nina Čolović i tamara opačić proizvodnja Другога

Nina Čolović iTamara OpačićProizvodnja ДругогаSrbi u hrvatskimdnevnim novinama

Nina Čolović i Tamara Opačić Proizvodnja Другога Srbi u hrvatskim dnevnim novinama

izdavač: Srpsko narodno vijeće, Gajeva 7/1, Zagreb za izdavača: Milorad Pupovac urednik: Saša Milošević dizajn: Ruta tisak: Grafocentar naklada: 400

isbn: 978-953-7442-33-0

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000963149.

Knjiga je objavljena uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.

Zagreb, jun 2017.

Nina Čolović iTamara Opačić

Proizvodnja Другога

Srbi u hrvatskim dnevnim novinama

Sadržaj

predgovor Viktor Ivančić: Anatomija nacional-žurnalizma — 6

iznevjerena solidarnost — 14 1.1. Korpus i teme istraživanja — 18 1.2. O kritičkoj analizi diskursa — 20 1.3. O statističkoj analizi — 21

nasljeđe drugoga svjetskog rata i rata devedesetih — 23 2.1. Sjećanje na Jadovno — 24 2.2. Obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske — 44 2.3. Dvadeseta obljetnica Oluje — 57 2.3.1. Oblici nasilja prema (srpskim) civilnim žrtvama rata u medijima — 65 2.3.2. Mitologizacija Oluje — 91

sudjelovanje u državnim institucijama — 100 3.1. Izbori za Hrvatski sabor 2015. godine — 101 3.2. Izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina — 124

jezično nasilje — 128 4.1. Dinko Burić i Branimir Glavaš: Punjenje akumulatora — 132 4.2. Ruža Tomašić: Čišćenje dvorišta — 146

uskraćivanje temeljnih sloboda: slučaj ćirilica — 152

država i mediji u jednoglasju — 166 6.1. Prilozi — 169

Preporuke za medije — 173

Literatura — 184

The Production of the Other. Serbs in Croatian daily newspapers (summary) — 187

PredgovorAnatomijanacional-žurnalizma

Početkom srpnja 2010. godine tadašnji urednik i voditelj ned-jeljnoga dnevnika HTV-a Goran Milić najavio je prilog o ne-kretninama koje su u Pirovcu otete građanima iz Srbije slje-dećim riječima: “Zamislite kako se osjeća liječnik kada mu u ordinaciju dođe pacijent čiji mu je rođak spalio kuću, oteo

stan ili uradio i jedno i drugo. E, i ja se pomalo tako osjećam dok najavlju-jem sljedeći prilog!”

Moglo bi se reći da je urednik dnevnika na taj način gledateljima iz-ložio medicinski dokaz svoje profesionalnosti. Onaj simbolički – u vidu “priznanja struke” – posjedovao je od ranije, jer je urednik 2005. ponio nagradu “Novinar godine”, prema izboru članova Hrvatskoga novinar-skog društva.

Potreba voditelja da se publici ispriča zbog priloga koji govori o nepravdi počinjenoj građanima iz Srbije, da žrtve pljačke generalno oz-loglasi, da ih, samo zbog toga što su Srbi, dovede u “rođačku” vezu s onima koji su spaljivali kuće i otimali stanove (ili činili “i jedno i drugo”), da, dakle, otimačinu nekretnina po etničkome ključu relativizira i implici-tno opravda (jer zašto ne oteti stan onome čije je “pleme” otimalo stano-ve?), predstavljala je tragikomičnu, ali i upečatljivu potvrdu o tome kako je nacionalizam – petnaest godina po okončanju rata – usvojen kao čelič-na norma novinarskoga zanata.

U vlastitoj predodžbi novinar je pritom, poput liječnika, odgovorni profesionalac, lojalan maloj biblioteci etičkih pravilnika, netko tko se ne smije rukovoditi osobnim osjećajima, makar su ovi bolni, već je dužan sv-jedočiti istinu i pridošloj žrtvi, kada je već nepozvana zakucala na njegova vrata, tom istinom pomoći koliko god mu se ona (žrtva, pa i istina) gadila. Međutim, novinaru je također poznato da najava televizijskoga priloga može biti mnogo efektnija od priloga samog, da se informativna terapija može sastojati od više medikamenata, a to mu otvara mogućnosti za ko-motniji utržak, takav da će neželjeni pacijent njegovu ordinaciju – nakon što mu bude udijeljena zanatska mjera činjenične građe – pouzdano na-pustiti ranjen.

Istina, ili nešto poput nje, dobiva svoj obvezujući šovenski dodatak, a novinar stručnu zadovoljštinu: jer nacionalizam je ugrađen u njegovu

8 predgovorAnatomija nacional-žurnalizma

profesiju. Od nekog vremena njegov izostanak smatra se težim prekr-šajem od ispuštanja ponekog od onih čuvenih “fajv dabl ju” elemenata koje, prema legendi, mora sadržavati pravilno sročena informacija. Štovi-še, kada je riječ o neuralgičnim temama, domoljubna intonacija – primje-reno artikulirana “državna emocija” – predstavlja samo pulsirajuće srce vijesti.

Sredinom devedesetih, u svome berlinskom predavanju koje je održano pod naslovom “Jak razlog da se bude zajedno”, Peter Sloterdijk je ovakvo profesionalno samoostvarenje smjestio u termin “nacional-žurnalizam”. Nacije je tom prilikom opisao kao “kolektive zajedničkog slušanja”, sugerirajući da u modernome smislu one nisu ništa drugo do posljedice “obuhvatnih psiho-akustičnih inscenacija” koje su jedine za-ista u stanju učiniti da u zajedništvu sraste “ono što sebe sluša, ono što sebe skupa čita, što skupa sebe gleda na televiziji, što se skupa informira i uzbuđuje”.

Nimalo impresioniran predispozicijama mase, njemački filozof slušanje (čitanje, gledanje, ukratko – informiranost) izjednačava sa za-robljenošću, a ta se zarobljenost po njegovu sudu transformira u zanos. Uloga nacional-žurnalizma je da “proizvodi ujedinjujuće histerije i inte-grirajuće panike” prizivajući tako u život naciju kao “vibrirajuće medij-sko tijelo”, odnosno “čisto uzbuđenje samim sobom”. Mediji su posvećeni zadatku da informirani kolektiv trajnim tematskim iritacijama drže na okupu. Moderne nacije, drugim riječima, jesu “društva uzbuđivanja” koja svoju formu osiguravaju medijski induciranim sinhronim stresom. Održavanje (barem) minimalne razine histerije i panike nužno je da bi se izbjeglo pogubno osipanje i eventualno postavljanje pitanja o samome smislu zajedništva te će kao izvorište napetosti u pravilu poslužiti anta-gonistički konstruirani Drugi, neprijatelj opće prakse, jer “bez neprijate-lja nacije nema ni nacije, bez stresa koji izaziva neprijatelj nema ni vlas-titoga stresa”.

Taj ugrožavajući i iritirajući Drugi – pomoću kojega se, uz ostalo, definira vlastiti identitet i, preko linije sukoba (na putu do konačne pob-jede), dokazuju superiornosti vlastite “kulture” i sustava vrijednosti – u hrvatskim je prilikama odavno kolektivno klišeiziran i nosi prepoznatlji-

9 Nina Čolović i Tamara Opačićproizvodnja другога

vi – srpski – predznak. Trajna srpska prijetnja, zlokobna i mučna, iz per-spektive hrvatske nacionalne fikcije ponajbolji je “jak razlog da se bude zajedno”. A proces izgradnje i popratne demonizacije tako osmišljenoga Drugog proširio se do mjere da masmedijska industrija toliko grca pod te-retom obaveza da više nije moguće izbjeći sistemske traljavosti, pa poje-dini raspleti nekada poprimaju odlike mračnih groteski.

(Evo primjera – jer mu ne možemo odoljeti – iz iste godine kada se urednik HTV-a ispričavao publici što donosi informaciju o krađi imovine čiji su vlasnici srpskoga porijekla, vrijeđajući usput one kojima je ta imo-vina oteta:

U ožujku je, elem, u Večernjem listu masnim slovima otisnut na-slov “Hrvat nađen mrtav u zatvorenome bunaru”, a članak ispod njega sadržavao je vijest o tome da je u Donjem Lapcu ubijen 69-godišnji Anto Krstić, doseljenik iz Kaknja. Uredništvo je, zbog lokaliteta na kojemu je zločin počinjen i činjenice da na njemu obitava “miješano stanovništvo”, odmah znalo tko će u naslovu biti “nađen mrtav” – ne Anto Krstić, razu-mije se, nego “Hrvat”, jer je to žrtvino obilježje presudni uzrok tragedije. Već u prvom izvještaju Večernji list daje do znanja kako je starac “ubijen na nacionalnoj osnovi, iako je bio u dobrim odnosima sa Srbima”. U slje-dećem raportu, gdje su osluhnuti zabrinuti glasovi “s terena”, javljeno je da su “svi odreda uvjereni kako je cilj ovoga ubojstva zastrašivanje preo-stalih 400 Hrvata u Donjem Lapcu”. Tome je pridodan i tekst o nasilnim provalama Srba u svoje kuće u Korenici, koje su svojedobno zauzeli Hr-vati iz Bosne i Hercegovine, a akcent je stavljen na optužbe protiv nevla-dinih organizacija jer “vode prosrpsku djelatnost na ličkom području”. Sljedeći izvještaj govorio je o tome da je u okolici mjesta zločina “situa-cija uzavrela”, da su “strasti uzburkane” te da je “donjolapačko područje prožeto nacionalnom napetošću”. Samo nekoliko dana kasnije policija je otkrila da je zlosretnoga Antu Krstića ubio njegov unuk, po nacionalnosti – jebi ga – Hrvat.)

Makar ne završavale potpunim faktografskim debaklom, takve i slične strategije konstruiranja iritirajućeg (odioznog, neprijateljski raspo-loženog i manje vrijednog) Drugog u fokusu su minuciozne analize Nine Čolović i Tamare Opačić, rada koji je, koliko je ovome potpisniku poz-

10 predgovorAnatomija nacional-žurnalizma

nato, dosad najdublje zašao pod kožu nacional-žurnalizmu na hrvatski način, raskrinkao njegove lingvističke i zanatske trikove, rasvijetlio nje-gove prizemne motive te skinuo ambalažu s njegove temeljne ambicije da “proizvodi ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike” i na taj način osigura infuziju kolektivnome nacionalnom biću kao “vibrirajućem me-dijskom tijelu”. Drska Sloterdijkova teza o tome da mediji, opskrbljujući javni prostor prilozima koji potiču ciljane vrste stresa i uzbuđenja, zapra-vo kreiraju naciju i održavaju je na životu, gotovo da je kroz ovu studiju našla svoju laboratorijsku potvrdu.

Novinarskom i jezičnom analizom više od tisuću članaka objavlje-nih u pet vodećih dnevnih novina tokom 2015. godine, vezanih uz do-gađaje koji su važni za Srbe u Hrvatskoj – od obilježavanja 20. godišnjice Oluje preko dokidanja prava na korištenje srpskoga jezika i ćiriličnoga pisma u Vukovaru, pokušaja afirmacije Nezavisne Države Hrvatske ospo-ravanjem manifestacija u Jadovnom i Srbu, parlamentarnih izbora i izbo-ra za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina pa do primjera drastično-ga jezičnog nasilja – autorice rijetkom kompetencijom seciraju živo tijelo današnjega hrvatskog novinarstva koje je, čini se više nego ikad prije, svedeno na servisnu službu vladajuće ideologije.

Stječemo tako precizan uvid u bogatu kolekciju manevara i tak-tičkih varijanti preko kojih suvremeni žurnalizam, odlučan da svjedoči “nacionalnu istinu” – umjesto one utemeljene na nepobitnim činjeni-cama ili bar na prašini realnosti koja nije pometena pod tepih, ako već nema nikakvih humanističkih nagnuća – svojski iznevjerava svoje drev-ne ideale: od banalnoga revizionizma i zanemarivanja izvora, poricanja zločina, ignorantskog odnosa prema žrtvama, etatizacije informacija, zauzimanja militarističkoga diskursa, glorificiranja “rata za domovinu” i ratom utvrđenih svetinja, podsticanja kolektivne fame o državi kao pseu-doreligijskome kultu... do normaliziranja predrasuda, stereotipa i govora mržnje koji bivaju inkorporirani u regularne novinske žanrove.

Rezultat sveobuhvatne nacionalizacije profesije, dakako, ima pri-je svega nadražajni učinak i služi reprodukciji ratne atmosfere i ratnih pravila ponašanja u ambijentu takozvanog mira, s jasnom markacijom neprijateljski nastrojenih elemenata čijim je djelovanjem (točnije: posto-


janjem) opća sigurnost dovedena u pitanje. “Kolektiv zajedničkog sluša-nja”, publika koja se “skupa informira i uzbuđuje”, dobiva redovita slje-dovanja psihopolitičke obuke ne bi li se u punoj pripravnosti, uživljena u ulogu agilnoga masovnog statista, uključila u vječnu “bitku za Hrvatsku”, u boj koji po naravi stvari nikada ne smije prestati, premda je istodobno oglašena i veličanstvena pobjeda za sva vremena, što su autorice lucidno uočile kroz dekonstrukciju mitoloških narativa u hrvatskim novinama povodom obljetnice Oluje i vojne parade u Zagrebu. “Da bi se prolongirao užitak i prolongirala zebnja, potrebno je prolongirati samo pobjeđivanje, a time i prijetnju politike hrvatskih Srba i Srbije nad kojima će pobjeda biti izvojevana, ispočetka i ispočetka.”

Opori okus koji ovo istraživanje ostavlja leži u spoznaji da nema-mo posla tek sa sporadičnom propagandnom vatrom, već s misijom koju punim plućima obavlja praktički cjelokupna medijska industrija – indu-strija koja je, ponovimo, uspjela nacionalizam osloboditi njegovih “vje-roispovjesnih” limita i ugraditi ga u profesionalne novinarske standarde – na što upućuje i činjenica da obrađeni dnevni listovi čine dobar dio hr-vatskoga medijskog mainstreama. Radi toga se može postaviti pitanje što uopće činiti u polju te državotvorne uniformnosti, tog nasilno fabricira-nog zanosa, te sveopće dosade, tog kariranog ubijanja u pojam, naime – ima li novinarstva izvan nacional-žurnalizma?

Ovaj potpisnik, iako neizliječeni skeptik, ne samo što čvrsto vjeruje u to da će punktovi otpora opstati, nego je ubijeđen da će – po logici nužne reakcije na dugoročno mentalno silovanje – uz poticaj nečega tako staro-modnog kao što su zdravi razum i potreba za slobodom njihov utjecaj sve više jačati. Analiza Nine Čolović i Tamare Opačić toj borbi daje neprocje-njivi doprinos.

Viktor Ivančić

Nina Čolović iTamara Opačić

Proizvodnja Другога

Srbi u hrvatskim dnevnim novinama

Iznevjerenasolidarnost


Da bi se ljude koji su desetljećima živjeli jedni s drugima okre-nulo jedne protiv drugih, bilo ih je potrebno uvjeriti da ne govore istim jezikom, da nemaju iste potrebe i strahove te da se ne suočavaju s istim problemima i prijetnjama. Kao na-jefektivnije sredstvo za legitimizaciju i osnaživanje do tada

potiskivanih nacionalizama pokazali su se, već u tome iskušani, masovni mediji. Kada su kamere Televizije Beograd popratile Slobodana Miloše-vića na Gazimestanu 1987. godine, dok je Srbima na Kosovu poručivao: “Niko ne sme da vas bije!”, izraženo je krenula propadati suradnja među televizijama, a njihove informativne emisije počele su stvarati i shvaća-ti vijesti na dijametralno suprotne načine. Političkim govorima i medij-skim napisima u kojima su se kalile nacionalističke politike razbuktala se vatra u kojoj će koju godinu kasnije u krvavim razaranjima, mučenji-ma, ubojstvima i etničkim progonima izgorjeti nekadašnja socijalistička Jugoslavija, a zajedno s njom i krilatica o bratstvu i jedinstvu svih njezi-nih naroda i narodnosti, kao i vrijednosti antifašističke borbe na kojima je sagrađena. Kako je primijetio Mark Thompson (1995:2) u uvodu svoje knjige o ulozi medija u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini u potica-nju i održavanju ratnih okolnosti, medijske “kampanje” bile su upravo te koje su prethodile vojnim pohodima: “Nasilje riječima proizvodilo je fizičko nasilje. Neovisnost i otpadništvo od službenih stavova surovo su očišćeni iz mnogih medija, što je bila predigra ‘čišćenju’ teritorija.” Nove, nacionalističke vlasti, s najutjecajnijim medijima na svojoj strani, osim što su se otisnule u borbu protiv vanjskih neprijatelja, nisu zazirale ni od obrušavanja na one “unutarnje”. Uz vladama nesklone intelektualce, no-vinare koji se nisu dali ušutkati, istaknute ličnosti opozicijskih stranaka i ljudskopravaške aktiviste, pripadnici novonastalih nacionalnih manjina bili su ti koji su se najčešće nalazili na meti prorežimskih javnih servisa i najčitanijih novina.

Iako je rat službeno u međunarodnim ugovorima i sporazumima zamro još sredinom devedesetih, mržnja iz koje su iznikle današnje na-cionalne države postaje sve smjelija i glasnija ne obazirući se previše na posljedice koje ostaju za njom kao ni na usahle riječi koje su političari, paradirajući pred kamerama, samo prije dvadesetak godina potpisivali.

16 iznevjerena solidarnost

Da palica kojom su dirigirani sukobi nije nikada ni bila spuštena, mož-da se najjasnije očituje u recikliranju već poznatih verbalnih hajki, izvu-čenih iz naftalina, kao i u jačanju revizionističkih tendencija koje teže tomu da negiraju užase obaju posljednjih ratova (osobito sistematskoga istrebljivanja cijelih naroda u koncentracijskim logorima u Drugome svjetskom ratu). Na tu je činjenicu upozorio i Boro Kontić, novinar i autor dokumentarnoga filma Godine koje su pojeli lavovi: “Propagandno ratno novinarstvo leš je koji još uvijek stoji u ormaru i činjenica da smo mu u međuvremenu navukli smoking ne utječe na njegov zadah. Posljedice vidimo u neprihvaćanju odgovornosti za posao koji radimo i u manifesta-cijskom novinarstvu koje je a priori za ili protiv nečega, pogotovo kada se izvještava o manjinskim skupinama ili o iole spornim temama.”1

O nepromijenjenosti situacije svjedoči i tekst koji je pred vama. On je rezultat jednogodišnje novinarske i lingvističke analize pet dnevnih listova kojom smo nastojali doći do odgovora na pitanje kako novinari i urednici nekih od najčitanijih novina u Hrvatskoj danas pristupaju te-mama koje su važne za srpsku zajednicu. Budući da se svakim pisanjem nužno oblikuje i razumijevanje odabranoga fenomena ili događaja, no-vinari se suočavaju s odgovornošću da ga što vjernije prikažu i približe čitatelju. Pred njih se pruža zadatak prosuđivanja koja značenja unijeti u neki fenomen ili događaj da bi se obuhvatilo sve ono što bi moglo biti relevantno da se on zaista shvati u svojoj punini, kao i zadatak organizi-ranja tih značenja u koherentan tekst. Zato je primarni naglasak u analizi postavljen upravo na osnovni alat novinarske struke – jezik. U potrazi za preciznošću i objektivnošću, u novinarstvu se tradicionalno više pažnje pridavalo uključivanju što više različitih strana i izvora kako bi se zastu-pila različita razumijevanja odabranoga fenomena ili događaja. Manje se pažnje posvećivalo tomu na koji način ucrtane strane i navedeni izvori, a i novinar preuzimajući ih, stvaraju ta, ponekad i kontradiktorna, razu-mijevanja kolektivne stvarnosti i kako oblikuju svakodnevnicu onih koji

1 Matječić, Barbara. (22.3.2011.) Novinarstvo kao topovska paljba. H-alter.org. Dostupno na: http://www.h-alter.org/vijesti/novinarstvo-kao-topovska-palj-ba Posljednji pristup: 20.12.2016.


su izloženi nasilju. Jedan od glavnih ciljeva ovoga rada stoga je inspirirati novinare, ali i ostale čitatelje, da posumnjaju u jezik, u njegovu distanci-ranost i objektivnost odnosno posijati sjeme nelagode s prividnom racio-nalnošću, zaokruženošću i zdravorazumnošću koje jezik nudi. Svijest o tome da jezik nije dovršen i kompaktan, već da je fleksibilno oruđe koje se pokorava interesima govornika, bili oni novinari ili predstavnici vlasti, primorava ne samo na opreznije promatranje jezika u relaciji prema dr-žavnoj i ekonomskoj moći nego i na njegovu promišljeniju upotrebu.

Ovom analizom obuhvaćeni su novinarski radovi objavljeni u Ve-černjem listu, Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Novom listu i Gla-su Slavonije tokom 2015. godine, u kojoj je nacionalistička, antimanjin-ska atmosfera, koja se intenzivira od pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji, dosegnula najveće razmjere. Za referentne točke analize odabrani su događaji važni za Srbe u Hrvatskoj: dvadeseta godišnjica Oluje, doki-danje prava na korištenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, pokušaji afirmacije Nezavisne Države Hrvatske (osporavanje manifesta-cija u Jadovnu i Srbu) te dva izborna procesa – za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini te za zastupnike u Hrvatskom saboru. Iako se istraživanje iz objektivnih razloga ograničilo na jedan dio tiskanih medija, neosporno je da analizirane dnevne novi-ne čine dobar dio hrvatskog medijskog mainstreama od kojeg značajno ne odstupa ni najveći dio najslušanijih, najgledanijih i najčitanijih radija, televizija i internetskih portala. Svi oni kroz svoje izvještavanje imaju sposobnost osigurati jačanje veza između različitih društvenih grupa, ali istodobno i hraniti antagonizme među njima. Ipak, dužnost solidarizira-nja s onima koji trpe nasilje nerijetko ostaje iznevjerena kada su u pitanju drugi i drugačiji, što nije bila iznimka ni u većini tekstova obuhvaćenim ovim istraživanjem.

1.1. Korpus i teme istraživanja

K orpus svake tematske cjeline sagrađen je na temelju članaka ob-javljenih u pet dnevnih novina u 2015. godini; u Jutarnjem, Ve-černjem i Novom listu te Glasu Slavonije i Slobodnoj Dalmaciji, a

vremenske su se odrednice prilagođavale datumima koji su bili najrele-vantniji za pojedine teme. To su bili datumi koji su se ticali kako histo-rijskih događaja, poput Dana ustanka u Srbu i dana obljetnice operacije Oluja, tako i tekućih, aktualnih procesa kao što je objava parlamentarnih izbora 8. novembra 2015. godine. Jutarnji i Večernji list izabrani su jer nisu svojim dosegom prostorno ograničeni, a čitaniji regionalni dnevnici: Novi list za područje Rijeke i Primorja, Slobodna Dalmacija za dalmatin-ske gradove i naselja te Glas Slavonije za Slavoniju i Baranju, pokazali su se nezaobilaznima zbog činjenice da je nekolicina tema imala izrazitu re-gionalnu i lokalnu važnost – kao što su na primjer dvojezičnost i upotreba ćirilice, koje su došle u središte pozornosti izglasavanjem izmjena Statuta Grada Vukovara, te utjecaj riječi Dinka Burića i Branimira Glavaša na poi-manje Hrvatskoga demokratskoga saveza Slavonije i Baranje (HDSSB) na dio Hrvatske koji barem nominalno pokriva. Kriterij za selekciju dnevnih je novina ujedno bila i podudarnost po profilu i formatu. Tako, primjerice, iako se radi o novinama s visokom tiražom i čitanošću, 24 sata, tabloid u užem smislu, nisu uključene u istraživanje jer odudaraju od ostatka selektiranih novina, polutabloida, karakteriziranih kraćim novinskim formama u kojima informativne forme ipak uspijevaju nadjačati one sen-zacionalističke. Članci su iz dnevnih novina generirani ključnim riječima (npr. ćirilica i Statut za izmjene Statuta Grada Vukovara), prema kojima je posložena računalna baza tekstova u nezavisnoj ustanovi, agenciji za praćenje medija. S obzirom na to da su članci prikupljani elektronički, na temelju ključnih riječi, moglo se dogoditi da je pokoji tekst promakao istraživačicama, zbog čega treba imati na umu mogućnost odstupanja u izgrađenom korpusu u odnosu na stvarnu produkciju. Kvantitativna (sta-tistička) i kvalitativna (jezična) analiza provedene su sasvim autonomno


jedna od druge, kao međusobna provjera i korektiv, uz kombiniranje no-vinarskoga i lingvističkoga doprinosa, kako bi se osigurala referentnost i utemeljenost podataka.

Teme su odabrane prema načelu relevantnosti za srpsku etničku manjinu u Hrvatskoj, iako ovim radom, zbog ograničenosti financijskih i vremenskih resursa, nije bilo moguće iscrpiti sve one koje su na neki na-čin obilježile i utjecale na proširenje ili sužavanje sloboda hrvatskih Srba u 2015. godini. Moguće ih je posložiti u četiri grupe:

Nasljeđe Drugoga svjetskog rata i rata devedesetih u Hrvatskoj: a. komemoracija ubijenih u koncentracijskih logorima Gospić –

Jadovno – Pag; b. obilježavanje antifašističkoga ustanka u Srbu; c. dvadeseta obljetnica Oluje.

Sudjelovanje u državnim institucijama:

a. izbori za Hrvatski sabor; b. izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina.

Jezično nasilje:

a. izjave Dinka Burića i Branimira Glavaša; b. izjave Ruže Tomašić,

Uskraćivanje temeljnih sloboda (izmjene Statuta Grada Vukovara).

Sve skupa, kroz sve nabrojene tematske cjeline protegnut će se 1 154 član-ka, u varijabilnim omjerima, pri čemu te varijacije najbolje otkrivaju što mediji poimaju ili ne poimaju kao vijest, odnosno čemu pridaju manju, a čemu veću važnost.

1.2. O kritičkoj analizi diskursa

Analiza diskursa interdisciplinarno je područje koje raspo-laže bogatim i heterogenim spletom teorija i metodologija dubinske raščlambe teksta, čije motivacije i primjene mogu biti raznorodne. Kritička analiza diskursa (KAD), upotrijeb-ljena u ovome radu, jedna je njezina grana čija programat-

ska načela u središte zanimanja postavljaju odnos između jezika i moći, jezika i ideologije te jezika i slobode. Za nju je diskurs oblik društvene prakse, zbog čega ona nije toliko zainteresirana za promatranje jezika zbog jezika samoga, već za načine na koje on strukturira društvo i načine na koje se institucionalizira kako bi se te strukture očuvale sukladno in-teresima onih koji se nalaze na vlasti. Za kritičku analizu diskursa jezik “stječe moć kada ga upotrebljavaju moćni ljudi. Time se može objasniti zašto KAD uvijek staje na stranu onih koji pate i kritički analizira jezičnu upotrebu onih koji posjeduju moć, koji su odgovorni za postojanje nerav-nopravnosti i koji isto tako imaju alate i priliku da to promijene” (Wodak i Meyer 2011:10). Kritičku analizu diskursa ne zanimaju namjere govor-nika, koje on može izabrati iskreno objelodaniti istraživaču i javnosti ili ne, nego se koncentrira na ono što je rečeno i kakve je to posljedice osta-vilo za sobom. Svaka analiza teksta gradirana je od najmanjih značenj-skih jedinica (morfema) preko riječi i rečenica do teksta, koji je osnovnim fokusom istraživača u svojoj cjelovitosti, dorečenosti i koherentnosti. S obzirom na opseg korpusa, u ovoj su analizi na samome početku identi-ficirane makrotematske strukture koje su predstavljale fokalne točke za organizaciju članaka i koje su se potom raščlanjivale na manje gradivne elemente. Tako je primjerice korpus posvećen Oluji (preko 230 članaka) podijeljen prvo na tekstove koji se odnose na civilne žrtve rata, zatim na mimohod u Zagrebu i okupljanje u Kninu te, naposljetku, na historijske prikaze operacije, da bi tek onda u tim cjelinama bili traženi rekurentni obrasci izgradnje sjećanja na Oluju te razmatrani načini na koje se obliku-ju i značenja koja poprimaju.

1.3. O statističkoj analizi

U statističkoj su se obradi podataka koristile ove varijable: a) istaknutost članka na naslovnoj stranici dnevnih novina (1. da ili 2. ne); b) rubrika u kojoj je članak objavljen (1. događaji dana, novosti ili unu-

tarnja politika, 2. vanjska politika, 3. kultura, 4. gradske stranice, 5. sport, 6. zabava, 7. zadnja stranica, 8. prilog – revija, 9. prilog – poli-tički magazin, 10. specijalizirani prilog, 11. crna kronika i ostalo);

c) vrsta članka, koja je uvelike vezana uz prethodnu varijablu (1. vijest i kratka vijest, do 10 redaka, 2. kratki članak, veličine iznad 10 reda-ka do pola novinske kartice, 3. članak, veličine od pola do jedne cije-le stranice, 4. veliki članak, od jedne do dvije stranice, 5. reportaža, 6. pismo čitatelja, 7. komentar, 8. intervju, 9. analiza, 10. crtica, ko-mentar duljine do 10 redaka, 11. fotovijest, 12. ispravak, demanti ili reakcija, 13. izdvojena izjava, 14. grafički prikaz i 15. ostalo);

d) govori li se o Srbima u Hrvatskoj (1. da ili 2. ne), pri čemu su tekstovi u kojima su Srbi spomenuti izdvojeni i posebno statistički obrađe-ni da bi se utvrdili opći trendovi u izvještavanju o srpskoj etničkoj manjini;

e) ako se o Srbima govori u novinama, tko je taj koji govori (1. pojedin-ci ili udruge koji pripadaju srpskoj etničkoj manjini, 2. pojedinci ili udruge koje ne pripadaju srpskoj etničkoj manjini i 3. teško je odre-diti);

f) komu je pripisan članak (1. novinaru, 2. novinskoj agenciji, 3. prila-gođenoj agencijskoj vijesti, 4. redakcijskom tekstu ili 5. ostalome);

g) pridržava li se novinar profesionalnoga standarda uvrštavanja veće-ga broja izvora u tekstu (odnosno navodi li se: 1. samo jedan izvor, 2. dva izvora, 3. tri i više izvora, 4. neimenovani izvor, 5. nema izvora i 6. teško je odrediti) te koliko strana priče prezentiraju ti izvori (1. jednostrana prezentacija, 2. dvostrana, 3. višestruka, 4. nije moguće utvrditi i 5. neprimjenjivo);

22 iznevjerena solidarnost

h) tko je glavni izvor informacija u članku; ako su se u članku pojavlji-vala dva ili više izvora, za glavni izvor uzet je onaj koji je zauzimao količinski najviše prostora, a ako se radilo o jednakoj zastupljenosti više izvora, takav članak izuzet je od analize, tj. svrstan je u katego-riju “neprimjenjivo”;

i) u kojoj mjeri su za mišljenje pitani muškarci, a u kojoj mjeri žene.

Za pojedine teme uvedene su specifične varijable, pa je tako u član-cima koji su obuhvaćeni tematskom cjelinom jezičnoga nasilja sagledano:

j) osuđuje li se takvo ponašanje (1. da, 2. ne i 3. teško je odrediti); k) ako se osuđuje, tko to čini (1. novinar, 2. sugovornik ili osoba koja je

citirana, 3. teško je odrediti).

Članci u korpusu dvadesete obljetnice Oluje suočeni su s pitanjima: l) spominju li se srpske civilne žrtve (1. da, 2. ne i 3. teško je odrediti); lj) ako se spominju, tko ih spominje (1. pojedinci ili udruge koji pripa-

daju srpskoj etničkoj manjini, 2. pojedinci ili udruge koje ne pripa-daju srpskoj etničkoj manjini i 3. teško je odrediti).

Slična varijabla primijenjena je i na korpus komemoracije u Jadovnu: m) spominju li se žrtve Drugoga svjetskog rata (1. da, 2. ne i 3. teško je

odrediti); n) ako se spominju, tko ih spominje (1. organizacije naroda pogođenih

rasnim zakonima u Drugom svjetskom ratu i pojedinci koji im pri-padaju, 2. organizacije i pojedinci koji ne pripadaju narodima progo-njenima u Drugom svjetskom ratu i 3. teško je odrediti).

Nasljeđe Drugoga svjetskog rata i rata devedesetih

2.1. Sjećanje na Jadovno

V eć dan nakon što je Slavko Kvaternik na radiju proglasio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske (NDH), 11. aprila 1941., prije nego što je uopće donesena Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih

i pogubljenih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore (25. no-vembra 1941.), započela su prva masovna hapšenja, zlostavljanja i muče-nja Srba, Židova i Hrvata antifašista u Gospiću. Iako Romi tada još nisu bili prioritet ustaških vlasti, genocid se nad romskim narodom dogodio samo godinu dana kasnije, sredinom 1942., u Jasenovcu. U kaznionicu su gospićkoga Okružnog suda, poznatu i pod imenom Gericht, na počet-ku pristizali zatvorenici s gospićkoga područja, no s vremenom su tamo prisilno dopremane i osobe iz cijele NDH. Čak je do 30 ljudi znalo biti stisnuto u jednoj ćeliji ili hodniku, a 2 500 do 3 000 u jednome navratu napuniti dvorište, dok je broj zatočenih toliko rastao da je uvelike nad-mašio i te kapacitete. Ustaše su krajem maja 1941. godine odlučili kazni-onici pridodati koncentracijski logor u blizini Jadovna na planini Velebit, s kojim su ubojstva omasovljena i postala sustavna, te krajem juna logo-re u Slani i Metajni na otoku Pagu. Logore u kojima će većina onih koji će kroz nju proći biti pogubljena sagradili su zatvorenici svojim rukama pod nadzorom ustaških stražara. U sustav koncentracijskih logora, danas znanoga samo kao Jadovno, bili su uključeni i sabirni logor na Ovčari, lo-gor na gospićkoj željezničkoj stanici i pomoćni logor Stupačinovo pokraj Baških Oštarija. U knjizi Jadovno: kompleks ustaških logora 1941. iz 2007. godine, dosad najopsežnijoj studiji posvećenoj kompleksu ustaških logo-ra Gospić – Jadovno – Pag, Đuro Zatezalo ističe da je samo između 20. jula i 19. augusta oko 25 000 zatvorenika prebačeno iz Gospića u Jadovno. U podizanje logora na Velebitu ustaše su se upustili zbog teško prohodno-ga terena ispunjenoga jamama koje su bile pogodne za zatrpavanje tijela nakon egzekucije, a i slabe naseljenosti koja je doprinosila mogućnosti zaklanjanja zločina od očiju javnosti. Vrućina i nestašica hrane te težak fi-zički rad uz neprestana maltretiranja iscrpljivali su zatvorenike. Između


2 500 i 3 500 ljudi u logoru Jadovno znalo bi čekati gotovo sigurnu smrt, ne znajući koga će od njih to jutro ili tu večer ustaše odvesti. Silovanja, poniženja i iživljavanja nad onima koji su najranjiviji, i ženama i djecom, bili su svakodnevnica, a sačuvana su svjedočanstva kako nekolicine onih koji su uspjeli preživjeti tako i uhvaćenih ustaških stražara. Zatezalo iz-nosi podatak da su između 24. juna i 21. augusta ustaše i dva do tri puta na dan ubijali cijele grupe od 40 do 60, nekada i do 80 ljudi, a neki su zatoče-nici u jame bacani i živi, ostavljeni da umru zatrpani tijelima. Uoči dolas-ka Talijana, omogućenoga Rimskim ugovorima, koji su htjeli uspostaviti kontrolu nad područjem za koje su smatrali da ustašama polako klizi iz ruku zbog sve većega broja ustanaka srpskoga stanovništva, preostali su zatvorenici hitro ubijani ili prebacivani u Jasenovac, Jastrebarsko i druge logore u NDH. Kosti iz tridesetak jama koje su do danas pronađene nisu iskopane i sahranjene, a mjesta stradanja ostaju uglavnom neistraženima i neoznačenima.

Svake godine na obljetnicu stradanja Srpsko narodno vijeće, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Eparhija gornjokarlovačka Srpske pravoslavne crkve i Koordinacija židovskih općina iz Zagreba organi-ziraju komemoraciju neposredno uz spomenik stradalima, u blizini Ša-ranove jame. Od 2013. godine komemorativna okupljanja suočena su s kontraskupovima Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi i Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Rijeke i Gospića. Ko-memoraciju su potisnule 2015. godine u drugi plan i rasprave o kanoniza-ciji zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca kao i o ulozi koju je imao u Drugome svjetskom ratu, koje su potaknute govorom srpskoga mini-stra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna prava Aleksandra Vulina na komemoraciji, iz kojega je u svim medijima citiran dio u kojem Stepinca naziva “ustaškim vikarom”.

Ovim su dijelom istraživanja obuhvaćeni članci objavljeni od 15. juna do 11. jula 2015., tjedan dana prije i tjedan dana nakon komemoracije koja je održana 21. juna, a teži sagledavanju strukture medijskoga teksta u potrazi za time kako je ispreplitanje drugih tema (tema Alojzija Stepinca i odnosa Srbije i Hrvatske) s temom Jadovna utjecalo na način na koji se proizvodi i modelira sjećanje na traumu generiranu nasiljem koje je Ne-zavisna Država Hrvatska provodila nad vlastitim građanima.

26 nasljeđe drugoga svjetskog rata i rata devedesetih

Za razliku od prethodnih godina u kojima su mediji pretežno zane-marivali komemoraciju, u 2015. su o njoj izvijestile sve analizirane no-vine, no pažnja je uglavnom bila izmaknuta i koncentrirana na Vulinov govor na komemorativnom skupu (54.7%). Senzacionalističko izvješta-vanje zasjenilo je pisanje o žrtvama Drugoga svjetskog rata koje, iako se spominju u 43.4% članaka, postaju glavna tema u samo njih 3.8%. Da se razgovor o Jadovnu sveo na sukob između srpskoga i hrvatskoga držav-noga vrha, pokazuje i podatak da se upravo hrvatski i srpski političari, odmah nakon samih novinara (44.9%), najčešće pojavljuju kao glavni iz-vori informacija, odnosno sugovornici ili citirane osobe (28.5%), dok se historičare u samo 2% prilika pitalo za doprinos, a u identičnome omjeru i žrtve Drugoga svjetskog rata te sudionike Narodnooslobodilačke borbe. Zabrinjava i činjenica da su mediji ravnopravan tretman pružili organi-zatorima komemoracije (predsjednik Srpskoga narodnoga vijeća Milorad Pupovac glavni je izvor informacija u 2% slučajeva) i prosvjednicima koji nastoje negirati antifašističke vrijednosti i umanjiti razmjere holokausta (predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata Rijeke i Gospića Mile Biondić izvor je informacija također u 2% slučajeva). Pri-tom se 41.5% članaka ne oslanja ni na jedan izvor, jedan se izvor navodi u 35.8% članaka, dva izvora u 7.5%, a tri ili više izvora u 15.1% članaka.

Kada bi netko na temelju onoga što se pisalo o Jadovnu u dnevnim novinama 2015. godine pokušao saznati nešto više o okolnostima njego-va nastanka i o tome što se komemoriralo te sredine juna, dobio bi ne-potpunu ili modificiranu verziju onoga što nam govori usmena historija koja je uspjela odoljeti protoku vremena i revizionističkim naporima. Iako je moguće pronaći nekoliko desetaka članaka u kojima se spomi-nje Jadovno, činjenice koje su u njima iznesene moguće je sažeti u svega par redaka. U svim novinama navedeno je u nekom trenutku, i to u više navrata, da je komemoracija posvećena žrtvama ustaškoga režima2, pri

2 V. npr. Carević, Olga. Govor Vulina neće utjecati na suživot Hrvata i Srba. (pismo čitatelja). (2.7). Večernji list; Špoljar, Marko. Granatiranjem Stepinca izazvao je diplomatski incident. (28.6). Večernji list; Izvjesio zastavu Srbije, kažnjen s 229 kn. (24.6). Slobodna Dalmacija; Ne može ista ruka nositi vijenacu Bleiburg i Jase-novac. (22.6). Slobodna Dalmacija; Pavić, Siniša. Grabar-Kitarović: Mi smo na-dišli razinu Vulinove provokacije. (23.6). Novi list; E.S. / I.M. Grabar-Kitarović: Nadišli smo tu razinu provokacija. (23.6) Glas Slavonije.


čemu su Gospić i Pag pridruženi Jadovnu samo u kolumni Tihomira Pono-ša u Novome listu 27. juna (“sustav koji se protezao od Like do Paga”3) i u članku Slobodne Dalmacije 22. juna (“komemoracij[a] za žrtve ustaškoga logora Gospić – Jadovno – Pag”4) te implicitno u revizionističkom članku u kojem se o njemu govori kao o “kompleksu koncentracijskih logora”5. U drugim su člancima preostale lokacije na kojima su bili podignuti logori prešućene, a zajedno sa singularnim oblikom Jadovno, bez prethodnoga pojašnjenja, sugerirano je da se radi o jednome logoru, jednome mjestu pogibije, čime novine propuštaju istaknuti organiziranost i sustavnost ustaškoga nasilja. Članak u Slobodnoj Dalmaciji 22.6. i Ponoševa kolum-na 27.6. jedina su dva članka u kojima se opisuju razmjeri stradanja. Ti-homir Ponoš piše o broju ubijenih i ukazuje na relevantnost Jadovna za razumijevanje događaja koji su uslijedili u Srbu, ustanka srpskoga i hrvat-skoga antifašističkoga stanovništva: “[U]bijeno je više od 20 000 ljudi, mahom Srba i Židova. Teror i zločini ustaškog režima upravo u tom dijelu Hrvatske bili su važan uzročnik izbijanja ustanka u Lici koncem srpnja 1941.” Tekst Slobodne Dalmacije prenosi riječi tadašnjeg ministra kulture Berislava Šipuša, jedinoga predstavnika Vlade na komemoraciji, koje se isto tako zadržavaju na statistici, ali i eksplicitno osuđuju i navode mo-tive ustaškoga režima: “Bez obzira na to je li točan podatak povjesničara Slavka Goldsteina da je ovdje blizu 24 tisuće žrtava ili povjesničara Đure Zatezala o preko 40 tisuća žrtava, to je bez sumnje vrlo tragično mjesto, kako za Srbe, Židove i Rome, tako i za nas Hrvate, zato što je ovdje netko u naše ime činio zlo tragičnog ljeta 1941. godine, i to masovnim ubojstvima za rasnu čistoću.” U istome članku parafraziran je i dio onoga što je rekao Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a: “[U] svom je govoru podsjetio da je u NDH ozakonjena ideja da Srbe, Židove, Rome i komuniste zbog njiho-vih ideja treba istrijebiti, iseliti ili prisilno pohrvatiti i pokatoličiti.” Ve-černji list bilježi izjavu Jurja Hrženjaka, partizanskoga borca i počasnog predsjednika Antifašističke lige Republike Hrvatske: “Vrlo brzo nakon

3 Ponoš, Tihomir. Zašto bi Vlada štitila samo Stepinca. (27.6). Novi list. 4 Ne može ista ruka nositi vijenacu Bleiburg i Jasenovac. (22.6). Slobodna Dalmacija 5 Utvrditi točan broj svih žrtava. (22.6). Slobodna Dalmacija.


uspostave NDH, počeli smo saznavati da ljude hapse i odvode na Velebit. Nismo točno znali za Jadovno, no znali smo da ljude odvode. [...] Na tisuće Srba i Židova ubijeno je u prvim mjesecima NDH.”6 Znači, u nešto više od kartice teksta zgusnuti su kompletni podaci o jednome od najstrašnijih zločina u recentnoj povijesti na ovim područjima, a kada bi se krenuli sa-žimati, s izostavljanjem onoga što je redundantno i ponovljeno, znanje o koncentracijskim logorima početkom četrdesetih u NDH, u obliku u kojem prodire u medije, dalo bi se svesti na dvije-tri škrte rečenice. Saže-tak tih podataka morao bi se tada pretežno osloniti na citate istrgnute iz govora političara i organizatora, jer vrlo su rijetki primjeri u kojima sâm novinar preuzima dužnost istraživanja materijala o Jadovnu i izvlačenja relevantnih informacija iz ionako oskudne literature o teroru nad zatvo-renicima kaznionice u Gospiću 1941. i zarobljenicima koncentracijskih logora nadograđenih na nju. Kada se sagleda zanimanje za sudbinu žrtava u kontekstu cjelovitoga korpusa, od 58 članaka svega su tri sadržavala nešto više o Jadovnu od puke napomene da je to bio ustaški koncentracij-ski logor, a samo u jednome od tih triju članaka, onome Slobodne Dalma-cije 22. juna, žrtve i komemoracija bile središnja tema teksta.7 No i on gubi kompas u jednom trenutku, prešavši u ruke uredništva koje odabire vizualnu opremu, nadnaslov i naslov kojima će se interes s Jadovna pre-baciti na govor Aleksandra Vulina (“Komemoracija u Jadovnu: Ministar Aleksandar Vulin, izaslanik srpske vlade, sudjelovao na obilježavanju 74. obljetnice zločina”). Izdvojena kolumna Tihomira Ponoša isto se tako uvija pod pritiskom vizuala (fotografija Alojzija Stepinca koja se proteže cijelom stranicom), nadnaslova i naslova te se tekst s početnoga razmatra-nja događaja 1941. i nasilja nad žrtvama danas postepeno odmiče, zajedno s ostalim člancima obuhvaćenim istraživanjem, prema Vulinu i Stepin-cu. Iz svega toga može se zaključiti da su u 2015. godini dnevne novine, ako ne njihovi novinari, onda urednici umjesto njih, dosljedno napuštale žrtve, a mogućnost bijega pronašle su u govoru srpskoga političara i nje-

6 Prerad, Danijel. Milanović: 20. stoljeće obilježili su Stjepan Radić, Tito i Tuđman. (23.6) Večernji list.

7 Ne može ista ruka nositi vijenacu Bleiburg i Jasenovac. (22.6). Slobodna Dalmacija.


govu spominjanju uloge zagrebačkoga kardinala u ratu. Svjedočenja o če-trdesetima odumiru i blijede naočigled onih koji ih imaju obavezu održati i prenijeti, pa je iskaz Jurja Hrženjaka u Večernjem listu 23. juna jedino iskustvo izravnoga sudionika Narodnooslobodilačke borbe (NOB) do-kumentirano u novinama,8 a iskustva živućih, onih koji su uspjeli po-bjeći, umrlih, pohranjena u arhivima, ili obitelji stradalih bez iznim-ke izostaju. Razgovor s onima koji bi mogli ispričati što su proživjeli ili pretraga arhivskoga materijala naizgled nikomu ne pada na pamet, iako se svijest o tome da bi se vokalizacija iskustava žrtava trebala dogoditi, da bi netko trebao reći nešto za njih, nazire u komentarima i člancima, ali i tada se zadržava samo na primjećivanju, bez ikakva zalaganja da se pro-nađe način za ispravljanje toga propusta: “Ministar [...] u srpskoj vladi [...] izazvao je diplomatski incident, a komemoraciju žrtava ustaškog režima u logoru Jadovno [...] bacio je u treći plan.”9; “O žrtvama Jadovna nitko ne govori.”10; “O tom zlu koje se tamo događalo se ne govori, o žrtvama se ne govori...”11. Ministar koji baca žrtve “u treći plan” i neimenovani “netko” tko bi trebao govoriti o njima izmaknuta su mjesta u koje se istjeruje od-govornost prema žrtvama i kojima se novinski tekst nastoji pročistiti od te odgovornosti. Žrtve klize sa stranica dnevnih novina koje naizgled ne mogu učiniti ništa da to zaustave, a ta nemoć najjasnije dolazi do izražaja upotrebom pasivne konstrukcije “ne govori se”. Srpski ministar i nepo-znati “netko” ne samo da snose krivnju za distanciranje od žrtava nego su proglašeni krivima i za nasilje nad samim medijskim jezikom koji skriva svoju narav u viktimizaciji koju je prisvojio za sebe i iz koje ne može ili ne želi izaći. Pasivnost i inertnost teksta krinka su koja prekriva nevoljkost medija da fokus zadrže na onima koje je opresija u NDH izravno pogodila te da filtriraju i selektiraju one aspekte komemoracije koji će omogućiti


9 Špoljar, Marko. Granatiranjem Stepinca izazvao je diplomatski incident. (28.6). Večernji list

10 Lovrić, Jelena. Riječi srpskoga ministra Vulina rezultirale su obnavljanjem mr-žnje. (27.6). Jutarnji list.

11 Ponoš, Tihomir. Zašto bi Vlada štitila samo Stepinca. (27.6). Novi list.


U članku Novoga lista uredništvo čitatelju sugerira naslovom i vizualom kamo usmjeriti pažnju - s konteksta genocida u NDH prema zagrebačkom kardinalu.


dostojanstveno sjećanje na žrtve i educirati javnost o opasnostima his-torijskoga revizionizma i nekritičnosti prema izviranju etničke mržnje danas. Ono što mediji odabiru ili odbijaju kodirati značenjske su kompo-nente kojima se u sprezi s komponentama utkanima u obrazovni, zako-nodavni i politički diskurs gradi, socijalizira i institucionalizira sjećanje. Zato je razotkrivanje hinjene neutralnosti medija te preispitivanje kom-plicitnosti novinskih tekstova i aktera koji u njima zauzimaju pozicije go-vora (kao što su predsjednica i premijer) temeljnim zadatkom ovoga rada.

