nemogućnosti prevencije stigme duševnog poremećaja

8/16/2019 Nemogućnosti Prevencije Stigme Duševnog Poremećaja

http://slidepdf.com/reader/full/nemogucnosti-prevencije-stigme-dusevnog-poremecaja 1/33

Psihološka istraživanja, Vol. XIII 2, 2010. UDK 316.647.8:616.89

185217 TIP ČLANKA: Pregledni rad

(Ne)mogućnost prevencije stigmeduševnog poremećaja i destigmatizacijeosoba sa duševnim poremećajem

Dušan Kecmanović1

Medicinski fakultet, Beograd

„Društvo najlakše toleriše osobe sa dušev-nim poremećajem kada poriče da one po-stoje ili kada ih skriva.“

(Frankel, 1975)

Stigma duševnog poremećaja je globalna i univerzalna pojava. Ona je izraženakod pripadnika različitih socijalno-ekonomskih slojeva, kao i kod ljudi koji živeu kulturološki različitim sredinama. Značaj stigme duševnog poremećaja odre-đena je veličinom njenog negativnog efekta na osobe sa duševnim poremećajem,na članove njihovih porodica i na psihijatrijsku službu, odnosno njenu efikasnost.Zato je važno da se utvrdi da li postoje i kolike su mogućnosti prevencije stigmeduševnog poremećaja i destigmatizacije osoba sa duševnim poremećajem. Anali-za okolnosti i činilaca koji su odgovorni za pojavu i održavanje stigme duševnogporemećaja pokazuje da su veoma skromne mogućnosti prevencije stigme dušev-nog poremećaja i destigmatizacije osoba sa duševnim poremećajem. Fenomenskapriroda duševnog poremećaja, to jest način na koji duševno neporemećeni do-

življavaju duševno oboljele, zajednički je imenitelj svih činilaca i okolnosti kojiograničavaju domete prevencije stigme duševnog poremećaja i destigmatizacijeduševno oboljelih.

Ključne riječi: duševni poremećaj, stigma, negativni stereotip, prevencija,destigmatizacija

Cilj ovog teksta jeste da odgovori na tri pitanja: zašto se stigmatizuju osobeduševnim poremećajem, kakvi su efekti stigme duševnog poremećaja i da li jemoguća prevencija stigmatizacije osoba s duševnim poremećajem, odnosno

da li one mogu da se destigmatizuju.

1 [email protected]



186 PSIHOLOŠKA ISTRAŽIVANJA VOL. XIII (2)

Ova tri pitanja smisaono su povezana. Naime, ako su efekti stigme nega-tivni, valja preduzeti mjere za prevenciju stigmatizacije duševnog poremećajai izvršiti destigmatizaciju osoba sa duševnim poremećajem; kratko rečeno,

valja razdvojiti stigmu i duševni poremećaj. Odgovor na pitanje − da li je ikako moguće razdvojiti duševni poremećaj i stigmu uslovljen je odgovoromna pitanje zašto su osobe s duševnim poremećajem stigmatizovane, to jestkoji činioci i okolnosti povezuju stigmu i duševni poremećaj.

Prije nego što odgovorim na navedena pitanja, potrebno je da ukratkoobjasnim šta je stigma, a posebno šta je stigma duševnog poremećaja.

Šta je stigma (duševnog poremećaja)?

Postoje brojna određenja stigme. Većina autora koji se bave stigmom,posebno njenim određenjem, poziva se na klasično djelo Ervinga Gofmana(Goffman) Stigma, čije je prvo izdanje objavljeno 1963. godine. Pojedinac jestigmatizovan kada se njegovo određeno obilježje (određeno odstupanje odprototipa ili norme) dovede u vezu s njegovim ostalim karakteristikama; tač-nije, kada se njegove ostale karakteristike vide kroz prizmu njegovog osnov-nog diskreditujućeg svojstva, čime i one same postaju diskreditujuće (Biernat& Dovidio, 2000).

Gofman smatra (1963: 4−15) da, grubo uzevši, postoje tri različita tipa

stigme. Prvi tip se vezuje za takozvane plemenske identitete (tribal identities),kao što su rasa, pol, religija, nacija; drugi tip se odnosi na individualne karak-terne slabosti ili poroke (blemishes of character ), kao što su, na primjer, sla-ba volja, neprirodne strasti, rigidna vjerovanja, koji se javljaju kod duševnihbolesnika, zavisnika, kao i kod onih koji gaje radikalna politička ubjeđenja;konačno, treći tip stigme odnosi se na ozbiljne fizičke deformitete (abomina-tions of the body ).

Kada se porede tri navedena tipa stigmatizacije, duševni poremećaj se naj- jače stigmatizuje (Lee et al., 2005; Overton & Medina, 2008). Zato Falk (2001:

39) stigmu duševnog poremećaja naziva najvećom, maksimalnom stigmom(ultimate stigma). Od svih tipova duševnih poremećaja najjače su pak stigma-tizovani shizofrenija i zavisnost od droga (Leff & Warner, 2006: 23).

Sam pojam „stigma“ potiče od starogrčke riječi stizein (tetovirati, ostavititrag). Njome su u staroj Grčkoj označavao upadljiv znak koji se usijanim gvo-žnjem stavljao na tjelo robova i kriminalaca kako bi bili što uočljiviji. Na ova-kav drastičan način nisu obilježavani duševno poremećeni ljudi u staroj Grč-koj. No, ipak, kao što se vidi iz nekih antičkih drama, na primjer Sofoklovog Ajaksa i Euripidivog Heraklitovog ludila, na duševni poremećaj gledalo se kao

na nešto negativno, a stigma duševnog poremećaja intimno je doživljavanakao izvor stida (Simon, 1992: 29). U hrišćanskom srednjem vijeku, osobe saduševnim poremećajem bile su „označene“ − duševni poremećaj je smatran



D. KECMANOVIĆ: NEMOGUĆNOST PREVENCIJE STIGME DUŠEVNOG POREMEĆAJA 187

Božjom kaznom (Neaman, 1975). Na osobe sa duševnim poremećajem gle-dalo se kao na ljude koji su opsjednuti zlim duhovima. Osobe sa duševnimporemećajem prepoznavane su kao vještice i tretirane shodno uputama In-

kvizicije o tretmanu ovakvih osoba (Arboleda-Florez, 2003). U posljednjačetiri stoljeća, koji se označavaju kao moderno doba, stigma je ostala vezanaza duševni poremećaj (Fabrega, 1991). Istina, na duševni poremećaj – baremu većini industrijski razvijenih zemalja – više se ne gleda kao na Božju ka-znu, ali se osobama sa duševnim poremećajem, što otvoreno što prikriveno,onemogućava da budu ravnopravni članovi društva (Corrigan, 2004). One sedrže po strani, tretiraju kao manje vrijedne i manje sposobne − kratko rečeno,obezvrijeđuju se (Crocker et al., 1998). Bez obzira na evoluciju pojma stigma,kroz istoriju su negativni odgovori na osobe sa duševnim poremećajem biliuvijek i svugdje izraženi – situacija koja se nije mijenjala uprkos promjenamakoncepta o duševnom poremećaju, napisao je H. Stjuart (Stewart, 2008).

Bez stereotipa o duševnom poremećaju, odnosno o osobama sa duševnimporemećajem ne može se razumijeti stigma o duševnom poremećaju, poseb-no se ne mogu objasniti njeni efekti i razmatrati (ne)mogućnost ublažavanjaili uklanjanja stigme duševnog poremećaja. Zato ću se u sledećem odeljkuosvrnuti na stereotip o duševnom poremećaju.

Negativan stereotip o duševnom poremećaju

Među socijalnim psiholozima ne postoje značajne razlike u određenju ste-reotipa. Stereotipi su vjerovanja o karakteristikama članova određene grupeili kategorije ljudi (Duckitt, 2003: 661; McGarthy et al., 2002).

Stigma duševnog poremećaja primjer je negativnog stereotipa o ljudimasa duševnim poremećajem. Može se postaviti pitanje, čini mi se mahom aka-demsko, o tome da li mogu da se izjednače stigma duševnog poremećaja inegativni stereotip o duševnom poremećaju i ljudima sa duševnim poreme-ćajem.

Kada govore o mehanizmima pomoću kojih stigma pogađa stigmatizovanog, Mejdžor i O’Brajen (Major & O’Brien, 2005) navode automatsku ak-tivaciju stereotipa kao jedan od četiri mehanizma zbog čijeg djelovanja, datako kažem, strada stigmatizovani. Navedeni autori kao da time žele reći dasu stereotipi, u konkretnom slučaju negativni stereotipi, o ljudima sa dušev-nim poremećajem pre-egzistentni u odnosu na stigmu duševnog poremećaja.Stigma duševnog poremećaja bi automatski aktivirala, što će reći aktuelizo- vala, negativan stereotip o ljudima sa duševnim poremećajima, i time stigmuduševnog poremećaja učinila djelotvornijom, ili u punoj mjeri djelotvornom

i istovremeno otpornom na promjenu, kao što će čitalac vidjeti u daljemdjelu teksta. Smatram da su pominjanjem automatske aktivacije (negativ-nog) stereotipa, kao jednog od mehanizama negativnog djelovanja stigme na




stigmatizovanog, Mejdžor i O’Brajen na tragu moguće razlike između stigmeduševnog poremećaja i negativnog stereotipa o ljudima sa duševnim pore-mećajem. Mada negativni stereotip i stigma označavaju jednu te istu pojavu,

stereotip duševnog poremećaja bio bi nešto širi pojam od stigme duševnogporemećaja. Stigma bi bila neka vrsta konkretizacije kolektvnih predstava okarakteristikama ljudi sa duševnim poremećajem, to jest negativnog stere-otipa o ljudima sa duševnim poremećajem, a negativan stereotip o dušev-nom poremećaju davao bi dodatnu težinu, dodatnu snagu stigmi duševnogporemećaja, i time je učvršćivao. Kada ne bi bila podržana, zapravo ojačananegativnim stereotipom o duševno poremećenim ljudima, stigma duševnogporemećaja ne bi imala onako ozbiljne negativne posljedice na stigmatizova-ne ljude sa duševnim poremećajem koje faktički ima, a na koje ću ukazati unastavku teksta.

Bez obzira da li se (negativni) stereotipi razvijaju kroz socijalno učenje,da li su oni kategorije bez kojih je teško zamisliti odvijanje kognitivnih pro-cesa, da li su racionalizacija status quo, ili opravdanje negativnog stava premaodređenoj grupi ljudi, oni igraju bitnu ulogu u obezvrjeđivanju „označenih“,tj stigmatizovanih osoba (Biernat & Dovidio, 2000: 105). Ako čitaoca pod-sjetim da predrasuda izražava saglasnost sa (negativnim) stereotipom, a dadiskriminacija obuhvata aktivnosti kojima se izražava predrasuda, to jest oneaktivnosti koje su u skladu sa predrasudom, postaće jasnije koliko važnu ulo-gu igra (negativni) stereotip o duševnom poremećaju u odbacivanju ljudi saduševnim poremećajem, u održavanju negativnih stavova prema njima i pod-sticanju straha od njih.

Raširenost stigme duševnog poremećaja

Brojni radovi ukazuju na to da je stigma duševnog poremećaja veoma ra-širena (Brockington et al., 1993; Cumming & Cumming, 1957; Link et al.,1989; Madianos et al., 1987; Rabkin, 1974). Tornikroft je napisao da izgledada je „odbavacivanje i izbjegavanje duševno poremećenh ljudi univerzalna

pojava“ (Thornicroft, 2006: 180), što će reći da je raširena u različitim slojevima društva, među ljudima različite profesionalne okupacije, među ljudimarazličitog pola, dobi, boje kože.

Takođe, stigma duševnog poremećaja globalna je pojava. Evo šta o stigmiduševnog poremećaja kao globalnoj pojavi kaže Hinšou: „Mada odgovori nasimptome duševnog poremećaja sasvim sigurno mogu da variraju od jednedo druge zajednice, kulture i nacije, obrasci ponašanja koji su karakterističniza ozbiljne duševne poremećaje izazivaju emocionalne i ponašajne odgovorekoji su univerzalni“ (Hinshaw, 2007: 144). Hinšou takvo mišljenje zasniva na

brojnim radovima koji pokazuju da je stigma duševnog poremećaja raširenau skoro svim zemljama svijeta (na primjer, Angermeyer & Matschinger, 1997;Lai et al., 2001 Lee et al., 2005; Raguram et al., 2004).




Da li u posljednjih pola stoljeća slabi stigma duševnog poremećaja?

Od pedesetih godina do kraja prošlog vijeka izvršena su mnoga istraživanjao stavovima ljudi prema onima koji su duševno poremećeni. Daleko najvećibroj istraživanja izvršenih u prvim decenijama druge polovine prošlog vijeka(na primjer, Bentz et al., 1969; Nunnally, 1961) potvrđuju izrazito stigmatizira- jući stav opšte populacije prema osobama sa duševnim poremećajem.

Pred sam kraj prošlog vijeka (1999) Link i njegovi saradnici pišu: „Utvrdilismo visok stepen povezanosti između duševnih poremećaja i percepcije du-ševno poremećenih ljudi kao opasnih. To, kao i činjenica da je takva percep-cija veoma povezana sa visokim stepenom socijalne distance koja se izražavau stavovima o duševno poremećenim ljudima, čini nas pesimističnim u po-gledu sadašnjeg stanja vjerovanja ljudi o duševnim poremećajima.“ A Felan isaradnici navode da poređenje rezultata ispitivanja pogleda ljudi o duševnimbolesnicima koja su vršena sredinom i krajem prošlog vijeka pokazuju da se zato vrijeme proširio pogled na duševne poremećaje u tom smislu da su, poredpsihotičnih, pojmom duševni poremećaj obuhvaćeni i nepsihotični poreme-ćaji, ali da se istovremeno pojačala percepcija psihotičnih ljudi kao nasilnika,kao ljudi kojih se treba dobro čuvati (Phelan et al., 2000). Kratko rečeno, uposljednjih pedeset godina, nisu oslabili negativni stavovi prema duševnimbolesnicima (Read & Hasslam, 2004).

