neki komentari
DESCRIPTION
OSVRTITRANSCRIPT
NEKI KOMENTARI….
уторак, 23. фебруар 2010.
No comment
Povratkom televizora u moj ţivot, vratila se i opsesija sportskim komentatorima, neverica,
gunđanje i zaprepašćenost njihovom preovlađujućom nestručnošću. Kao što ste već verovatno
primetili, pomenuti uređaj se u našoj hacijendi u 99 % slučajeva pali zbog nekog sportskog
dešavanja, a takve prilike su postale svakodnevne, što penzionisanom omladincu poput mene
predstavlja bogougodnu obavezu daljeg zanemarivanja zaostalih ţivotnih obaveza i prepuštanje
stihiji učaurenog ţivota.
Odmah da se razumemo, iako ni o fanovima sporta ni o sportskim novinarima nemam previsoko
mišljenje, pala mi je na pamet misao da ljudi koji opsesivno prate sport (a među kojim sam i ja)
uopšte nisu glupi kao što se na prvi pogled čini, a uzimajući u obzir ostatak televizijske ponude
koja se preteţno sastoji od kiča, smeća, šljokica i sličnog zapakovanog đubreta. U ovom
smislenom nastojanju moţe se otići čak i do zaključka da sportski prenosi predstavljaju jedini
preostali delić istinske realnosti na koji se moţe nabasati putem malih ekrana.
Bilo kako bilo, sport je najjeftinija zabava za siromašne i leglo svakojakih kriminalaca zbog
kojih sam pre nekoliko godina u svojoj ideološkoj zaslepljenosti prestao da pratim ovaj ţivotni
aspekt u meri u kojoj sam to činio ranije. A to je bila potreba da se zna sve. Suočen sa količinom
informacija, shvatam da je to nemoguća misija čak i kada bi ljudi imali po tri glave na ramenima.
Ali kao što svaki prijatelj sporta za sebe smatra da bi bio odličan selektor, velika većina
posmatrača sportskih manifestacija koja u oblinim količinama gubi vid i ţivce pred šarenom
kutijom ţivi u uverenju da bi odlično obavljalo posao sportskog komentatora.
Nekada je monopol u ovoj oblasti drţao RTS, danas smo svedoci pravog cunamija kanala sa
isključivo sportskim sadrţajima, a svoje mesto pod suncem traţe i drugi programi sa
nacionalnom frekvencijom. U ovoj kratkoj rekapitulaciji, bolje da krenemo od pozitivnih primera
obavljanja komentatorskog posla, pošto ih je značajno manje u odnosu na ove druge.
Što se tiče fudbala, meni se uvek najviše sviđalo kako ga prenosi Gojko Andrijašević, čiji glas
nisam čuo još od mitske utakmice sa Dinamom iz Tbilisija, izgleda da je zauvek sklonjen sa
Javnog servisa evropske Srbije. Koliko sam imao prilike da vidim po netu, mnogo ljudi ga
izrazito ne gotivi iz najraznoraznijih razloga, ja ću pruţiti svoje argumente zbog čega ga
simpatišem. Pod jedan, nisam siguran da je ova priča sto posto verodostojna, ali sam čuo da je
Gojko radio na TV Palmi kao tehničar i da je na mesto komentatora uleteo slučajno kada se
pokojni Vladanko Stojaković razboleo, i posledično bio sprečen da obavi svoj posao.
Andrijašević se odlično snašao u novonastaloj ulozi, što moţe da posvedoči svako ko je gledao
prenose na Palmi tokom prethodne decenije - ovaj komentator bi satima prenosio mečeve sa
podjednakim ţarom. Drugi i najvaţniji razlog moje simpatije prema Gojku je što za vreme
njegovih prenosa isprekidanih mestimičnim škljocanjem zippo upaljača nisam osetio tzv. transfer
neprijatnosti kojim me obilato čašćava većina njegovih kolega.
Što se tiče košarke, neprikosnoven je Ilija Kovačić, kao pravi maestro prenosa kraljice igara, a
opasno mu se kvalitetom pribliţava i Srđan Radojević (?) sa Sport kluba koji nešto slabiju
dikciju nadomešćuje fantastičnom pripremom prenosa i obiljem podataka koje nosi u glavi. Što
se tiče odbojkaških duela, ubedljivo najbolji je bio novosadski komentator Jergić koji je
praktično opismenio TV auditorijum što se tiče ovog sporta.
I to bi bilo manje-više to što se tiče dobrih medijskih "poslenika" (kakva tragična reč!).
Loši su svi ostali, neki manje, neki više. Kao velikom navijaču Zvezde strašno mi smeta što su
svi košarkaški komentatori neopevani Grobari - kako ona dva mutavca-deklamatora na Košavi
koji će uvek primetiti "Zvezda izgubila loptu", dok će u istoj situaciji na meču Partizana reći da
je "sudija dodelio loptu Partizanovom protivniku", podsvesno ubacujući rovca sumnje u
ispravnost takve odluke.