Dan nakon komemoracije žrtava stradalih na Velebitu, Pagu i u Gospiću, 22. juna, obilježen je Dan antifašističke borbe u šumi Brezovici pokraj Siska, u kojoj je osnovan Prvi partizanski odred, a obljetnici su pri-sustvovali predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Zoran Mila-nović s predstavnicima Sabora i članovima HAZU-a. U kontrastu s Brezo-vicom, na komemoraciji uz Šaranovu jamu nisu se pojavili ni predsjednica ni premijer, a Vladu je predstavljao jedino Berislav Šipuš, ministar kultu-re, pri čemu će samo već spomenuti novinar Novog lista, Tihomir Ponoš, postaviti pitanje: “Zašto komemoraciju na takvom mjestu ne organizira država, svejedno o kojoj razini vlasti je riječ, od državne do gradske?”12 Brezovica se isprepliće s Jadovnom, a implicitno i sa značenjem utkanim u druge antifašističke i memorijalne lokalitete, tako da su tendencije u transformaciji tih značenja, da bi ih se prilagodilo državnome i nacional-nome, komplementarne i idu u korak jedna s drugom. Večernji list otva-ra priču o brezovičkoj obljetnici riječima Zorana Milanovića: “Hrvati su i 1941. i 1991. godine izabrali pravi put...”, a odrednica hrvatstva pojačana je i brojevima iznesenima u umetnutom, kraćem tekstu o događajima 22. juna 1941., u kojem je zapisano da je Odred u konačnici brojio 77 članova, od kojih su 72 bili Hrvati te tri Srbina i dva Slovenca.13 Dok su stradanja u Jadovnu u dokumentima i knjigama zabilježena kao masovna strada-nja Srba i Židova, a ustanak u Srbu iste godine kao otpor koje je povelo u prvome redu srpsko stanovništvo, iz Brezovice proizlazi Prvi partizanski

12 Ibid. 13 Prerad, Danijel. Milanović: 20. stoljeće obilježili su Stjepan Radić, Tito i Tuđman.

(23.6) Večernji list.


Iskaz Jurja Hrženjaka jedino je iskustvo pripadnika Narodnooslobodilačke borbe u novinama u periodu oko komemoracije Jadovna.


odred, s najvećim udjelom Hrvata, uz podršku Komunističke partije. Da bi se antifašizam iznova osmislio u skladu s nacionalističkom politikom, kao pokret s dominantnim, ako ne i isključivim, hrvatskim predznakom, te instrumentalizirao u svrhu proizvodnje i homogenizacije nacionalno-ga subjekta, državna se moć upisuje u Brezovicu umjesto u Srb, a to posta-je najočitije u izmjenama službenoga kalendara. Iako je u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 27. jula, Dan ustanka u Srbu, bio datum kada se obi-lježavao ustanak naroda Hrvatske protiv zločinačke NDH, Dan antifaši-stičke borbe pomaknut je u RH na dan osnivanja sisačkoga partizanskog odreda. Kroatiziranje antifašističke borbe postignuto je značenjskom intervencijom u prostor i u kalendar, ali i manipulacijom polisemičnom riječju Hrvat, koja može aktualizirati značenja državljanstva i etniciteta. On se naizmjenično i asocijativno upotrebljava s pojmom Hrvatska kako bi se konsolidirale i učvrstile veze između etničkoga i nacionalnoga/dr-žavnoga, što se primjerice očituje u proširenju Milanovićeva citata u Ve-černjem listu: “Hrvati su i 1941. i 1991. godine izabrali pravi put. [...] Zbog mladića [...] koji su se samostalno sklonili u šumu [...] i onih koji su im se kasnije u borbi pridružili, Hrvatska je završila na pravednoj strani u 2. sv-jetskom ratu.” Ako je antifašistička borba bila hrvatska, ako su srpski, a s njime i drugi, narodi potisnuti, onda se kreiraju uvjeti za ono što će zaživ-jeti u Milanovićevu iskazu – da se antifašistička borba prozove pobjedom Hrvata, a u stapanju etničkoga i nacionalnoga onda i etnički unificirane, hrvatske Hrvatske. Dakle, moguće je identificirati i sažeti nekoliko revi-zionističkih trendova: a) istiskivanje nepoželjnih života iz državnoga/nacionalnoga (a time i

iz društvenih resursa vezanih uz državljanstvo i građanstvo); b) nanovo ispisivanje historije, ovaj put bez svih nehrvatskih naroda, s

primarnom nakanom, kako će pokazati ostatak analize, brisanja srp-skih boraca i borkinja koji su bili dominantno prisutni u NOB-u;

c) ili, u težnji prema točki b), nanovo ispisivanje historije sa Srbima, a zatim i s drugim nehrvatskim narodima, u subordiniranoj i manje va-žnoj ulozi.

Preokretanje historije naglavačke najlakše je pratiti analizom dijelova govora predsjednice u Brezovici koje prenosi Večernji list: “Osnutak Si-


sačkog odreda bio je početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države, kompromitirajući je predajom dijela hrvatskih krajeva okupatorima i pro-gonima na rasnoj i političkoj osnovi. [...] U Domovinskom ratu završena je povijesna borba za samostalnu državu Hrvatsku, a antifašistička borba bila je jedna od njenih etapa. [...] Ne umanjujući žrtve antifašista i zločine NDH, možemo osuditi sve zločine koji su se, bez opravdanja, dogodili i nakon rata.”14 Partizanski odred u Sisku, poistovjećen s hrvatskim antifa-šističkim otporom, pozicioniran je na polazište historije (“početak borbe za oslobođenje Hrvatske”), a na njezin kraj smješten je rat devedesetih (“završena je povijesna borba za samostalnu državu Hrvatsku...”), čime se uspostavlja kontinuitet između Narodnooslobodilačke borbe i rata de-vedesetih, onoga za što su se borili oni koji su se digli protiv ustaške vlasti 1941. i onoga za što se borila hrvatska vojska devedesetih. Na formalno-me je planu kontinuitet moguće iščitati iz antonimskoga odnosa početak/završetak, a svaki element funkcionira kao zamjena za koncepte osnutak Sisačkoga odreda/Domovinski rat na koje se preslikava kontrast. Osim an-tonimskim, horizontalnim odnosima, kontinuitet se istovremeno gradi i vertikalno, definiranjem antifašističke borbe kao etape rata devedesetih, kao njezina dijela. U periodizaciji “borbe za oslobođenje” antifašistička borba postaje stepenicom i strateškim alatom u razvijanju kasnijega rata i onoga što je njime urodilo, čime se njezina postignuća pridodaju pos-tignućima rata devedesetih. Premoćna pobjeda partizana u Narodnoo-slobodilačkome ratu i Saveznika diljem Europe izvor je na koji naciona-listička retorika nastoji nadovezati pobjedu rata devedesetih, sve kako bi utažila potrebu za afirmiranjem opravdanosti i čistoće vlastitih pos-tupaka u njemu. Izjednačavanjem osporavane pobjedničke naravi Olu-je na Haškome sudu, posebice presudom u februaru 2015., s pobjedom koju prihvaća cijela Europa i koja je zapisana u zakone i ustave europskih zemalja, te se dvije pobjede pokušavaju uravnotežiti kako bi se pobjeda hrvatske vojske učinila jednako pravednom, premoćnom i snažnom kao



ona koja je izborena 1945. godine. Ali parazitsko napajanje rata devedese-tih simbolikom NOB-a ne zaustavlja se samo na izjednačavanju, nego se u istome mahu proširuje prema cilju oslabljivanja iskrenosti antifašistič-ke borbe koja kao nusprodukt asocijativnoga transfera stječe svu težinu onoga što je ratom devedesetih učinjeno, tragove razaranja kojim je Oluja trgala zajedništvo građeno savezništvom među narodima u odupiranju kolaboracionističkim i okupatorskim vojskama u vrijeme NDH. Da kon-tinuitet nije slučajan, pokazuje i to što će na obljetnici u Brezovici i Mila-novićev govor slijediti logiku predsjedničinoga: “Hrvati su i 1941. i 1991. godine izabrali pravi put [...]”.Etnička i nacionalna homogenizacija koja će se preslikati na teritorij, ucr-tavajući u njemu granice dokle god seže etničko i nacionalno, vezivno je tkivo inače supstancijalno drugačijih konteksta četrdesetih i devedese-tih. “Oslobađanje” koje predsjednica pripisuje NOB-u i Oluji zapravo se odnosi na preuzimanje teritorija i kontrolu nad njim, što se vidi iz okru-ženja u kojem se taj pojam nalazi: “oslobođenje Hrvatske od okupacije”, pri čemu riječ okupacija podrazumijeva zaposjedanje teritorija izvana, od neke tuđinske vlasti. Teritorijalne pretenzije nisu pridane ustašama – oni su prikazani kao puki participanti u zadovoljavanju gladi okupatora za zemljom, primarno talijanskih koji su anektirali Hrvatsko primorje i dalmatinske gradove i otoke (“predaja dijela hrvatskih krajeva okupato-rima”), u naivnosti ideološkoga zanosa (“u ime ostvarenja hrvatske dr-žave”), što se izdvaja kao njihov najveći grijeh (“kompromitirali su se”). Kada se četrdesete reduciraju na sukob oko teritorija, tada se on izmješta iz sukoba između ustaša i partizana u sukob između Hrvata i okupato-ra, što je omogućeno pohrvaćivanjem partizanskoga pokreta, ali i isto-dobnim opravdavanjem i racionalizacijom ustaškoga kao izraza težnje Hrvata za državom (“okupacija kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države”). Sinonimnost etniciteta unesenoga u ustaško i partizansko/antifašističko zaklanja da se radi o nepremostivim i dijametralno suprotnim vrijednosnim gledištima, što stvara uvjete za uzdizanje etničkoga, utopljenoga u nacionalnome i državnome, na pije-destal nadideološkoga, a samim time i za njegovo nametanje kao jedino-ga mogućeg faktora ujedinjenja, naravno, nauštrb manjinskih etničkih


grupa. Posjednički narativ nastavlja se u rečenici: “U Domovinskom ratu završena je povijesna borba za samostalnu državu Hrvatsku [...]”, u kojem se tako razotkriva način na koji Grabar-Kitarović, današnja zapovjednica Hrvatske vojske, posmatra rat devedesetih i Oluju - kao u prvome redu borbu za teritorij. Oslobođanje i samostalnost nisu oslobađanje i osamos-taljivanje ljudi nego oslobađanje (uzimanjem) zemlje iz ruku jedne drža-ve da bi je mogla preuzeti druga i osamostaljivanje (odcijepljenje) jedne države od druge. U tome se zrcali spomenuti transfer; NOB je, sveden na teritorijalna pitanja, lišen činjenice da je primarno bio usmjeren prema oslobađanju od zločinačke vlasti koja je gušila ljudske živote. Premješta-nje pažnje s okrutnosti na teritorij benignizira ustaški režim, koje je očito i kada je ta zločinačka vlast u predsjedničinu iskazu, premda joj predsje-dnica ne negira odgovornost za “progone na rasnoj i političkoj osnovi”, opravdana i blagonaklono promatrana. Naime, Grabar-Kitarović osuđuje progone, ali ne i ideologiju koje su oni produkt, a to znači da poriče njiho-vu organiziranost i orkestriranost državnom politikom, što je zahvaćeno tvrdnjom da se “ustaški režim [...] kompromitir[ao]”. Budući da kompro-mitacija podrazumijeva sramoćenje ili oštećivanje nečije reputacije, tim pojmom evocirana je neka naknadno uvedena prošlost u kojoj ustaški režim nije bio sramota i u kojoj nije bio na lošem glasu, čime se sugerira da nije inherentno negativan i da je njegova načela moguće reciklirati. Progoni na rasnoj i političkoj osnovi izdvajaju se kao incidenti, pogreš-ne prosudbe učinjene u ime više ideje – ideje teritorija na kojem će biti utisnuta država (“okupacija kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države”), i ne samo to, oni se izdvajaju kao završetak “oslobođenja”, utjelovljen u ratu devedesetih, koji, osim u NOB, pušta krakove i u ustaški režim, u čijem vapaju za “ostvarenjem hrvatske dr-žave” primijećuje svoje korijene, ne nalazeći u tome paralelnom zahvatu nikakve kontradikcije. Kao i ustaški režim, rat devedesetih svest će se na etnički animozitet, nerazumijevanja među narodima, pretpostavljajući izbalansirane pozicije među njima, u Hrvatskoj koncentriran oko odno-sa prema hrvatskim Srbima, čime se zataškava stvarna distribucija moći i teror koji je njome omogućen. U tom ispremještanom svemiru, ustaštvo se nastoji razvodniti, a antifašizam učiniti krućim, a to će približavanje


suprotnoga Grabar-Kitarović pokušati zacementirati približavanjem i izjednačavanjem ubojstava Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista – ci-vila – s ubojstvima ustaških oficira i vojnika (“zločini nakon rata”). Ove posudbe temeljene na sintagmatskoj bliskosti nedužnost i nevinost ut-jeruju u ustaštvo, a okrutnost i surovost u narodni otpor četrdesetih, što istodobno purificira ustaški režim i kontaminira sjećanje na njihove žrtve.

Pismo čitatelja Draga Ivka, jesi li bila na Bleiburgu? i Vulinov komen-tar da “ne može ista ruka nositi vijenac u Bleiburg i Jasenovac”15 jedini su momenti nesuzdržane osude historijskoga revizionizma. U spomenu-tom pismu poslanome uredništvu Slobodne Dalmacije Vanja Lopušinsky iz Splita piše: “U svojoj krasnoj homiliji koju ste održali (op. obraćajući se kardinalu Bozaniću) na Bleiburgu pred 25 tisuća ljudi [...] ni jednom riječju niste spomenuli žrtve Jasenovca ili Jadovna. A za poklon NEVINIM žrtvama izabrali ste pogrešno mjesto. Nevine žrtve su u Jasenovcu.”16 Diskreditacijom Vulina diskreditiraju se i Vulinove riječi, a ono što tada preostaje od revizionističke kritike jesu individualni komentari; pisma čitatelja i kolumne. Revizionizam se time od fenomena koji je potrebno dosljedno i jednoznačno adresirati demokratizira i svodi na koncept te-meljen na osobnom mišljenju. Da uredništva žive tu demokratičnost u duhu relativizacije zločina i patnje, očituje se u paralelnom isticanju raz-like između Bleiburga i Jasenovca Vulinovim citatom u jednom naslovu17 i prijenosu poziva za ravnopravnim tretmanom ubijenih na Bleiburgu i na Križnome putu s ubijenima u Jadovnu u drugome naslovu, koji je pre-uzet iz usta Mile Biondića (predstavnika Zbora udruga veterana hrvat-skih gardijskih postrojbi i Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog

15 Naslov u Slobodnoj Dalmaciji 22.6, a pojavljuje se i u: E.S. i I.M. Grabar-Kita-rović: Nadišli smo tu razinu provokacija. (23.6). Glas Slavonije; Pavić, Siniša i HINA. Grabar-Kitarović: Mi smo nadišli razinu Vulinove provokacije. (23.6.). Novi list; Žabec, Krešimir i Piškor, Mate. U Jadovno Vučić poslao čovjeka koji nas vrije-đa. (23.6). Jutarnji list.

16 Lopušinsky, Vanja. Draga Ivka, jesi li bila na Bleiburgu ?(26.6). Slobodna Dalmacija. 17 Ne može ista ruka nositi vijenac u Bleiburg i Jasenovac. (22.6). Slobodna Dalmacija.


rata Rijeke i Gospića, organizatora prosvjeda protiv komemoracije Jadov-na),18 s jednim i drugim u istim novinama, Slobodnoj Dalmaciji.

Još jednim izrazom uskoga asociranja rata devedesetih s onim če-trdesetih, potvrdom teze iščitane iz predsjedničinih riječi u Brezovici, či-njenica je da su kontraskup na komemoraciji žrtava Jadovna organizirali veterani rata devedesetih koji su se okupili “kod spomen-križa vitezovi-ma Velebitskoga ustanka 1932.” (ustaškoga ustanka pod vodstvom Andri-je Artukovića i Jurja Rukavine, obojice optuženih za ratne zločine poči-njene u vrijeme NDH).19 Rat devedesetih čvrsto se zavlači u poraženu ide-ologiju četrdesetih kao pobjeda stečena nakon izgubljene bitke koja zato i može biti samo bitkom, jednom etapom koja nije završetak i čiji će po-raz biti prevladan Olujom (“U Domovinskom ratu završena je povijesna borba za samostalnu državu Hrvatsku, a antifašistička borba bila je jedna od njenih etapa.”20). Slobodna Dalmacija podsjeća da su udruge hrvatskih dragovoljaca Rijeke i Bilaje-Gospić 2013. postavile ploču na spomen-obi-lježju Stjepanu Devčiću, ustaši usmrćenom u Velebitskome ustanku po-dignutom na žandarmerijsku stanicu Kraljevine Jugoslavije u Brušanima 1932., na kojoj ga nazivaju “prvom žrtvom srbo-četničkoga terora”.21 Za-zivanje napada na Kraljevinu Jugoslaviju početkom tridesetih prilikom komemoriranja Jadovna i karakterizacija ustanka ustaških emigranata kao borbe protiv “srbo-četničkoga terora”, omogućavaju da retrogradno, od rata devedesetih preko socijalističke Jugoslavije i NOB-a do Kraljevine Jugoslavije, kompletna historija ovih područja u nacionalističkoj vizuri bude sadržana u sukobu između Hrvata - ustaša i Srba - četnika, drugim riječima, da obje Jugoslavije budu poistovjećene sa srpstvom i četnicima (“prva žrtva srbo-četničkoga terora”) cijeli srpski narod s četništvom (“srbo-četnički teror”22; “velikosrpsko-četnički mit”23), kao i cijeli hrvat-

18 Utvrditi točan broj svih žrtava. (22.6). Slobodna Dalmacija. 19 Ibid. 20 Kolinda Grabar-Kitarović, u: Prerad, Danijel. Milanović: 20. stoljeće obilježili su

Stjepan Radić, Tito i Tuđman. (23.6). Večernji list. 21 Utvrditi točan broj svih žrtava. (22.6). Slobodna Dalmacija. 22 Ibid. 23 Cupać, D. Vulin mora postati persona non-grata za Hrvatsku. (24.6). Novi list.


ski s ustaštvom, čime se sugerira da viktimizacija ijednoga od ovih ide-oloških usmjerenja znači i viktimizaciju hrvatskoga ili srpskoga naroda. U Novome listu Mile Biondić gradi svoju retoriku upravo na toj putanji izvrnuvši historijska događanja riječima “da se državnim novcem financi-ra provedba velikosrpskog programa poput proslave ustanka u Srbu kada su četnici i komunisti izvršili masakr nad 600 hrvatskih civila.”24 Ustaše koji su četrdesetih okrvavili ruke tako su pretvoreni u žrtve i heroje, a na-rod na kojem su se iživljavali u njihove egzekutore. Podjednako, ustanak srpskoga stanovništva koje je masovno hapšeno, ubijano i deportirano u logore u NDH nazvan je “četničkim” i, umjesto kolaboracionista, ustanici su optuženi za nasilje. Osvete prema hrvatskim civilima koje su zabilje-žene u Lici, primarno u Boričevcu, u jeku terora ustaških vlasti upotrijeb-ljene su da bi se čitav ustanak, koji je bio usmjeren prema kolaboracioni-stičkim snagama, a ne prema hrvatskom narodu (koji je bio integralnim dijelom antifašističkoga otpora25), ocrnio i odbacio. Izostanak stvarnoga pijeteta za žrtve ustaškoga režima i za žrtve osvete za ta stradanja vidljiv je u tome što su i Bleiburgu i Biondićevoj historiji ustaškoga režima, u te-meljima rata devedesetih, Jasenovac, Jadovno i Boričevac potrebni jedino da bi brojevima i usporedbama nadjačali i izvojevali ono što poražena ide-ologija nije mogla četrdesetih.

Zamjetno je i distanciranje zagovaratelja ustaške ideologije od od-rednice “ustaštva” (“vitezovi Velebitskoga ustanka”), pri čemu izdva-janje značenja iz oblika – pomično i kameleonsko, koje se prilagođava konstruktima u koje prodire – onemogućuje da opasnost postane čitljiva. Ako netko ukaže na njezino vrebanje u prikrajku, raspršuje se izlijeva-jući se u neku drugu strukturu i odričući se formi kojima je izdana kao

24 Ibid. 25 “Sa zbora žena i omladine koji je održan u Drvaru 24. augusta 1941. godine

upućen je poziv našim borcima da u borbi budu pravedni: ‘Mi vas pozivamo da suzdržite svoj pravedni gnjev, svoju želju za osvetom, kada je u pitanju mirni i pošteni hrvatski i muslimanski svijet koji nije htio i koji nije skrivio ustaški zločin nad srpskim narodom i koji danas zajedno s nama stupa u borbu protiv zajedničkog neprijatelja, protiv krvoločnog fašizma i njegovih plaćenih slu-gu’” (Damjanović Danić 1972).


podmetnutih i neželjenih. Tihomir Ponoš u kolumni primjećuje: “I Hr-vatsku konzervativnu stranku, kojom predsjedava Ruža Tomašić, izjava kojom je nekome, konkretno Stepincu, pripisano ustaštvo toliko je po-godila da traži da se srpskoga ministra proglasi nepoželjnom osobom u Hrvatskoj”,26 unatoč ekstremno desnoj retorici Ruže Tomašić na koju i ova analiza ukazuje27. U kolumni Milana Ivkošića u Večernjem listu iz-neseno je da su “Milanovićevim ideološkim prethodnicima ustaše i NDH bili potrebni kao izmišljotina u 45 godina komunizma [pa su] i njemu”,28 s aluzijom na to da je predsjednik socijaldemokratske stranke odgovoran za kukasti križ na Poljudu (“[M]ožemo se složiti s ljevičarom Denisom Kuljišem koji piše: ‘Stoga i kukasti križ na Poljudu možda ima više veze s mr. Zoranom Milanovićem nego s dr. Antom Pavelićem.’”).29 U istim će novinama istoga dana i u tekstu Marinka Jurasića biti tiskano da je sva-stika djelo antifašista: “Svastika se na poljudskom stadionu ukazala baš uoči proslava važnih antifašističkih datuma [...]”.30 Dvama tekstovima u kojima su ustaše i NDH “izmišljotine” (a Ivkošić govori i o “nepostojećim neprijateljima”) Večernji list sudjeluje u očuvanju neometana protoka fašističke ideologije i u utiskivanju predodžbe da se kada se govori o usta-šama i partizanima ne govori ni o čemu supstancijalnom, da nasilja nema, posebice prema manjinskim grupama, što ih lišava podrške one mirne većine koja to nasilje možda i neće primijetiti do trenutka kada se toliko užari da ga postane nemoguće ignorirati.

Kompletan razgovor s Biondićem i osvrt na prosvjed primljen je distancirano i bez ikakve zadrške novinara prema rečenome, unatoč

26 Ponoš, Tihomir. Zašto bi Vlada štitila samo Stepinca. (27.6). Novi list. 27 V. poglavlja posvećena parlamentarnim izborima i odnosu medija prema jezič-

nom nasilju (govoru mržnje). 28 Ivkošić, Milan. Ako se ne kazni zlo iz komunizma, ono će stalno izmišljati fašizam

kojim se hrani. (27.6). Večernji list. 29 Za vrijeme nogometne utakmice između Hrvatske i Italije na travnjaku split-

skog Poljuda osvanula je 12. juna 2015. svastika, djelo još uvijek nepoznatih počinitelja.

30 Jurasić, Marinko. U Hrvatskoj, za razliku od Europe, ksenofobija i rasizam ne pro-laze. (27.6). Večenji list.


tomu što Biondić uporno govori o istini i činjenicama koje želi utvrditi to-božnjom znanstvenošću i nepristranošću: “[I]straživanje istine do danas nije počelo, niti su činjenice utvrđene. Stoga ponovno pozivamo i prozi-vamo institucije hrvatske države da osiguraju financijska sredstva i pro-vedu znanstveno istraživanje da bi se utvrdio točan broj žrtava (Bleiburga i Jadovna).”31 Jedine druge novine koje su se uz Slobodnu Dalmaciju upus-tile u interakciju s Biondićem, Novi list, također sve zadržavaju na razini vijesti i informacije.32 Obavijesnost teksta medije čini participantima u Biondićevu inzistiranju na niveliranju žrtava Jasenovca i Jadovna s onim blajburškim, umanjivanju holokausta u svrhu veličanja mučeničkoga fa-šizma: “Mile Biondić, predsjednik riječkoga UHDDR-a, poručio je kako izražavaju žaljenje zbog žrtava ustaškog logora, ali i napominju kako su na ovom mjestu pobijeni u brojnim jamama i mnogi Hrvati s Bleiburga i križnih putova, ‘pa bi valjalo utvrditi i njihovu sudbinu i broj’. [...] Na upit o njegovim saznanjima o broju žrtava u Jadovnu, odgovorio je kako branitelji smatraju da se brojevima manipulira, da je puno manje žrtava u Jadovnu”,33 “‘Pozivamo još jednom hrvatske institucije da osiguraju novac za znanstveno istraživanje kojim bi se utvrdio točan broj žrtava, a treba početi na lokalitetu Šaranove jame’, izjavio je Biondić.”34 Kao u re-feriranju na Velebitski ustanak, i ovdje se hrvatstvo veže uz ustaški režim (“Hrvati s Bleiburga i križnih puteva”) metonimijskim pomakom (neki Hrvati su ustaše -> svi Hrvati su ustaše), premda se hrvatsko stanovništvo uvelike odupiralo tome režimu sa svojim židovskim, srpskim i romskim suborcima. U konceptualnom scenariju vage patnji i traumi pridaje se ka-rakteristika mjerljivosti. Gubici ljudskih života iskazuju se numerički, količinskim priložnim i pridjevskim konstrukcijama (“na ovom mjestu pobijeni [su] mnogi Hrvati...”) ili komparativima (“puno manje žrtava u Jadovnu”) da bi se jedni minorizirali, a drugima pridala težina. Kvalitativ-na razlika između Bleiburga i Jadovna gubi se u numeričkom kodu koji

31 Utvrditi točan broj svih žrtava. (22.6). Slobodna Dalmacija. 32 Cupać, D. Vulin mora postati persona non-grata za Hrvatsku. (24.6). Novi list. 33 Utvrditi točan broj svih žrtava. (22.6). Slobodna Dalmacija. 34 Cupać, D. Vulin mora postati persona non-grata za Hrvatsku. (24.6). Novi list.


se zbog toga čini pogodnijim i privlačnijim jezikom od onoga verbalnoga. Brojevi ubijenih vjerno ne odaju radi li se o civilima ili naoružanim osoba-ma, o građanima ili predstavnicima vlasti, o vojno aktivnim muškarcima, onima nesposobnima za vojsku ili onima koji su odbili primiti oružje u ruke, o ženama, djeci ili starcima, radi li se o smrtima odgovornih za ma-sovna ubojstva i teror ili pak onih koji nisu nikada nikome naudili. Ideje koje Mile Biondić zajedno s braniteljskim udrugama zastupa najlakše pu-štaju izdanke u matematičkoj logici koja žrtvama prilazi kao jedinicama u formulama, koje je moguće zbrajati, oduzimati, umnožavati i dijeliti, nemarno, bez brige za to što pojedina brojevna oznaka – četrdeset tisuća ili dvadeset tisuća – znači, i što je sa životima iza nje.

U kontekstu prolongiranja rata četrdesetih ratom devedesetih, koji nikada ne završava i nije završio, koji se novinskim člancima, političkim govorima, komemoracijama i kontraskupovima rasteže u svakodnevni-cu, konstituiraju se i napisi o Vulinovome govoru uz Šaranovu jamu. Ve-černji list objavljuje da je Vulin “‘prekomjernim granatiranjem’ Stepinca izazvao diplomatski incident”,35 čime preuzima vokabular rata (“grana-tiranje”) da bi se on odigrao i svim silama održao i u aktualnom trenut-ku čitanja. Semantičko polje rata plodno je i u kolumni Milana Ivkošića koji o Vulinovoj izjavi piše kao o “mirnodopskom nastavku agresije na Hrvatsku”,36 pri čemu uzburkavanje jezika kreiranjem dojma opasnosti i alarmantnosti situacije (“nastavak agresije”) transparentno služi uzbur-kavanju netrpeljivosti. Kao što je Aleksandar Vulin prozvao Hrvatsku zbog falsifikacije vlastite historije, zbog kukastoga križa na poljudskome stadionu i neproblematiziranja kulta i kanonizacije Alojzija Stepinca, kao što Vulin i srpski političari vide nacionalizam i ustaštvo u Hrvatskoj, tako i hrvatski mediji i političari vide nacionalizam i četništvo u Srbiji. Zato će Večernji list dva dana kasnije objaviti članak u kojem konstatira da su “nacionalistički istupi i zaoštravanje odnosa sve učestaliji u susjednoj

35 Naslov teksta Marka Špoljara u Večernjem listu 28.6. 36 Ivkošić, Milan. Ako se ne kazni zlo iz komunizma, ono će stalno izmišljati fašizam

kojim se hrani. (27.6). Večernji list.


Srbiji”,37 Novi će list 6.7. izvijestiti o “retorici nacionalizma (srpskih čel-nika) na Kozari”,38 a Slobodna Dalmacija 27.6. napomenuti da “seriji pro-blematičnog odnosa Vučićeva kabineta prema nacionalističkoj prošlosti Srbije [...] aktivisti nevladinih organizacija pridodaju i tolerantan odnos vlasti i prema ispadima četničkog vojvode i haškog optuženika Vojislava Šešelja.”39 Novinari Slobodne potrudili su se popisati sve ono što ne sma-traju valjanim u Vulinovim istupima, između ostaloga nazivanje Ante Gotovine ustaškim generalom i uspoređivanje razbijanja ćiriličnih ploča s razbijanjem dječjih glava. Izopačena dalekovidnost Srbije i Hrvatske, sposobnost da vide jedna drugu iskrivljenim i zamućenim naočalama, ali nijedna sebe samu, kojom je svaka spremna u svakome trenutku ukazati na propuste i grijehe druge, dok god se ne zadire u propuste i grijehe nje same, kristalizira se i u tome što je u čitavom korpusu gotovo dosljedno novinarima i uredništvima, kao i političarima, bilo važno tko je nešto re-kao, a ne što je rečeno, i ima li ikakve temelje u stvarnosti.

37 Bradarić, Branimir. Radikalizacija Srbije u režiji bivših radikala A. Vučića i T. Niko-lića. (30.6). Večernji list.

38 HINA. Dodik: Ustanke protiv fašista dizali samo Srbi. (6.7). Novi list. 39 Prnjak, Hrvoje. Vučić dlaku mijenja, Vulina nikako. (27.6). Slobodna Dalmacija.

2.2. Obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske

U bojstva, zatvaranja i mučenja srpskoga, židovskoga, romskoga i hr-vatskoga antifašističkoga stanovništva, a zatim i masovne depor-tacije u koncentracijske logore započeli su nedugo nakon proglaše-

nja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a ni Srb ni druge opći-ne u kotaru Donji Lapac nisu bile izuzete od terora ustaških vlasti. Seljaci su prisilno dizani sa svoje zemlje i netragom nestajali u Jadovnu, a neki su pogubljeni i prije nego što bi stigli u logore, prema povjesničaru Slav-ku Goldsteinu (2011), nad jamom Bezdankom kraj Boričevca. Do stanov-ništva u Srbu dolazile su vijesti o zločinima Maksa Luburića u okolnim selima kao što su Suvaja, Osredak i Bubanj, u kojima su među ubijenima prevladavali žene, djeca i starci. Slavko Goldstein napisat će: “Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, iz jakih razloga. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumara-ka silazilo prema svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti.”

Oko 150 ustanika krenulo je 27. jula na ustašku vojsku i njezina sje-dišta, a ustanak se narednih dana proširio i na susjedna sela. Zbog svoga se značaja u Drugome svjetskom ratu ustanak u Srbu u Socijalističkoj Repu-blici Hrvatskoj obilježavao kao Dan ustanka naroda Hrvatske protiv usta-škoga režima i NDH. Ipak, devedesetih će kalendar biti izmijenjen kako bi se prikrio multietnički karakter Narodnooslobodilačke borbe (NOB), pa je Danom antifašističke borbe proglašen 22. juna, datum kada je osno-van Prvi partizanski odred u Sisku, u šumi Brezovici. Unatoč tomu, usta-nak je u ovome ličkom mjestu posljednjih godina sačuvan od zaborava okupljanjima antifašističkih boraca i antifašista na samu obljetnicu.

Iznimno mali interes medija za obilježavanje ustanka u Srbu najza-mjetnijom je karakteristikom istraživačkoga korpusa, a onda i jednim od najvažnijih uvida koje valja izdvojiti u ovome dijelu istraživanja, koje je obuhvatilo tjedan dana koncentriranih oko datuma obljetnice, period od


25. jula do 1. augusta 2015. godine. Računalno generirana pretraga ukaza-la je na svega sedam manjih članaka o ustanku i njegovom obilježavanju, gotovo sva objavljena na sam datum obljetnice (uz iznimku crtice Ivice Ivaniševića koja izlazi dan poslije40). O skupu u Srbu moglo se pročitati uglavnom kratke članke (iznad 10 redaka do pola stranice), koji su činili 42.8% korpusa. Njih 14.3% napisano je u formi vijesti (duljine do 10 reda-ka), njih 28.6% prelazilo je u formu novinske crtice, a njih 14.3% veličine je od pola do jedne novinske stranice.

Jedva zamjetna količina medijske pozornosti odraz je indiferen-tnosti uredništava i novinara prema antifašističkome nasljeđu ustanka, iako se radi o luksuzu koji si čitanije dnevne novine ne mogu priuštiti u kontekstu sve raširenije tendencije negiranja zločina ustaškoga režima i pokušaja ponovnoga ispisivanja historije u korist onih koji su poraženi u Drugome svjetskom ratu. Cilj je ovoga dijela analize utvrditi kako su se sjećanje na ustanak u Srbu 27. jula 1941. godine i svijest o vrijednostima antifašizma gradili na stranicama pet novina, u svega sedam osvrta na ob-ljetnicu dostupnih u 2015. godini.

U Novom listu41, Jutarnjem listu42, Slobodnoj Dalmaciji43 i Gla-su Slavonije44 o historijskome se kontekstu ustanka može saznati vrlo malo, i to samo ono što je zahvaćeno citatima iz govorâ Milorada Pupov-ca, predsjednika Srpskoga narodnoga vijeća (SNV), Zorana Pusića, preds-jednika Antifašističke lige Hrvatske, i Franje Habulina, predsjednika Sa-veza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, održanih 27. jula u Srbu. U Večernjem listu nema skoro pa nikakvih podataka, osim da je ustanak podignut “protiv progona Srba i ustaških zločina u tom

40 Ivanišević, Ivica. Keleminec: Ovo je Pupovcu zadnja proslava... U: “Grintanje”. (28.7). Slobodna Dalmacija.

41 Duka, Zdenko. Pupovac: Sačuvati građansku, nacionalnu i socijalnu jednakost. (27.7). Novi list.

42 Nevešćanin, Ivica. Pupovac: Antifašisti ne mogu biti kao Indijanci u rezervatu. (27.7). Jutarnji list.

43 Nevešćanin, Ivica. Antifašisti ne mogu biti Indijanci u rezervatima. (27.7). Slo-bodna Dalmacija.

44 Pav. D. Obljetnica ustanka u Srbu. (27.7). Glas Slavonije.


kraju”,45 čak ni onih koji bi bili posredno izneseni riječima nekoga od sudionika. Budući da se novinari nisu potrudili istražiti temu i ponuditi čitateljima vjerodostojan, sažet i pregledan prikaz događaja, onima neu-pućenima preostaje snalaženje s fragmentiranim podacima, raspršenim u pojedinačnim izjavama svakoga od govornika, i nespretna rekonstrukcija toga što se zapravo zbilo. Ona je pritom ometena izjavama organizatorâ prosvjeda (uglavnom pod vodstvom članova Hrvatske autohtone stranke prava, A-HSP-a) protiv obilježavanja Dana ustanka, koji šire historijske netočnosti kao što je pridavanje atributa četnički ustanku, a na čiju neos-novanost upozorava i Goldstein u već citiranom tekstu. Nijedne novine ne pokušavaju otresti to značenje s antifašističkoga skupa, ne iskorišta-vajući ni priliku – koju im otvara Pupovac u svom iskazu upozoravajući kako na srpske žrtve, stradale u sistematičnom i organiziranom pokolju ustaških vlasti, tako i na hrvatske žrtve [“zločini [...] prema mještanima hrvatskog Boričevca”],46 ubijene u strahu i u osveti – da razjasne okol-nosti i upute na to da pojedinačni zločini koje i organizatori nedvojbeno osuđuju ne poništavaju činjenicu da masovni ustanak srpskih seljaka nije bio dignut protiv hrvatskoga naroda, nego protiv ustaške vlasti kojoj su se podjednako odupirali saveznici, Hrvati antifašisti. Ne promiče ni to da novine često propuštaju zastupati veći broj sugovornika kako bi kolekti-vizirale antifašizam, a najkorektnije tomu pristupa Novi list koji iznosi isječke iz govora i Pusića i Pupovca i Habulina47:

“Pupovac je kazao da su se prije 74 godine dogodili brojni zločini nad gotovo tisuću Srba pod ustaškim režimom u selima u Lici i oko Srba, ali i osveta nad više od stotinu Hrvata u Boričevcu, te je zatražio minutu šutnje za sve žrtve, kao i za 92 dalmatinska partizana čiji su grobovi danas u Srbu.”

“Franjo Habulin [...] kazao je da [se] srpski narod [...] odazvao pozivu KPJ-a da digne ustanak protiv okupatora i kolaboracionista.”

45 fš, tr. Pupovac: Mi se ovdje ne okupljamo da bismo slavili rat ili širili mržnju. (27.7). Večernji list.


47 Duka, Zdenko. Pupovac: Sačuvati građansku, nacionalnu i socijalnu jednakost. (27.7). Novi list.


“Zoran Pusić [...] naveo je koji su ljudi, članovi KPJ-a, podigli usta-nak u ovom kraju, i među njima naveo i Marka Oreškovića, kako kaže pjesma ‘hrvatskoga roda, a majka je srpskoga naroda’”.

Višestrukost izvora obilježje je koje izdvaja članak u Novome listu u ovome oskudnome korpusu od preostalih šest članaka koji se oslanjaju na dva ili samo jedan izvor. U Glasu Slavonije naznačene su jedino riječi Zo-rana Pusića: “U Srbu [se] 27. lipnja 1941. dogodio masovni narodni ustanak koji nije bio potaknut prije svega ideološkim razlozima, nego strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinile nad stotinama ljudi iz ličkoga kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima”, a riječi Milorada Pupovca pak u Slobodnoj Dalmaciji: “Prije 74 godine ovdje su počinjeni zločini prema Srbima u Brotnju, Bubnju, Osredku, Suvaji i drugim selima: više od 300 ljudi je pobijeno. Počinjeni su i zločini od onih koji nisu bili za antifašizam sa srpske strane prema mještanima hrvatskog Boričevca”, i u Jutarnjem listu: “Prije 74 godine, ovdje su počinjeni zločini prema Srbi-ma, preko 300 ljudi je pobijeno. Počinjeni su i zločini [...] prema mještani-ma hrvatskog Boričevca.” Ako se usporede tri podcrtana dijela navedenih tekstova, pripisanih Miloradu Pupovcu, kako su izneseni u Novom listu, Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, moguće je uočiti problem, nepodu-daranje podataka u onome što bi trebala biti jedna, istovjetna rečenica, na što ukazuje početna sintagma naznačena u svim trima novinama: “Prije 74 godine...”. U Novome listu zapisano je da su se tada dogodili brojni zlo-čini nad gotovo tisuću Srba u selima u Lici i oko Srba, a u Jutarnjem da su ovdje počinjeni zločini prema Srbima, preko 300 ljudi je pobijeno, što kaže i Slobodna Dalmacija, u kojoj je članak istoga autora: “Prije 74 godi-ne ovdje su počinjeni zločini prema Srbima u Brotnju, Bubnju, Osredku, Suvaji i drugim selima: više od 300 ljudi je pobijeno.” Varijabilnošću od 1 000 do 300 ljudi, ovisno o tome dolazi li broj iz Novoga lista, Jutarnjega lista ili Slobodne Dalmacije, u istoj rečenici koja bi trebala biti direktan ci-tat, novinari uspijevaju uzdrmati vjeru u te podatke, doprinijevši zahtje-vima Autohtone – Hrvatske stranke prava (A-HSP). Dio članova A-HSP-a okupio se i u blizini Jadovna krajem juna iste godine tražeći da se utvrdi “točan broj žrtava” i komentirajući da branitelji smatraju da se brojevi-ma manipulira, da je puno manje žrtava u Jadovnu te da država to mora


istražiti.48 Dijelu prosvjednika koji su se u julu 2015. godine okupili oko spomen-križa Velebitskom ustanku protiv Kraljevine Jugoslavije iz 1932. (ustanku kojim je anticipirano uspinjanje ustaša na vlast samo nekoliko godina prije nego što će početi s istrebljenjem Srba, Židova i Roma na čelu s Antom Pavelićem), i koji će se mjesec dana kasnije okupiti i u Srbu vi-čući da je antifašizam “četnička” stečevina, u novinama je na taj način dan legitimitet i odskočna daska za daljnje osporavanje strahota koje su počinjene na mjestima kao što su Jadovno i Jasenovac. Broj koji iznosi Ivi-ca Nevešćanin u Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu odnosi se na sela oko Srba, što otkriva tekst u prvim novinama (“Prije 74 godine ovdje su počinjeni zločini prema Srbima u Brotnju, Bubnju, Osredku, Suvaji i dru-gim selima: više od 300 ljudi je pobijeno”), dok, s druge strane, konfliktni brojevi u Novome listu počivaju na aproksimativnom “u Lici i oko Srba” (“zločini nad gotovo tisuću Srba u selima u Lici i oko Srba). Na što se broj u Novome listu odnosi, koji novinari navode utemeljene podatke i iz kojih ih historijskih izvora crpe ostaje nejasno, a njihova umetnutost u reče-nicu iste strukture i pripisanost tih iskaza predsjedniku SNV-a zbunjuje i omogućuje revizionistički nastrojenim prosvjednicima te političarima i institucijama koji ih podržavaju da tu konfuznost iskoriste. Diskuta-bilnost i nesigurnost brojeva dodatno će se potvrditi i člankom koji će Novi list objaviti na istoj stranici, odmah ispod članka o obilježavanju obljetnice ustanka u Srbu. U njemu se piše o zahtjevu Slavka Goldsteina za ostavkom Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen-područja Jasenovac, na koju poziva “jer smatra da ne uzvraća na kampanju negiranja broja žrtava ustaškog logora smrti, koju je Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac pokrenulo u desnim medijima”.49 Neusuglašeni brojevi u Jutar-njem i Novom listu, rastuća tendencija manipulacije brojevima (na koju upozorava Novi list riječima Slavka Goldsteina, Milorada Pupovca i Sanje Zoričić-Tabaković, članice savjeta Spomen-područja Jasenovac) i njihovo prioritiziranje u diskusijama o stradanju ne daju uvid u to da se iza svako-

48 Mile Biondić, u: Utvrditi točan broj žrtava. (22.6). Slobodna Dalmacija (korpus sjećanja na Jadovno).

49 Pavelić, B. Najezda na Jasenovac mogla bi postati “mainstream”. (27.7). Novi list.


ga od tih brojeva nalazi jedan ljudski život, a zamjenom ljudi apstraktnim jedinicama kako bi se njihova patnja mogla izmjeriti događa se ono na što Goldstein upozorava. Sedamdeset i četiri godine kasnije, koje su istaknu-te na početku citiranih rečenica u Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu, oživljavaju se ideje u ime kojih su ti ljudski životi okrutno prekinuti, a posebice nonšalantnom gradacijom od 300 do 1 000 koja do-lazi kao naručena prosvjednicima s druge strane policijske barijere.

Novinari su se spoticali o brojeve nastojeći i zabilježiti omjere među sudionicima jednoga i drugoga skupa u Srbu toga dana, pa se u Jutarnjem listu procjenjuje: “Oko tisuću antifašista čuvalo je 50-tak specijalaca, a paralelno je održan i prosvjedni skup stotinjak pripadnika raznih udru-ga iz Domovinskoga rata. Skup se održao na mjestu stotinjak metara od mjesta na kojem se inače održava jer su ove godine to mjesto rezervirali antifašisti.” U Slobodnoj Dalmaciji rečeno je: “Paralelno sa službenom proslavom na kojoj se okupilo oko tisuću ljudi, na ulazu u Srb, pod budnim okom pedesetak pripadnika specijalne policije, održan je prosvjedni skup stotinjak pripadnika udruga iz Domovinskoga rata i radikalnih stranaka.” U Novome piše: “Kod spomenika antifašističkom ustanku u Srbu okupilo se oko 700-800 ljudi, a ispod je, na pedesetak metara dalje, trajao kontra-skup osamdesetak ljudi iz pravaških grupacija [...]” U Glasu se Slavonije barata brojem od “40-tak prosvjednika” bez podataka o okupljenima po-vodom obljetnice, a u Večernjem piše: “Više stotina ljudi okupilo se jučer kod spomenika u Donjem Srbu. [...] Kao i proteklih godina, u organizaciji Autohtone stranke prava okupilo se nekoliko desetaka prosvjednika [...]”