Ima već dosta radova koji pokazuju da se stigma duševnog poremećajačak pojačala u posljednju deceniju-dvije (Phelan et al., 2000; Sayce, 2000).Tako, na primjer, Meta i njegovi saradnici (Mehta et al., 2009) navode da sepojačao negativan stav prema duševno oboljelim u Engleskoj i Škotskoj u pe-riodu 1994−2003, a posebno u periodu 2000−2003.

Važno je dodati da se u posljednjih pola stoljeća povećala obavještenoststanovništva o duševnim poremećajima. Bolja obavještenost stanovništvanije, međutim, bila praćena ublažavanjem negativnog stava prema osobamasa duševnim poremećajem (Crisp et al., 2000; Gureje et al., 2005; Ogunsemiet al., 2008).

Zašto se stigmatizuju duševno poremećeni ljudi?

To pitanje, koje je zapravo pitanje svih pitanja, moglo bi se drugačije po-staviti: koje se svojstvo ili koja svojstva ljudi sa duševno poremećajem perci-piraju kao diskreditujuća?

Brojna istraživanja dala su odgovor na to pitanje. Sudeći prema slici kojao osobama sa duševnim poremećajem vlada u javnosti, među studentima me-dicine, ljekarima, psihijatrima, srednjem psihijatrijskom kadru, u elektron-skim medijima, u štampi, na filmu, u pozorištu, u literaturi − osobe sa dušev-nim poremećajem percipiraju se i prikazuju kao bića koja su nepredvidljiva,




nerazumljiva, nerazumna i opasna (na primjer, Angermeyer & Dietrich, 2006;Arboleda-Florez, 2003; Byrne, 2001; Crisp, 2000; Gray, 2001; Green et al., 2003;Jorm, 2000; Magliano et al., 2004; Read & Haslam, 2004; Stangor & Crandall,

2000; Stuart & Arboleda-Florez, 2001; Thompson et al., 2002). Takve karakte-ristike duševno poremećenih ljudi gotovo se bez izuzetka ističu kao bitna svoj-stva onih koji pate od nekog duševnog poremećaja, prije svega psihotičnog.

Istakao bih da postoji logična povezanost između navedenih karakteristi-ka osoba sa duševnim poremećajem. Ako je nečije ponašanje, što verbalnošto neverbalno nepredvidljivo, onda se ono doživljava kao nerazumljivo i ne-razumno. Ako su pak nečije riječi i postupci nerazumljivi, i ako ga, sljedstve-no tome, doživljavamo kao nerazumnog, onda na njega neminovno gledamokao na nekog ko je opasan ili, drugačije rečeno, ko je izvor prijetnje − zato što je neprihvatljivo različit . Da ponovim: „U moderno vrijeme stigma znači bilokoju karakteristiku ili poremećaj koji konkretnog pojedinca čini neprihvatljivo različitim od normalnih ljudi, što, sljedstveno tome, izaziva negativnu re-akciju društva (Goffman, 1963: 15; Scambler, 1998; Thornicroft, 2006: 170).

Još je Gofman napisao da se stigmatizuje onaj čovjek „koji bi bez teškoćamogao biti dio našeg društva da nema neko svojstvo kojim se namće našojpažnji i kojim one koji ga sreću odvraća od sebe, bez obzira na njegove ostalekarakteristike. Takav čovjek posjeduje stigmu, neželjenu različitost (undesireddifferentness); on u negativnom smislu odstupa od onoga što smo očekiva-li“ (Goffman, 1963: 15). Zato su „negativne reakcije na duševni poremećaj u

mnogo čemu razumljive“ (Hinshaw, 2007: 143).Život u zajednici i život zajednice počiva na većoj ili manjoj predvidljivo-sti ponašanja ljudi. Zavisno od situacije u kojoj se pojedinac nalazi i socijalneuloge koju igra u datom trenutku, uglavnom se zna šta se može očekivati odkonkretnog pojedinca, tj kako će se on ponašati. Upravo se zato ono ponaša-nje (u najširem smislu) koje je nepredvidivo, jer je nerazumno i nerazumljivo, doživljava kao opasno ponašanje, kao prijetnja onome što je sada i ovdje.„Stigmatizuje se ona karakteristika ljudi koja je suprotna normi društvene zajednice“ (Stafford & Scott, 1986: 81).

Postoje dopunska, rekao bih specifična, objašnjenja porjekla stigme dušev-nog poremećaja. Svako od njih baca svjetlo na neki poseban izvor stigme du-ševnog poremećaja, odnosno stigmatizacije osoba sa duševnim poremećajem.

Evoluciono i biokultuno porijeklo stigmatizacije

Koncepcija o evolucionom porijeklu stigme i koncepcija o biokulturološ-kom porijeklu stigme imaju mnogo zajedničkog. Jedina razlika jeste ta što seu koncepciji o biokulturnom porijeklu stigme biološki pristup, svojstven kon-

cepciji o evoluciji, nastoji dopuniti kulturnim činiocima. Sve u svemu, razlikeizmeđu ove dvije koncepcije su suviše male da bi u tom (kon)tekst, svaku odnjih trebalo odvojeno izložiti.




Kurcban i Liri (Kurzban & Leary, 2001) spadaju među najvažnije zastu-pnike koncepcije o evolucionom porijeklu stigme duševnog poremećaja, dokse među zagovornicima koncepcije o biokulturnom porijeklu stigme ističu

Nojberg, Smit, Ašer i Kotrel (Neuberg et al., 2000; Neuberg & Cotrell, 2006).Proces evolucije odvija se prirodnom selekcijom. Preživljavaju ona bićakoja posjeduju takve osobine koje im omogućavaju da se najbolje adaptirajuna date uslove: da u njima prežive, da na najprimjereniji način rješavaju pro-bleme s kojima se sreće njihova vrsta i da se biološki produžavaju.

Društvenost – pojam koji ću detaljno eksplicirati dalje u tekstu – jedno je od prirodnom evolucijom selekcionisanih svojstava, koje ljudima poma-že, zapravo omogućava, da prežive i da se biološki produžavaju. Prema tome,pojedinci koji imaju razvijeniju društvenost, imaju i veće izglede da vlastite

gene prenesu na buduće generacije. Društvenost je, kako piše Kembel, tokomdugog trajanja ljudskog roda, postala biološki utemeljena karakteristika pri-padnika ljudskog roda (Campbell, 1983).

Društvenost, život u grupi, sposobnost sporazumjevanja sa članovima zajed-nice, oslanjanje u tom procesu na iste simbole − instrument je lakšeg i bržeg za-dovoljavanja potrebe za ishranom, zaštitom, pronalaženjem partnera, sticanjemznanja, za zaštitom i odgojem potomstva. Uspješnost grupe i stepen uspješnogzadovoljavanja rečenih i drugih potreba u grupi uzajamno su zavisni.

Ma koliko zvučalo paradoksalno, adaptivni potencijal društvenosti ispolja-

va se i u uzajamnoj borbi ljudi za obezbjeđivanje sredstava koja su potrebnaza biološko preživljavanje, za sticanje većeg bogatstva, znanja, moći, ugleda.Društvenost je ta koja upućuje ljude da uzajamno sarađuju, ali i da se me-đusobno bore za sticanje rečenih veličina. Ona grupa u kojoj ima više ljudikoji su sposobni da prežive i da se biološko produžavuju, u kojoj ima više lju-di koji imaju bogatstvo, moć i znanje, uspješnija je u uzajamnom natjecanjugrupa. Moglo bi se reći da umijeće adaptacije u evolucionom smislu podra-zumijeva njegovanje i unapređivanje onih strana društvenosti koje doprinoseboljoj saradnji unutar grupe, ali i kompeticiji unutar grupe, boljoj saradnjimeđu grupama, ali i većoj sposobnosti grupe da se, po potrebi, suprotstavidrugoj ili drugim grupama.

Važno je istaći da u evolucionom smislu nije i ne može biti adaptivnouspostavljanje odnosa i druženje sa svim i svakim unutar pripadajuće gru-pe: „Osnovno je da se moraju staviti ‘kočnice’ na društvenost da bi ona bilafunkcionalna. U najmanju ruku, vrlo je čudan onaj ko se druži sa svakimkoga sretne; da ne govorimo da se u tom slučaju ponaša suprotno dikta-tu prirodne evolucije. Stoga, morali bismo očekivati da je prirodna selekcijauspostavila brane i ograničenja na društvenost da bi čovjeka uputila da seangažuje na, u društvenom smislu, produktivan način. Vjerujemo da bi ovebrane i ograničenja mogli da imaju važnu ulogu u stvaranju stigme“ (Kurz-ban & Leary, 2001).




Stigma je ta koja čovjeka upućuje da se ne druži sa onima čija je društve-nost narušena i koji narušavaju i ugrožavaju društvenost drugih ljudi. Noj-berg i njegovi saradnici su pisali: „Stigmatizacija je odgovor na one činioce

koji ugrožavaju našu sposobnost da izvlačimo korist od života u socijalnimgrupama“ (Neuberg et al., 2000: 36).

Time što verbalnim i/ili neverbalnim ponašanjem – ne, dakako, namjerno,nego po diktatu duševnog poremećaja od koga pate – djelomično ili posveignorišu vladajući kod društvenog saobraćanja, time što su njihovi simpto-mi za ljude oko njih nerazumni i nerazumljivi, time što ih ljudi doživljavajukao nepredvidljive, duševno poremećeni ljudi imaju oštećenu društvenost, iistovremeno, simbolički i realno, ugrožavaju društvenost drugih ljudi, životgrupe i život u grupi (Kecmanovic, 2010: 228−233).

Ponašati se po diktatu prirodne selekcije ne znači biti svjestan prirodne se-lekcije, njenih mehanizama i značenja, u evolucionom smislu adaptivnih oblikadjelovanja. Kada stigmatizuju duševno poremećene ljude, i time ih dopunskimarginalizuju (duševnim poremećajem izazvana disfukcionalnost primarnoih marginalizuje), oni koji nisu duševno poremećeni to ne čine zato što stal-no imaju na umu da verbalno i neverbalno ponašanje duševno poremećenihljudi nije adaptabilno u evolucionom smislu. Prema konceptu o evolucionomporijeklu stigme duševnog poremećaja i konceptu o biokulturnom porijeklustigme duševnog poremećaja, oni to čine zato što imaju, u toku evolucije iz-

građenu, neku vrstu kognitivnog mehanizma koji na pomen ili pojavu dušev-no poremećenog aktivira mehanizam stigmatizacije takvog čovjeka.

Učenje stigmatizirajućeg ponašanja

Ako neko od malih nogu vidi i čuje kako se duševno oboljeli u priča-ma odraslih i u medijima prikazuju u izrazito negativnom svjetlu, on zarananauči da stigmatizacijom reaguje na čovjeka sa duševnim poremećajem; onnauči da ga stigmatizacijom drži što dalje od sebe, na što većoj to sigurnijoj

udaljenosti.Osobe sa duševnim poremećajem se u pričama i prepričavanjima, u vje-stima i predstavama ljudi povezuju sa najrazličitijim oblicima negativnog po-našanja. Duševno poremećen čovjek jedna je od prvih, ako ne i prva asocija-cija koja se javlja kada se čuje da je neko učinio određeno djelo koje je teškoobjasniti ili počeo da se ponaša na način koji, najblaže rečeno, zbunjuje i onekoji su ga znali i one koji ga nisu znali: neko je ubio više članova porodice;zapalio je cijelo imanje; za kratko vrijeme proćerdao cijeli imetak; bez vid-ljivog razloga dobar posao i udoban život zamijenio besposlicom, skitnjomi prosjačkim životom; bez vidljivog razloga napravio ozbiljan javni ispad; izljubomore ubio suprugu koja ničim i nikada nije dala razloga za ljubomoru;bez vidljivog razloga digao ruku na sebe; iz čistog mira prekinuo odnose sa




bliskim i znanim optužujući ih da mu potajno rade o glavi; postao opsjednutidejom da je mnogo sposobniji od većine drugih ljudi; stalno se boji, a nisam ne zna čega; ukoči se od straha kada god treba da govori pred iole većim

skupom ljudi, ili da pređe preko bilo kojeg trga; ponavljano i to vrlo često seoglušava o osnovne norme ponašanja, posebno norme međuljudskih odno-sa; prisilno ponavlja određeni broj kretnji čiji se smisao ne da odgonetnuti;insistira na tome da su mu unutrašnji organi truli; očajava zbog grešaka koje je, kako tvrdi, učinio u prošlosti, a da te greške zapravo uopšte nije učinio, itako dalje.

Naučeni da u vinovnicima navedenih i drugih oblika „nestandardnog“, alipo pravilu, negativno vrijednovanog ponašanja, za koje im je teško da nađuobjašnjenje, prepoznaju duševno oboljele, oni koji nisu duševno poremećenistigmatizuju takve ljude. Time utvrđuju stigmu duševnog poremećaja, i istovremeno je šire, jer njihova stigmatizacija „čudnih“ ljudi služi kao uzor dru-gim ljudima, a posebno onim mlađim, kako treba da se odnose prema onimakoji su „sišli-s-uma“.

