oko reporter o ratnim zločinima71000 sarajevo bosna i hercegovina [email protected] +387 33 560 260...

OKO Reporter o ratnim zločinima

Broj 17

2015

Одсјек kривичне oдбране Odsjek krivične odbrane Criminal defence section

Bosna i Hercegovina

Ministarstvo pravde

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA

(2015) 17 OKO RRZ 2

Napomene

OKO Reporter je kvartalna publikacija, koja nije indeksirana u relevantnim bibliografskim bazama podataka i ne podliježe naučno-izdavačkim standardima vezanim za recenziju i kategoriziranje u naučni rad. OKO Reporter sadrži nekategorizirane radove (prikazi, izvještaji, informacije) te autorska djela koja po svojim karakteristikama spadaju u pravno-istraživačke priloge iz struke, čija je jedina namjera informisanje branilaca i deseminacija podataka relevantnih za kvalitativno unaprijeđenje odbrana u predmetima ratnih zločina pred Sudom BiH. U ovom broju donosimo članak o naknadi nematerijalne štete u BiH, razmatranja o neriješenoj definiciji ratnih zločina u SAD-u, te najnovije informacije i dešavanja pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Nadamo se da će vam ovaj broj Reportera biti koristan i očekujemo vaše prijedloge i sugestije za naredna izdanja.

Redakcija

Jasmina Pjanić Njuhović, glavni i odgovorni urednik

Džanela Salkić Mršević, izvršni urednik


Odsjek krivične odbrane (OKO) Ministarstva pravde BiH

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

[email protected]

www.okobih.ba

+387 33 560 260

Saradnici

Zahvaljujemo se pravnicima OKO-a koji su učestvovavali u pripremi ovog broja. Zahvaljujemo se autorima stručnih članaka, koji su dali saglasnost za objavljivanje članaka u OKO Reporteru.

Prijava i objava članaka

Vaši članci o aktuelnim pitanjima i dešavanjima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, od značaja za unaprijeđenje rada branilaca i odbrane predmeta ratnih zločina su dobrodošli. Za detalje, molimo kontaktirajte urednika.

Citiranje

OKO Reporter o ratnim zločinima može se citirati i to po godini, broju izdanja i stranici. Ova stranica u verziji na lokalnom jeziku je citirana kao (2015) 17 OKO RRZ 2, a ekvivalent na engleskom jeziku je (2015) 17 OKO WCR 2.

Sadržaj

Članci

Naknada nematerijalne štete bivšim logorašima u BiH 3

Neriješena definicija ratnih zločina u SAD-u 10

Praćenje putem GPS uređaja 14

U pravcu blažeg zakona: trendovi u izricanju presuda iz ESLJP 16

Pomaganje: Primjenjivi standardi MKSJ v. SCCL

22

Informacije

Terorizam i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda 22

Pregled aktivnosti OKO-a 2012-2014 27

ESLjP: Dragojević protiv Hrvatske 35

Sudnica 4 Suda BiH

3

OKO WAR CRIMES REPORTER

(2015) 17 OKO WCR

Naknada nematerijalne štete bivšim logorašima u BiH

Pripremio doc. dr. sc. Goran Šimić

Svaki rat, kao posljedicu djelovanja sukobljenih strana, ima ljude koji stradaju. Nekada u prošlosti uglavnom su u oružanim sukobima stradali vojnici, dok su civili bili sekundarne žrtve, uglavnom pljačke i nasilja. No, vremena su se promijenila. Uslijed promijenjenog načina vođenja sukoba civili postaju glavna meta napada. Sukobi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1992-1995 godine nude sličan scenarij. Prema do sada dostupnim podacima oko 40% ubijenih i nestalih osoba u BiH su bili civili. Milioni drugih koji nisu ubijeni i nestali, pretrpjeli su različite oblike stradanja. U vremenu mira, oni traže nadoknadu pretrpljene štete. Uvodno o međunarodnom humanitarnom pravu Sukob kao oblik ponašanja ljudi postoji od kada je i ljudi samih. I dok su oni na individualnoj razini prisutni u našim životima svakodnevno, rat kao oblik ponašanja ljudi predstavlja izuzetak u našim životima. Na žalost, izuzetak, koji u nekim dijelovima svijeta, postaje način življenja koji obilježava živote mnogih generacija. Kao takav, u našem svijetu, rat je prisutan svakodnevno i gotovo i nema dana da on negdje ne bjesni, oduzima živote i stvara stradanje ljudi. Sa druge strane, naša civilizacija više od bilo čega zagovara humanost i solidarnost među ljudima. Na žalost, u mnogo slučajeva diljem svijeta, a mogu to posvjedočiti i ljudi u Bosni i Hercegovini, Siriji, Ruandi i drugdje, ne pronalazimo načina kako da oživotvorimo te ideale u našem svakodnevnom životu. Razlog tome možda leži u činjenici kako mi kao zajednica ljudi polazimo od pogrešnih temelja. Iako je svima jasno kako rat i vođenje rata predstavljaju generatore stradanja ljudi koji učestvuju u njima i njima su zahvaćeni, naše djelovanje se ne usmjerava ka jedinoj razumnoj mogućnosti, ukidanju rata. Umjesto toga, pravila koja smo osmislili usmjerena su ka „humanizaciji rata“, odnosno pokušaju da se sva ona stradanja koja proizvodi rat i sukob u ratu provode na način koji će biti humaniji. Koliko to uspješno radimo, mogu posvjedočiti žrtve sukoba diljem svijeta. Kako na žalost ovakav pristup nudi premalo rezultata, svakodnevno diljem svijeta ljudi stradaju u sukobima, bivaju protupravno zatvarani, mučeni i zlostavljani. Njihova imovina biva protupravno prisvajana i uništena. Njihovi životi razoreni. Jedinu svijetlu tačku u tom procesu, žrtve pokušavaju pronaći po okončanju sukoba. Tada zapravo počinje prava bitka za naknadu šteta prouzrokovanih minulim događajima. I dok su neke zemlje razvile vrlo dobre i sveobuhvatne programe naknade nastalih šteta, u Bosni i Hercegovini to nije slučaj. Izvori međunarodnog humanitarnog prava Međunarodni običaji, uz međunarodne ugovore i opća pravna načela, glavni su izvor međunarodnog javnog prava. Oni postoje i razvijaju se od davnina kao glavni izvor međunarodnog javnog prava, popisani su, sistematizirani i formulirani u međunarodnim ugovorima kao primarni izvor tog prava. Taj proces se naziva kodifikacija međunarodnog prava, a jedna od najstarijih kodificiranih oblasti tog prava je međunarodno humanitarno pravo. Dvije kodifikacije su obilježile suvremeno međunarodno humanitarno pravo i postavile mu temelje. Radi se o:

- Haškom pravu, nastalom na konferencijama u Hagu, 1899. i 1907. godine, na kojima su usvojene brojne konvencije kojima se ograničava upotreba nehumanih metoda i tehnika ratovanja. Danas je važeća IV konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu, sa pridodanim tzv. Haškim pravilnikom; i - Ženevsko pravo, nastalo na konferencijama u Ženevi, 1949., 1977. i 2005. godine, na kojima su usvojene Ženevske konvencije i Dopunski protokoli kao izraz potrebe da se dodatno ograniče načini ratovanja, da se oružani sukob humanizira i, naročito, da se zaštite žrtve u tim sukobima.

Glavni izvori međunarodnog humanitarnog prava odnose se na opću zaštitu žrtava svih vrsta oružanih sukoba, odnosno na osiguranje osnovne svrhe toga prava: umanjenje ljudske patnje za vrijeme oružanog sukoba. To su Ženevske konvencije i Dopunski protokoli. Četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine čine:

- I - konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika oružanih snaga u ratu na kopnu; - II - konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na moru; - III - konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima; i - IV - konvencija o zaštiti civila za vrijeme rata.


(2015) 17 OKO RRZ 4

Tri dopunska protokola uz Ženevske konvencije su: - I - protokol koji se odnosi na zaštitu žrtava međunarodnih sukoba (usvojen 1977. godine);

- II - protokol koji se odnosi na zaštitu žrtava nemeđunarodnih sukoba (usvojen 1977. godine); i

- III - protokol kojim je uveden dopunski distinktivni znak. Ostali izvori međunarodnog humanitarnog prava odnose se na međunarodne ugovore (konvencije, protokoli, sporazumi itd.) kojima se reguliraju pojedini aspekti tog prava, kao što su:

- Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba (iz 1954. godine), - Konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe bakteriološkog (biološkog) i otrovnog oružja i o njegovom uništavanju (iz 1972. godine), - Konvencija o zabrani ili ograničavanju upotrebe određenih vrsta konvencionalnog oružja za koje se može smatrati da prouzrokuje prekomjerne traumatske efekte ili da djeluje neselektivno u pogledu izbora cilja (iz 1980. godine), - Konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe kemijskog oružja i o njegovom uništavanju (iz 1993. godine), - Konvencija o zabrani upotrebe, proizvodnje, skladištenja i prometa antipersonalnih mina i o njihovom uništavanju (iz 1997. godine).

U situacijama koje nisu predviđene međunarodnim ugovornim humanitarnim pravom, odnosno u svim slučajevima koji njime nisu obuhvaćeni, primjenjuje se načelo koje se nalazi u preambuli IV haške konvencije koje je profesor Fjodor de Martens izložio 1899. godine. Na osnovu tog načela, poznatog kao De Martensova klauzula, u suštini, međunarodno običajno pravo primjenjuje se u svim situacijama koje nisu ugovorno regulirane. Klauzula glasi: Visoke strane ugovornice smatraju korisnim potvrditi da, u slučajevima koji nisu predviđeni propisima koje su one usvojile, stanovništvo i učesnici u ratu ostaju pod zaštitom i vlašću načela međunarodnog prava, onakvim kako ona proizlaze iz: - običaja ustanovljenih među prosvijećenim narodima, - iz principa čovječnosti i - zahtjeva javne svijesti. Danas ta klauzula čini integralni dio Dopunskog protokola I (čl. 1., st. 2.), što mu daje imperativno–pravni karakter. Mnoga običajna međunarodno-pravna pravila humanitarnog prava kodificirana su u navedenim ugovorima, tako da imaju dvojnu pravnu snagu i predstavljaju imperativne norme. Od običajnih međunarodno-pravnih načela koja se primjenjuju u nemeđunarodnim oružanim sukobima najznačajnija su: - zaštita civilnog stanovništva od djelovanja neprijateljstava, posebno od nediskriminativnih napada; - zaštita civilnih objekata; - zaštita kulturnih objekata; - zaštita svih osoba koje ne učestvuju ili više ne učestvuju direktno u neprijateljstvima. Primjenjivost Danas se ove odredbe primjenjuju na sve vrste oružanih sukoba. Kako vrlo često nije posve jasno o kakvoj se vrsti sukoba radi, to je članak 3. Ženevskih konvencija isti i primjenjiv je u svim sukobima bez obzira na njihovu vrstu. On glasi: Svaka strana u sukobu je dužna da:

Prema osobama koje ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima će se postupati čovječno, bez diskriminacije;

Zabranjuje se prema navedenim „u svako doba i na svakom mjestu”: a) nanošenje povreda životu i tjelesnom integritetu (ubojstva, sakaćenja, svireposti, mučenja) b) uzimanje talaca c) povrede osobnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci

d) izricanje i izvršenje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog suda i propraćenog svih garancijama koje civilizirani narodi priznaju za neophodne.

Ranjenici i bolesnici biće prihvaćeni i njegovani. Pogledamo li primjenu navedenih pravila u Bosni i Hercegovini vidjet ćemo kako su ona bila prisutna i u pravnom sistemu prije, za vrijeme i nakon sukoba koji je u Bosni i Hercegovini trajao u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Konzekventno, odredbe ovih međunarodnih propisa su prihvaćene i u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine danas, kako je to navedeno u Aneksu I Ustava BiH. Pitanje koje se ovdje dodatno pojavljuje nije pitanje normiranja već primjenjivosti i primjene ovih pravila. S time u vezi, potrebno je napraviti distinkciju objektivne odnosno subjektivne primjenjivosti i neprimjenjivosti ovih pravila u ratu i u vrijeme mira. U vrijeme rata pravni sistem obično kolabira. Nešto zbog opće društvene situacije a nešto i zbog činjenice

5


(2015) 17 OKO WCR

kako na pozicijama društvene moći budu osobe i snage koje ne haju ili ne poznaju međunarodne standarde u ovoj oblasti. Isto tako, ona poznata humanost i solidarnost među ljudima bude potisnuta u stranu od snažnijih osjećanja za preživljavanjem. Subjektivno, sudovi i represivni aparat države dobiju nešto promijenjenu ulogu u ratu, a ona korespondira sa općim društvenim stanjem. Tek po završetku sukoba, te ponovnim uspostavljanjem mira, represivni aparat države i sudovi mogu ponovno izgraditi svoj primat u zaštiti prava građana. Na žalost, u duboko podijeljenim zemljama kao što je Bosna i Hercegovina, i ovi organi države prečesto budu iskorišteni za društvenu manipulaciju. Dodatno, ukoliko je država teritorijalno i ustavno podijeljena kao što to Bosna i Hercegovina jeste, ne samo da je preteško uspostaviti jedinstvene i transparentne kriterije za sve, već na žalost upravo ta činjenica se koristi kako bi se podjele i diskriminacija ljudi nastavila i dodatno produbila i nakon završetka sukoba. Provođenje međunarodnog humanitarnog prava Na svim tim zasadama, lako je ustanoviti kako pravila koja su izložena i tako lijepo navedena u ustavima i zakonima zemalja nerijetko ostaju mrtvo slovo na papiru. Sa druge strane, izmijenjeni načini vođenja sukoba, kao i nezanemariva činjenica kako sukobi postaju sve krvaviji i sa težim i okrutnijim postupanjima, nagnala su međunarodnu zajednicu da pokuša pronaći neke druge načine efikasnije primjene ovih pravila. Na žalost, pokazalo se kako većina zemalja koje su izašle iz sukoba, na domaćem planu, nisu u mogućnosti osigurati provođenje ovih standarda. S druge strane, potrebe onih koji su stradali, kao i društva u cjelini, ne mogu biti taoci različitih političkih dogovora i sporazuma koji prečesto u potpunosti ili djelomično zanemaruju potrebe direktnih žrtava u sukobima, ali i potrebe društva u cjelini. Imajući ovo u vidu, međunarodna zajednica je razvila niz mehanizama kojima pokušava privoliti države članice međunarodne zajednice da provode pravila, ili ih provodi sama bez obzira na volju pojedinih država. Najpoznatiji oblik takvog djelovanja su međunarodni kazneni sudovi, ali te mjere mogu ići i u drugom pravcu, prije svega ekonomskom i političkom djelovanju na zemlje. Ipak, bez obzira na djelovanje međunarodne zajednice, većina posla koja se tiče naknade žrtvama u sukobu ostaje i jeste u rukama samih zemalja. Bilo da se radi o restituciji imovine, ponovnoj izgradnji domova ili čemu drugom, potreban je angažman lokalne zajednice kako bi se ti programi i ostvarili. Naknada štete bivšim logorašima za sve ono što su proživjeli za vrijeme sukoba, samo je jedan dio te priče. Reparacije žrtvama ratnih zločina Kao što je uvodno rečeno, ovi programi bi se u jednoj zemlji morali zasnivati na principima humanosti i solidarnosti. To stoga što su žrtve direktno pogođene događanjima iz sukoba i većina njih ne može ponovno izgraditi vlastite živote bez pomoći šire zajednice. Na žalost, i pored proklamiranja humanosti i solidarnosti kao vrhunskih ideja naših društava, u razdoblju nakon sukoba one obično izostaju. Razloga za to ima više. Prije svega, žrtve zločina predstavljaju očigledan podsjetnik na neugodne događaje iz prošlosti. One svjedoče da je tih događaja zaista i bilo i da priča o “gledanju u budućnost a ne u prošlost” ne znači mnogo nekome kome je život potpuno razoren i ko je zarobljen u vlastitoj prošlosti punoj mraka i traume. Osim toga, ovakvi programi zahtijevaju dosta napora i materijalnih sredstava pa je izbor između gradnje autoputa i naselja za izbjeglice jedan od kompromisa sa kojim se mora nositi postkonfliktno društvo. Konačno, prečesto zaboravljamo kako su žrtve zločina ljudska bića, koja su patila i još uvijek pate te trebaju pomoć kako bi mogla ponovno izgraditi razrušene živote a ne profesionalni prosjaci koji uvijek samo traže više. Jasno je da i na strani žrtava ima zloupotreba, ali njih bi svako društvo trebalo preduprijediti jasnim i transparentnim provođenjima procesa reparacije. Na žalost, u većini zemalja to nije slučaj. Vrlo često stoga, društvo se koncentrira na “kozmetičke” reparacije žrtvama, koje su orijentirane prema nadoknadivim gubicima (materijalnim), ali programi koji zahtijevaju dugoročan i predan pristup ostaju zanemareni. U tome slučaju, žrtve ostaju bez adekvatne pomoći jer njihovi problemi su miješane prirode i obično su jednokratne i dugotrajne prirode. Na žalost, provođenje jednih ne kompenzira neprovođenje drugih tako da bez sistemskog pristupa, može se steći dojam kako se novac „baca u bunar“, jer se ponekad čini kako se ništa ne mijenja. To je stoga što se nema u vidu upravo ova činjenica. Međunarodni izvori za zaštitu žrtava Međunarodni standardi koji štite prava žrtava su danas dobro poznati i razrađeni. Oni su se intenzivno počeli razvijati nakon II svjetskog rata, ali njihov razvoj nije prestao niti danas. Pregled tih normi i pravila svakako je potrebno započeti Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Ona u člancima 8. i 9. propisuje kako svatko ima pravo na djelotvornu odštetu putem djelotvornih domaćih sudova zbog djela kojima su povrijeđena njegova temeljna prava zajamčena ustavom ili zakonima, te kako nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom uhićenju, zatvoru ili izgonu. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u članku 7. propisuje kako nitko ne može biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom, ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Članak 9. ovog pakta nadalje propisuje kako svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost, te kako nitko ne može biti samovoljno uhapšen ili pritvoren. Svatko tko je nezakonito uhapšen ili pritvoren ima pravo na naknadu štete. Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka u članku 14. propisuje kako će svaka država članica, u svom pravnom sistemu jamčiti žrtvi nekog akta torture pravo dobivanja naknade te pravedne i odgovarajuće odštete, uključujući sredstva potrebna za njenu što potpuniju rehabilitaciju. U slučaju smrti žrtve akta torture, osoba koja je izdržavala tu žrtvu polaže pravo na odštetu.


(2015) 17 OKO RRZ 6

Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije u članku 6. propisuje kako će države članice osigurati svakoj osobi pod njihovom jurisdikcijom stvarnu zaštitu i pravo na žalbu pred nacionalnim sudovima i ostalim državnim nadležnim organima protiv svih djela rasne diskriminacije koja bi, suprotno ovoj konvenciji, povrijedila njena individualna prava i njene osnovne slobode kao i pravo da od ovih sudova traži zadovoljenje ili pravednu i odgovarajuću naknadu za svaku štetu koju bi mogla da joj nanese takva diskriminacija. Europska konvencija o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja u članku 2. propisuje kako će država, kada naknada štete nije u potpunosti raspoloživa iz drugih izvora, dati doprinos kako bi nadoknadila štetu: a) onima koji su pretrpjeli teške tjelesne ozljede ili narušenje zdravlja kao izravnu posljedicu zločina nasilja počinjenog s namjerom, i b) uzdržavanim članovima obitelji osoba koje su umrle od posljedica takvog kaznenog djela. Šteta se u naprijed navedenim slučajevima naknađuje čak i kad se počinitelj ne može kazneno progoniti ili kazniti. Konačno, Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 2005. godine, bavi se detaljno zaštitom i ostvarivanjem prava na naknadu štete osobama kojima su ova prava povrijeđena. Između ostaloga, ona propisuju kako pravni lijekovi za teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava uključuju pravo žrtava, prema međunarodnom pravu, na sljedeće:

a) jednak i djelotvoran pristup sudu; b) odgovarajuće, djelotvorne i hitne reparacije za pretrpljenu štetu; i c) pristup relevantnim informacijama koje se odnose na povrede i mehanizme reparacije.

Osim toga, pravila propisuju kako će žrtva teškog kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava imati jednak pristup djelotvornom pravnom lijeku kao što je to predviđeno međunarodnim pravom. Drugi pravni lijekovi za žrtvu uključuju pristup administrativnim i drugim organima, kao i mehanizmima, modalitetima i procedurama koje se provode u skladu s domaćim pravom. Obaveze na osnovu međunarodnog prava koje zahtijevaju osiguranje prava na pristup sudu i pravičan i nepristran postupak trebaju postojati i u domaćem pravu. Pozicija žrtve u i nakon sukoba Kada govorimo o žrtvama sukoba, promijenjena priroda sukoba i rata nudi nešto drugačiji scenarij u suvremenom svijetu nego li je to prije bio slučaj. Žrtve se danas broje velikim brojevima, a njihovo zlostavljanje poprima zabrinjavajuće oblike u kojima se može prepoznati zavidan stupanj inteligencije ljudskih bića. Događaji u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1992. do 1995. godine nisu izuzetak. Žrtve su u BiH bile protupravno zatvarane, mučene i zlostavljane na mnogo različitih načina. Na žalost, nakon završetka rata društvo u cjelini nije pronašlo načine da se na ispravan način adresira prema stradanjima žrtava. Danas, većina njih u Bosni i Hercegovini živi na marginama društva, osuđeni da se sa svojim stradanjem nose kako znaju i umiju. Čak što više, većina njih je prepuštena bespoštednoj pravnoj borbi koju protiv njih samih vodi država Bosna i Hercegovina kako bi se u materijalnom smislu davanja za žrtve svela na najmanju moguću mjeru. Pozicija suda nakon sukoba U postkonfliktnim zemljama kao što je Bosna i Hercegovina u kojoj se žrtve broje stotinama hiljada opravdano se postavlja pitanje kako na efikasan i ekonomski moguć način provesti programe reparacije. Iskustva pokazuju da je to moguće provesti na tri načina. Administrativnim, sudskim ili mješovitim administrativno-sudskim putem. Većina zemalja koja je u sličnoj situaciji u kojoj je Bosna i Hercegovina se odlučuje za administrativne postupke budući su brži i efikasniji od sudskih. Takav primjer reparacija je moguće vidjeti u Njemačkoj koja je većinu šteta nakon II svjetskog rata nadoknađivala putem različitih programa koji su se vodili izvan sudskih procedura. Na žalost, Bosna i Hercegovina se, iz različitih razloga, odlučila da nematerijalnu štetu bivšim logorašima utvrde i dosude sudovi u postupku koji je rigidan i niti približno u okviru već pobrojanih standarda, čime se diskriminacija, netransparentnost i različito postupanje i dalje nastavljaju. Neki primjeri iz sudske prakse u Bosni i Hercegovini Kako je stvarna i teritorijalna nadležnost sudova u Bosni i Hercegovini podijeljena između entiteta, Brčko Distrikta i državne razine, to je i sudska praksa u ovim predmetima u najmanju ruku, šarolika. Iako se na prvi pogled može činiti kako je to pitanje građanskog prava koje je slično ili jednako kao i svako drugo koje je potrebno riješiti kada je u pitanju naknada nematerijalne štete, pitanje naknade nematerijalne štete bivšim logorašima u Bosni i Hercegovini je u mnogo čemu specifično. Ključno pitanje koja se nameće u ovim predmetima je pitanje zastare potraživanja a ono je povezano sa nekim od najvažnijih kazneno-pravnih instituta. Naime, prema odredbama Zakona o parničnom postupku (na svim razinama u BiH) zastarni rok za ove tužbe je 3 godine od saznanja za štetu i počinitelja a u svakom slučaju u roku od 5 godina od nastanka štete. U odnosu na ovu odredbu, zakon pravi izuzetak kada se radi o šteti koja je nastala izvršenjem kaznenog djela. U tom slučaju zahtjev za nadoknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno

7


(2015) 17 OKO WCR

za zastarjelost krivičnog gonjenja. U korelaciji sa ovime, potrebno je promatrati odredbe Zakona o parničnom postupku koje govore o rješavanja tzv. prethodnog pitanja. Naime, kada odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to dali postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ, sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Zakon propisuje i kako je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu sudsku presudu suda kojom se optuženi oglašava krivim. Budući je pitanje zastare od prvorazredne važnosti u ovim postupcima (od nastanka štete je prošlo 20 ili više godina), pitanje je to koje treba riješiti sud prije nego li uopće riješi konkretnu tužbu tužitelja. I upravo tu su nastali problemi. Različiti sudovi u Bosni i Hercegovini su zauzeli potpuno različita stajališta po ovome pitanju te u skladu sa time dosudili ili ne nadoknadu štete tužiteljima. Neki sudovi su odbijali tužbe zbog zastare pozivajući se na činjenicu kako pravosnažnom sudskom presudom nije utvrđeno postojanje kaznenog djela i njegovog počinitelja. Neki drugi su se pozivali na pravosnažne presude domaćih i stranih sudova. Neki od njih su sami utvrđivali postojanje „bića kaznenog djela“ te bez utvrđivanja postojanja kaznenog djela i njegovog počinitelja u kazneno-pravnom smislu, određivali produženi zastarni rok predviđen zakonom. Primjeri koji slijede pokazuju sve nedostatke ovakvog pristupa u kojemu različiti sudovi zauzimaju potpuno različita stajališta kojima dodatno dovode žrtve u različite položaje. Predmet Pojskić, Općinski sud u Travniku Predmet broj 51 0 P 011634 08 P od 11.06.2010. godine.

„Tokom postupka u ovom predmetu, uvidom u presudu MKTJ broj IT-95-14/2-T od 26.01.2001. godine, donijetu u predmetu Tužilac Tribunala protiv Daria Kordića i Maria Čerkeza, utvrđeno je da se u Kaoniku za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini nalazio logor. Naime, u stavu 774. te presude od strane pretresnog vijeća Tribunala utvrđeno je da se najveći objekat nalazio u logoru Kaonik, 5 km sjeverno od Busovače, nakon čega se u tom dijelu presude navodi: „Muslimanski civili i pripadnici TO u dva su navrata zatvarani u logor: prvi put nakon napada HVO-a na Opštinu u januaru 1993. godine i drugi put nakon napada u Lašvanskoj dolini u aprilu 1993. primjerice, u maju 1993. na spisku je navedeno 79 zatočenika. Stražari su nosili maskirne uniforme sa oznakama HVO-a. Mnogo je dokaza o tome kako su uslovi u logoru bili loši, a zatvorenici maltretirani: ćelije su bile male i prenatrpane, higijenski uslovi su bili vrlo loši, a prehrana neadekvatna. Zatočenike su tukli: jedan je svjedok opisao kako je povazdan čuo kako ljude tuku i viču; drugi je svjedok opisao kako su ga žestoko tukli 3 i po sata i kako su mu tada slomili čeljust. Noću su preko zvučnika puštali zvuke krikova. Iznesena su svjedočenja da je HVO tjerao zatočenike iz Kaonika da kopaju rovove na raznim mjestima.“.

„Na stranici 286. ove presude, u zaključcima o odgovornosti u smislu člana 7 (1) Statuta MKSJ, pretresno vijeće je navelo da optuženog Daria Kordića smatra krivim prema članu 7 (1) Statuta MKSJ, između ostalog i za tačku 22. (protupravno zatočenje civila na lokaciji zatvora Kaonik). Polazeći, dakle, od ove presude, koja je u dijelu koji se odnosi na logor Kaonik potvrđena presudom žalbenog vijeća MKTJ, ovaj sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju lokalitet u kojem je bio zatočen tužilac predstavljao logor. Kada se ta činjenica dovede u vezu sa iskazom tužioca u kojem je navodio da je za vrijeme zatočenja u tom logoru od strane pripadnika HVO bio odvođen na kopanje rovova 24 sata, izvođen kao živi štit, prisiljavan da jednom od zatočenika liže krvavu ranu i da mu je prijećeno da će biti strijeljan, te imajući u vidu da je navedenim pravosnažnim presudama MKTJ za postupanja pripadnika HVO prema zatočenicima u logoru Kaonik utvrđena krivična odgovornost jednog od lica optuženih za događaje koji su se zbili upravo u tom logoru između ostalog i u vrijeme kada je tužilac bio u njemu zatočen, jasno je da se u ovom slučaju zastarjelost ne može računati prema pravilima na čiju primjenu su pledirali zakonski zastupnici tuženih, nego prema odredbi iz člana 377. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu da se navedene pravosnažne presude MKTJ odnose na krivično djelo za koje ne zastarijeva krivično gonjenje, to ni predmetna tužba tužioca nije zastarila. Iz navedenih razloga, dakle, prigovor zastarjelosti koji su isticali zakonski zastupnici tuženih nije osnovan pa ga sud nije mogao prihvatiti.“.