Od Jutarnjega lista i Slobodne Dalmacije preko Novoga lista i Glasa Slavonije do Večernjega lista zamjetno je opadanje broja ljudi u antifaši-stičkom i pravaškom skupu, od 1 000 preko 700-800 do nekoliko stoti-na antifašista, od stotinjak preko osamdesetak i četrdesetak do nekoliko desetaka prosvjednika – kako se mijenja veličina jednoga skupa, tako se mijenja i veličina drugoga. Smanjenjem broja antifašista njihov se broj približava broju onih koji nastoje negirati antifašističke vrijednosti, čime se, posljedično, pravaškom skupu i njegovim naporima daje na težini, što prati tendenciju relativizacije stradanja u Drugome svjetskom ratu. Efekt redukcije i obezvređivanja antifašističkoga skupa postignut je ambiva-


lentnošću “desetaka” i “stotina” koje je moguće s lakoćom dodati ili odu-zeti, bez ozbiljnijega ogrešivanja o istinu koje bi pobudilo negodovanje. Istodobno, u Večernjem listu, u kojem su brojevi minorizirani na najma-nju razinu, A-HSP-u, jednom od organizatora skupa ljudi u crnome, dodi-jeljena je dominantna pozicija u tekstu, u kontrastu s člancima u Jutar-njem i Novom listu te u Slobodnoj Dalmaciji u kojima prosvjednici nisu ni imenovani (“pravaške grupacije”, “razne udruge iz Domovinskoga rata”). Dominacija A-HSP-a u Večernjem očituje se i u tome što su riječi Milorada Pupovca umetnute u opis napora A-HSP-a kao usputne i sekundarne, a daljnje istiskivanje primarnoga skupa iz teksta postignuto je izostavlja-njem njegovih organizatora i opisivanjem predstavnika SNV-a kao “uz-vanika”: “Dok je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac zajedno s ostalim uzvanicima postavljao vijence [...]” Činjenica da su organizatori antifa-šističkoga skupa upravo potomci naroda stradalih u koncentracijskim lo-gorima diljem NDH, uz predstavnike antifašističkih boraca, potisnuta je, a time je zamračeno i tko su osobe prema kojima se i danas vrši nasilje u dijakronijski otpornome stisku etničke opresije. U Glasu Slavonije nave-deni su organizatori i antifašističkoga i proustaškog skupa, dok Slobodna Dalmacija odlučuje ne imenovati članove A-HSP-a i njihove simpatizere napominjući da se radi o “pripadni[cima] udruga iz Domovinskoga rata i radikalnih stranaka”. Imenovanje je pitanje važnosti, što znači da je za Večernji list desničarski skup bio važniji (a trudi se prekriti suštinu onoga za što se taj skup zalaže i posezanjem za kraticom A-HSP, ne napominjući uopće da se radi o ratnim veteranima, pravašima i nacionalistima), dok su Glas Slavonije i Novi list smatrali da je jednako relevantno naglasi-ti organizatore jedne i druge strane, pri čemu se u Novome listu balans sprječava time što se pravaški prosvjed ograničava na omanji odsječak te-ksta, za razliku od Glasa Slavonije koji i količinski osigurava ravnotežu, dojam ravnopravnosti, među skupovima. Isto tako, Milorad se Pupovac kao nerijetko jedini citirani ističe sâm protiv kompaktnoga pravaškoga okupljanja u kojem nema individualnosti, osim u tekstu Novoga lista koji sa svake strane ističe pojedince koji ih predvode. U Večernjem listu to ide toliko daleko da se čitav antifašistički skup nastoji izbrisati kreiranjem dojma da mnoštva nije ni bilo (u skladu s poigravanjem s brojem sudio-


nika), već se radilo o osamljenom otporu samo jedne osobe: “Predsjednik Srpskoga narodnoga vijeća Milorad Pupovac godinama prosvjeduje [...].”

Prijetnje koje su organizatori prosvjednoga okupljanja, A-HSP, upu-tili srpskome predstavniku da mu je to “zadnja proslava u Srbu”50 i da je “prvi Srbin kojeg treba protjerati“51 zabilježene su u svim novinama, osim u Glasu Slavonije, no izravna osuda nasilja dosljedno je izostala. Uzvici “Za dom spremni!” prešućeni su u potpunosti u Večernjem i Jutarnjem listu, a samo je u Novome listu i Glasu Slavonije naznačeno da se radi o ustaškom pozdravu. U Slobodnoj Dalmaciji čitatelju je prepušteno da sam dođe do toga zaključka: “[...] dobro su se čuli njihovi stavovi u kojima su osporavali karakter ustanka u Srbu, nazivali ga četničkim ustankom te osporavali zločinački karakter Jasenovca. Nakon svakog govornika pozdravljali su povikom ‘Za dom spremni’ i ispruženom desnicom.” Mogućnost regi-stracije i participacije u političkome životu stranke A-HSP-a i Biondićeve udruge može nagnati čitatelje da vide A-HSP i udrugu riječkih dragovolja-ca (UHDDR) kao sasvim prihvatljive govornike i da ne vide ništa sporno u tome što hrvatske zastave na vizualima boje njihovu ideologiju u “hr-vatsku” (zastave su vidljive u svim novinama osim u Glasu Slavonije koji kratak članak, uguran u istoimenu rubriku “ukratko”, uspijeva opremiti samo jednom fotografijom, onom predsjednika SNV-a s vijencem u ruci). Stoga je rascjep na kojem inzistiraju Novi list i Glas Slavonije (“ustaški pozdrav”) i bojažljivo Slobodna Dalmacija (“ispružena desnica”, “Za dom spremni!”), ukazujući na to da je pravaško okupljanje skupom apologeta ustaštva – ideologije protiv koje se ustanak dogodio, potrebno naglasi-ti. Pokušaj izjednačavanja ustaštva s hrvatstvom i srpstva s četništvom prosvjednicima nanovo daje mogućnost da ulančaju i izjednače težnje antifašizma i četništva te da antifašizam izgrade u terminima prijetnje hrvatskome narodu, obilato crpeći iz emocijama nabijenoga scenarija rata devedesetih. Tomu potpomaže činjenica da su prosvjedovali ni manje ni

50 fš, tr. Pupovac: Mi se ovdje ne okupljamo da bismo slavili rat ili širili mržnju. (27.7). Večernji list.



više nego veterani oružanih sukoba devedesetih, (nekadašnji) pripadnici Hrvatske vojske, što dovodi do brisanja sudioništva Hrvata u Narodnoo-slobodilačkom pokretu koji su udruženo sa srpskim narodom i drugima branili općeljudske vrijednosti od onih fašističkih, zločinačkih. Unatoč tomu, nijedne novine ne problematiziraju način na koji se rat devedese-tih nadograđuje na Drugi svjetski rat i na koje su načine poražene ideolo-gije prenošene i kako se još uvijek prenose iz generacije u generaciju te što omogućava njihov opstanak i zašto.

U Novome su listu iskazima Pupovca, Habulina i Pusića nedvojbeno naznačene tekovine NOB-a (“[N]a temeljima antifašističke borbe treba sačuvati građansku, nacionalnu i socijalnu jednakost”, “jednakost svih bez obzira na narod, vjeru, rasu i rod”), kao i opasnosti historijskoga revi-zionizma i način na koji se fašizam nazire danas (“‘Ideje fašizma nisu samo relikt prošlosti. [...] U Hrvatskoj raste netrpeljivost prema manjinama, u Europi jača strah od imigranata’, rekao je Pusić”). O njima se ne govori ni u Jutarnjem listu ni u Slobodnoj Dalmaciji ni u Glasu Slavonije, a u Ve-černjem je moguće nešto saznati samo iz citata Pupovčeva govora o tome da je ustanak otpočeo “da bismo imali mir u svojim domovima, da bismo u miru živjeli sa svojim susjedima i da imamo državu u kojoj će vladati zakoni jednaki za sve.” U Večernjem, koji naizgled nešto kaže, dopušta se samo toliko koliko neće tražiti prodiranje u to što taj mir i ravnopravnost znače, stoga nigdje nema riječi o manjinama i o nasilju prema Srbima u Hrvatskoj, a ustrajanje Dražena Keleminca, predsjednika A-HSP-a, i Mile Biondića, predsjednika UHDDR-a Rijeke i Gospića, na tome da je ustanak bio “četnički” nije osporeno i utišano ni u jednim novinama, iako se Novi list tomu najuvjerljivije približava isticanjem svega suprotnoga takvome atributu, što je ustanak predstavljao i što predstavlja danas.

Osim numeričkom gradacijom (omjerima sudionika), antifašizam i ekstremna desnica nastoje se izjednačiti i vizualnim intervencijama ure-dništva. U svim novinama, osim u Glasu Slavonije, članci su popraćeni dvjema fotografijama poravnanima jednom uz drugu. Lijeva dosljedno prikazuje predsjednika SNV-a s vijencem u ruci, okruženoga okupljeni-ma, u pratnji dviju žena koje su odjevene u ličku nošnju. Desno od toga vizuala nalazi se fotografija osoba s hrvatskim zastavama koje su smješ-


tene iza ograde, zaklonjene policajcima. Prostorna raspodjela lijevo i desno ilustrativnim je modelom političkoga spektra na koji se smještaju organizatori skupa i prosvjednici, i ta se pravilnost u pravilu ne prekida ni u jednim novinama, a ona služi tomu da bi se oprečne ideologije koji sudionici skupova zagovaraju reprezentirale kao ravnopravne i usporedi-ve. Ta ravnopravnost i usporedivost omogućila je poravnatost ekstremne desnice, koja negira i umanjuje stradanja, s antifašizmom, čime se razvo-dnjavaju neželjena značenja upisana u nacionalistički skup te se, istodob-no, antonimskim prijenosom antifašizmu pridaje obilježje ekstremnosti. Antifašizam se getoizira i prema njemu se potiče zazor atributom ekstre-mizma (koji ukazuje na to da se radi o krajnosti, pretjerivanju u odnosu na neku pretpostavljenu umjerenost, normalizirano stanje koje ostaje izvan fotografija), dok se tom asocijacijom ozbiljnost i opasnost naciona-lizma istodobno razvodnjava i ublažava. Uz prvu fotografiju u Novome listu istaknut je komentar: “Pupovac poručio da će okupljanja u Srbu, na godišnjicu ustanka, biti nastavljena”, a uz drugu: “Pravaši poručili da se u Srbu dogodio ‘četnički ustanak’.” Odmah ispod slijedi nadnaslov Skup i kontraskup, policija osiguravala proslavu antifašističkoga ustanka u Srbu. Glagol komunikacije poručiti zajedno sa suprotnim imenicama skup i kontraskup, koje se nalaze u odnosu komplementarnosti (kontraskup kao odgovor na skup), pretpostavlja kontinuitet i horizontalnost, odnosno jednakovrijednost komunikacijskih i ideoloških pozicija koje ta dva sku-pa zauzimaju. Uredništvo Novoga lista na taj se način odmiče od onoga što su zahvatili njegovi novinari, a s obzirom na to da se istovjetno vizual-no uređenje nalazi u člancima svih listova, osim Glasa Slavonije, moguće je zaključiti da se ne radi o slučajnosti nego o konvencionalizaciji ovakvo-ga shvaćanja odnosa među antifašističkim pokretom i nacionalističkim, ekstremno konzervativnim strujama. Poravnavanje vrijednosti sadrža-nih u jednoj fotografiji s vrijednostima sadržanim u drugoj, antifašizma s ekstremnim nacionalizmom/fašizmom, doprinosi revizionističkim na-stojanjima, što je posebno zabrinjavajuće ako se u obzir uzme neusugla-šenost broja stradalih u Novome listu, Jutarnjem i Slobodnoj Dalmaciji, uz okrnjenost historijskoga konteksta ustanka na stranicama Jutarnjega i Novoga lista, Glasa Slavonije i Slobodne Dalmacije te potpuni izostanak

Fotografije preuzete iz članka objavljenoga u Novome listu koji je, kao i Slobodna Dalmacija te Jutarnji i Večernji list, obilježavanje Dana ustanka u Srbu – borbe protiv najekstremnijega oblika koji nacionalizam može poprimiti – vizualno poistovjetio s filoustaškim okupljanjem A-HSP-a.


informacija u Večernjem. U Jutarnjem se listu otvara još jedna dimenzija problema nametnutoga vizualima. Naime, vizuali su popraćeni napome-nom: “Udruge iz Domovinskog rata nisu prosvjedovale na starom mjestu jer su njihov prostor već zaokupili antifašisti”, koja se omata oko naslova Pupovac: Antifašisti ne mogu biti Indijanci u rezervatu. Na desnoj fotografiji kut ograde pokazuje da se prosvjednici nalaze unutar te ograde, a da se antifašistički skup odvija izvan, čime je implicirano da se prošlih godina pravaški, veteranski skup održavao izvan (“antifašisti ne mogu biti Indi-janci u rezervatu”), a antifašistički unutar. Pojam rezervat označava odi-jeljenost, izolaciju neke zemlje zbog povijesnih, kulturnih ili prirodnih bogatstava koje valja očuvati, ali oznakom indijanski pobuđuje i kolonija-lističku i imperijalističku prošlost koju Pupovac nalazi i u prošlosti Srba, kojima je zemlja oduzeta i koji su zatvoreni u logorima Jasenovca i Jadov-na. Izvornost “antifašizma iza ograde” i transformacija te situacije ozna-čava transformaciju one društvene, no istodobno pretpostavlja da to nije izvorno mjesto kojem antifašizam pripada (“nisu na starom mjestu”), da se radi o nečem recentnom, da se tek odnedavno antifašističke vrijednos-ti oslobađaju. Hrvatsko je društvo tako iskonski postavljeno kao ono koje izvire iz rata devedesetih (okupljanje braniteljskih udruga) i iz pravaških uvjerenja, dovedenim do vrhunca u onim ustaškim, koja su zatim zauzi-manjem javnoga prostora antifašističkim skupom trebala biti potisnuta, čime Jutarnji list ukorjenjuje one stavove protiv kojih je ustanak i bio us-mjeren 1941. godine.

2.3. Dvadeseta obljetnica Oluje

R ano ujutro 4. augusta 1995. godine, u 5 sati, započela je združena vojna operacija Hrvatske vojske (HV), Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), pod kodnim nazivom

Oluja. Do njezina službenog završetka tri dana kasnije, 7. augusta 1995. u 18 sati, tadašnja Republika Srpska Krajina (RSK), od 1990. do 1991. pozna-ta kao Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina, prestala je postojati te je teritorij UN-ovih sektora Sjever i Jug reintegriran u međunarodno prizna-te granice i ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Dvadeseta ob-ljetnica Oluje bila je zastupljena u dnevnim novinama tokom cijele 2015. godine zbog priprema za svečani mimohod u Zagrebu, no broj se člana-ka značajno povećao netom prije 5. augusta, te je stoga korpus omeđen periodom od dva tjedna - tjedan dana prije obilježavanja Oluje i tjedan dana nakon, od 29. jula do 12. augusta Samo su u tom vremenskom raspo-nu u pet dnevnih novina pokrivenih ovim istraživanjem objavljena 202 članka, što ukazuje na izniman interes za temu u medijima. Analizom te-kstova htjele smo sagledati kako iz medijskoga diskursa izranja sjećanje na Oluju i kako se ono oblikuje u spletu nerijetko sukobljenih narativa koji upućuju na različita čitanja recentne povijesti, u jeziku neprestano ispreplitana, nadopunjavana i osporavana. Isto tako, htjele smo pokaza-ti kako se tim čitanjima pregovara odnos prema civilnim žrtvama Oluje, osobama koje su izgubile svoj život, bile zlostavljane i/ili prisiljene napu-stiti svoje kuće neposredno prije, tokom i nakon Oluje.

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) u svome izvještaju iz 2001. godine ističe da je prema podacima iz popisa stanovništva 1991. godine, netom prije početka rata, na cijelom području bivših UN-ovih sektora Sjever i Jug živjelo oko 300 000 stanovnika, s time da se 200 000 osoba izjasnilo kao Srbi ili Jugoslaveni i 85 000 kao Hrvati, a njih 15 000 bile su pripadnici drugih naroda i neopredijeljene osobe. Raseljavanja izazvana ratom rezultirala su time da su Hrvati napuštali Krajinu (ostalo ih je ne više od 2 500), dok su Srbi pristizali u nju iz ostalih dijelova Hrvat-


ske (oko 120 000 ljudi) zbog rastuće nesigurnosti i straha, ekonomskoga i fizičkog nasilja, odlazeći i na druge dijelove koji su bili pod srpskom kon-trolom. Zato je teško utvrditi koliko je točno osoba živjelo na području Krajine 1995., no broj se srpskoga stanovništva nesumnjivo uvelike po-većao u ratnim godinama, sukladno tomu kako se smanjivao na područji-ma koja je držala hrvatska vojna i politička vlast. HHO bilježi da je zbog operacije Oluja i događaja koji su je sačinjavali oko 200 000, a najmanje 180 000, hrvatskih Srba u Krajini bilo prisiljeno napustiti svoje domove i otići u izbjeglištvo u Republiku Srpsku, Srbiju ili druge države, a te podat-ke potvrđuje i međunarodna ljudskopravaška organizacija Human Rights Watch (HRW) 1996. godine. Novinarima će 29. augusta 1995., kako bilježi HHO-ov izvještaj, “sam potpredsjednik Vlade RH Ivica Kostović izjaviti kako je u bivšim UN-sektorima Sjever i Jug ostalo oko 6 000 osoba, od kojih 3 225 potpuno nemoćnih – starih osoba”, ali potpredsjednik tada nije imao potpune podatke. Prema HHO-u, radi se o više od 8 500 ljudi, uglavnom starije životne dobi, od čega ih je 4 501 ostalo u sektoru Jug, a 4 363 u sektoru Sjever. Da su njihovi životi bili izravno ugroženi i da ih ratna vlast u RH nije štitila, HHO-ov izvještaj pokazuje prenoseći iz The New York Timesa izjavu generala Alaina Foranda, zapovjednika UN-ovih postrojbi u sektoru Jug, koju je dao haškim sudskim istražiteljima: “Nema sumnje da su Hrvati znali kako granatiraju civilne ciljeve. Od 3000 grana-ta ispaljenih prema Kninu, manje od 250 pogodilo je vojne ciljeve. Radi li se o vrlo lošem gađanju ili se mora logički zaključiti da se namjerno gađa-lo civilne objekte.” HHO ističe: “U UN-ovom sektoru Jug, za službenog trajanja operacije Oluja i u narednih 100 dana, HV [je] (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijskim odorama) unatoč tome što oni nisu davali otpor, smaknula više stotina, najmanje 410 civila. Grupna smaknuća zabilježena su u Radljevcu, Uzdolju, Gruborima, Gošiću, Varivodama, Korenici i dr. Gotovo da na tom području nema sela u kojem nije ubijen ili nestao neki civil. U UN-ovom sektoru Sjever naj-veće su se civilne žrtve dogodile na području Banije, gdje su bile pres-ječene i granatirane zakašnjele izbjegličke kolone, no za dio tih žrtava odgovorni su pripadnici V. korpusa Armije BiH i sami srpski generali.[...] Organizirano i sustavno spaljena su cijela područja, gradovi i sela,


daleko poslije završetka operacije Oluja. Zapaljeno je ili minirano naj-manje 22 000 kuća, a ostale opljačkane i teško devastirane [...]”

HHO sveukupni broj ubijenoga srpskoga civilnoga stanovništva to-kom i nakon Oluje, u sektorima Jug i Sjever, procjenjuje na 677 osoba, što ukazuje na manjkavost DORH-ovih podataka prema kojima je ubije-no 156 civila. Nešto manji broj od HHO-ovoga ističe Centar za suočava-nje s prošlošću Documenta, čije je istraživanje još uvijek u tijeku,52 dok su prema podacima Veritasa od početka operacije Oluja 4. augusta 1995. do kraja 1998. godine 1 852 osobe srpskoga etniciteta ubijene i nestale u Hrvatskoj53.

U izvještaju HHO-a zabilježene su sudbine osoba koje su ubijene i njihovih obitelji. “U vremenu od 6. kolovoza 1995., kada u Mokro Po-lje ulazi HV, do 28. rujna 1995., koliko su u njemu boravili, u tome je selu ubijeno sedam osoba. Ružica Babić, r. 1926. živjela je sama, teško bolesna i gotovo nepokretna. Pripadnici HV-a ubili su je 6. kolovoza 1995. na vratima kuće. Milana Demira, r. 1942. koji je bio mentalno zaostala osoba hrvatski su vojnici ubili ručnom granatom. “

Hrvatska vojska ušla je u selo Plavno 6. augusta, s tenkovima, a kas-nije i u sela Doljane i Zalužnicu: “Tog je dana ubijeno, uglavnom u svo-jim kućama ili dvorištima, najmanje 13 civila – staraca. Uglavnom su ubijeni hicima iz vatrenog oružja, no Dušan Savić, r. 1908., nađen je isječen u svojoj šupi. Kuzmana Pajića, r. 1900, ubili su mecima na kuć-nom pragu, iako je podigao ruke uvis u znak “predaje”. Savu Đurića, r. 1942., invalida u kolicima (inače vrhunskog bačvara) su zapalili. [...] U selu Doljanima, u vrijeme vojne akcije ubijeno je 12 civila: šest mu-škaraca i šest žena, mahom podmakle životne dobi, koji su odlučili os-tati iza zbjega kod svojih kuća. [...] U Zalužnici je ubijeno osam civila,

52 Documenta. Broj civilnih žrtava u Oluji manji od HHO-vih 677. http://www.do-cumenta.hr/hr/documenta-broj-civilnih-%C5%BErtava-u-oluji-manji-od-h-ho-ovih-677.html Posljednji pristup: 20.10.2016.

53 Štrbac, Savo. Žrtve akcija “Oluja” na srpskoj strani. (2014). Beograd: Veritas. http://www.veritas.org.rs/srpske-zrtve-rata-i-poraca-na-podrucju-hrvat-ske-i-bivse-rsk-1990-1998-godine/zrtve-akcije-oluja-na-srpskoj-strani-2014/ Posljednji pristup: 31.10.2016.


uglavnom 6. kolovoza 1995, Marinko Hinić, r. 1946. ubijen je u izbjeg-ličkoj koloni kod Vrhovina, pred očima majke Savke, r. 1915, dok joj je muž Milan, r. 1910., ostao kod kuće gdje je ubijen i on, a ni do danas ne zna gdje je i kako pokopan.”

O sablasnim prizorima svjedoci će za HHO reći da je u dijelovima Knina bio “leš do leša”, a situacija nije bila znatno drugačija u drugim selima i gradovima na području bivše Krajine. Mahom su stradali civili starije životne dobi, osobe slabijega zdravlja i/ili osobe s invaliditetom koje nisu mogle pružiti nikakav otpor. Ipak, do danas je pred hrvatskim pravosuđem donesena svega jedna pravomoćna osuđujuća presuda za ra-tne zločine počinjene tokom i nakon Oluje, ona za zločine počinjene u Prokljanu i Mandićima.54

Unutar analiziranog korpusa dominiraju tekstovi o mimohodu u Zagrebu i obilježavanju obljetnice u Kninu, odnosno službene manifesta-cije u kojima se očituje politika države prema ratu devedesetih i vojno--redarstvenoj akciji (VRA) Oluja, kao i prema civilnim žrtvama rata. Na njih otpada 42.6% analiziranih članaka, a 23.8% članaka osvrće se na his-toriju događaja. Višestruke, i ponekad konfliktne, značenjske niti prodiru u tekstove, isprepliću se i sljubljuju jedna uz drugu, potiskuju se i remete međusobno te oblikuju dinamične i elastične strukture kojima se socija-lizira određena verzija sjećanja na Oluju. Te niti nastojat ćemo zahvatiti i razložiti kako bismo izoštrile njegove obrise i ukazale na problematičnost efekata koje proizvode u poslijeratnome društvu, koje se nije suočilo sa svojom prošlošću i na zacjeljenju čijih se rana još uvijek integrativno i sustavno ne radi. Pritom će se zadatak razlaganja sjećanja na Oluju po-kazati mnogo dalekosežnijim i kompleksnijim jer se njime neizbježno zakoračuje i u nezahvalne vode razlaganja načina na koje se nacionalna država i vojska, kao njezina institucija, snabdijevaju značenjima koje upi-suju u Oluju kako bi racionalizirale i legitimizirale svoje prakse, o čemu će također biti riječi u ovome radu.

54 Documenta. Zločin u Prokljanu i Mandićima. http://www.documenta.hr/ hr/zlo%C4%8Din-u-prokljanu-i-mandi%C4%87ima.html Posljednji pristup 31.10.2016.


I Jutarnji i Večernji i Novi list, i Slobodna Dalmacija i Glas Slavoni-je upuštali su se u više navrata u pokušaje rekonstrukcije događaja 1995. godine, od diplomatskih razmjena i političkih dogovora preko njihove strateške operacionalizacije do svega onoga što se odvijalo na terenu. Sve-mu tome posvećivan je nemali broj stranica i članaka, ali i posebni prilo-zi tempirani pomno netom prije ili na sam dan obljetnice, 5. augusta. U svim se novinama ta rekonstrukcija upadljivo vršila iz perspektive pripa-dnika Hrvatske vojske ili (ratne) političke vlasti u Hrvatskoj, bilo da oni sami pripovijedaju o tome kako su doživjeli Oluju i kako je doživljavaju danas, bilo da se tekst odaje iznošenju njihove priče upotrebom transkri-pata i izdvojenih dokumenata kombiniranih s pojedinim historijskim i biografskim podacima (25.9%). Rekonstrukcije su bile zastupljene uglav-nom u rubrikama “događaji dana” ili “novosti” (51%) te u specijaliziranim prilozima o Oluji (16.3%). Primjerice, cijeli prilog Novoga lista 4. augusta počiva na iskazima tadašnjih pripadnika HV-a; u njemu je razgovor s Pav-lom Miljavcem, predsjednikom Hrvatskoga generalskoga zbora, pripadni-cima riječke 111. brigade, Dragom Lovrićem, načelnikom Glavnoga stože-ra Oružanih snaga i Tomislavom Došenom, nekadašnjim načelnikom 8. domobranske pukovnije. Jutarnji list na dvije stranice ispisuje ispovijest Luke Džanka, prvoga zapovjednika Južnoga bojišta,55 Glas Slavonije povi-jest pripadnika 7. gardijske brigade,56 a Slobodna Dalmacija četvrte57. Kro-nološki prikazi, secirani precizno u dane, sate i minute, imena postrojbi i istaknutih aktera, jasno ilustrirani smjerovi napredovanja vojske, crte bojišnice, obrane ili napada, fotografije i grafičke reprezentacije, izračuni i brojevi, bilješke sa sastanaka i sjednica, spisi iz američkih arhiva, uvidi Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, transkript sjednice na Brijunima i transkript Vrhovnoga savjeta obrane 1995., služe

55 Kukec, Tomislav. Zove me general Markač i kaže: “Povucite se, sad ćemo tući po Okučanima. A ja njemu: ‘Mi smo ti u Okučanima, već pijemo kavu’. (4.8). Iz: “U slavu Oluje”. Jutarnji list.

56 Getto, Ivica i Butigan, Sanja. Oni su pravi heroji, ali rat žele ostaviti iza sebe i živjeti u Hrvatskoj za koju su se borili. (4.8). Glas Slavonije.

57 Šetka, Snježana. Ujutro sam došao s terena, u podne se oženio, a navečer natrag na bojište. (5.8). Slobodna Dalmacija.


autentifikaciji i verifikaciji perspektive iz koje se oblikuje tekst, perspek-tive hrvatske države i vojske, ali i kreiranju dojma objektivnosti i distan-ciranosti, čak i znanstvenosti (izlistavanje bibliografije, citatnost) onoga što je rečeno. Povremeno se tu i tamo nazre pokoji tekst o posljednjim da-nima Krajine s riječima krajiških vojnika ili krajiške vlasti,58 no samo kroz citate i parafraze, uvijek u službi dokazivanja i argumentiranja nevinosti hrvatske ratne političke vlasti i vojske. Glasovi civilnih žrtava Oluje, žrta-va srpskoga etniciteta, u potpunosti izostaju, dok se glasovi srpskih insti-tucija i predstavnika, mirovnih aktivista i organizacija proizašlih iz Anti-ratne kampanje Hrvatske (ARK) marginaliziraju i diskreditiraju. U više od polovice članaka, točnije u njih 114 (56.4%), o Srbima se u Hrvatskoj uopće ne govori, unatoč neizbrisivom tragu koji je Oluja ostavila na njiho-ve živote, a od 38.6% članaka u kojima su spomenuti (preostalih 5% nije bilo odredivo), u 57.5% slučajeva nije ih se pitalo za mišljenje. U 20.7% članaka umjesto njih je govorio netko drugi, i to u 26.8% primjera novina-ri, u 12.5% pripadnici Hrvatske vojske, a u 10.7% selektirani historijski iz-vori. Srbi koji su prognani ili ubijeni prije, tokom i nakon Oluje spominju se u svega 22.8% navrata, pri čemu se u 42.6% članaka nitko nije zauzeo za njih, a kada jest, to su, s obzirom na to da su Srbi imali rjeđe priliku govoriti, u 29.6% slučajeva činili pojedinci i institucije koji ne vežu svoja iskustva s iskustvima srpske etničke manjine. Ustrajanjem na glasovima pripadnikâ Hrvatske vojske i onih koji imaju ili su imali moć tu vojsku pokrenuti dolazi do metonimijskoga pomaka, zamjene dijela za cjelinu, čime se historija pisana iz ugla Hrvatske vojske pretvara u opću i jedinu moguću historiju zbivanja vezanih za Oluju i rat devedesetih.

Civilnih žrtava rata tekstovi su se doticali u 9.4% slučajeva, a njima se u kontekstu suđenja za ratne zločine bavi se 0.05% članaka. U samo je jednom jedinom tekstu (u 0.06% ukupnoga uzorka) glavnim izvorom informacija bila osoba koja je civilna žrtva rata (supruga Srbina ubijenoga 1991. u Osijeku), koju mediji nisu samoinicijativno uveli u tekst nego je

58 Radoš, Ivica. Odluka o evakuaciji bila je gora od kapitulacije. (29.7). Večernji list; Vurušić, Vlado. General Mrkšić prozvao Martića veleizdajnikom jer je naredio eva-kuaciju Srba. (31.7). Jutarnji list.


u njega uspjela prodrijeti kao jedna od sudionica antiratne tribine u Hr-vatskome narodnome kazalištu u Rijeci, pod nazivom Drugi rat. Ništa bolja situacija nije ni kada su u pitanju Srbi u Hrvatskoj općenito, kojima se pruža prilika da budu glavni izvor informacija u svega trima člancima (1.9%). U 16 članaka koji su se osvrnuli na spomenutu tribinu (7.9%), ona je bila zasjenjena istovremenim prosvjedima desno orijentiranih pojedi-naca i grupa okupljenim ispred kazališta.

Poražavajuć je podatak da su se čak u 35.6% članaka novinari oslanja-li samo na jedan izvor, a u 31.7% ni na jedan, što znači da više od polovice analiziranih članaka (67.3%) ne zadovoljava osnovna načela novinarske struke koja nalaže prikaz barem dviju strana neke priče, pogotovo kada se izvještava o ratnim temama koje još nisu adekvatno razrađene u histo-riografiji. Dva se izvora navode u 12.9% članaka, a tri i više njih u 18.3%. Zbog toga ni ne iznenađuje da čak 53% članaka karakterizira jednostrana reprezentacija (izvori su selektirani samo s jedne strane), 6.4% dvostrana i 3.5% pluralna, dok za njih 17.3% nije bilo moguće utvrditi ovo svojstvo. U korpusu su dominirale kraće, izvještajne forme (74.3%), 24.3% članaka nastojalo je evaluirati problematiku, a tek 1% sadržaja nastojao je objasni-ti pojedine tendencije, iako bi eksplanacijske i analitičke forme trebale u ovome kontekstu biti među najzastupljenijima.

Iako se radi o recentnoj historiji koja tek komparativno treba biti obrađena u rukama historičara, ona se gradi van akademskih rasprava, koje su prožete kontradikcijama, ili samo na temelju nekih njihovih fra-gmenata (prepuštanjem pera i medijskoga prostora uglavnom historiča-rima desnih uvjerenja poput Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskoga memo-rijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata). Novine pritom ambiciozno ne ulaze samo u cipele historičara nego i i u cipele pravnika, uvodeći materijalne dokaze i selektirane svjedoke koji napuštaju sudnice i prodiru u novinske članke, kolumne, reportaže, intervjue i analize kako bi potkrijepili narativ i dali mu na vjerodostojnosti. Tako npr. za Jutarnji list dan prije obljetnice pišu Luka Mišetić, odvjetnik Ante Gotovine,59 i

59 Mišetić, Luka. Vođe Srba trebaju priznati zločinačku prirodu Republike Srpske Krajine. (4.8). Jutarnji list.


Peter W. Galbraiht, ratni američki veleposlanik u Hrvatskoj koji je svjedo-čio u Haagu,60 dok su za Novi list istoga dana govorili članovi hrvatskoga izaslanstva u Ženevi 3. augusta 1995.61 Iskazi Mišetića, Galbraihta, Škare--Ožbolt i Granića preneseni su iz sudnice do očiju čitatelja dnevnih novi-na da bi se u javnosti odagnale sumnja i nelagoda koje sudski procesi nisu razgradili, a koje su pobuđene i razbuktane iznova samo nekoliko mjeseci prije dvadesete obljetnice Oluje, u februaru 2015., kada je Haški sud isto-dobno odbacio i hrvatsku i srpsku tužbu za genocid i pozvao obje države na međusobnu suradnju kako bi se osigurala pravda za civilne žrtve rata; raseljene, ubijene i nestale. Disforična podrhtavanja možda se ponajbolje očituju u neposrednim reakcijama predsjednice i premijera Hrvatske na presudu Haškoga suda, koje je prenio portal Večernjega lista 3. februara 2015.62 Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je: “Nisam zado-voljna presudom Međunarodnog suda pravde u Haagu, ali je uvažavam. Iz obrazloženja presude jasno je tko je bio agresor, a tko žrtva”, a tadašnji premijer Zoran Milanović: “Nismo zadovoljni odlukom suda [...], ali je na civiliziran način prihvaćamo.” Odlukom suda uzdrmane su utabane staze naracije događaja, odakle je nasilje proizašlo i komu je nasilje naneseno, a time i akteri koje su te priče isklesale. Umjesto jednoj ili drugoj strani, odgovornost je dodijeljena objema, no prihvaćanje te odgovornosti zna-čilo bi suočavanje s vlastitom komplicitnošću u generiranju patnje Dru-goga, koja se stoga tekstovima objavljenim u periodu oko Oluje nastojala odgoditi, zabaciti i isprati s ruku. Kada sudnica nije dovela do žuđenoga razrješenja, zadatak afirmiranja onoga što se etabliralo kao službena ver-zija događaja prebačen je iz pravnih rasprava na novinski tekst kako bi se razriješile nelagoda i sumnja koje razdiru koheziju službenoga narativa o Oluji, sada propitanog i suočenog s dokazima i svjedocima tužiteljstva.

60 Galbraiht, Peter W. Nisam Tuđmanu dao zeleno svjetlo, ali nisam ga ni zaustavio. (4.8). Jutarnji list.

61 Ponoš, Tihomir. Ne uđemo li u Knin, preostaje nam samo metak u čelo. (4.8). Novi list.

62 Arežina, Bojan. (3.2.2015). Haaški sud odbacio tužbu Hrvatske i srpsku protutuž-bu. ‘Nisu dokazale genocid’. http://www.vecernji.hr/hrvatska/u-haagu-presu-da-za-genocid-987626 Posljednji pristup: 20.10.2016.


Medijska se razrada, koja preuzima svjedoke i stol obrane, tako nameće kao produžetak pravne razrade, puneći pukotine u narativu, udubljene kontradikcijama i konfrontacijama oko toga tko može i kako žalovati u javnome prostoru.

2.3.1 Oblici nasilja prema (srpskim) civilnim žrtvama rata u medijima

1. Dojam nedužnosti Republike Hrvatske i njezine vojske u progonima i ubojstvima motiviranih Olujom održava se sustavnim prebacivanjem odgovornosti za smrt, mučenja i izbjeglištvo hrvatskih građana srp-skoga etniciteta na vodstvo tadašnje Republike Srpske Krajine i/ili Srbije. Iako nije sporno snose li i Republika Srpska Krajina i Republika Srbija odgovornost za sudbinu srpskih civila, kao što pokazuju izvje-štaji Hrvatskoga helsinškoga odbora i Human Rights Watcha, one nisu usamljene u tome. Odgovornost hrvatske ratne političke i vojne vlasti prema srpskim civilima podjednako nije ni diskutabilna ni upitna, iako se u svim člancima dosljedno pokušava zanijekati ili prešutjeti prebaciva-njem tereta na one Druge:

Valentić smatra da je uoči Oluje vodstvo pobunjenih Srba provelo “drugu deportaciju”, odnosno prognalo vlastiti narod. [...] Ova de-portacija vlastitog naroda [...] nastavak je ranije politike progona Hr-vata” (iz članka u čijem se središtu nalazi fotografija starice s rukama na glavi s pojašnjenjem: “Stravični rezultati srbijanske politike”).63

Žalimo za svakim izgubljenim životom, hrvatskim ili srpskim, ali ne smijemo zaboraviti da je uzrok bila Miloševićeva velikosrpska politika.64

[Z]na [se] da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje

63 Rajčić, Tomislav. Svibanj 1995, tri mjeseca do Oluje. (5.8). Slobodna Dalmacija. 64 Kolinda Grabar-Kitarović, u: Pavić, Snježana i Kukec, Tomislav. Žalimo za sva-

kim izgubljenim životom, ali Oluja je bila čista kao suza. (6.8). Jutarnji list.


sunarodnjake – civile, kako bi mogao optužiti hrvatske snage za rat-ni zločin.65

[Č]injenica je da je u Domovinskom ratu stradao i srpski narod u Hrvatskoj [...] [k]ao što je i činjenica da je za tu tragediju odgovorno srpsko vodstvo.66

Milošević i Martić krivi su za odlazak Srba nakon Oluje.67

Odlazak Srba bio je organiziran i proveden po Miloševićevoj naredbi.68

Gotovo svako spominjanje stradanja Srba u Oluji popraćeno je ograđiva-njem i guranjem odgovornosti u ruke RSK-a i/ili Srbije, što se ocrtava i u prethodno navedenim primjerima (“žalimo... ali ne smijemo zaboraviti da...”, “činjenica je... kao što je i činjenica...”), a to se u pravilu čini tako da potvrdu stradanja neposredno slijedi objašnjenje da to nije zločin koji pripada Hrvatskoj (“žalimo... ali”). Inzistira se na tome da se to dogodilo nekome drugome – tuđem narodu, a odricanje od Srba u Hrvatskoj, kao i to da ih se odriče netko drugi (Milošević i Martić), očituje se u primjeri-ma: “Vodstvo pobunjenih Srba [...] prognalo [je] vlastiti narod”, “[...] hoće li [Milošević] braniti svoje Srbe”.69 Čak i kada se naglas uspije izustiti da je Hrvatska izgubila dio svoga stanovništva, tada je riječ progon rezervi-rana za Hrvate [“Ova deportacija vlastitog naroda [...] nastavak je ranije politike progona Hrvata”], dok se o Srbima govori uglavnom kao o onima koji odlaze (“Milošević i Martić krivi su za odlazak Srba nakon Oluje”, “Odlazak Srba bio je organiziran...”). Progon i odlazak dvije su imenice suštinski različita značenja koje stoga polučuju i različite efekte kada je u pitanju kreiranje pretpostavki za povratak, a ono što ih razdvaja zna-

65 Nazor, Ante. Kad prestanemo slaviti pobjedonosnu Oluju više nećemo imati svoju državu. (4.8). Glas Slavonije.

66 Nazor, Ante. Srbijanski vođe optužuju Hrvatsku, a morali bi zašutjeti i platiti odš-tetu. (5.8). Slobodna Dalmacija.

67 Naslov intervjua Sandre Veljković s Peterom Galbraithom u Večernjem listu 6.8.

68 Izjava Tomislava Karamarka u Večernjem listu 6.8. 69 Rajčić, Tomislav. Svibanj 1995, tri mjeseca do Oluje. (5.8). Slobodna Dalmacija.


čenjska je komponenta volje. Prognane osobe istjerane su iz svojih kuća, one su izbjeglice, što je iskustvo koje je negirano Srbima i to može imati i pravne i ekonomske posljedice na mogućnost stambenoga zbrinjavanja i integraciju u okolinu iz koje su bili prisiljeni otići.Kako pružiti podršku obiteljima ubijenih i povratnicima, osobama koje su preživjele Oluju, kako država može to omogućiti i s kojim se prepreka-ma dvadeset godina kasnije te osobe susreću nema ni jedne jedine riječi. U tome se osjeća težina jezika: ako su civilne žrtve rata srpskoga etnicite-ta odgovornost nekoga drugoga, onda i angažman države u promišljanju i realizaciji nekoga oblika restaurativne pravde i pružanja potrebne skrbi žrtvama postaje nešto što je isto tako jednostavno odbaciti.

2. Osim pretakanja odgovornosti za zločine u nekadašnju Republiku Srpsku Krajinu ili Srbiju, nerijetko se upotrebljava i strategija diverzi-je koja se manifestira u eksploataciji boli i traume drugih civilnih žrtava rata, hrvatskih i bošnjačkih, a koja se odnosi na: a) preusmjeravanje pažnje čitatelja na zločine Krajine i Srbije prema

hrvatskome i/ili bošnjačkome stanovništvu, b) preusmjeravanje pažnje čitatelja s odnosa između hrvatskoga i srp-

skoga naroda u Hrvatskoj na odnos između Zagreba i Beograda, Hr-vatske i Srbije, i

c) preusmjeravanje pažnje čitatelja na odnos Srbije prema stradanjima Hrvata i Bošnjaka s odnosa Hrvatske prema stradanjima Srba.


a) Preusmjeravanje pažnje čitatelja na zločine Krajine i Srbije prema hrvatskom i/ili bošnjačkome stanovništvu

Optužbe srbijanskoga vodstva da je Olujom ‘protjerano 200 000 Srba iz RSK’ [...] licemjerne [su] i bezobrazne. [...] [U] srpnju je 1995. samo u Hrvatskoj (ne računajući situaciju u BiH) bilo registrirano 384 664 prognanika i izbjeglica koje su najvećim dijelom već 1991. protjer-ale srpske snage, a koje se upravo zbog isključive politike tadašnjeg srpskog vodstva i velikosrpstvom zanesenih masa [...] nisu mogle vratiti svojim, većinom razrušenim, kućama.70

Zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić upitao se kako je mo-guće danas optuživati Hrvatsku za protjerivanje, odnosno etničko čišćenje s obzirom na to da su Hrvati i nesrpsko stanovništvo 1991. bili protjerani, a mnogi i pogubljeni. Naveo je da je na području koje su okupirali pobunjeni Srbi ‘opustošeno’ 68 katoličkih župa, a prog-nano oko 100 000 katoličkih vjernika.71

[M]ediji ovdje [...] predstavljaju Oluju kroz poluratnu histeriju. [...] Potpuno se prešućuje velikosrpska politika još od kraja osamdesetih godina [...], a da ne govorim o progonu hrvatskog stanovništva do 1995. godine, osobito iz Srijema. (Slaven Bačić, predsjednik Hrvatsk-oga nacionalnoga vijeća u Subotici)72

Jedna [naslovnica] donosi fotografije četvero djece koja su ubijena dok su, kako se navodi, u koloni išla iz Knina za Srbiju. Strašna slika. [...] Ali, zar zaista u Beogradu misle da u Hrvatskoj majke ne plaču za onih 402 djece ubijene u Domovinskom ratu...73

70 Ibid. 71 HINA. Bozanić: Oko sto tisuća katolika prognano 1991. (6.8). Večernji list. 72 Cvrtila, Marijana. Mali Hrvati moraju učiti da je u Jasenovcu ubijeno 700 000

Srba. (7.8). Slobodna Dalmacija. 73 Barilar, Suzana. Sjeća li se još itko truda uloženog u pomirenje. (7.8). Jutarnji list.


Strategija diverzije (a) počiva na usporedbi kao mehanizmu izbjegava-nja suočavanja s ubojstvima i progonima srpskih civila, pri čemu je u nemalom broju ostvaraja karakterizira pozicioniranje unutar predodžbe vage: zločine prema Srbima u Hrvatskoj nastoji se minorizirati i prikaza-ti ništavnima u odnosu prema zločinima koje su počinili snage RSK ili SRJ. U navedenim se primjerima zato broj od 200 000 protjeranih Srba uspoređuje s 384 664 izbjeglih u Hrvatsku, protjerivanje 1995. s prot-jerivanjem 1991., a četvero ubijene srpske djece u koloni prema Srbiji s 402 hrvatske djece. Osim numeričkoga iskazivanja relacije veće ili manje, moguće je naići i na upotrebu komparativa, superlativa i intenzifika-tora: “[...] s druge strane Une, Save i Dunava upregli su sve snage kako bi dokazali da je Oluja bila najveće etničko čišćenje nakon II. svjetskog rata [...] nitko im ne može povjerovati da su nakon svih zločina baš Srbi najveće žrtve posljednjeg rata.”74 ili drugih jezičnih sredstava poput za-visnih priložnih surečenica kojima se iskazuje količina: “[...] srpskih [je] civila stradalo toliko malo da se obrana Hrvatske može smatra jednom od najnedužnijih u povijesti”.75 Vrednovanjem ljudske patnje konceptu-alnom metaforom vage (VEĆE JE TEŽE ili veća količina je veća težina) i značenjskim grananjem iz konkretnoga u apstraktno (težina u ozbiljnost), tragedija koja je zadesila civilno stanovništvo obilježava se kao mjerljiva i relativna jer nikada ne može dosegnuti vrhunac u kojem će se rastvoriti i u kojem će oplakivanje biti moguće. Za kolumniste Večernjega lista Ivana Hrstića i Milana Ivkošića kojima pripadaju posljednji citati te, slijedom toga, za njihove urednike i medijsku kuću za koju pišu taj je vrhunac, ultimativni uteg s kojim se patnja Drugih treba odmjeriti, stradanje hr-vatskoga stanovništva, koje i samo podložno diktatu težine (statistika iz jula 1995., statistika do 1995., statistika iz Domovinskoga rata), čime se nastoje obuzdati zahtjevi Drugoga da ne postanu preglasni, da ne zatra-že više od onoga što im je dano matematikom. Značenjska komponenta

74 Hrstić, Ivan. Iz državnoga vrha usprkos podjelama nije došla nijedna suštinski po-grešna poruka. (6.8). Večernji list.

