RAZUMLJIVA PRIČA O ŽIVOTU SRI SHIRDI SAI BABE

Predgovor

Kada sam u veljači ove godine (2009.) dobila na dar knjigu s naslovom „Razumljiva priča o životu Sri Shirdi Sai Babe“ zamoljena sam da ju prevedem jer zapravo tako malo znamo o Svamijevom životu u prethodnoj inkarnaciji kad je bio Shirdi Baba, iako postoji banjalučki prijevod Njegove biografije s naslovom „Sri Shirdi satcarithra“ (ili pisana povijest Shirdi Babina života). Nisam bila oduševljena iz dva razloga. Prvi, što knjiga ima 427 stranica, a drugi, što nisam nimalo vezana za taj lik. Još uvijek nisam u stanju prihvatiti bezoblikog Boga makar prihvaćam daje sve On i da ništa ne postoji što nije On. No, moj omiljeni lik je Sathya Sai.

Dakle, ne baš s previše žara počela sam čitati tu knjigu tražeći načina da napravim nešto korisno za sve nas i zadovoljim potrebu onoga tko mi ju je poklonio jer ta je osoba veoma vezana za Shirdijev lik. Moram priznati, nije mi išlo. Knjiga je pisana na veoma čudan način s kakvim se još nisam susretala pa sam se počela brinuti da ništa neću učiniti. Onda sam sjela i rekla Saiju: „Znaš Svami, ovdje ima na stotine svjedočenja o Tvojoj veličini, sveprisutnosti, sveznanju i svemoći i ona se ponavljaju bezbroj puta samo su osobe druge. Da ne bismo radili nešto takvo, nešto što se toliko puta ponavlja, Ti me vodi tako što ću nasumce otvarati stranice u knjizi i iz njih odaberi ono što misliš da je interesantno, značajno i poučno.“ Tako je nastao ovaj tekst za koji se nadam da će zadovoljiti mnoge, mnoge će iznenaditi kao što je i mene, a mnogi će naći odgovore na pitanja koja sam do nedavno i ja imala. Način prepričavanja događaja umjesto izravnog prijevoda dao mi je mnogo veću mogućnost kreativnosti, a znamo da je pričanje priča uvijek zanimljivo pa sam se poslužila upravo tim načinom da vam približim Shirdijev život.

Shirdijeva nauka se ni najmanje ne razlikuje od nauke koju nam Sai daje danas, ali se njegovo ponašanje i način kako je tu nauku širio i 'ulijevao' u naše glave, jako razlikuje od današnjeg. Gotovo bi čovjek mogao reći da to nije ista osoba. Poveznica je upravo nauka, to jest, principi i namjera koji su bili isti onda i danas, ali čak i izreke.

Iako nisam bila oduševljena poslom koji mi je ponuđen, danas sam, moram priznati, sretna što sam 'nasumce' listala knjigu i ono što sam 'našla' sada je pred vama.

Uživajte i neka vam sve ovo donese dobrobit kao što kaže knjiga. Jer njeno čitanje kroz sedam dana, donosi iste dobrobiti kao i čitanje „Bhagavad Gite“.

I još jedna sitnica. Brojevi ispod svake prepričane zgode su brojevi stranice na kojima se ona nalazi u knjizi. Usput, ispričavam se svima kojima će to možda smetati, ali imala sam potrebu dodati pokoji komentar uz tekst i on je vidljiv tako što je pisan kurzivom i stavljen u zagradu. Mislila sam da nije na odmet prisjetiti se nekih stvari iz Saijeve nauke, ali i činjenice da nas On uvijek uvlači u Svoju mayu (opsjenu).

Prevoditeljica

Uvod

Naziv djela:

2

„Razumljiva priča o životu Sri Shirdi Sai Babe“

Sakupila, razvrstala i zapisala:Sathya Sai Sri Lakshmi (bivša učenica SSSIHL, Anantapur)

Citat iz knjige: „…Mnogo je knjiga objavljeno o Babi i sve su one lijepe. Ova vam se predstavlja nakon dugog istraživanja, sakupljanja svih mogućih lîla (igara) te stavljanja istih u nekakav red. Klasifikacija je učinjena na jedinstven način. Ni jedno djelo do sada nije vam predstavljeno sa tako mnogo lîla (igara) Gospoda Saija. Sve je to zbog Njegove milosti.

Neke su igre, koje su ovdje predstavljene, sakupljene od poklonika iz onih vremena. U ovom djelu je na stotine njih sakupljeno i klasificirano na prekrasan način.

Djetinjstvo Shirdi Saija je misterij za sve i svakoga. Nekoliko je autora napisalo neke izmišljene priče, ali ne postoje dokazi da su one stvarne. Bhagavan Sri Sathya Sai Baba je otkrio svojim poklonicima priču o Svom djetinjstvu iz prethodne inkarnacije, o djetinjstvu Shirdi Saija. Ti su detalji prikazani u ovom djelu. Budući ih je ispričao sam Baba, nema sumnje u njihovu vjerodostojnost.

U ovom su djelu neke Babine igre predstavljene zajedno s njihovim unutarnjim značenjem u odnosu na vedantsku filozofiju. Iz toga poklonici mogu shvatiti vedantsko značenje koje se krije u njima.

Ovo vam je djelo predstavljeno s namjerom da vam da cjelovitu sliku Shirdijevog života te je u njega, milošću Gospoda Saija , uloženo mnogo truda…“

Autorica

3

ૐ Rođenje i djetinjstvoૐ U državi Maharashtra, pokrajini Nizam uz rijeku Godawari bilo

je smješteno selo Pathri. U njem su živjeli Gangabhavadija i Devagiriamma, dvoje ljudi koji su štovali, on Šivu, a ona Parvathi. Pripadali su Bharadwađa gothri, to jest lozi mudraca Bharadwađe. Nisu imali djece i to je bilo jedino što im je nedostajalo. Gangabhavadija je posjedovao čamce za prijevoz ljudi i robe preko rijeke, a Devagiriamma je bila domaćica i pobožna žena koja se brinula za dom i muža te je redovito radila obred za Parvathi.

Jedne je noći naišla oluja te je Gangabhavadija morao otići na obalu provjeriti vez svojih čamaca te ih pripaziti dok ne prođe nevrijeme. Devagiriamma je ostala sam kod kuće. Odjednom je netko pokucao na prednja ulazna vrata. Otvorivši ih, ugledala je starca koji je zatražio smještaj. Ona mu je predložila da spava na verandi što je on odmah prihvatio te je zatim zatražio i malo hrane. Kad se najeo sljedeći je zahtjev bio da mu izmasira stopala što ona kao čestita žena nije mogla učiniti, ali nije smjela ni odbiti jer stranac na vratima je bio starac kojeg se moralo poštovati. Ne znajući što bi, otišla je u svetište i gorljivo je molila majku Parvathi da joj pošalje pomoć. Istog trenutka kroz zadnji ulaz u kuću ušla je žena koju Devagiri nije poznavala te je pitala gdje je stranac kome treba izmasirati stopala? Devagiri ju šalje na verandu vjerujući da je time sve riješeno.

Ali nakon nekoliko minuta opet se čulo kucanje na vratima i kad ih je ona otvorila pred njom su stajali Šiva i Parvathi u svom iskonskom liku.

4

Devagiri je bila istovremeno iznenađena, zadivljena i sretna, a oni su joj, zadovoljni njenim ponašanjem, obećali troje djece, sina i kćer i još jednog sina koji će biti inkarnacija samoga Šive.

Kad se Gangabhavadija drugi dan vratio kući Devagiri mu je ispriča što se dogodilo prošle noći. On naravno nije vjerovao u priču svoje žene pomalo ljubomoran što je ona imala milost daršana ovo dvoje. Nakon godinu dana Devagiri je rodila sina, a godinu dana kasnije i kćer. Muž sada uviđa da je istina što mu je žena govorila, ali joj i dalje zavidi na blagoslovu. Kad je Devagiri sljedeće godine opet ostala trudna i po treći put, Gangabhavadija je osjetio da mora otići u šumu i činiti pokoru. Ona ga moli da ne ode jer će im se roditi sin - sâm Bog - i pita ga zar mu to nije dovoljno? Muž joj je odgovorio da on ne želi Boga u ljudskom liku, nego daršan Njegovog iskonskog lika i zato ostaje pri odluci da ipak ode u šumu. Taj odlazak se ostvaruje baš kada je Devagiri pred porodom, no ona kao vjerna žena prati muža u šumu.

Bio je ponedjeljak, 28.9.1835. kada se Gospod rodio kao njihov sin. Bio je prekrasno dijete. Ne mogavši slijediti muža s novorođenčem u naručju, Devagiri je umotala dijete u krpe i ostavila ga pod jednim drvetom, računajući da, pošto je ono sâm Gospod, ne mora brinuti o njegovoj sudbini. Zatim je otišla za mužem.

Toga dana je sufijski svetac iz istog sela išao sa ženom na proslavu 40-togdana posta, proslavu bajrama. Ona je trebala obaviti nuždu te su se zaustavili i dok je ona otišla u grmlje, našla u njemu bebu. Obzirom da nisu imali djece smatrali su ovo velikim Alahovim blagoslovom. Bili su presretni. Tako se udomilo napušteno božansko dijete.

(str. 1 - 8) ૐ Kad je Baba kojem nisu dali nikakvo ime, nego su ga zvali

'dečko' ili 'momak' imao tri godine, igrao se pikulama s dječakom koji je bio sin poslovnog čovjeka te mu je uzeo sve pikule jer ga je pobijedio, dječak je otišao u kuću i sa oltara uzeo šaligram (kamen u obliku lingama, ustvari služi za štovanje umjesto lingama) te ga je založio za daljnju igru. 'Dečko' je i opet pobijedio, ali kad je dječakova majaka tražila da vrati šaligram, on ga je proguta samo da ga ne bi morao vratiti. Na njeno inzistiranje otvorio je usta i pokazao joj da kamena nema, ali je ona vidjala u njima - univerzum. Odmah je shvatila da to dijete nije obično dijete, nego Bog.

U to su se vrijeme hindusi i muslimani jako svađali međusobno. Iako je imao samo četiri godine 'dečko' je još nadolijevao ulje na vatru ulazeći u hinduski hram u kome je uzvikivao: „Alah je vrhovni Bog!“ i „Ja sam Bog!“, a u džamiji je vikao: „Rama je Bog!“, „Šiva je Alah!“ te je recitira Bhagavad Gitu i Vede.

(str. 9)ૐ Uskoro mu je umro 'otac', a 'majka' nije mogla izaći s njim na

kraj pa ga je dala u hinduski hram koji je vodio Venkusadas. On ga je nerado primio jer je 'musliman', ali je sanjao da mu sveta osoba govori: „To je dijete paramātma. Velika je sreća ako ga prihvatiš kao svog učenika!“

5

(str. 10)

ૐ Život u Shirdijuૐ Od 1835. do 1839. godine Baba se nalazio kod sufijske obitelji.

Od 1839. do 1851. godine, (12 godina), nalazio se u ašramu kod Venkuse s kojim se izvrsno slagao jer je Venkusa nakon sna vjerovao da je Baba hindus i to pogotovo zbog probušenih uha… Nakon tih 12 godina Baba je otišao u Shirdi i tu boravio 2 mjeseca.

Sljedećih je 7 godina lutao okolo od mjesta do mjesta.U tom je razdoblju došao u selo Dhupkheda gdje je bila svadba. Tu je

tražio jelo, a kad su ga pitali odakle je, On je rekao da je… sa Kailasha. Kad su mu rekli da takvo mjesto ne postoji tu u okolici, on je odgovorio da „… njima to mjesto nije vidljivo.“ Nakon toga se zajedno sa svadbenom povorkom vratio u Shirdi.

Od 1858., kada je imao 23 godine, ostao je i boravio samo u Shirdiju sve do napuštanja tijela 1918. godine (dakle, 60 godina). Tu je boravio u blizini hrama posvećenog Gospodu Khandobi (Višnuu). U tom je hramu bio svećenik Mahalasapathi koji je prepoznao Babinu svetost i koji ga je prvi pozivao u hram riječima: „Uđi Sai!“ („Avo Sai!“)

(str.11)ૐ Mahalasapathi, koga Baba kasnije zove -bhagath (što znači

poklonik) svakodnevno je radio puđu (obred) te je nakon Babina dolaska prvi put Babi ponudio posvećenu hranu, no Baba ju je odbio govoreći da je upravo jeo. Na Mahalasapathijevo prigovaranje da nije vidio kad je jeo, Baba je rekao: „Upravo sada si mi je ponudio.Ti ne možeš vidjeti kad ja jedem.“ Tu je Baba počeo propovijedati vedantu. Kazao je da „…ima znanje iz svih predmeta, da nikada nije studirao, ali da sve zna, da nikada nije uzeo tijelo da bi bio u njemu stanar i da je u njemu sve sakupljeno kao i da nikada nije služio ni jednog gurua te da je Bog svačiji guru.“

(str.12-13)ૐ Jednom zgodom se hrvao sa seoskim hrvačem Janakidasom

koji ga je izazvao pitajući ga da li se zna i hrvati? Baba mu kaže: „Onome koji sve zna i to je znano!“

U hrvanju je namjerno izgubio, ali se prije toga pogađao s protivnikom na način da ako ga pobjedi ovaj ide u isposnike, a ako Janakidas pobjedi njega, on se više nikada neće hrvati te će otada nositi narančasti povez na glavi. Obzirom da je 'izgubio' u hrvanju od tada je Baba počeo nositi haljinu i povez na glavi, sjedio je pod drvom neema, malo je govorio i razgovarao je najviše sam sa sobom.

(str. 13)

ૐ Čuda koja se događaju oko Babeૐ U to se vrijeme dogodilo da je Gospod Khandoba zaposjeo

tijelo jednog poklonika, a ljudi su ga tada ispitivali o tome tko je čudan mladić koji sjedi pod drvetom? Gospod Khnadoba je zatražio od seljana da kopaju na određenom mjestu gdje su našli najprije ciglu pa zatim ravni

6

kamen, a zatim prolaz koji je vodio u podrum. U podrumu su našli japamale, drvene ploče, predmete izrađene u obliku kravlje njuške i četiri svjetiljke koje su gorjele. Svi su se pitali kako svjetiljke mogu gorjeti ovdje pod zemljom gdje nema zraka? Baba im je rekao da je to svetište njegovog gurua. Nazvao ga je Gurusthan i veličao ga. Kazao je da će oni koji čiste to mjesto, rade ukrase, četvrtkom i petkom pale štapiće i svjetla imati od toga velike koristi i postići će blaženstvo.