Stigmatizacija kao vid borbe protiv nereda i smrti

Stigmatizacija duševnog poremećaja se, između ostalog, može shvatiti kao vid borbe protiv nereda i smrti. Oni koji na taj način tumače stigmu dušev-nog poremećaja ukazuju na njene dublje korjene.

Kendal (Kendell: 2004: XXI). misli na ovu funkciju stigme kada, analizi-rajući korjene stigme duševnog poremećaja, pominje njenu uslovljenost du-bljim odrednicama: „Uzroci stigmatizacije su složeni i potiču velikim dijelomiz duboko ukorijenjenih kulturnih stavova prema ludilu, i pretpostavki o pri-rodi duševnog poremećaja“ A Hinšou (Hinshaw, 2007: IX) u istom tonu kažesljedeće: „Mada je priroda duševnog poremećaja takva da čini razumljivimnaše teškoće da sa duševno poremećenom osobom duže vremena empatijskisaosjećamo, nedostatak poštovanja i ljubaznosti prema duševno poremeće-nom ukazuje na dublje osnove (deeper currents) takvog stava“. Takođe, kada

je Britansko ministarstvo zdravlja naložilo grupi stručnjaka da, na osnovupregleda literature, kažu šta utiče na formiranje stavova javnosti prema du-ševnom poremećaju i duševnom zdravlju, oni u sačinjenom izvještaju konsta-tuju da je „strah i odbojnost prema onima koji imaju problema sa duševnimzdravljem potiče iz dubljeg izvora u društvu“ (kurziv autora) (Department ofHealth, 1999).

Kako stigma duševnog poremećaja može da predstavlja vid borbe protivnereda i smrti? Ljudi su mahom svjesni trošnosti i kratkoće života. Zato po-sebno cijene stabilnost oko sebe i u sebi. Ona im pomaže da odagnaju iskon-ski strah od nepostojanosti i privremenosti.

Time što ne poštuju vladajući u najširem smislu ponašajni kod, što imse postupci teško mogu predviđeti, time što se percipiraju kao nerazumni i




nerazumljivi, duševno oboljeli su oličenje nereda, nestabilnosti, dezorganizo- vanosti. Zato oni u ljudima koji nisu duševno poremećeni aktuelizuju strahod raspadanja, trošnosti, od nepostojanja, što se često izjednačava sa smrću.

Prijetnju raspadanja, prijetnju smrti valja odagnati, utišati joj glas, oslabiti je. To je iskonska potreba čovjeka. Stigmatizacija duševno poremećenog jedan je od načina da se smiri ili ukloni prijetnja disfunkcionalnosti, rastakanja, kojadolazi od duševno oboljelih. Time što su stigmatizovani potonji ne prestajubiti izvor prijetnje, ali se i oni i prijetnja koja dolazi od njih drže na udalje-nosti. Stigmatizacijom se duševno oboljeli proglašavaju ljudima koji ne samonisu poželjni medju nama zdravim nego zapravo uopšte nisu dio nas zdravih.

Što svjesno što nesvjesno, ljudi smrt izjednačavaju sa gubitkom kontrole,sa dezorganizacijom i dezintergacijom. Smrt znači narušavanje, pa i iščeza-

vanje, postojeće uglavnom stabilne konstrukcije svijeta. Sa smrću iščezavajuznačenja i vrijednosti na koje se oslanja zgrada života, zgrada naše lične i socijalne egzistencije. Kako primjećuje navedeni Hinšou, često remeteće, nekadaantisocijalne i iracionalne crte ponašanja, način mišljenja i osjećanja duševnooboljelih, sami po sebi ne najavljuju smrt (Hinshaw, 2007: 145). Oni naprostoremete red i stabilnost i nagovještavaju mogućnost da prevlada nered i haos.Time duševno oboljeli podsjećaju duševno zdrave koliko je nestabilna nji-hova psihička ravnoteža; kako mogu svakog časa da, kako se to kaže, izgubepamet ili skrenu s pameti. A gubitak onoga što se naziva pamet doživljava sekao neka vrsta simbolične smrti.

Hipoteza o pravednom svijetu

Prema hipotezi ili teoriji o pravednom svijetu, ljudi su skloni da vjeruju da je svijet praveden. Ako se pak nekom desi neka neprilika, neka nedaća, onito dosta spremno objašnjavaju time što takva osoba nije bolje ni zaslužila jernije dobra, nije na svom mjestu, nije onakva kakva bi trebalo da bude. Ova-kav način rezonovanja pomaže ljudima da sačuvaju sliku o sebi kao dobrim ipravednim (Lerner & Miller, 1978; Lipkus et al., 1996). Sastavni dio ovakvog

načina rezonovanja jeste da se dobrim ljudima događaju samo dobre, a lošimsamo loše stvari, a sve prema vrhovnom principu pravednosti.

Pošto duševni poremećaj nije nešto što bi bilo ko, najblaže rečeno, poželio,osobe sa duševnim poremećajem su izvjesno zaslužile da budu duševno po-remećene. Tako barem misle oni koji imaju sklonost ili potrebu da svijet videkao mjesto na kome vlada pravda. Kratko rečeno, vjerovanje u pravedan svijet vrsta je odbrambene strategije kojoj ljudi pribjegavaju ne bi li se sačuvaliod „loše sudbine“.

Pošto su zaslužili da budu duševno poremećeni, pošto su zaslužili ono što

se dobrim i pravednim ljudima nikada ne događa, duševno oboljele treba sti-gmom (još više) udaljiti od nas, odstraniti ih iz društva (nas) dobrih. Treba ihstigmom (još više) marginalizovati, (još više) obezvrijediti.




Zašto je značajna stigma duševnog poremećaja?

Stigma duševnog poremećaja značajna je zato što ima negativne efekte na:

– duševno poremećene ljude,– njihove porodice i– psihijatrijsku službu.

Izvjesno, značaj stigme duševnog poremećaja proizlazi i iz njene rašire-nosti, odnosno iz toga što je ona globalna i što ne pokazuje trend slabljenja;sasvim suprotno, kako smo vidjeli, posljednjih decenija se čak i pojačava.

Negativni efekti stigme na duševno poremećene ljude

Džonstoun piše da su „duševno poremećeni ljudi među najviše stigma-tizovanim, diskriminisanim, marginalizovanim, hendikepiranim i ranjivimčlanovima nažeg društva“ (Johnstone, 2001). Navešću u gotovo revijalnomobliku na koje sve načine stigma pogađa osobe sa duševnim poremećajem.

Na duševno oboljele se gleda kroz prizmu njihovog identiteta definisanogstigmom, i pritom se zanemaruju njihove individualne osobine. Tako se naosobe sa duševnim poremećajem gleda kao na bića kojima su ozbiljno ošteće-ne sposobnosti i vještine koje su potrebne za život u zajednici. I ne samo to.Duševno poremećeni, smatra se, ometaju i ugrožavaju koliko samu socijalnuinterakciju toliko i aktere socijalnih interakcija. Stoga se duševno poremećeniizbjegavaju i odbacuju, uskraćuju im se ona prava koja imaju oni koji nisustigmatizovani.

U odnosu na duševno neporemećenog, duševno oboljeli ima manje izgle-de da dobije zaposlenje, da zadrži posao ili da bude unaprijeđen na odgo- vornije i bolje plaćeno mjesto (Bordieri & Drehmer, 1986; Dickinson et al.,2003). Stigma otežava duševno oboljelom da nađe partnera, da održi vezu, ilida osnuje bračnu zajednicu. Stigmatizovanom teže daju stan ili kuću u najam(Page, 1995; Page, 1983).

Očekivano, samopercepcija duševno poremećenog čovjeka u značajnojmjeri je uplivisana načinom na koji ga drugi vide. To praktički znači da du-ševno poremećen čovjek gleda na sebe sa sramom i stidom (self-stigma). Ongubi samopoštovanje (Wright et al., 2000). Smanjuje se obim njegovih socijalnih komunikacija (Link et al., 1991). Smanjuje mu se kvalitet života (Ro-senfield, 1997).

Stigma je razlog što osoba sa duševnim poremećajem vidi sebe kao nekogko je bitno drugačiji od drugih, a to praktički uvijek znači manje vrijedan oddrugih (Blankertz, 2001). Posljedično, stigma izaziva ili pojačava njeno osje-

ćanje nemoći i produbljuje njenu socijalnu otuđenost. Ne samo zbog stigme,ali sasvim sigurno dobrim dijelom i zbog stigme, duševno poremećen čovjekpotcenjuje vlastite sposobnosti, povlači se i pati (Corrigan & Watson, 2002).




Negativni efekti stigme duševnog poremećaja na porodice duševno poremećenih ljudi

I porodica duševno oboljelog trpi zbog stigme duševnog poremećaja (Lar-sen & Corrigan, 2008; Lefley, 1989). Porodica trpi ne samo zato što njeničlanovi moraju da posvete posebnu pažnju duševno oboljelom nego i zatošto – zbog raširenog shvatanja da su duševni poremećaji nasljedni – i samiosjećaju teret stigme. Sa duševno poremećenog stigma se prenosi na njegovesrodnike. U socijalnoj komunikaciji sa njima, ljudi im, što otvoreno što pri-kriveno, daju do znanja da ih sažaljevaju i da su uz to zabrinuti za njihovoduševno zdravlje.

Skrećem pažnju čitaoca na raširenu sklonost ljudi da u ponašanju onihkoji su u krvnom srodstvu sa duševno poremećenim, u njihovim pogledima,

načinu njihovog odnosa prema drugim ljudima, u tome kako se izražavaju išta govore, pa čak i kako se oblače, traže „tragove“ ili „nagovještaje“ dušev-nog poremećaja ili, barem, znak neke „ozbiljne neobičnosti“. I ono što tražeobično i nalaze, jer ono što kod drugih ljudi nikada ne bi primijetili kao ne-obično, što će reći „na duševni poremećaj sumnjivo“, kod srodnika duševnoporemećenog čovjeka spremno prepoznaju kao upadljivo, bizarno, neodmje-reno, neprikladno.

Negativni efekti stigme duševnog poremećaja na psihijatrisku službu

Osnovni cilj psihijatrijske službe jeste da se psihijatrijska pomoć pruži što većem broju duševno oboljelih, da im se poveća kvalitet života i da se ospo-sobe da igraju što veći broj socijalnih uloga koje su igrali prije nego što su serazboleli.

Stigma duševnog poremećaja je, kako tvrdi Kendal, najznačajniji izazov nakoji mora da odgovori savremena psihijatrijska služba u mjeri u kojoj stigmaobezvrijeđuje uspjeh koji se postiže u tretmanu pojedinih duševnih bolesnika(Kendell, 2004: XXIII). U istom duhu, Sartorijus i Šulce navode da je stigma

najvažnija prepreka pružanju mentalno zdravstvene zaštite duševno pore-mećenim ljudima i povećanju kvaliteta njihovog života (Sartorius & Schulze,2005: XIII).

Zato što duševno oboljeli na sebe gleda sa sramom i stidom, on često na-stoji da prikrije da je duševno poremećen, što za posljedicu ima da se neradoobraća za pomoć onima koji su u datoj sredini stručno osposobljeni i druš-tveno opunomoćeni da kažu da li je neko duševno poremećen, i ako jeste,da mu pruže svu potrebnu pomoć (Desai et al., 2002). A to, dalje, znači dastigma ima velikog uticaja na to da li će duševno poremećenom blagovreme-

no ili uopšte biti pružena stručna pomoć, što to u nekim slučajevima značii kakva će biti prognoza njegovog poremećaja. Naime, kod nekih duševnihporemećaja prognoza je povoljnija što se prije poduzme liječenje.




Utvrđeno je da manje od jedne trećine duševno poremećenih ljudi traži psi-hijatrijsku pomoć (Regier et al., 1993). Sa sigurnošću se može reći da, poredostalih činilaca i okolnosti koje ometaju one kojima treba psihijatrijska pomoć

da se za pomoć obrate psihijatru, ljudi nerado traže psihijatrijsku pomoć i zbogstigme duševnog poremećaja. Naime, konsultovanje psihijatra u najvećem broju slučajeva ishodi dobijanjem dijagnoze određenog duševnog poremećaja, adijagnostikovani duševni poremećaj prati stigma duševnog poremećaja.

Ovo je prilika da se osvrnem na mišljenje da dijagnostikovati duševni po-remećaj znači stigmatizovati ga, te da, stoga, od nedijagnostikovanja duševnogporemećaja nema boljeg načina da se prevenira stigma duševnog poremećaja.Ne mislim pritom na nepotrebno i neodgovorno korištenje psihijatrijskih dijagnoza (Sartorius, 2002).

Pilgrim i Rodžers tvrde da su – kada je riječ o prevenciji stigme dušev-nog poremećaja i destigmatizaciji duševno poremećenih – psihijatrijska te-orija i praksa, pri čemu misle prvenstveno na psihijatrijsku dijagnostiku, dioproblema, a ne rješenja (Pilgrim & Rogers, 2005). Ova dva posljednja autorase takođe pozivaju na mišljenje korisnika psihijatrijskih usluga, po kojem impsihijatrijska dijagnoza više odmaže nego pomaže. Ovakav odnos prema psi-hijatrijskoj dijagnozi – a dobrim dijelom i prema psihijatrijskoj terapiji – dio je jednog šireg pokreta: postmodernističkog dovođenja u pitanje osnova psi-hijatrije (Bracken & Thomas, 2005), pa (i) zato zavrijeđuje komentar.