75 Ivkošić, Milan. Dvadeset godina od Oluje i od žestokih nastojanja u Europi da se taj pothvat spriječi. (31.7). Večernji list.


rasta omogućila je upijanje značenja visok u pridjev velik, koji je izravno vezan za značenjsku komponentu količine (ono što se gomila ujedno zau-zima prostor obujmom, opsegom, visinom), čime je omogućen i značenj-ski transfer između konceptualnih metafora VEĆE JE TEŽE i VIŠE JE IZ-NAD, iz kojih se izvodi VEĆE JE IZNAD (nasuprot onome što vaga sugeri-ra). Na tom se transferu temelji iskaz Davora Domazeta Loše: “Srbi su bili agresori i oni trebaju ‘kleknuti’ pred nas.”76 Uzdizanje hrvatskih civilnih žrtava rata (izvedenicom VEĆE JE IZNAD), a djelovanjem metonomije (dio za cjelinu) i Hrvata (patnja hrvatskih civilnih žrtava rata patnja je svih Hrvata), naspram klečanju i pognutosti (MANJE JE DOLJE) u koje su pritisnute civilne žrtve srpskoga etniciteta, a metonimijskim pomakom i svi Srbi (“Oni [Srbi] trebaju kleknuti pred nas”), u Domazetovu iskazu služi ne samo tomu da bi se obezvrijedila nepravda koja je nanesena ne-dužnim osobama nego i da bi se srpske žrtve i Srbe u Hrvatskoj ponizilo i lišilo dostojanstva. Osim nepoštivanja i umanjivanja stradanja srpskih civila, zločini koje je počinilo političko i vojno vodstvo RSK-a ili SRJ-a pre-bacuju se na njihova pleća, na pleća osoba koje su bile nenaoružane, koje u ratu nisu sudjelovale, i to tako što se tragedija koju su doživjele upotreb-ljava za podmirivanje računa između Zagreba i Beograda.

b) Preusmjeravanje pažnje čitatelja s odnosa između hrvatskoga i srpskoga naroda u Hrvatskoj na odnos između Zagreba i Beograda, Hrvatske i Srbije

Ante Nazor za Slobodnu Dalmaciju piše: “Pojedine neznanstvene udru-ge u Hrvatskoj, kao i pojedinci [...] pokušavaju krivotvoriti povijest Do-movinskog rata, a agresiju na Hrvatsku iza koje stoji Srbija prikazati kao građanski rat”77, što je prisutno i u proširenom iskazu Davora Domaze-

76 Barilar, Suzana. Domazet: Nemamo se mi što ispričavati za žrtve. (12.8). Jutarnji list.

77 Nazor, Ante. Srbijanski vrh optužuje Hrvatsku, a morali bi zašutjeti i platiti odšte-tu. (5.8). Slobodna Dalmacija.


ta Loše u Jutarnjem listu 12. augusta: “[...] srpski Memorandum iz 2011 [...] navodi da [...] Srbi moraju promijeniti karakter Domovinskog rata iz agresorskog u građanski. Srbi su bili agresori i oni trebaju kleknuti pred nas”78. Zaziranje od atributa građanski u Hrvatskoj nije slučajno, kao što nije slučajno ni zaziranje od atributa agresorski u Srbiji s obzirom na to da svaka država poseže za onim epitetom koji je u skladu s njezinim in-teresima, uvijek jednim ili drugim. Građanski i agresorski definirani su u terminima suprotnosti ne dopuštajući simultano ostvarivanje obiju mo-gućnosti (građanski i agresorski rat). Opredjeljivanje za jedan ovdje pod-razumijeva isključivanje drugoga, čime svaka država istodobno uspijeva prebaciti odgovornost na drugu stranu i pročistiti sebe od bilo kakve im-plikacije upletenosti (oličenje strategije 1). Građanski rat, naime, označa-va rat između građana jedne države, a za vrijeme devedesetih sukob je eskalirao između hrvatskih Hrvata i hrvatskih Srba, no hrvatski se, koji se odnosi na Hrvatsku, stapa ustrajno sa značenjem “koji se odnosi na Hr-vate” da bi se nacionalni subjekt učinio kompaktnim i da bi se iz njega simbolički izgnale druge etničke grupe, primarno Srbi. Zato je i za Nazora i za Domazeta jedina opcija “agresija na Hrvatsku”, jer ta agresija mora doći izvana, u suprotnome bi Hrvatska bila primorana priznati da se ne-što dogodilo unutar nje, da je etnički podijeljena zemlja, što izvrće pot-rebu za dijalogom u suprotnom smjeru; ne samo prema van (nacionalne tenzije – Hrvatska i Srbija) nego i prema unutra (etničke tenzije u RH), ali i ukazuje na nužnost propitivanja nejednakoga tretmana ubijenih i prognanih hrvatskih građana s obzirom na njihov etnicitet u službenoj hrvatskoj politici. Kompleksne i isprepletene historije grupa i pojedinaca raspetljavaju se i dijele u dvije države po pretpostavci jednoga inteligibil-noga etniciteta koji će biti pridružen jednoj inteligibilnoj nacionalnosti – Hrvati Hrvatskoj, Srbi Srbiji. Kada Srbi u Hrvatskoj postanu ne-mi i kada je to mi implicirano ili imenovano kao Hrvatska i Hrvat, tada se oni anto-nimijski prezentira kao Srbija i Srbin (za što je ilustrativan Domazetov iskaz: “memorandum [...] navodi [...] da Srbi moraju promijeniti karakter



Domovinskog rata iz agresorskog u građanski. Srbi su bili agresori i oni trebaju kleknuti pred nas”). Zoran Milanović u Kninu će za Oluju reći: “Hrvatska [je] imala svako pravo poduzeti sve da ostane živa i cjelovita, imala je pravo ne biti protjerana iz svojih domova”,79 a rijeka prognanih, za razliku od Hrvatske (koja ne uključuje one koji su morali bježati), ko-joj je to pravo oduzeto (kao ne-Hrvatskoj, ne-Hrvatima), biva odgurnuta prema susjednoj državi.

c) Preusmjeravanje pažnje čitatelja na odnos Srbije prema stradanjima Hrvata i Bošnjaka s odnosa Hrvatske prema stradanjima Srba

Ova je vrsta diverzije uvjetovana prethodnom. Ukratko, izbjegavanje Sr-bije da preuzme teret zločina prema Hrvatima i Bošnjacima i prema tere-tu vlastite prošlosti izlikom je Hrvatskoj da i sama izbjegne dužnost pre-ma Srbima i prema nasilju od kojega je njezina historija uvelike sačinjena. Ilustrativnim su isječcima:

[O]ve godine i Srbija je odlučila obilježiti taj dan – kao dan sjećanja, kako bi komemorirali odlazak Srba iz tada okupiranih hrvatskih teritorija. [...] Nažalost, Srbija je nedavno krenula u reviziju nekoliko aspekata svoje prošlosti. Dugo nastojanje za rehabilitacijom Draže Mihailovića nije moglo proći nezapaženo...80

Beograd opet u kontri: Oni ne priznaju istinu (naslov članka po-praćen fotografijom koja prikazuje Šešelja kako pali hrvatsku zastavu).81

79 Glavne poruke s proslave Dana pobjede u Zagrebu i Kninu. (6.8). Večernji list. 80 Plenković, Andrej. [op. a. današnji predsjednik Hrvatsko demokratske zajed-

nice (HDZ-a) i premijer novoga saziva Vlade Republike Hrvatske u 2016. godi-ni]. Krah projekta Velike Srbije nije holokaust. (10.8). Jutarnji list.

81 Tekst Peđe Milosavljevića s Cropixovom fotografijom. (6.8). Slobodna Dal ma cija.


Sakrivanjem iza Srbije i prokazivanjem srpskoga ponašanja, da se ne bi zahvatio odraz identičnoga problema i u odlukama i izjavama političke vlasti Hrvatske, s pozornice se uklanja ponašanje Hrvatske i njezin odnos prema prošlosti, prema ubijenim srpskim civilima, prema ratu devede-setih te prema ustaškome režimu i Drugome svjetskom ratu. Nabrajanje zakopanih kostura s kojima Srbija još nije došla oči u oči popratno rezulti-ra i efektom osude ili kriminalizacije komemoracije Oluje, što je ogledno u izlistanim citatima, ali i u odsječku preuzetome iz Večernjega lista 25. jula:

Srebrenica nije genocid nego jedan od mnogih zločina kakvi su se u vihoru rata događali posvuda, Draža Mihailović nije osuđeni ko-laboracionist s nacistima nego rehabilitirani komandant četničkog pokreta, hrvatska vojno-redarstvena operacija Oluja nije legitimna akcija... Tako izgleda stvarnost koju si je iskonstruirala Srbija.82

Nabrajanjem, kreiranjem niza čije su sastavnice ravnopravne (sastavnost sadržana u zarezima) komemoracija Oluje i propitivanje događanja koji-ma je Oluja obilježena doživljene su kao strahote istoga reda s negiranjem Srebrenice ili rehabilitacijom Draže Mihailovića. Uvrštavanjem kome-moracije Oluje u jednadžbu zajedno s nekim od najokrutnijih fenomena današnjice ona i sama poprima karakteristiku okrutnosti. Okruživanjem komemoracije zločinima i zločincima čitatelju se sugerira da je i nju pot-rebno čitati kao zločin. Efekt osude ili kriminalizacije teži uvjeravanju, dakle, da zločin nije ubijanje i progon civila nego upravo komemoracija ubijanja i progona te žalovanje za stradalima.

3. Trećom strategijom aktivnoga izbjegavanja suočavanja sa zločinima 1995. u dnevnim novinama strategija je poistovjećivanja civilnoga stanovništva s ratnom političkom i vojnom vlašću RSK-a i Srbije.

82 Krasnec, Tomislav. Put Beograda prema EU ne vodi preko Zagreba nego preko Prištine. (25.7). Večernji list.


Najreprezentativniji primjer za to vjerojatno bi bile već izdvajane rije-či Davora Domazeta Loše, bivšeg načelnika Glavnoga stožera Oružanih snaga, u Jutarnjem listu 12. augusta: “Nemamo se mi što ispričavati i obi-lježavati dan sjećanja na srpske žrtve. [...] [Z]ar ćemo se sjećati agresora koji je izvršio agresiju na Hrvatsku?”, ali i riječi predsjednice Grabar-Ki-tarović u Kninu: “Ne želimo srpski narod kriviti zbog agresije, ali nikada nećemo dopustiti da se agresor i žrtva izjednačavaju.”83 Da za Domazeta nema razlike između vlasti, vojnika i civila, između osoba koje su počini-le zločine i osoba koje su se našle u njihovu žarištu, markirano je repeti-tivnom upotrebom semantički i tvorbeno srodnih riječi, infinitiva i gla-golske imenice sjećati se i sjećanje. U jednome dijelu iskaza sjećanje/sjećati se otvaraju mjesto srpskim žrtvama (“dan sjećanja na srpske žrtve”), a u drugome mjesto agresoru (“sjećati se agresora”) upućujući u oba navrata na istoga referenta. Zatvaranje bilo kakve distance između civilnih žrtava rata prema srpskim ratnim vlastima u iskazu Grabar-Kitarović postignu-to je na sličan način, samo ponešto suptilnije, a ta suptilnost omogućena je višeznačnim ustrojstvom glagola kriviti. Naime, njime je moguće proz-vati nekoga na odgovornost za umiješanost u neko neprihvatljivo, zabra-njeno ili kažnjivo ponašanje (krivicu), ali i označiti psihološki proces koji proživljava subjekt i koji je usmjeren prema njemu samome ili prema nekome drugome (krivnju). Iako je značenjsku diferencijaciju moguće iskazati imenski, glagolski sustav ne posvećuje toliko pažnje distinkciji i oba su značenja paralelno pohranjena u glagolu kriviti. Iskaz Grabar-Kita-rović iskorištava tu dvostruku mogućnost njegova čitanja, iako se ostatak zavis ne rečenice ne suzdržava od razotkrivanja stvarnih efekata kojima teži. Priložna oznaka zbog agresije, koja racionalizira mogućnost krivljenja srpskoga naroda, preoblikovana u apoziciju agresor, kojom se implicirani referent, taj narod, karakterizira, ukazuje da je “agresija” srpskoga naro-da u iskazu Grabar-Kitarović oslikana činjenično. Ona nije odbačena (“ne krivimo srpski narod zbog agresije koju nije počinio” - krivica), jedino što je odbačeno predbacivanje je ili zamjeranje (“ne krivimo srpski narod zbog agresije koju je počinio” - krivnja), unatoč tomu što je i to nepred-

83 Glavne poruke s proslave Dana pobjede u Zagrebu i Kninu. (6.8). Večernji list.


bacivanje i nezamjeranje prividno, “nedopuštanjem izjednačavanja” boli svih nedužno stradalih ljudi bez obzira na etnicitet i utapanjem civila u “agresore”.

4. Izrazito bliskim fenomenom strategiji diverzije strategija je neposre-dne prijetnje koja označava opravdavanje aktivnosti koje su dovele do ubojstava ili protjerivanja civila jednoga etniciteta i/ili vjere an-ticipiranim ubojstvima ili protjerivanjima civila drugoga etniciteta i/ili vjere. Radi se o strategiji koja se oslanja na legitimnost trenutne sa-moobrane ili trenutne obrane života drugoga oslikavajući vlastite poth-vate kao samoobranu ili obranu drugoga. Područje bivše Krajine tako se potiskuje Bihaćem, što povlači za sobom i potiskivanje prezrenih znače-nja iz Oluje:

Dok se prisjećamo mnogih pozitivnih aspekata Oluje, operacije koja je stanovnicima Bihaća spasila život, a Zapadu obraz, srpska komem-oracija je nažalost bila razočaravajuća.84

Hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović žestoko je odgovorio [...] srbijanskom premijeru [...] koji je rekao kako je riječ o najvećem etničkom čišćenju nakon Drugoga svjetskoga rata. [...] ‘Operacija Oluja bila je legitimna akcija koja je spriječila, među ostalim, još jedan masakr koji bi bio puno veći od Srebrenice’.85

Jednostavno rečeno, u slučaju pada Bihaća, RH bi se našla izravno ili neizravno u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji... bili smo prisil-jeni na tzv. preventivnu aktivnu obranu.86

I program službene ceremonije u Kninu prigrlio je simboliku:

84 Plenković, Andrej. Krah projekta Velike Srbije nije holokaust. (10.8). Jutarnji list. 85 M.S. Kotromanović: Oluja je spriječila masakr veći od Srebrenice. (18.7). Glas

Slavonije. 86 Ćosić, Krešimir. u: Ivanković, Davor i Čurić, Dražen. “Datum Oluje znao je

samo Tuđman, a postojalo je više razina informiranja”. (4.8). Večernji list.


[V]ijenac je položio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Herce-govine i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović s brojnim izaslanst-vom svoje stranke, te predsjednica udruge obitelji žrtava Srebrenice Munira Subašić, pozdravljena snažnim pljeskom.87

Riječ je o još jednom primjeru prisvajanja i zloupotrebe boli drugih, u ovome slučaju bošnjačkih žrtava, da bi se izgubljeni životi civilnih žrtava srpskoga etniciteta pokazali kolateralnim: neželjenim, ali nezaustavlji-vim ishodom.

5. Kada drugi civili više nisu potrebni kao izgovor, jer rat sam po sebi pod-razumijeva smrt i progon civila, moguće je govoriti o strategiji poziva-nja na neizbježnost civilnih stradanja u ratu. Neizbježnost ovdje na-dilazi strategiju neposredne prijetnje te postaje općim i apsolutnim nače-lom koje prožima ideju rata. U korpusu do izražaja dolaze primjerice dvije takve izjave, ona tadašnjega ministra branitelja Predraga Freda Matića u Večernjem listu 6. augusta: “Žalimo za svakom nepotrebnom žrtvom i ti-jekom cijelog Domovinskog rata i u Oluji, ali su žrtve nažalost dio rata”

88 i ona članice Hrvatske narodne stranke (HNS) Vesne Pusić u Jutarnjem listu 8. augusta: “Ne slavimo ničije stradanje. Države mogu dobivati i gu-biti ratove, ali društva uvijek stradaju. [...] Zato su ratovi tako strašni”89.

I jedan i drugi iskaz tvrdnjama da su “žrtve nažalost dio rata” i da “društva uvijek stradaju” podređuju zaštitu i dostojanstvo ljudskoga ži-vota nekim drugim idealima koji ih tobože nadilaze, idealima nacional-noga i državnoga. Žaljenje (“žalimo”, “nažalost”) i užasavanje (“strašni”) nad ubojstvima i progonima trebali bi ublažiti intenzitet te vrijednosne hijerarhije koja u kontekstu ove strategije ima obilježja datosti i stalno-sti koje normaliziraju zločine tokom rata, a datost i stalnost vidljive su

87 Pavić, Snježana i Kukec, Tomislav. Žalimo za svakim izgubljenim životom, no operacija Oluja čista je kao suza. (6.8). Jutarnji list.

88 Šarić, Frane i Vuković, Slavica. Slavimo pobjede, a ne poraze. (6.8). Večernji list. 89 Toma, Ivanka. Ovi su izbori važniji od onih 2000. (8.8). Jutarnji list.


u upotrebi vremenskoga priloga uvijek u Pusićinu iskazu i atemporalno-ga prezenta u Matićevu: “[Ž]rtve su [...] dio rata.” Suprotna surečenica i suprotni veznik ali odaju izdvojenost drugoga dijela zavisne rečenice od prvoga i njihovo suprotstavljanje. Žaljenju za civilima suprotstavljena je neminovnost njihova stradanja koje dolazi iz same naravi rata, a ne od ratnih političkih i vojnih vlasti uključenih država. One, bespomoćne pred neizbježnošću koja slijedi, mogu samo žaliti i užasavati se nad onim što je rat učinio građanima o kojima bi trebale skrbiti.

6. U tekstovima se zrcali i tendencija sužavanja vremenskoga perioda u kojem su zločini počinjeni kako bi se disasocirali i pokazali neo-visnima od operacije Oluja, pri čemu su odloženi u neko zadano prije ili poslije.

a) Iz hrvatskoga prije neželjena značenja potisnuta su u otvorene vre-menske pretince krajinskoga i/ili srpskoga prije:

[D]an prije, zbog silovitog prodora HV-a iz neočekivanog smjera, Mi-lan Martić naredio je odlazak civila i vojske s područja Knina.90

Iako odlazak velike većine srpskog stanovništva koji je počeo još prije Oluje, još uvijek izaziva kontroverze [...] Valentić navodi riječi srpskih vođa za koje tvrdi da su još od 1991. pripremali “prisilno pre-seljenje vlastitog naroda” iz Hrvatske.91

U istome dahu, članci koncentrirani na nastavak dokazivanja i svjedoče-nja započetih pred Haškim sudom, iscrtavaju i prije koje se tiče ratne po-litičke i vojne vlasti u Hrvatskoj za koju se nastoji pokazati da nije imala nikakve veze sa stradanjima civila: “U prvim satima Oluje predsjednik

90 Ivković, Žarko. Tuđman: Iz jedne duge ulice četiri su nas godine... (4.8). Večernji list.

91 Rajčić, Tomislav. Svibanj 1995, tri mjeseca do Oluje. (5.8). Slobodna Dalmacija.


Republike Hrvatske [...] [pozvao je] građane srpske narodnosti na dotad okupiranom području da ostanu kod kuće i bez straha dočekaju hrvatsku vlast...92

Da je predsjednik Franjo Tuđman na radiju i televiziji pozivao “hr-vatske građane srpske nacionalnosti da ostanu kod svojih kuća, bez bo-jazni za svoj život i svoju imovinu [...], uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava”93, dok je 4. augusta 1995. godine Hrvatska vojska gra-natirala Knin navode i aktivisti HHO-a i HRW-a. Oba će izvještaja ukazati na ispraznost toga obećanja. HHO će, dokumentirajući iskustva izbjeglih, zabilježiti, primjerice, i ono Dušana Drpe, r. 1938., iz Knina: “[...] koji je čuo Predsjednika Republike i odlučio ostati. [...] Tek je 22. kolo-voza shvatio u što se, povratkom kući, upustio. U kuću mu upadaju tri vojnika, zlostavljaju ga, prijete mu, pitaju zašto nije otišao s dru-gim “četnicima”. [...] Uzeli su mu domovnicu, prebili ga i zaprijetili ubojstvom. Sutradan se odvažio da izađe iz kuće i 23. kolovoza 1995. vratio se u UNCRO-ov kamp i s drugima otišao u SRJ.”

HHO, osvrćući se na Tuđmanovu poslanicu i onu koju je dan kas-nije, 5. augusta, sličnim riječima iznio tadašnji premijer Nikica Valentić, zaključuje: “Nažalost, sadržaji ovih proklamacija demantirani su još u vrijeme dok su ih spikeri čitali.” Člancima dnevnih novina temeljni zada-tak nije potraga za time što se dogodilo civilima, nego potraga za dokazi-ma da u tome nije sudjelovala Hrvatska vojska kao ni njezin zapovjednik, predsjednik Tuđman: “Na kraju pisma [Clintonu] poručio je [Tuđman] da naša akcija nije ni na koji način usmjerena prema srpskoj nacionalnoj zajednici na okupiranom području, da će učiniti sve što je u našoj moći da spriječimo stradanje svega stanovništva [...].”94 No u Novome će se li-stu Predrag Lucić prisjetiti izjave Tuđmana iz augusta 1995. na postajama Vlaka slobode u Kninu i Karlovcu: “Srbi su neslavno nestali iz ovih kra-jeva kao da ih nikada nije ni bilo! Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave

92 Vurušić, Vlado. Tuđman: Imamo potporu svijeta, demoraliziranoga protivnika, raspoloženje u našoj vojsci. Jedino što nam još treba je smjelost. (4.8). Jutarnji list.

93 Iz Tuđmanove poslanice, prema izvještaju HHO-a. 94 Ibid.


gaće. Neka im je sretan put! A oni iz svijeta koji nam i danas predbacu-ju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta: oko za oko, zub za zub!”95

I članci naslonjeni na krajinske, beogradske ili brijunske transkripte ukazuju na to da dnevne novine ne kreću u potragu za činjenicama da bi iznašle pravdu za civilne žrtve rata i rasvijetlile što se dogodilo, nego kreću u potragu za podacima koji će odagnati sumnju koja se nadvila nad Franjom Tuđmanom i suđenjima generalima Hrvatske vojske, a time i nad Olujom: “[Brijunski] sastanak [...] korišten je kao jedan od glavnih kompromitirajućih dokaza na suđenjima generalima Anti Gotovini, Mla-denu Čermaku i Ivanu Čermaku, a i Srbija je u svojoj protutužbi [...] kori-stila ‘brijunske transkripte’ kao svoj argument, iako su oni, na kraju bala-de, odbačeni [...]”.96 S druge strane, suci Žalbenoga vijeća nisu bili složni pri odbacivanju transkripata, a presuda Međunarodnoga suda pravde (pa-ragraf 479, prema interaktivu Oluja u Haagu iz 2015. godine) u tužbama za genocid potvrđuje da je: “... značajan dio srpske populacije napustio Krajinu, što je bila direktna posljedica vojne akcije hrvatskih snaga to-kom operacije Oluja, posebno granatiranja četiri grada. [...] Transkript sa sastanka na Brijunima [...] jasno pokazuje da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile svjesne da će operacija Oluja izazvati ma-sovni egzodus srpskog stanovništva; u izvjesnoj mjeri, oni su vojno planiranje i zasnovali na tom egzodusu koji su smatrali ne samo vjero-jatnim nego i poželjnim.”

Nepotpunost prezentirane historije Oluje, iznesenoga prije i tokom, i izbor samo onih podataka koji neće nagristi normirane predodžbe o ulo-zi ratne vlasti u RH, ispuštajući sve ono što im ne bi išlo u prilog, upućuje na selektivnost razmatranja historijskih izvora i sudskih presuda kao i na predanost zaštiti ideje same vojne operacije umjesto zaštiti civilnih žrta-va rata i članova njihovih obitelji.

95 Lucić, Predrag. 20 olujnih za 20 godina. (4.8). Novi list. 96 Vurušić, Vlado. Tuđman: Imamo potporu svijeta, demoraliziranoga protivnika,

raspoloženje u našoj vojsci. Jedino što nam još treba je smjelost. (4.8). Jutarnji list.


b) Nakon Oluje vrijeme je u koje se stradalo srpsko stanovništvo odguruje u govoru predsjednice Grabar-Kitarović u Kninu: “Nitko ne poriče da su se nakon Oluje dogodili zločini, no sama operacija čista je kao suza”,97 a jedan je od primjera za to i članak u Jutarnjem listu 10. augusta naslova Treba li Hrvatska službeno obilježavati stradanja Srba nakon akcije Oluja?, u kojem Predrag Matić kaže: “Evidentno je da je bilo nevinih žrtava nakon Oluje.” Tekst u Jutarnjem listu nastao je na temelju nekoliko dana ranije objavljenoga članka Luke Mišetića, odvjetnika Ante Gotovine, u kojem se više ne radi o suptilnosti koju je potrebno analizom izvući van nego o mo-tivaciji koja je izrečena i dostupna čitatelju: “[...] treba nam da hrvatski vrh prizna bol koju Srbi osjećaju zbog zločina počinjenih nakon operacije Oluja. Možda bi 28. rujna, obljetnica ubojstava u Varivodama, bio primje-ren datum za to.”98 Nakon Oluje, za razliku od prije, ne traži krajinsko i/ili srpsko nakon da bi se oslobodilo neželjenih značenjskih komponenti jer prebacuje srpske civile u poslijeolujni, a onda i poslijeratni period. Ako je Oluja završetak rata (oslobođenje, pobjeda), onda civilne žrtve nakon Oluje nisu izravnim žrtvama ratne politike i onoga što je rat obuhvaćao. One nisu više smještene u rat, nego su istjerane iz njega, čime se teži ra-zdiranju ne samo spona između ponašanja ratne vlasti sredinom 1995. i onih koji su tim ponašanjem pogođeni nego i spona između osoba koje su stradale s njihovim statusom civilne žrtve rata te s mogućnostima vo-kalizacije i realizacije potrebe za društvenom podrškom koja je izravno propitana naslovom Jutarnjega lista 10. augusta Treba li Hrvatska službeno obilježavati stradanja Srba nakon akcije Oluja? Osim kod Grabar-Kitarović, motiv čistoće pojavit će se 12. augusta i u već seciranom iskazu Davora Domazeta: “Oluja je bila najčišća ratna operacija [...].”99 Čistoća uvijek prethodi nečistoći jer pročišćavanje pretpostavlja mogućnost povratka

97 Pavić, Snježana i Kukec, Tomislav. Žalimo za svakim izgubljenim životom, ali Oluja je bila čista kao suza. (6.8). Jutarnji list.

98 Mišetić, Luka. Vođe Srba trebaju priznati zločinačku prirodu Republike Srpske Krajine. (4.8). Jutarnji list.



nekoga entiteta u njegovo neokaljano stanje, što se postiže otresanjem ubojstava i progona srpskih civila s Oluje u neko dovoljno udaljeno na-kon. U Domazetovu iskazu i u iskazu Grabar-Kitarović ubojstva i progoni srpskih civila prljavština su, odnosno mrlje i nakupine koje je moguće po-mesti i obrisati, pa i udaljiti ili prebaciti nekom drugom u ruke (strategija 1: ostatak iskaza Grabar-Kitarović citiran u istome broju Jutarnjega lista: “Žalimo za svakim izgubljenim životom [...] ali ne smijemo zaboraviti da je uzrok bila Miloševićeva velikosrpska politika.”), u čemu se zrcali nespremnost i nevoljkost političke i vojne vlasti da se suoče s načinom na koji su sudjelovale u onome što se dogodilo.

Kritike iz pera novinara, bilo odnosa prema civilnim žrtvama rata bilo zagrebačkoga mimohoda i okupljanja u Kninu, u dnevnim su novina-ma gotovo u pravilu potisnute u mali broj kolumni i komentara, a uredni-štvo će Jutarnjega lista 8. augusta u članku Srbija ne želi prihvatiti istinu o krvavim sukobima u kojima su stradale stotine tisuća ljudi i jasno prokla-mirati svoju podršku službenoj politici RH (“Jutarnji list kontinuirano je zastupao stavove...”, “Jutarnji list nastavit će promovirati...”) tvrdnjom da predsjedničina izjava o čistoći Oluje predstavlja “gotovo konsenzualan stav hrvatske javnosti” i “političku poruku prihvatljivu velikom broju hrvatskih građana”. I kada pokušava empatizirati sa stradanjima Srba, članak uredništva to čini zapadanjem u isto pročišćavajuće nakon, u ko-jem utočište nalaze i predsjednica i Matić i Domazet: “[...] naši novinari objavili su i stotine tekstova, reportaža i izvještaja o zločinima počinje-nim nad građanima srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, mnogima od njih i neposredno nakon same Oluje, mnogima koji su još nekažnjeni.” Poziva-njem na “gotovo konsenzualan stav” i “velik broj hrvatskih građana” ure-dnička politika Jutarnjega lista stapa se kako s državnom politikom tako i s pozicijom većinskoga, koje služe legitimizaciji tih stavova i koje ulaze na stranice dnevnih novina iz propisanih modela prostorne organizacije značenja koja se sabiru u Oluju. Naime, u novinskim je tekstovima okup-ljanju u Kninu pridana odrednica narodnoga, a zagrebačkome mimoho-du karakteristika državnoga i vojnoga. Tako primjerice u Večernjem listu 4. augusta Žarko Ivković pita Antu Kotromanovića izbjegava li premijer


mimohodom “suočavanje s narodom” u Kninu,100 Marinko Jurasić u is-tim novinama 6. augusta primjećuje da je “[b]ilo razloga da se postavlja pitanje troška dviju proslava, ‘državne’ u Zagrebu i ‘narodne’ u Kninu, ali koliko god je uloženo, isplatila se svaka kuna”,101 dok Ivanka Toma u Jutarnjem listu kaže da je “5. kolovoza, dan kad se na kninskoj tvrđavi zavijorila hrvatska zastava, narodu mnogo bliži”102. Uza sve to, učvršćiva-nje narodnoga s kninskim postignuto je i pripajanjem okupljanja u Kninu skupu u Čavoglavama:

Po prvi put je objedinjena protokolarna proslava Oluje s onom općenarodnom, kakva se prijašnjih godina održavala u Čavoglavama [...] Ove je godine predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pozvala sve na večernji domoljubni koncert Thompsona i prijatelja na nogomet-nom stadionu u Kninu.103

Ove godine u Knin su došle i Čavoglave, Marko Perković Thompson održao je na kninskom stadionu koncert koji je započet ustaškim pozdravom za dom spremni.104

Kninski je skup rastegnut do te mjere da je progutao onaj u Čavoglava-ma, s nacionalističkim i ekstremno desnim orijentiranim grupama koje okuplja. Nacionalizam i ekstremna desnica u Kninu nadopunjeni su s druge strane “‘običnim’ hrvatskim čovjekom koji se našao među deseci-ma tisuća onih koji su se rasprostirali duž Ulice grada Vukovara u Zagre-bu”, kao i “razdragan[im] lic[ima] djece i žena koje su pozdravljale sudi-onike mimohoda”.105 U Jutarnjem listu spominju se “promatrači [koje su

100 Ivković, Žarko. Oluja mi je sve u životu, važnija i od rođendana. (4.8). Večernji list.

101 Jurasić, Marinko. Isplatila se svaka kuna uložena u proslavu Oluje. (6.8). Večernji list.

102 Toma, Ivanka. Mimohod je skinuo stigmu sa SDP-a. (7.8). Jutarnji list. 103 Pavić, Snježana i Kukec, Tomislav. Žalimo za svakim izgubljenim životom, ali

Oluja je bila čista kao suza. (6.8). Jutarnji list. 104 Tomičić, Ladislav. Godišnji dernek hrvatske desnice u Kninu. (8.8). Novi list. 105 Iz priloga Dan pobjede. (6.8). Večernji list.


“Krila Oluje”] ostavila bez daha” i “roditelji s djecom, u rukama državne zastavice, kockaste majice i jedno veliko spontano oduševljenje viđenim. [...] Ukratko – oko 20 tisuća ljudi u utorak navečer okupilo se kako bi vid-jelo svoju vojsku i njene mogućnosti”.106 Dakle, s jedne se strane država i vojska trude uroniti među nacionalističku masu te istodobno s druge strane prodrijeti među one koji se neće poistovjetiti ni osjećati ugodno s radikalnim desnim idejama i one koji dotad nisu nužno obilježavali Olu-ju. Kninsko okupljanje i zagrebački mimohod lice su i naličje jedan dru-goga:

Svečanost u Kninu i mimohod u Zagrebu nisu konkurencija, to su dva dijela jedne svečanosti.107

Mimohod se ne natječe protiv proslave u Kninu, to je komplemen-tarno i čini cjelinu koja će se očitovati zajedničkom i jedinstvenom proslavom i u Zagrebu i u Kninu.108

Jučer je u Zagrebu održana i generalna proba mimohoda, a prije toga, kadeti Oružanih snaga su na Vukovarskoj ulici održali po kaznu vjež-bu s velikom zastavom koja inače stoji na kninskoj tvrđavi.109

Ukomponiranost okupljanja u Kninu i Čavoglavama s mimohodom u Za-grebu (koji omogućava preslikavanje na čitavu državu jer riječ je o glav-nom gradu) u jednu cjelinu teži homogenizaciji i sjedinjavanju nacional-noga subjekta:

Hrvatski narod je takav: kada dođe do ugroze nacionalnih interesa, odmah pokaže zajedništvo.110

106 Iz priloga U slavu Oluje. (6.8). Jutarnji list. 107 Kotromanović, u: Ivković, Žarko. Kotromanović: Ne slavimo rat, nego slobodu i

mir. (4.8). Večernji list. 108 Lovrić, u: Rašović, Renata. Vojske po cijelom svijetu slave pobjede svečanim mimo-

hodima. (1.8). Večernji list. 109 Radaljac, D. i HINA. Trinaestogodišnja Riječanka Mia pjevat će himnu na mimoho-

du. (3.8). Novi list. 110 Kotromanović, u: Žabec, Krešimir. Oluja je simbol neuništive snage hrvatskoga

naroda. (2.8). Jutarnji list.


Slavimo pobjedu i zajedništvo, istaknula je predsjednica.111

Svi kao jedan: Sve je podsjećalo na vremena kada je Domovinski rat ujedinio naciju.112

Danas smo ovdje jedna Hrvatska, i ova ovdje i iseljena.113

Pozivamo sve branitelje da se ne dijelimo već da zajedno i s pono-som obilježimo taj veliki dan. Jer, 1995. smo svi disali kao jedan [...], objavili su Baruni (op. a. članovi Udruge veterana specijalne policije Domovinskoga rata “Barun”).114

Uzajamnošću vojske, države i naroda, slikom “vojnog mimohoda” na ko-jem prisustvuje mnoštvo, obitelji s djecom i razdragani promatrači, te sli-kom “narodne proslave” s predstavnicima vojne i državne vlasti postižu se dva osnovna efekta:

(1) Jedan je od njih ponarodnjavanje vojne i političke vlasti. Kada su vojna i politička vlast združene s “‘običnim’ građaninom”, “roditeljima s djecom”, kada su narod i vlast “kao jedan”, “jedinstveni” i “ujedinjeni”, tada je i odgovornost za postupke vojne i državne vlasti podijeljena s na-rodom. Zato izjava Grabar-Kitarović o čistoći Oluje prestaje biti isključi-vo njezinom izjavom i u Jutarnjem se listu 8. augusta pretvara u “gotovo konsenzualan stav hrvatske javnosti” te u “političku poruku prihvatlji-vu velikom broju hrvatskih građana”.115 Ako nema granica između vojne i političke moći s jedne strane i naroda s druge, ako je vojna i politička moć narodna, onda je i svako prozivanje vlasti za odnos prema civilnim žrtvama rata ujedno i prozivanje naroda, a obrana interesa vladajućih ob-rana interesa naroda. Ovaj efekt mogao bi se uvrstiti među već nabrojene strategije koje aktualna politička i vojna vlast poduzima kako bi izbjegla


112 Naslov teksta Davora Ivankovića u Večernjem listu 6.8. 113 Šarić, Frane i Vuković, Slavica. Slavimo pobjede, a ne poraze. (6.8). Večernji list. 114 Rašović, Renata. Branitelji na mimohodu. (2.8). Večernji list. 115 Srbija ne želi prihvatiti istinu o krvavim sukobima u kojima su stradale stotine ti-

suća ljudi. (8.8). Jutarnji list.

Tadašnji SDP-ov ministar obrane Ante Kotromanović u Večernjem listu.

Iz posebnoga priloga Jutarnjega lista. Vojska se normalizira i njezin se opstanak osigurava srastanjem vojnika, oružja i tenkova s narodom.


odgovornost prema stradalom srpskom stanovništvu, kao strategija 7, a karakterizira je ubrizgavanje odgovornosti u narod koji se nadzire tako što ga se čini i drži podjednako komplicitnim.

(2) Drugi je efekt - polučen nametnutom simbiozom između naro-da i vlasti - iluzija nepolitičnosti i neideologičnosti Oluje. Ustaške kape i majice s pozdravom “Za dom spremni!” ubačene su u isti koš s “rodite-ljima s djecom” na mimohodu i “oduševljenom masom” u Kninu (kon-tinuumom Čavoglave – Knin – Zagreb), desnica je ubačena u isti koš s ljevicom, a politička stranka s političkom strankom: “Neprocjenjiv je dobiveni osjećaj ponosa i zajedništva. Nepomirljivi političari rame uz rame. Jednako ushićeni Tomislav Karamarko (HDZ) i Milanka Opačić (SDP) plješću na mimohodu. [...] Unatoč svim podjelama, nedaćama i nezadovoljstvu, ipak ‘imamo Hrvatsku’.”116

Tobožnjim prevladavanjem politike i ideologije Oluja se uzdiže na razinu aksioma, nultoga jezika, čime se utišava i svaki pokušaj njezinoga propitivanja, pa onda i propitivanja događaja koji su je sačinjavali i koji su doveli do ubojstava i protjerivanja Srba u Hrvatskoj: “Narod je uz vojsku i ta je veza jača od svih politika i drugih interesa i sklonosti. [...] Domo-vinski rat očito je iznad svake politike, i to si političari za svoje dobro tre-baju upamtiti.”117 Neideologičnost vojske i rata upućuje na to da se radi o danome stanju jer ni Oluja ni rat nemaju svoj izvor i završetak ni u jednoj politici, a samim time nemaju ni odgovornih. Oluja postaje veliki prasak i mitologizirano počelo RH: “Oluja je čista kao suza i jedan je od teme-lja suvremene hrvatske države.”118 Vrijednosno izglačana Hrvatska koju “imamo”, kako to obznanjuje novinar Večernjega lista u duhu izgradnje kontinuiteta s Tuđmanovom Hrvatskom devedesetih, osim što pozicioni-ra Oluju iznad dohvata bilo kakve raščlambe i kritike, instrument je koji normalizira nacionalizam i ustaška uvjerenja pripojene kninskom proto-

116 Jurasić, Marinko. Isplatila se svaka kuna uložena u proslavu Oluje. (6.8). Večernji list.

117 Jurasić, Marinko. Zajedništva ne bi bilo bez parade u Zagrebu i proslave u Kninu. (6.8). Večernji list.



kolu, a kroz kninski i zagrebačkom, koji postaju samo jednom od politič-kih podjela koje će se pred Olujom otkriti kao ništa više doli kozmetička, sekundarna i premostiva. Ideologija i politika Oluje, odnosno ideologija i politika Hrvatske vojske, ogrnute su neideologičnošću i nepolitičnošću da bi prekrile i prešutjele da je taj nulti jezik privid, da je još jednim slo-jem ideologičnosti i političnosti te da iz ideologije i politike nema izlaza kao što nema ni izlaza iz značenja.

U rijetkim tekstovima u kojima se govorilo o nacionalističkoj i usta-škoj simbolici u Kninu ona se nastojala svesti na pojedinačnost i slučaj-nost: “Reporteri Jutarnjeg su do poslijepodnevnih sati u centru i na tvrđa-vi uočili tek jednu osobu s majicom s velikim “U” (Lika U srcu) [...] Mnogi su bili u crnome, ali bez ustaških obilježja.”119 Ipak, članci pojedinih novi-nara koji se nisu ustručavali ukazati na sustavnost toga fenomena, koja je očita i u uvrštavanju koncerta Marka Perkovića Thompsona u službeni program, poput kolumne Ladislava Tomičića, novinara Novoga lista, do-puštaju uvid u drugačiju realnost.120

U tekstovima koji su posvećeni Krajini vrlo se malo može saznati o civilnome stanovništvu u vrijeme njezina nastanka ili u pet godina njezina postojanja, jedino što tu i tamo izbija između žongliranja odgo-vornošću jest strah: “Nekoliko dana ranije u selu Strmici kod Knina je “neko proneo glas da su ustaše probile liniju obrane... što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”. Slične podatke za-bilježili su i hrvatski obavještajci prema kojima iz svih civilnih razgo-vora s područja Like proizlazi da među civilnim stanovništvom vlada strah, pa skoro bi se moglo reći i panika, od napada postrojbi Republi-ke Hrvatske.”121

Izvještaj HHO-a bilježi: “Uza sve vojne, političke, privredne i dru-ge razloge koji su doveli do postjugoslavenskih ratova, a posebice onoga


120 Tomičić, Ladislav. U kninskoj proslavi nema ni ‘d’ od dostojanstva. (8.8). Novi list.

121 Rajčić, Tomislav. Svibanj 1995, tri mjeseca do Oluje. (5.8). Slobodna Dalmacija.


započetoga napadom JNA na Hrvatsku, ideologizirano zazivanje II. svjet-skog rata igralo je nezaobilaznu ulogu.” Strah srpskoga stanovništva na području Banije, Korduna i Like, koje se još uvijek neposredno sjećalo stradanja u Jasenovcu i drugim logorima NDH u četrdesetima, ponovno se materijalizirao 1995. godine u žaru ratne propagande, a svoje opravda-nje našao je u ubojstvima i progonima koji su uslijedili prodorom HV-a na područje tadašnje Krajine. On se nastavlja hraniti i danas, toliko godi-na nakon posljednjega rata, nacionalističkom retorikom, simbolima koji oživljavaju sjećanje na Drugi svjetski rat te tenkovima i naoružanim voj-nicima na ulicama grada Zagreba, koji isto tako nastoje uskrsnuti 1995. godinu, godinu koja je za mnoge značila gubitak doma i onih najbližih.

Razvlačenje Oluje “iznad politike” i “iznad ideologije” da obuhvati vojno i državno, a onda i narodno (koje je uvijek hrvatsko), omogućava protok simboličkoga iz vojnoga i političkoga diskursa u novinski te obrće hijerarhijske odnose u iluzornu horizontalnost među pojedinim instan-cama vlasti i građana. Vojni mimohod u Zagrebu kontekst je u kojem se najjasnije izoštrava način na koji se izvodi zbijanje državnoga, vojnoga i narodnoga u kompaktnu i koherentnu cjelinu. Posebni prilozi Večernjega i Jutarnjega lista (Dan pobjede i U slavu Oluje od 6. augusta) ispunjeni su fo-tografijama vojnika u uniformama, s puškama okrenutim na istu stranu dok podižu noge u ritmični marš na kolniku. U držanju i kretanju jednoga nema nikakve razlike u odnosu na držanje i kretanje drugoga, samo raz-ličite crte lica odaju da se radi o pojedincima. Uz ljude, i tenkovi se kreću neprekinutim slijedom, jedan za drugim u koloni, a zrakoplovi se naginju tako da svaki zaokret prati zaokret susjednoga. Vizualni otisak vojnika koji marširaju proizvodi značenje discipliniranosti ili stege zasnovano na redu kojim je pretpostavljeno postojanje pravila koja će propisati ponaša-nje svakoga pojedinoga člana kolektiva. Pokoravanje pravilima oduzima svaki tračak impulzivnosti i nepredvidljivosti, a strogom promišljenosti svakoga poteza, formaliziranoga hodom, držanjem i usklađenim uni-formama, vojska treba uvjeriti u svoju pouzdanost. Iako pravila kojima podliježu vojnici i njihovo oružje pišu i aktiviraju država i vojska, pona-rodnjavanjem državnoga i vojnoga utvara horizontalnosti načas autorom i arbitrom imenuje narod: “Oni [narod] su došli vidjeti svoju vojsku, da


budu s njom”,122 a u narod se nastoji usaditi osjećaj da posjeduje kontrolu nad time što će vojnici učiniti ili za što će se oružje upotrijebiti. Značenj-ska komponenta stege u sprezi je s homogenizacijskim mehanizmima u tekstu poput zajedništva i jedinstva (“Svi kao jedan: Sve je podsjećalo na vremena kada je Domovinski rat ujedinio naciju.”123), jer su artikulirano zajedništvo i jedinstvo hrvatskoga naroda, a onda i njegovo jedinstvo s državom i vojskom, markirani jedinstvom u podizanju iste noge na mi-mohodu, jedinstvom u izvršavanju vježbi uključenih u program i spre-mnošću da se svaki vojnik podčini propisanome i naređenome. Zato je usklađenost – disciplinu – potrebno brižljivo izvoditi i pripremati do savr-šenstva (“Oko 300 vozila svaki dan pet puta odvozi cijeli mimohod”124), kako ništa ne bi nagrizlo jedinstvenost koja zbijanjem građana i vojske komunicira jednotnost, ili drugim riječima kako ništa ne bi nagrizlo to da jedinstvo građana, vojske i države znači da su građani, vojska i država jedno, jedan entitet (“Svi kao jedan: Sve je podsjećalo na vremena kada je Domovinski rat ujedinio naciju”, “‘Pozivamo sve branitelje da se ne dije-limo [...] Jer 1995. smo svi disali kao jedan [...]’, objavili su Baruni”125), što olakšava pridobivanje pristanka građana na volju vojske ili države.

Pouzdanost u to da će svaki vojnik ispružiti nogu ili pušku u mimo-hodu “za narod” simbolizira pouzdanost u pokretanje te vojske izvan mi-mohoda, u slučaju rata ili nesreća: “U utorak smo vidjeli da građani mogu biti ponosni na svoju vojsku koja je sposobna u svakom trenutku obraniti domovinu i pomoći u slučaju nesreća, i građane koji vjeruju da ih vojska nikada neće iznevjeriti.”126 Vojni mimohod obuhvaća zato i “Državnu upravu za zaštitu i spašavanje, Gorsku službu spašavanja, vatrogasce koji su proteklih dana, zajedno s našim pilotima kanadera, dali nadljudske napore u gašenju velikih požara”,127 a Večernji list najavljujući mimohod

122 U slavu Oluje. (6.8). Jutarnji list. 123 Naslov teksta Davora Ivankovića u Večernjem listu 6.8. 124 Naslov teksta Krešimira Žabeca u Jutarnjem listu 24.7. 125 Rašović, Renata. Branitelji na mimohodu. (2.8). Večernji list. 126 Iz priloga U slavu Oluje. (6.8). Jutarnji list. 127 Žabec, Krešimir. Oluja je simbol neuništive snage hrvatskoga naroda. (2.8). Jutar-

nji list.


naglašava 3. augusta da “[t]jednima već traju pripreme pripadnika Oru-žanih snaga, MUP-a, vatrogasaca, DUZS-a i HGSS-a”128. Oružane snage iz institucionaliziranih mehanizama zaštite građana, vatrogasnih i inter-ventnih službi u vojnom mimohodu koje pružaju neposrednu podršku osobama i okolinama koje su ugrožene, preuzimaju značenja spašavanja i pomoći koje su prezentirane kao temeljne vokacije vojske. Vojska se prema načelu bliskosti ili asocijacije – one tjelesne, a zatim i vizualne i jezične – okorištava simboličkim kapitalom koje su izgradila vatrogasna ili gorska udruženja da bi težinom akumulacije tih značenja potisnula vi-dljivost svoje involviranosti u rat i ratna razaranja.

Druga značenjska komponenta koja je isto tako prigrljena obljetni-ci postavljanjem vatrogasaca, medicinskih službi i vojnika jedne uz dru-ge na mimohodu, kao i nizanjem vatrogasaca, DUZS-a i vojnika u jeziku zarezima i sastavnim veznicima, oprirodnjavanje je vojske i rata. Ako su požar ili neka druga prirodna katastrofa koja bi mogla zadesiti građane fenomeni istoga reda kao i rat, tada je i rat moguće razumijevati kao vrstu nesreće ili prirodne katastrofe, koji u svome nadilaženju ideološkoga i po-litičkoga samo takvim i može biti. Kao što požar može buknuti, a neop-rezni izletnik zalutati u planinama, tako može buknuti i rat, a narodi za-lutati u ratno stanje. Oružane snage postaju GSS-om i vatrogascima rata, onima koji ga obuzdavaju i omogućavaju izlazak iz njega, postaju heroji i spasitelji (“Treba se prisjetiti svih tih heroja...”,129 “U Zagrebu se vikalo ‘Za naše branitelje, za heroje!”130) koji nikada nisu oni koji kreiraju rat, a ni oni koji ugrožavaju ljudske živote koje je zbog te ugroze uostalom i potrebno spašavati. Kao što pokazuje strategija 1, ugroza uvijek dolazi izvana i od nekoga drugoga, a Hrvatska vojska i država ulijeću u zatečeno stanje, njima se rat događa. Razlozi i uzroci rata obespredmetnjuju se u

128 Moskaljov, Vanja. Mimohod će u ‘kockici’ predvoditi legendarni piloti Selak i Ivan-dić. (3.8). Večernji list.

129 Mareković, Marijan. Ulazak u Knin Miro Tuđman i ja slavili smo francuskim ko-njakom. (3.8). Večernji list.

130 Moskaljov, Vanja. Od pristojnoga slavlja do mržnje i šovinizma u samo 24 sata. (7.8). Večernji list.


vizuri prirode jer traganje za njima postaje traganjem za nečim što je iz-van čovjekove kontrole i što ovisi o ćudi i volji prirodnih procesa. Čak se i onaj komu je odgovornost dodijeljena, srpski i krajinski Drugi, ispisuje na stranicama novina kao produžetak te prirode u svojoj animalističnosti i iracionalnosti:

[...] mudrosti među Srbima tada nije bilo.131

[N]ačelnik Drago Raić izvještava SUP u Kninu da “[...] vojska učesta-lo napušta položaj i često se puta dovodi u alkoholizirano stanje, gdje učestalo pod dozom alkohola upotrebljava oružje bez ikakvog razlo-ga, otvarajući pješadijsku vatru, kako prema pripadnicima milicije na GP Žitnić, isto tako izazivajući suprotnu stranu – HV.132

Najuvjerljiviju ocjenu Oluje dao je 14. kolovoza 1995. Slobodan Milošević na sjednici Vrhovnog savjeta obrane, kad je ponašanje hr-vatskih Srba usporedio s bijegom zečeva.133

2.3.2 Mitologizacija Oluje

Atributi mahnitosti i kaotičnosti pridani su odlukama i ponašanju krajin-ske vojske, ali i krajinskoga stanovništva, da bi priroda rata i priroda Srba mogle biti nadvladane razboritošću i sabranošću Hrvatske vojske i politi-ke kojom je podržana. Glasovi Drugih koji su proglašeni nesposobnima za ratovanje, pa onda i za govor o tome što se dogodilo, na taj su način bez većega otpora i izbrisani sa stranica Glasa Slavonije, Slobodne Dalmacije, Večernjega, Jutarnjega i Novoga lista. U navedenim se narativnim kon-strukcijama razotkrivaju neke temeljne karakteristike mitološkoga dis-kursa:

131 O mjesecima prije pada Krajine. Iz: Radoš, Ivica. Odluka o evakuaciji bila je gora od kapitulacije. (29.7). Večernji list.

