Prirodoslovna zbirka Velebit, Gradski muzej Senj

Mirila - počivala Pisani kamen

Ono što je Olimp Grcima to je Velebit Hrvatima. Od prapovijesti ova planina je bila temelj ljudskog opstanka. Brojni narodi od Indoeuropljana, Ilira, Japoda, Liburna i Romana do Hrvata živjeli su tijekom povijesti na velebitskim prostranstvima. Kroz sve to vrijeme čovjek je stoljećima živeći u harmoniji s prirodom, obogaćivao i bio zaslužan za održavanje međusobne harmonije u prostoru. Kroz prošlost, područje Velebita naseljavao je veći broj ljudi, koji su ostavili tragove na njegovom krajobrazu. Osobitost života na Velebitu bilo je sezonsko stočarenje. Zimi su ljudi živjeli u podnožju planine, dok su ljeti zajedno sa svojom stokom selili na njene više dijelove. Na prisustvo čovjeka danas podsjećaju suhozidi, tradicionalni putovi, lokve, šterne, ruševine pastirskih i stočarskih kuća, te sakralni objekti i drugi kulturni spomenici. Nažalost, danas opustjela staništa propadaju i kao nijemi svjedoci ipak zorno svjedoče o životu u prošlosti, običajima i kulturi

stanovnika velebitskog prostora.Iznad Kosinjskog Bakovca,

u šumi Begovača, kod vrela Begovača, nalazi se Pisani kamen, epigrafski spomenik iz razdoblja od 1. do 4. stoljeća. Na monumentalnoj stijeni nalazi se natpis na latinskom jeziku kojim se plemenu Ortoplini dopušta pristup do vode izvora Begovača od strane plemena Parentini.

Zanimljivost velebitskog prostora predstavljaju i mirila, pogrebna spomen-obilježja uz

velebitske putove i staze, koja su proglašena hrvatskom nematerijalnom kulturnom baštinom. Nastajala su u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva. Zbog velike udaljenosti od mjesta stanovanja do groblja na mirila se polagalo pokojnika kako bi se odmorili njegovi nosači. Mirila se sastoje od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih, a štovala su se i posjećivala više od samog groba, jer se smatralo da je duša pokojnika ostala na mirilu.

Prirodoslovna zbirka Velebit, Gradski muzej Senj Prirodoslovna zbirka Velebit, Gradski muzej Senj

Prirodoslovna zbirka Velebit, Gradski muzej Senj Fosili paprati i ribe

Ostaci pastirskih stanova

Prirodoslovna zbirka Velebit kroz eksponate i fotografije prikazuje povijest nastanka planine Velebit, geološke i morfološke osobitosti, smještaj i mali dio bogatog biljnog i životinjskog svijeta koji živi na planini.

Nadalje, zbirka prikazuje maketu - reljef Velebita, mnoge vrste leptira i kukaca iz Senja i okolice, a predstavljene su i ljepote velebitskog podzemlja, kao i brojni znanstvenici koji su istraživali našu najveću i najpoznatiju planinu među kojima se posebno ističu: Ivan Krajač, Ante Premužić, Fran Kušan, Arpad Degen, Ivan Horvat, Branimir Gušić.

Velebitske špilje, jame, ponori i ledenice, sve su veći izazov ljudskoj znatiželji, tako da Velebit danas sve više i sve češće posjećuju izletnici, planinari, lovci i turisti koji uvijek iznova ostaju zadivljeni njegovom jedinstvenom ljepotom i prirodnim fenomenima. O Velebitu nije nikada sve ni dovoljno rečeno. Njega treba neprestano iznova doživljavati, proučavati, otkrivati i predstavljati.

Grlo šterne

Naslovnica: Dabarski kukovi, srednji Velebit

Postav i koncepcija izložbe: Gradski muzej Senj (GMS)Izdavač: Gradski muzej Senj

Za izdavača: Blaženka Ljubović, prof.Uredili: Blaženka Ljubović, prof., Csaba Pinter, Melanija Prpić, dipl. oec. Fotografije: Arhiva GMS, Arhiva NP Sjeverni Velebit, Arhiva PP Velebit,

Arhiva NP Paklenica, Darko Bakšić, Csaba PinterGrafički dizajn i priprema: Eko-info studio

Naklada: 3.000 komadaTisak: Kerschoffset, Zagreb, 2011.

Gradski muzej SenjOgrizovićeva 5, HR-53270 Senjhttp://www.muzej-senj.hr e-mail: gradski.muzej.senj@gs.t-com.hrtel./fax: ++385 (0)53/881-141

Zahvaljujemo svima koji su pomogli u izradi ovog kataloga.

