, Josip 263, 304—306,335 Bezić, Jovanina (rod. Bezić)145, 208Blagaj ić, Kamilo 42 Boccaccio, Giovanni 182, 183,196Bogdanović, Milan 342 Bogišić, Baltazar 42, 53, 92,154, 235—238, 304, 334, 335,34925 Zanemareno blago385Bonifačić Rožin, Nikola 63,64, 113, 114, 162, 220, 378 Bosanac, Stjepan 41, 51, 224,285Boškić, Mato 43 Bošković, Stevan 42 Bošković-Stulli, Maja 178,239, 370Bošnjak, Blaž 184, 364 Botić, Luka 79, 181 Brajša, Matko 42 Brecht, Bert 108 Brentano, Clemens Maria241Broz, Ivan 41, 51, 224, 285 Bruegel, Pieter st. 290 Budmani, Pero 109 Bušić, Stjepan 335 Byron, George Gordon 121Callot, Jacques 290 Calvino, Italo 273 Camp, Jeane 163 Cavalcanti, Guido 82 Cecchi, Emilio 274 Chaucer, Geoffrei 161, 182,196Chiari, Alberto 78 Child, J. J. 75 Cirese, Alberto 220 Cocchiara, Giuseppe 354 Coirault, Patrice, 70, 71 Coleridge, S. T. 380 Comisso, Giovanni 67 Croce, Benedetto 71—73, 82,161, 271, 274, 276, 284Čakalić, Ivan 122, 175 Čedomil, Jakša 5 Čehov, A. P. 181 Čojković, Čubro — v. Milu-tinović Simo Čubelić, Tvrtko 156 Ćuka, Jakov 5—11, 15—18,43, 266Čuljat, Marija (rođ. Matije-vić) 113D'Ancona, Alessandro 369 Dante 80, 82, 170, 174, 337,338Davenson, Henri de Castro de Lima, Fernan-do 370 de Gongora y Argote, Luis248, 283 Della Porta, Modesto 269,273, 276Delorko, Olinko 10, 11, 16, 57, 75, 95, 97, 111, 117, 120, 122, 124, 129, 130, 136, 140, 141, 146, 149, 158, 164, 166, 167, 170, 175, 179, 201, 206, 207, 208, 209, 210, 211, 212, 213, 229, 239, 242, 249, 253, 258, 261, 283, 290, 294, 322, 329, 331, 337, 350 De Robertis, Giuseppe 183 Desauer, R. 70 Dimović, Đuro 314 Divnić, Juraj 189 Dobra, Mate 212 Dodij, Rade 187, 364 Domjanić, Dragutin 377 Donadini, F. Ž. 42 Donne, John 283 Dostojevski, F. M. 170 Držić, Džore 235, 236, 305 Držić, Marin 111, 283 Dulčić, Pere 205, 209

Dumas, Alexandre otac 318 Diirer, Albrecht 61 Dvorović, Njegoslav 42Đerđi, Ane (rođ. Đurković)211Đorđević, Dragutin 216 Đurić, Vojislav 175, 215, 242386Džaković, Vukoman 219-221 Dželaludin, Kurt 42El Greco 63Eliot, T. S. 36, 101, 102, 165Falqui, Enrico 274Fancev, Franjo 109, 110, 154Faulkner, VVilliam 319, 320Ferić, Đuro 263Finley, I. 380Flaker, Aleksandar 182Flaubert, Gustave 89, 286Fortis, Alberto 53, 151, 154,237, 238, 264, 354, 365 Fortunić, Mare 187, 303 Francesco, Piero della 306 Frankopan, Franjo Krsto267Frazer, James George 101 Frescobaldi, G. 311 Friedrich, Hugo 106 Funk 70Gaćina, Marija (rođ. Recen-tin) 145Gagulić, Ilija (Ivan) 293 Gaj, Ljudevit 160, 239 Gardašanić, Luče (rođ. Ku-ničić) 213 Gesemann, G. 44, 113, 130,236Gezeman, G. — v. Gesemann Giambullari 78 Glavić, Baldo M. 28, 43, 161,165, 266, 303, 304, 340 Goethe, J. W. 79, 80, 102, 164,182, 199—202, 338 Gongora, v. de Gongora Grabarević, Mica (rođ. Gra-barević) 137 Gramigna, Giuliano 318 Gramsci, Antonio 318 Grbić, Jele (rođ. Dedo) 210 Grčić, Jovan 365Grčić, Stjepan 42Grgeč, Petar 189, 224, 233,351Grgić, Bartul 46 Grim, Jakov 241 Grimm (braća) 328, 354Hadžić, Hamid 359Hangi, Antun 173Hanka, Vaclav 354Harambašič, August 183Hektorović, Petar 