1

POVIJEST KNJIŽNICE NA ČABARSKOM PODRUČJU

Žitelji čabarskog kraja oduvijek su puno pažnje posvećivali svojoj pismenosti.

Desetljećima unazad ovaj je kraj bio poznat po malom broju nepismenih osoba, a tome je

svakako doprinijela i činjenica da skoro u svakom većem mjestu, ali i nekim manjima, imaju

mogućnost čitanja novina ili pak knjiga. Detaljnijih podataka o tome kada je i gdje osnovana

knjižnica ili čitaonica za sada baš i nema previše, no postojeći, uz pomoć sjećanja pojedinaca i

novinske zapise, mogu donekle osvijetliti ovu problematiku na zadovoljavajući način. Sigurno

je da na ovom području još ima pojedinaca koji se sjećaju zbivanja prije rata vezano uz

čitaonice ili knjižnice u svojom mjestima, a posjeduju možda i određene fotografije, no za

sada isti su nam nedostupni. Izgledno je da su se u našem kraju prvo pojavile čitaonice kao

žarište kulture i mjesto okupljanja mještana, čemu u prilog govore sačuvani otisci starih

pečata, primjerice „Narodna čitaonica Lividraga“, ali i poneka knjiga u osobnim

pismohranama na kojima se nalazi otisnut pečat „Narodna čitaonica Čabar“.

O prvim počecima djelovanja čitaonice u Čabru postoji pismeni zapis autora J. Z.

objavljen u ljubljanskim „Novicama“ 28. lipnja 1871. godine koji je „iz Čubra na Hrvaškem“

pisao između ostaloga i sljedeće: „Naš se kotar već dugo vremena odlikuje narodnom

čitaonicom koja ima preko dvadeset različitih časopisa, gdje se narodna svijest lijepo razvija i

skuplja duševna hrana za budućnost. Do proteklog tjedna to društvo koje okuplja brojne

čitatelje još nije bilo registrirano, svi smo željno čekali trenutak kada će naša molba biti

uspješno riješena. Doživjeli smo taj dan i opća želja ljudstva bila je svečano otvoriti čitaonicu,

što je i učinjeno. U utorak, 28. lipnja, od rane zore, tutnjali su mužari tako da se treslo cijelo

selo, eho se odbijao od okolnih stijena, a svečanom činu nazočili su brojni gosti.“

2

Svirači ispred čitaonice u Čabru (kod Bare)

U drugom zapisu istog autora, objavljenom isto tako 28. lipnja 1871. godine, ali u

„Kmetijskim in rokodelskim novicama“ broj 27., spominje se dvadesetak članova čabarske

čitaonice. Zbog zanimljivosti opisa navest ću ono najvažnije: „ U utorak 20. ovog mjeseca bio

je značajan i veseo dan za naše domoljube, dan otvaranja. Rano ujutro grmljavina topa

označila je početak zbivanja, cijelo se selo treslo, a stijene su odzvanjale ehom. Bio je to

početak velike svečanosti, pojačane s veselom glazbom koja je pozvana iz Ribnice na

Krajnskoj. Došli su iz svih krajeva pozvani i domaći rodoljubi, članovi čitaonice, ne gledajući

pri tome na troškove, pa makar za to otišao i posljednji novčić iz džepa. Okupili smo se na

kraju naselja, od kuda smo zatim krenuli, s narodnim oznakama na prsima i s lijepom

zastavom na čelu, prema krasno uređenoj i vijencima i mnogim zastavama uređenim

prostorima dvorana u kojoj je smjestila čitaonica. Tu je održano i prvo biranje Odbora

čitaonice, nakon čega je slijedila zajednička zakuska te govori i čestitke u čast i slavu Hrvatske

i svih Slovenaca. Svaki govor ili čestitka bili su nagrađeni spontanim aplauzom i riječju

„živio“, a svoj prilog svečanosti dali su naši pjevači i pucnjava topa. Među govornicima,

kojima čast i slava pripadaju, neka spomenem posebno hvala našem vrlom sumještaninu pl.

