MUHAMED EMIN HADŽIJAHIĆ

Glavne teme ili ideje koje promovira Muhamed Emin Hadžijahić su ideja patriotizma i javni pledoaje protiv muslimanskog iseljavanja u Tursku. Ove ideje su u medjusobnoj vezi, a posreduje ih i treći momenat, a to je njihova islamsko-dogmatska legitimacija.

POIMANJE DOMOVINE

Muhamed Emin Hadžijahić patriotizam poima isključivo kao bosanski patriotizam. Govori o Bosni, „....lijepoj zemlji, koja je naša sveta domovina...“ i o bosanskom patriotizmu. Sada se patriotizam temelji na drugačijim premisama i drugačije se shvata, pa i poimanje fenomena domovine sad odredjuje i njegovo shvatanje patriotizma. U Hadžijahićevom ljudskom aksiološkom poretku domovina i vjera su najviše vrijednosti i nalaze se u medjusobnoj vezi. Kada se izadje iz ove aksiološke ravni, Hadžijahić domovinu razumijeva kao prirodnu datost što se vidi iz naturalističkog jezika koji koristi i analogije porodice i domovine, za koje kaže da oboje imaju isti status – prirodne su činjenice. Kao prirodna datost ona je izvorište biološke egzistencije. Svaka domovina je kolijevka gdje se radjamo, stičemo prva znanja, zasnivamo svoje porodice, stvaramo neku novu biološku vrijednost. Domovina je i socijalna datost, a to se odnosi na seriju našeg stvaralaštva, jer država je prostor gdje se rodimo, gdje stvaramo svoj život, atmosferu rada, obrazujemo se, radimo nešto da bi obezbjedili sebi i svojoj porodici. Domovina je duhovno-kulturna stvarnost, ona je zajednica jezika, interesa i obrazovanja. Ona je i zajednica idividualiziranih običaja, trgovine i načina života uopšte. Primarna svrha domovine je pružanje egzistencijalne sigurnosti, zaštite života, imetka i moralnog digniteta svojih gradjana. Užitak u slobodi, privilegijama, sigurnosti i zaštiti su vrijednosti koje obilježavaju domovinu.

POIMANJE PATRIOTIZMA

Kao sinteza prirodne datosti i socijalno-kulturne produkcije, domovina sada proizvodi specifičan kompleks osjećajnosti kojeg označavamo kao patriotizam. Hadžijahić ističe da je patriotska osjećajnost zagonetna veza ljubavi izmedju ljudi, naroda i njihove domovine. Kada ojašnjava patriotsku ljubav, Hadžijahić koristi biološki diskurs, pa na primjeru odnosa i veza majke i djeteta on pokušava da odgonetne patriotizam. Osjećanja patriotizma su heterogena, himnične ode domovini stvaraju radost i osjećanja ponosa, ali u krizama stvaraju osjećanje tuge.

ISLAM I PATRIOTIZAM

Sam islam legitimira domovinski patriotizam. U Hadžijahićevoj percepciji islam ne proizvodi anacionalnu svijest. Iako je islam univerzalan, kosmopolitski, u preferenciji planetarnog ummeta, islam ne traži indolenciju (ravnodušnost, neosjetljivost) spram domovinske svijesti. Za islam domovinski patriotizam je vrijednost koja pripada

muslimanskom imperativu, mi moramo radi čuvanja naše vjere ljubiti našu domovinu i nastojati svom snagom da u njoj svoju sreću i budućnost osiguramo. On smatra da iseljenici direktno ugrožavaju opstanak islama u BiH, što je islamski grijeh. Iseljavanje je protivno islamskom imeperativu očuvanja islama u BiH, jer ako trend iseljavanja bude nastavljen zgrada islamstva se može do temelja srušiti. Bošnjaci trebaju da odustanu od iseljavanja i sa stanovišta čiste domovinse, patriotske svijesti.

POLITIČKI KONFORMIZAM I MUSLIMANSKO ISELJAVANJE

Ako gledamo u ideološkom smislu, Muhamed Emin Hadžijahić je čovjek kojeg možemo svrstati u konzervativnu političku elitu zato što u političkom ali i vjerskom smislu zagovara konzervativan odnos prema politici. Vjera ima vrlo važno mjesto u politici i nije do kraja sekularizirana, odvojena od politike. I u tom pogledu, on kao konzervativac, prihvata, konformira se sa AUG režimom u Bosni, i zagovara stanovište funkcionalnog konformizma. To je važno, jer dolaskom AUG u Bosnu 1878 godine, veliki broj muslimanskog stanovništva, nezadovoljan odlukama Berlinskog kongresa i dolaskom AUG u BiH, odlučuje se na iseljavanje, tako da imamo tri talasa iseljavanja iz BiH: prvi talas je usljedio nakon okupacije BiH 1878 godine. Drugi talas je usljedio nakon vojnog zakona koji je donešen 1881 godine, a koji je regulirao obavezu služenja vojske u AUG gdje su svi muški stanovnici BiH bili obavezni da služe vojsku u AUG redovima. I drugi zakon koji je izazvao revolt kod bošnjaka jeste zakon o vjersko-vakufskim finansijskim odnosima donešen 1899 godine. Ta dva zakona su još više reducirala atmosferu egzistencije davanja i djelovanja, te izazvala drugi talas iseljavanja bošnjaka u Tursku. Treći talas iseljavanja je usljedio nakon aneksije BiH 1908 godine. Ako imamo u vidu da je iseljavanje bošnjaka bilo u više faza i traje do 1910 godine, onda je značajno da je on bio politički konformista i da se iz funkcionalnih razloga pokušavao zalagati za prihvatanje AUG vlasti na način da je poručivao narodu da vlast koja nije isključivo islamska može biti dobra vlast i on je smatrao da ta vlast štiti interese izmedju ostalog i bošnjaka muslimana u Bosni i da svi imaju oobavezu da ostanu u Bosni i da štite svoja ognjišta i da grade svoj život, porodice, imanja koja im pripadaju u domicijelnoj državi. Konformizam prema vlasti je posebna vrsta jer respektiraš sa kojom se ne slažeš, medjutim iz funkcionalnih razloga prihvataš jer je bolje prihvatiti nego otići i Hadžijahić upravo prihvata tu vrstu konformizma. Svi bitni elementi u njegovom poimanju domovine i patriotizma sada istupaju kao kontraargumentacija politici iseljavanja, pri čemu se manifestira i konformistički mentalitet prema Režimu. On kaže ako domovina osigurava mir, garantira sigurnost i zaštitu, čuva vjeru i moralni dignitet(čast, poštenje i sl), onda Bosna i pod AUG vlašću ispunjava odredjenja domovinske zajednice. Ako vlast osigurava da nema napada na vjeru i ljude, onda nema ni razloga za emigraciju. Ni sa stanovišta islamske dogmatike bosanskohercegovački muslimani ne mogu opravdati svoje emigriranje, jer iseljavanje direktno ugrožava opstanak islama u BiH, i to je grijeh. Bošnjaci muslimani trebaju odustati od iseljavanja i sa stanovišta recepcije čiste, domovinske, patriotske svijesti kao takve.

Hadžijahić navodi par argumenata za demotivaciju iseljavanja. U području Cazina i Like, odmah poslije okupacije, neki su napadali na muslimanska sela kako bi natjerali muslimane na seobu, a sa ciljem da prisvoje njihovu zemlju. Hadžijahić stalno upozorava da je otimanje muslimanske zemlje glavni motiv pritisaka i drugih oblika podsticanja na iseljavanje. Hadžijahić ističe da ni obaveza služenja vojske u AUG redovima nije racionalni razlog za iseljavanje muslimana jer u svakoj državi je svako osobno bio dužan biti vojnik. Ni muslimansko nazadovanje u privredi i trgovini nije razlog za iseljavanje muslimana, jer se taj nazadak odnosi na svo stanovništvo, a ne samo na muslimane. Isto tako kaže da je zabluda što muslimani zanatlije očekuju da će im biti bolje u Turskoj, jer oni tamo imaju svojih zanatlija, a naši zanati tamo ne vrijede ni pet para. U demotivacijski argumente uvrštava psihološku i socijalnu usamljenost iseljenika, troškove, patnje, trud i muke na samom putovanju koje ugrožavaju tjelesno zdravlje. Nadalje postoji kriza u adaptaciji i navikavanju na tudjinsku vodu i zrak,, prilike i običaje mjesta u koje se odlazi, narav i ponašanje drugih stanovnika, drugačiji jezik i medjusobne odnose. Ni nedostaci u vjersko-prosvjetnom izobražavanju muslimana nisu racionalni razlog njihovih seoba, jer zašto ne mogu biti sigurni da će se uskoro poboljšati situacija u brojnim našim školama i da će ponovo vjerski učenjaci podučavati stanovništvo vjeri.

MEHMED – BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK

Značajan je jer je medju prvim afirmisao ideju bošnjaštva, tj. Dao je koncept bošnjaštva (šta su bošnjaci, ko su, jesu li narod...). On i Bašagić su se prvi argumentovano bavili ovim pitanjem. LEGITIMNOST VLASTI I POLITIČKI KONFORMIZAM

Ljubušak smatra da, kada je već došlo do instaliranja austrougarske vlasti u BiH, opstanak muslimanskog naroda je u općem kulturnom razvoju, a ne u opozicionoj politici. U prosvjećivanju, a ne u političkoj subverziji prepoznao je egzistencijalno produktivan odnos prema Vlasti. AUG država je velika i kulturna država, a Ugari i Nijemci su prijatelji muslimana. Umjesto totalne konfrontacije on zagovara kooperaciju, umjesto bošnjačke vjersko-etničke samoizolacije zagovara eksploataciju političkih, kulturnih i ekonomskih mogućnosti što ih sa sobom donosi režim. Njegov funkcionalistički konformizam prema Poretku ne proizilazi isključivo iz osobne pragmatike, nego želi i doktrinarno da ga utemelji jer je BiH zemlja u Europi u kojoj živi veliki broj muhamedanaca pod upravom kršćanskog vladara. I u dogmatici islama pronalazi izvorište racionalizacije muslimanskog političkog konformizma. Smatra da vjera ne nalaže da se ne poštuje vlast. Takve njegove konformističke stavove će obrazlagati sa stanovišta običajnosti i argumenata iz historije. Muslimani su prihvatili i bili odani osmanskoj vlasti, pa tako trebaju prihvatiti i novi AUG poredak ili Režim. I ne trebaju se nadati da će se Osmanlije vratiti, što je argument ireverzibilnosti historije. On

smata da je Bošnjacima pod AUG vladavinom puno bolje nego pod vladavinom Osmanlija jer nova vlast nikada nije, čak ni sa okupacijom, vodila križarske ratove protiv muslimana u BiH, što je bio slučaj sa Osmanlijama. U tumačenju legitimnosti vlasti Ljubušak uvodi i moderne pojmove državljanske jednakosti i građanske ravnopravnosti. Ti pojmovi su deskriptivni jer pozitivistički opisuju tu jednakost kao državno-političku praksu. Ali oni su i normativni zato što su u idelanom smislu postavljeni kao pretpostavka legitimnosti vlasti i bošnjačke konformističke lojalnosti. Po Ljubušaku, glavna načela upravljanja zemljom trebaju biti:

- Ravnopravnost- Objektivnost vlade prema svim vjeroispovijestima u zemlji- Puna ravnopravnosti svim vjeroispovijestima- Radi vjere ne smiju se uskraćivati državljanska prava- Svi državljani, bez obzira na vjeru, imaju pravo na državnu zaštitu

Bošnjačka lojalnost novom režimu se zasniva na stvarnom i normativnom načelu jednakosti, ravnopravnosti i osiguravanju općeg napretka. Ljubušak legitimira novu vlast i kroz poređenje položaja muslimana u susjednim i drugim europskim zemljama i smatra da bosanski muslimani, muhamedanci, uživaju slobodu i ravnopravnost u našoj miloj domovini BiH, što nije slučaj sa drugim zemljama Europe. Legitimira AUG vlast i samim carskim autoritetom jer njegov moralni dignitet jeste garancija državljanske jednakosti i ravnopravnosti. U poimanju legitimacije vlasti Ljubušak uvodi i ideju utilitarizma i interesnu konstelaciju jer legitimacijska podrška režimu jeste u onoj mjeri u kojoj on donosi korist i od interesa je za muslimansku zajednicu. A Ljubušak smatra da AUG Vlast radi na napretku cijelokupnog bosanskohercegovačkog stanovništva, a ne samo muslimana.

KARAKTEROLOGIJA I APOLOGIJA (ODBRANA) BOŠNJAKA I ISLAMA

Karakterologije, koje se upuštaju u socijalno-psihološke anatomije nacionalnih duševnosti, na jednoj strani karakteriziraju duh nacionalnog narcizma, a na drugoj duh gotovo mazohističke percepcije opće dekadencije vlastitog naroda. U osnovi svih tih karakterologija stoji anahroni mentalitet aristokratizma. Ljubušak će svoju pozitivnu sliku bošnjačko-muslimanske karakterologije izgraditi u konfrontaciji sa radikalnim, izvanjskim, agresivnim, srpskim i hrvatskim etnocentričnim, krajnje dehumanizirajućim predstavama muslimanske zajednice u BiH. U tom kontekstu Ljubušak ističe kako su muhamedanci superiorni u odnosu na ostale narode u BiH. On kaže da su muhamedanci temeljiti, korektni, vjerni. Nisu sirovi i divlji. Muhamedanci su u odnosu na ostale superiorni jer su najsposobniji za rad, nauku i trgovinu. Ovakvu karakterologiju Ljubušak ispunjava glorificirajućim percepcijama i nekom vrstom odbrambenog, benignog, a ne agresivnog, imperijalnog bošnjačko-muslimanskog narcizma. Svrha toga je da demistificira dehumanizirajuće predstave o bošnjačko-muslimanskoj zajednici koje tu zajednicu proglašavaju nesposobnu za moderan povijesni život. I na drugoj strani, da

argumentiraju u prilog građansko ravnopravnom statusu muslimana sposobnih za recepciju vrijednosti koje je donio Režim. Dakle, egzistencijalni motivi, a ne ideologijsko ili doktrinarno suparništvo, stoje iza tih predstava. Ti motivi jesu u osnovi njegovoe apologije islama. Afirmacija njegovih vrijednosti i stoji u temelju onih njegovih karakteroloških predstava. Medjutim, Ljubušak kritikuje tradicionalne, konzervativne crte bošnjačkog mentaliteta, tj. mentalni fanatizam i ravnodušnost prema novinama koje donosi novi Režim. Bošnjaci trebaju da razvijaju nove vrline kao što su odlučnost, odvažnost, marljivost, okretnost, poslovni afinitet, sposobnost učenja i sl. Bošnjaci-muslimani treba da prihvate sve dobro što donosi novi režim, ali da nije u suprotnosti sa islamom.

AGRARNI ODNOSI

Ljubušak, pošto je bio beg, braniće on stats quo, smatrajući neprikosnovenim privatnost zemljoposjedničkog vlasništva. Ljubušak je bio za neko konzervativno rješenje agrarnog pitanja jer je smatrao da nije dobra nikakva promjena, jer je zemljoposjedničko vlasništvo privatnost koje je begovima i agama ostalo još od njihovih šukundedova. Kad je u pitanju odnos prema vakufima on je smatrao da, kao jedan funkcionalni konformista, vlada ima pravo da se miješa u vakufsko pitanje, ali to pitanje agrara nikad nije riješeno. Smatrao je da je bolje po zemlju i narod da ima što više zemljoposjednika jer on u veleposjedu i agrarnim odnosima ne vidi ništa anhrono i atipično. Važan je njegov odnos prema vrlo važnom pitanju koji neće riješiti AUG epoha, pa neće čak ni epoha prve Jugoslavije, tek druge Jugoslavije, a to je agrarno pitanje. Sa AUG. smo dobili kapitalistički sistem privređivanja, dakle što ima Zapadna Evropa na jednoj strani, a na drugoj strani mi smo imali agrarne odnose u poljoprivredi u pogledu imovine imali smo odnose begovata i podređeni ljudi. Na zapadu su se gradile fabrike, a u Bosni još uvijek imamo begovska imanja, neko plaća rentu i nije slobodan čovjek, imamo odnos gospodara i roba , tako da je to pitanje trebalo riješiti. Postojali su pritisci AUG. Međutim spremnost da se riješi to pitanje u tom vremenu zaista nije bilo. 1906 i 1907 se počinju osnivati prve pol. stranke uglavnom nacionalne. Jedna je bila građanska ljevičarska-socijaldemokratska stranka, koja je predlagala da se sva ta imovina konfiskuje i dodijeli ljudima koji su radili na njoj. Te nac. stranke Srba i Hrvata su predlagali rješenja na način da ti ljudi koji su bili podanici da dobiju neko pravo na tu zemlju da li na neki mizeran otkup ili možda čak priznavanja tih prava. Međutim zbog odnosa sa muslimanskom narodnom organizacijom oni su bojažljivo predalagali rješenja jer su u bosanskom saboru uvijek postojali neki blokovi koji su bili prisutni u bosanskom saboru o ovom pitanju.

KRITIKA POLITIKE ISELJAVANJA

Ljubušak je protiv muslimanskog iseljavanja iz BiH. Sa gledišta funkcionalnog konformizma on smatra da treba ostati u BiH i da nema niti jedan argument koji bi nam dopustio da se iselimo, pa ni taj što nas je AUG okupirala. Protivi se rasturanju zajednice

koja je izdržala mnoga osvajanja, a nije se rasula. Smatra da patriotizam ne postoji kod onih koji napuštaju domovinu. Protivi se muslimanskom iseljavanju iz dvije perspektive, jedne partikularne koja iseljavanje promatra kroz prizmu veleposjedničkog diskursa jer vjeruje u duboku ukorijenjenost veleposjedničkog mentaliteta u Bosni i da ni jedan vlastelin ne može tako lako ostaviti svoju zemlju i nasljeđe. I druge, opće perspektive, koja misli iz perspektive bošnjačko-muslimanske zajednice kao cjeline. I jedna i druga ističu respektiranje domovine i patriotizma kao vrijednosti. U politici vlasti ne vidi nikakav razlog za iseljavanje i vjeruje u bošnjačko-muslimansku lojalnost Režimu.

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je prvi obrazovani Bošnjak koje će na tlu AUG vladavine Bosnom osmisliti bošnjaštvo kao nacionalni odgovor na muslimansku razapetost između nostalgičnih afiniteta prema onodobnoj Turskoj i obezličavajućeg utapljanja nacionalne osebujnosti u katoličko-europski duh. Ljubušak pledira za muslimanski funkcionalni konformizam spram AUG vlasti, ali patriotizam više ne poima kao transnacionalni u imperijama koje su vladale Bosnom. To je sada isključivo bosanski patriotizam i odanost BiH kao jedinoj bošnjačkoj domovini. S obzirom da ime Bošnjak nosi genezu iz predislamske, srednjovjekovne Bosne smatra da je to trebalo biti etničko ime za sve njene stanovnike bez obzira na religiju i da ni jedna religija ne bi trebala da svojata to ime. U svojoj koncepciji bošnjaštva, Ljubušak, među muslimanima, po prvi put razdvaja pojam narodnosti i pojam vjere. Vjerska i narodna identifikacija nisu jedno te isto. Treba znati šta je vjerski identitet i šta ga čini, a šta je narodni identitet i šta ga čini. U ovom slučaju bošnjački narodni identitet je bio sačuvan uz više vjerskih identiteta. No, pored razdvajanja vjere i naroda, u Ljubušakovu koncepciju bošnjaštva ulazi još nekoliko važnih elemenata. U njegovu koncepciju bošnjaštva ulazi bošnjačka historijska svijest općenito i svijest o odbrani bošnjačke narodne samosvijesti te njenih stvarnih etničko-političkih objektivacija pod osmanskom vladavinom. Bošnjačka elita moći čuvala je individualitet narodne bošnjačke duhovno kulturne tradicije, njenih elemenata kao što su narječje, priče, pjesme, poslovice, starodrevni običaji i sl. Nadalje, u njegovu koncepciju bošnjaštva ulazi i jasna svijest o njegovu kontinuitetu sa srednjovjekovnom Bosnom. Smatra da Bošnjaci imaju svoj povijesni korijen u srednjovjekovnoj bogumilskoj vlasti. Asistira u toj logici i njegova recepcija južnoslavenskog diskursa. Smatra da su Bošnjaci-muslimani autohtono stanovništvo Bosne, starosjedilačko, koje je slavenskog porijekla, pa teze o njihovom etničkom turcizmu nemaju nikakvo povijesno utemeljenje. U Ljubušakov koncept bošnjaštva ulazi i aksiologija tolerancije. Odnosi u BiH u kojoj postoji jedan narod treba da se grade na etici i politici međuvjerske tolerancije. Tolerancija u sebi nosi dvije ideje, ideju ravnopravnosti i ideju unutarbosanske konvergencije. On odbija politiku diskriminacije, smatra da Srbi i Hrvati moraju muslimanima priznati njihovu narodnost te omogućiti slogu i jednakost. U njegovo poimanje bošnjaštva ulazi i preferiranje bosanskog jezika i pisma. Kod Lubušaka bošnjačka nacionalna svijest se ne iskazuje na orjentalnim jezicima, nego na bosanskom, kako on kaže na maternjem jeziku. I po pitanju jezika

Ljubušak odbija politiku etničke srbizacije i kroatizacije Muslimana u BiH. On insistira na tome da se bošnjačka samosvijest obnavlja i afirmira osloncem na maternji, bosanski jezik. Sam prakticira bosančicu. U njegovom poimanju bošnjaštva ističe se preferencija moderne nauke i obrazovanosti kao ključnoj pretpostavci bošnjačke nacionalne egzistencije. Za njega obrazovni sistem treba biti sinteza islamskog i zapadnog, europskog obrazovanja. U koncepciju njegovog bošnjaštva ulazi i njegova identifikacija begovata, te bosansko-muslimanske elite ekonomske i obrazovne moći, kao socialnog nosioca bošnjačke nacionalne samosvijesti. Begovat smatra nasljednikom srednjovjekovnog plemstva i nociocem bošnjačkog nacionalnog identiteta.

SAFET –BEG BA ŠAGIĆ

Jedan od najvažnijih autora u AUG period jer je razvio nekoliko važnih pitanja kao što su pitanje sociologije muslomanske zajednice, te pitanje etničke karakterloogije.Kad je u pitanju njegov odnos prema AUG režimu vidjet će mo da je on bio konformista, jer je bio I djelatnik AUG( bio je predsjednik bosanskog sabora.)Pitanja kojima se on bavio su : -Pitanje njegove koncepcija bošnjaštva - I njegovo poimanje domovine I patriotizmaPolitiku nije smatrao svojim životnim ciljem , sasvim slučajno se počeo baviti politikom, I to kad ga je banjalučki okrug predložio za zastupnika u Zemaljskom savjetu , bavljenje politikom je bila njegova lična greška jer je Vjekoslav Klaić želio u Zagrebu otvoriti katedru za orijentalne jezike na kojoj bi Bašagić bio predavač. Samu politiku je shvatio u njenom smislu i moći kao rastegljiv pojam , jer se narodu i neprijatelj može nametnuti za vođu i učitelja i tako ga voditi na krivi put, ali će kasnije politiku shvatiti kao autonomnu javnu djelatnost koncentrisanu na klasične aspekte političkog angažmana. Deklarisao se kao begovski aristokrata, a po mentalitetu je bio demokrata, pri čemu je cijenio političku etiku i racionalizam. Njegova politička misao se ispoljava na tri plana:1. Poima i primjenjuje politiku u konkretno-historijskom kontekstu i koja se, s jedne strane, ispoljava kao imanentna politika prema a-u režimu i, s druge strane, kao nacionalna bošnjačka politika unutar režima;2. Kao prikriveno, u čitavom njegovom djelu i radu, krije se osviještena politička misao razumijevanja bošnjaštva u svim njegovim dimenzijama;3. To Bašagićevo političko se ispoljava i osvjedočuje u istaknutim i uglednim političkim rukopisima.