52,55,109, 152, 154, 179, 204, 211, 235, 236, 239, 244, 263, 264, 285Hemingway, Ernest 315Hiponakt 36Homer 166, 283, 291, 301, 380Horman, Košta 42, 53, 238, 362Hristić, Jovan 345Hugo, Victor 102Ivančan, Ivan 253 Ivanišević, Drago 106 Ivo, A. 309 Ivšić, Stjepan 346Jagić, Vatroslav 51 Jakšić, Đura 365 Jamaković, Ahmed 359 Jammes, Francis 153 Janković, Danica 216 Janković, Ljubica 216 Jelenović, Ive 286 Jesenjin, Sergej 80, 101, 153,246Ježić, Slavko 106 Jovanović, Vojislav M. 62,83, 215Jovanović, Zmaj Jovan 365 Joyce, James Augustine301, 315 Jukić, Franjo 42, 154, 238,362 Jutronić, Andro 143, 151387Kačić Miošić, Andrija 8, 131, 183, 237, 263, 354Kapogroso-Kavanj in, Vicko 143—152Karadžić, Vuk Stefanović 41, 42, 53, 54, 92—95, 98, 112, 116, 120, 127, 129—131, 151, 154, 164, 215, 219, 220, 229, 237, 238, 241—262, 266, 267, 281, 296, 297, 300, 325—329,334,336, 347—356, 365, 370Karaman, Dujam Srećko 145, 148, 149, 152, 242Kašiković, Nikola 362Katul 6

Keats, John 276Knežević, M. V. 110, 114Kolaković, Mehmed 364Kolar, Slavko 279, 280, 283Kombol, Mihovil 337Kon, Geca 215Kopitar, Jernej 354Kranjčević, Silvije Strahi-mir 155Krilić, P. 81Krklec, Gustav 106, 200Krleža, Miroslav 102Kuhač, Fr. Š. 171Kurelac, Fran 43, 53, 154, 242, 285, 288—291, 321Kutleša, Silvestar 42Kyd, Thomas 343Lahner, J. 166 Lainović, Jovo 241 Lamartine, Alphonse de 102 Ledinić, Mare (rođ. Lučić)246Levi, Carlo 220 Lisičar, Mato 279, 280, 284 Lo Nigro, Sebastiano367—370 Lorca, F. G. 80, 102, 106, 107,179, 264Lotti, A. 311Lučić, Hanibal 179, 236Lučić Bervaldi, Luka 43, 54,55, 61, 205, 206, 266 Lukšić, Mare (rođ. Milosla-vić) 213Ljubić, Šime 236, 266Machado, Antonio 101 Mallarme, Stephane 248 Manzoni, Alessandro 90, 91315Marchetti, Italiano 78 Maretić, Tomo 42, 43, 52, 58,85, 92, 345—351, 369 Marjanović, Luka 42, 362,364Marković, Petar 43 Martić, Grga 42, 53, 92, 154,238, 362Martinac (pop) 189 Marulić, Marko 282, 305 Matić, Tomo 131 Matijašević, Đuro 263 Matoš, A. G. 85, 90, 91, 276 Mažuranić, Antun 43 Mažuranić, Fran 50 Mažuranić, Ivan 79, 85, 153,155, 338 Mažuranić, Stjepan 43, 52,165, 242, 347 Medanić, Pepa 209 Medenica, Radosav 295—307,339Medici, Lorenzo 78 Medić, Sara 98 Meier, John 69, 70 Menčetić, Šiško 235, 236, 305 Merimee, Prosper 354 Mickiewicz, Adam 314 Mić, Luci ja 208 Miklošič, Fran 296 Mikuličić, F. 43 Mikulin, Grga — v. GrgečPetar388Milutinović, Simo 42 Mimnermo 36 Mirjanin — v. Zovko Ivan Mišić, Kate (rođ. Milosav-ljević) 210Mladenović, Živomir 93 Montaigne, M. E. de 371 Marić, Meho 359 Murko, Matija 52, 92, 133,134, 237, 238, 338Nametak, Alija 357—360 Naumann, H. 70 Nazor, Vladimir 85, 102, 377 Nedić, Vladan 215—217, 345,346, 351, 353 Nelli, Pietro 77 Nigra, Costantino 368, 369 Novaković, Stojan 42, 297Obradović, Dositej 353 Orahovac, Sait 361—366 Ossian 354 Ostojić, Mato 266 Ovidije, P. 343Pancrazi, Pietro 274 Pantić, Miroslav 263—268 Parun, Tomažina 213 Pasolini, P. P. 273Pašara, Matija (rođ. Mrvica) 206, 207Pavletić, Krsto 209, 210 Pavlinović, Mihovil 30, 43,110, 124, 165, 266, 323, 326,328, 329Perković, Luka 50, 89, 90, 97 Perković, Marija (rođ. Bo-Iješić) 97Pers, Saint-John 165 Petranović, Bogoljub 42, 350 Petris, Hijacint 286Pidal, Menendez 71, 161 Pirandello, Luigi 82, 301 Poe, E. A. 192, 196 Politeo, Dinko 282 Polić, Nikola 283 Poljanec, Franjo 178 Pound, Ezra 161, 165 Popović, Bogdan 109 Preradović, Petar 49, 102,104, 200—202, 377 Prevert, Jacques 36 Profeta, Giuseppe 269—274,276