Predmet Milak, Općinski sud u Livnu Predmet broj 68 0 P 001950 10 P 3 od 09.07.2010. godine.

„U konkretnom slučaju ne može se primijeniti rok za zastaru propisan čl. 377. ZOO-a koji se primjenjuje kada je šteta prouzrokovana kaznenim djelom. Navedenim člankom je regulirano: „kad je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, za kazneno djelo je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Dulji zastarni rok primjenjuje se samo onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela a nikako u slučaju kada odluka nije osuđujuća u odnosu na odgovornu osobu ili ukoliko nije ni donesena, kao u konkretnom slučaju (kako to proizlazi iz stanja spisa).“.

Predmet Mahmutović, Općinski sud u Gradačcu Predmet broj 28 0 P 005047 08 P od 10.07.2012. godine.

„Naime, u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu nematerijalne štete u smislu odredbi čl. 200


(2015) 17 OKO RRZ 8

Zakona o obligacionim odnosima, a iz štetnog događaja za vrijeme rata na području BiH i ratnih sukoba, te obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio zarobljen od strane pripadnika HVO, a što tužena ne dovodi u sumnju, to se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu protiv čovječnosti i međunarodnog prava predviđenih odredbama čl. 141.-145. Krivičnog zakona SFRJ, koji je Uredbom sa zakonskom snagom preuzet kao Republički zakon.“.

Predmet Vernik i dr., Kantonalni sud u Zenici Predmet broj 41 0 P 001112 12 Gž 2 od 27.12.2012. godine.

„... te da je vještak na izričit upit ovog suda na raspravi izjavio da su izjave svih tužitelja sa kojima je obavio razgovor i koje je naveo u svom Nalazu i mišljenju tačne i vjerodostojne, može se na nesumnjiv način utvrditi da se prema tužiteljima postupalo protivno odredbama čl. 147. naprijed navedene Konvencije ...“.

„Ovaj sud u smislu čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da je šteta koju su pretrpjeli tužitelji proistekla iz radnji koje imaju obilježja krivičnog djela ratnog zločina, bez obzira što o tome još nije donesena pravosnažna krivična presuda.“.

Predmet Kljukijević, Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH Predmet broj 097-0-Gž-09-000993 od 01.09.2009. godine.

„Iz činjeničnog utvrđenja u prvostepenom postupku proizilazi da je šteta za tužioce nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, za koja djela ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja”.

„U ovakvoj pravnoj situaciji nepostojanje osuđujuće pravosnažne presude donesene u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela, pa je neosnovan žalbeni navod tužene da se takav rok može primijeniti samo ako je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, koje je utvrđeno u krivičnom postupku. Naime, odredba člana 377. Zakona o obligacionim odnosima ne isključuje mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje dali je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.“.

Sud se nije pozvao na predmet „Jelisić” pred MKSJ (IT-95-10) u kome je sud utvrdio kako je optuženi Goran Jelisić sistematski ubijao muslimanske zatočenike u autobuskom preduzeću „Laser“, policijskoj stanici u Brčkom i u logoru Luka, te ga pravosnažno i osudio za počinjenje tih kaznenih djela.

Predmet Ljubunčić, Vrhovni sud Federacije BiH Predmet broj 68 0 P 001956 11 Rev od 15.11.2011. godine.

„S tim u vezi, djelovanje parničnog suda ne bi bilo usmjereno na utvrđivanje krivične odgovornosti, što se može utvrditi samo u krivičnom postupku, već da bi se, saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom primijenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete prema odredbi iz čl. 377. ZOO”.

Predmet Cvijetičanin i dr., Vrhovni sud Republike Srpske Predmet broj 71 o P 047076 11 Rev od 23.08.2012. godine.

„Prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO zahtjev za naknadu štete koja je uzrokovana krivičnim djelom zastarijeva istekom vremena koje je određeno za zastaru krivičnog gonjenja i u slučaju kada je za krivično djelo predviđen duži rok zastare u odnosu na rok zastare koji propisuje odredba člana 376. ZOO.“.

„Propisi člana 377. se mogu primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela (u konkretnom slučaju u odnosu na drugooptuženog koji za naknadu štete odgovara po osnovu krivice), a ne i prema trećoj osobi koja je odgovorna po drugom zakonskom osnovu.“.

Predmet Ustavnog suda BiH broj: AP 289/03 „... nespornu činjenicu da je prednik apelanta kao civil bio zatvoren u logor za vrijeme rata i ubijen, tu se

radi o izvršenju nekog od djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je notorno.”. „Utvrđene činjenice predmeta, koje je i Apelacioni sud prihvatio kao potpune i tačne, ukazuje da je šteta

za apelanta nastala izvršenjem krivičnog djela. Dakle, postoje ozbiljne indicije da su muža i oca apelanta zarobili i ubili u logoru Luka u Brčkom oružane formacije tužene.”.

„Stoga, okolnosti i činjenice ukazuju da je šteta za apelanta nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.”.

Moguća rješenja Iz svega navedenog jasno proizlazi kako samo sudovi u Bosni i Hercegovini ne mogu riješiti pitanje naknade štete bivšim logorašima u potpunosti. Razloga za to je više. Neki od njih su na strani sudova a neki od njih na strani žrtava. Na strani sudova stoji jasna obaveza da se pridržavaju ustavnih, međunarodnih i zakonskih normi. U takvim uvjetima sudovi nisu u poziciju da ponude „pravdu“ već da procijene jeli nešto utemeljeno u zakonu ili nije. U takvoj varijanti, žrtve postaju brodolomci koji teško jedre uzburkanim i tamnim pravnim vodama prečesto bez mogućnosti čak i na elementarnu stručnu pomoć. Na žalost, država se raduje svakoj parnici koju žrtva izgubi, jer će time prištediti nešto novaca u budžetu, a to je fundamentalno pogrešan pristup jer će ga nerješavanjem ovih pitanja, dugoročno, izgubiti mnogo više. S druge strane, čak i pozitivna sudska presuda je „mala pobjeda“ za većinu žrtava u Bosni i Hercegovini. Mala

9


(2015) 17 OKO WCR

je stoga što bilo koji jednokratan novčani iznos nije dovoljan za trajnu skrb i pomoć većini žrtava kojima je stvarno potrebna. Na žalost, sudovi se ne bave tim pitanjima. Njima bi se trebala baviti država kroz razne druge mehanizme, poglavito one povezane sa socijalnom i medicinskom pomoći. Primjetna je i ograničenost presuda koje izriču sudovi kada je u pitanju vrsta nematerijalne štete, iako se to ne može direktno pripisati sudovima koji su vezani tužbenim zahtjevom. Naime sudovi u Bosni i Hercegovini uglavnom dosuđuju tri vrste nematerijalne štete: za duševne bolove, za fizičke bolove i strah. Na taj način se zanemaruje cijeli niz drugih mogućnosti koje, razmjerno težini povrede i okolnostima slučaja, mogu uključivati i okolnosti kao što je moralna šteta. Dodatno pitanje predstavljaju različita pravna shvaćanja koja se u sudskim postupcima zauzimaju od različitih sudova u Bosni i Hercegovini. Primjer kao što je onaj oko zastarjelosti i postojanja kaznenog djela kao uvjeta dokidanja zastarjelosti, predstavljaju ozbiljna odstupanja od standarda koji su utvrđeni i opće prihvaćeni u svijetu, u prvom redu načela pretpostavke nevinosti. U konačnici, potpuno je jasno kako se ovakav pristup rješavanju naknade štete bivšim logorašima u Bosni i

Hercegovini treba promijeniti. Taj promijenjeni pristup bi nudio pravičnu naknadu svim žrtvama bez

diskriminacije, a u isto vrijeme respektirao ekonomske, socijalne i druge mogućnosti društva u cjelini. On bi

morao uz jednokratne nadoknade koje se dodjeljuju sudskim presudama, uključivati i dugoročne programe

koji će se trajno brinuti za žrtve rata koje imaju takvu potrebu. Bez toga, jednokratne nadoknade koje su

rezultat sudskih presuda će samo na kraći ili duži vremenski period „primiriti“ probleme žrtava sa kojima se

one susreću u Bosni i Hercegovini u ponovnom pokušaju da izgrade vlastite razorene živote.

U toku 2014. godine, Odsjek krivične odbrane Ministarstva pravde BiH je organizovao i sproveo ukupno 14 seminara kontinuirane stručne edukacije za advokate ovlaštene za postupanje pred Sudom BiH.

U periodu od 2005. do aprila 2014. godine, Odsjek krivične odbrane je organizovao stopedesetčetiri (154) seminara što približno iznosi 1820 sati aktivne stručne edukacije. Od ukupno 154 seminara organizovano je 35

osnovnih seminara za akreditiranje, gdje su ključne teme predavanja bile novo krivično zakonodavstvo iz 2003. godine i međunarodno humanitarno pravo, 113 seminara kontinuirane stručne edukacije i 6 godišnjih konferencija sa oko 150 zvanica, predavača i učesnika po konferenciji. Seminari su održani u Banja Luci,

Bijeljini, Tuzli, Mostaru, Vlasenici, Bihaću, Tesliću, na Jahorini i u Sarajevu. U konačnici, ukupno 4500 osoba je učestvovalo u OKO programima edukacije tokom navedenog perioda.


(2015) 17 OKO RRZ 10

Neriješena definicija ratnih zločina

Pripremio James G. Connell, III 1

Prošlo je pola stoljeća od posljednje upotrebe američkih vojnih komisija nakon Drugog svjetskog rata i njihovog ponovnog oživljavanja nakon napada 11. septembra 2001. godine. U svjetlu rijetke upotrebe vojnih komisija u američkoj historiji, zakon Sjedinjenih Američkih Država daje malo uputa o tome koja krivična djela mogu biti procesuirana na vojnoj komisiji. Apelacioni sud Sjedinjenih Američkih Država za Distrikt Kolumbija (District of Columbia)

2, apelacioni sud koji ima nadležnost nad osuđujućim presudama vojnih komisija,

nedavno se pozabavio američkom definicijom ratnog zločina u kontekstu zabrane retroaktivne primjene krivičnih zakona (nullum crimen sine lege, u američkom pravu poznati kao ex post facto zakoni). Nažalost, pet mišljenja koje je dostavilo sedam sudija u predmetu Al Bahlul protiv Sjedinjenih Država

3 izbjeglo je rješavanje

problema, oslanjajući se umjesto toga na proceduralni okvir koji ne daje nikakve smjernice za budućnost, čak ni o temeljnom pitanju da li Ustav SAD-a štiti optužene koje Sjedinjene Države pokušavaju da pogube. Vojne komisije Guantanamo Bay Nakon napada 11. septembra 2001. godine i kasnijih hvatanja i mučenja nekih od muškaraca za koje tvrdi da su odgovorni, vlada Sjedinjenih Država pokušala je tri puta da uspostavi vojne komisije s ciljem procesuiranja nekih od zatvorenika u Guantanamo Bay-u

4. U ovim vojnim komisijama, sudija, organizacijsko tijelo, tužioci,

advokati odbrane i članovi vijeća5, svi su zaposleni ili finansirani od strane Ministarstva odbrane Sjedinjenih

Američkih Država6. Vlada Sjedinjenih Država uspostavila je ove vojne komisije u bezobzirnom i jasnom

pokušaju da se izbjegnu zaštite koje Ustav Sjedinjenih Država i drugi savezni zakoni pružaju optuženim za krivična djela. Prvobitno, u novembru 2001. godine, Predsjednik Sjedinjenih Država, u svojstvu Vrhovnog komandanta, izdao je vojnu naredbu kojom su uspostavljene vojne komisije koje pružaju gotovo nikakve proceduralne zaštite optuženim. Ova naredba dozvolila je vojnim komisijama da sude i kažnjavaju smrću “pripadnika/e. . . al Qaida-e” koji su se “udružili radi činjenja[] djela međunarodnog terorizma.

7”

Sjedinjene Države su pokušale procesuirati Salim Hamdan-a prema ovom režimu, ali je Okružni sud za Distrikt Kolumbije zaustavio suđenje vojne komisije

8, a kao odgovor na žalbu, Vrhovni sud je smatrao da je

predsjednikov režim vojnih komisija prekršio Jedinstveni zakon vojnog pravosuđa i Ženevske konvencije9.

Američki tužioci uglavnom se oslanjaju na optužbu za urotu kao zločin sam po sebi, jer je urotu često lakše dokazati nego pravo krivično djelo, a pruža proceduralne prednosti tužilaštvu

10. Od ponovnog oživljavanja

vojnih komisija krajem 2001. godine, postojala je polemika oko toga da li tužioci mogu optužiti za urotu u vojnim komisijama u Guantanamo Bay-u, koje imaju nadležnost samo nad “kršenjima ratnog prava i drugim

1 G-din Connell je advokat koji zastupa Ammar al Baluchi-a, poznatog i kao Ali Abdul Aziz Ali, optuženog u Vojnim komisijama Sjedinjenih Američkih Država u Pomorskoj bazi Guantanamo Bay. Možete ga kontaktirati na [email protected]. Za kontinuirane najnovije informacije o vojnim komisijama u Guantanamo-u, pratite @GitmoWatch na Twitteru. 2 Savezni (tj. građanski, na državnom nivou) sudovi Sjedinjenih Država imaju tri nivoa: okružni sudovi, koji su geografski organizovani prvostepeni sudovi koji se uglavnom odnose na jednu državu ili dio države; apelacioni sudovi, koji su geografski organizovani, privremeni, apelacioni sudovi koji rade na širem regionalnom nivou i obično nadziru više okružnih sudova; i Vrhovni sud, tribunal u krajnjoj nuždi. 3 2014. U.S. App. LEXIS 13287 (D.C. Cir. 14. juli, 2014. godine) (en banc). 4 Sadašnji glavni tužilac smatra da je samo dvadeset od oko 150 ljudi preostalih u Guantanamo Bay-u adekvatno za krivično gonjenje od strane vojnih komisija. Carol Rosenberg, Tužilac: Sudska odluka prekida viziju za suđenja za ratne zločine u Guantanamu, Miami Herald, 16. juni, 2013. godine, dostupno na <http://www.miamiherald.com/2013/06/16/3455042/prosecutor-court-ruling-cuts.html>. 5 U vojnoj komisiji, sudsko vijeće sastavljeno od vojnih oficira utvrđuje krivnju i nevinosti i osuđuje optuženog, zaobilazeći pravo na suđenje pred porotom koje je prema američkom zakonu u pravilu zagarantovano licima koja nisu pripadnici vojnih snaga. Vidi Ex parte Quirin, 317 U.S. 1, 40 (1942.). 6 Vidi 10 U.S.C. §§ 948h-948k. Zanimljivo je da je en banc sud istakao da u vojnim komisijama “ izvršna vlast oblikuje relevantni presedan,a pojedinci koje je ona angažovala služe kao tužilac, sudija i porota.” al Bahlul, 2014. US App. LEXIS 13287, na *68. 7 Vidi Zatvaranje, tretman i suđenje određenim nedržavljanima u ratu protiv terorizma, 66 Fed. Reg. 57.833 (13. novembar, 2001. godine). Shema vojnih komisija utvrđena u skladu sa Vojnom naredbom Predsjednika Busha često je mijenjana. Za detaljan vremenski okvir izmjena iste, pogledajte Human Rights First (Prvo ljudska prava), Suđenje po vojnoj naredbi: Vodič kroz pravila vojnih komisija (Rev. maj, 2006. godine). 8 Hamdan protiv Rumseld-a, 344 F. Supp. 2d 152 (D.D.C. 2004.), rev’d, 415 F.3d 33 (D.C. Cir. 2005.), rev’d, 548 U.S. 557 (2006.). 9 Hamdan protiv Rumsfeld-a, 548 U.S. 557, 613-35 (2006.). 10 Vidi, npr. Procesuiranje kriminalnih urota, 61 Bilten advokata Sjedinjenih Država 4. (juli, 2013. godine) (opisuje različite tužilačke strategije prilikom optuživanja za urotu). Zanimljivo je da je Sudac Robert H. Jackson, glavni odvjetnik za Sjedinjene Države u Međunarodnom vojnom sudu, a kasnije i Vrhovnom sudu pravde, bio oštar kritičar američkog zakona o uroti, opisujući “proceduralne prednosti” američkog zakona o uroti, koji “olakšava put ka osudi”. Krulewitch protiv Sjedinjenih Američkih Država, 336 U.S. 440, 457 (1949.) (Sudija Jackson, podudarno mišljenje).

mailto:[email protected]

11


(2015) 17 OKO WCR

krivičnim djelima koja mogu suditi vojne komisije.11

” U svojoj odluci Hamdan protiv Rumsfeld-a, Vrhovni sud je razmatrao, ali nije riješio pitanje, da li je udruživanje radi počinjenja ratnog zločina u 2001. godini bilo kršenje ratnog prava. Četiri sudije rekle su da nije, a tri sudije rekle su da jeste; pet glasova je potrebno za definitivno rješavanje pitanje

12.

U 2006. godini, ubrzo nakon odluke Vrhovnog suda u predmetu Hamdan, Kongres Sjedinjenih Američkih Država usvojio je Zakon o vojnim komisijama iz 2006. (ZVK 2006.), ponovno uspostavljajući vojne komisije

13.

ZVK 2006. je predvidio da su udruživanje radi počinjenja ratnog zločina i materijalna podrška terorizmu sami po sebi ratni zločini

14. Vlada Sjedinjenih Američkih Država vodila je dva suđenja po ovom zakonu, protiv Salim

Hamdan-a, ponovo, i protiv Ali Hamza Ahmad al Suliman Bahlul-a. Vojno sudsko vijeće osudilo je g-dina Hamdan-a za materijalnu podršku terorizmu i osudilo ga na 7 godina uračunavši vrijeme koje je već proveo u zatvoru, što je rezultiralo de facto kaznom od pet mjeseci zatvora; Sjedinjene Američke Države prebacile su ga u Jemen prije nego je izdržao svoju kaznu. Za razliku od g-dina Hamdan-a, g-din al Bahlul najavio je bojkot svog suđenja pred vojnom komisijom, iako, zapravo, on jeste iznio neke argumente u svoju odbranu

15. Vojno

sudsko vijeće ga je proglasio krivim za udruživanje radi počinjenja ratnih zločina, pružanje materijalne podrške terorizmu, i navođenje na činjenje ratnih zločina, i osudilo ga na doživotnu zatvorsku kaznu

16.

Nakon predsjedničkih izbora 2008. godine i promjene administracije u januaru 2009. godine, novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država obustavio je vojne komisije Predsjedničkim ukazom

17. U to vrijeme, nekoliko

slučajeva ratnih zločina bili su u postupku na vojnim komisijama, uključujući i slučaj pet muškaraca optuženih za udruživanje radi napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine. Svi ovi krivični postupci su prekinuti, ali ne odmah. Kasnije te godine, Kongres je usvojio Zakon o vojnim komisijama iz 2009. godine, ponovno uspostavljajući vojne komisije koje je Predsjednik obustavio

18. U 2012. godini, Organ nadležan za sazivanje vojnih komisija

podigao je optužnice, uključujući i optužnicu za urotu koja je kažnjiva smrću, protiv pet muškaraca optuženih u vezi sa napadima 11. septembra. Odluke Hamdan i al Bahlul G-din Hamdan i g-din al Bahlul, kojima je sudski postupak vođen u skladu sa ZVK 2006., uložili su žalbe na svoje osuđujuće presude. Oni su smatrali da su njihove osuđujuće presude za materijalnu podršku terorizmu (u oba slučaja) i udruživanje radi počinjenja ratnih zločina i navođenje na činjenje ratnih zločina (u slučaju g-dina al Bahlul-a) prekršile zabranu ex post facto kažnjavanja prema Ustavu Sjedinjenih Američkih Država, koja se nalazi u Ex Post Facto klauzuli. Ova zabrana u suštini je ista kao i načelo nullum crimen nullum poena sin lege u međunarodnom pravu

19. Nakon žalbi specijalno osnovanom Sudu za reviziju vojnih komisija, i g-din

Hamdan i g-din al Bahlul uložili su žalbe na svoje osuđujuće presude Apelacionom sudu sudske oblasti Distrikta Kolumbija (Sudska oblast D.C.), kojeg je Kongres imenovao za rješavanje žalbi sa vojnih komisija

20.

Tročlano sudsko vijeće Sudske oblasti D.C.-a ukinulo je presudu g-dina Hamdan-a za materijalnu podršku terorizmu

21. Sud je obrazložio da materijalna podrška nije bila priznata kao ratni zločin po međunarodnom

pravu u 2001. godini, i odbacio tvrdnju vlade da je „domaće ratno pravo“ inkriminiralo materijalnu podršku terorizmu kao ratni zločin. Sud, međutim, nije utvrdio kršenje ustavne zabrane ex post facto zakona. Umjesto toga, primijenio je pravilo tumačenja zakona kako bi ustvrdio da Kongres nije mogao imati namjeru da kazni materijalnu podršku terorizmu počinjenu prije stupanja na snagu ZVK 2006

22.

11 10 U.S.C. § 948b(a). 12 Uporedi id. na 603-13 (mišljenje većine Sudije Stevens-a) sa id. na 697-704 (Sudija Thomas, izdvojeno mišljenje). 13 Zakon o vojnim komisijama iz 2006., Pub. L. br. 109-336, 120 Stat. 2600. 14 10 U.S.C. § 950v(25), (28) (2006.). 15 Većinsko mišljenje navelo je da „Bahlul se odrekao svih prijedloga odbrane prije započinjanja suđenja, nije postavio nijedno pitanje tokom voir dire (postupka izbora porote), nije imao primjedbi na dokaze tužilaštva, nije iznio odbranu i odbio je da iznese uvodne i završne riječi.“ al Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *9. Ostale sudije istakle su da g-din al Bahlul u stvari jeste osporio retroaktivnu primjenu novih zakona na njegov slučaj. Id. na *130 (Sudija Rogers, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje); id. na *141 (Sudija Brown, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje); id. na *222-23 (Sudija Kavanaugh, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 16 Id. na *9-*10. 17 Predsjednički ukaz 13.492, Pregled i razmještanje pojedinaca zatočenih u Pomorskoj bazi Guantanamo Bay i zatvaranje zatočeničkih objekata § 7 (22. januar, 2009. godine). 18 Zakon o odobravanju državne odbrane za fiskalnu godinu 2010., Pub. L. br. 111-84, §§ 1801-07, 123 Stat. 2190, 2574-2614 (sistematiziran u 10 U.S.C. §§ 948a-950t). 19 Jedan sudija ukazao je na slične zaštite, sugerirajući da je nullem crimen sine lege štitila g-dina al Bahlul-a čak i ako Ex Post Facto klauzula Ustava SAD-a nije. al Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, at *144 (Sudija Brown, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 20 10 U.S.C. § 950g (2006.). 21 Hamdan protiv Sjedinjenih Američkih Država (Hamdan II), 696 F.3d 1238, 1250-54 (D.C. Cir. 2012.). 22 Id. na 1247-48.


(2015) 17 OKO RRZ 12

Nakon druge odluke u predmetu Hamdan (Hamdan II, kako je postala poznata), tužioci u predmetu koji se vodi protiv muškaraca koji su navodno učestvovali u uroti 11. septembra, zatražili su od Organa nadležnog za sazivanje, tijela koje je odobrilo optužbu za urotu u prvostepenom postupku, da povuče optužbu protiv optuženih. Organ nadležan za sazivanje je to odbio

23. Tužilaštvo je potom dozvolilo prijedlog odbrane da se

odbaci optužba za urotu protiv optuženih. Tužilaštvo je nadalje tražilo, pak, da se izmijeni dokument optužnice da navodi otvorene radnje koje dokazuju razne oblike indirektne odgovornosti. Optuženi su se protivili ovom potezu. Nakon početnog argumenta u junu 2013. godine, vojna komisija se nije vratila na to pitanje, te pitanje da li će suđenje za 11. septembar uključivati optužbu za urotu ostaje neriješeno. U žalbi u predmetu al Bahlul, tužilaštvo je priznalo da je obrazloženje odluke Hamdan II uticalo na ishod i zatražilo da tročlano sudsko vijeće koje sudi u predmetu al Bahlul ukine presudu. Nakon što je sudsko vijeće ukinulo al Bahlul presudu, na zahtjev vlade, Sudski okrug D.C.-a ipak je pristao da održi en banc suđenje (od strane kompletnog, sedmočlanog suda) kako bi se razmotrila valjanost ranije odluke vijeća u predmetu Hamdan II

24. Odluka u al Bahlul predmetu odnosila se na urotu kao nezavisno krivično djelo, a ne urotu kao

teoriju odgovornosti25

. Na presudu g-dina Hamdan-a nije uticalo ponovno en banc suđenje u predmetu al Bahlul

26, no Sjedinjene Američke Države su naravno već bile pustile na slobodu g-dina Hamdana iz

Guantanamo Bay-a. Dana 14. jula, 2014. godine, Sudski okrug D.C.-a, zasjedajući en banc, poništio je odluku u predmetu Hamdan II. Većina je obrazložila da iz razloga što g-din al Bahlul nije podnio ex post facto zahtjeve na prvostepenom sudu

27, apelacioni sud mora primijeniti umanjeni oblik preispitivanja poznat kao „preispitivanje očite greške“.

28

Da bi se odlučilo za preispitivanje očite greške, optuženi koji je uložio žalbu ima izuzetno težak zadatak ne samo da dokaže da je prvostepeni sud pogriješio, već i da je greška bila „očita“, da ugrožava apelantova „materijalna prava“, i da ozbiljno ugrožava pravičnost, integritet ili javni ugled sudskog postupka

29.

Četvorica sudija koji su činili en banc većinu „pretpostavljaju[/ali su] bez odlučivanja“ da je zabrana ex post facto zakona u Ustavu SAD-a štitila g-dina al Bahlul-a

30. Oni su odlučili da je bila „očita greška“ osuditi g-dina

al Bahlul-a za materijalnu podršku terorizmu i navođenje na činjenje ratnih zločina jer ova krivična djela očigledno nisu bila kršenja ratnog prava u septembru 2001. godine, ali da nije bila „očita greška“ osuditi ga za urotu

31.

Četiri sudije, uključujući i autora većinskog mišljenja, sudije Henderson, napisala su izdvojena mišljenja da pojasne svoje obrazloženje. Sudija Henderson napisala je u podudarnom mišljenju da kojim slučajem tužilaštvo nije dozvolilo primjenu Ex Post Facto klauzule, ona bi presudila da ono nije zaštitilo g-dina al Bahlul-a jer on nije bio američki državljanin izvan Sjedinjenih Država, i na taj način potvrdila sve tri njegove osuđujuće presude

32. Sudija Rogers napisao je odvojeno da je ratno pravo isključivo međunarodno, te da urota nije bila

međunarodni ratni zločin 2001. godine33

. Sudija Brown je, za razliku od toga, napisao odvojeno da Ex Post Facto klauzula ne štiti zatvorenike u Guantanamu i da domaće ratno pravo dozvoljava krivično gonjenje zbog urote za postupanje u 2001. godini

34. Konačno, sudija Kavanaugh napisao je odvojeno da se Ex Post Facto

klauzula primjenjuje na Guantanamo, ali da je urota bila ratni zločin u 2001. godini prema domaćem zakonu SAD-a o ratnom pravu

35.

