na koalinom tragu - mojputopis.com - na koalinom...na koalinom tragu prije desetak godina, kada sam...
TRANSCRIPT
Na koalinom tragu
Prije desetak godina, kada sam prvi puta posjetio ovu zanimljivu zemlju, bio sam prilično uvjeren da je to
bilo prvi i zadnji puta. Cijena avio karte nije bila zanemariva (oko 1.000 us$), ali mladom informatičaru na
roditeljskoj grbači, to nije predstavljao veliki problem. Glavni problem u mojoj glavi je bila ogromna
udaljenost i puno potrebnih dana godišnjeg u firmi. Ante naturalizirani Australac se tada ženio i pitao me
za potpis, a evo ga danas u prekrasnoj kući sa (istom) ženom i troje prekrasne djece. „It's fine here“ , veli.
Evo i mene opet, desetak godina poslije. Netko će reći, vodim grupu od 20tak osoba na inzulinu; a
ustvari dajem doprinos ostalima za dobar provod na drugom kraju zemaljske kugle
Išli smo finom kompanijom Qatar
Airways, najkraćim putem i sve bi
bilo sjajno da nam nisu odbili
redovno sljetanje u Dohi. A bez
goriva se ne može dugo, pa smo ga
morali napuniti u Bahreinu.
Naravno, avion za Melburne u
Dohi nas nije mogao čekati, pa
smo veselo preko Singapura završili svoje putovanje. Dobra vijest je da su nasi novi avioni bili solidno
prazni, pa smo se fino naspavali preko četiri sjedala, a simpatična srpska stjuardesa je pazila da nam
ništa ne fali. Najveći paradoks je da smo u povratku bili savršeno na vrijeme i brzi, ali je put bio puno
neudobniji jer nije bilo slobodnih sjedala za spavanac. Na sreću, uspio sam punih sat vremena ubit' oko
na finom ravnom podu prije nego su me spazile stjuardese. („Ako padne tlak, maske sa kisikom s poda
nećete moći dosegnuti, pa bu' te se onesvijestili, to je zbog Vas…“ - %#$“#%)
Nakon kratke akomodacije u Melbourne-u čekala nas je avantura, rezervirana tri automobila sa po 8
sjedala i hostelski smjestaj u Canberri i centru Sydney-a. 800km dugačkih ravnih cesta, prekrasna priroda
i posebno obojani zalasci sunca su nas pratili cijelim putem. Canberra je glavni grad Australije, nastao
kao kompromis dvaju velikih rivala Melburna i Sydney-a. Mislio sam da bi onda trebao biti i negdje na
sredini, ali „kilometar sat“ je neumoljivo pokazao da je solidno blize Sydney-u. Najzanimljiviji dio je
„Parlament house“ u koji slobodno možete ući nakon pretresa. Ogromne dvorane i hodnici su dobro
začinjeni sjajnom skulpturom i travnjakom na vrhu zgrade sa odličnim pogledom na jezero i ostatak
grada. Na zgradi je grb sa emuom i klokanom – dvije životinje koje ne znaju ići unatrag.
Redovna cijena parkinga za noć u Sydney-u iznosi astronomskih 330kn. Budući da su nam auti još trebali
za posjet poznatom „Blue Mountains“ nacionalnom parku, ostavili smo ih u vrlo neugodnoj i pomalo
jezivoj garaži koja podsjeća na građevine duboko pod zemljom iz futurističkih filmova.
„Blue Mountains“ nacionalni park je kombinacija pješčanih brda, prašume, zanimljivih žičara, uspinjača i
drvenih staza. Sve to malo previse košta, a istekle studentske iskaznice ovdje nisu od pomoci, kao u kinu
i nekim muzejima...
Kad smo pomislili da od hrvatskih klubova u Australiji neće biti puno, desio se prekoret. G. Jozo Brkić i
njegovi prijatelji su nam osigurali sjajan autobus i još sjajnijeg hrvatskog vodiča, velikog katolika sa četiri
braka iza sebe. Proveli smo se sjajno, vozili su nas po cijelom Sydney-u, obišli smo najzanimljivija mjesta,
a dan smo zaključili fenomenalnim druženjem i još fenomenalnijom večerom u hrvatskom klubu u
Sydney-u. Nemam dovoljno riječi hvale za sarmu, ćevape, ali i rakove sa lignjama koje smo papali uz fino
vino (Australski Shiraz) u društvu i ugodnom razgovoru s uspješnim australskim Hrvatima.
Na žalost, odnosi sa Srbima su samo malo napredovali od mog zadnjeg posjeta. Srbi na vratima svog
kluba u Sydney-u navodno drže natpis: „zabranjen ulaz psima i Hrvatima“, a Hrvati u klubu Melbournu
uredno nose crne majice sa natpisom: „za dom spremni“ i glancaju spomenik Anti Paveliću na ulazu. No,
to je dio ovdašnjeg „folklora“ kojem se vraćamo i mi u domovini sa Vukovarom i različitim „kolonama“.
Dobili smo preporuku da majice s našim neizostavnim crvenim kvadratićima, koje smo štampali za konfu,
ne nosimo po gradu kako slučajno ne bismo zalutali u krivi (srpski) kvart. „Howewer“ situacija na
konferenciji je potpuno drugačija, Srbi su dio našeg života i odnosi su vrlo dobri.
