na koricama - zadarskanadbiskupija.hr · 1 . vjesnik zadarske nadbiskupije broj: 11-12/2010....

1

VJESNIK

ZADARSKE NADBISKUPIJE

Broj: 11-12/2010.

studeni-prosinac

IZDAJE: Nadbiskupski ordinarijat Zadar J. Biankinija 2, 23000 Zadar tel. 023/208-650, faks: 208-640; e-mail:

[email protected]

ODGOVARA: Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

UREDNIŠTVO: Don Josip Lenkić, mr. don Dario Tičić, don Šimun Šindija, prof. Ines Grbić, prof. Livio Marijan,

FOTOGRAFIJE: Ines Grbić RAČUNALNI SLOG: Livio Marijan TISAK: MEDIA Zadar

Na koricama:

1200 GODINA PRIJENOSA MOĆI SV. STOŠIJE U ZADAR

2

Rođenje Kristovo (minijatura), Gradual A, sredina 14. st., Samostan sv. Frane, Zadar

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – IZ ŽIVOTA ZADARSKE CRKVE

1

IZ ŽIVOTA ZADARSKE CRKVE

NADBISKUP MONS. DR. ŽELIMIR PULJIĆ

O DOLASKU PAPE BENEDIKTA XVI. U HRVATSKU, PORUCI HRVATSKIH BISKUPA I IMENOVANJU ČLANOM KOMISIJE HBK

ZA ODNOSE S DRŽAVOM

S nedavno održanog 41. Plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije u Lovranu hrvatski (nad)biskupi su uputili poruku „Otkrijmo iznova snagu koja vraća nadu“. Na tom je zasjedanju zadarski nadbiskup Želimir Puljić imenovan članom Biskupske komisije HBK za odnose s državom. Uz još tri člana, predsjednik komisije je kardinal Josip Bozanić. Hrvatsku će pohoditi papa Benedikt XVI. Hrvatskoj će to biti četvrti posjet pape. Ivan Pavao II. pohodio nas je 1994. g. pod geslom „Mir vama“, 1998. g. „Bit ćete mi svjedoci“, kad je u Mariji Bistrici proglasio blaženim Alojzija Stepinca, a 2003. g. u Hrvatskoj je bio na stotom apostolskom putovanju pod geslom „Obitelj – put Crkve i naroda.“ Benedikt XVI. kao Petrov nasljednik u Hrvatsku dolazi prvi put, no već je bio u Zagrebu. U studenom 2001. g. kardinal Joseph Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere sudjelovao je na međunarodnom simpoziju o kardinalu Franji Šeperu povodom 20. godišnjice njegove smrti. Kardinal Šeper je bio prethodnik kardinala Ratzingera u službi prefekta Kongregacije za nauk vjere.

Rijetko koji narod se može podičiti četvrtim Papinim pohodom svojoj zemlji. Kako Vi doživljavate prvi pohod pape Benedkta XVI. Hrvatskoj?

Mons. Puljić: Doživljavam to radosno i zahvalno. Jer je uistinu svaki pohod Svetog Oca kod nas uvijek bio sveopća radost, što smo osobito osjetili u osobi Ivana Pavla II., da je rado dolazio k nama. Prisjetimo se samo njegovog zadnjeg pohoda kad je pohodio i Zadar, u kakvom zdravstvenom stanju je došao, a koliko je dana ostao, koliko nam je vremena posvetio i koliko je žrtve prinio za njegov dragi hrvatski narod. Zato je i najavljeni pohod Benedikta XVI. milost, radost, blagoslov i s nestrpljenjem očekujemo objavu datuma da se možemo i za to pripremiti.

Mons. Puljić: To su mediji tako prezentirali, a i naš predsjednik države i predsjednica vlade su u tom kontekstu govorili, da se radi o papinom dolasku kako bi podržao u nastojanju da se Hrvatska priključi Europi. Mislim da to nije glavni razlog, može biti poticaj i jedan od razloga. Ali papa ne ide tom logikom. On je pozvan od državnika i od biskupa, on dolazi određenim povodom i razlogom. Kako je kao karidnal bio samo jedanput, sigurno je da je u svoj program uvrstio i pohod Hrvatskoj, jer smo ga već nekoliko puta pozivali. Treba reći i da ovaj papa ne ide tako često izvan Vatikana. Ide ciljano i puno rjeđe nego Ivan Pavao II., iako je zdravstveno stabilniji nego Ivan Pavao II. Ali on ima svoje druge razloge i motive. On radije poručuje nego putuje. Mi se radujemo njegovom dolasku. I dobro je napraviti tu distinkciju. Njegov dolazak u Hrvatsku nije radi ulaska Hrvatske u EU. Ali je pastoralno opravdan susretom obitelji koji je planiran 2011. g. To je bio jedan od motiva, kao i velika godišnjica Stepinčeva. To ćemo sve zajedno povezati. Njegov pohod je uvijek pastoralni pohod. On nema ništa s politikom, ali

Papin pohod se stavlja u kontekst završetka pregovora Hrvatske s Europskom unijom i njegova ohrabrenja da nas poglavar Vatikana dolazi podržati u novom razdoblju za našu domovinu. Mislite li da isticanje tog segmenta zasjenjuje da papa dolazi na nacionalni Dan obitelji koji će se na dan njegova pohoda u Hrvatskoj prvi put proslaviti? Kao da je sve u znaku njegove podrške našem ulasku u EU?


2

prati politiku, politička događanja, prati sve što se u Europi događa. Papa budnim okom prati ujedinjenje Europe, upućuje kritiku i daje prijedloge. Ali njegov pohod je uvijek pastoralno intoniran. Mediji su dali jedan drugi naglasak koji nije prvenstven, ali može biti i to. Mi nismo protiv toga da se Hrvatska priključi EU, ali smo i zato da nas papa blagoslovi i podrži u našim nutarnjim reformama i pastoralnim planovima.

U središnjici Vatikana visoke i odgovorne službe imaju i Hrvati, npr. mons. Nikola Eterović je tajnik biskupske sinode. Možemo li u ovom svijetu lobiranja i tim ljudima zahvaliti za spremnost pape da za svoju destinaciju odabere Hrvatsku, u kojoj je njegov prethodnik već tri puta bio?

Mons. Puljić: Lobiranje pripada političkom rječniku, no u redu. Sigurno i to puno znači. Ali ne treba zaboraviti da uz mons. Eterovića imamo i dvojicu kardinala, a kardinali su prvi savjetnici Svetog Oca. I jasno da kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić imaju kod toga svoju riječ i njihova se riječ 'važe'. Sigurno je puno elemenata došlo zajedno i na kraju je papa rekao 'Idem, dolazim, čekajte me. Eto me'.

U svojoj nedavnoj poruci hrvatski biskupi naš narod pozivaju na buđenje nade i pozitivan pristup življenju svakodnevice. Što je potaknulo biskupe da reagiraju baš u ovaj trenutak?

Mons. Puljić: Gledajući što se sve kod nas događa i vijesti koje se dnevno serviraju, vidimo da je u medijima previše skandala i crne kronike, a premalo nade. Crkva je institucija koja propovijeda i navješta nadu i u beznadnim situacijama, sv. Pavao bi rekao kad je zgodno i nezgodno vrijeme. U tom kontekstu učinilo nam se prikladnim uputiti te riječi ispunjene nadom. To je i u duhu evanđelja. Što je evanđelje nego navještaj nade, radosna vijest, pokušaj ljudima pokazati da se u svijetu isplati biti pošten, radin, isplati se sve ono što nekad zakaže u medijima i mentalitetu društva. Zato smo osjetili potrebu ljudima uputiti takvu poruku, da iznova otkriju razloge nade. Tom porukom smo htjeli potaknuti vjernike ne samo da se sami nadaju, nego i da pokušaju pružiti razloge nade ovom svijetu, mjestu i ulozi u kojoj se nalaze. A razlog nade je u radosnoj vijesti evanđelja.

Biskupi podsjećaju da je hrvatski narod proživo puno teže povijesne trenutke od trenutnog koji je u znaku gospodarske krize i ekonomskih pokazatelja našeg standarda. Treba li jače osvještavati da ekonomski kriterij ne jamči opstojnost jednog naroda, jer je u kojekakvim povijesnim oskudicama naš narod preživljavao?

Mons. Puljić: Upravo je to dužnost svećenika i Crkve u ovom svijetu. U tom smislu treba shvatiti papine molitve, apele i poruku nade koju je rekao i nedavno u svetištu sv. Jakova Santiago de Compostela u Španjolskoj. Poruka je vezana uz ta sveta mjesta u kojima su ljudi dolazili do istine i otkrivali istinu. A mi živimo u vremenu kad se nude poluistine, kad se ne nude cjelovite istine. A cjelovita istina o čovjeku, koju i papa stalno govori, jest da čovjek nije samo materijalno biće, nego i duhovno biće. Puna istina o čovjeku je cjelovita, ona nije parcijalna. Trenutna Europa je zauzeta samo materijalnom i pravnom konstrukcijom. Zanemaruje religioznu dimenziju, i što je još teže i dramatičnije, kao da se srami svojih kršćanskih korijena. Sjetimo se afera s križem, a što je sve kršćanstvo učinilo u Europi. Važno je spoznati pravu istinu o čovjeku, tu istinu svjedočiti i navještati; ne samo materijalnu, koja je također važna. Ne možemo bez materijalnog, moramo živjeti, ali to nije puna istina. To je tek dio istine. A druga je duhovna, religiozna, kulturna.

Mons. Puljić: Otkako smo uspjeli uspostaviti diplomatske odnose koje je hrvatska država uspostavila s Vatikanom, prišlo se i redigiranju tih odnosa koji su okrunjeni s četiri ugovora, ugovor o pravnom statusu crkvenih institucija, o školstvu i odgoju, Vojnom ordinarijatu i o ekonomskim odnosima. To su četiri temeljna ugovora kojima je hrvatska država uspostavila, nekad se govorilo, konkordat, odnosno utemeljila i opravdala svoj odnos s Vatikanom. Kad je to učinjeno, u duhu tih ugovora se i osnovala Komisija koja se sastoji od državnih predstavnika i predstavnika Crkve. Te komisije su se mijenjale svakih četiri do pet godina.

Na nedavnom zasjedanju hrvatskih biskupa imenovani ste članom Komisije HBK za odnos Crkve s državom. Kako doživljavate to imenovanje?


3

Bio sam već u prve dvije komisije kad smo stvarali ugovore, a neko vrijeme sam bio i predsjednik komisije za odnos s državom. Dužnost te komisije je podržavati ono što je u ugovorima potpisano, rješavati što je neriješeno, predlagati što je moguće riješiti. U tom smislu komisija ima puno posla i zahtjevnih zadaća. Dosad su se neke stvari ostvarile, neke nisu, neke se čekaju. To je zadaća Komisije: u dogovoru s državnom komisijom rješavati što se može rješavati, tražiti da se neke stvari ubrzaju i da se neke zamijene, u kontekstu ugovora koji su sklopljeni između Vatikana i hrvatske države.

„Obitelj – subjekt crkvenog i društvenog života“ tema je izlaganja prof. dr. Pere Aračića na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija održanoj u srijedu 10. studenog u dvorani sjemeništa 'Zmajević' u Zadru. Rekolekciji je prethodilo euharistijsko klanjanje koje je u sjemenišnoj kapeli predvodio fra Tomislav Šanko. Izlaganja rekolekcija u nadolazećem razdoblju tematski će biti posvećena obitelji, u animaciji za nacionalni Dan obitelji u Zagrebu sljedeće godine. Kršćanski supruzi po milosti i poslanju sakramenta ženidbe su nositelji, subjekt obiteljskog pastorala, rekao je dr. Aračić, istaknuvši da obitelj treba biti pastoralni prioritet župe. Opisao je tri principa obiteljskog pastorala: princip subjektivnosti, kontinuiteta te trajnog poslanja i zajedništva. Obitelj ima sakramentalnu i ministerijalnu subjektivnost. Kreativna subjektnost obitelji teološki je utemeljena u sakramentalnoj milosti ženidbe i izražava se u ministerijalnosti: supružnici snagom svoje službe nisu samo objekt pastoralne skrbi Crkve, nego u također njen aktivni subjekt u poslanju spasenja koje se izvršava njihovom rječju, djelovanjem i životom. „Služba supruga, ukoliko proizlazi iz jedinstva Kristova tijela, zahtjeva da se uskladi sa svim drugim služenjima u narodu Božjem“ rekao je dr. Aračić upitavši: kako promišljati odnos obitelji i Crkve ne kao konkurentski nego kao komplementarni i integralni; je li obiteljski doprinos zajednici samo onaj kad nešto pomaže uraditi. Polazište bi trebalo biti od činjenice sakramenta ženidbe i ostvarivanja 'kućne Crkve', istaknuo je dr. Aračić, citirajući i crkvene dokumente o mjestu braka i obitelji u crkvenom životu. Sakramentom ženidbe odgojno poslanje je uzdignuto na dostojanstvo i poziv službe Crkve u služenju i izgradnji njenih članova, te se ne smije smetnuti s uma da je služba koju kršćanski supružnici i roditelji ispunjavaju za Evanđelje bitno crkvena, odnosno ulazi u okvir cijele Crkve kao zajednice koja je evangelizirana i koja evangelizira, rekao je predavač. Ministerijalnost se širi i grana prema brojnim zadaćama koje obitelj može preuzeti u izgradnji Crkve i društva. Snagom svoje ministerijalnosti supruzi su suodgovorni i nisu samo suradnici u okviru crkvenog djelovanja. „Poslanje supruga nije konkurencija djelovanju zaređenih službenika, ali se ne može razumjeti ukoliko nije u odnosu s djelovanjem zaređenih službenika jer supruzi i svećenici primaju dva sakramenta koji izgrađuju Crkvu pa su na neki način komplementarni: krst i sveti red, krst i sveta ženidba. Potrebna je puna integracija crkvene zajednice i kućne Crkve, međusobno uvažavanje i nadopuna, da ne bude 'podjela' između Crkve i kućne Crkve“ poručio je dr. Aračić, upozorivši na deficit u ulaganju u obitelji kad je riječ o crkvenom djelovanju. Obitelj kao crkveni subjekt odnosno kao pastoralni djelatnik zahtjeva da zajednica ucijepi sve obitelji koje su prožete vjerom i u svom domu žive iskustvo kućne Crkve. „Još uvijek je prisutno shvaćanje crkvene zajednice koja se

U tom smislu važan je segment i povrata crkvene imovine, što je još uvijek neriješno i otvoreno pitanje u odnosu s državom.

Mons. Puljić: Otvoreno je, nedovršeno je i pitanje je kako će se rješavati. Nije ni lako rješavati neke stvari. Možda je stavljen previše naglasak na povratak crkvene imovine. Više se radi o potrebi stvaranja zdravih i pravednih odnosa. Nije samo Crkvi oduzeta imovina, nego su zakinute i mnoge druge institucije, privatnici. Crkva se ne bori samo da se njoj vrati, nego svima koji su na bilo koji način nepravedno zakinuti. Nije lako. Jer je puno toga nepravedno učinjeno, dokinuto, nacionalizirano. Ali postoji dobra volja, ugovori, postoji želja. Mislim da neke stvari idu, neke sporo, ali idu, miče se.

Razgovor vodila: Ines Grbić

SVEĆENIČKA REKOLEKCIJA U STUDENOM


4

poistovjećuje sa zidovima crkve i s onima koji stalno borave u župnim prostorijama. Obitelj zahtjeva puno građansko pravo u Crkvi i to ne samo u smislu da je se više uzima u obzir. Potrebno je da se zajednica više identificira s obiteljima koje čine njenu životnu potku, da svoje pastoralno djelovanje razvija s obiteljima i po obiteljima te da obitelj prizna kao primarni subjekt evangelizacije i svjedočenja evanđelja u svijetu“ istaknuo je dr. Aračić, poželjevši optimizam u bračno obiteljskoj 'pastoralnoj depresiji'. U župama bi bilo bitno postići ostvarivanje subjektnosti obitelji, da počnu neposredno sudjelovati u promišljanju stanja obitelji i stvaranja župe kao zajednice prijateljski otvorene i raspoložene za obitelji, rekao je predavač. Istaknuo je potrebu nametanja posebne teme za konkretno crkveno življenje, a to je odnos svetog reda i ženidbe: njihovih specifičnosti, suradnje, koliko se očekuje i koliko se ulaže u njihovu trajnu formaciju.

PRIDRAGA: PROSLAVA BLAGDANA SV. MARTINA

U ravnokotarskoj župi Pridraga, u četvrtak 11. studenoga, svečano je proslavljen blagdan sv. Martina, biskupa, stoljetnog zaštitnika ove drevne hrvatske župe. Svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje u dupkom ispunjenoj crkvi pobožnog puka predvodio je mons. dr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, zajedno s desetoricom svećenika. Koliko je poznato iz naše novije crkvene povijesti do sada nikada jedan zadarski nadbiskup nije predvodio svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu sv. Martina u Pridragi. Ovo je, dakle, prvi puta!

Na početku euharistijskog slavlja domaći župnik don Jure Zubović izrazio je dobrodošlicu nadbiskupu Puljiću, pozdravivši svećenike i nazočne vjernike, ističući radost zbog iskazanog zajedništva u vjeri. Crkva uvijek slavi svoje svece kao uzore koje trebamo nasljedovati, kao pomoćnike i zagovornike na našem životnom putu. Mi smo danas došli zatražiti pomoć od sv. Martina, da nam izmoli milost od Gospodina da budemo Kristovi svjedoci u ovom vremenu u kojem živimo, radimo i djelujemo.

U svojoj propovijedi predvoditelj euharistijskog slavlja istaknuo je razlog čašćenja svetog Martina, biskupa iz vremena ranog kršćanstva. On je jedan od poznatijih biskupa o kojem su govorili i slušali brojni naraštaji vjernika. "Zbog Krista on je odjeću sa siromahom dijelio; i mi te sada molimo: obuci nas u pravednost!" Njegov čin dobrotvornosti s plaštem prema siromahu koji se smrzavao pred vratima grada Amiesa ispunjala je maštu mnogih slikara u umjetnika. Njegov blagdan pruža nam prigodu ne samo razmišljati o tom divnom liku, nego i o Božjem planu s ljudima koje on ostvaruje u svojoj Crkvi. Crkva nije neka obična skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga, nego je ona živi organizam kojemu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Rođena u krvi na križu, ona nastavlja živjeti u vremenu kao "produljeno Isusovo utjelovljenje" među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se kroz stoljeća do naših dana. Taj isti Duh Sveti pozvao je Martina vojnika da najprije vodi vojnu bitku s arijancima u Milanu, a nakon toda da bude duhovnim pastirom crkve u Turonu. Plod toga istog Duha Svetoga vidljiv je ovdje u Pridragi, gdje se Crkva vidljivo i organizacijski utjelovila prije 15 stoljeća. Krist to svoje djelo čini po Crkvi, koju izgrađuje euharistija. Zbog toga Crkva ljubomorno čuva Isusove blagoslovne geste s Posljednje večere: prinosi kruh i vino, blaguje njegovo tijelo (pričest), prima potrebne darove, zahvaljuje, pjeva i moli, sluša i razmatra o velikoj Tajni vjere, istaknuo je zadarski nadbiskup te naglasio da je u tom vidu izuzetno važan župni zaštitnik koji okuplja raspršena naselja župe Pridraga u jednu duhovnu zajednicu. Tako duhovno umreženi u župno zajedništvo preko krštenja i drugih sakramenata utjelovljuju se u otajstvo Crkve, a župa kao matica postaje liturgijskim sastajalištem, domom i svetištem gdje se primaju i slave sveta otajstva. Čovjek, naime, ne može biti beskućnikom, potrebno mu je gnijezdo za dušu i tijelo, za njega i njegovu obitelj. Potreban mu je i vjerski dom, domaća vjernička obitelj. Župa tako postaje mjestom zajedništva, njegovim utočištem i uporištem, a euharistija ne samo simbolizira, nego i stvara zajedništvo. Oko nje se sabiru vjernici gdje Krist postaje njihovom hranom i popudbinom. Slaveći sv. Martina mi zahvaljujemo Bogu za dar euharistije, za dar župe i Crkve, za naše očeve i majke koji su živjeli od euharistije, svjedočili katoličku vjeru i svojoj djeci prenosili i


5

zavjetovali ih ovom dragom svecu, kojega danas usrdno molimo da nam pomogne ostati vjernima Bogu, Crkvi, vjeri i tradiciji naših otaca - istaknuo je nadbiskup Puljić.

Nedjeljko Zubović

NADBISKUP BLAGOSLOVIO 16. SVEHRVATSKO ŠPORTSKO NATJECANJE INVALIDA

DOMOVINSKOG RATA

„Zajedno u ratu, zajedno u miru“ pod tim geslom i pozdravom hrvatskih branitelja okupilo se 1300 sudionika na 16. Svehrvatskom športskom natjecanju invalida Domovinskog rata (ŠNIDOR), a trodnevnu manifestaciju u petak 12. studenog u sportskoj dvorani Jazine u Zadru blagoslovio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Duh zajedništva kojim su se borili 1990-ih i sad ih okuplja u natjecanju na sportskim terenima. Igre je otvorio Tomislav Ivić, ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, izaslanik predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor pod čijim se visokim pokroviteljstvom Igre na zadarskim sportskim terenima održavaju. Prigodne riječi sudionicima uputili su predstavnici državne i loklane vlasti, branitelja i HVIDRE. Od oko 50 000 vojnih invalida u Hrvatskoj od posljedica stradavanja u Domovinskom ratu, u članstvu HVIDRE je njih 35 000. ŠNIDOR organizira Zajednica županijskih zajednica udruga HVIDRE. U deset disciplina, 28 sportskih kategorija: boćanje, kuglanje i viseće kuglanje, elektronski pikado, plivanje, stolni tenis, streljaštvo, šah, sportski ribolov i utrka u invalidskim kolicima, natječu se sportaši invalidi iz županijskih podružnica HVIDRE iz Hrvatske i Hercegovine. Na ŠNIDOR-u sudjeluju najuspješniji sportaši nakon izlučnih natjecanja u svojim županijama održavanih tijekom cijele godine. Cilj je Igara, na kojima sudjeluju i slijepi i 80 sudionika stopostotnih invalida, resocijalizacija vojnih invalida u svim oblicima društvenog života, rehabilitacija, edukacija i poboljšavanje njihove zdravstvene sposobnosti. Blagoslov njihovom druženju zazvao je mons. Puljić, izražavajući zadovoljstvo što može pozdraviti heroje čiji je doprinos najveći i najzaslužniji u stvaranju države u čiju su slobodu ugradili svoja tijela. Podsjetio je da su se u antičkoj Grčkoj Igre održavale na principima 'brže, jače, više', pod motom da nije važno pobijediti koliko je važno sudjelovati. Te su igre imale kulturni, sportski, društveni, ali i religiozni značaj. Budući da su u to vrijeme prinosili žrtve bogovima, to se činilo i u sklopu igara. No, istaknuo je nadbiskup Puljić: „Odkad je Isus došao, postao naš brat i otkupio nas - od tada sve činimo u njegovo ime i po njegovom imenu. U Kristu, s Kristom i po Kristu. U tom duhu započnimo i ove Igre, zazivom Božjeg blagoslova i pomoći Isusa Krista“. U molitvi da Gospodin razborito rasporedi ljudske napore, nadbiskup je poželio da među sudionicima vlada sklonost i duh svetog apostola Pavla koji je dobar boj bio i trku završio, ali se nije htio hvaliti ičim osim križem svoga Gospodina Isusa Krista. Upravo je ŠNIDOR jedan od događaja koji okuplja ljude čiji je život žrtva i znak križa, no ohrabrujući i svijetao znak života su prizori branitelja invalida u pratnji svoje obitelji, supruge i razdragane djece. Zadarski gradonačelnik Zvonimir Vrančić poželio je braniteljima da i u mirnodopsko vrijeme pobjeđuju kao što su pobjeđivali i u ozbiljnijim utakmicama koje su teško, strpljivo i mukotrpno dobivali. „Obnavljajte svoje zajedništvo sada, kako ste to činili i u Domovinskom ratu“ poručio je dr. Vrančić, izražavajući poštovanje prema suborcima koji više nisu s nama. Igre su počele minutom šutnje i molitve za poginule branitelje. Ostali govornici ohrabrili su branitelje porukama: „Da nije bilo vaše žrtve, ne bi bilo ni slobodne Hrvatske, sutra europske Hrvatske. Dali ste svoje zdravlje, tijelo, prolili krv. Ne može biti teže nego je bilo u Domovinskom ratu. Treba reći što je istina i uvijek je ponavljati. Branitelji su podnijeli dio krize i u mirnodopsko vrijeme. Mnoga djeca ne znaju što su hrvatske oslobodilačke akcije. Obitelji trebaju prenositi istinu o Domovinskom ratu, neće to učiniti mediji ni politika. Hvala za vašu žrtvu za nas i hrvatsku budućnost. Poštovanje i počast vašem herojstvu ugrađenom u temelje hrvatske države“. Pobjednička ekipa ŠNIDOR-A osvaja prijelazni pehar u obliku vukovarskog vodotornja. Igre prati umjetnička kolonija branitelja „Umjetnički izričaj dlijetom, kistom i perom u obrani domovine“. Prodajom svojih radova, a slikaju za vrijeme ŠNIDOR-a, pomažu kolege branitelje u potrebi.


6

BLAGOSLOV BRONČANOG RELJEFA „REGULA SV. BENEDIKTA“

Brončani reljef „Regula sv. Benedikta“ u ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru u subotu 13. studenog, kad benediktinci slave sve svete benediktince, blagoslovio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Prethodno je nadbiskup u klaustru samostana, jer se samostanska crkva obnavlja, predvodio misno slavlje u kojem je navješten Isusov govor o blaženstvima. On potiče na razmišljanje o mnoštvu svetih benediktinaca i oblata, laika štovatelja benediktinske karizme, koji su te izazovno formulirane 'zakone' shvatili, usvojili i proveli u životu, rekao je nadbiskup. U propovijedi je predstavio sadržaj apostolskog pisma pape Pavla VI. iz 1964. g. naslovljen 'Glasnik mira', najavljujući da, na prijedlog Svetog zbora za obrede, sv. Benedikta želi proglasiti zaštitnikom Europe. Pavao VI. podsjeća da je papa Pio XII. sv. Benedikta nazvao ocem Europe jer je narode tog kontinenta prožeo ljubavlju i nastojanjem oko pravog reda na kojem se temeljio njihov društveni život. Zato je, kao i papa Ivan XXIII., želio da molitvom tog sveca Bog pomogne one koji se trude europske narode povezati pravim bratstvom. Nakon Drugog svjetskog rata kršćanski su političari htjeli ostvariti ideju sv. Benedikta, istaknuo je mons. Puljić. Zbog mržnje i srušenog, čega kršćanska Europa nije dostojna, pokrenuli su ideju o jedinstvu Europe, želeći na političkom planu oživjeti ideju koju je sv. Benedikt davno započeo, rekao je mons. Puljić, dodavši da želju Pavla VI. da Benedikta proglasi zaštitnikom Europe treba promatrati u kontekstu stvaranja jedinstva ondašnje razjedinjene Europe. „I mi posve odobravamo namjere koje idu za tim da se promiče jedinstvo europskih naroda. Stoga smo rado udovoljili molbama koje su nam iz raznih krajeva upravili mnogi kardinali, (nad)biskupi, poglavari redova i redovničkih družbi i drugi ugledni vjernici, da sv. Benedikta proglasimo patronom Europe. Pruža nam se za to sjajna prilika kad na Monte Cassinu posvećujemo crkvu srušenu 1944. g. u bijesu svjetskog rata, a sad opet izgrađenu kršćanskom predanošću“ podsjetio je mons. Puljić na riječi Pavla VI. Sv. Benedikt opat nazvan je glasnik mira, tvorac jedinstva, učitelj civilizacije, vjesnik kršćanske vjere i utemeljitelj monaškog života na Zapadu. U propadanju Rimskog Carstva, a neke zemlje nisu ni znale za civilizaciju i duhovne vrednote, Benedikt je odvažno nastojao da u Europi zasja novo doba. Sa svojim sinovima kršćansku kulturu je donio križem, knjigom i plugom. Križem, Kristovim zakonom, učvrstio je uredbe javnog i privatnog života. Povezao je duhovno jedinstvo Europe u kojem su se narodi različiti govorom, podrijetlom i kulturom osjećali kao jedan puk Božji. Knjigom tj. kulturom Benedikt je sačuvao spise znanosti i umjetnosti i prenio ih potomcima. Plugom i slično mijenjao je puste krajeve u plodne njive te je sjedinjujući molitvu i rad oplemenio i uzdigao ljudski trud. „Neka taj odlični Nebesnik bude na čelu životu Europe i da ga milostivo unapređuje kao što je kršćanskim svjetlom raspršio tamu i donio darove mira“ podsjetio je na poruku Pavla VI. mons. Puljić, potaknuvši na nasljedovanje onih koji su oduševljeni Benediktovom karizmom i nadahnuti Isusovim govorom na gori činili dobro u povijesti Europe.

Liturgijskom obnovom na Drugom vatikanskom koncilu povučena je odredba o obaveznom slavljenju svih svetih benediktinaca te je prepuštena volji pojedinih zajednica, rekla je opatica zadarskog samostana Anastazija Čizmin, dodavši da je njima ta proslava nedostajala. Benediktinci su, uz sve svete, slavili i svece svoje karizme. U želji da i materijaliziraju taj spomen, zadarske benediktinke su odlučile u apsidalnom prostoru na ulazu svoje samostanske zgrade postaviti reljef koji prikazuje zajedništvo svetih benediktinaca. Sličan prizor u slici je u crkvi na Monte Cassinu. Reljef je veličine 3,10 m x 2,50 m, težak 800 kg, akademskog kipara Igor Maštruka, lijevan u radionici umjetnina u Zagrebu. Prikazuje Presveto Trojstvo, Benedikta i Skolastiku, zadarske zaštitnike Stošiju, Šimuna, Krševana i Zoila, bl. Alojzija Stepinca koji je zaštitnik hrvatske konfederacije benediktinskih samostana te anđeoski zbor. Isus daje poruku Benediktu, Bog Otac Skolastiku usmjeruje na sv. Benedikta kojeg je htjela slijediti a Duh Sveti sve to objedinjuje. Iz toga su se rodili brojni benediktinski sveci, opisala je izgled reljefa opatica Čizmin. Na reljefu je i grb sv. Benedikta, s naznakom brda kao znak Monte Cassina, križa i paxa, mira koji proizlazi iz Regule. Na lijevoj strani reljefa je monogram Ave Maria, u obliku raspjevanog slova A i M povrh kojeg je kruna, kao znak krunjenja Gospe kojoj je samostan posvećen. Taj sačuvani dio u ruševini samostana


7

oštećenog u Drugom svjetskom ratu obnovljen je i ugrađen u reljef. Maštruko je reljef završio nakon jednoipolgodišnjeg rada za vrijeme kojeg je i proučavao kako bi prizor bio što autentičniji. U reljefu se nalazi 101 lik, od čega 77 prikazuje svete benediktince. Izrađen je u bronci kako bi bio čvrst i trajan. U trenutku kad je opatica Čizmin skinula zastor s reljefa, oglasila su se zvona zadarske katedrale sv. Stošije, što je simbolično doživljeno kao pozdrav tom vrijednom činu u životu te najstarije redovničke zajednice u Hrvatskoj.