Nedorečenosti nakon slučaja al Bahlul En banc sud jeste riješio neka pitanja u slučaju al Bahlul, konkretno, da materijalna podrška terorizmu i navođenje na činjenje ratnih zločina nisu predstavljali kršenja ratnog prava u septembru 2001. godine

36.

23 Ministarstvo odbrane SAD, Saopćenje za javnost: Organ nadležan za sazivanje vojnih komisija odbija da povuče optužbu za urotu protiv navodnih sudionika urote 11. septembra u očekivanju odluke apelacionog suda (18. januar, 2013.). 24 Prema američkim principima stare decisis, Apelacioni sud ne može odbaciti odluku ranijeg vijeća istog suda, ali Apelacioni sud koji zasjeda en banc može odbaciti bilo koju odluku vijeća. 25 Vidi al Bahlul protiv Sjedinjenih Američkih Država, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *48 n.12 (D.C. Cir. 14, juli, 2014. godine) (en banc); vidi također id. na 102-03 (Sudija Rogers, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje) (uz napomenu da se tužilaštvo nije držalo urote kao teorije odgovornosti ili udruženog zločinačkog poduhvata); Sjedinjene Države protiv Ali-a, 718 F.3d 929, 940-41 (D.C. Cir. 2013.) (distingviranje urote kao nezavisnog krivičnog djela i kao teorije odgovornosti u kontekstu međunarodnog prava). 26 Krajnji ishod predmeta Hamdan II - ukidanje presude g-dinu Hamdanu - bio bi isti prema obrazloženju al Bahlul većine. Vidi al Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *176 n.1 (Sudija Kavanaugh, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 27 Troje sudija, pišući odvojeno, istakla su da ova činjenična pretpostavka nije tačna, obzirom da je g-din al Bahlul osporio retroaktivnu primjenu novih zakona na njegov slučaj. Vidi id. na *130 (Sudija Rogers, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje); id. na *141 (Sudija Brown, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje); id. na *222-23 (Sudija Kavanaugh, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 28 Al Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *13. 29 Sjedinjene Države protiv Olano-a, 507 U.S. 725, 732 (1993.). 30 Al Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *41. 31 Id. na *54, *68, *77-*78. 32 Id. na *87-*89 (Sudija Henderson, podudarno mišljenje). 33 d. na *90-*115 (Sudija Rogers, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 34 Id. na *142-*47. 35 Id. na *182-*202 (Sudija Kavanaugh, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 36 Id. na *68, *77-*78.

13


(2015) 17 OKO WCR

Međutim, ostavio je glavna pitanja u vezi ratnog prava i ustava neriješenim. Slučaj al Bahlul nije riješio pitanje da li je urota nezavisno kršenje ratnog prava. Većina je smatrala samo da, „U svjetlu nedorečenosti …, nije bila 'očita' greška suditi Bahlul-u za urotu putem vojne komisije ….

37“ Kao što

je sudija Kavanaugh istakao, ipak, većina „zapravo ne odlučuje o pravnom pitanju u vezi urote.38

“ Sudija Brown je istakao da „može proteći mnogo godina prije nego što vlada dobije konačan odgovor na pitanje da li može optuživati počinioce od 11. septembra za urotu“ u vojnim komisijama - ako ga uopše ikada dobije

39.

Slučaj Al Bahlul također nije riješio pitanje da li je ratno pravo, na način na koji se primjenjuje u vojnim komisijama, isključivo međunarodno ratno pravo, ili da li uključuje opće ili domaće, američko ratno pravo. Tužilaštvo je priznalo da urota nije krivično djelo u skladu sa međunarodnim ratnim pravom

40, a sudsko vijeće

u predmetu Hamdan II obrazložilo je da se fraza „ratno pravo“ odnosi na međunarodno ratno pravo41

. Jedan sudija u predmetu al Bahlul napisao je da međunarodno ratno pravo utvrđuje postojanje ratnog zločina

42, a

dvoje sudija napisalo je da američko, domaće pravo barem upućuje na to pitanje43

. Međutim, en banc većina nije riješila pitanje, navodeći samo da „odgovor na to pitanje nije 'očit'.

44“

Nakon slučaja al Bahlul, nije sigurno da li ustavna zabrana ex post facto zakona štiti zatvorenike u Guantanamo Bay-u. Većina je pretpostavila, bez donošenja odluke, da je Ex Post Facto klauzula Ustava SAD-a odredila ishod

45, iako je sud preduzeo neobičan korak ukinuvši dvije osuđujuće presude g-dina al Bahlul-a

na temelju te pretpostavke. Uprkos ovoj navedenoj pretpostavki, čini se da je pet od sedam sudija smatralo da Ex Post Facto klauzula upravlja vladinom akcijom u Guantanamu

46.

Zaista, nedorečenost određuje u kojoj mjeri Ustav SAD-a uopšte štiti optuženike u Guantanamu. Sudija Brown, pišući odvojeno, radije bi odbio preostale ustavne zahtjeve g-dina al Bahlul-a nego ih vratio sudskom vijeću na temelju toga što g-din al Bahlul nema pravo na suđenje pred porotom, pravo na jednaku zaštitu zakona, ili pravo na slobodu govora

47. Vojni sudija koji je predsjedavao suđenjem u vezi 11. septembra odbio je da

presudi o pitanju, navodeći da će se vojna komisija baviti svakim pitanjem ustavne zaštite onda kada se isto pojavi. S obzirom na činjenicu da su tužioci u slučaju 11. septembar tražili da se povuče optužba za urotu, na pitanje urote kao ratnog zločina možda se nikada neće moći odgovoriti

48. Međutim, optuženi za 11. septembar su

osporili navodne ratne zločine koji su im stavljeni na teret - kao što je „terorizam“ i „otmica“ - na toj osnovi da isti nisu bili ratni zločini u 2001. godini u skladu sa međunarodnim pravom. Da li Sjedinjene Države mogu osuditi optužene na pogubljenje na osnovu ovih navodnih ratnih zločina može naći utočište u izvoru prava i zaštiti koju pruža Ustav u Guantanamo Bay-u. Šta se dešava sada? Ukoliko se za to odluči, g-din al Bahlul ima rok do oktobra 2014. godine da podnese zahtjev Vrhovnom sudu da preispita njegov slučaj, koji može poništiti en banc mišljenja Sudskog okruga D.C.-a i riješiti neka od ili sva ova pitanja. Uz pretpostavku da Vrhovni sud ne pristane da sudi u predmetu - isti je poznat po animozitetu prema predmetima sa proceduralnim nedostacima - predmet će biti vraćen vijeću Sudskog okruga D.C. na rješavanje nekih dodatnih pitanja na koje je ukazala žalba, a koje nije riješio en banc sud.

49 Nakon što sudsko vijeće presudi, g-din al Bahlul će imati još jednu priliku da traži preispitivanje en banc

ili Vrhovnog suda, nakon čega će predmet biti vraćen Sudu za reviziju vojnih komisija da donese odluku o tome koji efekat ukidanje dvije osuđujuće presude ima na njegovu kaznu

50.

Ako je, kako je sugerirao Sudija Rogers, al Bahlul bio „testni slučaj“51

, vojne komisije su pale na tom testu. Pet godine nakon ZVK 2009., sudije su još uvijek podijeljene u vezi pitanja da li Ustav SAD-a, temeljni pravni akt zemlje, štiti optužene koje pokušava pogubiti. Pravni pejzaž sada je manje jasan nego što je bio prije odluke u predmetu al Bahlul, a s obzirom na zabranu intervencije Vrhovnog suda, vjerovatno će godinama takav i ostati.

37 Id. na *54. 38 Id. na *139 (Sudija Kavanaugh, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 39 Id. na *174 (Sudija Brown, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 40 Id. na * 55. 41 Hamdan II, 696 F.3d na 1248. 42 Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *98 (Sudija Rogers, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 43 Id. na *142-*46 (Sudija Brown, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje); id. na *192-*200 (Sudija Kavanaugh, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 44 Id. na *60; vidi također id. na *67, *79-80.

45 Id. na *41, *75. 46 Pet sudija je navelo da bi smatrali da se Ex Post Facto klauzula primjwnjuje na zatvorenike u Guantanamo Bay-u. Vidi id. na *41 n.9 (uz napomenu da bi tri od četiri sudije, priključujući se većini, smatrale Ex Post Facto klauzulu primjenjivom na de novo preispitivanje); id. na *128-*36 (Sudija Rogers, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje); id. na 132-36 (Sudija Brown, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje); id. na *183 n.3 (Sudija Kavanaugh, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 47 Id. na *173 (Sudija Brown, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje). 48 Nedavni slučaj u vojnim komisijama Guantanamo, Sjedinjene Države protiv Hadi al Iraqi, uključuje optužbe za urotu za koje se tvrdi da su nastavljene i poslije usvajanje ZVK 2006. Ovaj predmet bi vremenom mogao predstaviti pravno pitanje o tome da li je urota ratni zločin, odvojeno od ex post facto pitanja. 49 Al Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *81. 50 Id. na *82. 51 Al Bahlul, 2014. U.S. App. LEXIS 13287, na *137 (Sudija Rogers, podudarno mišljenje u dijelu presude i izdvojeno mišljenje).


(2015) 17 OKO RRZ 14

Praćenje putem GPS uređaja

Pripremila Beatrice Adeoye, dr. pravnih nauka

Uvod Zamislite tehnički uređaj koji mjesecima prati i nadgleda svaki detalj i aspekt Vašeg života: zapisuje detalje o Vašoj porodici, Vašoj vjerskoj pripadnosti, Vašem seksualnom opredjeljenju, vašem rodnom mjestu i dr. Sada zamislite jednog policijskog službenika kako taj uređaj stavlja na Vaš automobil bez Vaše dozvole, i još apsurdnije, bez dozvole ovlaštenog organa u vidu naloga ili naredbe, a da to opet bude sasvim prihvatljivo. Većina Amerikanaca ovaj scenarij ne može ni zamisliti, međutim, u Europi je situacija drugačija. Sistem pozicioniranja, takođe poznat i kao GPS, je uređaj koji koristi satelitsku tehnologiju da nadgleda i “prati sve od vozila i robe do ljudi i životinja” (zvanična stranica GPS na http://www.gps.gov/policy/privacy/ (pristupljeno 28. 4. 2014.g., u13:34). U jedinom predmetu u kojem je Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP) u Strasburu razmatrao korištenje GPS, našao je da je GPS praćenje manje nametljivo to jest, manje invazivno od nadzora i kao takvo, čak i bez naredbe, ne predstavlja kršenje Člana 8(1) Konvencije (“Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.”). Ovaj kratki pravni osvrt će izložiti implikacije GPS praćenja sa gledišta, u ovom pogledu, siromašne uporedno-pravne prakse ESLJP-a i Vrhovnog suda SAD-a . Predmet Sjedinjene Američke Države protiv JONES-a Četvrti amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država (SAD) građanima jamči nepovredivost ličnosti, doma, prepiske te imovine, od neosnovanih istraga i zaplijena, te garantuje da se neće izdati nikakva naredba za istragu, osim temeljem osnovane sumnje, uz izjavu datu pod zakletvom i specifičan opis mjesta koje treba pretražiti, kao i osoba ili predmeta koje treba zadržati ili zaplijeniti (Ustav SAD IV amandman). Uskim tumačenjem 4. amandmana, Vrhovni sud SAD u predmetu SAD protiv Jonesa je zauzeo stav da ugradnja uređaja za GPS praćenje predstavlja fizički nasrtaj na vozilo osumnjičenog i da bez naloga izdatog od nadležnog sudije, predstavlja kršenje prava pojedinca po 4. amandmanu (United States v. Jones, 132 S. Ct. 945). U predmetu Jones, optuženi je osumnjičen i osuđen za krivična djela vezana za promet drogom (id.). U toku istrage, sa ciljem uspješnog prikupljanja informacija, policijski službenici su smjestili uređaj za praćenje na automobil supruge optuženog i pratili njegovo kretanje punih 28 dana (id). U žalbenom postupku povodom ovog predmeta, Vrhovni sud SAD-a je jednoglasno zauzeo stav da korištenje GPS uređaja za praćenje osumnjičenog bezuslovno predpostavlja postojanje naloga, to jest naredbe, a da bi postupanje nakon neuspjeha da se dobije nalog bilo jasno kršenje prava osumnjičenog iz četvrtog amandmana i kao takvo u potpunosti neustavno. U izdvojenom mišljenju, sudac Sotomayor obrazložio je opasnosti od GPS praćenja bez posebnih mjera opreza, naglasivši: "GPS praćenje proizvodi preciznu, sveobuhvatnu evidenciju javnih pokreta osobe, koja odražava bogatstvo detalja o njenom porodičnom, političkom, profesionalnom, vjerskom i seksualnom životu ... Vlada može pohraniti takvu evidenciju i učinkovito je prekopavati za informacije godinama u budućnost .... Budući da je GPS praćenje jeftino u odnosu na konvencionalne tehnike nadzora, po dizajnu, nastupa tajno i zaobilazi redovne provjere usmjerene na onemogućavanje nasilnih metoda provedbe zakona "(United States v. Jones, 132 S. Ct. 945, 955 (2012) ) (Sotomayor J. saglasno mišljenje). Uprkos povoljnom ishodu, ova presuda inicira pitanje da li GPS praćenje zaista predstavlja fizički nasrtaj na nečiju privatnost Od odgovora zavisi da li se otvaraju vrata mogućnosti proizvođačima da instaliraju GPS uređaje za praćenje prije nego što ih prodaju građanima i korištenje tih uređaja od strane službenika i agenata države, bez zaštite koju pruža naredba ili nalog. Ovo nas dovodi do predmeta Uzun protiv Njemačke, pred Evropskim sudom u kojem se ovaj problem jasno manifestira. Predmet UZUN protiv NJEMAČKE Za razliku od Vrhovnog suda SAD-a, Evropski sud ima drugačiji pogled na ovu temu. Član 8. (1) Evropske konvencije, slično odredbama američkog Ustava, navodi: "(1) Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske". U predmetu Uzun protiv Njemačke, podnosilac zahtjeva je naveo da su "mjere nadzora kojima je bilo podvrgnut, konkretno njegovo praćenje preko GPS, i korištenje podataka dobivenih na taj način u krivičnom postupku protiv njega, povrijedile njegovo pravo na poštovanje privatnog života iz člana 8. Konvencije ... ". U ovom predmetu Evropski sud je zauzeo stav da prava aplikanta prema članu 8 nisu povrijeđena (Predmet Uzun protiv Njemačke, br. 35623/05, ECtHR 2010). Aplikant je osumnjičen da je učestvovao u nekoliko pokušaja ubistava i potencijalne prijetnje bombom povezane s "ljevičarskim ekstrimističkim terorističkim pokretom " i u vezi s tim navodima bio podvrgnut GPS praćenju ugrađenom u automobil koji je pripadao osobi “S”, njegovom predpostavljenom saučesniku kao i presretanju telefonskih razgovora. Praćenje od strane dvije različite državne istražne agencije, trajalo je ukupno tri mjeseca do njegovog lišenja slobode.

http://www.gps.gov/policy/privacy/

15


(2015) 17 OKO WCR

Prilikom donošenja ove presude, sud je obrazložio da "GPS nadzor po svojoj prirodi treba razlikovati od drugih metoda vizualnog ili zvučnog nadzora koje su, po pravilu, podložnije utjecaju na pravo osobe na poštovanje privatnog života, jer oni otkrivaju više informacija o ponašanju, mišljenju ili osjećanjima osobe. Ovakvo obrazloženje dalje upućuje na zaključak da je GPS nadziranje "rezultirao uplitanjem u privatni život [aplikanta] kako je predviđeno članom 8 (1)," međutim istovremeno, sud dalje zaključio da je GPS praćenje, provedeno u trajanju od 3 mjeseca, trajalo relativno kratak vremenski period, i nije ostvarilo ukupan i sveobuhvatan učinak prema aplikantu (id). Potencijalne implikacije tumačenja dosadašnje pravne prakse Američki Vrhovni sud, u predmetu SAD protiv Jones-a smatrao je da korištenje GPS uređaja za praćenje automobila, to jest kretanja pojedinca, predstavlja povredu po četvrtom amandmanu, dok je ESLJP utvrdio suprotno - da korištenje GPS uređaja za praćenje bez naloga ne predstavlja povredu Konvencije. Jedini element razlikovanja ova dva slučaja jeste vlasništvo nad automobilom na kojem je instaliran uređaj za praćenje. U predmetu SAD protiv Jones-a, uređaj za praćenje postavljen je na automobil supruge optuženog, dok je u predmetu Uzun protiv Njemačke stavljen na automobil aplikantovog prijatelja. U osnovi, nijedan od automobila nije neposredno pripadao osobi pod istragom, već trećim osobama, a sa namjerom praćenja osumnjičenog. Obzirom da ova činjenica objektivnio nije mogla imati uticaj za ovakvo različito zauzete stavove, oprečne odluke dvije pomenute pravosudne insititucije pripisaćemo različitim stepenima uvažavanja i poštivanja temeljnih prava i sloboda, u SAD-u i Evropi. Zaključak Potencijalna zloupotreba, često izuzetno osjetljivih informacija pribavljenih posredstvom GPS praćenja, stvorila je potrebu obaveznog konsultiranja kompatibilnosti sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima i obaveznog uključivanja pravosudnih organa u postupak odlučivanja o korištenju GPS nadzora. Profesor Hutchins u svojoj analizi, naglašava to riječima: "pribavljanje naloga za GPS praćenje ne bi bilo pretjerano opterećenje za organe provođenja zakona i osiguralo bi opreznije korištenje ovog nadzora, koji je nesumnjivo nametljiv po prirodi, ako ne po imenu" (Renée McDonald Hutchins, Vezan u čvor?: GPS Tehnologija i četvrti amandman, 55 UCLA Law Review 409 (2007)). Bez obzira na potencijalno problematičnu presudu u predmetu SAD protiv Jones-a, jedna stvar, barem za sada, može biti sigurna, a to je da su pojedinci u SAD zaštićeni od mogućnosti postavljanja GPS uređaja za praćenje bez sudskog naloga, na bilo čije vozilo (osumnjičeni, odnosno treće lice). To, međutim, nije nužno slučaj za građane zemalja pod jurisdikcijom ESLJP.

Seminar u organizaciji OKO-a


(2015) 17 OKO RRZ 16

Tokom proteklih nekoliko godina, pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP, Sud) pojavio se trend koji ukazuje na to da ESLJP u svojim presudama sve više razmatra pomak u svrsi kažnjavanja od isključivo kaznenih mjera ka fokusu na pravičnosti, rehabilitaciji i puštanju na slobodu lica lišenih slobode. Ovaj obrazac se iskristalizirao s obzirom da Sud sve češće donosi odluke o tome da li domaći sudovi ispunjavaju svoje obaveze u skladu s međunarodnim pravom. Osnovan 1959. godine, Sud odlučuje o navodnim kršenjima Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP, Konvencija)

1, dokumenta koji je obavezujući za države

članice Vijeća Europe (VE). Presude ESLJP-a tumače Konvenciju u pojedinačnim slučajevima, čineći na taj način sudsku praksu Suda posebno važnom za države članice VE, obzirom da presude pojašnjavaju EKLJP i konačno za cilj imaju usklađivanje sistema krivičnog (i drugih) pravosuđa

2. ESLJP zasjeda kao redovni sud

kojem pojedinci mogu podnijeti aplikacije (predstavke) izravno još od 1998. godine3, a njegove presude

obavezujuće su za sve države članice VE, koje imaju obavezu da izvrše presude4.

Donoseći više od 10.000 presuda od svog osnivanja, Sud je imao priliku da razmatra mnoge aspekte pravičnosti i zakonitosti suđenja i izricanja presuda u skladu sa zahtjevima EKLJP

5. I dok nekoliko članova

EKLJP mogu potencijalno imati utjecaj na način na koji ESLJP tumači pitanja koja se odnose na suđenja i izricanja presuda, ovaj članak će se prvenstveno usmjeriti na to kako najnovija tumačenja članova 3. i 7. Konvencije od strane Suda ukazuju na potencijalni pomak u njegovom pristupu ovim temama

6.

Član 3. EKLJP-a odnosi se na zabranu mučenja, navodeći da „[n]iko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

7“ Član 7. utvrđuje načelo nullum crimen, nulla poena

sine lege (nema kazne bez zakona), navodeći da (1) Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. (2) Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda

8.

Oba člana Sud je primjenio u nedavnim odlukama, o kojima se govori u nastavku, s ciljem usmjeravanja pristupa nacionalnih zakona pri izricanju presuda osuđenim osobama. ESLJP je istakao da, mada kažnjavanje počinioca ostaje jedan od ciljeva zatvorske kazne, naglasak u europskoj kaznenoj politici sada je stavljen na rehabilitacijsku svrhu zatvorske kazne, naročito ako se odnosi na dugotrajne zatvorske kazne

9. Ovaj stav se ogleda u nizu nedavnih slučajeva u kojima je Sud donio

presude. Počevši krajem 2009. godine, ESLJP donio je nekoliko presuda, prvo u svojim Odjelima, a zatim i na Velikom vijeću, ukazujući na svoj opći pristup u vezi kaznenih politika država članica VE-a. Ove presude su Vinter protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Damjanović i Maktouf protiv Bosne i Hercegovine, M. protiv Njemačke, Del Rio Prada protiv Španije, i Ocalan protiv Turske

10, sve donesene u posljednjih nekoliko godina. U svakom

slučaju, Sud je razmotrio kombinaciju tumačenja članova 3., 5., 6. i 7. Konvencije koji se odnose na pravičnost i zakonitost izricanja presude, naglašavajući neznatnu razliku onoga što izgleda da je evoluirajuće gledište

U pravcu blažeg zakona: trendovi u izricanju pesuda iz ESLJP Pripremile Nina Kisić i Sarah King

1 Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, 4. novembar, 1950. godine, E.T.S. br. 5; 213 U.N.T.S. 221, dostupna na http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_ENG.pdf (u daljem tekstu „Europska konvencija“). 2 Autorice ističu da Europski sud pravde (ESP) ima jednako važan utjecaj na zemlje EU. Međutim, obzirom da se ovaj članak fokusira na sudsku praksu ESLJP-a i njen utjecaj, sudska praksa ESP-a spomenuta je samo usputno (slučaj Berlusconi). Sudska praksa ESP-a slijedi sudsku praksu ESLJP-a, a sve države članice EU ujedno su i članice Vijeća Europe. Postoje, međutim, određene razlike u pogledu ratifikacije određenih protokola uz EKLJP. 3 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA I VIJEĆE EUROPE, UKRATKO O SUDU, dostupno na http://www.echr.coe.int/Documents/Court_in_brief_ENG.pdf.

4 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA I VIJEĆE EUROPE, EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA U 50 PITANJA (2012.), dostupno na http://www.echr.coe.int/Documents/50Questions_ENG.pdf. 5 Vidi, Europska konvencija, supra nota 1. (uz napomenu da je Europska konvencija dodatno ojačana svojim kasnijim dodatnim protokolima). 6 Vidi, e.g., id. čl. 5 (detaljno o pravu na slobodu i sigurnost). 7 Id. čl. 3. 8 Id. čl. 7. 9 Vidi, e.g., Dickson protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2007-V Eur. Ct. H.R. § 75; Boulois protiv Luksemburga, Tužba br. 37575/04, Eur. Ct. H.R., § 83 (2012.). 10 Del Río Prada protiv Španije, Tužba br. 42750/09, Eur. Ct. H.R. ¶¶ 21, 116, 118 (2013.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-112108#{"itemid":["001 -112.108 "]}; Vinter protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Tužbe br. 66069/09, 130/10, 3896/10, Eur. Ct. H.R. (2013.), dostupne na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-122664; Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, Tužbe br. 2312/08, 34179/08, Eur. Ct. H.R. (2013.), dostupne na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-122716.

17


(2015) 17 OKO WCR

ESLJP-a u vezi sa svrhom i provedbom izrečenih presuda osuđenim osobama. Ova politika u nastajanju ima potencijal da utiče i na sisteme sudova unutar država članica VE i na međunarodne sudove. Budući da sudska praksa ESLJP ima snagu (precedenta i argumenta) u svim državama članicama VE, ne samo onim koje su predmet odluka po određenim aplikacijama (predstavkama), gore navedene presude mogu uticati na državno pravosuđe i politiku daleko izvan zemlje navedene u presudi. Uz njihovu primjenu na domaćim sudovima, presude ESLJP-a su demonstrirale da imaju i snagu neobavezujućeg sudskog presedana (dakle, uvjerljivog argumenta) na međunarodnim sudovima i tribunalima. Na primjer, Sudsko vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu (ICTR) u predmetu Tužilac protiv Barayagwiza primijetilo je da su regionalni sporazumi o ljudskim pravima, kao što su europske i američke konvencije o ljudskim pravima, kao i sudska praksa razvijenih na osnovu istih, neobavezujući sudski presedan koji može biti od pomoći u primjeni i tumačenju zakona koji se primjenjuje na Tribunal

11.

Većina ovih predmeta (Del Rio Prada, Damjanović i Maktouf, i M protiv Njemačke) bave se neretroaktivnom primjenom krivičnog prava, od kojih neki čak razmatraju i specifične vrste krivičnih sankcija. Nekoliko važnih tema može se izvesti iz sudske prakse predstavljene u nastavku teksta, uključujući i nadolazeću tendenciju Suda da ohrabri potencijalnu rehabilitaciju prestupnika. Ovaj članak će predstaviti i analizirati niz nedavnih presuda ESLJP-a koje se tiču krivičnih sankcija. Potom će razmotriti i način na koji te presude mogu vrlo lako uticati na širi međunarodni kontekst, šireći se izvan konkretnih uključenih zemalja. Najnovija sudska praksa ESLJP-a u izricanju presuda po tužbama Kako bismo razumjeli novi razvoj u pristupu Suda, ovaj članak će naglasiti četiri najnovije odluke Suda na ovu temu: Vinter protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, Del Rio Prada protiv Španije, i Ocalan protiv Turske

12.

Prvi od ova četiri slučaja o kojem je Veliko vijeće ESLJP-a donijelo presudu je Vinter protiv Ujedinjenog Kraljevstva

13. U Vinter predmetu, Veliko vijeće je razmatralo „Whole Life Order“ (Doživotna osuda) Ujedinjenog

Kraljevstva, koja za osuđene osobe ne predviđa mogućnost uvjetnog puštanja na slobodu ili puštanja na slobodu bez obzira na rehabilitaciju, dobro ponašanje, ili druge promijenjene okolnosti. ESLJP je utvrdio da je s „Whole Life Order“ prekršen član 3., ne zato što su krajnje neproporcionalni, već zbog drugih vodećih principa ovog člana

14. Sud je dalje utvrdio da, kako bi bio usklađen s članom 3, način kažnjavanja mora

uključivati i „izglede za puštanje na slobodu i mogućnost preispitivanja.15

“ Sud je dalje naveo da bez mogućnosti puštanja na slobodu i preispitivanja, „kazna postaje veća s vremenom: što duže zatvorenik živi, duža je njegova kazna.