POLITIKA KAO KULTURNA POLITIKA

Najviše vrijednosti Bašagićeve aksiologije su prosvjeta, domovina i islam, a muslimanska politika u AUG režimu je definisana kao kulturna politika sa prosvjetiteljstvom na čelu, jer je moć prosvjete i kulture neograničena. U prosvjetitetljstvu on za muslimansku zajednicu u BiH vidi ono egzistencijalno-

spasonosno. Uz pomenute vrijednosti, u njegovu aksiologiju spadaju i lične vrline, moralna i materijalna snaga na temeljima islamskih vrijednosti i modernog znanja i nauke, i koji su izvor moći ljudi i naroda. Zato se i suočava sa tradicionalnim shvatanjem vojne moći kao vrijednosti i znanja koje je reducirano na vjersko znanje i konzervativnu običajnost, te poručuje da se sada treba boriti knjigom i prosvjetom, a ne oružjem. U Bašagićeva poimanja politike koja onovremenu muslimansku politiku reduciraju na kulturno-prosvjetiteljsku dimenziju mogu se vidjedti i elementi jedne neosviještene sociologije modernog znanja. On uvažava povijesno-socijalnu moć moderne nauke i tehnike i da one puno toga donose na planu napretka, ali u kontekstu svoje vjere.

SOCIOLOGIJA MUSLIMANSKE ZAJEDNICE

Ova sociologija ima dva noseća uvida: 1) deskriptivno-dijagnostički o jednom općem zastoju u njenom socijalnom razvoju tj. umnom, ekonomskom i općekulturnom,2) normativni - koji se oslanja sam na sebe, tj. o osloncu MZ na samu sebe, a što zahtijeva uspostavljanje unutarmuslimanskog socijalnog političkog, etničkog, kulturnog i mentalnog homogeniteta, jer se muslimani nemaju na koga osloniti osim na same sebe.Svoju muslimansku etnosocijalnu psihologiju Bašagić prikazuje kritički kroz posebno pominjanje njenih negativnih crta i prirođenih mana koje se mogu otkloniti obnovom i afirmacijom islamske etike i morala, a pozitivne crte prepoznaje u bošnjačkoj historiji. Da bi se to postiglo potrebna je društvena reafirmacija unutarmuslimanskog homogeniteta koji u sebi sadrži nekoliko elemenata :

Puna afirmacija muslimanskog udruživanja kao vjerske dužnosti kroz ustanovu džume, jer se tu razvijaju bratska ljubav, prijateljstva, a ono uključuje u sebe etiku dobra, altruizma, solidarnosti itd. Kroz poštovanje svega toga se iskazuje i patriotsko, rodoljubivo djelo u korist prosperiteta BiH kao domovine muslimana.

Promocija muslimanskog aksiološkog odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva i njemu kao takvom, ali u novom, evropskom shvatanju bogatstva kao pretpostavci razvoja MZ i koje se legitimira Kur“anom i hadisima bez pohlepnog egoizma, čime odnos prema bogatstvu oslobađa averzije i predrasuda, jer je bogatstvo tijesno vezano sa blagostanjem i samosviješću svih prosvećenih naroda (slično kao Weberova protestantska etika). Pri tome bogatstvo ne treba gomilati, već pomagati bližnje i osigurati potomke, činiti dobra djela i slično.

Muslimanski homogenitet se, pored etike islamskog bratstva, mora zasnivati na islamskim demokratskim ustanovama, prije svega na džematu (vjerska opština ili zajednica) unutar koga treba otkloniti prirođene muslimanske pogreške i mane i reafirmirati islamske nauke o moralu. Ljubušak kaže da je islam osnovan na slozi i udruženju, a one se osnivaju na međusobnom prijateljstvu i zbližavanju, i to treba biti dužnost svakog muslimana. Uvođenjem bosanskog Sabora i partijskog pluralizma, Bašagić će prihvatiti ideju parlamentarizma i političkog pluralizma. U formi bosanskog patriotizma insistirati će na središtu svebosanske sinteze, harmonije i konvergencije.

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA

Bašagić je svojevremeno isticao svoje, Starčevićevom ideologijom zanesen, hrvatstvo, i to političko hrvatstvo. Njegov hrvatski identitet označava se kao kolebljivi ili nesigurni etničkonacionalni identitet. Bašagić nije nigdje eksplicitno shvatao svoju identifikaciju kao etničko hrvatstvo, niti etničko hrvatstvo kao određenje etničkog identiteta bosanskih muslimana. U ranom periodu svog stvaralaštva pod bosanskim narodom on podrazumjeva bosanski muslomanski elemenat, muslomane u BiH, muslomane Bošnjake. Istovremeno se suprotstavlja politici kroatizacije i srbizacije Bošnjaka. Insistira da Bošnjaci sačuvaju svoje ime i odbiju svaku politiku preimenovanja u prosrpskom ili prohrvatskom smislu. U konstitutivni element bošnjačkog narodnog individualiteta ulazi bošnjačka samosvijest. Ta samosvijest je historijski utemeljena u zajedničkom narodnom osjećanju što se formiralo životom unutar državno-političkih oblika bošnjačke egzistencije, oblika simbolički izraženih predstavom o životu pod jednim grbom i jednom zastavom. Smatra da je bosanstvo toliko duboko historijski utemeljeno da ga niti jedan izvanjski element nasilne kroatizacije i srbizacije ne može dovesti u pitanje.U konstitutivne elemente bošnjačkog narodnog individualiteta Bašagić ubraja i njegovu povijsno-genetsku etničku osnovu i kaže da su Bošnjaci porijeklom Slaveni. Sa ovom identifikacijom on etnički odvaja Bošnjake od etničkih Turaka, ali i od etničkih Srba i Hrvata. Bošnjački narodni individualitet Bašagič utemeljuje historijski i to na tlu njegove povijesti u BiH. Slika on tu povijest logikom historijskog romantizma. Bašagić smatra da su najmanje tri razloga zašto su Bošnjaci poseban narod: 1. Imaju kontinuitet državnosti od srednjovjekovne bosne preko osmanske države do AUG. Bošnjačka samosvijest o narodnoj posebnosti od Kulina-bana. Oni baštine svoj kontinuitet jos od bogumila čiji su nasljednici. Posebno insistira na kontinuitetu bsrednjovjekovne bosansko-hercegovačke aristokratije, a pod osmanskom vlašću begovske elite bošnjačke moći.2. Imaju kontinuitet naroda. Bošnjaci su bili narod u srednjovjekovnoj Bosni kao dobri bošnjani nisu bili pripadnici ni katoličke ni pravoslavne ni islamske vjeroispovijesti, dakle bili su narodi u osmansko doba odnosno u Bosni pod osmanlijama a narod su i u Bosni pod AUG doba. To je kontinuitet etničke geneze.3. Kontinuitet koji govori da su oni narod, je kontinuitet kulturalnog stvaralaštva i da je to kulturalno stvaralaštvo iz doba osmanlija važno za taj povijesni tradicijski tok bošnjaka to je garancija kontinuiteta u stvaralaštvu između Bosne njegovog vremena i Jugoslavije.U konstitutivne elemente bošnjačkog narodnog individualiteta uvrštava i bosanski jezik. On polazi od one etničke definicije naroda da svaki narod koji ima državu i ima svoj poseban jezik i kulturu, može biti narod. To je njemu bila garancija da i Bošnjaci jesu poseban narod. I postoji kontinuitet u povijesnoj misiji bosanskog plemstva koje ima ulogu čuvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti i etike, te antiosmanlijskog prkosa. On pledira da se bosansko-begovska elita moći otvori ka recepciji modernog znanja. Insistira na tome da inteligencija, koja je odabrana kasta ljudi u jednom narodu koju neki nazivaju duševna aristokracija, mora služiti napretku svoga naroda.

Po pitanju agrarnih odnosa - Bio je predsjednik pol.stranke MNO ( muslimanska napredna stranka ili muslimanska samostalna stranka). To je bila stranka inteligencije,begova pa možemo reći da je to bila konzervativna stranka . Ova je stranka u svom programu zastupala stav da kmetu treba dati zemlju koliko mu je nužno za egzistenciju, ali prvenstveno državnog zemljišta, a tek poslije kmetske zemlje, i “to uz primjenu i valuti dostojnu odštetu” koju treba sam seljak da plati. Stranka je odlučan protivnik načela da je zemlja božija i onoga koji je obrađuje. Stranka ne priznaje nikakve donesene propise, niti one koji će biti doneseni, a tiču se slobodnih posjeda (begluka)

DOMOVINA, PATRIOTIZAM I ISLAM

U drugoj fazi svog djelovanja nastupa vrijeme zabrana ispoljavanja etničko jezičkog kontinuiteta od strane AUG vlasti, da ne bi bio indiferentan u jezičkom, etničkom i političkom smislu on je prihvatio jednu verziju hrvatastva zato što je smatrao da je to manje opasno za njega kao intelektualca od prihvatanja srpske verzije identiteta ali samo političku i jezičku verziju hrvatstva. S obzirom da je Bosna bila pod austrougarima okipaciona zona on je smatrao da Bosna treba da se pripoji Hrvatskoj na taj način da bi lakše doživjela svoju autonomiju, individualitet, jer Hrvatska je imala poseban status u AUG. To je jedna vrsta odnosa koje se on odriče u vrijeme majsko-turskih pregovora u vrijeme stvaranja prve Jugoslavije.ON u drugoj fazi kad prihvata političko, jezički hrvatski identitet počinje da govori o fenomenu domovine i pišući o domovini on misli na Bosnu, domovinu u kojoj je rođen. On domovinu identificira sa narodom. Za njega je domovina zajednica istovrsnog etničkog porijekla, identične historijske sudbine, zajednica jezika, vrijednosti i kolektivne osjećajnosti. Razvijajući pojam domovine, Bašagić se kreće u naturalističkom diskursu, tj. geografizma i organicizma. Domovinski fenomen je za Bašagića univerzalna prirodna datost. Ljubav prema domovini je zajednička svim stvorenjima, pa je domovina ontogenetski fenomen živog svijeta. U antropološkom smislu, ona je biološka datost kao i porodica i tako i funkcioniše. U aksikološkom smislu , on kaže da ne postoji ni jedna vrijednost koj se ne može mjeriti sa domovinom, on kaže da ono što je organ za čovjeka to je domovina za pojedinca, ono što je majka djetetu to je domovina za čovjeka. Svrstava je u svijet idola, sakraliziranih mormativiteta, pa čak i božansko djelo. Kada je fenomen domovine odredio u ontogenetskom, antropološkom i aksiološkom diskursu, Bašagić analizira ljudski, odnosno narodni odnos prema domovini i određuje ga kao pozitivan i osvješten, kao patriotizam. U historiografskom diskursu označava ga kao povijesno iskušanu, potvrđenu vrijednost. U psihološkom diskursu u patriotizmu su sadržana uzvišena čuvstva, osjećanja zanosa i uzbuđenja, radosti i žalosti. U etičkom smislu domovina je stvarnost zbog koje “zaboravljamo svoje vlastite interese, idol kome i život na žrtvenik donosimo”. U religijskom smislu patriotizam je islamski imperativ i legitimirajući normativitet. Bašagić je svjestan historijskog patriotizma bosanskih muslimana, ali istovremeno i nedostataka istog u tadašnjem vremenu, a uzrok toga je nedostatak porodičnog i školskog odgoja, jer sami odgajatelji ne poznaju islamski moral, a posebnu ulogu daje novoj muslimanskoj inteligenciji.

Bašagić govori o jednom iznutra izdiferenciranom narodu kod kojeg će patriotizam u njegovom poimanju, kao zajednička vrijednost osigurati složnost, zajedništvo i bratstvo za opće dobro naroda i BiH kao cjeline.

DRŽAVNOPRAVNI STATUS BIH

Najviša dužnost muslimanske inteligencije je odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na BiH kao vlastitu domovinu, uz moralni i materijalni napredak islamskog elementa, uređenje vakufsko - mearifske autonomije i zaštite prava starodrevnih baština i islamskih svetinja. Bašagić zastupa ideju b-h autonomije pa to provodi kroz pritiske na Muslimanski klub u bos. Saboru da brani tu ideju, bez obzira na to u kakvom se god sklopu nalazila A-U Monarhija. U godinama Prvog svjetskog rata Bašagić i njegova grupa vide Bih sjedinjenu sa Hrvatskom gdje bi imala određenu autonomiju, a u AUG koja bi bila trijalistički konstituirana. Nešto kasnije Bašagić će napustiti ovo stanovište i izjaviti da prihvata program Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca.

OSMAN NURI HADŽIĆ

AKSIOLO ŠKI POSTULATI: ISLAM, DOMOVINA, NAROD

Islam je za Hađžića apsolutno središte vrijednosti, izvorište orijentiranja i percepcije svijeta života i njegove interpretacije. Njegov sociološki diskurs, književni rukopis i politički credo su posredovani islamom. Ali islam je, za Hadžića, otvoren i ka prihvatanju modernog znanja, obrazovanosti, kulture, vrijednosti rada, tehnike i kapitalističkog ethosa. U njegovoj percepciji islam ne proizvodi anarodnu svijest niti se ignorantski odnosi prema patriotizmu kao vrijednosti. Vjera, domovina i narod su tri najuzvišenije ideje za koje svaki pošten čovjek mora raditi. On kaže da je naša vjerska dužost da volimo i ljubimo svoju domovinu, te da je BIH naša domovina gdje smo odrasli, rođeni, i da svaka stopa govori o slavi prošlosti, sreći i nesreći naših predaka. Bio je i kritičar Džabičevog pokreta i hercegovačkog separatizma. Kod njega se javlja neki oblik fenomena kao nesigurni ili kolebljivi identitet. Još kao student Šerijatske sudačke škole, je bio prožet ideologijom Starčevića. Bio je dobro poznat kao Hrvat upoznavši hrvatsku nacionalnu ideju preko literature koju je dobijao od Esada ef. Kulovića i Safvet-bega Bašaglća. Njegova fiks-ideja je spajanje BiH sa velikom Hrvatskom, gdje je prihvatio panhrvatsku politiku s kojom se muslimani u BiH identifikuju kao etnički Hrvati.U kontekstu tumačenja Bašagićevog državno-pravnog mišljenja, meritorni (ovlašten,pravovaljan) Bošnjaci odgovaraju na tri načina; grupa oko Bašagića zagovara pripajanje BiH Hrvatskoj, a grupa oko Šerifa Arnautovića predlaže pripajanje Mađarskoj, dok treća grupa (Hamid Svrzo, dr. Mehmed Spaho kao i Osman Nuri Hadžić) radi na Jugoslavenskom ujedinjenju.

ODNOS PREMA RE ŽIMU: VLAST, KONFORMIZAM, KRITIKA

Osman Nuri Hadžić, zastupa muslimansko spajanje u Poredak. Pri tome i on bošnjačko- muslimanski odgovor na Režim vidi u prilagođavanju s kojom će se pristupiti mogućem svenarodnom napretku što ih nosi u sebi poredak zapadnjačkih vrijednosti. Angžman u apolitičkoj sferi obrazovanja, kulture, rada i ekonomije, na jednoj strani i, na drugoj funkcionalna participacija unutar birokratske administracije Režima – u tome on vidi racionalnu, povijesno smislenu i egzistencijalno djelotvornu bošnjačko-muslimansku politiku. Hadžić zagovara funkcionalističku politiku unutar AUG režima, a ne subverzivnu ili prevratničku. Medjutim kaže da je racionalna, funkcionalna, kritička opozicija uvijek dobro došla jer je takva opozicija i kritika dobra i korisna u svakoj stvari, a naročito u upravi.

NAROD, MASA I POLITIKA

Hadžićevo mišljenje, kreće se unutar jedne šire predstave o narodu, odnosno narodnoj društvenoj zajednici, i to u onome što ona jeste i što bi trebala da bude. Zamišlja narod u logikom vrijednosnog monocentrizma okupljenog oko središta aksiološkog orijentiranja, pa otuda definicja naroda u sebi sadrži jedan monokratski mentalitet koji posreduje cjelinu narodne egzistencije. Zamišlja narod i u organicističkom diskursu, kao neki oblik organizma u kojem cjelina i dijelovi funkcioniraju harmonično. Isto tako zamišlja ga i logikom jednog diskretnog mehanicizma, pa ga opisuje stroj, mašinu. On traga da uzrocima dekadencije muslimanskog društva, gdje je uvidjeo još jednu sociološku percepciju, a odnosi se na fenomen mase, kojeg Hadžić interpretira unutar svoje kritike Džabićevog pokreta. Racionalna politika ne može se voditi na demagoškoj animaciji mase. Izmanipulisani narod i narod srozan na nivo mase i svjetine, ima svoje predstave i zamisli, a vođe demagogije svoje konspirativne interese: raskol između naroda i vođa je do kraja radikaliziran.

KRITIČKA ANATOMIJA MUSLIMANSKE ZAJEDNICE

Polazi iz prespektive sociološkog diskursa. On pokušava u različitim dimenzijama govoriti o stanju muslimanske zajednice u Bosni govoreći o političkom jedinstvu muslimana, njihov odnos prema vlasti, njihova sposobnost da oponiraju vlast itd. Kritiški percipira temeljne odnose u kojima prebiva muslimanska zajednica. On kroz različite faze te analize: deskripciju, dijagnozu, kauzalna objašnjenja i davanje konačnog rješenja pokušava naći izlaz iz tako teške situacije muslimanske zajednice. Na nivou deskripcije njegovi uvidi identificiraju vanjske manifestacije muslimanske egzistencije. Na razini dijagnoza njegova misao identificira opće rasulo muslimanske zajednice uzrokovano strahom od uspostavljene okupacije. Kaže da muslimani vidno nazaduju i sve više propadaju, pa kaže da materijalno dobro i duševna inteligencija, dva glavna faktora modernog društva, fale muslimanskoj zajednici u BiH. Na nivou

kauzalnih objašnjenja njegova misao traga za uzrocima muslimanskog zaostajanja i besperspektivnosti, a uzrok vidi u nedostatku monocentrički, organističkih , zajedničkih vrijednosnih orijentacija unutar kojih se definiraju ideali i ciljevi muslimanske zajednice, jer mi nemamo pravih ideala o našoj domovni i o našem opstanku. Dva su glavna razloga muslimanske dekadencije, a to su nepoznavanje vjere i naravi naših ljudi. Pod naravi muslimana podrazumijeva običajnost i mentalitet što su se formirali još u doba osmanske vladavine Bosnom, a to su averzija prema školovanju, strah, od inovacija, nesposobnost prihvaćanja kapitalizm i sl. Nepoznavanje islama, njegov je glavni uzrok dekadencije muslimanske zajednice. Glavni krivac muslimanskog nepoznavanja islama jeste ulema, koju Hadžić radikalno i rigorozno kritikuje. On smatra da je ulema producirala takvu krizu , pa on kaže da su krivi pojedinci i poltika koja se zastupa, a ne vjera. Deskripciju i dijagnostičku anatomiju muslimanske zajednice, Hadžić završava terapijskim projektom, a to je da unutar postojećeg A -U režima treba raditi i učiti, učiti i raditi, nadoknaditi izostavljeno. U centru tog prosvjetiteljskog rada treba da stoji porodica i škola. Porodica i škola najvažniji su faktori za odgoj pojedinaca i naroda, pa dok se ovo dvoje ne uredi, ne može biti ni govora o napredku naroda.

VAKUFSKO I AGRARNO PITANJE

Hadžićeva kritička anatomija muslimanske zajednice i njegov kritički osvrt spram Džabićevog pokreta sadrži u sebi i poglede na dva ključna pitanja tog vremena: vakufsko i agrarno pitanje. Vakufsko pitanje ostaje uglavnom unutarmuslimansko i rejšava se na relaciji sa Režimom, dok agrarno pitanje ulazi u samo središte političkih bori između etničkih reprezentacija tog doba. U vakufskom pitanju Hadžić prihvata ponuđeno rješenje vlade i smatra racionalnim to što je Režim preuzeo u svoju ingerenciju uređenja i održavanja vakufa. U agrarnom pitanju ne odstupa od bošnjačke matrice i smatra da se u agrarnoj sferi ne radi o klasičnim feudalnim odnosima, nego da je riječ o zakupničko-najamnim odnosima. Zemljoposjednici su vlasnici svog imanja, pa se suprostavlja svakoj nasilnoj eksproprijaciji njihova vlasništva koja je nezamisliva u pravno uređenoj državi. On zna i za komuniste kojima se protivi, a isto tako se protivi i uvođenju “paušaliranja desetine” i drugim AUG ekonomsko pravnim propisima koji se kose sa stavovima Egzekutivnog odbora o agrarnom pitanju koji štiti njihova posjednička prava i interese. Feudalno-kmetovski odnosi se definišu kao posjedničko-zakupnički i na toje ekonomsko pravnoj osnovi se traži poštivanje agrarnog zakonodavstva preuzetog od turske uprave.

KRITIKA PANSRBIZMA I PANKROATIZMA

Kritikuje fenomene, pojave autosrbizacije dijela muslimanske inteligencije kao i politiku koju zastupa srpsko-muslimansku saradnju u opoziciji spram Režima. Kritikuje srpsku intervenciju i srpsko uplitanje u vodstvo i u političku orijentaciju muslimanskog opozicionog pokreta za autonomiju. Kritikuje velikosrpsku politiku spram njenih pogleda na državno-pravni status BiH. Kritikuje pansrbizam i veliko-srpsku politiku koja želi dehumanizirati Bošnjake u formi degradacije islama kao supstancijalnog određenja

njihovog narodnog identiteta i individualiteta. Kritikuje srpsku intervenciju i srpsko uplitanje u vodstvo i političku orjentaciju muslimanskog opozicionog pokreta za autonomiju tih “peštanskih memorandumaša”. Intelektualcima koji prihvataju srpstvo kao svoju nacionalnu identifikaciju prigovara, prije svega, njihovu moralnu odgovornost u smanjivanju muslimanske narodne tradicije. Njihova srpska identifikacija je istovremeno identifikacija sa idejom i politikom velikosrpstva. Prihvatajući srpsku identifikaciju, a sa njom i politiku obnove stvaranja Velike Srbije, ovi intelektualci prihvataju i srpsku mitologiju. Srpska intervencija i upliv njihove politike mogu samo proizvesti unutar -muslimansku neslogu i odvesti muslimansku zajednicu u radikalnu i neizvjesnu konfrontaciju sa Režimom. Iz perspektive odbacivanja politike stvaranja Velike Srbije, on će definisati i svoj pogled na državno-pravni status Bosne i Hercegovine. Učiniće to u kontekstu ideje o reviziji Berlinskog ugovora. Tu ideju u srpskoj interpretaciji vidi kao formu aneksije Bosne „Velikoj Srbiji", jer ta revizija u srpskoj politici ne znači ništa drugo, nego samoupravu ili pripojenje „slobodnim" srpskim zemljama, a time bi islamski narod potpisao sebi „smrtnu osudu". Hadžić ne vidi tu historijsku budućnost Bosne i Hercegovine u sastavu Velike Srbije. Kritikujući velikosrpsku politiku on brani zemljoposjednička prava. Kritikuje i odnos pansrpskog nacionalizma prema povijesnoj tradiciji. I pansrpski mentalitet i pankroatistička javnost, neprestano koriste historiju za produciranje međuvjerskih i međuetničkih konfrontacija. Hadžić zastupa ideju tolerancije i mirne koegzistencije, i međuvjerske i međuetničke, kaže da svi trebaju raditi svako za sebe, razvijati se i potpomagati jedni druge pa će svima biti bolje

SALIH KAZAZOVIĆ

Rođenje u Travniku 1873. a umro u Banja Luci 1943. godine. Bio je učitelj u nekoliko bosanskih mjesta. Angažira se na pokretanju časopisa čiji bi zadatak bio da promoviše srpsko-muslimansku saradnju i slogu. Povezuje se s krugom oko „Srbobrana".Objavljuje stihove u Bosanskoj .... Od polovine juna do polivine decembra 1900. radi u Eksekutivnom odboru Pokreta u Budimpešti. Piše kritičke tekstove usmjerene prema A-U vlasti u BiH. Objavljene su tri njegove antiaustrougarske brošure koje su se distribuirale širom BiH; Stradanje muhamedanskog naroda u Herceg-Bosni , Najnoviji zulum u BiH , Proganjanje islamskog naroda u Herceg-Bosni. U listu Biser 1913. i 1918. objavljuje i svoja dva najvrednija i to apolitična teksta jedan iz oblasti filozofski pojmljenje psihologije umjetnosti, a drugi iz oblasti prihvatanja moderne filozofije i njenih posebnih likova. Prvi tekst nosi naziv Sredstva i dojmovi tragičnog izražavanja, a drugi Savremena filozofija i njeni sustavi.Je naš prvi diplomirani filozof iz Travnika. Kod njega možemo diferencirati dvije faze njegovog djelovanja: I FAZA–POLITIČKA(1902.god) i II FAZA FILOZOFSKADo 19o2 god. on je pripadao progresivnoj intelektualnoj eliti u Bosni I pisao je proglase tekstove, studije protiv okupacione AUG vlast . Međutim nakon ove jedne studije koja je napisana protiv AUG-vlasti, AUG-vlast je uspjela da raskrinka dio autora koji su pod pseudonimom pisali te tekstove protiv okupacione vlasti i detektirala je našeg Saliha

Kazazovića, onda je on doživio takve progone, popularno bistrenje mozga i nakon restrikcija i sukoba sa AUG-vlašću on se odlučuje apolizirati i vraća se isključivo svom matičnom zanatu, filozofiji.

