KUTIJA KEKSA

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati,

odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brže prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa.

Sjela je u VIP čekaonicu kako je niko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica na kojoj su bili

keksi, a sa druge strane jedan gospodin koji je čitao novine. Kada je ona počela uzimati kekse i

gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala,ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu.

U sebi je pomislila:

- Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila...-

Svaki put kada je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ninašta, uzimao je

isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:

- Baš me zanima šta će sada napraviti!!! –

Čovjek uze posljednji keks i podijeli ga na dvoje! Ovo je zaista previše, poče da uspuhuje

šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo

bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke

druge neprijatne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda

paketić keksa, još uvijek je bio netaknut. Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks,

isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili

prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili

povrijeđeni ponos i osjećaji.

ZAKLJUČAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo

ili nismo ni saznali? Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne

misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na

prvi pogled!!!!

TEST TRI SITA

U staroj Grčkoj je Sokrat bio poznat po tome, da je veoma visoko cijenio znanje. Jednog dana je

veliki filozof sreo poznanika, koji mu je rekao:

- Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?

- Samo trenutak - zaustavio ga je Sokrat. - Prije nego što mi bilo šta kažeš, želio bih da napraviš

kratak test. Ime mu je test Tri sita.

1

- Test Tri sita?

- Tako je - nastavi Sokrat. - Prije nego što mi govoriš o mom prijatelju, možda bi bilo dobro da

razmisliš o tome što mi želiš reći i propustiš svoje riječi kroz posebna sita. Zato se i zove Test tri

sita.

- Prvo sito je sito istine. Jesi li posve siguran, da je to što mi želiš ispričati, istina?

- Ne - odgovori čovjek, - U stvari, upravo sam čuo i…

- U redu - reče Sokrat. - Dakle, ne znaš sigurno je li to istina ili nije. Probajmo s drugim sitom.

Sitom dobrote. Želiš li mi ispričati nešto dobro o mom prijatelju?

- Ne, upravo suprotno…

- Znači tako - nastavi Sokrat - želiš mi ispričati nešto loše o njemu, ali ne znaš je li to istina. No,

još uvijek možeš napraviti test, na raspolaganju ti je još jedno sito. Sito upotrebljivosti. Da li će

mi koristiti to što bi mi želio ispričati o mom prijtelju?

- U stvari, ne…

- Dakle -  zaključio je Sokrat - Ukoliko mi želiš ispričati nešto, za što ne znaš da li je istinito, nije

dobro niti korisno, zašto bi mi uopšte morao išta ispričati?

NOVČANICA OD 20 DOLARA

Jedan poznati govornik je jedan svoj seminar započeo tako, da je u ruci držao novčanicu od 20

dolara. U prostoru, gdje je bilo nazočnih 200 slušatelja, pitao je:

- Ko od vas želi ovu novčanicu?

Ruke su se počele dizati u zrak. Rekao je: - Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da

napravim slijedeće. Pritom je zgužvao novčanicu i ponovo je dignuo u zrak.

Upitao je: - Ko još uvijek želi ovu novčanicu? Ruke su još uvijek bile u zraku.

- A što ako napravimo ovo? -  bacio je novčanicu na pod i počeo je gaziti, a potom je pokupio

izgužvanu i uprljanu.

- Ko je od vas želi sada? Ruke su još uvijek bile u zraku.

- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju -  rekao je:

- Bez obzira što napravim s novcem, još uvijek ga želite, jer novčanica nije izgubila svoju

vrijednost. Još uvijek je vrijedna 20 dolara. U životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani,

ozlijeđeni i na tlu, u prljavštini i sve to zajedno sa odlukama koje donosimo i okolnostima u

kojima se nađemo, i tada mislimo, da ne zavrijeđujemo ljubav, toplinu i da smo nevrijedni sami

2

sebe. Međutim, neovisno o tome šta se je dogodilo ili šta će se dogoditi sa vama,

nikada nećete izgubiti svoju istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti, izgužvani ili posve uređeni –

još uvijek ste neprocjenjivi…osobito za one koji vas vole. Veličina vašeg života ne izvire iz toga,

šta napravimo ili koga poznajemo, već iz toga KO SMO!

SREĆA JE NEŠTO O ČEMU ODLUČUJEMO UNAPRIJED

Jedan čovjek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio

komplet obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slijep, danas se

doselio u starački dom. Njegova 70-to godišnja žena skoro je umrla i time selidbu u dom učinila

neophodnom.

Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu

je soba spremna. Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu

sobu, uključujući i roletne koje su bile na prozoru.

- Sviđa mi se - rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.

- Gosp. Johns, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo.

- To nema nikakve veze s ovim - odgovorio je.

- Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Da li će mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je

raspoređen namještaj, već kako ja rasporedim svoje misli...Već sam odlučio da mi se sviđa. To je

odluka koju donosim svakoga jutra kada se probudim. Ja imam izbor: mogu provesti dan u

krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovima tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz

kreveta, sretan zbog onih koji još uvijek rade. Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene,

mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio. Baš za ovo doba svog života.

Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili. Moj savjet vam je da uložite

mnogo sreće u banku sjećanja! Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem!!-

SVI LJUDSKI OSJEĆAJI

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mjestu

na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila:

- Hajdemo se igrati skrivača! Ko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima. - Intriga je

podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:

3

- Skrivača? Kakva je to igra? -

- To je jedna igra - započela je objašnjavati Ludost, - u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion,

dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj

je pobjednik. -

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila

Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesovalo, ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila

protiv sakrivanja, a i zašto bi se sakrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je

mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti

igru. Oprez nije htio riskirati.

- Jedan, dva, tri...- počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha, koji se mučeći popeo na vrh najvišeg

drveta.

Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo

savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a

Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a

Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe.

Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije

pronašla skrovište, jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se

prekrasnim pupoljcima.

- Milion - zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o

teologiji, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno

Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta, koje

se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo još lakše, jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na

obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve:

Talenat u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu

oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopšte ičega igrali. Samo Ljubav nije mogla nigdje

pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je

4

ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po

prekrasnim pupoljcima.

Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči.

Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala

slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i

pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je

prati gdje god ide.

GORKA KAFA

Kada je jedan tragač došao kod učitelja silno oduševljen brojem duhovnih knjiga, učitelj ga je,

dok je ovaj naglas iščitavao naslove, ponudio kafom.

- Kakvu kafu piješ? -

- Bez šećera - odgovorio je čovjek listajući knjigu.

Poslije pet minuta, učitelj se vratio sa samo jednom šoljicom kafe. U drugoj tacni nije bilo ni

šoljice ni kafe. Praveći se da je sve u najboljem redu, stavio je praznu tacnu ispred gosta.

Uživajući u mirisu kafe, učitelj je odgovarao na pitanja svog posjetioca. Kada je ovaj obratio

pažnju, primjetio je da se u tacni umjesto šoljice kafe nalazi samo komadić papira.

Znate li šta je pisalo na njemu?

(GORKA KAFA)

AKBAR U MOLITVI

Mogulski car Akbar jednog je dana bio u šumi u lovu. Kada je došlo vrijeme za večernju

molitvu, sišao je s konja, po zemlji je prostro svoju hasuru i kleknuo da se moli, kako to pobožni

muslimani čine. Upravo je u tom trenutku jedna seljanka, uznemirena zbog nestanka svog muža

koji je jutros otišao od kuće i još se nije vratio, žurno prošla pokraj, tjeskobno tražeći muža. Bila

je toliko zaokupljena da nije ni opazila cara kako kleči, nogom je stupila na njega i ne ispričavši

se, žurno otišla u šumu.

Akbar se zbog tog prekida ljutio, ali kako je bio dobar musliman, držao se pravila da za vrijeme

namaza ni sa kim ne razgovara. Upravo kada je završio molitvu, vratila se žena sa mužem, sva

5

radosna što ga je pronašla. Bila je iznenađena i prestrašena kada je ugledala cara i njegovu

pratnju. Akbar je dao oduška svojoj ljutnji na nju i viknuo:

- Protumači mi svoje nedolično ponašanje ili ćeš biti kažnjena! -

Žena je odjednom postala neustrašiva, gledala je cara u oči i rekla:

- Vaše Veličanstvo, ja sam bila toliko zaokupljena mišlju na svog muža da Vas uopšte nisam

opazila, i kako vi kažete, da sam se spotakla od Vas. Kada ste Vi bili u namazu, bili ste

zaokupljeni Jednim Jedinim koji je beskrajno vrijedniji od mog muža. Kako ste me mogli

opaziti?-

Vladar je osramoćen šutio, i kasnije se povjerio svojim prijateljima da ga je jedna seljanka, koja

nije ni učenjak ni hodža, podučila molitvi.

TEGLA KISELIH KRASTAVACA I KAFA

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada dvadeset i četiri sata na

dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca...i kafe. Profesor je stajao pred grupom

studenata na času filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je čas počeo, bez riječi je

podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za

tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste. Zatim je profesor

podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamenčići su se

otkotrljali u prazan prostor između loptica.

Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna. Opet su odgovorili da jest. Slijedeća kutija koju

je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno ispunio sve preostale

šupljine u tegli. Pitao je još jednom je li tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jest.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šoljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila

pijesak. Studenti su se smijali.

- Sada! - rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, - hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš

život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša djeca, vaše zdravlje,

vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio

ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša

kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari, male stvari. Ako napunite teglu pijeskom,

nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi i u životu. Ako potrošite svo svoje vrijeme

i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari. Vodite računa o

6

stvarima koje su ključne za vašu sreću: igrajte se sa djecom, nađite vremena za odlazak doktoru,

izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovo kao da vam je osamnaest. Uvijek će biti

vremena da se očisti kuća i naprave popravci. Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su

vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete, sve ostalo je pijesak.-

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kafa. Profesor se nasmijao.

- Drago mi je da ste to pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam

je život pun, uvijek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem.-

DOBRA VOLJA, TUGA, ZNANJE I LJUBAV

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga,

Znanje...i među ostalima i Ljubav…Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su

pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg

trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odlučila tražiti pomoć. Bogatstvo je

prolazilo u blizini i Ljubav je upitala :

- Bogastvo, možeš li me povesti sa sobom? -

- Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta. -

Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu.

- Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom? -

- Ne mogu ti pomoći Ljubavi - odgovori Ponos - Ovdje je sve savršeno, mogla bi mi uništiti

brod! -

Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka:

- Tugo, molim te povedi me sa sobom -

- Oh , Ljubavi - odgovori Tuga - tako sam tužna da ne mogu. -

Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako

je doziva. Tada Ljubav začuje neki glas:

- Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom. - Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do

kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za

ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje:

- Znanje, ti sigurno znaš ko me spasio? -

- To je bilo Vrijeme - odgovori Znanje.

- Vrijeme? - upitala je Ljubav, - pa zašto bi me vrijeme spasilo? -

7

Znanje odgovori - Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u

životu. -

SNAGA POZITIVNOG MIŠLJENJA KAO JEDRO...

Jedna drevna, legendarna priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće, ali teret nisu

osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na

ramenu. Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je:

- Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga.

Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam

sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram,

proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima. -

Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo

sporo. I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je:

- U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i

pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo

god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekada

su veoma teške. -

Treći je čovjek odgovorio: - Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih

misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj

snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed.

Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi

se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadkad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo

razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta

koji bi me usporavao u hodu. -

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ČOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O

DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI

ROĐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ĆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO

ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.

8

SLIJEPAC SA FENJEROM

Kada je neki slijepac odlazio od svog prijatelja, ovaj mu stavi u ruku fenjer da ga ponese sa

sobom.

- Ne treba mi fenjer. Meni je svejedno je li mrak ili svjetlo - reče slijepac.

- Znam, ali ne budeš li imao svjetlo uza se, netko bi u mraku slučajno mogao naletjeti na tebe. - I

slijepac se uputi s fenjerom. Malo kasnije neki se prolaznik sudari s njim.

- Zar ne vidiš da nosim svjetlo pred sobom!? - poviče slijepac.

- Hej, čovječe! Tvoje se svjetlo ugasilo...-

Preuzimanjem tuđih ideja za svoje prosvetljenje postajemo poput slijepca koji nosi fenjer -

svjetlo se putem može ugasiti, ali mi to nećemo znati.

POSEBNA PRIČA

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao

mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je

stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se

upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim porodicama, svojim domovima, poslu,

gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao

drugome muškarcu stvari koje je vidio vani. Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za

te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama

vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se

igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali

uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se

vidjela svjetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj

na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je

muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj

nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i sedmice, jednoga jutra je

medicinska sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca, koji je u snu

mirno umro.

Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo

moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Medicinska sestra mu je sa

9

zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio, te ga ostavila samog. Uz

veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet. Konačno je

imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u

vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao

ispred prozora. Reče:

- A, možda je htio usrećiti Vas? -

Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se

raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se udvostruči. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji

stvari koje ne možeš kupiti novcem. Danas je dar, zato se zove sadašnjost.

KUTIJA POLJUBACA

Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu

jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Slijedećeg

jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla:

- Tata, to je za tebe. -

Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se

naljutio. Kćerkicu je prekorio:

- Zar ne znaš da ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto i nađe? -

Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla:

- Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe. –

Tata je bio ganut. Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života

čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje

uzeo jedan nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra. Svako od nas

ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog...Ne postoje

važnije stvari koje bi mogli dobiti.

10

ŽIVOT

Pripazi na svoje misli - one se pretvaraju u riječi;

Pripazi na svoje riječi - one se pretvaraju u djela;

Pripazi na svoja djela - ona postaju navike;

Pripazi na svoje navike - one se pretvaraju u karakter;

Pripazi na svoj karakter - on postaje tvoja sudbina.

PRIČA O ČETVORICI

Bila jednom četvorica: Svako, Neko, Bilo ko i Niko. Trebalo je obaviti važan posao i Svako je

mislio da će ga Neko obaviti. Neko se zbog toga naljutio, jer je to bio posao za Svakoga. Svako

je opet mislio da bi ga Bilo ko mogao obaviti, no Niko nije shvatio da ga Neko ne želi obaviti.

Na kraju je Svako krivio Nekoga, jer Niko nije učinio ono što je mogao obaviti Bilo ko.

PRIČA O MIŠU (I SVIMA NAMA)

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki

paket. Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka,

bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući:

- U kući je mišolovka! U kući je mišolovka! - Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i

kaže:

- Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se

zbog toga ne mogu uzrujavati.- Miš se okrene prascu i vikne: - Mišolovka je u kući! Mišolovka

je u kući! - Prase je suosjećalo, ali reče: - Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa.

Miš tada krene prema kravi: - Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!- Krava reče: - Oh,

gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.-

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom

mišolovkom. Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.

Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila

rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s

temperaturom. Znamo da se temperatura liječila svježom kokošjom supom, pa je farmer zaklao

11

kokoš, ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i komšije. Da bi ih

nahranio, farmer je zaklao prase. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je

toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa

za sve njih. Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu. Zato, kada idući

put čuješ da se neko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kada je jedan od nas

ugrožen, svi smo u opasnosti. Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti

jedni na druge i ponekada napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.

OVO JE NAMIJENJENO SVAKOME KO NAM JE IKAD POMOGAO I NEK ZNAJU KAKO

SU VAŽNI. SJETIMO SE, SVAKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE.

NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM. Jedna od najboljih stvari koja se veže uz

ovaj svijet je prijatelj.

STARAC I DJEČAK

Ima jedna priča o desetogodišnjem pametnjakoviću koji je došao narugati se mudrom sijedom

starcu. Dječak je u šaci držao ptića. Licu, išaranom borama mudrosti i okrunjenom sjedinom,

postavio je dječak svoje izazovno pitanje:

- Djede, je li ovaj ptić u mojoj ruci mrtav ili živ? Odgovori, ako si tako pametan! -

Siguran da je ptić živ, starac je shvatio zamku: Ako kaže da je živ, bezosjećajni dječak zdrobit će

ptića prije nego otvori šaku. Ako kaže da je ptičica mrtva, dječak će je pustiti da odleti u slobodu

i narugati mu se. Gledajući ga prodorno u hladne oči, sijedi starac je blago odgovorio:

- Sinko, onako je kako ti hoćeš da bude.-

POPUT RUŽE

Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je

procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti, ali je primijetio

trnje na stabljici i pomislio: - Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s

tako mnogo oštrog trnja? -

Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža

rascvjetala - uvenula je! Tako je i s mnogim ljudima. U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog

je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo

12

trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne

realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj

duši. Neko im drugi mora pomoći - pronaći je. Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To

je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome.Ako pomogneš nekome naći ružu

u njegovoj duši, on će pobijediti trnje…I cvjetat će uvijek...iznova...Svako od nas može obogatiti

ovaj svijet i učiniti ga ljepšim. Treba samo imati srca. Treba imati hrabrosti dodirnuti drugoga

srcem. Ne bojte se pokazati da imate srce! Dodirnimo bližnjega srcem!

USUDITE SE!

Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga

moćni i mudri ljudi i car im reče: - U nedoumici sam i zanima me ko je od vas u stanju to

riješiti.- Odvede ih potom do jednih ogromnih vrata, toliko velika vrata još niko nije bio vidio.

- Ovo su najveća i najteža vrata u mom carstvu - objasni car. - Može li ih koji od vas otvoriti? -

Neki stanu samo izdaleka odmahivati glavom. Drugi, koje smatraše mudracima, stadoše

zagledati vrata izbliza, no onda ipak su priznali kako ih ne mogu otvoriti. Ne kraju se svi slože

kako je zadatak pretežak i da ga ne mogu riješiti. Tada jedan dvorjanin, ipak, priđe vratima:

zagledavao ih, opipavao, gurao, nastojao pomaknuti…Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i

gle – vrata se otvore! Bila su odškrinuta, ne i zaključana, i nije bilo potrebno ništa drugo do

samopouzdanja da se to utvrdi i da se prema tome postupi. Car objavi:

- Ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono

što se u početku činilo nemogućim.- Usudite se i Vi! Mnoga su vrata odškrinuta.

DRAGOCJENO VRIJEME

Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.

- Tata, koliko zaradiš za jedan sat? - Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim

pogledom, otac odgovori:

- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam. -

- Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak. Otac je

na koncu popustio odgovorivši:

- Dvadeset dolara na sat.-

13

- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak. Pokazujući svoj umor i izrazitu

uznemirenost, otac je viknuo:

- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više! - Već se

smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio

nešto kupiti. Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.

- Spavaš li, sine? - upita otac.

- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.

- Evo novac koji si tražio - reče otac.

- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.

- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.

Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.

- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena? -

VOZ ŽIVOTA

Život je poput putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Za vrijeme nekih zaustavljanja znaju se

dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća,

žalosti. Kada se rodimo i kročimo u voz, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti

tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…Nažalost, istina je posve drugačija.

Kad-tad oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga

prijateljstva i svoga društva. Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam biti važne. To su

naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji

kroz život nalaze samo žalost i tugu, ali ima i onih koji su u vozu vožnje, uvijek nadohvat ruke te

spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži

negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja.

Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati

smjestiti u njihov vagon. Međutim na našu žalost, ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih

već neko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun

sastanaka i rastanaka, i nikada se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život

učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vozu biti u miru. Pokušajmo u svakome od

njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga

14

kolosijeka neko od suputnika može “iskliznuti” te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s voza. Isto tako ne

znamo ni kada će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i

žalostan kad ću morati sići zauvijek s voza. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim

prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.

Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom

prtljagom što je za ulaska u voz nisu imali. To će me silno obradovati. Trudimo se i nastojmo

imati sretno putovanje, te da se na kraju sva muka stostruko isplati. Pokušajmo pri silasku s voza

ostaviti prazno sjedalo koje će buditi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te

lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

SAVRŠENO SRCE

Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj

dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo

crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad

vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem.

Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao:

- Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?-

Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je

mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i

bilo je nekoliko ostećenih strana. Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.

Narod je započeo - kako može reći da mu je srce ljepše nego što on misli? - Mladić je pogledao u

starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se.

- Mora da se šališ, rekao je. Uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno

ožiljaka i suza. -

- Da, rekao je starac, tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki

ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao dio svoje ljubavi - izvadim komadić srca i dam je toj

osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali

budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju

na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca.

15

To su ti prazni dijelovi - davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su,

podsjećaju me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog

dana i popuniti prazne prostore na koje čekam. I sada, vidiš li šta je prava ljepota srca? -

KAKO MORA BITI TUŽNO IĆI KROZ OVAJ ŽIVOT S CIJELIM NETAKNUTIM SRCEM.

ZAŠTO ŽENE PLAČU?

Jedan je dječačić upitao svoju majku: - Zašto plačeš? -

- Zato što sam žena - odgovorila mu je.

- Ne razumijem - rekao je dječak.

Mama ga je samo zagrlila i rekla: - Nikada i nećeš. -

Kasnije je upitao oca: - Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga? -

- Sve žene plaču bez ikakvog razloga - bilo je jedino što je tata znao reći.

Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je

upitao jednog mudraca: - Zašto se žene tako lako rasplaču?-

On mu odgovori:

- Kada je Bog stvarao ženu morala je biti posebna. Dao joj je ramena dovoljno jaka da nose svu

težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao joj je unutrašnju snagu

da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene djece. Dao joj je čvrstinu koja joj

omogućava da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju porodicu u doba bolesti i

nevolje bez prigovora. Dao joj je osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je

njeno dijete veoma povrijedilo. Dao joj je snagu da nosi svoga muža kroz njegove greške i

načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce. Dao joj je mudrosti da zna da dobar muž

nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njenu snagu i odlučnost da postojano

bude uz njega. I napokon, dao joj je suzu da je isplače. To je samo njeno na korištenje kada god

joj zatreba. Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njenoj figuri, ili u načinu na

koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njenim očima, jer to je ulaz u njeno srce - mjesto

gdje stanuje ljubav. -

16

DVA VRAPČIĆA

Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala na vrbovoj grani. Jedan se udobno smjestio na

vrhu vrbe, a drugi je stajao na dnu u račvama iz kojih se vrba granala. Nakon nekog vremena

vrapčić s vrha dobaci onom dolje: - Baš je krasno ovo zeleno lišće! -

Vrapčić u račvama to shvati kao izazov, pa kratko odbrusi: - Lišće je bijelo, osim ako s tvojim

vidom nešto nije u redu! -

- Slijep si ti, ja vidim da je lišće zeleno! - reče vrapčić s vrha. Onaj dolje usmjeri svoj kljun

prema drugu na vrhu i zasikta: - Kladim se u perje iz repa da je bijelo, ti nemaš pojma ili si

poludio! - Onog gore je već spopao bijes. Sručio se na druga da mu održi lekciju. Ovaj se,

međutim, nije maknuo s mjesta. Perje oko vrata stršilo mu je na sve strane i vidjelo se da je

spreman na dvoboj. Prije nego zapodjenuše bitku pogledaše gore u lišće. Vrapčiću s vrha ote se

uzdah: - Oh, pa odavde doista izgledaju bijeli! - Pogledajmo ih ipak i odozgo! - predloži on svom

prijatelju. Popnu se gore i gotovo u jedan glas rekoše: - Odavde su zeleni. -

Ne sudi nikoga dok nisi barem sat vremena hodao u njegovim cipelama.

KAKTUS

Ima jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri puta godišnje. Neugledne je vanjštine ali ima

prekrasan cvijet. Cvjeta noću kad ga nitko ne vidi. Kada padne duboka tama rastvore se krupni,

prekrasni, snježno–bijeli cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro...cvijet je mrtav.

Odaje tragove ljepote koja prolazi. Od koga i za koga ova pažnja? Od koga i za koga ova

rasipnost i darežljivost? Katus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv, koji daje svoje

darove velikodušno, koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to

netko zamijetiti ili neće. Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da

radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovom

cvijetu na mjesečini, cvijetu koji živi samo jednu noć. Kaktus me podsjeća i na ljude. Ima ljudi

neugledne vanjštine. Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu

nečim iznenaditi. Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje. Ima ljudi koji cvjetaju

samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i

ljepotu, ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti.

Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod,

17

a svaki plod krije novo sjeme. Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu

cvjetanju, makar samo za tren.

ČOVJEK I LEPTIR

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko

sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se

da ne može dalje. Čovjek je odlučio pomoći mu: uzeo je makaze i razrezao čahuru. Leptir je s

lakoćom izašao. No, imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek ga je nastavio promatrati,

očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo

tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći

okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovjek unatoč svojoj

ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće, kroz koje je leptir morao proći

izlazeći iz čahure, osmislio Bog kako bi krv iz leptirova tijela potekla u krila i omogućila mu

letjeti nakon što se oslobodi čahure. Ponekada su poteškoće upravo ono što trebamo u životu.

Kada bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikada ne bismo postali onoliko

snažni koliko možemo biti. Nikada ne bismo mogli letjeti.

Tražio sam snagu...I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile. Tražio sam mudrost...I Bog

mi je dao probleme koje je trebalo riješiti. Tražio sam bogatstvo...I Bog mi je dao mozak i tijelo

da mogu raditi. Tražio sam hrabrost...I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo savladati. Tražio

sam ljubav...I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći. Tražio sam usluge...I Bog mi je dao

prilike.

Nisam dobio ništa od onoga što sam tražio...No, dobio sam sve što mi je trebalo. Živi život bez

straha i suoči se s preprekama znajući da ih sve možeš savladati.

KAKO SE ČUVA LJUBAV?

Majka i dječak šetaju plažom...U jednom trenutku dječak upita: - Mama, kako se čuva ljubav?

Mama ga pogleda i odgovori: - Uzmi malo pijeska i stisni šaku... - Dječak stisne šaku i što je više

stiskao, to je više pijeska curilo iz nje...

- Ali mama, pijesak mi bježi..!!! -

18

- Znam, a sada otvori potpuno šaku...- Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak

s dlana…- Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!! - Na to majka, sa smiješkom na licu, reče:

- Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da

ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan...- Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu

ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste...

Eto... kako se čuva ljubav...

PALAČINKE

U subotnje jutro jedan šestogodišnjak je odlučio ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u

kuhinji najveću posudu za miješanje i kutljaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio

posudu sa brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu

za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već

sada imao i otiske šapa kućnog mačka. Dječak je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji.

Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao šta napraviti

nakon toga, sve to staviti u rernu ili na šporet (i nije znao kako upaliti šporet). Vidjevši vlastitog

mačka kako liže smjesu iz posude, pokušavajući ga odgurnuti, prevrnuo je karton s jajima na

pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i

uprljao svoju bijelu pidžamu. Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle

su iz njegovih očiju. Sve što je on želio bilo je: napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered.

Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i batine. No, tata ga je samo gledao. Krenuo je

prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu

pidžamu...Takav je i Bog sa nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći

nered. Ljubav nam postane klizava, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas,

jednostavno, zdravlje napusti. Ponekada samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa

drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam. No, samo zato što smo mi u

stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati "peći palačinke", za Boga ili za

ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti... Nemoj prestati "peći palačinke"... Nastavi voljeti...

19

BIO JE OBIČNI GENIJE

Bio je obični....genije…Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: - Je li

Bog stvorio sve što postoji? - Jedan student mu je smjelo odgovorio: - Da, Bog je stvorio sve što

postoji!

- Bog je sve stvorio? - upita profesor još jednom.

- Da, profesore odgovori student. - Profesor će potom: - Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i

zlo. Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog

zao! - Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je

ono u šta ljudi vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga

nešto pitati.

- Naravno - odgovori profesor. Student ustane i reče: - Profesore, postoji li hladnoća? - Kakvo je

to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno? Studenti su se zakikotali na

kolegino pitanje. Mladić je odgovorio: - Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema

zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo toplote. Svako tijelo

ili objekat prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplota je ono što čini da tijelo ima ili

prenosi energiju. Apsolutna nula znači potpuno odsustvo toplote, sve stvari postanu inertne i

nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da

opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplotu. Student nastavi s pitanjem: - Profesore, postoji

li tama? – Profesor odgovori: - Naravno da postoji. - Student će na to: - Opet niste u pravu,

profesore, ni tama ne postoji. - Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo

proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo

bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite dužine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne

možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti je.

Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li

ovo tačno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu šta se događa kada nema svjetla. Na kraju,

mladić upita: - Profesore, postoji li zlo? - Sada već pomalo nesiguran, profesor odgovori:

- Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima

čovjekove necčovječnosti prema drugim ljudima...u zločinima i nasilju širom svijeta. Ove

manifestacije nisu ništa drugo nego zlo. Na to će student: - Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne

postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg

su ljudi stvorili da opisu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje

20

postoje baš kao što postoje svijetlo i toplota. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u

čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu

toplote, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla. - Profesor je sjeo.

Mladić se zvao Albert Einstein.

ZATO JER TE VOLIM

Kada si se jutros probudio posmatrao Sam te i nadao se da ćeš Mi se obratiti, uputiti Mi makar

koju riječ, pitajući Me za mišljenje ili zahvaljujući Mi za nešto dobro što ti se jučer dogodilo, ali

primjetio Sam da si bio jako zauzet traženjem robe koju ćeš obući za posao. Nastavio Sam čekati

dok si još trčao po kući oblačeći se i spremajući, znao Sam da bi imao vremena tek da se na

trenutak zaustaviš i pozdraviš Me, ali bio si prezauzet. Zato Sam za tebe osvijetlio nebo, ispunio

ga bojama i pjevom ptica da Vidim hoćeš li Me barem tako čuti, ali ni na to se nisi osvrtao.

Posmatrao Sam te dok si se spremao na posao i strpljivo Sam čekao čitav dan. Pretpostavljam da

si, zbog mnogih stvari koje si trebao napraviti, bio previše zauzet da Mi išta kažeš. Kada si se

vratio kući, vidio Sam umor na tvome licu i pomislio Sam da te malo osvježim blagom kišom

koja će odstraniti taj umor. To je bio Moj dar, ali ti si se naljutio i uvrijedio Moje Ime. Toliko

sam želio da Mi pričaš... Ima još toliko vremena, mislio Sam. Poslije si uključio televizor. Ja

Sam te strpljivo čekao dok si gledao televiziju. Večerao si, i uronivši u svoj svijet, ti si ponovno

zaboravio popričati sa Mnom. Primjetio Sam da si umoran i razumio Sam tvoju želju za tišinom.

Zato Sam spustio sunce i na njegovo mjesto postavio zvjezdani pokrivač. A u njegovom središtu

Sam upalio jednu svijeću: bio je to prekrasan prizor! Ali ti ništa od toga nisi primjetio. Kada si

išao spavati, poželio si laku noć svojoj porodici i kako si legao, gotovo isti trenutak si zaspao.

Pratio Sam tvoj san muzikom i blagim mislima, ali nije važno, jer vjerojatno ni ne primjećuješ da

Sam uvijek tu s tobom. Imam više strpljenja nego što misliš i bilo bi mi drago da te makar

naučim da ti imaš strpljenja s drugima.

21

PRIČA O ŽABICAMA

Bila jednom skupina žabica koja se htjela natjecati. Htjele su se popeti na vrh vrlo visokog

tornja. Ovu atrakciju došlo je gledati mnogo gledatelja, sa željom da vide natjecanje i da hrabre

žabice. Natjecanje je započelo...Ali…Od prisutnih gledatelja niko nije vjerovao da će se koja

žabica popeti na vrh tornja. Vrtjeli su glavama i govorili : - Oh, to je previše naporno! Nikada im

to neće uspjeti! - ili - To im ne može uspjeti jer je toranj odveć visok! - Žabice su počele

zaostajati osim jedne koja se penjala sve više i više...Gledatelji su vikali : - To je odviše naporno;

niko ne može dospjeti tako visoko! - Jedna žabica za drugom je odustajala i vraćala se nazad...

Samo je jedna ustrajno išla naprijed, nije se htjela zaustaviti. Na kraju su sve žabice odustale,

osim te jedne koja se popela na vrh tornja. Ostale žabice, ali i sami gledatelji htjeli su saznati

kako je upravo njoj uspjelo ono što su svi smatrali nemogućim. Jedan gledatelj prišao je žabici i

upitao je odakle je smogla toliko snage da bi dospjela do samoga vrha. Tada je došlo na vidjelo

da je žabica pobjednica GLUHA!

POUKA: Nikad ne slušaj ljude koji su pesimisti i negativci, jer ti oni kradu najljepše čežnje

i snove koje ti nosiš u duši! Uvijek budi optimista, a najviše budi gluh kad ti netko kaže da

ne znaš ostvariti svoje snove! SVE TI MOŽE USPJETI, AKO TO UISTINU HOĆEŠ!!!

TRAGOVI U PIJESKU

Jedan je čovjek jedne noći sanjao kako hoda sa svojim Gospodarom duž plaže. Na nebu su se

prikazivale scene iz njegovog života. U svakoj sceni je primjetio dva para otisaka stopala u

pijesku: jedan par otisaka je pripadao njemu a drugi Gospodaru. Kada mu se pred očima

prikazala druga scena njegovog života, osvrnuo se ponovo na one otiske stopala u pijesku.

Primjetio je kako je mnogo puta na svom životnom putu zapravo postojao samo jedan par otisaka

stopala. Isto tako, primjetio je kako mu se uvijek to događalo u najtežim i najtužnijim trenucima

njegovog života. To ga je počelo mučiti pa je upitao Gospodara:

- Gospodaru moj, jednom Si rekao da ako Te odlučim pratiti da Ćeš biti uz mene cijelim putem.

Ali primjetio sam samo jedan par otisaka stopala u najtežem periodu svog života. Ne razumijem

zašto Si me ostavio onda kada sam Te najviše trebao. -

Gospodar odgovori:

22

- Moj robe, ja te volim i nikada te ne bih ostavio. Tokom tvog perioda iskušenja i patnje, kada si

vidio samo jedan par otisaka stopala, to je bilo onda kad sam te JA nosio.-

PROLJEĆE

Jednog dana, jedan slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih

stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: - Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.- Jedan

slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tu prolazio, zaustavio se zapažajući

da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića. Savio se da bi mu pružio novac,

zatim i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis. U toku

popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom

prilikom bio pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je

pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati. Na to

prolaznik odgovori: - Nisam napisao neistinu - samo napisah tvoju poruku na drugačiji način - ,

nasmiješi se i izgubi u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:

- Danas je proljeće .... a ja ga ne mogu vidjeti. -

Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjet ćeš da će se prije ili kasnije

krenuti na bolje.

SVAKOGA DANA POČNI IZNOVA

U tome je velika mudrost. Ko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie

piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme

tog pranja ona je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja:

- Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona mora svakoga dana prati suđe. Da je onda, kada

smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjire i kašike na hrpi, koje će morati oprati, bilo

bi to preveliko brdo. Samo ta predodžba mogla bi je uplašiti, da bi izgubila svu radost za život.- I

onda je razmišljao dalje. Razlog zašto moja žena ne stvara nikakve probleme u vezi pranja suđa

je samo u tome, jer pred očima ima uvijek samo suđe tog dana. Tada mu je sinulo: uzrok

njegovih briga je upravo u tome, jer želi sve suđe u jednom danu oprati: i ovo koje je danas

prljavo, i ono što će biti sutra i prekosutra. Tada je došao do korisne spoznaje: svakoga dana

treba početi iznova. "Danas" je jedino vrijeme u mojim rukama. Za sutra još ne znam ništa.

23

Jučerašnji dan već je potonuo u vječnost. Carpe diem - iskoristi dan, mudra izreka starih

Rimljana. Jednakom snagom moramo isključiti prošlost i budućnost. Budućnost je danas. "Ne

brinite se za sutrašnji dan!" Naravno da će mnogi na to odgovoriti; moramo se brinuti, jer gdje

ćemo dospjeti. Moramo stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Sve to zaista

moramo činiti. Moramo imati pred očima ozbiljnost života. To samo znači da moramo ispuniti

zadaću današnjeg dana. Svakoga dana svaku stvar moramo iznova uzeti u ruke, a ne

elektrificirati živce. Imaju Englezi poslovicu: "Ne prelazi preko mosta, dok ne dođeš do njega."

"Dosta je svakom danu njegova zla." Nije ga potrebo opterećivati prošlošću i budućnošću. Što se

tiče prošlih dana što možeš učiniti, a za buduće ne znamo hoćemo li ih uopće doživjeti. Ako ih i

dočekamo vjerojatno više nećemo imati ovih današnjih briga. Naime, sve je u neprestanom

tijeku. Heraklit kaže: "Ne možete u istu rijeku dva puta." Rijeka teče naprijed i svakog trenutka

je u njoj druga voda. Tako teku i naši dani. Svaki je drugačiji i prije nego sutrašnji dan "proteče"

pokraj nas, već će izgledati drugačiji, nego što nam ga naše brige danas predočuju. Jedino što

imamo je "danas".

Bože, hvala ti na današnjem danu!