16“

Drugi od ovih predmeta, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, presuđen je 18. jula 2013. godine i prvenstveno se odnosio na pitanje retroaktivne primjene zakona i usklađenosti s članom 7. EKLJP

17. Oba ova

spojena predmeta bavila su primjenom Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine na zločine počinjene dok je na snazi bio Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) iz 1976. godine. Konkretno razmatranje odnosilo se na to da li je veća minimalna kazna za ratne zločine bila posljedica nezakonite, retroaktivne primjene strožijeg zakona na osuđene osobe. ESLJP je utvrdio da je, i u Maktouf i u Damjanović predmetu, Sud BiH postupio pogrešno kada je retroaktivno primijenio zakon koji je bio na štetu optuženika, uz povredu člana 7., jer se odnosi na predmete ratnih zločina. U drugoj polovini 2013. godine, Sud je razmatrao predmet Del Rio Prada protiv Španije. Prvobitno rješavan u Trećem odjelu Suda 10. jula 2012. godine, Veliko vijeće ESLJP-a donijelo je presudu u ovom predmetu 21. oktobra 2013. godine, zaključivši da je Španija prekršila član 7. EKLJP-a. Sud je razmatrao da li primjena nove doktrine, koja je imala za posljedicu produženje vremena koje je osuđena osoba provela u zatvoru, a koja je usvojena nakon što je izrečena presuda aplikantici dovelo do nezakonite retroaktivne primjene zakona (odnosno, sudske prakse). ESLJP je utvrdio da, iako španski Vrhovni sud nije retroaktivno primijenio predmetni zakon (br. 7/2003), njegovi postupci su ipak doveli do povrede člana 7

18. ESLJP je utvrdio da je u

svojim postupcima prema podnosiocu aplikacije, španski Vrhovni sud želio da postigne isti ishod koji ima gore

11 Tužilac protiv Barayagwiza (presuda Žalbenog vijeća), ICTR-99-52-T, ¶ 40 (3. novembar, 1999.). 12 Od maja 2014. godine, presuda Suda iz marta 2014. godine u predmetu Ocalan protiv Turske nije konačna: „U skladu s članovima 43. i 44. Konvencije, ova presuda Vijeća nije konačna. U periodu od tri mjeseca nakon njenog donošenja, svaka od strana može zahtijevati da se predmet uputi na Veliko vijeće Suda. Ako se takav zahtjev uputi, vijeće od pet sudija razmatra da li slučaj zaslužuje daljnje ispitivanje. U tom slučaju, Veliko vijeće će voditi predmet i donijeti konačnu presudu. Ako je zahtjev za upućivanje odbijen, presuda Vijeća će postati pravomoćna na taj dan. Kada presuda postane pravomoćna, ista se dostavlja Odboru ministara Vijeća Europe na praćenje njenog izvršenja.“ Dodatne informacije o postupku izvršenja mogu se pronaći ovdje: Saopćenje za javnost, Vijeće Europe, Izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava (7. mart, 2014.), www.coe.int/t/dghl/monitoring/execution. 13 Eur. Ct. H.R., Tužbe br. 66069/09, 130/10, 3896/10 (2013.), dostupne na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-122664.

14 Id. ¶ 130. 15 Id. ¶ 110. 16 Id. ¶ 112. 17 Tužbe br. 2312/08, 34179/08, Eur. Ct. H.R. (2013.), dostupne na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-122716.


(2015) 17 OKO RRZ 18

navedeni zakon. Dalje je utvrdio da podnosilac tužbe nije mogao predvidjeti postupke španskog Vrhovnog suda jer su otišli tako daleko od vlastite sudske prakse. Stoga, budući da su ovi postupci bili štetni za podnosioca tužbe, zbog njihove štetne retroaktivne primjene zakona na osuđenu osobu, Sud je utvrdio kršenje člana 7

19.

Konačno, 18. marta 2014. godine, ESLJP donio je presudu u predmetu Öcalan protiv Turske (tužbe br. 24069/03, 197/04, 6201/06 i 10464/07), u kojoj je jednoglasno zaključio da je došlo do povrede člana 3. EKLJP-a zbog osude na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti uvjetnog otpusta. Sud je ponovio da bi zahtjevi iz člana 3. bili zadovoljeni ako bi državni zakon pružao mogućnost preispitivanja doživotne kazne s mogućnošću smanjenja, oprosta, prestanka kazne ili uvjetnog otpusta. Drugim riječima, doživotna kazna mora biti „smanjiva“, predviđajući i izglede za puštanje na slobodu i mogućnost preispitivanja. Analiza ESLJP-a članova 3. i 7. EKLJP-a Gore navedene četiri presude prikazuju novi trend u primjeni garancija koje pruža EKLJP od strane Suda na šira pitanja koja se odnose na izricanje presuda i kaznenu politiku, razmatrana unutar okvira ljudskih prava. Posmatrajući konkretno implikacije članova 3. i 7. na predmete koji se odnose na prava osuđenih osoba, ESLJP jasno je naglasio da namjerava slijediti politiku prema kojoj kazna mora biti ne samo pravična i proporcionalna krivičnom djelu, već mora biti oblikovana na takav način da kazneni sistemi za cilj imaju i rehabilitaciju. Kako bi ovaj stav jasno naglasio, Sud je koristio relevantne članove u Konvenciji da ponovno naglasi, a možda i proširi, poznati princip nullum crimen, nulla poena sine lege, naglašavajući da svaka kazna mora biti oblikovana na način da potiče društveno poželjno ponašanje. Drugim riječima, bilo koja kazna koja se primjenjuje na optuženog retroaktivno, bez neophodne najave, služi samo da kazni. Te kazne ne služe da potaknu počinitelja da se udalji od kriminalnog ponašanja. Osim toga, jasno je da ESLJP smatra svaku kaznu, koja ne daje osuđenim osobama izglede za ponovni povratak u društvo nakon što pokažu željeno ponašanje, ne samo neprikladno okrutnom i neuobičajenom, već i pokazateljem neuspjeha društva da osuđenoj osobi da motiv da se popravi. Kroz četiri nedavne odluke Suda, detaljno opisane ranije, Sud se kreće prema modelu koji preferira ne samo kažnjavanje, nego i poticanje željenog ponašanja. Član 3. Član 3. predviđa apsolutnu zabranu mučenja, s tim da, „[n]iko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

20“ Sud je analizirao svoje principe izricanja presuda u smislu

člana 3. kako bi utvrdio da li osporene kazne čine povredu kategoričkih razmatranja sadržanih u njemu. Prilikom vršenja svoje analize, Sud je razmatrao da li su kazne, koje izričito zabranjuju mogućnost puštanja na slobodu, nezakonite u skladu sa članom 3. ESLJP je utvrdio da zahtjevi člana 3. nisu bili ispunjeni u odnosu na bilo koju od tri aplikacije (predstavke) u predmetu Vinter protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zaključujući da „postoji . . . jasna potpora u europskom i međunarodnom pravu za princip da svim zatvorenicima, uključujući i one na izdržavanju doživotne kazne, treba biti ponuđena mogućnost rehabilitacije i izgledi za puštanje na slobodu ako se ta rehabilitacija postigne.

21“ Dakle, kada se razmatra doživotna kazna, član 3. mora se tumačiti kao potencijal za smanjivanje

dužine kazne. Mora postojati preispitivanje koje „omogućuje domaćim vlastima da razmotre li su bilo kakve promjene u životu [i ponašanju] zatvorenika toliko značajne, i da li je postignut takav napredak u rehabilitaciji tokom izdržavanja kazne, da to znači da se nastavak lišenja slobode više ne može opravdati na legitimnoj penološkoj osnovi.

22“

ESLJP dao je jasno uputstvo u predmetu Vinter da, kako bi ispunila svoje obaveze u skladu sa EKLJP, država u svojim domaćim smjernicama za izricanje presuda mora osigurati da je napredak u pravcu rehabilitacije uvijek mogućnost za osuđene osobe. Ovaj zahtjev pokazuje da Sud ne posmatra izricanje presuda samo u penološkom kontekstu, već da će razmotriti smjernice kako bi se osiguralo da izricanje presuda također služi u svrhu poticanja napretka u pravcu ponašanja koje ispunjava očekivanja društva od svojih građana. Na temelju ove analize, sama kazna čini se da ne ispunjava smjernice propisane u skladu s Konvencijom. Član 7. Član 7. EKLJP-a proglašava princip nullum crimen, nulla poena sine lege, što znači da neće biti kazne bez zakona. Također jasno ističe da „[neće] biti izrečena kazna teža od one koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog[ih] djela.

23“

Dana 17. decembra 2009. godine, Sud je presudio u predmetu M. protiv Njemačke da je „koncept 'kazne' iz člana 7. autonoman u primjeni, te je stoga na Sudu da utvrdi da li određenu mjeru treba kvalificirati kao kaznu, bez da je vezana kvalifikacijom mjere prema domaćem zakonu.

24“ Sud je dalje izjavio da bi „učinio zaštitu koju

pruža član 7. efektivnom, Sud mora ostati slobodan da zađe iza vanjštine i za sebe procijeni da li određena

18 Del Río Prada protiv Španije, Tužba br. 42750/09, Eur. Ct. H.R., ¶¶ 21, 116, 118 (2013.). 19 Id. ¶¶ 21, 116. 20 Europska konvencija, supra nota 1. čl. 3., 4. 21 Tužbe br. 66069/09, 130/10, 3896/10, Eur. Ct. H.R. ¶ 114 (2013.), dostupne na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-122664. 22 Id. ¶ 119.

19


(2015) 17 OKO WCR

mjera suštinski predstavlja „kaznu“ u smislu ove odredbe.25

“ Drugim riječima, Sud mora imati fleksibilnost da vidi kako mjeru, tako i rezultat predložene mjere. Tekst člana 7. stav 1. pokazuje, u relevantnom dijelu, da utvrđivanje prisustva kazne mora početi s procjenom da li je u predmetna mjera izrečena nakon osude za krivično djelo. „Ostali relevantni faktori su karakterizacija mjere prema domaćem zakonu, prema svojoj prirodi i namjeni, postupcima korištenim u njenom osmišljavanju i provedbi, i njena težina.

26“ Prilikom razmatranja tretiranja člana 7. od strane Suda, ESLJP ne mora nužno

ograničiti njegovu primjenu „na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na štetu optuženog.27

“ „On isto tako utjelovljuje, općenito, princip da samo zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu

28“, kao i

„princip da se krivični zakon ne smije opsežno tumačiti na štetu optuženog.29

“ Sud konstatuje s tim u vezi da ista vrsta mjere može biti, i bila je, kvalificirana kao kazna u jednoj državi, a u drugoj kao preventivna mjera na koju se načelo nulla poena sine lege ne primjenjuje. Stoga se stavljanje recidivista i delikvenata iz navike na raspolaganje vladi u Belgiji, na primjer, što je u mnogo čemu slično preventivnom pritvoru prema njemačkom zakonu, smatra kaznom prema belgijskom zakonu

30. Međutim, Sud

je, gledajući iza vanjštine i donošenjem vlastite procjene, zaključio da se preventivni pritvor prema Krivičnom zakonu Njemačke kvalificira kao „kazna“ u smislu člana 7, stav 1., i, kao rezultat toga, Njemačka je prekršila ovaj stav člana 7. Konvencije. U predmetu Damjanović i Maktouf protiv Bosne i Hercegovine, ESLJP je razmatrao primjenu člana 7. Razmatrajući retroaktivnu primjenu zakona, gdje je minimalna kazna bila oštrija od originalne minimalne kazne, Sud je utvrdio da je BiH prekršila član 7. stav 1. EKLJP-a. ESLJP je zaključio da je Sud BiH trebao primijeniti odredbe Krivičnog zakona SFRJ iz 1976. godine, što je moglo rezultirati blažim kaznama za podnosioce tužbe

31.

Slično tome, u predmetu Del Rio Prada protiv Španije (prvostepeno pred Vijećem ESLJP, potvrđen u relevantnom dijelu od strane Velikog vijeća ESLJP), Sud je konstatirao da su osude podnositeljice aplikacije (predstavke) i različite zatvorske kazne koje su joj izrečene imale pravni osnov u krivičnom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica, a ne u vrijeme osuđujuće presude

32. ESLJP je također konstatirao da je

nova interpretacija zakona španskog Vrhovnog suda, koja je primijenjena u tom predmetu, dovela do kazne podnositeljice tužbe, koja je retroaktivno produžena za gotovo devet godina. Ovo produženje uslijedilo je zbog činjenice da je do tog datuma, španski zakon dozvoljavao da se rad obavljen tokom zatvorske kazne uračunava u smanjenje kazne u smislu uslovnog otpusta. Prema novom tumačenju španskog zakona od strane Vrhovnog suda, svi oprosti na koje je optužena imala pravo izgubljeni su zbog dužine originalnih kazni koje su joj izrečene

33.

Kao što je već pomenuto ranije u tekstu, ESLJP je utvrdio da bi bilo teško, ako ne i nemoguće, da podnositeljica aplikacije (predstavke) predvidi odstupanje Vrhovnog suda od dotada utvrđene sudske prakse. Dakle, također je bilo nemoguće da podnositeljica tužbe zna, u vrijeme nastanka činjenica, kao i u vrijeme

23 Europska konvencija, supra nota 1. čl. 7(1). 24 Aplikacija br. 19359/04, Eur. Ct. H.R. ¶¶ 1, 37 (2009.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-96389. 25 Id. na 35 (pozivajući se na Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 307 Eur. Ct. H.R. (ser. A) u ¶ 27 (1995.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i = 001-57927; Jamil protiv Francuske, 317 Eur. Ct. H.R. (ser. A) na ¶ 30 (1995.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-57929; Uttley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2005 Eur. Ct. H.R. 1, dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i = 001-71689. 26 Id. (pozivajući se na Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 307 Eur. Ct. H.R. (ser. A) na ¶ 28 (1995.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-5792; Jamil protiv Francuske, 317 Eur. Ct. H.R. (ser. A) na ¶ 31 (1995.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-57929; Adamson protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Aplikacija br. 42293/98, Eur. Ct. H.R. (199.9), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-78858; Van der Valden protiv Nizozemske, 2006-XV Eur. Ct. H.R., dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-78858; Kafkaris protiv Kipra, Aplikacija br. 21906/04, Eur. Ct. H.R., ¶ 142 (2008.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-85019). 27 Kokkinakis protiv Grčke, 260-A Eur. Ct. H.R. (ser. A) na ¶ 52 (1993.), dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-57827. 28 Id. 29 Id. Bilo koja analogija u krivičnom zakonu ne može biti na štetu optuženog. Na primjer, optuženi se ne može smatrati retroaktivno odgovornim za ponašanja koja nije mogao razumno predvidjeti kao nezakonita. Ovo je viđeno u slučajevima utaje poreza, gdje određene prakse nisu propisane zakonom kao kriminalne u vrijeme kada ih je optuženi primjenjivao, ali su kasnije uključene. 30 Van Droogenbroeck protiv Belgije, Tužba br. 7906/77, Eur. Ct. H.R., ¶¶ 19, 24 (1982.). 31 Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, Aplikacije br. 2312/08, 34179/08, Eur. Ct. H.R., ¶ 76 (2013.), dostupne na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-122716 32 Del Rio Prada protiv Španije, Aplikacija br. 42750/09, Eur. Ct. H.R. ¶ 49 (2012.) dostupna na http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-112108#{"itemid":["001-112108"]}. 33 Id. ¶ 58.


(2015) 17 OKO RRZ 20

kada su sve kazne spojene u jednu, da će Audiencia Nacional34

računati smanjenja kazne u odnosu na svaku kaznu pojedinačno, a ne na ukupnu zatvorsku kaznu koja se treba izdržati, na taj način znatno produžavajući vrijeme koje će ona zapravo provesti u zatvoru. Shodno tome, ESLJP je utvrdio da je bilo potrebno odbaciti preliminarni prigovor Vlade i primjenu „Parot doktrine,

35“ time zaključivši da je došlo do povrede člana 7.

Konvencije36

. Ovaj konkretni slučaj pokazuje situaciju u kojoj je Sud utvrdio da je neophodno naglasiti da podnositeljica aplikacije (predstavke) nije nikako mogla predvidjeti tumačenje njene kazne i smanjenje te kazne za ponašanje tokom boravka u zatvoru, od strane španske vlade. Nemogućnost da se predvidi ovo postupanje uklanja bilo koji stimulans koji je optužena mogla u tom slučaju imati za progresivno, željeno ponašanje. Uticaj izvan Europskog suda ESLJP nije jedini ne-domaći sud u kojem se primjećuje ovaj trend. Kada je Europski sud pravde (ESP) donio odluku u predmetu Berlusconi i drugi, jasno je zaključio da princip retroaktivne primjene blaže kazne čini dio ustavnih tradicija koje su zajedničke državama članicama EU

37. Ondje gdje je utvrđeno da se predmetni zakon

retroaktivno primjenjuje, ESP je istakao da „posljedica te vrste bila bi u suprotnosti sa ograničenjima koja proističu iz suštinske prirode bilo koje direktive, koja . . . sprečava da direktiva ima dejstvo utvrđivanja ili povećanja odgovornosti optuženih osoba u krivičnom pravu.

38“

Ako će ovaj trend u konačnici imati stvarni utjecaj, isti se mora osjetiti na domaćem nivou, gdje se donosi ogromna većina odluka. Sljedeće odluke pokazuju državne sudove koji su usklađeni sa sudskom praksom ESLJP-a u vezi sa retroaktivnom primjenom izricanja presude. I Norveška i Bosna i Hercegovina (BiH) članice su VE-a, a kao što je već navedeno, BiH je bila direktan primalac odluke ESLJP-a po ovom pitanju. Norveška Jedan primjer domaćih sudova koji usvajaju istu logiku koju je pokazao ESLJP, doduše i prije nego što su objavljene gore navedene odluke, bio je domaći prvostepeni sud u predmetu Norveška protiv Breivika. U ovom predmetu, okrivljeni je aktivirao auto bombu u Vladinom distriktu u Oslu ubivši osam osoba i ranivši devet drugih. Kasnije je ubio šezdeset devet ljudi i ranio trideset i tri u divljačkoj pucnjavi na otoku Utoja, od kojih su većina bili mladi koji su pohađali ljetni kamp

39.

S obzirom na prirodu zločina, okrivljeni je dobio kaznu o kojoj se naširoko raspravljalo kao preblagoj. Međutim, prilikom odmjeravanja kazne, sud u Norveškoj je jasno stavio na znanje da je potrebno pridržavati se krivičnog zakona kako je napisano u vrijeme zločina. U predmetu Breivik, Sud je utvrdio da nije bilo sumnje da su djela učinjena s predumišljajem i pod posebno otežavajućim okolnostima

40. Okrivljeni je osuđen na preventivno

lišenje slobode u trajanju od dvadeset i jedne godine, maksimalnu kaznu dozvoljenu prema norveškom krivičnom zakonu, bez obzira na međunarodne kritike u vezi sa percipiranom blagošću kazne. Bosna i Hercegovina Dana 22. oktobra, 2013. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio je niz odluka po apelacijama uloženim protiv presuda Suda BiH

41. Ove apelacije proizašle su iz predmeta u kojima su apelanti osuđeni su

na zatvorsku kaznu za ratne zločine i genocid, koji su identično propisani u Krivičnom zakonu SFRJ iz 1976.

34 Vidi Španski državni sud: Prikaz La Audiencia National, Ctr. za pravdu i odgovornost, http://www.cja.org/article.php?id=342 (posljednji put posjećena 14. aprila, 2014.). Audiencia National je Španski državni sud koji se nalazi u Madridu sa nadležnošću duž cijele Španije. Id. 35 Vidi Del Rio Prada protiv Španije, Aplikacija br. 42750/09, Eur. Ct. H.R. ¶ 27 (2012.) (naglašavajući obrazloženje Vrhovnog suda, u kojem se navodi da „. . . nas zajedničko tumačenje pravila jedan i dva člana 70. Krivičnog zakona iz 1973. godine navodi da smatramo da maksimalna kazna od trideset godina ne postaje nova kazna, za razliku od onih sukcesivno izrečenih osuđenoj osobi, ili neka druga kazna koja je rezultat svih prethodnih, već je maksimalna kazna zatvora koju zatvorenik treba da izdrži. . . . Dakle, metoda za oslobađanje ukupne kazne koja treba da se izdrži [condena] je slijedeća: započinje sa najtežim izrečenim kaznama. Relevantne povlastice i opraštanja primjenjuju se na svaku od kazni koje zatvorenik izdržava. Kad je prva [kazna] izdržana, zatvorenik počinje izdržavati sljedeću i tako dalje, sve dok ograničenja predviđena u članu 70 § 2. Krivičnog zakona iz 1973. godine nisu dostignuta. U ovoj fazi, sve kazne sadržane u ukupnoj kazni zatvora koju treba izdržati [condena] će biti ugašene. Na primjer, u slučaju da je pojedinac dobio tri zatvorske kazne, 30 godina, 15 godina i 10 godina. Drugo pravilo člana 70. Krivičnog zakona iz 1973. godine. . . ograničava stvarnu zatvorsku kaznu koja se treba izdržati na do tri puta najteže kazne ili maksimalno 30 godina zatvora. U ovom slučaju, to bi bila maksimalna zatvorska kazna od trideset godina. Sukcesivno izdržavanja kazni (ukupna zatvorska kazna koju treba izdržati) počinje sa prvom kaznom, koja je najduža (30 godina u ovom slučaju). Ako je [zatvoreniku] odobren oprost od deset godina iz bilo kojeg razloga, on bi bio tu kaznu izdržao nakon 20 godina zatvora, i kazna bi bila ugašena; zatim bi [zatvorenik] počeo izdržavati sljedeću najdužu kaznu (15 godina), i sa oprostom od 5 godina ta kazna će biti izdržana nakon 10 godina. 20 + 10 = 30. [Zatvorenik] neće morati izdržavati bilo koju drugu kaznu, obzirom da su sve preostale kazne ugašene, kao što je predviđeno u važećem Krivičnom zakonu, onda kada one koje su već izrečene pokrivaju taj maksimum, koji ne može prelaziti trideset godina.“) (naglasak u originalu). 36 Id. ¶ 64. 37 Vidi Berlusconi protiv Italije, ECJ, Spojeni predmeti br. C-387/02, C-391/02 i C-403/02, ¶ 68 (2005.). 38 Vidi id. ¶ 77. 39 Norveška protiv Breivika, OSLO-2011-188627-24E § 4.2.1 (2012.) (Norveška). 40 Id. na 47-48. 41 Apelacije u predmetima: Milenko Trifunović, Nikola Andrun, Slobodan Jakovljević et al. (uključujući i Branislav Medan, Brano Džinić i Aleksandar Radovanović), Mile Pekez et al. (uključujući i drugu osobu pod imenom Mile Pekez i Milorad Savić), i Petar Mitrović. Od 22. oktobra 2013., Ustavni sud BiH je naknadno donio slične odluke u slučajevima Suad Kapić, Zrinko Pinčić, Novak Đukić i drugi.

21


(2015) 17 OKO WCR

godine i Krivičnom zakonu BiH iz 2003. godine kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva i genocid42

. U ovim konkretnim slučajevima, Ustavni sud BIH dosljedno je primijenio standarde utvrđene u presudi ESLJP-a u predmetu Damjanović i Maktouf protiv Bosne i Herzegovine

43. Kao što je već ranije rečeno, ta odluka je

razmatrala primjenu člana 7. EKLJP-a, koji zabranjuje retroaktivnu primjenu zakona bez izuzetka i nameće obavezu primjene blažeg krivičnog zakona u svakom slučaju, bez obzira na prirodu i težinu krivičnog djela

44.

U svim ovim odlukama, Ustavni sud je utvrdio da su presude Suda BiH povrijedile prava apelanata iz člana 7.

stav 1. EKLJP-a jer je postojala realna mogućnost da je retroaktivna primjena Krivičnog zakona BiH iz 2003.

godine djelovala u njihovu štetu u smislu odmjeravanja kazne. Shodno tome, Ustavni sud je ukinuo presude

Žalbenog vijeća Suda BiH. Utvrdio je u svim predmetima da je Sud BiH povrijedio navedena ustavna prava

apelanata i vratio predmete na Sud BIH da donese nove odluke u skladu s članom 7. Konvencije45

.

Najvažniji aspekt odluka Ustavnog suda bila je činjenica da je Krivični zakon SFRJ bio blaži u odnosu na maksimalnu moguću kaznu izrečenu u ovim predmetima. Iako je Krivični zakon SFRJ propisao kazne od pet do petnaest godina i smrtnu kaznu koja bi se mogla ublažiti na dvadeset godina zatvorske kazne za ratne zločine, primjetno je da je smrtna kazna bila dostupna kazna prema Krivičnom zakonu SFRJ, dok prema kasnijim zakonima ista nije bila dostupna

46. S obzirom da je BiH potpisala Protokol 6. uz EKLJP 2002. godine

47

i Protokol 13. uz EKLJP 2003. godine48

, smrtna kazna nije mogla biti izrečena u kasnijim predmetima, što čini maksimalnu moguću kaznu prema zakonu SFRJ manje strogom od maksimalne moguće kazne prema KZ BIH. Iako ovi predmeti predstavljaju tek početak, oni pokazuju početno prodiranje trendova iz ESLJP-a u prakse

domaćih sudova. Biti će važno posmatrati razvoj događaja u ovoj oblasti, obzirom sa ESLJP ne pokazuje

znakove vraćanja unazad trenda u donošenju odluka, a sve države članice VE morat će se pridržavati

njegovog standarda.

Zaključak

Gornja analiza prikazuje ono što je izgleda nadolazeći trend u okviru sudske prakse ESLJP-a. U svom obrascu

naglašavanja važnosti rehabilitacije prestupnika i društava, dok rutinski primjenjuju blaži zakon, ESLJP je u

više navrata odbacio argumente nekoliko vlada da težina zločina treba biti primarni odlučujući faktor u kazni.

Ovaj pristup, koji se ne viđa samo u ESLJP-a, već i na domaćim sudovima i tribunalima, treba praktičarima

signalizirati potrebu da pažljivo analiziraju ove aspekte u predlaganju i odbrani krivičnih sankcija.

42 Trenutno se većina predmeta ratnih zločina sudi pred Sudom Bosne i Hercegovine, i, sve više, pred kantonalnim sudovima (u Federaciji BiH) i okružnim sudovima (u Republici Srpskoj), kao i sudovima u Brčko Distriktu. Za potrebe ovog članka, relevantna je samo sudska praksa Suda BiH, jer su svi ostali nivoi primijenili Krivični zakon SFRJ u devedeset devet posto slučajeva. Važno je napomenuti da se Sud BiH sastoji od sudskih vijeća koja sude slučajeve u prvom stepenu i žalbenih vijeća koja rješavaju žalbe. Postoji mogućnost u nekim slučajevima da se žali na ovu odluku trećem stepenu (u slučajevima u kojima je prvostepena presuda bila oslobađajuću, a drugostepena osuđujuća). 43 Maktouf i Damjanovic protiv Bosne i Hercegovine, Aplikacije br. 2312/08 and 34179/08, Eur. Ct. H.R. (2013.). 44 Id. ¶ 2. 45 Pri tome, Ustavni sud nije donio odluku da li se postupak u cjelini treba ponoviti, nije donio odluku o prestanku zatvorske kazne i puštanju na slobodu apelanata, niti je donio odluku o postupku u skladu s kojim Sud BiH treba da donese novu odluku u svakom predmetu, pošto su to pitanja koja su u nadležnosti Suda BiH i uređuju se materijalnim i procesnim zakonima na nivou države. 46 Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (usvojen 28. septembra, 1976. godine), čl. 34, 37, 1. juli, 1977. godine. 47 Vidi Protokol br. 6 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sa ukidanjem smrtne kazne, 28. april, 1983. godine, ETS br. 114, dostupan na: http://conventions.coe.int/Treaty/Commun/ChercheSig.asp?NT=114&CM=&DF=&CL=ENG (posljednji put posjećena 25. aprila, 2014.) (BiH potpisala 24. aprila, 2002. godine, ratifikovala 12. jula, 2002. godine, a stupio na snagu 1. augusta, 2002. godine). 48 Vidi Protokol br. 13 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, u vezi sa ukidanjem smrtne kazne u svim okolnostima, 3. maj, 2002. godine, ETS br. 187, dostupan na: http://conventions.coe.int/Treaty/Commun/ChercheSig.asp?NT=187&CM=&DF=&CL=ENG (posljednji put posjećena 25. aprila, 2014.) (BiH potpisala 3. maja, 2002. godine, ratifikovala 29. jula, 2003. godine, a stupio na snagu 1. novembra, 2003. godine).


(2015) 17 OKO RRZ 22

Pomaganje: primjenjivi standard MKSJ v. SCSL (Perišić v. Taylor) Pripremila Nina Kisić

1

U brojnim medijima su u zadnjih par mjeseci brojni komentatori (što nestručna javnost, što stručna javnost) iznosili svoje stavove koji se tiču primjenjivih standarda za ocjenu vida učešća „pomaganjem“ u izvršenju krivičnih djela iz generičke grupe ratnih zločina

2.Ovaj članak ima za cilj da predstavi pravni stav o elementima

ovog vida učešća u izvršenju krivičnog djela, koji je autorica identificirala nakon detaljne analize ne samo predmetne dvije presude (presudu apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčila Perišića i presudu apelacionog vijeća SCSL

3 u predmetu Charles Taylor

4), nego i samih osnivačkih akata dva ad hoc suda,

statuta i pravila o dokazima istih, kao i sudske prakse MKSJ5 i SCSL u drugim predmetima.