ESTETIKA I PSIHOLOGIJA TRAGIČNOG U UMJETNOSTI

On se bio specijalizirao u filozofskoj estetici, posebno o estetici koji se tiče fenomena tragične umjetnosti i u tom pogledu njegovi uzori su bili Niče, Šopenhauer. On označava svoju raspravu kao psihološko istraživanje. Smatra psihologiju jednim dijelom filozofije. Kazazović odbacuje metafizičku estetiku umjetnosti uopće, pa i tragičnog. U tom kontekstu će se distancirati od nečeove metafizike tragičnog , a slijedice namjere Šopenhauerove filozofije, odnosno temeljne misli o svijetu kao vlastitoj predstavi unutar koje odnosi kauzaliteta nisu ništa drugo nego subjektivni izrazi logičkog mišljenja. Smatra da je Šopenhauerovu filozofsku percepciju potvrdila i moderna prirodna znanost, a potvrdu toga nalazi kod Hemholtza. Kazazović odbacuje i teološku estetiku umjetnosti i tragičnog jer ih vidi kao stare estetičare ili stare metafizičare. On hoće svoju estetiku utemeljiti sa onu stranu filozofske i teološke metafizike. Estetiku utemeljuje na psihologiji koju poima i kao dio filozofije i kao dio prirodne nauke. Njegove analize tragičnog u umjetnosti relevantno figuriraju unutar samog estetičkog diskursa. Umjetnost poima sa sekularnog stanovičta i emancipira je od bilo kakve transendencije, teološke ili metafizičke. On se kreće u okviru prirodnih znanosti i poimanja njihovog kauzaliteta i sl. U bošnjačku duhovnu produkciju unosi vantranscendentni način mišljenja oslonjen na poimanje pozitivistički pojmljenih prirodnih znanosti.

DRUŠTVENI SMISAO FILOZOFIJE I BOŠNJACI

Što se tiče njegovog poimanja filozofije kao filozofije, njene društvene svrhe, smatrao da filozofija kao jedna društvena djelatnost ustvari treba da se razvija na jedan sistematski način, ona ustvari može biti izlaz s obzirom da je on bio prvi filozof iz te jedne masovne nepismenosti koja još uvijek vlada iz osmanskog doba jer se tek dolaskom AUG otvaraju prve škole, to je početak 20 stoljeća i on smatra da bi filozofija trebala da ima važnije mjesto u politici, općenito u društvu da bi se filozofiji trebao pridati veći značaj, jer je to nauka koja se bavi pitanjem spoznaje i da to ona zaslužuje. Njegova filozofska studija analizira, izlaže modernu filozofsku misao koja figurira u četiri sustava: pozitivizam, materijalizam, naturalizam, idealizam. Unutar ovih sustava njega zanimaju, prvenstveno, metafizička stanovišta i gnoseološka pitanja. Njegov metodski pristup je do kraja osviješten. On smatra da filozofiju treba izvesti iz elitizma kako bi bila dostupna muslimanskom narodu, te njihovoj emncipaciji, on je za unutar-muslimansko prosvetiteljstvo. U političkom smislu on je bio radikalni protivnik te vlasti, nije bio konformista nego kritičar, trazio je da ona ode iz Bosne smatrao je da je ona nelegitimna i tražio je slobodu za bosanski narod, međutim sve je to neslavno završilo i onda on ulazi u sferu apolitike.

ŠUKRIJA KURTOVIĆ

Šukrija Kurtović je bio pristalica srpskog identiteta i u političkom i u jezičkom i etničkom smislu. Imao je jedan radikalan odnos prema muslimanskom pitanju. S obzirom da je prihvatio srpski identitet, za njega je Bosna srpska država, u etničkom smislu nema dileme da su muslimani kao vjerska zajednica u etničkom smislu srbi, u jezičkom smislu ne problematizira činjenicu da se u Bosni govori srpskim jezikom. Svoje stavove je izrazio u knjižici “O nacionalizovanju muslimana”.

KRITIKA VLASTI

Pošto je bio prosrpski orjentisan. On kritikuje AUG-i način upravljanja Bosnom. On kaže da ta vlast muslimane reducira na vjersku skupinu i da na sve načine sprečava širenje srpske nacionalne ideje među muslimanima. Ona je u tu svrhu instalirala novopečenu narodnost bosansku narodnost, osnovala bosansku stranku, te izdržavala organ te stranke, “Bošnjak”. Ustavni statut i koncept izbora Sabora sankcioniraju takvu A-U politiku i predstavljaju njen nastavak. Kurtović kaže da je to neprijateljska germansko-austrijska politika prema Srbima i Južnim Slavenima uopšte, a bosanska vlada je eksponat takve politike. Smatra da klerikalna i katolička Austrija ne može biti prijatelj Islama, a kao primjer navodi sve grozote kroz koje je prošla muslimanska borba za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, te njeno licemjerje u rješavanju agrarnog pitanja. Muslimani se ne mogu uzdati u bosansku vladu koja je nestalna, labava i opasna. Protivi se uvođenju njemačkog i mađarskog jezika kao službenog jezika u upravi i na željeznicama, zapošljavanju stranaca, kao i širenju željezničke mreže u skaldu s interesima Švaba i Mađara, a ne prema interesima naroda sve tri vjere.

MUSLIMANKA “KARAKTEROLOGIJA”

Kurtovićeva karakterologija muslimana kreće se jednom logikom koja generalizira, unutar stereotipija, običajnih predrasuda, recipira konvencionalne predstave, “misli” u jednostranostima srpskog etnocentrizma. Muslimani su po njegovom shvaćanju antinacionalni narod, koji nije svjestan ni svog imena , ne razlikuje narodnost od vjere, ne poznaju nacionalne i domovinske dužnosti i interese. Previše su vezani za Tursku, slijepo vjeruju u moć i silu Turske. U Srbinu vide svog najvećeg neprijatelja. U svojoj budućnosti ne vide ni jedne svijetle tačke, to je svijet konzervativan, ne voli radikalne promjene i mrzi novotarije. Još se nalaze u mraku neznanja, lutaju bez pravca i puta, slabog su morala i opsjednuti materijalizmom bez ideala, kod njih realnih i razboritih misli nema. Odatle proističe povijesna nužnost prosrpske nacionalizacije muslimana. Na tlu ovih racionalnih pojmova definiraće on i svoje poimanje fenomena nacije.

POJAM INTERESA

Važno pitanje koje je on aktivirao i uveo u našu političku misao je pojam interesa jer se sabirna politika sastoji od nekog interesa, sva politika u svijetu je zasnovana na interesu. Pitanje uglavnom ekonomskih interesa ali polazi od nekih nacionalnih razloga prema tome, on je prvi koji prepoznaje značaj pojma interesa u našoj politologiji. Promovira fenomen interesa kao ono što u supstancijalnom smislu odredjuje i modelira narodnu zajednicu. Naravno on sa tim želi da se interesno legitimira etnička srbizacija i eliminira vjerska komponenta u etničkom definiranju muslimana BiHe. Poimanje fenomena interesa obilježava njegovo poimanje društvenog bića naroda, ovdje, muslimanskog, i međunarodnih odnosa uopšte. Kaže da vjera u svjetskim poslovima ne treba da igra nikakvu ulogu, nego da tu vode glavnu riječ narodni i klasni interesi. Modernistički poima ideju da je vjera sasvim privatna stvar.

KONZEKVENCIJE: MUSLIMANI NISU POLITIČKI NAROD

On nastoji da afirmira taj pojam interesa prije svega u agraru koji on analizira. Šta su interesi veleposjednika, šta su interesi onih koji rade na tom zemljoposjedu. Rješenje agrarnog pitanja ne može jednako zadovoljiti i agu i kmeta. Druga konzekvenca kaže da muslimani ne mogu biti svi u jednoj interesnoj grupi. Mi nemamo nikakvih muslimanskih interesa, što bi nas moglo udružiti u jednu klasnu i političku partiju. Treća konzekvencija je liberalno intonirana predstava o izvornom pluralnom biću nacije. Demokratski ethos je na pomolu u poimanju naroda, ali Kurtović ne ide tako daleko jer je demokratski diskurs izvan njegovog iskustva svijeta politike. I četvrta konzekvencija izlazi iz socijalno-klasne struktuiranosti muslimanske zajednice on izvlači logički neodrživ i empirijski neutemeljen, ali dalekosežan zaključak: da se muslimani ne mogu staviti pod jedan Interes i jednu Partiju, te se onda oni ne mogu ni konstituisati kao "politički narod", a narod koji nije politički, nije ni etnički, odnosno, narod kao nacionalni entitet.

INTERESI, VJERA I NACIJA

On želi eliminirati vjerske komponente iz definiranja narodnog individualiteta i nacionalne politike. Ali neće to iskoristiti u demokratski i emancipatorski potencijal, nego želi na tlu ove definicije opravdati muslimansko srbiziranje, odnosno definirati Bošnjake muslimane u BiH kao etničke, tj. nacionalne Srbe. On stvara predstavu o jednom pansrbističkorn etničkom svesrpstvu koje je toliko snažno da u sebi dopušta svoju unutarnju diferencijaciju na pravolsavne, islamske pa i katoličke subidentitete. Tu dolazi veza između interesnog i nacionalnog jer kaže da ne određuje vjerski identitet prirodu nacionalnog individualiteta nego taj individualitet određuje njegova interesna višeglasnost. Zato muslimanska politika ne treba da bude definirana u islamskom nego u interesnom diskursu. Na interesnom planu, ni vjera; ni agrarno pitanje, nisu smetnja da muslimani i Srbi budu u jednoj interesnoj i političkoj zajednici.

POVIJESNO “UTEMELJENJE” PANSRBIZMA

Tvrdi da su stanovništvo predosmanske Bosne činili etnički Srbi, pa su i Muslimani u etničkom smislu Srbi. Unutar ovakve predstave nema mjesta ni za ideju bošnjštva odnosno bosanstva. Smatra da tu ideju A-U vlada koristi da bi sprečavala širenje srpske ideje među muslimanima i koristila kao sredstvo produkcije međuvjerskog suparništva. On kaže da je naš jezik srpski i da mi ništa nemamo zajedničko sa Turcima sem vjere.

ODREĐENJE NARODA I NACIONALIZMA

Narodnost definira kao jedan objektivitet, prirodni pasivitet, vanindividualnu empiriju, organsku stvarnost u koju se ulazi rođenjem, pa je karakteriziraju dimenzije “krvi i tla”. Narodnost označava čovjeka kao člana jednog naroda, označava jezik, običaje i sve drugo što čini narod narodom, ona je sa svakim čovjekom već rođena, svakom članu pripada jednako, ona je apsolutno pasivna i bez aktivnosti. Nacionalizam je svjesnost čovjeka da pripada jednoj narodnoj zajednici i svijest, da sa njom pada i diže se, ona je ljubav prema svom rodu, protivno od narodnosti, nacionalizam je mobilan, aktivan i buntovan, čini sve da dođe do svog cilja, on teži slobodi i ne da se sputavati; on nije usađen u narodu i ne rađa se sa čovjekom; on se stiče u životu odgojem i kulturom i s stoga nije kod svakoga naroda jednak; on nastaje u čovjeku i u narodu i znači pokret. Treba da odbacimo vjersko djeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu.

DISKURS SILE

On prepoznaje spremnost pansrbizma na destrukciju (rušilačke) muslimanske egzistencije, a svaku konfliktnost sa srpskom politikom identificira kao prijetnju samom muslimanskom opstanku. Prema njemu, muslimani imaju samo jednu alternativu, ili će biti uništeni, ukoliko sebe hoće kao poseban politički narod, ili će osigurati budućnost ukoliko se nacionalno srbiziraju. On zastupa mišljnje , da muslimani, prihvate nacionalno srpstvo kao svoj nacionalni identitet, izbjegnu borbu sa Srbima i Hrvatima, koja bi sigurno došla, ako pokušamo biti posebna grupa i posebni politički narod.

METODE NACIONALIZIRANJA MUSLIMANA

Podrazumijeva, prije svega, obustavljanje borbe između hrvatske i srpske nacionalne struje za dominaciju među muslimanima. Smatra da to stvara unutarmuslimansku nervozu, kolebljivost, stalno emigriranje iz jedne u drugu partiju, puko, formalno muslimansko srbofilstvo ili hrvatofilstvo. Misli da Hrvati u borbi sa Srbima ne mogu uspjeti, pa je ta borba nepotrebna i štetna. Jedini spas muslimanima vidi u njihovom socializiranju sa srpskim nacionalizmom. Glavni akter populariziranja srpskog nacionalizma među muslimanima treba da bude omladinska, srednjoškolska i studentska populacija. Nijedan dokument ni jedno društvo, nijedan sastanak ne smije imati vjerski

karakter, sve treba da je zajedničko nacionalno. Političke metode nacionaliziranja muslimana moraju favorizirati svijest o zajedničkim interesima, a oni će probuditi svijest o narodnoj zajednici. To treba provesti kroz uvođenje institucionalnog zajedništva. Kurtović u potpunosti poriče nacionalni individualitet Bošnjaka, redukuje ga na vjerski identitet, odriče im zvanje politčkog naroda i etničkog individualiteta, a muslimansku budućnost vidi u njihovoj asimilaciji u srpstvo i srpski nacionalizam.Imajući u vidu da on prihvata srpski identitet, a srpska politička elita je kritizirala politiku AUG u svakom smislu on potpuno demonizira politiku AUG i njihov značaj i da nema nikakav legitimitet da vlada Bosnom.

FADIL KURTAGIĆ

Prihvata hrvatski identitet ali u potpunosti i kao što Kurtović vidi sudbinu Bosne u Srbiji, ovaj njenu perspektivu vidi u Velikoj Hrvatskoj, u saujedinjenju, u etničkom smislu smatra da je ukupno stanovništvo hrvatsko i hrvatski je jezik koji se govori u Bosni. Njegov izraz tretiramo kao paradigmatični izraz recepcije pravaške politike i ideologije Ante Starčevića među mladom bošnjačkom inteligencijom.

POIMANJE NARODA

Važne teme koje je on argumentirao je pitanje shvatanja države, važnost teritorije, geografije tj. pitanje prostora, pitanje geopolitike, i pitanje implementacije politike tj.shvatanje politike u diskursu prijatelj-neprijatelj. Fenomen narod vidi u geopolitičkom diskursu. Dvije su temeljne ideje njegovih geopolitičkih predstava. On mislil narod u pojmu teritorijjalne ekspanzije i s njim u tijesnoj vezi diskurs prijatelj-neprijatelj. U geopolitičkom diskursu važan mu je izlazak na more kao bitna pretpostavka egzistencije naroda. On će zagovarati trijalističku državno-pravnu reformu Monarhije. Narod je ne samo teritorijalna zajednica koja hoće širenje u prostoru, nego je to i zajednica istorodne krvi i istorodnog jezika. Za narodno diferenciranje i oblikovanje narodnog individualiteta nisu važne vjerske identifikacije, nego upravo krvno-etnička i jezička istorodnost. Radikalni je kritičar politike, posebno katoličke, koja poistovjećuje vjerske i nacionalne identifikacije, gdje u prvom redu samo katolik može biti Hrvat. Ovi su uvidi normativni orjentir muslimanske politike koju Kurtagić slijedi i preko kojih pledira prohrvatsku nacionalizaciju Muslimana, tj. smatra ih etničkim Hrvatima. Njegovo razumijevanje ideje narodnog suvereniteta slijedi monarhističku i trijalističku državnopravnu formulu o ovoj ideji.

POIMANJE POLITIKE I KRITIKA BOSANSKE POLITIKE

Sljedeće pitanje jeste i šta je politika, kako je mi shvatamo. On smatra da je politika uvijek odnos prijatelj-neprijatelj . To znaći da u politici postoji samo crno bijela

logika, ili si mi prijatelj ili si mi neprijatelj. Njeno vodeće načelo je teritorijalna ekspanzija i zaštita od strane invazije na vlastiti životni prostor. Smisao politike je da uvećava moć naroda i njegove unutarnje sile. Nije on samo pristalica nego je i sljedbenik pravaške ideologije i politike Ante Starčevića, pristalica je čiste hrvatske misli, hrvatske državne ideje, hrvatskog nacionalizma, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Kritikuje, katolički klerikalizam, jer poistovjećuje vjeru i narodnost, gdje se katoličanstvom isključuju muslimani, židovi i pravoslavni. Kritikuje, u tom kontekstu, i Štadlerovu klerikalnu politiku, koji poistovjećuje katoličanstvo i moralnost, pa izvan religioznosti ne dopušta političko mišljenje i djelovanje. Bio je i žestoki kritičar srbofilskih orjentacija u muslimanskoj politici , čiji je razvoj nemoralan i demagoški. On smatra da su sve druge politike diskreditirajuće sem pravaške politike, gdje zagovara, homogenu, jedinstvenu, monolitnu hrvatskopravašku politiku budući da je to preduslov boljeg, slobodnog života našeg naroda.

MUSLIMANI SU HRVATI

On smatra da su muslimani i katolici jednokrvna braća i da trebaju raditi zajedno u duhu hrvatskog narodnog programa. Smatra da je najveći branitelj muslimana od vlaških napadaja Starčević, i prihvata njegovo učenje da su bosanski muslimani najčišće krvi hrvatske. Za Kurtagića biti na pozicijama hrvatskog pravaštva ne znači biti naprotuislamskom stajalištu nego znači biti na pozicijama odbrane našeg narodnog individualiteta, pa zato sebe i istomišljenike naziva rodoljubima, samostalnim i samosvjesnim muslimanima. Muslimane koji su neutralni naziva anacionalnim kretenima. Muslimani su u etničkom, narodnom smislu Hrvati, oni su jedan istokrvni i istojezični narod. Na tlu razdvojenosti vjerske i nacionalne identifikacije u Hrvate će svrstati, pored muslimana, i židove, pravoslavne, te protestante i pripadnike drugih vjera.

KARAKTEROLOGIJA SRBA

Izlaže veoma negativnu karakterološku sliku Srba, koja je zasnovana na predstavi o Srbima kao neprijateljima. Karakteriše negativne etničko-psihološke crte koje su se ispoljile kroz uništenje islama i muslimana na tlu Srbije. Označava to zvjerskim poslom, njeno prijestolje opisuje kao krvavo prijestolje. On smatra da je napredak Srba, nazadak muslimana, i da su to dva naroda kulturnih suprotnosti ali i sa oprečnim ciljevima i interesima.

BOSNA U TRIJALISTIČKOM DRŽAVNO-PRAVNOM KONCEPTU

Polazi od dva temeljna stajališta, Prvo, Bosna I Hercegovina nije zasebni i to organski historijsko- teritorijalni individualitet nego su to, dvije provincije, a drugo budući da su Muslimani etoičkonacionalno Hrvati, to su BiH - naše dragocjene zemlje. Kurtagić se pojavljuje kao radikalni kritičar politike bosanske autonomije jer u njoj vidi posredni put aneksije Bosne Velikoj Srbiji. Bosanska autonomija, nije u interesu muslimana, jer ne bi

mogla osigurati njihov opstanak i razvoj. Još kaže da bi bila premala da se osigura protiv navale tuđina, Njemačke i Rusije, pa bi to bilo pogubno i za ostale balkanske države. Kao sljedbenik hrvatskog pravaštva, on je bio za projekat trijalističkog državno-pravnog preuređenja Monarhije. Trijalizam je okupljao zemlje na jugu monarhije, Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju u jednu cjelinu, kao treću monarhijsku tvorevinu. Kao argumente koji idu u prilog ovom trijalizmu Monarhije navodi egzistencijalni interes islamskog elementa jer bi u Hrvatskoj našli pomoć i zaštitu od tuđina, zatim u geopolitičkom diskursu bi muslimani dobili izlaz na more što je po njemu najveći uslov egzistencijalnog napretka svakog naroda. Sa trijalizmom Monarhije bi osigurali svoja imovinska prava jer Hrvati, po Kurtagiću, manifestiraju veliku vjersku i socijalnu nediskriminaciju, pa muslimani nemaju razloga da strahuju za svoj vjerski identitet i pristup socijalnim položajima. Tvrdi da bi muslimani u Velikoj Hrvatskoj, kao trećem dijelu Monarhije, jednog dana mogli postati vodeći faktor.

KRITIKA REŽIMA

Njegova nacionalpolitička koncepcija je vrijednosno tlo na kojem se vrši kritika austrougarskog režima i njegove empirijske politike. Iako je hrvatska i muslimansko-prohrvatska kritika spram Vlasti bila konformistička, funkcionalna, Kurtagić, iako je podržao aneksiju BiH, kritizira one aspekte oficijelne politike u kojima oni ne podudaraju se sa njegovim pravaškim nacionalnopolitičkim stanovištima. Kritizira sam zemaljski ustav, njegov karakter i način na koji je instaliran. To je "žalosni ustav", on je paraliberalan i prestavlja "karikaturu konstitucije". On ima apsolutistički karakter i predstavlja tutorstvo austrijske i ugarske vlade nad Bosnom. Kritikuje ustavno favorizovanje konfesionainosti kao osnove izborne konstitucije Sabora jer u tome vidi još jedno sredstvo vlasti da u Bosni ubiju smisao za nacionalitetom.

SAKIB KORKUT

Poslije I svjetskog rata sudjeluje u osnivanju jugoslovenske muslimanske organizacije, odgovorni je urednik Pravde, glasila JMO. Sa jednom grupom istupa iz te jugoslovenske muslimanske organizacije, stvara, novu jugoslovnesku muslimansku naprednu organizaciju JMNO, kao nezadovoljan politikom te stranke, nažalost djelovali su kao radikalno lijevo krilo Pašićeve stranke iz Beograda bili su potpuno nepopularni u narodu i ta nepopularnost je uzrokovala i njegovu ličnu propast prije svega ekonomsku, stavljen na margine pol.dešavanja, ali nije ga onemogučilo da stvara i piše.

AUTONOMIJA

Kad je u pitanju njegov odnos prema režimu on nije bio čovjek koji ga je odbijao, on je prihvatao AUG režim. Važno pitanje kod njega je pitanje državne autonomije jer je ona

bila okupirana od AUG. On se bori za nešto drugo, za njenu samostalnost u okviru vjerskih pitanja, obrazovnih religijskih da u tim sferama postoji neka autonomija za bošnjake u Bosni.Nakon što je izborena i pravno regulisana, ova se autonomija smatra, dosegnutim društvenim i pravnim okvirom unutar kojeg musllimanska zajednica može pod austrougarskim režimom osigurati svoju egzistenciju i ekonomsko-kulturni prosperitet. On kritikuje, indolentan odnos muslimanske vjerske, političke i „akademske" elite spram Autonomije. Oživljavanjem vjersko-prosvjetne autonomije muslimanima je otvoreno široko polje rada i data prilika da pokažu koliko mogu. A „Statut" kojim se reguliše autonomija, sa muslimanskim "...pravima i povlasticama..." jest "...čvrsta zidina, iza koje-se može uspješno braniti njegova najveća svetinja..." a to je Islam i Domovina. Za Korkuta, rušenje Statuta je rušenje temelja bosanske budućnosti.