Postavljanje dijagnoze bolesti (poremećaja) sastavni je i, rekao bih, bitandio aktivnosti koje se poduzimaju u medicinskim disciplinama, pa i u psihi- jatriji, ali i u kliničkoj psihologiji. Tretmanu prethodi postavljanje dijagnozebolesti (poremećaja). Prvo je teško zamisliti bez drugog.

Utoliko bi se – gledajući iz aspekta uske povezanosti i uslovljenosti dija-gnotikovanja i stigmatizovanja – moglo reći da je dijagnostikovanje nužnozlo. Jeste da je stigma veliko, izuzetno veliko zlo, ali bi bilo neprimjereno dase dijagnostički proces „žrtvuje“ da bi se duševno poremećeni poštedio sti-gme. Ako se odustane od dijagnostikovanja i od tretmana duševno oboljelih,

ukidaju se bitni djelovi psihijatrijske i kliničko-psihološke aktivnosti. U kraj-njoj liniji, ukida se i psihijatrija i klinička psihologija. Ako treba birati izme-đu pomoći koju psihijatri i klinički psiholozi pružaju onima koji su duševnoporemetili i patnje potonjih izazvanih stigmom koja je neizbježna posljedicadijagnoze postavljene od psihijatra ili kliničkog psihologa, opciju „i dijagno-za i stigma“ treba pretpostaviti opciji „ni dijagnoza ni stigma“. Tako nalažemejnstrim psihijatrija. Tome se mišljenju priklanjam ne toliko zato što vjeru- jem da je korist od psihijatrijskog tretmana uvijek veća od štete koju izazivastigma duševnog poremećaja, koliko zato što u velikom broju slučajeva laici

srazmjerno lako prepoznaju da je neko duševno poremećen ili da je najvje-rovatnije duševno poremećen, pa ga posljedično stigmatizuju. Pritom nemabitne razlike u spremnosti da se određena osoba stigmatizuje zavisno od toga




da li su dijagnozu duševnog poremećaja postavili laici ili psihijatrijsko-psiho-loški stručnjaci. Važno je da određeno ponašanje bude (bilo od strane laikaili stručnjaka) identifikovano kao izraz duševnog poremećaja. To je najčešće

dovoljno da bude stigmatizovano.U zaključku opisa nekih osnovnih negativnih posljedica stigmatizacije

osoba sa duševnim poremećajem, istakao bih da su efekti stigmatizacije to-liko brojni i toliko negativni da ima osnova da se tvrdi: prvo − da stigmati-zacija u velikom broju slučajeva uzrokuje pogoršavanje simptoma duševnogporemećaja; i drugo − da stigmatizacija ishodi okolnostima koje povećava- ju vjerovatnoću još veće stigmatizacije. Korigan, jedan od najviše cijenjenihsvetskih naučnika u oblasti izučavanja različitih aspekata stigme duševnogporemećaja, umjesno primjećuje: „Uticaj stigme duševnog poremećaja na ži-

vot pojedinca može da bude isto toliko štetan kao i neposredni efekti samogporemećaja“ (Corigan, 2004). U tom smislu moglo bi se reći da je duševniporemećaj jedan poremećaj, a da je stigmatizovani duševni poremećaj jedanporemećaj više, odnosno dvostruki duševni poremećaj.

Dosadašnji pokušaji prevencije stigme duševnog poremećajai destigmatizacije osoba sa duševnim poremećajem

Destigmatizacija je proces oslobađanja osoba sa duševnim poremećajemod stigme, a prevencija stigmatizacije podrazumijeva mjere čiji je cilj da sestigma ne vezuje za duševni poremećaj, odnosno za osobe sa duševnim po-remećajem. Mada je riječ o dva različita postupka, i prevencija stigmatizacijei destigmatizacija bi da razdvoje stigmu i duševni poremećaj, da duševni po-remećaj oslobode stigme i da ne dozvole da se duševni poremećaj vezuje zastigmu.

Do sada je urađen veliki broj projekata, izvršen veliki broj akcija, podu-zet veliki broj mjera (na primjer, Crisp et al., 2004; Crisp et al., 2005; Estroffet al., 2004; Pinfold et al., 2003; Stuart, 2003) čiji je cilj destigmatizacija i/iliprevencija stigmatizacije duševno oboljelih. Projekti ovakve vrste urađeni suu širokom vremenskom rasponu – od eksperimenta izvršenog u kanadskomnaselju Blekfut (Cumming & Cumming, 1957) do dva posljednja velika projekta − petogodišnjeg projekta „Britanskog udruženja za psihijatriju“, koji jepočeo 1998. godine, a naslovljen je „Mijenjati način razmišljanja: svaka poro-dica u zemlji“ (Crisp et al., 2004). i projekta „Svjetskog psihijatrijskog udru-ženja“, koji je počeo 1999. godine, a nosi naslov „Globalni program ‘Svjetskogpsihijatrijskog udruženja’ protiv stigme i diskriminacije zbog shizofrenije“.Posebnost ovog posljednjeg programa je, između ostalog, u tome što je vre-menski otvoren, što će reći da nije predviđen njegov završetak (Sartorius &Schultze, 2005). Do sada je desetine zemalja pristupilo ovom projektu.




Nijedan od dosadašnjeih programa destigmatizacije i prevencije stigma-tizacije ljudi sa duševnim poremećajem nije ishodio rezultatima koji bi ned- vosmisleno pokazali kako je moguće efikasno i trajno bilo prevenirati stigmu

duševnog poremećaja bilo destigmatizovati ljude sa duševnim poremećajem.Sljedeće mišljenje tačno prikazuje stanje u oblasti destigmatizacije i preven-cije stigmatizacije duševnog poremećaja: „Iako smo iscrpno analizirali nekeod mehanizama koji su u osnovi diskriminacije protiv duševno poremećenih,i mada je evaluacija obrazovnih programa ishodila korisnim zaključcima oplaniranju interevencija čiji je cilj da se smanji stigma koja se vezuje za dušev-nu bolest, mi smo daleko od na dokazu zasnovanim antistigma programima“(Angermeyera & Dietricha, 2006). Isto mišljenje, iste godine, izražava i Tor-nikroft (2006: 181): „Veoma malo se zna o uspješnim intervencijama, čiji jecilj smanjivanje stigme duševnog poremećaja“ .

Do sada su korištene uglavnom tri metode za destigmatizaciju duševnoporemećenih, odnosno prevenciju stigmatizacije osoba sa duševnim poreme-ćajem: obrazovanje, protest protiv stigme i stereotipa o duševnom poremeća- ju i lični kontakt sa duševno poremećenim.

Obrazovanje

Za širenje tačnih informacija o duševnim poremećajima koriste se knjige

pamfleti, videomaterijal, seminari, predavanja, diskusione tribine.Rezultati više studija pokazali su blagotvoran, mada kratkotrajan, efekatedukacije na stavove prema osobama sa duševnim poremećajem (Brockin-gton et al., 1993; Keane, 1990; Corrigan & Penn, 1999). Druge studije supokazale da veća obavještenost ljudi o duševnom poremećaju i osobama saduševnim poremećajem nije praćena promjenom njihovog stava (Gatherer &Reid, 1963; Wahl & Lefkowitz, 1989). Otuda se čini osnovanom tvrdnja da su„daleko od jasnih“ efekti obrazovanja o duševnom poremećaju na stavove iponašanje ljudi prema duševno poremećenim ljudima (Lawrie, 1999).

Kao primjer malog ili nikakvog dometa edukativnih mjera na promjenustava prema osobama sa duševnim poremećajem navode se studije o stavuljudi koji se profesionalno bave zaštitom duševno oboljelih i njihovim liječe-njem. Ne bi trebalo sumnjati u to da budući srednji i viši medicinari, kliničkipsiholozi i psihijatri dobijaju u toku studija tačna obavještenja o tome šta jeduševni poremećaj, kako nastaje, kako se liječi. U svakom slučaju, njihovoznanje o duševnom poremećaju bi trebalo da bude veće od znanja o dušev-nom poremećaju i osobama sa duševnim poremećajem onih koji profesio-nalno nisu upućeni na ovu vrstu bolesnika. Rezultati ispitivanja (Lyons &

Ziviani, 1995; Page, 1980; Scott & Phillip, 1985) stavova kliničkih psihologa,psihijatara, srednjeg i višeg medicinskog kadra prema osobama sa duševnimporemećajem pokazuju da (i) oni imaju negativno stereotipan stav prema




duševnim bolesnicima. Vrijedno je pomena da je u Australiji utvrđeno kakooni koji se po prirodi posla bave osobama sa duševnim poremećajem imajučak negativniji stav prema duševno oboljelim nego opšta populacija (Jorm et

al., 1999). I da ostanemo u Australiji − nakon što je ispitao mišljenje osobasa duševnim poremećajem i članova njihovih porodica o uslugama koje suim pružili zaposleni u oblasti zaštite duševnog zdravlja, Valter je konstatovaosljedeće: „Daleko najveći broj ispitanika rekao da je više bio stigmatizovani diskriminsan od strane onih koji rade u oblasti zaštite mentalnog zdravljanego od bilo koje druge profesionalne grupe“ (Walter, 1998).

Pokazalo se, takođe, da se nakon položenog ispita iz psihijatrije, stavovi studenata medicine prema ljudima sa duševnim poremećajem jedva malopromjene, ili najčešće uopšte ne promjene; drugim riječima, ostanu negativ-

ni, kao što su i stavovi ljekara u cijelini (Buchanan & Bhugra, 1992).Socijalni psiholozi su oskudne efekte obrazovanja o duševnim poremećaji-ma na stav ljudi prema osobama sa duševnim poremećajem protumačili efek-tom stereotipa. Stereotipi su, naime, toliko postojani i otporni na promjenuda se svaka nova informacija o predmetu stereotipa tumači u skladu sa sadr-žajem stereotipa (Fyock & Stangor, 1994; Stangor & McMillan, 1992).

Osim toga, promjena ponašanja ne mora da prati promjenu iskazanogstava prema osobama sa duševnim poremećajem, koju je – tako se barempretpostavlja – izazvao određeni obrazovni program. U tom smislu, Stjuartumjesno primjećuje: „U teoriji, mogućno je zamijeniti netačne predstave u ci-lju smanjivanja stigme i diskriminacije; međutim, pokazalo se da nije moguć-no povećanje znanja ili promjene stavova povezati sa promjenama ponašanjaprema duševno poremećenim ljudima“ (Stuart, 2008).

U vezi sa većom informisanošću stanovništva o duševnim poremećajima,odnosno sa širenjem tačnih informacija o osobama sa duševnim poremeća- jem kao metodom borbe protiv stigmatizacije i diskriminacije duševno obo-ljelih, postavlja se pitanje: šta je tačna informacija o duševno poremećenimljudima? Pošto je, kako smo vidjeli, percepcija duševnog bolesnika kao nera-zumnog, nerazumljivog, nepredvidivog i opasnog, osnovni pokretač procesa

stigmatizacije duševnog poremećaja, tačna informacija koja bi služila sma-njivanju ili uklanjanju stigme duševnog poremećaja bila bi ona informacijaprema kojoj nije tačno da je duševni bolesnik nerazuman, nerazumljiv, ne-predvidiv i opasan.

A da li je ovakva informacija doista tačna? Nije. Verbalno i neverbalnoponašanje duševno poremećenog čovjeka jeste nerazumno i nerazumljivo,ono jeste manje predvidljivo od verbalnog i neverbalnog ponašanja onihkoji nisu duševno poremećeni i utoliko je takvo ponašanje izvor opasnosti. Ako na ovakav način pojmimo šta je tačno, a šta netačno u obavještenjima

o osobama sa duševnim poremćajem, dolaze u pitanje mjere edukacije sta-novništva o duševnom poremećaju kao metodi smanjivanja ili otklanjanjastigme. Opravdano je obavještavanje stanovništva o tome šta se i koliko zna




o porijeklu duševnih poremećaja, o vidovima njihovog tretmana, efikasnostitretmana i vjerovatnoj prognozi konkretne vrste poremećaja. Ali sve ove in-formacije igraju drugorazrednu ulogu u pokretanju i održavanju stigmatizaci-

je i prateće diskriminacije duševno poremećenih ljudi.Još jedna opaska − važno je da se ljudi obavijeste da duševno poremeće-ni ljudi nisu opasni u fizičkom, materijalnom smislu. Takođe, potrebno im je pomoći da razlikuju, s jedne strane, navedenu psiho-socijalno-antropo-lošku vrstu opasnosti koja dolazi od duševnih bolesnika, i, s druge strane,stepen opasnosti od duševnih bolesnika za fizički intetgritet onih koji nisuporemećeni. Naime, u predstavama laika, osobe sa duševnim poremećajemsu opasne (i) zato što više nego duševno zdrave ugrožavaju fizički integritetpotonjih. Da li se ova vrsta opasnosti koja, navodno, dolazi od duševnih bo-lesnika može smatrati realnom? Drugim riječima, da li su osobe sa duševnimporemećajem u toj mjeri ozbiljan izvor opasnosti za fizički integritet duševnozdravih da bi ta njihova karakteristika mogla da bude uzror, ili jedan od uzro-ka, njihove stigmatizacije?