Nakon što je 23.januara 2014.godine Apelaciono vijeće MKSJ (drugačijeg personalnog sastava u odnosu na ono koje je donijelo presudu u predmetu Perišić) donijelo presudu u predmetu Šainović i drugi, nastala je još veća konfuzija. Naime, ovo Apelaciono vijeće MKSJ se baziralo na istim (zaista identičnim) argumentima kao i Apelaciono vijeće SCSL koje je donijelo presudu u predmetu Taylor

6.

Apelaciono vijeće MKSJ u predmetu Šainović et al se odlučuje na ponovnu analizu elemenata pomaganja i podržavanja, kako su isti definisani u sudskoj praksi sudova koji su sudili za krivična djela počinjena tokom Drugog svjetskog rata

7.

Kao i u slučaju analize ove sudske prakse koja je izvršena u predmetu Taylor od strane Apelacionog vijeća SCSL, i ova analiza ima brojne manjkavosti. Prvi problem, i razlog koji u potpunosti obesnažuje predmetnu analizu, je činjenica da prilikom analize samih slučajeva nije vršena i analiza relevantnih odredbi propisa koji su doveli do predmetnih zaključaka. Isti problem je već identificiran u ovom članku, i to u dijelu koji se odnosi na član 9 Londonske povelje, koji omogućava proglašavanje organizacija kriminalnim, a što je izvan mandata MKSJ (i SCSL) u skladu sa mandatom i statutima ovih sudova. Ova tvrdnja je veoma očito prikazana u analizi predmeta Flick

8.

Ova presuda također, identično kao i presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, pokušava na neki način odstupiti od Statuta MKS. Na kraju kratke analize ove presude, vrijedi istači da je sudija Tuzmukhamedov u svom Suprotnom mišljenju iznio stav da nije bilo uopšte potrebe u ovoj presudi vršiti analizu “specifične usmjerenosti” kao elementa, s obzirom da ista nije imala nikakve veze sa predmetom Šainović et al (specifično, žalbom Lazarevića). Također, ova sudija u svom Suprotnom mišljenju upravo i navodi ono što je istaknuto u ovom članku u vezi sa sudskom praksom sudova koji su sudili za krivična djela počinjena tokom Drugog svjetskog rata, a to je da su predmetni slučajevi od male pomoći po ovom pitanju. Naime, ukratko rečeno, apelaciono vijeće SCSL je u predmetu Taylor zaključilo da element „specifične usmjerenosti“ ne predstavlja element actus reusa vida učešća u izvršenju krivičnog djela pomaganjem (uz dokaz da su djela i ponašanje optuženog imala bitan uticaj na počinjenje zločina), dok je apelaciono vijeće MKSJ u predmetu Perišić nastavilo do sada ustanovljenu sudsku praksu MKSJ, MKSR i nacionalnih sudova da „specifična usmjerenost“ djela pomagača na zločine jeste element ovog vida učešća u izvršenju krivičnog djela, koje tužilaštvo mora dokazati van razumne sumnje. Bitno je napomenuti da iako u potpunosti odbija prihvatiti sudsku praksu MKSJ, MKSR i MKS, apelaciono vijeće SCSL presudu u predmetu Taylor u bitnom dijelu bazira na izolovanim i van konteksta citiranim dijelovima presuda apelacionog vijeća MKSJ u predmetima Mrkšić i Šljivančanin (na koji se poziva presuda

1 Autorica želi izraziti zahvalnost advokatu Novaku Lukiću za brojne korisne komentare, objašnjenja, savjete uz čitanje i pregled nekoliko verzija ovog članka; 2 Ovdje autorica podrazumijeva krivična djela genocida, ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, ratnih vojnih zarobljenika, ranjenika (kako su ista propisana u članovima 141, 142, 143, 144 Krivilnog zakona SFRJ), te krivično djelo zločina protiv čovječnosti (kako je isto propisano u članu 172 Krivičnog zakona BIH). 3 Specijalni sud za Sierra Leone; 4 Presuda Apelacionog vijeća SC-SL u predmetu Charles Ghankay Taylor (predmet broj SCSL-03-01-A) od 26.septembra 2013.godine; 5 Sudska praksa MKSR je također uzeta u obzir u manjoj mjeri, imajući u vidu da MKSJ i MKSR imaju zajedničko apelaciono vijeće. 6 Svojom odlukom od 20.marta 2014.godine, Apelaciono vijeće MKSJ je definitivno odbilo zahtjev za ponovno razmatranje presude Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Perišić. Naime, nakon što je donesena odluka u predmetu Šainović et al od strane Apelacionog vijeća MKSJ, Kancelarija tužioca MKSJ je na osnovu navodno promjenjenog pravnog standarda tražila od Apelacionog vijeća MKSJ da ponovo razmotri presudu u predmetu Perišić, što je odbijeno. 7 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Šainović et al, par.1627 i dalje; 8 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Šainović et al, par.1638;

23


(2015) 17 OKO WCR

apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Lukić i Lukić). Ovaj argument je u potpunosti pogrešan, i zasnovan na selektivnoj analizi presude apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Mrkšić i Šljivančanin. Naime, u ovoj presudi se navodi, u dijelu u kojem se odbija žalba Šljivančanina koja se odnosi na njegov stav da mens rea pomaganja i podržavanja zahtjeva dokazivanje „specifične usmjerenosti“, da „specifična usmjerenost“ čini dio actus reusa pomaganja i podržavanja, a ne mens rea

9.

Charles Ghankay Taylor je izabran za predsjednika Liberije 2.augusta 1997.godine. Optužnica protiv njega se ticala vremenskog perioda od 30.novembra 1996.godine i 18.januara 2002.godine, na područjima šest distrikata u Sierra Leoneu (Bombali, Kailahun, Kenema, Kono, Port Loko i Freetown, kao i Zapadnom području). Presudom Sudskog vijeća

10, Charles Taylor je osuđen za pomaganje i podržavanje krivičnih djela

navedenim u svih 11 tačaka optužnice. Apelacionom presudom SCSL odbijena je žalba odbrane g.Taylora11

, te je prvostepena presuda potvrđena u cijelosti. G.Taylor je osuđen da je pomagao jednu od frakcija koje su učestvovale u sukobu u Sierra Leoneu RUF/AFRC. Momčilo Perišić je presudom sudskog vijeća MKSJ

12 oglašen krivim za pomaganje

13 zločinima u Sarajevu i

Srebrenici (BiH) i u Republici Hrvatskoj u periodu između augusta 1993.godine i novembra 1995.godine, te je osuđen na 27 godina zatvora. Ova presuda je donesena odlukom većine u sudskom vijeću, uz potpuno izdvojeno i suprotno mišljenje predsjednika vijeća Justicea Bakonea Molota. Apelaciono vijeće MKSJ je svojom presudom u potpunosti prihvatilo žalbu odbrane g. Perišića, te je nakon što je apelaciono vijeće de novo ocijenilo relevantno dokaze on oslobođen

14. Sudsko vijeće MKSJ je u svojoj presudi zaključilo da je

g.Perišić pomagao u predmetnim zločinima na način što je u svojstvu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije pomagao Vojsci Republike Srpske slanjem oružja, municije, goriva, plaćenjem plata i doprinosa za pripadnike VJ koji su pretpočinjeni VRS

15. Prvostepeno vijeće (uz suprotno mišljenje sudije Molotoa) nije

uopšte razmatralo „specifičnu usmjerenost“kao element pomaganja16

. Sudsko vijeće SCSL je zaključilo da je Operativna strategija RUF/AFRC bila karakterizirana kampanjom zločina protiv stanovništva Sierra Leonea, a koji su bili neraskidivo povezani sa samim vojnim operacijama. Ova strategija je uključivala kampanju terora protiv civila kao primarni modus operandi radi ostvarenja vojnih dobitaka bez obzira na civilne gubitke i političkih dobitaka radi privlačenja pažnje međunarodne zajednice i poboljšanja pregovaračke pozicije RUF/AFRC sa vladom Sierra Leonea

17.

Donoseći odluku o krivnji g.Taylora, sudsko vijeće je cijenilo da je njegovo ponašanje bilo kritično u omogućavanju Operativne strategije RUF/AFRC, da je podržavao, održavao i poboljšavao funkcionisanje RUF/AFRC i kapacitet istog da implementira Operativnu strategiju, da je planirao napade terora kao modus operandi napada na Freetown i da je imao značajan uticaj na zločine RUF/AFRC. Također, sudsko vijeće je cijenilo da je g.Taylor znao za Operativnu strategiju RUF/AFRC, da je znao da njegova djela i ponašanje pomaže počinjenje zločina u implementaciji Operativne strategije i da je znao za osnovne elemente krivičnih djela u kojima je učestvovao

18.

Sudsko vijeće SCSL je u predmetu g.Taylora identificiralo dva elementa koji se tiču mentalnog stanja optuženog koji se tiče posljedica njegovih djela ili ponašanja („znanje, ili svijest o velikoj vjerovatnoći da će takva djela ili ponašanje pomoći počinjenju zločina“) i mentalno stanje optuženog koje se tiče činjeničnih okolnosti zločina u osnovi („svjestan osnovnih elemenata zločina“)

19.

S druge strane, apelaciono vijeće MKSJ je u predmetu Perišić podsjetilo da element „specifične usmjerenosti“ uspostavlja kažnjivu vezu između pomoći koju daje optuženo lice i zločina glavnog počinioca

20.

9 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Mrkšić i Šljivančanin, par.159; 10 od 26.aprila 2012.godine; 11 Žalba odbrane je odbijena gotovo u cijelosti, prihvaćen je minoran dio koji se tiče obrazlaganja baze zločina na jednoj lokaciji. 12 Presuda Sudskog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, IT-04-81-T, od 6.septembra 2011.godine; 13 G.Perišić je također oglašen krivim u skladu sa konceptom komandne odgovornosti, ali taj dio nije detaljno obrađen u ovom članku. 14 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, 28.februar 2013.godine; 15 Ovdje treba naglasiti da je i sudsko vijeće MKSJ u ovom predmetu zaključilo da je VRS imala komandnu strukturu nezavisnu od VJ, da je vojnu strategiju VRS stvarala Vrhovna komanda RS (koju su sačinjavali predsjednik RS, podpredsjednik, predsjednik skupštine, ministri odbrane i unutrašnjih poslova). Također, sudsko vijeće je zaključilo da iako je VJ slala pomoć VRS, VRS je pomoć dobijala i iz drugih izvora. Također, sudsko vijeće je utvrdilo da nije dokazano da je g.Perišić imao efektivnu kontrolu nad pripadnicima VJ koji su bili pretpočinjeni VRS. Također, sudsko vijeće je utvrdilo da je Ratko Mladić, komandant VRS, odbijao mirovne planove čije prihvatanje su tražili VJ i rukovodstvo Federalne republike Jugoslavije. 16 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, par.17; 17 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.253, odnosno, Presuda Sudskog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.6905, 6790, 6793, 6905; 18 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.254, odnosno Presuda Sudskog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.6885, 6914, 6924, 6936, 6937, 6944, 6946, 6949, 6950, 6959; 19 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.404; 20 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, par.37;


(2015) 17 OKO RRZ 24

Apelaciono vijeće MKSJ u predmetu Perišić je zaključilo da znanje za zločine, samostalno, ne uspostavlja „specifičnu usmjerenost“, koja je distinktivni element actus reusa pomaganja, odvojeno od mens rea

21.

Presuda apelacionog vijeća SCSL u predmetu Taylor je donesena, između ostalog, na osnovi odbijanja navoda žalbe g.Taylora koji su se ticali određenih dokaznih pitanja, a koji su u potpunosti suprotni BIH pravnom sistemu. Apelaciono vijeće SCSL je zaključilo da potkrijepljenost iskaza svjedoka i dokaza nije nužno u međunarodnom krivičnom pravu, niti u sudskoj praksi SCSL

22. Također, zaključeno je da čak i nepotkrijepljeni dokazi rekla-

kazala (uncorroborated hearsay evidence) mogu biti osnova za osudu23

. Nadalje, sudsko vijeće je u ovom predmetu tek u presudi iznijelo zaključak da je tužilaštvo uspješno osporilo jednu od utvrđenih činjenica, a što također nije smatrano problematičnim

24. U pitanje je doveden i kredibilitet 22 svjedoka (uključujući svjedoke

saučesnike), ali autorica smatra da ovo pitanje nije pretjerano bitno za konačnu odluku, s obzirom da se isto pitanje pojavljuje u gotovo svim predmetima iz generičke grupe ratnih zločina, te je relativno konzistentno riješeno pred većinom sudova. Međutim, u ovom predmetu se pojavilo pitanje koje je novo u međunarodnom krivičnom pravu, pa tako i u krivičnom pravu BIH. To je pitanje svjedoka koji su dobili određene beneficije u novcu ili drugom obliku od Registrara i/ili Ureda tužioca SCSL. Tako, u ovom predmetu je postojalo pet situacija sa ovom vrstom svjedoka: (i) Svjedoci kojima je u skladu sa Odlukom o naknadi troškova za svjedoke i vještake

25 isplaćena naknada

troškova koji su neophodno i razumno nastali u vezi sa svjedočenjem na sudu (u vezi sa ovim, nije pravljena razlika između svjedoka tužilaštva i odbrane); (ii) Izvještaji o naknadama svjedocima za obje strane su u potpunosti objelodanjeni, prihvaćeni u dokaze, te upotrijebljeni u svrhe unakrsnog ispitivanja; (iii) Informacije koje se tiču Specijalnim mjera koje je preduzelo tužilaštvo u vezi sa podrškom i pomoći svjedocima, u skladu sa članom 39 (ii) su objelodanjene odbrani, prihvaćene u dokaze, te upotrijebljene u svrhu unakrsnog ispitivanja; (iv) Član 16 (4) Statuta i Pravilo 34 Pravilnika ovlašćuju Odjel za svjedoke i žrtve da obezbijede kratko i dugoročnu zaštitu i podršku, uključujući promjenu boravišta, svjedocima i žrtvama koji se pojave pred Specijalnim sudom; (v) Tužilaštvo je objelodanilo da su pisma „odštete“ predana nekim svjedocima od strane tužilaštva, kao što su i ponude da se svjedoci puste iz zatvora

26.

Prije svega, u BIH pravnom sistemu je apsolutno neprihvatljivo plaćanje svjedocima bilo čega osim troškova razumno nastalih pristupom na sud radi svjedočenja (odnosno, davanje iskaza tužilaštvu). Također, apsolutno je nepojmljivo da tužilaštvo (ili bilo koji drugi organ) svjedocima nudi bilo kakvu odštetu ili puštanje iz pritvora, imajući u vidu da je svjedočenje dužnost. Naravno, jasno je da svjedočenje pod gore predstavljenim uslovima ne može na bilo koji način biti prihvaćeno kao vjerodostojno i kredibilno. SCSL je svoju odluku u ovom predmetu po bitnim pravnim pitanjima donio na osnovu upitnih precedenata u suđenjima poslije drugog svjetskog rata, ograđujući se pri tome od odluka MSKJ i MKSR (iako se radi o sudskoj praksi koja se razvija 20 godina) i MKS (za Statut kojeg suda zaključuje da ne predstavlja međunarodno običajno pravo), kao i sudske prakse nacionalnih sudova. Tako, apelaciono vijeće SCSL citira odluku Tribunala III u tzv. predmetu sudija (Justice case), gdje se navodi: osnovni elementi da se dokaže da je optuženi kriv u skladu sa optužnicom u ovom predmetu su da je optuženi znao za krivično djelo za koje se tereti i da je ustanovljeno u dokazima, i da je bio povezan da počinjenjom tog krivičnog djela

27. Također, apelaciono vijeće SCSL smatra neophodnim citirati zaključke u predmetu

Ministarstava (tzv.Ministries case), koji se tiču krivnje Schwerina von Krosigka: Dokazi jasno pokazuju da on nije bio član Hitlerovog užeg kruga, da nije bio jedan od njegovih ljudi od povjerenja, da je s njim vrlo rijetko prije rata dolazio u dodir, i još rjeđe poslije. Tokom godina, patio je od brojnih kriza savjesti i bio je u potpunosti svjestan da su mjere sa kojima je spojio svoje ime i programi u kojima je igrao ulogu suprotni i ogavni onome u šta je vjerovao i znao da je ispravno. Teško je razumjeti koji motivi ili slabosti su doveli do ili dozvolili da ostane i igra ulogu, u mnogim aspektima bitnu, u Hitlerovom režimu. To je jedna od ljudskih tragedija koje se tako često nalaze u životu. Jasno je, kako god, da bez obzira na krize savjesti od kojih je patio i u koje ne sumnjamo, da je on aktivno i svjesno učestvovao u zločinima koji se navode u tačci 5. Ni želja da pomogne ni

21 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, par.68; 22 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.78; 23 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.91; 24 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.92-118; 25 Izdano od strane Registrara 16.jula 2004.godine; 26 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.140; 27 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.420, u kojem se citira odluka Tribunala III u predmetu Justice, p.1093 (u originalu): the essential elements to prove a defendant guilty under the indictment in this case are that the defendant had knowledge of an offence charged in the indictment and established by the evidence, and that he was connected with the commission of that offense;

25


(2015) 17 OKO WCR

želja da pomogne pojedincima ni zahtjevi patriotizma ne predstavljaju opravdanje ili izgovor za ono što dokazi jasno ukazuju da je uradio, iako to može biti olakšavajuća okolnost kod kažnjavanja

28.

Ono što apelaciono vijeće SCSL zaboravlja prilikom analize presuda donesenih tokom tzv.nirnberških procesa i procesa nakon Drugog svjetskog rata je činjenica da je u skladu sa članom 9 Londonskog sporazuma o međunarodnom vojnom tribunalu (Londonska povelja/Nirnberška povelja) organizacija mogla biti proglašena kriminalnom

29 (što se desilo sa SS, Gestapo i SD)

30, te je stoga pomaganje ili članstvo u toj organizaciji samim

tim kažnjivo. U vezi sa ovim, vrijedi napomenuti da je apelaciono vijeće SCSL odluku u predmetu Taylor donijelo na sličnoj premisi, iako nije eksplicitno navelo da je došlo do zaključka da je RUF/AFRC kriminalna organizacija. Naime, na brojnim mjestima u presudi apelaciono vijeće navodi da je Operativna strategija RUF/AFRC za koju se navodi da joj je g.Taylor pomagao

31, bila karakterizirana kampanjom zločina protov stanovništva Sierra

Leonea, te da je uključivala kampanju terora protiv civila koja je bila primarni modus operandi postizanja vojnih i političkih ciljeva

32.

Apelaciono vijeće MKSJ je u predmetu Perišić također razmotrilo da li je pomoć Vrhovnog savjeta odbrane33

VRS bila specifično usmjerena na omogućavanje zločinačkih aktivnosti, a u okviru ovog razmatranja je analiziralo da li je VRS bila organizacija čija je jedina svrha bilo činjenje zločina, te da li je Vrhovni savjet odbrane prihvatio politiku pomaganja zločina VRS

34. Zaključeno je da ni sudsko vijeće nije karakteriziralo VRS

kao kriminalnu organizaciju, nego kao vojsku u ratu, koja je učestvovala u legitimnim borbenim operacijama35

. Također, apelaciono vijeće MKSJ u predmetu Perišić je zaključilo da nisu sve aktivnosti VRS u Sarajevu ili Srebrenici bile usmjerene na počinjenje zločina. Posebno je bitno istači zaključak sudskog vijeća koji je prihvatilo i apelaciono vijeće MKSJ, a to je da pomaganje ratovanju nije zločin prema Statutu MKSJ

36. Bitno je

naglasiti da sudsko vijeće u ovom predmetu nije van razumne sumnje moglo zaključiti da meci i granate nađene na mjestima zločina u Sarajevu i Srebrenici potiču od Vojske Jugoslavije, a da na ovaj zaključak Ured tužioca MKSJ nije uložio žalbu

37.

Također, iako apelaciono vijeće SCSL u presudi navodi komentar38

člana 2 (3) (d)39

Nacrta koda zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva, isti u potpunosti ignoriše pri donošenju svoje odluke, imajući u vidu da se u istom navodi: pomagač mora svjesno (sa znanjem) dati pomoć počiniocu zločina. Dakle, lice koje daje neki tip pomoći nekom drugom licu bez znanja da će ta pomoć omogućiti počinjenje zločina, ne bi bilo odgovorno u skladu sa podtačkom d)

40.

Kada je riječ o sudskoj praksi nacionalnih sudova, apelaciono vijeće je zaključilo da ista, čak i kada bi bila konzistentna i kontinuirana u svim zemljama, nužno ne predstavlja prikaz običajnog prava

41,a što je bio razlog

za odbijanje argumenata odbrane g.Taylora u vezi sa ovim navodima. Također, apelaciono vijeće SCSL je zaključilo da član 6(1) Statuta SCSL nema direktnog ekvivalenta u Rimskom statutu MKS

42, te zaključuje da čla 25 (3) Statuta MKS ne predstavlja, pa čak niti ima ambiciju da

predstavlja kompletnu izjavu o vidovima odgovornosti po međunarodnom običajnom pravu43

. U sudskoj praksi MKSR se tako navodi da actus reus pomaganja i podržavanja čine djela ili propusti koji su

28 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.424, gdje se citira odluka Tribunala u predmetu Ministarstava p.672 i 680; 29 Organizacije optužene da su kriminalne su uključivale: rukovodstvo Nacističke partije, Kabinet Reicha, Schutzstaffel (SS), Gestapo, Sturmabteilung (SA), Generalštab i Visoka komanda; 30 Musmanno, Michael A., U.S.N.R, Military Tribunal II, Case 9: Opinion and Judgment of the Tribunal. Nuremberg: Palace of Justice. 8 April 1948. pp. 109 – 111; 31 Navodi se da je g.Taylor pomagao ovoj strategiji u skladu sa planom Bockarie/Taylor, za koji je g.Taylor znao da postoji velika vjerovatnoća da će njegovo izvršenje uključivati počinjenje zločina od strane snaga RUF/AFRC. 32 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.508; 33 Organ Savezne republike Jugoslavije; 34 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, par.52; 35 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, par.57; 36 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, par.53; 37 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, par.65; 38 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.428; 39 Osoba je odgovorna za zločin iz člana 17, 18, 19 ili 20 ako ta osoba: (d) svjesno pomaže, podržava ili na drugi način pomaže takvom zločinu, uključujući omogućavanja pristupa sredstvima izvršenja. 40 Izvještaj Komisije za međunarodno pravo, par.11, p.21; 41 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.429; 42 Ovdje vrijedi napomenuti da Rimski statut predstavlja međunarodni ugovor, koji zemlje potpisnice obavezuje čak i ako je neka odredba predmetnog ugovora u suprotnosti sa ustavom predmentne zemlje. Jasno je da SCSL nije potpisnica ovog ugovora, te da stoga nije ni obavezna isti poštovati, ali to nije istina za BIH, koju Rimski statut obavezuje u skladu sa Bečkom konvencijom o međunarodnim ugovorima. 43 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.436;


(2015) 17 OKO RRZ 26

specifično usmjereni na pomaganje, unapređenje ili pružanje moralne podrške počinjenju specifičnog zločina, i koja su bitno doprinijeli počinjenju zločina

44.

Također je zaključeno da se mora dokazati da je navodni pomagač i podržavaoc počinio djela specifično usmjerena na pomaganje, ohrabrenje ili pružanje moralne podrške za počinjenje specifičnog zločina, i da je ta podrška imala bitan uticaj na počinjenje zločina

45.

Na kraju, nedvosmisleno se može zaključiti, na osnovu izloženog, da je presuda apelacionog vijeća SC-SL u suštini pravna iznimka od do sada utvrđenih pravnih standarda, koja počiva na upitnim „precedentima“ donesenim od strane sudova nakon Drugog svjetskog rata i ignorisanju prakse nacionalnih sudova, MKSJ

46 i

MKS47

. U sudskoj praksi MKSJ se „specifična usmjerenost“ kao element vida učešća u krivičnim djelima pomaganja spominje već u prvoj presudi ovog suda u predmetu Tadić

48. Apelaciono vijeće MKSJ je donoseći presudu u

predmetu Perišić napravilo detaljnu analizu sudske prakse koja se tiče elemenata actus reusa pomaganja, te zaključilo da se „specifična usmjerenost“ kao element pomaganja navodi u presudama apelacionog vijeća MKSJ u predmetima Blagojević i Jokić

49, Kvočka et al

50, Blaškić

51, Vasiljević

52, Krnojelac

53, Kupreškić et al

54,

Aleksovski55

. U ovom smjeru su i sudije apelacionog vijeća MKSJ Theodor Meron i Carmel Agius iznijele i izdvojeno mišljenje u predmetu Perišić, u kojem se navodi da iako prihvataju ustanovljenu sudsku praksu MKSJ da „specifična usmjerenost“ kao element pomaganja ima biti razmatrana kao element actus reus, smatraju da se ista može kategorizirati i kao dio mens rea

56.

Dodatni dokaz ograničenosti primjene pravnog precedenta u međunarodnom običajnom pravu koji je stvoren presudom Taylor je naveden i u samoj presudi:Kako je Ugovor o Specijalnom sudu ugovor, čiji dio (aneks) je statut, članice su u svakom trenutku u mogućnosti da promjene član 6 Statuta u smislu preciznog definisanja pomaganja i podržavanja na drugi način nego u skladu sa međunarodnim običajnim pravom ili da na drugi način definiraju individualnu krivičnu odgovornost u skladu sa političkim razmatanjima. UN i vlada Sierra Leonea to nisu uradili. Ovo vijeće odbija da uzurpira tu ulogu.

57“

Na kraju, vrijedi spomenuti i dodatni precedent/incident u međunarodnom krivičnom pravu koji je obilježio suđenje g.Tayloru. Na izricanju prvostepene presude, koja je bila gotovo identična presudi apelacionog vijeća, dodatni sudija El Hadji Malick Sow je nakon što je prvostepeno vijeće izreklo presudu izjavio u sudnici: Jedini momenat kada sudija može izraziti mišljenje je tokom vijećanja ili u sudnici, a u skladu sa Pravilima, kada nema vijećanja, jedino mjesto za mene je u sudnici. Neću imati—jer mislim da zasjedanje u ovomm predmentu traje već dugo, ali za mene imam suprotno mišljenje i ne slažem se sa zaključcima drugih sudija, jer za mene, po bilo kom obliku vida učešća, po bilo kom standardu dokaza krivnje optuženog iz dokaza prezentiranih na ovom suđenju nije dokazano van razumne sumnje od strane tužilaštva. I moja jedina briga je da cijeli sistem nije u skladu sa svim principima koje znamo i volimo, i da sistem nije u skladu sa vrijednostima međunarodne krivične pravde i bojim se da je cijeli sistem u ozbiljnoj opasnosti da izgubi sav svoj kredibilitet, i bojim se da je cijeli sistem upravljen na propast. Hvala Vam za pažnju. Dakle, na osnovu svega izloženog, jasno je da presuda apelacionog vijeća SCSL u predmetu Taylor predstavlja precedent u međunarodnom krivičnom pravu i po osnovu prihvatljivosti i poklanjanja vjerodostojnosti dokazima i po osnovu kreiranja nove sudske prakse kada je riječ o elementima učešća u izvršenju krivičnog djela pomaganjem. Kao takva, ista ne bi smjela predstavljati referensu (pa čak niti u smislu ubjedljivosti) za bilo koji drugi sud.