POJAM I PREFERENCIJA KRITIKE

Njegovo je mišljenje kritičko-polemičko mišljenje. Ne želi on srušiti Režim ni osloboditi BiH od AUG vladavine, pa se on kreće u okvirima Poretka, njegova je kritika sveobuhvatna, totalna. Nema on strahopoštovanja u svjetovnom kontekstu, ni pred kim se ne ustručava da bilo koji vladajući autoritet ili institucionalni, pa i personalni, unutarnacionalne, političke, ekonomske, međunarodne moći i sl., izloži polemičkoj, odvažnoj i riskantnoj, anatomiji i demistifikaciji. Korkut će kritikovati i režimsku, vladinu politiku, uređivačke koncepcije i promašaje muslimanskih i vanmuslimanskih novina i listova, ali i islamske autoritete i islamske institucije tog doba kao i svjetovnu muslimansku inteligenciju, tj. one intelektualce koje on naziva akademičarima. Njegova kritička autonomija muslimanske zajednice, u osnovi, odnosi se na Islamsku i akademsku elitu, a ne na muslimanski narod u njegovoj svakodnevnici. Izvan svijeta muslimanske zajednice, u središtu njegove misli nalaze se empirijski, personalni, akademski, medijski, crkveni i politički protagonisti ideja, politike i prakse kroatizacije i srbizacije bosanskohercegovačkih muslimana, kao i akteri katoličkog prozelitizma i agresivne pravoslavizacije. Njegova je kritika metodički osvještena i racionalno vođena jer kaže da je princip svake polemike da raspravlja o predmetu, a ne o autoru. U osnovi njegove kritike stoji panislamističko stajalište. On je zagovornik „čestite kritike", kritika koja treba da "...pomogne i popravi..." a ne da nebratski navali i ublati." Istovremeno, kritika treba biti analitična, utemeljena na jasnim pojmovima, precizno definisanim kategorijama, do kraja logička i konzistentna u zaključcima, a to podrazumijeva da je kritičar stručno kompetentan.

PANISLAMIZAM

U ideološkom smislu on je bio pripadnik svjetonazora koji se naziva panislamizam. On je islamski mislilac i predstavlja legitimnu paradigmu islamskog mišljenja na bosanskohercegovačkom tlu. Njegov pansilamizam se sastoji u tome da se u teorijskom, mentalno-vrijednosnom i metodičkom smislu cjelina bivstvujućeg promatra, percipira i

vrednuje iz horizonta islamske dogmatike i njenih priznatih izvora i autoriteta. Njemu je vjerski identitet uvijek bio važniji od etničkog identiteta. Umet je uvijek bio vazniji od mileta. Status muslimana u svijetu je bio uvijek važniji od borbe za etnički identitet, naroda kome je on pripadao, zato što je uvijek vjerski identitet bio primaran u odnosu na sve druge. I to je jedno stanovište u nauci potpuno opravdano koje daje prednost vjerskom nad drugim političko etničkim, upravnim identitetima. Jedna od glavnih i najvažnijih osobina Islama jeste to što se ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku pažnju posvećuje njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upućuje ih kako će živjeti. Islam zagovara rad, marljivost i nastojanje, da čovjek razvije sve svoje sposobosti i tako bude koristan član ljudske zajednice. Isto tako, kod Korkuta je jako bitna islamska etika altruizma. Većina pitanja kojima se bavi imala su tu vjersku notu. U tom pogledu je bio veliki kritičar, iako je bio muftija, rada islamske zajednice smatrao je da se ona treba demokratizirati. Bavi se pitanjem idealnog vođstva, kroz pitanje islamskog idealnog vođstva i koje vrline treba da ima taj idealni vođa.

INTELIGENCIJA

Korkutov kritički diskurs se odnosi na akademičare, svjetovnu, posebno studentsku inteligenciju. Kritika se odnosi na njihova politička opredjeljenja, na njihovu percepciju politike prosrpskog i prohrvatskog nacionaliziranja Muslimana, podršku balkanskim ratovima protiv Turske, radikalnu evropeizaciju i dr. Njegova kritika se odnosi na tumačenje veze i odnosa između inteligencije i naroda. Prema Korkutu, oni su izgubili vezu sa narodom. On se zalaže za približavanje akademske inteligencije narodu, kako bi im ona svojim znanjem pritekla u pomoć i svojim radom pružila najbolji dokaz kako nam je nauka potrebna i što sve nauka može učiniti. Pri tome insistira na jednakosti, pa i u kontekstu socijalnih uslova obrazovanja između akademske i vjerske inteligencije.U njegov kritički videokrug ulazi i vjerska inteligencija - stratum uleme. On smatra da je zakržljalost naše kulture u nesposobnosti i zaostalosti naše uleme, koja se mora ponovo obrazovati u duhu vremena, lišiti se predrasuda, steći svjetovnu naobrazbu i približiti se novom intelektualizmu. Kaže da ulemi i vjerskoj inteligenciji, uz nedostatak svjetske naobrazbe, nedostaju i vrline vođstva, sinteza znanja i hrabrosti, snage i ustrajnosti.

ISLAM, DEMOKRATIJA I VOĐE

Korkutova shvatanje egzistencijalne i povijesne prosperitetne muslimanske perspektive deducira( zaključuje) se iz dva osnovna stajališta: Prvo, u vjerskoj i prosvjetno-vakufskoj autonomiji vidi izboreni društveni i pravni okvir za ovu perspektivu. Drugo, vidi je u osiguranju državljanske jednakosti muslimana i njihove zajednice kao autonomnog društvenog individuuma. Ovdje je važno otkriće i njegova odbrana ideja državljanstva i državljanske jednakosti. Unutarmuslimanske odnose Korkut osmišljava na načelu demokratskog ethosa koji se izvodi iz izvorne biti islama, a to je da Institucije Autonomije moraju biti jedinstvene, centralizovane, kao i ograničene voljom naroda i najširih masa. Kritičar je prakse vanzakonitositi, uzurpacije izbornih mandata. Džematska

skupština je ta temeljna institucija koja je utvrđena Statutom Autonomije i ona je narodu najbliži organ i preko nje narod treba da upravlja muslimanskim ustanovama. Vjerski i akademski, muslimanski, intelektualni potencijal treba da se koncentriše i objektivira upravo unutar ove temeljne islamske demokratske institucije. Demokratija unutar islamske zajednice ne isključuje - insituciju vođe. Vođi ne pripada nikakva politika apsolutizma. Vođa je čovjek znanja, no u islamu vrijedi samo takvo znanje koje je spojeno sa duševnom snagom, izdržljivošću i životnom ustrajnošću. Islamske vođe su ljudi snage i odlučnosti, i "... akcije i energije to su ljudi borbenosti, pouzdanja i izdržljivosti.” Medjutim, zagovara i narodno pravo na protest i pobunu spram unutarmuslimanskih deformiteta i njegovih aktera.

KRITIKA EVROPOCENTRIZMA

Korkut je kritičar prihvata evropskih vrijednosti i to onako kako se ona vrši i publicira unutar muslimanskih „akademičara". Evropocentrizam se kultno promovira i u toj mjeri da svaki kritički odnos spram "evropejštine" zadobija javne etikete "reakcionarnosti" i "udaranjem na kulturu". On upozorava "... na štetnost ovog pravca i zle posljedice, koje će iz ovakvog rada neminovno slijediti."Umjesto da se oslanjaju na evropejštinu, muslimani treba da se oslanjaju na uputu"... svete svoje knjige, koja je visoko iznad nadmudrivanja zakukuljenih sadašnjih političara, mudraca i filozofa." Nije on protiv novina koje donosi evropejština, ali treba se paziti na način na koji će se te tekovine kod nas ukalemiti.

MISIONARSTVO

Fenomen nacionalnog misionarstva se javlja kao predstava o ekskluzivnoj, kulturnoj, civilizirajućoj, oslobodilačkoj misiji Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke. Riječ je o predstavama po kojima "balkanske državice" općenito u formi antiturskog rata, provode "... odano služenje civilizaciji...", jer je u njihovoj ideologiji na djelu navodna borba protiv varvarstva i azijastva, i sveta borba za slobodu i prava čovjeka. Ove predstave kao misija civiliziranja i oslobađanja potiču iz svijeta srednjovjekovnih fantazmagorija i iracionalizma. Napokon, masovni zločini protiv muslimanskog civilnog stanovništva u balkanskim ratovima do kraja demaskiraju iluziju njihovih misionarskih autopredstava. Njihov anticivilizacijski karakter pokazuje se i u oficijalnoj racionalizaciji balkanskih ratova protiv Turske, kao ratova „krsta protiv mjeseca“, kao vjersko-krstaških ratova protiv azijatizma i islama. Prema Korkutu, fraze i predstave o kulturno-civilizacijskoj misiji balkanskih država nisu ništa drugo do uzaludno prikrivanje borbe i mržnje kršćanstva protiv islama i muslimana. Mesijansko-misionarske predstave vidi on kao javni izraz samoobmana, neiskrenosti i licemjerstva, podlosti i opsjenjivanja, lažne kulturnosti i naprednosti, lažnog slobodoumlja i liberalnosti. I budući da su nastale na europskom Zapadu, protestira on zbog europske tolerancije zbiljske politike državnog zločina koji se krije iza ovih predstava.

PROZELITIZAM

Prozelitizam je poseban oblik religijskog mesijanizma, a to je misija hrišćanskog “pokrštavanja” drugih vjeroispovijesti. Sakib Korkut zna ne samo za empirijske slučajeve prakticiranja prozelitizma, što ga naravno iritira i motivira na javni angažman, on ga zna i kao historijski fenomen. Posmatra ga u južnoslovenskom i, primarno, u bosanskohercegovačkom kontekstu. Fenomen katoličkog prozelitizma, koji se neskriveno promovira i agitira u vrhovima katoličke Crkve i kod Slovenaca i kod Hrvata, (Korkut navodi, primjer, kako kod Slovenaca postoje kašice u koje vjernici ubacuju novac, a na kojima piše: "Za pokrštenje bosanskohercehovačkih muhamedanaca") Promatra on taj fenomen prozelitizma i u kontekstu državne AUG politike i kritizira njenu toleranciju katoličkog, Štadlerovog, prozelitizma. Njegovi empirijski akteri u Bosni i Hercegovini su Josip Štadler i sljedbenici. Promatra taj prozelitizam i na relaciji državnog suvereniteta i, navodnog, suvereniteta pape. Štadlerov prozelitizam izlaže suverenitet papinstva nad državnim suverenitetom što i teorijski i politički Korkut kritizira i odbacuje. On zna da Štadlerovski prozelitizam ima i vanreiligijsku, državno-poltičku dimenziju, a to znači, da on izražava "... njegovu želju podržavanja države u državi. Korkut se zalaže za ideju državnog suvereniteta koji treba biti preferiran spram anahronog, srednjovjekovnog katoličko-papinskog univerzalizma. Zatim, promatra prozelitizam i u kontekstu ljudskih prava i sloboda i kaže da je on najgrublji oblik suspenzije građanskih prava. Gleda prozelitizam u kontekstu konceptualnih odnosa između vjerske i nacionalne identifikacije. Smatra da identifikacija katoličanstva i hrvatstva u prozelitizmu dobija svoju punu potvrdu. U kontekstu muslimanskih odgovora i muslimanske „vjerske" i „narodne" politike, promatra prozelitizam kao jedan od izraza njene benignosti i naivnosti.' Kritizira šutnju muslimanskih novina, ali i ravnodušan odnos muslimanske reprezentacije u bosanskom Saboru prema politici prozelitizma, pa kaže da tako ignoriraju muslimanska građanska i čovječija prava. Navodi primjer kako katolički i pravoslavni svećenici smjestiše u Slavoniju na hiljade sirote djece pa Slavonija hrani više siročadi nego li ih je.u tzv. "vakufskom" sirotištu ...", ulema-medžlis ne poduzima nikakvu akciju povodom ovakvog altruizma.

LJUDSKA PRAVA I MEĐUNARODNI ODNOSI

Korkut zna za fenomen ljudskih prava i stoji na stanovištu njihove apologije. Pod ljudskim pravima podrazumjeva sintagmu građanskih i čovječanskih prava posebno unutar multireligijskog i pod austrougarskim apsolutizmom bivstvujućeg bosanskohercegovačkog društva. Govori o ljudskim pravima u kontekstu identifikacije bosanskohercegovačkih Muslimana kao Evropljana. I sebe i muslimane u BiH smatra Europljanima. On ne ignoriše svijest o bosanskohercegovačkim muslimanima kao jednom od evropskih naroda, i smatra ih istinskim ljubiteljima snošljivosti i pravičnosti...". Nadalje, uz slobodu vjeroispovijesti, Korkut u ova prava uvrštava i pravo na pravnu, odnosno državljansku ravnopravnost i jednakost pred Zakonom. Politika hegenomije, neposredno ugrožava ideju ravnopravnosti i pravne jednakosti građanskih

individua. Njegovo poimanje ljudskih prava projektira se i na međunarodne odnose. Polazeći od islamske dogmatike, smatra da se novi međunarodni poredak ne može uspostaviti bez "... pobjede prava i pravice, sporazuma i obostranog prihvata čovječnijih principa uprave u međunarodnih odnosa".

DIVERGENCIJA PANSRBIZMA I PANKROATIZMA

Korkut polazi od konvencionalne predstave da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena te da im i budućnost treba da bude jedna. I muslimani u Bosni i Hercegovini su treći dio tog naroda, te otada Korkut stalno govori o "... islamskom dijelu našeg naroda." Neovisno od ovog identiteta, u Korkutovom uvidu, riječ je ipak, o "... tri svijeta, tri različita naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja - tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima i posebnim običajima i pretenzijama.". Na tlu te posebnosti, individualnosti, po Korkutu, stoji utemeljenje totalne divergencije. Hrvatska reprezentacija, prihvatajući starčevićevsku ideologiju, fanatično zastupa koncept trijalističke rekonstrukcije Monarhije i integracije-ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom. Srpska reprezentacija je suprotna, odbija svaku trijalističku koncepciju, vidi Bosnu i Hercegovinu u sastavu Srbije. Obje pozicije ne počivaju na razlozima slučajnog, jednokratnog ili perifernog karaktera. Oni se koncentriraju oko viđenja nacionalnog karaktera i budućeg državno-pravnog statusa BiH. Hrvatska politika se zasniva na mitologiji o BiH kao etničkoj hrvatskoj zemlji, dok se srpska politika zasniva na mitologiji o BiH kao povijesno i etnički srpskoj zemlji. Radikalna divergencija počiva i na identifikaciji vjere i nacije, religijske i nacionalne istovijetnosti, na podudarnosti hrvatstva i katoličanstva, te srpstva i pravoslavlja. Obje imaju zajednički stav prema muslimanima, a to je politika dehumanizacije kao i politiku njihove prosrpske i prohrvatske nacionalizacije. I tu je paradoks: što muslimane više dehumaniziraju, to s pravom u njegovom uvidu, vaše insistiraju na njihovoj nacionalnoj srbizaciji i kroatizaciji.

MUSLIMANI: NACIONALNA INDIFERENCIJA I KOEGZISTENCIJA

Ovaj se pojam kod Korkuta razumijeva i prakticira u kontekstu aktuelne politike iz vanjske, nasilne etničke srbizacije, i isto tako, vanjske agresivne kroatizacije muslimana u BiH. Riječ je o politikama koje zagovaraju "nacionalizaciju'' muslimana u smisli njihove navodno, prosviještene identifikacije sa etničko-nacionalnim hrvatstvom ili srpstvom. Korkut odbija ove politike i stoji na stanovištu da muslimani u BiH i u odnosu na pansrbizam i u odnosu na pankroatizam treba da stoje, na neutralnom terenu. To znači da trebaju biti indiferentni prema prosrpskoj i prohrvatskoj politici.Spoznaja jeste da ukoliko bi se muslimani kroatizirali ili srbizirali, ne samo da bi od njih učinila dodatni izvor produbljivanja radikalnih srpsko-hrvatskih konfrontacija nego bi unijela i antagonistički razdor unutar muslimana, jer, ukoliko bi muslimani prihvatili politiku autokroatizacije, a s njom i ujedinjenje BiH sa Hrvatskom unutar Monarhije na konceptu trijalističkog uređenja, onda bi se oni izložili nepotrebnoj borbi sa Srbima,

koji su odlučni protivnici takvog ujedinjenja. Sto bi se i isto dogodilo u slučaju autosrbizacije. Muslimani treba da se okrenu sebi i da čuvaju svoju autonomiju i svoj islamski identitet. Isto tako treba da u okviru državljanskih sloboda i građanskih prava rade na pravcu izdizanja svojih kulturrno-prosvjetnih, socijalnih i ekonomskih potencijala kako bi postali respektabilan faktor i meritoran sudionik povjesnih zbivanja.Zagovara i koegzistenciju s drugim vjersko-etničkim grupama. Muslimanska Autonomija - ne podrazumijeva samo samostalnost u odnosu na državna pitanja, nego i u odnosu na srpsko-hrvatske intervencije. Zastupa međusobnu suegzistenciju utemeljenu na praksi i običaju nemiješanja, uvažavanja autonomnih suvereniteta, poštivanju unutarnje slobode i sl. I kod muslimana se može razvijati domovinska svijest i da postanu vrijedni stupovi i branioci te domovine. U odnosima između islamskog univerzalizma i narodnog individualiteta, taj kosmopolitizam islamski ima prioritetnu meritnost i imperativnost. Islamsko jedinstvo u planetarnim razmjerama ima superiornu vrijednost u odnosu na etničkonarodno jedinstvo. Slavenska solidarnost je bezvrijedna u odnosu na imperativ islamske solidarnosti i osjećajnosti.

TURKOFILSTVO

Korkutovo turkofilstvo posredovano je panislamističkim diskursom i njegovim vrijednosnim preferencijama. Stanovište ličnog turkofilstva Korkut formuliše da su naše simpatije na strani Turske, zato što je nepravedno napadnuta, jer čuva svoje, jer je nositeljica hilafeta i jer je to pravi osjećaj islamskog naroda u ovim zemljama. Osmanlijski vladar, ujedno je i Halifa svih muslimana na zemlji. Korkut, istovremeno insistira i na vraćanju digniteta "Mešihatu novog Halife", kako bi došao "... do svoje prave uloge u islamskom svijetu. U analogiji sa papinstvom smatra da su njegovi zastupnici dužni braniti se od raznih kršćanskih misija i da se radi na organizaciji za zaštitu Islama i njegovih principa. Kaže da je štampa osma sila i pita se zašto se i Mešihat ne bi njome poslužio.

ALIJA HOTIĆ

Ne postoje podaci gdje je rođen, i veoma se malo zna o njemu. Zna se da je položio ispit zrelosti 1906. godine, odnosno da je završio Prvu gimnaziju. U AUG. doba bio je stipendista Gajreta na studiju filozofije u Zagrebu. Bio je i glavni urednik lista Muslimanska svijest. Bio je gorljivi pristalica Hrvatske stranke prava. Alija Hotić je tumač i popularizator pravaške ideologije i njenih pogleda na naciju, nacionalno pitanje, jugoslavenstvo, te etnički karakter i državno-pravni status Bosne i Hercegovine.

NAROD-ODREĐENJA I PERCEPCIJE:

KULTUROLOŠKO DEFINISANJE NARODA

Na tragu definicije naroda, koju je preuzeo od francuskog sociologa Renana, socijalna, kulturna, gospodarska i politička udruženja, uključujući i narod i državu, su nastala uslijed potrebe samoodbrane, za zaštitu ekonomskih i kulturnih interesa. Parafrazirajući ovu definiciju reći će da narod predstavlja udruženje, dio čovječanstva, koji govori isti jezik, koji je spojen čitavim nizom istih ciljeva, historijskih činjenica u jednu skladnu, harmoničnu cjelinu, te da je svijestan te zajedničke pripadnosti. Prema tome, narod svrstava u jedan od oblika socijalnih udruženja, a pored naroda tu uvrštava i državu. On će identificirati još nekoliko važnih atribucija naroda-nacije. Izdvojiće, egzistenciju narodne duše, koja u sebe uključuje narodni karakter, narodni temperament i druge mentalne osebujnosti narodnog individualiteta. Historijski proces srašćivanja označava procesom kultiviranja narodne duše, a on je uslovljen sa dvije pretpostavke; prvo da narod bude toliko prosvjećen i duševno zdrav, da može u konkretnim slučajevima shvatiti, šta je za njega dobro, a šta ne, i drugo, da njegova vjera, tradicija i običaji ne budu oprječni kulturnim zasadama.

NAROD, VJERA, POLITIKA

Kritikuje islamsku intelektualnu elitu i njihovo razumjevanje veze između naroda i vjere, i govori kako bi oni željeli da vjera bude jača od jezika, krvi i duše narodne, i da samo vjera klasificira ljude po grupama, a on im dokazuje suprotno, naime da više naroda mogu biti iste vjere, a da ipak ne budu jedno..'. Ovdje je jako bitno njegovo diferenciranje vjerskog i nacionalnog identiteta. S obzirom na njegovo javno propagiranje muslimanske autokroatizacije, to se separiranje, događa kao odvajanje bosanskohercegovačkih muslimana od njihovog, navodnog, hrvatskog etničko-nacionalnog identiteta. U koncepcijsko-teorijskom smislu ovdje je važno njegovo diferenciranje vjerskog i nacionalnog identiteta. On preferira svjetovne faktore (jezik, krvno porijeklo i sl) u povijesnom procesu oblikovanja narodnih duševnih individualiteta u odnosu na vjerske činioce. Unutar naroda, posebno islamskih, vlada bliska veza između vjere i politike, on kaže da se vjera i politika naroda često prepliću tj.elementi jedne zadiru u sferu druge.

KULTURNE DIFERENCIJE

Historiju naroda, vadi kao historiju borbe između kulturno jačih i kulturno slabijih naroda, jer historija je prostor gdje su u svako doba živjele skupine različite kulturne snage i prema toj snazi tvorili i različite društvene tipove. Iako ne pokazuje simptome rusofilstva, pozitivno govori o Rusiji jer je ruski narod je jedini od današnjih velikih

naroda koji je navikao da živi od vlastitog truda, a ne od kolonija, koje su sa poštenim nazorima socijalizma inkompatabilne.

SOCIJALNA IDEJA I NACIONALIZAM

Uočava privlačnost narodne ideje, ali vjeruje da i socijalna ideja pravde i slobode može imati istu privlačnu snagu. On vjeruje da bi se čovjek mogao odgojiti za socijalnu ideju isto onako kako je bio odgojen za nacionalnu. Ako je nacionalna ideja bila u stanju da odgoji ljude, koji su u smrt srtali za nju, zašto ne bi i socijalna ideja mogla podgojiti ljude, koji bi radili za nju i to ne samo iz osjećanja nužde i dužnosti nego i želje za pravednim. On zna, i za sukladnost, ali i za suparništvo između socijalne i nacionalne ideje, te unutar te diferencijacije razlikuje, defanzivni i agresivni nacionalizam. Defenzivni radi na oslobađanju naroda od vanjske dominacije. Razlikujući defanzivni i agresivni nacionalizam smatra da se ostvarenjem nacionalnog ideala, sa oslobađanjem naroda, prestaje nacionalna borba, prestaje nacionalizam. Tvrdi da socijalizam ne uništava naciju niti producira njeno dezindividualizirajuće stapanje sa drugim nacijama.

MEĐUNARODNO PRAVO

Izlaže svoje antikolonijalno stajalište, "...kolonije i svjetska ekonmija pravno ne pripadaju ni jednpj državi. ne Nad slobodom naroda i nad njihovom imovinom ne može se nikome priznati pravo. Ovo je stajalište u tijesnoj vezi mogućih odnosa između sile i međunarodnog prava. Međunarodno pravo mora biti pravo discipline, univerzalno primjenjivo u svijetu. Hotić tvrdi da tek pod pretpostavkom oslobođenja nacija od kapitalizma, dakle, tek sa trijumfom socijalizma moguće je projektirati istinski savez slobodnih naroda svijeta. U kontekstu etničko-pravnih načela u međunarodnom poretku preferira i pravo naroda na samoopredjeljenje. Ono ne može se provoditi samo na račun pobijeđenih niti biti konsekvencija-političke volje moćnih. Protestira protiv velike svjetske antinjemačke sile koja nedozvoljava da svi narodi samostalno odlučuju o svojoj sudbini. Takođe, Hotić otvara pitanje kolektivne odgovornosti za rat i ratne zločine, pri tome ne umanjujući odgovornost Njemačke za rat, on odbija koncept kolektivne odgovornosti njemačkog naroda i predstave o njegovoj predestinaciji za zločine.