132 Vurušić, Vlado. Borbeni moral ne postoji, oružje nose samo oni koji ne mogu otići. (30.7). Jutarnji list.

133 Marijan, Davor. Operacija koja je hrvatske snage pretvorila u glavnoga igrača. (3.8). Večernji list.


1. Mit odbacuje svoju mitsku narav sakrivajući se u svojoj tobožnjoj priro-di, a naturalizacijom mitskoga jezika naturaliziraju se i vrijednosti (ideo-logije) koje nastoji usaditi i učvrstiti.

2. Kako mit ovladava prirodom efektivno se prerušavajući u nju, tako je njegova zadaća nagovoriti onoga tko sluša ili čita da je i on sam može po-koriti razjašnjavanjem njezine kaotičnosti i misterioznosti, uvjeriti ga da mu te ideologije nude potreban alat. Oluja zato kazuje o pobjedi razuma nad zlokobnosti prirodnoga, nad prirodom rata i prirodom dehumanizira-nih Srba, iz koje se raspleće geneza nacionalnoga i državnoga, pri čemu se Oluja kao mit o pobjedi transformira i u mit o stvaranju. “Imamo Hrvat-sku!”, Tuđmanov uzvik na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 15. januara 1992. godine, nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, prati fotografiju sni-mljenu 1995. godine u Kninu u Novome listu134 te se proteže sve do 2015. godine u kojoj će Ante Nazor reći: “Kada prestanemo slaviti pobjedono-snu Oluju, više nećemo imati Hrvatsku.”135 “Imanje Hrvatske” i nagovje-štaj njezina gubitka u obama navratima izlaze iz usta historičara Tuđma-na i Nazora, doktora historijskih znanosti, koji akademskim autoritetima i autoritetom funkcija koje obnašaju otvaraju i zatvaraju povijest koja započinje (“Imamo Hrvatsku – vojni i politički vrh u Kninu”136) i završa-va ratom i Olujom (“Kada prestanemo slaviti pobjedonosnu Oluju, više nećemo imati Hrvatsku”). Oluja se tako otkriva kao početak i kraj Hrvat-ske, početak i kraj povijesti, zbog čega je užitak konzumacije mi tskoga teksta stalno prožet zebnjom što bi uslijedilo ako bi se mit uzdrmao ili destabilizirao. Prijetnja kraja ili apokaliptičnosti održava mitski jezik ne-taknutim, a da se prikaže dovoljno izvjesnom, potrebno ju je materijali-zirati.

134 Ponoš, Tihomir. Ne uđemo li u Knin, preostaje nam samo metak u čelo. (4.8). Novi list.

135 Naslov intervjua Igora Bošnjaka s Antom Nazorom u Glasu Slavonije 4.8. 136 Ponoš, Tihomir. Ne uđemo li u Knin, preostaje nam samo metak u čelo. (4.8). Novi

list.


U Jutarnjem listu 4. augusta tiskana su jedan za drugim dva član-ka istoga autora; jednog137 prati crno-bijela fotografija Franje Tuđma-na i ratnoga ministra obrane RH Gojka Šuška, a drugog138 fotografija u boji koja prikazuje Slobodana Miloševića i njegovu vojsku. Lica su i gornji dio tijela Franje Tuđmana i Gojka Šuška izoštreni i neobično svijetli u odnosu na crnu pozadinu koja korespondira Miloševićevoj odjeći i uniformama vojske, dok je pozadina kojom Milošević kora-ča uz postrojenu vojsku sinonimna s osvijetljenošću Tuđmana i Šu-ška. Igra između svjetla i sjene, svijetloga i tamnoga, vizualnom je strategijom izgradnje onoga što se u govorenome ili pisanome jeziku manifestira kao priložna oznaka vremena. Zatamnjenost označava neko mitološko prije, kontekst rata koji je Oluja transformirala u sv-jetlost, mitološko nakon. Miloševićeva politika tako je prezentirana regresivno, u opadanju (crno kao prije Oluje), a Tuđmanova u napredo-vanju (bijelo kao poslije Oluje). Razdioba tamno (negativno) – svijetlo (pozitivno) na tragu prošlost – budućnost služi tomu da bi se ucrtale i učvrstile strogo razgraničene pozicije dobro – loše i formirao kult Tuđmana kao onoga koji, u doslovnom smislu riječi, donosi svijetlu budućnost. Taj kult nastaje nužno u opreci prema antagonističnom liku Miloševića, pri čemu ta opreka simbolizira mitski sukob između Dobra i Zla. Da bi se prolongirali užitak i zebnja, potrebno je prolon-girati samo pobjeđivanje, a time i prijetnju politike hrvatskih Srba i Srbije nad kojima će pobjeda biti izvojevana, ispočetka i ispočetka. Značenje pobjede dosljedno se upisuje u Oluju u refleksijama na proš-lost i u pisanjima o načinu obilježavanja onoga što se zbilo:

Hrvatska je vojska pobjednička vojska, koja je veličanstvenom po-bjedom u Oluji donijela mir i stabilnost.139

137 Vurušić, Vlado. Tuđman: Imamo potporu svijeta, demoraliziranoga protivnika, raspoloženje u našoj vojsci. Jedino što nam još treba je smjelost. (4.8). Jutarnji list.

138 Vurušić, Vlado. Milošević: Čim je zapucalo, ovi iz Krajine pobjegli su kao zečevi. (4.8). Jutarnji list.

139 Lovrić, u: Rašović, Renata. Vojske po cijelom svijetu slave pobjede svečanim mimo-hodima. (1.8). Večernji.


Oluja [je] duh jednog vremena, pobjeda univerzalnih vrijednosti pravde i slobode.140

Kada prestanemo slaviti pobjedonosnu Oluju, više nećemo imati Hrvatsku.141

Značenjski arhipelag pobjede razveden je idealističkim i ambivalentnim konceptima poput mira, pravde i slobode, a ta ambivalentnost omoguća-va mu da istovremeno bude itekako ispunjen i itekako prazan – jer ti su apstraktni pojmovi visoko kontekstualno uvjetovani i mogu biti uronje-ni u one scenarije mira, pravde i slobode za kojima čitatelj žudi. Denis Ro-mac u svom komentaru Mir i ljubav, rakete i haubice primjećuje:

Naša parada, naime, što god danas govorili njezini kreatori, izravna je posljedica prošlogodišnje velike vojne parade u Beogradu (op. a. po-vodom 70. oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu), na kojoj je bio i Vladimir Putin, o čemu svjedoče riječi hrvatskih dužnosnika koji su odmah po okončanju beogradske parade obznanili kako i oni ‘već neko vrijeme’ razmišljaju o vojnoj paradi u Hrvatskoj.142

Odmjeravanje vojne moći održava na životu i užaruje nacionalističke po-rive, jer silu je moguće opravdati samo u odnosu prema nekoj drugoj sili; one su potrebne jedna drugoj da bi se utvrdile. Samo konstrukcijom prije-tnje moguće je konstruirati mir kao što je i konstrukcijom nestabilnosti moguće konstruirati samo stabilnost.

3. Opreku između Dobra i Zla mitski narativ o Oluji posuđuje iz religij-skoga konteksta u kojem je eksploatirana i razrađena, što mu omoguća-va da obuče ruho duhovnosti: “Knin je za me svetinja.”143 U značenjskoj

140 Kotromanović, u: Žabec, Krešimir. Oluja je simbol neuništive snage hrvatskoga naroda. (2.8). Jutarnji list.

141 Nazor, Ante. Kad prestanemo slaviti pobjedonosnu Oluju više nećemo imati svoju državu. (4.8). Glas Slavonije.

142 U kolumni u Novome listu 18.7. 143 Šetka, Snježana. Ujutro sam došao s terena, u podne se oženio, a navečer natrag na


strukturi vjere u komentaru Cropixovih fotografija iz posebnog priloga Jutarnjega lista 6. augusta: “hrvatski građani (demonstrirali su) svoju vjeru u Oružane snage. [...] Oni su došli vidjeti svoju vojsku, da budu s njom. Da budu s onima u koje vjeruju”144 nije evocirana samo komponen-ta pouzdanosti, na što upućuju padežne dopune za kojima vjera i vjerovati posežu. Ta imenica i taj glagol, koji su tvorbeno i semantički srodni, mogu otvoriti mjesto dativu (vjerovati komu ili čemu) ili akuzativu (vjerovati u koga ili što), a u citiranim rečenicama riječ je o potonjem (“svoju vjeru u Oružane snage”, “oni u koje vjeruju”). Upotreba akuzativa podrazumije-va da je objekt zahvaćen glagolom u cijelosti (ili drugom riječju koja ozna-čava neki dinamičan, procesni fenomen – vjera), da je vjera osobe u nešto ili nekoga potpuna i neupitna. Ta je neuupitnost u svome prvotnom zna-čenju asocirana uz Boga, pa se tek naknadno granala na vjeru u osobu ili instituciju prema kojoj se gaji veliko poštovanje i/ili u koju se ne sumnja (transferom komponente dogmatičnosti iz duhovne sfere), kao što su i po-štovanje i nekritičnost koje se njeguju prema vojsci i državi. Za razliku od akuzativa, dativna dopuna (komu ili čemu) znači polaganje svoje vjere u nečije ruke (da će osoba ili institucija nešto učiniti), ali ne i apsolutnost vjere u toj osobi ili grupi. Religijska dimenzija mita očituje se i u pojedi-načnim ispovijestima koje često imaju elemente preuveličavanja dajući njegovim akterima skoro nadljudske osobine kojima se zaista približava-ju korijenima mita skrivenim u božanskom: “Kaže [Ante Kotromanović] da su ih pratile strašne vrućine, da su jeli samo konzerve i da su u jednom danu ubili 68 poskoka.”145

4. Efekt neideologičnosti, “Oluje iznad politike”, povlači za sobom i na-dilaženje vremena i prostora koje je još jedno klasično svojstvo mita. Tra-nscendentalna narav mita vezuje događaje iz 1995. godine s događajima danas crpeći taj užitak u nedogled, produljujući ga i osiguravajući njegovu

bojište. (5.8). Slobodna Dalmacija. 144 U slavu Oluje. (6.8). Jutarnji list. 145 Žabec, Krešimir. Oluja je simbol neuništive snage hrvatskoga naroda. (2.8).

Jutarnji list.


Izgradnja kontinuiteta - Grabar-Kitarović kao Franjo Tuđman. Iz posebnih priloga Jutarnjega i Večernjega lista.


neprekidnu konzumaciju, kako bi se njime nahranili sudskim procesima izmoreni narativi o državi i vojsci. Nazor tako kaže: “Kada prestanemo slaviti pobjedonosnu Oluju, više nećemo imati Hrvatsku”, čime poseže u početak devedesetih i veže se u Novom listu146 za fotografiju Tuđmana i generala u Kninu s komentarom Imamo Hrvatsku – vojni i politički vrh u Kninu. Mitološko premošćivanje vremena i prostora moguće je pratiti na ovim primjerima kako na verbalnoj tako i na vizualnoj razini. Na vi-zualnome planu kontinuitet se uspostavlja likom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Na jednoj fotografiji pozdravlja okupljene, odjevena u bijelo, vozeći se u terenskom vozilu HV-a s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem sa svoje lijeve strane, kao svojedobno i preds-jednik Tuđman, osnivač HDZ-a kojem pripada i predsjednica, na Jarun-skome mimohodu s Gojkom Šuškom pored sebe samo nekoliko mjeseci prije Oluje.147 Na drugoj, u posebnom prilogu Večernjega lista,148 ljubi hr-vatsku zastavu, također poput svoga prethodnika u Kninu 1995. Ponov-ljenom izvedbom tih događaja predstavnici vlasti utržuju na značenju akumuliranom od 1995. godine do danas uvlačeći u sebe utabana znače-nja pobjede, herojstva i obrane koja su upisana u Tuđmanove fotografije i riječi.

5. Opstanak mita vjekovima je vezan uz pripovjedače koji su ga preno-sili s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju. Usmena historija, za razliku od one pisane koja zahtijeva izvore, dokumente i podatke, počiva na osobnome sjećanju na sam događaj i obilježena je načinom na koji je događaj ispričan, a koji je ispunjen toplinom i bliskošću preuzimanja na-rativa od baka, djedova, očeva i majki. U tekstovima su historijski zapisi podređeni usmenome znanju jer su svugdje interpretirani i čitani iz per-spektive kazivača – Hrvatske vojske i hrvatske države. Emocionalnom se obojenošću užadi između vojske i etniciteta nastoji učvrstiti to laso, stoga ono nije zabačeno samo površno, da bi obuhvatilo apstraktni entitet na-roda, nego se njime lamata tako da dosegne dovoljno daleko kako bi obuh-

146 Oluja: Dva destljeća pobjede. (4.8). Novi list. 147 U slavu Oluje. (6.8). Jutarnji list. 148 Dan pobjede. (6.8). Večernji list


vatilo i obitelj i pojedinca, koji su uvijek mišljeni ne samo u jezgrenim etničkim nego i u tradicionalnim, heteronormativnim i patrijarhalnim odrednicama (“roditelji s djecom, u rukama državne zastavice, kockaste majice”149). Na taj se način sjećanje na Oluju i odnos prema njoj intimizi-ra, čini osobnim, te osigurava opstanak mita: “Meni je operacija Oluja sve u životu. Važnija od rođendana, Nove godine.”150 Da bi nadišao vrijeme i prostor, zaposjeo lik nekoga idućega predsjednika ili predsjednice u oklo-pnome vozilu nakon Franje Tuđmana i Kolinde Grabar-Kitarović, djeca i mladi nužan su dio službene ceremonije:

Trinaestogodišnja Riječanka Mia pjevat će himnu na mimohodu.151

Sudjelovanje u mimohodu u lijepom će sjećanju ostati i [Mijinim] roditeljima, mami Kristini i tati Igoru te šestogodišnjoj sestri Lani koji su bili uz nju tijekom svih priprema.152

Oni stariji svakako da su pomislili na junačku prošlost [...] [T]i stariji sa sobom su poveli svoje sinove, kćeri, a najčešće – unuke i unuči ce.153

Mit o Oluji i ratu devedesetih mimohodom se u Zagrebu i okupljanjem u Kninu nastoji markirati kao živ i zdrav u fotografijama djece koja doče-kuju mimohod s hrvatskim zastavama u rukama, npr. u Jutarnjem listu 8. augusta,154, 155 te se istovremeno nastoji i socijalizirati u budućim gene-racijama da bi one nastavile kazivanje, a kazivanjem i politiku hranjenu ratnim nasljeđem i etničkim tenzijama od devedesetih do danas.

149 Iz priloga U slavu Oluje. (6.8). Jutarnji list. 150 Ivković, Žarko. Kotromanović: Ne slavimo rat, nego slobodu i mir. (4.8). Večernji

list. 151 Naslov D. Radaljca / HINE u Novome listu 3.8. 152 Pjevanje mi može biti hobi jer bih najviše voljela biti slastičarka. (9.8). Novi list. 153 Iz priloga Dan pobjede. (6.8). Večernji list. 154 Srbija ne želi prihvatiti istinu o krvavim sukobima u kojima su stradale stotine ti-

suća ljudi. (8.8). Jutarnji list. 155 Iz priloga U slavu Oluje, fotogalerija s naslovom Građani. (6.8). Jutarnji list.

Sudjelovanje u državnim institucijama

3.1. Izbori za Hrvatski sabor 2015. godine

Izbori za zastupnike u Hrvatskome saboru održani su 8. novembra, a objavljeni mjesec dana prije poslanicom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović povodom Odluke o raspisivanju parlamentarnih izbora 2015. godine.156 Službena kampanja trajala je svega dva tjedna (od 21. oktobra do 6. novembra) jer je između

objave datuma parlamentarnih izbora i početka predizborne kampanje trebao proći propisani zakonski rok za predaju kandidacijskih lista Dr-žavnom izbornom povjerenstvu. Ovo istraživanje obuhvatilo je tekstove objavljene u pet dnevnih novina u tome periodu, uzevši u obzir pritom dva dana prije njihova službena početka i sam datum izbora kao završni datum prikupljanja materijala. Korpus je u tim koordinatama kronološki moguće smjestiti između 19. oktobra i 8. novembra 2015. godine.

U definiranom je razdoblju zabilježeno sveukupno 717 članaka, od čega su etničke manjine spomenute u samo 72 članka (njih 10%), koje tra-dicionalno svoje predstavnike u parlamentu biraju u 12. izbornoj jedinici. Analiza ta 72 članka pokazala je da čak kada se i piše o predstavnicima manjina, pozornost se posvećuje pretežno broju mandata koji su na raspo-laganju manjinskim predstavnicima, a ne njihovu radu i potrebama zaje-dnica koje zastupaju, i to ponajprije broju mandata srpske manjine, koja je najbrojnija manjina prema popisima stanovništva s najvećim brojem zagarantiranih mjesta u Hrvatskom saboru (tri od ukupno osam manjin-skih). Na srpske predstavnike otpada 47 analiziranih članaka (6.6%), od kojih je većina upravo posvećena postizbornom preslagivanju. Da uredni-ci i novinari u njima vide primarno koalicijski potencijal otkriva podatak da u više od polovice članka (57.4%) pripadnicima i predstavnicima srp-ske manjine nije pružen prostor da izraze svoje mišljenje, kao i činjenica

156 Kolinda Grabar-Kitarović. (5.10.2015). Poslanica povodom Odluke o raspisi-vanju parlamentarnih izbora 2015. godine. https://www.youtube.com/wat-ch?v=Ewbv-v5ioaA Posljednji pristup 27.10.2016.

102 sudjelovanje u državnim institucijama

da je tek šest članaka od onih u kojima su spomenuti (12.8%) najavljeno na naslovnim stranicama.

O etničkim se manjinama (i o manjinama općenito) u novinskim člancima pretežno samo govori, mnogo rjeđe one govore same o sebi i o tome što očekuju od parlamentarnih izbora, a ista je situacija sa stranka-ma koje ih zastupaju. Narativ o manjinskim strankama u pravilu je re-duciran na izvještaje koje preuzimaju oblik kratkih članaka dužine do polovice novinske kartice (25.5%), 19.1% kraćih je novinskih komentara, u 14.9% slučajeva radi se o kratkoj vijesti dužine do 10 redaka, a u 10.6% slučajeva o članku dužine do jedne stranice. Prostorna skučenost i mar-ginaliziranost manjinskih stranaka u dnevnim novinama potiskuje te stranke iz vidokruga čitatelja, kako potencijalnih birača tako i onih koji-ma bi upoznavanje s njihovim programom moglo omogućiti napuštanje nekih ustaljenih predodžbi i predrasuda (nerijetko njegovanih u istim tim medijima) o manjinama.

Tokom cijele predizborne kampanje objavljen je samo jedan veći intervju s predstavnikom neke manjinske stranke, tiskan na dvije stra-nice i najavljen na naslovnici, i to je intervju Gorana Penića s Miloradom Pupovcem, kandidatom Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), 25. oktobra u nedjeljnom Jutarnjem listu naslovljen SDP s profašističkim HDSSB-om ne bi smio koalirati, a HDZ je podigao orbanovsku žicu prema nama. U primarnome fokusu novinarovih pitanja nalazile su se mo-gućnosti izgradnje postizbornih koalicija i mogućnosti stjecanja dovolj-noga broja mandata za sudjelovanje u formiranju vlade, o čemu svjedoči i naslov koncentriran na odnose s SDP-om i HDZ-om. To je simptomatično za većinu članaka, zbog čega, unatoč tomu što se jedini okreće predstav-niku manjinske stranke, svojim sadržajem ne odudara uvelike od ostat-ka korpusa. Korpusom se naime kontinuirano provlače tri dominantna konteksta u kojima manjinske stranke uopće zadobivaju ikakvu pažnju novinara i urednika: a) postizborne koalicije, točnije, odnos manjinskih stranaka prema

SDP-u i HDZ-u; b) odnos prema HDSSB-u kao dijelu nekoga potencijalnoga postizbo-

rnoga dogovora;


c) odnos među manjinskim strankama i događaji unutar njih.

Zanimanje medija za manjinske stranke ponajviše se budi kada je u pi-tanju održivost HDZ-a ili SDP-a na vlasti. Ono što manjinske stranke rade i način na koji utjelovljuju ili ne utjelovljuju težnje naroda koje na-stoje predstaviti nije doživljeno relevantnim, a ni vrijednim bilježenja i komentiranja. Jutarnji list i Slobodna Dalmacija, novine u vlasništvu Hanza Medie (nekadašnjega Europapress Holdinga), iznijele su rezultate istraživanja Promocije plus za RTL,157 dok je Večernji list objavio rezulta-te terenskoga istraživanja Ipsosa, provedenoga za Novu TV158. Slobodna Dalmacija i Jutarnji list prenose identičan tekst: “Velik broj mandata, njih osam, pripada i zastupnicima nacionalnih manjina koji se tradi-cionalno priklanjaju pobjednicima. U situaciji kada su izborni rezulta-ti neizvjesni, kakvi bi prema rezultatima istraživanja mogli biti ovi, manjine su u poziciji da presude tko će iduće četiri godine vladati Hr-vatskom.”

Izbori u medijskome imaginariju svedeni su na scenarij natjecanja, pa se tako govori o pobjednicima i gubitnicima, a radi se obrascu dosljedno primjenjivanome i na drugim mjestima: “pobijedi li blok okupljen oko SDP-a ili HDZ-a...”,159 “predizborni kornjača i zec”,160 “počela izborna utrka”,161 “prva imena na na izbornim listama koja bi trebala biti i udarne igle u finišu kampanje za HDZ”,162 “upravo toga se držao Stjepan Mesić 2007. godine, nakon što je HDZ predvođen Ivom Sanaderom u fotofini-šu uspio sustići, a zatim i preteći SDP Zorana Milanovića,163 “na izbori-

157 Toma, Ivanka. Sabor 2015. (23.10). Jutarnji list i Slobodna Dalmacija. 158 Romić, Tea. Neizvjesna bitka za svakog birača. (6.11). Večernji list. 159 Marić, Jagoda. Hrvatske financije, tko god da pobijedi, bit će sve gore. (22.10). Novi

list. 160 Naslov teksta Ive Banca u Jutarnjem listu 30.10. 161 Naslov teksta Dražena Ciglenečkoga i Zlatka Crnčeca u Novom listu 20.10. 162 Toma, Ivanka. Mrtva utrka HDZ-a i SDP-a: Most će biti jezičac na vagi. (20.10).

Slobodna Dalmacija. 163 Karlović Sabolić, Marina. Mesić je dao mandat Sanaderu. (27.10). Slobodna

Dalmacija.

Tko će predstavljati hrvatske građane koji nisu Hrvati u Saboru, bilo je toliko nevažno da se Slobodna Dalmacija i Jutarnji list nisu ni zamarali istraživanjem.


ma 8.10. SDP bi mogao izgubiti 10. izbornu jedinicu”164. Riječi pobjednik, utrka, finiš, rezultati, izgubiti, sustići i preteći preuzete su iz sportskoga dis-kursa, a neke od njih u svome temeljnome značenju postoje samo unutar njega (npr. finiš). Konceptualnim scenarijem sportskoga natjecanja u par-lamentarne se izbore upisuju i sportske težnje jer natjecanje anticipira akuzativnu dopunu za što ili koga (svrha) te instrumentalnu dopunu s kim ili s čim (društvo). Natjecanje se odvija u prvome redu između HDZ-a i SDP-a, a na pitanje za što ili koga odgovara posljednji dio citirane rečeni-ce iz Slobodne Dalmacije i Jutarnjega lista od 23. oktobra: “[za to] tko će iduće četiri godine vladati Hrvatskom.”165 Vlast, ili politička moć, postaje svrhom natjecanja, a pretpostavlja postojanje dvaju glavnih sudionika, HDZ-a i SDP-a, kojima ostale stranke služe samo kao izvori kojega man-data više. Manjinske stranke reducirane su na brojeve koje je moguće pri-pojiti ili oduzeti većim strankama, na mandate koje potencijalno mogu izboriti ili izgubiti, a jedini potencijal koji im se pripisuje koalicijske su mogućnosti. Aktivacijom toga potencijala manjinske stranke tek preuzi-maju ulogu agensa ili djelatnoga subjekta, kao u primjeru iz Jutarnjega lista i Slobodne Dalmacije u kojem se one “priklanjaju” nekome i u ko-jem “presuđuju”. Indikativno je da oba glagola pretpostavljaju postojanje unaprijed određenih vrijednosnih pozicija (koje zauzimaju HDZ i SDP), u čijem oblikovanju manjinske stranke ne sudjeluju, već ih samo izabi-ru tako što će se prikloniti jednom ili drugom, odnosno presuditi između njih. Dakle, vrijednosti manjinskih stranaka promatrane su kao savitljive i labilne, kao nešto što je moguće napustiti, prilagoditi ili dopustiti u onoj mjeri u kojoj može koegzistirati s vrijednosnim pozicijama većih strana-ka. Manjinske su stranke lišene principijelnosti (“tradicionalno se prik-lanjaju”) i pretvorene su u nagradu “pobjednika”, u dobitak ili plijen koji taj pobjednik treba steći, a zatim su i ogoljene bilo kakve relevantnosti. Naime, nijedno istraživanje javnog mnijenja nije obuhvatilo 12. izbornu jedinicu, ni ono objavljeno u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji 23. ok-tobra, ni ono objavljeno u Večernjem 6. novembra. U ikonografici Hanza

164 Romić, Tea. HDZ-u 4. i 10. jedinica, a SDP-u 8. i bez IDS-a. (4.11). Večernji list. 165 Toma, Ivanka. Sabor 2015. (23.10). Jutarnji list i Slobodna Dalmacija.


Medie, koja ilustrira istraživanjem anticipiranu strukturu novoga saziva Sabora, zastupnici svih ostalih stranaka predstavljeni su imenom i pre-zimenom, uključujući i očekivane zastupnike birača 11. izborne jedinice (dijaspora), dok je dio vizuala namijenjen predstavnicima manjinskih stranaka ispunjen s osam generičkih, zacrnjenih fotografija koje su, sva-ka pojedinačno, popraćene oznakom manjina, uz naznaku: “8 zastupnika bit će iz manjina koji idu uz pobjednika.” Bezimene, zamračene fotogra-fije koje nijedan medij nije smatrao dostojnim rasvjetljavanja impliciraju da urednici i novinari smatraju da nije bitno tko će predstavljati manjine u Saboru, a time i da nisu bitne ni težnje ni potrebe etničkih manjina koje biraju svoje zastupnike.

Osim dobitka, kojemu je funkcija objektivizirati i minorizirati, dru-ga uloga koja se manjinama konzistentno dodjeljuje uloga je onoga koji odlučuje na izborima (“manjine su u poziciji da presude”166), naravno, iz-među unaprijed podastrijetih mogućnosti (HDZ ili SDP), čija je svrha kre-irati predodžbe dominacije i opasnosti. Jedan od ilustrativnih primjera za to izjava je Mile Biondića, predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata grada Rijeke, prenesena u Novome listu 4. novem-bra.167 Na parlamentarnim izborima 2015. godine Biondić je bio kandidat koalicije Spremni čiji naziv signalizira ideološke odrednice unutar kojih se i Biondić i drugi kandidati s liste pozicioniraju evocirajući ustaški pok-lič “Za dom spremni!” (koji se iste godine peticijom htio učiniti službe-nim u Hrvatskoj vojsci). Biondićeva izjava koja oslikava kako su manji-ne prikazane kao prijetnja sadržana je u kratkome članku unutar širega intervjua, naslovljenome Nametanje volje većini protivno demokraciji: “Ne želimo manjinske zastupnike dovoditi u položaj da moraju odlučivati o saborskoj većini ili o vladi, jer je to nametanje volje manjine većini, a to je u potpunoj suprotnosti s osnovnim postulatima demokracije.”

Citat je u Novome listu prenesen takav kakav jest, bez popratnoga komentara novinara i urednika koji ga na taj način nekritički izdvajaju iz ostatka intervjua, a da se ideja prelijeva u novinske tekstove i eksplicitno

166 Toma, Ivanka. Sabor 2015. (23.10). Jutarnji list i Slobodna Dalmacija. 167 Petrak, Andrej. HDZ-ovci mi čestitaju, računam na njihov glas. (4.11). Novi list.


dokaz je primjer iz Slobodne Dalmacije koji kaže: “[Milorad Pupovac] čvrsto se [držao] stava da zastupnici srpske zajednice u Hrvatskoj [...] ne bi trebali presuđivati o izbornom pobjedniku u Hrvatskoj [...] No, situacija je danas bitno drukčija [...] Pupovac se nedavno, zajedno s Milanovićem, pojavio na predaji lista koalicije Hrvatska raste.”168

Ovim citatima treba pridružiti i napomenu za birače, preuzetu iz Jutarnjega lista, koja ukazuje na to da se radi o predrasudi koja se grana čak i u legislativne vode: “Žele li (birači) glasovati za manjinsku listu, dobivaju manjinski izborni listić i nemaju mogućnost glasovati za neku od općih lista.”169 Iako su manjinske stranke poželjne kada su HDZ i SDP u mogućnosti okoristiti se mandatima zastupnika manjina, situacija se mijenja kada tih osam mandata omogućuju onima koji su reducirani na objekt (dobitak) da postanu subjekti (oni koji govore i odlučuju) tako što će reći nešto o tome koja bi stranka trebala formirati vladu. U Biondiće-vu iskazu demokracija je ta koja pripada većini i njezinim voljama, dok je manjinsku volju potrebno obuzdati i disciplinirati. To se čini njezinim zatvaranjem samo i isključivo na manjinske liste (“Žele li [birači] glaso-vati za manjinsku listu [...] nemaju mogućnost glasovati za neku od općih lista.”), pri čemu je getoizacija manjina učvršćena i opravdana idejom da manjinski zastupnici “ne bi trebali presuđivati o izbornom pobjedniku u Hrvatskoj”170. Ako “izborni pobjednik u Hrvatskoj” nije kategorija na koju bi pripadnici svih naroda koji žive u ovoj državi smjeli utjecati, već nešto što pripada samo onima koji su privilegiraniji (onima koji su ozna-čeni kao većina) – Hrvatima u Hrvatskoj, tada se i sustav koji će oni koji dospiju na vlast moći tkati nakon izbora pretvara u teritorij koji je manji-nama nedostupan. Organizacija institucionalnih odnosa i pitanja poput ekonomije, obrazovanja i zdravstva na koje će izravan utjecaj imati stran-

168 Karlović Sabolić, Marina. Mesić je dao mandat Sanaderu. (27.10). Slobodna Dalmacija.

169 Parlamentarni izbori 2015.: veliki vodič za birače. (7.11). Jutarnji list (večernje izdanje).

170 Karlović Sabolić, Marina. Mesić je dao mandat Sanaderu. (27.10). Slobodna Dalmacija.


ke poput HDZ-a i SDP-a rezerviraju se samo za one koji pripadaju etničkoj većini, a dosezi demokracije za manjinske birače nastoje se suziti na sfere koje se tiču onoga što je doživljeno kao manjinsko pitanje. Teškoće s koji-ma se susreću manjine nisu doživljene kao problemi ekonomije, obrazo-vanja ili zdravstva, već partikularnosti, izdvojene iz društvenih odnosa, za koje većinske stranke ne snose odgovornost (kao ni sveprisutni kon-strukt većine). Ako se manjinski zastupnici nađu u poziciji da “presude” među kandidatima ili da drugačije pokušaju rastegnuti prostor slobode u koji su skučeni, radi se o ekscesu volje, višku koji izbija iz getoizirane domene i koji se zatim sankcionira odrednicama nametljivosti i nasilnosti: “to (je) nametanje volje manjine većini”171. Volja manjina nije više zadr-žana u izolaciji, stoga se nastoji ilustrirati kao prijetnja. Naime, Novi list u istome članku, u umetnome, dodanome dijelu, navodi Biondićev citat: “Davanjem dvostrukoga prava glasa nacionalnim manjinama [...] mijenja se omjer snaga u Hrvatskome saboru.” Pojam omjer ukazuje na to da je društvenu moć moguće imati u manjim ili većim količinama, a ako do-lazi do promjene u omjeru (“mijenja se”), znači da dolazi do drugačijega omjera od onoga (koji je trenutna stvarnost) bez dvostrukoga prava glasa, od onoga u kojem manjine imaju manje snage sudjelovati u najvišim razi-nama odlučivanja do takvoga stanja u kojem će manjine biti osnaženije i njihove potrebe zastupljenije. Manjinska volja ostaje specificirana epite-tom nametljivosti koji obuhvaća značenjske komponente nasilnosti, neže-ljenosti i izmještenosti, a koje pak grade predodžbu ugroze i opasnosti, čime se hrane etnički animoziteti i održava aktualna situacija, sve u svrhu le-gitimizacije situacije, kako zakonodavne (“nemaju mogućnost glasovati za neku od općih lista”) tako i one generirane medijskim i političkim dis-kursom (“ne bi trebali presuđivati o izbornom pobjedniku u Hrvatskoj”).

171 Petrak, Andrej. HDZ-ovci mi čestitaju, računam na njihov glas. (4.11). Novi list.


Značenjska komponenta nasilja sadržana u konceptu nametanja in-tegralni je dio diskursa sukoba koji se razotkriva i u člancima koji su 3. i 4. novembra prenijeli iskaz Idrisa Sulejmanija, kandidata na zajedničkoj listi albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacional-ne manjine. U nadnaslovu članka u Novome listu Sulejmani: Jeftinije je da glasaju u Skopju nego da ih dovozimo u Hrvatsku172, najavljuje se “mobili-zacija birača Albanaca u Makedoniji”, a u tekstu “ozbiljna priprema kako bi porazili Bošnjake”, uz komentar da Bošnjaka Nedžada Hodžića ipak ne brine “makedonska ofenziva”. Dolazak na biračka mjesta izgrađuje se u kontekstu scenarija rata, dolaska na front, za koji je potrebno unovačiti birače (“mobilizacija”), radi organiziranoga napada (“ofenziva”) s ciljem “poražavanja” konstruiranih protivnika. Semantička struktura mobili-zacije upućuje na masovnost, na angažiranje mnoštva ljudi, i to iz druge države (Makedonije), te gradi predodžbu najezde koja u diskursu suko-ba pobuđuje dojam predratnoga stanja. U tako satkani narativ uranja se obećanje Idrisa Sulejmanija da će “odmah krenuti s uklanjanjem admini-strativno-birokratskih barijera, kako bi mnogi od vas (Albanaca) koji ima-te hrvatsko državljanstvo mogli bez poteškoća raditi i boraviti u Hrvats-koj”. Barijere, odnosno teškoće s kojima se susreću Albanci u Hrvatskoj prikazuju se kao jedino što onemogućava najezdu (“uklanjanje barijera [...] kako bi mogli raditi”), što u strahu koji tekst nastoji pobuditi racio-nalizira borbu za njihov ostanak među većinskim stanovništvom. Na-jezda koju anticipira članak određena je u ekonomskim terminima zato što je riječ o Albancima koji bi htjeli “raditi i boraviti u Hrvatskoj”, stoga se strah asocira usko uz područje rada čime se pak ojačava ukorijenjena predrasuda o pridošlicama koje oduzimaju radna mjesta Hrvatima. Strah od egzistencijalne nesigurnosti usmjeren je prema manjinama umjesto prema državi koja bi trebala biti ta koja će zbrinuti sve one koji se u njoj nalaze, što doprinosi stigmatizaciji i diskriminaciji nezaposlenih osoba i radnika koji su pripadnici manjina. Jedini Albanci u tekstu Albanci su koji su u Makedoniji (“mobilizacija birača Albanaca u Makedoniji”, “baza [Sulejmaniju] je u – Makedoniji”, “uspio je motivirati, prema službenim

172 Ciglenečki, Dražen. (3.11). Novi list.


podacima, 644 svoja sunarodnjaka koji su u Makedoniji da se registriraju za izbore”), čime se gradi iluzija da u Hrvatskoj nema Albanaca, da se ne radi o ljudima koji žive u državi u kojoj žele glasovati, nego o ljudima koji dolaze odnekud drugdje. Albanska manjina ne samo da isparava iz teksta nego je percipirana kao pridošla grupa ljudi koja želi utjecati na život po-dručja na kojem ne živi, pa to tako i sam naslov ističe: Sulejmani: Jeftinije je da glasaju u Skopju, nego da ih dovozimo u Hrvatsku. I Večernji list 4. no-vembra nudi sličnu poruku: “Sulejmani želi u Sabor glasovima iz Make-donije.”173 Konstatacija da se manjine “dovoze u Hrvatsku” kako bi glasale implicira organiziranost dolaska koja je sadržana u nesvršenosti glagola dovoziti (dogovaranje prijevoza u više navrata), ali predstavlja i nadograd-nju i stabilizaciju ideje o nepostojećoj manjini u tekstu. Osim što su Al-banci predočeni kao prijetnja etničkoj većini (scenarij najezde), članak potencira i animozitet među manjinskim zastupnicima na listi i manji-nama iz kojih proistječu inzistirajući na tome da se radi o “natjecanju” za koje su se Albanci “ozbiljno pripremili kako bi porazili Bošnjake, s kojima biraju zajedničkoga zastupnika”174. Nemogućnost suradnje realizirana je kompetitivnošću u kojoj atribut zajednički, temeljnoga značenja dije-ljeni, poprima smisao jedan kojega mogu izabrati narodi na listi, pri čemu taj jedan može reprezentirati samo jedan etnicitet (“natjecanje”), zbog čega je nužno “poraziti” one Druge. Pojednostavljeno, iako bi zastupnik u realnosti trebao predstavljati sve građane okupljene listom, tekst daje naslutiti da je važno hoće li se raditi o Albancu ili o Bošnjaku natuknuvši da će Albanac predstaviti samo Albance, a Bošnjak samo Bošnjake, odnos-no da im je jedina šansa suzbiti jedni druge jer samo jedan narod može biti reprezentiran u Saboru. Dakle, Albanci “nikada još nisu bili predstavljeni u Saboru” jer ili ne postoje (“jeftinije je da glasaju u Skopju, nego da ih dovozimo u Zagreb”) ili jer su ih Bošnjaci istisnuli, a bošnjački zastupnik, prema novinaru Novoga lista, ne zastupa birače drugih narodnosti (“još

173 Naslov teksta u Večernjem listu 4.11. 174 Ciglenečki, Dražen. (3.11). Sulejmani: Jeftinije je da glasaju u Skopju, nego da ih

dovozimo u Hrvatsku. Novi list.

U Glasu Slavonije manjinski su kandidati karakterizirani kao osobe koje nisu učinile i koje ne mogu učiniti ništa za Baranju, koji nisu dovoljno privrženi tomu području kao osobe na općim listama.


nikad nisu bili predstavljeni u Saboru”175). Time se u tekstu, paralelno s animozitetom između Hrvata i Albanaca, potiče i animozitet između Al-banaca, kao manjine koje zapravo nema, i Bošnjaka te se gradi krug ne-snošljivosti u kojem je solidarnost nedostižna.

O albanskoj, bošnjačkoj i talijanskoj manjini na izborima pretežno se govori u Novome listu, dok su u ostatku medija zbivanja u 12. izbornoj jedinici zanemarena, uz iznimku srpskih kandidata zbog toga što nose tri mandata potencijalnoga dobitka “koji ide izbornome pobjedniku”176. Lista austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, ru-sinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske manjine spomenuta je jednom, opet u Novome listu,177 a mađarski i romski birači su, uz srp-ske, spomenuti 22. novembra u Glasu Slavonije178. U tome članku Glasa Slavonije u nadnaslovu je najavljeno da bi (Baranju) u novom sazivu Sa-bora moglo zastupati i troje zastupnika koji nisu manjinci, uz naslov Na listama su Sabljak (HDSSB), Zagvozda (SDP) i Šašlin (HDZ). U tekstu je mo-guće iščitati i Šašlinov iskaz: “Kada bi me Baranjci podržali, moguće je da Baranja konačno dobije u Saboru predstavnika hrvatskoga naroda, a ne samo manjince koji za ovu regiju nisu bogzna što učinili.” U tome se zrca-li činjenica da za Šašlina dosadašnji zastupnici drugih etniciteta nisu bili predstavnici Baranjaca, odnosno da birači u 12. izbornoj jedinici za njega nisu Baranjci. Riječ je o istovjetnome nasilju koji kodira i Novi list brišući tragove albanske manjine u Hrvatskoj. “Manjinci koji za ovu regiju nisu bogzna što učinili” upućuje na to da zastupnici koje su birale manjine uz to što nisu Baranjci nisu posebno ni doprinijeli Baranji. Izostanak volje, neučinkovitost i nesposobnost upisuju se u manjinske zastupnike, dok se ulazak “predstavnika hrvatskoga naroda” u Sabor, nasuprot tomu, iznosi kao rješenje – Hrvati postaju autentični Baranjci, a jedina grupa kojoj je onda stalo do regije i koja bi nešto učinila – pripadnici hrvatskoga naro-

175 Ibid. 176 Toma, Ivanka. Sabor 2015. (23.10). Slobodna Dalmacija i Jutarnji list. 177 Z. D. Begić: Završeni Karamarkovi eksperimenti s istraživačima. (21.10). Novi list. 178 Getto, Ivica. Na listama su Sabljak (HDSSB), Zagvozda (SDP) i Šašlin (HDZ).

(22.10). Glas Slavonije.


da. Nesklonost prema mađarskoj manjini u Baranji suptilno je protkana tekstom tako što je naznačeno na samome početku da Baranjce, kao i uvijek, zanima tko će “braniti boje” regije između Dunava, Drave i gra-nice s Mađarskom, pri čemu je nadnaslovom izrečeno da će na izborima biti i troje kandidata “koji nisu manjinci”, koji za Šašlina i jesu Baranjci, a zatim u popratnome, kratkome članku da je jedino mjesto koje je Bara-njcima garantirano ono zastupnika iz mađarske manjine. To znači da će Mađari, koji za Šašlina nisu Baranjci, biti oni koji će “‘braniti boje’ regi-je” koja graniči s Mađarskom, što, prema Šašlinu, nisu dobro radili dosad. Dolazi do poistovjećivanja etniciteta s nacionalnim, s državnim, čime se diskreditiraju mađarski zastupnici i mađarska manjina u Baranji kao ne-dovoljno autentični predstavnici (“branitelji boja”) i žitelji Baranje. Tekst se pritom čak prepredeno približava oznaci prijetnje i ranije pripisivane manjinama jer se implicira da se obrana boja treba desiti u odnosu prema drugoj, matičnoj državi mađarske manjine (“tko će ‘braniti boje’ regije između Dunava, Drave i granice s Mađarskom”). Isto tako, članak čak tri puta napominje da svakome kandidatu “koji nije manjinac” ulazak u Sa-bor ovisi o preferencijalnim glasovima zbog pozicije na listi, dok Mađare čeka “zagarantirano mjesto”. Srbi kreću u “osvajanje saborskog mandata, s ne tako malim šansama”, s “Milom Horvatom iz Kneževih Vinograda, kandidatom SDSS-a. “[U] posljednji tren odlučeno je da mu zamjenik ne bude Baranjac, već Dragan Crnogorac iz Vukovara.” Tako se i ovdje nega-tivno intonira odnos prema manjinama prikazom Mađara i Srba kao do-minantnih snaga kojima hrvatski narod ne može konkurirati i koje ga, prema Šašlinu, ne predstavljaju, kao što ne predstavljaju ni s Hrvatima izjednačene Baranjce, a upotrebom sintagmi ispunjenih militantnim vokabularom (“borba na manjinskim listama”, “osvajanje mandata [...] iz redova srpske nacionalne manjine” i “‘obrana boja’ regije”) izgrađuje se predodžba opasnosti materijalizirane u manjinskim zastupnicima i manjinama u Baranji. Osim u Šašlinovome iskazu gdje manjinci “za ovu regiju nisu bogznašto učinili”, nelojalnost manjina indicirana je i napo-menom da je “u posljednji tren odlučeno da [Horvatu] zamjenik ne bude Baranjac”. Članak stvara privid da manjine nisu vezane za područje na ko-jem žive (odustajanje od uvrštavanja osobe iz Baranje na listu) jer, kako


se nazire u Šašlinovome iskazu, nisu Baranjci i slijedom toga ni Baranja u njima nema istinske ni predane zastupnike.

Za vrijeme predizbornih kampanja u medijima jezično nasilje nije bilo rijetkost, a u tom vidu valja posebno izdvojiti kolumne Milana Iv-košića u Večernjem listu te predstavnike koalicije “Spremni” – Milu Bi-ondića, Antu Golema i Ružu Tomašić. Ivkošić u kolumni od 24. oktobra

komuniste naziva ološem, Britance nositeljima zavjereničkoga projekta sotonskih neprijatelja Hrvatske, a Branimira Glavaša osječkim ratnim he-rojem.179 Novosti čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće okarakterizirane su kao novine koje služe tomu “da bi se sipao otrov na Hrvatsku i uhljebili [...] feralovci”.180 Srbi su u kontekstu rata devedesetih opisani isključi-vo kao agresori, a Hrvati isključivo kao žrtve, čime se negira da su civili ginuli s obje strane. Kolumnu pak od 31. oktobra181 Ivkošić dominantno upotrebljava za napad na Vesnu Pusić kojoj predbacuje “sotoniziranje Hr-vatske i Hrvata u BiH” i piše da joj Hrvatska “nikada neće oprostiti” to što je bila jedna od organizatorica okrugloga stola na kojem se raspravljalo “o jednakoj krivnji za rat” kao i to što je izjavila da je “hrvatska vlast izvršila agresiju na BiH”. Ivkošić se u svojoj crno-bijeloj ideji rata okomljava na sve ono i sve one koji bi je mogli destabilizirati tako što se usuđuju ukazati na kompleksnost onoga što nazivamo poviješću, a nesnošljivost prema Srbima u Hrvatskoj dugo je već repetitivnim motivom u njegovim članci-ma, uz očito odobravanje uredništva Večernjega lista.