(str. 14)

ૐ Baba je uvijek sjedio

na istoj strani ispod neem drveta. Sasvim slučajno je otkriveno da je na toj strani lišće izgubilo svoju gorčinu i dan-danas je na toj strani takvo, a na drugoj - gorko. (Ovdje je izražena simbolika dualnosti života, slatkoća i gorčina).

(str. 15)

ૐ Babino čudno ponašanjeૐ Za vrijeme jednog proloma oblaka Baba je sjedio pod drvom u

samadhiju (samadhi znači potpunu povezanost s Bogom ili uronjenost u Njega). Kiša i vjetar su ga odgurali na stranu. Tijelo mu je bilo mokro i blatno, lišće i granje je zapelo za njega, kosa mu je bila raščupana, mali insekti i crvi su puzali po njemu, ali uzalud su ga pokušavali probuditi. Tada su ga odnijeli u oštećenu džamiju. Kad se 'probudio' uzviknuo je: „Alah malik!“ („Alah je velik!“) Otada je ostao u džamiji. Često je lutao po

7

selu i oko sela po trnju i kamenju, sav poderan. Djeca su mu se rugala i nabacivala se na njega kamenjem. Svi su mislili da je lud.

(str. 16)ૐ Iako se veoma čudno ponašao, Mahalasapathijevi prijatelji su

ga također prepoznali kao božanskog. Baba je imao čudan običaj da neke ljude naziva ujakom, nećakom, sestrom. Bhaiđubhai na primjer naziva 'sestrom', Lakshmi Bai naziva punicom dok nekog trećeg naziva ujakom ili baćom što znači nećak. (I kod nas ova riječ označava nekog tko ti je blizak,u rodu.) Kad su ga pitali kako je moguće da mu Lakshmi Bai bude punica jer Baba nije bio oženjen, odgovorio im je da mu je ona ponudila svoju kćer (svoj um) pa mu je zato postala punica. Na ovu se svoju izjavu slatko smijao.

(str.16 i 103)ૐ U to je vrijeme Baba liječio bolesne pomoću trava, ali dogodilo

se da je gubavac Ganapathi Hari umro od Babinih lijekova jer se nije držao Njegovih uputa. Od tada Baba više nije davao takve lijekove, nego samo udhi (pepeo s ognjišta koje je gorjelo u džamiji).

(str. 17)ૐ Baba je jako volio glazbu i ples. Zato je plesao i pjevao na

mjestu gdje su se okupljali fakiri. Tada je, oko gležnjeva na nogama, nosio zvončiće. Obožavao je svjetiljke za koje je prosio ulje, a kad mu ga trgovci više nisu htjeli dati tvrdeći da nemaju, on je stavio vodu u limeni vrč u kome je bilo par kapi ulja te je to popio. Nakon što je posvetio to što je popio, povratio je popijeno natrag u vrč i napunio sve svjetiljke pa ih je zapalio. Trgovcima je rekao: „Djeco, ako želite dati, dajte, ali ako imate nešto nikad nemojte reći da to nemate. To je laž i grijeh. Dobro je ako kažete da ne možete dati. Primjenjujte dharmu i zaslužite spasenje.“ Kroz cijeli njegov boravak u džamiji često su ga ljutili 'trgovci uljem' što je zapravo simboliziralo svjetovne ljude koji nisu imali interesa za duhovnost. Zato je znao vikati i svađati se s njima i dok nisu bili prisutni.

8

Shirdi Sai Baba sjedi u Dwarakamai, lik je označen krugom i strjelicom - original

U džamiji je uvijek sjedio u smjeru sjeveroistoka što je po vastu shastri (znanosti o arhitekturi) Gospodovo mjesto, dok je na jugoistoku gorjela vatra. Džamiju je nazvao Dwarakamai što je značilo da su ljudi svih kasta i religija dobrodošli, čak i oni koji nisu pripadali ni jednoj religiji. Džamija je stalno imala otvorena vrata - zato jer zapravo uopće nije imala vrata.

U džamiji se prakticirao islam, stalno je gorjela vatra (to je znak zoro-astrizma), Baba je posadio tulasi (bosiljak) - što je predstavljalo hinduizam i na taj je način proklamirao zajedništvo triju religija.

Zasadio je i neko drveće malo dalje od džamije te je taj vrt nazvao Ledibagh. Tu je jednoga dana upalio akhanda jyothi (vječno svjetlo) koje još i danas tamo gori.

(str. 17)ૐ Nije se htio kupati ni presvlačiti. (Podsjeća li vas to na današnjeg

Saija u ranoj mladosti kada su ga morali silom zatvarati u kupaonicu iz koje bi i opet pobjegao? Naravno! Jedan je to i isti Baba.) Kupao bi se tek svaki treći dan i uvijek je govori da je “…upravo stigao iz Kašija gdje se je okupao u Gangi.“

Jednom zgodom je obrijao glavu i brkove, a brijaču je za taj posao platio svim novcem koji je imao.

(str. 22-23)ૐ Spavao je na cigli umjesto na jastuku. Često se ponašao kao

malo dijete koje prigovara i duri se te je povremeno pokušavao otići iz džamije.

(str. 24)ૐ Baba je primjenjivao čudnu jogu za čišćenje organizma. Tada

su jogiji koristili 6 i pol metara dugu pamučnu traku koju bi progutali i izvukli van kroz čmar te su tako čistili crijeva. Baba je to radio na način da je povratio crijeva, oprao ih vodom i osušio na suncu pa vratio natrag u sebe .

Često su ga nalazili kako sjedi u samadhiju, a odrezane ruke i noge mogle su se naći na raznim stranama džamije.

Bio je visok oko 167 cm, oči su mu sjale i u mraku, imao je široke nosnice, lijepa usta, bijele brkove i bradu. Glavu je pokrivao tkaninom i nosio je lungi ili kafni (dugu haljinu - kaftan).

(str. 20 i 25)ૐ Veoma često se za ljudima nabacivao štapom (satka), ali i kad

bi čovjek dobio udarac nikad se nije dogodilo neko zlo. Osim satke na djelu je bila i noga kojom je znao ritnuti onoga tko je zaslužio. Također ih je znao psovati. Svejedno mu je bilo je li to bio muškarac ili žena. Često je glumio ljutnju, ali je znao zaista i biti ljut, čak bijesan. Svakodnevno je po selu prosio milodare, ali je i u nekim drugim prilikama tražio jelo i novac.

(str. 31)ૐ Kasnije je jedno vrijeme spavao na daski koja je bila duga oko

180 cm i široka svega pedalj (oko 22 cm) koju je privezao poderanim

9

krpama i dronjcima za rog džamije. Na sva četiri ugla je stavio upaljene svjetiljke. Dasku je svezao tako visoko da su se svi čudili kako je to mogao kad nije imao ljestve. Isto tako su se čudili da dronjci drže sve to kad je bilo očito da jedva izdržavaju težinu daske. Čudilo ih je i to kako se mogao popeti gore, a i sići. Iako ih je bilo mnogo koji su to željeli vidjeti pa su se zbog toga okupljali u džamiji, nitko nije uspio jer se Sai našao gore, a da nitko nije vidio kako. Što se gomila više povećavala, Baba je postajao sve više iscrpljen pa je slomio dasku u komade i bacio ju je u vatru. (Ovdje je prisutna simbolika koju su ovako objasnili, a koja kaže da daska predstavlja naš um, 4 svjetiljke su 4 cilja života. Rastu li želje, daska postaje preuska. Ako taj um ponudimo Bogu On će ležati na njemu, ali će ga najprije objesiti na nešto božansko (u prostor džamije, na primjer) svezan starim dronjcima. Dronjci su simbol bestrasnosti. Lomljenje daske simbolizira lomljenje našeg uma, čiji dijelovi izgaraju u vatri mudrosti.)

Dok je bio na dasci, Sai se ljuljao na njoj kao na ljuljački. Najvjerniji Njegov sluga, Shyam, kad bi povremeno spavao u džamiji, jako se brinuo za Njega. Govorio Mu je da je vidio da cijelu noć ne spava, da razgovara sâm sa sobom i smije se pa Ga moli da mu kaže što to znači? Baba bi mu na to rekao: „O ludo jedna!

Zar misliš da si ti jedina osoba u svijetu? Postoje mnogi koji mi se mole. Ja razgovaram sa svima. Mičući prstima, ja planiram, što znači da mijenjam njihove umove. A i smijem se njihovim budalaštinama.“

(str. 106) ૐ Baba bi uvijek pobjesnio kada bi Ga nazvali muslimanom jer

nije slijedio muslimansku tradiciju. Zbog toga su se nepokolebljivi muslimanski vjernici svađali s Njim. U tim prilikama Baba bi se ponašao na čudan način. Jednom Ga je Bade Baba pozvao da dođe u predgrađe sela gdje su molili kulbou (muslimanska molitva). Baba je pristao, a onda se naglo predomislio i nije otišao. U drugoj prilici, kada su muslimani ušli u džamiju i u njoj su molili, On im se također nije pridružio.

(str. 114)ૐ Kad već govorimo o Babinoj ljutnji napomenut ću da Ga je

jednom Shyam pitao zašto se ljuti te zašto se nabacuje štapom jer da će, ako se nekome nešto dogodi, biti oklevetan. Baba je odgovorio: „Jeh šejtan!(„Ma vraga!) Smiri se! Svaki taj život je u mojim rukama. Sve dok ja to hoću, njihov život traje. Ja o tome odlučujem…“

„…Konačno zašto se ti toliko o tome raspituješ? Samo dok napravim ovakvu scenu, oni se poprave. Budem li uvijek dobar oni će mi sjediti na glavi. Postoji određeni cilj zašto tako postupam, no istinski u sebi nisam nimalo ljut.“

(str. 114)

ૐ Babina neobjašnjiva djela i izjaveૐ Shyam je bio učitelj u školi koja je bila pored džamije. Tu je i

živio. Jedan zid škole gledao je na džamiju i imao je prozor tako je Shyam mogao vidjeti što Baba radi. Prisjetimo se da je džamija bila derutna, s napola srušenim zidovima, bez vrata i skoro bez krova. Ponekad bi Shyam

10

u pola noći čuo arapski, perzijski, engleski ili urdu jezik. Ako bi tada došao u džamiju našao bi Babu samoga. Nikoga nije bilo tko bi razgovarao s njim.

Često je Baba znao, sjedeći pored vatre, raditi čudne pokrete rukama i prstima u prostoru i izgovarati riječ „Hak“, što na arapskom znači Bog.

Kad je znao ići prema Maruthijevom (Hanumanovom) hramu okrenuo bi se na tu stranu i nešto je mrmljao te bi se također čudno ponašao. Zurio bi u prostor i mada nikoga nije bilo oko Njega, podigao bi kamen te bi načinio gestu kao da će njime nekoga udariti. Ljudima se sve to, naravno, činilo ludim.

(str. 98)ૐ Ponekad je Baba kuhao za sve prisutne u džamiji. Osobno bi

nabavio i donio sve potrebne artikle i sastojke za jelo. Imao je dvije zemljane posude dovoljno velike da se u njima skuha

jelo za 100 ljudi odjednom. Pri ovom kuhanju, najveće je iznenađenje bilo to što je umjesto kuhačom, hranu miješao - rukom.

(str. 99)ૐ Nekoliko je poklonika darovalo Babi nosiljku koja je bila od

srebra te je imala srebrne konje kao ukras. Iste noći lopovi su ukrali te srebrne konje, a Baba se ujutro samo nasmijao te je rekao: „Bilo bi dobro da ukradu i nosiljku.“ (kasnije se i to dogodilo). Svi su se čudili toj izjavi, ali su nosiljku svejedno odlučili zaštititi tako da su donijeli odluku da će pored džamije sagraditi malu prostoriju i tu je zaključati. Htjeli su sve ovo obaviti dok Babe ne bude u džamiji. Purandhare je žurno radio da završi posao prije nego se Baba vrati pa zbog toga nije jeo. Baba se ipak vratio prije završenog posla te je tražio od Purandharea da ode jesti. Purandhare se stalno opirao opravdavajući se time da će, ako on ode, Baba… pokvariti sav posao. Konačno je ipak otišao. Baba je tada rekao ostalima: „Ako nam naš sin isprazni svoju 'zdjelu' na noge hoćemo li mu mi polomiti njegove (noge)? Hoćemo li ga ubiti? Moramo to podnijeti.“ Pri tom se smijao od srca. Nitko nikada nije znao kakvog će Sai biti raspoloženja, hoće li biti ljut ili se možda smijati.

(str, 100 i 101)ૐ Povremeno bi znao sakriti Thathyin turban i odjeću te je uživao

gledajući ga kako ih traži. Ponekad je znao nositi isti taj turban i oponašati Thathyino ponašanje, hod i geste. Svi su se smijali.

Baba je jednom bio sam u džamiji. Te je večeri poklonik, musliman, zaspao pored džamije i iznenada se u ponoć probudio. Tog trenutka je vidio ogromnu svjetleću kuglu kako silazi s neba i ulazi u džamiju. Baba je tog trenutka imao glavu u ognjištu (samo da podsjetim da je vatra na tom ognjištu stalno gorjela), a Svoj je štap držao na leđima. Zbog sjaja te kugle, cijela je džamija bila osvijetljena. Baba je drugi dan rekao: „Došli su gosti.“ Kasnije su vidjeli da je za njih imao u džamiji pripremljenu hranu i stavljenu na stranu.