ZADARSKI NADBISKUP KRSTIO 5. I 6. DIJETE U OBITELJI BRKOVIĆ

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić u nedjelju 14. studenog krstio je blizance Vladimira i Ivana Emanuela, četvrto i peto dijete u obitelji Katarine i Borisa Brkovića za vrijeme misnog slavlja koje je u zajedništvu sa župnikom Emilom Bilaverom predvodio u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru. „

“Molitveni hod za domovinu – Koracima nade u istinu” u organizaciji zadarske nadbiskupije i braniteljskih udruga predstavljen je u ponedjeljak 15. studenog na Konferenciji za medije u Ordinarijatu u Zadru. Sudjelovali su generalni vikar zadarske nadbiskupije don Milivoj

Bog ne traži veličinu vanjskih zdanja. On želi ljudska srca gdje će prebivati. Ljudi su nažalost uvijek bili skloni izvanjskim sjajem i blještavilom zamijeniti unutarnji stav duše. A ono što ljude impresionira, Boga ostavlja ravnodušnim. Zato i dopušta da takvo što i propadne. Ne može se surogatima mijenjati vrednote“ poručio je mons. Puljić u homiliji, dodavši da će uskoro u došašću svećenici blagoslivljati obitelji kako bi duhovno obnovljene dočekale blagdan Isusova rođenja. Tijekom tog vremena obitelji idu s djecom i na ispovijed. Traže načina kako se izmiriti s Bogom i s ljudima. Čiste svoju dušu od lošega. Pružaju ruku prijateljstva s onima zategnutih odnosa. Susret s milosrdnim Isusom u sakramentu pokore bitni je dio 'božićnog paketa'“ rekao je mons. Puljić, dodavši da izvanjski sjaj naših ulica i gradova te suvišno blještavilo u stanovima, čovjeka mogu zavesti da pomisli kako je time zamijenio ono što Bog želi: molitveni stav duše prožet skromnošću i zahvalnošću da smo Očevom milošću postali djeca Božja. Tragom navještaja o propasti jeruzalemskog hrama i drugim progonstvima, nadbiskup je rekao da nas Isus ne želi strašiti, nego nas poziva da se ne bojimo kad čujemo za ta zla i ne damo se zavesti lažnim prorocima. „Budemo li vjerni Bogu, sve ćemo nadvladati. Kršćanin ima razloga živjeti bez straha. Razloga bojati se imaju zli ljudi čiju je propast navijestio prorok Malahija pet stoljeća prije Kristova rođenja u slikama suhe strnjike koja gori u užarenoj peći i stabla bez korijena i grana, suhog panja u kojem nema života. Onima koji se drže Božjih zakona dan suda će biti dan radosti. Isplati se biti Bogu vjeran, pa makar zbog toga morali i trpjeti. Blaženi koji ustraju jer svojom će se postojanošću spasiti“ rekao je mons. Puljić ohrabrivši puk kako nam je živjeti na ovoj zemlji unatoč neredima koji na njoj vladaju. „I boriti nam se protiv njih. Isus nas potiče na hrabrost i ustrajnost, teškoćama, neredima i progonima usprkos. Sv. Jeronim je napisao da je Crkva kroz progone sve više rasla, a jedan suvremeni teolog da je progon Crkvi pogon te je blagoslivljao one koji su izmišljali i govorili protiv nje“ rekao je zadarski nadbiskup, dodavši da je od mučeništva sv. Stjepana broj kršćana iz dana u dan rastao. Bog je bio s njima i davao im snagu. Umirali su, ali nisu mrzili svoje mučitelje. „Crkvu progone sve do današnjih dana, nekad žešće a nekad manje. Koliko je kršćanskih mučenika bilo samo u 20. st.: žrtava nacizma, fašizma i komunizma. Sve su te ideologije bile protiv Boga i vjere jer su htjele zauzeti Božje mjesto u srcima ljudi“ upozorio je zadarski nadbiskup. Istaknuvši kako Isus ne govori svojim učenicima da neće trpjeti ili biti ubijeni, mons. Puljić je naglasio da Isus najavljuje kako ništa od njihova dobra i zasluga kod Boga neće biti uništeno i neće propasti. Govoreći o nevoljama, Isus ne manipulira ljudskim strahom, nego samo upozorava učenike na što im valja pripaziti. I dvije su njegove osnovne poruke: 'Ne dajte se zavesti' i 'Ne prestrašite se', zaključio je nadbiskup Puljić.

PREDSTAVLJEN „MOLITVENI HOD ZA DOMOVINU – KORACIMA NADE U ISTINU“


8

Bolobanić, kancelar don Josip Lenkić, čuvar svetišta sv. Šimuna gdje će u četvrtak 18. studenog taj događaj započeti molitvom krunice u 17,00 sati; potom će se puk sa svijećama središtem grada uputiti do katedrale sv. Stošije gdje će misu u 18,00 sati predvoditi zadarski nadbiskup Želimir Puljić. O događaju su govorili i inicijatorica Ivana Haberle, predsjednica zadarske udruge 'Žene u Domovinskom ratu', članica te Udruge Vesna Matešić, dopredsjednik zadarske HVIDRE Klaudio Vidaić i Željko Turić, predsjednik braniteljske udruge ‘Damir Tomljanović Gavran’. Događaj je organiziran poslijepodne kako bi ljudi koji ujutro rade i zato ne mogu doći u Škabrnju, na 19. obljetnicu stradanja Vukovara i Škabrnje primjereno obilježili taj dan, s ljudima koji su stradali, potrebni su naše ljubavi i pažnje; da taj dan na trenutak zastanu i budu u mislima s onima kojima je prije 19 godina bilo najteže, rekla je Haberle. Oni koji ne mogu doći pozivaju se ovog četvrtka upaliti svijeću na svom prozoru. Kao što se u Vukovaru održava niz prigodnih događanja koji memoriraju njegovo stradanje, želja je Zadrana da se u nadbiskupiji osim komemoracije u Škabrnji na još neki prikladan način obilježi stradanje svih hrvatskih mjesta i gradova. „Zato smo odlučili podržati taj događaj jer ne želimo da se zaboravi ono što je važno za naš narod: da se poštuje žrtva poginulih branitelja, da se uvijek sjetimo velikog događaja naše povijesti kad smo obranili svoju zemlju i dobili slobodu. Tu slobodu i danas želimo sačuvati, da je znamo vrednovati i da tu istinu prenesemo mlađim generacijama“ rekao je don Milivoj. Nadbiskupija tom inicijativom želi otrgnuti zaboravu stradanje svih hrvatskih mjesta; na zadarskom području jutro poslije masakra u Škabrnji ubijeni su i ljudi u obližnjem Nadinu, podsjetio je kancelar Lenkić, istaknuvši da molitveni hod želi biti potpora Crkve braniteljima i njihovim obiteljima, djeci i mladima, da se teško stradanje u našim mjestima ne zaboravi.

Taj je molitveni hod jedan od načina da mladi naraštaji dobiju istinite informacije o Domovinskom ratu, rekla je Haberle, poželjevši da se u obilježavanje stradanja uključi što više obitelji i roditelja s djecom, „pa će djeca koja će nositi upaljene svijeće možda osjetiti potrebu pitati zašto ih nosimo, zašto molimo, za koga molimo, tko je stradao, što je to svjetlo. To je svjetlo nade da hoćemo slobodni živjeti u našoj domovini, ali su zato mnogi dali svoje živote. To nikad ne možemo zaboraviti i zbog toga ćemo biti bolji i kvalitetniji ljudi“ poručila je Haberle uime svoje 'male ali srčane Udruge'. Matešić je zahvalila nadbiskupiji na podršci ideje u vremenu kad se promiču spektakli, „a bolje bi bilo da nekad u tišini promišljamo kako i zašto slobodni možemo živjeti u Hrvatskoj. Mnogi se danas trude da bolje živimo, ali najzaslužniji su uvijek oni koji su dali najsvetije što su imali, a to je život. Oni su bili najbolji, najizvrsniji i najodličniji među nama. Njima je posvećena barem ta jedna upaljena svijeća, jedna mala luč koja će pokazati da njihova žrtva nije uzaludna i da nam ono što su oni napravili za sve nas treba biti ispred drugog što se događa. Pozivam ljude da dođu jer time slavimo žrtvu i iskazujemo čast. Barem toliko možemo“ poručila je Matešić poželjevši da svijeće budu putokaz kako treba čuvati, paziti i uvijek misliti na ono što je tvoje. „Jedna od važnijih zadaća živih branitelja je briga o časti i dostojanstvu poginulih branitelja. Zato rado podržavamo i uključujemo se u aktivnosti usmjerene u tom cilju. Ukoliko bismo mi zaboravili poginule suborce zaboravili bismo vrijednosti zbog koji smo išli u Domovinski rat. Zato ćemo ustrajati da se u svakoj situaciji ističu naši poginuli suborci“ rekao je Turić. Vidaić iz zadarske HVIDRE je istaknuo neraskidive veze između branitelja i Crkve koja je pomogla stvaranje hrvatske države, poručivši: „Želja nam je da svjetlost tih svijeća razbije tamu koja se nadvila nad sve segmente društva. Da potakne ljude na odgovornim mjestima u državi da se puno više pažnje posveti onima koji su dali svoj život za domovinu i za pozicije koje oni danas uživaju; da više vrednuju vrednote Domovinskog rata i Katoličku Crkvu. Na tim temeljima počiva naša država. S molitvom i upaljenim svijećama neka rasvijetle razmišljanja onih koji još danas ne znaju tko je bio agresor a tko žrtva u našoj domovini“.


9

16. GODIŠNJA SKUPŠTINA HRVATSKE KATOLIČKE UDRUGE MEDICINSKIH SESTARA I TEHNIČARA

ZADAR

U utorak 16. studenog u velikoj dvorani samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru održana je 16. godišnja skupština Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar (HKMUST), ujedno i izborna, kad je izabrano novo vodstvo Udruge čija je predsjednica s. Melhiora Biošić. Uz sudjelovanje brojnih članova i prijatelja Udruge, prigodne riječi su uputili zadarski nadbiskup Želimir Puljić, duhovnik udruge don Jerko Gregov, predstavnici gradske i županijske vlasti te suradnici Udruge. U svečanom programu sudjelovali su sastav HKUMST-a 'Magnificat', Zadarski plesni ansambl, mladići iz Cenacola u Jankolovici i klapa svećenika zadarske nadbiskupije 'Sv. Zoilo'. Izvijestilo se o prošlogodišnjem radu HKMUST-a koji duhovno i karitativno djeluje u nadbiskupiji; medicinsko osoblje, članovi Udruge, daju djelotvorniji i novi pristup u usluzi najpotrebnijima. Uz svoja primarna radna mjesta u zdravstvu i drugim službama, daju veliku pomoć u raznim područjima društva. „Sretna sam što sam Isusova učenica. To je moj poziv, posao, ljubav, moj život – služiti braći ljudima u njegovo ime. Hvala svima što ste sudionici u dijeljenju ljubavi onima kojima je potrebno. Hvala u ime bolesnika, siromaha, bivših ovisnika, djece s poteškoćama u razvoju, staraca i svih do koje dođemo“ rekla je s. Melhiora poručivši: „Mi nismo potrebni Bogu da bismo stvorili ljepši svijet; svijet je već najljepši, jer ga je Bog stvorio. Mi smo potrebni ljudima da im pokažemo da su vrijedni i od Boga jako ljubljeni. Mi nismo sadržaj našeg života, ne smijemo se poistovjetiti s ulogama koje igramo u životu i s onim što se događa s nama. Mi smo iznad svih uloga koje obavljamo, iznad svih događaja i drama koje proživljavamo“. Čestitavši tim zauzetim vjernicima na plemenitom radu, nadbiskup Puljić je podsjetio da je papa Ivan Pavao II. prije 25 godina osnovao tijelo koje će voditi brigu i pastoralnu skrb za osoblje bolnice, smatrajući da je to sveti i lijepi posao, pa je i kao papa htio dati podršku i smjernice. „Rekao je tada nešto što nismo naviknuti čuti - da su bolnice svetišta patnje. Kad imamo u vidu tu činjenicu, da je bolnica svetište, tada ćemo pred činjenicom bolesnika koji boravi u tom svetištu biti nadahnuti sve više činiti dobro, uistinu svjedočiti dobrotu i plemenitost. Želim da Bog preko vas djeluje i da budete svjedoci Božje ljubavi“ potaknuo je prisutne mons. Puljić ohrabrivši ih da i dalje izgrađuju ljepotu svog poziva. HKUMST je primio i brzojave čestitke, poput pozdrava vukovarskih svećenika koji Udrugu rado očekuju jer je inicijator i organizator akcije 'Vukovaru ZaDar' koja zadnjih godina s kamionima poklon paketa pomaže Vukovarce u potrebi raznim potrepštinama. Brojni su izrazili priznanje s. Melhiori kao upornoj osobi, nazivajući HKUMST primjerom bezgranične Božje ljubavi. Članovi se okupljaju svakog utorka na molitvi u svom prostoru Udruge, organiziraju hodočašća u domovini i svijetu, pohode domove, bolnice, komune, druge ustanove i pojedince. Zadarski gradonačelnik Zvonimir Vrančić izrazio je poštovanje i priznanje njihovom radu, a kao liječniku poznat mu je osjećaj pacijenta koji doživljava odgovornu i ugodnu medicinsku sestru u pružanju potrebne njege. Njihov rad je sve više sofisticiran i zahtjevan. Dr. Vrančić je upozorio na kult nerada, neodgovornosti, lakomislenosti, uhođenja i nasilja u društvu. Rekao je da svatko treba doprinijeti da se iz toga izađe, za to trebamo napore i osvještavanje, te uz poštovanje rada i uljuđenosti pružiti ljudima nadu i ohrabriti ih. Davor Vidaković, ravnatelj Medicinske škole Ante Kuzmanića s čijim učenicima HKUMST izvrsno surađuje rekao je da 16 godina znači doba adolescencije i buran je period u životu, a Udruga je krenula burno i u startu bila punoljetna. Udruga uspješno surađuje i s učenicima iz drugih škola, među kojima je i Klasična gimnazija Ivana Pavla II. Zadar, kao i s pokretom Marijina legija. U događaju je sudjelovao i bolnički kapelan don Šime Zubović. Duhovnik Udruge don Jerko Gregov je potaknuo na potrebu obnove kršćanskog života na pravim temeljima, a HKUMST živi na temeljima molitve i rada. „Kristov put je u nama, u našem životu. Ako smo toga svjesni, i svjetlo je u nama. I Sveti Otac hvali pokrete i udruge, to je svijetli dio u svjedočkom življenju vjere i pomoći potrebnima“ rekao je don Jerko. Dr. Josip Kraljić, županijski pročelnik za zdravstvo, poželio je da ne dozvolimo patnji da nas preraste i bude naš gospodar.


10

REKOLEKCIJA REDOVNICA ZADARSKE NADBISKUPIJE – PRVI ZAJEDNIČKI SUSRET SA ZADARSKIM NADBISKUPOM

Rekolekcija redovnica zadarske nadbiskupije, ujedno i njihov prvi službeni zajednički susret sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, održana je u srijedu 17. studenog u sjemeništu 'Zmajević' u Zadru, kad je u sjemenišnoj kapeli mons. Puljić predvodio misno slavlje. „Da se nadarenost razvije i ostvari, traži se dug i ustrajan rad, napor i nastojanje“ poručio je mons. Puljić tragom navještaja o talentima. Talent - talanton je kod Grka bila najveća novčana jedinica, vrijedan oko 30 kg srebra. Bogati gospodar povjerio je veliko bogatstvo slugama da s njime rade i zarade. „Tom prispodobom Isus nije htio držati lekciju iz bankarstva niti učenike poučavati o najboljim investicijama, stranim ulaganjima, privatizaciji i drugim bankarskim i gospodarskim pojmovima. Nije riječ o novcu nego nečem puno vrijednijem: o smislu čovjekova života. Time im je dao do znanja koje vrijedno blago su primili od Gospodina i kako s tim darom treba ophoditi. To je rekao njima, ali i nama danas. Među najvećim i najvrijednijim talentima je život. Bog nam ga je dao besplatno i nezasluženo. To je talent s kojim valja surađivati, oplemeniti ga i nešto ostvariti. To iziskuje napor i volju da se nešto učini“ poručio je mons. Puljić istaknuvši: „Ne mogu svi biti umjetnici, glazbenici, pjevači, književnici. Ali svi moraju biti ljudi! Presudno je s talentom raditi. Gospodar ne trpi lijenost i nesuradnju. Toliko puta Evanđelje naglašava 'činiti, vršiti'. Svatko ima talente i ima s njima raditi. Koliko je samo zakopanih talenata, jer se s njima nije radilo“ upozorio je nadbiskup i dodao: „Imaš li sestro talenata kojima te Bog obdario u redovničkom pozivu, onda služi Bogu i ljudima oduševljeno i radosno, svim srcem. Nije važno jesi li orguljašica, katehistica, kuharica, bolničarka, nastavnica ili samostanska vratarica. Bitno je kako se neki posao čini, a ne koji se radi. Ne zakopavaj svoj talent čekajući nešto veće, lakše, uglednije. Jednako je i s talentom radnika, umjetnika, političara, sportaša; u svakom se pozivu i zanimanju može i mora činiti, ostvarivati, čestito vršiti dužnosti. Tek tako jedan talent donosi drugi, onda smo dobri i vjerni sluge“ poručio je mons. Puljić.

U svjetlu pročitanog odlomka iz knjige Otkrivenja, nadbiskup je u homiliji rekao da Otkrivenje nije horoskop povijesti, knjiga nuklearne apokalipse ili biblijski Nostradamus kako smatraju razne sljedbe, mormoni, adventisti, Jehovini svjedoci. „Knjiga Otkrivenja duboko je ukorijenjena u sadašnjost. U njoj su opisane tjeskobe, krize vjere i napasti prvih kršćanskih zajednica. U središtu Otkrivenja je Krist kao Jaganjac koji je otkupio svijet i vodi do pobjede. Dok židovske apokalipse navješćuju skori odlučni Božji zahvat, Ivanova, kršćanska, govori o ostvarenom Božjem zahvatu u Kristovom vazmenom otajstvu. Knjiga je konkretna i snažna kateheza koja objavljuje Krista kao smisao Svetog pisma i povijesti čovječanstva. To je knjiga koja pokazuje hod Crkve u vremenu, posebice u vremenima kušnje i progona. Ona je trajno u iščekivanju slave novog Jeruzalema, dovršenju saveza i dolaska Krista u slavi. Knjiga je poruka ustrajnosti i vjernosti Kristu, progonima usprkos“ rekao je nadbiskup zaključivši da je Otkrivenje knjiga 'dovršenja'. Bog dovršava djelo spasenja u kršćanskoj stvarnosti. Ona je konkretna, povijesna i proročka objava Isusa koja se ostvaruje u Crkvi i povijesti čovječanstva. Božje kraljevstvo je u neprestanom sukobu s kraljevstvom Zmaja, koji često naizvan pobjeđuje, ali konačno biva pobijeđen i dovršava se djelo spasenja.

NADBISKUP PULJIĆ UTEMELJIO VIJEĆE ZA POSVEĆENI ŽIVOT U ZADARSKOJ NADBISKUPIJI

„Posvećeni život je sastavni dio Crkve i njenog poslanja u svijetu. Nužno je vezan uz njenu povijest. Dok je Crkve bit će i posvećenog života. Karizma ne može biti izvan Crkve i misijskog poslanja“ poručio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić na svojoj prvoj rekolekciji s redovnicama zadarske nadbiskupije u dvorani sjemeništa 'Zmajević' u Zadru u srijedu 17. studenog. Tada je i priopćio svoju odluku o utemeljenju Vijeća za posvećeni život u zadarskoj nadbiskupiji čije su članove predložile pojedine redovničke zajednice, a između ostalog će određivati i teme svojih mjesečnih susreta. U Vijeću su: fra Diego Deklič, o. Ryszard


11

Reikowski, s. Benedikta Miš (Karmelićanke), s. Viktorija Gadža (Kćeri milosrđa), s. Jozefina Bagarić (Kćeri Božje ljubavi), s. Rozarija Ćurić (Klanjateljice Krvi Kristove), s. Laudes Bosančić (Služavke Malog Isusa), s. Andrijana Mirčeta (sv. Vinka Paulskog) i s. Klara Šimunović (Školske sestre franjevke). Brojnost i raznolika orijentiranost redova očituje se od tišine samostanskih ćelija do aktivnog apostolskog uranjanja u četvrtima velikih gradova; od razmatranja i kontemplacije do apostolata i akcije; od povlačenja iz svijeta do stvaralačkih nastupa u obavijesnim sredstvima; od monaške stabilnosti do misionarske pokretljivosti i mobilnosti, rekao je mons. Puljić zahvalivši na Božjem daru posvećenog života. „Gdje su sanjari, optimisti?“ upitao je nadbiskup, rekavši da je sanjar čovjek koji vidi dalje, više, svijetlije; putokaz koji se nada i u crnom okruženju. Podsjetio je na pitanje jednog predavača 'Znaju li redovnici sanjati budućnost'? rekavši da su i sinodalni oci govorili o redovnicima kao o svojevrsnim sanjarima i nepopravljivim optimistima. „U kršćanskom okruženju sve je manje optimizma a sve više depresije i bezvoljnosti. Nedostaju sanjari i optimisti. Očekivati je da će Duh Božji 'zgrabiti' pojedince kako bi i u ovom povijesnom kairosu i izazovnom vremenu stali uz program Isusovog Govora na gori i opstali pred stupicama i zavođenjima svijeta. Crkva je kao mistično tijelo u jedinstvu i raznolikosti sazdana na sakramentima, službama i karizmama“ rekao je mons. Puljić. Svojevremeno je u ime HBK sudjelovao na Sinodi biskupa o posvećenom životu koja je izrazila vjeru u njegovu preobražavajuću snagu. Da bi se ostvarila vitalnost posvećenog života potrebna je vjernost Kristu i Evanđelju, Crkvi i njenom misijskom poslanju, idealima posvećenog života i karizmi osnivača te čovjeku svog vremena. Nadbiskup je podsjetio na poruku sinodalnih otaca da je posvećeni život u crkvenoj povijesti živo djelovanje Duha Božjeg, povlašteni prostor ljubavi prema Bogu i bližnjemu, svjedočanstvo božanskog nauma da od čovječanstva učini veliku obitelj djece Božje. Taj Duh neće prestati upravljati Crkvu oblicima neiscrpne svetosti.

U Europi proživljavamo 'izgon' evanđeoskih vrednota te je mons. Puljić naglasio pojavu novih areopaga gdje redovnici trebaju biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta, svjedočiti poput sv. Pavla u Ateni. To su sveučilišta, škole, istraživački centri, mediji i kulturne institucije. „Često izgleda da je Europa umorna, redovnici zbunjeni, da kršćanstvo ne nudi ništa novog. Onima koji su držali da je kršćanstvo zastarjelo i na isteku snaga G. Bernanos je uzviknuo: "Evanđelje je mlado, samo vi ste stari!" rekao je mons. Puljić istaknuvši da su Bogu posvećene osobe u povijesti Crkve bili putokazi. „Bili su kritička svijest i savjest svojih suvremenika. Oni su znali u ime Isusovog siromaštva i opredjeljenja za prezrene i napuštene optuživati bogataše i uznemirivati knezove. Nisu se bojali kritizirati život kršćana kad je počivao na očijukanju s državnom moći. Bili su svjesni da se u ime Isusovo ne mogu ni s kim praviti kompromisi“ istaknuo je nadbiskup. Opisao je povezanost redovništva s poviješću Europe, odlučujuće su je oblikovali preko kulture, običaja, školstva i odgoja. Povijest pojave redovničkih zajednica otkriva da je redovništvo bilo pokazatelj promjenjivih vremena i smjerokaz u nova stoljeća. Pojava sv. Benedikta s 'moli i radi' bila je socijalni stabilizator za velikih seoba naroda a njegovo monaštvo utisnulo je pečat u rano srednjovjekovno agrarno društvo. Prosjački pokret sv. Franje i sv. Dominika poprima oblik s nastankom gradova i urbanog civilizacijskog života u kasnom srednjem vijeku pri izlasku iz feudalizma. Družba sv. Ignacija iz Loyole dobiva profil početkom modernog vijeka u srazu s izazovom reformacije i misijskih krajeva. U 19. st. mnoge ženske grane apostolskog obilježja žele ublažiti vjerske i socijalne probleme koje je donijela industrijalizacija.

Prvi Dan Bogu posvećenih osoba proslavljen je jubilarne 1997. g. posvećene Isusu Kristu, sakramentu krštenja i kreposti vjere, rekao je nadbiskup, poželjevši redovnicama da im zaštitnici i utemeljitelji redova isprose milost radikalnog življenja krštenja. „Hrvatska treba odvažnih graditelja i obnovitelja, ustrajnih molitelja koji će prositi blagoslov svom narodu. Treba tješitelja i liječnika duša koji će dobrotom i ljubavlju liječiti rane. Neka vas nadahnjuju divni uzori vaših utemeljitelja koji su pred svetohraništem i pod Isusovim križem otkrivali kako biti brižljivi i dobri prema ljudima, osobito prema malenima, siromašnima i potrebnima. Dobrotom i majčinskim srcem ne prestajte tražiti Isusa na poprištima ljudskog jada. Budite vjerne Kristu i Evanđelju, Crkvi i misijskom poslanju, idealima posvećenog života i karizmi svog osnivača“ zaključio je mons. Puljić u obraćanju redovnicama.


12

OBILJEŽENA 19. GODIŠNJICA STRADANJA ŠKABRNJE

Na 19. godišnjicu masakra u Škabrnji u četvrtak 18. studenog, kad je na ulazu u to ravnokotarsko mjesto 1991. g. zvijerski ubijeno 44 ljudi: 31 civil, uglavnom starci i 13 pripadnika HV-a, Škabrnju su pohodila brojna izaslanstva i poštovatelji žrtve za domovinu iz cijele Hrvatske. U Škabrnji je u Domovinskom ratu ubijeno 55 civila i 25 vojnika, a šest Škabrnjana poginulo je nakon Domovinskog rata od zaostalih mina. Prvi put u Škabrnji na taj spomendan bili su i predsjednik države, Ivo Josipović i predsjednica Vlade, Jadranka Kosor. Samo je dr. Franjo Tuđman kao predsjednik države bio u Škabrnji 1996. g. U Škabrnji je 17. studenog održan Križni put od Marinovca do brda Ražovljeve glavice gdje je bio položaj neprijateljskih utvrda odakle su napadali cijele Kotare. Potom je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji, koja je u agresiji bila sravnjena sa zemljom, održano cjelonoćno bdjenje. Škabrnjani su tu večer položili i 1700 crvenih lampiona uzduž glavne ulazne ulice Žrtve srbočetničke agresije u Ambaru do središta mjesta u daljini od 2 km. Navečer 18. studenog škabrnjska djeca ponovno su postavljala lampione na mjestu prethodno dogorjelih kako bi gorjeli cijelo vrijeme spomena na žrtve zločina. Misno slavlje u župnoj crkvi 18. studenog predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić u zajedništvu s brojnim svećenicima. Puk je pristigao iz cijele nadbiskupije i Hrvatske. Državna i civilna izaslanstva nakon mise položila su svijeće i cvijeće te se poklonila pred žrtvom kod masovne grobnice. Na trgu dr. Franje Tuđmana održan je komemorativni skup gdje su govorili i predsjednik Josipović i premijerka Kosor. Potom se povorka tisuća pridošlih u mimohodu uputila prema groblju sv. Luke gdje je kod središnjeg križa generalni vikar zadarske nadbiskupije don Milivoj Bolobanić molio odrješenje za pokojne, poručivši da njihov život nije uzalud prohujao a žrtva za slobodu i domovinu pokazuje koje vrednote trebamo živjeti i u miru ujedinjeni u vjeri. „Naša stradanja, žrtve i boli donosimo na oltar gdje se prinosi žrtva Novog zavjeta. A sveta misa je najviši žrtveni dar zahvalnosti. Mjesec listopad i studeni 1991. g. ne možemo i ne smijemo zaboraviti. To su dani teških stradanja diljem Hrvatske. Svi smo u molitvi i trpljenju bili s Marijom i našim zaštitnicima koji su nam ulijevali svjetlost. Kako bi se izdržalo i obranilo grad do udara Oluje i sunca slobode.

Toga se sjećamo s pijetetom i zahvalnošću“ rekao je mons. Puljić poručivši da ni u najtežem trenutku ne dopustimo da nas svlada očaj, nego da kroz oluju života prođemo s vjerom u Boga koji svoje ne zaboravlja. Čovjek često misli na Boga samo u opasnostima života. „To su oblici poganskog vjerovanja jer su rezultat straha. Kršćanstvo nije religija straha nego slobode i ljubavi, nade i povjerenja. Kršćanski Bog nije Bog straha ni Bog osvete. On je Bog dobrote, blagosti i ljubavi“ poručio je mons. Puljić dodavši da nas euharistija čuva ovdje i vodi prijeko, s onu stranu prostora i vremena. Crkva Božja je na uzburkanom moru povijesti, no Bog svojih ne ostavlja. Prati ih izbliza. Ljudima je bliži od njih samih. „Ne gubimo se na vjetrometini bespuća nego krenimo njemu u susret! Tko ima snažnu vjeru, kadar je sve pobijediti: očaj i tugu, napasti zavođenja i grijeha. Jer zna da je Božja ruka uz njega. Bez te ruke tone a s njom nadvladava oluje života“ istaknuo je mons. Puljić. Tu je školu vjere prošao i Petar apostol, rekao je nadbiskup na dan koji je ujedno spomendan posvete bazilika sv. Petra i Pavla. Petar je od sumnjivca postao stijena na kojoj je Gospodin sagradio svoju Crkvu. „Na kraju nije dopustio da ga ikakav strah rastavi od Krista. Neustrašivo je podnio i mučeničku smrt na vatikanskom brežuljku gdje je sagrađena veličanstvena bazilika koje spomen 18. studenog obilježavamo. Petar je slika svih nas. Kad smo u nevolji, lako se pokolebamo. Dolaze i na nas različiti udarci života kao i oluja na apostole na Genezaretskom jezeru. Kao Petar na valovima našeg života, u vjeri znamo da je on tu, kraj nas; u našoj blizini. To nas tješi i daje nam snagu“ rekao je mons. Puljić poručivši Škabrnjnanima „Niste zaboravljeni i niste sami. Pokazuje to i dolazak brojnih iz cijele Hrvatske“. Nadbiskup je sve u Hrvatskoj potaknuo na odgovornost prema žrtvi života kojeg su drugi dali za našu slobodu.

Udruga 'Žene u Domovinskom ratu' postavila je uz zid župne crkve 86 crnih vreća, u koje se inače stavljaju mrtva tijela, simbol 86 ubijenih Škabrnjana. U takve su bili stavljeni posmrtni ostaci ubijenih Škabrnjana. Pokraj vreće je bila svijeća, a na njoj ime stradalog, godina rođenja i pogibije. Time poručuju da kao što svaka žrtva ima ime, i svaki zločinac ima ime.


13

Škabrnjane boli da su u zatvorima hrvatski generali, a za zločin u Škabrnji još nitko nije odgovarao, osim u hijerarhiji beznačajne Zorane Banić čijih šest godina zatvora tumače kao 26 dana kazne za svaku od 86 škabrnjskih žrtvi. „Pobjeda branitelja je čista, donijela je slobodu i mir. Mir je najdragocjenije što možemo dati svojoj djeci. Duboko sam zahvalan za sve što ste dali u Domovinskom ratu. Ljudi su na najstrašniji način izgubili život, za najsvetiji cilj - slobodu domovine. Dugujemo zahvalnost svima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, osobito onima koji su dali svoje život i zdravlje. Ono što su branitelji ugradili u Hrvatsku tekovina je koju ćemo ponijeti i u Europsku uniju“ rekao je predsjednik Josipović na komemorativnom skupu, čestitavši Škabrnjanima što nisu dozvolili da se zatre hrvatsko ime. Predsjednik je rekao da je Škabrnja dvaput pobijedila: u ratu, kad je u Škabrnji potjeran neprijatelj i oslobođena zemlja a pobijedili su i drugi put jer žele mir. Poručio je da nije dovoljno što su neki za zločin u Škabrnji osuđeni u odsutnosti. Hrvatska ima pobjedničku, mirotvornu stranu i dužnost je svih u Hrvatskoj da zločin ne padne u zaborav, a ostvarena pobjeda je stup na kojem se treba graditi mirotvorstvo, istaknuo je Josipović. Predsjednica vlade Kosor je naglasila da su od Vukovara i Ovčare do Škabrnje 143 masovne grobnice, a još se traži 1 024 branitelja i civila. „Svatko tko je počinio zločine ima ime i prezime, mora stati pred lice pravde. Borit ćemo se za pravnu državu i osudu svih zločina. Neka nas sjećanje na žrtve Domovinskog rata ispuni dostojanstvom i dubokim ponosom. Neka nas okupi sve zajedno kako bismo obećali da ćemo biti bolji, pametniji i složniji“ rekla je Kosor. Josipović i Kosor posjetili su u obiteljskoj kući u Ambaru Evu Šegarić kojoj su u četničkom pokolju 1991. g. ubijeni sinovi Šime, Budo i Ivica te suprug Vice.

Misno slavlje pjevanjem je animirao zbor župa Mravinci i Kučine kod Solina pod vodstvom s. Dulceline Plavša koji su nakon mise u župnoj crkvi izveli i prigodne pjesme. Nakon koncerta u kripti župne crkve prikazan je film "Sjećanje na stradanja Škabrnje" koji pokazuje snimke neprijatelja kako napada Škabrnju i zadarsko područje te snimke pripadnika Samostalnog škabrnjskog bataljuna kako su izvlačili stradale suborce i ušli u mjesto nakon pokolja. Filmom iz udruge 'Žene u Domovinskom ratu' poručuju da se ne može ignorirati memorija hrvatskog naroda.

