1. UVOD

Neandertalska je populacija uspješno dominirala velikim područjem kroz značajan

vremenski period no dolaskom modernog čovjeka u Europu, ta se situacija drastično

promijenila. Problemi koji danas najviše zaokupljaju struku, način su na koji se odigrala

zamjena neandertalske populacije onom anatomski modernih ljudi te, vezano uz to,

konkretna uloga neandertalaca u ljudskoj evoluciji. Radi li se o različitoj vrsti ili u njima

trebamo tražiti svoje pretke?

Danas je poznato kako su se biološki i kulturalni evolucijski prijelazi između

kasnih neandertalaca i ranih modernih ljudi te srednjeg na gornji paleolitik, na većem

dijelu Iberskog poluotoka, dogodili relativno kasno. Sigurno je da je srednji paleolitik tog

područja, južno od Pirineja, trajao do oko 30 000 BP, možda čak i do 28 000 BP te da

početna razdoblja gornjeg paleolitika, poznata sa sjevernijih područja (šatelperonijen i

rani orinjasijen) u ovoj regiji nisu bila prisutna. Štoviše, ljudski paleontološki dokazi iz

Zafarraye u jugoistočnoj Španjolskoj sugeriraju kako tehnologiju kasnog srednjeg

paleolitika te regije treba smatrati proizvodom neandertalske populacije. Taj je dokaz

doveo do hipoteze o opstanku srednjepaleolitičkih u 'slijepoj ulici' Iberskog poluotoka

između 5 i 10 000 godina nakon što su u ostaku Europe bili zamijenjeni, kojim god

povijesnim procesom. Prema modelu tzv. granice Ebro, poriječje te rijeke u sjevernoj

Španjolskoj predstavljalo je biogeografsku i ekološku barijeru za širenje

gornjopaleolitičkih inovacija, koje su razvile kasne neandertalske populacije, na sjever te,

naknadno, disperziju prvih grupa modernih ljudi u zapadnu Europu (Duarte, Maurício,

Pettitt, Souto, Trinkaus, van der Plicht, Zilhão, 1999, 7605).

Iako je, kako kasni srednji, tako i rani gornji paleolitik, sve jasniji, kao i njhova

kronološka smještenost južno od rijeke Ebro, dijagnostički ljudski ostaci asocirani sa

industrijama ranog gornjeg paleolitika te regije, uvijek su bili nestalne naravi. Godine

1998, u dolini Lapedo, u Portugalu, otkriven je, slučajno, ukop djeteta čija su morfološka

obilježja postala jednom od glavnih odrednica u problematici miješanja kasnih

neandertalaca i ranih anatomski modernih ljudi. Ovo je dijete od strane istraživača

1

okarakterizirano kao hibrid, a njegova je prisutnost dodatno zamaglila već ionako

nedorečenu ulogu neandertalaca u evoluciji čovjeka. Ovaj se seminarski rad bavi, dakle,

otkrićem i njegovim interpretacijama te smještanju istih u širi kontekst prijelaza srednjeg

u gornji paleolitik odnosno nestanka neandertalaca i populacijske prevlasti anatomski

modernog čovjeka.

2

2. PEĆINA LAGAR VELHO

2.1 POLOŽAJ

Lagar Velho je smješten na južnoj strani doline Lapedo, u središnjem dijelu

Portugala, oko 135 km sjeverno od Lisabona (Angelucci, 2002, 61). Ova je lokacija dio

paleolitičke zemljopisne provincije portugalske Estremadure, središnjeg vapnenačkog

masiva. Dolina je dugačka oko 2 kilometra i vrlo duboka (do čak 100 m). Pećina se

nalazi blizu otvora zaljevskog kanjona u dijelu gdje je dolina svojom širinom orijentirana

u smjeru istok-zapad, a svojim smještajem na lijevoj obali zaljeva Caranguejeira, gleda

prema sjeveru (Zilhão, Almeida, 2002, 29).