44 Nahimana et al v Prosecutor, No. ICTR-99-52-A, Judgement (28 November 2007) at para. 482 Prosecutor v. Setako, No. ICTR-04-81-T, Judgement (25 February 2010) at para. 450; 45 Prosecutor v Seromba, No. ICTR-2001-66-A, Judgement (12 March 2008) at para. 44 46 Tako se u par.472 presude apelacionog vijeće SCSL u predmetu Taylor navodi: U primjeni Statuta i međunarodnog običajnog prava, apelaciono vijeće se rukovodi odlukama apelacionog vijeća MKSJ i MKSR. Vijeće također ima u vidu odluke apelacionih vijeća Posebnog vijeća za Kambodžu i Specijalnog tribunala za Lebanon i druge izvore. Apelaciono vijeće je, kakogod, finalni arbitar prava za ovaj sud, i doluke drugih sudova imaju samo snagu uvjerljivosti, nikako ne vežu vijeće. Apelaciono vijeće prepoznaje i poštuje da je apelaciono vijeće MKSJ finalni arbitar prava za taj sud. 47 Međunarodni krivični sud; 48 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Tadić, par.229; 49 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Blagojević i Jokić, par.127; 50 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Kvočka et al, par.89; 51 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Blaškić par.45; 52 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Vasiljević, par.102; 53 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Krnojelac, par.33; 54 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Kupreškić et al, par.254; 55 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Aleksovski, par.163; 56 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ u predmetu Momčilo Perišić, Zajedniško izdvojeno mišljenje sudija Theodora Merona i Carmela Agius, par.4; 57 Presuda Apelacionog vijeća SCSL u predmetu Charles Taylor, par.465;

27


(2015) 17 OKO WCR

1. OKO Reporter za ratne zločine U trogodišnjem periodu, Odsjek je objavio tri izdanja OKO Reportera za ratne zločine, a sve sa ciljem da se ovlaštenim braniteljima i drugim zainteresiranim stranama osigura deseminacija relevantnih informacija o ratnom pravu. Reporteri su dostavljeni svim advokatima sa OKO liste ovlaštenih, advokatskim komorama, bibliotekama (Sud BiH, Ustavni sud BiH), OKO predavačima, različitim vladinim i nevladinim agencijama i institucijama, kao i mnogim drugim zainteresiranim stranama. Reporteri su također korišteni kao promotivni materijal i kao takvi distribuirani i na OKO seminarima. OKO reporteri o ratnim zločinima također su dostupni na internetu i mogu se besplatno preuzeti sa web stranice www.okobih.ba. 2. OKO stručna edukacija U okviru svog mandata da pruža obuku za akreditiranje kao i kontinuiranu stručnu edukaciju advokatima koji već zastupaju ili koji žele da steknu ovlaštenje za zastupanje pred Sudom BiH, u periodu od 2012.-2014. godine, OKO je organizovao tridesetdevet (39) seminara kontinuirane stručne edukacije i krajem 2012. godine šestu godišnju konferenciju pod nazivom „Dostignuća u procesuiranju ratnih zločina u regiji”, što približno iznosi 352 sata aktivne stručne edukacije. Seminari su održani u Banja Luci, Bijeljini, Vlasenici, Tesliću, Mostaru, Sarajevu i na Jahorini. U konačnici, ukupno 1394 osobe su učestvovale u OKO programima edukacije u periodu od 2012.-2014. godine. Tokom 2012. godine, OKO je organizovao ukupno petnaest (15) seminara kontinuirane stručne edukacije što približno iznosi 128 sati aktivne stručne edukacije. Ukupno je 688 branitelja učestvovalo u OKO programima edukacije tokom 2012. godine. Seminari su održani u Banja Luci, Bijeljini, Vlasenici i Sarajevu. OKO je samostalno organizirao 14 seminara kontinuirane stručne edukacije na specijalizirane teme, kako slijedi: „Pritvor“, „Objelodanjivanje i zakonitost dokaza“, „Upotreba izjava svjedoka iz drugih predmeta“, „Praksa Ustavnog suda BiH - pravo na pravično suđenje“, „ Pravni lijekovi“, dvodnevni „Napredni seminar: vještine zastupanja“, „Istraga odbrane“, „Pravičnost suđenja“, „DNK dokazi: dokazna snaga i zakonitost“, Upotreba izjava svjedoka iz drugih predmeta, identifikacija i kontaminacija sjećanja svjedoka“, „Odbrane u predmetima ratnih zločina“, „Strategija odbrane u predmetima ratnih zločina“, „Zakonitost dokaza i objelodanjivanje“ i krajem godine šesta godišnja konferencija pod nazivom „Dostignuća u procesuiranju ratnih zločina u regiji”. Godišnja konferencija održana u Sarajevu ugostila je oko 150 zvanica, predavača i učesnika, te je ocijenjena kao veoma uspješna. Pored navedenih, OKO je organizirao dodatni seminar u saradnji sa projektom „Pravda i ratni zločini“ finansiran iz fondova Evropske Unije, a implementiran od strane Ureda za demokratske institucije i ljudska prava pri Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) pod nazivom „Nova praksa Apelacionog vijeća MKSJ”. Tokom 2013. godine, OKO je organizovao ukupno jedanaest (11) seminara kontinuirane stručne edukacije što približno iznosi 88 sati aktivne stručne edukacije. Ukupno je 307 branitelja učestvovalo u OKO programima edukacije tokom 2013. godine. Seminari su održani u Banja Luci, Bijeljini, Mostaru i Sarajevu. Seminari su organizirani u saradnji sa projektom „Pravda i ratni zločini“ koji finansira Evropska Unija a implementira Ured za demokratske institucije i ljudska prava pri Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), kako slijedi: "Zakonitost dokaza", "Pravično suđenje u predmetima ratnih zločina", "Procesna pitanja u suđenjima za ratne zločine, "Pravni lijekovi u suđenjima za ratne zločine", "Zakonitost dokaza - novija sudska praksa", "Komandna odgovornost - ponavljanje postupka", "Zakon o ustupanju i primjena istog u sudskoj praksi" i "Retroaktivna primjena zakona u svjetlu odluke Maktouf-Damjanović". Tokom 2014. godine, OKO je organizovao ukupno četrnaest (14) seminara kontinuirane stručne edukacije što približno iznosi 136 sati aktivne stručne edukacije. Ukupno je 399 advokata učestvovalo u OKO programima edukacije tokom 2014. godine. Seminari su održani u Banja Luci, Bijeljini, Tesliću, Mostaru, Sarajevu i na Jahorini. Kao i u prethodnoj godini, svi seminari su u organizirani u sklopu projektata koje finansira Evropska Unija a implementira Ured za demokratske institucije i ljudska prava pri Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), kako slijedi: "Pravičnost suđenja", "Novija praksa Ustavnog suda BiH krivičnim predmetima", "Vještine zastupanja", "Okrugli sto", "Zločini protiv čovječnosti", "Napredni seminar: vještine zastupanja", "Zakonitost dokaza: pravo na pravično siđenje", "Zakonitost dokaza: pravo na pravično siđenje", "Suđenja za ratne zločine", "Garancije pravičnog suđenja", "Vidovi učešća u izvršenju krivičnog djela ratnog zločina", "DNK dokazi i zakonitost istih" i "Pravo na odbranu". 3. OKO pravna i tehnička podrška braniteljima pred Sudom BiH U periodu od 2012. do 2014. godine Odsjek krivične odbrane je uspio realizirati ukupno 1106 zahtjeva za pravnom podrškom pred Sudom BiH, uključujući zahtjeve prema MKSJ-u kao i podršku u pripremi podnesaka drugim domaćim i stranim pravosudnim institucijama. U 2012. godini ukupno 281 podneska, od čega:

265 zahtjeva za pravnom podrškom pred Sudom BiH, kao i

12 podnesaka Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju,

4 podneska Evropskom sudu za ljudska prava i Ustavnom sudu BiH.

U 2013. godini ukupno 367 podneska, od čega:




U 2014. godini ukupno 458 podneska, od čega:




Pregled aktivnosti OKO-a 2012.—2014.

http://www.okobih.ba/


(2015) 17 OKO RRZ 28

Terorizam i Evropska konvencija o zaštiti

ljudskih prava i osnovnih sloboda

Evropski sud za ljudska prava (Služba informisanja) je u oktobru 2014. godine na svom web sajtu objavio izuzetno korisnu brošuru pod nazivom „Terorizam i Evropska konvencija o

ljudskim pravima“. Obzirom na aktuelnost teme i evidentnu potrebu da se domaći pravnici bolje upoznaju sa praksom Evropskog suda vezano za ovu oblast, Odsjek krivične odbrane

vam u ovom broju OKO reportera donosi prevod iste uz nadu da ćete je naći korisnom u svom radu.

Član 15. (Odstupanje/Derogacija u vanrednim okolnostima) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda: „U doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka visoka strana ugovornica može preduzeti mjere koje odstupaju od njenih obaveza po ovoj konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju zahtjeva hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu.“ Ova odredba omogućava državi da jednostrano odstupi od nekih njenih obaveza prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u određenim vanrednim okolnostima i određene države članice su je koristile u kontekstu terorizma. Predmeti u kojima je Evropski sud za ljudska prava razmatrao pitanja derogacije: Lawless protiv Irske (br. 3) (prva presuda Suda ikad) 1. juli 1961. godine Odstupanje koje je izvršila Irska 1957. godine, nakon terorističkog nasilja u Sjevernoj Irskoj. Podnosilac predstavke, osumnjičen da je bio pripadnik IRA-e (Irska republikanska armija), izjavio je da je držan u pritvoru bez suđenja, u periodu od jula do decembra 1957. godine, u vojnom logoru koji se nalazi na teritoriji Republike Irske. Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva 18. januar 1978. godine Mjere odstupanja od Konvencije koje je preduzelo Ujedinjeno Kraljevstvo u pogledu svog upravljanja u Sjevernoj Irskoj početkom 1970-ih i koje su obnovljene nekoliko puta. Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva 26. maj 1993. godine Dalje mjere odstupanja od Konvencije koje je preduzelo Ujedinjeno Kraljevstvo 1989. godine u pogledu Sjeverne Irske. Aksoy protiv Turske 18. decembar 1996. godine Mjere odstupanja od Konvencije koje je preduzela Vlada Turske u pogledu jugoistočne Turske zbog nemira između sigurnosnih snaga i pripadnika PKK-a (Kurdistanska radnička stranka), terorističke organizacije. A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (predstavka br. 3455/05) 19. februar 2009 (Veliko vijeće) Mjere odstupanja od Konvencije koje je preduzelo Ujedinjeno Kraljevstvo 2001. godine, nakon terorističkih napada 11. septembra u Sjedinjenim Američkim Državama.

(Osumnjičeni) teroristi Pitanja po članu 3. (zabrana mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) Konvencije Uslovi vezani za lišenje slobode U članu 15. (Odstupanje u vanrednim okolnostima) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jasno je navedeno da neke mjere nisu dopustive bez obzira na vanredne okolnosti. Na primjer, član 3. (zabrana nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili mučenje) Konvencije je apsolutno pravo koje ne može biti derogirano. Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva 18. januar 1978. godine U periodu od avgusta 1971. godine do decembra 1975. godine, vlasti Ujedinjenog Kraljevstva su izvršile niz „vansudskih“ ovlaštenja za hapšenje, pritvor i zatvaranje u Sjevernoj Irskoj. Ovaj predmet se odnosi na žalbu irske vlade u vezi sa obimom i provođenjem tih mjera, a naročito u vezi s primjenom psiholoških tehnika ispitivanja (stajanje uz zid, prekrivanje kapuljačama, podvrgavanje buci i uskraćivanje sna, hrane i pića) tokom preventivnog pritvora lica pritvorenih u vezi sa djelom terorizma.

29


(2015) 17 OKO WCR

Sud je, cijeneći da su te metode izazvale velike fizičke i mentalne patnje, utvrdio povredu člana 3. (zabrana nehumanog i ponižavajućeg postupanja) Konvencije u tom predmetu. Sud je dalje utvrdio da nije došlo do povrede člana 5. (pravo na slobodu i sigurnost) niti člana 14. (zabrana diskriminacije) Konvencije. Aksoy protiv Turske 18. decembar 1996. godine Podnosilac predstavke se žalio da je njegovo lišavanje slobode 1992. godine, pod sumnjom da je pomagao i podsticao teroriste PKK-a, bilo nezakonito i da je bio podvrgnut torturi („palestinsko vješanje“, odnosno skinut je go ruku vezanih iza leđa za koje je obješen). Sud je, držeći da je postupak kome je bio podvrgnut podnosilac predstavke bio tako ozbiljne i okrutne prirode da se to može opisati samo kao mučenje, utvrdio povredu člana 3. (zabrana tmučenja) Konvencije. Takođe je utvrdio povredu člana 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) i povredu člana 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije u tom konkretnom predmetu. Martinez Sala protiv Španije 2. novembar 2004. godine Neposredno prije Olimpijskih igara u Barseloni, podnosioci predstavke, koji su osumnjičeni da su bili simpatizeri Pokreta za nezavisnost Katalonije, uhapšeni su od strane službenika Civilne garde (Guardia Civil) u vezi sa istragom terorističkih djela. Oni su se žalili da su bili podvrgnuti fizičkoj i mentalnoj torturi i nehumanom i ponižavajućem postupanju prilikom hapšenja, tokom boravka u pritvoru u Kataloniji i u glavnoj komandi Civilne garde u Madridu. Oni su dalje naveli da istrage domaćih organa nisu bile djelotvorne niti temeljite. Sud je zauzeo stav da nije došlo do povrede člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije u vezi sa navodima o lošem postupanju u pritvoru, ali je utvrdio povredu člana 3. zbog neuspjeha u provođenju djelotvorne službene istrage navoda. Öcalan protiv Turske 12. maj 2005. godine (Veliko vijeće) Ovaj predmet se odnosi, između ostalog, na uslove prebacivanja iz Kenije u Tursku i kasnijeg boravka u pritvoru na ostrvu Imrali- Abdullaha Öcalana, bivšeg lidera PKK-a (Kurdistanska radnička stranka), ilegalne organizacije, koji je osuđen na smrt zbog aktivnosti koje su bile usmjerene na izazivanje odcjepljenja dijela turske teritorije. Podnosilac predstavke se naročito žalio da uslovi pod kojim je pritvoren u zatvoru Imrali predstavljaju nehumano postupanje. Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije u vezi sa uslovima boravka podnosioca predstavke u zatvoru Imrali. Pozivajući se na preporuke Evropskog komiteta za sprečavanje torture da dugoročne posljedice relativne društvene izolacije podnosioca zahtjeva trebaju biti ublažene tako što će mu biti omogućen pristup istim prostorijama kao i drugim visokorizičnim zatvorenicima u Turskoj, Sud je utvrdio da opšti uslovi pod kojim je podnosilac predstavke bio pritvoren nisu dostigli minimalni stepen ozbiljnosti koji je potreban da bi ti uslovi predstavljali nehumano ili ponižavajuće postupanje u smislu člana 3. Konvencije. Vidi takođe presudu Öcalan protiv Turske (br.2) od 18. marta 2014. godine, koja je ukratko prikazana u tekstu ispod. Ramirez Sanchez protiv Francuske 4. juli 2006. godine (Veliko vijeće) Podnosilac zahtjeva, poznatiji kao „Karlos Šakal“, čovjek za koga se smatralo da je najopasniji terorist na svijetu tokom 1970-ih, žalio se na boravak u samici u periodu od osam godina, a nakon što je osuđen za krivična djela povezana sa terorizmom. Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije u vezi sa dužinom vremena koje je podnosilac predstavke proveo u samici. Dijeleći zabrinutost Evropskog komiteta za sprečavanje torture u vezi sa mogućim dugoročnim posljedicama izolacije podnosioca predstavke, Sud ipak smatra da, uzimajući posebno u obzir njegov karakter i opasnost koju on predstavlja, uslovi njegovog boravka u zatvoru tokom razmatranog perioda nisu dostigli minimalni stepen težine koji je potreban da bi ti uslovi predstavljali neljudsko ili ponižavajuće postupanje u smislu člana 3. Konvencije. Sud je dalje utvrdio u tom predmetu povredu člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije, zbog nepostojanja pravnog lijeka u francuskom zakonodavstvu kojim bi se omogućilo podnosiocu predstavke da ospori odluku o produženju njegovog držanja u samici. Frérot protiv Francuske 12. jun 2007. godine Bivši pripadnik oružanog ekstremnog ljevičarskog pokreta „Action directe“, podnosilac predstavke, koji je osuđen 1995. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 30 godina za – između ostalog – krivično djelo terorizma, žalio se na pretrese do gole kože u zatvoru. Sud je utvrdio povredu člana 3. (zabrana ponižavajućeg postupanja) Konvencije, posebno cijeneći da su osjećaj samovolje, osjećaj inferiornosti i vezano s njim i osjećaj anksioznosti, kao i osjećaj ozbiljnog ugrožavanja nečijeg dostojanstva, nesumnjivo podstaknuti obavezom da skinete odjeću pred drugom osobom i podvrgnete se vizuelnom pregledu anusa, što je u kombinaciji sa drugim pretjerano intimnim mjerama koje su


(2015) 17 OKO RRZ 30

vezane za pretres do gole kože, dovelo do takvog stepena poniženja koji prevazilazi onaj koji neizbježno prati obavezu tjelesnog pretresa zatvorenika. Nadalje, poniženje koje je osjetio podnosilac predstavke je pojačano činjenicom da je u više navrata njegovo odbijanje da se podvrgne tim mjerama rezultiralo upućivanjem u disciplinsku ćeliju. Sud je dalje utvrdio povredu člana 8. (Pravo na poštivanje prepiske) Konvencije u tom konkretnom slučaju, u pogledu odbijanja, a na osnovu dopisa ministarstva, da se proslijedi pismo zatvorenika drugom zatvoreniku, i povredu člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) u pogledu nepostojanja domaćeg pravnog lijeka kojim bi se omogućilo zatvoreniku da ospori odluku kojom se odbija prosljeđivanje ove prepiske. Öcalan protiv Turske (br. 2) 18. mart 2014. godine Podnosilac predstavke, osnivač PKK-a (Kurdistanska radnička stranka), ilegalne organizacije, žalio se uglavnom na nemogućnost smanjenja njegove kazne doživotnog zatvora, te na uslove njegovog boravka u zatvoru na ostrvu Imrali (naročito društvenu izolaciju i ograničenost komunikacije sa članovima porodice i advokatima). Takođe se žalio na ograničenje u pogledu telefonske komunikacije, prepiske i posjeta njegove rodbine i advokata. Sud je utvrdio povredu člana 3. (zabrana neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije u vezi uslova pod kojim je podnosilac predstavke boravio u zatvoru do 17. novembra 2009. godine, te da nije došlo do povrede člana 3. u vezi uslova njegovog boravka u zatvoru nakon tog datuma. S jedne strane, uzimajući u obzir određene faktore, kao što je nedostatak komunikacijskih olakšica kojima bi se prevazišla društvena izolacija podnosioca predstavke, zajedno sa stalnim velikim poteškoćama koje su imali njegovi posjetioci da bi im bio dopušten pristup zatvoru, Sud je utvrdio da uslovi nametnuti podnosiocu predstavke tokom boravka u zatvoru do 17. novembra 2009. godine predstavljaju nehumano postupanje. S druge strane, naročito uzimajući u obzir dolazak drugih zatvorenika u Imrali zatvor i povećanu frekvenciju posjeta, Sud je došao do suprotnog zaključka u pogledu njegovog boravka u zatvoru nakon tog datuma. Sud je takođe utvrdio povredu člana 3. u vezi sa doživotnom kaznom zatvora koja je izrečena podnosiocu predstavke bez ikakve mogućnosti uslovnog otpusta, cijeneći da, u odsustvu bilo kakvih instrumenata preispitivanja, doživotna kazna zatvora izrečena podnosiocu predstavke predstavlja „nepopravljivu“ kaznu koja je dovela do nehumanog postupanja. Sud je dalje utvrdio da nije došlo do povrede člana 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Konvencije, s obzirom na opravdani strah turske vlade da bi podnosilac predstavke mogao koristiti sredstva komunikacije sa vanjskim svijetom da bi kontaktirao pripadnike PKK-a, ograničenja njegovog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života nisu prevazišla stepen koji je neophodan da bi se spriječio nered ili krivično djelo. Neriješeni predmeti Amin i Ahmed protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 6610/09 i br. 326/12) Predstavke upućene Vladi Ujedinjenog Kraljevstva 10. jula 2012. godine Podnosioci predstavke su uhapšeni i lišeni slobode u Pakistanu 2004. godine prije nego što su deportovani u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje su osuđeni za terorizam. Podnosioci predstavke su se žalili da su ih pakistanske vlasti mučile u zatvoru i da su britanski agenti saučestvovali u tim djelima, jer su znali da su podnosioci predstavke bili mučeni. Oni se također žale na nepravičnost kasnijeg krivičnog postupka u Ujedinjenom Kraljevstvu jer su tokom suđenja odbrani bili nedostupni određeni materijali u svrhu zaštite javnog interesa. Sud je uputio predstavke Vladi Ujedinjenog Kraljevstva i postavio upit strankama po članu 3. (zabrana torture, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) i 6. 1. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije. Navodi o zlostavljanju tokom držanja u izolaciji u policijskom pritvoru Etxebarria Caballero protiv Španije i Ataun Rojo protiv Španije 7. oktobar 2014. godine (Ove presude će postati konačne u skladu sa uslovima koji su navedeni u članu 44. stav 2. Konvencije). Podnosioci predstavke, koje je uhapsila policija i smjestila u tajni policijski pritvor u sklopu sudske istrage njihovog navodnog članstva u terorističkoj organizaciji ETA, uglavnom su se žalili da nije bilo djelotvorne istrage španskih vlasti u vezi sa njihovim navodima o zlostavljanju kome su navodno bili izloženi tokom boravka u tajnom policijskom pritvoru. U oba slučaja, Sud je utvrdio povredu člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije zbog neprovođenja efikasne istrage navoda o zlostavljanju podnosilaca predstavke. Sud je posebno naglasio da efikasna istraga, a koja je prevashodno bila potrebna zbog pozicije ranjivosti podnosioca predstavke, nije provedena. Ponovo je naglasio značaj usvajanja mjera za poboljšanje kvalitete forenzičkih medicinskih pregleda lica koja se drže u izolaciji. Sud je takođe potvrdio preporuke Evropskog komiteta za sprečavanje torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) u vezi sa zaštitnim mjerama koje se trebaju primijeniti u takvim slučajevima kao i sa samim principom držanja lica u izolaciji u Španiji. U nedostatku dovoljnih dokaza, Sud je dalje utvrdio da nije došlo do povrede člana 3. u vezi sa navodnim zlostavljanjem prvog podnosioca predstavke. Sud je međutim želio da naglasi da je ova nemogućnost da se ustanovi „izvan razumne sumnje“ da se zlostavljanje zaista desilo, posljedica, u velikoj mjeri, propusta španskih vlasti da provedu detaljnu i efikasnu istragu.

31


(2015) 17 OKO WCR

Rizik od zlostavljanja u slučajevima deportacije/izručenja Kada postoji stvaran rizik od zlostavljanja u drugoj državi, obaveza da se to lice ne šalje u tu državu je apsolutna; ne može se tvrditi da razlozi javnog interesa za deportovanje ili izručenje lica nadmašuju rizik od zlostavljanja tog lica po njegovom povratku, bez obzira na krivično djelo ili ponašanje. Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva 15. novembra 1996. godine Podnosilac predstavke, pobornik sikističkog (Sikh) separatizma kome je uručen nalog za deportaciju iz razloga nacionalne sigurnosti, tvrdio je da se suočava sa stvarnim rizikom od zlostavljanja ukoliko bude deportovan u Indiju. Sud je utvrdio da bi došlo do povrede člana 3. (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja) ukoliko bi nalog za deportaciju u Indiju bio izvršen. Sud nije bio zadovoljan garancijama koje je dala indijska vlada. Shamayev i ostali protiv Gruzije i Rusije 12. april 2005. godine Ovaj predmet se odnosi na navodni rizik od zlostavljanja u slučaju izvršenja odluke, koja je donesena dvije godine ranije, o izručenju ruskog državljanina čečenskog porijekla Rusiji – na osnovu toga što je bio teroristički pobunjenik koji je učestvovao u sukobu u Čečeniji. Naredba za njegovo izručenje je obustavljena ali se može izvršiti nakon okončanja postupka vezanog za njegov izbjeglički status. Sud je utvrdio da bi Gruzija izvršila povredu člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije, ukoliko bi došlo do izvršenja naloga za izručenje dotičnog podnosioca predstavke u Rusiju. Uzimajući u obzir sav materijal, Sud cijeni da procjene na kojima je zasnovana odluka o izručenju podnosioca predstavke dvije godine ranije, više nisu dovoljne da bi se isključili svi rizici od zlostavljanja koje je zabranjeno Konvencijom. Sud je takođe konstatovao novi izuzetno alarmantan fenomen progona i ubijanja osoba čečenskog porijekla koji su podnijeli predstavke u vezi sa tim. Saadi protiv Italije 28.februar 2008. godine (Veliko vijeće) Ovaj predmet se odnosi na rizik od zlostavljanja ukoliko podnosilac predstavke bude deportovan u Tunis, gdje je, prema njegovim tvrdnjama, osuđen u odsustvu 2005. godine na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina zbog članstva u terorističkoj organizaciji. Sud smatra da se ne može podcijeniti opasnost od terorizma, te je konstatovao da se države suočavaju sa značajnim poteškoćama u pogledu zaštite njihovih zajednica od terorističkog nasilja. Međutim, to ne treba da dovodi u pitanje apsolutnu prirodu člana 3. (zabrana torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije. U ovom konkretnom slučaju, postoje razumne osnove da se vjeruje da postoji realan rizik da će podnosilac predstavke biti podvrgnut tretmanu koji je suprotan članu 3. ukoliko se izvrši deportacija u Tunis. Sud je dalje konstatovao da vlasti Tunisa nisu dale diplomatske garancije koje je zatražila italijanska vlada. Na kraju, čak i da su vlasti Tunisa dale diplomatske garancije, to ne bi oslobodilo Sud od obaveze da ispita da li su te garancije dovoljno pouzdane da će podnosilac predstavke biti zaštićen od rizika zlostavljanja. Prema tome, Sud je utvrdio da bi izvršenje odluke o deportaciji podnosioca predstavke u Tunis predstavljalo povredu člana 3. Daoudi protiv Francuske 3. decembar 2009. godine Podnosilac predstavke, alžirski državljanin, uhapšen je i osuđen u Francuskoj u sklopu operacije rasturanja radikalne islamističke grupe povezane sa Al-Kaidom i osumnjičen da je pripremao samoubilački napad na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Parizu. U okolnostima ovog slučaja, i uzimajući posebno u obzir dosije podnosioca predstavke, koji ne samo da je bio osumnjičen da je povezan sa terorizmom, nego je i osuđen za ozbiljna krivična djela u Francuskoj, a čega su alžirske vlasti svjesne, Sud vjeruje da bi podnosilac predstavke vjerovatno bio meta Službe za informisanje i sigurnost (DRS) ukoliko bi bio deportovan u Alžir. Prema tome, Sud je utvrdio da bi odluka o deportaciji podnosioca predstavke u Alžir, ukoliko bi se izvršila, dovela do povrede člana 3. (zabrana neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije. Vidi takođe: H. R. protiv Francuske (br. 64780/09), presuda od 22. septembra 2011. godine. Beghal protiv Francuske 6. septembar 2011. godine (odluka o prihvatljivosti) Podnosilac predstavke, osuđen u Francuskoj za terorističke aktivnosti, tvrdio je da postoji rizik od zlostavljanja ukoliko bi se on vratio u Alžir. Sud je proglasio predstavku neprihvatljivom (očigledno neosnovanom). On je utvrdio da, s obzirom na krivični postupak protiv podnosioca predstavke koji se vodi u Francuskoj i njegovo privremeno lišenje slobode, ne postoji bliži ili neposredan rizik da će on biti prebačen iz zemlje. Omar Othman protiv Ujedinjenog Kraljevstva 17. januar 2012. godine Podnosilac predstavke, Omar Othman (poznat takođe kao Abu Qatada), osporio je svoj povratak u Jordan gdje je osuđen u odsustvu za razna teroristička djela.