Osim novinarske nesnošljivosti, dokumentirano je jezično nasilje prema manjinama čiji su kreatori kandidati koalicije Spremni. Novi list prenosi Biondićev komentar: “U Rijeci su na snazi tri uvezena nacio-nalizma. Jedan je jugoslavenski, koji je uz pomoć bratstva i jedinstva i vladajuće klase u 70 godina stvorio apolitičnu situaciju, drugi je ta-lijanski koji se nikada nije odrekao našeg priobalja i otoka, a treći je velikosrpski, koji uz državni proračun, program Milorada Pupovca i

179 Oko Tuđmana su se sjatili udbaši. (24.10). Večernji list. 180 Novinari političkoga magazina Feral Tribunea koji je prestao izlaziti 2008.

godine. 181 I Vesna Pusić domoljubno je kukuriknula. (31.10). Večernji list.


angažman Frljića u Hrvatskom narodnom kazalištu radi sve ove per-formanse koji ne priliče takvoj ustanovi.”182

Biondić, govoreći o “uvezenim nacionalizmima”, suptilno uvodi hrvatski nacionalizam kao onaj autentični, istinski, koji nije potrebno propitivati, koji je oduvijek tu (neuvezeni nasuprot uvezenima), čime ga normalizira kao prirodno i dano stanje. Sve što bi moglo nagristi ideju etničke homogenosti i hrvatskoga nacionalizma kao prirode percipirano je nepoželjnim i opasnim (drugi su nacionalisti, a ne mi; drugi su agresiv-ni, ne mi). Pritom ideja nacionalizma poprima zanimljive obrise u Bio-ndićevu iskazu: nacionalizam je za njega koegzistencija među narodima (“bratstvo i jedinstvo”), pokušaj preokretanja kapitalističkih odnosa u korist radnika (“vladajuća klasa” u Jugoslaviji) i iznošenje višestrukosti iskustava rata devedesetih (“performans” koji ne priliči HNK-u). Talijani-ma i Srbima u Rijeci nije dopušteno da budu išta drugo doli prijetnja (“ta-lijanski koji se nikada nije odrekao našeg priobalja i otoka” i “velikosrp-ski”), čime se izravno doprinosi ugrozi sigurnosti manjina i perpetuira nasilje prema njima. Na to nasilje upozorava i Furio Radin u Novome listu 30. oktobra: “Regresiju u toleranciji nagovijestile su izjave nekih politi-čara desnice, eurozastupnica i govor mržnje po pojedinim internetskim portalima.”183 Naime, ta eurozastupnica na koju Radin aludira, Ruža To-mašić, istom je prilikom sa suradnikom Antom Golemom izjavila: “ Rije-ka [je] sada samo grad u Hrvatskoj, a treba postati hrvatski grad.” Tu bez imalo nedorečenosti postaje jasan cilj etničke homogenizacije (“ne samo grad u Hrvatskoj nego hrvatski grad”). U Tomašićinoj viziji Rijekom tre-baju prevladati Hrvati s gušenjem manjinskih glasova (“hrvatski grad”), i tu je vidljiva mogućnost daljnjega bujanja etničkoga nasilja u budućnosti ako bi koalicija Spremni dobila željene mandate na izborima.

Uz kandidate na izborima te novinare i njihova uredništva koja pod-ražavaju tiskanje kolumni poput one Milana Ivkošića, poticanju mržnje doprinijele su i neke grupe ratnih veterana. Slobodna Dalmacija 21. je

182 Petrak,Andrej. Tomašić podržala Biondića na listi koalicije Spremni. (22.10). Novi list.

183 Radin: Autonomija Istre za zaštitu talijanske manjine. (30.10). Novi list.


oktobra objavila članak Tajne službe postavile plinske boce na ulice184 povo-dom obljetnice podizanja veteranskoga šatora u Savskoj ulici u Zagrebu i popratne konferencije, tokom koje je zabilježena izjava Đure Glogoškoga, jednog od predvodnika veteranskoga prosvjeda: “Svojedobno im se, reče [Glogoški], ukazao i neki gospodin kojemu su – tko, nije poznato – ‘nudi-li kredit za stambeno zbrinjavanje ako im zapali šator’.” Jedina istaknuta karakteristika gospodina kojem je ponuđen kredit da zapali šator (osim što pojam gospodin upućuje na to da se radi o odraslome muškarcu) potre-ba je za stambenim zbrinjavanjem, koja se veže uz područja posebne dr-žavne skrbi i bivše nositelje stanarskih prava, odnosno pretežno Srbe koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove tokom i neposredno nakon rata i kojima su kuće oduzete. Svojedobno i neki gospodin riječi su koje omoguća-vaju izbjegavanje imenovanja ili konkretnih podataka koji bi rezultirali imenovanjem osoba, kao i provjerom vjerodostojnosti iskaza – radi se o nekome, ali i koje omogućavaju metonimijski prijelaz optužbe na čitavu manjinsku grupu – radi se o nekome tko može biti bilo tko među Srbima povratnicima u Hrvatskoj. Neodređena zamjenica neki gospodin (nedosta-tak specifikacije) funkcionira kao neupadljiva pozadina u odnosu na koju je moguće izoštriti i naglasiti ono što bi osobu identificiralo kao pripa-dnicu manjinske grupe (“kredit za stambeno zbrinjavanje”). “Tko – nije poznato” i “tajne službe” koje djeluju “po naputku Vlade” nastavljaju do-gađaje obavijati mrakom, što kreira atmosferu straha i potiče uvjerenje o sveprisutnosti prijetnje stranačke ljevice i prijetnje Srba u Hrvatskoj. Srbi su prikazani kao njezin vidljivi produžetak dativnim značenjem namjene realiziranim zamjenicom koji: “kojemu su nudili...”. Prijetnja koju je mo-guće uočiti, etnicitet kao marker prijetnje koji se obznanjuje u nužnosti stambenoga zbrinjavanja skreće pozornost na povratnike, one koji su de-vedesetih ostali bez kuća, da bi se izoštravanjem etniciteta izoštrila i sti-gma te potaknulo nasilje prema njima. Josip Klemm i Glogoški, govoreći u ime “skupine branitelja [koja] traži ostavke čelnih ljudi resornog mini-starstva”, govore o braniteljima u Savskoj kao o žrtvama SDP-ove vlade i Srba u Hrvatskoj, a o SDP-ovoj vladi i Srbima kao o onima koji primjenjuju

184 Matijanić, V. (21.10). Slobodna Dalmacija.


silu i predstavljaju ugrozu za sudionike rata devedesetih, tadašnje pripa-dnike Hrvatske vojske – branitelje, a slijedom toga i za državno i nacio-nalno – ono što je branjeno, u koje se obavija i kojim se racionalizira rat devedesetih. Branitelji i branjeno intimno su isprepleteni; svaka percipira-na ugroza veteranske populacije ujedno predstavlja i ugrozu državnoga i nacionalnoga, a kultiviranje straha produbljuje traumu rata i omogućava neprekidno akumuliranje animoziteta, netolerancije i mržnje u javnome prostoru.

Programi manjinskih kandidata tek se fragmentarno naziru u kor-pusu, rijetko su primarnim motivom članaka, a kada se neke novine o njih i okrznu, sužavaju se uglavnom u kratke forme zauzimajući veoma malo medijskoga prostora. Iz članaka 2015. godine bilo je moguće sazna-ti da Idris Sulejmani zastupa uklanjanje administrativnih barijera za rad i boravak Albanaca u Hrvatskoj,185 da kandidat SDA-a Mirsad Srebreni-ković zastupa zaštitu manjinskih prava i izgradnju mosta između dviju zemalja”,186 a Lutvija Graca, također kandidat na listi albanske, bošnjač-ke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine, stipendi-je za učenike i studente te organiziranje i ravnomjerno sufinanciranje manjinskih udruga187. Furio Radin zauzima se za “sigurnost talijanske, ali i ostalih nacionalnih manjina, ulaganje u obrazovanje i mlade, za po-moć građanima treće dobi, za dvojezičnost i autonomiju riječke regije i Istre”.188 Gigante Dešković smatra da je važno povećati zaposlenost i djeci koja pohađaju talijanske škole nabaviti odgovarajuće udžbenike.189 Večer-nji list na samome dnu članka posvećenoga mandatima i mogućnostima koaliranja prenosi naputak predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića da “tko god bude vodio vladu mora fokus rada staviti na dizanje gospodar-

185 Ciglenečki, D. (3.11). Sulejmani: Jeftinije je da glasaju u Skopju, nego da ih dovozi-mo u Hrvatsku. Novi list.

186 Cupać, D. Srce uvijek kucalo i za Hrvatsku i za BiH. (26.10). Novi list. 187 Na terenu ću osluškivati potrebe i zahtjeve manjina. (6.11). Novi list. 188 Cu., D. Radin: Riječkoj regiji i Istri treba autonomija. (5.11). Novi list. 189 Gigante Dešković vjeruje u smjenu Furija Radina. (23.10). Novi list.


stva, a sve kako bi se zaustavilo iseljavanje mladih”,190 a jedan jedini veći intervju s predstavnikom SDSS-a (i manjinske stranke općenito) Milora-dom Pupovcem, pronađen u nedjeljnome izdanju Jutarnjega lista, otkriva da on i SDSS podržavaju suradnju Hrvatske i Srbije u prihvatu izbjeglica i migranata, da SDSS “želi biti faktor političke stabilnosti u zemlji” i šti-titi “temeljne ustavne vrijednosti poput antifašizma, međuetničke tole-rancije i socijalnih prava” kao i da će stranka podržati zajedničku školu hrvatske i srpske djece “ako to ne ugrožava postojeće manjinske mode-le”191. Činjenica da je na temelju članaka, koje se može nabrojati na prste, moguće rekonstruirati programe kandidata na manjinskim listama samo do te mjere da uspiju zauzeti svega nekoliko redaka teksta ukazuje na ne-zainteresiranost medija za djelovanje manjinskih stranaka, kao i na ne-razumijevanje njihove uloge u demokratskim sustavima. Iako se u ana-liziranim člancima manjinski mandati nerijetko promatraju kao dobitak “izbornoga pobjednika”, nigdje se ne nazire kako očekivani “izborni po-bjednici”, SDP ili HDZ, namjeravaju odgovoriti na potrebe manjina koje manjinski zastupnici svojim mandatima pokušavaju pokriti.

HDZ manjine gotovo i ne spominje, osim kada je riječ o postizbor-nim koalicijskim mogućnostima. U dvobroju se Jutarnjega lista, u članku Milanović: HDZ koalira s ustaškom strankom, a proziva nas za Glavaša, na-pominje “kako se Milanović ne želi jasno odrediti oko postizborne sura-dnje s Glavašem, tako ni Karamarko ne želi reći je li HDZ spreman na koa-liciju sa SDSS-om”,192 u vezi koje je još 2012. izjavio; “Sanaderova koalicija s tom srpskom strankom bila [je] sramotna.” Tekst obiluje usporedbama – u naslovu članka ona je postignuta suprotnom rečenicom (koju signa-lizira veznik a), a u citatu isticajnim česticama (kako... tako). Radi se i o sredstvu prisutnome na tematskoj razini:

190 Bradarić, Branimir. Nećemo surađivati s koalicijom u kojoj je Branimir Glavaš. (5.11). Večernji list.

191 Penić, Goran. SDP s profašističkim HDSSB-om ne bi smio koalirati, a HDZ je podi-gao orbanovsku žicu prema nama... (25.10). Jutarnji list.

192 Barilar, Suzana. (31.10. i 1.11.) Jutarnji list.


a) HDZ koalira s HČSP-om, a SDP ne; b) HDZ jasno odbacuje mogućnost koaliranja s HDSSB-om, a SDP ne.

Ta strategija dolazi do izražaja u nezanemarivom broju članaka, npr. “Mi volimo svoju domovinu [...] više nego ta lažna domoljubna koalicija.”,193 “Ponašamo se u skladu sa stanjem u državi, sve drugo smatramo rasip-ništvom. [...] SDP je već krenuo s TV spotovima, 14 dana prije izbora, mi ćemo u zadnjem trenu.”194 Usporedbe preuzimaju identitetsku funkciju koja služi političkim akterima da se prikažu drugačijim od svojih opone-nata, pri čemu nije samo dovoljna distinkcija “mi” i “oni”, već se to “mi” i “oni” značenjski diferencira po načelu dihotomije pozitivno, koje se upi-suje u mi, i negativno, koje se upisuje u oni: Mi smo domoljubni, oni nisu. Oni su rastrošni, mi nismo. U tom se kontekstu i potrebe manjina instru-mentaliziraju u identitetske svrhe, a primjer su SDP-ovi predizborni sku-povi u Jastrebarskome i u Rijeci na kojima je Milanović govorio o ćirilici i nacionalnim manjinama, ali uvijek kada je riječi bilo o diferenciranju SD-P-a i HDZ-a: “čekićima tuku ploče [...] To je naša konkurencija.”195 i “za raz-liku od njih, SDP nudi put razuma [...], bez macola i čekića...”196. HDZ-ovo koaliranje s HČSP-om i nesigurnosti SDP-a oko koaliranja s HDSSB-om (“jedino je Milanović odgovorio u rukavicama da postizborna koalicija s HDSSB-om ‘neće trebati’”197) demonstriraju približavanje i nominalnoga desnog centra i nominalnoga lijevog ekstremnim desnim opcijama, što poredbe zamagljuju efektivno skrećući pozornost na oponenta: Mila-nović: HDZ koalira s ustaškom strankom, a proziva nas za Glavaša.198 Osim

193 Zoran Milanović, u: Domoljubna koalicija je pošast gora od Ive Sanadera, to je zlo. (25.10). Jutarnji list.

194 Tomislav Karamarko, u: Karamarko šalje pismo na adrese više od milijun birača. (25.10). Večernji list.

195 Zoran Milanović, u: No passaran. (23.10). Novi list. 196 Zoran Milanović; u: Domoljubna koalicija je pošast gora od Ive Sanadera, to je zlo.

(25.10). Jutarnji list. 197 Glavaš: HDSSB preuzima odgovornost za ono što nam je Bog dao, za svoju zemlju i

za svoj dom. (6.11). Glas Slavonije. 198 Barilar, Suzana. (31.10. i 1.11). Jutarnji list.


instrumentalizacije manjina, instrumentaliziraju se i pojmovi fašizam i antifašizam te se slijedom toga iscrpljuju od bilo kakvoga značenja. To se ogleda i u Milanovićevu nemarnom stavu prema postrojavanju Glavaševe Sokolske garde koju naziva “operetnom manifestacijom” i “komičnom paradom”. Dolazak mladića i djevojaka odjevenih u crno, predvođenih čovjekom osumnjičenim za mučenja i ubojstva srpskih civila u Osijeku, pred Hrvatski sabor Milanović opisuje kao izvedbu laganoga (“operetna”) i zabavnoga karaktera (“komična”). Fašizam kao izvedba nije stvaran, on je samo splet kretnji namijenjenih upriličenju predstave te je podložan jedino i isključivo promatranju: iziskuje publiku, a ne intervenciju. An-tifašizam i fašizam, kao i manjine, tako postaju praznim označiteljima iz čijega se historijata izvlači samo emotivnost lišena punine događaja i ljudskih iskustva iz kojih izvire. Ovime je omogućeno i suzbijanje kon-tradiktornosti u kontradiktornim pojmovima – kada se rasplinu značenja na temelju kojih se gradi kontradikcija, kada ostane samo emocionalna nabijenost i jednoga i drugoga pojma, tada se kreiraju uvjeti za njihovo sljubljivanje. Suprotstavljeni pojmovi poput antifašizma i fašizma, čija se suprotstavljenost očituje i u prefiksu anti-, zbog ispuhnutosti svega osim onoga emocionalnoga, supostoje u Milanovićevim iskazima, neproble-matizirani, i ne poništavaju jedan drugoga. Milanović na predizbornome skupu u Rijeci uzvikuje: “No passaran!”199 (antifašistički uzvik) i kaže: “Mi smo protiv ugnjetavača i njihovih pomagača”200 (što pak preuzima iz prepjeva Darka Rundeka antifašističke pjesme Ay Carmela) te paralelno implicira da bi koalirao s Branimirom Glavašem, kojem je suđeno za ratne zločine odnosno ubojstva srpskih civila, ako bi to bilo potrebno (“neće trebati”201).

199 Naslov teksta u Novom listu 23.10. 200 Naslov teksta u Jutarnjem listu 4.11. 201 Glavaš: HDSSB preuzima odgovornost za ono što nam je Bog dao, za svoju zemlju i

za svoj dom. (6.11). Glas Slavonije.

3.2. Izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina

I zbori za članove vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u jedinica-ma lokalne i područne (regionalne) samouprave, na mandat u trajanju od četiri godine, kako je definirano Ustavnim zakonom o pravima na-

cionalnih manjina202, održali su se 31. maja 2015. Prema članku 24 Ustav-noga zakona, u općinama, gradovima i županijama u kojima pripadnici neke nacionalne manjine čine najmanje 1.5% ukupnoga stanovništva ili u općinama i gradovima u kojima živi više od 200 pripadnika neke naci-onalne manjine, a u županijama više od 500, omogućeno je biranje vi-jeća te nacionalne manjine. Ako na nekome području živi najmanje 100 pripadnika neke nacionalne manjine, a nisu ispunjeni uvjeti za formira-nje vijeća, tada građani koji su manjinskoga etniciteta imaju pravo birati svoje predstavnike. Iako je Državno izborno povjerenstvo 2015. raspisalo 74 izbora za županijska vijeća s izborima za vijeće u Gradu Zagrebu, 140 izbora u gradovima, 100 u općinama, 74 izbora za predstavnike nacional-nih manjina u gradovima i 73 u općinama,203 medijska je pozornost skoro u potpunosti izostala. Naime, članak u Jutarnjem listu objavljen 19. maja, desetak dana prije izbora, bio je jedini članak o manjinskim izborima koji smo uspjeli pronaći u pet dnevnih novina obuhvaćenih ovim istra-živanjem. Čak i ako se dopusti mogućnost pogreške računalnoga sustava koji je izdvajao članke prema ključnim riječima, ona bi mogla eventual-no značiti nehotimično ispuštanje dvaju do triju članaka, ne više, ostav-ljajući u obama scenarijima korpus upadljivo siromašnim. Zbog toga mo-žemo sa sigurnošću utvrditi da su mediji pokazali zabrinjavajuću ravno-

202 Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, NN 155/02, 47/10, 80/10, 93/11: http://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-ma nji na Posljednji pristup 29.10.2016.

203 Priopćenje o Izborima za članove vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. (2015). Zagreb: Dr-žavno izborno povjerenstvo. http://www.izbori.hr/ws/index.html?documen-tId=BFBE7C70AA0E3972C1257E37003FA87A Posljednji pri stup 29.10.2016.


dušnost prema izborima za vijeća i predstavnike manjina koja ne odudara ni od situacije prethodnih godina.

Ta ravnodušnost očitovala se i u tome što je i taj jedan članak bio izrazito kratak i potisnut na samo dno 10. str., bez ikakvih popratnih foto-grafija koje bi plijenile pozornost čitatelja, uz blijedu najavu: “U nedjelju manjinski izbori”. Već 30. aprila 2015. godine postale su važeće odluke Vlade o raspisivanju izbora, no između toga datuma i 31. maja, kada su iz-bori održani, čitatelji su Jutarnjega lista do informacije o izborima mogli samo ako im nije promakao taj oskudan članak objavljen u utorak, 19. maja. Iako se u tekstu kasnije precizira da glasači trebaju izaći na izbore u nedjelju 31. maja, “nedjelja” u naslovu članka može navesti na pogrešan zaključak – na onaj da je riječ o prvoj, najbližoj nedjelji koja slijedi nakon 19. maja, dakle nedjelji 22. maja. Naslov, bez obzira bila iza njega namjera uredništva ili ne, može stoga dovesti u zabludu one do kojih je podatak o tome kada se održavaju izbori trebao doći, a odgovornost je k tomu još i veća jer je to jedini članak kojim je Jutarnji list (ali i uopće ijedna od pet čitanijih dnevnih novina zastupljenih u ovom istraživanju) upozorio na održavanje manjinskih izbora. Naslov bi trebao sumirati ono što će biti razrađeno tekstom, ali i zaplijeniti pozornost čitatelja tu minutu koju će tekst od njih tražiti, a nijedan od ovih zahtjeva nije postignut u Jutar-njem listu 19. maja. Osoba koja pročita naslov nije posebno privučena nje-govom suhoćom da prodre u širi tekst, niti na temelju toga naslova može dobiti ispravnu i provjerenu informaciju o kojoj je nedjelji točno riječ. Isto tako, činjenica da naslov upućuje osobu na pogrešan zaključak, da će se izbori održati 22. maja, a ne 31. maja, za posljedicu ima i isključivanje nekih nacionalnih manjina koje su u prosjeku starije od većinskoga sta-novništva, kao što su hrvatski Srbi, pogotovo ako se uzme u obzir činje-nica da se starije osobe oslanjaju upravo na naslove zbog većih i masnijih slova kojim su pisani, u odnosu na sitnije otisnuti sadržaj članka.

Neposredno iznad naslova velikim je crvenim slovima napisano: “manjak kandidata”, što u kontrastu s generičkom crnom bojom teksta posebno ističe taj podatak, a i sama tematska struktura teksta zadržava ga kontinuirano u središtu pažnje. Tekst je otvoren napomenom da je Dr-žavno izborno povjerenstvo (DIP) objavilo da će se birati 288 manjinskih


vijeća, od njih 314 za koje su raspisani izbori, i 173 predstavnika nacional-nih manjina, od njih 235 koliko je predviđeno. U drugoj se rečenici obra-zlaže da je to zato što “ovlašteni predlagatelji, dakle, manjinske udruge i birači, nisu predložili kandidate”. Zašto manjinske udruge i birači nisu predložili dovoljan broj kandidata, nije jasno navedeno, iako tekst koke-tira potencijalnim odgovorom značenjskom ambivalentnošću koja omo-gućuje dva različita, no simultana čitanja:

a) čitanje koje se zadržava na razini tvrdnje da je “manjak kandidata” posljedica toga što “manjinske udruge i birači nisu predložili kandi-date”, i

b) čitanje da je “manjak kandidata” razlog zašto “manjinske udruge i birači nisu predložili kandidate” ili, drugim riječima, da manjinske udruge i birači nisu imali koga predložiti, odnosno da u manjinskim grupama nema dovoljno osoba koje bi mogle preuzeti tu dužnost.

U prvome se slučaju prema tome radi o “manjku kandidata” na izborima, stoga ih nije bilo moguće održati u svim županijama, gradovima i općina-ma, a u drugome o “manjku kandidata” u županijama, gradovima i opći-nama koji bi mogli biti predloženi za izbore. Kroz optiku čitanja a ostaje nerazriješeno zašto manjinske udruge i birači nisu predložili kandidate, a kroz optiku je b impliciran odgovor da se radi o “manjku kandidata” u zajednicama koje bi ih trebale predložiti. Poigravanje značenjem na gra-nici između “manjka kandidata” na izborima (a) i “manjka kandidata” u udrugama i među biračima (b), omogućava poigravanje sa stereotipom o manjinama kao entitetu koji je moguće izbrojiti i na taj način odrediti kao manjinski (iako strah zbog diskriminacije i nasilja rezultira time da mnoge osobe ne označavaju svoj etnicitet na dokumentima i ne prakti-ciraju svoja prava) te kultivaciju predrasude o nacionalnim manjinama kao o grupama koje iščezavaju, kao o apstraktnim projekcijama kojih za-pravo ni nema osim u sferama političkih pregovaranja i zakonodavstva. “Manjinski izbori” u Jutarnjem listu postaju zaista manjinski u svako-me smislu riječi: reducirani na nekoliko redaka, u samo jednome broju jednih novina, s malim brojem kandidata na izborima i malim brojem


kandidata koji pripadaju manjinskim grupama koje su prikazane kao male same po sebi. Sukladno se tomu prostor posvećen izborima sužava do trenutka kada manjinske grupe nestaju, kako iz medija tako i s izbora o kojima su ih me-diji trebali obavijestiti, da se više ne bi ni pojavile u naredna dva tjedna.

Ukupni odaziv birača bio je sve-ga 13.5%, a jedan od razloga tomu mo-guće je pronaći i u slabome pokrivanju manjinskih izbora. Birači nisu imali priliku čitati ništa o kandidatima, čak ni u Slobodnoj Dalmaciji, Glasu Slavo-nije i Novome listu koji su regionalno orijentirani i koji se mogu posvetiti po-jedinim gradovima i općinama na po-dručju o kojem primarno pišu. Svijest o tome da se izbori uopće održavaju, da su u nedjelju 31. maja i zašto su važni nije razvijana u dnevnim novinama, kao što nisu ni objavljene upute za bira-če, iako je za izbore 2015. bio dostupan i online GONG-ov Vodič kroz izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manji-na204 koji zahvaća neke osnovne nedo-umice. Temeljne teškoće na koje su upozorili Savjet Vlade RH za nacio-nalne manjine i sudionici okrugloga stola Različite boje, ista ekipa - vedre boje Hrvatske,205 u organizaciji GONG-a te Instituta STINE, nisu izdvojene

204 Vodič kroz izbore za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina 31.5.2015. Zagreb: GONG. http://gong.hr/media/uploads/gong_letak_manjine_15.pdf Posljednji pristup: 29.10.2016.

205 Manjinski izbori u medijskoj tišini pod teretom grijeha strukture. (27.5.2015).


ni problematizirane, stoga ostaju zatvorene unutar manjinskih zajedni-ca koje su prepuštene uglavnom sebi samima. Govor mržnje, naglašene etničke tenzije u društvu, nedostatna zakonodavna regulacija manjinske participacije u strukturama vlasti (potreba za zakonom o manjinskim vijećima) te činjenica da mnogi birači ne znaju gdje su njihova biračka mjesta i da će neki od njih morati putovati kilometrima da bi ostvarili ono što im je omogućeno na papiru stvarnost je koja se zanemaruje i zadržava u takvom stanju u kakvom jest, od izbora do izbora, zahvaljujući nezane-marivim dijelom i medijskoj nezainteresiranosti za potrebe i živote pri-padnika etničkih manjina u Hrvatskoj.

Zagreb: GONG. http://www.gong.hr/hr/izborni-sustav/manjinski/manjin-ski-izbori-u-medijskoj-tisini-pod-teretom-gr/ Posljednji pristup: 29.10.2016.

Jezično nasilje


Sva su tijela neminovno smještena u prostor koji nešto zna-či, kako onaj gradski tako i jezični. Nasilje nad njima može se dogoditi podjednako na križanju između Vlaške i Draško-vićeve ulice u Zagrebu kao i na križanju morfoloških oblika, riječi, sintagmi, rečenica i tekstova. Na tragu tih mogućnosti,

Kazneni zakon razlikuje zločin iz mržnje, koji proizlazi iz neposrednoga tjelesnog ranjavanja (tijelo na ulici, na trgu) i govor mržnje, kojim je tijelo ranjeno posredno, porezivanjem na oštrim rubovima gramatike, seman-tike i pragmatike (tijelo u jeziku), uz druge vrste verbalnih delikata. No nasilje kako je konceptualizirano u pravnome diskursu nije ekvivalentno svim mogućim načinima na koje tijelo može biti ugroženo u javnome govoru niti nužno propušta sve ono što bi potencijalno moglo propusti-ti kroz svoje strukture jer, naime, teži jasnim i zatvorenim definicijama koje je moguće operacionalizirati u sudskom postupku. Stoga je važno razlikovati pravne kategorije jezičnoga nasilja (kao što je govor mržnje) i one forme koje to nasilje može zadobiti, a koje Zakonu izmiču.

Pitanje poroznosti granica između zločina iz mržnje i govora mržnje pitanje je poroznosti granica između fizičke i verbalne ozljede. O povredi tijela moguće je govoriti kada su na njemu uočljive porezotine i rane, ali i kada je ono emocionalno potreseno i traumatizirano nečijim postupkom ili riječima. Pojam povreda konceptualizira ono što se zadr-žava na našoj koži i što prodire ispod nje, a to otkriva i dublje poniranje u vokabular ozljede: slomiti srce ili ruku, situacija ili kamen koji će pogoditi osobu, koji će joj raniti dušu ili rame, “zariti nož u leđa” u doslovnom ili prenesenom smislu, slučajno ili namjerno. Osoba može zaprijetiti baca-njem kamena ili pak podići kamen bez riječi i ozlijediti osobu pored sebe, uvjeriti drugoga da njegov život nije vrijedan življenja ili sama okončati tuđi život na ulici, a da ne ispusti ni glasa. Nasilje u jeziku primarno se materijalizira time što se jezična povreda probija kroz ljudske kosti i meso ulazeći u emocionalnu realnost tijela, a neki oblici jezičnoga nasilja mogu se transformirati u zazivanje udarca, koje pak može imati i svoju vidljivu posljedicu u slomljenome rebru ili nosu. Jezikom je moguće narediti, sav-jetovati, pokazati, uputiti, zaprijetiti i na razne druge načine utjecati na stvarnost, na materijalizirana tijela koja se kreću gradom. Ta se poroznost

130 jezično nasilje

očituje i u načinu na koji je govor mržnje definiran u Kaznenome zakonu, koji o njemu piše kao o javnome poticanju na (fizičko) nasilje i mržnju. U tome se očituje svijest zakonodavca da se jezikom ne prenose samo poru-ke, nego da se njime nešto čini drugoj osobi ili grupi.

Ono što govor mržnje i zločin iz mržnje razlikuje od ostalih kazne-nih djela i svih drugih načina na koji je moguće nekoga ozlijediti jest to što nikada nisu okrenuti pojedinačnim tijelima nego čitavim kolektivi-ma. Udarcem ili prijetnjom jednom Romu zbog njegova etniciteta prijeti se etnicitetu samome, pa tako i svakome tijelu koje svojim etničkim od-rednicama ne ulazi u nacrt prepoznatljivoga i normiranoga načina na koji bi tijela trebala postojati ili živjeti. No sankcioniranje pojedinačnih tijela ili grupa koje ozlijede kolektiv stvara dojam da je mržnja koja govori ili udara individualna i slučajna. Država propisuje sankciju, a govor mržnje ili zločin iz mržnje, usmjeren prema tijelima u etničkim koordinatama, autorizirani su i implementirani medijskim, obrazovnim i drugim vrsta-ma diskursa koje predstavljaju govor institucija te države i govor kapitala. Institucije koje podučavaju mržnji i netoleranciji paradoksalno se sa svo-jim zakonima, zatvorima i policijom nude kao odgovor na nasilje u čijem kreiranju aktivno sudjeluju, unatoč tomu što bez raslojavanja i kritičkoga sagledavanja kako se njima generira jezik koji će se stisnuti u pesnicu za udarac, ono što se razumijeva kao govor mržnje ili zločin iz mržnje ne može biti prekinuto. Nasilje se konstantno perpetuira u paradoksalnome spletu u kojem je država mehanizam koji i proizvodi i kažnjava nasilje prema Romima, Židovima, Srbima, LGBTIQ osobama, osobama s invalidi-tetom i dr., što neminovno otvara pitanje što znače sigurnost i zaštita te koje alternative možemo zamisliti.

U 2015. godini jezično nasilje motivirano etničkom mržnjom nije bilo ništa manje prisutno u dnevnim novinama u odnosu na pretho-dne godine ili godinu koja je uslijedila. Za potrebe analize, izbjegavajući dublje zalaženje u teorijsko promišljanje govora mržnje u interdiskurziv-nome prijeporu filozofije, etike, prava, lingvistike, sociologije i drugih znanosti i znanstvenih disciplina koje bi imale nešto reći o tome (što će biti ostavljeno za neku drugu priliku), odabrani su prototipni primjeri je-zičnoga nasilja:


a) koji su imali dalekosežne posljedice u pogledu reakcija i efekata koje su polučili;

b) koji bi se mogli podvesti pod ustaljenu legislativnu kategoriju govo-ra mržnje;

c) koji jasno i transparentno ukazuju na spregu države s pojedincima koji su ih izgovorili.

Iz toga su razloga izdvojene izjave Dinka Burića i Branimira Glavaša, članova Hrvatskoga demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB), stranke zastupljene u Hrvatskome saboru, te izjava Ruže Tomašić, preds-jednice Hrvatske konzervativne stranke (HKS) i zastupnice u Europsko-me parlamentu. Osim što zadovoljavaju sve navedene kriterije u zadanim kronološkim parametrima, o ovim izjavama intenzivno se raspravljalo u medijima, uz angažman kako novinara tako i policijskih predstavnika, odvjetnika i političara.

Statistička obrada podataka pokazala je da se u većini članaka obuhvaćenih korpusom ne navodi nijedan izvor (33.7%) ili svega jedan (29.1%). Dva se izvora navode u 15.1%, a tri ili više u 22.1% slučajeva. Od članaka u kojima je izvor naveden, 52.6% njih prezentira samo jednu stra-nu, 28.1% dvije, a tri ili više strana moguće je pronaći u 19.3% članaka. U 68.4% tekstova jezično je nasilje osuđeno, dok u 47.9% nije, pri čemu su ga najčešće osuđivali novinari i novinarke (53.5%) ili sugovornici i sugo-vornice od kojih su se uzimale izjave (43.3%), dok u 3.3% članaka osuda nije bila vezana ni uz jednu od te dvije kategorije. Iako se 44.2% člana-ka koncentriralo na jezično nasilje, samo je zanemariv dio njih uzimao u obzir reakcije manjinskih predstavnika. Naime, o Deklaraciji o nesnošlji-vosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, čijim su izravnim povodom bile izja-ve Dinka Burića, Branimira Glavaša i Ruže Tomašić, izvješteno je u svega 1.2% slučajeva, a u istome se postotku spominjalo i pismo koje je Milorad Pupovac uputio Martinu Schulzu, predsjedniku Europskoga parlamenta. Također, većina urednika i novinara izjave koje je prenijela nije iskoristila kao polazište za pisanje analitičnijih tekstova o fenomenu govora mržnje (takve teme obrađene su u 4.7% članaka), o općenitom položaju manjina (takvih je članaka 2.3%) ili o porastu nacionalizma u Hrvatskoj (1.2%).

4.1. Dinko Burić i Branimir Glavaš: Punjenje akumulatora

Sredinom januara Večernji je list zajedno s Branimirom Glavašem odbro-javao minute do njegova izlaska iz mostarske kaznionice u kojoj je izdrža-vao desetogodišnju kaznu zbog organiziranih ubojstava srpskih civila u Osijeku 1991. godine, koju je u julu 2010. godine potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske, a Ustavni sud odbacio početkom 2015.206 Ta je vijest u medijima bila popraćena raspravama o tome hoće li Branimir Glavaš biti uhićen kada prijeđe hrvatsku granicu i o vjerojatnosti njegova kandidi-ranja na parlamentarnim izborima koji su se očekivali krajem godine.207 Netom prije nego što je Izvanraspravno vijeće Županijskoga suda ponu-dilo odgovor na tu dilemu odbivši prijedlog tužiteljstva da se Branimiru Glavašu odredi istražni zatvor, Glavaš je svratio u Hrvatski sabor u posjet zastupnicima HDSSB-a. U znak prosvjeda, zastupnik Samostalne demo-kratske srpske stranke (SDSS) Milorad Pupovac dijelio je novinarima se-lotejp uz primjedbu da je akumulator bio prevelik da ga donese, čime je htio podsjetiti na slučajeve zbog kojih je Glavaš osuđen, znane kao Selo-tejp i Garaža. U slučaju Selotejp pripadnici su Hrvatske vojske u Osijeku, po naredbi Branimira Glavaša, 1991. godine na obali rijeke Drave likvidi-rali srpske civile sa zavezanim rukama i selotejpom na ustima. Ubojstva srpskoga civilnog stanovništva predmetom su i u slučaju Garaža jer je dio stanovništva usmrćen u garažama nadomak Glavaševa ratnog ureda, nekadašnjega Sekretarijata za narodnu obranu u dvorišnoj zgradi Župa-nijske uprave u Osijeku. Eskalaciju nasilja kojim su Glavaš i HDSSB odgo-vorili na protest Pupovca i SDSS-a moguće je pratiti od prvoga dana ulaska osnivača HDSSB-a u Sabor, 7. februara, kada će Dinko Burić napasti srpske

206 Ćurić, Dražen. Posljednji zatvorski sati Branimira Glavaša. (18.1). Večernji list. 207 Crnčec, Zlatko. Odluku o kandidaturi bivših zatvorenika prepustiti sudu. (19.1).

Novi list; HDSSB je nedavno promijenio svoje vodstvo, premda Glavaš i dalje ostaje lider iz sjene, pa ni neke kombinacije s HDZ-om u budućnosti možda nisu nezamisli-ve. iz: Puljić Šego, Iva. “Hoće li Čačić, Bandić i Vulin u koaliciju s Karamarkom”. (26.1). Večernji list.


predstavnike u parlamentu, do komentara samog Glavaša na društvenim mrežama 12. februara u kojem će Pupovca nazvati “mrziteljem hrvatsko-ga roda i države”. Zato je 7. februara određen kao početak korpusne kro-nologije, a završni datum praćenja bio je 18. februara, što korpus rasteže na period duži od dva tjedna kako bi se njime obuhvatile najneposrednije reakcije novinara i uredništava na ono što se dogodilo.

Jutarnji i Večernji list odbacivanje prijedloga istražnoga zatvora i Glavašev dolazak u Sabor izabrali su za ključne teme toga 7. februara, dok je u Novome listu i Glasu Slavonije istoga dana pažnju primarno zadobio izljev mržnje Dinka Burića. To se očituje u naslovima članaka koji vjerno ilustriraju kontrast prioriteta: s jedne strane Jutarnji list i Večernji list bi-raju naslove Slobodan sam, nije bilo razloga za pritvor208 i Glavaš ipak ne ide u pritvor jer sud smatra da neće bježati iz Hrvatske209, dok se s druge strane Glas Slavonije i Novi list odlučuju istaknuti Burićevu izjavu: Burić: Neka Pupovac skine selotejp s usta onih koji šute o tome gdje su hrvatske žrtve210 i HDSSB proglasio Pupovca i SDSS četničkom ćelijom211. Isto tako, sekundar-nost jezičnoga nasilja u Večernjem i Jutarnjem listu signalizirana je i mi-krotematskom kompozicijom njihovih članaka, koja u Večernjem listu izgleda ovako:

a) odbacivanje zahtjeva za istražnim zatvorom; b) najava žalbe na odluku; c) dolazak Branimira Glavaša u Sabor; d) prosvjed Milorada Pupovca; e) govor mržnje Dinka Burića,

a u Jutarnjem: a) odbacivanje zahtjeva za istražnim zatvorom; b) komentar Branimira Glavaša na odbacivanje zahtjeva;

208 Naslov teksta Željka Petrušića. 209 Naslov teksta Tee Romić i Ivane Jakelić. 210 Naslov teksta Igora Bošnjaka. 211 Naslov teksta Dražena Ciglenečkog i Zlatka Crnčeca.


c) najava žalbe; d) komentar tužitelja; e) prosvjed Milorada Pupovca.

U Večernjem je listu jezično nasilje potisnuto na sam kraj članka, a u Jutarnjem se o njemu uopće ne govori, kao ni u Slobodnoj Dalmaciji, no-vinama koje pripadaju istome izdavaču kao i Jutarnji list (Europapress Holdingu, od početka 2016. godine registriranom kao Hanza Media). Izostanak osvrta novinara na izjavu Dinka Burića 7. februara u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji može se stoga uzeti kao indikator nečega što nadilazi prosudbu novinara i njegovu profesionalnost, a postaje simpto-matično za politike uredništva i izdavačku kuću, koje svjesno odlučuju prešutjeti ponašanje člana HDSSB-a, parlamentarne stranke, u prostorija-ma Hrvatskoga sabora. U Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji ne nalazi se ni riječ o tome da je Burić išta rekao toga dana, samo da su srpski zastu-pnici prosvjedovali zbog Glavaševa dolaska u Sabor. Jutarnji će list čak i tu temu odgurnuti na samo dno članka Slobodan sam, nije bilo razloga za pritvor kratkom, umetnutom viješću Reakcija Pupovca: “Novinari, evo vam selotejp...”, a u Slobodnoj Dalmaciji 7. februara neće biti objavljen nijedan članak koji bi trebao izvijestiti o odlukama suda i Glavaševoj posjeti Sabo-ru, nego će to biti prepušteno osvrtu komentatorice Anite Belak-Krile212 u kojem se Dinko Burić neće uopće spomenuti. Osim Jutarnjega lista,213 i Glas će Slavonije Glavašu sačuvati mjesto na naslovnici i tu se primak-nuti tematskome poretku Jutarnjega i Večernjega s naslovom: Županijski sud u Zagrebu: Glavaš ostaje na slobodi!214. Tematska marginalizacija govora mržnje i njezino potiskivanje (Večernji list) – sve do trenutka u kojem nije u potpunosti krenuo isparavati iz teksta (Jutarnji list i Slobodna Dal-

212 Belak-Krile, Anita. Glavašev leteći cirkus u Saboru. (7.2). Slobodna Dalmacija. 213 Istaknuta najava na naslovnici “Ne postoje elementi za Glavašev pritvor” za

članak: Petrušić, Željko. Slobodan sam, nije bilo razloga za pritvor. (7.2). Jutarnji list.

214 Istaknuta najava na naslovnici za članak: Romić, Tea i Jakelić, Ivana. Glavaš ipak ne ide u pritvor jer sud smatra da neće bježati iz Hrvatske. (7.2). Večernji list.


macija) – doprinosi njegovu rasplamsavanju unutar političkoga i medij-skoga diskursa te daljnjem zanemarivanju i ignoriranju.

Naslov, nadnaslov i vizualna oprema pretežno su u rukama uredni-štva, zbog čega je u njima moguće vidjeti značajnije rezove i odstupanja u odnosu na tekst, ako između urednika i novinara postoje određena razilaženja. U Novome listu215 kompozicijski je zamjetno da se nastoji uspostaviti sklad između količine teksta posvećene Glavaševu dolasku u Sabor i onome što je uslijedilo, iako uredništvo naslovom prevagu daje drugome dijelu. U Glasu Slavonije nema potihoga uredničkog preusmje-ravanja toka teksta. Sinkronizacija stava uredništva i novinara ondje je vidljiva u tome što mikrotematska kompozicija teksta prati naslov Burić: Neka Pupovac skine selotejp s usta onih koji šute o tome gdje su hrvatske žrtve i nadnaslov Oštar odgovor HDSSB-a na istup Milorada Pupovca. Nju je mo-guće svesti doslovno na:

a) prosvjed Milorada Pupovca; b) nasilje Dinka Burića; c) odbacivanje zahtjeva za istražnim zatvorom, pri čemu druga tema zauzima središnji i najveći dio teksta.

Što će biti premješteno u prvi plan, što će ostati u pozadini, čemu će biti ustupljeno manje ili više papira, što će biti preneseno, a što ne, jasnim je pokazateljem da novinari i uredništva nisu uključeni samo u prenošenje nego i u izgradnju i oblikovanje vijesti. U Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu govor mržnje uopće nije vijest, u Večernjem je listu jezično nasilje tek pridružen dio “prave vijesti”, a u Novome listu novinski tekst nasto-ji uravnotežiti dva pola od kojih će uredništvo u naslovu istaknuti onaj koji će zavladati Glasom Slavonije. Značajan zaokret unutar korpusa, koji se odražava u izmjenama kompozicijske strukture teksta u korist veće zastupljenosti teme jezičnoga nasilja, zamjetan je od 12. februara, kada Branimir Glavaš na Facebooku objavljuje fotografiju Milorada Pupovca

215 Ciglenečki, Dražen i Crnčec, Zlatko. HDSSB proglasio Pupovca i SDSS četničkom ćelijom. (7.2). Novi list.


popraćenu uvredama kojima je nastojao zagušiti glas zastupnika etnič-ke manjine jer je Pupovac pokušao ukazati na nepravdu koju su prema civilnim žrtvama rata počinili Sabor i sud otvorivši vrata osobi optuženoj za ratne zločine i njezinim oslobađanjem (Glavaš: “To je samo za uzvrat za ono što je učinio u Saboru.”216). Monstruoznost zločina iz 1991. godine za koje je Branimir Glavaš izdržavao kaznu oprimjeruje prijetnju sadrža-nu u njegovim riječima, prizivajući ne tako davne momente u kojima je mržnja ubijala i mrtva tijela bacala u Dravu, što dovodi do puknuća u ko-jem će se novinski tekst nužno zaprljati njegovim riječima, ma koliko se pokušao distancirati od odgovornosti za adresiranje jezičnoga nasilja, a te će pukotine asocijativno omogućiti i izlijevanje disforičnoga naboja i u HDSSB i Dinka Burića (“Popio je [Glavaš] kavu i viljamovku u kafiću s čla-novima svog HDSSB-a”217; “[N]a njega [Pupovca] se odmah tu u sabornici iz usta Glavaševa doglavnika Dinka Burića sruče salve uvreda iz oblasti prijekog sudovanja”218). Čak se ni u kolumnama i komentarima do 12. fe-bruara (uz iznimku kolumne Predraga Lucića Infektivno sudilo219) jezično nasilje neće ozbiljnije razmatrati i ostat će u sjeni suđenja i oslobađanja Branimira Glavaša te njegove posjete Klubu zastupnika HDSSB-a u Sabo-ru,220 da bi od 12. februara tema prodrla čak i u Jutarnji list kolumnom Ro-berta Bajrušija,221 u kojoj je i dalje drugotnom temom, i Jelene Lovrić, kod koje je govor mržnje razveden od konkretnih događaja i okolnosti i koja samo općenito navodi: “Mnogi će ovih dana govoriti o tome da se obno-

216 Patković, N. MUP: Istražit ćemo širi li Glavaš govor mržnje i razgovarat ćemo s Pupovcem. (12.2). Jutarnji list.

217 Romić, Tea i Jakelić, Ivana. Glavaš ipak ne ide u pritvor jer sud smatra da neće bježati iz Hrvatske. (7.2). Večernji list.

218 Lucić, Predrag. Infektivno sudilo. (9.2). Novi list. 219 Ibid. 220 Tomić, Ante. Pao zakon sile teže. (10.2). Slobodna Dalmacija; Dežulović, Boris.

Ponos i predrasude. (9.2). Slobodna Dalmacija; Belak-Krile, Anita. Glavašev leteći cirkus u Saboru. (7.2). Slobodna Dalmacija; Modrić, Sanja. Glavaš u Saboru - pot-puno smo poludjeli. (7.2). Novi list.

221 Bajruši, Robert. Da je Popaj znao, nosio bi ‘U’, a ne pušio joint. (13.2). Jutarnji list.


vom ekstremnog govora mržnje Hrvatska ubrzano vraća u devedesete.”222 Angažman će se kolumnista Novoga lista u kritikama Burića i Glavaša in-tenzivirati,223 što se dalo naslutiti i iz članka 7. februara u kojem je jezično nasilje zadobilo podjednaku pozornost kao i Glavašev dolazak u Sabor.

Kada se sagleda cjeloviti korpus (zajedno s člancima o riječima Ruže Tomašić), zamjetno je da su osude jezičnoga nasilja najčešće bile kolumni-stičke ili da su preuzimale neki drugi oblik komentatorskih formi kao što je pismo čitatelja, pri čemu je na osudu komentatora odlazilo 29.1% teks-tova, a da su osude u izvještajnim, analitičkim i eksplanatornim formama bile rjeđe. Model informativnosti signalizira čitatelju da se radi o svježim i relevantnim podacima o događajima koji su činjenični i koje će novinar u tekstu potkrijepiti u skladu s uzusima struke. Za razliku od vijesti, ko-mentari novinara i čitatelja osudu reduciraju na osobno mišljenje onoga tko ispisuje kolumnu ili pismo, čime jezično nasilje gubi obilježja neupi-tnosti i provjerenosti, prelazeći u stav pojedinaca i pojedinki. U ovome se očituje dvostruki rascjep u koji novine (ali i istraživači) upadaju kada adresiraju problematiku jezičnoga nasilja: budući da se mržnja – kada je njezina kritika zadržana na individuama koje tu mržnju izgovaraju bez razmatranja odakle izvire – predočuje kao pojedinačna i slučajna, njezi-na osuda zapada u istu tu pojedinačnost i slučajnost kada je pretvorena u odgovornost jedino kolumnista ili čitatelja. I novinski tekstovi slijede lo-giku pravnih tekstova, prema kojoj je potrebno sankcionirati mržnju koja govori, ali je ne uznemiravati dok miruje, zakopana i brižljivo sačuvana unutar aparata koji je proizvodi i raspršuje, neokrznuta za neke buduće prilike i kontekste, a jedini trenuci rastvaranja nalaze se u komentarima. U uzmicanju uredništava i novinara pred osudom, koja ostaje kolumni-stičkoj savjesti, ogleda se sljubljenost pravnoga i medijskoga diskursa kao i združenost države i medija.