G. Ghyczya, kanoniku Žagaru iz Trsta (pretpostavljam da se radi o zabuni, svećenik Žagar bio

je iz Tršća), a posebno iskrenom Slovencu g. Ščitomiru Vilharu, posjedniku iz Prezida. On je u

svom govoru posebno istaknuo živu potrebu objedinjavanja južnih Slavena, rekavši pri tome,

da nas Slavena ima kao lišća i trave, da im nikada sunce neće zapasti; kada nam južnim

Slavenima sunce za goru zađe, našoj braći na drugoj strani ono izađe itd. Konstatirao je, kako

nas gospodujući drugi narodi zatiru i u kakvoj se situaciji nalazimo, kako se našoj miloj braći

Slovencima loše desilo kada su u Beču zamolili da bi im se makar toliko dozvolilo, da bi na

svojem jeziku mogli djelovati, no ni to nisu uspjeli. Dapače, nasmijali su im se i rekli, da lako

svu svoju literaturu mogu u torbici odnijeti. Vidjelo se na licima svih članova, kako je sudbina

Slovenaca sve ganula i ojačala se želja zajedničkog življenja.

3

U čitaonici u Čabru

Nakon zakuske imali smo ples, zatim govore, pjesmu i sve se to dešavalo u najljepšem

redu sve do jutarnjih sati narednog dana. Mnoge sredine u Kranjskoj, po meni nezaboravna

Kranjska gora na Gorenjskem, gdje žive moji dragi prijatelji i gdje je stanovništvo jako malo

svjesno svoje narodnosti, mogle bi uzeti za primjer susjede vrle Hrvate, kako bi se probudili iz

duševnog sna. Svima njima šaljem poruku „Probudite se iz sramotnog sna! Živjela

domovina“.

O navedenom događaju pronašao sam dvije zabilješke. Prva se nalazi na dokumentu

koji se čuva u Povijesnom arhivu Hrvatske pod oznakom AH UOZU 23 2683/1870. godine,

Serija „Društvena pravila 69/1870. Tu je zapisano slijedeće: “Još u lipnju 1863. godine

Starješinstvo Privremene čitaonice u Čabru podnijelo je Vladi molbu za utemeljenje čitaonice

i potvrdu njenih Pravila. Tada Vlada nije odobrila Pravila Čabarske čitaonice, nego tek sedam

godina kasnije“. I druga se odnosi na Povijesni arhiv Hrvatske, AH Spisi Riječke županije

2195/1863, kutija 67. Između ostaloga u dokumentu piše „Prema sačuvanoj arhivskoj građi,

najstarija je čitaonica u Čabru (1870.g.), zatim u Delnicama (1874.g.), Vrbovskom (1875.g.),

Fužinama (1876.g.), te Lokvama i Mrkoplju (1878.g.).

Između dva svjetska rata, po sjećanju Ivice Križa iz Čabra, u Knaflovoj kući (danas

„Građevinar“) s desne strane nalazila se pošta a nasuprot njoj, dakle s lijeve strane od ulaza,

nalazila se Narodna čitaonica i knjižnica s prvim radio aparatom, kojeg su na večer dolazili

slušati mještani. Spominje se da je 1954. godine u Čabru obnovljen rad knjižnice koja je

uglavnom u fondu knjiga imala izdanja Matice hrvatske, no nije poznato do kada je djelovala.

Vrijedno je spomenuti podatak da je u sklopu Narodnog sveučilišta u Domu kulture u

Čabru (vodili su ga Anka Matečić i Leon Ožbolt) bio stacionar s knjigama koje su zatim

pohranjene u prostoriju na katu, gdje je kasnije bila kancelarija Mjesne zajednice. Na žalost

veći dio tih knjiga je nestao.

4

Narodna knjižnica Čabar1 svoj rad započela je davne 1978. godine u okviru tadašnjih

SIZ-ova. Prve knjige stigle su 1980. godine i bile su smještene u tadašnji Đački dom –

gimnaziju u Čabru. Knjižnica je kroz svoj razvoj prošla nekoliko selidba. Iz Đačkog doma

preselila se u Dom kulture, a zatim u prizemlje objekta u centru Čabra (danas „Croatia

agent“, napomena Ž.M.). Zahvaljujući inicijativi nekolicine entuzijasta i uz materijalnu

potporu Republičke i općinske samouprave interesne zajednice u oblasti kulture te Mjesne

zajednice Čabar u rujnu 1984. godine otvorena je knjižnica, koja je službeno započela s

radom 23. listopada 1984. godine, s ciljem da služi svim stanovnicima. Nedugo zatim

preselila se u prostor koji je smješten unutar osnovne škole (ispod sportske dvorane,

napomena Ž.M.) i u kojem se nalazi i danas.