GRADSKI MUZEJ SENJGRADSKI MUZEJ SENJ

PRIRODOSLOVNA ZBIRKA VELEBITPRIRODOSLOVNA ZBIRKA VELEBIT

ČOVJEK I VELEBIT PRIRODOSLOVNA ZBIRKA VELEBIT

Velebit je geografski podijeljen u četiri cjeline: sjeverni, srednji, južni i jugoistočni Velebit. Sjeverni Velebit počinje na prijevoju Vratnik (698 m) iznad Senja, koji planinu dijeli od južnih obronaka Velike Kapele, a

prostire se do prijevoja Veliki Alan (1414 m). Na tom prostoru nalazi se veliki broj gorskih kosa. U dolinama među tim kosama većina je danas još preostalih velebitskih naselja: Stolac, Krasno, Oltari, Kuterevo, Donji i Gornji Kosinj, Kosinjski Bakovac. Najviši vrh skupine je Mali Rajinac (1699 m), ali je mnogo poznatiji Veliki Zavižan (1676 m), najviši vrh Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Prirodnom ljepotom osobito se ističu Hajdučki i Rožanski kukovi. Velebitom prolaze brojne planinarske staze od kojih je najpoznatija Premužićeva staza nazvana po graditelju, ing. Anti Premužiću koji ju je projektirao 1930. godine.

Područje Velebita izrazito je krški predio karakteriziran vrlo specifičnim geološkim, geomorfološkim i hidrološkim osobinama. Najveći dio područja Parka zauzimaju jurski vapnenci, a manje ili veće površine mjestimice su pod pleistocenskim ili paleogenim, te u manjoj mjeri holocenskim naslagama. Najstarije stijene, iz srednjeg i gornjeg karbona, registrirane su na sjeveroistočnoj strani planine.

Uz građu podloge, na reljef Velebita tijekom geološke povijesti djelovali su i tektonski pokreti posljedica kojih su rasjedi koji uvjetuju globalni reljef. U kasnim geološkim razdobljima na takvu podlogu djeluju i drugi prirodni čimbenici koji uzrokuju obilje raznovrsnih krških oblika, kao što su krške udoline (dulibe ili padeži), škrape, ponikve, kamenice, kukovi i stupovi, te špilje, jame i kaverne.

Za područje Velebita posebno su značajne rijeke Lika, Gacka i Zrmanja. Velebit zbog svoje geološke građe ima hidrogeološku funkciju barijere te se gotovo polovica planinskog masiva drenira prema slijevu rijeke Like.

Na Velebitu se nalaze i najdublje jame u Hrvatskoj. U Nacionalnom parku Sjeverni Velebit nalaze se tri jame dublje od 1000 m. Najdublja je Lukina jama (-1421 m), koja je i među 20 najdubljih u svijetu, dok se u jami Velebiti (-1026 m) nalazi najveća podzemna vertikala na svijetu, dugačka čak 513 m.

Velebit je najveća i najduža hrvatska planina i jedna od najdužih u Europi. Proteže se u blagom luku od Senja, odnosno prijevoja Vratnik, do Zrmanje u dužini od 145 km. Širina mu je od 10 do 30

2km, a obuhvaća površinu od 2274 km . Planina Velebit predstavlja iznimno bogatstvo i raznolikost prirodnih staništa te biljnih i životinjskih vrsta. Velebit je proglašen parkom prirode 1981. godine, a neki njegovi dijelovi dodatno su zaštićeni poput nacionalnih parkova Paklenice i Sjevernog Velebita, strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi te nekoliko posebnih rezervata, spomenika prirode i značajnih krajobraza.

Još 1978. godine Velebit je dobio i međunarodno priznanje, povelju Organizacije ujedinjenih naroda za prosvjetu, kulturu i znanost (UNESCO), kojom je proglašen 129. svjetskim rezervatom biosfere u sklopu programa Čovjek i biosfera.

Jam

ski

sust

av V

eleb

ita,

ust

upio

SO

PD

S V

eleb

it

Rijeka Krupa

Uvala Zavratnica

Velebitska pijavica

Premužićeva staza

Tulove grede

Strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukoviPlaninarski dom i meteorološka postaja Zavižan

Prašuma Klepina duliba

Kanjon Velike Paklenice

Cerovačke špilje

Srednji Velebit prostire se južno od prijevoja Veliki Alan do prijevoja Stara vrata (927 m) kod Baških Oštarija. Najviši vrh ove skupine je Šatorina (1624 m), a krajobrazno su najvrjedniji Dabarski kukovi. U ovom dijelu Velebita nalazi se i poznata dolina Štirovača koja je zbog dobro očuvanih šuma bila proglašena nacionalnim parkom još 1928./29. godine. Danas je dio Štirovače zaštićen kao posebni rezervat šumske vegetacije - Klepina duliba.