(str. 101)ૐ Poklonik Gopal Rao Gund je odlučio izvršiti neke popravke na

džamiji. Baba se nije slagao s tim da se ti popravci rade. Pristao je tek na Mahalasapathi-jev nagovor pa su radovi izvršeni dok je Baba 'spavao' u

11

Chavadiju (Chavadi je bio posebno izgrađen prostor nedaleko džamije u kome je Baba povremeno boravio ili spavao).Napravljen je povišeni dio na kome je Baba trebao sjediti. I inače je džamija bila prenatrpana i veoma neudobna za poklonike te su neki od njih odlučili da se poploči i stavi krov da bi im bilo udobnije. Dok nije bilo Babe, Kaka Saheb i jošneki su donijeli željezne potpornje koje su tijekom noći učvrstili tamo gdje sumislili da treba. Baba se idućeg jutra vratio i vidjevši promjene doslovno je pobjesnio. Jednom je rukom zgrabio i držao Thathyu za vrat dok je drugom iščupao sve potpornje. Zatim je dohvatio s Thathyine glave turban, zapalio šibicu i potpalio ga je, a zatim ga bacio u rupu u kojoj je bio jedan od stupova. U istu je rupu bacio i 1 rupiju. Čak ni nakon toga nije popustio stisak oko Thathyinog vrata. Tko god se pokušao umiješati, bio je najuren.

Nakon nekog vremena se smirio te je poslao čovjeka u dućan da kupi novi, zlatnom niti vezeni turban, koji je sâm stavio Thathyi na glavu. Kasnije je dopustio da se popravci dovrše.

(str. 101 i 102)ૐ Jednom je policija uhvatila kradljivca nakita te kada su ga

ispitivali rekao je da mu je nakit dao Baba. Zato je policija pozvala Babu na razgovor. Baba se nije odazivao ni na jedan sudski poziv pa kad su još i poklonici poslali svoje pismo u kome su napisali da oni smatraju Babu Bogom i zbog toga se On nikako ne može naći pred sudom, sud je odlučio poslati svog službenika k Njemu. Tako je sudac za prekršaje došao u Shirdi i otišao k Babi u džamiju. Tu je započelo saslušanje. Sudac se zvao Nana Joshi:

Nana Joshi pita Babu: Kako se zoveš?Baba: Ljudi me zovu Sai Baba.

N.J.: Tko je tvoj otac?Baba: Bog.

N.J.: Koje si religije?Baba: Božje religije.

N.J.: Kojoj kasti pripadaš?Baba: Božjoj.

N.J.: Koliko ti je godina?Baba: Na stotine milijuna godina.

N.J.: Je li istina to što govoriš?Baba: Ja nikada ne lažem.

N.J.: Poznaješ li optuženog?Baba: Zašto samo njega, ja poznajem svakoga.

N.J.: On kaže da stanuje kod tebe.

12

Baba: Ja živim sa svima.

N.J.: Jesi li mu ti dao ovaj nakit?Baba: Tko može kome dati i što? Ja sam onaj koji daje svakome sve.

N.J.: Ako je tako, kako si došao do nakita?Baba: Što misliš pod tim …došao do njega? Sve je u Kreaciji - moje.

Sve je moje vlasništvo.

N.J.: Tvoje su riječi veoma čudne. Ovo je stvar kriminala i optuženi kaže da si mu ti dao nakit. Dok ne kažeš istinu, kako možemo donijeti presudu?

Baba: Kakva je sve to zbrka? Što ja imam s pljačkom i presudom suda?

Kad je to rekao, postao je jako ljut pa je Joshi prekinuo ispitivanje.Kasnije kada su provjeravali listu na koju su se upisivali ljudi koji su posjećivaliShirdi, na njoj nije bilo kradljivčevog imena, a ljudi su svjedočili da Baba nikada nije napuštao Shirdi. Nakon svega sudac nije tražio da Baba potpiše bilo kakve papire, niti su od Njega tražili da ostavi otisak palca. Sud je kasnije donio presudu na štetu kradljivca nakita.

(str. 110)ૐ Da čovjek ne povjeruje, ali priča kaže (svjedoci kažu) da su

jednom spavali u džamiji Imambhai Chote Khan i Madhav Fasle. U ponoć je Baba budio Madhava rekavši mu da mora ići obaviti nuždu. Madhav se nije probudio niti je otišao s Babom, ali se probudio Imambhai, no nije se javljao jer Baba nije zvao njega. Ujutro su na mjestu gdje je Baba sjedio, našli malu lokvicu vode. Imambhai je znao da je to Babin urin. Približio se i pomirisao, no urin je imao predivan miris koji nije mogao s ničim usporediti.

(str. 106)ૐ Vaman Narvekar je jednom došao k Babi i dao Mu 1 rupiju

želeći da je Baba posveti te mu je vrati da bi je mogao štovati. No Baba to nije učinio. Shyam je tada urgirao kod Babe da Vamanu vrati posvećeni novčić jer nije bio obična rupija. Imao je s jedne strane ugravirane likove Rame, Site i Lakšmana, a sa druge lik Hanumana. Baba tada kaže: „Zašto bih mu ga trebao dati? Kada on meni u zamjenu da 25 rupija (ovo podsjeća na 25 organa,to jest, principa koji sačinjavaju naše tijelo), onda ću mu ga vratiti.“

Narvekar je, da bi dobio natrag svoj novčić, posudio 25 rupija i dao ih Babi, ali mu Baba opet nije vratio novčić. Kazao je: „Vrijednost tog novčića je veća od vrijednosti 25 rupija. Neću mu ga vratiti. Shyam, zadrži ovo naše blago i štuj ga.“ Naravno, nitko nije razumio taj Babin čin.

Ali ipak postoji jedno objašnjenje, a ono kaže da je Baba kroz ovu igru učio Narvekara nevezanosti, naročito za materijalna dobra.

(str. 108)ૐ Jednom su u džamiju došla neka djeca koja su htjela

fotografirati

13

Babu. Baba je tada kazao Shyamu: „Ne, ne! Reci im da to ne rade. Mene nijenimalo lako slikati. Najprije se mora srušiti zid.“

(autorica je objasnila da tijelo ovdje predstavlja zid koji se mora srušiti da bi se vidjela istina)

(str. 292) ૐ Na prigovaranje prisutnih da Purandharea ne pušta natrag na

njegov posao te da će Purandhare imati problema sa gazdom - gospodarom, Baba je rekao: „ Je li Purandhare dobio drugog 'gospodara'? Ja sam njegov gospodar i tko ima moć kazniti mog slugu ili poduzeti bilo što protiv njega?“ I zaista, Purandhare nije imao nikakvih problema s 'gazdom'.

(str. 109)ૐ Jednom drugom pokloniku je za istu stvar rekao: „Zašto se

toliko bojiš? Zašto se stalno vraćaš na temu o svom 'gospodaru'? Tko je tvoj gospodar? Gospodar koji je bio s tobom iz rođenja u rođenje, štitio te i njegovao, sada je ovdje. Zaboravivši to, zašto se osvrćeš na nekoga tko je u tvoj život došao u međuvremenu? Tko te može povrijediti kad sam ja ovdje? Ne boj se! Jedi i uvečer otiđi. Vidjet ćemo hoće li te itko povrijediti!“

Naravno, nitko nije učinio ništa loše tom čovjeku.(str. 109)

ૐ Kad su se razboljeli, Karambelkarev brat i bratova žena, Baba

je prorekao da će brat ozdraviti, a kad su Ga pitali što će biti s njegovom ženom, Baba je odgovorio pitanjem: “Dolazi li ona u Shirdi?“ Odgovor je bio da ne, jer je vezana uz krevet i treba li ju pozvati da dođe? Baba se nasmijao i rekao: „Da, da! Trebamo ju pozvati. No, ipak nema potrebe pozivati ju, Ona će doći i bez poziva.“

Iza toga Nanin brat ozdravlja, a njegova žena umire i svi razumiju Babine riječi koje su značile da će ona nakon smrti doći u Shirdi u svom suptilnom liku.

(str. 110)

ૐ Babina sveprisutnost, sveznanje i svemoćČuda koja je činio

ૐ Bezbroj puta je zaustavio kišu, oluju ili poplavu zapovjednim

glasom: „Stani! Smiri se! Prestani padati!“ Naređivao je vodi da se povuče i ona ga je slušala.

(str.31)ૐ Kada se jednom prilikom zapalio Kondađijev stog sijena seljaci

su se okupili pokušavši ugasiti vatru, no nije im uspijevalo jer je puhao jak vjetar. Netko se sjetio pozvati Babu, a kad je Baba došao obišao je zapaljeni stog i vatra se polagano počela gasiti.

14

Uplašenom je Kondađiju rekao: „Ne brini! Izgorjet će samo ovaj stog. Ništa se neće dogoditi ostalima. Ne boj se. Opusti se i budi sabran.“

(str. 32)ૐ Isto tako se dogodilo da se vatra iz ognjišta u džamiji jednom

prilikom iznenada digla u zrak i dosegla gotovo do krova. Poklonicima koji su bili oko Babe postalo je nepodnošljivo vruče. Baba je toga trenutka počeo udarati Svojim štapom u pod, oči su mu se razrogačile te je povikao: „Smanji se! Smanji se! Budi mirna. Zašto si tako okrutna?“ Istog trenutka plamen se smanjio na normalu.

(str. 33)ૐ 1915. godine, Abdul Kader je zatražio od Babe da ga blagoslovi

atmičkom sviješću. Baba se usprotivio rekavši mu da ako to postigne kroz sadhanu, onda dobro, ako ne, onda ništa. No Abdul nije odustajao. I dalje je tražio od Babe istu milost.

Tada se dogodilo da je Baba počeo raditi pokrete rukom usmjerenom prema Abdulu kao da nešto prska. Iza toga se Abdulova svijesti promijenila. To je trajalo neko vrijeme, a onda je Abdul počeo imati velikih problema i nije mogao više podnijeti to stanje.

Da bi ga izveo iz takvog stanja, Baba je opet činio pokret rukom kao da nešto izvlači iz njega i Abdul je ponovno bio 'normalan'.

(str. 289)ૐ K Babi je jednom došao zbog daršana čovjek koji je imao

nepokole-bljivu vjeru, ali je bio slijep od ređenja. Taj čovjek Ga je molio da mu da vid samo toliko dugo da Ga može vidjeti, nagledati Ga se i ispuniti svoje srce njegovim likom. Baba mu je udijelio tu milost. Čovjek je vidjevši Babin lik počeo plakati od sreće i dok se prostirao pred Njim iz zahvalnosti, Baba mu je natrag oduzeo vid. No to nije bilo bitno za slijepčevu sreću.

Komentar koji stoji uz ovu zgodu govori kako su slijepi ljudi sretniji od onih koji imaju vid, a ne vide Gospoda Saija. Vidjeti Gospoda Saija dok imate savršeni vid znači oslobođenje.

(str. 165)ૐ Kad Mu je Regey jednom donio šerbet (svi znamo da je šerbet -

šerbet, najslađe piće koje je čovjek izmislio, zapravo je to bio Bog) Baba je srknuo malo rekavši: „Dixit, probaj kako je gorak!“ I zaista je bio. To je iznenadilo Regeya. Baba se na to nasmijao te je rekao: „Ne, ne! Šalim se. Sladak je. Probaj!“ Kada su ponovno probali piće, bilo je slatko, kakvo mora biti.

(str. 99)ૐ Kada je jedne godine za Šivaratri Dasganu krenuo na kupanje

u rijeku Godawari koju u Maharashtri smatraju Gangom, Baba mu je rekao: „Ganu, sada nigdje nema ničega, sve je ovdje. Zašto ideš na

Gangu?“ Dasganu je prostirući se pred Njegovim stopalima pokušao objasniti razlog, ali je onda osjetio da mu po rukama curi voda sa Shirdijevih stopala i sve mu je bilo jasno.

(str. 48)ૐ Baba se javljao ljudima u snu i davao im savjete što trebaju

činiti. Svatko tko Ga je poslušao dobro je prošao, ali kroz te događaje ljudi

15

su shvatili da On sve zna te da govori istinu. Jedan primjer: Preko Amirudina kojem se javio u snu, a čiji je Abdulah bio učenik, Baba je pozvao Abdulaha k sebi i poslao mu dva manga. Ova dva manga Amirudin je ujutro našao na svom krevetu. Kad je Abdulah, nakon poziva, došao k Babi, Baba je rekao: „Gle! Stigla je moja vrana!“ Nitko nije shvatio zašto ga je tako nazvao, ali je Abdulah nakon toga ostao s Babom do kraja života.

(str.21)ૐ Kada drvo neema i peepala nije htjelo rasti, Baba ga je dobro

prodrmao i za dva dana je ono naraslo ogromno. Ljudi nisu mogli vjerovati da se to događa. Ta dva drveta stoje u Shirdiju i danas.

(str. 24) ૐ Poklonici iz Pune jednom su pozvali Babu na proslavu

rođendana njihovog sina. Baba je obećao da će doći, ali nije došao. (Podsjetimo se da od 1858., kad se nastanio u Shirdiju, nije nikuda fizički odlazio.) Tijelo je uvijek bilo u Shirdiju. Domaćica, koja je spremala jelo za velik broj gostiju u jednom je trenutku odnijela na oltar tacu s jelom da bi ono bilo posvećeno i takvo ponuđeno gostima. Kada se nakon nekog vremena vratila po tacu, tace nije bilo na oltaru. Nastala je veoma nezgodna situacija, ali se domaćica nekako snašla.

Nakon nekog vremena obitelj je došla k Babi u Shirdi. Baba je tada pitao ženu kako je proslavljen rođendan? Žena mu se požalila da je bio pozvan, ali da nije došao. Baba joj je odgovorio da je došao, da se počastio te joj je pružio praznu tacu koja je nestala s oltara, rekavši joj da ju može ponijeti kući.

(str. 34)

ૐ Tharkadova je obitelj živjela daleko od Shirdija, u pokrajini

Bandra. Tamo je svaki dan dolazila jedna vrana koju su oni hranili. 1914. godine Tharkad je došao u Shirdi, a Baba ga je pitao kako je vrana? Razgovor se poveo o tome kako je moguće da Baba zna za vranu? Tome se najviše čudila jedna od prisutnih žena pa joj je Baba rekao: „Majko vjeruj mi. Ja odlazim u njihovu kuću u Bandri, svaki dan. Meni ne trebaju putovi niti bilo kakvo vozilo.“ Zatim je opisivao detalje iz Tharkadove kuće. Tharkad je shvatio da je Baba taj koji je u liku vrane dolazio k njima i koga su hranili.