(2015) 17 OKO RRZ 32

Sud je utvrdio da ne postoji rizik od zlostavljanja, niti povreda člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije, ukoliko bi podnosilac predstavke bio deportovan u Jordan. Sud je konstatovao da su vlade Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana učinile istinske napore da bi pribavile i pružile transparentne i detaljne garancije u svrhu osiguravanja da podnosilac predstavke ne bude zlostavljan po povratku u Jordan. Pored toga, nadgledanje poštovanja tih garancija bi vršila nezavisna organizacija za ljudska prava u Jordanu, koja bi imala slobodan pristup podnosiocu predstavke u zatvoru. Sud je, međutim, utvrdio da bi, ukoliko bi podnosilac predstavke bio deportovan u Jordan, došlo do povrede člana 6. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije, s obzirom na stvarni rizik u pogledu prihvatljivosti dokaza pribavljenih torturom na njegovom ponovljenom suđenju. To je bio prvi put da je Evropski sud utvrdio da bi protjerivanje bilo u suprotnosti sa članom 6. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije. Ovaj zaključak odražava međunarodni konsenzus da korištenje dokaza pribavljenih torturom onemogućava pravično suđenje. Sud je takođe utvrdio u ovom predmetu da nije došlo do povrede člana 3. u vezi sa članom 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije, te da ne bi došlo do povrede člana 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije ukoliko bi podnosilac predstavke bio deportovan u Jordan. Babar Ahmad i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 10. april 2012. godine Ovaj predmet se odnosi na šest navodno međunarodnih terorista – Babar Ahmad, Syed Tahla Ahsan, Mustafa Kamal Mustafa (poznatiji kao Abu Hamza), Adel Abdul Bary, Khaled Al-Fawwaz i Haroon Rashid Aswat – koji su lišeni slobode u Ujedinjenom Kraljevstvu dok su čekali izručenje u Sjedinjene Američke Države. Sud je utvrdio da ne bi došlo do povrede člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije u vezi sa uslovima boravka u ADX Florence (zatvorska ustanova sa standardom super maksimalne bezbjednosti u Sjedinjenim Američkim Državama), ukoliko bi prvih pet podnosilaca predstavke bilo izručeno Sjedinjenim Američkim Državama. Sud je takođe utvrdio da ne bi došlo do povrede člana 3. u vezi sa dužinom njihovih mogućih kazni ukoliko se ovih pet podnosilaca predstavke izruči Sjedinjenim Američkim Državama. Sud je dalje odlučio da odgodi razmatranje tvrdnji koje je iznio Haroon Rashid Aswat, koji boluje od šizofrenije, te da te tvrdnje ispita kasnije pod novim brojem predstavke (vidi ispod). Aswat protiv Ujedinjenog Kraljevstva 16. april 2013. godine Podnosilac predstavke, koji je lišen slobode u Ujedinjenom Kraljevstvu, žalio se da bi njegovo izručenje u Sjedinjene Američke Države dovelo do zlostavljanja, pogotovo što bi zatvorski uslovi (potencijalno dug period trajanja pritvora i njegov mogući smještaj u zatvorsku ustanovu sa standardom super maksimalne bezbjednosti) vjerovatno pogoršali njegovo stanje paranodine šizofrenije. Iako je Sud utvrdio da bi izručenje podnosioca predstavke u Sjedinjene Američke Države zaista predstavljalo povredu člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije, kao jedini razlog za tu odluku je istaknuta trenutna ozbiljnost njegove duševne bolesti, a ne dužina njegovog mogućeg boravka u pritvoru. Predmeti u kojima je država izručila/deportovala osumnjičene teroriste usprkos naznaci Suda, u skladu sa pravilom 39. (Privremene mjere) Poslovnika Suda, da to ne učini do daljeg obavještenja: Mamatkulov i Askarov protiv Turske 4. februar 2005. godine (Veliko vijeće) Ovaj predmet se odnosi na izručenje u Uzbekistan, 1999. godine, dva člana opozicijske stranke u Uzbekistanu koji su osumnjičeni za eksploziju bombe u toj zemlji kao i za pokušaj terorističkog napada na predsjednika Republike. Iako je Sud 18. marta 1999. godine naznačio Vladi Turske, u skladu sa pravilom 39. (Privremene mjere) Poslovnika Suda, da „bi bilo poželjno u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred Sudom da se podnosioci predstavke ne izručuju u Uzbekistan dok Sud ne bude u mogućnosti da dalje razmotri predstavku na svojoj narednoj sjednici 23. marta“, 19. marta 1999. godine, turska vlada je donijela dekret o izručenju podnosilaca predstavke i oni su izručeni uzbekistanskim vlastima 27. marta 1999. godine. U presudi od 28. juna 1999. godine, Vrhovni sud Republike Uzbekistan je proglasio podnosioce predstavke krivim po svim tačkama optužnice i osudio ih na zatvorske kazne od 20 i 11 godina. Pregledom materijala koji je Sud posjedovao, nije se moglo utvrditi da su postojale razumne osnove u vrijeme izručenja podnosilaca predstavke, da bi se njihovim izručenjem desila povreda člana 3. (zabrana nehumanog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije. Uzimajući u obzir materijal koji se nalazio pred njim, Sud je dalje utvrdio da je, zbog ne postupanja u skladu sa privremenim mjerama naznačenim u pravilu 39. Poslovnika Suda, Turska prekršila svoje obaveze prema članu 34. (Pojedinačne predstavke) Konvencije. Ben Khemais protiv Italije 24. februar 2009. godine Osuđen u Tunisu, u odsustvu, na zatvorsku kaznu u trajanju od deset godina zbog članstva u terorističkoj organizaciji, podnosilac predstavke je izručen u Tunis zbog njegove uloge u aktivnostima islamskih ekstremista. Iako je u martu 2007. godine, u skladu sa pravilom 39 (Privremene mjere) Poslovnika Suda, Sud naznačio italijanskoj vladi da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred Sudom, poželjno da se

33


(2015) 17 OKO WCR

odloži nalog za deportaciju podnosioca predstavke do donošenja odluke o meritumu, podnosilac predstavke je deportovan u Tunis u junu 2008. godine. Sud je utvrdio povredu člana 3. (zabrana torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije, zbog deportacije podnosioca predstavke u Tunis. Utvrdio je dalje povredu člana 34. (Pojedinačne predstavke) Konvencije, u vezi sa propustom Italije da postupi u skladu sa mjerama naznačenim u pravilu 39. Poslovnika Suda. Vidi takođe: Trabelsi protiv Italije, presuda od 13. aprila 2010. godine; Toumi protiv Italije, presuda od 5. aprila 2011. godine; i Mannai protiv Italije, presuda od 27. marta 2012. godine. Labsi protiv Slovačke 15. maj 2012. godine Ovaj slučaj se odnosi na protjerivanje alžirca, osuđenog u Francuskoj za pripremanje terorističkog djela, iz Slovačke nakon neuspješnog zahtjeva za azil. Podnosilac predstavke je protjeran u Alžir u aprilu 2010. godine, usprkos činjenici da je Sud donio privremene mjere 2008. godine, u skladu sa pravilom 39. Poslovnika Suda, prema kojima on ne treba biti izručen Alžiru do konačnog završetka njegovog slučaja u vezi sa azilom pred Ustavnim sudom Slovačke. Sud je utvrdio povredu člana 3. (zabrana neljudskog ili ponižavajućeg postupanja), člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) i člana 34. (Pojedinačne predstavke) Konvencije. Sud je utvrdio da se osumnjičeni terorist suočava sa ozbiljnim rizikom od zlostavljanja u Alžiru u to vrijeme i da je protjerivanjem podnosioca predstavke zbog nepoštivanja privremene mjere koje je izdao Sud, onemogućeno temeljno ispitivanje njegove žalbe. Trabelsi protiv Belgije 4. septembar 2014. godine (ova presuda će postati pravosnažna pod uslovima navedenim u članu 44. stav 2 Konvencije) Ovaj predmet se odnosi na izručenje, koje je izvršeno usprkos naznačenim privremenim mjerama Suda, u skladu sa pravilom 39. Poslovnika Suda, državljanina Tunisa iz Belgije u Sjedinjene Američke Države, gdje mu se sudi za teroristička krivična djela i mogao bi biti osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu. Sud je utvrdio da izručenje podnosioca predstavke Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja povredu člana 3. (zabrana neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije. Sud smatra da je kazna doživotnog zatvora koja bi mogla biti izrečena podnosiocu predstavke u Sjedinjenim Američkim Državama nepopravljiva, budući da zakon SAD-a ne osigurava adekvatne instrumente za preispitivanje ove vrste kazne, te da je stoga to u suprotnosti sa odredbama člana 3. Sud je takođe utvrdio povredu člana 34. (Pojedinačne predstavke) Konvencije: nepridržavanje, od strane Belgije, naznaka Suda u vezi sa odlaganjem izručenja je nepovratno snizilo stepen zaštite prava propisanih članom 3. Konvencije, što je podnosilac predstavke pokušao da ostvari podnošenjem žalbe Sudu, te ugrozilo njegovo pravo na podnošenje pojedinačne predstavke. Tajne operacije „izručenja“ El-Masri protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije 13. decembar 2012. godine (Veliko vijeće) Ovaj slučaj se odnosi na tvrdnje njemačkog državljanina libanskog porijekla da je on bio žrtva tajne operacije „izručenja“ u sklopu koje je uhapšen, držan u izolaciji, ispitivan i zlostavljan u jednom hotelu u Skoplju tokom 23 dana, a onda predat agentima CIA-e (Centralna obavještajna agencija) koji su ga odveli u tajnu pritvorsku jedinicu u Afganistanu, gdje se njegovo zlostavljanje nastavilo više od četiri mjeseca. Sud je ustanovio da su tvrdnje podnosioca predstavke utvrđene izvan razumne sumnje, te smatra da je „Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija“ odgovorna za njegovu torturu i zlostavljanje u toj državi ali i za zlostavljanje nakon njegove predaje vlastima SAD-a u okviru vansudskog „izručenja“. Sud je utvrdio povredu člana 3. (zabrana torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije, u vezi sa neljudskim i ponižavajućim postupanjem kojem je podnosilac predstavke bio podvrgnut tokom boravka u hotelu u Skoplju, u vezi sa njegovim tretmanom na aerodromu u Skoplju, što je dovelo do torture, i u vezi sa njegovim premještajem u pritvor vlasti SAD-a, što ga je izložilo riziku daljeg postupanja suprotnog članu 3. Sud je takođe utvrdio povredu člana 3. u vezi sa propustom „Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije“ da provede efikasnu istragu navoda o zlostavljanju podnosioca predstavke. Sud je dalje utvrdio povredu člana 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije, u vezi sa pritvorom podnosioca predstavke u hotelu u Skoplju, u trajanju od 23 dana, i njegovog kasnijeg zatočeništva u Afganistanu, kao i u vezi sa propustom da se provede efikasna istraga njegovih navoda o proizvoljnom lišavanju slobode. Na kraju, Sud je utvrdio povredu člana 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) i povredu člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije. Al Nashiri protiv Poljske i Husayn (Abu Zubaydah) protiv Poljske 24. juli 2014. godine (ove presude će postati pravosnažne pod uslovima navedenim u članu 44. stav 2 Konvencije) Ova dva predmeta se odnose na navode o torturi, zlostavljanju i tajnom pritvaranju dva čovjeka koji su osumnjičeni za teroristička djela. Oba podnosioca predstavke su tvrdila da su držani u tajnom zatvoru („black site“) CIA-e u Poljskoj. Oni su posebno naveli da je Poljska svjesno i namjerno omogućila CIA-i da ih drži u


(2015) 17 OKO RRZ 34

tajnom pritvoru u objektu Stare Kiejkuty, u periodu od šest i devet mjeseci, bez ikakve pravne osnove ili preispitivanja, bez ikakvog kontakta sa porodicama. Oni su tvrdili da je Poljska svjesno i namjerno omogućila njihov premještaj sa teritorije Poljske usprkos stvarnom riziku od daljeg zlostavljanja i izolacije u pritvoru, dozvoljavajući premještaj u jurisdikciju gdje neće imati pošteno suđenje. Na kraju, tvrdili su da Poljska nije provela efikasnu istragu okolnosti njihovog zlostavljanja, torture i premještaja sa teritorije Poljske. Uzimajući u obzir dokazni materijal, Sud je došao do zaključka da su navodi podnosilaca predstavke da su držani u pritvoru u Poljskoj dovoljno uvjerljivi. Sud je ustanovio da je Poljska sarađivala u pripremanju i izvršenju izručenja CIA-i, tajnog lišenja slobode i operacija ispitivanja na njenoj teritoriji i da je trebala znati da je omogućavanjem CIA-i da zatvori podnosioce predstavke na njenoj teritoriji, iste izložila ozbiljnom riziku od postupanja koje je u suprotnosti sa Konvencijom. U oba slučaja, Sud je utvrdio da Poljska nije postupila u skladu sa svojim obavezama iz člana 38. (obaveza da se pruže sve potrebne olakšice za efikasno provođenje istrage) Konvencije. Dalje je utvrdio, u oba slučaja, povredu člana 3. (zabrana neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije, u vezi proceduralnog i materijalnog aspekta, povredu člana 5. (Pravo na slobodu i sigurnost), povredu člana 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), povredu člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) i povredu člana 6. 1. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije. Što se tiče prvog podnosioca predstavke, Sud je na kraju utvrdio povredu člana 2. (Pravo na život) i 3. u vezi sa članom 1. (Ukidanje smrtne kazne) Protokola br. 6 uz Konvenciju. Predstavke koje se nalaze pred Sudom Nasr i Ghali protiv Italije (br. 44883/09) Predstavka upućena italijanskoj vladi 22. novembra 2011. godine Prvi podnosilac predstavke, imam Abu Omar – egipatski državljanin koji je u Italiji imao status političke izbjeglice – tvrdi da je bio otet i prebačen u Egipat a potom tajno držan u pritvoru nekoliko mjeseci u neljudskim uslovima. Drugi podnosilac predstavke, njegova supruga, tvrdi da su je italijanske vlasti držale u neizvjesnosti u pogledu toga šta se desilo sa njenim suprugom. Sud je uputio predstavku italijanskoj vladi i postavio pitanja strankama u vezi sa članovima 3. (zabrana neljudskog ili ponižavajućeg postupanja), 5. (Pravo na slobodu i sigurnost), 6. (Pravo na pravično suđenje), 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) i 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije. Al Nashiri protiv Rumunije (br. 33234/12) Predstavka upućena Vladi Rumunije 18. septembra 2012. godine Podnosilac predstavke u ovom predmetu je isti kao u predmetu Al Nashiri protiv Poljske (vidi iznad). U svojoj predstavci Sudu on tvrdi da je Rumunija, koja je kako on tvrdi znala i trebala znati za program izručenja, tajnu pritvorsku jedinicu na njenoj teritoriji gdje se on nalazio, kao i za torturu, neljudsko i ponižavajuće postupanje kojem su on i drugi ljudi bili podvrgnuti u sklopu tog procesa, svjesno i namjerno omogućila CIA-i da ih liši slobode, i do dan danas odbija da na odgovarajući način prizna ili istraži bilo kakvu nepravdu. On takođe tvrdi da je Rumunija omogućila CIA-i da ga prebaci sa svoje teritorije usprkos osnovanoj sumnji da se vjeruje da postoji stvarni rizik da će on biti osuđen na smrtnu kaznu i podvrgnut daljem zlostavljanju i izolaciji u pritvoru, i da će dobiti flagrantno nepošteno suđenje. Sud je uputio predstavku Vladi Rumunije i postavio pitanja strankama u vezi sa članovima 2. (Pravo na život), 3. (zabrana torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja), 5. (Pravo na slobodu i sigurnost), 6. (Pravo na pravično suđenje), 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), 10. (Sloboda izražavanja) i 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije, i u vezi sa Protokolom br. 6 (Ukidanje smrtne kazne) uz Konvenciju. Abu Zubaydah protiv Litvanije (br. 46454/11) Predstavka upućena Vladi Litvanije 14. decembra 2012. godine Podnosilac predstavke u ovom predmetu je isti kao u predmetu Husayn (Abu Zubaydah) protiv Poljske (vidi iznad). Pred Sudom, on tvrdi da je bio zatvoren i zlostavljan u tajnoj pritvorskoj jedinici koja se navodno nalazi u Litvaniji i podvrgnut CIA programu izručenja. Sud je uputio predstavku litvanskoj vladi i postavio pitanja strankama u vezi sa članovima 3. (zabrana torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja), 5. (Pravo na slobodu i sigurnost), 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) i 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije. Pitanja vezana za član 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije Postojanje opravdane sumnje (čl. 5. 1. (c)) Član 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije ne dozvoljava da osoba bude lišena slobode samo zbog ispitivanja u okviru prikupljanja obavještajnih podataka (mora postojati namjera, barem u načelu, da se iznesu optužbe). Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva 30. avgust 1990. godine Podnosioci predstavke su uhapšeni u Sjevernoj Irskoj od strane policijskog službenika koji je vršio zakonska ovlaštenja (sada ukinuta) koja mu omogućavaju da zadrži maksimalno 72 sata svakoga za koga se sumnja da je terorist.

35


(2015) 17 OKO WCR

Sud je utvrdio povredu člana 5. 1. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije, ocijenivši da su dostavljeni dokazi bili nedovoljni da se ustanovi da je objektivno utvrđena „opravdana sumnja“ za hapšenje. Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva 28. oktobar 1994. godine 16. oktobar 2001. godine Prvi podnosilac predstavke je uhapšen zbog Podnosilac predstavke, uvaženi član Sinn sumnje da je prikupljao novac za Privremenu Fein, je uhapšen zbog sumnje da je Irsku republikansku armiju (IRA). bio umiješan u ubistvo koje je počinila IRA. U oba predmeta, Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 5. 1 (Pravo na slobodu sigurnost) Konvencije, cijeneći da je hapšenje podnosilaca predstavke zbog sumnje terorizma bilo dio prethodno planiranih operacija zasnovanih na dokazima ili obavještajnim podacima o terorističkim aktivnostima čime je ispunjen uslov „opravdane sumnje na razumnim osnovama“ Lišenje slobode na neodređeno vrijeme A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 3455/05) 19. februar 2009. godine (Veliko vijeće) 11 podnosilaca predstavke se žalilo na uslove boravka u pritvoru pod visoko-sigurnosnim uslovima u okviru zakonskog programa kojim se dozvoljava neodređen pritvor ne-državljana koji su službeno označeni od strane Državnog Sekretarijata kao osumnjičeni za umiješanost u terorizam. Sud je utvrdio da boravak podnosilaca predstavke u pritvoru nije dostigao gornju granicu neljudskog i ponižavajućeg postupanja na osnovu čega bi se mogla utvrditi povreda člana 3. Konvencije. Sud je dalje utvrdio povredu člana 5. 1 (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije – u pogledu svih podnosilaca predstavke, izuzev dvojice koji su izabrali da napuste Ujedinjeno Kraljevstvo – s obzirom da podnosioci predstavke nisu lišeni slobode u svrhu deportacije i s obzirom da su, kao što je to Dom lordova utvrdio, mjere koje odstupaju od Konvencije, a kojima je dozvoljen neodređen pritvor zbog sumnji terorizma, napravile nepravednu diskriminaciju između državljana i onih koji nisu državljani te zemlje. Sud je u ovom predmetu takođe utvrdio povredu člana 5. 4 (pravo na sudsko utvrđivanje zakonitosti lišavanja slobode) Konvencije u pogledu četvorice podnosilaca predstavke, iz razloga što nisu mogli da u skladu sa zakonskim pravom adekvatno ospore optužujuće navode i povredu člana 5. 5 u pogledu svih podnosilaca predstavke, izuzev dvojice koji su izabrali da napuste Ujedinjeno Kraljevstvo, zbog nepostojanja zakonskog prava na obeštećenje za gore navedene povrede Konvencije. Pravo da osoba odmah bude izvedena pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast Uhapšena osoba treba „odmah“ biti izvedena pred sudiju ili drugo službeno lice, „vrijeme“ počinje teći od momenta hapšenja. Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 29. novembra 1988. godine Policija je uhapsila četiri podnosioca predstavke, koji su u Sjevernoj Irskoj osumnjičeni za terorizam i nakon što su ispitivani u periodima u rasponu od četiri dana i šest sati do šest dana i šesnaest i pol sati, oslobođeni su bez iznošenja bilo kakvih optužbi ili izvođenja pred sudiju. Sud je utvrdio povredu člana 5. 3. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije, cijeneći da uslov „hitnosti“ ne može obuhvatiti četiri dana i šest sati ili više. Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva 25. maj 1993. godine U ovom predmetu, policija je u Sjevernoj Irskoj uhapsila dvojicu podnosilaca predstavke, osumnjičenih da su pripadnici IRA-e, i držala u policijskom pritvoru šest dana, četrnaest sati i trideset minuta, odnosno četiri dana, šest sati i dvadeset pet minuta. Obojica su tvrdila da nisu odmah izvedena pred sudiju. Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 5.3. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije. Lišavanje slobode dvojice podnosilaca predstavke na period koji je duži nego u predmetu Brogan i ostali (vidi iznad) nije dovelo do kršenja Konvencije s obzirom da je Ujedinjeno Kraljevstvo donijelo validne mjere odstupanja u skladu sa članom 15. Konvencije (vidi iznad, strana 1). Pravo na suđenje u razumnom roku (čl. 5. 3.) Berasategy protiv Francuske, Esparza Luri protiv Francuske, Guimon Ep. Esparza protiv Francuske, Sagarzazu protiv Francuske i Soria Valderrama protiv Francuske 26. januar 2012. godine Ovih pet predmeta se odnosi na dužinu trajanja pritvora prije suđenja, zatvorenika koji su optuženi da pripadaju terorističkoj organizaciji ETA, a koji je bio produžen nekoliko puta. U ovim predmetima, Sud je utvrdio povredu člana 5.3. (pravo na suđenje u razumnom roku) Konvencije. Konstatujući posebno da pritvor prije suđenja u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, odnosno pet godina i deset mjeseci izgleda nerazuman i da su morali postojati naročito opravdani razlozi za to, Sud cijeni, na osnovu materijala u svom posjedu, da pravosudni organi nisu djelovali dovoljno brzo. Pravo na sudsko razmatranje, u kratkom roku, zakonitosti lišavanja slobode (Član 5.4.) M. S. protiv Belgije (br. 50012/08) 31. januar 2012. godine


(2015) 17 OKO RRZ 36

Ovaj predmet se odnosi na produženje perioda lišenja slobode iračkog državljanina, koji je osumnjičen za vezu sa terorističkom organizacijom Al-Kaida, dok je čekao na premještaj sa belgijske teritorije i nakon što je izdržao svoju kaznu. Oslanjajući se na član 3. (zabrana torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja), podnosilac predstavke se žalio da je vraćen u Irak. On je dalje tvrdio da je njegov prvi period boravka u tranzitnom centru zatvorenog tipa od oktobra 2007. do marta 2009. godine, i drugi period boravka u tranzitnom centru zatvorenog tipa od aprila 2010. do njegovog povratka u Irak u oktobru 2010. godine, bio proizvoljan i da odluka u vezi sa zakonitošću njegovog lišenja slobode nije donesena u kratkom roku. Što se tiče prvog perioda lišenja slobode, Sud smatra da je podnosiocu predstavke uskraćeno pravo na sudsko razmatrenje u kratkom roku i utvrdio povredu člana 5. 4. Konvencije. Sud je dalje utvrdio povredu člana 5. 1. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije u vezi sa prvim periodom boravka u tranzitnom centru zatvorenog tipa od 29. maja 2008. do 4. marta 2009. godine, smještaja podnosioca predstavke u tranzitni centar zatvorenog tipa 2. aprila 2010. godine i mjerama za produženje lišenja slobode nakon 24. avgusta 2010. godine. Što se tiče tvrdnji podnosioca predstavke u vezi sa povredom člana 3., Sud je ponovio da član 3. apsolutno zabranjuje torturu i neljudsko ili ponižavajuće postupanje, bez obzira na ponašanje žrtve, pa čak i pod najtežim okolnostima kao što je to borba protiv terorizma. U okolnostima ovog slučaja, Sud je utvrdio povredu člana 3. Konvencije u vezi sa povratkom podnosioca predstavke u Irak. Pitanja vezana za član 6. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije Heaney i McGuinness protiv Irske 21. decembar 2000. godine Dva podnosioca predstavke su uhapšena zbog sumnji o činjenju ozbiljnih terorističkih djela. Nakon što su upozoreni od strane policijskih službenika da imaju pravo na šutnju, od njih je zatraženo u skladu sa članom 52. Zakona o krivičnim djelima protiv države, iz 1939. godine, da daju detalje u vezi sa njihovim kretanjem u vrijeme počinjenja relevantnih krivičnih djela. Podnosioci predstavke su tvrdili da je članom 52. Zakona iz 1939. godine prekršeno njihovo pravo na šutnju, pravo protiv samooptuživanja i pretpostavka nevinosti. Sud je utvrdio povredu člana 6. 1. (Pravo na pravično suđenje) i 6. 2. (pretpostavka nevinosti) Konvencije. Sud je ocijenio da interesi javnog reda i sigurnosti na koje se poziva Vlada Irske ne mogu opravdati propis koji uništava samu suštinu prava podnosioca predstavke na šutnju i protiv samooptuživanja koji su garantovani članom 6. 1. Konvencije. Pored toga, s obzirom na blisku vezu sa pretpostavkom nevinosti, koja je garantovana članom 6. 2., došlo je takođe i do kršenja te odredbe. Salduz protiv Turske 27. novembar 2008. godine (Veliko vijeće) Podnosilac predstavke, maloljetno lice u to vrijeme, uhapšen je pod sumnjom da je učestvovao u nezakonitim demonstracijama kao znak podrške uhapšenom vođi PKK-a i optužen za postavljanje nezakonitog transparenta na mostu. On je kasnije osuđen za pomaganje i podsticanje PKK-a. Ovaj predmet se odnosi na ograničavanje prava podnosioca predstavke na pristup advokatu za vrijeme boravka u policijskom pritvoru zbog krivičnog djela koje spada u nadležnost državnih sigurnosnih sudova, bez obzira na starost osobe. Sud je utvrdio povredu člana 6. 3. (c) (pravo na pravnu pomoć po sopstvenom izboru) u vezi sa članom 6. 1. (pravo na pravedno saslušanje) Konvencije, zbog nepostojanja pravne pomoći podnosiocu predstavke tokom njegovog boravka u policijskom pritvoru. El Haski protiv Belgije 25. septembar 2012. godine Ovaj predmet se odnosi na hapšenje i osudu marokanskog državljanina zbog učešća u aktivnostima terorističke grupe. Podnosilac predstavke je tvrdio da je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog toga što su neke izjave korištene kao dokaz protiv njega navodno date u Maroku tokom postupanja koje je u suprotnosti sa članom 3. (zabrana torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije. Sud je utvrdio povredu člana 6. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije. Za razliku od belgijskih sudova, Sud smatra da zbog konteksta u kojem su izjave date, sama molba krivičnom sudu da ih isključi iz dokaznog materijala je bila dovoljna da podnosilac predstavke ukaže na postojanje „stvarnog rizika“ da su dotične izjave dobivene postupanjem koje je u suprotnosti sa članom 3. Član 6. Konvencije stoga obavezuje domaće sudove da ne dozvoljavaju njihovo korištenje u dokaznom materijalu bez prethodne provjere da te izjave nisu dobivene tim metodama. Međutim, prilikom odbacivanja zahtjeva podnosioca predstavke da se te izjave isključe iz dokaznog materijala, Žalbeni sud je samo naveo da on nije dostavio „konkretne dokaze“ koji bi mogli baciti „razumnu sumnju“ na taj dokazni materijal. Predstavke koje se nalaze pred Sudom Ibrahim, Mohammed i Omar protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 50541/08, 50571/08 i 50573/08) Predstavke proglašene djelimično dopustivim i upućene Vladi UK 22. maja 2012. godine Podnosioci predstavke su uhapšeni i suđeno im je za neuspjeli pokušaj detonacije bombi u londonskom transportnom sistemu 21. jula 2005. godine. Oni su se posebno žalili na dopustivost dokaza u vezi sa sigurnosnim ispitivanjima provedenim ubrzo nakon njihovog hapšenja, a u tom periodu oni još uvijek nisu imali pristup advokatima.