Prohaska, Dragutin 133 Proust, Marcel 314, 371, 372 Puškin, A. S. 166Quasimodo. Salvatore 77, 102Radića, Vjekoslav 152, 282 Rački, Franjo 236 Radičević, Branko 364 Radić, Ante 209 Radić, Vinka (rođ. Vidović) 207Radole, Giuseppe 309—312 Radovčić, Kata (rođ. Radovčić) 208, 212, 290 Rafael 63Rajna, Pio 270, 271 Ranjina, Nikša 109, 154, 235,263Relković, M. A. 237, 263, 356 Rembrandt 61 Rešetar, Milan 154, 235 Rilke, R. M. 64, 153 Rimbaud, Arthur 178 Ritson 77 Roca, Sinka 205Roman, Marija (rođ. Jurić) 156Rubieri, E. 272389Saba, Umberto 102 Schubert, Franz 286 Seemann, Erich 370 Seneka 343Shakespeare, W. 19, 79, 170, 247, 301, 340, 341, 343, 380 Sitnić, Omer 359 Skerlić, Jovan 241, 353 Smičiklas, Tadija 43 Smoljan, Ante 208 Sokolović, Mehmed 31 Stendhal 315Stepanov, Stjepan 129, 203, 220, 239Stojadinović, Blagoje 42 Stupin, Šimaka (rođ. Bum-bak) 206, 207 Sue, Eugene 317, 318 Svevo, Italo 314 Sviličić, Perina 209Šaulić, Novica 221Šenoa, August 183, 315, 377Šešelja, Mati ja 5—11, 15——18, 206, 250 Šešelja, Zorka 6, 7 Ševelj, Kata 290 Šimić, A. B. 91, 373—381 Šimić, Stanislav 273, 373 Šišić, Šerif 359 Šižgorić, Juraj 6, 208, 219,220, 282 Šižgorić, Šimica (rođ. Ju-rić) 117Šumanović, Sava 375 Šunjić, Marijan 84, 180, 184,187, 189, 347, 362, 364 Šuškov, Klara (rođ. Radišić)211Tadijanović, Dragutin 131 Tasso, Torquato 79, 178, 179301Terraille, Ponson de 317, 318 Tibul 6Timeus, G. 309 Timofejev, L. I. 181, 182 Tintoretto 63 Tolstoj, L. N. 301, 315, 316,320 Tommaseo, Nikola 244, 266,272Topalović, Mate 42 Tordinac, Nikola 43 Torre, Kata (rođ. Mardešić)209 Toschi, Paolo 67—78, 119,161, 272 Tresić-Pavičić, Ante 54, 55,101 Trnski, Ivan 59, 60, 183Ujević, Tin 102, 372 Ungaretti, Giuseppe 64, 102,103, 230 Uzelac, Milivoj 375Valery, Paul 102, 153, 276 Valjavec, Mati ja 7 Vasiljević, Miodrag 216 Velikanović, Iso 316 Vergelije 219Verković, Stjepan-Stefan 299 Verona, Guido da 121 Vidossi, Giuseppe 309 Vidrić, Vladimir 64, 90, 102—104, 155, 289, 294, 377 Vittorini, Ellio 315 Vlahov, Marta (rođ. Antu-lov) 96Vlahović Glave, Nikola 54, 61390Vlaisavljevic, Vlado 104, 283Vojnović, Salko 364Vojković, Ivanko 206Vojković, Jela (rođ. Vojković) 206Vojnović, Ivo 279, 280, 282, 314Vraz, Stanko 49, 50, 54, 85, 90, 101, 164, 169Vrčević, Vuk 42Vuk — v. KaradžićVukorep. Luča (rođ. Graba-rević) 134, 137—140Yeats, W. B. 101Zagorka (Marija Jurić) 317, 319Zoranić, Petar 109, 110, 116,118, 154