(str.37)ૐ Baba je kao božanski liječnik imao razne metode liječenja

bolesnika pa je tako jednom prilikom liječio poklonicu Radhu Krišna Mai tako da je zatražio da Mu donesu ljestve koje je naslonio na kuću Vamane Gonkara, popeo se na njegov krov, prošao preko njega i preko krova Radhine kuće te je sišao na drugom kraju dolje. U tom je vremenu Radha Krišna Mai ozdravila. Naravno, nitko nije mogao protumačiti što je uzrokovalo njeno trenutačno ozdravljenje.

(str. 167)ૐ Njegov osebujan način liječenja bolesnih pokazuje se i kroz ovu

priču. Baba je, na primjer, liječio astmu svog pacijenta na način da mu

16

zabrani jesti najomiljenije jelo - jogurt. Budući se bolesnik nije mogao odreći jogurta, svake večeri bi mu u kuću došla mačka i pojela bi njegovu porciju. Kad bi dobila batine, masnice su se vidjele na Shirdijevim leđima i On ih je kasnije pokazivao počinitelju. Ovdje je očitija poruka jednote nego čudo izlječenja, ali često je koristio oboje zajedno.

(str. 40)U velikom broju slučajeva liječio je bolesne samo udijem. To se nastavilo i

u dana-šnjoj inkarnaciji kada je gotovo sve boljke liječio vibhutijem. U knjizi ima bezbroj primjera kada je Baba ljudima davao do znanja da je

On u svemu živom i da zna sve što se bilo kome događa, svejedno da li je to čovjek ili životinja. Bezbroj puta je posvje-dočio kako su ga tukli u tijelu psa, čak im je pokazivao masnice i time im davao duboku duhovnu lekciju. Ako bi kao pas otišao u nečiju kuću i ukrao jelo, a onda dobio batina, kasnije bi domaćinu to dao do znanja.

Iako su to bile lekcije i iz jednote, a ne samo dokazivanje kako je sveprisutan, ljudi su veoma često zaboravljali tu Njegovu sveprisutnost i činili su, blago rečeno, gluposti. Evo primjera.

ૐ Žena iz Shirdija je svakodnevno donosila Babi žrtvenu ponudu

u jelu i to su svi morali znati. Jednom joj je Baba rekao: „Zašto mi donosiš žrtvenu ponudu? Kada dođem k tebi u kuću u liku psa, tučeš me žaračem, a sada ovom liku donosiš žrtvenu ponudu s puno pompe, radeći od toga predstavu…“

„…Majko, odbaci štovanje lika i obožavaj atmu. Što ima u ovom liku? Ako ga spališ, pretvori se u pepeo. Ako ga pokopaš, pretvori se u blato. No, atma nema rođenja ni smrti, neprepoznatljiva je i nije dualna. Neuništiva je i nepromjenljiva. Kakva je korist od toga da se takvu atmu zaboravi i trči za likovima? Majko, sva su bića moji likovi. Nastoj vidjeti mene u svemu! Samo onda možeš imati pravi Saijev daršan. Samo to donosi blaženstvo.“

(str. 40)ૐ Purandharadas je jednom na Babinu riječ zasadio sasvim uvele

sadnice drveća i one su rasle. Baba mu je rekao da ne brine jer da će im On dati život. Sadnice su postale lijepo i veliko drveće koje je zatim činilo hlad na putu kojim je Baba išao u Lendibagh.

(str. 38)ૐ Jednom se počeo urušavati strop u džamiji jer je bio građen od

blata. Baba je strogim glasom naredio stropu da stane, da se ne uruši dok sva Njegova djeca, tako je često zvao sve prisutne, ne izađu na sigurno. Onda je rekao stropu: „Sad možeš nastaviti s urušavanjem!“

17

(str. 34) ૐ 1917. godine u prisutnosti mnogih duša u džamiji se pojavila

čudna prikaza. Bila je strašno ružna, skakala je po zidovima i vrištala, a u međuvremenu je pokušala dohvatiti jedno dijete. Baba se tada silno razbjesnio i snažno udario prikazu koja je pala na tlo, a onda pobjegla iz džamije. Svi su zanijemili od straha. Sai im je nakon toga objasni da je to bila božica kolera koja je pokušala zgrabiti dijete, ali ga je On spasio.

(str. 36)ૐ Babina poklonica Malan Bai se razboljela od tuberkuloze, a

Baba ju je liječio čistom vodom. Žena je oslabila i konačno umrla iako joj je Baba obećao ozdravljenje. Njena je smrt potvrđena i počele su pripreme za kremiranje. Odjednom se Baba, koji se tada nalazio u Chavadiju, uspravio, očiju crvenih od bijesa, škrgućući zubima počeo je doslovno rikati. Istovremeno je tukao batinom sve oko sebe. Djelovao je kao da nešto ili nekoga vuče iz zraka, kao da nešto drži u šaci te je otrčao u kuću Malan Bai. Prišao je mrtvom tijelu i otvorio šaku. Isti tren Malan Bai se probudila iz mrtvih, oživjela je.

Kasnije je pričala drugima …kako su je zgrabili neki crni ljudi i poveli u nebo, ali je ona pozvala Babu i On je stigao, pretukao te nakaze i nju je, čvrsto je grleći, vratio ovamo.

(str. 181)ૐ 1911. godine, pojavila se u Shirdiju kuga (značenje izvorne

engleske riječi bio bi - žljezdana kuga.). Na Babinom se tijelu pojavilo sedam oteklina. Baba je tada rekao: „Samo će sedam ljudi iz Shirdija umrijeti od kuge. To je značenje ovih oteklina na mom tijelu.“ Tako je i bilo. Baba je dopustio Sharanandi da ga liječi tako što mu je na otekline stavljao uljem natopljene i zapaljene komade pamučne tkanine (i onda se već prepustio u ruke 'liječnika' kao i 2003.). Kako su otekline na Babinom tijelu splašnjavale tako je i kuga jenjavala u Shirdiju. Umrlo je samo sedam osoba.

(str.75)ૐ Poklonica Savithri Tendulkar je štovala Babu stavljajući na

njegov kip neko jako mirisno cvijeće( gomphrena cvjetove) i to je činila dva mjeseca. Kasnije je došla k Babi u Shirdi. Baba je kazao Kaka Dixitu: „Oh Kaka! Za ovih zadnjih dva mjeseca ja ti nisam bio u Shirdiju. Ova me je majka u svojoj kući pokrivala gomphrena cvjetovima tako da sam se onesvijestio i ostao tamo. Tek sada sam došao k svijesti!“

(str. 88)ૐ Jednoga dana Baba je tražio od Saheba slatkiš koji se zove

puran polis i koji je jako teško pribaviti jer je skup i ne radi se svugdje. Da bi zadovoljio Babu Saheb je otišao čak u Kopargaon po taj slatkiš. Kad ga je dao Babi, Baba ga više nije htio te je rekao da se već osladio. Saheb Mu nije vjerovao. Da to dokaže povratio je hranu u kojoj je bilo komadića puran polisa. Kad Sahebu nije bilo ni tada jasno kako je to moguće, Baba je rekao da je u liku mrava pojeo slatkiš. Rekao je mu i to da su sva bića u

18

Njemu i svi su oblici Njegovi.(str. 47)

ૐ U Shirdi je jednom dolutalo tele koje je na sebi imalo utisnut

znak trozuba. Budući nitko nije znao tko je vlasnik teletu, tele je stavljeno u jedan obor i određen je čovjek koji će ga čuvati i hraniti dok se ne pojavi vlasnik. Taj čovjek koji je trebao čuvati tele došao je na ideju da ga proda u klaonicu jer mu ga se nije htjelo čuvati, a i polakomio se za novcem. Appa, čovjek koji je često dolazio k Babi, te je noći sanjao da mu Baba kaže kako je svezan u klaonici te neka dođe po njega i oslobodi ga. Kad se Appa pojavi u klaonici, tamo je našao tele i shvatio Babinu poruku. Tele je otkupio i nakon toga oslobodio.

(str. 41)ૐ Baba je jednom zatražio od siromaha da mu kupi zeleni turban

i svilenu odjeću što ovaj, naravno, nije bio u mogućnosti. Očajan, siromah je na neki način nabavio traženo, a Baba je u tu odjeću zatim obukao fakira i dok je darovatelj plakao, Baba mu kaže: „Dijete, zar tvoj intelekt može razumjeti samo toliko? Zar ja nisam i u toj osobi? Ja sam u svakome. Prepoznaj to i raduj se!“ (str. 47)

ૐ Babin veliki poklonik bio je advokat Dhumal. Jednom je idući na

sud u Niphal najprije došao k Babi. Dok je boravio kod Njega Baba mu je rekao da ne ide u Niphal jer da suđenja ionako neće biti. Uputio ga je da krene tamo tek za sedam dana.

U međuvremenu je Dhumal dobio telegram da je umro sudac za prekršaje koji je trebao suditi njegov slučaj pa se suđenje odgađa za sedam dana.

(str. 57)ૐ Jednoga se dana na zidu džamije pojavio gušter koji se javljao

na poseban način. Poklonik je želio testirati Babu pa Ga je pitao znači li to gušterovo javljanje nešto posebno? Baba mu je odgovorio: „Ona (bila je gušterica i Baba je to znao) se raduje što joj iz Aurangbda dolazi sestra u posjetu.“ Kasnije je odande stigao gospodin na konju koji je sišavši s njega uzeo torbu, oprašio s nje prašinu i stavio ju natrag na konja. Iz te je torbe, na sveopće čuđenje svih, izašao drugi gušter i izravno potrčao k onom na zidu. Obje gušterice su se poljubile i zavrtjele u krug od sreće i radosti.

(str. 58)ૐ Baba je često znao reći svojim poklonicima da se čuvaju ovoga

ili onoga pa je tako jednom upozorio Mahalasapathija na zmije u njegovoj kući. Kad je ovaj ušao u kuću, našao je u njoj dvije zmije. Budući da je bio upozoren, bio je spašen od smrti.

(str. 62)ૐ 1913. godine Baba je govorio nekom Narkeu kako će njegov

ujak Booty, koji je bio milijunaš, 1918. godine sagraditi za Njega hram u Shirdiju. To se točno tako dogodilo. Booty je, iako je bio bogataš, služio Babu 13 godina.

(str. 68 i 277)

19

ૐ Iste godine došla je k Babi žena s kćerkom koja ima zečju usnu

i molila Ga da joj izliječi kćer jer se ovakva neće moći udati. Baba joj otvoreno kaže da to može učiniti, ali da nema svrhe jer će djevojka ionako umrijeti 14. dana razdoblja kada mjesec raste, a odnosilo se to na mjesec Margashira, što se i obistinilo.

(str. 69)ૐ Jednom je H.V. Sathe, kad je već bio u mirovini, posudio

advokatu Dhumalu 50 rupija da bi ih ovaj mogao dati Babi jer baš toliko novca je Baba tražio od njega. Prije toga je Sathe podnio zahtjev Vladi za povećanje mirovine te kad je iza ovog događaja došao kući našao je rješenje o povećanju iste za 50 rupija.

(str. 305)ૐ Baba je jednom pitao Nana Saheba Chandolkara, koji je nešto

mrmljao za sebe, što to radi? Zašto ne govori na glas da i On čuje? Saheb je odgovorio da recitira šloku iz Bhagavad Gite, ali pošto On (Baba) ne zna i ne razumije sanskrt, recitira je potiho za sebe.

Nakon toga se razvila žustra rasprava između Nane i Babe vezano za jnana jogu na koju se odnosilo Nanino recitiranje. Konačno Nana nije mogao dati odgovor na mnoga Babina pitanja iz te materije, niti je znao rastumačiti njeno značenje. Baba je na kraju kazao: „Svejedno je! Budući da ja ne znam sanskrt ako ima puno grešaka u onome što sam rekao, ispravi ih.“

Nana Saheb se iza toga jako pokajao te je molio Babu za oprost.(str. 220-221)

ૐ Isti ovaj Nana Saheb Chandolkar je jednom odlučio krenuti na

hodočašće na Harishchandrina brda. Išao je s grupom ljudi i dok su se tako neko vrijeme penjali, Nana je osjetio najprije umor, a onda i veliku žeđ. Nitko nije sobom ponio ni kap vode pa ni Nana. Žeđ je postajala sve jača i Nana je očajan počeo prizivati Babu. Ostali oko njega su mu govorili da neka se potrudi hodati malo brže jer da ovdje nema njegovog Babe da mu pomogne. Nana je i dalje prizivao Babino ime sve dok se nije od umora našao na zemlji naslonivši se na stijenu da malo predahne. Imao je osjećaj da će umrijeti od žeđi.

Istovremeno je Baba u džamiji vrištao: „Žedan sam! Žedan sam! Dajte mivode!“ Netko Mu je donio vode, a Baba je tada kazao: „Nana će umrijeti od žeđi.Mogu li dopustiti da moj sin tako umre?“ Dok je to govorio na brdu se pred Nanom pojavio gorštak koji mu je rekao: „Zašto si zabrinut? Ne boj se! Voda se nalazi ispod stijene na kojoj sjediš. Pij!“ Kad su pomakli stijenu na koju je Nana bio naslonjen, našli su mlaz vode. Svi su utažili svoju žeđ i nakon toga uspješno obavili hodočašće.

20

Kasnije, kada se Nana Saheb vratio u džamiju, Baba mu je nježno, zabri-nutim glasom, mazeći ga po leđima, rekao: „Nana, skoro si umro od žeđi. Jesi li dobio vodu na vrijeme? Bio sam očajan kad

sam vidio svoje dijete u takvom stanju. Gdje te je boljelo?“Zbog svega toga Nana se raznježio i priznao da je Baba i otac i

majka i jedino utočište. Zatim je, kao malo dijete, legao Babi u krilo. Vidjevši taj prizor, svima su oči bile pune suza.