MALI SHAY HEROJ

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu s posebnim

potrebama, otac jednoga od učenika podijelio je sa uzvanicima priču koju, vjerujemo, neće

zaboraviti niko ko je tom događaju prisustvovao. Nakon što je zahvalio školi i njenom predanom

osoblju, postavio je slijedeće pitanje : - Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve što priroda

stvori savršeno je stvoreno. Ali moj sin Shay ne može učiti one stvari koje mogu druga djeca. Ne

može razumijeti stvari kao druga djeca. Gdje je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome

sinu? - Publika je utihnula nakon toga pitanja. Otac je nastavio.

- Vjerujem da se, u trenutku kada dijete tjelesno i umno invalidno poput Shaya dođe na svijet,

prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama pokaže i ponudi, u obliku načina kako drugi

ljudi tretiraju to dijete. - Tada je ispričao slijedeću priču:

Shay i njegov otac su šetali pored parka, gdje su neki dječaci koje je Shay poznavao igrali

baseball. Shay je upitao oca: -Misliš li da bi me pustili da igram sa njima? - Shayev otac je znao

da većina dječaka ne bi željela da neko poput Shaya igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao

koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste igrati. Znao je kako bi mu to podarilo toliko

24

potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, osjećaj da je prihvaćen usprkos invaliditetu.

Shayev je otac prišao jednom od dječaka na terenu i upitao (ne očekujući previše) bi li Shay

mogao zaigrati sa njima. Dječak se u nevjerici okrenuo oko sebe i rekao:

- Gubimo za 6 optrčavanja, a igra je u osmoj izmjeni (inače, po pravilima igre, ima 9 izmjena).

Pa, može igrati za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju udarača u devetoj izmjeni. -

Shay se malo namučio hodajući do ekipne klupe. Sa širokim osmijehom je obukao majicu svoje

ekipe. Otac ga je gledao s majušnom suzom u oku i osjećajem topline u srcu. Dječaci su vidjeli

sreću toga oca, gledajući kako mu sin biva prihvaćen. Pri kraju osme izmjene Shayeva ekipa je

osvojila par bodova putem nekoliko optrčavanja, ali je još uvijek bila u zaostatku za tri. Na

početku zadnje, devete izmjene, Shay je navukao rukavice i zaigrao na desnom polju. Iako

nikakvi hici lopte još nisu krenuli u njegovom pravcu, bio je očito u euforičnom raspoloženju.

Bio je ushićen zbog prilike da BUDE u igri i na polju. Razvukao je osmijeh od uha do uha dok

mu je otac mahao sa tribina. Na kraju devete izmjene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i

optrčavanje. Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiješilo im se pobjedničko optrčavanje i

došao je Shayev red da bude udarač. Da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra u

tome trenutku - i da time odustanu od šanse za pobjedu? Na opšte iznenađenje, Shayu je data

palica za udaranje. Svi su znali da je to bila nemoguća misija jer Shay nije znao ni palicu

ispravno držati, a kamoli pravilno, snažno i precizno udariti lopticu. Ipak, kada je Shay kročio na

bazu, protivnički se bacač, uvidjevši da Shayeva ekipa riskira poraz za taj jedan trenutak u

Shayevu životu, malo približio kako bi bacio loptu nježnije da Shay palicom barem dotakne

loptu. Došao je i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promašio. Bacač se opet malo

približio i bacio nježno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je zamahnuo i pogodio sporu,

prizemljenu loptu, odbacivši je prema bacaču. Igra bi u ovome trenutku bila gotova. Bacač je

podigao sporu loptu. Mogao je lako dobaciti loptu prvom svojem igraču sa baze, kako bi Shay

ispao i kako bi bio kraj igre i laka pobjeda. No, umjesto toga, bacač je bacio loptu iznad glave

prvoga igrača sa baze, van dosega svih svojih suigrača u ekipi. Svi su, i sa tribina i igrači obiju

ekipa, uzvikali: "Shay, trči do prve!! Trči do prve!!" Nikada prije u svom životu Shay nije toliko

daleko trčao. Uspio je stići do prve baze, zapravo, doteturao je do bazne linije, širom otvorenih

očiju, upitnog pogleda. Svi povikaše: "Trči do druge, trči do druge!!!" Uhvativši dah, Shay je

nespretno potrčao prema drugoj bazi, očito se boreći naprežući da stigne do nje. Dok je Shay

pristizao drugoj bazi, igrač desnog polja uhvatio je loptu. Bio je to najmanji momak u ekipi,

kojemu se pružila prva prilika da bude ekipni heroj. Mogao je baciti loptu čuvaru druge baze, ali

je shvatio bacačevu namjeru pa je i on, također, bacio visoku loptu iznad glave i van dosega

25

čuvara treće baze. Shay je trčao prema trećoj bazi, kao u nekom deliriju dok su se igrači ispred

njega okupili oko završne baze. Svi su povikali i poljem je odzvanjalo: "Shay, Shay, Shay, sve

do kraja, Shay!!!" Shay je dosegao treću bazu jer mu je protivnički igrač pritrčao da mu

pomogne i usmjeri ga prema njoj vičući, "Trči do treće! Shay, trči do treće!!!" U trenu kada je

Shay dotakao treću, dječaci iz obje ekipe i gledatelji skočili su na noge vičući, "Shay, trči do

zadnje! Osvoji i zadnju!" Shay je posljednjim snagama utrčao na zadnju bazu i stao na ploču. Svi

na terenu su ga grlili i bio je slavljen kao heroj koji je osvojio poen utakmice i time osigurao

pobjedu svoje ekipe. - Taj dan - reče otac nježno, dok su mu se suze kotrljale niz lice - dječaci

obiju ekipa pomogli su donošenju komadića prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet. - Shay nije

preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravši kako je bio heroj, kako je

radi toga njegov otac bio sretan, kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši

ga i plačući od sreće!

MOĆ JEDNOG MALOG DJELA

Jednog dana, kada sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dječaka iz mog razreda

kako ide kući. Zvao se Kyle. Izgledalo je, da nosi kući sve knjige. Pomislio sam: - Zašto bi neko

nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber. - Već sam imao lijepo

isplaniran vikend (derneci i nogometna utakmica sa prijateljima sutra popodne), zato sam samo

slegnuo ramenima i produžio dalje. Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece.

Potrčali su ka njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato.

Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega. Pogledao je

prema gore i vidio sam mu tugu u očima. U srcu sam suosjećao sa njim. Potrčao sam prema

njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. Dodajući mu

naočale, rekao sam: - Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti. - Pogledao me i rekao:

- Hej, hvala! - na njegovom je licu bio veliki osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu

zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu

mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne

škole. Prije se ne bih nikada družio sa nekim, ko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće

išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao

sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi. Družili smo se cijeli

vikend, i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog

26

mišljenja. Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio Kyle sa ogromnom hrpom knjiga.

Zaustavio sam ga i rekao: - Ti ćeš zaista nabildati mišiće sa tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki

dan! - Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga. Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postal

smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za

Georgetown a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikada neće

biti problem.

On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije. Kyle

je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber.

Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti.

Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista

pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao

sa naočalama. Imao je više spojeva nego ja i cure su ga naprosto voljele, tako da sam ponekada

bio i ljubomoran. Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog

govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao: - Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan! - Pogledao me

jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. - Hvala - rekao je. Nakašljao se i počeo govor.

- Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tokom ovih teških godina.

Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru...ali najviše svojim prijateljima.

Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati.

Ispričat ću vam priču. - Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu

našeg prvog susreta. Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je o tome, kako si je ispraznio

ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me

pogledao i uputio mi mali smješak. - Hvala Bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od

smrti. - Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o

svom najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smješe mi se onim

istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga. Nikada ne podcjenjuj

moći svojih djela. Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Na bolje ili na gore.

Bog nas "daje" u naše živote, da na neki način utječemo jedni na druge.

27

GRIJEH KAO KAMEN

Dva su muškarca posjetila jednog vjernika želeći ga upitati za savjet. - Zgriješili smo i savjest

nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne

bismo griješili? - upitaše ga. - Kažite mi svoje grijehe - reče im vjernik. - Učinio sam veliki

grijeh - odgovori prvi muškarac. - A ti? - upita vjernik drugog muškarca. - O - odgovori ovaj,

- Ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive. - Pobožni je

čovjek dugo razmišljao. - Evo što morate napraviti - konačno reče. - Pođite i za svaki grijeh koji

ste počinili donesite kamen. - Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom,

tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred vjernika. Nakon dugog vremena stiže drugi

muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred vjernika. - Sada - reče vjernik, -

uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli. - Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga

na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle

je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća

preteška.

- Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvata

težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe,

ne osjeća posebnu krivicu, pa mu zato nije žao i ostaje griješnik. Sada vidiš koliko je doista

važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha. -

NA VRATIMA DŽENNETA

Stigao jedan čovjek pred džennetska vrata. Kuca i želi ući, ali se vrata ne otvaraju. Pomisli u

sebi: - Možda se nisam dovoljno molio?! - Vrati se nazad i počne se moliti više nego ikada.

Molio je dugo i puno. Nakon nekog vremena ponovo stade pred džennetska vrata. Ponovo

pokuca, ali vrata ponovo zatvorena. Pomisli i drugi put: - Možda nisam dovoljno činio dobro

svojim bližnjima?! - Vrati se nazad i počne činiti dobro svima i svašta: od pružanja hrane

gladnima, posjeta bolesnicima, pomoći potrebnima do pružanja najmanjeg znaka obazrivosti

svima. Prođe neko vrijeme i čovjek se ponovo uputi prema džennetskim vratima. Došavši pred

vrata ugleda dijete kako se zadovoljno igra u pijesku. Proboravio je s djetetom skoro cijeli dan.

Na kraju dana, dok je sunce posljednjim svojim zrakama milovalo plavo nebo i dok se horizont

žario od sunčevih zraka, dijete podigne svoje okice i počne dječjim riječima šaptati zahvalu

28

Bogu za pijesak, za igru, za čovjeka koji upravo pored njega stoji. Oči se čovjekova srca otvoriše

i njegovo srce postade ispunjeno osjećajima zahvalnosti za plavetnilo neba i sve što živi na

zemlji.

Vrata dženneta se otvoriše. I u tom trenu čovjek spozna da čarobna riječ koja otvara vrata

dženneta jeste: ZAHVALNOST!

Mi u ovom svijetu, kakav već je, puno toga smatramo normalnim, a ne darom Allahovim, pa mu

zbog toga i ne zahvaljujemo...ponekada nam zahvalnost nekako ne sjeda...stvari uzimamo

“zdravo za gotovo”...trebali bi, kao i ovo dijete iz priče, zahvaljivati i za ljude oko nas,

jer kroz njih doživljavamo Allahovu dž.š. ljubav.

MELEK ČUVAR

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet. Jednog dana ono upita Allaha dž.š.:

- Gospodaru moj, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan,

kako ću živjeti tamo? -

Allah dž.š. odgovori:

- Od svih meleka izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i

smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan. -

- Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu, kada ne znam njihov jezik? - zapita dijete.

- Melek će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa

ljubavlju naučit ćete pričati. -

- Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, ko će me štiti? - zabrinuto nastavi dijete. Bog se

nasmiješi i kaže:

- Tvoj će te melek uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života. - Dijete pogleda

Boga i molećivim glasom kaže:

- Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti.

- Tvoj će ti melek uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene. Tada u

džennetu nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa

postavi posljednje pitanje:

- Gospodaru, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj melek - Bog odgovori s

velikim osmjehom: - Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA. -

29

ŽELIM TI SVA GODIŠNJA DOBA

Želim ti uvijek iznova iskustvo da je život sam po sebi najveći od svih darova. Tada će tvoja

nova godina života biti više od pukog koračanja u brojkama. Ti se možeš i mijenjati, smiješ

uvijek iznova gledati život s nove strane. To što sebi danas još ne možeš zamisliti, možeš susresti

već sutra. Pođi jednostavno u susret novosti koja već čeka na tebe. Želim ti sve ono što ne možeš

kupiti novcem: susrete s ljudima koji te mogu potaći i promijeniti, otvorene oči i uši za mnoge

prilike koje nam se u životu nude. Svaka od njih je jedinstvena i dragocjena. Ne želim ti veliku

sreću i ispunjenje svih tvojih želja, nego sposobnost da prepoznaš male radosti i podijeliš ih s

drugima. Želim ti nerazorivu nadu koja ti, unatoč svih razočaranja, daje uvijek iznova vjerovanje

u dobro u ljudima i u samome sebi. Želim ti vrijeme za život, da ti susreti s drugima ili mirni

trenuci sa samim sobom budu važniji od želje za imetkom i pritiska termina. Svejedno, u koje si

vrijeme godine rođen, u područje tvoga života spadaju sva godišnja doba. Dio ispunjena života

su i naoko nespojive suprotnosti, koje mogu biti tako različite kao proljeće i jesen, kao ljeto i

zima. Upravo takva različita iskustva čine tvoj život bogatim i jedinstvenim. Darivaju ti snagu

preko koje se možeš sve više razvijati, snagu koja ti daje iznutra rasti.

Želim ti sva godišnja doba na tvome putu.

KADA BIH PONOVO MOGLA PROŽIVJETI ŽIVOT

“Kada bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od

raka. Nažalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija

hiljadama ljudi.

- Kada bih ponovo mogla proživjeti život:

otišla bih u krevet kada sam bila bolesna, umjesto pretvaranja da će se svijet prestati

okretati ako ne budem prisutna,

zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu,

manje bih pričala i više slušala,

pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio,

30

pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele

zapaliti vatru u kaminu, odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu

mladost,

preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž,

ne bih nikada insistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana, jer je

moja kosa taman isfrizirana i uređena,

sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave),

manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život,

ne bih nikada kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato

što ima doživotnu garanciju,

umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki

trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u

stvaranju čuda života,

kada bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikada rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije

ručka." Bilo bi puno više “Volim te” umjesto “Žao mi je”,

najviše bih, kada bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i

zaista vidjela i nikada se ne bih osvrtala,

prestanimo se znojiti zbog malih stvari,

prestanimo se brinuti o tome ko nas ne voli, ko ima više ili ko šta radi, umjesto toga

počnimo cijeniti odnose koje imamo sa onima koji nas vole,

razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio, i šta činimo svaki dan da poboljšamo

sebe umno, fizički i emocionalno.

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

Erma Louise (Harris) Bombeck

(21. 02. 1927. - 22. 04. 1996.)

PRIČA O ŽIVOTU

Sin i njegov otac su bili na planinarenju. Odjednom, sin padne i ozlijedi se, te poviknu:

- Uaaaahhh!!! -

Na njegovo iznenađenje, začuje ponavljajući glas, negdje u planini:

31

- Uaaaahhh!!! -

Znatiželjan, poviknu: - Ko si ti? -

Dobije odgovor: - Ko si ti? -

Tada poviknu na planinu: - Divim ti se! -

Glas odgovori: - Divim ti se! -

Ljutit zbog odgovora, poviknu: - Kukavico! -

Dobije odgovor: - Kukavico! -

Pogleda oca i upita: - Šta se događa? -

Otac mu se nasmija i reče: - Sine, obrati pažnju. -

Čovjek poviknu: - Ti si pobjednik! -

Glas odgovori: - Ti si pobjednik! -

Dječak je iznenađen, ali ne shvata. Tada mu otac objasni: - Ljudi ovo nazivaju EHO, ali zapravo

je ovo ŽIVOT. Vrati ti nazad sve što kažeš ili učiniš. Naš je život jednostavno odraz naših akcija.

Ako želiš više ljubavi u svijetu, stvori više ljubavi u svome srcu. Ako želiš više sposobnosti

svojoj momčadi, poboljšaj svoje sposobnosti. Ova se veza odnosi na sve, u svim aspektima

života.

Život će ti vratiti sve što si mu dao.

ŠTA BISTE VI UČINILI?

Šta biste Vi učinili?

Pitanje br. 1:

Kada biste znali da žena trudnica već ima osmero djece od kojih je troje gluho, dvoje slijepo,

jedno mentalno zaostalo, a ona sama ima sifilis – biste li joj preporučili abortus?

Prije nego što date odgovor na ovo, pročitajte i slijedeće pitanje:

Pitanje br. 2:

Vrijeme je da se izabere novi svjetski vođa, i Vaš će se glas uzeti u obzir. Evo činjenica o trojici

glavnih kandidata:

Kandidat A:

Povezan je sa korumpiranim političarima, a pri donošenju odluka savjetuje se sa astrolozima.

Imao je dvije ljubavnice. Teški je ovisnik o duhanu, a dnevno popije 8-10 martinija.

Kandidat B:

32

Dva puta je na poslu dobio otkaz, spava do podne. Na fakultetu se drogirao, a svake večeri popije

četiri litra viskija.

Kandidat C:

Odlikovani je ratni heroj. Vegeterijanac je, ne puši, ponekada popije pivo. Nikada nije imao

vanbračnih avantura.

Kojeg biste kandidata izabrali? Ne čitajte dalje prije nego što donesete odluku!

Dakle, kandidat A je Franklin D. Roosvelt, kandidat B je Winston Churchil, a kandidat C je

Adolf Hitler.

A, usput po pitanju abortusa – ako ste odgovorili sa da, upravo ste ubili Beethovena!!!

33

KOŠULJA SRETNOG ČOVJEKA

Sultan neke daleke zemlje patio je od teške bolesti. Njegova kćerka pozvala je ljekare iz svih

kraljevina na svijetu da pomognu ozdravljenju njenog voljenog oca. Kada ljekari nisu uspjeli da

pomognu, princeza je pozvala čarobnjake. „Samo ukoliko obuče košulju sretnog čovjeka, bolesni

sultan može biti spašen“, glasila je preporuka najmudrijeg od svih. Princeza je naredila

konjanicima da pretraže sve kutke kraljevstva. Konjanici su tražili sretnog čovjeka i među

bogatim i među siromašnim ljudima. Bogati nisu mogli da budu potpuno sretni, jer je uvijek

postojalo nešto što oni nisu mogli da posjeduju. Drugi ljudi govorili su da je takva potpuna sreća

nemoguća i da tako nešto ne postoji. Shvativši da sretnog čovjeka neće pronaći, a u strahu da li

će sultana zateći živog, krenuli su natrag u dvor prečicama. Na jednom proplanku, sjedio je

mladi pastir i svirao neku veselu melodiju na svojoj svirali.Vođa konjanika, već očajan što nije

ispunio zadatak, pitao ga je: "Jesi li ti sretan čovjek?!"