2.2 OTKRIĆE

3

Slika 1. Položaj Lagar Velha(prema: //www.athenapub.com/8zilhao1.htm, 2009)

Lokalni student jednog je dana, za svoj rad, tražio primjere špiljske umjetnosti u

dolini Lapedo. O svom je pronalasku obavijestio Društvo za speleologiju i arheologiju,

koje je, pak, o tome informiralo Institut za arheologiju u Portugalu. Dva su člana društva,

Pedro Souto i João Maurício, posjetila dolinu Lapedo te potvrdila priču studenta o

pronalasku špiljske umjetnosti. Tom su prigodom uočili izduljen špiljski prostor koji se

činio savršenim paleolitičkim nalazištem. Iako su pregledom uvidjeli da je mjesto bilo

podloženo recentnom pomicanju zemlje, također su u zapadnoj polovici prostora

ustanovili bogate paleolitičke naslage koje su ostale vidljive unutar horizontalnih

pukotina stijene. Na površini tla, izravno ispod tih naslaga, nalazile su se velike količine

ostataka faune i litičkh artefakata, čiji je uzorak kasnije proučen u laboratoriju (Zilhão,

Trinkaus, 2002, 13).

João Maurício također je provjerio uleknuće vidljivo u istočnom kraju špiljskog

prostora, uočivši, pritom, prilično rahle naslage, što je moglo sugerirati životinjsku

aktivnost. Znajući da rovanje životinja često na površinu izvlači arheološke ostatke iz

dubljih slojeva, Maurício je na tome mjestu iskopao plitku probnu sondu čime je naišao

na nekolicinu malenih dugih kostiju koje je identificirao kao ljudske, a zatim ih pažljivo

natrag zakopao, napravivši zabilješku o svom pronalasku (Zilhão, Trinkaus, 2002, 13).

4

Slika 2. Lagar Velho, prosinac 1998. (prema: Zilhão, Almeida, 2002, 46)

O svemu je odmah obaviješten arheolog João Zilhão, koji je ubrzo zatim, 6.

prosinca te iste 1998. godine, zajedno sa suradnicama, Anom Cristinom Araújo i

Cidáliom Duarte, posjetio lokalitet. Pri pregledu ostataka, odmah je prepoznao

karakterističnu asocijaciju kostiju crvenog jelena, konja i zeca, što je upućivalo na

razdoblje gornjeg paleolitika. U međuvremenu je Cidália Duarte među kostima

prepoznala kosti ruke juvenilne ljudske individue, a nakon što ih je pokazala J. Zilhãu, on

je na njima uočio obojenost crvenim okerom što je obilježje gravetijena . Ovo opažanje, u

kombinaciji sa utvrđenom starosti sedimenta u pukotinama stijene, položajem

stratigrafske razine kostiju (par metara niže), relativno horizontalnom naravi arheoloških

naslaga te nedostatkom asocijacije s ljudskim kostima na paleolitičkom nalazištu pod

uobičajenim okolnostima, u istom su trenutku ukazali na zaključak prema kojem bi ovaj

lokalitet uvelike mogao odgovarati dječjem ukopu iz pred-solitrejenskog razdoblja

(Zilhão, Trinkaus, 2002, 14).

2.3 ISTRAŽIVANJE

Iskopavanje je započelo ubrzo nakon otkrića, 12-13. prosinca iste godine. Cidália

Duarte se, uz pomoć Ane Cristine Araújo, bavila iskopavanjem sadržaja ukopa, dok je J.

Zilhão istraživao ostatke naslaga te započinjao uspostavu preliminarnog stratigrafskoog

okvira. Napokon, 13. prosinca, na dubini od 5-10 cm te nakon što je u poremećenim

sedimentima pronađeno nekoliko fragmenata lubanje i mandibule, uočena je veća mrlja

crvene boje. Bila je, otprilike, veličine četvero- ili petogodišnjeg djeteta, a to je ujedno i

starost na koju pregledom denticije mandibule ukazala C. Duarte (Zilhão, Trinkaus, 2002,

15).