Ako se pita Petru, bez posjeta Fetherdale parku, mjestu gdje se slobodno igra sa klokanima i mazi koale
po guzi – posjet Australiji ne vrijedi ništa. Petra je došla na svoje, a bogami i mi ostali koji smo gurkali i
navlačili kojekakve neobične životinje uz obavezno škljocanje fotoaparata. Naravno, moram se pohvaliti
nekolicinom noćnih fotografija opere i mosta u Sydney-u, a sponzorske fotografije nikada nisu bile
originalnije (ne skroz mojom zaslugom).
„Tigar avijaciju“ je najbolje opisati kao „naš“ RyanAir ili GermanWings,
jeftina australska aviokompanija kojom smo se vratili natrag u
Melbourne. Vrhunska vožnja, bez puno gnjavaže i za australske prilike,
nevjerojatno malo novaca (300kn).
Odmor je kratko trajao, jer su nas čekali novi automobili za posjet neizostavnom „Great ocean road“.
Ovaj put smo uzeli jednu zvjer sa 12 sjedala i drugu s 8. Prešli smo oko 800km, ali smo ih pametno razbili
u dva dana sa spavanjem u kolibama nedaleko oceana. I ovdje smo se nagledali koala, papiga i
kojekakvih životinja. Najzanimljiviji su naravno ogromni oceanski valovi, visoke stijene, prirodni mostovi i
otoci, jednom riječju - Apostoli.
Kako bi moj drugi posjet Australiji ostao što posebniji, draga supruga je snažno agitirala za vožnju
helikopterom iznad i pored visokih stijena, obala i valova. Letjeli smo do obližnjih otoka, ali i
fenomenalne rijeke koja se lijeno ulijevala u ocean. Od cijene leta me oblije hladan znoj, pa ju neću
spominjati, ali je očekivano vrhunski. Crveni helikopter i sjajan pilot koji se jako trudio opisati okoliš
iznad kojeg smo letjeli – će nam sigurno ostati u sjećanju do „sljedećeg dolaska“
Zato smo štedjeli na biciklima. Uz pokoji
preduvjet, samo 14 kuna košta unajmljivanje
gradskih bicikala u Melbourneu. Sustav je
sličan Bandićevom – postoje lokacije u gradu
gdje iz automata unajmite bicikl i vozikate se.
Naravno, ovdje je sve puno sofisticiranije, pa
tako sve rješavamo kreditnom karticom, a
lokacija je nevjerojatno puno. Kako bi cijena
ostala samo 14kn, neophodno je svakih
30tak minuta na kratko bicikl prikačiti na
neku od lokacija, što nije nikakav problem jer
ih ima stvarno puno. U početku ove usluge
na biciklima nije bilo kaciga. No, budući da je
kazna za nenošenje cca 784kn, ni Australci baš nisu bili zainteresirani. Kako projekt ne bi propao, njihov
Bandić je osigurao i besplatne kacige na skoro svakom biciklu
Kad smo kod gradonačelnika, g. Lord Mayor Bandić nas je pozdravio odličnim govorom na otvorenju
same IDF konferencije. Rekao je da je ovo najveća zdravstvena konferencija u Australiji ikada, da ne
visimo stalno ovdje, već da prošećemo njegovim prekrasnim gradom i kupimo cipele Pohvalio se da je
Melbourne najbolji grad za život na svijetu već nekoliko godina zaredom, a da je preuzeo titulu od
Vancouvera gdje je naša sljedeća konferencija. Najsretniji trenutak mu je bio kada je to saznao i u pola
noći poslao važnu informaciju e-mailom svom prijatelju – gradonačelniku Vancouvera.
„Diabetes management“ je ovdje noćna mora – sve je puno šećera, a prženog krumpira ima toliko da
nam se čini kao da raste iz asfalta. Slično se ponašaju i naši šećeri... Moj omiljeni sushi je sa 5au$ od prije
10 godina, skočio na 8.5au$, dok je benzin sa 0,5au$ skočio na 1,5au$. Ipak, sushi je i dalje jako fin i
jednako dostupan uvijek i svugdje Slično je i sa Coca Colom, imam osjećaj da ispod svakog grma stoji
ogroman aparat s ohlađenim pićima. Na glavnoj metro stanici je pored svake klupe za sjedenje barem po
jedna mašina, a ispred klupe reklama za neki fini slatki sokić.
Oba grada su vrlo sigurna, a ljudi su i dalje nevjerojatno ljubazni i trude se pomoći. Danas sam punio
svoju karticu za metro i krenuo prema stajalištu. Odjednom lik trči za mnom i nosi gomilu kovanica koje
je automat naknadno izbacio jer nije dobro procesirao moju uplatu. Prvi dan su nas uredno pustili bez
karte s metroa jer se još „nismo snašli“, vodili su nas po gradu ako bi pitali za smjer, itd, itd.. Jedan
nevjerojatan osmjeh i puno dobre volje nas stalno okružuju ...barem mene
Živjeti ovdje?
Sve je jako skupo, ali plaće su još puno veće. Činjenica
je da su prepuni prilično detaljnih zakona i pravila.
Stoga, ako volite pravila ili ih samo volite kršiti – ovo je
možda pravo mjesto za vas!
Davor