Na opšte iznenađenje, mladić odgovori da je sretan. Nisu mu vjerovali da može biti sretan tu, na

tom proplanku kraj nekoliko ovaca...Mladić im je objasnio da je sretan, jer je potpuno

slobodan...Konjanik naredi: "Daj košulju!"

Mladić ravnodušno reče "Nemam"...

SADA JE VRIJEME

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru.

Jednog dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.

- Šta to radiš? - upitao je.

- Pokušavam naći najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeras. Krupnije i bolje krompire

iskoristit ćemo kasnije. -

Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao posudu i sitan krompir izručio natrag na gomilu.

- Ako tako postupaš, uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za

danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir! -

Ono sto najbolje možemo učiniti svojim bližnjima ne trebamo čuvati za neko buduće vrijeme. Ta

buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo sada živjeti najboljim životom i sada

budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno brinuti o tome hoćemo li biti takvi i u budućnosti.

Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje.

34

POGLED SA ONE STRANE

Mladi bračni par se upravo doselio u jedno prigradsko naselje. Slijedećeg jutra, kada su

doručkovali, žena je opazila svoju komšinicu kako širi veš.

- Kako joj je prljav veš... - rekla je.

- Možda treba novi prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopšte ne zna prati! -

Muž je šutljivo posmatrao događaj, ali nije ništa rekao. Svaki put kada bi komšinica širila veš,

komentar bi bio isti…Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu, kada je jedno jutro vidjela kako

je komšinicin veš čist, rekla je mužu:

- Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati veš. Ko li ju je naučio? -

Muž joj odgovori:

- Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore... -

DOBRA SE DJELA DJELIMA ČINE

Ne želim tvoj pogled u prolazu,

niti osmijeh s druge strane ulice.

Ne želim čuti prazne riječi

Niti "žao mi je" iza svojih leđa.

Jer tvoje je sažaljenje za mene

tek pokušaj i ništa više.

Želim da staneš i pružiš mi ruku.

Želim da staneš i razgovaraš sa mnom.

I ja ću učiniti isto.

Želim da dobro pogledaš u moje oči.

Želim da me povedeš u svoj svijet.

I ja ću učiniti isto.

Želim da me pozoveš na igru.

Možda su naše igre slične.

35

Želim da upoznaš mene.

Možda su naši svjetovi isti.

Želim da pokušamo, zar je to previše?

A ko zna, možda i nismo različiti.

Baš toliko.

Želim ti reći samo još jedno:

DOBRA SE DJELA DJELIMA ČINE!

DJEČAK I PAS

U izlogu trgovine kućnim ljubimcima pojavio se natpis “PRODAJU SE PSIĆI”. Neki je dječak

pročitavši natpis odlučio ući u trgovinu da se raspita.

- Koliko koštaju psići? - pitao je vlasnika trgovine.

- Između $30 i $40 - odgovori trgovac.

Dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca. - Ja imam samo $2.37! Mogu li ih

svejedno pogledati? -

Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet

mekanih loptica. Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima. Mali se dječak odmah sagne i

nježno podigne šepavo štene.

- Šta nije u redu sa ovim psićem? -

Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati.

Dječak je uskliknuo: - To je štene koje bih volio kupiti! - Trgovac reče: - Ovo štene ne moraš

kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti! - Na to se dječak rastužio: - Ne želim da mi ga

poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću

Vam dati $2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim! -

Na trgovčevo iznenađenje, dječak povuče nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu,

invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka. Tada tiho uzvrati:

- Neću ni ja nikada moći trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga ko će ga razumjeti. Nekoga ko

će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jest. -

36

ČETIRI SVIJEĆE

Četiri svijeće su lagano gorjele...bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor. Prva svijeća je

rekla: - Ja sam Mir...ljudi me ne uspjevaju sačuvati, nema potrebe da gorim, mislim da ću se

ugasiti… - I odmah se ugasila. Druga svijeća je rekla: - Ja sam Vjera, na žalost mnogi imaju

površnu vjeru i ja ih ne zanimam, nema smisla da gorim i dalje. - Tek sto je izgovorila, puhnuo je

lagani povjetarac i ugasio je. Treća svijeća je žalosno progovorila: - Ja sam Ljubav, nemam više

snage, ljudi često zaboravljaju na mene ... - i tog momenta se ugasila. Nedugo zatim ušlo je dijete

u sobu. - Šta je to? - upitalo je dijete. Trebalo je da gorite do kraja. Rekavši to počeo je plakati.

Tada se oglasila četvrta svijeća: - Ne boj se...dokle god ja gorim, moći ćemo da upalimo ostale

svijeće...ja sam Nada...!

MUDROST ŽIVOTA

U aprilu, Maya Angelou bila je gost kod Oprah na svoj 70-ti rođendan. Oprah ju je upitala šta

misli o svom starenju, a ona na TV-u kaže da je starenje "uzbudljivo"...Zahvaljujući promjenama

na tijelu, mnogo je uzbuđenja svaki dan...kao na primjer promjene na njenim grudima. Izgleda da

se natječu koja će prije dostići struk. Publika se smijala do suza. Ona je tako jednostavna i

iskrena žena u čijim riječima ima mnogo mudrosti. Maya Angelou je rekla:

- Naučila sam da nije važno šta se dogodilo ili koliko loše izgleda danas, život ide dalje i sutra će

biti bolje. Naučila sam da o osobi govori mnogo načina na koji podnosi ove tri stvari: kišni dan,

gubitak prtljaga i pregorjele svjetiljke na božićnoj jelki. Naučila sam da će ti, bez obzira na tvoj

odnos sa roditeljima, oni nedostajati kada odu iz tvog života. Naučila sam da živjeti nije isto što i

imati život. Naučila sam da ti život ponekada pruži drugu priliku. Naučila sam da kroz život ne

treba ići sa bokserskim rukavicama na obje ruke, moraš biti sposoban neke stvari baciti iza

sebe...Naučila sam da kada god sam nešto odlučila otvorena srca, nisam pogriješila. Naučila sam

da čak i kada me boli ne moram to biti ja. Naučila sam da imam još mnogo toga za učiti. Naučila

sam da će ljudi zaboraviti šta si rekao, zaboravit će šta si napravio, ali nikada neće zaboraviti

kako su se osjećali u tvom društvu. -

37

HVALISAVOST

Tri žene sretnu se kod bunara gdje su došle po vodu. Zapričaju se o svojim sinovima. - Trebali

biste čuti moga sina! Kako samo prekrasno pjeva, kao slavuj! - Druga žena se hvali: - A da samo

vidite moga sina, kako je visok i snažan! Kada baci kamen uvis, on skoro dotakne oblake! -

Treća žena samo šuti. Na to je druge dvije počnu provocirati: - A tvoj sin? -

- Ne znam šta bih vam pričala. Moj sin je mlad, običan dečko, kao i mnogi drugi -.

Žene se upute kući noseći teški teret vode na glavi. Treća žena je i dalje šutila osjećajući se

neugodno pored dvije žene. Sunce je sve žešće pržilo, teret je bio sve teži. Odjednom žene

ugledaju na ulazu u selo svoja tri sina. - Slušajte kako moj sin lijepo pjeva! - usklikne prva

pokazujući na svog sina koji je sjedio na zidiću i zaneseno pjevao.

- Pogledajte moga sina - ushićeno će druga - kako visoko baca kamen. Divota! - Treći sin potrči

prema svojoj majci i uzme joj teški teret s glave.

KAMEN MUDRE ŽENE

Mudra je žena na putu po brdima u potoku pronašla vrijedan kamen. Slijedećeg je dana susrela

nekog putnika koji je bio gladan pa je mudra žena otvorila svoju torbu kako bi s njim podijelila

hranu. Gladni je putnik ugledao skupocjeni kamen u torbi mudre žene, svidio mu se pa je

zamolio mudru ženu da mu ga da. Ona je to učinila bez oklijevanja. Putnik je otišao, radostan što

ga prati sreća. Znao je da je dragi kamen dovoljno vrijedan da mu pruži sigurnost za cijeli život.

Ali nakon nekoliko dana vratio se tražeći mudru ženu. Kada ju je našao, vratio joj je skupocjeni

kamen rekavši:

- Razmislio sam, znam koliko je vrijedan ovaj dragi kamen, ali vraćam Vam ga s nadom da ćete

mi moći dati nešto još vrijednije. Ako možete, dajte mi ono što Vas je ponukalo da mi date ovaj

vrijedan kamen.

MALI ŽUTI CVIJET

Vjerojatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednom vrtu.

On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene. Kada je jedan posjetitelj ušao u taj vrt, sa svih strana

slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je svo

38

drvo palme korisno – plod, lišće, grane i deblo. Međutim, kokosova palma zavidjela je mangu,

zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na

drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više.

Oko posjetitelja, koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je

radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: - Zašto se i ti ne žališ kao ostali? -

Cvijet je odgovorio: - Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se njihalo na

vjetru. Poželio sam donosti divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je

Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to učiniti. Želio je da budem

baš mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao. –

KLESAR

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao

je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima i nije ga bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu

palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne:

- Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada

činim. -

Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: - Tvoja je želja ispunjena. Od

sada, šta god zaželiš bit će ti ispunjeno. - Te su mu se riječi činile nerazumljive sve dok se te

večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je

radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša. Jednog

sparnog popodneva kroz prozor je opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi

pokraj njegove palače.

Mislio je:

- Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji! -

Njegova želja odmah bi ispunjena i on već drugi tren sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj

kočiji. No, unutar kočije je bilo toplije nego što je pretpostavljao. -

Gledao je iz kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid

kočije.

- Želio bih da sam sunce, reče sam sebi. - Ponovno je njegova želja bila ispunjena i već je drugi

tren osjetio kako u svemir šalje zrake toplote. Sve je išlo dobro neko vrijeme.

39

Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao.

Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije

pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put pa je bio

primoran teći oko njega.

- Šta? Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen. I odmah, evo ga kako se

visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kad začuje čudan zvuk

koji je dolazio ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako zaposleno sjedi i

kleše gromadu kamena.

- Šta? Bijedno stvorenje da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja?

Želim biti čovjek! I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u

znoju i muci zarađivati svoj hljeb, ali sa pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što

jest i da živi od onoga što ima.

ISTINA

Mudrac je ispričao jednom slijedeću priču:

“Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio. Kada se

otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je ugljenisano dječije tijelo njegov sin. Plačući i

čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na

očeva vrata. Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:

- Ko je tamo? -

- Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata. -

Otac je pomislio da se neki obijesan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je

plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je

otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli. Na kraju je mudrac dodao:

- Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj

znati otvoriti. –“

40

NEMOJ ČEKATI…

On je bio frajer jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bješe nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se

trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i

poudavala, te pošli svojim životnim putem…Uobičajna priča. Kada su sva djeca bila zbrinuta,

ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u

bolesničku postelju. Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili doktori i

poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali:

- Hm, hm…- Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: - Ja bih rekao… da vaša

supruga… jednostavno više nema volje za život. - Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet

i uzeo ženu za ruku… njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i

dubokim odlučnim glasom rekao:

- Ti nećeš umrijeti! -

- Zašto? -

- Jer ti nije vrijeme! Zato jer volim tvoju prisutnost, tvoj hod, tvoj glas. Samo uz tebe sam

potpun! -

- A zašto mi to ranije nisi rekao? -

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: - Moja

majka, moj sin, moja žena… to već ionako zna. - Možda i zna, ali nikad se niko nije umorio

slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja! Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: - Ja sam, želim

ti reći da te volim. - Stisni ruku osobi koju voliš i reci: - Hvala ti što si uz mene! Volim te…-

Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

MASKE

Jednog dana na plaži se susretnu Ljepota i Rugoba. - Hajdemo se kupati u moru, - rekoše. Skinu

se i zaplivaju. Nakon nekog vremena Rugoba izađe iz mora, obuče odjeću koja je pripadala

Ljepoti te pođe svojim putem. Kada je iz mora izašla Ljepota, ne nađe svoje odjeće. Budući da se

stidjela hodati gola, obuče Rugobinu odjeću te pođe svojim putem. Ljudi i danas prečesto

zamjene jednu za drugu. Ipak ima i onih koji prepoznaju Ljepotu bez obzira na to kako je

odjevena, kao i onih koji prepoznaju Rugobu ne dajući se zavesti njezinom odjećom…

41

BIT ĆU SRETAN KADA…

Ubjeđujemo sami sebe da će život biti bolji kada se vjenčamo, dobijemo bebu, a zatim drugu

bebu. Onda smo isfrustrirani zato što djeca nisu dovoljno velika i bit ćemo zadovoljniji kada

porastu. Nakon toga, isfrustrirani smo zato što imamo posla sa tinejdžerima. Sigurno ćemo biti

sretniji kada izađu iz tog razdoblja. Govorimo sebi da će nam život biti potpun kada naš

supružnik dođe pameti, kada kupimo ljepši auto, kada budemo u mogućnosti otići na lijepo

putovanje, ili kada odemo u penziju. Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za sreću od ovog

trenutka. Ako ne sada, kada? Tvoj život će uvijek biti ispunjen teškoćama.

Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš svejedno biti sretan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj

svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno

posebnim da bi provodio vrijeme s njim…I zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.

Zato, prestani čekati da…

-otplatiš auto,

-kupiš novu kuću ili automobile,

-djeca odu od kuće,

-se vratiš na studije,

-završiš studij,

-izgubiš 10 kg,

-dobiješ 10 kg,

-se oženiš (udaš),

-se razvedeš,

-dobiješ djecu,

-odeš u penziju,

-dođe ljeto,

-dođe proljeće,

-dođe zima,

-dođe jesen,

-umreš.

Nema boljeg trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.

Zato: radi kao da ti ne treba novac, voli kao da nikada nisi bio povrijeđen, i pleši kao da te niko

ne gleda.

42

UPORNOST

Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kada usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i

ukaza mu se Gospodar. Gospodar mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu

veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom

svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska

od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su

svom snagom.

Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio

uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, šejtan se odluči umiješati. Počeo je ga

je savjetovati: - Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš

radi ničega? Ionako ga nikada nećeš pomaknuti. - Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak

nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. - Zašto bih se toliko

mučio oko ovoga? - mislio je. - Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i

to će biti sasvim dovoljno. - I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i

iznijeti svoje muke Gospodaru. - Gospodaru, - reče, - dugo sam i naporno radio u tvojoj službi,

ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio, pa ipak, nakon svog ovog

vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam? -

Gospodar mu sažalivši se, odgovori: - Robe moj, kada sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si

prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom

nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada,

dolaziš meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako? Pogledaj se.

Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od

stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje

mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da

budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. Ja ću

sada pomaknuti kamen. - Nekada, kada čujemo Božiju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bi

odgonetnuli šta On želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i

povjerenje u Njega. Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek

Bog onaj koji zapravo to čini.

43

MRŽNJA

Priča o jednom čovjeku i ljubavi njegove majke prema njemu…

- Moja majka je imala samo jedno oko. Mrzio sam je… bila je sramota za nas. U našoj školi ona

je spremala hranu za učenike i učitelje. Jednoga dana dok sam još bio u toj osnovnoj školi moja

majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me jako sram. Kako mi je to mogla učiniti?

Ignorirao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz

razreda podrugivali. - Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko! Propadao sam u zemlju i želio da

moja majka jednostavno nestane…Kada sam je opet vidio ustao sam i rekao joj. - Ako od mene

budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš! - Moja majka nije ništa odgovorila…

Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u

sebi. Bio sam nezainteresiran za njene osjećaje…Želio sam otići od kuće i nikad više ništa imati

s njom.

U kasnijem životu sam učio puno i teško. Tako sam dobio priliku da odem u Singapur na

studij… Posrećilo mi se. Oženio sam se, kupio sam kuću i dobio svoju vlastitu djecu. Bio sam

sretan sa svojim životom, sa svojom djecom i svim oko sebe mada sam nastavio živjeti u stranoj

zemlji. Ali jednog dana, moja majka je došla da me posjeti…Ona me nije vidjela godinama niti

je ikad vidjela svoje unuke. Pojavila se na vratima. Moja djeca su je počela ismijavati. Ja sam se

izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana. Derao sam se na nju. - Kako si se

usudila doći do moje kuće i plašiti mi djecu? Goni se odavde, odmah! - Moja majka je samo tiho

odgovorila, - Oprostite, mora da sam pogriješila kuću - i nestala…I onda, jednog dana, nakon

nekoliko godina, pismo je došlo do moje kuće. Pozvan sam nazad u svoj rodni kraj radi

godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na poslovni put. Poslije proslave, iz neke

radoznalosti, svratio sam do našeg starog doma. Kada su me vidjeli, susjedi su mi rekli da je

umrla. Ni jednu suzu nisam pustio. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje…

Moj Dragi Sine, mislila sam na tebe svo vrijeme. Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila

tvoju djecu. Bilo mi je drago kada sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.

Ja možda neću moći ni izaći iz kreveta da te vidim. Žao mi je što sam ti uvijek bila teret

isramota. Vidiš, kada si bio dijete dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio jedno oko. Kao

majka, nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka. Doktori su te pregledali i rekli mi da

je moguće. Ja sam ti onda dala jedno svoje…Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi

svijet za mene, s tim okom. S Ljubavlju, Za Tebe Uvijek…Tvoja Majka…-

44

VJERNOST

Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u

vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su

prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno

čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. - To je Nebo, - ovaj će.

- Baš lijepo da smo došli na Nebo! Jako smo žedni…-

Čuvar čovjeku pokaza zdenac: - Uđi i pij koliko želiš! - Moj pas i konj su također žedni, - čovjek

će. - Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen, - odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je

bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje

uzbrdo čovjek i životinje stigoše u selo do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a

pred samim vratima opet je stajao čuvar. - Dobar dan, - čovjek će čuvaru, a ovaj mu klimne

glavom na pozdrav. - Moj konj, moj pas i ja smo jako žedni. - Tu među stablima je izvor -, reče

čuvar, možete piti koliko želite. - Čovjek, konj i pas priđoše i napiše se. Čovjek zahvali čuvaru, a

usput upita: - Kako se zove ovo mjesto? – Nebo - odgovori čuvar. - Nebo?! - Čuvar velebnog

ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje! -

začuđeno će čovjek. - Ne, ono je Pakao - reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. - Morate im

zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!-

- Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja. -

RASIZAM U AVIONU

Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.Vidno uznemirena pozove

stjuardesu.

Stjuardesa : - U čemu je problem, gospođo? -

Bijela žena: - Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!! Nezamislivo mi je sjediti

pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim Vas!! -

Stjuardesa: - Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno. -

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:

- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi. Prije

nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:

45

- U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi.

Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.

Zatim se okrene crncu i reče: - Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i

premjestite se u prvu klasu. Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.

Dodatak:

Kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.

Odgovorio je: - Ljudske! -

VODONOŠINA PRIČA

Vodonoša je imao dva velika vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa.

Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspio prenijeti istu količinu vode.

Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja

vode do kuće. Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan. Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na

sebe što do kraja uspješno ispunjava obaveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i

potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obaveze. Jednog dana nakon dvije godine

obratio se vodonoši na izvoru:

- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće. -

Vodonoša mu odgovori:

- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je

zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom

cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi

ukrašavala moj put. -

ČETIRI ŽENE

Bio jednom jedan trgovac koji je imao četiri žene.

ČETVRTA ŽENA

Volio je četvrtu ženu najviše, darovao joj je skupocjene darove i postupao sa njom delikatno.

Brinuo se o njoj najviše i davao joj samo ono najbolje.

46

TREĆA ŽENA

On je volio i svoju treću ženu puno. Bio je vrlo ponosan na nju i često ju je pokazivao

prijateljima. No, jadni trgovac bio je često u strahu da će ga ova ostaviti i pobjeći s drugim

muškarcem.

DRUGA ŽENA

On je naravno volio i svoju drugu ženu, jer ona je vrlo obazriva, strpljiva te je trgovac imao u nju

veliko povjerenje. Kad-god bi trgovac naišao na neki problem, trčao bi drugoj ženi i ona bi mu

pomagala kako prevazići velike probleme.

PRVA ŽENA

I na kraju prva trgovčeva žena. Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaže oko posla, sticanja

bogatstva te u održavanju cijelog imanja. Bilo kako bilo, trgovac i nije baš puno volio svoju prvu

ženu, ali ona je njega jako voljela. On jedva da ju je primjećivao.

Jednoga dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vrijeme približilo i da će umrijeti.

Pomislio je na svoj bogati život te reče: - Imam sada četiri žene, ali kada umrem biti ću sam, vrlo

sam! - Onda upita ČETVRTU ŽENU: - Volio sam te najviše kupovao ti haljine najljepše.

Obasuo te pažnjom. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i činiti mi društvo? - Nikako! -

odgovori četvrta žena i izađe bez ijedne druge riječi. Odgovor se zabio kao mač u trgovčevo srce.

Onda trgovac upita TREĆU ŽENU: - Volio sam te čitavog života. Sada kada umirem hoćeš li

poći sa mnom i činiti mi društvo? - Ne! - odgovori treća žena. - Život na zemlji je suviše dobar,

preudat ću se nakon tvoje smrti. - Trgovčevo se srce smrzlo od hladnoće odgovora. Tada upita

DRUGU ŽENU: - Uvijek sam išao tebi kad sam trebao pomoć. Evo tražim još jednom tvoju

pomoć. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i činiti mi društvo? - Žao mi je, ovaj put ne

mogu ti pomoći! - odgovori druga žena. - Najviše što mogu je pokopati te. - Odgovor ga je

pokosio poput munje. Tada se začu glas : - Ja idem sa tobom, kamo god ti pošao. - Trgovac se

okrenu i vidje svoju PRVU ŽENU. Bila je tako mršava i ispaćena kao da je izgladnjela.

Zahvalno i žalosno reče trgovac: - Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam još mogao! -

U stvari svi mi imamo četiri žene u svom životu…

ČETVRTA ŽENA JE NAŠE TIJELO…Bez obzira koliko ga njegovali i posvećivali mu pažnje,

napušta nas kad umiremo.

TREĆA ŽENA SU NAŠE POŽUDE, STATUS I BOGATSTVA…Kada umremo, sve ide

drugima.

DRUGA ŽENA SU NAŠI PRIJATELJI I OBITELJ…Bez obzira koliko nam bili blizu za života,

ne mogu poći s nama u grob.

47

PRVA ŽENA JE NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ VIDJETI, A TO JE TVOJA DUŠA…

Često je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva, koje nas okružuje. No, jedino ona nas

uvijek prati. Možda ne bi bilo loše da se njome pozabavimo sada umjesto da plačemo na smrtnoj

postelji…

VAŽNOST NIJJETA - NAMJERE

Živjela dva brata od kojih je jedan bio pobožan, a drugi griješnik. Ovaj pobožni je stalno želio da

vidi Iblisa, pa mu se jedanput želja ostvari te mu se Iblis ukaza i reče mu:

- Jadan bio, u šta utroši sav svoj život. Samo se patiš i umaraš s tim ibadetom umjesto da daš sebi

oduška u uživanjima i strastima. -

Pobožnjak reče:

- Otići ću ja svom bratu pa se malo opustiti u njegovom društvu, predate ću se neko vrijeme

uživanjima, jelu i piću, a poslije toga ću učiniti tevbu i pokajati se. -

Što se njegovog brata tiče, on se prenu iz svog jadnog griješničkog stanja, osjeti se odbačenim i

bezvrijednim te pomisli:

- Sav svoj život upropastih u griješenju, a moj brat uživa u pokornosti i ibadetu. Tako on odluči

da se pokaje i da bude Allahu pokoran, a njegov brat, pobožnjak, odluči da malo okusi tog

griješničkog života. Oni odlučno krenuše jedan drugom i, Allahovom odredbom, obojica umru,

sudarivši se jedan s drugim. Pobožnjak će na onom svijetu biti proživljen sa ružnim nijjetom, a

griješnik sa lijepim, a sve je opet u Allahovim rukama...

STRPLJIVOST NA NEVOLJAMA

Pričao neki čovjek: - Vidio sam u nekim planinama starca koji bijaše slijep, sakat (i bez nogu i

bez ruku), kojeg je svaki čas hvatala oduzetost, a tijelo mu je već uveliko bilo u fazi raspadanja,

tako da su crvi i drugi insekti jeli pojedine dijelove njegovog tijela. Starac je neprekidno

ponavljao: - Hvala Allahu koji me je sačuvao od belaja kojima su izloženi mnogi drugi ljudi, i

koji me je odlikovao između njih Svojim fadiletima i blagodatima. Ja mu rekoh: - O brate, a od

čega te je to sačuvao Allah, kada su svi najgori belaji pali baš na tebe? - Starac podiže glavu i

reče: - Bježi od mene, neznalico! Zar mi nije ostavio jezik kojim ću Ga u svakom momentu

spominjati i zikriti, kao i srce kojim ću Ga voljeti i spoznavati! -

48

ŠAMAR KAO ODGOVOR

Jedan mladić, vrativši se sa studija iz inostranstva, zatražio je od svojih roditelja da mu nađu

učenjaka koji bi mogao odgovoriti na njegova tri pitanja. Nakon nekog vremena oni su našli

jednog Islamskog alima voljnog da se sastane sa momkom, da ga sasluša i pokuša da mu

odgovori na postavljena pitanja. Njihov susret je protekao otprilike ovako…

Mladić: - Hoćeš li mi reći ko si? -

Učenjak: - Ja sam čovjek kao i ti, jedno od Božijih stvorenja i jedan od Allahovih dž.š. poniznih

robova. -

Mladić: - Volio bih da ti postavim tri pitanja, ali sumnjam da ćeš moći na njih da odgovoriš. -

Učenjak: - InšaAllah, ako bude Božija volja, mislim da ću biti u mogućnosti da odgovorim na

tvoja pitanja. -

Mladić: - Jesi li siguran? Mnogi mi nisu mogli dati zadovoljavajući odgovor. -

Učenjak : - Dat ću sve od sebe, pa šta bude. -

Mladić: - U redu, pitanja su:

1. Da li Bog postoji? Ako da, pokaži mi Njegov lik.

2. Šta je takdir (sudbina)?

3. Ako je šejtan (sotona) stvoren od vatre, i na kraju će biti bačen u pakao koji je isto tako od

vatre, hoće li mu i može li mu paklena vatra naškoditi? -

Učenjak stade, zamisli se malo, priđe i snažno ošamari mladića.

Mladić: - Hej! Zašto si se naljutio i zašto me ovako jako udari? Samo sam postavio svoja pitanja.

Ako znaš odgovor treba da mi odgovoriš, a ako ne ništa. Tražit ću ko zna. Ne treba da me

šamaraš. -

Učenjak: - Polahko. Smiri se. Nisam se naljutio, nemam razloga. Ovaj šamar je samo

jednostavan odgovor na tvoja pitanja. -

Mladić: - Kako...zašto...ne razumijem...-

Učenjak: - Polahko, razumjet ćeš. Smiri se. Kako se sada osjećaš nakon ovog šamara? -

Mladić: - Loše! Boli me! Šta očekuješ da ti kažem? -

Učenjak: - Znači, vjeruješ da bol postoji? -

Mladić: - Naravno! -

Učenjak: - Pokaži mi njen lik. -

Mladić (zastavši, mucajući): - E, to ne mogu učiniti. -

49

Učenjak: - Uredu. To ti je odgovor na tvoje prvo pitanje. Svi mi osjećamo postojanje

Svemogućeg Allaha, dž.š., bez da vidimo Njegov lik. - Sinoć, jesi li sanjao da ću te ošamariti? -

Mladić: - Ne.-

Učenjak: - Jesi li uopšte razmišljao o tome da ću te ošamariti? -

Mladić: - Ne. -

Učenjak: - Jesi li ikada mislio da ćeš dobiti šamar od mene zbog ovih pitanja? -

Mladić: - Nisam. -

Učenjak: - E, to ti je takdir, dragi prijatelju. To je tvoja sudbina i odgovor na drugo pitanje. -

Učenjak: - Da nastavimo. Moja ruka kojom sam te ošamario, od čega je? -

Mladić: - Od mesa, kostiju, kože, naravno. -

Učenjak: - A tvoje lice, od čega je ono? -

Mladić: - Pa, isto od toga.-

Učenjak: - I šta osjećaš nakon što sam te ošamario? -

Mladić: - Bol, rekao sam. -

Učenjak: - E, vidiš. Bez obzira što su i šejtan (sotona) i pakao od vatre, Božijom voljom pakao će

biti veoma bolno mjesto za njega. Sad sam ti odgovorio i na tvoje treće pitanje. I jesi li

zadovoljan odgovorima? -

Mladić: - Jesam. Veliko vam hvala. Da vas Uzvišeni Gospodar nagradi, da vas još dugo poživi i

da mi još puno toga od vas naučimo.

Učenjak: Amin

Tako se i rastaše...

PROBLEM ZLA U SVIJETU

Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu

reče: - Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivica. Takav

sam stvoren, ali kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u

potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. - Dječak reče: - Ah, kada bi ti

došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. - Krokodil odvrati: - Zar misliš da bi to učinio svom

dobročinitelju i osloboditelju? - I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok

ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: - Tako mi

50

dakle vraćaš za moje dobročinstvo? - Krokodil reče: - Nije to ništa lično, sinko. Takav je svijet,

takav je zakon života. -

Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: - Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? - Dječak

ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: - Ptico, govori li krokodil istinu? -

Ptica reče: - Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za

svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema

mom gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po

jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav

je svijet. - Vidiš? reče krokodil. Ali dječak reče: - Daj da pitam još nekog. - Krokodil reče: - U

redu. Hajde, pitaj. - Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. - Magarče! - reče dječak

- Evo šta krokodil kaže. Je li u pravu? - Magarac reče: - Krokodil je potpunosti u pravu. Pogledaj

mene. Radio sam i robovao svom gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da

preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući

da me zaskoči kakava divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon

života, takav je svijet. - Vidiš? reče krokodil - Idemo! - Dječak reče: - Daj mi još jednu priliku,

zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedno stvorenje. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi .-

I krokodil reče: - Dobro. Tvoja zadnja prilika. - Dječak ugleda kunića koji je prolazio pa ga

upita: - Kuniću, jel' krokodil u pravu? - Kunić sjedne i reče krokodilu: - Zar si to zaista rekao?-

Krokodil reče: - Jesam. Čekaj malo. - reče kunić, - Morat ćemo to raspraviti. - Dobro. - reče

krokodil. - Ali kunić reče: - Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi

također trebao sudjelovati u raspravi. - Krokodil reče: - Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga

pustim. - Kunić odvrati: - Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim

udarcem svoga repa. - U redu. - reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić

poviče: - Bježi! - I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: - Sigurno voliš

krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila

do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav

narod, pa pripremite gozbu. -

I dječak učini tačno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolcima i

kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i

zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: - Krokodil je bio u

pravu. Takav je svijet, takav je zakon života. -

51

O SLOVIMA (ILI KAKO OPAŽAMO STVARI OKO SEBE)

Perma itsraživanjima jendog engleksog Sveuičlišta, poptuno je sveejdno kjoim se resdolijedom

pšiu solva u nkeoj rijčei, jeidno je btnio da pvro i psoljednje solvo bduu isparvno naipasni.

Osatatk mžoe btii skorz izmejšan, a da rijčei iapk bduu lkao čitljvie.

To se dogđaa sotga jer čvojek ne čtia sovlo po svolo, ngeo cjielu rjieč ojdednom.

1000 EURA

Čovjek se počeo tuširati čim je njegova žena završila sa svojim tuširanjem kad neko zazvoni na

vrata. Nakon nekoliko trenutaka prepiranja oko toga ko će otvoriti, žena popusti, brzo se umota u

ručnik i otrča niz stepenice. Na vratima ugleda Matu, prvog komšiju. Prije nego šta zausti, Mate

joj reče:

- Dat ću ti 1000 eura ako skineš taj ručnik. -

Nakon kratkog razmišljanja, žena skinu ručnik i stade pred Matu gola. Mate joj odmah da 1000

eura i ode. Zbunjena, ali i uzbuđena zbog sreće koja ju je snašla, žena se opet umota u ručnik i

popne na sprat. Uđe u kupatilo, a muž je i dalje stojeći ispod tuša, upita:

- Ko je to bio? -

- Mate, naš komšija - odgovori ona. -

- Sjajno - reče muž - je li rekao nešto o tome da mi duguje 1000 eura? -

Ukoliko bitne informacije pravovremeno podijelite sa svojim saradnicima - možete

spriječiti moguće neugodnosti.

HODOČASNIK IZ DAMASKA

Usnuvši nakon hodočašća, neki pobožan čovjek iz Meke ču razgovor meleka: "Koliko je

hodočasnika bilo ove godine?", upita jedan. "Šest hiljada", odgovori drugi. "A koliko je

hodočasnika Bog uslišao?", upita opet prvi. "Niti jednoga", odgovori opet drugi, "ali ima jedan

postolar u Damasku, Ali ibn Muwaffaq koji nije došao na hodočašće, ali je njegovo

hodočašćenje uslišano i svi mu grijesi oprošteni." Kad je to čuo, pobožan se čovjek iz Meke

probudio i sa zaprepaštenjem na usnama uputio u Damask: "Zar je trud svih tih ljudi što su došli

iz udaljenih krajeva u Meku, prelazeći široke pustinje, bio uzaludan kod Boga?"

52

Pronašavši postolara u Damsku, zamolio ga je da mu ispriča svoju historiju. To je Ali ibn

Muwaffaq i učinio: "Trideset se godina spremam na hodočašće, štedeći od plodova svoga rada.

Ali jednog dana, baš kad sam trebao krenuti u Meku, moja trudna supruga osjeti neobičan miris

hrane iz susjedstva. Zamoli me da joj donesem te hrane. Kada sam komšiju zamolio za tu hranu,

rasplakala se: “Djeca mi već tri dana nisu ništa jela pa sam im danas napravila meso mrtvog

magarca kojeg sam našla na putu. To meso nije dobro za vas.” Dok mi je srce gorjelo u grudima

zbog te potresne priče, darovah joj sav novac što sam ga trideset godina skupljao za hodočašće u

Meku: “To potroši na svoju djecu, jer će to biti moje hodočašće!'" Čuvši tu priču, pobožni se

čovjek iz Meke umirio: "Pravo je učinio Nebeski kralj kada je tako prosudio!"

PRIČA O JEDNOM VOJNIKU

Nakon povratka u SAD nazvao je svoje roditelje telefonom iz San Francisca. - Mama, tata,

dolazim kući, ali moram vas nešto zamoliti. Imam sa sobom prijatelja kojeg bih također želio

dovesti. – Naravno -, odgovorili su. - Bit će nam drago da ga upoznamo. - Ima nešto što biste

trebali znati - nastavio je sin - On je u ratu bio teško ranjen, stao je na minu i izgubio je ruku i

nogu. Nema kuda da ode, pa ja želim da dođe i da živi s nama. - Žao nam je zbog toga što mu se

dogodilo sine - odgovorili su roditelji - ali sigurno ćemo mu naći neku kućicu u kojoj će moći

živjeti. - ne, mama i tata, ja želim da on živi sa nama. -

- Sine - rekao je otac, - nemaš pojma koliko mnogo tražiš. Neko tako hendikepiran će nam svima

biti tako ogroman teret. Mi imamo svoje živote koje želimo živjeti i nema potrebe da se iko

upliće. Mislim da bio trebao doći kući i zaboraviti na toga dečka. On će se već nekako snaći. -

Sin je tada poklopio slušalicu i nisu se više čuli. Nekoliko dana poslije primili su poziv od

policije iz San Francisca. Njihov je sin poginuo zbog pada sa zgrade. Policija je imala razloga da

vjeruje da je to bilo samoubistvo. Njegovi roditelji su morali doći u mrtvačnicu da identificiraju

tijelo svoga sina. prepoznali su ga, ali su se užasnuli kada su primijetili da njihov sin ima samo

jednu ruku i nogu.

Roditelji u ovoj priči su jako slični mnogim ljudima, a možda i nama samima. Lako nam je

voljeti one koji lijepo izgledaju, koji su zabavni i s kojim lako razgovaramo, ali ne volimo baš

ljude uz koje se ne osjećamo ugodno. Ipak postoji neko ko nas voli bezuvjetnom ljubavlju i ko

nas prima u svoje naručje bez obzira na sve.

53

TRI STARCA

Jednom je jedna žena zalivala svoj vrt, kada je ugledala tri starca pred svojim vrtom. Nije ih

poznavala, no svejedno im je rekla:

- Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što

god želite. -

Starci su je upitali: - Je li Vaš muž kući? -

- Ne - odgovorila je.

- Onda moramo otići, - rekli su.

Uvečer kada joj se muž vratio, žena mu ispriča što se dogodilo. - Sada im možeš reći da sam se

vratio i pozovi ih unutra - rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na večeru.

- Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv. -

- Zašto ne ? - upitala je iznenađeno žena. Jedan od staraca pokaza na jednog i reče: - Njegovo

ime je Bogastvo. - Potom pokaza na drugoga i reče: - Ovome je ime Uspjeh, a meni je ime

Ljubav. Sada pođi mužu i skupa odlučite koga biste od nas trojice pozvali unutra. - Žena se je

vratila u kuću i sve ispričala mužu. Muž presretan reče: - Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i

svačim napuni našu kuću! - ona pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom: - Zašto radije

ne bih pozvala Uspjeh ? - Razgovor između njih je slušala njihova kćerka i sva oduševljena

rekla: - Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju! -

Poslušavši savjet njihove kćerke, muž je rekao ženi: - Pođi i zamoli Ljubav neka bude naš gost. -

Žena je pošla i upitala: - Ko je od vas Ljubav? Molim neka dođe i bude naš dragi gost. - Ljubav

je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću.

Druga dva starca su krenula za njom. Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh,

kada je ona pozvala samo Ljubav? Starci su u jedan glas odgovorili:

- Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god Ona

ide, nas dvoje je slijedimo! - Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.

JEL’ I TEBI PROZOR ZATVOREN?

54

Jednoga dana je neki stranac, zadubljen u crne misli tumarao iznad sela. Susreo je pastira. Pastir,

dobar čovjek bistra oka, osjeti strančevo očajničko raspoloženje i upita: - Šta te toliko muči,

prijatelju? -

- Neizmjerno sam usamljen. -

- I ja sam sam, ali nisam tužan. -

- Možda zato što je Bog s tobom... -

- Pogodio si. -

- Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude,

svakoga pojedinačno? Kako je moguće da mene voli? -

- Vidiš li ono naše selo u dolini? Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore svake kuće? -

-Vidim. -

- Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno, pa ipak obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji

skriveni prozor tokom dana ono obasja. Možda si ti očajan zato što ti je prozor zatvoren? -

UBIO SAM JE ZA KOMAD HLJEBA

Čovjek koji nije ulazio u crkvu dvadeset godina, pristupi jednoga dana svetoj ispovjedi te

uzbuđen i potresen stade govoriti: “Ruke su mi uprljane krvlju. Kada smo se povlačili iz Rusije,

svakoga dana bih neko od nas umro od gladi. Bilo je strašno to umiranje. Bilo nam je rečeno da u

kuće ne zalazimo bez oružja i da pucamo čim primjetimo kakav znak...Ja sam ušao u neku kuću

gdje su bili starac, starica i djevojka plave kose i tužnih očiju. *Hljeba, dajte mi hljeba!* rekao

sam. Djevojka je posegnula rukom pod stol. Misleći da traži bombu ili neko oružje, pucao sam i

ubio je. Kada sam se približio, vidjeh da je u ruci držala komad hljeba. Ubio sam nedužnu

četrnaesto-godišnjakinju koja mi je htjela pružiti komad hljeba. Propio sam se da to zaboravim,

ali ne ide. Može li mi Bog oprostiti?”

Ko sa sobom uvijek nosi otkočnu pušku, na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo

čekić, na kraju će svi drugi za tebe biti ekseri. Dan će ti proteći u zabijanju eksera.

STVARI NISU UVIJEK ONAKVE KAKVIMA SE ČINE

55

Dva anđela putnika zaustavila su se da bi prenoćili u kući jedne vrlo imućne porodice. Porodica

je bila tvrda srca i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga

dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji

anđeo ugleda jednu pukotinu na zidu, i popravi je. Kada ga mlađi anđeo upita zbog čega to čini,

stariji mu odgovori: “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”. Slijedeće noći anđeli dođoše

prenoćiti u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo

gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par dopusti

anđelima da spavaju u njihovom krevetu, gdje će se moći dobro odmoriti. Kada su se slijedećeg

dana probudili, anđeli pronađoše gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su

posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je uginula na polju. Mlađi se

anđeo razljuti i upita starijeg anđela: “Kako si mogao dopustititi da se ovo dogodi?! Prvi čovjek

imao je sve, a ti si mu još i pomogao, druga porodica imala je toliko malo, ali je bila spremna sve

podijeliti - a ti si dopustio da im ugine krava?!”

“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!” - odgovori mu blago stariji anđeo. “Kada smo bili

u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu skriveno - zlato. S obzirom na

to da je vlasnik već ionako bio opsjednut novcem, zatvorio sam onu pukotinu da bih mu

onemogućio da ga pronađe.A noćas, dok smo spavali u postelji siromašne porodice, anđeo smrti

došao je po ženu tog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari zaista nisu uvijek onakve

kakvima se čine.”

ŠTA SVE PROPUŠTAMO U ŽIVOTU?

Čovjek je sjedio na stanici metroa u Vašingtonu i svirao violinu. Bilo je hladno decembarsko

jutro. Svirao je Baha oko četrdeset i pet minuta. Za to vrijeme, obzirom da je bio radni dan, bar

hiljadu ljudi je prošlo kroz stanicu, a najveći broj njih išao je na posao. Nakon tri minute jedan

čovjek je primijetio muzičara koji svira. Usporio je, zastao par sekundi a onda požurio da stigne

na vrijeme. Minutu kasnije, violinista je dobio prvi dolar nagrade, žena mu je u prolazu bacila

dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila dalje. Nakon par minuta neko se naslonio na zid da ga

sluša, ali je onda isti pogledao na sat i otišao. Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dječak.

Majka ga je požurivala, ali je dijete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dijete je

nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Takvu reakciju pokazalo je još nekoliko djece, ali svi

roditelji bez izuzetka, požurivali su ih da nastave dalje. Za četrdeset i pet minuta sviranja, samo

56

šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo muziku. Oko dvadeset je dalo novac, ali su nastavili da

hodaju normalnom brzinom. Muzičar je skupio 32$. Kada je prestao da svira, nastalu tišinu niko

nije primijetio. Niko nije zapljeskao, niti je pokazao bilo kakvu reakciju. A violinista je bio

Joshua Bell, jedan od najboljih muzičara svijeta. On je svirao jedno od najintrigantnijih ikada

napisanih djela, na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana prije sviranja u metrou, Joshua

Bell je rasprodao karte za koncert u Bostonu koje su koštale 100$.

Ovo je istinita priča. A Joshua Bell je svirao u metrou, u okviru eksperimenta koji je organizirao

Vašington Post, o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju. Osnovno pitanje za

eksperiment je bilo:

Na javnom mjestu u neadekvatno vrijeme:

-Da li primjećujemo ljepotu?

-Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?

-Da li prepoznajemo talent u neočekivanom kontekstu?

Jedan od mogućih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:

-Ako nemamo minutu da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara svijeta koji svira

izvanrednu muziku, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?

NEPOŽELJNA GOŠĆA

Jednog dana neko je pozvonio na ulaznim vratima.

- Smetam li? -

- Dolaziš u posjetu, a da ne smetaš? -

- Znam, nerado sam viđena - reče mi moja gošća, - ali šta mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati

i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči. -

- Slušaj, prijateljice - rekoh, - ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se

mora umrijeti, uzmi radije mene. -

- Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio - reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. - Odluka i nije

tako jednostavna. Ko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te

danas još muči, borba za život, svađa sa komšijom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred

bolešću... sve će to nestati tvojom smrću. -

- Tako ti to vidiš – rekoh - tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče,

ako ću ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja je volim. -

57

Smrt me pogledala i rekla: - Baš zbog toga što je voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u

kakvom ste živjeli četrdeset i pet godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili,

bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će

izgledati život tvoje žene. Njeno je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time.

Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak.

Nikog nema da je tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje

na tebe će je mučiti. Bit će usamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer ko je bio sprijateljen s

vama oboje, u većini slučajeva ne zna šta bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena

sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali niko ne ulazi, ni ti, a niti iko ko bi pitao

za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za

tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug.

Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji je vuče prema dolje i ne da

joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarat će s predmetima oko sebe, jer nema

nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu.

Zašto da ustaje…niko ne čeka na nju...Želiš li je zaista prepustiti toj boli? -

- Ne! - viknuh. - Ne smije tako živjeti. Ja je volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim

tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi je nježno, da je ne probudiš. Nek otvori

svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje. -

Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.

- Ne! - viknuh opet. - Ostavi mi je, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njen

glas, njene korake u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem

njeno disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila,

njen kaput na vješalici, svaka košulja koju uzmem iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka

čarapa koju je zakrpila, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da

izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike

nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor,

umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njenoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao:

Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav,

strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek

tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je

uzmeš, pođem još jedanput ka njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što

sam desetljećima propustio...-

58

Smrt siđe niz stepenice i reče mi: - Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se

zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do

tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što

ste propustili u posljednjih četrdeset i pet godina. -

RIJEČI

Učenici su duboko raspravljali o Lao Tseovoj izreci:

- Oni koji znaju ne govore, oni koji govore ne znaju. -

Kada je ka njima došao učitelj, pitali su ga šta tačno znače te riječi. Učitelj im reče:

- Ko od vas poznaje miris ruže? -

Svi su ga znali. Potom im reče:

- Izrecite ga riječima.- Svi su šutjeli.

SUDBINA

Teškom bolesniku, koji se žalio na svoju sudbinu, jedan mudrac reče: - Ti si onaj koji stvara

svoju sudbinu. -

- Ali ja sigurno nisam odgovoran za to što sam se rodio teško bolestan. -

- Roditi se bolestan nije sudbina. To je činjenica. Sudbina je kako ti prihvataš svoju bolest i šta

činiš od nje. -

AUTONOMIJA

Činilo se da se učitelja uopšte ne tiče šta ljudi misle o njemu. Kada su ga učenici pitali kako je

postigao takvu unutrašnju slobodu, glasno se nasmijao i rekao: - Sve do dvadesete godine nisam

se brinuo o tome šta ljudi misle o meni. Nakon dvadesete beskrajno sam se brinuo šta moji

bližnji misle o meni. Tada, jednog dana, nakon pedesete, iznenada sam shvatio da i jedva misle o

meni. –

RADNIKOVA MOTIVACIJA

59

Menadžer, koji se upravo vratio sa seminara o motivaciji, pozove jednog namještenika u svoj

ured i reče mu: - Od sada će ti biti dopušteno da planiraš i kontrolišeš svoj posao. To će jako

povisiti proizvodnju, uvjeren sam u to. -

- Hoću li dobiti veću platu? - upita radnik.

- Ne, ne. Novac ne motivira čovjeka, a ti nećeš dobiti nikakvo zadovoljstvo od povišene plate. -

- A ako se proizvodnja poveća, hoću li biti bolje plaćen? -

- Gledaj - reče menadžer. - Ti očito ne razumiješ teoriju o motivaciji. Ponesi ovu knjigu kući i

čitaj je, ona će ti rastumačiti šta te uistinu motivira. -

Kako je čovjek odlazio, zaustavi se i upita: - Ako budem čitao ovu knjigu, hoću li dobiti veću

platu? -

TEST BEČKOG HIRURGA

Glasoviti bečki hirurg rekao je svojim studentima da hirurg mora posjedovati dva dara: slobodu

od povraćanja i moć opažanja. Potom je umočio prst u tekućinu koja izaziva povraćanje i liznuo

ga. Zatim je tražio da svaki student učini isto. Studenti su se ohrabrili i nisu ustuknuli od pokusa.

Potom hirurg sa smiješkom reče: - Dragi moji, čestitam vam što ste prošli prvi test. No, nažalost,

niste drugi, jer niko od vas nije primjetio da sam ja liznuo drugi prst, a ne onaj koji sam umočio u

tekućinu. -

GDJE SAM JA?

Živio jednom čovjek koji je bio vrlo glup. Svako jutro kada se probudio bilo mu je tako teško

pronaći svoje odijelo te se gotovo bojao ići u krevet pri pomisli kakve će muke imati kada bude

ustao. Jedne je noći uzeo pero i papir i napisao je tačno ime i mjesto svakog dijela odjeće kako se

svlačio. Idućeg jutra izvadio je papir i čitao: - Hlače - i tamo su bile. Obukao ih je. - Košulja - i

tamo je bila. Navukao ju je preko glave. - Šešir - i bio je tamo. Nabio ga na glavu. Bio je vrlo

zadovoljan sa time sve dok mu nije došla strašna misao: - A ja - gdje sam ja? - To je zaboravio

napisati na papir. I stoga je tražio i tražio, ali uzalud. Nije mogao pronaći samog sebe. Zar se ne

upitamo kad-kad to i sami???

60

NE RAZMIŠLJAJ POVRŠNO

Jedne večeri seoski pijanica nabasa na župnika koji je u rukama držao novine i pristojno ga

pozdravi. Svećenik, ljutit, nije se obazirao na pozdrav, jer je čovjek bio pripit. Ali, došao je

namjerno ka svećeniku. - Oprostite, velečasni - reče. - Možete li mi reći što uzrokuje upalu

zglobova? - I na to se pitanje svećenik nije obazirao. No, kada je čovjek ponovio pitanje,

svećenik se nervozno okrene ka njemu i povika: - Pijanstvo uzrokuje upalu zglobova, upravo to

je razlog upali! Kockanje uzrokuje upalu zglobova! Lijenost i nerad uzrokuje upalu zglobova...-

I tek tada, ali prekasno, upita: - Zašto pitaš? -

- Zato što tu u novinama piše da od toga boluje papa! -

NEMA MALOG ZLA

U jednoj porodici došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke. Otac je bio

protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to

samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.

Otac je tvdoglavo ostao pri svome. Sutradan su se djeca vratila iz škole i dočekao ih je ugodan

miris kolača – onih koje oni najviše vole. Otac reče - Evo djeco, da se iskupim što vam jučer

nisam dopustio gledati film, ispekao sam vam kolače koje najviše volite. Radio sam ih po našem

starom receptu samo sam ovaj put napravio malu iznimku. Znate, dodao sam malu količinu

sastojaka iz kante za smeće. Ali ne brinite, to je tako maleni i sićušni dio da to nećete uopšte

opaziti. Vjerujte mi, tako je mali dio da neće promijeniti okus kolača. - Djeca su naravno sa

gađenjem odbila kolače ali i shvatila poruku: NEMA ZLA KOJE JE MALO!

KAKO JE TO MOGUĆE?

Dva mala prijatelja su se klizala po zaleđenom jezeru. Bio je sunčan, ali leden dan. Led se

iznenada prelomio i jedan od njih propade u vodu. Voda nije bila duboka, ali se led počeo brzo

stezati. Drugi je dječak otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio nazad. Svom snagom je udarao

po ledu i razbijao ga i, uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode. Ljudi su se brzo okupili,

61

gledali šta se dogodilo i začuđeno se pitali kako je to moguće. Kako je taj dječak, tako malim i

slabašnim ručicama mogao razbiti debeli led i izvući prijatelja?

U tom se oglasi jedan starac:

- Ja znam kako je uspio. -

- Kako? -

- Nije bilo nikoga da mu kaže da je to nemoguće.-

ŠTA SAM JA: PROŠLOST, SADAŠNJOST ILI BUDUĆNOST?

Upitah prošlost: - Šta sam ja? - Prošlost mi odgovori: - Ti ćeš tek sutra biti ti. - Upitah

budućnost: - Šta sam ja? - Ona odgovori: - Ti si još jučer trebala biti ti. - Sadašnjost me zgrabi za

ruku i povede me sa sobom…(zato što me je dobro poznavala). Zaustih i nju da upitam isto:

- ………No ona mi stavi prst na usta i reče: - TI JESI! - I nemoj nikada prestajati to da budeš.

OVO JE MOJE

Jedna stara žena dospjela je poslije svoje smrti pred Božiji sud. Kopajući po registru, Sudac nije

mogao pronaći niti jedno djelo milosrđa osim jedne mrkve koju je udijelila nekom prosjaku.

Ipak, moć jednog jedinog čina ljubavi bila je dovoljna da je pošalje na Blaženo mjesto. Mrkva je

donešena na sud i uručena je ženi. Kako ju je uzela, počela se dizati uvis, kao da ju vuče

nevidljivi konopac. U tom trenutku, neki sirotan okačio se za skut njene haljine, za njegovu nogu

okačio se neko treći, i ubrzo se formirao čitav niz ljudi koji su se penjali ka Blaženom mjestu,

okačeni o mrkvu. Žena nije osjećala nikakav teret, a pošto nije gledala dolje, nije ni primijetila

šta se događa. Penjali su se sve više i više, dok nisu stigli do samih vrata Blaženog mjesta. U tom

trenutku, žena se okrenula uputiti posljednji pogled ka Zemlji i ugledala ispod sebe čitav niz

ljudi, okačenih o nju.

Kako je pobjesnjela! Priprijetila im je rukom i viknula: - Marš! Dalje od mene! Mrkva je moja!

Dok je tako mahala rukom, mrkva joj je ispala i ona se strovalila sa čitavom svojom pratnjom.

Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: - Ovo je moje! –

TRI SAVJETA

62

Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već slijedećeg dana je u jednoj od

zamki pronašao malog vrapca. Kada ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori: - Hej lovče,

do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko grama. Ako me pustiš

udijelit ću ti tri savjeta. Prvi još dok sam u tvojoj ruci, drugi kada budem na krovu one kuće

tamo, a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla pored. -

- Slažem se - reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet: - Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom

ko tvrdi suprotno. -

Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet: - Ne živciraj se zbog stvari

koje su prošle. Živi za ovaj trenutak. -

Onda vrabac nastavi: - Progutao sam biser težak deset grama. Da si ga pronašao čak bi i tvoja

unučad bila bogata. - Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:

- Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovu zbog nečeg što je nemoguće.

Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad i sâm težim nekoliko grama? - Lovac

pomalo opet dođe sebi i upita vrapca za treći savjet. Vrabac će na to: - Prva dva nisi koristio, što

će ti onda treći? -

OSAM LAŽI

Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima.

Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici,

siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama

zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi

istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: - Jedi, sine, ja nisam gladna. - To je bila njena prva laž

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se

nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao

svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i

spremila obje ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono

što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio

sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši: - Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim

ribu. - Ovo je bila njena druga laž. Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako

nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila

63

se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite

noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je

potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:

- Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro! - Ona se

nasmijala i rekla: - Sine moj, ja nisam umorna. - Ovo je bila njena treća laž. Došao je dan

polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu.

Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala

čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u

topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je

kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se i pogledao u nju: niz njeno čelo

slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: - Majko, pij - a ona reče: - Sine, samo ti

pij. Ja nisam žedna. - Ovo je bila njena četvrta laž. Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim

udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se

brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj

ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije

vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada,

da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima:

- Ja nemam potrebe za ljubavlju. - Ovo je bila njena peta laž. Po završetku fakulteta, dobio sam

dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino

zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati

povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a

ona je odbila primiti rekavši: - Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe. - Ovo je bila

njena šesta laž. Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam

magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar

posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom

sretnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da

živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: - Sine, ja živim lagodno. - Ovo je bila

njena sedma laž. Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od

zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da

uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio

se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se

cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…Suze su se

počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši: - Sine, ne plači, ja ne

64

osjećam bol. - Ovo je bila njena osma laž. Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije

otvorila. Svakome ko uživa blagodati živih roditelja, poručujem: Čuvaj ovu blagodat prije nego

što budeš tugovao za njenim gubitkom.

JEDAN LIJEP SAN

Priča se da je jedan mudrac usnio kako razgovara sa Bogom. - Dakle, ti bi htio razgovarati sa

mnom? - reče Bog. - Ako imaš vremena - reče mudrac. Bog se nasmiješi, - moje vrijeme je

vječnost, šta si me htio pitati? - - Šta te najviše iznenađuje kod ljudi? - Bog odgovori: - Što im je

djetinjstvo dosadno, žure da odrastu, a potom bi ponovo željeli biti djeca, što troše zdravlje da bi

stekli novac, pa potom troše novac da bi vratili zdravlje, što isuviše brinu o budućnosti,

zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Što žive kao da

nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli. - Bog me primi za ruku,

ostadosmo za trenutak u tišini. Tada upita mudrac: - Da si roditelj, koje bi životne pouke želio da

tvoja djeca nauče? - Osmjehujući se Bog odgovori: - Da nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih

voli, mogu samo voljeti. Da nauče da nije najvrijednije ono što posjeduju, nego ko su u svom

životu. Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima…Da nauče kako nije bogat onaj

čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba. Da nauče kako je potrebno samo

nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.

Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati. Da nauče

da se novcem može kupiti sve osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a

vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da

nauče da nije dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami opraštati. Ljudi će zaboraviti šta si

rekao. Ljudi će zaboraviti šta si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima

pobudio! -

SEDAM SVJETSKIH ČUDA

65

U trećem razredu osnovne škole učenicima je postavljen zadatak da od ponuđenih odgovora

označe sedam svjetskih čuda. Nakon određenog vremena, pojavila se ova lista:

Egipatske piramide

Tadž Mahal

Grand kanjon

Panamski kanal

Empajer Stejt Bilding

Bazilika Sv. Petra u Vatikanu

Kineski zid

Učiteljica je, skupljajući radove, primjetila da jedna djevojčica još uvijek razmišlja. Pa je upita

da li ima problema da sastavi listu. Ona je odgovorila: - Da. Ne mogu se u potpunosti odlučiti.

Ima toliko mnogo čuda. - Učiteljica ju je ohrabrivala: - Pa, kaži nam bar ono što si dosada

napisala. Možda ti možemo pomoći. - Učenica se je u početku malo ustručavala, ali je na kraju

ipak progovorila: - Za mene, ovo su sedam svjetskih čuda:

Vidjeti

Čuti

Dodirnuti

Pomirisati

Osjetiti

Smijati se

Voljeti. -

U učionici je zavladao muk.

***

Sve svakodnevne stvari koje se podrazumijevaju, a koje mi ne ostvarujemo, su zaista čuda.

Najdragocjenije stvari u životu su ustvari one koje se ne mogu ni kupiti ni prodati.

TRAČ

Jednom je jedna žena otračala svog komšiju. Za par dana svi u gradu su znali cijelu priču.

Komšija je bio duboko povrijeđen njenim postupkom, ali nije mogao ništa da učini po tom

pitanju. Prošlo je neko vrijeme i žena je shvatila da je priča koju je raširila u potpunosti netačna.

Pokajavši se zbog onoga što je uradila, otišla je do jednog mudrog čovjeka sa molbom da joj da

savjet kako da ispravi grešku.

66

- Idi na pijacu - rekao joj je, - kupi jednu kokošku. Zakolji je tamo. Očerupaj joj perje i to perje

bacaj jedno po jedno na putu do svoje kuće. -

Iako iznenađena savjetom, žena je ispunila ono što joj je rekao. Slijedećeg dana otišla je opet do

mudrog čovjeka. On joj je sada zadao drugi zadatak: - Sada se vrati nazad, skupi sve perje koje si

jučer bacala po putu i donesi mi to što skupiš. -

Žena je krenula istim putem sa ciljem da prikupi svo perje, no vjetar je, na njeno razoačaranje,

raznio sve. Nakon nekoliko sati uzaludnog traženja uspjela je da skupi samo tri pera.

- Je li vidiš sada - uzdahnuo je mudrac, - kako lako je da ih pobacaš, ali kako teško da ih sve

ponovo skupiš. I sa tračem je tako. Ne treba ti mnogo napora da ga raširiš, ali kada to već jednom

uradiš, onda više nikada ne možeš popraviti učinjeno zlo. -

“TEORIJA” LIČNOSTI

Nijedna religija ili duhovna škola nema monopol nad duhovnošću. Kao što ne postoji privatno

Sunce, tako ne postoji ni lična istina. Ljudska psiha je nedovoljno propustljiva za Sunce

univerzalnosti. Problem je u tome što ljudi ne znaju da ne znaju, pa im je lako da svoju mentalnu

zbrku nazovu znanjem, poznanstvo prijateljstvom i da sentimentalno-seksualni interes etiketiraju

kao “ljubav”. Proglasi ono što je ostvarljivo već ostvarenim i sa tobom je svršeno: ništa od

ostvarenja. To je san. Čovjek prestaje da živi i nastavlja samo da funkcioniše, iako to uopšte ne

primjećuje. On čak nema u sebi čime da vidi da u sebi nema šta da vidi. Zbog toga je naizgled

miran i psihološki apsolutno statičan. Stari, ali ne sazrijeva. Razumijevanjem aktuelne situacije

prekida se iluzija. Sjećam se da je jedan tragalac grubo prekinuo učiteljevu priču o nedostatku

autentičnosti kod navodno duhovnih ljudi, tvrdeći da je on sam autentičan. - Možda ti jesi -

odgovorio mu je učitelj, - autentičan zid, ali nijedna cigla u njemu nije tvoja. Istina ne ide po

ulicama dokazujući svoju uzvišenost vičući: ‘Ja sam istina! Samo sam ja istina.’ Ako si zaista

svoj, zašto si izabrao sukob kao metodu provjere? I zašto se uopšte boriš – ako znaš? Ali ti ne

znaš – čim si prisiljen da provjeravaš. - Mi smo nestabilan zid sastavljen od cigala svih mogućih

spoljašnjih uticaja, ali to ne smijemo sebi da priznamo. Uslijed trenja uma i stvarnosti razvija se

psihološka reakcija koja utiče na um. Krajnji rezultat tog procesa je “ličnost”, kao i smanjena

osjetljivost i prijemčivost uma. Što je ličnost jača, to je receptivnost slabija. Zbog smanjene

senzitivnosti uma, ličnost traži sve jače i jače nadražaje, tako da vremenom otupi i postane, kako

je jedan pjesnik napisao, “nagluha za važno, sluhovita za lažno”. Na taj način čovjek polako i

67

neosjetno zaboravlja sebe, a kad u potpunosti zaboravi da se zaboravio u potpunosti, postaje

psihološki leš u živom organizmu. “Ličnost” potiče od riječi ličina, što znači maska. Kada

zaboravimo da je ličnost tanak veo samozaborava prebačen preko autentične prirode, i kada

prestanemo da se sjećamo da smo se zaboravili, tog istog sekunda umiremo.

PRIČA O DVIJE SJEMENKE

Dvije sjemenke ležale su jedna do druge u plodnoj proljetnoj zemlji. Prva sjemenka kaže: -

Želim narasti! Želim pustiti korijenje duboko u zemlju pod sobom i mladice kroz zemljinu koru

iznad sebe…Želim razviti svoje nježne pupoljke da najavljuju dolazak proljeća…Želim osjećati

toplinu sunca na licu i blagoslov jutarnje rose na svojim laticama. - I tako je ova sjemenka

narasla.

Druga je sjemenka rekla: - Bojim se. Pustim li korijenje u zemlju pod sobom, ne znam šta će me

dočekati u mraku. A probijem li se kroz tvrdu zemlju iznad sebe, mogu oštetiti svoje osjetljive

mladice…Šta ako pustim svojim pupoljcima da se rastvore, a puž ih pokuša pojesti? Da se

rascvjetam, dijete bi me možda iščupalo iz tla. Ne. Mnogo je bolje čekati dok ne bude sigurno. - I

tako je druga sjemenka čekala. Kokoš koja je čeprkala po ranoproljetnoj zemlji tražeći hranu,

pronašla je sjemenku što je čekala i odmah je pojela. One, koji odbijaju da rizikuju i da rastu…

proguta život.

NE POSTOJI NIŠTA SKROZ POGREŠNO

Bila je nedjelja i cijela porodica je bila na ručku kod bake. Brida je tada je morala imati već

četrnaest godina i žalila se da ne može da uradi neki zadatak za školu i da sve što započne

ispadne skroz pogrešno. - Možda te greške nečemu uče - rekao je otac. Ali Brida je insistirala da

je ničemu ne uče, da je krenula pogrešnim putem i da sada ništa nije moglo da se učini.

Otac ju je uzeo za ruku i odveo u sobu u kojoj je baka gledala televiziju. Tamo je bio jedan veliki

stari sat koji već godinama nije radio jer nije bilo dijelova da se popravi. - Ne postoji ništa skroz

pogrešno na svijetu, kćeri moja - reče otac pokazujući joj sat. - Čak i sat koji ne radi uspije da

bude tačan dva puta dnevno. –

68

U LUDNICI SI “NORMALAN” I PRIHVAĆEN

U vrtu jedne ludnice sretoh mladića blijedog lika, lijepog i čuđenjem obuzetog. Sjedoh kraj njega

na klupu, te ga upitah: - Zašto si ovdje? - On me pogleda zapanjeno, pa reče: - Pitanje ti je

neumjesno, ali ću ti ipak odgovoriti. Moj otac je od mene htio da načini svoju sliku i priliku, a to

je htio i moj stric. Moja majka htjela je da budem baš kao njen uvaženi otac. Moja je sestra

isticala svoga muža moreplovca kao savršen primjer na koji bi trebalo da se ugledam. Moj brat je

mislio da treba da budem kao i on, dobar atleta.Tako su i moji učitelji: doktor filozofije, profesor

muzike i logičar, odreda čvrsto riješili i svaki je od njih htio da budem odraz njegovog lika u

ogledalu. E, zato sam došao ovdje. Ovdje mi sve djeluje zdravije. Barem mogu da budem to što

jesam. - Utom se iznenada okrenu ka meni i reče: - Nego, reci ti meni, da li su i tebe ovamo

također otjerali obrazovanje i dobar svijet? - A ja odgovorih: - Ne, došao sam u posjetu. - On

reče: - Aha…ti si, dakle, jedan od onih što žive u ludnici s one strane zida. –

ZLO PRIVLAČI ZLO

Bio jedan kralj koji je bio toliko okrutan i nepravedan da su svi njegovi podanici željno iščekivali

njegovu smrt ili barem svrgavanje sa prijestola. Međutim jednoga dana on ih je sve iznenadio

objavivši da okreće novi list u svome životu. - Nema više surovosti, nema više nepravde - obećao

je i držao se svoje riječi. Od toga dana on je u cijelom kraljevstvu bio poznat pod nadimkom,

“Plemeniti kralj.” Mjeseci su prošli nakon njegove transformacije i jednoga dana jedan od

njegovih upravnika skupio je dovoljno hrabrosti da ga upita: - Kralju, šta Vam se desilo toliko

važno da se tako iznenada promijenite? - Kralj mu je odgovorio: - Dok sam jednoga jutra jahao

kroz moju šumu, vidio sam da jedan od mojih pasa juri lisicu. Lisica je uspjela da se domogne

svoje jazbine, ali ju je ipak pas uspio ujesti za zadnju nogu i tako je rani i ostavi nepokretnu za

cijeli život. Kasnije sam odjahao u selo i vidio kako taj isti pas laje na nekog čovjeka. Čovjek bez

razmišljanja uze poveći kamen, baci ga na psa i slomi mu nogu. Čovjek od straha poče užurbano

da trči putem i tu naleti na konja koji ga pregazi i smrska mu koljeno. Konj pak nastavi mahnito

da trči, ali pade u neku rupu koju nije vidio i slomi obje noge. Svjedočeći svim tim događajima,

pomislio sam: - Zlo privlači zlo. I ako i ja nastavim da činim zlo, sigurno će se i meni nešto loše

desiti. Tako da sam odlučio da se promijenim. - Njegov upravnik izađe napolje uvjeren da je

69

konačno došlo vrijeme da se kralj zbaci sa prijestola. Zaokupljen mislima nije ni primjetio

stepenice ispred sebe. Pade i slomi vrat.

NEKE TAJNE JAKIH LJUDI

Tajna jakih je u tome da, kada treba umiju biti slabi, a tajna slobodnih je da u datom času umiju

objesiti o klin svoju slobodu. Volja je stvar jakih, želja stvar slabih. Smrt je samo za druge. Ona

pripada ne-ja. Svi smo mi najogorčeniji onda kada branimo nevrijednost u nama. Ljudi vide sebe

onakve kakvi bi željeli da budu. Iz nekog razloga skoro svako želi biti nešto što nije, neko drugi.

Pitam se, zbog čega strah, zašto ljudi kriju svoje pravo lice. Boje li se da će biti povrijeđeni ili

ispasti smiješni ako se pokažu u pravom svjetlu. Čovjek je skup intimnih kotradikcija zašivenih u

jednu kožu. Prozreti ljude znači vladati njima. Svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim

vremenom i za jednim nestalim ‘ja’ u njemu. Prava umjetnost počinje ondje gdje prestaje sujeta.

Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov, svejedno se dočeka sve, svejedno se

otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa čemu onda tolika

žurba?

PORUKA ŽENAMA

Za privlačne usne:

- izgovaraj nježne riječi.

Za lijepe oči:

- traži dobro u ljudima.

Za vitku figuru:

- podijeli hranu s onima koji je nemaju.

Za lijepu kosu:

- neka ti djeca provlače prste kroz kosu barem jednom dnevno.

Za siguran hod:

- hodaj sa uvjerenjem da nikada ne hodaš sama.

Ljudi mnogo više od stvari trebaju da se podmlađuju i obnavljaju. Imaj na umu, da kada ti

trebaju nečije ruke za pomoć naći ćeš ih na svome tijelu. Kada ostariš, otkrićeš, da imaš dvije

ruke – jedna ti služi, da pomogneš sebi; a druga da pomogneš drugima. Ljepota žene nije u

70

odjeći koju nosi, figuri o kojoj se brine, niti u njenoj frizuri: - ljepota žene se vidi u njenim

očima, jer oči su vrata do njenog srca…mjesta gdje počiva ljubav. Ljepota žene nije čak ni u

obrisima njenog lica: - istinska ljepota žene ogleda se u njenoj duši. U brizi koju žena vezuje sa

ljubavlju i žrtvom. I ono što je najvažnije: - ljepota žene raste sa njenim godinama.

SA GODINAMA MIŠLJENJE SE MIJENJA

Dijete od četiri godine : - Moja mama može sve. - Osmogodišnjak: - Moja mama zna jako puno!-

Dvanaestogodišnjak: - Moja mama možda ipak nešto ne zna! - Četrnaestogodišnjak: - Naravno,

moja mama ne zna niti ovo. - Šesnaest godina: - Mama? Ona nema pojma ni o čemu! -

Osamnaest godina : - Stara je bez veze! - Dvadeset i pet godina: - Mama bi možda nešto mogla

znati o tome. - Trideset i pet: - Prije nego odlučim pitati ću mamu za mišljenje. - Sa četrdeset i

pet godina većina misli : - Voljela bih znati šta bi mama o tome rekla. - A sa šezdeset i pet sve bi

dali samo kada bi još jednom s mamom mogli razgovarati.

KO SAM JA?

- Ko sam ja? - upita mladić jednog starca. - Ti si ono što ti misliš. - odgovori starac. - Objasniću

ti to jednom pričom. –

- Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle. -

- To su tama i mama. - misli nevino dijete.

- To su ljubavnici. - misli čovjek pokvarene mašte.

- To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina. - misli čovjek koji živi sam.

- To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao. - misli čovjek pohlepan za novcem.

- To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata. - misli žena nježne duše.

- To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta. - misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje

kćeri.

- To su zaljubljeni. - misli djevojka koja sanja o ljubavi.

- To su dvojica koja se bore na smrt.- mislli ubica.

71

- Ko zna zašto se grle? - misli uskogrudni čovjek.

- Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle. - misli čovjek veseljak i optimista.

- Svako misli - zaključi starac - zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno

više o tome ko si.

ŠTA ČINI STRAH?

U jednoj zemlji koja bijaše u ratu, vladao je strašan i okrutan kralj. S ratnim zarobljenicima

postupao je ovako: Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa

strijelaca, a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika. Postavio bi

zatvorenike u krug i rekao im: - Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći

kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek. - Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela. Kada

je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara: - Šta je iza ovih strašnih

vrata? -

- Otvori, i pogledaj! - odgovorio je kralj.Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je

vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve

iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!! Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:

- Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego

rizikovati da otvore ova vrata! -

Koliko puta se bojimo rizikovati? Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo

vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata koja nas vode u pravu slobodu?

PUSTITE ČAŠU

Profesor započe čas tako što uze u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako da svi mogu da je

vide i upita:

- Šta mislite, koliko je teška ova čaša? -

- 50 gr,…100 gr,… 125 gr… - nagađali su studenti.

72

- Istina je ustvari da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvagamo, ne možemo biti sigurni. - rekao je

profesor. Ali ja sam htio da vas pitam nešto drugo. Šta će se desiti ako držim ovako podignutu

čašu, recimo, nekoliko minuta?

- Ništa! - odgovoriše studenti.

- Dobro. A šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? - ponovo zapita

profesor.

- Počet će da Vas boli ruka - brzo odgovori jedan student.

- Tačno. A sada, šta će se desiti ako je držim ovako cijeli jedan dan?

- Ruka će početi da vas jako boli, a od takvog napora moguće je da će vam se ukočiti mišići, pa

čak i da će vam se ruka paralizovati. I vrlo je vjerovatno da ćete osjetiti potrebu da hitno odete

kod ljekara.

- Vrlo dobro. - nastavio je smireno profesor. - A dok se sve to dešava, šta mislite da li se je

promijenila težina čaše?