Prepoznavši potencijalnu važnost ukopa, J. Zilhão je odmah o svemu obavijestio

američkog kolegu, Erika Trinkausa, tražeći njegove savjete u vezi daljnjeg rada na

lokalitetu. Obaviještena je, ujedno, i nekolicina drugih kolega: Francesco d'Errico, Paul

Goldberg, Tony Marks, Paul Pettitt te Chris Stringer. Tako je J. Zilhão nastavio redovito

5

obaviještavati E. Trinkausa o napretku istraživanja i slati mu fotografije lokaliteta,

oslanjajući se na njegovo iscrpno poznavanje paleolitičkih ukopa (Zilhão, Trinkaus,

2002, 15).

Postepeno se na površini počeo pojavljivati kostur, otkrivajući predio ramena,

prsiju, zdjelice, nogu i stopala. Ostatak kostiju lijeve ruke nađen je u istom,

poremećenom, dijelu sedimenta, blizu zida iz kojeg potiču kosti lijeve podlaktice iz

prvotnog otkrića, no desna ruka i rame uglavno su bili uništeni (njihov položaj je bio

najudaljeniji od zida pećine). Aksialni kostur, donji udovi te desna ruka bili su, međutim,

dobro iznimno dobro očuvani. Većina lubanje je nedostajala zbog spomenutog recentnog

pomicanja gornjih slojeva zemlje u kojima se nalazila pa su mnogi fragmenti nađeni

naknadnim pregledom okolnog područja, razbacani uokolo, posebice istočno od samog

ukopa (Zilhão, Trinkaus, 2002, 16).

Zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta kao i znatiželje mještana, bilo je potrebno što

prije završiti terenski dio istraživanja pa su tako radovi nastavljeni svakodnevno do 8.

siječnja 1999. Iako se pokušalo prikriti točnu lokaciju pronalaska, prilikom prikazivanja u

televizijskim vijestima, ljudi su prepoznali, inače popularnu, dolinu Lapedo pa su se tamo

uskoro počele slijevati 'rijeke' znatiželjnika (Zilhão, Trinkaus, 2002, 17).

U međuvremenu, timu istraživača pridružio se i E. Trinkaus, stigavši u Portugal

kako bi pomogao u završnim fazama iskopavanja toraksa, a najviše da bi započeo sa

6

Slika 3. Tijek istraživanja na terenu (prema: Vanhaeren, d’Errico, 2002, 146)

čišćenjem i ponovnim sastavljanjem dijelova kostura u laboratoriju Nacionalnog muzeja

arheologije u Lisabonu. To je prije svega učinio sa mandibulom, lijevom temporalnom

regijom te dugim kostima lijeve ruke i nogu. Nakana je bila prikupiti dovoljno podataka

kako bi se odredila starost u vrijeme smrti, sveukupna veličina tijela i generalna

očuvanost radi planiranja budućih analiza, kao i pripreme preliminarnog izvješća o

otkriću (Zilhão, Trinkaus, 2002, 18-20).

U to je vrijeme lokalitet dobio novo ime. J. Zilhão nazvao ga je Abrigo do Lagar

Velho prema staroj (velho) preši za maslinovo ulje (lagar) koja se nalazila na rubu špilje.

Prema paleontološkom običaju, dijete je tako postalo Lagar Velho 1 (Zilhão, Trinkaus,

2002, 20).

Naknadno je sastavljen tim za paleontološku analizu, tada već potpuno

sastavljenog, dječjeg kostura, koji je svojom stručnošću i iskustvom predvodio E.

Trinkaus, a kojeg su još sačinjavali Trenton Holliday, Simon Hilson, Jaroslav Brůžek,

Chris Ruff, Fred Spoor, Robert Franciscus, Christoph Zolikofer te Marcia Ponce de León.

Za to vrijeme, jedan je televizijska postaja radila reportažu o pronalasku, prilikom čega

su Holliday i Maurício istočno od ukopa pronašli nekolicinu zubnih kruna te fragmente

lubanje. Idućeg je ljeta J. Zilhão organizirao sustavno iskopavanje područja zapadno od

7

Slika 4. LV 1 in situ (prema: ://www.ipa.min-cultura.pt/pubs/slides/, 2009)

ukopa poradi stratigrafskih razloga te još zapadnije kako bi ustanovio moguće dodatne

arheološke ostatke. Ta je istraživanja 2000. godine postupno preuzeo Francisco Almeida,

koji je nekoliko centimetara ispod razine tla, izravno ispod najzapadnijeg, arheološki

najbogatijeg, dijela ukopa, otkrio bogat sloj iz razdoblja kasnijeg gravetijena (Zilhão,

Trinkaus, 2002, 20-21).