(str. 130 - 131)ૐ Još u početku dolaženja k Babi, Nana Saheb Chandolkar koji je

bio pomoćni sakupljač poreza u okrugu Kopargaon, nije imao punu vjeru pa se je ponašao kao da je Baba običan čovjek. Jednom ga je Baba pozvao k sebi, no ovaj se nije odazivao čak ni nakon trećeg poziva. Kad je konačno došao, Baba mu je rekao: „Da, zvao sam te. Ti ne možeš shvatiti zašto sam zvao baš tebe između tolikih sakupljača poreza i visokih službenika Vlade države Maharashtre. Ti i ja smo u određenom odnosu već kroz 4 tvoja rođenja. Ti si zaboravio mene, ali ja nisam zaboravio tebe. Zato sam te zvao.“

N.S.Chandorkar je odgovorio: „Kako da vjerujem da je sve ovo istina?“

Baba ga je tada zamolio da zatvori oči te mu je prstom napisao nešto nakapcima. Odmah iza toga Nana Saheb se mogao sjetit svih događaja iz svojih prošlih života. Vidjevši ovu Babinu moć i shvativši da Baba nije običan fakir, nego Gospod u odjeći fakira, postao je Njegov veliki poklonik.

(str. 122-123)ૐ Tađuddin Baba koji je bio muslimanski mahatma (velika duša)

živio je u Nagpuru, a Babađan je živio u Puni. Jednoga dana dok je Baba razgovarao sa poklonicima o ovoj dvojici, iznenada je prolio vodu na ognjište. Kad su Ga pitali što radi rekao je: „Šešir moga brata Tađuddina Babe je zahvatila vatra pa sam je morao ugasiti.“

Nakon toga je jedan od poklonika pisao o ovome događaju svom prijatelju u Nagpur. Iz Nagpura je uskoro stigao odgovor da je bilo tako samo nikome nije bilo jasno kako to da se vatra odmah ugasila.

(str. 125)ૐ Jednom je Baba rekao pokloniku Mankewali da su Svami iz

Akkal-kota, Tađuddin Baba, Dhuniwala Dada, Vishnudevananda Saraswathi

21

i Gajanana Baba, svi zajedno Njegovi likovi te da je snaga Gospoda Dattatreye dovršila sve svoje zadatke kroz te likove.

(Gospod Dattatreya je četverostruka Božja inkarnacija. Prema ovoj Babinoj izjavi Avatar u Svoju misiju zaista dovodi sa sobom - pomoćnike.)

(str. 46)ૐ Thathya je dva puta stradavao vozeći se tangom (kočija sa

konjskom zapregom), a prije toga ga je Baba upozorio na mogućnost nesreće. Kad su gaumotanog u zavoje donijeli u džamiju, Baba mu je rekao: „Thathya, je li moždagrijeh poslušati savjet ovog ludog fakira?“

(str. 151)ૐ Baba je povremeno pušio jednu vrstu cigare zvanu chilim koju

je jednom zgodom dodao pokloniku koji je sjedio malo dalje od Njega. Ovdje se našao i čovjek imenom Kolambe koji je bio strastveni pušač pa je dobio veliku želju da i on puši chilim. Baba mu je istog trenutka ponudio cigaru. Nakon toga je odmah nastupila transformacija i Kolambe je odbacio lošu naviku pušenja.

(str. 187)

Prije nego završim s ovim poglavljem ispričat ću vam priču o Kalu Ramu, malom čudu od djeteta koje se rodilo Babinom milošću.

ૐ Kalu Ram je rođen iz Saijeve milosti prema obitelji u kojoj nije

bilo djece pa je žena, Babina velika poklonica, dovela sina i snahu u Shirdi da ih Baba blagoslovi djetetom. Baba je pristao tako da je snahi dao kokosov orah i posvećenu hranu, a muža je zagrlio nakon što mu je ovaj izmasirao stopala. Dok je to učinio, Baba je zaplakao, gotovo je ridao, ali nije pustio suzu. Svi su bili zaprepašteni. Bilo je to 1915. godine.

Kalu Ram se rodio četiri godine kasnije, dakle 1919. Kad je imao tri godine recitirao je mahamantru (Hare Krišna, Hare krišna, Krišna, Krišna Hare, Hare, Hare Rama i.t.d). Tada mu je umrla majka. Susjed, koji je bio učeni čovjek govorio je za njega da je inkarnacija jednog od Krišninih drugova. Mali Kalu Ram je često pričao što su Krišna i on radili svaki dan pa je ispričao kako su krali maslac i to tako da je Krišna stao na njegova ramena i dosizao posude. Dok je Krišna bio na njegovim ramenima ovaj bi Ga znao uštipnuti za nogu. Zato bi mu Krišna odmah uzvratio tako da mu je bacio grudu maslaca u lice. Kad bi naišla služavka, oni bi pobjegli. Štogod je Kalu Ram ispričao toga dana, to bi Hedge pročitao taj dan u Srimad bhagavathamu (Krišninoj biografiji). Kalu Ram nije znao čitati jer je još bio premalen, ali je iz časopisa „Sandesh“ izrezivao Krišnine slike i stavljao ih na zid, a onda je jednoga dana izrezao i reklamu za gramofone marke „His Master's voice“ („Glas njegovog gospodara“). (Te reklame se ja još sjećam iz nekog časopisa iz svog djetinjstva, a i mnogi od vas sigurno.) Na reklami se vidi gramofon s trubom i pas koji pozorno sluša zvuk iz gramofona. Kalu Ram je zatim rekao svom ocu da dobro pogleda tu sliku jer da bi se i on trebao tako ponašati „…pažljivo slušati glas našeg Gospodara Babe.“ Upozorio ga je da pas to čini odlučno, uz punu koncentraciju i zanos pa ako će i on tako činiti, čut će Babin glas.

22

Kad mu je otac napomenuo da on nije vidio Babu pa kako bi mogao znati kakav je njegov glas, Kalu Ram se zagonetno nasmijao i rekao mu da mu neće odati tu tajnu.

Kalu Ram je napustio tijelo 1926. godine (imao je tada 8 godina), 11. dana mjeseca Karthika, tako da je prije toga pročitao Jnaneshwari Gitu, njeno 13. poglavlje. Bio je to povoljan dan za odlazak. Dan ranije je zadobio oteklinu na nozi i visoku temperaturu. Svima je taj zadnji dan rekao da ide u svoje prebivalište i stopio se s Bogom.

Nakon Kalu Ramovog odlaska, otac je shvatio zašto je Baba plakao kad je 1915. godine davao kokos njegovoj ženi. Komentirao je sinovljevu smrt ovako: „Kakva je korist od svjetovnog čovjeka koji živi 100 godina, a živi kao životinja. Kratki život onoga tko poznaje atmana mnogo je vrjedniji od života neznalice koji traje dugo.“

(str.283 - 285)ૐ Obzirom da je Kalu Ramovo rođenje bilo Babina milost, postoji

još jedna duša čije je rođenje bilo isto to, a uloga u igri zanimljiva, uzbudljiva i znakovita. To je duša koja je dobila ime Sharada Devi. Priču njoj ispričat ćemo na kraju.

ૐ Igre s novcem i njihova simbolikaૐ Shyam, čovjek koji je stalno služio Babu jednom je došao na

ideju kako će testirati Babino sveznanje. Mnogi su mu poklonici davali novac za Babu koji je on uredno dalje davao Babi. Neki su čak slali novac poštom na Shyamovo ime. Budući je bio osoba od povjerenja jednom je došao na ideju da zataji dvije rupije koje je dobro sakrio. Očekivao je da će Baba odmah reagirati na njegov postupak, ali mjesecima se ništa nije dogodilo. Prošlo je čak šest mjeseci, a Baba još uvijek nije dao do znanja zna li nešto o utajenom novcu ili ne.

U međuvremenu su lopovi provalili Shyamu u kuću i pokrali njegov imetak. Shyam se očajan potužio Babi zašto ga nije zaštitio, a Baba mu je tada rekao da je njemu lako jer kad mu se nešto dogodi on dotrči k Njemu i kaže mu svoje probleme koje Baba uredno riješi. Tada mu je kazao i to da su Njega lopovi pokrali prije šest mjeseci, ali On nema kome otići i požaliti se.

Shyam je tada pitao Babu zar ništa neće poduzeti, zar će ga tako jakokazniti zbog dvije rupije? Sai mu je odgovorio: „Shyama, onoliko koliko tebi kaoučitelju znači 200 rupija, toliko meni kao prosjaku znače dvije rupije.“

(str. 69)ૐ Poklonik imenom Samanth jednom je došao k Babi i dao Mu 5

rupija. Baba mu je rekao: „Zadrži ih! One će ionako biti ukradene. Budi hrabar!“ Tako se i dogodilo još istog dana.

(Simbolika ovoga je sljedeća: Ako netko ponudi Bogu svojih 5 osjetila, ona će mu biti 'ukradena'. Budući da je pojedinac kroz mnogo života imao dugu vezu s tim osjetilima, osjećat će se loše, kao da je okraden. Zato je Baba rekao pokloniku da bude hrabar. Božanska lîla, naravno.)

23

(str. 65)ૐ 1917. godine k Sahebu Kulkarniju je došao neki fakir koji je

rekao da je Shirdijev sluga i tražio je od njega da mu dâ dakšinu (nagrada guru za naukovanje). Tražio je 1 rupiju i dobio je, a Kulkarni mu je zatim rekao da bi dao i 10 rupija. Fakir je otišao, ali se uvečer vratio i opet zatražio 1 rupiju.

Kulkarni daje tu rupiju, a ovaj traži još dvije. Dobivši i te dvije sada ima 3 rupije. Iza toga fakir je zatražio još. Saheb mu je dao 3 rupije, što je ukupno 6 rupija. Fakir i dalje traži još. Dobiva još 3 i sada ima 9. Fakir ni sada nije prestao tražiti novac. Saheb tada više nije imao novca pa je poslao slugu da posudi 10 rupija koje je dao fakiru. Fakir mu je vratio 9, a zatim je ostao kod Kulkarnija i na spavanju. Ujutro je, prije odlaska, dao Kulkarnijevoj ženi nekakav paketić u kome su kasnije našli vibhuti, žutu rižu i cvijeće. Tada je Kulkarni shvatio tko je to zapravo bio. I računica je bila čista. Kulkarni je ponudio 10 rupija i točno toliko je fakir odnio.

(str.297)ૐ Baba je jednom tražio od gospođe Tharkad 6 rupija. Ona je to

kazala mužu, a ovaj joj je odgovorio: „O budalo! Baba ne traži od tebe novac, nego tvojih 6 poroka.“ Ona je zatim rekla Babi da Mu je, uz Njegovu milost, već ponudila svih šest. Na to joj je Baba rekao: „To nije dovoljno. Ponudi mi i osjećaj da si mi ih predala. Tko si ti da nudiš bilo što? Ja primam samo ono što je moje. To je sve. Budi oprezna! Budući da si rekla da si mi ih ponudila, nikada više ne smiješ uzeti natrag to što si ponudila.“

(str. 305)PorezOvo što slijedi može ličiti na anegdotu, ali nije. Već ranije sam

spomenula da je Shirdi Baba uredno svaki dan odlazio u selo i prosio hranu i novac. Novac Mu je dolazio i na razne druge načine i to smo već spomenuli. Ali vrlo bitno je reći što je On radio s njim? Osim što ga je ponekad trošio za brijača, a pred kraj Svoje misije i za pogrebne potrepštine, za sve drugo nije mu trebao. Svjedoci kažu da je svakoga dana uvečer podijelio sve što bi isprosio ili dobio. Sakupio bi, na primjer, 30 rupija, a podijelio bi 300. Uvijek je dijelio najpotrebitijima.

Događalo se da bi dnevno sakupio količinu novca veću od plaće visokog državnog službenika. To je saznala britanska vlast koja Ga je htjela kontrolirati i 'opaliti' Mu porez. Da bi Ga kontrolirali, odredili su za taj posao službenika koji je bio kršćanin jer su smatrali da bi musliman ili hindus mogao biti pristran. On je imao zadatak sjediti u džamiji i zapisivati koliko je novaca Baba primio. Službenik je danima sjedio u džamiji, ali nije mogao napraviti račun jer se događalo upravo ono što sam maloprije opisala. Zato je vlast konačno povukla službenika i odustala od oporezivanja Babinih prihoda… (str. 38)

ૐ Babine su se igre s novcem ponavljale svaki dan. On bi, prije

no što bi podijelio sakupljeni novac, istjerao sve prisutne iz džamije, a onda bi se zatvorio, sjeo i uzevši novčić po novčić počeo bi ga okretati u ruci te bi rekavši ime onoga tko je novčić dao, dodao ovakvu psovku: „Da Bog da, da umreš!“, „Da te barem spale!“, „Ti si pas!“, „Da si bar potpuno uništen!“ ili „Ti si magarac!“.

24

Nitko nije razumio što Mu je to značilo pa se je Shyam jednom ohrabrio i pitao Ga je. Baba je odgovorio: Kad kažem: „Da Bog da, da umreš!“, želim da umru tvoji poroci, „Da te barem spale!“, želim da 3 gune budu spaljene u tebi, „Ti si pas!“, želim da budeš kao pas, vjeran, povjerljiv i zadovoljan, „Da si bar potpuno uništen!“, također želim da budu uništeni tvoji poroci, i „Ti si magarac!“, želim da služiš bez zahtjeva za nagradom.

(str. 103-105)

Simbolika brojeva rupija koje je tražio od pojedinca jest, na primjer, 5 rupija - 5 osjetila, 6 rupija - 6 poroka, 9 rupija - 9 načina štovanja Boga.

ૐ Otkrivanje prošlih života

Veoma simpatično je to što je Shirdi često znao prisutnima govoriti o nečijem prethodnom životu ili čak više njih.