O tome je u „Informativnom listu općine Čabar“ u prosincu 1987. godine pisao

Zvonimir Gašparac ondašnji, ali i današnji voditelj knjižnice. Spominje u tekstu nabavke

knjiga, želju da knjižnica kada se uhoda preraste u bibliotečno informacijski centar, da se

poveže sa školskim knjižnicama, te da se razvijaju podružnice u ostalim mjestima. Iznio je pri

tome i neke interesantne podatke iz kojih je razvidno da je tada knjižnica imala 3065 knjiga,

da je broj članova u prosjeku bio oko 110 godišnje, a gledano na strukturu članstva njih oko

60% bili su đaci i studenti, 38% činili su zaposleni, a preostalo su bili domaćice i umirovljenici.

U vremenu od 23. listopada 1984. godine do 03. rujna 1987. godine posuđeno je ukupno

4167 knjiga ili više nego što je bio cjelokupni fond knjiga u knjižnici. Godine 1999. nakon

petnaest godina djelovanja, knjižnica je imala fond knjiga od preko 7000 naslova ili

dvostruko više nego u trenutku osnivanja, a u prosjeku je imala oko 150 članova, od čega

šezdesetak dugogodišnjih redovnih i aktivnih članova, a u članstvu su i pojedinci te obitelji

koji žive izvan ovog područja. Knjižnica je uskladila svoje poslovanje prema zakonskim

propisima kao javna ustanova na čelu koje se nalazi ravnatelj.

Zvonimir Gašparac u knjižnici

1 Izvještaj o radu Narodne knjižnice Čabar od ožujka do prosinca 2007.g.

5

Knjige su se nabavljale od strane osnivača (SIZ za kulturu općine Čabar) podjednako

za školske knjižnice (Plešce, Tršće i Prezid) i gimnaziju, u cilju da iste budu objedinjene u

Narodnoj knjižnici Čabar. S vremenom, manje knjižnice su se ugasile a knjige nikada nisu

vraćene Narodnoj knjižnici, što je vidljivo iz inventarnih knjiga.

Provođenje prve revizije i otpisa knjižnične građe u Narodnoj čitaonici Čabar započelo

je 03. rujna 2007. godine, te je tijekom mjeseca rujna knjižnica bila zatvorena za korisnike.

Revizija se provodila metodom direktnog uspoređivanja (očitovanja) inventarnog broja u

knjizi s brojem u knjizi inventara (tri knjige). Tijekom revizije provodili su se poslovi tehničke

obrade knjiga kao i temeljito čišćenje polica. Komisija za reviziju knjižnične građe u sastavu:

Željko Malnar, Sanja Klarić i Vilma Žagar, utvrdila je da se revizija od 11.182 jedinice knjižnog

fonda provodila u periodu od 03. rujna do 01. listopada 2007.g. Na pripremi i provođenju

revizije radila su dva (2) knjižnična djelatnika.

U tijeku rada izdvojeno je 1.634 svezaka knjižne građe (ukupne vrijednosti cca

47.734,00 kn) koja su na osnovi amortiziranosti, zastarjelosti zaduženja ili nestalosti

otpisane. Tako je zbog zastarjelosti otpisano 200 knjiga, zbog uništenosti 1.095 knjiga, dok je

339 knjiga izgubljeno u razdoblju od 1984. do 2007. godine. Otpis knjižnične građe provodio

se kroz mjesec listopad, u vremenu od 02. do 31.10.2007.g., a podaci o provedenoj reviziji i

otpisu knjižnične građe, kao i izrađeni zapisnici, prema članku 9. Pravilnika o reviziji i otpisu

knjižnične građe (Narodne novine 21/02) dostavljeni su na pregled matičnoj knjižnici –

Gradskoj knjižnici Rijeka. Nakon postupka revizije knjižnica je imala 9.547 knjiga u svom

knjižnom fondu.