„MOLITVENI HOD ZA DOMOVINU – KORACIMA NADE U ISTINU“

«Molitveni hod za domovinu – Koracima nade u istinu» prvi put ove godine održan je u Zadru u četvrtak 18. studenog, a organizirali su ga zadarska nadbiskupija i inicijator, udruga 'Žene u Domovinskom ratu'. To je veličanstveno molitveno zajedništvo odazivom vjernika nadmašilo očekivanja mnogih, a vjernici su pristigli iz svih dijelova grada i župa izvan Zadra. Najprije su u crkvi sv. Šime čuvar svetišta don Josip Lenkić i članovi braniteljskih udruga predmolili žalosna otajstva krunice uz razmišljanja o stradanju branitelja i pretrpljenim poniženjima u ratu. Potom su se u ophod središtem grada s upaljenim svijećama do zadarske katedrale sv. Stošije uputili svećenici, redovništvo i ostali puk među kojima su bili brojni roditelji s djecom, stari i uz pomoć štapa, školarci i mladi, poput organiziranog dolaska učenika gimnazije Vladimira Nazora s ravnateljem Radom Šimičevićem te mladih iz Obrtničke škole 'Gojko Matulina'. Na početku ophoda u dostojanstvenoj tišini bio je križ kojeg je nosio Ivica Arbanas, predsjednik zadarske HVIDR-e. „Na poseban način sjećamo se onih koji su nesretno izgubili život i svih ljudi koji su svoje živote ugradili u našu slobodu. Ono što im mi možemo dati je naša molitva, poštovanje i sjećanje, ali sve to jedino u Bogu“ rekao je ceremonijar don Dario Tičić. Ophod prema katedrali u tišini koja je nekad glasnija od riječi i želi biti vapaj bila je vanjska manifestacija u izrazu poštovanja žrtve stradalih te molitva Gospodinu da nam da snage da budemo dostojni njihovih žrtava. Kroz pitanja rasti u istini, želja je inicijatorice Ivane Haberle, koja je htjela da roditelji s djecom takvim događajem izazovu pitanja mladih naraštaja zašto se moli, za koga se pali svijeća, zbog čega takav čin i što znači. „Tim ophodom priključujemo se silnoj povorci naših vjernika koji su hodočastili na mjesta stradanja, o spomendanu Vukovara, Škabrnje i mjesta diljem Hrvatske gdje su stradali naši ljudi. Želimo njihov život prinijeti na oltar gdje ćemo prikazati euharistijsku žrtvu, Isusovu žrtvu po kojoj nas je spasio i otkupio“ rekao je zadarski


14

nadbiskup Želimir Puljić koji je nakon ophoda u katedrali sv. Stošije predvodio misno slavlje. Nadbiskup je pozvao na jedinstvo u Crkvi i narodu, istaknuvši da tom liturgijom želimo Bogu zahvaliti za slobodu i zajedništvo koje smo imali. „Kriste Kralju, daruj nam to jedinstvo ponovno!“ molio je nadbiskup. „Sjećam se utješnih i znakovitih riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića koji je ponavljao u strašnom ratu koji smo proživjeli i nevoljama koje su nas zadesile - trijumfirala je Božja dobrota! Dogodila su se čuda koja smo rukama opipali i možemo ih drugima svjedočiti. Zaziv za psalam koji smo pjevali 'Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje' aktualan je za godišnjicu stradanja i vrijeme iza nas. Gospodin je objavio spasenje pred onima koji su poganskim principima i mentalitetom pošli činiti nedopušteno, osvajati tuđe, ponižavati l jude, pljačkati, pred onima koji su skršenih ruku sve to gledali iz Europe i svjetskih metropola, govoreći ' to je njihova unutarnja stvar'. Gospodin je zaista pokazao svoju moć. To nam je veliki znak i veliki put kojim nam je ići“ istaknuo je mons. Puljić naglasivši: 'Rat i stradanja koja smo preživjeli, pretrpljene nevolje i poniženja moraju očistiti naše srce. Zbog toga, spominjući se tog dana i sjećajući se žrtava, ne želimo srce puniti nečim što ne valja. Želimo Bogu zahvaliti što se poslužio nama jadnima i nemoćnima; tko je bio nemoćniji prije 20 godina, nego mi“ upitao je nadbiskup, dodavši da je jedan škabrnjski zapovjednik, strateški gledano, rekao: „Žrtve su strašne, svaka žrtva je velika. Ali realno, nas je malo poginulo kakva se sila obrušila na nas“. Zar i to nije Božje čudo, upitao je mons. Puljić istaknuvši da sjećanje na dane stradanja diljem Hrvatske ne možemo zaboraviti ne da bismo bili zlopamtilo, nego da ne zaboravimo da nam je u godinama teškog hrvatskog stradanja od Vukovara do Dubrovnika Gospodin objavio svoje spasenje. Navodeći niz pogođenih područja mons. Puljić je rekao: „Slušajući ta imena, svako ime ima svoju težinu. Izvješća su stalno govorila o tome. Nikad nismo upoznali zemljopis naše domovine kao u ratu. Tada smo prvi put čuli za imena nekih mjesta. Koliko smo puta tijekom rata iz usta naših svećenika i biskupa čuli utješnu Isusovu riječ 'Ne boj se maleno stado, Bogu se pomoli, njemu zavapi'“. Nadbiskup je zahvalio Bogu što su se tim hodom Zadrani mogli povezati međusobno i s cijelom Hrvatskom te je zazvao blagoslov nadbiskupiji i Hrvatskoj.

Mnogi ljudi su čestitali organizatorima, zadarskoj nadbiskupiji i udruzi 'Žene u Domovinskom ratu' riječima „Hvala, to nam je na ovakav način trebalo, veliko hvala što ste nas okupili“, jer je Molitveni hod posvjedočio snagu i toplinu zajedništva, dirljive emocije suosjećanja sa svim stradalnicima u Hrvatskoj, poštovanje žrtve. Zbog pomoći Marije u životu našeg naroda i krunice koju su branitelji nosili događaj je počeo molitvom krunice. Vesna Matešić, članica udruge 'Žene u Domovinskom ratu' je rekla: „Mislim da se naši ljudi bude i shvaćaju. No mi se molimo i za one koji ne znaju što uživaju. To je isto tako teško kao obilježavanje dana stradanja. Naš grad je sto dana bio bez struje i vode, bili smo u mraku. Valjda smo iz tog mraka izašli jači. Molili smo kroz rat za domovinu. Mislim da je danas još potrebnije moliti za domovinu jer neki nisu osjetili kako se ona stvarala. Zato je tako olako sad i prepuštaju u ruke drugima“. Nakon mise vjernici su spontano pred zadarskom katedralom upalili lampione, sa željom da svatko bude lučonoša istine o hrvatskoj slobodi i obrani domovine.

ZAREĐENA ČETVORICA ĐAKONA ZADARSKE NADBIKUPIJE

Ljubav bez koristoljublja, uzdarje bez pridržaja te dar služenja i poslušnosti bez uvjetovanja – na molitvu za takvo predanje đakona pozvao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić na svetkovinu Krista Kralja u nedjelju 21. studenog, kad je za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predvodio u katedrali sv. Stošije u Zadru za đakone zaredio akolite zadarske nadbiskupije: Rolanda Jelića iz župe Benkovac, Darka Marušića (Stanovi Zadar), Slavka Ivoša (Kali) i Tomislava Planinića (Opuzen). „Dar je Božje Providnosti što su bogoslovi snagom Duha Svetoga svjesno, slobodno i odlučno izrekli svoj: ‘Evo me!’ Duh Sveti je milosno počelo i nevidljiva snaga koja Crkvu vodi dvije tisuće godina. Tajna đakonskog ređenja odvija se njegovom snagom“ rekao je mons. Puljić dodavši da ređenje uvodi u otajstvo Božjeg plana s


15

ljudima. Opisao je geste u činu ređenja: poziv i odgovor, predavanje duhovnih ovlasti, molitva Crkve i obećanja sa strane kandidata. „Poziv dolazi s Božje strane, on je dar neba i nezaslužena milost. Poziv je osobna stvar pojedinca i ne može se dogoditi po delegaciji. Tvoj sam, Gospodine, cijelim svojim bićem. I kad radim i kad spavam; i kad hodam i kad se molim. Nema privatnog i javnog ili povremenog služenja“ rekao je mons. Puljić istaknuvši da u predanju duhovnih ovlasti kod ređenja kandidat postaje prijenosnik božanskog djelovanja i službeni molitelj u ime Crkve. „Zato on nije više privatna osoba. On je u službi. Crkva se služi njegovim ustima kako bi odala hvalu Bogu. Njegovo je ređenje dar zajednici vjernika, Crkvi i svijetu“ istaknuo je nadbiskup. Zazvao je blagoslov i puku kojem će đakoni služiti u pastoralu. Na svetkovinu Krista Kralja nadbiskup je podsjetio da su u kršćanskoj tradiciji kraljevi bili krunjeni vjerskim obredom pa je blagoslovom krune bila blagoslovljena njihova služba za opće dobro naroda. „Kraljevska se vlast obavljala sa sviješću odgovornosti pred Bogom, a kraljevi su trebali biti pravedni zaštitnici ugroženih. Isticalo se kako će i oni Bogu polagati račun o tome kako su upravljali povjerenim kraljevstvom“ rekao je mons. Puljić. Poželio je đakonima ponizno vršenje službe u usklađenosti njihovog života s primjerom Krista, da Duh Sveti do kraja izvede započeto na njihovom krštenju. Potaknuo je na zahvalnost Kristu, kralju i središtu srdaca, što po svetom Redu i drugim sakramentima pojedince čini dionicima svoje božanske naravi. U slavlju su sudjelovali i mons. Nikola Uravić, rektor Bogoslovije u Rijeci, vicerektor Božidar Mrakovčić, duhovnik na riječkoj bogosloviji Alejandro Castillo, župnici iz župa odakle ređenici potječu, kolege bogoslovi ređenika, rodbina i prijatelji. U ime đakona, Roland Jelić je zahvalio svima koji su ih pratili na putu života i zvanja, između ostalog i blagopokojnom nadbiskupu Ivanu Prenđi koji ih je uveo među svećeničke kandidate.

PROSLAVA BLAGDANA SV. KRŠEVANA, ZAŠTITNIKA GRADA ZADRA

Svečanu Večernju uoči blagdana sv. Krševana, zaštitnika Zadra, u utorak 23. studenoga u katedrali Sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Vrli rimski časnik, ali i vrli mučenik Isusa iz Nazareta, Božji vitez - tako je nadbiskup opisao toga ranokršćanskog sveca koji je živio u drugoj polovici 3. stoljeća. "Kao što su i drugi naši gradovi na Jadranu pod zaštitom velikih mučenika iz prvih stoljeća Crkve, tako se i Zadrani diče svojim Krševanom. Bio je vojnik u vrijeme cara Dioklecijana koji nije volio kršćane. Dapače, progonio ih je", rekao je mons. Puljić, dodavši da je Krševan kao hrabri i angažirani kršćanin javno, bez straha i srama očitovao svoj životni stav, prepoznatljiv po čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri u Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka. "Bio je prepoznatljiv po svojoj izrazito velikoj ljubavi prema svakom čovjeku te po poštovanju prema onima koji su obnašali vlast u narodu. Car nije vrednovao njegovo poštovanje i vjeru u Krista. Dapače, nudio mu je da časti carske kumire i ponudio mu je namjesništvo u rimskoj pokrajini. No, trebalo se odreći Isusa Krista. Krševan kao pravi Kristov vitez to nije mogao prihvatiti", rekao je nadbiskup, dodavši da je Krševan hrabrio i druge kršćane progonjene mlade Crkve u Rimu, da se ne daju zavesti i neka ustraju. Među njima je bila i sveta Stošija, mlada Rimljanka koja je prije njega bila zatočena zbog svog uvjerenja i ispovijedanja vjere u Isusa. Slijedilo je Krševanovo progonstvo u Akvileju i mučenička smrt odsijecanjem glave. "Kršćanski vitezovi se nisu bojali takve smrti. Krševan je bio pravi Kristov vitez. Ta riječ sadrži u sebi puno pozitivnih kvaliteta i pravila ponašanja koja su se odnosila na čast, vjernost, čestitost, odvažnost, hrabrost. Sve te odlike uključivale su i vjersku dimenziju. Zadaća vitezova bila je štititi Crkvu, boriti se protiv izdaje, poštivati vjerske službenike, otklanjati nepravdu od siromašnih, uvoditi i štititi mir u svom kraju te proliti krv za svoju braću ako je potrebno", rekao je mons. Puljić, dodavši da spominjući Krševana kao Kristova viteza osjećamo da su Zadrani u njemu prepoznali te odlike pa su ga zato i uzeli za nebeskog zaštitnika svog grada. "Njegovi štovatelji su prihvaćali njegove ideale i pokušali ih ostvariti u životu, kulturi, javnom i privatnom radu. Vjerovali su, kao što je vjerovao i jedan drugi Isusov vitez, apostol naroda, sveti Pavao, da nismo bez nade", rekao je mons. Puljić, istaknuvši da kršćanski život, život vjere i nade, po Duhu Svetome prebiva u nama. "A svi koje vodi Duh Božji, kaže Pavao, sinovi


16

su Božji jer imaju stvarno sudioništvo u božanskoj naravi", rekao je nadbiskup, poželjevši da vjernike prati Pavlova sigurnost kako nas od ljubavi Božje neće rastaviti niti sedam beznadnih stanja: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao i mač. "Onda dodaje još deset viših, tajanstvenih, nadljudskih sila, koje su također nemoćne rastaviti nas od ljubavi Kristove: smrt i život, anđeli i vlasti, sadašnjost i budućnost, sile i dubina, visina niti koji drugi stvor. Ništa, baš ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu", zaključio je mons. Puljić, istaknuvši da ni sv. Krševana kao Božjeg viteza ništa nije moglo rastaviti od Kristove ljubavi.

Na sam blagdan sv. Krševana, u srijedu 24. Studenoga, svečano misno slavlje u katedrali Sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U slavlju su sudjelovale i gradske vlasti predvođeni gradonačelnikom Zvonimirom Vrančićem, osobe iz raznih područja društvenog života te brojni Zadrani. Lik toga ranokršćanskog mučenika, ubijenog za progona Dioklecijana u 4. st., nalazi se na zastavi i grbu Zadra. Svečev je blagdan ujedno i proslava Dana Grada kad se dodjeljuju priznanja zaslužnim Zadranima u raznim područjima.

Nakon mise mons. Puljić je s brojnim pojedincima iz društvenog života sudjelovao na svečanoj sjednici Grada u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar gdje je još jednom čestitao svim strukturama grada i poželio blagoslov daljnjem razvoju Zadra. Nadbiskup je istaknuo da je i sadašnje vrijeme teško poput onog iz doba Krševana te je potaknuo vjernike na ustrajno nasljedovanje Krševanovih kreposti hrabrosti i neustrašivosti. "Sv. Krševan je bio takav kršćanin. Pokoravao se svome gospodaru i poštovao izglasane zakone, ali je načinom svoga života nadvisivao zakone", istaknuo je mons. Puljić. Car je Krševanu zanijekao pravo na vjeru želeći da i on počasti carske kumire. No, Krševan je odbio i ponuđeni položaj namjesnika u rimskoj pokrajini jer se nije želio odreći vjere u Isusa. "Krševan to nije mogao prihvatiti. Kršćanski mučenici, vitezovi Isusa Krista nisu se bojali progonstva ni smrti. Njima je svaka tuđa pokrajina bila domovina, a svaka domovina tuđina, jer su vjerovali u vječnu domovinu koja ih čeka. I dok ih preziru, osuđuju i ubijaju, oni oživljuju", istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši na misao Diogneta da kršćani kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a trpe kao tuđinci: vrijeđaju ih, a oni blagoslivlju; ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince; što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Sv. Krševan bio je pravi Kristov vitez, a uz viteška imena bila su vezana i odličja za hrabrost, revnost, zasluge, milosrđe, dobročinstvo, za ljubitelje pravde, pobožnosti i vjernosti; Vatikan ima odličje za Crkvu i Papu, rekao je nadbiskup, dodavši da su i Zadrani u Krševanu prepoznali viteške odlike te su ga zbog toga i uzeli za nebeskog zaštitnika svoga grada. "Kao njegovi odani štovatelji prihvaćali su njegove ideale i pokušali ih ostvariti u životu, kulturi, javnom i privatnom radu", istaknuo je mons. Puljić. Malo koji grad može se pohvaliti s više nebeskih zaštitnika i zagovornika kao Zadar, rekao je nadbiskup, a mnogi gradovi na Jadranu imaju zaštitnike iz razdoblja kršćanskih mučenika iz prvih stoljeća Crkve. Zadrani časte sv. Krševana od 7. st., a za zaštitnika grada odabran je nakon bitke s Venecijom u kojoj je pobijedilo zadarsko brodovlje te su to pripisali sv. Krševanu. Zadrani su u čast svog zaštitnika podigli i romaničku crkvu koju je 1175. g. posvetio zadarski nadbiskup Lampridije. Zbog dotrajalosti crkva se sad obnavlja i zato se blagdan ne slavi u svečevoj crkvi u središtu grada a predstavlja graditeljski biser romaničke umjetnosti te visoku duhovnu razinu Zadra u 12. stoljeću. Do crkve se nalaze ostaci srednjovjekovnog benediktinskog samostana koji je srušen u II. svjetskom ratu, a za hrvatsku je povijest i nacionalno kulturno nasljeđe bio značajan i zbog benediktinskog skriptorija u kojem su napisane brojni dokumenti iz života mjesne Crkve ali i hrvatskih narodnih vladara.

SVJEDOČKO SCENSKI PROGRAM „IZ TAME U SVJETLO“ ZAJEDNICE CENACOLO

„Imate pravo na istinu i imate pravo znati istinu! Istina koju pričamo plesom, pjesmom i svjedočanstvom nije pročitana u knjigama, naučena u školskim klupama ili studirana tko zna


17

gdje – to je istina našeg života! Mi vam svjedočimo da je teško u tami - tama stvarno ima zube. Čuvajte se tame! Postoji puno bolji svijet i ima nešto puno ljepše u životu, što stvarno ispunjava čovjekov život - a to je odabrati dobro, vrednote koje čovjeka čine čovjekom“ poručio je don Ivan Filipović, duhovnik zajednice Cenacolo za vrijeme dirljivog svjedočko scenskog programa “

Ispred kulise toplih boja, motiva rascvjetane prirode, slapa i velikog osvijetljenog križa, mladići i djevojke iz zajednice 'Majka života' u Vrbovcu i 'Polje radosti' iz Međugorja zaključno su izveli ples radosti o rađanju novog života i postanku života, odjeveni u šarene kostime s motivima mjeseca, zvijezdi, cvijeća, stabla i anđela te su plesnim pokretom i pljeskom osvojili sve u dvorani. Naznaku pravog puta pokazali su i pružanjem ruku prema svjetlu križa kao simbolu spasa kojeg su doživjeli, uz poticaj: Odjeni se u svjetlo, sunce budi drugima! Odjeni se u ljubav, Božja ljubav vodi nas. Ispuni se mirom, život zagrli. Snaga koju si uvijek tražio, od svjetla njegova dolazi. „Nije lako prijeći iz tame u svjetlo, ali je moguće. Uz veliki trud, muku, žrtvu, molitvu i prijatelje moguće je pobijediti drogu, prijeći iz tame u svijetlo i ponovno se roditi na novi život. Nadamo se da ćemo uz pomoć mladih pomoći nekoj mladoj ugašenoj zvijezdi na zadarskom nebu; da možemo zajedno upaliti zvijezdu koja se gasi ili je već ugašena“ poručio je don Ivan Filipović zahvalivši roditeljima zajednice Cenacolo koji su događaj organizirali. U Jazinama su bili i predstavnici Grada, te svećenici Zbigniew Korcz i Marino Ninčević, duhovnik mladića Cenacola u Jankolovici. Don Ivan je potaknuo mlade da se jave i na facebook stranicu zajednice Cenacolo gdje mogu savjetovati i razgovarati kako

Iz tame u svjetlo“. Izveli su ga djevojke i mladići zajednice Cenacolo u utorak 23. studenog u dvorani Jazine u Zadru. Projekt se održava u više hrvatskih gradova a organizira se povodom Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Agencije za odgoj i obrazovanje i Vladinog ureda za suzbijanje ovisnosti. Programom se želi zahvaliti Bogu što je mnogima darom Cenacola omogućio povratak u Božji zagrljaj, povratak Ocu te potaknuti javnost, osobito mlade, na razmišljanje i odluku kako se osloboditi ovisnosti. Zato se na sudjelovanje potiču organizirani dolasci mladih s vjeroučiteljima; uz mlade, u Zadru su sudjelovali brojni roditelji, i iz susjednih gradova, te prijatelji i podržavatelji Cenacola. Na susretu pod geslom „Bog, bogat milosrđem, oživio nas je u Kristu“ (Ef 2,4-5) u Jazinama su svjedočili Mirza, Ante i Tomislav. „Svi problemi krenuli su iz obitelji. Zajednica mi je pokazala što je prava obitelj i uči obiteljskom životu. Tu sam našao pravu obitelj. Zajednica daje odgovare. Bog me nije stvorio kao narkomana nego punog talenata“ rekao je Mirza čiji je brat također u Cenacolu a njegova obitelj je ponovno na okupu i zacijeljena. „Oprostio sam ocu koji je bio pijan, ja sam lagao i drogirao se, a osjećao sam se usamljen; majka je zbog nas bila na sedativima. Zajednica je uspjela sklopiti srce moje obitelji u jedno. Plesom prikazujemo samoću i odbačenost; kad je droga ušla u kuću sve se rascijepilo.; no srce se ponovno sastavilo“ rekao je Mirza najavljujući ples Tama, jedan od tri plesno - scenska prikaza čija su pisana svjedočanstva odobrili psiholozi, defektolozi i pedagozi. Tekstovi svjedoče iskustvo tame i živo iskustvo vjere, susreta s Bogom i pravih vrijednosti, a autori su mladići i djevojke iz Cenacola. To je jedan od prvih recitala nastao u zajednici sa snažnim glazbenim efektima koji govore poput riječi i opisuju stanja duše u dobru i zlu. Ples Iz tame u svjetlo najavio je Ante: „Bog me nije stvorio da živim u tami. Poznato je da droga uništi zdravlje i obitelj. Ali kako uništava unutra... Heroin ubija naše dostojanstvo, čovjeka iznutra, to je drama života. Teško se boriti s tim i ponovno izgrađivati sebe. Bog nam je po zajednici pomogao vidjeti kako smo ranjeni iznutra. No možemo vraćati život sebi i ljudima“. Tomislav je rekao da je do ulaska u zajednicu na sebe stavljao maske, te je prikaz Maska poručio: 'Skini masku s lica, odbaci laž. Imaj hrabrosti od Boga zatražiti spas, neka nas nauči ljubiti kao što on ljubi“.


18

pomoći ugledati svjetlo novog života. „Raziđimo se s nadom u srcu. Vjerujem u mlade, možemo još puno učiniti. Droga mijenja lica, lukava je. Svaka generacija ima svoj đir, priču, no droga je uvijek opasnost. Nastojimo je rasvijetliti i usmjeriti pravom putu. Borimo se za mlade! U njima postoje darovi i mogućnosti i nadamo se da će ti darovi isplivati na površinu uz našu pomoć“ zaključio je don Ivan. Taj je projekt, započet 2008. g., održan i u Zagrebu u Teatru Exit, koncertnoj dvorani Lisinski i dvorani Studentskog centra.

NADBISKUP BLAGOSLOVIO TEREN ZA GRADNJU CRKVE U PALJUVU

U četvrtak 25. studenog zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je teren za gradnju crkve u Paljuvu, susjednom mjestu Novigrada čiji mještani sudjeluju na misnim slavljima u Novigradu i nikad nisu imali svoj bogoslužni prostor. Zemljišnu česticu od deset tisuća četvronih metara dodijelili su hrvatska država i Općina Novigrad, a gradnju crkve će financirati Zadarska nadbiskupija i Općina Novigrad. Projekt je prijavljen i za program Ministarstva regionalnog razvoja jer je Paljuv mjesto potrebno razvojnog poticaja; nemaju ni ambulantu, a žele imati i crkvu. Crkva će se graditi pokraj spomenika poginulim hrvatskim braniteljima i civilima iz Paljuva. Na spomen ploči su upisana imena osam žrtava branitelja i šest civila stradalih u Domovinskom ratu. „Simbolično je da crkvu želimo graditi pokraj imena i spomena onih koji su zaslužni da imamo domovinu i slobodu, da se možemo u miru i slobodi moliti Bogu“ rekao je mons. Puljić pohvalivši i sudjelovanje zbora mladih iz Paljuva koji pjeva i na misnom slavlju u crkvi u Novigradu. Žele pjevati i u svom mjestu, zbor daje nadu za ono što će sutra biti na mjestu predviđenom za novi Božji dom i budućnost pred nama, rekao je nadbiskup. O tragovima rata u Paljuvu svjedoče još uvijek prisutna upozorenja 'Mine, oprez'. Teren buduće crkve će uskoro biti deminiran te će biti omogućeno slobodno kretanje na području podno Velebitskog lanca u blizini novigradskog mora. I za vrijeme blagoslova na susjednim terenima bili su stručnjaci iz Hrvatskog centra za razminiranje u procesu razminiranja paljuvskog područja. „Na mjestu gdje smo se često okupljali u spomen naše braće izgradit ćemo crkvu. Neka nas blagoslove sv. Kata i svi sveti, da savijemo leđa i zajedno nosimo teret radova koji su pred nama“ rekao je župnik Novigrada don Pavao Zubčić radostan što će se do sredine prosinca ta zemljišna čestica razminirati te će započeti radovi izgradnje paljuvske crkve.

U LUCI OBILJEŽENA 65. OBLJETNICA UBOJSTVA DON EUGENA ŠUTRINA

Na 65. obljetnicu ubojstva svećenika Zadarske nadbiskupije don Eugena Šutrina (1914. Luka – 1945. Privlaka) misu u župnoj crkvi Sv. Stjepana prvomučenika u Šutrinovoj rodnoj župi Luka na Dugom otoku u petak 26. studenog predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Misa je služena za pokoj njegove duše i svih žrtava komunističkog jednoumlja. Misi je prethodila Večernja za pokojne a nakon mise nadbiskup je predvodio molitvu odrješenja na groblju pokraj župne crkve gdje se nalazi kapela u kojoj počiva tijelo don Eugena. Dana 26. studenog 1945. g. komunisti su ubili don Eugena kao župnika Privlake u kojoj je služio šest dana. Uhvaćen na prijevaru s pozivom da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja 'bolesnoj' majci koju je konj smrtno udario, dvojica komunista odveli su ga u noć i ubili s dva hitca u glavu. Želeći sakriti zločin don Eugenovu reverendu su napunili kamenjem i tijelo bacili u more, a sutradan su ga mještani pronašli uz morsku obalu. Tijelo don Eugena prevezeno je u rodnu Luku gdje je pokopan u obiteljsku grobnicu. Ispratili su ga rodbina i brojni svećenici, Lučani i iz susjednih župa Dugog otoka te vjernici Molata i Privlake. Prije dolaska u Privlaku don Eugen je bio župnik Molata gdje je pomagao zatvorenicima u talijanskom logoru i bio veza s njihovim obiteljima. Zatvorenici su ga prozvali 'naš anđeo'

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=126879�



19

zbog njegovog čovještva i ljubavi za druge bez obzira na vjersko i političko uvjerenje. U privlačkoj šumi Sebačevo gdje je ubijen nalazi se spomen ploča. "Don Eugen je zauzeo časno mjesto u povorci kršćanskih mučenika u dugoj povijesti Crkve i hrvatskog naroda", rekao je nadbiskup Puljić istaknuvši da je bio pravi Kristov mučenik, žrtva svećeničkog zvanja i mržnje prema Crkvi, žrtva ljudi koji su bili u službi Zloga. Don Eugen je ubijen samo zato što je bio svećenik. Publicist don Žarko Brzić je zapisao: Tako je u 31. godini života okrutno završila zemaljska povijest vjernog Isusova svećenika kojem je jedina 'krivnja' bila što je bio katolički svećenik.

Svakog mora potresti kad se nalazi na mjestu gdje strada nevini čovjek, rekao je mons. Puljić. Istovremeno se javlja ponos gledajući na ta stradanja očima vjere jer je Crkva u hrvatskom narodu, opirući se zlima 20. st.: nacizmu, fašizmu i komunizmu, stekla mnoštvo svjedoka s kojima se opravdano ponosimo, rekao je nadbiskup. Zahvalio je zadarskom svećeniku mons. Rozariju Šutrinu koji je 1995. g. objavio knjigu "Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja - naš ponos i poticaj" o dvanaestorici ubijene subraće u kojoj je prikazao njihov životopis. "To je dug prema stradalnicima na što nas je pozvao Ivan Pavao II. kad je rekao neka se učini sve da se ne zaboravi spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu. Potaknuo je da se prikuplja dokumentacija kako ne bi ostali nepoznati borci velike Božje stvari", rekao je nadbiskup Puljić. Dvadeseto stoljeće je mračno stoljeće užasnog nasilja i pokolja ljudi. "Dramatični podaci o nevino stradalim vjernicima, svećenicima i biskupima govore da je Crkva tog vremena obilovala velikim brojem mučenika i svjedoka. Svjedok koji je krvlju potvrdio vjernost Kristu naziva se confessor a mjesto gdje se mučeničko svjedočenje dogodilo konfesija. To je prag, limen na kojem je mučenik ispovjedio vjeru i zakoračio u vječni život. Takvo mjesto za kršćane uvijek je bilo sveto pa su ga od početka obilježavali i tu se okupljali. Posjet tim mjestima nazivali su pohod pragovima ili Pohod ad limina. Puno je takvih 'pragova' i 'konfesija' u zadarskoj nadbiskupiji. Jedno od njih je i Luka koja čuva i časti grob svog sina don Eugena, gdje sam se u kolovozu u prigodi mog prvog dolaska u Luku pomolio i preporučio župljane i cijelu nadbiskupiju" rekao je nadbiskup Puljić.

Don Eugen je bio četvrto dijete čestite težačko ribarske obitelji Šime i Justine rođ. Škifić, roditelja sedmero djece. Svećeničko zvanje duguje kršćanskom ozračju u obitelji i revnom župniku Ivi Milanji koji je bio oduševljeni apostol mladeži orlova i križara. Sjemeništarac Eugen se oduševio idealima žrtve, euharistije i apostolata koje je među hrvatskom mladeži promicao bl. Ivan Merz. Duhovnu formaciju don Eugen je primio od sjemenišnog duhovnika o. Petra Perice, isusovca koji je godinu dana prije don Eugena ubijen na Daksi. "Stradanje u Privlaci i na Daksi nije izuzetak nego dio sustavnog progona Hrvata i katolika. Bilo je uvod u zločine koji kulminiraju 1945. g. u Bleiburgu i na križnim putovima" rekao je nadbiskup podsjetivši na izjavu Milovana Đilasa. Pri ulasku partizana u Dubrovnik 1944. g. pitao je 'Koliko ste neprijatelja ubili'; kad su mu rekli da je tog dana 'pobijeno oko dvadesetak', rekao je 'Malo, malo; treba likvidirati i grad očistiti od svih reakcionarnih elemenata'. U tom 'čišćenju' istaknuo se Ante Jurjević Baja, rekao je nadbiskup, citirajući njegove riječi iz arhivskog pisma upućenog komandi na Vis: 'Što se tiče narodnih neprijatelja, do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60, među njima i osam popova, odnosno fratara. Mi smo nakon strijeljanja objavili plakat. Sutra izlazi jedan dio u javnost. Dajte vaše mišljenje; bilo kako bilo, ubit ih se mora'. "I naš dragi don Eugen našao se na popisu 'reakcionarnih elemenata' koje je trebalo 'očistiti' iz društva" rekao je mons. Puljić dodavši da u tom vidu valja razumjeti odluke hrvatskih biskupa: svim znanim i neznanim mučenicima vjere od početaka kršćanstva u našem narodu postaviti spomen izgradnjom crkve Hrvatskih mučenika na Udbini. A izgradnjom crkve u starogradiškom zatvoru vratiti dug nevino osuđenim svećenicima koji su bili prisiljeni tu crkvu rušiti vlastitim rukama. Tamo je 1955. g. u uzništvu bilo 211 svećenika i redovnika. Crkvu u Staroj Gradiški biskupi i svećenici grade osobnim darom kao trajan molitveni spomen, kako bi općinstvo svetih progovorilo glasnije od tvoraca podjele i zla. Nadbiskup je zahvalio Bogu što su ta spomen mjesta pri završetku gradnje te će se tu okupljati vjernici i kler iz cijele Hrvatske. "To su naša zajednička svetišta zahvalnosti svim žrtvama za kršćanske ideale kao i hrabrim vitezovima palim za slobodu Hrvatske. Neka ona budu i učionica naše povijesti", poručio je nadbiskup u zahvalnosti Bogu za sve koji su


20

stoljećima bili postojani u vjerskim i narodnim korijenima, da Isusov Križ i vrijednost njegove muke budu zalogom našeg spasenja.