Zorić, Anđelka 207 Zovko, Ivan 43, 136, 223——233Zrinović, M. S. 112—114 Zrinski, Petar 191, 235, 236,263Žepić, S. 236Žganec, Vinko 43, 116, 134,156, 202, 216, 220, 276, 280,283, 284, 294, 374 Živković, Mare (rođ. Knego)209 Županović, Mika 213391SADRŽAJMatija Šešelja, kazivačica narodne poezije na Dugom otoku (»Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena«, knj. 38, str. 223—232; Zaereb, 1954)1 " str. 5Voda zaboravka (»Zadarska revija«, V, br. 3, str.190—195; Zadar, 1956) str. 19Draž pjesničkih fragmenata (»Mogućnosti«, IV, br.10, str. 825—830; Split, 1957) str. 33Građa našeg pjesničkog folklora i njezino poznavanje (»Treći kongres folklorista Jugoslavije održan od 1—9. IX 1956. godine u Crnoj Gori«, str. 173—178; Cetinje, 1958) str. 41Ranjeni junank u gori. O hvarskoj narodnoj romanci (»Filologija«, knj. 2, str. 137—148; Zagreb, 1959) str. 49O nekim prilozima u najnovijoj Toschijevoj knjizi(»Filologija«, knj. 2, str. 20—208; Zagreb, 1959) str. 67Snaga pjesničkog izraza i naša narodna poezija (»Mogućnosti«, VII, br. 2, str. 143—149; Split, februara 1960) str. 79Autentičnost riječi u narodnoj književnosti (»Umjetnost riječi«, IV, br. 1, str. 47—55; Zagreb, 1960) str. 89Moderna poezija i naš pjesnički folklor (»Književnik«, II, br. 9, str. 21—27; Zagreb, 1960) str. 1011 Ime publikacije u kojoj ie prvi put pojedini rad objavljen.393U potrazi za narodnom romancom, kojoj se prvi stih spominje u Zoranićevim »Planinama« (»Zadarska revija«, IX, br. 2, str. 132—136; Zadar, travanj 1960) str. 109Varijante — najosebujnija strana narodne poezije (»Kulturni radnik«, XIII, br. 9—10, str. 26—30; Zagreb, rujan—listopad 1960) str. 119O nesigurnu položaju imena i prezimena u hrvatskim i srpskim narodnim baladama i romancama (»Rad kongresa folklorista Jugoslavije u Zaječaru i Negotinu 1958«. str. 147—150; Beograd, 1960)str. 127Kazivač narodnih pjesama i ekonomično, funkcionalno izražavanje (»Zadarska revija«, X, br. 3, str. 161—168; Zadar; lipanj 1961) str. 133O pjesmi nađenoj u rukopisu V. Kapogrosa-Kava-njina (»Mogućnosti«, IX, br. 5, str. 465—471; Split, maj 1962) str. 143Za jednu povijest našeg književnog folklora (»Filologija«, knj. 3, str. 33—39; Zagreb, 1962) str. 153Nekoliko misli o našoj narodnoj poeziji (»Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena«, knj. 40 [O 60-godišnjici zbornika 1896—1956], str. 107—115; Zagreb, 1962) str. 163O nekim našim narodnim pjesmama s novelističkim osobinama (»Narodna umjetnost«, knji. 1, str. 37—51; Zagreb, 1962) str. 177Zanimljiv motiv pisane i tradicionalne poezije (»Narodno stvaralaštvo«, [II], sv. 6, str. 413—416; Beograd, april 1963) str. 199Rad kao pratilac i poticatelj narodne poezije u Dalmaciji (»Narodna umjetnost«, knj. 2, str. 65—72; Zagreb, 1963) str. 205Vladan Nedić, Antologija jugoslovenske narodne lirike (»Narodna umjetnost«, knj. 2, str. 205— —206; Zagreb, 1963) str. 215Vukoman Džaković, Narodne tužbalice. Antologija (»Narodna umjetnost«, knj. 2, str. 206—207; Zagreb, 1963) str. 219394Rukopisni zbornik narodnih pjesama Ivana Zovka (»Rad IX-og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Mostaru i Trebinju 1962«, str. 119—125; Sarajevo, 1963) str. 223Najraniji zapisi našeg pjesničkog folklora i današnja sakupljačka praksa (»Rad Vll-og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Ohridu 1960. godine«, str. 447—450; Ohrid, 1964) str. 235Sinjske pjesme iz prve Vukove knjige i neke njihove kasnije nađene varijante (»Narodna umjetnost«, knj. 3, str. 185—187; Zagreb, 1964—65) str. 241