Mladen Kušec u knjižnici u Čabru

6

TRŠĆE

U monografiji „Tršće“ zapisano je da je čitaonicu i knjižnicu Tršće dobilo 1899.

godine, no određeni usmeni izvori govore da se to desilo možda desetak godina prije. Na

otvaranju iste najviše se angažirao učitelj Telišman, no u „Spomenice župe Tršće“ spominje

se da je on djelovao od 1905. do 1910. godine, te je stoga gornji navod upitan. Posebice onaj

dio gdje se spominje da je čitaonica i knjižnica osnovana „tri godine prije Čabra i Gerova“.

Izgledno je da se u vrijeme pisanja teksta za monografiju nije raspolagalo drugim podacima,

primjerice naprijed navedenim člankom iz „Novica“. Zanimljivo je da se 1899. godina kao

godina osnivanja čitaonice u Tršću spominje i u referatu povodom 20.obljetnice narodne

vlasti (1975.g.). Zna se da je navedena čitaonica i knjižnica bila smještena u Čadežovoj kući u

Tršću, da ju je vodio krojač Franjo Klepac, a uz knjige pristizali su brojni časopisi i novine

poput „Jutarnjeg lista“, „Hrvatskog dnevnika“, „Svijeta“. S radom je prestala 1937. godine, a

kasnih sedamdesetih godina XX. stoljeća Kulturno športsko društvo „Rudnik“ Tršće uz pomoć

Samoupravne interesne zajednice u oblasti kulture općine Čabar u podrumskom dijelu doma

kulture u Tršću ponovno je otvorilo knjižnicu i čitaonicu, no nakon nekoliko godina ista je

zatvorena, a knjige koje su ostale preseljene su u knjižnicu u Čabru.

GEROVO

Vezano uz postojanje knjižnice i čitaonice u Gerovu, postoje određene dileme.

Naime, u pojedinim zapisima spominje se 1931. i 1935. godina kao godine vezane uz

osnivanje i djelovanje čitaonice i knjižnice. Ovom prilikom ponovno se vraćam na

monografiju „Tršće“ i zapis o tršćanskoj čitaonici gdje se spominje da je ona osnovana tri

godine prije čitaonica u Čabru i Gerovu. Slijedom toga za pretpostaviti je da je Gerovo

čitaonicu i knjižnicu imalo već 1902. godine, no pismenih dokaza toj tvrdnji nema. U naprijed

spomenutom referatu o dvadeset godina narodne vlasti spominje se da je 1935. godine

osnovana čitaonica u Gerovu, tajnik koje je bio Stjepan Janeš, koja je u svom sastavu imala

knjižnicu i šah, te dobivala dnevnu štampu. S obzirom na navedene godine postoji raspon od

preko trideset godina, koji nije argumentiran konkretnim podacima, što bi trebalo dodatno

istražiti sjećanjima pojedinaca koji su još živi i možda se sjećaju tih vremena. Nakon

osnivanja, knjižnica u Gerovu prestala je djelovati neko vrijeme, a zatim se ponovno osniva te

je za predsjednika izabran učitelj Ljubo Turk. Godine 1936. čitaonica je zatvorena jer ju je

kotarski načelnik proglasio komunističkom. I ovo potvrđuje da je čitaonica u Gerovu

djelovala prije 1935. godine jer navedeni podaci kazuju da je ona bila dosta aktivna i da je

svojim radom zasmetala ondašnjem režimu koji ju je zatvorio. Nevjerojatno djeluje činjenica

da je u manje od godinu dana nakon osnivanja ona svojim pro hrvatskim djelovanjem uspjela

prisiliti režim da je zatvori. Tri godine kasnije, Stjepan Janeš iz Gerova osniva i vodi

vatrogasnu čitaonicu sve do početka II. svjetskog rata, kada je pohranio sav materijal,

posebno knjige.

7

LIVIDRAGA

Temeljem određenih kraćih zapisa i usmenih izjava pojedinaca, znalo se da je u

Lividragi početkom XX. stoljeća postojala čitaonica, a potvrdu toga dao nam je Antun Žagar

Repinc iz Čabra ustupanjem preslike „Pravila Narodne čitaonice Lividraga“ gdje su na zadnjoj

stranici navedeni članovi Privremenog odbora a među njima dvoje je s nečitkim potpisom,

dok su potpisi većine rekonstruirani. Zna se da su 28. svibnja 1931. godine ova Pravila

potpisali predsjednik (potpis nečitak no nazire se prezime kao „Zbašnik“), tajnik je bio Franjo