3. RADIOKARBONSKO DATIRANJE

Sveukupno je sakupljeno šesnaest uzoraka kostiju i ugljena, a od toga trinaest je

mjerenja bilo uspješno. Dva su uzorka (C i F) iz donjih udova dječjeg kostura trebala

poslužiti za određivanje gornje i donje granice vremenskog intervala unutar kojeg je

došlo do ukapanja djeteta. Uzorak F mogao je čak pružiti izravnu dataciju za čin samog

ukopa te ujedno testirati interpretaciju ugljena kao dokaza o ritualnoj vatri (Pettitt, van

der Plicht, Ramsey, Monge Soares, Zilhão, 2002, 133).

Pošto su uzorci iz dječjeg kostura pružili premalo ugljika ili su identificirani

kemijski problemi u predpripremnom stadiju, četiri pokušaja mjerenja na spomenuta dva

uzorka nisu uspjela. Dakle, nije bilo moguće izravno datirati sam Lagar Velho 1 (Pettitt,

van der Plicht, Ramsey, Monge Soares, Zilhão, 2002, 135).

Laboratorijska mjerenja koja jesu uspjela, konzistentna su, kako međusobno, tako i

sa općom stratigrafskom situacijom na lokalitetu. S obzirom na sveukupni opseg raspona

datuma, rezultati indiciraju da je ukop LV 1 položen u razdoblju između oko 25 000 i 24

000 g. BP, što je konzistentno sa datacijom sloja koji je sadržavao ostatke faune, na oko

27 000 g. BP, smještenog oko 1 m ispod ukopa (Tablica 1) (Pettitt, van der Plicht,

Ramsey, Monge Soares, Zilhão, 2002, 136).

8

Inače, tri se perioda ljudske aktivnosti odražavaju u radiokarbonskim rezultatima iz

terenskog rada od 1998. do 1999. To su gravetijenski period, uključujući sloj koji je

sadržavao LV 1, datiran, kako je navedeno, otprilike između 25 i 24 000 g. BP, zatim

razdoblje završnog gravetijena, datirano od oko 21 500 do 21 000 g. BP te aktivnost iz

perioda srednjeg solitrejena koju su prikupljeni uzorci smjestili u vrijeme oko 20 500 –

20 000 g. BP (Pettitt, van der Plicht, Ramsey, Monge Soares, Zilhão,2002, 138).

9

Tablica 1. Radiokarbonski datumi ukopa LV1 - apsolutni datumi dobiveni iz četiri uspješna laboratorijska mjerenja čiji rezultati pokazuju da je ukop LV 1 položen u razdoblju između oko 25 000 i 24 000 g. BP

Tablica 2. Radiokarbonski datumi za tri utvrđena perioda ljudske aktivnosti na lokalitetu – gravetijen, završni gravetijen te srednji solitrejen (prema: Pettitt, van der Plicht, Ramsey, Monge Soares, Zilhão, 2002, 137)

4. ANTROPOLOŠKI KONTEKST

4.1 ANATOMSKE ODREDNICE (TEZA O HIBRIDU)

Na lokalitetu, kao i u laboratoriju, pretpostavljeno je da je riječ o dobro očuvanom

kosturu ranog modernog čovjeka juvenilne dobi iz razdoblja gravetijena. Međutim, kako

je E. Trinkaus počeo pisati opisnu procjenu poznatih dijelova kostura, pokazalo se da

proporcije femura i tibije posjeduju karakteristike kakve se susreću na kosturu juvenilnog

neandertalca La Ferrassie 6. Trinkaus je uskoro došao na ideju o solidnim dokazima za

određeni stupanj neandertalskog porijekla u slučaju LV 1. Iscurivši u javnost, ovi su

podaci podigli veliku medijsku buru te izazvali izniman interes javnosti (Zilhão,

Trinkaus, 2002, 21-26).