37


(2015) 17 OKO WCR

Sud je uputio te predstavke britanskoj vladi i postavio pitanja strankama u vezi sa članom 6. 1. i 3. (c) (Pravo na pravično suđenje) Konvencije. Gulamhussein i Tariq protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 46538/11 i 3960/12) Predstavke upućene Vladi UK 7. marta 2012. godine Podnosioci predstavke su otpušteni sa posla u Ministarstvu unutrašnjih poslova (Home Office) zbog sumnje za umiješanost u terorizam. Tokom postupka osporavanja njihovog otpuštanja, samo ograničena rasprava je održana i primijenjen je specijalni postupak pred Sudom za radne sporove (Employment Tribunal)i to samo u predmetu drugog podnosioca predstavke. Podnosioci predstavke su se posebno žalili na povredu principa ravnopravnosti stranaka, pravo na akuzatorni postupak i pravo na obrazloženu presudu. Sud je uputio predstavke britanskoj vladi i postavio pitanje strankama u vezi sa članom 6. 1. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije. Pitanja vezana za član 7. (Kažnjavanje samo na osnovu zakona) Konvencije Del Rio Prada protiv Španije 21. oktobar 2013. godine (Veliko vijeće) Ovaj predmet se odnosi na odlaganje konačnog puštanja na slobodu osobe osuđene za teroristička djela, na osnovu novog pristupa – poznatog kao „Doktrina Parot“ – koji je usvojio Vrhovni sud Španije nakon njene osude. Podnosilac predstavke se žalila da je napuštanjem sudske prakse od strane Vrhovnog suda u vezi sa smanjenjem kazne retroaktivno primjenjeno nakon osude, čime joj je produženo lišenje slobode za gotovo devet godina. Podnosioc predstavke je navela da je držana u zatvoru protivno uslovima zakonitosti i zakonskog postupka. Sud je utvrdio povredu člana 7. (Kažnjavanje samo na osnovu zakona) Konvencije. Dalje je utvrdio da lišenje slobode podnosioca predstavke od 3. jula 2008. godine nije bilo zakonito, te da je protivno članu 5. 1. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije. Sud na kraju smatra, na osnovu člana 46. (Obaveznost i izvršenje presuda) Konvencije, da je Španija trebala osigurati da podnosilac predstavke bude pušten na slobodu u najkraćem mogućem roku. Sud smatra da podnosilac predstavke nije mogla predvidjeti da će Vrhovni sud Španije napustiti svoju prethodnu sudsku praksu u februaru 2006. godine, niti da će ta promjena u pristupu biti primijenjena na nju i da će dovesti do odgađanja njenog puštanja na slobodu na gotovo devet godina – od 2. jula 2008. godine do 27. juna 2017. godine. Podnosilac predstavke je stoga izdržala dužu kaznu zatvora od one koju je trebala izdržavati prema španskom pravnom sistemu koji je bio na snazi u vrijeme njene osude. Prema tome, španske vlasti su bile obavezne da osiguraju da se ona oslobodi u najkraćem mogućem roku. Pitanja vezana za član 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Konvencije Sabanchiyeva i ostali protiv Rusije 6. juni 2013. godine Ovaj predmet se odnosi na odbijanje ruskih vlasti da vrate tijela čečenskih pobunjenika njihovim porodicama. Podnosioci predstavke su tvrdili da vlasti odbijaju da im vrate tijela rodbine na osnovu propisa vezanih za terorizam. Sud je utvrdio povredu člana 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) i povredu člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) u vezi sa članom 8. Konvencije. Sud cijeni da automatskim odbijanjem da se tijela vrate njihovim porodicama nije uspostavljena pravedna ravnoteža između, sa jedne strane, legitimnog cilja sprečavanja bilo kakve uznemirenosti koja bi nastala tokom pokopa kao i zaštite osjećaja rodbine žrtava terorizma i, sa druge strane, prava podnosilaca predstavke da odaju posljednju počast svojoj rodbini na pokopu ili na grobu. Sud u potpunosti konstatuje izazove sa kojima se suočava država u pogledu terorizma ali smatra da je automatskim odbijanjem vraćanja tijela prekršena obaveza vlasti da uzmu u obzir individualne okolnosti svakog od pokojnika i okolnosti njihovih članova porodice. U odsustvu tog individualnog pristupa, ovim mjerama je izgleda prebačena krivica za terorističke aktivnosti sa pokojnika na podnosioce predstavke. Sud je dalje utvrdio da nije došlo do povrede člana 3. (zabrana neljudskih ili ponižavajućeg postupanja) Konvencije u vezi sa uslovima u kojima su pohranjena tijela rodbine podnosilaca predstavke u svrhu identifikacije, te da nije došlo do povrede člana 38. 1. (a) (pružanje svih potrebnih olakšica za razmatranje slučaja) Konvencije. Vidi takođe: Abdulayeva protiv Rusije, Kushtova i ostali protiv Rusije, Arkhestov i ostali protiv Rusije, i Zalov i Khakulova protiv Rusije, presude od 16. januara 2014. godine.

Žrtve terorizma Države su u obavezi da poduzmu mjere potrebne za zaštitu osnovnih prava svih koji su u njenoj nadležnosti protiv terorističkih djela. Pitanja vezana za član 2. (Pravo na život) Konvencije Finogenov i ostali protiv Rusije 20. decembar 2011. godine Ovaj predmet se odnosi na opsadu pozorišta „Dubrovka“ u Moskvi, u oktobru 2002. godine, od strane čečenskih separatista i odluku o savladavanju terorista i oslobađanju talaca uz upotrebu gasa. Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 2. (Pravo na život) Konvencije u vezi sa odlukom da se riješi talačka kriza uz upotrebu sile i gasa. Dalje je utvrdio povredu član 2. u vezi sa neadekvatnim planiranjem i


(2015) 17 OKO RRZ 38

provođenjem operacije spašavanja, i povredu iste odredbe u vezi sa neefikasnošću istrage navoda o nemaru vlasti u planiranju i provođenju operacije spašavanja, kao i nedostatak medicinske pomoći taocima. Predstavke koje se nalaze pred Sudom Tagayeva i ostali protiv Rusije (br. 26562/07) Predstavke upućene ruskoj vladi 12. aprila 2012. godine Ovaj predmet se odnosi na teroristički napad na školu u Beslanu, Sjeverna Osetija (Rusija), u septembru 2004. godine, koji uključuje uzimanje talaca, opsadu i akciju oslobađanja škole, što je rezultiralo smrću više od 330 civila, uključujući preko 180 djece. Podnosioci predstavke posebno navode: da država nije ispunila svoju obavezu da zaštiti žrtve od poznatog rizika po njihove živote; da nije bilo efikasne istrage događaja; i da su mnogi aspekti planiranja i kontrole pregovora i operacije spašavanja bili manjkavi. Neki podnosioci predstavke su takođe tvrdili da su te smrti posljedica neproporcionalne upotrebe sile od strane vlasti. 12. aprila 2012. godine, Sud je uputio predstavku ruskoj vladi i postavio pitanja strankama u vezi sa članom 2. (Pravo na život), 3. (zabrana neljudskog ili ponižavajućeg postupanja), 6. (Pravo na pravično suđenje), 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), 10. (Sloboda izražavanja) i 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije. 14. oktobra 2014. godine Sud je održao raspravu pred Vijećem, u tom predmetu. Pitanja vezana za član 6. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije Udruženje SOS Attentats i de Boery protiv Francuske 4. oktobar 2006. godine (Veliko vijeće – odluka o prihvatljivosti) Prvi podnosilac predstavke je udruženje čiji su članovi žrtve terorističkih djela. Sestra drugog podnosioca predstavke je jedna od 170 žrtvi, među kojima su mnogi bili francuski državljani, koja je poginula u terorističkom napadu 1989. godine na avion, u vlasništvu francuske kompanije UTA, koji je eksplodirao tokom leta iznad pustinje Tenere. Oslanjajući se posebno na član 6. 1. (Pravo na pravično suđenje) Konvencije, podnosioci predstavke su tvrdili, između ostalog, da je presudom Kasacionog suda Francuske, kojom je određeno da pukovnik Gaddafi ima pravo na suvereni imunitet, povrijeđeno njihovo pravo pristupa sudu. Nakon što su predstavke podnesene, nove činjenice su iznesene pred Evropski sud za ljudska prava: 9. januara 2004. godine potpisan je sporazum između Gaddafijeve Međunarodne fondacije za dobrotvorna udruženja, porodica žrtava i banke za osiguranje depozita (Bank for Official Deposits), prema kojem bi svaka od porodica 170 žrtava dobila po jedan milion američkih dolara u zamjenu za „odricanje od prava na pokretanje bilo kakvog parničnog ili krivičnog postupka pred bilo kojim francuskim ili međunarodnim sudom u vezi sa eksplozijom aviona“. Sud treba da utvrdi da li, kao što je to navela Vlada Francuske, potpisivanje sporazuma iz 2004. godine dovodi do skidanja predstavke sa liste predmeta u skladu sa članom 37. 1. (Skidanje predstavki) Konvencije. Zaključivanje sporazuma 2004. godine, njegovi uslovi i činjenica da je drugi podnosilac predstavke dobio presudu po pitanju odgovornosti šest libijskih službenika, što je dovelo do takvih okolnosti zbog kojih je Sud razmotrio da više nije opravdano nastaviti ispitivanje predstavke u smislu člana 37.1. (c) Konvencije. S obzirom da ni jedan drugi element vezan za poštivanje ljudskih prava garantovanih Konvencijom nije zahtijevao dalje razmatranje predstavke, Sud je odlučio da taj predmet skine sa liste.

Sprečavanje terorizma Sve mjere koje država poduzme u cilju borbe protiv terorizma moraju poštovati ljudska prava i princip vladavine prava, te isključujivati svaki oblik proizvoljnosti, kao i diskriminirajući ili rasistički tretman, i moraju biti pod odgovarajućim nadzorom. Pravo na život i upotrebu sile od strane države u samoodbrani ili odbrani drugog Član 2. 2. (Pravo na život) Konvencije opravdava upotrebu sile u samoodbrani samo ako je to „apsolutno neophodno“. McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 27. septembar 1995. godine Tri pripadnika Privremene IRA-e, koji su osumnjičeni da su na sebi imali daljinski upravljač koji se koristi za aktiviranje bombi, ubijeni su od strane vojnika SAS-a (Specijalna vazdušna jedinica) u Gibraltaru. Dva podnosioca predstavke, zastupnici nasljednika ubijenih, su tvrdili da ubijanje tih osoba, izvršeno od strane pripadnika sigurnosnih snaga, predstavlja povredu člana 2. (Pravo na život) Konvencije. Sud je utvrdio povredu člana 2. (Pravo na život) Konvencije, zbog toga što je ta operacija mogla biti planirana i kontrolisana bez potrebe za ubijanjem osumnjičenih. Predstavke koje se nalaze pred Sudom Armani de Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 5878/08) Predstavka upućena Vladi UK 28. septembra 2010. godine Ovaj predmet se odnosi na ubistvo brazilskog državljanina, od strane policije, u londonskoj podzemnoj željeznici. Ubijeni je greškom identifikovan kao osumnjičeni terorista. Podnosilac predstavke, njegova rodica, žalila se pred Sudom na odluku vlasti da se ne pokreće krivično gonjenje protiv bilo kog pojedinca u vezi sa smrću njenog rođaka. Sud je uputio predstavku britanskoj vladi i postavio pitanja strankama u vezi sa članom 2. (Pravo na život) Konvencije.

39


(2015) 17 OKO WCR

Smetnje u ostvarivanju prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske Klass i ostali protiv Njemačke 6. septembar 1978. godine U ovom predmetu podnosioci predstavke, pet njemačkih advokata, su se žalili da zakonodavstvo u Njemačkoj omogućuje vlastima da prate njihovu prepisku i telefonsku komunikaciju bez obavezivanja vlasti da ih naknadno obavijesti o mjerama poduzetim protiv njih. Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Konvencije. Sud cijeni da, zbog opasnosti od sofisticiranih oblika špijunaže i terorizma, zakonodavstvo kojim se daje ovlaštenje za tajni nadzor je bilo, pod izuzetnim okolnostima, „neophodno u demokratskom društvu“ u interesu nacionalne sigurnosti i/ili sprečavanja nereda ili kriminala. Icyer protiv Turske 12. januar 2006. godine (odluka o prihvatljivosti) Ovaj predmet se odnosi na pitanje efikasnosti pravnog lijeka pred komisijom osnovanom u skladu sa Zakonom o naknadi štete nastale uslijed terorističkih akata. Podnosilac predstavke se posebno žalio, u skladu sa članom 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Konvencije, i članom 1. (Zaštita imovine) Protokola br.1 uz Konvenciju, da su turske vlasti odbile da mu omoguće povratak kući i zemlji nakon što je protjeran iz svog sela krajem 1994. godine zbog terorističkih aktivnosti u regionu. Sud je proglasio predstavku neprihvatljivom, naročito cijeneći da više nije bilo ni jedne prepreke koja bi sprečavala podnosioca predstavke da se vrati u svoje selo. Pored toga, podnosilac predstavke je izgleda imao pravo na odštetu prema novom Zakonu o naknadi štete iz 27. jula 2004. godine, pred relevantnom komisijom za utvrđivanje odštete, zbog štete koju je navodno pretrpio kao rezultat odbijanja vlasti da mu omogući pristup svojoj imovini. Vidi takođe odluke o prihvatljivosti od 28. juna 2011. godine u predmetima Akbayir i ostali protiv Turske, Fidanten i ostali protiv Turske, Bingolbali i 54 ostalih podnosilaca predstavke protiv Turske i Bogus i 91 ostalih podnosilaca predstavke protiv Turske. Gillan i Quinton protiv Ujedinjenog Kraljevstva 12. januar 2010. godine Ovaj predmet se odnosi na ovlaštenja policije u Ujedinjenom Kraljevstvu, povjerena u skladu sa članovima 44.-47. Zakona o terorizmu iz 2000. godine, da zaustavi i pretrese osobu bez opravdane sumnje da je osoba počinila nešto loše. Sud je utvrdio povredu člana 8. (Pravo na poštovanje privatnog života) Konvencije. Sud cijeni da ovlaštenja za odobrenje i provjeru, kao i za zaustavljanje i pretres u skladu sa članovima 44. i 45. zakona iz 2000. godine nisu dovoljno ograničena niti podliježu adekvatnim zakonskim zaštitnim mjerama protiv zloupotrebe. Ta ovlaštenja stoga nisu bila „u skladu sa zakonom“. Nada protiv Švajcarske 12. septembar 2012. godine (Veliko vijeće) Švajcarski federalni dekret o talibanima je donesen u skladu sa nekoliko rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Tim propisom je podnosiocu predstavke, egipatskom državljaninu, onemogućeno da uđe u ili pređe kroz Švajcarsku, zbog činjenice da se njegovo ime nalazilo na listi osoba koje su osumnjičene da su povezane sa talibanima i Al-Kaidom koju je sačinio Odbor za sankcije Vijeća sigurnosti UN-a. Podnosilac predstavke je živio u italijanskoj enklavi, površine oko 1,6 kvadratnih kilometara, sa kojom graniči švajcarski kanton Ticino i koja je jezerom odvojena od ostatka Italije. On tvrdi da su mu nametnuta ograničenja otežala napuštanje enklave, a samim tim i viđanje sa prijateljima i porodicom, te da je imao problema zbog nemogućnost da primi odgovarajući medicinski tretman. On dalje navodi da mu je bilo teško ukloniti ime sa te liste, čak i nakon što su švajcarski istražioci utvrdili da su optužbe protiv njega neosnovane. Sud je utvrdio povredu člana 8. (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Konvencije, i povredu člana 13. (Pravo na efikasan pravni lijek) u vezi sa članom 8. Sud smatra da se Švajcarska nije mogla samo osloniti na obavezujuću prirodu rezolucija Vijeća za sigurnost, nego je trebala uzeti u obzir sve moguće mjere, u okviru svoje nadležnosti, kako bi prilagodila režim sankcija toj konkretnoj situaciji podnosioca predstavke. Pored toga, podnosilac predstavke nije imao nikakvo djelotvorno pravno sredstvo kojim bi dobio dozvolu za uklanjanje imena sa spiska, a time ni pravnog lijeka u pogledu povrede njegovih prava. Na kraju, Sud je proglasio neprihvatljivim navode podnosioca predstavke u vezi sa članom 5. (Pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije, cijeneći, kao i Federalni sud Švajcarske, da podnosilac predstavke nije bio „lišen slobode“ u smislu člana 5. 1. primjenom mjera kojima mu se zabranjuje ulazak u i prolazak kroz Švajcarsku. Pitanja vezana za slobodu izražavanja Purcell i ostali protiv Irske 16. april 1991. godine (odluka Evropske komisije za ljudska prava) Brind protiv Ujedinjenog Kraljevstva 9. maj 1994. godine (odluka Komisije) U ovim predmetima podnosioci predstavke su se u skladu sa članom 10. (Sloboda izražavanja) Konvencije žalili na obavjesti o zabrani emitovanja intervjua, izvještavanja kao i svih riječi koje izgovori osoba koja predstavlja ili podržava terorističke organizacije poput IRA-e.


(2015) 17 OKO RRZ 40

Komisija je ova dva predmeta proglasila neprihvatljivim. U prvom predmetu, Komisija je utvrdila da je nalog bio u skladu sa ciljem zaštite nacionalne sigurnosti i sprečavanja nereda i kriminala; u drugom predmetu, Komisija smatra da uslov da se koristi glas glumca za emitovanje intervjua predstavlja ograničeno uplitanje, i da se ne može reći da je uplitanje u slobodu izražavanja podnosioca predstavke neproporcionalno cilju koji se želi postići. Udruženje Ekin protiv Francuske 17. juli 2001. godine Ovaj predmet se odnosi na distribuciju knjige o baskijskoj kulturi. Sud je utvrdio povredu člana 10. (pravo na slobodu izražavanja) Konvencije. Cijeneći posebno, da u knjizi nije bilo ništa što bi podsticalo nasilje ili separatizam, Sud smatra da uplitanje u slobodu izražavanja podnosioca predstavke nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“. Falakaoglu i Saygili protiv Turske 19. decembar 2006. godine U ovom predmetu, podnosioci predstavke su se žalili na krivičnu presudu, u skladu sa Zakonom o sprečavanju terorizma, zbog objavljivanje novinskih članaka u kojima su državni agenti označeni kao mete terorističkih organizacija. Sud je utvrdio povredu člana 10. (pravo na slobodu izražavanja) Konvencije. Cijeneći da se razlozi koje su naveli turski sudovi ne mogu smatrati dovoljnim da bi se opravdalo uplitanje u pravo na slobodu izražavanja podnosilaca predstavke, Sud smatra da su osude podnosilaca predstavke neproporcionalne cilju koji se želi postići i da stoga nisu „neophodne u demokratskom društvu“. Vidi takođe: Bayar i Gurbuz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2012. godine; Belek i Ozkurt protiv Turske, presuda od 13. jula 2013. godine; Belek i Ozkurt protiv Turske (br.2), Belek i Ozkurt protiv Turske (br.3), Belek i Ozkurt protiv Turske (br.4), Belek i Ozkurt protiv Turske (br. 5), Belek i Ozkurt protiv Turske (Br. 6) i Belek i Ozkurt protiv Turske (br. 7), presude od 17. juna 2014. godine. Leroy protiv Francuske 2. oktobar 2008. godine Podnosilac predstavke, karikaturist, žalio se na presudu za saučesništvo u odobravanju terorizma, nakon objave crteža koji se odnosi na napade 11. septembra 2001. godine. Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 10. (pravo na slobodu izražavanja) Konvencije. Uzimajući u obzir skromnu prirodu novčane kazne koja je izrečena podnosiocu predstavke i kontekst u kojem je sporni crtež objavljen, Sud je utvrdio da mjera izrečena podnosiocu predstavke nije neproporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići. Urper i drugi protiv Turske 20. oktobar 2009. godine U ovom predmetu, podnosioci predstavke su se žalili na obustavu objavljivanja i distribucije njihovih novina, iz razloga što se iste smatraju propagandom u korist terorističke organizacije. Sud je utvrdio povredu člana 10. (pravo na slobodu izražavanja) Konvencije. Sud smatra da su turske vlasti mogle predvidjeti blaže mjere, kao što je konfiskacija određenih brojeva novina ili ograničenje u pogledu objavljivanja određenih članaka. Obustavljanjem kompletne publikacije, na ma koliko kratko vrijeme, vlasti su neopravdano ograničile osnovnu ulogu medija kao javnog „psa čuvara“ u demokratskom društvu. Vidi takođe: Turgay i ostali protiv Turske, presuda od 15. juna 2010. godine; Gozel i Ozer protiv Turske, presuda od 6. jula 2010. godine; Aslan i Sezen protiv Turske, i Aslan i Sezel protiv Turske (br. 2), presuda od 17. juna 2014. godine. Raspuštanje političkih partija Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske 30. januar 1998. godine Ovaj predmet se odnosi na raspuštanje Ujedinjene komunističke partije Turske („TBKP“) i zabranu njenim liderima da obavljaju slične funkcije u bilo kojoj drugoj političkoj partiji. Sud je utvrdio povredu člana 11. (Sloboda okupljanja i udruživanja) Konvencije. Sud smatra da raspuštanje nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“, posebno cijeneći da nije bilo dokaza da je TBKP odgovorna za terorističke probleme u Turskoj. Vidi takođe: Socijalistička partija i ostali protiv Turske, presuda od 25. maja 1998. godine; Stranka slobode i demokratije (OZDEP) protiv Turske, presuda (Velikog vijeća) od 8. decembra 1999. godine; Yazar i ostali protiv Turske, presuda od 9. aprila 2002. godine. Herri Batasuna i Batasuna protiv Španije, Etxeberria i ostali protiv Španije, i Herritarren Zerrenda protiv Španije 30. juni 2009. godine Prvi predmet se odnosi na raspuštanje političkih partija „Herri Batasuna“ i „Batasuna“. Podnosioci predstavke su se žalili da organski zakon o političkim partijama, koji je usvojio Parlament Španije 2002. godine, nije bio dostupan niti predvidiv, da je primijenjen retroaktivno i da nije imao legitiman cilj; oni su takođe tvrdili da se

41


(2015) 17 OKO WCR

mjere koje su im nametnute ne mogu smatrati neophodnim u demokratskom društvu i kompatibilnim sa principom proporcionalnosti. Sud je utvrdio da su projekti podnosilaca predstavke bili u suprotnosti sa konceptom „demokratskog društva“ i da su predstavljali značajnu opasnost za špansku demokratiju. Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 11. (Sloboda okupljanja i udruživanja) Konvencije. U pogledu proporcionalnosti mjere raspuštanja, činjenica da su projekti podnosilaca predstavke bili u suprotnosti sa konceptom „demokratskog društva“ i da su predstavljali značajnu opasnost za špansku demokratiju, dovela je Sud do zaključka da je sankcija izrečena podnosiocima predstavke bila proporcionalna legitimnom cilju koji se želio postići, u smislu člana 11. 2. Konvencije. Drugi i treći predmet se odnose na mjeru diskvalifikacije kandidature na izborima koja je izrečena podnosiocima predstavke zbog njihovih aktivnosti unutar političkih partija koje su proglašene nezakonitim i raspuštene. U drugom predmetu, podnosioci predstavke su tvrdili da su lišeni mogućnosti da se kandiduju na izborima za Parlament Navare i predstavljaju to biračko tijelo, što je onemogućilo slobodu izražavanja mišljenja naroda u vezi sa izborom zakonodavca; u trećem predmetu, podnosilac predstavke se žalio da mu je bilo zabranjeno da se kandiduje na izborima za Evropski parlament i da je lišen mogućnosti da se kandiduje na izborima za Evropski parlament i predstavlja biračko tijelo. U oba slučaja, s obzirom da su sporna ograničenja bila proporcionalna legitimnom cilju koji se želio postići i u odsustvu bilo kakvih elemenata proizvoljnosti, da ta ograničenja nisu povrijedila slobodu izražavanja mišljenja naroda, Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 3. (Pravo na slobodne izbore) Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud je dalje utvrdio, u oba predmeta, da nije došlo do povrede člana 10. (pravo na slobodu izražavanja) i da nije došlo do povrede člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije.

Najnovija presuda ESLJP Predmet Dragojević protiv Hrvatske

Povreda prava na privatan život zbog prisluškivanja telefonskih razgovora Dana 15. januara 2015. godine, Evropski sud za ljudska prava donio je presudu kojom je utvrdio da je g. Anti Dragojeviću iz Korčule (dalje: tužitelj) povrijeđeno pravo na poštivanje njegovog privatnog života i korespondencije (čl. 8. Konvencije), zbog toga što su zaposlenici Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) protivzakonito provodili nadzor i snimanje njegovih telefonskih razgovora. Naime, USKOK je tokom 2007. godine provodio istragu zbog sumnje da se tužitelj bavio krijumčarenjem opojnih droga. USKOK je od istražnog sudije Županijskog suda u Zagrebu zatražio i dobio dozvolu za provođenje tajnih mjera nadzora i snimanja tužiteljevih telefonskih razgovora sa drugim osumnjičenicima. Temeljem tako pribavljenih dokaza, ali i drugih dokaza pribavljenih tokom istrage, protiv tužitelja je pred Županijskim sudom u Dubrovniku proveden krivični postupak, u kojem je tužitelj osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Evropski sud je utvrdio da rješenja istražnog sudije Županijskog suda u Zagrebu, kojima je USKOK-u dozvoljeno snimanje i nadziranje tužiteljevih telefonskih razgovora, nisu bila dovoljno obrazložena, jer uopće nisu sadržavala obrazloženje zbog čega se ista svrha (prikupljanje dokaza) ne bi mogla ostvariti niti nekom blažom mjerom, iako to zahtjeva Zakon o krivičnom postupku. Također, sud je primijetio i da sudska praksa hrvatskih sudova dopušta mogućnost i da dozvola za nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora uopšte ne bude obrazložena, što otvara široku mogućnost zloupotrebe te tajne mjere. Time je, zaključio je Evropski sud, povrijeđeno pravo tužitelja na poštivanje njegovog privatnog života i korespondencije (čl. 8. Konvencije). Međutim, Evropski je sud utvrdio i da zbog korištenja rezultata tih tajnih mjera tokom krivičnog postupka tužitelju nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije). To stoga što to nisu bili jedini dokazi protiv tužitelja, a tokom samog suđenja imao je široke mogućnosti osporavanja činjenica utvrđenih tim tajnim mjerama. Osim toga, suprotno navodima tužitelja, ne postoje niti naznake da je Županijski sud u Dubrovniku bio pristran, protivno čl. 6. st. 1. Konvencije. Za utvrđenu povredu konvencijskog prava Sud je dosudio tužitelju pravednu naknadu u iznosu od 7.500,00 EUR, te troškove postupka u iznosu od 2.160,00 EUR-a. Sud nije u svojoj presudi naložio ponavljanje krivičnog postupka pred hrvatskim sudovima kao način

ispravljanja povrede tužiteljevog prava na poštivanje njegovog privatnog života i korespondencije.


(2015) 17 OKO RRZ 42


OKO Reporter o ratnim zločinima se objavljuje nekoliko puta godišnje i namjenjen je za informisanje o suđenjima za ratne zločine u jugoistočnoj Evropi, a posebno pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Objavljen na jezicima naroda u BiH, Reporter će biti izvor informacija o pravnim dešavanjima na domaćim suđenjima, sadržavaće i članke koji se odnose na specifične probleme koji se pojavljuju u praksi.

Odsjek krivične odbrane (OKO) je odsjek krivične

odbrane Ministarstva pravde BiH čiji je zadatak da

osigura najviše standarde odbrane tokom suđenja u

predmetima ratnih zločina.

www.okobih.ba

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Tel: +387 33 560 260

Fax: +387 33 560 270

[email protected]

www.okobih.ba

Одсјек kривичне oдбране Odsjek krivične odbrane Criminal defence section