Singularnost mržnje koja govori sadržana je primarno u liku Bra-nimira Glavaša, u kojem postaje i glasna (što se reflektira u naglašenosti

222 Lovrić, Jelena. Povratak u devedesete? Ne, još gore! (14.2). Jutarnji list. 223 Tomičić, Ladislav. Dinko Burić laže! (14.2); Mijić, Branko. Budak Burić. (13.2).

Novi list.


reza u korpusu nakon 12. februara), a to odaje i analiza vizuala koji prate verbalni narativ, čijom su ponekad dopunom ili proširenjem, a ponekad u sebi sadrže i nova značenja koja nisu izrečena tekstom. U Večernjem listu224 iznad naslova uzdiže se poveća fotografija Glavaša kako promatra sliku na zidu jedne od saborskih prostorija koja prikazuje Franju Tuđmana za govornicom prilikom izglasavanja Božićnoga ustava 1990. godine. Za-nesenim pogledom usmjerenim prema bivšem predsjedniku romantizira se lik Branimira Glavaša, a fotografija, ne prikazujući okvire slike ni zid na kojem je postavljena, na trenutak zavarava dojmom da je Glavaš u sli-ci, s predsjednikom i tadašnjim parlamentarnim sazivom, čime se zatvara krug sadašnjosti i prošlosti u kojem je oslobođenje Hrvatske zaključeno njegovim. Osmijeh na licu zadržava i u nizu manjih fotografija na dnu članka na kojima ulazi u Sabor, pije “kavu i viljamovku u kafiću s članovi-ma svog HDSSB-a” i odlazi na Sud, u hedonističkome i ležernome stavu. Na stranicama Novoga lista i Glasa Slavonije, u kojima je jezično nasilje izoštreno naslovima, otisnute su fotografije Glavaša kako hoda saborskim prostorijama u pratnji članstva HDSSB-a. Osnivač te stranke na svim se fotografijama ističe u prvome planu i u Novome listu korača ispred stra-načkih kolega, koji su tijelom okrenuti prema njemu, a u Glasu Slavonije ta je ujedinjenost kodirana pogledom članstva usmjerenim prema neče-mu izvan fotografije što promatra i Glavaš, s istim osmijehom na licu koji se nalazi i na njegovu u obje novine. Ispupčenost Branimira Glavaša koji pokreće HDSSB u vizualnome prozoru komplementirana je Glavaševom istaknutošću u sintagmatskim relacijama: “Neformalnog vođu HDSSB-a u stopu su pratila šestorica zastupnika te stranke...” te “Branimir Glavaš i članovi HDSSB-a”,225 “Popio je kavu i viljamovku s članovima svog HDSS-B-a”226. HDSSB čini članstvo stranke, a Branimir Glavaš ličnost je kojoj to





članstvo pripada kao i sama stranka (“s članovima svog HDSSB-a”, “člano-ve Glavaševe stranke”227) i koji ga usmjerava, pri čemu je Dinko Burić je-dan od šestorice zastupnika koji ulaze iz fotografije u fotografiju, iz novi-na u novine. No, odgovornost nije pripisana stranci i njezinim zastupnici-ma s Dinkom Burićem; stranka je vođena figurom Glavaša, a kako ga prate trup i lica zastupnika tako ga prate i njihove riječi. Novinske polemike o tome hoće li se vratiti u zatvor i treba li mu oduzeti mogućnost da bude izabran zasjenjuju bilo kakvu kritiku same stranke i osoba koje su preuze-le dužnost saborskih zastupnika. HDSSB se skriva iza Glavaša, uz podršku dnevnih novina, koje postupke članova stranke ispričavaju karizmatič-nošću i političkom snagom donedavnog zatvorenika koji “neformalno” vuče konce,228 zbog čega će uredništva erupciji jezičnoga nasilja dopustiti da izbije na površinu tek 12. februara. Nasilje i etnički zasnovana mržnja ne proizlaze samo iz okrvavljenih Glavaševih ruku nego i iz struktura koje je stvarao i iz postupaka onih koji su te strukture nastavili graditi i održavati, što znači da je odgovornost podijeljena i da je podjednako sno-se i Dinko Burić i Klub zastupnika HDSSB-a, koji je konferenciju organi-zirao. Ipak, u svim je novinama tog 7. februara stranka bila zaštićena od bilo kakve prozivke, opravdana vizualima i riječima kojima su novinari odlučili sagraditi vijest. Od jedine dvije novine koje su nasilje Dinka Bu-rića istaknule u naslovu samo Novi list, prebacujući pažnju s Burića na HDSSB, upozorava na to da se radi o nasilju utkanome u stranku koje progovara iz njezinih zastupnika (HDSSB proglasio Pupovca i SDSS četnič-kom ćelijom), no i vizuali Novoga lista signaliziraju njezinu povodljivost i ovisnost o Glavašu, čime se i on pridružuje zacrtanome toku raspodjele odgovornosti. U tome kontekstu ostanak ili odlazak Branimira Glavaša prezentiran je kao poluga kojom se HDSSB može pomaknuti u jednome ili drugome smjeru, što čitav problem koncentrira u Glavašev lik i suge-rira da se prekidanjem njegovih spona s HDSSB-om prekida i nasilje koje iz njega proizlazi. HDSSB bez Branimira Glavaša, naznačuju novinari iz-


228 Ibid.


među obrisa vizualnih elemenata i riječi, s nekim drugim vodstvom, ne bi zastranio, čime se zakriljuje trulost i otrov institucionalnoga nasilja koje udiše silu u postupke stranke i koje joj omogućava da sa svojih tadašnjih šest zastupnika zadrži nezanemarivu moć u parlamentu čije odluke – je-zik zakona i jezik politike – zadiru u svakodnevnicu svih građana RH, a razmjeri štete osobito rastu kada su u pitanju pripadnici etničkih manjina na koje se HDSSB okomio. Branimir Glavaš nije jedina (iako jest osnovna) izlika za ponašanje HDSSB-a ponuđena čitateljima. Nakon što su zastu-pnici HDSSB-a na prosvjed srpskoga zastupnika 7. februara odgovorili nasiljem, uredništva Novoga i Večernjega lista (kratki opis članka ispod naslova i komentar istaknut uz vizual) racionalizirala su to nasilje time da je “članove Glavaševe stranke iz takta izbacila presica Milorada Pupov-ca...”229 i da je ona “izazvala burnu reakciju HDSSB-ovaca”230. Skretanje pozornosti na zločine počinjene nad civilima iskazano je kao disrupcija sabranosti HDSSB-a i remećenje inače mirnih i skladnih odnosa. Izazvati i izbaciti značenjem stečenim prefiksom iz- upućuju na putanju glagol-ske dinamike koja kreće od Pupovčeva obraćanja medijima, čime se ono imenuje pokretačem nasilnoga ponašanja HDSSB-a, iz kojega je krivnja izmještena, te se između redaka zastupniku manjine predbacuje krivnja za nasilje koje je pretrpio, što ide na ruku i Glavašu, koji će za Novi list reći: “[D]a nije bilo Pupovčeve konferencije za novinare, ne bi bilo ni ci-jelog ovog cirkusa. Ništa se ne bi dogodilo. Dakle, nismo mi prvi počeli, HDSSB nije uzrok.”231

Naslovi Glasa Slavonije i Novoga lista, koji jedini ističu nasilni govor Dinka Burića prema srpskim zastupnicima 7. februara, težište stavljaju na odašiljatelja poruke, Burića i HDSSB, a ne na posljedice i efekte toga iskaza (Burić: Neka Pupovac skine selotejp s usta onih koji šute o tome gdje



231 Ciglenečki, Dražen. Glavaš: Prioritet je gospodarstvo, a ne udaranje u nacionalnu žicu. (16.2). Novi list.


su hrvatske žrtve, HDSSB proglasio...), a u Glasu Slavonije to se odlikuje i u tematskoj kompoziciji u kojoj prevladavaju Dinko Burić i stranačka konferencija. S druge strane, Milorad Pupovac, SDSS ili Srbi u Hrvatskoj koji nisu nužno politički aktivni nisu upitani za komentar o tome kako su doživjeli ono što su izgovorili Burić i Glavaš, kako se to odrazilo na njihov osjećaj sigurnosti i na koje se načine etnička mržnja reflektira u svakodnevnici koju žive Srbi. Zbijenost HDSSB-ovih zastupnika uz Gla-vaša kontrastirana je usamljenosti Pupovca, čija je fotografija na kojoj sjedi za konferencijskim stolom okružen mikrofonima zalijepljena na samo dno primarnoga teksta, na drugoj stranici članka u Večernjem listu. I konkurentski Jutarnji list umetnuti, kratki članak s vizualom koji pri-kazuje gornji dio tijela SDSS-ova zastupnika, istrgnut iz neke nepoznate okoline, spušta na dno glavnoga teksta. Protest Milorada Pupovca zbog sudske odluke prostorno je označen kao hijerarhijski drugotan, kako ve-ličinom i pozicioniranošću vizuala tako i marginalizacijom u tematskoj kompoziciji teksta. Za razliku od Dinka Burića, koji zajedno s ostatkom članstva čini HDSSB, i Branimira Glavaša, čijim su kretnjama uštimane kretnje stranke, glas potpredsjednika SDSS-a prikazan je kao osamljena kritika oslobođenja Branimira Glavaša u jeku ispijanja kave i viljamov-ke u saborskome kafiću i šetnje saborskim dvoranama. Ta osamljenost ostvaruje se i sintagmatski: “[P]osljedica njegova ‘španciranja’ po zgradi hrvatskoga parlamenta je ozbiljan sukob između Milorada Pupovca i Gla-vaševa HDSSB-a.”, “Članove Glavaševe stranke iz takta je izbacila presica Milorada Pupovca...”, “Pupovac je sazvao konferenciju...”, “sukob između Milorada Pupovca i Glavaševa HDSSB-a”232 i: “Ona [konferencija za novi-nare Kluba zastupnika HDSSB-a] je održana kao odgovor na konferenciju za novinare SDSS-ova zastupnika Milorada Pupovca”.233 Inzistiranjem na pojedinačnosti i prigušivanjem Pupovčeva glasa uredničkim i novinskim odguravanjem protesta i govora mržnje na začelje, tekst zastupniku


233 Bošnjak, Igor. Burić: Neka Pupovac skine selotejp s usta onih koji šute o tome gdje su hrvatske žrtve. (7.2). Glas Slavonije.

Branimir Glavaš u Saboru - optuženik za ratne zločine kao nacionalni junak, na stranicama Večernjega lista.


SDSS-a oduzima jačinu i važnost. Ako je Milorad Pupovac 7. februara u Saboru uistinu bio sam, što se da naslutiti iz izjave predsjednika Hrvats-kog sabora Josipa Leke koju prenose jedino Večernji (“Predsjednik Sabora Josip Leko naveo je da je odgovornost svakoga zastupnika koga će primiti u Sabor”) i Novi list (“Predsjednik Sabora Josip Leko rekao je da ‘nema obavezu niti mogućnost kontrolirati ulazak u Sabor’”), koja je odrazom politike te institucije, i ako je jedino njemu ostavljeno da ukaže na to da osoba optužena za zvjerska ubojstva civilnoga stanovništva u Osijeku to-kom rata nema što raditi na slobodi, ponajmanje u Saboru, novinari i ure-dnici 7. februara odlučili su odreći se dužnosti podebljavanja, podizanja i osnaživanja glasa zastupnika jedne manjine na koju su se pripadnici Hr-vatske vojske pod ravnanjem Branimira Glavaša za vrijeme rata obrušili i koju danas stranka koja ga slijedi nastoji poniziti i ušutkati. Prilikom čita-nja tekstova objavljenih povodom Glavaševa posjeta Saboru, ne izmiče ni suhoparno i kratko, ako i ikakvo, spominjanje razloga zašto je on izdrža-vao kaznu u mostarskoj kaznionici. U tome posebno podbacuju Glas Sla-vonije i Jutarnji list. U Glasu Slavonije nema ni jedne jedine riječi o tome zašto je Glavaš boravio u zatvoru, a nema ni pojašnjenja relevantnosti i značenja akumulatora koji je bio “prevelik” i selotejpa koji je Pupovac podijelio novinarima. Selotejp i akumulator dekontekstualizirani su i ispražnjeni od ičega što bi moglo ugroziti stranku, a Glasu se Slavonije u tome pridružuje i Jutarnji list, koji samo škrto kaže da je Glavaš optužen “zbog ratnih zločina u Osijeku 1991.”,234 ostavivši selotejp i akumulatore neobrazložene. U Slobodnoj će Dalmaciji do 12. februara komentatorske forme uredništvima služiti da se iza njih nezamjetno sakriju jer će kolu-mnisti biti ti koji će puniti prazninu koju su novine ostavile za sobom u izvještajnom i analitičkom prostoru, i to iza Borisa Dežulovića235 i Ante Tomića236, koji će se uhvatiti u koštac sa suđenjem i oslobođenjem Brani-mira Glavaša, te Anite Belak-Krile, koja je izrekla ono što ni Jutarnji list ni Slobodna Dalmacija u drugome obliku nisu mogli: da je Glavaš “osuđen

234 Petrušić, Željko. Slobodan sam, nije bilo razloga za pritvor. (7.2). Jutarnji list. 235 Dežulović, Boris. Ponos i predrasude. (9.2). Slobodna Dalmacija. 236 Tomić, Ante. Pao zakon sile teže. (10.2). Slobodna Dalmacija.


da je vojnicima HV-a naredio mučenje i likvidaciju osječkih civila srpske nacionalnosti, gdje su tijela žrtava pronađena u Dravi vezanih ruku i se-lotejpom zalijepljenih usta”237.

Rezom u korpusu u tekst ulaze Ministarstvo unutarnjih poslova,238 Služba za odnose s javnošću Ravnateljstva policije te nekadašnji općinski državni odvjetnik u Splitu Nediljko Ivančević239, kao i citiranje Kazne-noga zakona, kojima je povjerena uloga onih koji odlučuju što je to na-silje i tko i kada zaslužuje društvenu podršku. Sumnja u ozljedu Drugo-ga produžetkom je nanesenoga nasilja i eksploatacije patnje Drugoga u tome što se od njega konstantno traži da svoju bol objelodani i dokaže, što se očituje u glagolima istaknutim u naslovima Jutarnjega i Novoga li-sta, istražiti i provjeriti: “Policija provjerava...”, “MUP: Istražit ćemo...”, a zaključak te istrage i provjere donosi Ivančević: “U samome statusu ja ne vidim elemente kaznenoga djela javnoga poticanja na nasilje i mržnju”. Od ozlijeđenoga tijela koje je etnički određeno traži se da svoju patnju približi i učini razumljivom u kontekstu definicija koje Zakon ispisuje i da se kroz njih provuče dovoljno snažnim zamahom da prodre do očiju novinara i one većine u čije se ime tekst ispisuje i u čije se ime Branimir Glavaš, tobože, okreće ekonomiji pred etničkim pitanjima (Glavaš: Prio-ritet je gospodarstvo, a ne udaranje u nacionalnu žicu),240 kao i do očiju po-licije i suda. Ozljeda treba biti užarena kao što je to pod riječima Glavaša kažnjenoga za ratne zločine i jauk dovoljno snažan da bi pobudio empa-tiju koja izostaje kada se mržnja pomiče samo potiho ispod manifestne razine govora. Tek kompluzivnim obznanjivanjem svoje boli stigmatizi-rana tijela posežu za oduzetom višedimenzionalnošću, nanovo ponižena, dok su u svim drugim instancama uglavnom lišena ljudskosti, reducirana na brojeve (u razgovorima o Jadovnu i Jasenovcu), sakrivena u apstrak-

237 Belak-Krile, Anita. Glavašev leteći cirkus u Saboru. (7.2). Slobodna Dalmacija. 238 Ra., D. i D.C. Policija provjerava Glavaševe izjave. (14.2). Novi list; Patković,

N. MUP: Istražit ćemo širi li Glavaš govor mržnje i razgovarat ćemo s Pupovcem. (12.2). Jutarnji list.

239 Kavain, M. Ovo je uvreda Pupovcu. (13.2). Slobodna Dalmacija. 240 Ciglenečki, Dražen (16.2). Novi list.


tnim terminima narodnosti ili neke druge odrednice (npr. žrtve rata) ili pak izravno dehumanizirana kao npr. riječima Branimira Glavaša 12. fe-bruara na Facebooku, kada uz fotografiju Milorada Pupovca kaže: “Pogle-dajte ovu njušku...”241

241 Patković, N. MUP: Istražit ćemo širi li Glavaš govor mržnje i razgovarat ćemo s Pupovcem. (12.2). Jutarnji list.

4.2. Ruža Tomašić: Čišćenje dvorišta

Predsjednica Hrvatske konzervativne stranke i zastupnica Republike Hr-vatske u Europskome parlamentu Ruža Tomašić u maju 2015. na svečanoj sjednici Vijeća Grada Vukovara otvoreno je zagovarala etničko čišćenje Hrvatske od osoba srpskoga etniciteta. Tu je ideju iznijela na komentar srpskoga ministra Aleksandra Vulina, koji se našao u raspravi s tadašnjim potpredsjednikom hrvatske vlade Rankom Ostojićem o odgovornosti za procesuiranje ratnih zločina i koji je tim povodom rekao da bi političari u Hrvatskoj trebali “pogleda[ti] u svoje dvorište i vidjet će da imaju puno razloga da se bave sobom i svojom sudskom praksom, a Srbiju neka ostave na miru”242, a zatražila je i ukidanje Zakona o oprostu. Budući da se njezi-na izjava danima provlačila kroz dnevne novine, čime je njezina prijetnja etničkoj manjini odjeknula cijelom državom, korpus je omeđen kronolo-ški od 5. maja, kada je iskaz prvi put zabilježen, do deset dana kasnije, 17. maja 2015.

U Novome će listu osvanuti naslov Srbija Ružom Tomašić sad vraća Hrvatskoj za Šešelja s tekstom: “Srpske vlasti dočekale su da jednakom mje-rom mogu uzvratiti službenom Zagrebu koji [...] je tražio od njih da se og-rade od zloćudnih izjava Vojislava Šešelja. [...] Ruža Tomašić jučer je krasila naslovnicu [Blica] gdje je nazivaju ‘hrvatski Šešelj u suknji’”,243 u Večer-njem listu istoga je dana također rečeno da “[su njezine riječi] dal[e] inspi-raciju srpskom tabloidu Blicu koji je R. Tomašić jučer ‘razvalio’ na naslov-nici uz naslov Hrvatski Šešelj u suknji”,244 a ni Jutarnji list neće zaostati za prenošenjem te informacije245. Interes hrvatskih medija za način na koji su

242 Ciglenečki, D. Ruža Tomašić: Ukinemo li Zakon o oprostu u Srbiju će otići 1750 Srba. (5.5). Novi list.

243 Ciglenečki, Dražen. Srbija Ružom Tomašić sad vraća Hrvatskoj za Šešelja. (7.5). Novi list.

244 Puljić Šego, Iva. Žalosno je da mi četnici drže lekcije. (7.5). Večernji list. 245 Toma, Ivanka. Mislila sam da treba očistiti zločince, a ne poštene Srbe. (7.5). Jutar-

nji list.

Zastupnica RH u Europskom parlamentu Ruža Tomašić iskoristila je medijski prostor da bi zaprijetila pripadnicima jedne nacionalne manjine u Hrvatskoj.


mediji u Srbiji pisali o riječima hrvatske političarke upućuje na tendenciju izmještanja problematike iz konteksta institucionaliziranoga etničkog na-silja u Republici Hrvatskoj u odnos između dviju država, Hrvatske i Srbije, iako su metom verbalne bujice Ruže Tomašić hrvatski građani, Srbi u Hr-vatskoj, čija se historija i iskustvo razlikuju od historije i okolnosti života Srba u Srbiji. Time i mediji doprinose aktivaciji sukoba koji svako toliko oživljavaju političari (početkom maja Ranko Ostojić i Aleksandar Vulin), sukoba između hrvatskih i srpskih vlasti, na čijem se valu i Tomašić obru-šila na srpski narod. Ovime se simultano postižu dva cilja:

a) pobuđivanje iluzije horizontalnosti etničkih relacija, koja se očitu-je u koncentriranju na uzajamna predbacivanja između hrvatske i srpske vlasti, umjesto na maćehinski odnos hrvatske države prema vlastitim građanima srpskoga etniciteta;

b) stimuliranje trauma ratova četrdesetih i devedesetih godina u naci-onalističke svrhe, drugim riječima, iritiranje ionako upaljene rane koja nikako da zacijeli.

Pristajanjem na hinjenu horizontalnost i kontekstualizaciju riječi Ruže Tomašić u razmjenu između Srbije i Hrvatske mediji učvršćuju tenden-cije koje ona potiče u prijetnji “ako mi [Hrvatska] počistimo svoje dvo-rište, imat će oni [Srbija] još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati u Srbiju”.246 Jednoznačna povezanost Srba sa Srbijom i Hrvata s Hrvatskom kreira simplificiranu verziju stvarnosti. Tu stvarnost u Hrvatskoj ona simbolički “čisti” od svega asociranog sa srpskim narodom, u čemu se već očituje ostvarenje nasilja koje naizgled samo najavljuje. Izostanak izbora, a prisilnost odlaska kodirana je glagolom morati kojim se čišćenje ozna-čava i anticipira kao neizbježan, masovni progon (“još jako puno Srba”) Srba iz Hrvatske u Srbiju, što uvelike podsjeća na kolone koje su prije dva-deset godina kretale iz tadašnje Krajine. Pritom, struktura uvjetne reče-nice (ako... onda) pojačava izvjesnost ostvarenja takve prijetnje jer okidač za progon prepušta tome prividnom mi u koje Tomašić odlučno ulazi, a koje ne predstavlja hrvatski narod, nego nacionalističku vlast u Hrvats-

246 Perica, Silvana. Kraljica za Hrvatsku štetnih izjava. (9.5). Večernji list.


koj s kojom se identificira, a koja se pokušava obaviti atributom hrvatski. To mi kažnjava Srbe koji za njega nisu dovoljno pošteni (“Mislila sam da treba očistiti zločince, a ne poštene Srbe” 247), pri čemu je ono i sudac i egzekutor određujući tko zaslužuje zaštitu, a tko progon. Činjenica da su Srbi izdvojeni i određeni kao oni koji trebaju dokazivati svoju nevinost (Tomašićin poziv na ukidanje Zakona o oprostu), svoje poštenje (“pošte-ni Srbi” koji mogu ostati) i svoje domoljublje (“Puna mi je kapa pojedinih hrvatskih Srba koji su rođeni u Hrvatskoj, a do Hrvatske im uopće nije stalo.”248), afirmira zapažanje artikulirano u analizi medijskih napisa o nasilju Branimira Glavaša nekoliko mjeseci ranije, da se od manjinskih naroda očekuje da dokažu svoju ljudskost, da učine svoj život prihvatlji-vijim onima koji ga nastoje obezvrijediti, i, u slučaju Ruže Tomašić, izbri-sati u potpunosti iz Hrvatske. Iako novinari osuđuju iskaz zastupnice u Europskom parlamentu, ne okreću se nijednom organizacijama i poje-dincima srpske etničke manjine pitajući se kako se to odrazilo na njihovu svakodnevnicu. Naprotiv, neki čak omogućavaju Tomašić dodatni medij-ski prostor da se opravda i pojasni što je “uistinu” htjela reći (“Mislila sam da treba očistiti zločince, a ne poštene Srbe”249; “Našem je listu predsje-dnica Hrvatske konzervativne stranke objasnila...”250).

Usporedba Ruže Tomašić s Vojislavom Šešeljom ukazuje na karak-teristike ekcesnosti i pretjerivanja koje su pripisane njezinim riječima, kojima zalaze u domenu radikalnosti ili ekstremizma, kao što je i ličnost Ruže Tomašić i Vojislava Šešelja sa svake strane granice promatrana kao ekscesna odnosno radikalna i ekstremna. Te surove figure koje bi progo-nile Srbe ili Hrvate služe tobože umjerenoj i neiskvarenoj sferi preostale politike od koje se zahtijeva da potvrdi svoju umjerenost i neiskvarenost time što će ih se odreći. Da je ta nevinost kojom se pokušava obaviti i hr-

247 Toma, Ivanka. Mislila sam da treba očistiti zločince, a ne poštene Srbe. (7.5). Jutar-nji list.





vatska i srpska politika iluzorna, očito je posebice u primjeru Ruže Toma-šić, koja danas obnaša dužnost zastupnice Republike Hrvatske u Europ-skome parlamentu i predsjednice Hrvatske konzervativne stranke i koja će se nekoliko mjeseci nakon kandidirati na parlamentarnim izborima, nešto kasnije nego što će njezini članovi, zajedno s vijećnicima Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i HDSSB-a, podići ruke za onemogućava-nje postavljanja ploča s imenima ulica i trgova te gradskih institucija na latinici i ćirilici, koje su Srbima garantirane Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Činjenica da Ruža Tomašić i HKS posjeduju institu-cionalnu moć svojom zastupljenošću na lokalnim i županijskim razina-ma, pa i u Europskom parlamentu, s pretenzijama i prema sudjelovanju u radu Hrvatskoga sabora, upozorava na to da se njezina retorika ne može razvesti od širih opresivnih politika iz kojih je mediji nastoje dekonteks-tualizirati. Ličnosti Tomašić i Šešelja potrebne su Hrvatskoj i Srbiji da bi:

a) odvratile pažnju sa sebe proklamirajući vlastitu nevinost upiranjem u drugu državu;

b) pročistile se od disforičnih konotacija vezanih uz zločine i rat otje-rujući ih u ono što su naznačile ekstremnim, a u odnosu na što će se moći nazvati centralnim i umjerenim.

Isijecanje rasprave o nasilju iz odnosa Republike Hrvatske prema Srbima u Hrvatskoj i njezino umetanje u priču sa Srbijom omogućava konstantno produživanje rata devedesetih i crpljenje emocionalne snage kojom će se generirane pozicije, koje su u tom ratu zaprljale ruke, utvrđivati iznova i iznova (vlast u Hrvatskoj – vlast u Srbiji), ali isto tako omogućuje i pro-čišćavanje od krivnje prebacivanjem odgovornosti za rat (i za one koji su u njemu ubijeni i prognani) na susjednu državu. Ranko Ostojić stoga do-bacuje vlastima u Srbiji da “moraju [...] suditi počiniteljima zločina [nad 12 policajaca u Borovome selu]”, a Aleksandar Vulin vlastima u Hrvatskoj da “pogledaju u svoje dvorište” i da će “vidjeti da imaju puno razloga da se bave sobom i svojom sudskom praksom”.251 Hrvatska koristi Srbiju, i

251 Ciglenečki, Dražen. Ruža Tomašić: Ukinemo li Zakon o oprostu u Srbiju će otići 1 750 Srba. (5.5). Novi list.


obrnuto, kao opsjenu za bijeg od vlastite komplicitnosti u stradanjima nedužnih ljudi, a istodobno i jedna i druga i trebaju i nalaze priliku za ek-sploataciju etničkih tenzija u navalama Tomašićeve i Šešeljeve retorike, zbog čega su netom nakon objave napada Ruže Tomašić na Srbe u Hrvat-skoj srpski mediji prenosili njezine riječi, a hrvatski mediji riječi srpskih medija, u kojima je tiskano i očitovanje njihova ministra vanjskih poslo-va Ivice Dačića koji “očekuje da se hrvatski državni vrh ogradi od takvih izjava”.252 S druge je strane u RH nasilje Ruže Tomašić odbacio samo Klub zastupnika Hrvatske narodne stranke (HNS),253 što potvrđuje hipotezu da se etnička mržnja, koja vreba u onome dijelu političkoga spektra koji se želi predstaviti kao umjereni, brižno prekriva (zbog čega ograđivanje izostaje) i služi kao nepresušno vrelo nacionalističkih podjela i težnji. U članku Novoga lista Pusić: Izjave Ruže Tomašić su apsolutno sramotne “predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko izjavio je da on ne bi na takav način nešto rekao”,254 a ta izjava, uz naslov komentara u Večernjem listu Kraljica za Hrvatsku štetnih izjava,255 odaje da su i političari, kao što je do-nedavni predsjednik jedne od najvećih stranki u Hrvatskoj (HDZ-a), ali i pojedini novinari i njihovi urednici (kao što se može vidjeti u primjeru iz Večernjega lista) zabrinutiji za to kako će Hrvatska zbog izjave Ruže Tomašić biti percipirana u Srbiji ili u Europi, nego za to kakav će utjecaj njezine riječi imati na građane srpskoga etniciteta. U jezičnome nasilju oni ne vide opasnost i ugrozu sigurnosti etničkih manjina nego im je pri-marno pitanje identiteta, pitanje očuvanja neokrznutosti ideje neiskva-renosti i umjerenosti koju se nastoji stvoriti. Ta se umjerenost desnice, ili njezina indiferentnost, konstruira, kako se da naslutiti iz Karamarkova netom navedena iskaza, u stavu prema načinu na koji je nešto rečeno, a ne prema tomu što je rečeno (“ne bih na takav način rekao”).


253 D.C. i Z.C. Pusić: Izjave Ruže Tomašić su apsolutno sramotne. (8.5). Novi list. 254 Tekst D.C. i Z.C. 8.5. 255 Perica, Silvana. Kraljica za Hrvatsku štetnih izjava. (9.5). Večernji list.

Uskraćivanje temeljnih sloboda: slučaj ćirilica


Člankom 12 Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manji-na propisuje se pravo na ostvarivanje “ravnopravne službene upotrebe jezika i pisma kojim se služe nacionalne manjine [...] na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve

jedinice”.256 U drugoj polovici 2013. godine, nakon što je popis stanov-ništva iz 2011. godine pokazao da na području grada Vukovara živi 34.87% osoba koje su pripadnice srpske manjine,257 država je krenula ispunjavati svoju dužnost postavljanjem ploča s imenima državnih institucija na hr-vatskome i srpskome jeziku na pročelja vukovarskih ustanova, na latinici i ćirilici. Udruge ratnih veterana, okupljene u Stožer za obranu hrvats-koga Vukovara, započele su u septembru prosvjede kojima su nastojale ograničiti stečena prava, a podignute ploče s natpisima na latinici i ćirilici razbijane su i uništavane. Brisanje manjinskoga jezika i pisma iz javnoga prostora nastavljeno je izglasavanjem Izmjena Statuta Grada Vukovara, u novembru 2013., koje izuzimaju grad Vukovar od primjene zakonskih odredbi kao “mjesto posebnoga pijeteta”,258 s obzirom na stradanja koja je grad pretrpio u ratu. Iako je Ministarstvo uprave, tada na čelu s ministrom Arsenom Baukom (SDP), obustavilo implementaciju odredbe, rasprava o njezinome oživljavanju ponovno je pokrenuta 2015. godine. Gradsko vijeće, u kojem su prevagnuli glasovi koji su dolazili mahom iz desnih stranaka, HDZ-a, HKS-a i HDSSB-a, 17. augusta 2015. na to je izglasalo dokument o izmjenama Statuta kojima je postavljanje ploča na dvama pismima i jezičnim varijantama na zgrade državnih institucija onemo-gućeno. Jedina značajnija novost za Srbe u Vukovaru korespondencija

256 Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Narodne novine 155/02, 47/10, 80/10, 93/11. http://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacio-nalnih-manjina Posljednji pristup: 9.4.2016.

257 Državni zavod za statistiku. (2011). Stanovništvo prema narodnosti po grado-vima / općinama, popis 2011. http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_01_04/H01_01_04_zup16.html (20.3.2016)

258 Statutarna odluka o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara. (2013). Službeni vjesnik Grada Vukovara 7/12. http://www.vukovar.hr/images/sto-ries/files/uon/sluzbeni_vjesnik/izmjene-i-dopune-2013-07.pdf (20.5.2016)

154 uskraćivanje temeljnih sloboda: slučaj ćirilica

je na srpskome jeziku i ćirilici, no i tada su Srbi u podređenom položaju jer za pristup dokumentima pisanim srpskim jezikom i ćirilicom trebaju plaćati takse, suprotno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manji-na, ali i nizu međunarodnih konvencija poput Opće deklaracije o ljudskim pravima, Okvirne konvencije o pravima nacionalnih manjina i Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima (Opačić 2016). Što se događalo na vu-kovarskim ulicama i u gradskoj vijećnici čitateljima postaje dostupnim u obliku novinskoga članka, zbog čega mediji snose odgovornost za rukavce razumijevanja koji će se čitatelju otvoriti, a to osobito dolazi do izražaja kada su u pitanju životi onih u čijim je rukama koncentrirana najmanja količina društvene moći, manjinskih grupa čija su iskustva nerijetko prožeta marginalizacijom i diskriminacijom. Borba za upotrebu ćirilice i srpskoga jezika borba je za čujnost, jer težnje i potrebe ljudi dobivaju svo-je obrise tek kada su uronjene u jezik, odnosno kada je o njima moguće govoriti i kada ih je moguće ispisati. Cilj ovoga dijela istraživanja ispitati je kakva se savezništva i antagonizmi grade u medijskom diskursu, jesu li i kako mišljena iskustva Srba u Hrvatskoj te na koje se načine prostor njihove slobode sužava ili proširuje.

Izmjene Statuta Grada Vukovara izglasane su 17. augusta 2015, a za krajnji datum kojim će korpus obrađenih članaka biti kronološki omeđen uzet je 31. augusta, kojim istječu dva tjedna od dana glasanja, pri čemu tekstovi ni u jednom trenu nisu promatrani izolirano iz širih interdis-kurzivnih i intertekstualnih mreža iz kojih izviru. U tom je periodu ob-javljeno 89 članaka u pet dnevnih novina obuhvaćenim ovim radom, i u njima su osim izglasavanja Izmjena Statuta zahvaćeni i drugi konteksti u kojima bi se ćirilica mogla naći, u čemu se očituje interes za svaki spo-men ćirilice u tome periodu koji bi mogao utjecati na recepciju Statuta te na stavove javnosti o pravu na upotrebu manjinskoga jezika i pisma u Vukovaru.

Statistička je obrada pokazala da u 64.2% slučajeva nitko nije go-vorio u ime Srba u Hrvatskoj, u 22.4% članaka govorili su pojedinci ili udruge koji proizlaze iz srpske etničke manjine, a u 11.9% članaka Srbe su zastupali pojedinci ili udruge koji nisu manjinski (državni dužnosnici Re-publike Srbije, domaće nevladine organizacije i međunarodne instituci-


je). Na naslovnicama dnevnih novina najavljeno je samo 8 članaka (9%), a otužan je i podatak da se Srbi u Hrvatskoj u analiziranom korpusu tek u 9.5% slučajeva pojavljuju kao dominantni izvor informacija. U tekstovi-ma prevladava jednostrana selekcija izvora; u najvećem se broju članaka ili navodi samo jedan izvor (38.2%) ili se izvor uopće ne navodi (37.1%). Dva se izvora navode u 7.9% članaka, a tri ili više u 16.9% članaka. Pot-rebno je naznačiti i da su tekstovi uglavnom preuzimali kratke novinske forme; u 33.7% slučajeva riječ je o kratkom komentaru, u 20.2% o vijesti i kratkoj vijesti duljine do 10 redaka, a u 11.2% o kratkim člancima (iz-nad 10 redaka do pola stranice teksta) te članci duljine do jedne stranice. Analitičnije forme koje su pogodnije za ovakvu temu zamjetne su samo u tragovima. Veći članci čine 4.5% korpusa (od jedne do dvije stranice te-ksta), analize 3.4% i reportaže 2.2%, a samo su jednom jedinom novinaru događaji u Vukovaru poslužili da pokuša zabilježiti kako žive Srbi u Vuko-varu na terenu (1.1%).

U članku objavljenom u Jutarnjem listu 18. augusta HDZ-u, HKS-u i HDSSB-u pridana je odrednica hrvatskih stranki: “Odlučile su tako stranke s hrvatskim predznakom [...] Za su bili HDZ, HKS i HDSSB.”259 Hrvatskom “za” suprotstavljeno je srpsko “protiv” (SDSS i SNS), čime se upućuje na to da HDZ, HKS i HDSSB ne predstavljaju interese Srba u Vukovaru, već da se radi o strankama koje zastupaju samo jedan dio građana, ovisno o njihovome etnicitetu, a na isto upozorava i Novi list: “Poslanici hrvatskoga [su] naroda većinom svojih glasova izmijenili grad-ski Statut.”260 Pridani atribut prisvaja za sebe i sam HDZ kroz lik Ivana Penave: “Gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) tvrdio je da prava Srba neće biti ugrožena, ali da se neće zadirati u osjećaje hrvatskoga naroda.”261 Ime-nica narod jasno upućuje na konstrukt etničkoga (konkretno hrvatstva), čime se predstavnik HDZ-a i Grada Vukovara oslikava kao predstavnik

259 Barilar, Suzana i Patković, Nikola. Ustavni će sud ponovno morati suditi o ćirilici. (18.8). Jutarnji list.

260 Brajčić, Srđan. Hrvatska oplakuje samu sebe. (22. 8). Novi list. 261 Ciglenečki, Dražen. SNV će tražiti zaštitu zbog nepoštovanja ustavnih prava.

(18.8). Novi list.

Reportaža Nenada Polimca za Jutarnji list bio je jedini odlazak novinara na teren u pokušaju zahvaćanja svakodnevnice u Vukovaru.


etniciteta, ne Hrvatske kao države Hrvata, Srba, Talijana, Čeha i drugih etničkih grupa koje konstituiraju njezine građane. “Osjećaji hrvatskoga naroda” u njegovu su iskazu označeni kao mjerilo u odnosu na koje se pomno doziraju fragmentarno shvaćene slobode Srba u Hrvatskoj (od “neće biti ugrožena” do razine “zadiranja u osjećaje hrvatskog naroda”). Ta fragmentacija prevedena na jezik Zakona utjelovljena je konceptom prava, od kojih se tekst ne odmiče. Prava zamjenjuju slobode koje su odu-zete, a njezini se komadići daju, oduzimaju ili proširuju odozgo prema dolje jer hoće li biti garantirana uređuje Zakon koji moć daje u ruke dr-žavnoj ili lokalnoj vlasti. Ne polazi se od ideje da je ono što se nastoji dati, oduzeti ili proširiti afirmiranjem nadmoći državne i lokalne vlasti već otrgnuto iz slobode svakoga pojedinca, pa onda tek pregovarano za njega – mogućnost upotrebe jezika i pisma kojima najjasnije može artikulirati svoja iskustva i u koje su ona utkana. Zakon i Statut stežu i predstavljaju poprište borbe za te fragmente na koje se sloboda raspada samo kada su u pitanju životi manjina. Prava su dosljedno asocirana uz Srbe u teksto-vima i to se zrcali i u tome da se nikada ne pojavljuju uz imenicu Hrvati; njoj su atribuirani “osjećaji (hrvatskog naroda)”, “ratne rane (Hrvata)” ili “važnost Vukovara kao simbola hrvatske borbe za neovisnost” (iz iskaza predstavnika HDZ-a)262 jer hrvatstvo unutar Hrvatske predstavlja univer-zalnost u odnosu na koju se onda gradira količina slobode Drugoga. Gomi-lanjem visoko emocionalno konotiranih riječi i sintagmi u svome govoru poput “ratnih rana”, “osjećaja hrvatskog naroda” i “borbe za neovisnost”, generiranih kroz prizmu patnje i gubitka u kontekstu scenarija rata de-vedesetih, HDZ nastoji izvući i konzervirati aktualne etničke odnose. Tako što “neće zadirati u osjećaje hrvatskoga naroda” samoizgrađuje se kao čuvar emocija proisteklih iz devedesetih ili, ako ništa drugo, privida koji pokušava kreirati o njima. Ostaje nejasno odakle uopće crpi podatke o tome što pripadnici čitavoga kolektiva koji nastoji predstaviti (a koji je

262 Preuzeto iz iskaza Tomislava Karamarka prenijetoga u Jutarnjem listu 19.8. u članku Suzane Barilar HDZ-ovo skupljanje političkih bodova na ćirilici i Ivana Penave u članku Vukovar nije krenuo naprijed odustavši od dvojezičnih ploča od 20.8. u Jutarnjem listu.


shvaćen izrazito unificirano i homogeno) misle i osjećaju. Emocionalnost u vidu patnje i gubitka rasteže se samo dotle dokle sežu granice univer-zalnoga (hrvatstva), a izvan njih proteže se pak prazan prostor jer se, kako u iskazima HDZ-a tako i u samim tekstovima članaka, nigdje ne valorizira patnja i gubitak Srba u Hrvatskoj. Ako ta patnja i gubitak negdje izbiju na površinu, tada su ilustrirani kao napad na univerzalnost u koju se ne smi-je “zadirati”, pri čemu predodžba traume izvire iz načina na koji se pre-govara historija odnosa Srba i Hrvata u drugoj polovici 20. stoljeća u Hr-vatskoj, konkretno period Drugoga svjetskog rata i rata devedesetih, i to s naglaskom na sjećanje na Jasenovac i na ideologiju na kojoj je sagrađen.

U Večernjem listu gostovanje Milorada Pupovca u Dnevniku Nove TV, čijim su povodom bile izmjene Statuta, a koje je naprasno prekinuto, interpretirano je službenim očitovanjem Nove TV prema kojem je Pupo-vac “skretao s teme”, a “voditeljica (Romina Knežić) morala razgovor [...] privesti kraju jer [...] riječ je o programu uživo”, čime se racionalizi-ra ponašanje Romine Knežić, odnosno njezino prekidanje sugovornika, nakon što je vukovarsku situaciju usporedio s hipotetskom zabranom latinice 1947. u Novskoj ili Jasenovcu, uz komentar Romine Knežić: “Mi smo u 2015. godini”.263 Istiskivanje Novske i Jasenovca (a time i strahota Drugoga svjetskog rata te boli i patnje Drugoga) ne samo iz jednoga od središnjih kanala informiranja (dnevnika jedne od gledanijih komerci-jalnih televizija) nego iz aktualnoga promišljanja i žalovanja (“mi smo u 2015.”), gura Novsku i Jasenovac u četrdesete godine, dok se 2015. mode-lira kao produžetak 1991. godine koji će očuvati i proliferirati bol okupa-cije Vukovara. Time se zamagljuju uloge Srba i Hrvata kao onih koji su i provodili nasilje i nad kojima je nasilje provedeno te se gradi predodžba apsolutne neokaljanosti hrvatskoga i apsolutne krivnje srpskoga naro-da u Hrvatskoj. Bol koja je održana na životu traži krivca, a bol koju je potrebno umrtviti (njezinim protjerivanjem izvan 2015. godine) da bi se iluzija neokaljanosti održala, upravo zato što je pokopana i zatvorena, ne može pozvati na odgovornost. U destiliranoj sadašnjosti koja poznaje je-dino hrvatske žrtve i srpske agresore repetitivnim se pozivanjem na tu

263 Knežić ga fokusirala na temu s koje je Pupovac stalno skretao. (20.8). Večernji list.


diskurzivno sagrađenu opreku konstantno evocira i rekonstruira imagi-narij rata devedesetih (Karamarko: “Ratne rane su još svježe.”264; Večernji list: “[...] čvrsto podignute utvrde u Vukovaru donošenjem novog Statuta ojačane su, a grad je podijeljen [...]”, Jutarnji list: “Srbi, ne potpirujte ten-zije [...]”265, Večernji list: “[...] igra s vatrom koja može izmaći kontroli i dovesti do novih podjela i mržnje”266), dok su Novska i Jasenovac obilje-ženi kao uteg koji je potrebno odbaciti (Dražen Ćurić u Večernjem listu: “Možda je i vrijeme da Srbi razmisle o [...] lideru koji nije toliko opterećen prošlošću.”267) jer u protivnom bi se vjera u fiksiranost uloga žrtve i agre-sora rasplinula. Da ideologija Jasenovca i Novske nije zadržana u četrde-setima i da se radi o temi koja je podjednako relevantna i 2015. i 2016. go-dine ogleda se u događajima koji su neposredno prethodili sjednici Vijeća na kojoj su izglasane izmjene Statuta. U Novome listu 17. je augusta izašla vijest268 da je objavljena tri godine stara snimka na kojoj dogradonačelnik Marijan Pavliček, skupa s Igorom Gavrićem, predsjednikom Gradskog vi-jeća, pjeva “Juru i Bobana”269. Snimka je u tekstu opisana kao “sporna” i “kontroverzna”, što implicira postojanje prijepora i nesigurnosti oko njezinoga sadržaja. Iako je nedvosmisleno u njemu karakterizirana kao “ustaška pjesma”, nigdje nije dijagnosticiran i eksplicitno prokazan his-torijat iz kojega proizlazi, on se samo naslućuje. Snimka otkriva da Pavli-ček i Gavrić pjevaju prilagođenu verziju iz 1992. godine, s albuma pjevača

264 U: Barilar, Suzana. HDZ-ovo skupljanje političkih bodova na ćirilici. (19.8). Jutar-nji list.

265 Godeč, Željka. ‘’Srbi, ne potpirujte tenzije, sami ćemo riješiti problem u Vukovaru’. (19.8). Jutarnji list.

266 Ćurić, Dražen. Milanović, Karamarko i Kolinda kukavički šute o ćirilici. (20.8). Večernji list

267 Ibid. 268 Ciglenečki, Dražen i Crnčec, Zlatko. Vukovarski čelnici pjevali na svadbi ustašku

pjesmu. (17.8). Novi list. 269 Snimka je izvorno objavljena na portalu Lupiga, “Čelnici Vukovara slave

ustaštvo (video): Na dogradonačelnikovoj svadbi otkidali na Juru i Bobana!”, 16.8.2015: http://lupiga.com/vijesti/celnici-vukovara-snimljeni-kako-slave --us tastvo-na-dogradonacelnikovoj-svadbi-otkidali-na-juru-i-bobana Posljed-nji pristup: 27.9.2016.


Dražena Zečića, čime se kreira vrijednosni kontinuitet između ustaškog režima i njegovih ratnih zločinaca, konkretno Jure Francetića i Rafaela Bobana, i rata devedesetih, a onda i same 2015. u kojoj su devedesete re-vitalizirane i u kojoj se ponovno – kao i u vrijeme ustaške vlasti – odlu-čuje o udaljavanju ćirilice iz javne upotrebe. Taj kontinuitet u tekstu se oblikuje fotografijom vodotornja kao simbola stradanja devedesetih, što dovodi do svojevrsne kompresije dvaju razdoblja: uništeni vodotoranj prodorom u tekst o probuđenome ustaštvu i obrnuto, prodorom teksta u vodotoranj, dovodi do sudara ustaštva i srpstva; ekstremnoga nacionaliz-ma i Srba u ratu devedesetih, čime ih se izjednačava i prikazuje kao jedna-ke. Naklonost ustaškim idejama nisu demonstrirali pritom samo članovi HDZ-a (Gavrić) i HKS-a (Pavliček) nego im se pridružila i Semenić Rutko, vijećnica iz Stranke rada i solidarnosti, koja je Novome listu izrazila su-mnju u broj stradalih Srba u Jasenovcu: “Da li se ikada potražilo koliko je žrtava bilo u Jasenovcu i koja su njihova imena i prezimena? Mi za naše žrtve imamo imena i prezimena, za svakog pojedinačno.”270 Od Srba se, koji ne spadaju u “mi” Semenić Rutko, koji su izuzeti kao ostatak iz pros-tora univerzalnoga (većinskoga), očekuje da dokažu svoj gubitak, da im se nešto uopće dogodilo kako bi se otvorio prostor za žalovanje, kako bi se akomodirala i njihova iskustva u medijima, ali i svoju humanost sačuva-nu u osobnoj povijesti, kodiranu prezimenom i imenom. Bez identifika-cije i spoznaje o tome kako su živjeli i kako su umrli, iščezava svaki trag te povijesti i za one koji su je htjeli čuti i za one koji ne žele povjerovati da se zbila (“Da li to imate sigurno dokazano?”). Identifikacija svih koji su poginuli u Jasenovcu nije moguća, ali vjerovanje da se onome tko nije ja ili tko nije mi dogodilo nešto strašno zato što kaže da jest, ili zato što oni koji su ostali iza njega kažu da jest, osnovni je izraz poštovanja boli i iskustva Drugoga.