ૐ T.A.Karniku je jednom rekao: „Znam te od prije dvije tisuće

godina. Uvijek si imao loše misli i koristio si majmunsku taktiku. Čak i sada te kvalitete postoje u tebi.“

(str. 78)ૐ Kad je Shyama želio Babi predstaviti G.G. Narkea, Baba je

rekao: „Ti želiš njega upoznati sa Mnom? Ja njega znam već kroz 37 života!“

(str. 78)ૐ Baba je jednom pokazao na Yashwanth Raoa i rekao je: „Znam

ga odavno. Čak i u svojim ranijim životima je bio dobre naravi i pobožan. Zato sam učinio da se rodi kod ove majke i privukao sam ga ovamo k sebi.“

(str. 79)ૐ Jednog je dana Baba kupio dvije koze od pastira koji je tuda

prolazio. Te su koze vrijedile oko 8 rupija, ali je Baba za njih platio 32 rupije. Ljudi su mislili da je pastir prevario Babu, no Baba je objasnio prisutnima da su one u prošlom životu bile ljudi i to Njegovi drugovi i da za Njega vrijede toliko. Zatim im je ispričao njihovu prošlo-životnu priču.

Bila su to dva druga koji su se jako voljeli. Stariji je bio ljenčina i ne baš previše mudar, dok je mlađi bio pametan, ali sebičan. Mlađi je uspio zgrnuti imetak, dok je stariji zbog toga bio jako ljut na njega. Počeli su se svađati i ta je svađa konačno kulminirala do te točke da su se međusobno poubijali. Baba ih je kao koze želio otkupiti iz milosrđa, ali zbog Shyamovog i Thathyinog prigovaranja, vratio ih je pastiru (da,Baba je najvjerojatnije vratio koze pastiru baš zbog … Shyamovog i Thathyinog prigovaranja. Kad kažu da je bilo nemoguće razumjeti Babine postupke to je sigurno tako, jer je zagonetno što je postigao tim kratkotrajnim 'otkupom'?)

(str.204-205)

25

ૐ Promatrajući dvije ptice na grani koje su gradile gnijezdo,

nježno čavrljajući međusobno, Baba je objavio prisutnima da su one i u prošlom životu bile ptice. Stradale su tako što ih je progutala zmija, ali zbog svoje karme one su i u ovom životu - ptice.

(str. 205)ૐ Jednom Mu je došlo dijete imenom Kishya. Baba ga je pokazao

ljudima oko sebe i rekao da se u prošlom životu zvao Rohilla te da je bio veoma dobar čovjek. Većinu svoga života je proveo u štovanju Boga i u molitvi. Kao gost je dolazio u kuću Njegovog djeda (?). U to vrijeme je Baba bio malo dijete. Kao takav rekao je svojoj sestri da će se ona udati za tog Rohillu. Tako se i dogodilo. Kasnije je Rohilla otišao negdje i umro. Sâm Sai mu je dao ovo sadašnje rođenje. Kazao je da je Kishya veoma sretne sudbine te da će u budućnosti zaštititi mnogo ljudi.

(str. 211)ૐ Baba je rekao i to da je Kondađijev sin, koji je umro nedavno te

1912. godine, bio u prošlom životu Mang (nisam sigurna je li ovo ime ili neko zanimanje jer u knjizi često ima izraza koji nisu objašnjeni niti su prevodivi), a u životu prije toga bio je Njegov djed (?). Umro je od lepre. U svim tim životima On mu je puno pomogao, igrao se s njim i činio ga je sretnim tako što je uvijek bio uz njega.

(str. 212)

ૐ Kako je privlačio poklonike

ૐ Kaka Saheb Dixit je bio poznati advokat u Bombayu koji se

školovao u Londonu te je kao takav došao k Babi. Kad ga je vidio Baba mu je rekao: „Došao si! Čekao sam te dugo vremena. Ja sam te doveo ovamo.“ (str. 115)

ૐ Kakađi je bio svećenik u Sapthashingi hramu. U jednom

razdoblju života je imao mnogo problema. Božica Sapthashringi u čijem hramu je služio jedne noći mu govori da ode k Babi. Kakađi nije razumio poruku pa je otišao u Thrayamba-keshwar. Sapthashringi mu se opet javila u snu i sada ga šalje u Shirdi. Baba je, vidjevši ga rekao prisutnima: „Luđak! Borio se da me nađe pa sam ga doveo ovamo.“

(str. 117)ૐ 1910.godine je Lala Lakshmichand, koji je bio činovnik u

Bombayu, sanjao fakira koji je bio okružen s mnogo poklonika. Fakir je imao tkaninu na glavi, bradu i brkove i to je jako privlačilo

Lala. Nekoliko dana kasnije našao se kod Dasganua gdje su se prepričavale priče o životu svetih ljudi i tu ja vidio Babinu sliku na kojoj je prepoznao fakira iz svog sna. Odmah se uputio u Shirdi no putem do tamo htio je u Kopargaonu kupiti nekoliko guava za Babu, ali je to zaboravio. U Kopargaonu je unajmio tangu (kočiju) i dok se vozio prema Shirdiju jedna je starica dotrčala pred tangu s košarom punom guava. Lala je sav sretan kupio nekoliko guava, a ona mu je dala preostale badava da ih ponese

26

Babi u Shirdi. Kad je stigao Baba je rekao: „pogledajte kako je lukav ovaj momak! Pjevao je bhajane za vrijeme puta i raspitivao se za mene kod svakoga. Zašto je potrebno pitati druge? Štogod da je, trebamo to sami iskusiti i prepoznati…“

„…Sam bi trebao doći do toga je li tvoj san bio istinit ili ne. Kako ti drugi mogu pomoći? Došao si ovamo zabrinut, posudivši novac. Jesi li sada sretan? Luđače! Zar misliš da ja neću pozvati svoju djecu k sebi?! Čemu je trebalo posuđivati novac na brzinu? No kakogod bilo, sada nije važno. Jesi li sada sretan?“

(str. 119)ૐ Sagunmer Naik je još dok je imao 10 ili 11 godina susreo

jednog sadhua (isposnika). Kad je odrastao počeo se baviti poslom u Belgaumu i 1912. godine je dospio u Shirdi. Baba ga je pitao odakle je i što želi? Sagunmer je šutio. Za nekoliko dana Baba mu je kazao: „Dijete, tvoj um se još uvijek koleba. Kad si bio mali, došao sam u tvoje selo, sjećaš li se? Vidjevši me, ti si pobjegao. Tvoja mi je majka dala milostinju, sjećaš li se? Sagunmer je čuvši tu priču bio presretan. Baba ga je nakon toga zadržao kod sebe kao slugu.

(str. 121)

ૐ Babino učenjeOno što danas poučava Sathya Sai svoje poklonike, naučavao je i Shirdi

Sai Svoje. Čak i izreke su Mu bile iste i po tome se može vidjeti kontinuitet avatarstva tih dvaju likova. Dakle, jedna je svijest u obojici. Primjere Shirdi Babinog naukovanja započet ću pričom o ponovnoj ženidbi advokata Dhumala kojeg smo već sretali ranije.

ૐ Dakle, taj je čovjek ostao udovac sa 36 godina. Nije imao

djece. Njegov ujak, koji ga je prvi put oženio i platio njegovu veliku svadbu, nagovarao ga je da se ponovno oženi. Dhumal ne pristaje. Ujak, koji je znao da Baba ima veliki utjecaj na njegovog nećaka, odlazi k Babi da Ga zamoli da nagovori Dhumala da se opet oženi. Naravno, ovdje je ponovno išla priča kako će mu on naći ženu, platiti bogatu svadbu i sve to. Baba ga je značajno pogledao te je rekao: „Što? Ti planiraš ponovno oženiti njega koji je moje vlasništvo!? Koju si mu udobnost pružio time što si ga prvi put oženio? Misliš li ti da se udobnost, mir i sreća nalaze samo u braku? Da je brak pun sreće, svi oženjeni bi bili sretni, zar ne? Brak je za osobu koja nema sposobnost razlučivanja. Ima li potrebe za ženidbom kod osobe koja posjeduje taj dar? Brak je za osobu koja želi svijet. Ima li potrebe za brakom kod osobe koja želi Gospodara svijeta? On ne treba vjenčanje koje ti želiš za njega izvesti. Ja ću izvesti veliko vjenčanje za njega. Ne brini o njemu i ne gnjavi ga.“ Tako je Dhumal ostao u celibatu.

(str. 202-203) ૐ Kada se Nana Sahebu Chandorkaru jednom svidjela mlada

djevojka, muslimanka, koja se došla pokloniti Babi, Baba ga je udario nogom u bedro. Kasnije mu je objasnio zašto služe oči i tada mu je nešto napisao na kapcima. Kad se djevojka na Babin poziv vratila po

27

padanamaskar, Baba je pitao Saheba što sada vidi? Saheb je odgovorio da mu ta ista ljepotica više nije tako lijepa…

Baba ga je zatim uputio da malo bolje razmisli gdje zapravo leži ljepota u ovom tijelu koje je puno smrada. Ako misli da je tijelo krasno, kakav tek onda mora biti njegov Stvoritelj?!

„…Da bi pobijedio organ seksa, čovjek najprije mora pobijediti jezik…“, rekao je Sai.

„… Bez čistoće u prehrani, čovjek ne može doseći atmana. Zato prvo treba pobijediti jezik i slijediti odricanje u hrani.“

(str. 219)

ૐ 1918. godine prilikom jedne posjete gospođe Tharkad Babi, On

joj se žalio da svi dolaze k Njemu da im dade bogatstvo, posao, dobri ženidbu, zdravlje i djecu, ali nitko ne traži ono zbog čega je On tu i što On posjeduje pa kaže da mu se sve to već gadi te da će s tim osjećajem jednoga dana nestati.

Gospođa Tharkad se je čudila tome što je rekao pa Ga je pitala tko će ih onda štititi? Baba joj je odgovorio da će uvijek biti s njima. Njezin sin je tada napomenuo da su oni tražili to što On posjeduje, ali se pita kad će to dobiti? Sai mu je odgovorio da će to biti uskoro. Sin je tada pitao nakon koliko još rođenja će to biti? „Nakon još tri rođenja,“ odgovorio je Sai. „Hoćeš li Ti i onda biti s nama?“, pitao je sin. „Zašto ne?! Bio sam s tobom kroz tako mnogo života pa ćemo se sigurno opet sresti. Ja ne mogu dopustiti da moja djeca budu upropaštena.“, bio je Babin odgovor.

(str. 199)ૐ Nešto slično bilo je tema razgovora između Bapu Saheb Joga i

Babe kada mu je Jog jednom masirao stopala. Jog je pitao: „Baba, ja Te obožavam i već Ti dugo služim, kada će moje služenje donijeti plodove?“

Baba je odgovorio: „Znaš Bapu, kada ćeš moći živjeti neovisno kao ja, odbaciti ego i vezanost te se koncentrirati na mene, postati fakir, nositi kafni i živjeti od milodara, shvatit ćeš da je tvoje služenje urodilo plodom.“

(str. 191)ૐ Jednom je k Babi došao muslimanski guru pa vidjevši da Baba

u džamiji prakticira razne tipove hinduskog štovanja, pitao ga je: „Kakva je to Tvoja ideja? Ti kao musliman ne slijediš naše religijske principe niti ih poštuješ. Kako Alah može sve ovo podnijeti?“

Baba je na ovo bijesno zavikao: „Tko je muhamedanac? Jesi li ti musliman? Znaš li ti savršeno namaz? Poznaješ li šerijatski zakon? Piše li u Kur'anu da je Alah stvorio samo muslimane, a ostale je stvorio šejtan (đavo)? Sva su tijela svjetovna. Život i smrt, radost i tuga, sve je to isto svima. Ako nisi shvatio istinsku prirodu muslimana, ne nazivaj se muslimanom…“

(str. 215)ૐ Kaka Saheb je jednom pred nekom dvojicom kritizirao Krista.

Kasnije kad je došao k Babi, Baba ga nije ni pogledao, a Saheb je shvatio što je tome bio razlog zato se obilno pokajao. Baba mu tada kaže: „Kaka, vrijeme je za spasenje, a ne za grdnju i psovanje drugih. Grdeći velike duše, ti se odmičeš od atme . Vezanost za vlastitu religiju i mržnja prema

28

nekoj drugoj, nije dobra. Oboje vodi ka grijehu. Odbaci tu lošu naviku kritiziranja i grdnje drugih te tako postigni oslobođenje.“

(str. 186)ૐ Na Babin nagovor Shyam krade Ramadasovu knjigu „1008

imena Gospoda Višnua“, a usput mu kaže kako je Njemu ta knjiga jednom spasila život(?). Anna Chinchinikar tada igra ulogu mudraca Narade pa tuži Shyama Ramadasu, a ovaj doslovno poludi zbog knjige.

Baba intervenira tako da kaže Ramadasu kako bi trebao koristiti svojintelekt i razlučiti istinu od neistine te kakav je on Ramin poklonik kad ima tako loše kvalitete. Kaže mu da se knjige mogu za novac kupiti u knjižari i to na stotine njih, ali da se čovjek ne može nigdje kupiti. Isto tako je činjenica da Shyam može Ramadasu vratiti knjigu, ali Ramadas više ne može povući svoje grdnje. Također je pitao Ramadasa želi li se on stopiti s Bogom ili želi biti uništen? Pitao ga je i koja mu je korist od toga što je stotinu puta čitao tu knjigu, a još uvijek je takav kakav jest.

Na kraju je rekao da dok svi oblici vezanosti ne budu uništeni, nema duhovnog napretka.

(str. 247 - 248)ૐ Baba je jednom zatražio od Joga dakšinu. Jog se jako naljutio

pa Mu je rekao da nema ni paisa te da bi On to trebao znati. Baba mu je odgovorio smijući se: „U redu! Ako je tako ne moraš dati, ali zašto se ljutiš? Zar mi nisi mogao mirno reći da nemaš novaca? Ljutnja, dijete moje, nikada nije dobra.“

(str. 228)ૐ Dasganu je dugo proučavao Ishavasya upanišadu te ju je čak

želio prevesti je na marati jezik, ali je imao mnogo sumnji. Zbog toga je puno raspravljao sa svojim prijateljima o tim temama. Konačno je došao k Babi, a Baba mu je rekao da ode Kakasahebu Dixitu u Vile Parle te da će mu njegova sluškinja riješiti problem. Svi su mislili da se Baba šali.

Dasganu je zaista otišao tamo te vidjevši sluškinju u poderanom sariju, kupio joj je novi. Ona je radila u kući obučena u stari poderani sari, ali je pjevala. Drugi dan je obukla novi sari i opet je radila pjevajući, a trećeg je dana natrag bila obučena u svoj stari sari i opet je radila pjevajući.