Odnos između duševnog poremećaja i nasilja predmet je brojnih istraživa-nja (na primjer, Arboleda-Florez, 2003; Corrigan & Cooper, 2006; Monahan,2001:33). Ovdje ću se zadovoljiti navođenjem tri tačke zajedničkog saopštenjačetrdeset jednog istraživača, ljudi koje se profesionalne bave duševnim bole-snicima i predstavnika duševnih bolesnika. Saopštenje je sačinjeno na teme-lju analize empirijskih istraživanja odnosa duševnog poremećaja i nasilničkog

ponašanja (Monahan & Arnold, 1996; prema Corrigan i Cooper, 2006). Evo,te tri tačke saopštenja:

– Duševna bolest je slabo povezana sa nasilničkim ponašanjem.– Uprkos tome, ljudi smatraju da su duševna bolest i nasilničko ponaša-

nje jako povezani.– Da bi se ispravila ova nepravda koja se čini osobama sa duševnim po-

remećajem, potrebno je ukloniti stigmu duševnog poremećaja i diskri-minaciju duševnih bolesnika, i pružiti im kvalitetnu zaštitu.

(Autori saopštenja u trećoj tački zamijenjuju uzrok i posljedicu. Nije sti-gma ta koja uslovljava da ljudi smatraju da su duševni poremećaj i opasnost jako povezani, nego je stigma duševnog poremećaja rezultat uvjerenja da po-stoji jaka veza između duševnog poremećaja i opasnosti.)

Dvije prve tačke saopštenja traže odgovor na pitanje o tome zašto postojiočigledan nesrazmjer između objektivno slabe povezanosti duševnog pore-mećaja i nasilničkog ponašanja, sa jedne strane, i subjektivnog uvjerenja ljudida su ove dvije pojave jako povezane, sa druge strane.

Razlog ovog nesrazmjera nalazi se u simboličkoj prijetnji koja dolazi odosoba sa duševnim poremećajem, a koja se, kako sam izložio ranije u tek-stu, ogleda u tome što se duševni bolesnici percipiraju kao nerazumljivi,




nerazumni i nepredvidljivi. Ta vrsta nematerijalne prijetnje transformiše se upredstavama ljudi u uvjerenje da su ljudi sa duševnim poremećajem opasni ufizičkom, u materijalnom smislu. Naime, lakše je vjerovati da su duševni bole-

snici izvor opasnosti za naš fizički integritet, nego objašnjavati sebi i drugimakako nas i zašto ugrožava onaj ko je nerazuman, nerazumljiv i nepredvidiv.Suočavanje sa bićem koje ugrožava našu društvenost, naš koncept o namakao racionalnim bićima, suočavanje, u predstavama i/ili u realnosti, sa po-sebnom vrstom disocijalnosti duševno poremećenog čovjeka (Hinshaw, 2007:143) prevodi se u uvjerenje da nas duševni bolesnici ugrožavaju u fizičkom,materijalnom smislu, u uvjerenje da su takvi bolesnici veći izvor prijetnje zanaš fizički integritet i fizički opstanak, nego što su to duševno zdravi ljudi.„Iako postoje oskudni, odnosno, nedovoljni dokazi da su duševno poremeće-ni ljudi više nasilnici, to jest više opasni nego ostali članovi društva, prisustvo

duševno poremećenih ljudi u zajednici čini ih očiglednom metom društvakoje strahuje da ne dođe do sloma i dezintegracije porodičnih odnosa i mrežeodnosa u široj zajednici“ (Heginbotham, 1998).

Da zaključim: uzrok stigmatizacije ljudi sa duševnim poremećajem nije utome što oni ugrožavaju fizički integritet duševno zdravih, nego u tome štougrožavaju društveno biće čovjeka, društvenost, pa čak i sam osnov zajednice.

Ograničen ili nikakav efekat edukacije na promjenu stava prema osoba-ma sa duševnim poremećajem objašnjava se (Haghighat, 2001) time što sti-gmatizujući stavovi (uostalom, kao i sve druge vrste stavova) imaju tri sloja,tj elementa (kognitivni, afektivni i ponašajni). Uticati samo na kognitivnu, ane i na afektivnu i ponašajnu komponentu, znači dobrim dijelom „promašititemu“ ili, tačnije rečeno, „promašiti metu“. Pomenuti autor posebnu važnostu mogućoj promjeni stavova daje afektivnoj komponentni stava: „Anti-sti-gmatizacija traži vjerovatno nešto dublje od logike. Podučavati ljude da psi-hijatrijski pacijenti nisu opasni i da od njih ne treba zazirati isto je kao kadabiste nekome ko ima fobiju od letenja avionom rekli da je avion sigurno tran-sportno sredstvo, te da se bez straha ukrca u njega.“

Hagigat tvrdi da je strah početna reakcija na osobu sa duševnim poreme-ćajem, s tim što se stigmatizacijom zapravo objašnjava taj i takav strah. Nije,

stoga, zaključuje on, nikakvo čudo što puka tvrdnja, ma koliko puta ponav-ljana, da oni koji boluju od shizofrenije nisu opasni, nema izglede da prekineuspostavljeni odnos između „iskonskog“ straha od osobe sa duševnim po-remećajema i objašnjenja za takav strah u vidu uvjerenja da su osobe sa du-ševnim poremećajem opasne, kojim (tim uvjerenjem i/ili objašnjenjem) ljudidaju smisao strepnji od duševnog bolesnika.

Protest protiv stigmatizovanja osoba sa duševnim poremećajem

Duševno poremećeni ljudi se u medijima često prikazuju u krajnje nega-tivnom svijetlu. Različite društvene organizacije – na primjer, organizacije zazaštitu prava osoba sa duševnim poremećajem – mogu da protestvuju protiv




ovakvog načina prikazivanja duševno oboljelih i da traže da se javno izvineautori „nakaradnog“ predstavljanja duševno oboljelih. Takođe, mogu se orga-nizovati javni protesti na kojima se brane prava duševno poremećenih ljudi i

tražiti da se prestane sa njihovom diskriminacijom.Podaci (Wahl, 1995) o efektima ovakve vrste borbe protiv stigmatizacijeduševno oboljelih ukazuju da se nakon javnih protesta negativno obojene sli-ke i napisi o duševno oboljelim obično povlače iz štampanih ili elektronskihmedija. Međutim, nije rijedak slučaj da potisikivanje stereotipa, nastojanju dase potisnu iz svijesti ishodi, naizgled paradoksalno, njegovim pojačavanjem.Riječ je o fenomenu „povratnog udarca“ (rebound ). Kako dolazi do „povrat-nog udarca“? Borba protiv postojećeg stereotipa iziskuje znatan kognitivninapor. Napor je toliko veliki da dovodi do ozbiljnog smanjivanja (kognitivne)

sposobnosti za prihvatanje novih informacija koje dovode u pitanje osnova-nost konkretnog stereotipa. Rezultat je da pojedinac nastavi da prihvata samoone informacije koje govore o osnovanosti konkretnog stereotipa, kao što ječinio i prije nego što se suočio sa javnim porukama da je neprimjereno „ruž-no“ govoriti o ljudima sa duševnim poremećajem.

Dosta je veliki broj studija čiji rezultati pokazuju da protesti ne smanjujustigmatizirajuće stavove; nekada ih čak i pojačavaju (Corrigan et al., 2001;MacRae et al., 1994; Penn & Corrigan, 2002).

Lični kontakt sa duševno oboljelim

U socijalnoj psihologiji odavno je poznata metoda ličnog kontakta kaonačina smanjivanja predrasuda prema ljudima druge rase ili ljudima drugogetnonacionalnog porijekla, ali i prema svima onima o kojima se imaju pre-drasude. U osnovi ovakvog metodskog postupka jeste vjerovanje da će se čo- vjek kroz lični kontakt sa onima koji su predmet predrasude uvjeriti da oninisu onakvi kakvi se prikazuju u predrasudi, te da će se, posljedično, smanjitiili nestati i predrasuda i diskriminacija prema takvim ljudima. Meta-analiza

rezultata brojnih istraživanja pokazala je da je lični kontakt efikasna metodasmanjivanja predrasuda prema ljudima druge rase ili druge etnonacionalno-sti (Pettigrew i Tropp, 2000).

Jedno su, međutim, rasne predrasude i predrasude prema ljudima drugeetnonacionalnosti, a drugo su predrasude prema duševno poremećenim lju-dima. Neposredan kontakt sa ljudima druge rase ili druge etnonacionalnostimože da pokaže da oni nisu „tako strašni“ kakvim se prikazuju u predrasudiili predrasudom. Što se pak tiče predrasude prema osobama sa duševnim po-remećajem, efekat ličnog kontakta s njima na promjenu negativnog stereotipa

o njima zavisi kada se i gdje s njima uspostavlja kontakt, kada i gdje se sreću ikakve je posljedice na njih ostavio poremećaj: da li je bolesnik u akutnoj faziporemećaja ili u remisiji; da li je „fasada ličnosti“ ostala dobro očuvana ili je




dobrano izmijenjena; da li se bolesnik nalazi u psihijatrijskoj ustanovi ili jeu otvorenoj društvenoj zajednici (na primjer, u parku, u autobusu, u posjetikod nekog znanca ili srodnika).

Nema sumnje da će onaj ko vidi bolesnika u akutnoj fazi poremećaja, analazi se u psihijatrijskoj ustanovi, dobiti sasvim drugačiju sliku o duševnimbolesnicima nego onaj ko sretne duševnog oboljelog koji je u remisiji i koji senalazi u otvorenoj društvenoj zajednici. Isto tako, jedan se utisak o duševnimbolesnicima dobije kada se uspostavi lični kontakt sa bolesnikom koji je u re-misiji, ali ispoljava veliki broj veoma izraženih negativnih simptoma shizofre-nog poremećaja, a drugi ako se uspostavi lični kontakt sa nekim ko boluje odshizoafektivnog poremećaja u remisji i ima jedva vidljive negativne simpto-me, ili ih uopšte nema. Osim toga, jedna će se slika o duševno poremećenim

ljudima dobiti ako se ostvari lični kontakt sa bolesnikom koji se nalazi u sraz-mjerno dobrom psihičkom, ali jako lošem socijalnom stanju (nema stalnoprebivalište, potuca se od nemila do nedraga sa plastičnm kesama u rukama,zapušten, u prnjama), a druga ako se kontakt uspostavi sa bolesnikom koji se,uz snažnu socijalnu podršku, nalazi u porodici, koji je uredne spoljašnjosti ikoji redovno održava higijenu. Konačno, zaključak o tome kakvi su „zapravo“duševno poremećeni ljudi velikim dijelom zavisi i od toga da li se lični kon-takt ostvaruje sa psihotičnim ili nepsihotičnim bolesnikom.

Prema tome, da bi lični kontakt (upoznavanje) sa duševno oboljelim ubla-

žio ili uklonio predrasude koje postoje o njima, moraju biti zadovoljeni mno-gi uslovi. Pritom, ostaje otvoreno pitanje da li je prava (istinita, realna) slikao duševno oboljelim ona slika koju pruža psihotičan čovjek koji se nalazi ustabilnoj dugotrajnoj remisiji i koji je socijalno primjereno zbrinut, ili ona sli-ka koju pruža psihotičan čovjek koji se nalazi u akutnoj fazi poremećaja, koji je agresivan ili mutističan, koji je socijalno potpuno zapušten i koji se moraprisilno smjestiti u psihijatrijsku ustanovu zatvorenog tipa.

Prilikom ispitivanja uticaja koji lični kontak sa duševnim bilesnikom imana formiranje stavova prema duševno oboljelom, važno je imati u vidu sve

navedene okolnosti (Couture & Penn, 2003). Ovi autori su pregledali radoveo uticaju ličnog kontakta sa duševno oboljelim na stav prema duševno po-remećenim ljudima. Rezultati većine studija ukazuju na to da lični kontaktumanjuje stigmatizirajuće stavove prema osobama sa duševnim poremećajemMeđutim, kako ističu navedeni autori, najveći broj radova nije urađen na me-todski ispravan način – između ostalog, nije uzeta u obzir priroda kontakta saduševno poremećenom osobom, to jest nije uzeto u obzir u kojim je okolno-stima ostvaren kontakt s njom.

Na kraju ovog osvrta na metode destigmatizacije i prevencije stigme du-

ševnog poremaćaja, kao i analize učinka njihove primjene postavlja se slje-deće pitanje: čak i da primjena rečenih metoda (edukacija, protest, lični kon-takt) u najvećem broju slučajeva ishodi (dugoročnim ili trajnim) slabljenjem




ili uklanjanjem stigmatizirajućeg stava prema duševno oboljelim, kakav efekattakve metode mogu da imaju na velike kolektive, na primjer na čitave narode, jer je očigledno da destigmatizacija i prevencija stigme duševnog poremećaja

ima smisla tek onda ako najveći broj ljudi (grada, zajednice, države) počneda destigmatizuje duševno poremećene. To pitanje su postavili Korigan i Gelb(Corrigan & Gelb, 2006). Tii autori na samom početku rada o kome je riječpišu da „istraživanja sugerišu da bi tri pristupa (protest, edukacija i lični kon-takt) mogla da smanje stigmu duševnog poremećaja“. Oni, dakle, kažu da nijeizvjesno da tri rečene metode uklanjaju stigmu, već samo da bi mogle da sma-nje stigmu. Drugo, oni ne pominju uklanjanje, nego samo smanjivanje stigme.

I još nešto: lični kontakt je jednostavno neprimjenjiv metodski postupakkada je riječ o programima destigmatizacije i prevencije stigmatizacije dušev-

no oboljelih, čija bi meta bila velike populacije.