- Ne! - odgovoriše svi u glas.

- Pa šta je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!

Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već ličila na zagonetku i svi su počeli da traže

odgovor.

- Šta ja treba da uradim, da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji? - nastavi profesor.

- PUSTITE ČAŠU! - čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.

- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! - poskočio je profesor. - To isto se dešava i sa

vašim problemima u životu i sa vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je

normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu

neko duže vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo - osjetit ćete se

paralizovano, tj. nećete biti u stanju da radite bilo šta drugo. Vrlo je važno je da razmišljate o

određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i da izvodite zaključke iz njih, no još je

važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana…da ih “pustite da

padnu” prije nego što utonete u san. Tako ćete sebi uštediti veliki stres i napor i svako jutro ćete

se buditi svježi, vedri i odmorni. Osjećat ćete se ispunjeni novom snagom i lakoćom da

prevazilazite sve životne izazove, bez obzira u kakvoj se situaciji našli. I zato upamtite:

PUSTITE ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!

ZAŠTO LJUDI VIČU JEDNI NA DRUGE?

73

Hinduistički učitelj, posjetivši rijeku Gang kako bi se okupao, naišao je na jednu porodicu čiji su

članovi ljutito vikali jedni na druge. Okrenuo se svojim učenicima nasmijan i upitao: - Šta

mislite, zašto ljudi viču jedni na druge kada su ljuti? -

Učenici su razmišljali neko vrijeme, te jedan od njih reče: - Vičemo zato što gubimo svoj mir. -

- Ali, zašto trebate vikati kada je druga osoba pored vas?! Mogli biste mu reći to što mu imate za

reći na nježniji način - dodao je učitelj.

Učenici su dali još nekoliko odgovora, ali nijednim učitelj nije bio zadovoljan. Napokon im je i

objasnio: - Kada su dvoje ljudi ljuti jedno na drugo, njihova srca se jako udalje. Kako bi pokrili

tu udaljenost moraju vikati da bi čuli jedno drugo. Što su ljući, to će jače morati vikati da bi se

čuli i pokrili tu veliku udaljenost. Šta se događa kada se dvoje ljudi voli?! Ne viču jedno na

drugo već govore nježno, zato jer su njihova srca jako blizu. Razlika između njih ne postoji ili je

jako mala…-

Hinduistički učitelj je nastavio: - Kada se vole još više, šta se događa? Oni ne govore, već šapuću

i još se više približe međusobno u svojoj ljubavi. Na kraju ne trebaju više niti šaptati, samo se

gledaju i to je sve. Tako su blizu dvoje ljudi jedno drugome kada se vole. -

Za kraj im je još rekao i ovo: - Dakle, kada se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne

izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju, jer će inače doći dan kad će udaljenost

postati tako velika da nećete naći put kojim ćete se vratiti. Tada biste mogli završiti i na sudu na

primjer, zbog razvoda. -

DOBRO PONAŠANJE

Kada je hladno, bodljikavo prase traži drugu bodljikavu prasad da leže zajedno, da se zbiju, jer

im je tako toplije. Da nemaju bodlje, to bi bilo lako. Ali, bodljikava prasad imaju duge i oštre

bodlje. Kada se zbiju u gomilu, bodu jedno drugo. To nije dobro. A nije dobro ni kada im je

hladno. Zato se bodljikava prasad dugo muče dok ne nađu neko zgodno rastojanje da budu jedno

uz drugo, a da se ne bodu. To rastojanje zove se lijepo ponašanje. To je lijepo ponašanje: da ja ne

povrijedim tebe, da ti ne povrijediš mene; da pomognemo jedno drugom da i meni i tebi bude

dobro.

100 LJUDI (ZANIMLJIVA STATISTIKA)

74

Ako bismo mogli smanjiti svjetsku populaciju na jedno selo od 100 ljudi, i da pritom sva ostala

postojeća mjerila ostanu ista, to bi izgledalo otprilike ovako. Bilo bi:

57 Azijata,

21 Evropljanin,

14 iz Zapadne Hemisfere,

8 Afrikanaca,

52 bi bili ženskog pola,

48 bi bili muškog pola,

70 ne bi bili bijelci,

30 bi bili bijelci,

70 ne bi bili Krišćani,

30 bi bili Krišćani,

89 bi bili heteroseksualni,

11 bi bili homoseksualni,

6 ljudi bi posjedovalo 59% svjetskog bogatstva i svih 6 bi bilo iz Amerike,

80 bi živjelo ispod standardnih uslova stanovanja,

35 ne bi bilo sposobno da čita,

50 bi patilo od neuhranjenosti,

1 bi bio blizu smrti,

1 bi bio blizu rođenja,

1 (da, samo 1) bi imao fakultetsko obrazovanje,

1 (da, samo 1) bi posjedovao kompjuter.

I kada se naš svijet posmatra iz jedne takve umanjene perspektive, potreba za prihvatanjem,

razumijevanjem i obrazovanjem postaje više nego očita. I zbog toga: Ako imaš hranu u frižideru,

odjeću na sebi, krov iznad glave i mjesto za spavanje, bogatiji si od 75% ljudi na planeti. Ako si

se probudio ovog jutra zdrav, blagoslovljeniji si nego milion drugih koji neće preživjeti ovu

sedmicu. Ako imaš novca u banci, novčaniku ili štediš sitniš u nekoj posudi, spadaš u sam vrh od

8% svjetskog bogatstva. Ako možeš prisustvovati crkvenom ili drugom religijskom obredu bez

uznemiravanja, hapšenja, mučenja ili smrti, blagoslovljeniji si od 3 milijarde ljudi u svijetu. Ako

nikada nisi doživio opasnost bitke, usamljenost zatočeništva, agoniju mučenja ili muku

gladovanja, tada si u prednosti u odnosu na 500 miliona ljudi svjetske populacije. Ako držiš

uzdignutu glavu sa osmijehom na licu i pritom si zaista zahvalan, blagoslovljeniji si od većine

75

koja to može, ali iz nekog razloga ne radi. I ako možeš da pročitaš ovaj tekst, blagoslovljeniji si

od 2 milijarde ostalih ljudi na planeti koji ne znaju uopšte čitati.

PRIČA O IDEALIMA

U staro vrijeme, majstori koji su kovali katane bili su često slavniji od Samuraja koji su te

mačeve nosili. Od dvojice najboljih nikako nisu mogli da izaberu prvog. Tako se dogovore da

svaki od njih iskuje po jednu katanu, koje će se ispitati, nakon čega će proglasiti najboljeg. Ispit

je bio u tome da se katane pobodu u korito jednog potoka sa oštricom okrenutom uvis. Tako i

učine. Bila je jesen i riječicom je plovilo opalo lišće. Kako je koji list nailazio na mač prvog

majstora tako je bivao prepolovljen. Međutim, na katanu drugog kovača nije naišao niti jedan

list. Koja je katana bila bolja??? U priči o maču nije u pitanju oštrina mača. Mač je u Japanu i

kod Samuraja smatran za oružje koje stvara mir, a ne uništenje i rat. Iz tog mača kojeg je lišće

obilazilo je isijavao mir i “dao je jasno do znanja” lišću da će biti presječeno. Lišće ga je zato i

obilazilo. To je mač koji je stvarao mir. Onaj drugi mač je bio mač uništenja i destrukcije.

Prenesemo li sada to na ljude: Ljudski ideal je dovesti se u stanje da te uopšte ništa ne može

ni napasti.

POGODI KO SAM

Možeš me potražiti u šumi kraj potoka. Skrivena sam u magli koja u praskozorja prekriva usnule

obale. Tada sam ono što jesam. Niko me ne vidi. Svako me može čuti. Niko me ne može naći. Ja

zapravo ne postojim. Možda bih htjela da budem zrak svjetlosti u tami, eho vječnosti u

prolaznom svijetu. Nisam sumnjiva, ali sumnjam da će me neko otkriti. Kada spokojni san

savlada dijete, čuvam njegovu mirnoću, jer duh praznine vazda vreba svoj plijen. Moje je da ga

obuzdam i pokažem mu njegovo pravo lice. Ja nemam lice, ali imam izraz. Ne mogu da se

pokrenem, ali pokrećem druge. U stvarnosti ne postojim, ali me prizivaju da bi stvarnost

zavarali. Ponekada, u pričama kraj tople peći, budim dremljive slušaoce zanesene ljepotom

izraza. Nikada me niko nije vidio, ali me naslućuju. Nikada me niko neće naći, ali me i dalje

76

traže. Sudbina mi je odredila samoću. Prihvatam je kao razumno dijete neispunjene želje. Većina

ljudi misli da mi je ime Tuga. Ne opirem se jer gomila uvijek griješi. Moje ime ću saopštiti samo

tebi i onome ko uspije da se uspne na vrh grebena sa kojeg se vide more i pustinja. Tragaoci

plove, ili lutaju. Jedni se uljuljkuju znanjem. Drugima je znanje poljuljano. Za sve mene krive.

Čekam da se probude oni što znaju i oni što misle da ne znaju, a znaju. Tamo gdje se more i

pustinja spajaju prepoznat ćeš vječnu obalu. Ja sam tanka lelujava linija koja se stalno pomjera.

Sada je trenutak da ti otkrijem svoje ime. Ali prije toga, još samo ovo da ti kažem: - Ja sam ona

što nestaje i postaje. - Zovu me Mašta.

ISTINA O LJUBAVI

Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila. Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati.

Okrenu se i upita ga: - Kaži mi, zašto me pratiš? -

Muškarac odgovori: - Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto

nalaže da te pratim. Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji i da umijem da

probudim u ženskim srcima ljubavne jade. Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila

moje srce! Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala šuteći, pa ga upita:

- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene? Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.

Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene. -

Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu. On ubrza

korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati: - Reci mi, kako može da iz

tvojih usta izađe takva laž? - Djevojka mu uzvrati: - I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se

zaklinjao u moju ljubav. Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori

od ljubavi samo prema meni …

…….ALI KAKO JE ONDA MOGUĆE DA SE OKRENEŠ I POGLEDAŠ DRUGU ŽENU?! -

AKO PADNEM…

Možda ćeš nekada zaista pomisliti da nisi sposoban za uspjeh, tapkat ćeš u jednom mestu, tražeći

način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo

prosječnost zauvijek udaljena od pobjede. Bit će ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine

sve da te privole, da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosječnosti.

77

Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u

blato, gdje ti se na prvi pogled ne piše dobro. Bit će još gore, vući ćeš se, potonut ćeš do koljena.

Pomislit ćeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si

ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postat ćeš čist kao izvorska voda,

za razliku od njih koji će zauvijek udisati prašinu prosječnosti. Postoje trenuci kada neprijatelje

najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekuješ napad, ali kada

ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje

poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu

razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.

Nekada vjerujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, nevjerice, čak i

kao laž, jer viteške karakteristike u svijetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da

danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju. Vjerujem da je osnovni zadatak

svakog od nas da ovaj svijet učinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje

nosimo, već po riječima iza kojih stojimo. Ako moram da padnem, potrudit ću se da padnem

na odskočnu dasku.

SAMO ZAOBIĐI

Ispred dućana u jednoj tijesnoj kineskoj uličici stajao je privezan jedan konj. Svaki put kada bi

neko pokušao da prođe pokraj njega, konj bi se ritnuo zadnjim nogama. I niko od straha nije

imao smjelosti da prođe. Uskoro se pored dućana okupi poveća grupa seljaka svi u glas

raspravljajući koji je nasigurniji način da prođu pokraj konja nepovrijeđeni. Odjednom neko

dotrča vičući: - Evo ide stari učitelj. On će sigurno znati kako da prođe pokraj konja. - Gomila je

čekala sa uzbuđenjem da vidi šta će stari učitelj učiniti. U tom se i on pojavi iza ugla, i vidjevši

situaciju, okrenu se i izađe na drugu stranu sporednom ulicom.

Princip opuštenog (neusiljenog) djelovanja možemo naučiti posmatranjem vode. Kada vodeni

tok stigne do kamena na svome putu, on se ne bori sa njim da ga prevrne i skloni…on ga

naprosto zaobiđe. I tako nesmetano teče dalje.

TRI EGO ILUZIJE

78

Došli smo na svijet, bezbrižni i sretni. Planirani i rođeni u ljubavi. Kroz igru se smijali i plakali.

Činilo se da smo u potpunosti zadovoljni. Tokom odrastanja počeli su nam «lijepiti» razne

etikete kakvi bi trebali biti, kako se ponašati, šta oblačiti, kakvu muziku slušati, kakve knjige

čitati, kakve ljude izbjegavati…Uče nas da vrednujemo ljude po njihovom statusu u društvu, po

njihovom bogatstvu, po njihovoj ljepoti, po njihovom stepenu obrazovanja, po vjerskoj

pripadnosti, po boji kože, po bojama kluba…Roditelji nam to rade, učitelji nam to rade, rodbina

nam to radi, prijatelji nam to rade, šefovi na poslu nam to rade, društvo u kojem živimo nam to

radi, država nam to radi…svi nam to rade. Svi hoće da nas oblikuju. Svi hoće da budemo onakvi

kakvi oni misle da trebamo biti. I to je razlog što živimo promašene živote. Zbog toga i jesmo

naučeni da za naše neuspjehe i padove uvijek krivimo druge, jer oni i upravljaju nama. Zar ne?!

Mnogi ljudi ne znaju šta je ego. Ego je pogrešna slika koju imamo o sebi. Ego je naše lažno «ja».

Ego je nešto što je izvan nas, a ne nešto što je u nama. Ego je naša sujeta. Vanjski uticaj u koji

smo, iz ko zna kog razloga, vremenom počeli da vjerumo da je naša istina. Mantra od Ega je

«Još Još Još». Nikad nismo zadovoljni. Uvijek želimo još…jer to je način kako da i dalje

pothranjujemo tu ideju. Ovo su 3 Ego Iluzije koje nam mogu pomoći da bolje razumijemo svijet

oko nas, a i nas same.

Prva Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO POSJEDUJEŠ

Mi trošimo naše živote akumulirajući. Kupujemo sve i svašta; gomilamo posjede i predmete. Mi

vjerujemo da što više imamo, to više vrijedimo. Kupujemo najnovije uređaje, odjeću i auta da bi

se razlikovali tj. da bi vrijedili. Doživljavamo našu vrijednost na osnovu onoga što imamo, a ne

na osnovu onoga što jesmo. Onoliko vrijediš koliko posjeduješ. Problem kod ove Ego Iluzije je

taj što ako izgubimo sve što posjedujemo, da li to onda znači da ništa ne vrijedimo!

Druga Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO RADIŠ

U ovom slučaju poistovjećujemo našu vrijednost sa našim radom. Što više radimo, to više

vrijedimo. Ko ne radi ništa, taj i ne vrijedi ništa. U ovom slučaju iluzorno je naše uvjerenje da

ako vjerujemo da vrijedimo samo kada nešto radimo, onda ispada da ništa ne vrijedimo kada

ništa ne radimo. Ljudi nas često pitaju: - Čime se baviš? Šta radiš? - I kad im kažemo, oni nas

skaliraju. Strpaju nas u neki njihov koš. Onda smo dobili vrijednost. Ti ne vrijediš više ako si

doktor, a manje ako si cvjećar. Čistači ulica ne vrijede ni manje ni više od vozača taksija. Mi

sami sebi pridajemo vrijednost. Zar prosjaci i skitnice nemaju nikakvu ljudsku vrijednost?! Zar

fizički ili psihički onesposobljeni ljudi nemaju baš nikakvu vrijednost?!

Treća Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO DRUGI MISLE O TEBI

79

Ti vrijediš onoliko kolika je tvoja reputacija. Što te više drugi respektuju, to više vrijediš, što

ljepše pričaju o tebi, to više vrijediš, što te više hvale, to više vrijediš. Problem kod ove iluzije je

što je reputacija ono što drugi misle o nama, a ne ono što mi mislimo o sebi. Mi nemamo

nikakvog uticaja na njihove misli i stavove o nama i stoga naša vrijednost ne može biti u onome

što oni misle o nama. To je samo njihovo mišljenje i ništa više. Izvan nas postoje na stotine

mišljenja. Mi ne vrijedimo onoliko koliko drugi misle o nama, mi vrijedimo onoliko koliko mi

mislimo o sebi samima. Našu vrijednost ne može određivati ništa što je izvan nas. To je majka

svih iluzija današnjice. Našu vrijednost određuje naš i samo naš sopstveni osjećaj sreće,

zadovoljstva, ljubavi, radosti, doprinosa…Mi smo ti koji krojimo našu sreću. Mi smo ti koji sebi

pridajemo vrijednost. Jedina istinska vrijednost je naš vlastiti osjećaj o nama. Svaki čovjek,

stvar, doživljaj ili događaj ima svoje i dobre i loše strane…Mi smo sretni u onoj mjeri u kojoj

smo sposobni da u njima vidimo samo ono dobro.

LAV, PACOVI, ZMIJA I MED

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede

na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu

i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a

drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i

ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih. Čovjek

pogleda iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa

saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je

jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu

kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu,

lava na zemlji i zmiju koja je ležala ispod njega. Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog

sna. Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče:

- Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova,

bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan, a crni noć. Oni kruže jedan za drugim,

jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob

čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi

volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se

izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme…našu smrt i…naš kraj. -

80

RODA I MLADUNČE

Jato roda, kao i svake godine, letjelo je na jug. U jednoj porodici u jatu, jedno muško mladunče

nije imalo dovoljno snage da izdrži cijeli put. Otac uze mladunče na svoja leđa i nastaviše let.

Iznad okeana otac upita svoga sina.

- Sine, kada ostarim, hoćeš li me nositi na svojim leđima, isto kao i ja tebe sada? -

- Da, tata, nosit ću te. -

Otac se iznenada navi na jednu stranu i zbaci sina sa leđa. I pusti ga da sam leti. Slijedeće godine

ponovila se ista priča: mladunče rode nije opet imalo dovoljno snage da leti samo, i otac ga uze

na svoja leđa. Iznad okeana otac ponovo pita sina, da li će ga nositi na leđima kada otac ostari.

- Naravno, tata, da ću te nositi – odgovori mu sin.

Otac učini isto kao i prošle godine i zbaci ga sa leđa da leti samo. Treće godine, ponovo krenuše

na jug i otac opet uze sina na leđa kad su bili iznad okeana, pa ga još jednom upita:

- Sine, kada ostarim, hoćeš li me nositi na leđima kao što i ja sada tebe nosim? -

- Neću, tata. -

- Zašto? -

- Zato što ću tada nositi svoje dijete. -

81