LV 1 je, dakle, primjer morfološkog mozaika, gdje uz većinu osobina koje ga

povezuju sa ranim modernim ljudima Europe, kao što su sveukupni oblik lubanje tj. njena

relativna širina, supraorbitalna regija, veličina mastoidnih nastavaka, slušne kosti,

nazalna regija, izražena Trigonum mentale (brada) (bitna ne samo zbog svoje prisutnosti

nego i veličine i izbočenosti), nadalje kratka ključna kost te uzak prednji dio zdjelice,

10

Slika 5. Lagar Velho 1 sastavljen u laboratoriju (prema: Duarte, Trinkaus, Holliday, Hillson, 2002, 222)

nalazimo i neke karakteristike koje indiciraju nasljedstvo neandertalaca, primjerice,

prisustvo suprainiac fossa, odstupanje anteriornog mandibularnog profila, debljina dugih

kostiju, zdepast torzo, izražena hvatišta mišića te, u literaturi najistaknutije, kratke

goljenične kosti (Duarte, Maurício, Pettitt, Souto, Trinkaus, van der Plicht, Zilhão, 1999,

7605-7607).

Moguća su dva logična objašnjenja za morfološki mozaik LV 1. Može biti riječ o

naslijeđenom (plesiomorfnom) modelu kod Europljana iz doba kasnog pleistocena ili o

posljedici miješanja kasnih arhaičnih i ranih modernih Europljana. Prvo se objašnjenje

može odbaciti zbog prisustva autapomorfnog obilježja modernog čovjeka, razvoj

mentum osseum, koji je i kronološki smješten, kako nakon neandertalaca, tako i nakon

ranih anatomski modernih ljudi na tlu Europe (Duarte, Maurício, Pettitt, Souto, Trinkaus,

van der Plicht, Zilhão, 1999, 7605-7607).

Ovaj mozaik upućuje, dakle, na miješanje ranih modernih ljudi, koji su napredovali

Iberskim poluotokom, sa lokalnim populacijama neandertalaca. Unatoč mnogim

nepoznanicama o modelima anatomskih mozaika, u primjeru LV 1 očituju se odrednice

poznatih modela hibridizacije. Štoviše, datacija ukopa u vrijeme nekoliko tisućljeća

nakon vjerojatnog perioda prijelaza od neandertalaca prema ranim modernim ljudima na

jugu Iberskog poluotoka (28 - 30 000 g. BP), te time postojanost morfološke mozaičnosti

za to vrijeme, indiciraju kako ovo dijete nije bilo rezultat rijetkog križanja neandertalaca i

ranih modernih ljudi, već potomak ekstenzivnog miješanja tih dviju populacija. Čini se da

11

Slika 6. Mandibula LV 1 (prema: Trinkaus, 2002, 313)

ne postoji bolje objašnjenje zašto je LV 1 toliko anatomski različit unatoč sličnostima

materijalne kulture i identičnosti pogrebnih običaja gravetijena u ostatku Europe.

Postojanje ovakvog miješanja podupire hipotezu o varijabilnom miješanju ranih

modernih ljudi koji se šire europskim tlom sa lokalnim populacijama neandertalaca, a

proturječi, dakle, interpretaciji prema kojoj je, u zapadnoj Europi, ovaj prijelaz uključivao

izumiranje neandertalaca bez potomstva te njihovoj potpunoj zamjeni sve prisutnijim

ranim modernim ljudima sa naprednijim tehnološkim i sociokulturnim sustavima (Duarte,

Maurício, Pettitt, Souto, Trinkaus, van der Plicht, Zilhão, 1999, 7605-7607).

Šire su implikacije ovog pronalaska višestruke. Kao prvo, značilo bi to da stupanj

abruptnosti u sociokulturnim i tehnološkim kompleksima u razdoblju prijelaza srednjeg u

gornji paleolitik ne svjedoči o stupnju ljudskog biološkog populacijskog kontinuiteta.