Ideološka opreka koja se nastoji uspostaviti među SDP-om i HDZ-om u brojnim člancima (npr. u Jutarnjem listu: “SDP i HNS nisu gla-sovali, no u raspravi su njihovi vijećnici istaknuli kako su protiv prijedlo-

270 Tomičić, L. Semenić Rutko: Imate li dokazano koliko je Srba stradalo u Jasenovcu? (27.8). Novi list.


ga [izmjena Statuta].”271) poljuljana je u Novom listu272 Penavinim (HDZ) podsjetnikom Bošnjaku (SDP) da su Kotromanović i Matić (op.a. tadašnji ministri obrane i branitelja iz redova SDP-a) također jednom pjevali “Juru i Bobana”. Ona se dalje dekonstruira i podrobnijim uvidom u stavove obi-ju strana: Bošnjak kaže da SDP “predlaže da se uvedu dvojezične ploče, ali s određenom vremenskom odgodom”, što odgovara stavu HDSSB-a kao zastupniku udružene desnice koja je okupljena oko HDZ-a, koji pak ne podržava dvojezične ploče, ali tvrdi da prijedlog “nije isključiv, već sadrži obavezu Gradskoga vijeća da svake godine analizira stanje i eventualno dopuni [...] prava”. Pojednostavljeno, SDP je “protiv” izmjena, ali “za” od-godu postavljanja ploča, dok je desnica, naizgled suprotno, “za” izmjene, no za njihovo provođenje “s vremenom”, što znači da u obama slučajevi-ma ploče ne bi bile postavljene nakon izglasavanja bez obzira na ishod. Jedino što razlikuje SDP-ov stav od stava desnih stranaka volja je garanti-ranja izvjesnosti perioda: rok odgode od dvije godine, a HDZ s HDSSB-om i drugim partnerskim strankama ne definira trenutak promjene situaci-je. Antifašizam i podrška ljudskim slobodama manjina ni u jednome se slučaju ne pokazuju kao ključne i neupitne odrednice politike koju pro-vode ove dvije stranke. Večernji list prenosi gledište SDP-ove vlade koje odražava i gledište HDZ-a: “Razmotrit ćemo mogućnost da [...] ministar uprave naloži neposrednu primjenu Zakona [...] vodeći računa o pravima srpske nacionalne manjine i osjećajima većinskog hrvatskog naroda koji proizlazi iz činjenice agresije devedesetih.”273 Rasprava se oko ćirilice u Vukovaru tako reducira na razdiobu pretežno identitetskoga i predizbor-noga karaktera između SDP-a i HDZ-a, kojom se zatire realnost koju žive ljudi u tom gradu. Stupnjevanjem sloboda manjina u odnosu na stavove većinskoga naroda i izgradnjom retorike o ćirilici na istovjetnome scena-

271 Barilar, Suzana i Patković, Nikola. Ustavni će sud ponovno morati suditi o ćirilici. (18.8). Jutarnji list.

272 Ciglenečki, Dražen. SNV će tražiti zaštitu zbog nepoštovanja ustavnih prava. (18.8). Novi list.

273 Špoljar, Marko. Kao ministar moram tražiti ocjenu ustavnosti izmjena Statuta Vukovara. (20.8). Večernji list.

Iako Srbi u Hrvatskoj otežano zapošljavaju i zadržavaju radna mjesta, novinari potpomažu iluziju da je neimaština nešto se tiče samo Hrvata.


riju rata devedesetih iskazanom u binarnosti žrtva-agresor, SDP se pribli-žava HDZ-u više nego što se to čini iz površnoga čitanja.

Cjelokupna rasprava o ćirilici prožeta je narativom o progresu: u Glasu Slavonije 18. augusta navodi se tvrdnja Dejana Drakulića (SDSS) da izmjene Statuta “nisu jedan, nego dva koraka unazad”274 jer moć je pro-cjene potreba građana prepuštena Vijeću, a ne njima samima. Istodobno, naslov je u Jutarnjem listu Vukovar nije krenuo naprijed odustavši od dvoje-zičnih ploča, pri čemu na istoj stranici Nikola Patković piše da će “u gradu ćirilice ipak biti više nego što je bilo do sada”.275 Sužavanje sloboda Srba u Hrvatskoj tako se pokušava prikazati kao stagnacija ili čak proširenje, kako bi se kreirao dojam da izmjene nisu nikome naudile, da je nezado-voljstvo manjinskih predstavnika neopravdano. Patkovićevo proširenje počiva na tome da će Statut sad omogućiti Srbima u Vukovaru da dobiju službene dokumente na srpskom jeziku i ćirilici. No time se ne dokida njihov neravnopravan položaj jer je to moguće samo uz pisanu molbu i uz plaćanje pristojbe od 20 kn, dok će se isti dokumenti na hrvatskome i na latinici u Vukovaru moći dobiti odmah i bez naplate. Upotreba srpskoga jezika i pisma pritom se konstituira u iskazima pojedinih aktera kao se-kundaran problem: “Primarni problem Vukovara slaba su gospodarska ak-tivnost i nezaposlenost.”276 Iako je nezaposlenost uistinu izrazito izraže-na u Vukovaru, usporedba nezaposlenosti s ćirilicom strateški služi tomu da bi se ćirilica prikazala nebitnom i redundantnom (neprimarnost). U tekstu Večernjega lista Nas u Vojniću muči nezaposlenost, a ne dvojezične ploče “mi” (“nas”) u sebe sasvim propušta uključiti i Srbe jer su jedine in-tervjuirane osobe dominantnoga etniciteta: 80-godišnja Hrvatica izbjeg-la iz BiH te Slavko, “Hrvat iz Bosne koji s prijateljem Dragom šeće...”.277

274 Butigan, Sanja. Na gradskim ustanovama i ulicama grada Vukovara neće biti dvo-jezičnih ploča. (18.8). Glas Slavonije.

275 Vlašić, Boris. Vukovar nije krenuo naprijed odustavši od ćiriličnih ploča. (20.8). Jutarnji list.

276 Ivan Penava, u: Butigan, Sanja. Na gradskim ustanovama i ulicama grada Vuko-vara neće biti dvojezičnih ploča. (18.8). Glas Slavonije.

277 Bičak, Snježana. Nas u Vojniću muči nezaposlenost, a ne dvojezične ploče. (24.8). Večernji list.


Tekst potvrđuje da je “u Vojniću nezaposlenost [...], uz činjenicu da ne-maju svi Hrvati trajno riješeno stambeno pitanje, najveći problem, a ne ćirilica”. Slavko tako ističe da njima “uopće nisu važne ćirilične ploče”. “Njima” se bez sumnje u čitavom tekstu razotkriva kao većinsko, a slije-dom je toga i nezaposlenost shvaćena kao problem Hrvata. “Ćirilične plo-če nisu uopće važne” jer se ne tiču direktno onih koji se svojim jezikom i svojim pismom neometano već služe. Dakle, zahvaćenost srpskih života primarnim problemom koji Penava iznosi nije uvažena niti vidljiva jer su stambeno pitanje i nezaposlenost asocirani samo uz one koji zauzima-ju domenu općega, a stigmatiziranost i isključivanje iz kategorije radni-ka i nezaposlenih osoba Srbe u Hrvatskoj dvostruko diskriminiraju – na egzistencijalnoj i etničkoj razini, što ukazuje na nerazdvojivost analize ekonomske opresije od drugih oblika ugroze ljudske sigurnosti. Stoga pri-oritiziranjem jedne dimenzije problema nad drugom, situacija nikako ne može biti pozitivno transformirana. Bitno je naznačiti da je i obavezno plaćanje pristojbe za svaki službeni dokument ekonomsko pitanje – tko će si i kada moći priuštiti realizaciju propisanoga.

Država i mediji u jednoglasju


Jednoglasje države i medija pravilnost je koja je nadilazila teme i korpuse, uz povremena puknuća u pojedinačnim član-cima i komentarima, ističući se posebno u tekstovima pos-većenim obljetnici stradanja u kompleksu koncentracijskih logora Gospić – Pag – Jadovno i dvadesetoj godišnjici Oluje,

što je dokaz sveopćega trenda negiranja nasilja prema srpskim civilima. To upućuje na nedostatak kritičke perspektive u dnevnim novinama koja bi prepoznala nužnost solidariziranja s civilnim žrtvama rata, posebi-ce onima čija su iskustva stigmatizirana i utišana. Kroz cijelu je analizu moguće pratiti kako mediji reproduciraju i održavaju službene mitove o dvama prethodnim ratovima, nastojeći ih podvaliti pod historiju, narativ onoga što se zaista dogodilo. Ti su mitovi implementirani i u udžbenike i u politički diskurs, pa i u legislativu, čime se onemogućava žrtvama da uži-vaju društvenu podršku ili se njezin doseg usporava. Iako je prošlo više od dvadeset godina od posljednjega oružanog sukoba u kojem su se Srbi našli na drugoj strani, oni su i danas su tamo ostavljeni, lišeni mnogih sloboda koje su dostupne pripadnicima dominantne etničke grupe. To se očituje i u teškoćama dolaska do informacija o izborima za svoje predstavnike i u teškoćama pristupa svome jeziku i pismu. No kada jedna etnička manjina više ne može govoriti, ni u parlamentu ni na ulicama, kada političari po-zivaju na etničko čišćenje i na nasilje, tada je moguće sa sigurnošću reći da je situacija već izmakla kontroli. Odgovornost je novinara i uredništva tražiti korijene takvih politika i vjerovanja kako bi se oni odstranili prije nego što izrastu i razgranaju se u toj mjeri da krenu gušiti sve one čiji su životi označeni kao nepoželjni.

U brojevima, kvantitativna je analiza pokazala da se u ukupnome broju članaka obuhvaćenih ovom analizom, dakle u 1 154 članka, Srbi u Hrvatskoj spominju u svega 255 članaka, iako se sve teme izrazito tiču uvjeta u kojima žive ili u kojima će živjeti. Zabrinjava i podatak da je samo 34 od ukupno 255 članaka (13.3%) najavljeno na naslovnici novina. Takav rezultat pokazuje da urednici većinom ne pridaju poseban značaj manjin-skim temama. Većina članaka objavljena je u rubrici Događaji dana ili No-vosti (58%), nakon toga u formi komentara (17.6%) i subotnjim prilozima Magazin, Obzor, Pogled, Spektar i sl. (11.4%). Najmanja zastupljenost Srba

168 država i mediji u jednoglasju

primijećena je u kulturnim rubrikama (0.4%) i na gradskim stranicama (0.8%) te u rubrici Vanjska politika (0.8%). Ta spoznaja i ne začuđuje jer samo su tri teme zalazile u ono što se naziva visokom politikom; parla-mentarni i manjinski izbori te izglasavanje izmjena Statuta Grada Vuko-vara. Ono što je zabrinjavajuće jest tendencija sužavanja medijskoga pros-tora posvećenoga Srbima u Hrvatskoj na kratke novinske forme: doku-mentirano je 26.7% komentara, 15.3% kratkih članaka iznad 10 redaka do pola stranice, 13.3% članaka od pola do jedne stranice, isto toliko njih od jedne do dvije stranice te 11.8% vijesti i kratkih vijesti do 10 redaka. Oblik koji je novinski tekst poprimio pokazao je da novinarima i urednicima teme relevantne za srpsku etničku manjinu nisu poslužile kao povod za pisanje dužih i zahtjevnih tekstova, reportaža i analiza, koje bi prodrle u probleme, raščlanile ih i ponudile za njih moguća rješenja, a analizom je utvrđeno i da se rijetko poštuje načelo o raznolikosti perspektiva, pa tako 34.1% članaka iznosi samo jedan izvor, njih 27.5% nijedan, dva se izvora navode u 14.9% slučajeva, a tri ili više u 22.4% slučajeva. Novinari se Sr-bima u Hrvatskoj i njihovim predstavnicima obično nisu obraćali, na što ukazuje podatak da je u 53.7% članaka njihovo mišljenje izostavljeno, a samo u 26.7% članaka govorili su pojedinci ili organizacije koje potječu iz srpske etničke manjine. U novine su mnogo lakše prodirali glasovi mu-škaraca (78.1%) nego žena (15.3%), pri čemu se svi glasovi žena odnose na kolumne novinarki, a ne na stavove pripadnica manjina.

6.1. Prilozi

Novine u kojima je objavljen članak

Jutarnji list Večernji list Novi list Slobodna Dalmacija

Glas Slavonije

60

74

85

22 14

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

Naziv medija

Najava teksta na naslovnici

DA 13,3%

NE 86,7%

170 grafikoni

Rubrika u kojoj je članak objavljen

0 10 20 30 40 50

događaji dana / novosti

komentari

prilog-magazin

specijalizirani prilog

gradske stranice

vanjska politika

kulturne stranice

ostalo

58%

17.6%

11.4%

6.3%

0.8%

0.8%

0.4%

4.7%

0 5 10 15 20 25

Vrsta članka

30

26.7%

15.3%

13.3%

13.3%

11.8%

7.1%

2.7%

2.4%

2.4%

1.6%

1.2%

2.4%

komentar

kratki članak (iznad 10 redaka - do pola stranice)

veliki članak

članak (pola do 1/1)

vijest i kratka vijest(do 10 redaka)

intervju

pismo čitatelja

izjava

analiza

reportaža (1-2 stranice)

crtica

ostalo


Govori li u članku itko u ime srpske zajednice

teško je odrediti 1,6%

ne 53,7%

da, pojedinci ili institucije

izvan zajednice 18,0%

da, pojedinci ili institucije vezane

uz zajednicu26,7%

Karakteristike izvora

teško je odrediti 0,4%

ne navodi se izvor 27,5%

navodi se neimenovani izvor 0,8%

navode se tri i više izvora 22,4%

navode se dva izvora 14,9%

navodi se samo jedan izvor

34,1%

172 grafikoni

Rod osobe koja govori u ime srpske zajednice u Hrvatskoj

nepoznato 6,6%

ženski 15,3%

muški 78,1%

Preporuke za medije:

174 preporuke za medije

Opće napomene:

1. Životi manjina podjednako su kompleksni i slojeviti kao i životi onih uljuljkanih u konstrukt većine. Novinar treba imati na umu heterogenost grupe o kojoj piše odnosno heterogenost oblika koje njihova iskustva mogu zadobiti. Srbi u Hrvatskoj su i žene i djeca i muškarci i osobe s invaliditetom i mladi i stariji i trans i rodno vari-jantne osobe i lezbijke i gej muškarci i biseksualne osobe i zaposleni i nezaposleni i sindikalisti i studenti i đaci i osobe s djecom i bez djece i samohrane majke i samohrani očevi i beskućnici i ateisti i agnostici i vjernici i osobe svih mogućih zvanja i zanimanja.

2. Srbi i Hrvati nisu čvrste i zatvorene kategorije. Nekadašnja zajednič-ka država i intenzivni kontakti značili su i zajedničke obiteljske hi-storije i suživot osoba različitih etniciteta među kojima su se krei-rale poznaničke, prijateljske i obiteljske veze. Etnicitet nikada nije jedan neprekinuti slijed jedne propisane naracije nego je hibridni proizvod dijaloga među različitim narodima.

3. O manjinskim grupama nije moguće govoriti bez manjina samih. One su jedini autoritet za svoje živote i jedine koje mogu reći što im je potrebno u nekome trenutku. Organizacije, aktivistkinje i akti-visti te predstavnici manjina nastoje sumirati ono što nalaze na te-renu i stoga mogu ukazati na rekurentne probleme s kojima se Srbi i Srpkinje u Hrvatskoj suočavaju. Kada god je to moguće, potrebno je razgovarati s običnim ljudima koji ne sudjeluju u visokoj politici, o njihovoj svakodnevnici i o tome što znači biti pripadnik ili pripadni-ca manjine u hrvatskome društvu.

4. Jedna osoba ne predstavlja čitavu grupu. Razgovor s jednim Srbi-nom ili jednom Srpkinjom nudi samo fragment neke globalnije predodžbe o tome što konstituira iskustvo srpskoga etniciteta. Novinski je tekst toliko bogatiji ako novinar odvoji više vremena za boravak na terenu i razgovore s različitim osobama povezanim nekom problematikom koja se obrađuje u tekstu. Npr. zanimanje za život Srba i Srpkinja u Voćinu zahtijevat će uravnotežen uzorak govornika (rod, dob, iskustvo izbjeglištva) i interakciju s više osoba srpskoga etniciteta iz te sredine.


5. Osobe srpskoga etniciteta nisu plosnati, unificirani i jednodimenzi-onalni likovi nego osobe od krvi i mesa. Zato novinari i urednici mo-raju dopustiti da imaju različita, nekad i kontradiktorna iskustva, mišljenja i osjećaje. Kao i u ostatku društva, unutar manjinskih gru-pa (unatoč banalnosti ove činjenice koja se ipak često zaboravlja) postoje različite želje, ideje i potrebe.

6. Zamjetno je da u novinama nije govorila ni jedna jedina Srpkinja u Hrvatskoj i da su novinari, ako ih je uopće zanimalo što manjine imaju za reći, bili naklonjeni isključivo komunikaciji s muškarcima. Važno je da novinari i urednici, ali i predstavnici manjina, nepreki-dno rade na osvještavanju i iskorjenjivanju seksističkih obrazaca u tekstovima koje stvaraju. To je moguće samo adresiranjem specifič-nih načina na koje etnicitet uoštrava rodnu opresiju, a rod etničku, i angažmanom da se zahvate napori za otupljenjem i uklanjanjem te nepravde.

7. Članci su često (posebice kada je u pitanju dvadeseta obljetnica Olu-je) podilazili pokušajima hrvatskih političara i Hrvatske vojske da potaknu ponovno rasplamsavanje sukoba između Hrvatske i Srbije, koje nije izostajalo, kako su to dale vidjeti natruhe u hrvatskim me-dijima, ni sa srpske strane. Politike u Hrvatskoj nagrizaju slobode Srba u Hrvatskoj čija se historija i okolnosti u kojima žive ne mogu podvesti pod isti nazivnik s historijom i okolnostima u kojima žive Srbi u Srbiji. Iz toga razloga, inzistiranjem na odnosu između Srbije i Hrvatske kreira se iluzija ravnopravnosti, horizontalnih pozicija koje zauzimaju dvije države, unatoč tomu što te pozicije nisu ravno-pravne jer u stvarnosti pripadaju državnome aparatu i onome koga taj aparat tlači – jednoj manjinskoj etničkoj grupi.

8. Standardi novinarske struke nalažu višestrukost izvora na kojima se temelji tekst, što znači da se tekstu s dvama ili trima izvorima u pravilu pridaje veća težina od onoga koji sadrži samo jedan. Kri-terij relevantnosti ključan je za njihov odabir, no kada su u pitanju manjinske grupe izvore valja vrednovati i prema kriteriju nenasilja: unapređuje li ono što pojedini akteri zagovaraju odnos prema civil-nim žrtvama rata kao i kvalitetu života manjinskih grupa u Hrvats-


koj, ili ne. Novinarsko načelo o nužnosti prikaza više strana priče ne smije biti povodom za revizionizam i za jednako tretiranje onih koji negiraju ili umanjuju ratne zločine.

9. Upotrebom riječi Hrvati za sve građane Republike Hrvatske novina-ri impliciraju da se obraćaju pripadnicima samo većinskoga naroda, zato bi trebalo izbjegavati tu odrednicu i govoriti radije o građanima Hrvatske.

Nasljeđe Drugoga svjetskog rata i rata devedesetih u Hrvatskoj

1. U tekstovima o komemoracijama i obljetnicama stradanja pretežno su zastupljeni glasovi aktera koji okupiraju prostor tzv. visoke po-litike, zbog čega je nužno fokusirati se na to da češće govore osobe koje su pretrpjele nasilje, kao i članovi njihovih obitelji, predstav-nici civilnoga društva i aktivisti koji izravno rade s preživjelima i obiteljima stradalih. Važno je izmaknuti fokus teksta iz perspektive odozgo na onu odozdo, kako bi se osnažili oni glasovi koji se nastoje izbrisati i nadjačati.

2. Ako nema živućih ili ako novinar iz nekoga razloga ne može doći do razgovora sa žrtvama i njihovim obiteljima, njegova je dužnost iskoristiti materijale i svjedočenja dostupne u arhivima, zapisane u knjigama i člancima, kako bi narativ bio što autentičniji i ispisan iz usta i pera onih koji su događaj o kojem se piše proživjeli.

3. Kolumne i druge komentatorske forme preuzimaju dužnost kritizi-ranja države i njezine politike prema onim drugim, stigmatiziranim i odbačenim, žrtvama rata, čime se kritika reducira na mišljenje po-jedinačnih novinara. Kritika bi trebala poprimiti i oblik analitičkih, izvještajnih i drugih formi te bi se uredništva otvoreno i dosljedno trebala solidarizirati s osobama koje su stigmatizirane, ubijene, mu-čene ili prognane zbog svoga etniciteta, vjere ili neke druge karak-teristike.


4. Tokom izvještavanja o komemoracijama i obljetnicama koje se osvrću na Drugi svjetski rat novinari ne zadiru u historijski konte-kst i ne približavaju ga čitateljima, zadržavajući se, kako je analiza pokazala, na nekoliko bazičnih informacija preuzetih iz govora i iz-java organizatora. Razumijevanje historijskoga konteksta vitalno je u trenutku kada se on pokušava izbrisati i ispisati na način da pogo-duje opasnim i ugnjetavajućim vrijednostima poraženim 1940-tih koje poneke organizacije i osobe nastoje uskrsnuti.

5. Iako je svaki ljudski život neupitno vrijedan, novinar treba razliko-vati okolnosti i razloge koje su dovele do njegova gubitka, stoga je nemoguće izjednačiti nepokretnu stariju osobu ubijenu u njezinoj kući s vojnikom koji je poginuo s oružjem u ruci, kao što je nemo-guće izjednačiti ženu, dijete i muškarca koji su nasilno odvedeni iz svojih domova i ubijeni u mukama, u primjerice Jasenovcu ili Jadov-nu, s nacističkim ili ustaškim oficirom na Bleiburgu.

6. Oni koji žele negirati i umanjiti bol žrtava, posegnut će za brojevi-ma koji dopuštaju vrednovanje u omjerima više ili manje. Novinari imaju dužnost ne dopustiti dehumanizaciju žrtava iznošenjem nji-hovih priča i ne pristajati na to da se žrtve jednodimenzionalno sve-du na samo još jedan broj koji će se pribrojiti prethodnome.

7. Novine bi trebale pratiti rad nevladinih i neprofitnih organizacija, ljudskopravaških organizacija te aktivistkinja i aktivista, trebale bi njegovati povjerenje i suradnju s njima kako bi usmjerile svoje teks-tove tako da odražavaju potrebe i glasove žrtava te njihovih obitelji i zajednica, te kako bi se upoznale s problemima na koje upozoravaju.

8. Uredništva bi zajedno s nevladinim i neprofitnim organizacijama, ljudskopravaškim organizacijama te s aktivistkinjama i aktivistima trebala organizirati cikluse predavanja, radionica i seminara za no-vinare i urednike te se aktivno odazivati na njih. Aktivistički, struč-ni i znanstveni izvještaji i publikacije onih koji djeluju solidarno sa žrtvama trebale bi proći kroz ruke novinara i urednika koji će se na bilo koji način doticati s manjinskom tematikom.

9. Dužnost je novinara suočiti institucije s njihovom odgovornošću za područja pogođena ratom i za one koji su stradali. Pitanja koja imaju


priliku uputiti predstavnicima vladajućih trebaju reflektirati dile-me i zabrinutosti žrtava i njihovih obitelji.

10. Glorifikacija i pročišćavanje reputacije vojske treba se konzistentno napustiti u korist antimilitarističke kritike i kritike nasilja. Osnov-nom je svrhom vojske čuvati granice i teritorij države, a ne njezine građane, a da se radi o instituciji koja nije simbolom mira, stabilno-sti i sigurnosti (u što se čitatelje nastojalo uvjeriti u medijima to-kom 2015.), pokazuje i činjenica da su upravo vojske bile te koje su odgovorne za stradanja bošnjačkih, hrvatskih i srpskih civila deve-desetih godina. Unatoč odgovornosti koju hrvatska vojska i policija snose za stradanja u Oluji 1995. godine, njihovi su pripadnici puneći stranice dnevnih novina redom nastojali zanijekati i/ili reducirati razmjere tih zločina.

11. Posljedice ratnih akcija i operacija obuhvatnije su i šire od samo-ga datuma na koji se obilježavaju. Efekti Oluje osjetili su se i prije i nakon toga 5. augusta 1995. Rekonstrukcija ratnih događaja zato je rekonstrukcija nasilja i rekonstrukcija onoga što se zbivalo zbog poteza države i vojske povučenih da bi se ona realizirala.

12. Recentna historija ne bi smjela biti nešto od čega novinari i uredni-ci zaziru niti nešto što će biti prikazano jednostrano ili pristrano, eksploatirajući nedostatak konsenzusa među historičarima i ne-dostatak vremenskoga odmaka. Novinski su se tekstovi pretežno bavili Republikom Srpskom Krajinom u onih nekoliko dana koji su prethodili Oluji, i to samo u težnji zagovaranja nedužnosti Hrvatske vojske, a o tome zašto je nastala, kako su ljudi u njoj živjeli tih neko-liko godina i kakav je bio njihov pogled na rat, ništa nije rečeno.

13. Nedostatak konsenzusa u znanosti znači i da je nužno ne uzimati znanstveni autoritet zdravo za gotovo. Važno je sagledati gdje se po-jedini znanstvenici razilaze i zašto, ali i kako istraživanja i interpre-tacije koje nude utječu ili ne utječu na zacjeljenje ratne traume.

14. U tekstovima produciranima u 2015. osjetno je da su osobe i orga-nizacije koje su zagovarale nacionalističke ili fašističke vrijednosti izbjegavale da imenuju te vrijednosti njihovim pravim imenom, in-zistirajući na tome da se radi o reliktima prošlosti. Odlaganjem riječi


fašizam i antifašizam u prošlost, u zaborav odlažemo obrasce koje su te riječi obuhvatile (a kroz koje bismo mogli prepoznati izdanke tih ideja u sadašnjosti) te se fašizam počinje odvijati bez nas, bez medija koji bi ga označili takvime kakav jest, a onda i bez antifašizma koji bi se pojavio kao reakcija. Iz toga razloga novinari trebaju prodirati dublje u jezik, ne zadržavati se samo na nazivima i identifikacijama, nego i sagledavati o čemu se iz tih prijetvornih identiteta govori.

Sudjelovanje u državnim institucijama

1. Novinski bi tekst trebao upoznati čitatelje s programima stranaka, kako onih u 12. tako i u preostalim izbornim jedinicama (što nije učinio u iščekivanju parlamentarnih izbora 2015. godine), a pritom ih i komparirati međusobno i sagledati što je od onoga što manji-ne ističu kao važno izostavljeno iz programa većih stranaka, kao i kako su programi manjinskih stranaka možebitno u kontradikciji ili u skladu s odrednicama programa stranaka koje nemaju manjin-ski predznak. Analiza programa stranaka, kako manjinskih tako i većinskih, nužna je kako bi se sagledali načini na koje stranke inte-griraju potrebe manjina.

2. Odsutnost izbora za predstavnike i vijeća nacionalnih manjina iz dnevnih novina prevalentnom je pojavom koja je jedan od razloga slaboga odaziva birača, stoga ju je nužno prevladati pridavanjem veće pažnje informiranju birača o mogućnostima reprezentacije na lokalnoj i županijskoj razini koja im je garantirana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. U novinama bi trebale biti naznačene jasne upute kako valjano ispuniti glasački listić i re-alizirati biračko pravo, a o programima kandidata u županijama i u (barem većim) naseljima novinari bi trebali ponuditi neke osnovne podatke.

3. Dužnost je novinara ukazati na teškoće koje iskrsavaju kada osobe koje pripadaju manjinskim grupama pokušaju ostvariti svoje pravo glasa. Biračka mjesta tokom izbora za vijeća i predstavnike nacio-


nalnih manjina često su kilometrima udaljena, a uz to što trebaju pješačiti ili voziti se dugo, mnogi ni ne znaju gdje se njihova birač-ka mjesta nalaze. Novinski bi tekst trebao uputiti birače gdje to mogu saznati kao i predvidjeti, na temelju prethodnih iskustava, što bi moglo osujetiti osobu u konzumaciji njezine temeljne demo-kratske slobode. Na novinarima je da prozovu nadležne institucije zbog administrativnih zavrzlama kojima sustav sprječava pripadni-ke manjina da izađu na izbore te je na njima da budu podrška ma-njinskim grupama u njihovome raspetljavanju.

4. Svrha dvanaeste izborne jedinice osigurati je da potrebe manjina budu artikulirane u parlamentu, a ne generiranje potencijalnoga dobitka za veće stranke u postizbornim dogovorima o koaliranju. U skladu s time, kandidati u dvanaestoj izbornoj jedinici ne mogu biti zamagljeni na ikonografikama, skučeni u jednu ili dvije rečeni-ce jednih novina tokom cijele predizborne kampanje i pitani samo s kime će koalirati nakon izbora. Novinarima prioritet trebaju biti programi, kandidati i načini na koje kandidati namjeravaju iskori-stiti mandat da pomognu manjinskim grupama koje predstavljaju da se njihovi životi promijene na bolje.

5. Budući da su manjinski kandidati getoizirani u teme koje su od-ređene kao manjinske (školski udžbenici na manjinskim jezicima i pismima, uklanjanje barijera za zapošljavanje i rad), važno je osvi-jestiti da su one integralni dio sfera iz kojih su manjinski kandidati tradicionalno istisnuti; ekonomije, zdravstva, socijalne skrbi i obra-zovanja, a to zahtijeva sintetički pristup medija ulozi manjinskih stranaka u Saboru i razbijanje u tekstu konstruiranih barijera koje određuju tko može govoriti o čemu.

6. Predizborne kampanje ne smiju se pretvarati u natjecanje u kojem je cilj završiti utrku s najboljim mogućim rezultatom. Osnovno pi-tanje koje novinari trebaju postaviti jest programi kojih stranaka mogu komplementarno funkcionirati da bi se realizirale težnje i potrebe onih koje predstavljaju i kako su u njima imaginirane one manjinske, a to prije svega znači napustiti okvir natjecanja u korist okvira suradnje.


7. Dužnost je novinara pružiti točne, vjerodostojne i pravodobne in-formacije. Kako je analiza demonstrirala, u 2015. godini to nije uvi-jek bio slučaj (npr. ambivalentnost “nedjelje” u naslovu jedinoga članka o manjinskim izborima278 ili kreiranje dojma da na zajednič-koj listi albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine kandidat jednoga etniciteta predstavlja samo taj etnicitet, a ne sve navedene narode279). Novinari i urednici ne smiju čitatelje namjerno dovesti u zabludu.

8. Članci u Novome listu 3.11.280 i u Glasu Slavonije 22.10.281 ilustrativ-nim su primjerima kako se u novinama nastoje dezintegrirati soli-darne spone među manjinskim grupama te među dominantnim i manjinskim etnicitetima. Jedan od načina na koji novinari i uredni-ci mogu prakticirati savezništvo s onima koji su potlačeni poticanje je, poštivanje i očuvanje solidarnosti i suradnje među pripadnicima različitih etniciteta i među njihovim predstavnicima.

Jezično nasilje

1. Verbalno nasilje razlikuje se od onoga koje zadire u ljudsko tkivo time što ima sposobnost neprekidnoga umnožavanja. Nije potreban čovjek koji će nešto izgovarati ili izvoditi svaki dan iznova za razliku od udarca koji zahtijeva kontakt kože s pesnicom ili predmetom u nečijoj ruci. Riječi Ruže Tomašić, Dinka Burića i Branimira Glava-ša iz 2015. godine mogu biti (i vjerojatno će biti) ponavljane u ne-kim novim kontekstima i prilikama, onoliko dugo koliko bude živo sjećanje na njih, koliko je moguće iščitavati riječi na papiru ili koli-

278 U nedjelju manjinski izbori. (19.5). Jutarnji list. 279 Ciglenečki, Dražen. Sulejmani: Jeftinije je da glasaju u Skopju nego da ih dovozi-

mo u Hrvatsku. (3.11). Novi list. 280 Ibid. 281 Getto, Ivica. Na listama su Sabljak (HDSSB), Zagvozda (SDP) i Šašlin (HDZ).

(22.10). Glas Slavonije.


ko god se puta te riječi citiraju ili parafraziraju. No kako ponavljanje spašava nasilje od zaborava, važno je da se s podsjetnikom na to na-silje istodobno neumorno umnožava i nedvojbena osuda novinara i uredništava.

2. Nije dovoljno prozvati one kroz koje mržnja progovara, već je pot-rebno prozvati i strukture iz kojih izvire mržnja i dok šute. Država i njezine institucije, uronjene u kapitalizam (mediji, obrazovanje), reproduciraju i socijaliziraju mržnju na načine koji su pomno utka-ni u tekst i čije raskrinkavanje zahtijeva angažman novinara i ure-dnika.

3. Potrebno je propitati i uvjete u kojima je u nekom trenutku govor mržnje bio omogućen, kao i reakcije na njega ili, drugim riječima, potrebno je istražiti kako je moguće da mržnja u nekome trenutku uopće može govoriti, kojim je mehanizmima sakrivena ispod teksta i izvučena van, i zašto.

4. Kritika jezičnoga nasilja treba biti vokalna, a neprihvatljivost jezič-noga nasilja kolektivna i činjenična. Zato se kritika treba razliti u izvještajne, eksplanacijske i analitičke forme, a ne ostati zatvorena samo u komentatorskima, kao što su kolumne i pisma čitatelja, jer time se samo perpetuira ideja da je na pojedincu da presudi o pos-tupcima pojedinca. Jezično je nasilje institucionalizirano i odgovor na njega treba biti institucionaliziran (reakcija uredništva).

5. Govor mržnje pravna je kategorija koja je definirana (i time zaklju-čena jer svaka definicija zatvara pojam) u Kaznenome zakonu. No novinski tekst nije ekvivalentan pravnome i nije ograničen unapri-jed postavljenim granicama koje ovdje povlači sama država koja tu mržnju istovremeno i sankcionira i kultivira (primjer je za to činje-nica da sudske institucije koje su udijelile slobodu Branimiru Glava-šu sada trebaju suditi o onome što je izrekao). U ovome se istraživa-nju uvodi koncept jezičnoga nasilja koji se preporuča za upotrebu u medijima kao protočniji i širi pojam koji će zahvatiti ono što država ne može ili ne želi označiti kao nasilje te ukazati na različite oblike koje mržnja u tekstu može poprimiti.


D. Uskraćivanje temeljnih sloboda: upotreba jezika i pisma

1. Članci posvećeni upotrebi srpskoga jezika i pisma nisu bili povod novinarima da ukažu na zajedničko nasljeđe srpskoga i hrvatskoga naroda. Isprepletene historije južnoslavenskih jezika upućuju na umjetnu narav razdvajanja te demistificiraju iskrivljene predodžbe o ćirilici kao “neprijateljskom pismu”.

2. Izmjenama Statuta Grada Vukovara prekršen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kao i niz međunarodnih konvencija poput Opće deklaracije o ljudskim pravima, Okvirne konvencije o pravima nacionalnih manjina, Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima i dr. Novinari bi trebali istražiti i upozoriti na te kontradik-cije.

3. U svjetlu odluke Gradskoga vijeća, koja je de facto onemogućila upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, novinari bi trebali otići u taj grad i razmotriti svakodnevnicu i način života Srba u Hrvatskoj te uvidjeti kako je ta odluka utjecala na ostale segmente života manjina, poput obrazovanja na srpskom jeziku u osnovnim i srednjim školama.

Literatura


Agencija SENSA i Srpsko narodno vijeće. Oluja u Haagu (interaktiv). (2015). http://snv.hr/oluja-u-haagu/oluja-hr.html Posljednji pristup: 16.9.2016.

Damjanović Danić, Danilo. (1972). Ustanak naroda Hrvatske u Srbu i okolini. Zagreb: Progres.

Dijk van, Teun (ur.). (1997). Discourse as structure and process. London: Sage Publications.

Entman, Robert M. (1993). Framing: Toward Clarification of a Fractured Paradigma. Journal of Communication.

Fairclough, Norman. (1992). Discourse and Social Change. Cambridge: Polity Press.

Goldstein, Slavko. (2007). 1941. - godina koja se vraća. Zagreb: Novi Liber.

Goldstein, Slavko. (2011). Ratovanje na pravoj strani. Zagreb: Novosti. http://arhiva.portalnovosti.com/2011/07/ratovanje-na-pravoj-strani-s-izrazitim-antifasistickim-karakterom/

Hrvatski helsinški odbor. (2001). Vojna operacija Oluja i poslije (izvještaj). Zagreb. http://snv.hr/oluja-u-haagu/media/sg1/sg1-04-vojna-operacija-oluja-hr.pdf Posljednji pristup: 16.9.2016.

Human Rights Watch. (1996). Croatia: Impunity for abuses commited during Operation Storm and the denial of the right of refugees to return to the Krajina. 8, br.13. https://www.hrw.org/reports/1996/Croatia.htm Posljednji pristup: 16.9.2016.

Kanižaj, Igor. (2006). Manjine između javnosti i stvarnosti. ICEJ i Sveučilišna knjižnica.

Obradović, Stojan (ur.). (2004). Javnost i manjine. EU i Stina.Opačić, Tamara. (2016). Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.

Zagreb: Srpsko narodno vijeće.

Thompson, Mark. (1995). Kovanje rata: Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zagreb: Hrvatski helsinški odbor i Građanska inicijativa za slobodu javne riječi.

186 literatura

Vilović, Gordana. (2004). Etički prijepori u Globusu i Nacionalu. Fakultet političkih znanosti, Zagreb.

Zatezalo, Đuro. (2007). Jadovno - kompleks ustaških logora 1941. Zbornik radova. Beograd: Muzej žrtava genocida.

Wodak, Ruth i Michael, Meyer (ur.). (2001). Methods of Critical Discourse Analysis.

The Production of the Other. Serbs in Croatian daily newspapers (summary)

188 summary

Despite the power and reach of newspaper articles – amid an overwhelming flood of texts about the Ustasha, Partisans, guilt and trauma – a profound analysis of the media langua-ge has been accorded much less attention than it could have been expected, especially considering the memories of WW2

and the war of the 1990s (1991–1995) and how they have shaped relations among the national groups in Croatia today. The scientists’ reluctance to dip their pen into the bloody history of the Balkan peoples has made it possible to leave the task of establishing what really happened to politi-cians, prime ministers, presidents, generals, soldiers and media owners – everyone whose interest is in these wounds never to heal. With aware-ness of the responsibilities that science and journalistic profession shou-ld have towards those who are increasingly affected by institutional vio-lence, this research – which provides specific and elaborate recommenda-tions for journalists – is a decisive attempt to merge the privileged voice of science with the voices that are not heard, voices of the members of one ethnic group, as well as the voices of “the others”, “not-our”, “their” civilian victims of war. In the belief that science does not exist by itself and because of itself, this research uses theoretical and methodological instruments of Critical Discourse Analysis (CDA), which puts itself at the disposal of those who have been deprived of their rights and denied social support. The results of qualitative analysis are complemented by insights obtained by statistical one. This allows the reader to focus on specific lan-guage mechanisms used to erect a wall between the Serbs and Croats but also to take a step back from the wall’s structure and grasp it in its en-tirety using percentages and figures. The year chosen for this analysis is 2015 because it abounded in issues whose presentation in the daily media had a strong impact on what would happen with members of the ethnic Serb minority, especially those who perished in either of the two wars (WWII and the 1990s war). This includes their inability to use their own language and script on the streets of Vukovar and attempts to erase the crimes of the Ustasha Independent State of Croatia (NDH) from contem-porary memory. With the aim to gain a more balanced insight into the way certain events were treated at the national, regional and local level,


research included five widely read daily newspapers: Jutarnji list, Vecer-nji list, Novi list, Slobodna Dalmacija and Glas Slavonije.

The first part of the research dissects the remembrance of the 1941 genocide against Jewish, Serb and Roma population in the Indepen-dent State of Croatia’s Jadovno – Gospić – Pag concentration camps, as well as the people’s uprising in the town of Srb in 1941. It also deals with the remembrance of a more recent trauma – the persecution, torture and killings of Serb civilians at the height of the military-police operation Storm in 1995. Victims of the Ustasha regime were never given a human face through reconstructions of personal biographies from the archives or conversations with survivors and their families. Without exception, they are reduced to numbers which are then coldly subtracted and divi-ded in order to belittle the tragedy and to present their suffering as acci-dental and contingent. It has been denied that violence was systematic, while the Ustasha are depicted not as killers but as knights and heroes. Some politicians and war veteran associations from the 1990s still cheri-sh the memory of the Ustasha and see them as unrealised patriots with whom they share a common enemy – Yugoslavia, monarchist and socia-list. Through a metonymical shift (pars pro toto), the enemy is equated to the Serb people and this allows the dominant narrative about WW2 to be shaped in line with the socialised interpretation of the 1990s war. Con-sequently, both wars are being depicted as little more than a fight for land on which to build a state – an aspiration which serves to justify or at least marginalize the NDH’s violence against its own population as well as the violence by the Republic of Croatia during Operation Storm. This con-tinuity is used to enable Operation Storm (the operation was reviewed before the Hague Tribunal which rejected Croatia’s and Serbia’s mutual genocide claims in February 2015) to take on the values of the anti-fascist victory in 1945, which are built into the constitutions of European coun-tries, and thus boost Operation Storm’s undermined credibility. The Usta-sha and Partisans are paradoxically reconciled via the ethnic component – the Croatianhood – and people who were tortured and cruelly murde-red in Jasenovac and Jadovno camps are similarly equalised with Ustasha officers who were caught and suffered revenge at the hands of Partisans

190 summary

in Bleiburg in 1945. Efforts to give the anti-fascist movement an exclusi-ve Croatian character and to deny the essential ideological incompatibi-lity of these two movements (anti-fascists and Ustasha) are furthermore confirmed by the fact that the celebration of the anti-fascist struggle has been moved in contemporary Croatia from The Day of Uprising in Serb, where the Serbs and Croats jointly rose against occupying forces and co-llaborationists in 1941, to the day when the First Partisan Detachment was formed, mostly comprised of the Croats.

All these papers consistently avoid unequivocal condemnation of revisionist efforts. Such condemnation was relegated to the ‘letters to the editor’ sections or to the columns of certain journalists where it is reduced to the level of a personal opinion and a question of individual choice. During the 20th anniversary of Storm, papers were flooded by in-terviews with the members of the Croatian Army and Croatian politici-ans who had been active during the war, or by reconstructions of events based on official military narratives. At the same time, the media closed their doors to the civilian victims of Storm. Neither the victims, nor the representatives of Serb or peace organisations could penetrate into this space. In the dailies covered by this research, it was possible to notice several recurring patterns of writing about Serb civilian victims and the attitude towards them:

1. Transferring responsibility for the death, torture and expulsion of citizens of Serb ethnicity upon the leadership of the then Republic of Serb Krajina and/or Serbia;

2. Diverting attention from Serb civilian victims of war by exploiting the pain and trauma of Croat and Bosniak victims which manifested itself as: a) directing readers’ attention towards the crimes which Krajina and Serbia committed against Croat and/or Bosniak popula-tion; b) redirecting readers’ attention from the relationship betwe-en Croat and Serb people in Croatia to the relations between Zagreb and Belgrade, Croatia and Serbia; c) redirecting readers’ attention from Croatia’s attitude towards suffering of Serbs to Serbia’s attitu-de towards the suffering of Croats and Bosniaks;


3. Equalizing the civilian population with wartime political and mili-tary authorities of The Republic of Serb Krajina and Serbia;

4. Abusing the fact that the killed or expelled civilians belonged to a certain ethnicity and/or religion to justify the killing of others (di-rect threat strategy);

5. Denying responsibility for wartime suffering by insisting that either way death is inevitable during the war;

6. Insisting on narrowing the period during which crimes were com-mitted to portray them as something that happened independently of Storm (by using some phantom ‘before’ and ‘after’ periods’).

Operation Storm is merging the army and the people into one and is su-perimposed as a construct that transcends ideology, military hierarchy, political parties and differences between nationalists and anti-fascists, and this works as a mechanism for homogenization of the national su-bject. The fact that this is a mythical narrative is reflected in: a) turning the myth into something natural, i.e. through naturalizing the mythical language and its meanings; b) the idea of man’s victory over nature, of re-ason against chaos, of Croatian army against dehumanised Serbs; c) using the opposition between Good and Evil, d) the transcendence of the myt-hical event across the borders of time and space and e) trans-generational transfer of the narrative about Storm.

The second part of the research is dedicated to elections for the Croatian Parliament, councils and representatives of national minorities in the units of local and regional self-government. Journalists and editors of Croatian dailies were not particularly interested in the parties repre-senting the national minorities in the Parliament, except when it had something to do with possible post-electoral alliances and coalitions, and when discussing whether the government would be composed by the Social Democratic Party (SDP) or the Croatian Democratic Union (HDZ). The mandates won by the ethnic minority parties and candidates were presented as gains for either the SDP or HDZ in the election, which was described in the context of the conceptual script of competition.

Minorities were hardly given a chance to speak and their programs were either missing from the dailies or were reduced to two or three sen-

192 summary

tences hidden at the very bottom of the page. Even when there was any news coverage of them (mostly in regional papers, Novi list and Glas Sla-vonije), they were either treated as a mere tool in post-election calculati-ons, or journalists and editors are turning minorities against each other, obstructing solidarity and cooperation between them. Elections for mi-nority representatives and minority councils were announced in a single article, which was structured in such a vague manner that readers were led to make a wrong conclusion about the election day.

In the third part of the research, the analysis focuses on the issue of verbal violence in the media, on how journalists address it and how they deal with it. Analysis was focused on the statements by Ruža Toma-šić, Dinko Burić and Branimir Glavaš which attracted considerable atten-tion in 2015. Any condemnation of violence was markedly absent from the newspaper articles and was mostly reduced to columns of certain jo-urnalists, left to individuals’ mood and will, as in the case of the official condemnation of revisionists’ efforts. Ruža Tomašić, Branimir Glavaš and Dinko Burić were characterized as being extreme and prone to excesses so that, in contrast, the mainstream Croatian politics could be presented as moderate. Also, their statements were mostly used to revive ethnic animosities in Croatia and to continue the conflict with Serbia, with the aim to shadow the relations and social or economic problems within the state itself.

The fourth and final part of the research was motivated by the changes to the Statute of City of Vukovar, which have limited the free use of the language and script of the ethnic Serbs, in direct violation of the Constitutional law on the rights of national minorities. Discourse about Vukovar was permeated with nationalist charge, which strives to freeze the city in time and turn it into a permanent symbol of the 1990s war, a place of constant discord between the Serbs and Croats. Freedoms that belong to the national minorities serve solely the purpose of winning support by either the minorities or the nationalists, which is evident in almost identical positions held by the SDP and HDZ, only packaged in different linguistic forms in order to sell an illusion of difference to the electorate.

nina Čolović i tamara opačić proizvodnja Другога

Documents