HRVATI I SRBI

Srodno etničko porijeklo nije odlučujuće za nacionalni identitet, a posebno za hrvatski i srpski nacionalni individualitet. Nije etnička srodnost nego historija oblikovala Srbe i Hrvate kao dva posebna naroda. Ni istorodnost jezika nije bila presudna te zajednički jezik nije spriječio formiranje Srba i Hrvata kao dva zasebna naroda. Srpsko-hrvatsko narodno jedinstvo nema utemeljenje ni u kulturnim dimenzijama njihova individualiteta, jer, "...hrvatska kultura i srpska kultura nisu jedno te isto.

SRPSKI NACIONALIZAM

Hotić identificira temeljne komponente srpskog nacionalizma, te se upušta u opis srpske etničke karakterologije. Ne prihvatajući tezu o homogenosti srpskog i hrvatskog etničkog karaktera, on iznosi razlike o njima, pa kaže da su Hrvati dobri, iskreni, lakovjerni, a Srbi su lukavi,oprezni i da imaju snažan osjećaj nacionalnog individualiteta.Identificira temeljna određenja srpskog nacionalizma, a to je državni nacionalizam manifestan i u srpsko-državnoj težnji ka dominaciji na južnoslavenskim prostorima i na cijelom Balkanu. Zatim, teritorijalne težnje - teritorijalni nacionalizam "...oni nikada ne prestaju otimati hrvatske krajeve (Dalmaciju, Bosnu)..." Hotić smatra Bosnu hrvatskim krajem. Srpska državna aspiracija za dominacijom na Balkanu podrazumjeva i želju za kulturnom dominacijom, pa i nju svrstava u sastavni dio ideologije srpskog nacionalizma. Uvrštava i srpskonacionalni narcisizam manifestan u predstavi o srpstvu kao središtu slobode. U bitne elemente uvrštava i poistovjećivanje srpstva i jugoslovenstva, pojam srpski i jugoslovenski je potpuno identičan, a narodno jedinstvo znači absorbiranje svih južnih Slovena u srpsku narodnu kulturu. Tu uvrštava i aspiracije posrbljavanja kulture Drugog. Kao poslijednje obilježje, uvrštava i njegovu nacionalnu, odnosno, pseudonaučnu legitimaciju.

HRVATSTVO I JUŽNOSLAVENSKO UJEDINJENJE

Kritičke interpretacije srpskog nacionalizma imaju jednu svrhu, a to je da u skladu sa pravaškom ideologijom Ante Starčevića odbije koncept srpsko-hrvatskog etničko-kulturnog jedinstva, po njemu utopijski projekat njihovog političkog ujedinjenja u formi nove jugoslovenske države. On zagovara punu afirmaciju nacionalnog hrvatskog individualiteta. Istupa protiv srpske demagogije o narodnom jedinstvu i pledira rad za slobodu hrvatskog naroda. Odbija koncept stvaranja nekog novog srpskohrvatskog ili jugoslovenskog naroda. Definira vlastito stanovište kao pravaško stanovište ekskluzivne hrvatske nacionalističke misli. Po njemu, ne treba prvo stvarati jugoslovensku, nego hrvatsku državu "... u kojoj bi bila ogromna većina Hrvata...". Po Hotiću, ujedinjenje je naravna stvar s obzirom na jezičku srodnost koja bi za kratko vrijeme mogla dati jedinstvenu literaturu i jedinstveni jezik. Prednosti ujedinjenja vidi i u tome što veći broj ljudi služi istim funkscijama društvenog organizma. U prilogu jugoslovenskom ujedinjenju ide kvantitativno uvećavanje pretpostavki materijalnog i kulturnog razvoja. Najvažnija pretpostavka njegovog projekta južnoslovenskog ujedinjenja proizilazi iz njegovog razumjevanja ideje koncepta socijalizma, gdje centralizam neće biti izvorište međunacionalne dominacije i eksploatacije.

AUTOKRATIZACIJA, ISLAM I MUSLIMANI

On se nedvosmisleno, kao sljedbenik pravaških ideologijskih pogleda na Muslimane, osobno deklariše kao Hrvat, bosanski jezik naziva hrvatskim, te pledira za muslimansku

autokroatizaciju, a Bosnu i Hercegovinu smatra hrvatskim zemljama i pledira njihovo ujedinjenje sa Hrvatskom. Otuda je rigorozni kritičar pansrpske teze o hrvatstvu u Bosni kao proizvodu "sila prilika" i asistencije austrijske vlasti kao i stanovišta po kojima u Bosni i Hercegovini živi samo srpski narod, tj. Srbi muhamedanske vere i katolici.Njegova temeljna teza je da se muslimasnki narodi nalaze u stanju opće dekadencije, kulturne, ekonomske i političke, te traga za njenim uzrocima. Islam je za njega praktična i liberalna vjera. U historijskom reinterpretiranom islamu, a ne u njegovoj autentičnoj dogmatici vidi glavni uzrok muslimanske dekadencije. Pri tome ne nastupa sa antiislamskog stanovišta. Naprotiv, Islam za Hotića ima neupitljivu aksiomatsku vrijednost. On je za njega praktična i liberalna vjera. U historijski reinterpretiranom islamu, a ne u njegovoj autentičnoj dogmatici vidi glavni uzrok muslimanske dekadencije. U tim revizijama glavni je protagonist bio fanatizam koji je onemogućio svaki smisao za evoluciju, logiku i razbor. Reakcionarom fanatizam izobličio je izvorni islam i donio je sa sobom više vidova reinterpretiranog izvornog islama u modernom vremenu, neadekvatni religijski odgoj kojim se zatupljuje i razum i srce i sveopću socijalnu degradaciju i diskriminaciju muslimanki što direktno prouzrokuje stagnaciju javnog života kod muslimanskih naroda. Poziva muslimansku inteligenciju da otvoreno stupi u borbu protiv svih predrasuda, koje u narodu osporavaju uticaj kulture i prosvjete.

KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM:

MILITARIZAM, IMPERIJALIZAM I RAT

On smatra da je kapital uzrok i krivac rata, da je povod većini zločina . Kolonijalizam, odnosno politika gospodarenja svijetom jest njegovo djelo. Militarizam i svjetski imperijalizam su njegovi proizvodi. U osnovi svjetskog rata, stoji borba za očuvanje ostvarene podjele svijeta, širenje ozbiljnih imperija i njihova preraspodjela. Odgovornost za rat snose sve kapitalističke države i to vlastitim narodima. Militarizam nije samo specifično obilježje njemačkog razvoja nakon ujedinjenja, on je djelo i proizvod kapitala i kapitalističkih država uopće. Militarizam je proizvod mobilizacije svih narodnih sila u cilju ostvarenja imperijalne državne politike. On propovijeda i aplicira odricanje individuaalnosti i osobnog dostojanstva. Njemačka odgovornost za ratne zločine proizilazi iz prirode kapitalizma, odnosno, kapitalističkog-sistema kao državnoj ideji "...koja sama po sebi i nije drugo nego jedan protupravni princip, što se realizuje osvajanjem i upokoravanjem drugih-dakle zločinom. Ne samo uništenje njemačkog, nego uništenje militarizma uopće, a to znači uništenje njegovog izvora-kapitalizma, jest prema Hotićevom uvidu, pretpostavka svjetske budućnosti bez rata. Demilitarizacija, odnosno razoružanje, a to znači prevladavanje kapitalizma: to je njegova projekcija budućnosti.

DRUGE DIMENZIJE KAPITALIZMA

On razvija, neku vrstu psihologije kapitalizma. Živi se u praznini, vlada zaslijepljena pohlepa, smisao života se svodi na sticanje kapitala, a ono se pojavljuje kao patološka nužda. U kapitalizmu, materijalni uspjeh je glavni kriterij socijalnog ugleda, on je '"'...isključivi ideal svih klasa i slojeva." Iza ove patološke psihologije stoji bezumna konkurencija kao bespoštedna borba između usamljenih pojedinaca. U sociološkom diskursu, kapital "...predstavlja ranu na socijalnom organizmu. Socijalna diskriminacija i antagonizam između rada i kapitala su dovedeni do vrhunca.U kulturnom planu –kultura, umjenost i nauka su u kapitalizmi samo puka roba. Kapitalistička škola djecu uči ljubavi, dobroti, istini i pravdi, a istovremeno zagovara poredak, u kojem svuda nailazi na zavist, zlobu, laž i nasilje. Tehnička racionalnost ne može kompenzirati kulturnu dekadenciju. U aksiološko-kulturnom kontekstu čini mu se da dominira duh gramzivosti.

TEORIJSKI ASPEKTI SOCIJALIZMA

On vjeruje da će nakon svjetskog rata povijest donijeti "...poraz kapitalizma. Era koja nastaje je socijalitička. Pledira prelazak na socijalizam evolucijom, a ne revolucijom. U ovom kontekstu tumači izvore i prirode nasilnog karaktera ruske revolucije. Problematizira pitanje: postoji li jedan univerzalni model socijalizma, postoji li transhistorijski put prelaza ka socijalizmu, hoće li se taj prelaz dogoditi jednovremeno ili vremensko sukcesivno?On je u uvjerenju da se reforma ka socijalizmu neće svuda jednovremeno provesti što će, između ostalog, ovisiti od snošljivosti ekonomskih prilika, neprosvjećenosti masa i sl. Ističe Hotić i svoje viđenje pitanja o ulozi ličnosti u socijalističkoj revoluciji. Hotić kaže da su glavni protivnici socijalizma kapital, a onda i nacionalizam sa svojim ludilom. Prelaz od kapitalizma ka socijalizmu poima kao prelaz vlasti na radništvo, treba da se ljudsko društvo tako uredi da ni jedan sposoban član društva ne živi od tuđeg nego od svog rada. Radnička revolucija dovršava građanske revolucije i to tako što otklanja njihove nedostatke i uklanja povrede socijalne pravde. Dok su građanske revolucije tražile ravnopravnost s plemstvom pred zakonom, radničke revolucije zahtjeva novi poredak i nove zakone. Smatra da socijalistički prelaz osigurava prevladavanja iz građanskog društva aslijeđene diferencije između plutokratije i proleterske klase i da on zato dovršava građansku ideju socijalne pravde. Zato Hotić i ne prihvata teoriju diktature proleterijata te smatra da je ona dedukcija haosa i realizirana je historijskom nuždom.U projektu socijalizma tematizira i problem privatne svojine i to ukudanjem privatne svojine nad onim stvarima koje po svojoj prirodi pripadaju zajednici, da se onemogući njihovo nagomilavanje. Ova deprivatizacija za njega znači izjednačavanje uslova privrede za sve, i samim tim odbacuje stanovište da će deprivatizacija vlasništva u socijalizmu uništiti privatnu inicijativu.

Smatra da je socijalizam više kao smjernicu društvenog razvoja nego kao jedan ukočen društveni tip. Cilj kojem ta smjernica vodi je komunizam. Komunizam, ne govori samo o jednakosti i slobodi, već ih ostvaruje kroz zakone, koji odgajaju jednake i slobodne ljude.

PROJEKAT SOCIJALISTIČKE TRANZICIJE

Prelaz socijalizmu se mora odvajati u skladu sa specifičnim, konkretno-historijskim uslovima, a ne jednovremeno po transhistorijskom modelu. Hotić se upušta u sadržinski detaljističku projekciju socijalističke reforme odnosno riječ je o agrarnim i kulturno neprosvjećenim zemljama, gdje on govori da smo poljodjelski i stočarski narod te da smo agrarna zemlja. U ovim okolnostima kapitalizam "...se mora odmah u prvoj etapi iskorijeniti i onemogućiti mu razvoj na svim njegovim područjima, a to su industrija, zemlja, trgovina, obrt i gotov novac." Socijalistička reforma, odnosno provođenje socijalizacije treba početi u južnoslovenskim uslovima sa socijalizacijom zemljišta. Načelo te socijalizacije jest da je zajednica dužna da svakom članu osigura jednak komad kulturnog zemljišta, a da se to zemljište ne predaje u privatno vlasništvo nego samo na doživotno korištenje, a ne može se ni prodati, ni iznajmiti, ni pokloniti, ni opteretiti, jer bi se jednom postignuta jednakost poremetila. Njegov koncept socijalizacije zemljišta podrazumjeva i provođenje kolonijalizacije kako bi se uspostavila harmonija između zemljoradničkog i ostalog stanovništva. Govori da treba socijalizirati i industrijska pređuzeća, odbija koncept mješovitog, privatnog i društvenog vlasništva nad preduzećima. Uz industriju, društvo treba preuzeti veletrgovin, veleobrte (banje, kafane itd.) zatim rudnike i šume. Socijalističkim reformama u oblasti finansija privatni kapital će pružiti najveći otpor. U eliminisanju metalnog novca u obliku zlata i srebra, i uvođenje u unutrašnjem prometu, isključivo državnog papirnog novca, on vidi dugoročan put prelaza ka socijalizmu u sferi finansija. Istovremeno, kamate i kamatne veresija bi prestala, a time "...bi bila kapitalizmu prerezana žila kukavica." Socijalistička stambena reforma podrazumijeva da svako ostane u onim stanarskim prilikama u kojim ga reforma zatekne. Društvo se brine za izgradnju novih stanova i ubire stanarski porez dok se ne osigura tipična jednakost stanova. Glavni izvor društvenog dohotka veće cijene roba koje društvo isporučuje u odnosu na nabavne i izradbene. Sva prometna sredstva, uključujući promet poštom, telegramom i telefonom trebaju biti besšlatna. Razlike između minimalnog i maksimalnog dohotka ne smiju biti velike. Plate u mirovini bi ostale iste. Društvo bi osiguralo povišice plata zavisno od broja djece. U socijalističkom društvu postojale bi tri socijalne grupe: zemljoradnici, obrtnici i upravnici, a dok to međunarodni odnosi zahtjevaju i vojnici. U južnoslavenskim prilikama, socijalistička reforma podrazumijeva i ukidanje feudalizma i veleposjeda, što je pretpostavka za sadržinski potpuno ostvarenje socijalne pravde. Prelaz ka socijalizmu podrazumijeva i socijalističku reformu školstva, a tu je važno njegovo poimanje odnosa škole i religije. Školstvo se treba postaviti na stanovište slobodne spekulativne filozofije, s toga se religija neće podučavati u školama kao poseban predmet. Religiju treba prakticirati van škole. Izmjenivši upravne i upotpunivši pravne ustanove, koje bi novi poredak iziskivao, bila bi teorija – nacrt gotov, a tek onda bi se moglo i praktično preći na djelo.

VASO PELAGIĆ

KONCEPCIJA SOCIJALI ZMA

U HSiPM BiH zauzima istaknuto mjesto zbog svog propagiranja ideja socijalizma, posebno na tlu BiH, ali i šire. Nakon progonstva u Malu Aziju, svoj pansrbizam ustupa mjesto socijalističkim idejama, mada on ostaje u Pelagićevom mišljenju. U koncepciji i percepciji socijalizma, on će razlikovati više historijskih oblika: patrijarhalni, antički, bogoslovski, utopijski, državni, revolucionarni, komunistički, anarhistički i naučni ili radnički socijalizam sa Marksom kao predstavnikom. - patrijarhalni socijalizam ilustruje slavenskom i srpskom porodičnom zadrugom; - antički se manifestira zahtjevima za jednakost u posjedu i školovanju, za ravnopravnošću žena i sl. Nalazi ga kod Aristotela, Platona, Sokrata, Protagore i zakonodavca Likurga; - bogoslovski socijalizam pronalazi u njegovim formulatorima, od Konfučija preko Hrista do Moravske braće koji su pod firmom boga i vjere tražili politički i ekonomski prevrat i preporod u korist ravnopravnosti svih ljudi; - utopijski socijalizam sa Tomasom Morom, Sen-Simonom, Furijeom, Robertom Ovenom koji su zamišljali društvo koje će počivati u sreći, miru i ljubavi; - državni socijalizam prepoznaje u Luj Blanu, Blanki, Ferdu, Lasalu, ali i Bizmarku koji ubjeđuju vlasnike države, crkve i novca da im je dužnost da rade, da ostvaruju životne potrebe radnog naroda putem reformi provedenih i podnesenih za cijeli radni narod. Po njemu, država treba da se umiješa u sva pitanja i da postupno bar socijalizira državu, društvo, te tako otkloni krvavu revoluciji; - revolucionarni socijalizam traži da se silom socijalne revolucije obori sve što smeta i što ugnjetačkim i nasilnim načinom sizbija primjenjivanje socijalizma u sve društvene uredbe, zakone, odnose i poslove; - komunistički je bio manifestiran u proglasu Pariške komune 1871.g. i koji je proklamirao jednaka prava i jednake dužnosti za cijeli privredni narod; - anarhistički socijalizam hoće da goni silu silom, nasilje nasiljem, da vraća oko za oko, zub za zub, krv za krv i da ruši sadašnji društveni red i poredak – bombama, dinamitom, nožem, nitroglicerinom i drugim ubilačkim sredstvima; - naučni ili radnički socijalizam revolucioniše sve i svakoga da ostvari svoja načela putem obavještavanja, udruživanja, organizacije, izbora i zakonodavstva. Istovremeno, u njegovom uvjerenju, zasniva se na spoznajama sociologije, statistike, ekonomije, naučnog morala, matematike, fizike, kozmografije, hemije, embriologije, antropologije, psihologije, anatomije, fiziologije, higijene, pedagogije i slično.

SOCIJALIZAM KAO NUŽNOST

Za Pelagića je socijalizam historijska nužnost koji, zbog svega što se dešava u svijetu nepravdi, izrabljivanja i sl. se pojavio kao nauka i ugnijezdio se u svim civiliziranim i kulturnim državama i pokrajinama. Po njemu, zakoni nužnosti, zakoni prirodnih i

humanističkih nauka gone ljude i narode u socijalizam i u tabor socijalista, jer samo on može ukazati na načine kako živjeti sretno i solidarno, on može utvrditi prave istine i istinske pravde zasnovane na jednakosti svih ljudi na svim razinama, a jednakost je vrhunski ideal socijalizma. Temeljni zakon prirode i društva je zakon napretka koji se ostvaruje dugotrajnim radom, prilagođavanjem i usavršavanjem. Socijalizam je izraz prirodnih i historijskih zakona i on će nužno dovesti do društva u kome će radni narod postati tvorac svih zakona i uredbi, uprave i presude, a svi koji to ne prihvataju treba ih “bestraga otjerati”. Socijalizam nije slučajno otkriće već rezultat borbe ugnjetivača i ugnjetavanih, on je izraz istine, pravde i razumnosti, on je izraz vječnih ljudskih potreba i težnji, on obuhvata i prirodu i ljudsko društvo, on ruši staro uređenje i stvara novo sa boljim uređenjem.

SOCIJALIZAM I PRIVATNA SVOJINA

To staro društveno uređenje se temelji na privatnoj svojini i kapitalu i kapitalizmu, profitu, izrabljivanju i sl. što se stavlja na pijedestal sakramentalnih vrijednosti, a privatno vlasništvo je uzrok svih antimoralnosti, dekadencije društva i nečovječnosti. Zbog kapitala se čine mnoga zla koja nemaju granica, on je postao velesila i bog bogova, a njegovo postojanje rađa zločine, prestupe, nepravde, nesreće, bune i razvrat (“Današnja državna, crkvena, prosvetna i novčana gospoda sastavljaju veliki tabor i svtu alijenciju samo zato da se održe u gospodstvu, sili ili vlasti, i da zgrnu što više gotovine, kapitala, u ruke svoje i svojih privrženih”). Privatna svojina je uzrok što je tadašnje društvo otrovano, trulo, kružno i jako bolesno. Za Vasu Pelagića privatno vlasništvo je izvor socijalnog zla, moralne dekadencije, aksioloških perverzija i političke patologije. Radi kapitala i vlasti država, crkva, prosvjeta, birokratija i finansijski establišment čine zla kojima nema granica. Tako se stvara država alijansi koja sa prezrenjem gleda i drži čitav narod u potčinjenosti i stvara elite moći. Pomoću kapitala taj oficijelni establišment drži cijeli narod kao potčinjene robove koji žive bez nauke i moraju da rade za gospodu. Samo naučni i praktični socijalizam može prevladati i nadvladati moć kapitala, kapitalizma i kapitalističke elite i to ujedinjenjem u međunarodnoj razmjeri i tako svoriti jednaka ekonomska i politička prava za sve.

SOCIJALIZAM, REVOLUCIJA ILI EVOLUCIJA

Da li socijalizam uspostaviti revolucijom (nasiljem) ili evolucijom (reformom), zavisi od konkretno-historijskih okolnosti, prirode države, stanja unutar naroda, a u srbijanskom kontekstu, Pelagić preferira metodu reformi, tj. mirnim putem, knjigom, riječju, organizacijom, jer revolucija i nasilje koja ona osobno nosi, nisu izvorne aspiracije socijalista. 1 U tom smislu Pelagić govori: “Socijalisti rade na djelu socijalizma-na djelu ekonomskog i političkog oslobađanja i zbratimljavanja svega radnog naroda, bez razlike vjere i narodnosti: besjedom, knjigom, novinom, udruženjem, javnim dogovorom,

zborom, organizacijom, pa čak i zakonodavnim putem u parlamentima i opštinama. Oni samo u krajnjem slučaju hoće da odbiju silu silom, tiraniju revolucijom.” 2 Zato i piše o mogućnostima socijalizma u Srbiji i na Orijentu, tj. o srpskom socijalizmu i socijaliziranju Bigarske, Hrvatske, Rumunije, Mađarske, grčke i drugih sličnih zemalja i naroda. U tom smislu će reći: “Mada se zna da u svetu postoji samo jedan međunarodni-internacionalni socijalizam, ali pak, kad se udešava program, trebnik socijalistički prema prilikama nekog naroda i neke države, onda može da se kaže: socijalizam srpski, nemački, ruski, bugarski, hrvatski, francuski, engleski, grčki itd.” Pelagić navodi pet faktora koji stvaraju revoluciju i revolucionare: 1. religija i njeni predstavnici – Historija priznaje i to da niko nije prolio više nevine krvi čovječanstva od crkve i njenih mantijaša, pa bilo to svojom rukom, ili posredstvom vlada i opasnih vlasnika. Popovština je i najmanji pokret i polet ideja, i najmanji umni napredak čovječanstva zalivala krvlju ljudskom i pokrivala narodnim lešinama, onih koje su oni satrli i satamanili; 2. plemstvo – Ono je sa monarhizmom činilo strahote i užase, koji natjeraše Francuze da podignu veliku francusku revoluciju, tu jasnu zoru ljudskog oslobođenja i preporođaja; 3. država i njeni zakoni – U sadašnjem vremenu mnoge su države najkrupniji uzrok koji razvija, rađa i podiže bunu-revoluciju; ali ne zato što želi revoluciju, nego zato što ona nezasitno traži robove i nezaslužena bogatstva i poštovanja; 4. monarhizam i dinastijizam – Srpska je istorija puna primjera ovih uzroka buna- revolucija; s njima se traže promjene monarha ili monarhije ili promjena dinastije; 5. kapital i kapitalizam – Nepravde koje donosi kapitalistička eksploatacija izazivaju kod radnog naroda gnjev, suze i osvetu, a to troje rađa revoluciju i umnu i krvavu. Revolucija je, po Pelagiću, odbrana od tiranijskog nasilja nad socijalistima i idejom socijalizma, tada se na silu i teror odgovara na isti način, umjesto reformi nastupa revolucija. Historijska alternativa je ili pobjeda socijalizma ili historijska propast, ali je Pelagić ubijeđen u pobjedu socijaldemokratije, mirnim ili revolucionarnim putem.