Drugo, mjera u kojoj je došlo do miješanja lokalnih arhaičnih i ranih modernih populacija

nije ograničena geografskim i vremenskim položajem prijelaza. Treće, nije odgovarajuće,

na neandertalce nasuprot ranih modernih ljudi, primjenjivati distinkciju na razini vrste sa

strogim implikacijama reproduktivne izolacije, a kao posljednje, četvrto, hipoteza o

12

Slika 7. Lijeva ključna kost LV 1 (prema: Trinkaus, Ruff, Esteves, Santos Coelho, Silva, Mendonça, 2002, 467)

Slika 8. Desni femur, lijeva fibula i tibija LV 1 (prema: Ruff, Trinkaus, Holliday, 2002, 365)

potpunoj zamjeni kasnih arhaičnih populacija onima ranih modernih ljudi na svim

prostorima izvan područja jezgre modernih ljudi (Afrika?), može biti odbačena (Duarte,

Maurício, Pettitt, Souto, Trinkaus, van der Plicht, Zilhão, 1999, 7605-7607).

4.2 RASPRAVA

U vrijeme objave pronalaska LV 1, odmah su se iskristalizirala dva oprečna

mišljenja o njegovoj interpretaciji i značenju. Tako se, s jedne strane, nalaze J. Zilhão, E.

Trinkaus, C. Duarte, I. Wolpoff te drugi, koji smatraju da je LV 1 primjer hibridnog

djetea i dokaz o miješanju neandertalaca sa ranim modernim ljudima, dok, s druge strane,

autori I. Tattersall i J. Schwartz zagovaraju upravo suprotnu teoriju. Prema njoj,

arheološki kontekst LV 1 predstavlja tipičan gravetijenski ukop bez ikakvih znakova

utjecaja musterijenske kulture, a sam kostur ne posjeduje ni naslijeđene neandertalske

odlike niti bilo kakve sugestije neandertalske morfologije. Preostaje, dakle, samo

vjerojatnost da je riječ o 'zdepastijem djetetu iz razdoblja gravetijena', potomku modernih

osvajača koji su neandertalce 'izbacili' sa Iberskog poluotoka tisućljećima ranije

(Tattersall, Schwartz, 1999, 7119).

Ova je žučna rasprava danas poznata pod nazivom Neanderthal wars, a u širem

smislu obuhvaća intenzivnu debatu između evolucionista o naravi i statusu neandertalaca

te njihovom mjestu u ljudskoj povijesti (Lubenow, 2000, 6).

Dok su evolucionisti odabrali podijeliti fosilne nalaze ljudi na neandertalce i

anatomski modernog Homo sapiensa, teško je istu podjelu primjeniti na konkretne

pojedinačne nalaze fosila. Postoji širok raspon varijacija, kao među modernim ljudima,

tako i unutar kategorije neandertalaca. Velik je broj fosila u svakoj od ovih kategorija

koji se približava toj subjektivnoj liniji podjele i koji se vjerojatno mogu jednako svrstati

u obje grupe. S jedne strane, tako, imamo fosile čiju morfologiju evolucionisti opisuju

kao 'progresivne' ili 'napredne' neandertalce. Ove se pojave ponekad objašnjavaju ako

rezultat protoka gena (hibridizacije) što bi išlo u prilog interpretaciji LV 1 kao hibridnog

djeteta te dokazalo kako to nije usamljen slučaj. Lokaliteti sa kojih potječu ovi nalazi su

špilja Vindija u Hrvatskoj, Hahnöfersand, Setten i Ehringsdorf (Weimar) u Njemačkoj te

13

Starosel'e u Ukrajini. S druge strane ovog morfološkog kontinuuma postoji barem 107

individua sa pet lokaliteta koje se obično svrstava u kategoriju anatomski modernih ljudi,

pa ipak, zbog njihovih 'neandertalskih' obilježja, često ih se opisuje kao 'arhaične

moderne ljude'. Spomenutih pet lokaliteta sa takvim nalazima su: Oberkassel u

Njemačkoj, Mladeč u Češkoj, Bacho Kiro u Bugarskoj te špilja Pontnewydd u Walesu

(Lubenow, 2000, 7).

Valja, dakle, naglasiti, kako je od iznimne važnosti da pri svakom pokušaju

interpretacije, kako samog LV 1, tako i svih sličnih nalaza, budemo, prije svega, svjesni

umjetne naravi navedenih kategorizacija.