KURSILJO ZA STUDENTE ZADARSKOG SVEUČILIŠTA

Četverodnevni susret studenata Sveučilišta u Zadru, koji potječu iz svih dijelova Hrvatske, okupljenih na Malom tečaju kršćanstva Kursiljo, pod geslom "Zašto je kršćanin radostan? Dođi i vidi", završen je u nedjelju 28. studenoga u župnoj dvorani katedrale Sv. Stošije u Zadru. Susret su vodili vlč. Andrija Vrane iz Zagreba, povjerenik za Kursiljo u cijeloj Hrvatskoj, i suradnici iz zadarskog Tajništva Kursilja, s odgovornom vjeroučiteljicom Ružicom Anušić. Uz izlaganja don Andrije, svjedočili su i studenti, a radom u skupinama razgovarali su o načinu produbljivanja vjere i molitve, kako biti u kontaktu s Bogom cijelog dana, moliti i raditi i tako kršćanski rasti i napredovati. Mladi su iznijeli vlastita iskustva i doživljaj molitve, kako mole, u čemu primjećuju Božju prisutnost i bliskost. Izmjenom iskustava obogaćuju se i potiču. "Kad vidiš kako netko u sličnoj životnoj situaciji može živjeti vjeru kao student, to je ohrabrenje i drugome da raste, jedan drugog podržavaju i potiču na dublje življenje", rekla je Anušić. Zašto živimo, kako živjeti kršćanstvo, zašto je kršćanski život drugačiji od ovog svijeta, produbljivanje apostolata bile su teme susreta. "Naša uloga u svijetu je biti kralježnica u Crkvi, podmetnuti leđa, davati joj čvrstoću. Mladi mladima svjedoče kako to izgleda u njihovom životu: biti student, studirati, moliti, kako se angažirati u Crkvi, kako mladi kršćani mogu živjeti vjeru u zajednici; koja je naša odgovornost za Kristovo poslanje da sve narode učinimo njegovim učenicima. Ovaj susret je ohrabrenje studentima da ustraju te nastanu i zajednice prijatelja", rekla je Anušić. Razmišljajući o temi kršćanin u svojoj Crkvi, mladi su na papirićima koje su zalijepili na crtež pročelja zadarske katedrale ispisali što lijepo ugrađuju u Crkvu: čitanje Božje riječi, pomaganje drugima, skromnost, poniznost, briga za bližnje, druželjubivost, poslušnost, želja za poboljšanjem, a nedostaci kršćanskog življenja su pasivnost, nedostatak radinosti, predrasude. "Razmišljali smo kako je Crkva zajednica vjernika i grešnika; izgrađujemo je mi ljudi, udovi njenog tijela, sa svojim vrlinama, talentima, ali i manama. Crkva je po nama sveta i grešna. Posvješćivali smo što unosimo u Crkvu da je dobra i kvalitetna, a što je čini manje lijepom. Kursiljo je rad u malim skupinama gdje se zajedništvo može doživjeti i očitovati. Obogaćuju me iskustva mladih. Crkva ima budućnost. Svaki čovjek je Božji dar drugome. Ti su mladi otvoreni za Boga, imaju u sebi ljepotu, samo tu ljepotu moraju naučiti pokazati, ohrabriti se i osloboditi, da je mogu i posvjedočiti. Način rada u Kursilju im to može omogućiti, jer dok govore o vjeri imaju iskustvo oslobađanja od razmišljanja što drugi misli o meni; tada će vjeru moći svjedočiti i na mjestima gdje se budu kretali, na studiju, i biti kvasac društva", zaključila je Anušić.

NADBISKUP PREDVODIO PRVU ZORNICU U KATEDRALI

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je na početku došašća prvu misu zornicu u katedrali Sv. Stošije u Zadru u ponedjeljak 29. studenoga. Uz brojni puk, u slavlju su sudjelovali i sjemeništarci sjemeništa Zmajević s rektorom don Čedomilom Šuprahom. "Lijepo i sveto vrijeme došašća pripravlja nas na Isusov dolazak. Ono ima simbolično i stvarno značenje. Simbolično jer nas u duhu vodi u stara vremena kad su ljudi iščekivali Spasitelja, da će u onaj dan doći izdanak Gospodnji i biti na diku i slavu. I dočekali su", rekao je mons. Puljić, dodavši da mi započinjemo sveto vrijeme iščekivanja stvarnog dolaska koji je bio kad se Bog utjelovio i postao čovjekom, našim bratom. "Ovo vrijeme ima drugu simboliku iščekivanja konačnog dolaska. U tom međuprostoru živimo svjesni da je Gospodin stvarno među nama. Dolazi svaki put kad slušamo njegovu riječ, a osobito je među nama u sakramentima koje nam je ostavio kao hranu i popudbinu", rekao je nadbiskup. Potaknuo je vjernike da na svaku zornicu pođu duhom radosti da smo sretnici jer smo doživjeli njegov dolazak; Isus je stvarno tu. Ali smo i putnici koji iščekuju njegov drugi, konačni dolazak. "Svjesni njegove nazočnosti, i mi svaki put kad slavimo euharistiju znamo da je Isus među nama. Zato se obradovasmo kad nam rekoše hajdemo u dom Gospodnji. Nismo dostojni da Gospodin uđe u naš dom, ponavljamo riječi satnika; zato, evo nas Gospodine u tvoj dom",


21

zaključio je mons. Puljić u homiliji, ohrabrivši svojim dolaskom vjernike da ustraju u zornicama u milosnom vremenu došašća.

Mise zornice u Zadarskoj nadbiskupiji u velikom broju pohodi puk svih uzrasta, od djece do starih, a mnogi radnici tom misom započinju svoj radni i obiteljski dan. Zato je blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa godinama svako jutro pohodio drugu župu u nadbiskupiji, želeći slaviti zornice s pukom diljem nadbiskupije te je vozio u ranu zoru i u sedamdeset kilometara udaljene Kistanje, najudaljeniju župu u nadbiskupiji. Radujući se susretu s vjernicima na zornicama protekle godine rekao je: "Što je naša žrtva prema onome što nam Bog daje u svojoj ljubavi i uzvraća svakog trenutka. Neka došašće pridonese svakom da poraste u vjeri, duhovnom životu i slobodi od grijeha. To je smisao i želja: pripremiti dolazak Gospodina u naša srca, Crkvu, grad, domovinu i svijet. Molimo Gospodina da ustrajemo u dobru i da nam da snage da pripremimo Božić na najbolji način - duhovan način. U velikoj smo zajednici koja bdije i moli. Ustrajte na tom putu i obogaćujte se kako bismo rasli u vjeri, a vrhunac će biti božićna radost", poručio je mons. Prenđa vjernicima. Na taj je način želio podržati i svećenike koji su u pastoralu od ranog jutra, ispovijedaju. "I ja kao vjernik i biskup bdijem s vama, želim biti uz vašu žrtvu i podržati vas da ustrajete u dolascima. To je vrijedno i tko dođe ima poseban duhovni doživljaj. Onaj tko ne dolazi neka se potrudi - i vidjet će kako je lijepo Bogu pokloniti rane trenutke i doći ususret Gospodinu. To nas obogaćuje i ostaje naša duhovna baština. Vrijedi pokušati i doći k drugima koji to vjerno čine. I biskup je, kao svi ljudi, potreban sna i odmora. Ali dolazak na zornicu je dragovoljna žrtva koju darivamo Bogu jer on nama dariva daleko više. Gospodin ide ususret nama, a nama je milost i čast da možemo doći k njemu i da nas može nahraniti za dan i život."

OBNOVLJENA CRKVA SV. MIHOVILA U ZADRU

Crkva sv. Mihovila u Zadru, nazvana ispovjedaonicom grada zbog stalne raspoloživosti redovnika za sakrament ispovijedi, nakon dvomjesečne obnove, prema prvotnoj najavi, otvorila je svoja vrata na prvu nedjelju došašća. To je rekordno brza obnova započeta na blagdan sv. Franje 4. listopada, a uz tu značajnu crkvu nalazi se samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša iz 14. st. "To je veliki događaj za našu redovničku zajednicu ali i cijeli grad. Crkve su uvijek kroz povijest mijenjale izgled. Crkva živi sa svojim narodom i troši se, kao i živo biće. Naša crkva je bila trošna te su ljudi često znali reći kad će doći na red sv. Mihovil", kaže fra Miroslav Barun, gvardijan samostana. U središtu grada 'kod četiri kanutna' unutrašnjost te romaničke crkve iz 12. st. dobila je novo lice. Na njenoj fasadi se ističe portal iz 14. st. a u luneti je reljef sv. Mihovila, pokraj sv. Stošije i sv. Krševana. Osobito značajno otkriće obnove su freske iz 15. st., u svetištu i na oba zida lađe. Cijeli prezbiterij je 1414. g. bio oslikan freskama no kroz različite obnove dodavanjem žbuke freske su uništene. Konzervatori ih žele sačuvati i sad su zaštićene, u lađi posebnim jastucima pa žbukom a paravanom u prezbiteriju. Pokrivene su tako da kod sljedećih otkrivanja ne mogu biti oštećene. "Bilo bi zanimljivo otkriti ih jer se govorilo da u Dalmaciji nema puno crkvi s freskama, kao u Kvarneru i Istri. Crkva Sv. Mihovila je dokaz da su i u Dalmaciji crkve bile oslikane freskama. Čeka se prikladno vrijeme da ih mjerodavne državne institucije restauriraju", rekao je fra Miroslav. Crkva je spomenik kulture i ništa se ne može učiniti bez konzervatora. Fra Miroslav ističe zasluge Konzervatorskog odjela u Zadru koji su cijelo vrijeme koordinirali obnovu svojim stručnim uputama, osobito inž. Nene Rimanića. U obnovi je otkriven i s unutarnje strane na mjestu kora originalni okvir prvotne puno veće rozete. Unutrašnjost te crkve slika je svih povijesnih umjetničkih stilova. Do danas je sačuvala romaničku jednostavnost svojih linija. No u vrijeme gotike su napravljeni uski prozori a romanički su zazidani. Pa su odstranjeni gotički prozori a stavljeni barokni široki. U neobaroku su zazidani barokni prozori a postavljeni neogotički koji su trenutno vidljivi. Na zidu do zgrade samostana, nakon što je potpuno otkriven od žbuke, sad u obnovi pronađeno je čak 19 različitih otvora. To otkriva sva dograđivanja i ugrađivanja kroz povijest i promjene stilova crkve u kojoj su i pokrajni barokni oltari sv. Ante i Majke Božje, postavljeni prije 200 godina. Crkva odiše romaničkom jednostavnošću i ta se izvornost čuvala. U njoj se nalazi slikano


22

raspelo iz 13. st. koje je uzorkom hrvatskog zavjetnog križa Krista raspetoga kojim je kardinal Franjo Kuharić na velikom slavlju Branimirove godine 1979. g. u Ninu blagoslovio sav hrvatski narod. U crkvi su postavljene nove instalacije, rasvjeta i razglas, u lađi je nova žbuka, saniran je i obojan strop nekad u pukotinama, obojano je svetište. Postavljen je stakleni paravan na ulazu u crkvu za dostupnost pogleda i kad nije u funkciji. Očišćeni su svi kameni dijelovi u crkvi, obnovljen je prostor desno od svetišta gdje je ulaz na preslicu što je bilo sasvim nepoznato. Škropionica koja je na stupu nosača s anđelima će biti izmještena s neprikladnog mjesta na ulazu i postavljena u sredini donjeg dijela lađe ispred stupova. Lađa će se obojati kad se osuši žbuka, postavit će se nova ispovjedaonica i grijanje. Sredstva za obnovu su donacija Samostanskog fonda u nadbiskupiji Freiburg, zajednički fond u koji redovnice i franjevci polažu novac te s nadbiskupijom njime raspolažu šaljući ga gdje treba, najčešće u misije. Pomoćni freiburški biskup Reiner Klug obavijestio je gvardijana Baruna, koji je u Njemačkoj djelovao 36 godina, da ove godine Fond želi pomoći u Hrvatskoj te ga je potaknuo na prijavu za namjensku donaciju te derutne crkve. "Napisao sam građevinske prioritete i dobili smo 80 % sredstava obnove. No učinili smo i puno više od planiranog. Ima dobrih ljudi i u Hrvatskoj koji su sami dolazili i rekli: 'Vidjeli smo da je crkva zapuštena i želimo pomoći'. Tako smo stavili novi luster a sadašnje klupe izložene crvotočini do Uskrsa ćemo zamijeniti novima. Sve je Božja providnost. Vjernici godinama stavljaju u škrabicu za popravak crkve, franjevci su to čuvali te je 20 % sredstava za obnovu od anonimnih ljudi. To je velik iznos. Hvala svima koji su izdvajali za Božji hram", rekao je fra Miroslav. Za vrijeme obnove koju je izvelo poduzeće Šoša s kooperantima vjernici su se okupljali na misi i molitvi u malenoj pokrajnoj kapeli Gospe Lurdske. "Svima zahvaljujemo na molitvama za uspjeh obnove, na darovima i strpljenju. Sanjamo još o kamenom oltaru i ambonu, oslikanim prozorima s likovima naših zaštitnika, hrvatskih blaženika i svetaca te o novom križnom putu. Sanjajte zajedno s nama", poručio je fra Miroslav vjernicima na kraju mise prve nedjelje Došašća.

UVODNA KATEHEZA U PRIPREMI ZA NACIONALNI DAN OBITELJI

"Mozaik obiteljskih prava" naziv cjeline od 15 katehetskih radionica u pripremi za Nacionalni dan obitelji u Zagrebu sljedeće godine, u utorak 30. studenoga u pastoralnom centru Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru predstavio je voditelj Ureda HBK za obitelj dr. Petar Krešimir Hodžić. Na susretu su sudjelovali bračni parovi, redovnice i župni suradnici iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. To je prvi susret u Hrvatskoj na razini nadbiskupije na kojem su sudionici iz različitih župa prošli kroz uvodnu katehetsku radionicu "Obitelji, u pravu si". Katehetsku cjelinu čini 12 kateheza čiji je temelj 'Povelja o pravima obitelji' Svete Stolice iz 1983. g., predložena osobama, ustanovama i nadležnima za poslanje obitelji u suvremenom svijetu. "Pripremajući se prije nekoliko godina za jedan skup shvatio sam da postoji ta Povelja, a u Hrvatskoj je neprepoznata. U tražilici je bio samo jedan navod na hrvatskom jeziku, da je objavljena u Kršćanskoj sadašnjosti. To mi je bio poticaj. To je kratak, ali važan dokument u 12 članaka koji donosi temeljne, egzistencijalne stavove za sve obitelji. Povelja je plod slušanja Crkve u bazi, što se s obiteljima događa u društvu. Nastala je kao odgovor na zamolbu i zaključak Sinode biskupa o kršćanskoj obitelji u suvremenom svijetu 1980. g. Budući da je nepoznata, shvatili smo da bi bilo dobro seminarski je obrađivati", rekao je dr. Hodžić. Nacionalni Dan obitelji je lijep događaj, ali je važnije podići razinu obiteljskog pastorala u Crkvi osnivanjem zajednica obitelji u pojedinoj župi, ojačati ih i međusobno povezati. Na tom tragu su nastale katehetske radionice. "To nisu kateheze koje se izreknu i da se uz malo razgovora susret zaključi, nego su sastavljene na najnovijim metodološkim i stručnim spoznajama učenja, da zahvate sve kanale učenja: vizualni, slušni, kinestetički, da aktivno uključuju sudionike, s interaktivnim sastavnicama. Uvodna daje okvir kako će se raditi u grupi, a svaka sljedeća obrađuje članak Povelje. Završna je tema 'Volim obitelj' jer je zaključak: uzalud nam sva prava, makar ih svi i osigurali, ako nemamo ljubavi unutar obitelji i za obitelj", rekao je dr. Hodžić. Kateheze su izradili stručnjaci različitih



23

profila okupljeni oko Ureda HBK za obitelj i dr. Hodžića kao koordinatora projekta. Radionice otkrivaju sliku Svete obitelji kao uzora te sliku današnje obitelji i svega što joj pripada. Dr. Hodžić podsjetio je na poruku Ivana Pavla II.: "Obitelji, postani to što jesi; obitelji, povjeruj ono što jesi, da bi mogla postati to što jesi".

Tri su cilja proučavanja kateheza: osobni rast pojedinca, rast supružnika i kvalitete braka te međusobno povezivanje obitelji u preuzimanju uloge koju obitelj ima svojim poslanjem u crkvenoj i društvenoj zajednici. "Želi se pokazati da postoje obitelji koje drže do vrednota, spremne su se zauzeti za te vrednote i trebaju biti vidljive u društvu, medijima. Nije cilj velikih okupljanja da se pokažu kao takvi, nego je prije i poslije događaja potreban konkretan rad u bazi. Kad se podigne pastoralna baza u župama gdje se život događa, drugo će se razvijati shodno tome", rekao je dr. Hodžić.

Usprkos velikom broju kateheza, Odbor HBK za obitelj nije htio izostaviti nijednu jer se kateheze u župama mogu proučavati i nakon nacionalnog susreta. Taj materijal je ujedno početni za rad u zajednicama obitelji u župama te ih je Ured HBK za obitelj poslao povjerenicima za pastoral braka i obitelji po biskupijama. "To je pionirski projekt. Bio sam sad u Rimu na kongresu "Obitelj – subjekt evangelizacije" Papinskog vijeća za obitelj gdje sam predstavio taj projekt. To još nitko nije učinio u svijetu, rekli su da je izvrsno osmišljeno i da bi to mogli ponuditi i Papinskom vijeću za obitelj; prevesti pa poslati taj materijal diljem svijeta da se obrađuje. U Hrvatskoj stvaramo nešto novo", rekao je dr. Hodžić. U izradi radionica sudjelovali su teolozi, komunikolozi, psiholozi, bibličari, mnogi iz udruga, pokreta i zajednica su pridonijeli s prezentacijama i šaljivim zgodama. "Dobili smo obiteljska svjedočanstva. Prikupljali smo materijale s raznih strana kako bi bilo što sadržajnije i bogatije. Sav materijal u mapi će se poput skripte dati obiteljima kao uvid u osnovna načela; da obitelj u javnoj raspravi može kvalitetno argumentirati, a ne biti pasivna i da ne zna što reći kad drugi iznose svoja mišljenja", rekao je dr. Hodžić.

Predviđeno je da radionice u župama vode dva bračna para koji se izmjenjuju u vodstvu. Ciljana skupina su bračni parovi i obitelj ako se uključe animatori mladih u radu s djecom. Desetak bračnih parova u župi bile bi rasadište razvoja obiteljskog pastorala. One koji dođu na katehezu ne očekuje pasivno sjedenje. Bit će dijelova za slušanje, uključivanje sudionika sa svojim mišljenjima i iskustvima, dolazak do zaključaka povezanih s učiteljstvom Crkve; što su novo spoznali, na kakvo djelovanje su potaknuti te što mogu učiniti pojedinac, supružnici, obitelj, organizirane skupine da bi ostvarili prava. Predviđeno je da na radionice dolaze bračni parovi, no dio projekta je i preko nacionalnog Katehetskog ureda osmisliti materijal za mlade i djecu na istu temu: "Da se po povratku s radionice u obitelji razvije rasprava kako je tko od članova doživio radionicu. Pitanjem 'što je bilo kod tebe' pridonosi se jačanju obitelji. To daje dodatnu kvalitetu cijelom projektu", rekao je dr. Hodžić. Tempo održavanja radionica preporuča se odluci voditelja i svećenika u župi, može biti svaki drugi tjedan ili vikendom.

SVEĆENIČKA REKOLEKCIJA NA TEMU PASTORALA OBITELJI

"Razvoj obiteljskog pastorala kao podloga zauzimanju za obitelj" tema je svećeničke rekolekcije održane u srijedu 1. prosinca u dvorani Sjemeništa 'Zmajević' u Zadru. O temi je izlagao dr. Petar Krešimir Hodžić, voditelj Ureda HBK za obitelj, istaknuvši da je značajno osvijestiti i promicati vrednote braka i obitelji te probuditi svijest o građanskom i crkvenom poslanju obitelji. Dr. Hodžić je svećenicima predstavio i katehetske radionice koje su osim u pripremi Nacionalnog dana obitelji sadržaj za redovan obiteljski pastoral u župi. Mozaik obiteljskih prava čini sljedećih 14 naslovnih tema: Obitelji, u pravu si, (Do)živjeti brak kao vrednotu, Muškarac i žena - sloboda u jednakosti i različitosti, Mudrost odgovornog roditeljstva, Kultura života, Roditelji prvi i poglaviti odgojitelji, Dostojanstvo obitelji, Vjerska sloboda u obitelji i društvu, Društveno poslanje obitelji, Obiteljska politika po mjeri obitelji, Sklad obiteljskog života i rada, Obiteljski dom pogodan za život, Doseljene obitelji – dinamičan suživot te Volim obitelj. Struktura radionice u trajanju do dva i pol sata sastoji se od dijelova: uvod, molitva/pjesma, obrada teme, propitivanje i dijeljenje, biblijsko razmatranje, riječ učiteljstva, otkrivanje, ostvarenje, molitvene nakane i zadatak te zaključna


24

molitva/pjesma. Dr. Hodžić je predstavio sažeti prikaz Povelje o pravima obitelji Svete Stolice iz 1983. g. čijih 12 članaka predstavlja temeljne postulate, a iz perspektive Crkve zadiru u svaki dio bračnog i obiteljskog života. "Obitelji, u pravu si kad tražiš pomoć društva za rađanje i odgoj djece te da se ne diskriminiraju obitelji obogaćene brojnijom djecom; u pravu si kad tražiš primjereno vrednovanje roditeljskog, osobito majčina rada u kući zbog njegova iznimna značenja za društvo; u pravu si kad tražiš jamčenje izvornog i neotuđivog prava roditelja da odgajaju djecu u skladu s ćudorednim i vjerskim uvjerenjima bez nametanja odgojno-obrazovnih sadržaja koji bi tome bili protivni; u pravu si kad očekuješ od medija da budu pozitivna pomoć u izgradnji društva i podupiru vrednote obitelji", neka su od obiteljskih prava koje Ured HBK za obitelj potiče i želi da budu ostvarena i prepoznata, ako već nisu. "To su prava i proročki poziv obitelji kao institucije. Prava proizlaze iz Božjeg zakona, a svako pravo je sve više ugroženo" upozorio je dr. Hodžić. Stoga su i katehetske radionice koje će biti trajan materijal u obiteljskom pastoralu "pokušaj da progovorimo, jer hrvatski čovjek je pasivan. To je pokušaj da se počnemo izricati. Potrebno je znati argumentirano govoriti; svojim glasom utjecati na društvo, ne dopustiti da ono utječe na naš i život naše djece", rekao je dr. Hodžić. "Opisujući strukturu obiteljskog pastorala prema Direktoriju za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, dr. Hodžić je predstavio razinu HBK čija su tijela Vijeće i Ured HBK za obitelj; na biskupijskoj razini djeluju Odbor i Ured za pastoral braka i obitelji, crkveno bračno – obiteljsko savjetovalište, u dekanatu tijelo za obiteljski pastoral, a u župi odbor za brak i obitelj. Djelatnici obiteljskog pastorala su biskup, svećenici i đakoni, redovnice i redovnici, laici specijalizirani za obiteljski pastoral te kršćanski supruzi, nositelji po sakramentu ženidbe. Laici trebaju biti ljudski i stručno kompetentne osobe, a djeluju profesionalno, honorarno ili volonterski. Kad god se osniva obiteljska zajednica u župi, dr. Hodžić je preporučio ponudu kateheza Mozaik obiteljskih prava, jer i Sveta Stolica u preambuli Povelje o pravima obitelji kaže da prava osobe imaju društveni razmjer koji u obitelji nalazi svoj prirodni i životni izražaj; Katolička Crkva, svjesna da se dobro osobe ostvaruje kroz obitelj, uvijek je smatrala svojim poslanjem svim ljudima obznaniti Božji naum o ženidbi i obitelji upisan u ljudsku narav i braniti ih od svih koji ih ugrožavaju. Rekolekcija je počela pokorničkim bogoslužjem koje je u sjemenišnoj kapeli predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„VEČER U KNJIŽARI“ – GOSTOVAO PROF. DR. TIHOMIL MAŠTROVIĆ

Prof. dr. Tihomil Maštrović, glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koji je tu glavnu kulturnu ustanovu u Hrvatskoj otvorio korisnicima 24 sata dnevno i pokrenuo digitalizaciju brojne baštine, gostovao je u srijedu 1. prosinca u svom rodnom gradu na susretu “Večer u knjižari” u knjižari ‘Verbum’ u Zadru. „Nacionalna i sveučilišna knjižnica je referentna ustanova i važno mjesto koje čuva nacionalnu memoriju, povezuje cijele sustave, integrira sustave knjižnica u Hrvatskoj i povezuje ih s europskima. Nacionalna knjižnica je u svim uljuđenim zemljama najvažnija kulturna ustanova. Svatko u Parizu zna za Bibliotheque Nationale de France, u Londonu je British Library, u Njemačkoj Deutsche Nationalbibliothek, u Austriji Österreichische Nationalbibliothek, u Italiji Biblioteca Nazionale Italiana… U svim zemljama te su ustanove prepoznatljive jer se u njima čuva povijesno pamćenje jednog naroda. U NSK se stječe naobrazba i započinju civilizacijski mostovi koji povezuju kulturu jednog naroda s drugima“ rekao je dr. Maštrović na susretu koji je moderirala Ines Grbić. Hrvatska književnost i kultura imaju dvije bitne sastavnice: panslavensku, dugo nazočnu u Hrvata i svehrvatsku. Obje paraleno postoje i imaju predstavnike. „Juraj Križanić je zanesen idejom slavenskog zajedništva, ta vrsta političke utopije je konstanta hrvatske kulture i političke znanosti. Nasuprot njemu Pavao Ritter Vitezović afirmira hrvatsko ime i u temeljima je preporoda. U preporodu Ljudevit Gaj vidu južnoslavensku zajednicu. No u hrvatskom narodnom preporodu je i zadarska filološka škola na čelu s Antom Kuzmanićem i Šimom Starčevićem. Dok je Gaj sanjao veliku Iliriju, vrst Jugoslavije, Kuzmanić i oponenti Gaju oko književnog časopisa ‘Kolo’ zagovarali su kroatizam. Ideja kroatizma znači da Hrvati trebaju govoriti jezikom koji je


25

najrasprostranjeniji, a to je štokavska ikavica. To je najstariji govor i ogromna količina baštine je pisana ikavicom“ rekao je dr. Maštrović istaknuvši da bi bilo pogrešno izbaciti panhrvatsku i panslavensku vertikalu. „Obje govore o bogatstvu našeg kulturnog i političkog nasljeđa. Zato danas ne bi trebalo napraviti grešku koja se radila u bivšoj državi i ideologiji. Kriterij znanosti je zagovaranje istine; činjenice moraju biti kriterij uvrštavanja kulturoloških podataka u javnu svijest i znanje. Svi smo suočeni s pitanjima odgovrnosti. Za narod nema ladice. Za narod treba uvijek raditi. Pitanje je ljudskog dostojanstva jesmo li dorasli odgovornosti koju imamo kao znanstvenici, odgovorni i ozbiljni ljudi, da u svakom trenutku svjedočimo istinu“ istaknuo je dr. Maštrović.

Govoreći o jeziku poručio je da smo svi obvezni skrbiti o njemu i treba nam biti u svijesti. „Nebriga o jeziku znači nebriga o samom sebi. Jezik je ključno mjesto identiteta. Odnos prema riječima može se dobro upoznati kod Francuza. Kad se dva školovana Francuza nađu i razgovaraju sat vremena, barem deset minuta je o jeziku. U jeziku se čuva povijest naroda“ rekao je dr. Maštrović. Istaknuo je da je 1. rujna 2008. g., na inicijativu NSK, međunarodno priznat Hrvatski jezik. „Tu činjenicu znaju filolozi ali i danas se sramotno šuti i ne kaže što se zapravo dogodilo. Mnogi naši stariji filolozi imaju problema s vlastitom prošlošću. Čini mi se da smo svi zarobljenici njihovih bibliografija, biografija, njihove prošlosti. Ti ljudi su svojevremeno pisali i govorili drugačije. Međunarodno priznanje Hrvatskog jezika, u narodu u kojem je jal nažalost česta osobina, nije imalo odjeka koji bi moralo imati“ upozorio je dr. Maštrović. Nedavno je Bruxellesu jedan državni činovnik rekao kako je normalno da će u EU, nakon što Hrvatska bude primljena, službeni jezik u Uniji biti Hrvatski. „Ta je odluka došla na temelju nečega. Taj je čovjek pogledao u međunarodne standarde, ozbiljne činjenice koje međunarodno tijelo kao što je Registraion authority u Washingtonu ima i utvrdio da postoji samostalni Hrvatski jezik kao i mnogi drugi na svijetu i da nema problema da to bude i službeni jezik u EU“ rekao je dr. Maštrović. Kao dekan Hrvatskih studija doprinio je organizaciji tamošnjeg studija novinarsta na kojem čak tri kolegija govore o etici novinarstva. „Baš je novinarstvo, koje bi trebalo prenositi istinu, često instrument nekih drugih namjera, a najmanje istine. U prenošenju činjenica koje ne odgovaraju istini događa se da transmisija vrijednosti postaje problematična. Poguban je utjecaj poluinformacija, netočnih, tendencioznih i izmišljenih informacija. Živimo u vremenu ekspanzije medija i njihova utjecaja na ljude i to nas treba zabrinjavati“ upozorio je dr. Maštrović. Idejni je začetnik realizacije projekta ‘Perivoja od slave’ u parku kod crkve Gospe od Zdravlja u Zadru gdje su postavljena poprsja istaknutih hrvatskih velikana književnosti, Zadrana. Kriterij je bio da se poprsja tih ljudi mogu postaviti bilo gdje u Hrvatskoj a da pri tome nije narušen kriterij izvrsnosti te osobe i njenog značaja za cijelu hrvatsku kulturu. „Htjeli smo reći da je doprinos Zadra hrvatskoj kulturi iznimno velik, daleko veći nego se dotad mislilo; i da će podizanjem tih spomenika u javnoj svijesti i znanju, važnost tog povijesnog hrvatskog nasljeđa Zadra biti jasnije prepoznata; da to bude škola, mjesto gdje se mogu educirati ljudi o vlastitom identitetu, svojoj tradiciji. Zato me raduje kad u tom perivoju vidim učitelje kako djeci pričaju o zadarskim kulturnim vrijednostima i ljudima koji su ostavili važne tragove za cijelu Hrvatsku“ rekao je dr. Maštrović.

PRVI SASTANAK VIJEĆA ZA POSVEĆENI ŽIVOT

Prvi sastanak Vijeća za posvećeni život Zadarske nadbiskupije, kojeg je nedavno dekretom utemeljio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, pod njegovim predsjedanjem održan je u četvrtak 2. prosinca u dvorani Ordinarijata u Zadru. Sudjelovale su redovnice članice Vijeća čiji je predsjednik fra Diego Deklić, a na susretu je za tajnicu Vijeća jednoglasno izabrana s. Klara Šimunović. Na prvom sastanku nadbiskup je želio dati smjernice budućeg rada tog novog nadbiskupijskog tijela, čuti prijedloge i ideje članova te ohrabriti redovništvo u njihovom doprinosu pastoralnom radu. Budući da su svi u apostolatu međusobno povezani i potrebni zajedničkog djelovanja, laici, svećenici, biskupi i papa, mons. Puljić je potaknuo na potrebu svjedočenja svijetu istinskih vrednota i govora o značenju redovništva sa svih razina. „Hoće li papa to sam činiti? Ne, treba mu orkestar posvećenih osoba", rekao je nadbiskup.


26

Pohvalio je uzorne inicijative svojih predšasnika: svećeničke rekolekcije se održavaju 49 godina, rekolekcije redovnica 30 godina, a Katehetski dan se održava 35 godina u Zadarskoj nadbiskupiji. „To su hvalevrijedne inicijative koje želim nastaviti. One su dobre pastoralne aktivnosti u izazovnim okolnostima našeg vremena. Jer, dok se pribojavamo dogmatske i moralne pomutnje i određene anarhije ideja kod pojedinaca i u sustavu razmišljanja, pitamo se tko bi mogao i trebao biti putokaz u toj idejnoj pomutnji i moralnoj nejasnoći. Tko bi mogao upozoriti ljude na hijerarhiju vrednota u konfuziji i relativizmu? Tko drugi, ako ne oni koji svojim radikalnim opredjeljenjem dodiruju izvore jasnoće i svetosti", rekao je mons. Puljić, istaknuvši da su osobe posvećenog života pozvane radikalno živjeti svoje krštenje. U prošlosti su Bogu posvećene osobe i redovi često odigrali ulogu putokaza. Bili su kritička svijest i savijest svojih suvremenika, rekao je nadbiskup, poručivši kako se u ime Isusovo ne mogu činiti kompromisi. „Očekivati je da će muški i ženski redovi iskoristiti sve što je potrebno za provjeru vjernosti karizmama svojih osnivača. Nadati se da će znati svetački i hrabro 'utjeloviti' evanđeosku poruku u ovom vremenu i prostoru", rekao je mons. Puljić. Nadbiskup je istaknuo i zadaće Vijeća za posvećeni život: koordinacija zajedničkih akcija i duhovnih i pastoralnih programa na planu Zadarske nadbiskupije. To ne znači sužavanje pastoralnog angažmana nego usuglašavanje, naglasio je nadbiskup. Zatim godišnji plan mjesečnih rekolekcija redovnica i organizacija Redovničkog dana u nadbiskupiji; priprema mjesečnih rekolekcija redovnica u određenju predvoditelja slavlja, predavača i animiranja liturgijskog pjevanja; organizacija Dana posvećenog života koji će se ove godine u Zadarskoj nadbiskupiji održati 1. veljače u crkvi Sv. Šimuna u Zadru. Mons. Puljić pohvalio je prijedlog fra Diega da s inicijativama Vijeća i događajima koji okupljaju redovništvo na osobit način i intenzivnije budu upoznati i uključeni i kontemplativni redovi u Zadarskoj nadbiskupiji; jer klauzurne sestre benediktinke u Zadru i Pagu ne pohode mjesečne rekolekcije, ali mogu pružiti domaćinstvo tom i drugim događajima, kada bi izmijenile iskustva i bile u zajedništvu sa susestrama iz mjesne Crkve u koju svaka zajednica ugrađuje plodno bogatstvo svoje karizme.

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – KRONIKA

1

KRONIKA

STUDENI, 2010.

4. 11. POHOD OPĆOJ BOLNICI – O. Nadbiskup je, na poziv ravnatelja dr. Darija Nakića, pohodio Opću bolnicu u Zadru, susreo se s Ravnateljem te pohodio Neurološki odjel.

6. 11. PRVI ZAVJETI SESTARA „ANČELA“ U SPLITU – O. Nadbiskup je u Splitu, u crkvi Sestara Službenica Milosrđa („Ančela“) predvodio svečanost redovničkog oblačenja i polaganja prvih zavjeta redovničkih kandidatkinja.