Čop Kuderne (umro 1981.g.), potpredsjednik je bio Josip Volf (umro 1933.g.), blagajnička

dužnost povjerena je Valentinu Lipovcu (Tini lugaru), dok su troje odbornika bili: Grga Kovač

Pokčov (umro), Josip Štimac Kaprajlov (umro), Josip Volf mlađi (umro) te još jedna osoba čiji

je potpis nečitak (možda Antun Janeš). Pravila su imala 65 članaka, uvodno se spominje da je

ime Društva „Narodna čitaonica Lividraga“, a da društvena štambilja glasi „Narodna čitaonica

Lividraga pošta Gerovo“. Svrha njezinog osnivanja bila je prosvjećivanje članova putem

čitanja i društvenih priredbi, a za postignuće navedene svrhe „imade se urediti odgovarajuću

prostoriju kao čitaonicu, nabavljati domaće novine, revije i stručne časopise, nabavljati

zabavne i poučne knjige za osnutak vlastite knjižnice, gojiti pjevanje i instrumentalnu glazbu,

priredjivati društvene zabave i predavanja, poduzimati i raditi sve ono što ide u prilog

narodnom prosvjećivanju i njegovom ekonomskom podizanju“. Vrijedno je spomenuti da je

u članku 3. stavak 2. Pravila navedeno da „politiku, u bilo kojoj formi, isključuje“.

PREZID

O radu čitaonice u Prezidu ne zna se mnogo, a ni dobivene informacije nisu

potpune. Antun Žagar Kramar u „Izvješću o radu Zavičajne zbirke Prezid“ u prosincu 1998.

godine spominje da se u Vatrogasnom domu nalazila vatrogasna knjižnica koja je osnovana

14. veljače 1937. godine, a na dan 30. siječnja 1938. godine imala je 250 knjiga koje su za

vrijeme II. svjetskog rata uglavnom nestale.

8

Stari vatrogasni dom u Prezidu 1943.godine

Gospodin Žagar sječa se da je trgovac u Prezidu Franjo Ožbolt imao privatnu knjižnicu

u zgradi gdje je bila trgovina „Nanos“, no ona je stradala 1942. godine.

Postoje indicije da je čitaonica bila početkom XX. stoljeća i na Milanovom vrhu što

indirektno potvrđuje i navod da je tu bio organiziran analfabetički tečaj. Veleposjednik

Ščitomir Vilhar je zainteresiranima, a prvenstveno svojim radnicima posuđivao knjige iz

osobne biblioteke. Po Žagaru je i crkva svetog Vida u Prezidu imala dosta knjiga sakralnog

značaja koje su se posuđivale vjernicima. Antun Žagar Špetnjak, rođak pilanara iz Milanovog

Vrha, imao je također veliku knjižnicu i knjige je posuđivao svojim radnicima. Svaki od

navedenih vlasnika dio knjiga je poklonio vatrogasnoj knjižnici prigodom njezina osnivanja

14. veljače 1937. godine, a za nju se brinuo učitelj Vjekoslav Matajić.

Nastavnik u školi u Prezidu Tvrtko Jukić je oko 1960. godine sakupljao po Prezidu

razne knjige za čitaonicu koju je uz odobrenje tadašnje vlasti smjestio u donjoj prostoriji

zgrade Antuna Žagara Rozinog u Goranskoj 34/112 uz njegov pristanak. Tijekom osamdesetih

godina XX. stoljeća neko je vrijeme školska knjižnica u Prezidu bila otvorena za žitelje.

PLEŠCE

Što se tiče Plešci i njihovog okruženja, podataka o djelovanju knjižnice ili čitaonica

ima jako malo. Tek u Pravilima koja se čuvaju u Povijesnom arhivu u Zagrebu pronašao sam

spominjanje Hrvatske čitaonice u Plešcima, a u nekim drugim zapisima spominje se da su

pojedini imućniji trgovci poput obitelji Čop imali bogate knjižnice s više tisuća naslova, o

čemu sam nešto više saznao od Marka Smolea.

„Naša je knjižnica u to vrijeme bila najveća u okolini i imala je u početku nešto više

od tisuću knjiga, a danas broji preko tri tisuće naslova, koji sadržajno dopunjuju prve zbirke iz

9

vremena druge polovice 18. stoljeća pa sve do II. svjetskog rata, uz mnoštvo drugih arhivskih

dokumenata (od zemljopisnih, stručno znanstvenih, do zemljišnih odnosno trgovačkih).