Tvrdnje da nema razlike između duševnog poremećaja i fizičkog oboljenja

U današnje vrijeme ne stigmatizuju se oni koji boluju od neke fizičke bole-sti, osim sasvim rijetko, na primjer u slučaju side. Pošto se ne stigmatizuju onikoji boluju od različitih fizičkih bolesti, jedan od načina da se prevenira sti-gma duševnog poremećaja i destigmatizuju duševno oboljeli bio bi da se tvrdida nema razlike između osoba sa duševnim poremećajem i fizički oboljelih.

Drugim riječima, pošto nema razlike između duševnih poremećaja i fizičkihbolesti, a potonji nisu predmet stigmatizacije, nema razloga ni da se prvi sti-gmatizuju. (Zanimljivo je da izjednačavanje duševnih poremećaja i fizičkihoboljenja ne vodi ka donošenju suprotnog zaključka: pošto nema razlike izme-đu duševnih poremećaja i fizičkih oboljenja, očekivano bi bilo da se stigmati-zuju fizički oboljeli na isti način kao što se stigmatizuju duševno oboljeli.)

Ove vrste pokušaja da se ukloni stigma duševnog poremećaja dolaze, iz-među ostalog, sa „najvišeg mjesta“. Tako, na primjer, u raspravi u britanskomparlamentu koja je prethodila donošenju čuvenog Zakona o tretmanu dušev-

no poremećenih, 1930. godine, Dr. V. Davies istakao je sljedeće: „Mi želimo dapromijenimo stav javnosti o tome šta je duševni poremećaj. Na takav pore-mećaj treba gledati na isti način na koji se gleda na fizičku bolest i javnost tre-ba da prihvati da se duševni poremećaj može tretirati, uz nadu u poboljšanjestanja poremećenog“ (Parliamentary Debates, 1931).

Sa druge strane Atlantika, godine 1999, tadašnji predsjednik SjedinjenihAmeričkih Država, William Clinton izjavio je: „Duševna bolest, isto kao fi-zička bolest, može da se tačno dijagnostikuje i uspješno tretira“ (Office of thePress Secretary of the President of the United States, 1999).

Osim što su navedene tvrdnje netačne – prvo, razlike između duševnih po-remećaja i fizičkih oboljenja daleko su brojnije od njihovih sličnosti, i drugo,duševni poremećaji ne mogu da se tačno dijagnostikuju i uspješno tretiraju –




one su i naivne. Naime, nikakvim izjavama, dekretima i proglasima ne moguse ljudi ubijediti da nema razlike između duševno poremećenih i fizički obo-ljelih ljudi i da je posrijedi jedna te ista vrsta poremećaja. Između ostalih,

Hezlam izražava duboku sumnju u moć biomedicinskog modela duševnogporemećaja, jer je očigledno da se u osnovi izjednačavanja duševnog poreme-ćaja i fizičkog oboljenja nalazi biomedicinski koncept o duševnom poremeća- ju, koji teži da ukloni stigmu duševnog poremećaja: „Čak i ako bi ljudi počelida na duševni poremećaj gledaju kao na fizičku bolest, kao što je na primjerdijabetes, odnosno kao na bolest koju izaziva hemijski poremećaj poznatoguzroka, a koji je izvan individualne kontrole, ostale bi nepromijenjene onekarakteristike duševno poremećenih ljudi koje dovode do stigmatizacije tihljudi. Duševni poremećaj bi zadržao svoju empirijski nedokazanu povezanostsa nasiljem, kao i nepredvidljivost i nerazumljivost koje od pamtivijeka čineludilo remetećim činiocem“ (moj kurziv; Haslam, 2000).

Pozivajući se na rezultate značajnog broja radova, Rid i Hezlam iznosetvrdnju da vjerovanje u isključivo ili prevashodno biološko porijeklo dušev-nog poremećaja pojačava stigmu duševnog poremećaja (Read & Haslam,2005: 138−141). Sa vjerovanjem u biološko porijeklo duševnog poremećajaide ne samo vjerovanje da je duševni poremećaj nepromjenjiv, i da onaj ko jeduševno poremećan ne može ništa da učini da bi poboljšao svoje stanje negoi mišljenje da su duševno poremećeni ljudi biološki različiti, maltene posebna vrsta ljudi, što opet ima za posljedicu još jače distanciranje od tih ljudi, njihovo marginalizovanje i njihovu diskriminaciju.

Rezultati najnovijih ispitivanja o uticaju shvatanja da su „veliki depresivniporemećaj“ i alkoholizam neurobiološkog porekla na stigmatizirajući odnososoba sa duševnim poremećajima takođe pokazuju da su oni koji vjeruju dasu ovi ozbiljni duševni premećaji uslovljeni neurobiološkim činiocima višeskloni da stigmatizuju osobe sa navedenim poremećajima od onih koji nedijele njihovo mišljenje o porijeklu „velike depresije“ i alkoholizma (Pescoso-lido et al., 2010).

Zašto je stigma duševnog poremaćaja otporna na promjenu?

Iz dosadašnjeg izlaganja vidljivo je da je stigma duševnog poremećaja ra-širena, da je veoma značajna za osobe sa duševnim poremećajem, njihoveporodice, i za psihijatrijsku službu, te da je otporna na promjenu.

Zašto je stigma duševnog poremećaja otporna na promjenu?

Odgovor na ovo pitanje treba tražiti u činiocima i okolnostima koje najvišedoprinose pojavi i trajanju ove vrste stigme. Rekao sam da negativni stereotipo duševno oboljelim – ako već nije isto što i stigma duševnog poremećaja –




pojačava i učvršćuje stigmu duševnog poremećaja. Negativni sterotip o du-ševno oboljelim najodgovorniji je ya to što je stigma duševnog poremećajaotporna na promjenu. Kažem − najodgovorniji jer i svi ostali činioci i okol-

nosti koji su izvor stigme duševnog poremećaja obezbjeđuju njenu dugovječ-nost. Zato ću sada potcrtati te činioce i okolnosti i ukazati na to zašto ih jeteško promijeniti.

Više puta samo istakao da se osoba sa duševnim poremećajem doživljavakao opasna zato što se percipira kao nerazumna, nerazumljiva i nepredvidljiva.Ona ugrožava društvenost. U knjizi Društveni korijeni psihijatrije (1978: 39−46)objasnio sam da pod pojmom društvenost podrazumijevam propisan, standar-dan način komunikacije među članovima date zajednice, koja se uredno odvijazahvaljujući prije svega tome što pripadnici date zajednice daju isto značenje

simbolima kojima se najčešće služe; drugim riječima, što se podrazumijevada svi članovi date zajednice koriste iste komunikacione kodove. Usvajanje ipoštovanje društvenosti u rečenom značenju od strane članova zajednice jesteuslov postojanja date zajednice, kao što je i uslov društvene egzistencije svakogpojedinog člana zajednice. Onaj ko iz bilo kojeg razloga nije usvojio društve-nost ili ju je djelomično ili potpuno izgubio, bilo da mu je narušena mimo nje-gove volje ili je on sam svjesno, namjerno odbacuje, teško može da učestvuje udruštvenom životu; u svakom slučaju, teže nego oni kojima su usvojili društve-nost, to jest oni kojima društvenost nije narušena, ili je sami voljno ne nastoje

odbaciti. Društvenost – iz prethodno rečenog jasno proilazi – može da budedjelomično ili, znatno rjeđe, potpuno oštećena, narušena.

Osoba sa duševnim poremećajem remeti postojeći red i odnose u svije-tu (Fabrega, 1991). Duševni poremećaj narušava individualnu društvenost.On se, moglo bi se reći, ispoljava, između ostalog, kroz narušenu društve-nost ili narušenom društvenošću. Zato se osoba sa duševnim poremećajemdoživljava kao nerazumna i nerazumljiva, a to praktički znači i nepredvidivai opasna. Ona se doživljava kao opasna i zato što oni koji nisu duševno po-remećeni ne mogu da proniknu – zbog straha od nepoznatog – u značenje verbalnog i neverbalnog izraza osoba sa duševnim poremećajem, u značenjesimbola koje one koriste, u njihov komunikacioni kod. Takva je fenomenskapriroda duševnog poremećaja, odnosno osobe sa duševnim poremećajem, iona se neće, jer ne može, izmijeniti. Utoliko ona obebjeđuje dugovječnost sti-gme duševnog poremećaja.

Takođe, osobe sa duševnim poremećajem doživljavaju se kao opasne izato što, kako se vjeruje, onaj ko je nepredvidiv ne može da kontroliše im-pulse, što će reći da ne može da kontroliše samog sebe. A od onoga ko ne

može da kontroliše sebe ne može se očekivati ništa dobro: „Odgovori dušev-no poremećenih ljudi na obične socijalne podsticaje i očekivanja čudni su inerviraju ljude. Stoga, njihovi prijatelji, susjedi i srodnici ne mogu (više) da se




poistovjete s njima, niti da razumiju zašto se oni tako ponašaju. Ovaj gubitaksposobnosti identifikacije i empatičnog uživljavanja u duševno poremećenogčovjeka ima bitnu ulogu u pokretanju procesa stigmatizacije. Njega pojačava

nemir koji u nama izaziva suočavanje sa ludilom. Za naše samopoštovanje isamopouzdanje bitan je naš koncept o nama samima kao racionalnim bići-ma koja su vođena razumom i inteligencijom. Izuzetno uznemirava susret saljudskim bićem koje je izgubilo razum i čije ponašanje nije (više) racionalno“(Kendell, 2004: XXIII). Ne vidim kako bi se ukinula ili obezvrijedila percep-cija duševno oboljelih kao nerazumnih; kako bi se oni prestali posmatrati kaosuprotnost duševno zdravim koji su „čuvari racionalnog“, „čuvari razuma“.

Konačno, duševno poremećen čovjek podsjeća one koji su duševno ne-poremećeni na to šta bi se i njima moglo desiti, kako bi i oni sami mogli

„sići-s-uma“. A strah od ludila, strah od, kako se to kaže, gubitka pameti,univerzalan je strah. Ne vidim ni kako bi ova vrsta straha mogla prestati bitiuniverzalna i kako bi ona mogla da iščezne.

Stigma duševnog poremećaja služi odbrani od navedene opasnosti dušev-nog poremećaja. Ona uspostavlja granicu („odbrambeni zid“) između dušev-no neporemećenih i duševno poremećenih, jer stigmatizovati znači povući jasnu razliku između „nas“ i „njih“. „Stigmatzovati nekoga krajnje je pragma-tičan, čak taktički smislen odgovor na registrovane prijetnje, realne opasnostii strah od nepoznatog. To je ono što stigmu čini tako opasnom, trajnom i

otpornom na promjenu. Onome ko je stigmatizovan, stigma uvećava patnju.Za onoga ko stigmatizuje, stigma je, čini se, efektan i prirodan odgovor kojinije samo akt samoočuvanja ili psihičke odbrane nego takođe potiče iz egzi-stencijalnog i moralnog iskustva pojedinca da je izložen prijetnji, odnosno da je ugrožen“ (Yang et al., 2007).

A sada, ukratko, o ulozi negativnog stereotipa u obezbjeđivanju dugovječ-nosti stigme duševnog poremećaja. Negativni stereotipi o duševnom pore-mećaju i duševno oboljelim objašnjavaju i opravdavaju negativne stavove iemocije prema ljudima sa duševnim poremećajem i diskriminaciju tih ljudi.

Stereotipi su, rekao bih, noseći, gradivni elementi stigme.Negativan stereotip o duševnom poremećaju ima mnoge funkcije koje tu

vrstu stereotipa čini otpornim na promjenu. On ljudima pomaže da vjerujuda su bolji od drugih (uljepšavanje slike o sebi − nismo kao duševno poreme-ćeni); da je njihova grupa dobra (uljepšavanje socijalnog identiteta pripada- juće grupe − nismo kao duševno poremećeni, koji ne pripadaju našoj grupi);da su korektni i da zaslužuju svako dobro (pošto smo pravedni, ne možemoduševno poremetiti; to se dešava onima koji su nepravedni). Takođe, kada sekoriste stereotipima, ljudi brzo, automatski, bez ikakvog posebnog misaonogangažmana, procjenjuju druge oko sebe, one s kojima se sreću. Takav načinprocjene drugih svojstven je i drag ljudima: „Postoji opšta sklonost ljudi da




tumače značenje ponašanja koje se ne da lako objasniti na način koji je sao-bražen stereotipnim uopštavanjima“ (Otati et al., 2006: 111).

Stereotipi su, prema tome, ne samo visoko funkcionalni kao elementi ko-

gnitivnog procesa (kada mislimo, mi kategorišemo, a kada kategorišemo, mistereotipizujemo) nego su i kognitivna kratica. Stereotipi se dobrim dijelomautomatski aktiviraju na sam pomen određenog predmeta; u slučaju stereoti-pa duševnog poremećaja, na pomen duševno poremećenog čovjeka (Oliner,http://adam.oliner.net/comp/stereotyping.html). Najveći broj ljudi ovu vrstukognitivne kratice pretpostavlja kognitivnom naporu, koji iziskuje potpunijeupoznavanje sa određenim čovjekom, predmetom ili pojavom, tako što sa-gledava sve ili većinu njegovih različitih strana. I to je jedan od razloga zaštostereotipi, uključujući i negativni stereotip duševnog poremećaja, traju i zašto

su otporni na promjenu.Karakteristike stereotipa stalno ga potvrđuju i utvrđuju. Da podsjetim,

stereotipom se objekt stereotipa pojednostavljuje. Eliminiše se složenoststvarnosti koja bi mogla da dovede u pitanje stereotip; insistira se na tomeda su svi članovi određene kategorije isti, čime se eliminiše mogućnost dase ukazivanjem na različitost pojedinih članova određene kategorije, dove-de u pitanje i ospori istinitost sadržaja stereotipa. Selektivnom percepcijomi selektivnim memorisanjem iz perceptivnog kruga i iz sjećanja, udaljuju se

svi oni elementi koji bi mogli da dovedu u pitanje opravdanost sadržaja ste-reotipa. Zapaža se i u pamćenje doziva samo samo ono što odgovara sadržajustereotipa: „zato što uobličavaju interpretacije, što utiču na to kako se i čegasjećamo i zato što sistematično usmjeravaju naša očekivanja i zaključke, stere-otipi sami sebe održavaju“ (Trope & Thompson, 1997).