9. 11. ŽUPNO VIJEĆE ISTA – O. Nadbiskup je primio don Čedomil Šuprahu, župnika Ista, sa članovima Župnog vijeća te župe u svezi s organizacijom predstavljanja monografije o otoku Istu.

10. 11. SVEĆENIČKA REKOLEKCIJA – O. Nadbiskup je nazočio mjesečnoj svećeničkoj rekolekciji u Nadbiskupskom sjemništu „Zmajević“, na kojoj je predavanje održao dr. Pero Aračić.

11. 11. PROSLAVA SV. MARTINA – U starodrevnoj crkvi sv. Martina, biskupa, u Pridragi, o. Nadbiskup je predvodio svečano euharistijsko slavlje o blagdanu mjesnog zaštitnika sv. Martina.

13. 11. BLAGOSLOV RELJEFA „REGULA SV. BENEDIKTA“ – O. Nadbiskup je u Samostanu koludrica benediktinki sv. Marije blagoslovio veliki brončani reljef „Regula sv. Benedikta“ akademskog kipara Igora Maštruka. Blagoslovu je prethodila sv. Misa u samostanskoj kapitularnoj dvorani.

14. 11. KRŠTENJE BLIZANACA OBITELJI BRKOVIĆ – O. Nadbiskup je u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća bl. Djevice Marije, Zadar-Puntamika, predvodio nedjeljnu župnu Misu za vrijeme koje je krstio blizance Vladimira i Ivanu-Emanuelu u obitelji Katarine i Borisa Brkovića.

14. 11. HODOČAŠĆE SV. NIKOLI TAVELIĆU – O. Nadbiskup je poslije podne predvodio tradicionalno zadarsko hodočašće sv. Nikloli Taveliću u Šibenik, te u šibenskoj katedrali predslavio svečno misno slavlje na kojem je propovijedao domaći biskup mons. Ante Ivas.

15. 11. OTKRIVANJE SPOMENIKA „HIMNI SLOBODE“ – O. Nadbiskup je u Zagrebu, u Gundulićevoj ulici, nazočio otrkivanju spomenika „Himni slobode“, pjesnika Ivana Gundulića, u povodu obljetnice konvoja „Libertas“, kojega je i sam bio sudionik za vrijeme Domovinskog rata kao biskup u Dubrovniku.

16. 11. SKUPŠTINA HKUMST-a – O. Nadbiskup je nazočio redovitoj godišnjoj skupštini Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara – Ogranka Zadar, u Samostanu Školskih sestara franjevaka Krista Kralja u Zadru-Arbanasima.


2

17. 11. REKOLEKCIJA REDOVNICA – Na prvoj rekolekciji za redovnice u Zadarskoj nadbiskupiji u tekućoj pastoralnoj godini, o. Nadbiskup je slavio sv. Misu i održao redovnicama nagovor.

18. 11. DAN SJEĆANJA NA STRADANJE ŠKABRNJE – Na blagdan Posvete bazilikā sv. apostola Petra i Pavla u Rimu, o devetnaestoj obljetnici pada i stradanja ravnokotarskog sela Škabrnje, o. Nadbiskup je slavio sv. Misu u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Škabrnji. Navečer je u Katedrali sv. Stošije, o istoj prigodi, svlavio sv. Misu kojoj je predhodio ophod sa svijećama od crkve sv. Šime do Katedrale.

19. 11. ZNANSTVENI SKUP O OTOCIMA ISTU I ŠKARDI – O. Nadbiskup je na Sveučilištu u Zadru nazočio otvaranju znanstvenoga skupa o otocima Istu i Škardi.

21. 11. KRIST KRALJ I ĐAKONSKA REĐENJA – Na svetkovinu Krista Kralja, u Katedrali sv. Stošije, o. Nadbiskup je zaredio za đakone Zadarske nadbikupije don Slavka Ivoša, don Rolanda Jelića, don Darka Marušića i don Tomislava Planinića, koji su 19. 11., u sjemenišnoj kapelici pred njim položili pridegu i ispovijest vjere.

22. 11. PREMINULA KOLUDRICA S.M. BERNARDA STURNELA – O. Nadbiskup je u Katedrali sv. Stošije predvodio Misu zadušnicu za preminulu koludricu Samostana benediktinki sv. Marije, S. M. Bernardu (Pavicu) Strunela, koja je preminula 19. studenoga a pokopana na Gradskom groblju 22. studenoga. Misi su nazočile i predvodile pjevanje koludrice sv. Marije.

23. 11. VEČERNJA UOČI SV. KRŠEVANA – O. Nadbiskup je u Katedrali sv. Stošije, zajedništvu s kanonicima Stolnog kaptola sv. Stošije, predvodio svečanu prvu Večernju svetkovine sv. Krševana, mučenika, zaštitnika grada Zadra. Svetkovina sv. Krševana ove se godine slavi u Katedrali zbog radova na obnovi Svečeve crkve.

24. 11. SV. KRŠEVAN – DAN GRADA – U zajedništvu s brojnim svećenicima, uz sudjelovanje gradonačelnika dr. Zvonimira Vrančića i članova Poglavarstva grada Zadra te brojnih vjernika, o. Nadbiskup je u katedrali predvodio svečno euharistijsko slavlje u čast sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, kada se ujedno obilježana i Dan grada. Potom je zajedno s don Milivojem Bolobanićem, generalnim vikarom i mr. don Darijom Tičićem, tajnikom, nazočio svečanoj sjednici Gradskog poglavarstva u Hrvatskoj kazališnoj kući u Zadru.

25. 11. BLAGOSLOV CRKVE SV. KATARINE U NOVIGRADU I GRADILIŠTA U PALJUVU – Na blagdan sv. Katarine Aleksandrijske, mučenice, o. Nadbiskup je u Novigradu blagoslovio oltar i obnovljenu Svetičinu crkvu. Crkva je obnovljena sredstvima Općine Novigrad i Ministarstva kulture RH. Potom je u mjestu Paljuv blagoslovio zemljište predviđeno za novu crkvu.

26. 11. 65-a OBLJETNICA SMRTI DON EUGENA ŠUTRINA – O 65. obljetnici ubojstva privlačkog župnika don Eugena Šutrina, rođenog Lučanina, u župnoj crkvi sv. Stjepana, prvomučenika, u Luci na Dugom otoku, o. Nadbiskup je predvodio sv. Misu i Odrješenje kod njegove grobnice pokraj župne crkve, uz nazočnost velikog broja vjernika iz dugootočkih župa. Prije sv. Mise, pjevači iz Sali su otpjevali Večernju za pokojne na starim glagoljaškim napjevima.


3

27. 11. STRUČNI SKUP VJEROUČITELJA – O. Nadbiskup je u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ nazočio otvorenju Stručnog skupa vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije, na kojem je dr. Božo Lujić održao predavanje pod nazivom: „Suvremeni govor o Božjim zapovijedima“.

30. 11. VEČERNJA S MALONOGOMETAŠIMA – Na blagdan sv. Andrije, apostola, o. Nadbiskup je u župnoj crkvi sv. Ante, Zadar-Smiljevac, predmolio Večernju sa članovima Katoličke malonogometne lige koju vodi don Marinko Jelečević, župnik Starigrada-Paklenice, Selina i Tribnja.

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – SVETA STOLICA

5

SVETA STOLICA

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2011.

"Samo jedna obitelj"

Draga braćo i sestre, Svjetski dan selilaca i izbjeglica pruža čitavoj Crkvi mogućnost razmišljati o temi vezanoj uz sve rašireniju pojavu selilaštva i moliti da se srca otvore kršćanskom gostoprimstvu i rade na tome da u svijetu bude više pravednosti i ljubavi, tih stupova na kojima počiva istinski i trajni mir. "Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13, 34) je poziv koji nam Gospodin snažno upućuje i neprestano ponavlja: ako nas Otac poziva da budemo ljubljena djeca u njegovu ljubljenom Sinu, poziva nas također da jedni druge priznamo braćom u Kristu.

Na toj dubokoj povezanosti svih ljudi nadahnjuje se tema koju sam ove godine izabrao za naše razmišljanje a ona glasi: "Samo jedna obitelj", jedna jedincata obitelj braće i sestara u društvima koja su sve više multietnička i interkulturalna, gdje su također ljudi različitih religija potaknuti na dijalog, koji ima za cilj ostvariti ozbiljan i plodonosan suživot u poštivanju legitimnih razlika. Drugi vatikanski koncil kaže da su "svi… narodi jedna zajednica; imaju isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj (usp. Dj 17, 26); svima je jedan posljednji cilj, Bog, čija se providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na sve" (Deklaracija Nostra aetate, 1). Tako, mi "ne živimo jedni pokraj drugih slučajno; svi idemo istim putem kao ljudi pa tako i kao braća i sestre" (Poruka za Svjetski dan mira 2008., 6).

Put je isti, to jest put života, ali situacije kroz koje prolazimo na tome putu su različite: mnogi se moraju suočiti s teškim iskustvom selilaštva, u njegovim različitim inačicama: postoji tako interna ili međunarodna migracija, stalna ili povremena, ekonomska ili politička, dragovoljna ili prisilna. U nekim

slučajevima odlazak iz vlastite zemlje je potaknut raznim oblicima progona, tako da bijeg postaje nužan. Sama pojava globalizacije, tako karakteristična za naše doba, nije samo društveno-ekonomski proces, već povlači također za sobom činjenicu da je "čovječanstvo sve više međusobno povezano", nadilazeći zemljo-pisne i kulturne granice. U vezi s tim Crkva ne prestaje podsjećati da duboki smisao toga epohalnog procesa i njegov temeljni etički kriterij pruža upravo jedinstvo ljudske obitelji i njezin razvoj u dobru (usp. Benedikt XVI., enc. Caritas in veritate, 42). Svi su, dakle, dio iste obitelji, doseljenici i mjesno pučanstvo koje ih prima, i svi imaju jednako pravo koristiti prirodna dobra, koja su namijenjena svima, kao što to uči socijalni nauk Crkve. Tu imaju svoj temelj solidarnost i dijeljenje.

"U društvu koje se svakim danom sve više globalizira, zajedničko dobro i zauzimanje za njega nužno mora poprimiti dimenzije svekolike ljudske obitelji, to jest zajednice narodâ i nacijâ, gradeći tako jedinstvo i mir zemaljskoga grada i čineći ga u nekoj mjeri anticipacijom, odnosnom pralikom nebeskoga grada koji ne poznaje granica" (Benedikt XVI., enc. Caritas in veritate, 7). Iz te perspektive treba promatrati također stvarnost selilaštva. Naime, kao što je već primijetio sluga Božji Pavao VI., "pomanjkanje bratstva među ljudima i narodima" je razlog nerazvijenosti (enc. Populorum progressio, 66) i – možemo dodati – snažno utječe na pojavu selilaštva. Ljudsko bratstvo je, katkad iznenađujuće, iskustvo odnosa koji nas povezuje, duboke povezanosti s drugim, koji je različit od mene, utemeljene na jednostavnoj činjenici da smo svi ljudi. Kada se ono prihvati i odgovorno živi, tada potiče zajedništvo i dijeljenje sa svima, na



6

osobit način sa seliocima; potpomaže darivati sebe drugima, njihovu dobru, dobru svih, u lokalnoj, nacionalnoj i svjetskoj političkoj zajednici.

Sluga Božji Ivan Pavao II., u prigodi toga istog dana slavljenog 2001. istaknuo je kako "[univerzalno opće dobro] obuhvaća cijelu obitelj naroda, iznad svake nacionalističke sebičnosti. U tom se kontekstu mora promatrati pravo na iseljeništvo. Crkva ga priznaje svakom čovjeku u dvostrukom vidiku mogućnosti izlaska iz zemlje i mogućnosti ulaska u drugu zemlju u potrazi za boljim životnim uvjetima" (Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2001., 3; usp. Ivan XXIII., enc. Mater et Magistra, 30; Pavao VI., enc. Octogesima adveniens, 17). Istodobno, države imaju pravo regulirati migracijske valove i braniti vlastite granice, uvijek jamčeći poštivanje koje se duguje dostojanstvu svake osobe. Selioci, osim toga, imaju dužnost integrirati se u zemlju koja ih prima, poštujući njezine zakone i nacionalni identitet. "Izazov se dakle sastoji u povezivanju nužnosti prihvaćanja svakoga ljudskog bića, osobito ako je u potrebi, s vrednovanjem neophodnih uvjeta za dostojanstven i miran suživot mjesnog pučanstva i pridošlica" (Poruka za Svjetski dan mira 2001., 13) U tome kontekstu, prisutnost Crkve, kao Božjeg naroda koji putuje kroz povijest usred svih drugih naroda, je izvor povjerenja i nade. Crkva je, naime, "na neki način znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda" (Drugi vatikanski koncil, dogm. konst. Lumen gentium, 1); i, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga u njoj, "nije uzaludan napor oko uspostave sveopćeg bratstva" (Isto, past. konst. Gaudium et spes, 38). Sveta euharistija predstavlja, u srcu Crkve, neiscrpno vrelo zajedništva za čitavo čovječanstvo. Zahvaljujući njoj, Božji narod obuhvaća "svaki narod, i pleme, i puk, i jezik" (Otk 7, 9) ne s nekom vrstom svete moći, već s uzvišenom službom ljubavi. Naime djela ljubavi, učinjena osobito siromašnijima i slabima, je kriterij koji dokazuje autentičnost euharistijskih slavljâ (usp. Ivan Pavao II., apost. pismo Mane nobiscum Domine, 28).

U svjetlu teme "Samo jedna obitelj" treba promotriti napose situaciju u kojoj se nalaze izbjeglice i drugi selioci koji su prisilno napustili svoje domove, a koji imaju važan udio u pojavi selilaštva. U vezi tih osoba, koje su pobjegle od nasiljâ i progonâ, međunarodna je zajednica preuzela na sebe točno određene obaveze. Poštivanje njihovih prava, kao i opravdana zabrinutost za sigurnost i društvenu koheziju, potpomažu stalan i skladan suživot. I u slučaju selilaca koji su prisiljeni napustiti svoje domove solidarnost se nadahnjuje na "zalihi" ljubavi koja se rađa iz uvjerenja da smo jedna obitelj i, za vjernike katolike, udovi Kristova Mističnog Tijela: nalazimo se u situaciji da ovisimo jedni o drugima, svi smo odgovorni za našu braću i sestre u ljudstvu i, za onoga koji vjeruje, u vjeri. Kako što sam već imao priliku reći, "prihvatiti izbjeglice i pružiti im gostoprimstvo je za sve obavezna gesta ljudske solidarnosti, kako se oni ne bi osjetili izoliranima zbog nesnošljivosti i ravnodušnosti" (Opća audijencija od 20. lipnja 2007.: Insegnamenti II,1 (2007), 1158). To znači da će se onima koji su prisiljeni napustiti svoje domove i svoju zemlju pomoći da pronađu mjesto gdje će živjeti u miru i sigurnosti, gdje će raditi i preuzeti na sebe prava i obaveze koji vrijede u zemlji koja ih prima, pridonoseći općem dobru, ne zaboravljajući pritom ni vjersku dimenziju života.

Posebnu misao, također praćenu molitvu, želim uputiti na kraju stranim studentima, čiji je broj također u sve većem porastu u sklopu velike pojave selilaštva. Riječ je također o značajnoj društvenoj kategoriji u perspektivi njihova povratka - kao ljudi koji će jednoga dana obnašati odgovorne službe u zemlje - iz kojih su došli. Oni predstavljaju kulturne i ekonomske "mostove" između tih zemalja i zemalja domaćina i sve to ide upravo u pravcu oblikovanja "samo jedne obitelji". Na tome se uvjerenju mora temeljiti zauzimanje za strane studente i pozornost za njihove probleme, kao što su to ekonomska oskudica ili nevolje koje ih snalaze kada se moraju sami suočiti s društvenom i sveučilišnom sredinom, kao i teškoće uključivanja u novo društvo. U vezi s tim,


7

sviđa mi se podsjetiti da "pripadati sveučilišnoj zajednici… znači stajati na raskrižju kulturâ koje su oblikovale suvremeni svijet" (Ivan Pavao II., američkim biskupima krajevnih Crkava Chicaga, Indianapolisa i Milwaukeea u pohodu "ad limina", 30. svibnja 1998., 6; Insegnamenti XXI,1 [1998.], 1116). U školi i na sveučilištu oblikuje se kultura novih naraštajâ: o tim institucijama u velikoj mjeri ovise hoće li oni biti kadri promatrati čovječanstvo kao jednu obitelj pozvanu biti jedinstvo u različitosti.

Draga braćo i sestre, svijet selilaca je golem i raznolik. Poznaje divna i obećavajuća iskustva, kao i, nažalost, mnoga druga dramatična iskustva nedostojna čovjeka i društva koji se nazivaju uljuđenima. Za Crkvu ta stvarnost predstavlja rječiti znak našega doba, koji snažnije iznosi na vidjelo poziv

čovječanstva da tvori samo jednu obitelj i, istodobno, teškoće koje, namjesto da je ujedinjuju, dijele je i razdiru. Ne gubimo nadu i molimo zajedno Boga, Oca svih, da nam pomogne da budemo, svaki ponaosob, muškarci i žene sposobni uspostaviti bratske odnose; te da na društvenom, političkom i institucijskom planu porastu razumijevanje i poštivanje među narodima i kulturama. S tim željama, zazivajući zagovor Presvete Marije, Zvijezde mora, zazivam od srca apostolski blagoslov na sve, a na osobit način na selioce i izbjeglice kao i na sve one koji djeluju na tome važnom području. Iz Castel Gandolfa, 27. rujna 2010.

Papa Benedikt XVI.

Brončani reljef „Regula sv. Benedikta“, Samostan sv. Marije, Zadar

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – H B K

8

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

PAPA ĆE POHODITI HRVATSKU 4. i 5. lipnja 2010.

Povodom određivanja datuma pohoda Svetoga oca Hrvatskoj Tiskovni ured Hrvatske biskupske konferencije danas je priopćio: Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije, u ime svih hrvatskih biskupa, u dogovoru s Predsjednikom i Vladom Republike Hrvatske, ima čast i radost priopćiti da je sveti otac Benedikt XVI. radosno prihvatio poziv i doći će u pastirski pohod Hrvatskoj, u subotu 4. i nedjelju 5. lipnja 2011. godine.

Sveti otac Benedikt XVI. boravit će u Zagrebu povodom Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji i tom prigodom pomolit će se na grobu blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

Nacionalni susret katoličkih obitelji i Papin pohod bit će pod motom „Zajedno u Kristu". Program pohoda će biti objavljen naknadno.

Priopćenje Tiskovnog ureda HBK

ORGANIZACIJSKI ODBOR HBK ZA PRIPREMU I PRAĆENJE SVETOG OCA BENEDIKTA XVI. HRVATSKOJ

Stalno vijeće HBK imenovalo je danas, 16. studenoga, organizacijski odbor HBK za pripremu i praćenje pohoda svetog oca Benedikta XVI. Hrvatskoj. Za glavnog koordinatora odbora imenovan je generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, za pripremu i organizaciju liturgije imenovan je predstojnik Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral HBK fra dr. Ante Crnčević, za protokol će biti zadužen zamjenik generalnog tajnika HBK vlč. Fabijan Svalina, te za medije predstojnik Tiskovnog ureda HBK gosp. Zvonimir Ancić.

Zagrebačka Nadbiskupija, u kojoj će se odviti Papin pohod, imenovat će Nadbiskupijski odbor.

„Zajedno u Kristu!"


9

Odbor HBK za pastoral pomoraca

PORUKA POMORCIMA I RIBARIMA UZ BLAGDAN SV. NIKOLE 2010.

Poštovani štovatelji sv. Nikole, dragi naši pomorci i ribari!

Obraćam vam se i ove godine o blagdanu sv. Nikole, vašeg velikog Zaštitnika, blagdanu što ćete ga neki moći radosno slaviti sa svojim dragima ovdje u domovini, drugi pak negdje na pučini oceana ili u dalekim lukama svijeta. Bit ćemo ipak, svi mi Svečevi štovatelji, tog dana na osobit način duhovno povezani – osobito u molitvama i slavljima – misleći na sve naše "ljude od mora", koji "i u dobru i u zlu" ustraju u svom poslu, zarađujući tako za sebe i svoje obitelji taj "kruh sa sedam kora".

Ove godine uz blagdan sv. Nikole rado mislimo na jubilej 90. obljetnice postojanja i djelovanja (1920 – 2010) "Apostolata mora", organizirane konkretne službe Katoličke Crkve diljem svijeta koja promiče – osobito u većim lukama – pastoralnu i drugu skrb za pomorce. Svećenici "lučki kapelani", zajedno sa svojim suradnicima u Apostolatu mora, susreću se s pomorcima, ribarima i drugima koji tu rade i od mora žive. Susreću se u crkvama, na hodočašćima, u obiteljima, na stručnim skupovima… a najdraži su susreti upravo na brodovima u lukama gdje se pomorcu, često ranjivom, umornom, iskorištavanom i zaboravljenom, pruža pažnja i ohrabrenje, a može se možda tihim načinom pridonijeti također da se poboljša i sam odnos prema pomorcima. U tom smislu vrlo je rječito svjedočanstvo jednog našeg pomorca za posjeta svećenika brodu: "Hvala vam što ste me pažljivo slušali i što za vrijeme razgovora niste gledali na sat."

Sveti Nikola, čiji blagdan slavimo, ostao je živ u memoriji kršćana sve do danas upravo stoga jer je u svakom potrebniku s kojim se je susretao, vidio nadasve – čovjeka. A znamo kako je to u svakom vremenu i prostoru (je li na osobit način baš u pomorskom svijetu?) važno, vidjeti u nekome ne tek zaposlenika, radnu snagu, broj… nego - čovjeka. Sveti Nikola bio je nadasve čovjek srca. Smijemo željeti i apelirati, osobito na najodgovornije, da se na svakog pomorca i ribara gleda također srcem, da se u njemu ponajprije vidi čovjeka. Sigurno to znači da pomorci i ribari i sami jedni na druge tako gledaju i međusobno se tako odnose. Težina, napori i jednoličnost posla mogu ljude nekad učiniti da postanu nalik stroju… Kako je za dušu upravo ozdravljujuće kad doživimo da nas netko znade pogledati okom čovjeka i prijatelja, okom srca! Doista, uvijek će svijetu biti najviše potrebni ljudi koji će imati srca za druge, koji će u svakoj prigodi poput sv. Nikole u svima oko sebe znati vidjeti čovjeka, bližnjega, po evanđelju upravo – brata!

Dragi pomorci, vi plovite morima svijeta, izloženi danonoćno velikim opasnostima, da biste osigurali sebi i svojim obiteljima dostojan život. Radite često u vrlo lošim uvjetima, ne uvijek i dostojno plaćeni za svoj rad, upućeni na same sebe, daleko od svojih najdražih. Često okruženi nepoznatim osobama, s različitih kontinenata, naroda rasa i vjera. Ipak baš u toj različitosti možete doživjeti kako smo svi djeca Božja. Kad vas bura i oluja tuče, daleko na pučini usred bezdana, svi ste u istoj opasnosti. Vjerojatno se svatko na svoj način utječe Bogu za pomoć. Mi se kao vjernici katolici Bogu obraćamo najviše preko našeg moćnog Zaštitnika sv. Nikole.

Dragi pomorci, neka vas sv. Nikola prati i čuva na svim vašim putovanjima te vas uvijek sretno dovede vašim obiteljima, prijateljima i dragom kraju!

† Ivan Milovan, biskup porečko-pulski,

predsjednik Odbora HBK za pastoral pomoraca


10

Hrvatski Caritas

POSLANICA ZA NEDJELJU CARITASA - 12. prosinca 2010.

Obitelj treba biti prva škola ljubavi, vjere i života

Draga braćo i sestre!

Treća je nedjelja došašća – radosna u liturgiji Crkve, a u našoj domovini i nedjelja Caritasa. Na pola smo puta do slavlja rođenja djeteta Spasitelja, a danas na poseban način mislimo i na potrebite u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, u Domovini, u svijetu. Sredstva prikupljena danas usmjerit ćemo u sve vrste potreba socijalno ugroženih pojedinaca i obitelji, kojima na osobit način pomažu župni, biskupijski i nacionalni Caritas.

Iščekujući rođenje Isusovo, a u pastoralnoj godini koju smo mi biskupi posvetili temi obitelji, pripravljajući svoje srce za njegov dolazak, cijelim svojim bićem, osjećamo uzbuđenje, nemir, tjeskobu i zabrinutost. Svatko na svoj način osjeća krizu. Kriza u gospodarstvu, kriza vrednota, u međuljudskim odnosima, u obitelji. Konzumerizam, koji se na poseban način osjeća u adventu, i individualizam, sve se više uvlače i sve pore društvenog života, a na osobit način putem raznih medija u obiteljski život. Tako mediji, koji nam pružaju gotovo neograničene mogućnosti informiranja, obrazovanja, pa čak i društvenog rasta, često nameću sadržaje moralno dvojbenih obrazaca ponašanja i življenja. Pred nama su izazovi prihvaćanja roditeljstva, odgoja za kršćanske vrijednosti, društveno odgovorna djelovanja u svijetu te života u molitvi – sve to u krugu naše vlastite obitelji i Crkve. Nadahnuti riječima iz današnjeg čitanja „Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se!..' " (Iz 35, 4), sjetimo se toga, mislimo na to svakoga dana; Isus dolazi osposobiti čovjeka za vjernu i strpljivu ljubav, za praštanje i pomirenje, da ojača naša srca i duše. Isus dolazi ozdraviti čovjeka u srži njegova srca: da ljubi i da bude ljubljen.

U takvom, možda pomalo i turobnom, razmišljanju posebno nas je obradovala vijest o dolasku Svetog Oca u našu Domovinu iduće godine na proslavu dana obitelji. Dolazi sve nas ohrabriti i na poseban način blagosloviti obitelji.

Obitelj treba biti prva škola ljubavi, vjere i života; učenje prihvaćanja, praštanja i poštivanja drugih. Kako će dijete odrasti u osobu koja zna voljeti i živjeti u obitelji ako to ne doživi u vlastitoj obitelji? Djeca usvajaju u svoj život najviše ono što doživljavaju, a tek onda ono što čuju, što im se govori. A što doživljavaju uz nas odrasle danas, uz svoje obitelji danas? Ovo pitanje zahtijeva odgovor svakoga od nas. Premalo je vremena za smirenost, opuštenost, toplinu, ljubav obiteljskog doma. Roditelji su često u velikom sukobu i rascjepu između potreba svog posla, potreba svog djeteta, te osobnih potreba. Poslodavci traže sve dulji rad, koji je teško odbiti ako želimo imati osigurana sredstva za život. Na kraju dana ili negdje usput, premoreni očevi i majke, 'odrađuju' i obveze koje imaju prema svojoj djeci, nerijetko ih viđajući tek prije spavanja. Nema više vremena, a čini se niti strpljenja, za odgoj kakav bismo željeli. Evo prostora za karitativno djelovanje poslodavaca i svih koji sudjeluju u odgoju mladih, od kojih očekujemo bolju i sretniju budućnost.

Kako se ne zamisliti i ne zapitati o onome što činimo pred uzorom Svete Obitelji, primjera roditeljske žrtve? Sveta Obitelj podnijela je sve kušnje života jer je bila čvrsta, povezana, te nikada nije gubila nadu, ljubav, povjerenje u Božji plan za njih. Možemo biti umorni od životnih bujica, ali nemamo pravo predati se! Kao katolici, po krštenju smo uronjeni u život Crkve, a naše je pravo i obveza djelovanje u svijetu. Imamo dužnost da se zalažemo za vrijednosti obitelji, i to kršćanske obitelji, koju čine muškarac i žena, bračni drugovi, i njihova djeca. Naša je obveza da dignemo glas protiv zlostavljanja i zanemarivanja prava slabijih – poglavito djece, žena i starijih osoba. Prirodno pravo roditelja je da sami odgajaju svoju djecu, a ne da to čine neki mediji, često iskrivljujući sliku o čovjeku, njegovu dostojanstvu i pozivu. Naša je dužnost da budemo aktivni članovi građanskog društva i da



11

promičemo vrednote kojima nas uči vjera, naše je pravo da zahtijevamo uvođenje vrijednosnih elemenata u sustav obrazovanja naše djece.

Neka nam izazov svjedočenja vjere djelima prema onima koji su u potrebi bude potaknut riječima iz poslanice Efežanima 5,1-2: „Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas"!

Neka Marija, kraljica obitelji, zagovara sve naše obitelji da u njima vlada roditeljska ljubav prema životu, da u njima raste vjera u Božju pomoć i blagoslov pri odgoju novih naraštaja.

+ Josip Mrzljak

biskup varaždinski predsjednik Hrvatskog Caritasa

Sveti Krševan, zaštitnik grada Zadra

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – ZADARSKA NADBISKUPIJA

12

ZADARSKA NADBISKUPIJA

MJESEČNA REKOLEKCIJA REDOVNICA Nadbiskupsko sjemenište „Zmajević“, 17. studenoga 2010.

Nadbiskupova homilija na euharistijskom slavlju (Čitanja: Otk 4, 1-11; Lk 19, 11-28)

1. Toliko puta čujemo za nekoga da je veoma talentiran, da za nešto ima talenta, da je sposoban i nadaren. „Ima lijepe sposobnosti, brzo uči i napreduje“, tako već svoju djecu procjenjuju roditelji. Netko je sklon umjetnosti, glazbi, književnosti, netko praktičnim predmetima, različitim obrtima. A da se nadarenost razvije i ostvari, traži se dug i ustrajan rad, napor i nastojanje. A što je to uopće talent? Talent (talanton) je kod starih Grka bila najveća novčana jedinica. Jedan talent bio je vrijedan otprilike oko 30 kilograma srebra. Isus u evanđelju priča o talentima, o bogatom gospodaru koji prije nego će otići na put, povjerava svoje veliko bogatstvo svojim slugama da s njime rade i nešto zarade. Riječ je o ogromnom bogatstvu, ogromnoj vrijednosti. Gospodar otputova, a oni ostadoše s povjerenim blagom razmišljajući što s talentima učiniti.

Ovom prispodobom o talentima Isus nije htio držati neku lekciju iz bankarstva, niti učenike poučavati o najboljim investicijama, o 'stranim ulaganjima', o privatizaciji i drugim suvremenim bankarskim i gospodarskim pojmovima. Ovdje nije riječ o novcu, nego o nečemu puno vrjednijem: o čovjeku, o njegovu životu, o smislu njegova života. Time im je dao do znanja koliko je vrijedno blago što su ga primili od Gospodina, te kako se s tim darom treba ophoditi. To je rekao njima, ali govori i nama danas. Među najvećim i najvrijedinijim talentima jest život. Bog nam ga je dao besplatno i nezasluženo. Ali, to je talent s kojim valja surađivati, oplemeniti ga i nešto ostvariti. To pak iziskuje napor i volju da se nešto učini. Ne mogu svi biti veliki umjetnici, glazbenici, pjevači, književnici. Ali, svi moraju biti ljudi. Presudno je s talentom

raditi. Gospodar ne trpi lijenost i nesuradnju. Toliko puta Evanđelje naglašava baš to: „činiti“, „vršiti“. Svoju priču o milosrdnom Samarijancu Isus završava riječima: 'Idi pa i ti čini tako!'. Na drugom mjestu: 'Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!' I sam Isus je 'prošao zemljom čineći dobro' (Dj 10,38). Svatko ima svoje talente i ima s njima raditi. Koliko je samo zakopanih talenata, jer se s njima nije radilo.

Imaš li sestro talenata kojima te Bog obdario u redovničkom pozivu, onda služi Bogu i ljudima oduševljeno i radosno, svim srcem. Nije važno jesi li orguljašica, katehistica, kuharica, bolničarka, nastavnica ili samostanska vratarica. Bitno je kako se neki posao čini, a ne koji se radi. Ne zakopavaj svoga talenta čekajući nešto veće, lakše, uglednije. Jednako je i s talentom radnika, umjetnika, političara, sportaša…: u svakom se pozivu i zanimanju može i mora „činiti“, ostvarivati, čestito svoje dužnosti vršiti. Tek tako jedan talent donosi drugi, tek onda smo dobri i vjerni sluge i smijemo se nadati da ćemo ući u radost Gospodara svoga.

2. Uz prispodobu o talentima čuli smo i jedan odlomak iz knjige Otkrivenja. Što je to zapravo Otkrivenje? To nije horoskop povijesti ili knjiga nuklearne apokalipse; a niti biblijski Nostradamus, kako knjigu čitaju razne sljedbe od milenarista i spiritualističkih pokreta, do novijih sljedba mormona, adventista, Jehovinih svjedoka... Knjiga Otkrivenja duboko je ukorijenjena u sadašnjost. U njoj su opisane tjeskobe, krize vjere i napasti prvih kršćanskih zajednica. U središtu knjige Otkrivenja je Krist, kao Jaganjac koji je otkupio svijet i vodi do pobjede. I dok židovske apokalipse


13

navješćuju skori odlučni Božji zahvat, Ivanova (kršćanska) govori o ostvarenom Božjem zahvatu u Kristovom vazmenom otajstvu.

Knjiga je konkretna i snažna kateheza, koja objavljuje Isusa Krista kao smisao Svetog pisma i povijesti čovječanstva. On je jedini koji je kadar ispuniti želje i čežnje čovjeka. To je knjiga koja pokazuje hod Crkve u vremenu, posebice u vremenima kušnje i progona. Ona je trajno u iščekivanju slave novog Jeruzalema, dovršenju saveza i dolaska Krista u slavi. Knjiga je poruka nade, ustrajnosti i vjernosti Kristu, pro-gonima usprkos.