IDOLATRIJSKA SLIKA SOCIJALIZMA

Socijalizam i socijaliste Pelagić opisuje religijskim pojmovima jer je on u duhu sekularizma i ateizma apsolutna, vječna istina, socijalisti su apostoli apostola, oni su zemljine soli, svjetlo okje osvjetljava sve mračne puteve života i ljudskog rada, tvorci nove nauke i ljudi i novih društvenih odnosa i poslova (Socijaliste često naziva apostolima socijalizma, pa i sebe naziva apostolom socijalizma, pa će reći: “Za mene je najveća čast raditi i umrijeti u službi istine i pravde-u službi socijalističke propovijedi i nauke.). Socijalizam i socijalisti sa metodom revolucije ili metodom evolucije hoće da unište svako političko ugnjetavanje ludi i naroda, kao i da se izvrši reforma da svaki član društva živi u blagostanju, miru i ljubavi sa ostalim ljudima i narodima. Sa socijalizmom se objavljuje rat svakoj vjeri, crkvi, narodnosti, državi, monarhiji, dinastiji i svemu i svakomu što stoji na putu idealima istine i pravde, jednakosti i bratstva. Socijalizam briše nejednakost polova, on je najkrasnija, najnaprednija, najpravednija i najmoralnija društvena nauka.

JEDAN ILI NACIONALNI SOCIALIZMI

Svojim razmišljanjima o metodama uspostavljanja socijalizma poštuje konkretno historijske okolnosti, Pelagić želi legitimirati nacionalne socijalizme, pri čemu odbacuje tezu da se socijalizam može javiti samo u razvijenim -kapitalističkim zemljama u kojima su antagonizmi dovedeni do maksimuma, već brani stajalište da se on može javiti i u manje kulturnim ili nekulturnim zajednicama, industrijskim i neindustrijskim zemljama, kao npr. u Srbiji i zemljama Orijenta.

SOCIJALIZAM I ULOGA IDEJA U HISTORIJI

Uloga ideje nema ograničenja i ona se javlja u svim društvima, bez obzira kakvo je stanje tog društvenog konteksta, pa tako i ideja socijalizma koja nije proizvod fantazija individualnog genija, već su one proizvod historijsko-socijalnih uslova, pa kapitalizam nije isključivi kontekst pojave socijalizma, ona se javlja /ideja/ na tlu patologije društva. I u neindustrijskim, nekulturnim, nerazvijenim zemljama, kakve su Srbija i zemlje Orijenta narod boluje od teške, opasne i neizlječive bolesti: ekonosmke, tjelesne, političke, umne i moralne. Ni u ovim zemljama ideja socijalizma se ne može prignječiti silom bajoneta, niti uništiti silom progona i zgarišta.

SOCIJALIZAM I POLITIČKE PARTIJE

U sam vrh njegove političke aksiologije ulazi sloboda političkog udruživanja, ali u kontekstu društvenih međupartijskih zbivanja u Srbiji Pelagić ne podržava egzistenciju politiških partija nego insistira na monolitnom svenarodnom pokretu za oživljavanje ideja socijalizma. On zagovara transpartijsko ujedinjenje, odvažnost i dobru organizaciju radnog naroda zajedničkim udruživanjem i formiranjem radničko-zanatlijskih udruženja, pri čemu nije važno koje boje će zastava biti (Crvena zastava često škodi djelu socijalizma, jer mračnjaci zbog nje rasturaju zbor i prekrate svečanost. Dopušta Pelagić da socijalističke organizacije upotrebljavaju narodne, tj. nacionalne simbole, uključivši i narodnu zastavu.). Ta udruženja treba da budu carstvo radnika gdje udružena snaga postaje umna, moralna i tjelesna sila koja pobjeđuje svuda. Ona treba da budu izvor političke ravnopravnosti i ekonomske jednakosti. Socijalističke organizacije treba da budu internacionalne, pa se Pelagić zalaže na formiranju bratskog saveza srpskih, bugarskih, hrvatskih, mađarskih, rumunskih, slovačkih, slovenačkih i grčkih socijalista. Uz svu želju za internacionalizmom, sveslavenski motiv mjestimice se javlja u njegovom političkom mišljenju. U njegov kontekst južnoslavenstva ne ulaze južnoslavenski narodi Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci.

SOCIJALIZAM I LIBERALIZAM

U ideji socijalizma kod Pelagića je inegrirana i ideja zapadnoevropskog liberalno demokratskog mišljenja koju formulira kao sastavni dio svoje vizije socijalizma u Srbiji,

ali ulaze te vrijednosti i u njegov projekt socijalizacije zemalja Orijenta. Pledira stvaranje bratskog i slobodnog saveza svih balkanskih i podunavsko-posavskih naroda. Tu je najprije ideja ustavnosti, ali u socijalističkom kontekstu (a takav ustav treba da garantuje političku, prosvjetnu i ekonomsku jednakost za sve članove društva i to je njegov noseći stub. Istovremeno, to je ustav socijalne države koja treba da bude zaštita, potpora i spas svakom iznemoglom, postradalom i unesrećenom članu naroda), čime se odbija bilo koji drugi oblik vladavine (U tom smislu piše: “Mi ne uvodimo nikoga u gospodsku, salonsku i dinastičko-monarhističku politiku. I ustavnim reformama Srbije zahtijeva ukidanje monarhizma i institucije dinastije. Smatra kako su dinastička prava-ustanove protivne napretku nauke, protivne zakonu ljudske prirode, protivna pravima i interesima naroda.). U ideju socijalizma dalje ulazi ideja apsolutnog suvereniteta općepredstavničkog tijela-skupštine (Nju niko ni u kojem slučaju ne može raspustiti ni odložiti prije nego kad to ona sama riješi. Zagovara ovaj suverenitet i traži da se u srbijanskim ustavnim reformama ujamči neograničeni suverenitet, nezavisnost i zakonodavna vlast velikoj i običnoj Narodnoj Skupštini.). Dalje, tu su slobodni izbori zasnovani na općem pravu glasa (Zakonom ove ustavne, socijalističke države treba osigurati opšte ravnopravno i neposredno izborno pravo glasanja i biranja za sve punoljetne (20 godina) članove naroda, po kome će svaki imati pravo da bira i bude izabran, ne gledajući da li je on platio porez ili nije.). Pravo referenduma, također, ulazi u Pelagićevu ideju socijalizma (To je pravo građana da referendumom oduzmu poslanički status kada poslanici ne rade po položenoj zakletvi). Izvršna vlast je podređena zakonodavnoj, a sudska je izborna i nezavisna (Sudije moraju biti izborne sudije i moraju besplatno suditi), ukidanje vjerskih sudova i obaveza plaćanja vjerskih troškova crkci i crkvenim organizacijama i institucijama, pri čemu komunu (u smislu lokalne samouprave) shvata kao vlast samog naroda. (Komuna hoće samo da udesi u narodu pravednu i pametnu organizaciju rada i pravičnu nagradu za rad, dajući time svakome pravo da bude slobodan, srećan i izučen u svim korisnim radovima i naukama). Uspostavljanje sistema narodne odbrane umjesto stajaće vojske, ukidanje obavještajnih službi i smrtne kazne uz institiranje na društveno korisnom radu, te na kraju, u ideju socijalizma spada i sloboda štampe u kojoj vidi temeljni stub socijalističkog poretka. (Mora se zakonom zagarantirati potpuna i neograničena sloboda štampe i riječi. Za nju se nikakvi zakoni i paragrafi ne smiju vezati, njoj se ne smije učiniti nikakvo ograničenje.)

ZDRUŽENI SOCIJALIZAM

Mogućnost socijalizma na Orijentu Pelagić vidi u patrijarhalnoj srpsko-slavenskoj zadruzi kao paradigmi socijalizma. U tom nastojanju da uspostavi sintezu liberalizma i patrijarhalizma i jeste jedna od osebujnosti njegove političke misli. (Socijalizam kada se prevede na srpski znači društvenost, zadrugarstvo, zajedničarstvo. Socijalizam dolazi od riječi socijalizirati i socijalizam nešto i nekoga, npr. narod, čovjeka, društvo, državu, opštinu itd., dakle, to znači uopštavati, udruživati pojedince i pojedinosti u zajednicu, u zadrugarstvo), i to u nastojanju utemeljenja nacionalnih socijalizama, baziranog na

kolektivnoj socijalističkoj imovini, jer socijalistički kolektivizam hoće da svakom zadrugom upravljaju i raspoređuju sami radnici. Sva zarada njihova određuje se voljom samih radnika na uživanje sviju zadruga ravnopravno. Temeljno načelo funkcionisanja ovog socijalizma je načelo jednakosti, tj. jednaka prava za sve i jednake dužnosti u svemu. Na osnovu toga, svakom članu zadruge biće zajamčeno sve ono što traže za svakog čovjeka, njegove životne potrebe, tj. fiziološke i psihološke potrebe.

II NARODNOST, NACIONALIZAM I CRKVENA RELIGIJA

KRITIKA NAČELA NARODNOSTI I NACIONALIZMA

Pelagić je rigorozni kritičar vladajućih predstava o načelu narodnosti, nacionalizma i patriotizma, koje proističu iz zanosa i religijskog i nacionalnog fanatizma, dok su načelo narodnosti i patriotizma djelo društvenih običaja pa je uzdignuto na nivo idilopoklonstva. On smatra da su narodnost, patriotizam i religija potpuno nejasni i suhoparni pojmovi. Po Pelagiću, patriotizam je štit raznim varalicama i podlacima, pa podržava sve one koji negiraju religiju, crkvu, narodnost, patriotizam, monarhiju i dinastiju i zastupa zabranu proučavanja i “zborenja” o narodnosti u nastavi, pri čemu ipak prema drugim narodima pokazuje toleranciju, a ne nikakav vid averzije ili mržnje. Zato i naziva saveznicima kapitalizma svaki vid religioznog ili nacionalnog fanatizma i šovinizma, pa je socijalizam jedini koji će sve to otkloniti iz društva. Kao svoju percepciju socijalizma apologirat će ateizam tj. jedinu idealno-normativnu ali i irelevantno poimanje Boga, koji treba učiniti da postoji jedna vjera bez ikakvih bogomolja, jedan jezik i pismo, jedan kalendar, a sve se to može prenijeti na poimanje ateizma i vjere u socijalizmu.

O SVESRPSTVU I SVESRPSKOM UJEDINJENJU

Još u svom ranom djelovanju je bio opsjednut idejom svesrpskog oslobođenja i ujedinjenja, a posebno srpsko-bosanskog naroda, pod jedan krov majke Srbije (Mada će ponegdje govoriti o premiloj nam ponosnoj Bosni, identifikacija sa Srbijom je dominantna te se često u ovo vrijeme potpisuje sa “Sin majke Srbije” ili “Prijatelj majke Srbije”. I kasnije će govoriti o majci Srbiji i našoj dragoj Srbiji). Za Pelagićevu Političku misao, svesrpsko ujedinjenje je bilo imperativ i težilo je stvaranju pansrpske države na Balkanu. Pored manifestacije velikosrpskog nacionalizma kao teritorijalnog nacionalizma, u svojoj osnovi to je zapravo etnički pansrbizam, jer za njega postoji samo jedan-srpski narod koji se drugačije zove i koji je administrativno-teritorijalno odvojen te ga treba ujediniti. Ali, za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878) neće zagovarati prisajedinjenje BiH Srbiji, niti će prihvatiti proklamaciju ustanika o tome, jer smatra da nije narodni interes jedan režim zamijeniti drugim (turski – srpskim), i da to nije cilj socijalističke revolucije. Ističe da je primarni cilj osvajanje narodnih sloboda i prava. U pogledu državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine Pelagić misli da je

prisajedinjenje BiH Srbiji koncepcijski nužno ali u velikome ovisi o karakteru samog režima u Srbiji. Dakle, ne želi da se BiH sjedini sa dinastijom Obrenovića, ali u slučaju pronarodne reforme u Srbiji, sjedinjenje bi moglo biti moguće. Protivan je Proglasu Bosanskog naroda i sjedinjenju BiH sa Srbijom zato što bi to produciralo i velikohrvatske pretenzije prema BiH. Odbija ovu proklamaciju i u spoljnopolitičkom diskursu jer bi ona izazvala imperijalne ambicije Austrije i Rusije. U kontekstu apostolske apologije Pelagić će braniti projekat pansrpske države koja treba raditi na ujedinjenju svih Srba u jednu cjelnu i graditi bratske odnose i saveze sa braćom Hrvatima, Kranjcima, Bugarima i Rusima ali pod pretpostavkom izgradnje Srbije kao socijalističke države. Mada ne eksplicitno izraženo, u njegovoj projekciji pansrpske države i BiH bi se nalazila u njenom sastavu.

O ANTISEMITIZMU I ISLAMU

Iako je zagovornik internacionalizma zapada u tadašnje stereotipije i predrasude o muslimanima i Jevrejima koje čak poziva na odricanje od Talmuda i prelazak na pravu vjeru, tj pravoslavlje i slika ih u averzičnim, negativnim karakterologijama i stereotipijama, a to znači predrasudnim predstavama. Tu predrasudnu karakterologiju on formulira u knjižici “Vjerozakonsko učenje Talmuda ili Ogledalo čivutskog poštenja”. On odbija prihvatiti Jevreje kao ravnopravne sa ostalim državljanima pred zakonom jer smatra da su oni lihvari i eksploatatori što po njemu proizilazi iz samog Talmuda. Pa kako predira za ideju ravnopravnosti, jednakosti i bratstva, pokušava da pomiri svoje antisemitske predstave i kaže da bi i Jevrej mogao uživati navedene vrijednosti samo ako se odrekne Talmuda i njegovog učenja i ako prihvati vjeru istine, pravičnosti, bratstva i jednakosti. Da se ne radi o naivnom prihvatanju predrasudnih predstava o Jevrejima pokazuje i to što Pelagić za Jevreje upotrebljava imena i atribute kao što su Čivut, Čivutin, Čivutski. I u kritičko-religijskom kontekstu, upotrebljava on te termine kako bi njima pokazao savremenu paradigmu jevrejske moralne izopačenosti, gramzivosti, pohlepe za sticanjem bogatstva, te svekolikog zla. Po Pelagiću, religioznost Jevreja je tek maska za njihovu moralnu hipokriziju. Obesmišljava sve hršćanske dogme, od bezgrešnog začeća do dogme blagoslova, izgradnje raskošnih bogomolja, izdržavanju mantijaša i sl. Islam u potpunosti poistovjećuje sa Turskom i njenom vladavinom, sa Kur¨anom kojeg se oni nikada neće odreći, oni su varvari, a pozitivno je to što poštuju i vole svoje vladare, pa i Bibliju naziva sumanotom i varvarskom knjižurinom. U kontekstu svoje radikalne negacije religije, Pelagić će obesmišljavati i interpretativno iskrivljavati i islamsku dogmatiku sadržanu u Kuranu. Npr. U isti rang stavlja Hrista i Muhameda, tretira ih kao spasitelje i proroke. Izjednačava vjeru u Hrista i Muhameda. U stvarti, on negira svaki smisao crkvenih religija.

NIHILIZAM SPRAM CRKVENE RELIGIJE

Pelagić zapravo krajnje radikalno negira i obesmišljava religiju i ljudska religijska osjećanja, kritikuje historijsko-socijalnu funkciju religije i odnosi se sa krajnjim nihilizmom prema crkvenoj religiji i crkvenim dužnosnicima koji su kroz historiju uspostavljali i očuvavali vladalačke režime, privatnu svojinu, kapital i kapitalizam i eksploatisanje i ponašali se po maksimi “Narodi, pokoravajte se vlastima, jer je svaka vlast od boga poslata” i Pelagić zagovara oslobađanje od svake vjere i autoriteta, tj. boga i gospodara. U njegovu kritiku ulazi i crkvena politička megalomanska ekonomija koja ignorira životne potrebe naroda. Pelagić zagovara da manastirska imanja i zdanja postanu privredna zadrugarstva ili proizvođačke zadruge, privredne, prosvjetne i moralne škole, a da se ukine institucija kaluđera. I sa stanovišta morala, on kritikuje crkvene religije, pa sveštenike naziva posebnom nemoralnom kastom. Zatim, u njegovim percepcijama, kritikuje antikulturnu i antiprosvjetiteljsku funkciju crkvene religije pozivajući se na marksizam i darvinizam i na kraju obesmišljava samu egzistenciju Boga i religijsku dogmatiku (Čist razum vidi i veli da je tako zvano “Sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i da više vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, kemije, no sve crkvene i bogoslovske knjige, što su od iskona do danas napisane. Sveto pismo je svto kao kupus u proljeće. Ljudima čista razuma i poštena srca čudno izgleda kako se može zvati Svetim pismom jedna knjižurina koja je ispunjena najkrupnijim lagarijama od početka do kraja.). On obesmišljava religiju kao takvu, njenu samu dogmatiku, egzistennciju Boga, biblijski nauk o Adamu i Evi, dogmu o božijem priviđenju i predstavu po kojoj je Bog stvorio čovjeka, obesmišljava dogmu o raju i paklu, biblijske priče o čudima, dogmu o rođenju i vaskrsu Hrista, o Hristu kao spasitelju ljudstva, Sveto pismo, samu instituciju Crkve i njenih simbola i rituala. Prema Pelagiću, religija je u biti privatna stvar, a u skladu sa odlukama socijalističke internacionale, ali i svog poimanja scientizma u prirodnim naukama. Pelagić zagovara apsolutni racionalizam koji u sebe uključuje vjeru u ljudsko znanje i njegovu moć, sposobnost prosvjećivanja i ljudski smisao za recepciju moralnog dobra. To shvatanje uključuje u sebe i etiku perfekcionizma i etiku eudamonizma, koje su Pelagićeva vodeća misao. Pelagić recipira i bogumilsku religijsku dogmatiku kojoj imputira socijalističke ideje. O njoj piše: “Bogumilska nauka išla je da narodima još jasnije prikaže one uzor-istine i pouke koje su propovijedali Buda, Konfučije, Laoče, Menče, Zatoastar, Hristos i drugi prijatelji ugnjetavanjih i zavađenih naroda-istine koje glase: Svi su ljudi braća i po zakonu prirode jednaki; ljubi bližnjeg svog kao sama sebe...Ne čini drugome ono što nisi rad da ti drugi ljudi čine...da niko nikome nije dužan biti rob niti podvlastan; da zemlja treba da pripada samo onima što je svojim rukama obrađuju; da su spahije i bogataši vječite i bezbožne pijavice naroda; da vladari i vlasnici nisu od boga nego od đavola; da su popovi varalice naroda i izdajuce boga i morala; da bog nema i ne treba nikakvih namjesnika i advokata-mantijaša; da bog ne traži nikakvih molitava, vjera i crkvi; da su bogomolje popovski dućani gdje vode bezbožnu trgovinu sa imenom boga i morala; da su zvona đavolske trube; da su ikone varvarski idoli; da bog ne traži od ljudi nikakve žrtve itd. Bogumili su priznavali Boga i Hrista kao uzvišene ideale koje treba držati u mozgu

čovjekovu, a ne u bogomoljama, molitvama i ceremonijama mantijaškim. Zanimljivo je kako on apostrofira kako su bogumili bili proganjani od strane pravoslavne hijerarhije, preciznije od vizantijske, grčke i bugarske gospoštine, ali su se, uz sve progone, proširili pod imenom patarena, albigonaca i sl. u Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj i sl."

HRIST I SOCIJALIZAM

No, Pelagić će određene socijalističke zahtjeve kontekstualno izvlačiti iz Kristovih riječi i religijske terminologije, pa tako ukidanje privatne svojine tumači riječima iz Evanđelja “Ko ima dvije haljine, neka jednu da onome ko nema”, “Pastir dušu polaže za svoje dobro” u smislu kako bi ljudi trebali tako da se odnose prema socijalizmu. Socijalistički moral je najsavršeniji kao i Kristov uzor mučenja, socijalna pravda je u tom smislu da se imanje “razdijeli i krene za Kristom i njegovim putem”, međunarodno bratstvo => bližnji je svaki čovjek na svijetu; ideja kozmopolitizma => Krist je propovijedao da je “spasitelj svijeta”; ideja mira => propovijedao je mir među ljudima; narodne zablude o socijalizmu => Krist je praštao, jer ne znajući šta rade ljudi su skretali sa puta, itd. Socijalizam opisuje jezikom religijske dogmatike, ali u sekularnom obliku. Socijalizam nije bezbožništvo, percipira socijalizam kao sekularnu vjeru pa umjesto crkvenog Boga i njene dogmatike socijalizam uspostavlja vjeru u našeg boga pravde i istine, naša je vjera-načelo i nauk socijalizma, naša crkva je narodno i čovječansko bratstvo i blagostanje, naš je moral ekonomska i politička jednakost svih ljudi i naroda i svih korisnih i nužnih i privrednih društvenih članova, a naš je gospodar razlog nauke uopšte, a naročito razlog i zahtjev fiziologije i humanitarnih nauka. U tom smislu će pisati: Naša vjera, crkva i pobožnost prava, istinita, razumna i srećonosna za sve ljude i narode, za sve vijekove i pokrajine. Ona ne traži ni bogomolje ni bogomoljaca, ni crkava ni džamija, ni manastira ni sinagoga, ni popova ni kaluđera, ni hodža ni fratara, ni papa ni patrika, niti ikakavih troškova i izmotacija sadašnjih.”

III SOCIJALIZAM I SVJETKSI MIR

ANTIMILITARIZAM

U temeljne ciljeve socijalizam uvrštava izgradnju svijeta bez ratova, vojske, oružja. Otuda kritizira politiku naoružavanja uopšte, a posebno srbijansku vojnu obuku koja se svodi na sticanje vještine ''da svaki zna što bolje i brže napadati i ubijati ljude. Tražit se radikalnu, antimilitaristički, utemeljenu vojnu reformu. Ona isključuje eliminiranje stajaće vojske, uključivanje vojnika u zadrugarsku privredu, ukidanje svih vojnih zvanja, zabranu upotrebe vojske protiv građana. Antimilitarizam i pacifizam, svrstavamo u njegova temeljna politička stajališta. U tom smislu piše i traži, moli od Boga ''da se ljudi i narodi urede i ponašaju tako da prestane jednom zauvijek u svijetu ratovanje i ratno oružje i oružanje. No, njihova objektivacija podrazumijeva na jednoj strani, emancipaciju ljudi i naroda od tričavih autoriteta boga i gospodara, od ''božije i gospodareve

tiranije'', ispod boga i gospodara. Na drugoj strani, ona je objektivacija, a s njom i ona emancipacija, moguća tek sa socijalizmom. On treba da sruši društveni poredak koji ''odobrava i upražnjava princip varvarskog ratovanja, oružanja. Sa socijalističkom sviješću moguće će biti da narodi ''budžet ubijanja – budžet oružja i sramnog ratovanja, preobrate na izrađivanje ... namirnica, nužnih potreba narodnih i ljudskih.

MIR I MEĐUNARODNI ODNOSI

U nacionalizmu, šovinizmu i pervertiranom patriotizmu, odnosno u religioznom fanatizmu, on vidi izvore ratova, reći će glavnog međunarodnog ubicu u modernom svijetu. Kada se svijet reformira po načelima socijalizma tek će među ljudima i narodima biti mira i ljubavi, pravde i istine, razumnosti, blagostanja, sreće. Njegov idel se sastoji u tome da se na osnovu socijalističkog preobražaja društva u cijelom svijetu izgrade odnosi koji će omogučiti ljudima da žive u ''blagostanju, u miru i ljubavi as svim ostalim ljudima beza rata i oružja. Međunarodni mir je jedna od najviših vrijednosti u njegovoj političkoj aksiologiji. On kaže dok se ne dovrši socijalistički preobražaj društva predlaže formiranje međunarodne komisije koja treba za zarećene strane izmiri i presudu im izda. Uz njih idu i vrijednosti internacionalne tolerancije, međunarodne solidarnosti i međunarodnog zbratimljenja. Politika mira (antimilitaristička politika) je temeljna preferencija socijalizma, traži eliminisanje stajaće vojske, izvođenje vojnih vježbi, ukidanje vojnih zvanja, upotrebu vojske protiv građana, pa i pacifizam je temeljna preferencija Pelagićevog socijalizma, međunarodni mir i međunarodni odnosi (Socijalizam podrazumijeva i izgradnju svjetskog društva koje će počivati na međunarodnoj solidarnosti svih ljudi i naroda.)