Stereotipi se održavaju i zato što su funkcionalni i sa individualnog i sakolektivnog stanovišta. Na primjer, negativan stereotip o duševnom poreme-ćaju, kao i stigma o duševnom poremećaju, ima, između ostalih, funkciju dr-žanja duševno poremećenih ljudi na bezbjednoj udaljenosti. I što su stereotipi

u individualnom i socijalnom smislu više funkcionalni, veća je vjerovatnoćada će strukturisati i da će trajati (Biernat & Dovidio, 2000: 108).

Valja dodati da stereotipe koji su u službi kolektivnih ciljeva, a to je slučajupravo sa negativnim stereotipom duševnog poremećaja, najčešće dijeli većinačlanova zajednice. Takvi stereotipi dobijaju maltene karakter norme, što ih do-punski učvršćuje i čini otpornim na promjenu (Biernat & Dovidio, 2000: 111).

Svi rečeni činioci i okolnosti, a prije svega funkcije stigme i negativnogstereotipa o duševnom poremećaju, čine stigmu duševnog poremećaja otpor-

nom na promjenu. Konačno, činjenica da stereotipi sami sebe održavaju i po- jačavaju takođe spriječava ublažavanje ili uklanjanje stereotipa o duševnomporemećaju.




Zaključak

Čini se da je stigma duševnog poremećaja stara koliko i duševni poreme-ćaj. Ona je raširena u svim slojevima stanovništva, i u svim zemljama. Pove-ćanje i širenje znanja o duševnim poremećajima, u posljednjih pedeset godi-na, nije pratilo smanjivanje stigme duševnog poremećaja. Ima indicija da se,u rečenom periodu, stigma čak pojačala.

Stigma, osnosno negativan stereotip o duševnom poremećaju imaju izu-zetno negativan efekat na duševno poremećene ljude, članove njihovih po-rodica i psihijatrijsku službu. Socijalno distona priroda simptoma duševnogporemećaja, a posebno percepcija duševno poremećenih osoba kao nerazu-mnih, nerazumljivih i nepredvidivih, osnovni je izvor stigme i negativnogstereotipa duševnog poremećaja. Stigma, odnosnoi negativan stereotip du-ševnog poremećaja odbrambena su strategija protiv rečenih, diskreditujućihkarakteristika duševno poremećenih ljudi, koje duševno neporemećeni ljudidoživljavaju kao ugrožavajuće i opasne. Ta i takva odbrambena strategija imakarakter društvene norme (moj kurziv; Overton & Medina, 2009).

Promjena značenja simptoma, to jest značenja simptoma kojim se izražavaduševni poremećaj, a to praktički znači promjena njihovog efekta na pojedin-ce i grupe u kojima čovjek živi, osnovni je uslov smanjivanja ili uklanjanjastigme i negativnog stereotipa o duševnom poremećaju. Teško je predstavitisituaciju u kojoj simptomi duševnog poremećaja nemaju rečene efekte na po- jedince i njihove pripadajuće grupe, odnosno na društvo.

Fenomenska priroda duševnog poremećaja, njegovo društveno značenjene može se promijeniti. Manje promjene kliničke slike i toka pojedinih po-remećaja u toku posljednjih sto ili dvjesta godina nisu promijenili i ne mogupromijeniti fenomensku prirodu duševnog poremećaja i njegovo značenje. Toneće učiniti ni eventualno pronalaženje uzroka duševnih poremećaja i njihovefikasan tretman. Prema tome, razlozi za percepciju navedenih karakteristikaduševnog poremećaja kao diskreditujućih neće, jer ne mogu, iščeznuti.

Nije mi bila namjera da ovim tekstom obeshrabrim one koji, posredno ilineposredno, nastoje da ublaže efekte stigme, da razdvoje duševni poremećaji stigmu duševnog poremećaja. Još manje mi je bila namjera da pokažem danjihovi napori nisu osnovani i dobrodošli. Želio sam da njima i svima oni-ma koji se sreću sa stigmom duševnog poremećaja i trpe, i to ozbiljno trpezbog nje, a to su prvenstveno duševno poremećeni ljudi i članovi njihovihporodica, ukažem na to kako nastaje stigma duševnog poremećaja i zašto ikako oni koji nisu duševno poremećeni ne mogu da ne stigmatizuju one koji suduševno poremećeni. Utoliko smatram posve neosnovanom nedavno iznesenutvrdnju Makgorija, koji je stekao svjetsku slavu radovima o ranom tretmanushizofrenije, da su dani stigme duševnog poremećaja odbrojani (McGorrya,2010). Peskolido i saradnici, koji su godinama izučavali stigmu duševnog




poremećaja, nedavno su iznijeli mišljenje da kampanje i projekti namijenjeniborbi protiv stigme duševnog poremećaja iziskuju nove vizije, nove pravcemoguće promjene, i ponovo promišljanje onoga što uslovljava pojavu stigme

duševnog poremećaja i što bi je moglo smanjiti (Pescolido et al., 2010). Upra- vo ponovno promišljanje onoga što uslovljava stigmu duševnog poremećajaupućuje na ograničene mogućnosti njenog smanjivanja.

Reference

Angermeyer, M. C., & Dietrich, S. (2006). Public beliefs about and attitudes towardspeople with mental illness: a review of popular studies. Acta Psychiatrica Scan-dinavica, 133, 163−179.

Angermeyer, M. C., & Matschinger, H. (1997). Social distance towards the mentallyill: results of representative surveys in the Federal Republic of Germany. Psycho-logical Medicine, 27, 131−141.

Arboleda-Florez, J. (2003). Guest Editorial: Considerations on the stigma of mentalillness. Canadian Journal of Psychiatry , 48, 645−650.

Bentz, W. K., Edgerton, W. K., and Kherlopian, M. (1969). Perception of mental illne-ss among people in a rural area. Mental Hygiene, 53, 459−465.

Biernat, M., and Dovidio, J.F. (2000) Stigma and stereotypes. U T. F. Heatherton, R.E. Kleck, M. R. Heble et al. (Eds.) The social psychology of stigma (pp. 88−125).New York, Guilford Press.

Blankertz, L. (2001). Cognitive components of self-esteem for individuals with severemental illness. American Journal of Orthopsychiatry, 71 , 99−106.Bordieri, J., & Drehmer, D. (1986). Hiring decision for disabled workers: looking at

the cause. Journal of Applied Social Psychology, 16, 197−208.Bracken, P., & Thomas, P. (2005). Postpsychiatry. Mental health in a postmodern world .

Oxford (UK): Oxford University Press.Brockington, I. F., Hall, P., Levings, J. et al. (1993) The community’s tolerance of the

mentally ill. British Journal of Psychiatry, 162 , 93−99.

Byrne, P. (2001) Psychiatric stigma. British Journal of Psychiatry , 178, 281−284.Buchanan, A., & Bhugra, D. (1992) Attitude of the medical profession to psychiatry.

Acta Psychiatrica Scandinavica, 85 , 1−5.Campbell, D. T. (1983). Two distinct routes beyond kin selection to ultrasociality. U

D. Bridgeman (Ed.) The nature of prosocial development: Theories and strategies(pp. 11−41). New York, Academic Press.

Corrigan, P. W. (2004). How stigma intereferes with mental health. American Psycho-logist, 59, 614−625.

Corrigan, P. W., & Cooper, A. E. (2006). Mental illness and dangerousness: Fact ormisperception, and implications for stigma. U P. W. Corrigan (Ed.) On the stigma of mental illness (str. 165−179). Washington, DC, American Psychological

Association.Corrigan, P. W., & Gelb, B. (2006). Three programs that use mass approaches to chall-enge the stigma of mental illness. Psychiatric Services, 57 , 393−398.




Corrigan, P. W., & Penn, D. L. (1999). Lessons from social psychology on discreditingpsychiatric stigma. American Psychologist, 54 , 765−776.

Corrigan, P. W., River, L., Lundin, R. K. et al. (2001). Three strategies for changingattributions about severe mental illness. Schizophrenia Bulletin, 27 , 187−195.

Corrigan, P. W., & Watson, A. C. (2002). The paradox of self-esteem and mental ill-ness. Clinical Psychology: Science and Practice, 9 , 35−53.

Couture, S., & Penn, D. (2003) Interpersonal contact and the stigma of mental illness:A review of the literature. Journal of Mental Health, 12 , 291−305.

Crisp, A. H. (2004). Every family in the land. Understanding prejudice and discrimina-tion agains people with mental illness. London: The Royal Society of Medicine.

Crisp, A. H., Cowan, L., and Hart , D. (2004) The College’s anti-stigma campaign,1998−2003: A shortened version of the concluding report. Psychiatric Bulletin,28 , 133−136.

Crisp, A. H., Gelda, M. G., Rix, S. et al. (2000). Stigmatization of people with mentalillness. British Journal of Psychiatry, 177, 4−7.Crisp, A., Gelder, M., Goddard, E. et al. (2005). Stigmatization of people with mental

illness: a follow-up study within changing minds campaign of the Royal Collegeof Psychiatrists. World Psychiatry, 4 , 104−113.

Crocker, J., Major, B., and Steele, C. (1998). Social stigma. U D. Gilbert, S. T. Fiske,& G. Lindzey (ur.) Handbook of social psychology, fourth edition , (str. 504−552).Boston, McGraww-Hill.

Cumming, E., & Cumming, J. (1957). Closed ranks. An experiment in mental healtheducation. Cambridge, MA: Harvard University Press.

Department of Health (1999). General public attitude to mental health/illness. COIRef. RS 4206. London: Central Office of Information.

Desai, M. M., Rosenheck, R. A., Druss, B. G. et al. (2002). Mental disorders and qua-lity of care among postacute myocardial infarction outpatients. Journal of Nervo-us and Mental Disease, 190 , 51−53.

Duckitt, J. (2003). Prejudice and intergroup hostility. U D. O. Sears, L. Huddy & R.Jervis (Eds.) Oxford Handbook of Political Psychology . Oxford (UK): Oxford Uni-

versity Press.Estroff, S. E., Penn, D. L., and Toporek, J. R. (2004). From stigma to discrimination:

an analysis of community efforts to reduce the negative consequences of havingpsychiatric disorder and label. Schizophrenia Bulletin, 30 , 493−450.

Gatherer, A., & Reid, J. J. A. (1963). Public attitudes and mental health education.Northampton: Northamptom mental health project.

Goffman, E. (1963). Stigma. Notes on the management of spoiled identity . EnglewoodCliffs, NJ, Prentice-Hall.

Gray, A. J. (2001). Attitudes of the public to mental health. Mental health and religio-us culture, 4 , 71−79.

Green, G., Hayes, C., Dickinson, D. et al. (2003). A mental users perspective to sti-gmatization. Journal of Mental Health, 12 , 223−234.

Green E. D., McCornick, A. I., Walkey, H. F. et al. (1987). Community attitude tomental illness in New Zealand twenty two years on. Social Science and Medicine,24, 417−422.




Gureje, O., Lasebikan, V. O., Ephraim-Oluwanguna, O. et al. (2005). Communitystudy of knowledge of and attitude to mental illness in Nigeria. British Journal ofPsychiatry, 186 , 434−441.

Haghighat, R. (2001). A unitar y theory of stigmatization. British Journal of Psychiatry,178 , 207−215.

Hasslam, N. (2000). Psychiatric categories as natural kinds: Essentialist thinking abo-ut mental disorder. Social Research, 67, 1031−1058.

Heginbotham, C. (1998). UK mental health policy can alter the stigma of mentalillness. Lancet, 352 , 1052−1053.

Hinshaw, S. P. (2007). The mark of shame: Stigma of mental illness and an agenda forchange. Oxford, Oxford University Press.

Fabrega, H. Jr. (1991). The culture and history of psychiatric stigma in early modernand modern western societies: A review of the recent literature. Comprehensive

Psychiatry, 32 , 97−119.Falk, G. (2001). Stigma: how to treat outsiders. New York: Prometheus.Frankel, F. (1975). What’s a name? The ‘mental health’ euphemism and the consenqu-

ences of denial. Hospital and Community Psychiatry, 26, 104−106.Fyock, J., & Stangor, C. (1994). The role of memory biases in stereotype maintenance.

British Journal of Social Psychology, 33, 331−343.Johnstone, M. J. (2001). Stigma, social justice and the rights of the mentally ill: Chall-

enging the status quo. Australian and New Zealand Journal of Psychiatry, 10 ,200−209.

Jorm, A. F. (2000). Mental health literacy – Public knowledge and beliefs about men-

tal disorders. British Journal of Psychiatry, 177, 396−401.Jorm, A.F., Korten, A.E., Jacomb, P.A. et al. (1999). Attitudes towards people with a

mental disorder: a survey of the Australian public and health professionals. Au-stralian and New Zealand Journal of Psychiatry, 33, 77−83.

Jorm, A. F., & Oh, E. 2009. Desire for social distance from people with mental disor-ders: a review. Australian and New Zealand Journal of Psychiatry, 43, 183−200.