Ništa bolje nije ni na RTS. Jaki Petar Denda prenosima pristupa kao pogubljenju i osim
probijanja kroz dve-tri prepoznatljive loše fraze nema šta da ponudi, ali zato je njegovo srce
pravoverno crno-belo. Potpunog debakla spasava ga stručni konsultant, čini mi se da se zove
Miroslav, zaboravio sam mu prezime, ali mu je svaka na mestu. O Slobodanu Šarencu da ne
pričamo - statistički podaci po kojima Vranešu fali još samo pet blokada kako bi postao 15.
bloker u istoriji Evrolige ili kako je Rašić imao "niz od 16, pardon 18 ubačenih bacanja"
ponavljaju se iz nedelje u nedelju i defintivno su me udaljili od njega iako mi je nekad davno bio
interesantna. Ţivo se sećam jednog pregleda sa Olimpijade u Atlanti koji je radio u tandemu sa
Memedovićem i to je zaista bilo vrcavo i sjajno, ali se taj Šarenac utopio u trivijalne statističke
podatke kojima iskazuje neizmernu ljubav prema klubu Titove Armije. (Slično se priča i za
Vladana Tegeltiju sa SOS-a, ali ja godinama ne pratim taj "kanal iz video kluba", kako ga je
nazvao jedan moj bivši prijatelj, referišući na prepoznatljiv kvalitet slike ovog programa)
RTS nema čime da se pohvali ni što se tiče fudbala. Aca Stojanović je Perica Ognjenović
sportskog novinarstva u Srba - dok je radio na BK bio je zanimljiv, danas guši glupostima tipa
"Dida je boksovao loptu iako to ne voli", a primećuje se i da voli da se kladi na mečeve koje
prenosi, što rade i mnoge druge njegove kolege. Kovinjalo nije jedan od njih, ali on iskazuje
drugu, još goru boljku: iako imamo prijem slike koja prati dešavanja na terenu, on svoj stil bazira
na prepričavanju viđenog. Slično se primećuje i za Strajnića koji se specijalizovao u disciplini
"kako da ne kaţem ništa sa što više reči".
Kao odgovor na staru gardu RTS, pojavila se i plejada komentatora B92, ali je oduševljenje
kratko trajalo, budući da su oni još dosadniji od ertesovskih vedeta. "Zanimljivi" Šaranović i
"gromoglasni", retko netalentovani Lončarević brzo su postali boţija kazna za sve ljubitelje
fudbala, koji su sa uzdahom olakšanja propratili vest da je RTS pred početak ove sezone ponovo
otkupio prava za Ligu šampiona. Ponovo smo mogli da uključimo ton.
Na Areni sport i Sport klubu pomalja se nova generacija komentatora - Ţivkoviću, starom
znancu sa SOS kanala se mora čestitati na velikoj izdrţljivosti u fudbalskim maratonima tokom
vikenda ali i zameriti na slaboj moći animiranja publike. Razaznajem na ovim kanalima još
nekoliko glasova ljudi čija imena ne znam, samo ću istaći da dečko koji radi argentinsku ligu na
Sport klubu nema veze sa mozgom, a opasno ţivcira i onaj blago alkoholizirani glas sa više
kanala koji se iz petnih ţila trudi da bude zabavan i smešan, a samo je dosadan, kao i ona dva
"duhovita" nesrećnika sa Foxa koja "komentarišu" Ninja ratnike i njihove bliţe i dalje rođake.
Nakon poslednjeg derbija i gomile oPsajda u njemu, situacija je što se tiče ova dva najnovija TV
bisera postala mnogo jasnija.
Nije previše ugodno ni kada gledamo odbojku - "paljevina" stil Predraga Milinkovića upadljivo
štrči, baš kao i onaj Duška Koraća, mada njemu priznajem da ume da me nasmeje neočekivanim
naletima sulude inspiracije. Ni u ţenskoj odbojci situacija nije bolja - Rešad Šehović je manje
komentator, a više motivator naših reprezentativki, neretko u "sugar daddy" ključu. Kad nabasam
na male sportove, koje ipak slabije pratim, uvek se "oduševim" Duškom Milanovićem i njegovu
nemogućnost da pravilno pročita bar jedno prezime koje je ispisano latinicom. Sećamo ga se još
sa RTS-a kada je Šols davao golove za Mančester, a Duško se pridruţio triju fantastiko koji osim
njega čine Zvonko Mihajlovski i Dobrosav Gajić, svaki ponaosob sa registrovanim ozbiljnim
nedostacima koji ih ometaju da kvalitetno obavljaju posao za koji su plaćeni.
Ništa bolja situacija nije ni što se tiče osoblja sa Trećeg kanala. Srbija je verovatno jedina zemlja
u kojoj ljudi poput Igora Miklje dobijaju priliku da rade na televiziji, Pešikan je oduvek ţivcirao
svojim izraţenim gubitničkim mentalitetom svrstavanja uz pobednike. Tenis nikada posebno
nisam previše pratio, ali fudbalski prenosi koje radi Višković često gube na kvalitetu u
neodmerenim egzaltacijama u slavu ostrvskog načina igre... Da ne spominjemo Lazu Bakmaza,
koji više vodi računa o svom preterano naprilitanom izraţavanju nego što obraća paţnju na teren.
Njegovi prenosi uvek zahtevaju dodatne atome energije jer formom podsećaju na suvoparne
predloške za scenarija događanja tipa "Prođoh Levač, prođoh Šumadiju", gde se svi tope od
izveštačene ljubavi prema jeziku.
Vaterpolo vodama uglavnom osrednje dominira Saša Mikić, ponekad mu se pridruţi i već
pomenuti Aca Stojanović koji je tokom prošlogodišnjih prenosa sa SP u Rimu prečesto upadao u
stanja isforsirane histerije, ali je srećom pored sebe imao stručnog konsultanta Igora Gočanina,
od koga smo, za promenu, i imali šta da čujemo.
Na samom kraju, ovo je samo štura skica mojih tv impresija, o kojima bi moglo naširoko da se
piše, plus što besmrtne stare snage tipa Milojko Pantić, Vladanko Stojaković, Srđan Kneţević i
Jordan Ivanović nisu ni pomenute ovom prilikom. Na kraju kada se sve sabere, čekamo sa
nestrpljenjem dan kada ćemo pritiskom na dugme na daljincu biti u prilici da isključimo glas a da
zajedno sa njim ne iščili i ton sa poprišta.
Објавили nasdvoje у 07.27 3 коментара
Ознаке: sport, tv