RISTO RADULOVIĆ

I KRITIČKI DISKURS

KRITIKA APSOLUTIZMA

Kao mnogi srpski intelektualci tog doba i Radulović će biti paradigmatična ličnost kritike apsolutističkog režima sa kojim će ulaziti u direktne sukobe. Za njega je to režim koji drži pod policijskom prismotrom i kontrolom sve ustanove, prosvjetne i ekonomske, i koji hoće da im udari "biljeg", režim koji ima jaku apsolutističku upravu i birokratski aparat. To je režim koji nasilno instalira strance u državnu upravu i na socijalne položaje. Naziva ga dvostruki imperijalizam Beča i Pešte koji izaziva haotično stanje u BiH i u njemu se nalazi opće zlo za narode BiH i koji nije u interesu "naše domovine", pa zato on nije nikakva kultumo-civilizacijska zemlja već kolonijalna i imperijalistička, a BiH je samo jedna obična kolonija neslobodnog naroda unutar nje. Donošenje Ustava BiH je samo floskula kojom su narodu oduzeta prava i ozakonjen apsolutistički parlamentarizam koji provodí svoju politiku na račun jednog b-h naroda koji je "pocijepan" na tri vjere i ona (A-U) provodi neomakijavelistički koncept politike provođenja vlasti i autoriteta, ali

ne u interesu naroda, čime je BiH dovedena u situacijų "biti ili ne biti". Radulović se zato zalaže za novi sistem vladavine na ideji narodnog suverenitetą, a njega ne mogu uspostaviti nikakve reforme, već samo radikalna opoziciona antivladina politika i borba za ustavna, parlamentarna i građanska prava, kako bi se suzbila štetna politika režima. To je prevratnička politika za emancipacijų BiH od а-u režima.

KRITIKA UNUTARBOSANSKE POLITIKE

Pored kritike režima, on kritikuje i patološku egzistenciju unutarbosanske politike iza koje stoji objektivno historijsko naslijeđeno stanje nekulturnosti, kao općeg stanja u državi i društvu koje je obilježeno učmalošču i primitivizmom. S jedne strane, tu je fanatizam i fatalizam, a na drugoj ropski duh i pomanjkanje nacionalnih i građanskih vrlina, a na trećoj servilnost, puzanje i poniznost, a što je sve skupa rezultat režima i historijske tradicije b-h društva. Ta slika društva je "nečista i smrdljiva kao kakva orijentalna kasaba" pa u njoj mogu rasti samo pečurke i "otrovne gljive". Tu je na sceni i konformistička, funkcionalna i prougarska politika uslužnosti prema režimu, a u njegovu kritiku ulazi i odnos nacionalno-religijskih reprezentacija i njihov konformizam prema režimu. Posebno se bavio kritikom Štadlerovog klerikalizmą jer je za njega Štadler glavni nosilac apsolutističkog režima sa glavnim ciljem njihove politike poistovjećivanja katoličanstva sa hrvatstvom. Za Radulovića, u Saboru muslimani i katolíci bez skrupula i bez unutrašnie griže savjesti se identificiraiu sa vladinom politikom, dok joj se pravoslavni odupiru-popuštanjem. Ovdje je u žiži kritike hrvatsko-muslimanski proaustrijski stav ili tzv. vladinovci, ali tu je i kritika srpske politike u Sabora, politika verbalizma, a u prvom redu politika Petra Kočica i lista "Otadžbina" i oko lista "Srpska riječ" kao i drugi koji su provodili konformističku, epigonsku politiku oficijelnog režima. Glavni nedostatak srpske politike je neorganizovanost i politički nemoral. Nema se osjećaja za cjelinu, nema ideala, društvo je rascjepkano i individualizirano, nacionalno dezorganizovano, borbe se vode protiv ličnosti a ne za principe, privatno i partikularno je iznad općeg, ne postoji pravi nacionalizam, drugim riječima, srpska saborska politika u to vrijeme doživljava i živi u krajnjoi dekadenciu pa i njih svrstava u "vladinovce". U kritici Sabora Radulovic je radikalan pa ga naziva "leglom bezdušnosti", a sabornici su lutke koje unose u Bosnu tuđu vlast i tuđi despotizam, oni su sjenke koji "vode novi moral i nove aristokrate", oni su mumije i špekulanti i lakrdijaši vladine većine, a ove sudove izriče povodom rasprava o agrarnom pitanju, a odnose se i na nekoliko ljudi "skupljenih s koca i konopca", što se naziva zvučnim imenom "srpskom narodnom organizacijom". Radulovićeva socijalna i politička misao i promišljanje nacionalne politike biće koncentrirana upravo na osmišljavanje socijalnih, kulturnih, ekonomskih i političkih pretpostavki i dimenyija projekta emancipacije.

II TEORIJSKO-KONCEPCIJSKA STANOVIŠTA

PRIRODNI ZAKONI HISTORIJE

Iz recepcija teorija o prirodnim zakonima historije Spensera i Gumploviča, Radulović će razviti vlastitu ontologijų i antropologiju. Prihvatajući Spenserovu diferencijaciju i interakcijų shvatit će da je razumljiva nejednakost medu Ijudima i narodima, a Gumplovičevu bezobzirnu borbu masa razmijeva kao podređenost i gonjenje pojedinih grupa od strane drugih - ugnjetača i ugnjetavanih, pa su ova dva prírodna zakona duboko usađena u ljudima. On prihvata i antropološke teorije o nepromjenjivosti ljudske prirode kao i predestiniranost rasa da se ukrštaju i miješaju sa drugima pri čemu one ipak zadržavaju svoju stabilnost, ali vjeruje i u mogućnost da ljudi mogu pospješiti prirodni tok, čime ulazi u inkonzistenciju jer ako vrijede prirodni zakoni onda nema mjesta ljudskoj intervenciji i slobodi.

NORMATIVNI POJAM POLITIKE

Za Radulovića je ona ono šta treba da bude, i karakterišu je: - politika je vještina koja u sebe inkorporira sociologiju, psihologiju, finansije, ekonomiju i pravo; - kritikuje realnu politiku, kao pozitivističko, deskriptivno poimanje politike jer je ona za njega samo učvrščivanje postojećeg stanja i borba za vlast; - preferira moralnu politiku jer ne prihvata makijaveliziranje politike. Idealne vrijednosti koje bi politika morala imati, za Radulovića su: - politika nije fenomen svoje vrste (sui generis), već epifenomen koji je proizvod zdravih ekonomskih i kulturnih prilika koje posreduje fenomen slobode i koncentrisana je oko slobode, pa takva politika pretpostavlja harmoniju jake tradicije i jake kulture, a slobodu, tek kao normativitet, treba unijeti u narodnu svijest; - politika mora težiti čistoti ideala, koji jedino daju dovoljno snage i vjere u preduzete akcije; - politika koja se vodi višim nacionalnim idealima a ne oportunizmom i utilitarizmom; - politički moral je u tijesnoj vezi sa srpskim nacionalnim moralom pri čemu odbacuje makijavelizam i kritikuje ga. On brani individualni moral, ali i javni moral i moralnost politike i javnog života uopće. Idealni političar bi morao posjedovati, u ovakvom kontekstu shvatanja politike, strpljivost, izdržljivost, obrazovanost i potkovanost, okretnost i prisebnost, morao bi biti lišen doktrinarstva, imobilnosti i demagogije, imati jak karakter, biti džentlmen i visoko moralno cijenjen u društvu kao i jake etničke principe.

LIBERALNO DEMOKRATSKA AKSIOLOGIJA

U sadržajnom smislu u poimanie politike ulazi i recepcija liberalno-demokratske aksiologije kao sastavnog dijela njegove evropeizacije koja za sobom treba ostaviti svaki

šovinizam, klerikalizam, vizantijski menatlitet i uskogrudnost, s tim da ne prihvata tadašnje sociološke teorije i ideološke diskvalifikacije demokratije Le Bona, Ničea, Tokvila itd. (Gustav Le Bon je, u njegovom uvidu, smatrao demokratiju kao povratak primitivnosti i divljaštvu, vladu slabijih nad jačim, bolesnih nad zdravim, glupavijih nad pametnijim. Tokvilje, također, smatrao demokratiju nužnim zlom. Demokratija mijenja prirodu društvenih odnosa pa i karakter obrazovanja i vaspitanja.) Po Raduloviću demokratija se razvila tek u 19. st. sa industrijskom revolucijom koja je dovela do preobražaja u ekonomskom smislu i kaže da se demokratija grčkih i rimskih država ne može uzimati u obzir. Glavni ogranak demokratizma je proleterijat, tj. socijalna demokratija. U demokratskom kontekstu škola više primarno ne razvija intelekt i misao, ona zahtijeva vaspitanje i obrazovanje volje karaktera, koji podstiče na akciju. Akcija, energija i inicijativa treba da su osnovna načela moderne nastave i modernog vaspitanja. Naravno da u toj promjeni stradaće ličnost, potpuna ličnost: specijalista i praktični radenik davaće ton.). Radulović dalje preferira građanske i političke slobode, ideju narodnog samoopredjeljenja, narodnog suvereniteta, konstitucionalnost i opće izborno pravo, parlamentarizam, ideju jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi, kult individue i individualizam, politički pluralizam i slobodnu kritiku i javnost i debate bez cenzurisanja, ali isključuje sposobnost seljaštva iz poimanja demokratije (U tom smislu piše: "Interesantno je istaknuti da smo mi Srbi prvi počeli uvoditi seljake kao poslanike, jer to zahtijeva demokracija. Koliko tu ima lažnog i licimjemog ne treba naročito isticati. Prava demokracija mora da bude selekcija-aristokratska-da upotrijebimo jedan paradoks, i to samo na prvi pogled-ili ona je vladavina najsitnijih i najprimitivnijih strasti. Do tog uvjerenja došli su ne protivnici demokratizmą, nego njegovi najveći i najbolji predstavnici.). Smatra da samo građanski stalež nošen liberalnim idejama mođe riješiti i agrarno pitanje i to na načelu obligatnog otkupa.

POLITIČKE PARTIJE

Radulovic je rodonačelnik osviještenog promatranja i ocjenjivanja političkih partija tadašnje savremenosti, pa ih dijeli na: - Konzervativne – stranke proizašle iz aristokratskih stratuma, stranke posjednika, plemstva, kojoj su po načelima pristupili i industrijalci, visoki činovnici i vojnički stalež. Njihov politički program se poziva na istorijska prava i društvene odnose koji su utvrđeni na tradiciji. Unutar takvog konzervatizma postoji krajnje reakcionarna struja koju zastupa plemstvo koje želi povratak na feudalizam sa feudalnim gospodstvom, trgovačkim savezima i zanatlijskim organizacijama. A sa druge strane postoje i stanovišta koja se više približavaju liberalnim idejama. Radikalni, reakcionarni konzervativci zagovaraju monarhizam, protivnici su općeg izbornog prava glasa, kao i svih političkih sloboda koje pogoduju razvitku individuuma izvan klasne organizacije. Iz klasnih krugova potpomaže se antisemitska struja. Također, bliske su klerikalizmu jer se protive sekularizaciji, ali zna da je konzervativizam historijski prevladan i anahron, pa u njemu i ne nalazi inspiraciju za svoju socijalnu i političku misao.

- Liberalne – stranke kao produkt srednjeg građanskog staleža i javljaju se sa engleskim parlamentarizmom, proglasile jednakost i ravnopravnost svih ljudi. One su počele stvarati kult individua. U kontekstu ekonomije, zna Radulović da se princip liberalizma potvrđuje kao slobodna trgovina, konkurencija, ukidanje svih privilegija, monopola, državnih nameta i sl. On je na stanovištu da u liberalizmu "država ne smije nikoga pomagati, niti mu zapreka praviti", odbacuje potpomaganje sirotinje, veterana, žena i djece. Kritiku liberalističke ideologije Radulovic izražava: ("Međutim, principima liberalnih stranaka mora se primijetiti između ostalog da svaki kupac nije potpuni poznavalac robe i zbog toga solidni produkti moraju državom biti zaštićeni od nesolidne konkurencije. U moralnom smislu moraju biti zaštićeni državni veterani, siromasi, žene jer od njih zavisi razvoj zdravih i jakih državnih građana, zatim uvođenje i zaštitu putem carina...zato i smatra da sa liberalnom promocijom čovječanskih prava, jednakosti ljudi i građanskih sloboda nisu ukinute ekonomske posljedice, koje će imati nagomilani plemićki kapital u slobodnoj konkurenciji individua. Radulovic upozorava da će se na tlu ovih proturiječnosti liberalnog svijeta pojaviti ideje i teorije socijalizma.) Radulović odbacuje Hegelovo poimanje države jer se po njemu iz takvog shvatanja razvija vojna ili čista socijalistička država, ali i darvinističko shvatanje države sa biološkog aspekta gdje se država svodi na običan policijski organ /u smislu samoodržanja i borbe/ (U njegovom uvidu, Hegel stavlja na mjesto prava ličnosti državu-za njega država nema cilj da služi čovječanstvu, nego je cilj sama sebi. Ona nema cilja da služi crkvi, niti da se cijepa od crkve; naprotiv, modema država treba daje izvor kako religioznog, tako i sekulamog autoriteta. Jednom riječju, ne postoje granice za njezin autoritet ni za njenu odgovornost. Pri tome ističe kako se Marx ne može identificirati sa Hegelom, iako mu je on duhovni otac, kao sto se Spenser ne može poistovjetiti sa Stirmerom ili Kropotkinom, a diferencije i sličnosti između njih se uspostavljaju upravo u poimanju države. Na osnovu Darvinove teorije selekcije, oni su unijeli u sociologiju biološki princip i proglasili borbu za život kao osnovu društvenog napretka, uništenje slabijih kao dobro za održanje i očuvanje rase.). Između ovih shvatanja države će doći do kompromisa jer moderna demokratija želi izmiriti pravo sa principom općeg naučnog dobra, ali ne kao država egalitarizma, jer neće nikada doći do nivelacije između elita i okoline i njihova će se udaljenost uvijek smanjivati u društvu, ali nikada neće biti anulirana.

KRITIKA SOCIJALISTIČKE TEORIJE I SOCIALDEMOKRATIJE

U Radulovićevom uvidu, socijalizam se pojavio kao reakcija na liberalizam. Glavne komponente socijalističke teorije, po njemu,su: - to je kritička teorija jer vrši kritiku kapitalizma, - vrši kritiku socijalnog klasnog uredenja koje je pod okriljem države, - ona ima svoje ideale - ravnopravno društvo sa ukidanjem države gdje bi svakom bilo zagarantovano jednako pravo na isti razvoj kao i međusobna jednakost između ljudi. U kritici socijalističke teorije zapaža kontradikciju kod Marksa u njegovom mišljenju historije i prírode, jer ovaj kaže da je klasna organizacija i historijski i prirodni biološki

proces, a posebna kritika je na stajalištu Marksa da je historija neprestano mijenjanje i razvijanje ljudske prirode koje Radulović odbacuje jer se po njemu, u ovakvom shvatnju zanemaruje etnološki momenat, jer historijske razlike između ljudi nisu kvalitativne nego kvantitativne prirode i sloboda individua i naroda nije stvar intuicije već borbe i oprobanosti snage koja je u biti čovjeka. On dalje odbacuje i socijalističku teoriju društva i historije koja ne vidi rezultate brojnih generacija društva koje su prošle kroz historijski razvoj usljed kojih težnja za vlašću i lakim životom uvijek ostaju glavni pokretač civilizacije. No, on ipak ostaje u uvjerenju da je pobjeda radništva nad kapitalizmom neminovnost, a država je tu da obezbijedi zakonima opće izborno pravo glasa i spriječi eksploatacijų. Interesi pojedinaca i interesi države se ne mogu nikada izmiriti jer je historija pokazala daje ona ispunjena stalnom borbom jačeg i slabijeg. U tom kontekstu on kritikuje i SDP BiH kao stranku koja je praktično-političke prírode i nema koncepcijskog programa, osim po pitanju nacionalizma, pa su u praksi zaboravili na principe slobode i jednakosti, utonuli u pragmatizam i korisnost, zaboravljaju hrvatski klerikalizam, pa čak zbog ličnih koristi napadaju i Srpstvo.

III POIMANJE NACIJE, NACIONALIZMA I NACIONALNE POLITIKE

KONCEPCIJSKO POIMANJE NACIJE

Radulović nastupa sa pozicija srpskog etnocentrizmą, pa srpski nacionalni interes treba da čini središte u koje se utapaju sve srpske akcije i težnje. Nacija-društvo figuriraju, s biološko-organicističkog stajališta, kao prirodni organizam u kojem svaki član ima svoju funkciju -poboljšavanje cjelokupnog rada organizma. Nacija jeste i treba da bude upravo organska cjelina u kojoj postoji jedinstvo i razlikovanje dijelova. Otuda recipira i socijaldarvinizam, tj. prirodni odabir, adaptaciju i borbu za opstanak nacije. Naciju poima u spiritualističko-kulturološkom aspektu, protiviječno naturalizmu-rasi, pa govori o "narodnoj duši": nacija je i individualizirana duša koja ima svoje vanjske, materijalne manifestacijе -jezik, pismo, zastave, heraldiku i svoj unutrašnji sadržaj koji je nerazdjeljiv. Običaji i navike su i u duši pojedinca i u duši naroda, po Radulovićevoj spiritualističkoj teoriji. Za te osobine se veže i cjelokupni ljudski napredak. Nacionalna kultura je izraz nacionalne duševnosti i njenih osobina.

NORMATIVNA DOKTRINA NACIONALIZMA

Nacionalizam je za njega nužan i cjelishodan i odgovara duhu prirodnih zakona, a za srpski nacionalizam uzima kao uzor italijanski koji je liberalan, posvećen veličini domovine, nije opterećen antisemitizmom, književni, intelektualni, liberalan i doktrinaran. Nacionalista je čovjek koji osjeća ponos svoje rase i svoje kulture, i pripravan je da je brani od stranaca. Nacionalizam u sebe uključuje i pojam slobode, jer je on borba roba da postane sam svoj gospodar, da sam svoju sudbinu opredjeljuje i dade joj svoj pečat". Uvodi pojam zdravog i pravog nacionalizma koji je podloga za opstanak kako pojedinca tako i naroda, on je normativni ideal i tek se treba razvijati u srpskoj

svijesti kroz uniformiranje srpske psihe, sa demokratskom osnovom (mada je njegova osnova više aristokratska, elitistička) i 's ciljem jedinstva naroda (Srpska psiha ujednačuje se, postaje jedna, nerazdjeljiva i nerazlučna, kraj svih pokrajinskih diferencija koje su proizvod fizičkih i političkih prilika.). Sredstva tog demokratskog nacionalizma su rad, organizacija i moralno preporodenje, a cilj jedinstvo naroda. Tu je dalje borbenost i vjera u budućnost, etika samožrtvovanja uz poseban odnos prema etici prava i etici dužnosti, pri čemu vjeruje u superiornost srpske nacionalne snage. I on barata pojmom nacionalnog egoizma kao sredstva za jačanje državnog i narodnog nacionalizma, jer bez tog egoizma nema ni uspjeha u stvaranju velike nacije sa svim svojim odlikama i vrlinama. Ključni nosioci srpskog nacionalizma treba da budu srednja građanska klasa i njena inteligencija, ali ne govori o inteligenciji u normatívnom smislu, već se to odnosi na srednji stalež. Ali, Radulović je svjestan da srpski nacionalizam nema srednjeg staleža, da je inteligencija dezorjentisana pa treba raditi na obrazovanju mladih generacija koje će stvoriti taj pozitivni srpski nacionalizam. Ni u ovom aspektu seljaštvo ne može igrati neku određeniju ulogu, pa seljački stratum ne može biti subjekt nacionalne politike, jer su mu na prvom mjestu lični ispred općih interesa i ne zna ih razgraničiti. U pravi nacionalizam dalje ubraja svesrpstvo u smislu ujedinjavanja i prevladavanja lokalizama, provincijalizama i regionalizama, potom eliminacija srpskog stranačkog pluralizma, svenacionalna solidarnost kao izraz i ključnu komponentu pravog nacionalizma.

NACIJA, RELIGIJA I DRŽAVA Za Radulovića u BiH živi jedan narod koji je religiozno izdiferenciran, ali je jednog jezika i jedne krvi, pa se proces nacionaliziranja neće brzo i lako izvesti. U tom kontekstu i zagovara politiku konvergencije. Po Raduloviću, još od srednjeg vijeka prava religioznost nije bila osobina Bosanaca, kao uopšte cijelog srpskog plemena. U njegovom uvidu u pogledu vjerskih identifikacija Srbin je, a osobito Bosanac, površan i formalističan. Ovaj formalizam je u historiji bio plašt pod kojim se se vodile bitke i borbe potlačenih i povlaštenih, a iza religijske identifikacije su se krile socijano-klasne identifikacije i sukobi. Na drugoj strani, ovi sukobi između socijalno i politički gospodarećeg i potčinjenih stratuma stvarali su društvene antagonizme koji su poprimali formu religijskih sukoba unutar jednog religijski izdiferenciranog naroda sa istim jezikom, običajima i svjetonazorom. U doba osmanske vladavine vjerska pripadnost nije bila identična sa nacionalnom pripadnošću nego sa socijalno-klasnim stratumima, a i katolici i pravoslavci su se osjećali Bošnjacima, pa je, po Radulovicu, vjerska netrpeljivost i novijeg datuma, ali, može se reći i izvještačena i vještački stvorena zbog različitih interesa i pretenzija prema BiH. Divergencije dakle imaju noviji datum i rezultat su antagoniziranih politika i političkih programa i koncepcija na tlu BiH. Zato Radulović i preferira politiku konvergencije i sekularizma uz potpuno ista prava za sve tri konfesionálne zajednice na tlu BiH i za njihovu potpunu autonomiju, bez miješanja države u te poslove. I borba protiv klerikalizma se promatra iz te perspektive, jer su klerikalci protiv demokratije, slobodoumnosti i protiv nacionalnih ideja, pa borbu za emancipaciju naroda oni ne mogu voditi.

NACIJA, KULTURA I JEZIK

Stvaranje nacionalne kulture je postalo prema Raduloviću u isti mah i cilj i izraz savremenog ljudskog društva i sredstvo za održavanje takvog poimanja veza i odnosa između kulture i nacije, pa zato on zastupa kulturno jedinstvo cjelokupnog Srpstva, a ne samo Srba u BiH. Svaka kultura i narod žive na granicama drugačijih različitih kultura, kulture Istoka i Zapada, a granica između ta dva svijeta nije nigdje tako oštro izražena kao u zemljama gdje živi srpski narod. Nacionalna kultura je jedan od puteva narodnog oslobođenja, a kultura i književnost treba da budu izraz patriotizma i nacionalne kulture. Književnost mora da bude stvarana na narodnom jeziku. Rođena na tradiciji i iz tradicije, ona na toj tradiciji živi i s njome evoluiše, ali on zagovara i nacionalizacijų i dragih duhovnih produkcijа-društvene, humanističke i prírodne nauke. Srpski jezik je visoko rangiran kod Radulovića i to kao standardni jezik onako kako ga je definirao Vuk Karadžić i on je važna pretpostavka kasnijeg srpsko-hrvatskog ujedinjenja. Zato i połazi od činjenice, kontekstualno oko saborskih rasprava o jeziku i pismu, da su ćirilica i zastave amblemi srpske narodnosti i srpske kulture, pa negiranje ćirilice razumijeva kao negiranje srpstva i omalovažavanje srpske tradicije i kulture. Zato i poručuje srpskim političarima da pribave ćirilici ono poštovanje i ono mjesto koje joj pripada prema broju Srba pravoslavnih (Pri tome se poziva i na povijest srednjovijekovne Bosne smatrajući da su svi dokumenti pisani na ćirilici, a u doba osmanske vlasti su izdavani listovi Bosna i Cvjetnik na ćirilici. Očigledno on, bez obzira na sve sličnosti, ne razlikuje srednjevjekovno bosansko pismo-bosansčicu od srpskog pisma-ćirilice.), uz suprotstavljanje uvođenja njemačkog jezika u unutrašnji saobraćaj na željeznicama.