Velebit je najznačajnije florističko područje Hrvatske, i

jedan od najznačajnijih centara raznolikosti flore Europe. Na Velebitu su zabilježene 1854 samonikle biljke od

kojih su mnoge zaštićene domaćim i međunarodnim propisima, a čak ih je 79 endemično. Najpoznatije među njima su: velebitska degenija, hrvatska gušarka, prozorski zvončić, valdštajnov zvončić,

velebitski zvončić, okruglolisna pjeskarica, ognjica, hrvatska sibireja, hrvatsko zvonce. Posebnost Velebitu daju i tercijarni relikti, alpski lanilist i osmica, koji dokazuju da su u vrijeme ledenih doba u tercijaru pojedine vrste preživjele nepovoljna hladna razdoblja baš na Velebitu.

Brojne su i životinjske vrste, među kojima je mnogo endemičnih i ugroženih vrsta. Svakako valja istaknuti velike zvijeri, vuka, medvjeda i risa, koje na Velebitu još uvijek pronalaze povoljne uvjete za svoj opstanak.

Prisutni su i srna, jelen, divlja svinja i lisica, te čitav niz glodavaca, od kojih je značajna vrsta reliktni dinarski voluhar. Od ostalih sisavaca značajni su šišmiši, s čak 23 zabilježene vrste.

I ptičji svijet Velebita je bogat i raznolik. Do sada je na Velebitu zabilježeno 257 vrsta ptica, od čega 139 vrsta gnjezdarica. Na Velebitu možemo sresti danas u Hrvatskoj sve rjeđe i malobrojne ptice grabljivice: surog orla, orla zmijara, bjeloglavog supa i sivog sokola. Šume su stanište različitih vrsta sova, planinske sove, malog

ćuka i ćuka batoglavca, a posebno treba istaknuti ušaru, najveću europsku sovu, koja je raširena od morske obale do najviših vrhunaca.

U šumskim staništima, a posebno u prašumama Velebita, zabilježene su dvije zanimljive vrste djetlića, planinski i troprsti djetlić. Svojom ljepotom i gordošću posebno

se izdvaja tetrijeb gluhan.

S obzirom na raznolikost povoljnih staništa, zabilježeno je čak 26 vrsta gmazova, od kojih su među zanimljivijima rijetka živorodna gušterica, te velebitska gušterica i endemična zmija planinski žutokrug. U krškim rijekama zabilježene su rijetke i endemične vrste riba, a na velebitskim travnjacima žive i brojne

vrste leptira, od kojih su značajne ugrožene i zaštićene vrste apolona, plavaca i crnih okaša. Osobitost Velebita je i iznimno raznolika i bogata fauna podzemlja, od koje

izdvajamo 1992. godine otkrivenu endemičnu vrstu pijavice, pronađenu isključivo u četiri duboke jame Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

Južni Velebi t p r o s t i r e s e o d Baških Oštarija do p r i j e v o j a M a l i Halan (1045 m) gdje planinu prelazi cesta Obrovac - Sv. Rok. U tom su dijelu najviši velebitski vrhovi: Vaganski vrh (1758 m) i Sveto brdo (1753 m). U ovom je d i j e lu sačuvano i nekoliko velikih netaknutih

šumskih područja (Ramino korito, Šugarska duliba, Šugarsko korito). U visinskoj zoni prostire se niz prostranih travnatih dolina (Dušice, Bunovac, Javornik, Oglavinovac, Jančarica, Medački dolac, Vaganj). Najveća prirodna geomorfološka znamenitost ovog dijela Velebita su kanjoni Velike i Male Paklenice u Nacionalnom parku Paklenica.

Jugoistočni Velebit pruža se od Malog Halana do rijeke Zrmanje. Taj je dio znatno niži od ostalih. Najviši mu je vrh Crnopac (1404 m), a najniži prijevoj Prezid (757 m). Najznačajniji lokaliteti ovoga dijela su Tulove grede, glasovite zbog svojih okomitih kamenih tornjeva, te posebni geomorfološki rezervat Cerovačke špilje koje su dijelom uređene za posjećivanje.

UVOD

ZEMLJOPIS

ŽIVI SVIJET

GEOLOGIJA I RELJEF

PA

RK

PR

IR

O

DE

VE

L E B I T

NP

SJEVERNI

VELEBIT

NP

PAKLENICA