Detalj iz Palčave šiše danas

U sklopu knjižnice nalazi se i nekoliko zbirki, a većina izdanja je iz vremena do kraja

II. svjetskog rata, najstarije su iz druge polovine XVIII. stoljeća, a najviše njih govori o

vremenu zadnjih 150 godina iz kojeg potječe Palčava šiša te našim prostorima na koje su bili

vezani moji predci i njihova rodbina. Neke su tu već od početka, neke sam dodavao kasnije.

Sačuvani stari dokumenti i knjige

Knjige su na njemačkom, hrvatskom i slovenskom jeziku, neke i na talijanskom i

latinskom:

* gospodarsko i političko uređenje AU monarhije, zakoni, pregledi stanja županije...

* gospodarsko i političko stanje Kraljevine, aneksija Bosne i Hercegovine te njen razvoj,

* hrvatsko pitanje od sredine 19. do sredine 20. stoljeća,

10

* povijest država na našem prostoru i njihovi vladari,

* hrvatsko Sveto pismo iz 1867. godine,

* zbirke Mohorjeve družbe, Društva Sv. Jeronima, Matice Hrvatske, koje su imali

naručene Čopovi - od sedamdesetih godina XIX. stoljeća naprijed,

* nekoliko molitvenika,

* njemačka, hrvatska i slovenska literatura - romani, pripovijesti, putopisi,

* imamo veliku zbirku njemačkih pjesnika XIX. stoljeća lijepim uvezima, koja je vezana na

našu prabaku - kočevsku Njemicu,

* njemačka literatura za djecu, od 1857. godine naprijed,

* školski udžbenici djece Čopove familije od 60-ih godina XIX. Stoljeća naprijed,

* zbirka domovinskih izdanja o našem kraju,

* nekoliko ostalih godišta Vijenca, Kola, Ljubljanskog zvona, Dom in svet, nekoliko starih

novina...

U knjižnici, koja je bila prije II. svjetskog rata dosta bogata, mnogo naslova je tijekom

rata i poslije njega uništeno ili odnijeto. Kasnije sam ja dopunjavao zbirke u kući sa starim

knjigama iz antikvarijata ili od kolega, kojima te knjige nisu trebale. Mnogi uvezi su

interesantni, od onih iz marmoriranih papira, do kožnatih ili stilsko oblikovanih u modi svojeg

vremena (od histroicizma do sececije i art decoa). Neke od knjiga imaju interesantne

ilustracije u bakrotisku, neke od njih su čak ručno obojene. Knjižnicu još uvijek dopunjavam

sa knjigama koje se mi čine interesantne za priču o našem prostoru. U 20-im godinama XX.

stoljeća je moj djed čak napravio djelomični katalog knjižnice, sa nekoliko stotina

najtraženijih naslova, jer su si knjige posuđivali turisti. Inače bi trebalo biti po mojoj procjeni

u ono vrijeme u njoj oko 800-1000 knjiga. Dio njih danas se nalazi u ugrađenom ormaru u

salonu sa staklenim gornjim vratima, te na određenim policama u ostalim prostorijama.“

Zdravko Pršle sjeća da je poslije II. svjetskog rata knjižnica bila u Plešcima, ali ne zna

kako dugo. Iz raspoloživih zapisa može se utvrditi da je u Plešcima 1952. godine postojala

knjižnica, ali detalja o njezinom radu nema. U svijetlu prethodno navedenih podataka, ali i

dokaza koji se nalaze u Povijesnom arhivu u Zagrebu, s pravom se može tvrditi da su i

Plešćani početkom XX. stoljeća imali vlastitu knjižnicu i čitaonicu. Dakle u isto vrijeme kao i

ostala veća naselja. Naime, stari dokumenti govore da je 1902. godine djelovala Hrvatska

čitaonica Čabar, 1904. godine Pučka čitaonica Gerovo, 1905. godine Hrvatska čitaonica

Plešce, 1907. Pučka čitaonica Tršće dok se Hrvatska čitaonica Prezid spominje tek 1919.

godine.