Keane, M. (1990). Contemporary beliefs about mental illness among medical students:Implications for education and practice. Academic Psychiatry, 14 , 172−177.

Kecmanović, D. (1978) Društveni korijeni psihijatrije. Beograd: Nolit.Kecmanovic, D. (2010). Controversies and dilemmas in contemporary psychiatry .

Brunswick, NJ-London: Transaction Publishers.Kendell, R. E. (2004). Foreword. Why stigma matters? U A. H. Crisp (ur.) Every family

in the land. Understanding prejudice and discrimination against people with men-tal illness (str. XXIII). Rev. Edition. London: The Royal Society of Medicine.

Kurzban, R. R., & Leary, R. L. (2001) Evolutionary origins of stigmatization: The fun-ctions of social exclusion. Psychological Bulletin, 127, 187−208.

Lai, Y. M., Hong, C. P. & Chee, C. Y. (2001). Stigma of mental illness. Singapore Me-dical Journal, 42 , 111−114.

Larsen, J. E., & Corrigan, P. (2008). The stigma of family with mental illness. Acade-mic Psychiatry, 32 , 87−91.

Lawrie, S. M. (1999). Editorial. Stigmatisation of psychiatric disorder. Psychiatric Bu-lletin, 23 , 129−131.




Lee, S., Lee, M. T., Chin, M. Y. et al. (2005). Experience of social stigma by peoplewith schizophrenia. British Journal of Psychiatry, 186 , 153−157.

Leff, J., & Warner, J. (2006). Social inclusion of people with mental illness. Cambridge,Cambridge University Press.

Lefley, H. P. (1989). Family burden and family stigma in major mental illness. Ameri-can Psychologist, 44 , 550−560.

Lerner, M. J., & Miller, D. T. (1978). Just world research and the attribution process:looking back and ahead. Psychological Bulletin, 85, 1030−1051.

Link, B. G., Cullen, F. T., Struening, E. et al. (1989). A modified labelling theoryapproach to mental disorders: an empirical asessement. American SociologicalReview, 54, 400−423.

Link, B. G., Mirotzink, J., & Cullen, F. T. (1991). The effectiveness of stigma copingorientations: can negative consequences of mental illness labeling can be avoi-

ded? Journal of Healh and Social Behavior, 32 , 302−330.Link, B. G., Phelan, J. C., Bresnahan, M. et al. (1999). Public conceptions of mentalillness: labels, causes, dangerousness, and social distance. American Journal ofPublic Health, 89 , 1328−1333.

Lipkus, I. M., Dalbert, C. & Siegler, I. C. (1996). The importance of distinguishingthe belief in a just world for self versus for others: Implications for psychologicalwell-being. Personality and Psychology Bulletin, 22 , 667−677.

Lyons, I. M. & Ziviani, J. (1995) Stereotypes, stigma and mental illness: learningfrom fieldwork experiences. American Journal of Occupational Therapy, 49 ,1002−1008.

McGarty, C., Yzerbyt, V. Y. & Spears, R. (ur.). (2002) Stereotypes as explanations.Cambridge: Cambridge University Press.McGorry, P. (2010). Lives blighted by an unhealthy mindset. The Weekend Australi-

an, 9/10.10.MacRae, C., Bodenhansen, G.V., Milne, A. B. et al. (1994). Out of mind but back in

sight: stereotypes on the rebound. Journal of Personality and Social Psychology, 61 , 1808−1817.

Madianos, M. G., Madianon, D., Vlachonikolis, J. et al. (1987). Attitudes towardsmental illness in the Athens area. Implications for community mental healthintervention. Acta Psychiatrica Scandinavica, 75 , 158−165.

Magliano, L., De Rosa, C. & Fiorello, A. (2004). Perception of patients’ unpredictabi-lity and beliefs on the cause and consequences of schizophrenia. Social Psychia-try and Psychiatric Epidemiology, 39 , 401−416.

Major, B. & O’Brien, L. T. (2005). The social psychology of stigma. Annual Review ofPsychology , 56:393−421.

Mehta, N., Kassam, A., Lease, M. et al. (2009). Public attitudes towards people withmental illness in England and Scotland, 1994−2003. British Journal of Psychiatry,194 , 278−284.

Monahan, J. & Arnold, J. (1996). Violence by people with mental illness: a consensusstatement by advocates and researchers. Psychiatric Rehabilitation Journal, 19,

67−70.Monahan, J. (2001). Rethinking risk assessment : the MacArthur study of mental disor-der and violence. New York: Oxford University Press.




Neaman, J. S. (1975). Suggestion of the devil: the origin of madness. New York: AnchorPress.

Neuberg, S. L., Smith, D. M. & Asher, T. (2000). Why people stigmatize: toward a bi-

ocultural framework. U T. F. Heatherton, R. R. Kleck, M. R. Hebl, and J. G. Hull(ur.) The social psychology of stigma (str. 31−61). New York, Guilford.

Neuberg, S. L., & Cotrell, C. A. (2006). Evolutionary bases of prejudices. U M. Sc-haller, J. A. Simpson & D. T. Kenrick (ur.) Evolution and social psychology (str.163−188). New York, Psychology Press.

Nunnally, J. (1961). Popular conceptions and mental health: their development andchange. New York, Rinehart, Winston.

Ogunsemi, O. O., Odusan, O., and Olatawura, M. O. (2008). Stigmatizing attitude ofmedical students towards a psychiatry label. Annales of General Psychiatry, 7, 15.

Office of the Press Secretary of the President of the United States. 1999. Remarks by

the President, the First Lady, the Vice President, and Mrs. Gore at White Ho-use Conference on Mental Health. Blackburn Auditorium. Howard University,Wawhington, DC. Ariana Online, 1158 26th Street, Suite 428, Santa Monica,CA. Copyright 1998 Crustabella, Inc., June 1999.

Ottati, V., Bodenhausen, G. & Newman, L. (2005) Social psychological models ofmental illness stigma. U P. W. Corrigan (ur.) On the stigma of mental illness: practical strategies for research and social change (str. 99−128). Washington, DC,American Psychological Association.

Overton, S. L., & Medina, S. L. (2008). The stigma of mental illness. Journal of Coun-selling and Development, 86 , 143−151.

Page, S. (1980). Social responsiveness towards mental patients: the general public andothers. Canadian Journal of Psychiatry, 25 , 242−246.

Page, S. (1983). Psychiatric stigma: two studies of behavior when the chips are down.Canadian Journal of Communit y Mental Health, 2 , 13−19.

Page, S. (1995). Effects of the mental illness label in 1993: acceptance and rejection inthe community. Journal of Health and Social Policy, 7 , 61−68.

Parliamentary Debates (1929−1930). (1934). London: HMSO.Penn, D. I., & Corrigan, P. W. (2002). The effects of stereotype suppression on psyc-

hiatric stigma. Schizophrenia Research, 55 , 269−279.

Pescosolido, B. A., Martin, J. K., Long, J. S. et al. (2010). „A disease like any other“?A decade of change in public reactions to schizophrenia, depression and alcoholdependence. American Journal of Psychiatry , 167, 1321−1330.

Pettigrew, T. F., & Tropp, L. R. (2000). Does intergroup contact reduce prejudice? Re-cent metanalytic findings. U S. Oskamp (ur.) Reducing prejudice and discrimina-tion. The Claremont symposium applied social psycholog y (str. 63−114). Mahwah,NJ, Erlbaum.

Phelan, J. C., Link, B. G., Stueve, A. et al. (2000). Public conceptions of mental illnessin 1950 and 1996: what is mental illness and is it to be feared. Journal of Health

and Social Behavior, 41 , 188−207.Pilgrim, D. & Rogers, A. E. (2005). Psychiatrists as social engineers: a study of ananti-stigma campaign. Social Science and Medicine, 61 , 2546−2556.




Pinfold, V., Huxley, P., Thornicroft, G. et al. (2003). Reducing psychiatric stigma anddiscrimination – evaluating an educational intervention with the police force inEngland. Journal of Social Psychiatry and Psychiatric Epidemiology, 38 , 337−344.

Rabkin, J. (1974). Public attitudes toward mental illness: a review of the literature.Schizophrenia Bulletin, 10 , 9−33.Raguram, R., Raghu, T. M., Vounatson, P. et al. (2004). Schizophrenia and the cultu-

ral epidemiology of stigma in Bangalore. Journal of Nervous and Mental Disease,192 , 734−744.

Read, J. & Hasslam, N. (2004). Public opinion: bad things happen and can drive youcrazy. U J. Read, L. R. Mosher, R. P. Bentall (ur.) Models of madness: psychologi-cal, social and biological approaches to schizophrenia (str. 133−146). Hove (UK),Brunne-Routledge.

Regier, D. A., Narrow, W. E., Rae, D. S. et al. (1993). The de facto US mental and

addictive disorders service system. Epidemiological catchment area prospective1-year relevance rates of disorders and services. Archives of General Psychiatry,50, 85−94.

Rosenfield, S. (1997). Labelling mental illness: the effect of received services and per-ceived stigma on life satisfaction. American Sociological Review, 62 , 660−672.

Sartorius, N. (2002). Iatrogenic stigma of mental illness. Lancet, 324 , 1470−1471.Sartorius, N. & Schultze, H. (2005). Reducing the stigma of mental illness. A report

from a global programme of the WPA. Cambridge, Cambridge University Press.

Stangor C. & Crandall, C. S. (2000). Threat and social construction of stigma. U T.F. Heatherton, R. E. Kleck. M. R. Hebl et al. (ur.) The social psychology of stigma

(str. 62−87). New York, Guilford.Sayce, L. (2000). From psychiatric patient to citizen. Overcoming discrimination and

social exclusion. London, Macmillan.

Scambler, G. (1998). Stigma and disease: changing paradigms. Lancet, 352 , 1054−1055.

Scott, D. J. & Phillip, A. E. (1985). Attitudes of psychiatric nurses to treatment andpatients. British Journal of Medicine, 58, 169−173.

Sayce, L. (2000). From psychiatric patient to citizen: overcoming discrimination andsocial exclusion. Basingstone: MacMillan.

Simon, B. (1992). Shame, stigma, and mental illness in ancient Greece. U P. J. Fink &

A. Tasman (ur.) Stigma and mental illness (str. 29−57). Washington, DC: Ameri-can Psychiatric Association.

Stafford, M. C. & Scott, R. R. (1986). Stigma deviance and social control: some con-ceptual issues. U C. C. Ainlay, G. Backer & L. M. Coleman (ur.) The dilemma ofdifference: a multidisciplinary view of stigma. New York: Plenum.

Stangor, C. & MacMillan, D. (1992). Memory for expectancy-congruent and expec-tancy-incongruent information: a review of social and social developmental lite-rature. Psychological Bulletin, 111, 42−61.

Stuart, H. (2003). Stigma and the daily news: evaluation of a newspaper intervention.Canadian Journal of Psychiatry, 48 , 651−656.

Stuart, H. (2008) Fighting stigma caused by mental disorders: past perspectives, pre-sent activities, and future directions. World Psychiatry, 7 , 185−188.




Stuart, H. & Arboleda-Florez, J. (2001). A public health perspective on violent offen-ces among persons with mental illness. Psychiatric Services, 52 , 645−659.

Thompson, A. H., Stuart, H., Bland, R. C. et al. (2002). Attitudes about schizophrenia

from the pilot site of WPA worldwide campaign against the stigma of schizop-hrenia. Social Psychiatry and Psychiatric Epidemiology, 37 , 475−482.Thornicroft, G. (2006). Shunned: discrimination against people with mental illness.

New York: Oxford University Press.

Trope, Y. & Thompson, E. P. (1997). Looking for truth in all the wrong places? Asym-metric search of individuating information about stereotyped group members. Journal of Personality and Social Psychology, 73 , 229−241.

Wahl, O. F. (1995). Media madness: public images of mental illness. New Brunswick,NJ, Rutgers University Press.

Wahl, O. F. & Lefkowitz, J. Y. (1989). Impact of a television film on attitudes about

mental illness. American Journal of Community Psychology, 17 , 521−528.Walter, G. (1998). The attitude of health professionals towards carers and individuals

with mental illness. Australasian Psy chiatry, 6, 70−72.

Wright, E. E., Gronfein, W. D. & Owens, T. J. (2000). Deinstitutionalisation. Socialrejection and the self-esteem of former mental patients. Journal of Health andSocial Behavior, 41 , 68−90.

Yang, L. H., Kleinman, D., Link, B. G. et al. (2007). Culture and stigma: adding moralexperience to stigma theory. Social Science and Medicine, 64 , 1524−1535.

DATUM PRIHVATANJA RADA: 20. 11.2010.

Can the prevention of mental illness stigma and destigmatizationof people with mental illness be effectuated?

Dušan KecmanovićVisiting Professor, School of Medicine, University of Belgrade

Mental illness stigma is global and universal. People from all socio-economic strataand living in different cultural environments nurture it. Huge negative effects ofmental illness stigma on people with mental illness, their family, as well as on themental health delivery system, determine the relevance of this kind of stigma. Henceit is necessary to assess the feasibility of stigma prevention and of destigmatizationof people with mental illness. In order to do so, the analysis of the factors andcircumstances that might explain the endangerment and enduring nature of mentalillness stigma has been made. It has been shown that the way in which mental disorderspresent themselves and the way in which people experience those with mental illnessunderlie the genesis of mental illness stigma and its resistance to change.

Key words: mental illness, stigma, negative stereotypes, prevention, destigmatization

nemogućnosti prevencije stigme duševnog poremećaja

Documents