Miroslav Pantić, Narodne pesme u zapisima XV— XVIII veka (»Narodna umjetnost«, knj. 3, str. 187—189; Zagreb, 1964—65) str. 263Giuseppe Profeta, La letteratura popolare e lettera-tura dialettale (»Narodna umjetnost«, knj. 3, str. 190—192; Zagreb, 1964—65) str. 269Umjetnička doživljajna snaga našeg puka mjerena poezijom koju je on stvorio, pamtio i prenosio (»Mogućnosti«, XIII, br. 10, str. 1078—1089, Split, oktobar 1966) str. 275Radosav Medenica, Banović Strahinja u krugu varijanata i tema o neveri žene u narodnoj epici (»Narodna umjetnost«, knj. 4, str. 212—219, Zagreb, 1966) str. 295Giuseppe Radole, Canti popolari istriani (»Narodna umjetnost«, knj. 4, str. 217—219, Zagreb, 1966) str. 309Životnost i umjetnička vrsnoća dijaloga u našim narodnim pjesmama (»Kolo«, Nova serija, V (CXXV), br. 7—8, str. 36—57; Zagreb, srpanj—kolovoz 1967) str. 313Dr Tomo Maretić, Naša narodna epika (»Narodna umjetnost«, knj. 5—6, str. 579—582; Zagreb, 1967—68) str. 345Vuk Stefanović Karadzić, Pjesnanca 1814—181$. Knjiga prva (»Narodna umjetnost«, knj. 5—6, str. 582—583; Zagreb, 1967—68) str. 353Alija Nametak, Narodne junačke pjesme bosansko hercegovačkih Muslimana (»Narodna umjetnost«, knj. 5—6, str. 583—585; Zagreb, 1967—68) str.357395Sait Orahovac, Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine (»Narodna umjetnost«, knj. 5—6, str. 585—587; Zagreb, 1967—68) str. 361Sebastiano Lo Nigro, La canzone della »fanciulla guerriera« nella poesia popolare europea (»Narodna umjetnost«, knj. 5—6, str. 599—601; Zagreb, 1967—68) str. 367Doživljaj smrti u jednoj pjesmi pisane i u jednoj pjesmi usmene hrvatske poezije (»Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena«, knj. 45, str. 241—248; Zagreb, 1971) str. 371Kazalo imena str. 385Olinko Delorko ZANEMARENO BLAGO*Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatskeZagreb, Ulica Matice hrvatske 2Za izdavača Pero BudakOprema Alfred Pal Korektura Nada AnićTisak: NIŠRO »Vjesnik« — OOUR TMG — pogon VŠ — Zagreb 1979.otkrila -.u |' čajku milini dualnost je/ narodna knji/< , u I zičke umjetnine. Hrvatski pjesnik O«>nko l đen u Splitu 30. 1. I VIO) t. tologijama naše mirodnn stao jedan od onih nezaol slenika koji rješavaju g<> što su ga zauzlali vrijedni, gledanja ipak ograničeni, vrženici stare povi|»sne ik U njegovim izborima m< ska pjesma oglasilu se nos postala je preko noći I element modernogo hrvat-.• štva. Međutim, ovo knjiu< da se pjesnik fenomenom stvaralaštva poza bo vio i k znanstveni istraživah.Na stranicama ov» knji•< se različita iskustvu od nog zapisivača na teren spekulacija kompuratisto loga koji, istražujući po|«i shvatiti i objasniti njezim kao i način socijalnog d|i ^ tako poetska tradutja |> alna svijest o autentičnom govoru uopće.