Otkrivenje je knjiga »dovršenja«. Bog dovršava svoje djelo spasenja u kršćanskoj

stvarnosti. Ona je konkretna, povijesna i proročka objava Isusa Krista koja se ostvaruje u Crkvi i u povijesti čovječanstva. Crkva, Božje kraljevstvo, u neprestanom je sukobu s kraljevstvom Zmaja, koji često naizvana pobjeđuje, ali konačno biva pobijeđen, i dovršava se djelo spasenja. Gospodin po Ivanu poručuje: »Vrijeme je blizu!« »Dolazim ubrzo!« I dodaje: »Blago onomu koji čuva riječi proroštva ove knjige!» (22, 7). Čuvati znači o njima razmatrati i živjeti. A to znači spremno i radosno s ljubavlju čekati dolazak Gospodnji, da nas nađe i budne i spremne, te u život provesti zaziv kojim Ivan završava svoje Otkrivenje: 'Dođi, Gospodine Isuse!' (22, 20)

Nadbiskupova riječ redovnicama Dvorana Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“, 17. studenoga 2010.

Nešto o posvećenom životu

1. Ovim kratkim priopćenjem htio bih zahvaliti skupa s Vama, dragi redovnici i redovnice, na Božjem daru posvećenog života. Redovništvo je usko povezano s poviješću Europe. Ono je odigralo odlučujuću ulogu u oblikovanju ovog našeg kontinenta preko kulture, običaja, školstva i odgoja. Bilo bi zanimljivo prelistati stranicama povijesti i iščitavati razloge i pojavak pojedinih redovničkih zajednica. Otkrili bismo tako da je redovništvo većim dijelom bilo pokazateljem promjenljivih vremena i smjerokazom u nova stoljeća.

Pojava sv. Benedikta s klasičnim "ora et labora" bila je poput socijalnog stabilizatora u doba velikih seoba naroda. Njegova monaška tradicija utisnula je svoj pečat na rano srednjovjekovno agrarno društvo. Prosjački pokret sv. Franje i sv. Dominika poprima svoj unutarnji i vanjski oblik s nastankom gradova i urbanog civilizacijskog života u kasnom Srednjem vijeku pri izlasku iz feudalizma. Družba sv. Ignacija iz Loyole dobiva svoj povijesni profil početkom modernog vijeka u duhovnom srazu s izazovom reformacije i misijskih krajeva. 19. stoljeće obilježeno je osnivanjem mnogih ženskih grana

apostolskog obilježja s ciljem ublažavanja vjerskih i socijalnih problema koje je sa sobom donijela industrijalizacija.

U ovom sadašnjem vremenu u kojem se nalazi Europa proživljavamo neku vrstu "izgona duhovnih evanđeoskih vrednota". Živi se kao da Boga nema, a za duhovne stvarnosti nema "interesa na tržištu". Čini nam se da se sada pojavljuju novi aeropazi gdje bi redovnici trebali biti "kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta", te svjedočiti poput sv. Pavla na Aeropagu u Ateni. Ti "novi aeropazi" su npr. sveučilišta, škole, istraživalački centri, novinske kuće, krugoval, dalekovidnica i mnoge druge kulturne institucije.

2. Istina, često izgleda kao da je Europa umorna, da su redovnici zbunjeni, da kršćanstvo ništa novog ne nudi. Onima koji su držali da je kršćanstvo "zastarjelo", umorno i na isteku snaga G. Bernanos je nekoć uzviknuo: "Evanđelje je mlado, samo vi ste stari!" Redovita Sinoda biskupa o posvećenom životu, na kojoj sam imao čast sudjelovati u ime naše BK, izrazila je vjeru i nadu u preobražavajuću snagu i vitalnost posvećenog života.


14

Posvećeni život je sastavni dio Crkve i njezinog poslanja u svijetu. On je nužno vezan uz njezinu povijest. Zato, dok je Crkve, bit će i posvećenog života, jer Crkva je sveta. Brojnost i raznolika orijentiranost pojedinih redova očituje se:

- od tišine samostanskih ćelija do aktivnog apostolskog uranjanja u napučenim četvrtima velikih gradova;

- od razmatranja i kontemplacije do apostolata i akcije;

- od povlačenja iz svijeta do stvaralačkih nastupa u obavijesnim sredstvima;

- od monaške stabilnosti do misionarske pokretljivosti i mobilnosti.

Da bi se danas ostvarila vitalnost posvećenog života, kao i nova evan-gelizacija, potrebna je prema posino-dalnom dokumentu "Vita consecrata" četverostruka vjernost:

1. Vjernost Kristu i Evanđelju 2. Vjernost Crkvi i njezinom misijskom poslanju 3. Vjernost idealima posvećenog života i karizmi osnivača 4. Vjernost čovjeku svog vremena

Svjesni svega toga, sinodalni su oci svoju poruku svijetu, redovnicima i ljudima dobre volje obilježili radošću zbog činjenice postojanja posvećenog života. "Posvećeni život u tijeku cijele crkvene povijesti bio je živa prisutnost djelovanja Duha Božjega, povlašteni prostor ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao svjedočanstvo božanskog nauma da od čovječanstva učini veliku obitelj djece Božje". Taj isti Duh, zaključuju svoju poruku biskupi, "neće prestati upravljati svoju Crkvu novim i drevnim oblicima neiscrpne svetosti".

Koja su očekivanja od redovnika danas? Što može očekivati od njih Crkva u Hrvata u ovo naše izazovno vrijeme? Provido-nosno je da se u ovo znakovito vrijeme pravog "veleprevrata" Crkva prije šesnaest godine sabrala s četiri strane vjetra da razmotri ulogu posvećenog života. Poznato je, naime, da su Bogu posvećene osobe kao

i pojedini redovi u povijesti Crkve često odigrali ulogu putokaza. Bili su "kritička svijest i savjest" svojih suvremenika. Oni su znali u ime Isusovog siromaštva i osobnog opredjeljenja za prezrene i napuštene optuživati bogataše i "uznemirivati knezove očekivanjem parusije". Nisu se bojali kritizirati život kršćana kad je on počivao "na očijukanju s državnom moći". Bili su svjesni da se u ime Isusovo ne mogu ni s kim praviti kompromisi.

3. Kad sam bio na jednom skupu redovnika u Dubrovniku predavač je u svom izlaganju postavio znakovito pitanje: 'Znaju li redovnici sanjati budućnost'? U kontekstu toga pitanja spomenuo bih kako su neki sinodalni oci govorili o redovnicima kao o 'svojevrsnim sanjarima' (biskup kapucin Egger) i 'nepopravljivim optimistima' (pokojni general salezijanaca Vigano). Pogledamo li stvarnosti u oči, suočit ćemo se s činjenicom koje iznenađuje i boli. U 'kršćanskom okruženju' sve je manje optimizma, a sve više depresije, apatičnosti, bezvoljnosti. Nedostaju 'sanjari i optimisti'.

Očekivati je da će i sada u ovom povijesnom kairosu Duh Božji "zgrabiti" pojedince u svom narodu kako bi i u ovom izazovnom vremenu "ludovanja" i "previranja" mogli stati uz program Isusovog "Govora na gori" i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima modernog svijeta. Budući da je Crkva, kao Mistično Tijelo u jedinstvu i raznolikosti, sazdana na sakramentima, službama i karizmama, očekivati je da Bogu posvećene osobe prepoznaju to "crkveno trojstvo u njezinom jedinstvu".

Znakovito je da je prvi Dan Bogu posvećenih osoba proslavljen u jubilarnoj godini 1997., koja je bila posvećena Isusu Kristu, sakramentu krštenja i krjeposti vjere. Neka vam sveta Stošija i drugi zadarski zaštitnici, kao i utemeljitelji Vaših redova, poštovane časne sestre, isprose milost da živite radikalno svoje krštenje. Hrvatska, koja je u ratu bila opljačkana i razorena, te još uvijek liječi svoje rane, treba odvažnih graditelja i obnovitelja. Treba ustrajnih molitelja koji će prositi blagoslov i sreću ovom narodu. Treba


15

tješitelja i liječnika duša koji će dobrotom i ljubavlju liječiti nanesene rane.

Neka vas nadahnjuju divni uzori vaših utemeljitelja koji su pred svetohraništem i pod Isusovim križem otkrivali kako biti brižljivi i dobri prema ljudima, posebice prema malenima, siromašnima i potrebnima. Iskrenom dobrotom i majčinskim srcem ne prestajte tražiti Isusa na poprištima ljudskog jada. I neka im ne dodija činiti dobro. S pjesmom na usnama

i s radošću punim srcem zahvaljujte i kličite: 'Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo'! I budite vjerne Kristu i Evanđelju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju, kao i idealima posvećenog života i karizmi svoga osnivača. Bog vas blagoslovio.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

DAN SJEĆANJA

Škabrnja, 18. studenoga 2010.

Nadbiskupova homilija na euharistijskom slavlju

(Čitanja: Dj 28, 11-16; 30-31; Mt 14, 23-33)

1. Mjesec listopada i studeni 1991. ne možemo i ne smijemo zaboraviti. To su dani teških stradanja diljem Hrvatske. Žitelji Zadra, Škabrnje i drugih mjesta ove nadbiskupije strepili su u tami skloništa i podruma, prisiljeni na oprezni hod od portuna do portuna. Jer, nije se znalo odakle će granata grunuti: iz zraka, s mora, iz vojarne Zemunika ili sa Šepurine. Tko pročita kroniku iz toga vremena od prije 19 godina, vidjet će kako je strašno bilo razaranje i kuća i spomenika dok su granate padale na Bokanjac, Bibinje, Ploče, Dračevac, na Paški most, Crno i Gaženicu, Zemunik i Briševo, Poličnik i Sukošan, Galovac, Škabrnju, Murvicu i Posedarje, Starigrad, Pridragu i Nadin. Dežura se i sluša radijsko izvješća, diskutira se i moli. Skloništa su postala male kapele gdje se krunicom vapije Gospi, a i zapjeva koja pobožna ili rodoljubna. Svi smo u molitvi i trpljenju bili skupa s Marijom majkom Isusovom i našim zadarskim zaštitnicima koji nam ulijevali zraku nade i svjetlost. Kako bi se izdržalo i obranilo grad do udara Oluje i sunca slobode. Toga se, evo, danas sjećamo s pijetetom i zahvalnošću.

Naša stradanja, žrtve i boli donosimo ovdje na oltar gdje se prinosi žrtva Novoga zavjeta. A sveta misa koju slavimo najviši je žrtveni dar zahvalnosti. Ona ima svoj uhodani protokol. Započinje znakom Oca i Sina i Duha Svetoga, pokajničkim činom i zbornom molitvom kojom Bogu upravljamo naše želje i zahvale. Mi dakle Bogu govorimo, a on sluša. Nakon toga Bog govori nama po tekstovima Sv. Pisma, a mi pozorno slušamo.

2. Liturgijski kalendar danas predviđa spomendan posvete bazilika sv. Petra i Pavla. Ovaj nas spomendan vodi u duhu do Vječnoga grada gdje su poginuli apostolski prvaci, a nad njihovim grobovima nikle veličanstvene bazilike, na Vatikanskom brežuljku i na Via Appia izvan zidina. Matej donosi zgodu o lađi u kojoj su bili apostoli na Tiberijadskom jezeru koju valovi nemilosrdno šibaju. Apostoli su u strahu kako doći do obale. A onda o četvrtoj noćnoj straži, a to bi bilo oko tri po ponoći, Isus se po valovima primiče i veli im: Ja sam, ne bojte se! Apostoli sumnjaju iako ga prepoznaju. Zbog toga Petar veli: 'Ako si ti Gospodine, zapovjedi mi da


16

dođem k tebi po vodi'. I poče hodati po valovima. Ali, zbog vjetra koji je sve više puhao, poboja se, posumnja i počne tonuti. A kad mu je voda stigla do grla, zavapi 'Gospodine, spasi me!' U velikim neprilikama obično velimo: 'Voda mi je došla do grla!' Time zapravo kažemo kako su poteškoće tolike da nam prijeti opasnost od gušenja. Voda je simbol neukrotive snage pa se čovjek pred njezinim opasnostima osjeća ugroženim. Zato pomorcima uvijek želimo 'mirno more'. U tom kontekstu lako je razumjeti i strah koji su proživljavali Petar i apostoli na Genezaretskom jezeru.

Istina, čovjek često misli na Boga samo kad se dogodi nešto što ga izlaže opasnostima života: morski valovi, oluja i grmljavina, potresi i ratovi. To su, međutim, oblici poganskog vjerovanja jer su rezultat straha. Kršćanstvo nije religija straha, nego slobode i ljubavi, nade i povjerenja. Zato nije dobro govoriti djeci kad grmi ili nevrijeme vlada da se 'dragi Bog ljuti'. Ili pak potres i druge elementarne nepogode tumačiti kao 'Božju kaznu'. Jer, kršćanski Bog nije Bog straha, niti Bog osvete. Ne, on je Bog dobrote, blagosti i ljubavi. Petar, koji je iskreno volio Isusa, prošao je tu školu vjere. U njoj je rastao i sazrijevao, pa je od sumnjivca postao stijena na kojoj je Gospodin sagradio Crkvu svoju. Na kraju nije dopustio da ga ikakav strah rastavi od Krista. Neustrašivo je podnio i mučeničku smrt na Vatikanskom brežuljku gdje je sagrađena veličanstvena bazilika koje spomen danas obilježavamo. Petar je slika svih nas. Kad smo u nevolji, lako se pokolebamo. Dolaze i na nas različiti udarci života kao i ona oluja na apostole na Genezaretskom jezeru. Iako Isusa ne možemo sresti, kao Petar na valovima našega života, ipak u vjeri znamo da je on tu, kraj nas; u našoj blizini. To nas tješi i snagu nam daje.

3. Pripovijeda se kako je neki Josip Harrus 14. kolovoza 1958. u zračnoj luci u New Yorku čekao zrakoplov iz Amsterdama. S buketom ruža je došao pred majku koja je putovala s drugih 99 putnika. Pogledava na sat, ali zrakoplova nema. Nitko i ne sluti kako zapravo i ne će dočekati svoje jer zrakoplov se srušio blizu Irske. Nitko od putnik nije preživio. Josipa je strašno pogodila vijest. Ali, nije pao u očaj. Nije izgubio pouzdanje u Boga. Vraćajući se kući, svratio je u obližnju crkvu pomoliti se za svoju poginulu majku. A buket ruža, koji joj je bio namijenio, položio je pred kip nebeske majke Marije. Nakon molitve otišao je utješen. Ni u najtežem trenutku nije dopustio da ga svlada očaj, nego je i kroz tu oluju života prošao s vjerom u Boga koji svoje ne zaboravlja.

Maloprije smo čitali odlomak iz Matejevog evanđelja u kojem Isus nakon čudesnog umnoženja kruha, prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko. Nije li to slika onoga, što u nama treba izvesti euharistija? Ona nas čuva ovdje i vodi prijeko, u onostranost, s onu stranu prostora i vremena. A lađa? To je Crkva Božja na uzburkanom moru povijesti! Kad lađa na moru bijaše šibana valovima... dođe on k njima hodeći po moru. On svojih ne ostavlja. Prati ih izbliza. Ljudima je bliži od njih samih, rekao bi sv. Augustin. Ne gubimo se, dakle, na vjetrometini bespuća; nego krenimo njemu u susret! Tko ima snažnu vjeru, kadar je sve pobijediti: i morske valove očaja i tuge, kao i napasti zavođenja i grijeha. Jer, zna da je Božja ruka uz njega, kao što je i Isusova bila uz Petra. Zna da se bez te ruke tone, a s njom nadvladavaju svi valovi i oluje života.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski


17

SVETKOVINA KRISTA KRALJA

Đakonsko ređenje u katedrali sv. Stošije 21. studenog 2010. u 11 sati

Nadbiskupova homilija

1. Drago mi je što na svetkovinu Krista Kralja u ovoj našoj prvostolnici mogu pozdraviti vas, dragi kandidati za đakonsko ređenje: Slavko, Rolande, Darko i Tomislave. Vi ste razlog ovomu veselju. Vaša molba, ispovijed vjere kao i Izjava pod prisegom da bez ikakve prisile i straha, svjesno i slobodno želite primiti sveti red đakonata, te da su vam poznata prava, dužnosti i poteškoće što iz toga proistječu. Izjavili ste također da shvaćate što je celibat i da ćete tu crkvenu disciplinu do kraja života čuvati nepovrijeđenom. Potpisali ste također i obvezu bezuvjetne poslušnosti zakonitoj crkvenoj vlasti. Sve to ste prekjučer izjavili i obećali uz prisegu da vam Bog pomogne i sveto Evanđelje koje ste svojom rukom dotakli. A maloprije na proziv vašega imena, čuli smo vas kako glasno izjavljujete: 'Evo me!'. Nisam mogao ne odgovoriti na vaše zamolbe koje ste mi dostavili. U tom vidu i ja ponavljam riječi: Evo me! Evo me, Gospodine, da izvršim ono za što me Crkva ovlastila.

Naši kandidati za đakonat imaju i svoje prezime, roditelje i župu krštenja. Sa Slavkom su danas ovdje majka Dragica i otac Radoslav Ivoš s kćerkom Sandom. Tu je uz Rolanda i njegova majka Mara i otac Ivo s djecom Rovenom i Denisom. Svoga Darka dopratili su njegovi roditelji Mirjana i Branko Marušić sa sinovima Ivanom i Vicom. Svoga sina Tomislava dopratili su Mila i Ivan Planinić s djecom Damirom, Ivanom i Anamarijom. Tu su još i njihovi župnici, rektor i duhovnik iz bogoslovije, kolege, druga rodbina i prijatelji. Sve vas od srca pozdravljam.

2. Ređenje nas uvodi u otajstvo Božjeg plana s ljudima. Ono nas podsjeća na

Isusove riječi: "Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i odredih da idete i rod donosite". Stoga se Crkva u posvetnoj molitvi ređenja obraća Bogu "davaocu časti, djelitelju redova i rasporeditelju službi" neka milostivo pogleda na sluge svoje koji će se posvetiti za službu đakona i neka ih "darom svoje milosti ojača za vjerno vršenje službe". Obred ređenja pruža prigodu razmišljati o otajstvu Božjeg plana s ljudima.

Ovo ređenje odvija se uz svetkovinu Krista Kralja kojeg Crkva slavi koncem studenoga. Što to znači kad kažemo Isus je naš kralj, i kakvo je njegovo kraljevstvo? U povijesti Izraela čitamo kako su kraljevi bili uvođeni u službu svečanim pomazivanjem, a to je značilo kako su posvećeni u Božje ime upravljati izabranim narodom. U kršćanskoj tradiciji kraljevi su bili krunjeni vjerskim obredom, pa je blagoslovom krune bila blagoslovljena njihova služba za opće dobro naroda. Smisao kraljevske vlasti lijepo je opisan u zavjernici hrvatskog kralja Dimitrija Zvonimira kojega je krunio papinski legat Gebizon godine 1076. u crkvi sv. Petra u Solinu. U toj zavjernici piše: «Ja, Dimitrije, koji se zovem i Zvonimir, obvezujem se da ću krojiti pravdu..., štititi siromahe, udovice i siročad, odrediti zakonito vjenčanje prstenovanjem i svećeničkim blagoslovom, a sklopljenu (ženidbu) neću dopustiti da se razriješi. Protivit ću se prodavanju ljudi, te ću Božjom voljom biti pravedan u svemu ..» (Juraj Kocijanić: Pape i hrvatski narod, Zagreb 1998., str. 261). Kraljevska se, dakle, vlast obavljala sa sviješću odgovor-nosti pred Bogom, a kraljevi su imali biti pravedni zaštitnici onih koji su bili


18

ugroženi. Isticalo se kako će i oni Bogu polagati račun o tomu kako su upravljali povjerenim kraljevstvom.

3. Za koji trenutak pribivat ćemo otajstvenom događaju ređenja. U molitvenom obredu čut ćemo kako je to osobiti Božji dar što za vršenje "svete službe vojuju službenici raspoređeni u tri stupnja". Dar je Božje Providnosti što su bogoslovi Slavko, Roland, Darko i Tomislav snagom Duha Svetoga svjesno, slobodno i odlučno izrekli maloprije svoj: "Evo me!" Duh Sveti je to milosno počelo i nevidljiva snaga koja Crkvu vodi već dvije tisuće godina. A tajna đakonskog ređenja odvija se njegovom snagom.

Ređenje je protkano određenim gestama i znakovima. Tu je najprije poziv i odgovor, zatim predavanje duhovnih ovlasti, te molitva Crkve i obećanja sa strane kandidata. Gledom na poziv znamo kako on dolazi s Božje strane: Dođi i slijedi me. Poziv je stoga dar neba. Nezaslužena milost. “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh. Ne boj se, ja sam s tobom“ (Jer 1: 5, 9). A nakon poziva 'Neka pristupi' i izgovorenog imena, čuje se odaziv onoga koji se osjeća pozvanim. Poziv je, dakle, osobna stvar pojedinca i ne može se dogoditi po delegaciji. Po imenu sam te pozvao, ti si moj. Poziv je uz to i potpun i trajan. Tvoj sam, Gospodine, cijelim svojim bićem. I kad radim, i kad spavam; i kad hodam i kad se molim. Potpuno i trajno, "in aeternum secundum ordinem Melchisekek". I nema privatnog i javnog, ili povremenog služenja. Stoga se i pita kandidata prije nego primi ređenje, 'hoće li se trajno posvetiti službi i čuvati beženstvo kao znak predanja Kristu, a đakonsku službu vršiti ponizno usklađujući svoj život s primjerom Krista Gospodina!

4. U predanju duhovnih ovlasti kod ređenja kandidat postaje "prijenosnikom Božanskog djelovanja" i službenim moliteljem u ime Crkve. Zato on nije više privatna osoba. On je

u službi. Crkva se služi njegovim ustima kako bi odala hvalu Bogu. Njegovo je ređenje stoga dar zajednici vjernika, braći, Crkvi i svijetu: “Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas“. Odazivom, pak, kandidat daje do znanja kako je spreman i voljan to činiti: "Evo me, Gospodine, vršiti volju Tvoju!" Na kraju dolazi imamo znakovitu molitvu nebeskoj Crkvi kako bi kandidat ustrajao u svetom pozivu. To je danas naša molitva koju žarko upravljamo Kristu Kralju i nebeskoj zajednici svetaca i blaženika, mučenika i ispovjedalaca, eda bi ređenici imali svaku vrstu krjeposti: iskrenu ljubav, zauzetost za bolesne i siromahe, skromnost u upravljanju i neporočnost duhovne stege, kako bi neograničenim pouzdanjem u Boga, poput Abrahama prolazio svijetom pjevajući sa psalmistom: "U Tebe sam se Gospodine pouzdao; neću se postidjeti dovijeka".

Stoga vas pozivam, braćo i sestre, sudjelujmo sabrano i pobožno u svetoj liturgiji ređenja ovogodišnjih kandidata. I molimo neka ono bude dar njihove ljubavi bez koristoljublja, uzdarje bez pridržaja, te dar služenja i poslušnosti bez uvjetovanja. Neka Duh Sveti izvede do kraja ono što je započeo na njihovom krštenju kod sv. Šime (Slavko Ivoš, 1964.), u Komušini (1987. Roland Jelić), u župi Kraljice mira (Darko Marušić 1986.), te u župi sv. Ivana Krstitelja na Gradini (Tomislav Planinić, 1980.). I zahvalimo Kristu što nas po svetom Redu i drugim sakramentima čini dionicima svoje božanske naravi. On je, naime, naš pastir, liječnik i svećenik, utjelovljena ljubav Očeva, kralj i središte sviju srdaca. Ispunjeni zahvalnošću zbog ovog milosnog događaja, obraćamo se Kristu pjesmom koju je sročila hrvatska duša: 'Isuse Kralju, Isuse slavo, vječna Ti hvala beskrajna čast. Slava Ti kralju, slava Ti Bože. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji tko nam što može, jer ti si nam snaga, ljubav i strah'. Slava Ti, Oče, po Kristu kralju i Gospodinu našemu! Amen!

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – ODREDBE

19

ODREDBE

MOLITVENI HOD ZA DOMOVINU – „KORACIMA NADE U ISTINU“ Broj: 2176/2010. Zadar, 3. studenoga 2010.

Svim župnim uredima, upraviteljima crkava, redovničkim zajednicama, crkvenim pokretima, zajednicama i udrugama u Zadarskoj nadbiskupiji

Draga braćo svećenici!

Kao što Vam je poznato, 18. studenoga je dan sjećanja na stradanje Škabrnje, Vukovara i drugih naših gradova i mjesta. Molitvenim hodom za Domovinu – “Koracima nade u istinu” želimo potaknuti naše vjernike da događaji iz nedavne prošlosti ne bi pali u zaborav. Uključujući se u ovu molitvenu akciju kao vjernici pokazujemo brigu Crkve za branitelje, njihove obitelji i djecu. Molitvom i s upaljenim svijećama posebice želimo podržati vjeru i nadu svih nevino stradalih, zatočenih i nestalih.

Obilježavanje spomena stradanja u Škabrnji, Vukovaru i drugim mjestima u Domovinskom ratu započet ćemo u crkvi sv. Šime u 17 sati. Nakon molitve Gospine krunice pred škrinjom našega zaštitnika, vjernici će se uputiti za zapaljenim svijećama na euharistijsko slavlje u katedralu sv. Stošije.

Molim Vas potaknite svoje župne zborove, članove župnih vijeća i župne suradnike, posebice mlade vjernike, neka sudjeluju u ovom molitvenom hodu. One pak koji se ne mogu priključiti, pozovite neka te večeri upale svijeće na svojim prozorima kao znak naše vjere u pobjedu istine, pravde i solidarnosti sa svima koji su pogođeni ratnm nevoljama.

Uz pozdrav u Gospodinu,

† Želimir, v. r. nadbiskup

PROSLAVA SVETKOVINE SV. KRŠEVANA Broj: 2243/2010. Zadar, 16. studenoga 2010.

Svim župnim uredima i upraviteljima crkava u Zadarskoj nadbiskupiji

Svetkovina sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra slavi se u srijedu, 24. studenoga 2010. godine. U predvečerje svetkovine, u utorak, 23. studenoga u Katedrali u 18 sati svečanu Večernju predvodi o. Nadbiskup.

Na samu svetkovinu euharistijsko slavlje u Katedrali u 10 sati predvodi o. Nadbiskup. Večernja sv. Misa toga dana bit će u 18 sati.

Pozivam svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike da zajedno svečano proslavimo svetkovinu sv. Krševana, nebeskog zaštitnika našega Grada.

Sve Vas pozdravljam i blagoslivljam u Gospodinu.



20

NEDJELJA CARITASA

Broj: 2326/2010. Zadar, 30. studenoga 2010.



Odlukom naših biskupa, III. nedjelje došašća slavi se NEDJELJA CARITASA, poseban dan kršćanske dobrotvornosti za našu braću u potrebama, posebno za onu koji nas okružuju. Ovogodišnja nedjelja Caritasa slavi se u nedjelju, 12. prosinca 2010. U ovom broju Vjesnika donosimo i poruku predsjednika Hrvatskog Caritasa, varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka, koja nosi naslov „Obitelj treba biti prva škola ljubavi, vjere i života“ dok je geslo ovogodišnje nedjelje: „Volim obitelj“. Konkretno i djelotvorno izražavanje kršćanske solidarnosti, kao i odgoj vjernika u tom pravcu, nalaze se u temeljima pastoralne djelatnosti Crkve. Nedjelja Caritasa je prigoda i poticaj za razvijanje karitativne djelatnosti unutar naših župa i na razini Nadbiskupije.

Potičem Vas, draga braćo svećenici, da dolično i zauzeto obilježite nedjelju Caritasa u svojim župama. Milostinja te nedjelje, u svim crkvama i na svim sv. misama je namjenska – “ZA CARITAS” i s tom naznakom, neka se dostavi Ekonomatu Nadbiskupije.

Pozdravljam Vas i blagoslivljam.


ISELJENIČKI DAN




Dan posvećen iseljenicima obilježavamo na blagdan sv. Obitelji, u nedjelju, 26. prosinca 2010. godine. Božićno je vrijeme osobito prikladno za ljudsku i kršćansku povezanost obitelji i čitave župne zajednice sa svojim iseljenicima. Nastojmo tome i ove godine posvetiti posebnu pažnju.

Milostinja Iseljeničkog dana, u visini od 50 %, neka se dostavi Ekonomatu s naznakom „Za Iseljenički dan“. Milostinja je namijenjena potpori Vijeća HBK za migraciju.





21

MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA



Od 18. do 25. siječnja 2011. godine obavlja se u cijeloj Crkvi Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Kristova molitva „da svi budu jedno“ uvijek ostaje aktualna i svagda kuca na vrata svih generacija kršćana. Uz to, znakovi vremena pokazuju da je put jedinstva i zajedništva među kršćanima u današnjem svijetu imperativ koji se sam od sebe nameće kao neodgodiva stvarnost.

Nastojmo kao i dosadašnjih godina uputiti vjernike u značaj i smisao Molitvene osmine, te poticati na molitvu i žrtvu za jedinstvo kršćana, bilo na razini pojedinačne molitve vjernika, bilo na razini župe molitvenim zazivima na nedjeljnoj misi ili pak posebnim molitvenim susretom za vrijeme Osmine.


† Želimir, v. r.

nadbiskup

BINACIJE I TRINACIJE U 2011. GODINI


Svim svećenicima Zadarske nadbiskupije

Svima koji imaju dozvolu binirati i trinirati u nedjelje i blagdane, radi duhovnog dobra vjernika, produžujem dozvolu i za 2011. godinu, uz uvjet da vrijede isti razlozi. Posebnu dozvolu za biniranje u osobitim potrebama i prigodama svaki prezbiter treba zatražiti, ako to nije dosada učinio.



MISNA TABLICA



Svi dijecezanski svećenici, aktivni i umirovljeni, župni vikari i svećenici redovnici, dužni su predati Nadbiskupskom ekonomatu, do 20. siječnja 2011. godine, popunjenu Misnu tablicu za IV. tromjesečje 2010. godine, kao i tablicu za III. tromjesečje ukoliko to još nisu učinili.




22

IZVOD IZ CRKVENIH RAČUNA



Svaki je župnik, dijecezanski i redovnički, dužan prema obrascu Nadbiskupskog ekonomata, do 20. siječnja 2011. godine, predati Ekonomatu IZVADAK IZ BLAGAJNIČKOG DNEVNIKA za 2010. godinu za župu/župe svoga upravljanja i posluživanja.

Izvadak iz Blagajničkog dnevnika podnose također Visoka teološko-katehetska škola, Klasična gimnazija Ivana Pavla II., Nadbiskupsko sjemenište „Zmajević“, Svećenički dom „Zmajević“, Koludrički samostani Benediktinki u Zadru i Pagu.



OBVEZATNI STATISTIČKI PODACI ZA NADBISKUPKI ORDINARIJAT



Svaki je župnik dužan do 31. siječnja 2011. godine predati Nadbiskupskom ordinarijatu:

1. Prijepis Matice krštenih, vjenčanih i umrlih za 2010. godinu.

2. Statistiku župe za 2010. godinu (broj svih stanovnika;broj obitelji; broj katolika; broj krštenih: djeca/odrasli; broj prvopričesnika i krizmanika; broj sklopljenih crkvenih brakova; broj crkveno pokopanih: proviđenih/neproviđenih).

Također, potrebno je službeno javiti dopune ili eventualne obavijesti drugim župnim uredima i zaključiti uredno uredske poslove za 2010. godinu.




23

OBVEZE PREMA EKONOMATU



Svaka župa, bilo da je povjerena dijecezanskom bilo redovničkom svećeniku, dužna je do 20. siječnja 2011. godine, podmiriti svoje obveze i dugovanja prema Nadbiskupiji kako slijedi:

I. Obveze župa:

1. Milostinja: • Velikog petka - “Božji grob” (50 %) • Petrov novčić • Misijske nedjelje • Nedjelje Caritasa • 50% milostinje Iseljeničkog dana • 30 % brutto od redovnih prihoda • 10 % od prodaje ili najma crkvene imovine ukoliko je bio slučaj • Takse od sprovoda i vjenčanja

II. Osobni doprinosi svećenika:

Binacija i trinacija Fond za svećenička zvanja – dragovoljno Osobni doprinos za svećeničku rekolekciju: 500 Kn Dragovoljni doprinos za Svećenički dom Eventualni dug Nadbiskupskom ekonomatu


† Želimir, v. r.

nadbiskup POBAČAJ I OVLAST ODRJEŠENJA



Upućuju se ispovjednici na Vjesnik Zadarske nadbiskupije, broj: 1-2/1989. godine, na tekst "Zločin pobačaja, grijeh, kazna i ovlast odrješenja" gdje je ova tematika šire razrađena. Ovdje donosimo samo ono što se odnosi na ovlast odrješenja po službi i danim ovlastima.

Od kazne izopćenja zbog sudjelovanja u vršenju pobačaja (prema Kan. 1398. Zakonika kanonskog prava) imaju pravo odriješiti:


24

1. Ordinarij mjesta (Kan. 1355); 2. Generalni vikar; 3. Kanonik-pokorničar (Kan. 508), koji tu ovlast ne može delegirati. 4. Oni koje mjesni Ordinarij ovlasti i imenuje.