Kako bi se donekle ova problematika dodatno pojasnila, smatram za potrebnim

iznijeti neke konkretne podatke koje sam pronašao na internetu, a odnose se na „Pravila

hrvatskih čitaonica i knjižnica“ originali kojih se čuvaju u Povijesnom muzeju Hrvatske u

Zagrebu. Iz navedenih podataka vidljivo je da su u pojedinim sredinama djelovale određeno

vrijeme knjižnice i čitaonice, većinom naziva „Hrvatska čitaonica“ ali da u nekim sredinama,

poput Tršća, nije bilo evidentirane nijedne, što pomalo začuđuje s obzirom na prije navedene

11

podatke da je prva knjižnica i čitaonica u Tršću osnovana 1899. godine. Pomnim istraživanje

navedenih Pravila pronašao sam da se 1907. godine spominje Pučka čitaonica Tršće, a u

zagradi je navedeno (Ogulin).

Kako je već u uvodu spomenuto, u Pravilima hrvatskih čitaonica i knjižnica spominje

se 1897. godine Narodna čitaonica Gerovo, 1901. i 1902. godine Hrvatska čitaonica u Čabru,

1904. godine Pučka čitaonica Gerovo, 1905. godine Hrvatska čitaonica Plešce, 1910. godine

Hrvatska čitaonica u Gerovu, 1919. godine Narodna čitaonica Prezid i 1931. godine Narodna

čitaonica Lividraga. Tome svakako treba pridodati i naknadno pronađenu 1907. godine Pučku

čitaonicu Tršće.

U mojoj knjizi „Povijesna kronologija čabarskog kraja“ Matice hrvatske Ogranak u

Čabru, izdanoj u studenom 2010. godine, spominju se slijedeći datumi:

- 1871. godine u Čabru otvorena Narodna čitaonica,

- 1878. godine u Gerovu je postojala čitaonica, a neki podaci govore da je postojala

i ranije,

- 1897. godine registrirana su Pravila Narodne čitaonice Gerovo,

- 1899. godine u Čadežovoj kući u Tršću osnovana je čitaonica i knjižnica koju je

vodio krojač Franjo Klepac,

- 1901. godine registrirana su Pravila Hrvatske čitaonice u Čabru,

- 1902. godine Hrvatska čitaonica u Čabru registriran nova Pravila i zove se samo

Hrvatska čitaonica,

- 1904. godine registrirana su Pravila Pučke čitaonice u Gerovu,

- 1905. godine registrirana su Pravila Hrvatske čitaonice u Plešcima,

- 1907. godine registrirana je Pučka čitaonica u Tršću,

- 28. svibnja 1931. godine u Lividragi je osnovana Narodna čitaonica,

- 14. veljače 1936. godine u Prezidu je osnovana vatrogasna knjižnica,

- 1936. godine u Gerovu je prestala raditi knjižnica jer ju je kotarski načelnik

proglasio komunističkom,

- 1939. godine u Gerovu Stjepan Janeš otvorio je vatrogasnu knjižnicu kako bi

spasio postojeći fond knjiga,

- 1954. godine obnovljen rad čitaonice u Čabru. Imala je samo knjige u izdanju

Matice hrvatske, no ne zna se do kada je djelovala,

- U rujnu 1984. godine obnovljen je rad knjižnice u Čabru, koja je službeno započela

s radom 23. listopada iste godine,

- 1998. godine knjižnica Čabar preseljena u novi prostor ispod sportske dvorane,

- 1999. godine sukladno zakonskim propisima, knjižnica u Čabru dobiva status

javne ustanove osnivač koje je Grad Čabar.

U knjizi se nalazi i nekoliko starih fotografija vezanih uz knjižnice u pojedinim naseljima. Iz

navedenog vidljivo je da su u pojedinim mjestima i razdobljima djelovale čitaonice i knjižnice,

koje su bile nositelji svih društvenih zbivanja, ali i mjesta na kojima se nastavljalo s

opismenjavanjem stanovništva. Podatak da je današnje područje grada Čabra u prošlosti bilo

poznato po malom broju nepismenih osoba rječit je dokaz značaja koje su u određenim

12

trenucima imale čitaonice i knjižnice, ali i poticaj da se i nadalje poradi na rasvjetljavanju

navedene problematike, posebice u dijelu čitaonica i knjižnica koje su imala pojedini trgovci i

veleposjednici te vezano uz djelovanje školskih knjižnica u pojedinim većim naseljima.

Željko Malnar