14

Slika 9. Rekonstrukcija mogućeg izgleda lica djeteta LV 1 (prema: Duarte, Trinkaus, Holliday, Hillson, 2002, 223)

5. ARHEOLOŠKI KONTEKST

5.1. UKOP

Iskop

ana je

plitka

jama, a zatim je, kao dio ritualne preparacije tla za primanje djetetovog tijela, na dnu te

jame, spaljena borova grančica, što sugeriraju ostaci ugljena ispod kostiju nogu. Dijete je

bilo umotano u okerom oslikano platno i stavljeno u ispružen položaj s blagim nagibom

prema stražnjem zidu pećine. Glava je bila na istoku, naslonjena na lijevu stranu, noge

blago savijene, skupljenih stopala, a desna ruka položena uz bok. Dijete je imalo

privjesak od školjke Littorina obtusata oko vrata, dok je druga takva školjka nađena u

obliku slomljene kuglice u naslazi odmah iznad ukopa, a na čelu je nosilo ukras za glavu

načinjen od četiri jelenja zuba. Mrtvi mladi zec bio je položen povrh umotanog tijela,

preko donjih dijelova nogu, gdje je, in situ, sačuvana kralježnica s rebrima, dok su drugi

dijelovi tijela iste životinje pronađeni raštrkani po čitavoj grobnoj jami. Pokraj desnog

ramena položene su dvije zdjelice jelena što se može interpretirati kao mesno žrtvovanje.

Valja naglasiti da mjesto ukopa očito nije dirano dokle god je postojalo sjećanje o

prisutstvu tijela djeteta (Zilhão, Almeida, 2002, 38).

15

Slika 10. Crtež ukopa LV 1 sa prikazanim položajem ukrasa i faunalnih ostataka (prema: http :// www . athenapub . com /8 zilhao 1. htm , 2009)

5.2 LOKALNI ARHEOLOŠKI KONTEKST

Zasad je ovo jedini otkriven ukop na tom području no s obzirom na uvjete otkrića,

opravdana je sumnja da su tamošnji slojevi mogli i druge, istovremene grobove koji su

uništen, razbacani ili odstranjeni buldožderom. Kako god, dva različita aspekta sugeriraju

da pogrebna upotreba ovog mjesta iz oko 25 – 24 000 g. BP odgovara jednom

samostalnom događaju (Zilhão, Almeida, 2002, 40).

Prvo, oko 56 m² poremećenih slojeva, odnosno više od 5 m³ sedimenta, podvrgnuto

je detaljnom sistematskom pregledu u potrazi za fragmentima dječje lubanje i drugim

dijelovima koji su nedostajali sa kostura in situ. Pritom nisu otkrivene ljudske kosti koje

bi pripadale nekoj drugoj jedinki, što govori da u dotičnim slojevima nisu bili prisutni

drugi ukopi (Zilhão, Almeida, 2002, 40-41).

Drugi aspekt koji upućuje na jedinstvenost ovog ukopa, jest sam njegov položaj.

On je, dakle, bio smješten u plitku šupljinu, manjih dimenzija, zaštićenu stijenkama

pećine, što je sveukupno tvorilo zaista jedinstveno zahvalan položaj za inhumaciju

(Zilhão, Almeida, 2002, 41).

Pošto slojevi u kojima se nalazila ukopna jama nisu sadržavali nikakve druge

dokaze o ljudskoj aktivnosti, valja zaključiti kako u to vrijeme, ovaj prostor nije korišten

kao stanište. U razdoblju od oko 27 000 do 25-24 000 g. BP, ukop djeteta danas poznatog

kao Lagar Velho 1, bio je na ovom prostoru, čini se, jedini odraz ritualnih aktivnosti, a

16

Slika 11. Ornamenti LV 1; gornji red: jelenji zubi; donji red: Littorina obtusata (prema: Vanhaeren, d’Errico, 2002, 156)

sličan zaključak sugeriraju, također, pokušaji rekonstrukcije onodobnog okoliša (Zilhão,

Almeida, 2002, 41).

