Krizarski zanos neumornih misionara,osobito

benediktinaca,koji su sirili krscanstvo medu novim

europskim narodima,tijekom stoljeca polako se gasio.

Pocetkom 11. stoljeca samostani su obilovali

bogatstvima koja su skupili tijekom proteklih stoljeca.

Biskupi i svecenistvo vise su se brinuli o materijalnim

posjedima nego o svojem

duhovnom poslanju.

Kao reakcija na takvu situaciju u crkvi,vec u 10.stoljecu zapocela je OBNOVA

REDOVNISTVA, osobito osnivanjem samostana u

Clunyju.

Duh toga samostana,koji je osobito njegovao staro benediktisko pravilo “ Moli i radi” i asketski

nacin zivota,prosirio se po cijeloj Europi pa je u

12. stoljecu bilo vise od 3000 samostana u kojima

se promicao duh redovnicke obnove.

U 12. i 13. stoljeccu u Crkvi se pojavljuju dva velika covijeka,odlucna u provodenju obnove Crkve kojoj je prijetila

velika opasnost da podlegne bogatstvu i da izgubi vezu sa

siromasnim pukom: SV.FRANJO ASISKI I SV.DOMINIK. Oni su

osnovali svoje redovnicke zajednice koje su nazvane po

njihovim imenima: franjevci i dominikanci.

FRANJEVCI

DOMINIKANCI

U 13. stoljecu Crkva je dala velik doprinos znanosti i umjetnosti. Diljem Europe osnivaju se

sveucilista,grade se katedrale,pojavljuju se veliki

teolozi i ucenjaci.

U velikom zamahu bilo je i crkveno graditeljstvo. Izgradenje su velicanstvene katedrale, tada u

novom gotistickom stilu. Gotisticke katedrale

najznacajniji su predstavnici toga vremena i

njegove vjere.