Radi duhovnog dobra vjernika i spasa duša ovime dajem ovlast odrješenja od kazne izopćenja zbog izvršenog pobačaja i sudjelovanja u pobačaju slijedećeim svećenicima:

1.Provincijalu Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru. 2. Svim dekanima. 3. Župniku župe sv. Šime u Zadru. 4. Gvardijanu i vikaru samostana sv. Frane i sv. Mihovila u Zadru. 5. Svim ispovijednicima: u Došašću, Korizmi i Vazmenom vremenu.


† Želimir, v. r.

nadbiskup

RASPORED MISA ZA ČLANOVE POKRETA “PRO FAMILIA ET IUVENTUTE CHRISTIANA” Broj: 2334/2010. Zadar, 30. studenoga 2010. Određujem da prezbiteri prikažu po jednu svetu misu za članove pokreta PRO FAMILIA ET IUVENTUTE CHRISTIANA prema niže navedenom rasporedu. Koliko god je moguće treba se pridržavati naznačenih subotnjih datuma za služenje svete mise na ovu nakanu, prikazujući tako žrtvu za kršćanske obitelji i mlade.

R a s p o r e d:

SIJEČANJ, 2011. 8. Mons. Želimir Puljić, nadbiskup 15. Don Milivoj Bolobanić 22. Mons. Rozario Šutrin i mons. Janko Segarić 29. Mons. Ivan Mustać i don Božo Barišić

VELJAČA, 2011. 5. Don Filip Kucelin i don Stipe Mustapić 12. Don Thomas Vargas i don Zbigniew Jacek Korcz 19. Don Emil Bilaver i don Zdenko Dundović 26. Benediktinci - Ćokovac

OŽUJAK, 2011.

5. Don Nedjeljko Ivanov i don Joso Kero 12. Don Mario Sikirić i don Šimun Šindija 19. Samostan sv. Mihovila - Zadar 26. Don Zdravko Katuša i don Alojz Knežević


25

TRAVANJ, 2011. 2. Don Šime Kevrić i don Stanko Grubić 9. Don Josip Lenkić i o. Mario Akrap 16. Don Nedjeljko Zubović i don Ivica Jurišić 30. Don Srećko Petrov i don Antun Pećar

SVIBANJ, 2011. 7. Samostan sv. Frane – Zadar. 14. Don Marinko Duvnjak i don Augustin Lozić 21. Don Ivan Kevrić i don Zoran Topalović 28. O. Krzystof Rodak

LIPANJ, 2011. 4. Mons. Šime Perić i don Jerolim Lenkić 11. Don Anđelo Zorić i don Ivo Dovođa 18. Don Ante Sorić i don Martin Jadreško 25. Don Pavao Zubčić i don Mario Soljačić

SRPANJ, 2011. 2. Don Zdenko Milić i don Andrzej Jan Stepien 9. Salezijanci - Zadar (Arbanasi) 16. Don Čedomil Šupraha i don Tomislav Dubinko 23. Don Marinko Jelečević i don Ante Erstić 30. Mons. Pavao Kero i don Marino Ninčević

KOLOVOZ, 2011.

6. Don Tomislav Baričević i don Jure Zubović 13. Don Tomislav Sikirić i don Gašpar Dodić 20. Don Krešo Ćirak i don Josip Radić 27. Samostan sv. Pavla (Školjić)

RUJAN, 2011. 3. Don Igor Ikić i don Stanislav Wielinski 10. Don Damir Juričin i don Domagoj Kelava 17. Don Mihovil Cukar i don Ivan Babjak 24. Don Josip Lisica i don Boris Pedić

LISTOPAD, 2011.

1. Don Mladen Kačan i don Darijo Matak 8. Don Srećko Frka - Petešić i don Elvis Knežević 15. Don Nikola Tokić i don Zvonimir Čorić 22. Don Ante Ivančev i don Josip Dučkić 29. Don Anđelko Buljat i mons. Nikola Dučkić


26

STUDENI, 2011. 5. Mons. Eduard Peričić i don Ivan Rončević 12. Verbiti - Zadar 19. Mons. Joso Kokić i don Jerko Vuleta 26. Don Jerko Gregov i don Dario Tičić

PROSINAC, 2011. 3. Don Mario Gržanov i don Elvis Ražov 10. Don Tihomir Vulin i don Stjepan Vinko 17. Don Josip Radojica Pinčić i don Ante Delić


IMENOVANJA I RAZRJEŠENJA

1. Don Josip LENKIĆ razriješen je službe pročelnika Povjerenstva za sredstva javnog priopćavanja Zadarske nadbiskupije (Broj: 2177/2010., od 3. 11. 2010.);

2. Don Šimun ŠINDIJA imenovan je voditeljem Tiskovnog ureda i pročelnikom Povjerenstva za sredstva javnog priopćavanja Zadarske nadbiskupije (Broj: 2178/2010., od 3. 11. 2010.);

3. Don Boris PEDIĆ razriješen je službe dekana Zemuničkog dekanata (2287/2010., od 22. 11. 2010.);

4. Don Zdenko DUNDOVIĆ imenovan je dekanom Zemuničkog dekanata (2288/2010., od 22. 11. 2010.);

5. Don Anđelo ZORIĆ razriješen je službe dekana Dugootočkog dekanata (2296/2010., od 22. 11. 2010.);

6. Don Filip KUCELIN imenovan je dekanom Dugootočkog dekanata (2297/2010., od 22. 11. 2010.).


27

VIJEĆE ZA POSVEĆENI ŽIVOT U ZADARSKOJ NADBISKUPIJI Broj: 2253 /2010. Zadar, 17. studenoga 2010.

Već godinama u našoj Nadbiskupiji postoje mjesečne rekolekcije za redovnice koje služe kao mjesečna duhovna obnova i kao permanento obrazovanje. Radi brige oko duhovnog i intelektualnog života redovnica ovim imenujem na pet (5) godina

VIJEĆE ZA POSVEĆENI ŽIVOT

u Zadarskoj nabiskupiji kako slijedi:

1. fra Diego DEKLIĆ, pročelnik 2. o. Ryszard REIKOWSKI 3. č. s. Benedikta MIŠ 4. č. s. Viktorija GAĐŽA 5. č. s. Jozefina BAGARIĆ 6. č. s. Rozarija ĆURIĆ 7. č. s. Laudes BOSANČIĆ 8. č. s. Andrijana MIRČETA 9. č. s. Klara ŠIMUNOVIĆ

Zadatak Vijeća je u suradnji s Nadbiskupom planirati, organizirati, voditi mjesečne rekolekcije za redovnice i organizirati Dan Posvećenog života.

Pozdrav Vam i blagoslov u Gospodinu.



28

OBAVIJESTI

Duhovne vježbe privatno obavili:

1. Dr. don Jerolim Lenkić: Dom duhovnih vježbi D. I., Opatija, 25.-28. 10. 2010. 2. Mr. Don Mario Sikirić: Dom duhovnih vježbi D. I., Opatija, 25.-28. 10. 2010. 3. Mr. Don Gašpar Dodić, Dom duhovnih vježbi D. I., Opatija, 22.-25. 11. 2010.

POVJERENSTVO ZA PASTORAL OBITELJI ZADARSKE NADBISKUPIJE

Zaručnički tečaj

Zaručnički tečaj održavat će se prema sljedećem rasporedu:

- 11., 12., 13. i 14. SIJEČNJA 2011. u 18, 30 sati.

- 3., 4., 10. i 11. VELJAČE 2011. u 18, 30 sati.

- 4., 5., 11. i 12. OŽUJKA 2011. U 18, 30 sati.

Tečaj se redovito održava u Pastoralnom centru župe Bezgrješnog začeća BDM, A. Šenoe 3, Zadar-Puntamika.

Mole se župnici da zaručnicima sami popune prijavnice kako bi bilo razvidno iz kojih župa zaručnici dolaze. Zaručnici nisu dužni javljati se, ni dolaziti prije samog tečaja u Pastoralni centar, već doći u gore naznačeno vrijeme.

Don Emil Bilaver, Nadbiskupijski povjerenik

za pastoral obitelj

NOVO IZDANJE SVEOPĆE MOLITVE VJERNIKA Od prve nedjelje došašća u svim knjižarama Kršćanske sadašnjosti može se nabaviti novo, svečano izdanje liturgijske knjige Sveopće molitve vjernika. Nedjelje A, B i C i Svetkovine Gospodnje. Ove Sveopće molitve vjernika, koje obuhvaćaju sve nedjelje kroz godinu i svetkovine Gospodnje, na jednome mjestu nude obrasce za tu važnu liturgijsku molitvu.

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – NAŠI REĐENICI

29

NAŠI REĐENICI

ĐAKONI

Don Slavko Ivoš

Rođen je 2. lipnja 1964. godine u Zadru, od oca Rade i majke Dragice rođ. Blaslov. Kršten je 22. rujna 1964. u crkvi sv. Šime u Zadru. Osnovnu školu pohađao je u Preku a srednju (ugostiteljski smjer) u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru apsolvirao jugoslavistiku s književnošću. Vojni rok služio je u mornarici JNA u Puli i Boki Kotorskoj od 1989. do 1990. godine. Godine 2006. diplomirao je na Visokoj

teološko-katehetskoj školi u Zadru, a godine 2010. filozofsko-teološki studij na Teologiji u Rijeci, gdje je boravio u Bogoslovnom sjemeništu Ivan Pavao II. od 2007. do 2010. godine. U kandidaturu za svete redove primljen je u Katedrali u Zadru 6. siječnja 2009., službu lektorata je primio u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci 6. prosinca 2009., a službu akolitata u kapeli Nadbiskupskog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru 17. rujna 2010. godine. Sveti red đakonata primio je u Katedrali svete Stošije u Zadru na svetkovinu Krista Kralja 21. studenoga 2010. godine. Od 23. kolovoza 2010. vrši službu pastoralnog suradnika u župi Sv. Josipa, Zadar-Plovanija.

Don Roland Jelić

Rođen je 18. siječnja 1987., u Doboju, BIH, od oca Ive i majke Mare rođ. Stojčević. Kršten je u župi Uznesenja Marijina u Komušini (Slatina). Za vrijeme Domovinskog rata s roditeljima je bio u izbjeglištvu, najprije u Viškovu kraj Rijeke, a zatim su nastanjeni u Benkovcu. Osnovnu školu je započeo u Viškovu a

nastavio u Benkovcu. U Zadru je završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a filozofsko-teološki studij na Teologiji u Rijeci, gdje je boravio u Bogoslovnom sjemeništu Ivan Pavao II., od 2005. do 2010. godine. U kandidaturu za svete redove primljen je u Polači, 13. siječnja 2008., službu lektorata primio je u Katedrali sv. Stošije u Zadru 28. prosinca 2008., službu akolitata u Katedrali sv. Stošije 6. siječnja 2010., a sveti red đakonata na svetkovinu Krista Kralja, 21. studenoga 2010., također u Katedrali. Od 23. kolovoza 2010., vrši službu odgojitelja u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru.

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – NAŠI REĐENICI

29

Don Darko Marušić

Rođen je 10. kolovoza 1985. godine, u Zürichu (Švicarska), od oca Branka i majke Mirjane rođ. Mikulić. Kršten je 10. kolovoza 1986. u župi Kraljice mira-Kraljice Hrvata u Zemuniku. Osnovnu školu pohađao je u Zadru (Stanovi). Od

2000. do 2004. boravi u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ i pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a od 2004. do 2009. filozofsko- teološki studij na Teologiji u Rijeci. U kandidaturu za svete redove primljen je u Katedrali sv. Stošije 31. prosinca 2006., službu lektorata primio je u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci 9. prosinca 2007., službu akolitata u Katedrali sv. Stošije 28. prosinca 2008., a sveti red đakonata u Katedrali sv. Stošije na svetkovinu Krista Kralja 21. studenoga 2010. Od 16. rujna 2009. vrši službu pastoralnog suradnika u župi sv. Stošije u Biogradu na Moru.

Don Tomislav Planinić

Rođen je 20. travnja 1980. u Metkoviću, od oca Ivana i majke Mile rođ. Martinović. Kršten je 25. svibnja 1980. u župi Glavosijek sv. Ivana Krstitelja u Gradini (Biletići Polje, BIH). Osnovnu školu pohađao je u Opuzenu i Kuli Norinskoj, a srednju obrtničku u Metkoviću, gdje je

maturirao 2004. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Teologiji u Rijeci, gdje je boravio u Bogoslovnom sjemeništu Ivan Pavao II. od 2004. do 2009. godine. U kandidaturu za svete redove primljen je u Polači 13. siječnja 2008., službu lektorata primio je u Katedrali sv. Stošije 28. prosinca 2008., službu akolitata u Katedrali sv. Stošije 6. siječnja 2010., a sveti red đakonata također u Katedrali sv. Stošije na svetkovinu Krista Kralja 21. studenoga 2010. Od 23. kolovoza 2010. vrši službu pastoralnog suradnika u župi sv. Lovre u Kalima.

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – NAŠI POKOJNICI

31

NAŠI POKOJNICI KOLUDRICA M. BERNARDA (PAVICA) STURNELA

Koludrica M. Bernarda (Pavica) Sturnela, najstarija redovnica u zajednici benediktinki sv. Marije u Zadru, okrijepljena sakramentima preminula je blago u Gospodinu u petak 19. studenog u 91. godini života i 69. godini posvećenog života. Pokopana je u ponedjeljak 22. studenog na gradskom groblju u Zadru, a nakon ispraćaja misu zadušnicu u katedrali sv. Stošije predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U propovijedi je istaknuo riječ Pavla apostola: ‘Koji god smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. A Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire, smrt više njime ne gospoduje’. „Pavlova poslanica Rimljanima nazivana je ‘katedrom vjere’ i prvim ‘teološkim sustavom’. U njoj je vrhunac Pavlovog teološkog razmišljanja o istinama vjere, evanđelju, univerzalnosti grijeha, kršćanskoj slobodi, odnosu Starog i Novog zavjeta. Povijest čovječanstva Pavao dijeli u dva razdoblja: vrijeme prije Krista, vrijeme ‘strpljivosti’ i iščekivanja te vrijeme poslije Krista po kojem imamo pomirenje s Bogom. Bog koji je spasio izabrani narod sada spašava sve. To se ostvaruje i u nama jer vjerujemo u Onoga koji od mrtvih uskrisi Krista“ rekao je mons. Puljić istaknuvši da imamo stvarno dioništvo u božanskoj naravi. Subaštinici smo Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskog. Časna sestra M. Bernarda je živjela od te vjere, rekao je nadbiskup, podsjetivši kako je s 14 sestara, u ratnom vihoru prognanih Kristovih zaručnica, mogla izdržati jer je vjerovala da je Isus jedini put, istina i život. Zato je hrabro kročila kroz nedaće, osobito nakon 1946. g. kad je samostan sv. Marije postao zgarište, a sestre našle sklonište u sjemeništu ‘Zmajević’. S. Bernarda je počela novicijat obredom u katedrali sv. Stošije gdje je slavljena misa zadušnica za pokoj njene duše. „M. Bernarda vjerno je slijedila Krista Zaručnika po Pravilu sv. Benedikta i programu koji je čvrsto postavila na početku redovničkog života. Marno je kuhala i brinula se o cvijeću. Ustrajno je molila, tiho radila i požrtvovno ugrađivala svoje snage i umijeće u zajednicu. Molitvom je žarko pratila svog brata don Šimu i ostale svećenike svoje župe i cijele nadbiskupije. Od vremena do vremena pohađala ju je bolest: rak 1966., slomila je kralježnicu, operirala žuč. To spominjemo zbog velikog svjedočanstva: u bolnici i u kući bila je hrabra, duhovno jaka, sve je sa smiješkom podnosila. „Sve za Isusa, Isusa ljubim“ to je bila njena molitva srca! Mlađima je u susretima uvijek šapnula: „Gore srca, Isus te ljubi!“ rekla je opatica zadarskog samostana Anastazija Čizmin. Podsjetila je na mišljenja nadbiskupa Pietra Munzanija, opatice Karmele Hein i magistre Tereze Manzoni koji su hvalili djevojku Pavicu Sturnela kao poniznu, radišnu i milosrdnu. U svojoj rodnoj župi sv. Eufemije u Poljani Sutomišćici pripremala je djecu za prvu pričest. Pripremala je i slavlje za mladu misu svom bratu don Šimi Sturneli. Nakon pustoši rata, 1946. je godina novog početka kad samostansku zajednicu obogaćuju tri pripravnice: Pavica, Antonija i Vesela. U to vrijeme koludricama je bila povjerena služba u katedrali, bile su sakristanke, te je s. Bernarda s drugim sestrama činila prvi poratni katedralni zbor. Brinule su o katedrali, biskupskom dvoru i uredima u službama kuhinje, pranja, glačanja i cjelokupnog održavanja. „Prema svjedočanstvu sestara s. Bernarda je bila hrabra i duhovno jaka. Sve probleme i nevolje života podnosila je sa smješkom. Ništa je nije moglo omesti u ljubavi prema svom zaručniku; nevolja, tjeskoba ni progonstvo; baš ništa je nije moglo rastaviti od ljubavi Božje u Kristu. Neka je on uvede u prostranstva nebeskog Jeruzalema i udijeli joj pokoj vječni“ zaključio je nadbiskup Puljić.

Ines Grbić

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – PASTORALNI PRILOG

32

PASTORALNI PRILOG

Doc. dr. Jerko Valković:1

1 Predavanje održano 5. Prosinca 2009., na Zajedničkom stručnom skupu vjeroučitelja osnovnoiuh i srednjih škola Zadarske nadbiskupije, na Sveučilištu u Zadru.

TEMELJNE ODREDNICE SUVREMENOG DRUŠTVA Svaki pokušaj prikazivanja suvremenog društva nužno pretpostavlja necjelovitost takvog prikaza, jer su današnja društva toliko složena da je nemoguće obuhvatiti ih u cijelosti, već možemo ukazati na određene aspekte odnosno procese koji se u njima odvijaju. Budući da je ovo predavanje namijenjeno vjeroučiteljima želimo posebno istaknuti one vidove koji se dotiču vjeroučiteljskog poziva. Možda nam se na prvi pogled čini da je današnje društvo društvo bez ikakvih vrjednota, međutim treba spomenuti da se svaka zajednica, svako društvo, svaka obitelj, temelji i živi neke vrjednote. Istina, može izgledati kao da vremenom pojedine vrjednote ulaze u „krizu“, ali radi se zapravo o svojevrsnom „restrukturiranju“, da u određenom razdoblju neke vrjednote nisu toliko aktualne, a neke druge postaju više prisutne, aktualne. Npr. Danas se, barem na širem planu puno govori o ljudskim pravima, o solidarnosti, o brizi za okoliš ... Na susretištu ili prijelazu stoljeća i tisućljeća osjećamo snažan utjecaj različitih kultura i svaka od njih sadrži određene vrjednote. Na širem, univerzalnom planu, osjeća se poteškoća oko utemeljenja zajedničkog suživota, oko „dogovora“ u vezi zajedničkih općeprihvaćenih vrijednosti, nečega što bi ljude povezivalo, što bi bio zajednički temelj, a da se pritom poštuje njihove identitete i sve ono što razlikuje!

Suvremena javnost

Suvremena demokratska društva nije moguće zamisliti bez javnoga mnijenja, bez prostora javnosti. A javnost nam se najsnažnije predstavlja upravo kroz djelovanje medija. O čemu mediji u ovom trenutku najviše govore? Što ispunjava stranice naših novina, što prikazuju televizijski ekrani, na što upućuju internetski portali? Brojne afere, prijevare, korupcije, podmićivanja, lažna obećanja, nepoštivanja zakona su najčešće, zapravo redovite teme koje se svakodnevno serviraju našoj javnosti. Sve to snažno utječe na stvaranje snažnog kaotičnog stanja. Senzacionalističkim načinom prikazivanja mediji u središte pozornosti stavljaju događaje, teme i osobe koje ne zaslužuju takvu pozornost, jer nisu od takvoga značenje za život lokalne ili regionalne zajednice. Zaslužuju li u današnjoj teškoj socijalnoj situaciji toliku pozornost javnosti životi, odnosno afere pojedinih osoba ili parova? Zar je za jedan narod doista od presudne važnosti svaka izgovorena riječ sportaša, glumaca, pjevača … Reakcija publike – a to smo zapravo mi – je poznata. Ovakvo prikazivanje rađa raširenim pesimizmom, nepovjerenjem u budućnost, osjećajem bespomoćnosti. Čini se da je, gotove sveprisutno, nepovjerenje, velika rak-rana našega vremena i našega društva čije se posljedice očituju na različitim područjima. Da su upravo mediji jedan od značajnijih generatora spomenutog nepovjerenja govore novija istraživanja, gdje 38% ispitanika kaže da se „u potpunosti slažu“ s konstatacijom da „mediji danas previše forsiraju izrazito pesimistične teme“. (Radi se o istraživanju „Povjerenje u medije“, Istraživački projekt, Naručitelj: FPZG, provedeno 2009.)


33

Naravno, ne bi bilo pošteno svu krivnju svaliti samo na medije, jer treba imati u vidu i ovo „postmoderno“ vrijeme i općeniti odnos (ne)povjerenja prema autoritetima i institucijama. Ovu činjenicu potvrđuje već prije spomenuto istraživanje, ali je zanimljivo primijetiti da se veće povjerenje zapaža prema onim institucijama s kojima ljudi mogu uspostaviti izravan, neposredni kontakt. Pitanje povjerenja ili nepovjerenja i s time povezano pitanje nade, problemi su s kojima su se suočili i Ivan Pavao II. i Benedikt XV. Nije li današnji čovjek prazan nakon velikih obećanja ideologija, pogotovo prošloga stoljeća? Promatranje javnosti otkriva i jednu drugu karakteristiku suvremenog hrvatskog društva, a to je nejasnoća i neodređenost glede onoga što bi u ovom trenutku trebali biti naši (nacionalni) prioriteti. O tome se u našoj javnosti gotovo uopće ne raspravlja. Kao da – promatrano pod tim vidom – kod nas i ne postoji javno mnijenje. Može li današnja suvremena javnost postati prostor, gdje će se argumentirano raspravljati o pitanjima vezanim uz opće dobro ili moramo zaključiti da postoje mehanizmi koji u javnosti djeluju ili čak samu javnost pretvaraju u sferu manipulacije, ne dozvoljavajući takve rasprave? Funkcije koje su se nekoć očekivale od javnosti, da bude kritička instanca/kontrola u odnosu na vršenje političke vlasti, ili pak prostor gdje se stvara konsenzus oko onoga što se tiče javnoga života, kao da su potpuno iščezle. Kada je dakle riječ o javnosti trebamo se suočiti s nekim činjenicama:

- područje javnosti je privatizirano od raznih političkih i drugih „moćnika“. S tim je usko povezana činjenica da su mediji najvećim dijelom u rukama stranaca (njihovi su interesi različiti od „općeg dobra“)

- veoma slabo sudjelovanje u javnom životu. Uz to nam nedostaje „kultura dijaloga“ što karakterizira gotovo svako tranzicijsko društvo.

Kreativnost na području javnosti ugrožena je i medijskim stvaranjem stereotipa, jer mediji ne „reproduciraju“ stvarnost već sugeriraju, usmjeravaju i određuju što će se i kako gledati na određene probleme.

Individualizam

Iako smo tek pred koju godinu izišli iz totalitarnog sustava, u kojem ono kolektivno ima prednost pred pojedinačnim, bolje rečeno osobnim, čini se da je danas potrebno govoriti o (jednom drugom) pristupu stvarnosti, vrjednotama i životu – individualizmu. Individualizam, iako zvuči pomalo čudno, obilježava i suvremeno ljudsko zajedništvo (a ni crkveno nije od toga imuno!), ali isto tako i osobne stavove svakoga pojedinca. Razvitak individualizma možemo povezivati s porastom slobode u vidu jačanja svijesti o vlastitoj osobnosti u odnosu na pritiske kolektiviteta. Pojedinac slobodno i neovisno oblikuje svoj vlastiti svijet, unutar kojega on sam nalazi značenje i smisao života. U središtu svega su nedodirljive osobne slobode, ljudska prava i privatnost. Danas je više na cijeni osobna sreća negoli velike kolektivne utopije koje više ne oduševljavaju. Zato se često događa da je individualizam sebičan, okrenut isključivo sebi, vlastitim uspjesima. Dok je prije osoba svoj svjetonazor gradila velikim dijelom pod utjecajem sredine, danas taj isti identitet osoba izabire ili mora sama stvarati na temelju najrazličitijih ponuda. Ta sloboda, koliko god ona izgledala primamljivom, osobu koja je prepuštena sama sebi veoma često uvodi u usamljenost. Ovakav stav koji podrazumijeva prvenstvo osobe koja postaje mjerilo svih stvari, utječe na neke druge stavove koji obilježavaju današnji mentalitet. Danas se susrećemo s velikom množinom nepovezanih pojedinačnih ponuda smisla. Radikalni pluralizam u sebi je veoma krhak i gotovo proturječan jer nema ujedinjujuće (niti religiozne, niti etičke niti svjetonazorske) perspektive. Promatran na široj razini on vodi prema površnosti, neangažiranosti i neobvezatnosti koja veoma često rađa ravnodušnošću prema drugima. Ovakvi stavovi imaju posljedice na odnos i oblikovanje vjerskog identiteta. Stalna mobilnost, odnosno promjenjivost nije usmjerena na traženje čvrstog uporišta, već je jednostavno otvorenost za drugačije i novo. Takva temeljna opredjeljenja moderne svijesti očito ne mogu pridonijeti posredovanju vjerskog iskustva niti pripomoći evangelizaciji.


34

Već je spomenuto da se posebno kriznim doživljava kritičan i ambivalentan odnos prema svim institucijama. Naime, povlačeći se u sferu privatnosti u kojoj želi postići svoju životnu sreću, današnji čovjek institucije promatra isključivo u vidu ispunjenja i zadovoljenja svojih životnih potreba. Očito je da današnji čovjek ni Crkvu ne shvaća toliko u njezinu teološkom značenju kao zajednicu i prostor vjere, nego ponajviše pod vidom ispunjavanja religioznih potreba, prevladavanja straha u graničnim iskustvima ili kao pomoć u krizi smisla. Koliko god mentalitet individualizma utječe na slabljenje religioznosti i religioznog miljea toliko sam raspad konfesionalnog miljea utječe na slabljenje religioznosti. Nestanak kompaktnih konfesionalnih sredina uočljiv je ponajprije u ruralnim područjima i na području manjih gradova. To je okruženje za kršćane bio prostor vjere i sigurnosti, posredovalo je osjećaj pripadnost,i a vjera je tada uspijevala prožimati društveno-kulturnu zbilju. Usporedo s naglašenim slabljenjem religioznog miljea, osjeća se i slabljenje socijalne i normativne snage vjere. U uskoj povezanosti s ovim procesima treba promatrati i opadanje religiozne prakse (u Hrvatskoj se u posljednjih 10-tad godina za 10 % smanjio broj onih koji u crkvu idu mjesečno ili tjedno, a za toliko se povećao broj onih koji u crkvu ne idu nikada ili samo povremeno). I sama pripadnost vjerskim zajednicama smanjena je za oko 6%. Kada je pak riječ o vjernicima odnosno „prakticiranju vjere“ mogu se razvrstati u 3 kategorije:

- Praktični vjernici: oni kojima je vjera jako važna. Na misu odlaze najmanje jednom tjedno. Na razini čitave populacije u Hrvatskoj takvih treba očekivati oko 25 %.

- Tradicionalni vjernici: vjera je za njih važna ali na misu odlaze u pravilu o blagdanima i prigodice. Takvih je kod nas oko 50 %.

- Nominalni vjernici: sebe smatraju katolicima no vjera u njihovu životu igra malu ulogu, a na misu dolaze rjeđe negoli blagdanima. Takvih je oko 15 %.

Kako je već spomenuto unutar mentaliteta određenog individualizmom sve je podvrgnuto kriteriju osobnog odabira. Ne prihvaćaju se „općeprihvaćene“ vječne istine već su i „istine“ izabrane, prilagođene „privatnoj istini“ (ili potrebi) pojedinca. I ovdje je zamjetljiva krajnja krhkost i kratkotrajnost, a često se događa da se u ime slobode (shvaćene kao prava na vlastiti izbor) zapostavlja istina. Posljedice se na duži rok očituju u rascvatu relativizma. (Jednostavna slika takvog načina odabira jest biranje u supermarketima gdje svatko bira ono što mu odgovara.) Nešto se slično događa i na vjerskom području gdje sama osoba odabire između različitih religijskih i filozofskih svjetonazora ili sustava smisla. Dakle, čak su i same istine vjere podvrgnute slobodnom odabiru i slobodnom prihvaćanju. Posljedice ovakvog shvaćanja i življenja religioznosti i kršćanske vjere mogu se prikazati u dva tijeka: poprimanje elemenata New Agea, gdje je sve usmjereno prema ljudskoj duši kao stjecištu svih moći i potencijala, i s druge strane u nadodavanju raznih sadržaja vjerskom učenju – a to su veoma često dodaci iz istočnjačkih religija. U središte pozornosti stavlja se osobno ispunjenje i razvijanje vlastitih sposobnosti, a pritom veliku ulogu ima emocionalnost i usmjerenost na doživljaj. Otvorenost prema transcendenciji postoji i danas, ali je ona tako neodređena da se teško može konkretizirati u kršćanskoj vjeri u osobnoga Boga.

Novi naglasci današnje socijalizacije

U prijašnjim vremenima proces socijalizacije karakterizirala je intencionalnost, jer se on odvijao prema točno zacrtanom projektu slijedeći određeni plan i metodologiju, a sve je bilo usmjereno prema usvajanju vrijednosti. U ovakvom, teleološki postavljenom modelu bili su poznati društveni akteri - u prvom redu obitelj, škola, Crkva. Odgoj je bio usklađen i odvijao se u koordiniranoj suradnji postojećih institucija unutar društva. Danas, u svijetu pluralističkih ponuda i vizija, ovaj model više nema niti preduvjeta niti snage takva djelovanja kako je imao nekad. Danas se socijalizacija odvija pod utjecajem drugih čimbenika. Razvijeni oblici komunikacije omogućavaju sudjelovanje, integraciju, posredovanje i suočavanje raznih iskustava, što je u današnjoj socijalizaciji od veće važnosti negoli samo usvajanje kognitivnog stava. Zapravo sva iskustva koja (posebno) mladi imaju, postaju prigoda za socijalizaciju. Ovdje je potrebno spomenuti veliko značenje medija za ove procese. Ovakav model socijalizacije ne pruža velike mogućnosti za autonomno produbljenje identiteta ili cjelovitije razumijevanje stvarnosti, budući da se ne odvija


35

prema određenom curriculumu već spontano. Osoba se sama nalazi pred ponuđenim sadržajem, te veoma često kriterij odabira postaje korisnost ili aktualnost. Unatoč raspolaganja velikim brojem informacija, djeca i mladi često se osjećaju nedovoljno spremnima ili nedovoljno odlučnima. U društvu oslabljenog utjecaja svih institucija, oni sami moraju postati subjekti, odnosno protagonisti vlastite socijalizacije. U ovakvom aktualnom sustavu socijalizacije vrijednosti se ne prenose „vertikalnim“ modelom, već se više radi o interakciji između različitih izvora na „horizontalnoj“ razini. Ako je nekad socijalizacija bila shvaćena kao prenošenje vrijednosti i normi koje su u najvećoj mjeri bile prihvaćene od društva, danas (gotovo kontradiktorno), trebamo govoriti o socijalizaciji koja svoj oslonac ima u samom pojedincu.

Raskorak življenja vrijednosti u različitim ambijentima

Na osobit su način mediji doprinijeli kreiranju svojevrsnog procjepa između stvarnog, realnog života i „stvarnosti“ koja nam se nudi, a tu se može uočiti njihova posrednička, ali i manipulatorska uloga. Medij se nalazi između onoga koji promatra, sluša, čita (dakle publike) i onoga što se stvarno događa. Odatle njihova moć usmjeravanja pozornosti prema ovoj ili onoj temi, ali isto tako na načine na koji će se nešto tumačiti. Promatrajući Crkvu ili sliku Crkve koja se stvara stječe se dojam kao da živimo u društvu u kojem su prisutne dvije Crkve, jedna koju prikazuju mediji i druga koja stvarno živi, čiji smo mi članovi i koju izgrađujemo. Takav život na više različitih razina reflektira se i na mnogim drugim područjima života. Posebno je važno ovo imati u vidu kada se govori o vrijednostima jer se susrećemo s velikim raskorakom. Naime, jedne se vrijednosti ili čitav vrijednosni sustav prezentira i u javnom životu (u medijima, društvu, javnosti…) dok su druge vrijednosti i vrijednosni sustavi unutar obiteljskog odgoja i života. Promatrajući ovu situaciju austrijski pastoralni teolog Paul Zulehner govori o napetosti koju doživljava čovjek vjernik. Budući da je kršćanin istodobno pripadnik crkvene zajednice i građanin modernoga društva nužno doživljava tzv. kognitivnu disonancu (spoznajni nesklad, napetost) jer živi u dva različita vrijednosna sustava. Što su u njemu snažnije prisutne značajke moderne kulture to prije može doći do kulturalne otuđenosti od Crkve. Posljedica toga mogu biti različite tipologije ponašanja, u odnosu na to kako se kršćani postavljaju spram napetosti između etičkih zahtjeva, koje im postavlja vjera i onoga što im nameće društveno okruženje. Neke od reakcija u takvoj situaciji mogu biti: povlačenje iz jednog ili drugog sustava, „prilagođivanje“ vjerskih načela zahtjevima okoline, odvajanje i nepovezanost područja vjere i područja svjetovnog zvanja, trpljenje zbog napetosti i nemogućnosti promjene, te napokon borba za promjenu kulture odnosno socio-religioznog sustava. Ovakav je raskorak veoma prisutan i u našem društvu. S jedne strane obiteljsko okružje i etos usmjeren je prema određenom načinu življenja vrijednosti, ali čim se prekorači prag obiteljskog doma, kao da nastupa jedan drugi kriterij vrjednovanja. Za Crkvu ovakva situacija predstavlja veliki izazov za djelovanje u javnom području.