17

6. ZAKLJUČAK

Gornjopaleolitički ukop djeteta u Lagar Velhu pruža nam podatke o biološkim

karakteristikama i pogrebnim običajima gravetijenskih Europljana. Upravo su njegova

biološka obilježja koja mozaično sjedinjuju neandertalsku sa anatomski modernom

'vrstom čovjeka' pružila još jedan trag u traženju odgovora na kontroverzno pitanje o

njihovom biološkom miješanju. Ipak, ne postoji jedinstveno mišljenje o tome kako

interpretirati takvu morfološku pojavu. Dok se neki opredjeljuju u korist teze o

biološkom miješanju, drugi smatraju kako ovaj, kao ni drugi slični nalazi, ne

predstavljaju dokaz o genetičkom udjelu neandertalske populacije kod anatomski

modernog čovjeka, već da je riječ tek o rijetkim individualnim varijacijama u morfologiji.

Osobno se ne mogu sa sigurnošću opredijeliti za nijedno od ova dva tumačenja.

Neizbježna je spoznaja da nam današnja moderna perspektiva uvelike otežava poimanje

života i običaja drevnih vremena. Konkretno unutar problematike ovog rada to bi se

odnosilo na shvaćanje načina na koji su se međusobno doživljavale skupine

neandertalaca i pridošlih ranih modernih ljudi. Koliko su bili svjesni svojih estetskih

razlika te koliko je to utjecalo na njihov suživot? Ozračje stvoreno kroz ove aspekte

nesumnjivo je uvjetovalo sve daljnje posljedice njihovog kontakta. Čak i ako

pretpostavimo da je dijete Lagar Velho 1 uistinu hibrid, 'proizvod' dugotrajnog biološkog

miješanja neandertalca i anatomski modernog čovjeka, ostaje ipak toliko nepoznanica

zbog kojih još uvijek ne bismo mogli odrediti narav njihovih međusobnih odnosa, niti, u

krajnjoj liniji, napokon utvrditi zasluženo mjesto neandertalca u evolucijskom putu

čovjeka.

18

POPIS LITERATURE

Duarte, C., Maurício, J., Pettitt, P. B., Souto, P., Trinkaus, E., van der Plicht, H., Zilhão,

J., 1999, The early Upper Paleolithic human skeleton from the Abrigo do Lagar Velho

(Portugal) and modern human emergence in Iberia, PNAS Vol. 96, 7604-7609

Lubenow, M. L., 2000, Lagar Velho child skeleton: A Neandertal/modern human hybrid,

CEN Technical Journal 14(2), 6-8

Tattersall, I., Schwartz, J. H., 1999, Commentary: Hominids and hybrids: The place of

Neanderthals in human evolution, PNAS Vol. 96, 7117-7119

Angelucci, D., 2002, The Geoarcheological Context, 58-91, u: Zilhão, J., Trinkaus E.,

(ur.), Portrait of the artist as a young child: the Gravettian human skeleton from the

Abrigo do Lagar Velho and its archeological context (Trabalhos de Arqueologia 22),

Lisabon, Instituto Português de Arqueologia

Pettitt, P. B., van der Plicht, H., Ramsey, C. B., Monge Soares, A. M. M., Zilhão, J.,

2002, The Radiocarbon Chronology, 132-138, u: Zilhão, J., Trinkaus E., (ur.), Portrait of

the artist as a young child: the Gravettian human skeleton from the Abrigo do Lagar

Velho and its archeological context (Trabalhos de Arqueologia 22), Lisabon, Instituto

Português de Arqueologia

Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America

19

Zilhão, J., Almeida, F., 2002, The Archeological Framework, 29-57, u: Zilhão, J.,

Trinkaus E., (ur.), Portrait of the artist as a young child: the Gravettian human skeleton

from the Abrigo do Lagar Velho and its archeological context (Trabalhos de Arqueologia

22), Lisabon, Instituto Português de Arqueologia

Zilhão, J., Trinkaus, E., 2002, A Brief History, 13-28, u: Zilhão, J., Trinkaus E., (ur.),

Portrait of the artist as a young child: the Gravettian human skeleton from the Abrigo do

Lagar Velho and its archeological context (Trabalhos de Arqueologia 22), Lisabon,

Instituto Português de Arqueologia

20