Dasganu je konačno shvatio učenje Ishavasya upanišade. Shvatio je da blaženstvo ne dolazi s izvanjskim stvarima, nego iznutra. To mu nisu znali objasniti učeni ljudi.

(str. 189 - 190)ૐ Supruga nekog upravitelja je jednom došla k Babi na daršan.

Istovremeno je došao jedan gubavac. Ona je počela razmišljati o tome kako Baba dopušta čak i gubavcima da se miješaju s ostalima i to ju je nerviralo. Smatrala je da On, koji je velika duša, možda neće biti pogođen bolešću, ali ostali bi mogli biti te je mislila da to nije dobra praksa.

Istog trenutka dok je ona ovako razmišljala, Baba je pozvao gubavca k sebi i iz njegove je torbe izvadio slatkiš koji je ponudio ženi tražeći od nje da ga odmah pojede. Ona je, bojeći se, zatvorila oči i ipak je progutala slatkiš. Kasnije je Baba rekao: „Majko, ja sam došao s ciljem da izliječim sve bolesti. Moj posao

29

nije da prenosim bolest s jedne osobe na drugu. Svačija karma i grijesi iz prošlih života uzrokuju sve bolesti. Ni jedna bolest ne pogađa čovjeka bez razloga. To se nikada ne može dogoditi. Razumiješ li? Žena se nakon toga prestala bojati i prestala je sumnjati.

Baba je jednom također vezano uz ovakvu bojazan rekao: „Glupo je misliti da ljudi umiru od toga što su pojeli zagađen bombon. Čovjek umire zbog vlastite karme, a ne zbog slatkiša. Teorija karme je veoma profinjena, upamtite to!“

(str. 189)ૐ Nakon što je čuo da mu je umrla kćer, Kaka Dixit, koji je s

obitelji bio u Shirdiju, vratio se kući radi obreda. Zatim je opet došao u Shirdi i tu je sjedio pored Babe u tišini te je tugovao. Upravo tada je došao poštar i pružio mu je primjerak „Bhavartha Ramayane“ . Baba je uzeo knjigu i nasumce je otvorio. Na toj nasumce otvorenoj stranici je bio opisan događaj u kome Gospod Rama tješi Taru nakon smrti njenog supruga Valija. Baba ohrabruje Dixita da to pročita, nakon čega se Dixit smiri.

Kasnije mu je Baba kazao: „Kaka, onaj koga mi, zbog iluzije, nazivamo našim, napušta nas kada dođe vrijeme i odlazi. Time kaže da nije naš. Zašto bismo mi trebali imati tu privrženost kada ju on nema? Ljudi niti ulaze u naš život u isti trenutak, niti odlaze iz njega. Netko dolazi, netko odlazi. Osoba koju smatramo svojim sinom spaljuje nas stavljajući nas u vatru. Osoba koju smatramo našom kćerkom, odlazi od nas s drugim čovjekom, sretno živeći svoje roditeljsko zarobljeništvo. Žena koja nas voli cijeli život, živi sretno čak i nakon naše smrti. Upotrijebi razlučivanje i shvati da su svi naši rođaci silom prilike s nama te da naša djeca nisu odgovorna za naše spasenje. Prioni na put s Bogom i oslobodi se!“

(str. 251)ૐ Jednom je poklonik, musliman, tražio od Babe da mu dade

4000 rupija i tako ga spasi. Baba mu je rekao da ne bi trebao željeti ono što mu ne pripada, ali ga je ipak poslao van sela i rekao mu da kopa pod određenim banyan drvom. Tamo će naći vazu punu blaga. Poklonik ode i učini kao što mu je rečeno. I zaista nađe vazu prepunu blaga koju sam ne može podići pa zato trči u selo, u Chavadi, po drugog poklonika da mu pomogne. U međuvremenu, vaza je nestala.

Znajući za događaj, Baba mu kaže: „Dijete, već sam ti rekao da ne težiš za onim što nije tvoje. Nisi me poslušao. Umjesto da se distanciraš od atme krozovakve svoje želje, ubij te želje i poluči bogatstvo atme. Prolazno bogatstvo timogu ukrasti drugi, ali nitko ti ne može ukrasti bogatstvo atme…“

(str. 256)

Za razliku od prethodnog primjera gdje je Baba udijelio ovakvu lekciju pohlepnom čovjeku, evo jednog koji se u potpunosti razlikuje.

ૐ U Shirdiju je živio siromašan par koji je jedva spajao kraj s

krajem. Žena se jadala Babi, a On joj kaže: „Majko, tvojim je teškoćama došao kraj. Ja dolazim u tvoju kuću. Reci mužu da to ne odbije.“

30

U to vrijeme je Kaka Dixit dobio ideju da dade tom paru nešto novaca. Taj je novac umotao u papir i paketić je pokazao Babi pitajući Ga: „Baba, hoću li im dati ovo?“ Baba je bez imalo razmišljanja odgovorio: „Daj!“ Tako je Baba oživio tu obitelj financijski i riješio njihove probleme.

(Iz ovoga je vidljivo kako se i kada postaje Babin instrument i kako to Bog rješava naše probleme)

(str. 258)ૐ Hari Vinayak Sathe je bio Babin poklonik koji je živio u

Bombayu. Bio je visoki Vladin službenik i imao je prijatelja profesora G.G. Narkea koji je također obožavao Babu. On ga je prvi i poveo u Shirdi. Kad je Satheu umrla supruga iza koje je ostalo malo dijete (djevojčica), Sathe je tugovao i često je napuštao posao te je odlazio u Shirdi. Čak je razmišljao da se preseli tamo jer mu je sve više nedostajao Baba. S tim mislima je dolazio k Babi koji ga je odmah upozorio na to da prečesto napušta posao, to jest, svoju dužnost. Osim toga Baba ga je podsjetio da ima malo dijete za koje treba brinuti (dakle najprije dharma, a onda ostalo, makar i sâm Bog bio u pitanju), no ako misli da mu život nema svrhe neka u Shirdiju sagradi utočište za Njegove poklonike tako da imaju gdje odsjesti kad dođu tamo. Sathe je prihvatio Babin prijedlog i uz pomoć Nana Saheba Nimon-kara sagradio prvo svratište. Kasnije je sagradio još nekoliko i tako je postao Babin 'instrument' za opće dobro.

Drugom zgodom mu je Baba rekao: „Dijete, veliki je gubitak ako tratimo vrijeme misleći na one koji su umrli. Žena i djeca su vezanost koja je nastala zbog karmičkih dugova iz prošlih života. Nakon što se dugovi podmire, oni odlaze. Zašto si tužan zbog toga? Usredotoči se na Boga i oslobodi se briga. Ako se i dalje budeš osjećao loše, oženi se ponovo. S tom idućom ženom ćeš dobiti sina. Vjeruj mojim riječima. Ja nikada ne lažem.“

Sathe se zaista ponovo oženio, ali je najprije dobio opet kćer, to jest, čak dvije pa je zbog toga gotovo posrnuo u vjeri. Treće dijete je bio željeni sin. Baba zaista nikada ne laže…

Kada je Sathe prvi put došao k Babi nitko ga nije predstavio, a tako je bilo i sljedećih nekoliko puta. No, Babino ga je ponašanje jako zbunjivalo jer ga je Baba gledao,smijao se i čudno kimao glavom. Sathe je razmišljao: „Je li On zaista velika duša ili luđak?“

Jednoga dana Baba mu je rekao: „Sathe, ne boj se? Ne brini! Tijela su kao vodeni mjehurići. Ne veži se za tijelo - deha, veži se za unutarnjeg stanovnika toga tijela - dehi. Tuga je kao oblak koji prolazi. Svi će proći kroz ovakve nevolje. Budi hrabar i zaštiti svoje dijete.“

(Sigurna sam da vam je i ova uputa jako poznata) (str. 366 - 367)

Već smo se mnogo puta susretali s imenom Shyam pa evo još jedne zgode s njim.

ૐ On je bio istaknuti i intimni (imali takvih?) Babin poklonik.

Jednom je u šali rekao Babi: „Baba, Ti svakome daješ što poželi, bio to novac, posao ili djeca. No jesi li ikada meni dao nešto? Kako god bila da

31

bilo, što bi mi zapravo Ti, koji nosiš poderanu odjeću, spavaš na vrećama i lutaš okolo proseći milostinju, uopće mogao dati?“

Baba je pogledao u Shyama i smijući se majčinskim tonom rekao: „Shyama, samo ono što je pogodno za neku osobu, to joj treba dati. Ja znam što je dobro za tebe i to ću ti dati. Novac, slava, prestiž, autoritet i položaj, nisu pogodni za tebe. Ono što tebi treba i što sam ti odlučio dati, nešto je sasvim drugo. Sve je ono prvo bezvrijedno u donosu na ovo. Jesi li razumio?“

Shyam je ostao tih i smiješio se.(str. 345)

ૐ Iako se Baba znao tužiti da ljudi od Njega ne traže ono što im

je došao dati, bilo je primjera da su i tražili baš to, ali, vidjet ćete na koji način.

Tako je jednom k Babi došao bogataš koji je izrazio želju da mu Baba dadespoznaju o Bogu - brahmajnanu. Baba je bio oduševljen njegovim traženjem i dok je bogataš očekivao sve to kao jelo na pladnju, Baba je poslao nekog dječaka u selo k jednom od uglednih ljudi da mu hitno donese 5 rupija. Dječak se vratio neobavljena posla pa ga je Baba poslao na još četiri mjesta po istom zadatku. Rezultat je bio isti. Nikoga od traženih nije bilo kod kuće. Vrijeme je teklo, a bogataš je postajo sve nervozniji te je rekao Babi da toliko ne odgađa dati mu to znanje jer da on nema vremena, čekaju ga drugi poslovi pa će otići.

Baba mu kaže: „Oh prijatelju! Zar ne vidiš što činim? Pokušavam ti pokazati Boga, ali ti si to nesposoban shvatiti. Zar misliš da je znanje o Brahmanu udobnost koja se može kupiti u dućanu? U svrhu zadobivanja tog znanja čovjek se mora odreći pet stvari, a to su:

5 životnih snaga, 5 osjetila, um, intelekt i ego.Put do znanja o Brahmanu nije baš tako jednostavan kao put od

tvoga sela do Shirdija, proputovan u tangi. On je oštar kao mač. Zato ga svi ne mogu doseći u svom životu. Za njega je potrebna duhovna praksa…“

(str. 224 - 225)ૐ Baba je, kao duhovni učitelj, koristio razne metode naukovanja

pa je tako propovijedao vedantu pričajući prisutnima priče o iskustvu drugih ili ih je vezivao uz sebe, kao vlastito iskustvo. Tako im je jednom pričao priču o tome …kako je On došao do svojih iskustava, a pomogao mu je Njegov sadguru…

S velikim je oduševljenjem pričao kako ga je guru objesio naglavačke tri stope iznad vode u bunaru, svezanog za granu banyan drveta te je tako visio 4 sata. Dok je bio u tom položaju osjećao je veliko blaženstvo. Bio je oduševljen svojim guruom toliko da je zaboravio svoje roditelje. Guru mu je bio sve na svijetu. Dok se to događalo bilo ih je četvorica drugova koji su tragali za znanjem.

Jedan je izabrao karma jogu, drugi, bhakti jogu, treći, jnana jogu, a On, četvrti, jer je bio bez ega, izabrao je gurua.

Simbolika kaže ovo: učenik obješen naglavačke, znači vješanje osjetilnih

32

zadovoljstava, 3 stope iznad vode, znači uništenje triju guna, vezan na banyandrvo, znači na nešto božansko, s užetom koje predstavlja bestrasnost. Tako se postiže znanje.

(str. 241-245)

I prije kraja cijele ove priče od koje nam je još ostalo ispričati kako je Baba okončao Svoju inkarnaciju kao Shirdi, evo još jedne zgode. Sigurno govori mnogo o Babinoj nauci, stavovima i cilju koji je želio postići.

ૐ Somadeva je bio tražitelj istine koji je 1906. godine došao u

posjet Bhaiđiju, bratu Kaka Saheba Dixita. S njim je otišao u Shirdi čim je čuo za Babu. Kad je stigao u Shirdi vidio je da se na džamiji vijori zastava i to ga je jako zasmetalo. Mislio je da osobi kao što je Baba ništa ne bi trebalo značiti ovakvo isticanje. Mislio je i to da je Baba pravi jogi pa je o tome raspravljao s društvom. Ono ga je upozorilo da nije dobro razmišljati na taj način te kako bi mu tek bilo kad bi vidio nosiljku, kočiju, konje i ostalo? Kazali su mu da je njegova uznemire-nost smiješna jer da je Baba osobno najmanje zainteresiran za sve to.

Kad je Somadeva ušao u džamiju, Baba je pobjesnio te je vikao: „Kakva je korist od toga što dolaziš osobi koja vješa zastave na džamiju, želi slavu uz kočiju, konje i nosiljku? Kakvu ćeš dobrobit imati od daršana takve osobe? Ne ostaj ovdje ni trenutka! Majka džamija može tolerirati svakoga, ali ne i „nevjernog Tomu“! Možeš ići!“

Somadeva nije obraćao pozornost na Babine riječi, nego je samo zurio u Njega prisjećajući se što su mu govorili, ali i onoga što mu je govorio njegov guru: „ON JE PREBIVALIŠTE OSLOBOĐENJA GDJE SE UM ODVAJA OD SVIJETA I ODMARA U MIRU I BLAŽENSTVU.“

Shvatio je da Baba nije običan čovjek, već Sveznajući. Zato je pao pred Njegova stopala i molio oprost i blagoslove. Uskoro je postigao veliki duhovni napredak.

ૐ I priča pomalo ide kraju

ૐ Bila je 1917. godina. Baba je jednom okupio svoje 'sljedbenike',

njih desetak, te je pitao Dasganua: „Dasganu, znaš li ti, tko sam ja? Znaš li barem tko si ti?“ Dasganu je odgovorio: „Ja sam Tvoje sljedbenik.“ Baba je zatim pitao Nanu Saheba: „Nana, znaš li ti, tko si ti?“ I Nana je odgovorio isto: „Ja sam Tvoj sljedbenik.“

„Sram vas bilo! Ne koristite tu riječ. U ovom svijetu nema nikoga tko bi se mogao nazvati mojim sljedbenikom. Poklonika ima na milijune. Vi ne prepoznajete razliku između sljedbenika i poklonika. Svatko može postati poklonik, ali ne i sljedbenik“, rekao je Baba.