Zaključak

Jedna je od važnih karakteristika današnjeg društva pluralnost. U današnjem društvu osjećaja se prisutnost različitih vrijednosnih sustava i filozofskih nazora. Koliko god sredstva društvenog komuniciranja nadilaze brojne barijere i omogućavaju komunikaciju, u našoj se javnosti ne događa istinska komunikacija i susretanje-dijalog oko problema i tema, koje su od presudne važnosti za život društva. Uz rašireni individualizam, prepoznatljiv na svim područjima života koji pridonosi rascjepkanosti današnjeg društva, osjeća se nemoć suvremenog čovjeka. Mnoge institucije doživljavaju velike promjene, kako zbog svoga položaja u društvu, tako i zbog novih uloga i odnosa unutar odgojno-socijalizirajućih procesa. Takve brze promjene ne obilježavaju samo tehniku već se ti procesi uočavaju i u društvu. Živjeti u današnjem društvu znači suočavati se s različitim vrijednosnim sustavima što današnji, osobito mladi čovjek, doživljava kao poteškoću u izgradnji i življenju vlastitog identiteta. Crkva i sve institucije koje žele dati svoj doprinos u izgradnji svijeta pozvane su na stalno praćenje suvremenih društvenih procesa, kako bi i ovo društvo moglo postajati mjesto autentičnog čovjekova rasta i razvitka.


36

Doc. dr. Jerko Valković:2

2 Predavanje održano 5. Prosinca 2009., na Zajedničkom stručnom skupu vjeroučitelja osnovnoiuh i srednjih škola Zadarske nadbiskupije, na Sveučilištu u Zadru.

POSLANJE CRKVE U SUVREMENOM DRUŠTVENOM KONTEKSTU Pitanje koje se gotovo spontano nameće, a često ga možemo čuti u društvu je: zašto se Crkva zanima i bavi problemima društva? Zbog čega je zanima suvremeni društveni kontekst i suvremeni čovjek? Nije li to prvenstveno predmet proučavanja drugih znanosti i prostor djelovanja nekih drugih institucija? Crkva, budući da živi i djeluje unutar određenih povijesnih, kulturoloških, političkih, ideoloških, ekonomskih odrednica ne može se ne zanimati i promatrati društveni okvir unutar kojega živi. Osim toga zadaća je Crkve, upravo polazeći od svoga poslanja, da navjestiteljski djeluje prenoseći baštinu, poklad vjere svim naraštajima. Njezin je navještaj danas, kao i onaj pred više stotina godina s jedne strane isti, ali s druge strane i različit, jer je pozvana da taj navještaj bude razumljiviji i prihvatljiv, na stalno promatranje vremena, kulture i načina komuniciranja unutar društva. Promatrajući društvo i promjene u njemu Crkva je svjesna da su isti članovi društva zapravo i članovi Crkve. Važan razlog usmjerenosti na društvo jest i poziv Crkve da prati „znakove vremena“ kako bi mogla biti adekvatan sugovornik svijetu i društvu u kojemu živi, što je nemoguće ostvariti ukoliko ne prati njihov život.

Biti u svijetu!

Prvi je poziv i poslanje Crkve odnosno vjernika da budu prisutni u svijetu. Ova misija se danas osobito doživljava aktualnom, ako imamo u vidu brojne prostore u suvremenoj javnosti gdje su vjernici u nedovoljnoj mjeri ili na neadekvatan način prisutni. Stoga je stalno potrebno, osobito kada je riječ upućena vjeroučiteljima-laicima, posvješćivati nužnost djelovanja i prisutnosti u svijetu prema uzoru utjelovljenja Isusa Krista. Govoreći o prisutnosti u svijetu dobro je najprije se zaustaviti na pitanju: što je to zapravo svijet? Biblijski je govor o svijetu raznolik. Već prve stranice Biblije prikazujući svijet kao rezultat Božjeg stvoriteljskog zahvata naglašavaju da je sve što je bilo stvoreno, kako na koncu svakoga dana stvaranja kaže biblijski pisac, bilo „veoma dobro“. Divljenje pred ljepotom stvorenog svijeta u psalmima i drugim biblijskim tekstovima česta je tema. Svijet je dobar i očituje dobrotu i veličinu Božju. S druge strane, taj isti svijet postaje mjesto tame, neprepoznavanja svjetla i odbacivanja Božjeg Sina. Sv. Ivan će zapisati da je došao k svojima a njegovi Ga nisu primili. Štoviše, Isus se susreće s „grijehom svijeta“ kojeg uzima na sebe i koji ga na koncu odvodi na križ! To je doista potresan paradoks da će Njega, puninu objave Božje ljubavi, dio „svijeta“ odbaciti i to onaj dio koji se protivi Božjoj i ljudskoj ljubavi. „Pobjeda“ ovoga svijeta ili pobjeda tame jest razapinjanje Krista. Ali, konačna pobjeda koja se otkriva u smrti i uskrsnuću pobjeda je Božje ljubavi nad takvim svijetom i za takav svijet. Dogodilo se da je unatoč činjenice „grijeha svijeta“, unatoč odbijanja i neprepoznavanja svjetla, Bog postao dionikom ljudske povijesti. Sv. Ivan o Božjem stavu i odnosu prema svijetu pište: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Božjom ljubavlju, čiji je posebni trenutak i vrhunac u dolasku Isusa Krista, za ovaj svijet započinje nova povijest. Značajan trenutak nalazimo također kod Ivana gdje Isus u velikosvećeničkoj molitvi moli svoga Oca ne da (učenike) „uzme od svijeta već da ih očuva od Zloga“ (Iv 17,15). Iako „nisu od ovoga svijeta“ (Iv 15,19) oni „ostaju u svijetu“ (Iv 17,11). Njihova je zadaća ostati u svijetu, ali mu se ne prilagođavati (Rim 12,2). Zadaća koju Isus namjenjuje apostolima zapravo je zadaća za svakoga kršćanina kroz čitavu povijest.


37

II. vatikanski kaže da je svijet “cjelokupna ljudska obitelj sa sveukupnom stvarnošću u kojoj živi; svijet kao pozornica povijesti čovječanstva, obilježena njegovim pothvatima, njegovim porazima i pobjedama. Kršćani vjeruju da je taj svijet, Stvoriteljevom ljubavlju sazdan i uzdržavan, doduše dospio u ropstvo grijeha, no da ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio da se prema Božjem planu preobrazi i tako dođe do svoje potpunosti” (GS 2). Taj je svijet i danas zadaća kršćanina koji treba, unatoč prisutnosti zla, problema i odbijanja dobra, postati mjesto izgradnje Kraljevstva Božjeg. Stoga je odgovorna prisutnost i djelovanje u svijetu nešto što svaki kršćanin, želi li ostati vjeran svom vjerničkom identitetu, treba prihvatiti.

Znakovi vremena

Iako je od II. vatikanskog sabora prošlo više desetljeća njegove naputke za stav Crkve prema suvremenom svijetu doživljavamo i danas veoma aktualnim. Posebno žurnim u ovom trenutku osjećamo dijalog sa svijetom, a pretpostavka toga je poznavanje i stalno praćenje života društva, društvenih procesa, onoga što Sabor naziva „znakovi vremena“. Kriteriji za tumačenje znakova vremena ne idu nikako za prilagodbom Evanđelja svijetu već za prepoznavanjem Božje volje u konkretnim događajima. Bog, naime, po Duhu Svetome dinamizira čitavu ljudsku povijest u smjeru Kraljevstva, a posebice povijest Crkve. Stoga je važno imati u vidu da je cjelokupna povijest svijeta i čovječanstva podložna Bogu, a ne samo neke njezine epizode. Praćenje znakova vremena je poziv da vjerničkim očima promatramo i ovaj povijesni trenutak, otkrivajući Božji govor i tragove njegove prisutnosti.

Nadvladavanja individualne etike

Kroz povijest je kršćanski navještaj najvećim dijelom bio usmjeren na osobno usavršavanje dok su društveni problemi i socijalna etika bili u drugom planu. Doduše, u prošlosti su društva bila više „statična“, te je razumljivo da se nije toliko naglašavala potreba djelovanja na tom području. Danas ovu potrebu uočava II. vatikanski sabor te govori o nužnosti nadvladavanja individualne etike: „Dubok i brz preobražaj prilika sve hitnije zahtijeva da ne bude nikoga koji bi se, ne gledajući na tok stvari i zbog inertnosti, zadovoljio čisto individualističkom etikom… A to se ne može ostvariti ako i pojedinci i skupine ne budu u sebi uzgajali i u društvu širili moralne i socijalne vrline. Tako će, uz nužnu pomoć Božje milosti, postati zaista novi ljudi i graditelji novog čovječanstva.“ (GS 30). Zbog povijesnih razloga djelovanje Crkve u Hrvatskoj na socijalnom području bilo je duži niz desetljeća veoma ograničeno. Tek nakon 90-tih godina dvadesetog stoljeća situacija se promijenila i Crkva se našla pred novom situacijom i novim izazovima. Od tada su pokrenute neke inicijative i osnovane institucije (npr. Centar za socijalni nauk Crkve, nacionalna okupljanja vjernika-laika…). Međutim, još se uvijek osjeća potreba snažnije i značajnije prisutnosti kao i novih inicijativa i poticaja za djelovanje u društvenom životu. Europska istraživanja vrjednota iz 1999. i 2008. govore o zabrinjavajućem trendu opadanja povjerenja u socijalno djelovanje Crkve u Hrvatskoj. Taj pad povjerenja uočljiv je osobito kod djece, mladih i žena. Isto tako, oni s višom naobrazbom značajno su kritičniji, obzirom na adekvatnost odgovora koje Crkva daje na socijalna pitanja, u odnosu na niže obrazovne kategorije. S jedne strane ovo se može tumačiti kao nezadovoljavajući odgovor koji Crkva pruža pred socijalnim problemima ili možda način na koji Crkva svoje učenje prezentira. Ponekad se radi i o krivom razumijevanju poslanja Crkve na socijalnom području budući su česti prigovori, odnosno očekivanja od djelovanja Crkve nerealna. Ozbiljna analiza naše društvene situacije koju bi učinile različite znanosti zasigurno bi dala značajan doprinos razumijevanju i pastoralnom djelovanju.

Oživljavanje laikata

Budući da je ovo susret s vjeroučiteljima posebnu riječ treba uputiti vama. Naime, pozicija je vjeroučitelja u našem društvu specifična. Oni su u svakodnevnom, neprestanom kontaktu s


38

djecom, učiteljima i profesorima, u direktnom susretu sa „svijetom“ i na taj su način izloženi različitim razmišljanjima i kritikama. S druge strane, oni iznutra poznaju načine komuniciranja i duh Crkve. Oni su poveznica, most preko kojih se doživljava prisutnost teologije i teologa u današnjem društvu. Njih obilježava njihova svjetovna narav jer „žive u svijetu, u svim i pojedinim dužnostima i poslovima svijeta i u redovitim prilikama obiteljskog i društvenog života kojima je protkan njihov život“ (LG 31). Ta svjetovna narav nije nešto „usputno“ već duboko zahvaća njihovo biće i kroz nju ostvaruju svoj poziv i ispunjenje. Stoga je važno da oni žive laičnost, ali ne tako da ona bude ponajprije „klerikariziranje“. Vjeroučitelj nije „klerikalizirani“ teolog-laik, kao ni teolog-laik službenik, već osoba pozvana izgrađivati se u uravnoteženog i zrelog teologa-laika, koji će dobro znati ujedinjavati obiteljske i profesionalne zadaće. Konkretno to znači da je teolog-laik ponajprije kršćanin, vjernik koji je unutar svoje obitelji pozvan ostvarivati kršćanski poziv. Njihovo djelovanje u Crkvi, društvu ili profesiji ne može biti nadomjestak za zalaganje u obitelji koja je njegova prva zadaća. Da bi njihovo poslanje bilo autentično - laičko, treba se s jedne strane oslobađati opasnosti autoritarnosti i paternalizma klerikalnih struktura, ali s druge strane biti spreman odlučno preuzimati odgovornost povjerenih službi. Cjelokupnom životu Crkve kao i poslanju laika značajno bi doprinijelo razvijanje unutarcrkvenoga javnoga mnijenja kao prostora susretanja, okupljanja i suočavanja s onim temama koje su važne za život Crkve i društva. Takvi susreti, gdje bi se mogao čuti glas iz konkretnog života vjerničkih zajednica, bilo bi obogaćenje za Crkvu i njezin svojevrsni korektiv, te prigoda življenja zajedništva na svim razinama. Možda u pojedinim trenutcima i ne bi bili najvažniji zaključni tekstovi, kao plodovi takvih diskusija već samo nalaženje, susretanje, raspravljanje ima svoj duboki smisao.

Doprinos Crkve političkom životu

O odnosu Crkve i politike ne govori se samo u određenim situacijama (npr. u predizborna vremena) već je ova tema gotovo redovito prisutna u našoj javnosti. Stoga je potrebno o tome više govoriti. Općenito može se govoriti o različitim tipovima odnosa Crkve i politike. Ponekad je više naglašena njezina kritička instanca prema ovozemnom djelovanju, a nekada se veći naglasak stavlja na etičku dimenziju, prema kojoj Crkva treba utjecati na politički život ukazivanjem na etičke vrjednote koje proizlaze iz vjere. Što se samih načina djelovanja Crkve tiče govorimo o djelovanju Crkve (u ovom kontekstu shvaćena kao „hijerarhijska“, „službena Crkva“) koja doprinosi kreiranju političkoga života, jer nudi i poziva na moralne, etičke dimenzije (npr. smjernice koje biskupi daju pred izbore). Kada na ovom planu Crkva ne bi učinila ništa ne bi bila vjerna svome poslanju. Ovdje se prepoznaje djelovanje Crkve koja nastupa kao zajednica vjere. Crkva, osim spomenutog načina djeluje i kroz različitosti službi, uloga i talenata vjernika-pojedinaca. II. vatikanski sabor jasno razlikuje ove načine djelovanja: „Veoma je važno osobito u pluralističkom društvu, da se ima ispravan pojam o odnosima između političke zajednice i Crkve, te da se jasno razlikuje ono što vjernici – bilo pojedinačno bilo udruženi – rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću, od onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastirima“ (GS 76). Iako je cilj potpuno jednak – stvaranje ozračja u kojem će se poštivati transcendentnost ljudske osobe i izgrađivati opće dobro, načini uključivanja su različiti. Posebno treba istaknuti važnost djelovanja Crkve kao zajednice jer se ovdje radi o utjecaju na kreiranje određenog etosa, s čime je povezano formuliranje zakona i djelovanje političara. U odnosu na konkretne političke stranke, Crkva treba ostati neutralna zbog nekih razloga: univerzalno poslanje svim ljudima; jedinstvo kojim su ljudi povezani na temelju njihove naravi (ljudskosti) ili pak religioznosti je jače, negoli jedinstvo koje se postiže udruživanjem u neku stranku; sam identitet Crkve, budući da Krist nikada nije prihvaćao nacionalizam nekih


39

stranaka, niti nije bio neprihvaćen zbog svoje političke pripadnosti. Zato bi zanijekati neutralnost pred političkim strankama značilo zanijekati nasljedovanje Krista. Izravni doprinos Crkve poboljšanju na području političkog života može se očitovati kroz ukazivanje na temeljne principe, koji bi trebali biti osnova svake politike (npr. poštivanje čovjeka, solidarnost, supsidijarnost…). Uz to Crkva je pozvana pratiti djelovanje i na različite načine poticati nastojanja za ostvarenje dobra, osobito ondje gdje vlada zlo. Ovdje se misli i na praćenje osoba koje su direktno angažirane u političkom životu i to u vidu podržavanja njihovog kršćanskog identiteta (npr. duhovna asistencija, sakramenti…). U pojedinim trenutcima očekuje se intervencija, kritika Crkve, ako se politička moć služi nemoralnim sredstvima.

Djelovanje na području javnosti

U javnosti koja je preplavljena aferama, konfliktima i senzacionalističkim govorom, Crkva bi trebala pokazati da je moguće ostvarivanje dijaloga, susretanje, razgovor. U društvu obilježenim krhkim odnosima treba nastojati graditi trajne i intenzivne odnose koji će se temeljiti, ne na interesima, već na recipročnom prihvaćanju, na praštanju i pomirenju. Tu za Crkvu svakako predstoji veliki posao. Koliko god izgledalo da je pitanje smisla i istine daleko od interesa današnjeg „površnog“ čovjeka, jedna od zadaća jest unošenje ovih u našu javnost.. Iako može izgledati da je, obzirom na mogućnosti pristupa prostorima javnosti, djelovanje Crkve u bitno oslabljenoj poziciji u odnosu na neke druge društvene skupine, princip kvasca (malo ga je, ali sve pokreće), soli (svemu daje okus) ili pak svjetla (iako neznatno osvjetljava prostore tame) je vječno izazovna logika djelovanja, gdje je od temeljne važnosti svjedočanstvo i nastojanje oko razvijanja duha zajedništva i kulture solidarnosti. Ovdje se nameće pitanje: može li netko tko bi sa strane promatrao naše djelovanje uočiti da postoje ozbiljni koraci i napori oko prevladavanja kritizerstva i defetizma? Prepoznaje li se napor i zauzetost za ostvarenje čovječnosti i jesmo li možda i mi, prihvaćajući i nesvjesno postojeću logiku, ponekad graditelji ovoga ozračja? Ako bi trebali nakratko naznačiti žurne korake koje u ovom trenutku treba poduzimati, onda se čini da je upravo prisutnost u „svijetu“, u oblikovanju naše javnosti ono što Crkva ne bi smjela odgađati. Svoj veliki doprinos ona može dati načinom argumentiranja i usmjeravanjem pozornosti prema onima koji su na bilo koji način zapostavljeni ili u drugom planu. To je ujedno poziv cjelokupnom društvu da se javno suočava s procesima diskriminacije onih koji su isključeni. Zanimljivo je spomenuti pastirsko pismo njemačkih biskupa „Za budućnost u solidarnosti i pravednosti“, gdje se kaže kako Crkve smatraju „svojom posebnom zadaćom da se zauzmu za one koje se u gospodarstvenim i političkim kalkulacijama lako zaboravi, jer se sami ne mogu djelotvorno artikulirati, a to su siromašni, zakinuti, nemoćni, buduća pokoljenja i nijemo stvorenje. Na taj način žele stvoriti pretpostavku za politiku koja će se orijentirati prema mjerilima solidarnosti i pravednosti.“ (br. 4). Prinos koji Crkve mogu dati izriče se riječima: „Crkve se ne žele izravno baviti politikom, one žele omogućiti politiku.“ (br. 4). Crkva je u našem društvu pozvana na promicanje vrijednosnog etosa, ali i stalno zalaganje kako bi se uvjerilo građane u vrijednost i opravdanost rada oko vrjednota. Dosta se na tome radi, ali kao da se stane na pola puta jer nije dovoljno samo proklamirati npr. vrjednotu obitelji i zahtijevati odgovarajuće zakonodavstvo, koje će takve vrjednote promicati (ili spriječiti štete koje se nanose društvu zbog raspada čvrstih obiteljskih veza), a da se u isto vrijeme ne prihvaća teret strpljivoga traženja praktičnih rješenja najrazličitijih obiteljskih problema. Ovakvo će djelovanje dobiti posebnu dimenziju kada ono bude prihvaćeno u javnosti i prikazano kao vrjednota prihvatljiva za sve, jer tako raste mogućnost za uspostavu vrijednosnog konsenzusa u društvu. Važno je dakle stvaranje platformi za dijalog na svim razinama. Od značajne pomoći, gotovo kao smjernica, mogao bi koristiti princip supsidijarnosti. Radi se o tome da se djeluje u vidu poticanja i omogućavanja svakome da preuzme i da se bavi onime što on može učiniti. Danas


40

se na društvenom polju, a to je sve više prisutno u zakonodavstvima mnogih zemljama – ovo načelo primjenjuje u vidu poticanja građana na sudjelovanje u javnom životu. I u Crkvi, kako je već spomenuto kada se govorilo o laičkoj službi, potrebno je angažiranije djelovanje na različitim razinama. Jednostavno ocjenjivanje društvenih previranja i procesa pozitivnim ili negativnim ocjenama ne bi uvažilo bitnu dimenziju o kojoj govori i II. vatikanske sabor, kada kaže da se napetosti u svijetu ne mogu pripisivati samo ljudskoj grešnosti, već se u njima trebaju često puta prepoznavati i „krize rasta“. „Kao što se događa u svakoj krizi rasta, taj preobražaj donosi sa sobom i nemale poteškoće.“ (GS 4). Naše društvo živi vrijeme preobražaja, te je stoga nužno potrebno s razumijevanjem, strpljivošću i zalaganjem djelovati i dati doprinos njegovu rastu i sazrijevanju. To će biti veliki doprinos koji Crkva danas može pružiti „za život svijeta“.

VJESNIK ZADARSKE NADBISKUPIJE 11-12/2010. – KULTURNI PRILOG

1

KULTURNI PRILOG

NAŠ BOŽIĆ OČIMA HRVATSKOG ETNOLOGA

Ovih dana zapljusnut će nas svi mogući slogani, reklame, pozivi i događaji s predznakom «predbožićni», «božićni», «božićno-novogodišnji». Jednom se radi o kupovini, priredbama ili show-programima. Drugi put o nastupima političara, pjevača, najavljivača programa… Nažalost, iza tog predznaka premalo je onoga što bi hrvatskom čovjeku, a još manje vjerniku, uistinu značio Božić. Župnici će se truditi pozivati vjernike neka ne zaborave smisao Božića, božićnog otajstva i poruke; neka sačuvaju mir i red u crkvama i oko crkava. Ovo razmišljanje jednog hrvatskog etnologa može biti mala pripomoć u tome.

1. Premda su božićni običaji svih europskih naroda većim dijelom pretkršćanskoga podrijetla, Crkva ih je kroz povijest uspjela više-manje odjenuti u kršćansko ruho. Dala im je kršćanski smisao i obilježje pa su se skladno uklopili u Otajstvo Božića. To je bilo osobito važno jer se upravo preko običaja najlakše i najučinkovitije prenosi određena kultura, moralne i duhovne vrijednosti jednog naroda. U tom vidu može se govoriti o katehetskoj dimenziji narodnih običaja. Takav je običaj poznato dalmatinsko božićno i novogodišnje kolendanje ili kolendavanje. Tada skupine odraslih ili djece na Badnjak obilaze po mjestu te božićnim pjesmama i kolendama najavljivljuju veliki blagdan Božića te žele ukućanima mir, zdravlje i «vječno spasenje». Često se kod takvih kolendanja nosilo i tamjana kao kod nas u Kalima, na otoku Ugljanu. Same pak koledarske pjesme sadržavale su nabrajanje božićnih blagdana, ili su pjevale iste pjesme kao na bogoslužju («U se vrime godišta»). Tamjan i pjesme bile su neizravna poveznica s liturgijom. Evo, jedna takva stara kolenda sa zadarskih otoka, koju izvodi skupina djece na Badnju večer. Noseći žar i tamjan, oni obilaze selo ili susjedstvo, tew pri tom pjevaju:

Na dobro van došla Badnja večer, I sutrašnji dan Božića, Po Božiću sveti Stipan, Po Stipanu sv. Ivan, Po Ivanu Mladinci, Mlado leto, Vodokršće, I ostalo sve godišće!

Običaj kolendanja je unosio veselje i razdraganost među ljude. Uvodio je u blagdansko raspoloženje. Okupljao je i nosio bitnu poruku Božića među ljude, a to je dobra volja, mir i zajedništvo. Tako se ono liturgijsko iz crkve prenosilo u kuće, dvorišta i na ulice. Ponegdje je dio tog običaja bila i velika vatra «koleda» oko koje su se ljudi okupljali, pjevali i družili, a pali se i danas u nekim našim mjestima (npr. u Bibinjama na sv. Stjepana). Premda su ti običaji obilaska, čestitanja, obrednih pjesama i paljenja vatre u biti pretkršćanskog podrijetla, vremenom su se sasvim dobro uklopili u kršćanstvo. Preuzeo je bitnu poruku božićnog Otajstva i zapravo poslužili da se liturgijsko slavlje Crkve prenese u puk «katehetskim» ili «pedagoškim» načinom koji je primjeren, razumljiv i uklopiv u postojeću kulturu. Bila je to bez sumnje, prava uspjela inkulturacija kršćanstva.


2

2. Gdje taj običaj danas možemo najčešće vidjeti? Nažalost, samo na televiziji i to u američkim filmovima. Naime, engleski su doseljenici običaj kolendanja (poznat dakako po čitavoj Europi) prenijeli na američki kontinent. On se tamo uvriježio i do danas se prakticira čak i u gradovima. Vidimo to u njihovim božićnim filmovima, koji svake godine o Božiću preplave naše TV programe, pa gledamo skupine odraslih ili djece kako po ulicama, pred kućama i pred velikim „shopping“ centrima pjevaju božićne pjesme sa svijećama i zvončićima u rukama.

Tako, eto, prosječno hrvatsko dijete početkom 21. stoljeća odrasta u okruženju koje mu „pomaže“ misliti da je običaj kolendanja još jedna „američka novost“ koju treba usvojiti (poput Halloween-a odnosno Noći vještica). Naime, taj je običaj u našim mjestima iščeznuo, jedva da još negdje živi. Uspijemo li tu našu kulturno-povijesnu vrijednost opet vratiti u svoj kulturni identitet, to neće biti u naravnom kontinuitetu već preko medija, preko uvoza tuđe kulture i posredstvom komercijalnog «božićnog» paketa koji nam se agresivno nudi svake godine upravo o božićnim blagdanima.

Slično je i s božićnim pjesmama. U svakom hrvatskom vrtiću djeca po programu uče «Zvončiće» i druge američke božićne pjesme. Američke božićne pjesme odzvanjaju u trgovinama, velikim robnim centrima, kao i u našim domovima s malih i velikih ekrana. Već od prve nedjelje Došašća. Nerijetko se drže i božićni koncerti u vrijeme došašća kada nas Crkva najozbiljnije poziva da se molitvom i pokorom pripremimo za božićne blagdane. Te „uvozne“ pjesme mogu se čuti i na božićnim domjencima po našim tvrtkama. U usporedbi s našim hrvatskim božićnim pjesmama ove izgledaju moderne, avangardne, gotovo holivudske. Međutim, onaj tko se bavi proučavanjem fenomena narodne kulture (etnolog), kada analizira tekstove i napjeve tih američkih božićnih pjesama, ne može, a da ne uoči bitne činjenice: 1) sve su odreda na staroengleskom jeziku (npr. «Deck the halls with boughts of folly» ili «Hark the herlad angels sing»); 2) napjevi se temelje na srednjovjekovnim crkvenim ili folklornim melodijama; 3) sadržaj je uglavnom kršćanski, vjerski. Pitamo se međutim kako se može dogoditi da mi, koji imamo božićne pjesme također iz Srednjega vijeka («U se vrime godišta»), na starohrvatskom jeziku («U se vrime godišta», «Spavaj, spavaj Ditiću», «Onoga vrimena») i s izvanrednim teološkim sadržajem božićnog otajstva, sada ostavljamo i zanemarujemo naše vrijednosti, a usvajamo tuđe, koje ni sadržajem, ni oblikom nisu ništa bolje od onoga što već imamo? A k tomu, ne spadaju u našu kulturu i tradiciju. Ne možemo za njih reći da su inkulturacija kršćanstva u naše nacionalno biće. U našim crkvama je taj fenomen, nažalost, uzeo svoj danak. Na mnogim božićnim priredbama u našim crkvama može čuti čitav repertoar američkih božićnih pjesama. A neke se polako pjevaju i za vrijeme bogoslužja. Čak se i naše drevne božićne pjesme, spomenici naše kulture i identiteta, pjevaju suvremenim jezikom («U sve vrijeme godišta», «Spavaj, spavaj Dje

3. Božićni dekor kojeg gledamo po trgovinama, izlozima, kućama, pa crkvama odraz ovog uvoznog fenomena. Nigdje na izlogu dućana, kao ni u crkvama, ni u domovima ne može se vidjeti drevne dalmatinske božićne «rekvizite»: npr. aranžman od oraha, badema, suhog lišća, slame, narančine grančice, svijeća u žitu. Ali, zato ima napretek umjetnih borova pa čak i sintetičkih bijele ili žute boje kakvih ni u prirodi nema, pa lampica... I naša božićna čestitanja udaljila su nas od naše kulture i našeg identiteta. Nekada je hrvatska božićna čestitka obvezno sadržavala puni naziv božićnog otajstva: «Na dobro vam došlo (Isusovo)

tiću») a one koje usvajamo izvana, i držimo ih „modernima“, još su na staroengleskom, netaknute u svom jezičnom i glazbenom obliku.


3

Porođenje». Čestitka «Sretan Božić» pa čak i «Čestit Božić» puno manje govori s kršćanskog vidika gledano od onog starog i zaboravljenog: „Na dobro vam došlo (Isusovo) Porođenje!“

I liturgijski život u našim crkvama također se puno promijenio. Ako igdje, a ono u Dalmaciji, liturgijski je život bio bogat i gotovo posve inkulturiran u život puka. Bila je to harmonična simbioza liturgije, glazbe i običaja. U gotovo svim našim crkvama, seoskim i gradskim, odzvanjali su svetopisamske riječi psalama i čitanja na svečanim Jutarnjama prije polnoćke, ili na Večernjama na Božić i Svetog Stjepana. Ima li ljepšeg (i Crkvi primjerenijeg) uvoda u slavlje božićnog otajstva od onog koje je započinjalo molitvom (pjevom) Časoslova? Ima li boljeg načina da se u našim crkvama izbjegne žamor i nered pred početak mise polnoćke od pjevanja ili barem recitiranja psalama? Pjevanje blagdanskog Časoslova u našim crkvama nije bilo vrijedno samo s vjersko-duhovnog odn. pastoralnog vida, već i kulturnog. Pjevali su se napjevi koji su dio našeg identiteta i kulture, koji su bliski našem mentalitetu, srcu i uhu. U nekim su župama to bile gotovo klapske izvedbe najboljih mjesnih pjevača. Mogu li gledano s pastoralne, liturgijske, kulturne, odgojne perpektive dječje božićne priredbe, na Badnjak ili na sam Božić, još k tome takve u kojima je sve puno «američkog» televizijskog dekora, a često i žamora i galame, nadomjestiti molitvu i pjevanje Časoslova? Ne zaboravimo da djeca uče najviše od starijih, od roditelja i odgojitelja, kao i od ambijenta u kojem im se vrijednosti prenose. Dijete koje sa svojim roditeljima ili djedovima sudjeluje na božićnom bogoslužju u crkvi, gdje promatra, usvaja i sudjeluje – pa i kao promatrač – usvojit će vremenom te i takve običaje, poštovati ih i vrednovati. Ono će postati dio njegova djetinjstva, a time i identiteta koji će ga obilježavati čitav život. I to će imati pozitivnog utjecaja na njegov daljnji vjerski i kulturni razvoj. Dijete koje doživljava Božić samo kroz izvanjski blagdanski komercijalni dekor, i u kući i na ulici, a možda slično tome još i u svojoj župnoj crkvi, na putu je da posve izgubi ono bitno i od Božića kao vjernik i od Božića u smislu kultrunog identiteta. A malim je narodima upravo očuvanje identiteta prevažna stvar.

Crkva, poput majke odgojiteljice djetetu i narodu prenosi ono najvrijednije: smisao života, trajne i vječne vrijednosti. U ovim predbožićnim danima razmišljajmo malo o tome kako prenosimo, možda i nesvjesno, mlađim generacijama ono što im želimo prenijeti. Baština ima neprocjenjivo bogatstvo, zdravu i vrijednu tradiciju, koja je dio našeg identiteta i nacionalnog i vjerskog. Ona je zabilježena i od strane svijeta kao kulturna vrijednost čovječanstva (UNESCO-ova zaštita procesije „Za križen“ na Hvaru ili „Feste Sv. Vlaha u Dubrovniku“). Ona će biti «moderna» i «suvremena» samo onoliko koliko se prema njoj budemo i odnosili kao nečem što je nama itekako suvremeno, relevantno i aktuelno. A aktuelno je u ovoj eri globalizacije ne izgubiti ono što smo primili i naslijedili. I ne uvoziti ono što nije prikladno našim običajima i mentalitetu. Sve u duhu stare naše mudrosti: „Tuđe poštuj, a svojim se diči!“

Livio Marijan, etnolog

na koricama - zadarskanadbiskupija.hr · 1 . vjesnik zadarske nadbiskupije broj: 11-12/2010....

Documents