„Tko je sljedbenik? Sljedbenik je samo ona osoba koja kaže: 'Ja nemam ništa drugo osim Gospodove zapovijedi.' Koliko ste svi vi proveli moje riječi u praksu? Odakle vam pravo da se nazivate mojim

33

sljedbenicima? Osoba koja kaže: 'Ja ne znam nikog drugog nego Tebe!', je moj sljedbenik. Osoba koja me slijedi kao vlastita sjena, moj je sljedbenik.

Poklonik je osoba koja se moli Bogu bez obzira gdje se nalazi (na ulici, u hramu, u kući). Postoji velika razlika između sljedbenika i poklonika. Guru i njegov sljedbenik stanuju u dva odvojena tijela, ali imaju jednu dušu. Ne bi trebao postojati osjećaj razlike. Vi i ja smo jedno. Takvi se ljudi ne susreću u ovom svijetu. Poklonika ima na milijune, ali ne i sljedbenika!“

Shyam se nakon toga požalio Babi, a Baba ga je odveo u stranu te mu je priznao da je on jedini Njegov sljedbenik. Shyam se tog trenutka prostro pred Babom govoreći: „Nitko drugi osim tebe!“ Ponovio je to tri puta i umro.

Baba je tada prvi put istinski zaplakao. Kažu da ga u 82 godine života nitko nije vidio da plače. (ono plakanje 1915. godine zbog inkarnacije Kalu Rama, nećemo spominjati, možda je bila samo 'igra') On sam je rekao da „… ne tuguje za Shyamom, nego je radostan da su njegovi grijesi spaljeni.“

(str.385)

ૐ Pripreme za „odlazak“

ૐ 1886.godine, tada je tijelo imalo 51 godinu, Baba je patio od

ozbiljne astme. „Bhagath, ja idem k Alahu i vratit ću se za tri dana. Ako se ne vratim, spali moje tijelo tamo na udaljenom mjestu i postavi pokraj njega hindusku i muslimansku zastavu.“, rekao je Mahalasapathiju. Rekavši to pao mu je u krilo.

Ljudi su se počeli buniti što je mrtvo tijelo trebalo čuvati tri dana, no za tri dana Baba se vratio u njega.

1912. godine se opet razbolio na čudan način. Poklonici su tada radili obrede za Njegovo ozdravljenje, ali to nije vrijedilo ništa. Pitali su se što će učiniti s tijelom, pokopati ga ili spaliti? Baba ih je tješio da tada neće umrijeti. Rekao je da kad dođe vrijeme, On će im sve reći i sve organizirati. Također je rekao: „Alah mi je dao ovu bolest, On će je i uzeti od mene!“ Tako bolestan Baba je i dalje išao po svom dnevnom rasporedu, prosio, radio obrede i.t.d.

1915. godine opet ima astmu. Kasnije je imao problema s očima. 1916. godine Baba najednom postaje divlji, skida sa sebe odjeću i

baca ju u vatru pa stoji tako gol pred svima luđački se smijući. Stojeći tako sa štapom kao s trozubom, ličio je na Kala Rudru(Šivu). Mnogi su se u strahu razbježali. Baba je vikao, gotovo rikao: „O glupani! Sve ove dane ste me grdili nazivajući me musli-manom. Sada otvorite oči i dobro pogledajte pa odlučite jesam li musliman ili hindus.!“

Bhagađi, starac koji se gotovo odrekao života, tog je trenutka riskirao teGa je umotao u svoju odjeću i tada Ga je pitao: „Baba, zašto si tako užasno ljut, a drugi se svi vesele prazniku vijaya dashami?“ (danu pobjede nad zlom) Baba mu je odgovorio da je baš taj dan Njegov istinski praznik.

(str.403)

34

ૐ 1917. godine, dolazi mu Sharada Devi, tada kao djevojka od 29

godina i traži od Njega da ju inicira u mantru. Baba se oglušio na njeno traženje, ali kad je ona ponovila svoj zahtjev odgovorio joj je: „Uvijek plačeš zbog inicijacije. Ono što imaš je više nego dovoljno. Izlazi van!“ Iza toga ju je ritnuo nogom. Budući nije mogla razumjeti Babin postupak kao znak milosti, otišla je pod drvo i tamo je legla plačući. Te je noći Baba došao k njoj, probudio je i odveo je u Lendibagh. Tamo su oboje sjeli pod drvo. Tada joj je rekao da će joj odati jednu Svoju tajnu, ali da najprije mora nešto pojesti jer od jutra nije ništa jela. Ona se bunila da nije gladna, a On je ispružio desnu ruku rekavši: „Bog čini dobro.“ Istog trenutka su se u njoj našla dva chapatija i kowa. Sve to dao joj je tražeći od nje da hranu odmah pojede što je ona i učinila. Zatim je tražila vode koje tamo nije bilo pa je trebala otići u Dwarakamai da se napije, ali Baba je i opet ispružio ruku u kojoj se ovaj put našao zemljani vrč s pitkom vodom. Žeđ je utažena, a onda je Baba opet krenuo s pričom o velikoj tajni tražeći od nje da se zakune na Njegova stopala da je nikome neće odati dok ne bude pravo vrijeme.

Tajna je glasila: „Dijete, s istim ovim imenom 'Sai Baba' ja ću se još jednom utjeloviti u Andra Pradeshu. Ti ćeš onda doći k meni i bit ćeš sa mnom. Ja ću ti podariti vrhovnu radost.“

Dalje joj je kazao: „Svi ovi poklonici koji su sada prisutni ovdje, neće vidjeti moju drugu inkarnaciju. Zato im o tome ne govorim. Budući ćeš ti živjeti dugo i vidjeti me u to vrijeme, tebi sam rekao.“

Istovremeno ju je upozorio da će se susretati s mnogo teškoća, ali da će ju On štititi od svega toga dajući joj talisman. Bio je to komadić Njegovog kafnija (haljine) koji je tog trenutka otkinuo.

(str. 404-406)ૐ Nedugo iza toga dogodilo se da su Booty, milijunaš kojeg smo

već ranije spominjali kao predviđenog graditelja hrama u Shirdiju i Shyam, koji je bio slabog imovinskog stanja, spavali zajedno u džamiji. Obojica su imali isti san. Baba im je u snu rekao da sagrade svratište koje će u sredini imati hram te da će On doći i tu sretno boraviti s njima.

Shyam se probudio očajan jer je znao da ne može izvesti to djelo, ali kad je to Baba tražio od njega, bio je siguran da će obaviti zadatak. Kad je svoj san ispričao Bootyiju, otkrili su da su te noći obojica sanjali isto. Booty je shvatio da je to njegov zadatak koji ako ne izvrši zbog ponosa i ega, Baba će ga izvršiti kroz Shyama koji je siromah čovjek. Zato su otišli k Babi tražiti objašnjenje. „Učinite kao što vam je rečeno u snu. Štogod će se dogoditi, bit će svakako za opće dobro“, odgovorio je Baba. Nedugo zatim se počeo graditi hram u Shirdiju koji je dovršen 1918.

(str. 406)

35

Ovako taj hram izgleda danas.

ૐ Priča o Sharada Devi

Priča o njoj počinje u Hyderabadu u kom su živjela sedmorica braće od kojih su, njih šestorica, imala sedamdesetero muške djece bez ijednog ženskog djeteta. Bili su milijunaši. Među njima jedino Venkata Narasimha Rao nije imao djece. Kroz tri generacije nisu imali kćeri. Braća su se izvanredno slagala i voljela pa je zato jedan od njih otišao k Babi u Shirdi da Ga zamoli za milost i blagoslov barem jednog ženskog djeteta. Nije mu bilo važno koji će od braće dobiti kćer. Baba je rekao: „Zašto djevojčicu? Ona će biti biser bez nedostataka.“

Naravno, 8.8. 1888. godine rodila se kćer upravo onom bratu koji nije imao djece, Venkati Narasimha Raou. Bila je prekrasna pa su stričevi otišli k Babi damu zahvale i pitaju Ga kakvo ime bi joj pristajalo?

Baba je rekao: „Ona je rođena kao djelić božice Shringeri Sharada Devi. Zato joj dajte ime Sharada Devi.“ Djevojka je odrasla i postala asketa. Živjela je 98 godina te je imala priliku vidjeti Babinu sadašnju inkarnaciju kao što je to On predvidio. Služila Mu je do kraja života i svi su je znali pod imenom Pedda Botta-amma ili Pedda Bottu.

1986. godine, stopila se s Njim.

A sada još malo o Babinom „odlasku“.ૐ 3.10.1918. godine Baba je rekao Purandhareu: „ Dijete, ja idem

prvi, a ti sljedeći.“ Dao mu je udi i poslao ga je kući jer je znao kako će Purandhare reagirati ako vidi Njegovu smrt. Dok ga je tako otpravljao rekao je: „I ne samo ja, nego i moj grob će govoriti, moje kosti će govoriti, moje ime će također odgovarati (na molitve).“ Budući je često tako govorio, Purandhare tada nije obraćao pažnju na Njegove riječi te je otišao kući.

ૐ U međuvremenu je Baba pozvao poklonika, muslimana,

imenom Kasim te mu je dao 200 rupija rekavši mu: „Daj taj novac Šemsudinu Miyi, fakiru u Aurang-badu i zatraži od njega da izvede moloud

36

(bhajani za proroka Muhameda i svece), khawali (poklonstvena pjesma Bogu) i nyas (hranjenje gladnih u ime nekog sveca) sve to u moje ime. Kasnije otiđi fakiru Bannemiyi i stavi mu oko vrata ovaj vijenac te mu reci: „Alah uzima svjetlo koje je upalio. Njegova je milost takva.“ Šemsudin nije išao sam. Pratio ga je Chota Khan. Kad su stigli k Bannemyi i kad je učinjeno kako je Baba tražio Bannemya je počeo zuriti u nebo te je zaplakao. Bilo je jasno da je Baba tako objavio svoju 'smrt'.

(str. 411)ૐ 1918. godine Baba i Thathya boluju istovremeno. Kad se

razbila cigla na kojoj je Baba spavao govorio je prisutnima da je Njegova karma pri kraju.

ૐ Thathya je jedva hodao pa je s velikim naporom dolazio u

džamiju k Babi. Baba mu jednom stavlja udi na čelo i kaže: „Thathya ne tuguj više! Po nas obojicu su, ustvari, došla vozila, ali sam ja odlučio da te ne povedem sa sobom. Dakle, tvoje sam vozilo poslao natrag. Ja idem sam. Sada možeš otići kući. Uskoro ćeš biti potpuno dobro.“

ૐ Četiri dana pred svetkovinu dasare, Baba se žali gospođi

Marwadi da više neće ostati ni u Dwarakamai ni u Chavadiju te da Ga …jako nerviraju trgovci uljem. Kaže da ide u hram koji je sagradio Booty te da će Ga tamo služiti veliki ljudi, a i brahmani će biti s njim.

ૐ Danima je objavljivao Svoj odlazak. Kad se bližio čas, Baba je

poslao kući većinu onih koji su bili oko Njega. Ostali su samo Lakshmi Bai, Nana Saheb Dixit i još troje. Baba je tada dao Lakshmi Bai najprije 5 rupija, a onda još 4. Ljutio se i dalje na trgovce uljem i džamiju, a onda se naslonio Bayađiju Patilu na krilo i tako je izdahnuo. Bilo je 14:30 poslije podne, dana 15.10.1918.godine i bila je dasara. Dok je Nana Saheb glasno prizivao: „Oh Bože!“, Baba je još jednom otvorio oči i rekao: „Ah!“ Iza toga je sve bilo gotovo.

ૐ Sljedećeg jutra se pojavio u Joshijevom snu te je tražio da Mu

Joshi ponudi arati jer da ovi u džamiji misle da je mrtav pa da to ne treba više raditi. Joshi zatim nudi Babi arati.

Sada se opet svađaju muslimani i hindusi oko toga kako završiti stvar s tijelom. Konačno su ga odnijeli u hram. Za to vrijeme je Dasganu u svom selu izvodio kirtane. Baba mu se javlja u snu i kaže: „Ganu, spavaš li? Ustani! Džamija se srušila. Ja sam otišao. Dođi sa poklonicima u Shirdi i pokrij moj grob šalom. Izvedi nemasapthaham.“ Kad je Dasganu stigao sve je već bilo gotovo.

Iza toga Abdulah neprestano sjedi uz Babin grob. Baba mu se fizički javlja i kaže mu: „Abdulah, grob (samadhi) je za tijelo, ali tko ustvari mene može pokopati. Ja sam vječan. Inkarnirat ću se za 8 godina u Andra Pradeshu.“

(str. 409 - 415)Popratni komentar autorice knjige kaže: „Sadašnji Sai je Shirdi Sai, a bit će Prema Sai koji će se roditi u

Gunaparthiju, u okrugu Madhya u državi Karnataka.I to je sve.

37

U knjizi ima još nekih zanimljivih stvari kao što je podatak da čitavim Univerzumom duhovno vladaju 72-ica siddha purusha (samoostvarene duše). Pet od njih su na vodećoj poziciji. Između njih postoji jedan koji je na višoj poziciji od ostale četvorice te koji brine o dobrobiti svemira. To je Sri Sai Baba.

Izjavio je to Meher Baba Taj Meher Baba kaže: „Nitko ne može znati veličinu Sri Sai Babe. Gospod Sai je srž Veda. Da vi znate o Njemu ono što ja znam, proglasili biste ga Učiteljem cijelog univerzuma.“

I evo još nekoliko fotkica...

Staro selo Shirdi i prostor gdje je sagrađena grobnica za Babu.

38

Kažu da su ovo originalne snimke Shirdija uz onu koju smo vidjeli na početku priče.

Prilog sastavila: Lidija Horvat, srpanj, 2009.godine.

39