SRBI, HRVATI, MUSLIMANI I JEVREJI

lako Radulović govori o jednom narodu sa tri konfesije, kod njega se to odnosi na relaciju Srbi-Hrvati kao dijelovi istog naroda, oni su jedinice našeg naroda, to je jedan narod sa dva imena koji treba da dovede nacionalizmom do ujedinjenja. U logici diferencijacija, smatra da su vjerske razlike proizvod ukrštanja političkih interesa država unutar kojih su živjeli srpski i hrvatski identitet. Na te identitete su djelovali i sociološki zakoni imitacije ostalih nacionalno svjesnih naroda Evrope, kao i zakon sugesbiliteta sa strane političkih faktora, pa se pod uticajem tih socioloških zakona u s-h odnosima je prevladalo načelo borbe, ali će se oba ova entiteta ipak kulturno i političkí integrirati.(To važi i za Bosnu: "Ni ovdje u Bosni za nas ne znače ta imena posebne etničke grupe. No, ističe kako priznaje hrvatsko ime ne samo onima koji sebe nazivaju Hrvatima nego rado dopuštamo da će se sve one do sada ogromnom većinom nacionalno nesvjesne katolíčke mase tog našeg zajedničkog b-h, slavenskog kontigenta nazvati Hrvatima.). U projektu političke i kulturne integracije Srba i Hrvata primarno je ujednačavanje narodnog jedinstva kao sadržaja zajedničke duše, uz već stvoreni Vukov srpski jezik koji je dao podlogu za jače kulturno zbližavanje pravoslavnog dijela s-h narodne mase. Druga pretpostavka također postoji i to preko Ljudevita Gaja koji kaže da je srpski jezik primio i katolički dio slovenske mase, ali je u svemu tome najveća zapreka katolički klerikalizam (Stadler), ali i

činjenica da ni Srbi nisu u BiH nisu ostvarili jedinstvo naroda u kulturno-nacionalnom pogledu, pa se to ujedinjenje može riješiti samo rješenjem srpskog pitanja u BiH. Muslimani su "samo jedan element našeg naroda", jedan dio tog naroda, ali su u odnosu na s-h odnose ipak na marginama svih političko-kultumih interesa. Ipak, politikom konvergencije, uz stereotipne predrasude o krivici islama za zaostajanje muslimana u svakom pogledu, izražava nadu da će i oni podići "svoj dio našeg naroda i prožeti ga demokratičnošću i liberalizmom. Kritikuje njihovu nacionálnu indolenciju i nedostatak srpskog ili hrvatskog nacionalnog osjećaja, pa potencira nacionalizovanje muslimana u bilo kojem smislu, a muslimansko političko djelovanje treba da izgubi vjerski značaj kroz nacionaliziranje u bilo kom pravcu i da se izjednače sa sredinom u kojoj žive. Muslimanski fanatizam shvata kao razdraženo stanje vjerskog osjećaja, kao bolesnu pojavu, a muslimanske vođe optužuje za odbijanje komunikacija sa zapadnim kulturama i civilizacijom, čime se vrši kulturno i drugo osiromašavanje Muslimana i njihovo degenerisanje nostalgijom za Turskom. Radulović je svjestan antisemitizma unutar režima, ali iz toga isključuje Srbiju jer tamo Jevreji imaju sva prava kao i drugi ljudi i lično ne stoji na antisemitskom stavu. (U velikom broju država postoje čitave organizovane partije antisemita koji kao najglavniju tačku svog programa ističu borbu protiv Jevreja. Ima država kao Rusija i Rumunija koje svojim podanicima Jevrejima ne daju građanskih prava kao i ostalim građanima, dok ih neke ne pripuštaju izvjesnim pozivima, kao sto ih Austrija nipošto ne pripušta većim sudačkim mjestima. Prema srpskom shvaćanju demokratske drzave, oni su u Srbiji potpuno ravnopravni državljani i mogu, ako se inače pokazu sposobni, da dođu do visokih mjesta. I mi Srbi u BiH potpuno smo liberalni u pogledu svog ponašanja prema Jevrejima i ne pokazujеmо ni najmanjeg znaka kakve rasne mržnje ili vjerske netolerancije. Potencira srpske zasluge za jevrejsku političku promociju pa, npr. piše da samo uz pomoc Srba advokata Jevreji su dobili mjesto predsjednika advokatske komore u Saboru). Unatoč ovakvim mišljenjima o Jevrejima, ipak ih opisuje u negativnoj karakterologiji, pišući o njima da se ne obaziru na pravila društvenog morala, ne obaziru se na zakone samo ukoliko mogu zaraditi, a da se pri tome ne otkrije njihova mutna radnja, a to i doprinosi njihovom sve većem materijalnom bogaćenju, ali im s druge strane donosi veliki broj neprijatelja i protivnika. Prigovara Jevrejima konformistički odnos prema režimu jer su oni uvijek uz Vladu, a svoje bezuslovno pristajanje uz vladu imaju naplatiti i u političkom i u privrednom pogledu, pa imaju privilegije, najunosnije poslove u državi, a uz sve to Jevreji vode antisrpsku politiku. (Pa kako nam vraćaju Jevreji ovo preliberalno naše ponašanje prema njima?. Otvorením i bezobzirnim napadanjem na nas. Kad god u našoj borbi sa vladom Jevreji dođu u položaj da nam mogu naškoditi, oni to na mig vlade izvrše brzo i energično.). Zato zagovara napuštanje takvog srpskog tolerantnog i proliberalnog stava prema Jevrejima i totalnu ekonomsku blokadu Jevreja (Ali ima nešto što ne možemo da odobrimo u našem ponašanju prema Jevrejima, jer nam donosi veliku štetu: mi smo prema njima i više nego liberalni, pa ne odgovaramo ni na njihova izazivanja i napade istom mjerom ni onda kad nam je to veoma lako. Srbi, budući da su najbrojniji, jesu glavni potrošači svega onoga s čime Jevreji trguju, pa kao sankcija, treba da uslijedi bojkot jevrejske trgovine, tj. da Srbi prestanu kupovati kod jevreja. Ekonomsku blokadu

treba provesti i oslobađanjem od jevrejskih kredita tako što će Srbi mali trgovci kupovati isključivo kod Srba velikih trgovaca, gradskom stanovništvu glavne mušterije moraju biti srpsko seosko stanovništvo i slično.). Ali, Radulovic će u ovakvoj karakterologiji Jevreja preći i granice BiH i jevrejstvo percipirati u pežoratívnom smislu. S-H sukobe on tumači kao sukobe dvije protivničke političke stranke a ne b-h subentiteta i to prvenstveno po pitanju rješenja agrarnog pitanja, pa poziva da se o tom rješenju izjasni sam narod kako bi i age i begovi i kmetovi bili zadovoljni. (U pitanju agrara na djeluje radikalna divergencija: "Jer danas cijeli duh politike teži jednom, da se Srbi doguraju do zida, da dođu do očajanja. Katolíci i muslimani vjerno i bezobzirno provode skovani plan. Poznato je da se manjine u Austriji stalno potpomažu. U Bosni feudalci neograničeno su gospodari, radini elemenat predmet je progona i sumnjičenja.). On viđenje rješenja vidi u obliku obligatornog oslobođenia kmetova, kao i svi drugi srpski intelektualci, pa su zato svi neprijatelji Srba po tom pitanju koji zagovaraju drugačije rješenje. Novi režim nije donio ništa novog u BiH jer je kmet ostao kmet, a raja-raja, drugim riječima Srbi su i dalje pod jarmom i "turskim zakonima i nepravdama i podvrgnuti raznim zlima i zlim djelima, pa po njemu, pravda nije zadovoljena. I Hrvate opisuje u negativnoj karakterologiji zbog raznih nesuglasica i međusobnih sukoba na relaciji Srbi-Hrvati i njihovu indolenciju po nekim od tih pitanja (Hrvati preko 30 g. pokazuju prepotentnost i agresivnost, pokazuju drzovne i bolesne pretenzije, uvijek su mezimčad vlade. Iz historije proizilazi da su Srbi sposobni i za kulturni i za državni život. Kroz cijelu srpsku istoriju prevladava neodoljiva volja za nezavisnošču i slobodom, što je potpuno strano hrvatskoj istoriji. No, vjerujući u izjednačavanje srpske i hrvatske psihe, u pobjedu jugoslovenske ideje, dijagnostirajući i zbilju divergencije u s-h odnosima, pisaće: "Biće između braće još trzavica, trvenja, nesporazuma, ali ipak sama ideja neće se dati ugasiti, ona će jačati i snažiti i kao djelotvornija nužnost života pobijediće u toj borbi.").

DRŽAVNO-PRAVNI I POLITIČKI STATUS BIH

lako Bosnu i Hercegovinu smatra kao dvije pokrajine, iz njegovih radova se da zaključiti da Radulović stoji na stanovištu b-h -patriotizma i očuvania BiH koju smatra "našom domovinom" kao povijesnog individualiteta, ali kao i drugi intelektualci stoji na pozicijama pansrbizma pa i za Bosnu govori kao srpskoj zemlji, Bosna i Hercegovina su dvije najljepše srpske zemlje (U srpske zemlje ubraja Staru Srbiju, Makedoniju, one su ušle pod skriptar ponosnog bijelog dvoglavog orla, iako je Makedonija zahvaljujući sentimenatlnom bratstvu Srba iz Srbije skoro sva pobugarena, da je nestalo srpske svijesti koja je bila prije mnogo jača od Bugarske, a C. Gora je srpska zemlja, ona je slobodna srpska kneževina.). No i pored svega toga za Radulovica BiH mora imati svoju autonomiju, pri čemu u potpunosti odbacuje Štadlerove političke pretenzije, a posebno koncepciju trijalizma.

SLAVENSTVO, JUGOSLAVENSTVO I SRPSKI MESIJANIZAM

Radulović propagira ideju jugoslovenstva, uz pozitivnu karakterologiju slovenstva i slovenskih naroda, a posebno Rusije kao prirodnog predstavnika Slovena. U germanizatorstvu vidi najvećeg protivnika slovenske ideje. Zalaže se za zdravu jugoslovensku ideju, jugoslovensku solidarnost, stvaranje jedinstvene JU kulture, a u Jovanu Skerliću vidi apostola jugoslovenske ideje. Afirmaciju ideje jugoslovenstva veže za prethodno rješenje srpskog pitanja: "Problem jedinstva Srba i Hrvata, kao i problem jugoslovenski, smatramo kao prirodnu posljedicu pravilnog rješenja srpskog pitanja.", a kroz sve se proteže i motiv i predstava srpskog mesijanizma.

IZVORIŠTE I PRINCIPI SRPSKE NACIONALNE POLITIKE

Doktrina o ugroženosti srpskog naroda proizilazi iz kritike apsolutizma i unutarbosanske politike. Ta doktrina je opće mjesto iz kojeg se unutar srpske inteligencije deduciraju druge koncepcijske ideje o srpskoj nacionalnoj politici. Svoje političko i koncepciisko djelovanje bazira na svesrpskoj nacionalnoj politici koja se bazira na doktrini o ugroženosti srpskog naroda kroz čitavu njegovu historiju, zatim na strahu od germanizacije Bosne i Evrope, pa izriče svoju maksimu "neka nam je najuzvišeniji zakon spas nacije", a sve opet kroz par prijateli -neprijatelj. U srpsku etnopsihološku karakterologiju ulazi smisao za altruizam, težnja ka opštoj jugoslovenskoj solidarnosti, jaka tradicija, ali slaba kultura, prirodna nestalnost srpskog javnog mnjenja, velika kritičnost u odnosu na stvaralaštvo, egoizam u najgorem smislu te riječi. Srpsku nacionalnu politiku će percipirati kao politiku koja se razvija iz prirodnih zakona borbe, nacionalni ideali su borba za slobodu i misija stvaranje slobodne otadžbine te da srpska nacionalna politika u cjelini mora osigurati da i "mi Srbi u BiH budemo bolji i kulturniji, požrtvovaníji i idealniji, i u tom znaku ćemo pobijediti." Ona mora biti vođena idėjom velikog epohalnog prevrata unutar b-h društva, mora imati svoju svenacionalnu dobru organizaciju, jednu jedinstvenu političku partiju (dakle, protiv je političkog i partijskog pluralizma jer se tako razbija homogenost nacionalne ideje) — Smatrajući da političke stranke mogu figurirati tek unutar ustavnog poretka i parlamentarnog političkog režima, on smatra dą ņe treba vįeštački stvarati političke partije unutar srpskog naroda jer bi to značilo proizvođenje strasti, najgore vrste i najžešćeg stanja. Odbija stranačko struktuiranje unutar srpske nacionalne politike zato što bi cijepanjem na stranke, koje nisu moralne i kulturne, širio se nemoral u masu i mi svi na taj način gubimo svoje glavno uporište, jer naš nacionalizam, naše prosvjetne i kulturne zahtjeve može ostvariti samo jedan moralan i organizovan narod.Doktrina o ugoroženosti srpskog naroda; Srpska etnopsihološka karakterologija; Prirodni zakoni borbe; Nacionalni ideali; Socijalni i politički prevrat; Svenacionalna organizacija – sve ovo su izvorišta i principi srpske nacionalne politike.

VLADIMIR GAĆINOVIĆ

Vladimir Gaćinović pripada najrelevatnijim idejnim formulatorima i praktičnim akterima srpskog političkog pokreta koji se artikulirao u okvirima ''organizacije Mlada Bosna. Interpretacije njegovog književnog rukopisa, njegovih političkih ideja kao i političkog angažmana pojavljuju se još u ranoj mladosti, u 1908. godini. Unutar srpskog građanskog kruga, odmah nakon njegove smrti, vrijednosno je percipiran kao najbolji predstavnik cijele Bosne i Hercegovine. On je bio pristalica najljuće nacionalne borbe i revolucije. Pripadnik je jednog velikog naraštaja nacionalnih revolucionara, bio je od krvi onih koji su dizali bune na dahije, bili bitke na Crnim Potocima i četovali po nevesinjskim planinama. I kasnije, nakon II svjestkog rata, dominirajuće interpretacije identificirale su Vladimira Gaćinovića i pripadnike Mlade Bosne kao ''revolucionare'', ''demokrate'', ''jugoslovene''. Iako rijetka, ipak je mada nema činjeničko utemeljenje, budući da je bio i po vlastitom samorazumijevanju srpski pokret, provokativna predstava po kojoj je pokret Mlade Bosne bio svebosanskohercegovački, internacionalan, svenacionalan, dakle, djelo inteligencije sva tri naroda Bosne i Hercegovine.

EKSPANZIVNI PANSRBIZAM

Dva su temeljna politička pitanja što ih je historija postavila u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom vladavinom, nacionalno pitanje i pitanje državnopravnog i političkog statusa, ne samo unutar Monarhije, nego i u projekcijama budućnosti, ispod austrougarske vladavine oslobođene Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje kako Gaćinović, odgovara na ova dva historijski supstancijalna pitana. Odgovor se kreće unutar Gaćinovićeve šire političke koncepcije i unutar tradicionalnih predstava o povijesnom identitetu i individualitetu Bosne i Hercegovine. Temeljnu komponentu tih koncepcija i predstava čini stanovište etničkog pansrbizma. Formulira ga, Bosna je stara sprska zemlja, po svojoj psihologiji, kulturi, cijelom životu. On recipira vladajuću političku koncepciju unutar srpske obrazovane i političke elite toga doba, i one u Srbiji, i one u Bosni i Hercegovini, posebno populariziranoj u Bosanskoj vili. Njegova koncepcija pansrbizma će rezultirati negacijom državno – pravnog individualiteta BiH pa će rješenje njenog statusa nakon oslobođenja vidjeti u aneksiji Srbiji.

DEZINDIVIDUALIZACIJA BOŠNJAKA MUSLIMANA

Sa pozicija etničkog pansrbizma, formuliraće radikalno nacionalno stanovište koje treba da stoji u političkom programu srpske inteligencije. Bitne komponente srpske inteligencije: prvo, ono će zastupati kooperaciju omladine srpske: pravoslavnih u muslimana, a prema Hrvatima stajače u pasivi, drugo, ono će propovjedati kult nacionalne dogme, nacionalizam kao religiju, kao najveću tendenciju života, treće, ovaj nacionalizam biće ekspanzivan, primaće nedovršene elemente (muslimane), četvrto, zajedničkim mješanjem stvarati novi tip ljudi srpskih. Sastavni dio i konzekvenca ovog stanovišta jest misao i politika nacionalne dezindividualizacije Bošnjaka muslimana BiH

i njihove srbizacije, odnosno asimilacije u srpski nacionalni korpus. Muslimani su u njegovoj percepciji neosvješteni u svojoj srpskoj identifikaciji, i oni su nacionalno nedovršeni element, pa se zato ličnosti poput Osmana Đikića kao lijepog srpskog tipa, srpskog nacionaliste pokreće veliki talas među muslimanima kao dijelu srpskog naroda. Tako unosi u muslimansku sredinu koja je anacionalna, apatična sredina prosrpsko osvještavanje, odnosno borbeni srpski nacionalizam.

RASNA TEORIJA NACIJE

Kod njega nacionalizam, odnosno srpski nacionalizam počiva na recepciji rasne teorije nacije. Tako govori o slovenskoj rasi i o rasnosti srpskoj. On vjeruje u vrijednost naše mlade burne rase, govori o tome kako su u Bosni izmješane tuđe daleke rase, piše i o novoj srpskoj generaciji koja je pred stvaranjem nove rase i umiranjem stare, a za jednu generaciju mladih Bosanaca kaže nije imala primitivnih osjećanja, koja vezuju dijelove jedne rase, a u žalosnom životu srpskih studenata vidi opadanje rase, fizičko, umno i moralno. Ovdje rasa hoće da identificira zbiljsku bit nacije. Nacija je u njegovoj percepciji prirodna datost koje u sebi uključuje nacionalni individualitet krajolika i totalnu ''nacionalizaciju'' prirode i geografije. Kao rasno – biološka datost, nacija i nacionalno osjećanje su i nešto misteriozno, počivaju na identifikaciji nacije i zemlje. Pa nacija zasnovana na tom rasnom ekskluzivitetu, na ''zemlji i krvi'', jest i duhovno – kulturni i moralni entitet. Kako je nacija jedan rasni individualitet, to ona, kao organski individuum mora imati i opće, zajedničke atribute. U toj sintezi u njegovoj percepciji nacije figuriraju sklonosti ka etničkim stereotipijama.

ELITA I MASE

U njegovu percepciju srpske nacije ulaze još dva važna elementa, kao rasno – kulturna datost, nacija se može ne samo preoblikovati, nego se može stvarati novi tip ljudi srpskih, i drugo, recipira ideju mesijanizma, odnosno ekskluzivne srpske misije. Ideja stvaranja novog srpskog tipa proizilazi i iz podjele nacije na elite i mase. Njegov rukopis ima dosta predstava o dekadenciji koja prožima sprske gomile i srpske mase. I seljački stratum, percipira se u negativnim konotacijama. U centru kritike i ovih općih degradirajućih predstava stoji srpska građanska klasa i njena političko – kulturna reprezentacija. Tako se na nju odnose riječi: “bitna karakteristika naših dana to je materijalističko nastrojenje duhova, lično uživanje. Tu je sva slava i sva radost uskog našeg vremena. Uticaj religija u životu naroda i pojedinaca više su nego duboki i sudbonosni.” Ova rigorozna kritika, iza sebe krije odbacivanje legalizma i institucionalizma u javnom angažmanu i preferira vanpravne oblike političkog aktiviteta, što će u Mladoj Bosni biti prihvaćeno kao temeljna forma i metoda njenog djelovanja.

KULT HEROJA

Srpski nacionalizam može da se uzdigne kultu inteligencije i kultu nacionalnog heroja. On ustvari, i jest protagonist srpskog mesijanizma. Odatle, razvijajući kult nacionalnog heroja, Gaćinović u njegovoj deskripciji, upotrebljava jezik religije. Tako sudbinu srpskog naroda veže za pojavu heroja. Oni su naši apostoli, tvorci i krstonosci novih religija i novih srca, oni će spasiti srpsku dušu od raspada i poroka. Oni poput Ljubomira Jovanića, rade apostolskim žarom, poput Bogdana Žerajića, oni uzimaju predodređeni položaj vjesnika novih ideja, novog rada i novih akcija, propovijedaju stvaranje novog života na najširoj nacionalnoj osnovici, novi svijetliji moral umiranja za ideju, slobodu i okovani narod. Otuda je i kult žrtve supstancijalno određenje ove mistične vizije nacionalnog Heroja. Srpski nacionalni heroj rukovodi se samo jednim načelom koje pripada ''božanstvu i religiji'', kult žrtve tom božanstvu je apsolutan. Nacionalni heroj, odnosno, ''srpski revolucionar'', mora biti, umjetnik i konspirator, imati talenta za borbu i stradanje, biti mučenik i zavjerenik, čovjek zapadnih manira i hajduk, koji će zaurlati i povesti boj za nesrećne i pogažene. Nacionalni heroji, znaju za diferenciju između mase i elite, ali, oslanjaju se na rasni instinkt mase – gomile, pa vjeruju, Revolucija nikada ne dolazi iz očajanja, kao što se pogrešno misli, nego iz revolucionarne misli koja raste u narodnoj duševnosti, koji stoje u mističnoj psihologiji gomile. Nacionalni heroj, pripremajući revoluciju, opsjednut je stvaranjem novog tipa srpstva i srpskih ljudi i nove istorije. Tako nema ljudskih prava, ostaju samo mitološki pojmljene vrijednosti dužnosti i žrtve za Naciju. Zato je sklon mistifikaciji jednonacionalnih država, a sve multinacionalno mu je dekadentno. On je omamljujućom retorikom, literarnom imaginacijom, raskošnim jezikom emocija i pobuđivanja, pisao je buntovne, nacionalističke članke vjere i požrtvovanja. Na tlu takvih teorijskih i političkih predstava Gaćinović sudjeluje, kao najuticajnija ličnost, u profiliranju politike, oslobođenja srpskog naroda i srpskih oblasti Austrije. To oslobođenje, je vodeća ideja njegovog ukupnog angažmana. On i njegovi sljedbenici su bili uvjereni da je moguće samo strašnom borbom osloboditi narod i spasiti srpstvo.

DIMITRIJE MITRINOVIĆ

Kako se to faktografski tačno utvrđuje, kao pjesnik, književni i likovni kritičar, filozof, nacionalni revolucionar Dimitrije Mitrinović je respektiran kao najumnija ličnost Mlade Bosne. Iz njegovog književnog – filozofskog rukopisa, objavljenog do 1914. godine, preferira se ono što ima relevanciju za njegovo političko mišljenje. Ono je dato u kontekstu njegovih estetičkih pogleda na književnost gdje je bio najdosljedniji programski iracionalist srpske pozicije prve decenije vijeka i gdje je razvijao aktivizam. Ovdje interperatacija njegovog estetskog iracionalizma ovdje izlazi izvan predmetnog okvira. Medij književnosti ulazi u vidokrug u mjeri u kojima se probija Mitrinovićeva misao o centralnim pitanjima kojima su se bavili sudionici Mlade Bosne. Tu je riječ o fenomenu nacije, nacionalizma i konceptualno – političkim odgovorima na autrougarski

apsolutizam. Razumijevanje ovih fenomena je tako različito u odnosu na Gaćinovićevu i Jevtićevu teoriju nacije i uopće u odnosu na etabliranu srpsko – građansku misao toga vremena.

INDIVIDUALIZAM I LIBERALIZAM

Dimitrije Mitrionović ne recipira Gaćinovićevu i Jevtićevu patrijarhalnu, plemensku vrijednosno – misaonu poziciju u razumijevanju nacije i nacionalizma što će mu, onda, otvoriti mogućnosti za novi misaoni iskorak, za recepciju ideje jugoslovenstva. On se ne kreće, kao oni na terenu naturalističkog mišljenja, pa otuda ne iskušava zablude rasne teorije nacije i totalitarizama izvedenog iz predstave o mistici nacionalnog organicizma. On naprotiv, formulira jednu liberalnu misaonu poziciju koja čuva smisao za etički personalizam i individualizam, pa sa njenog stanovišta pokušava u sintetičkom obliku dovesti u vezu individuu i naciju, i to u aspektu njihove slobode. On to čini kroz analizu tradicije i moderne na tlu književnosti. Pod individualizmom Mitrinović ne podrazumijeva nikakav osobni i grupni egocentrizam ili difuzni individualizam amorfnih masa. U njegovoj misli individualizam ne znači ništa drugo do etički personalizam koji preferira vrijednosti ličnosti kao ličnosti naspram svakog sociocentrizma, posebno onog nacionalističkog, patrijarhalnog, rasnomističnog kolektivizma. No etiku personalizma situira u širi kontekst recepcije demokratskog i liberalnog ethosa kao bitne oznake moderne. Naše doba karakteriše se crtom svog individualizma i liberalizma, ono je vijek žudnje za jačinom i punoćom sopstvenog, pojedinačnog života. Dakle u genetskoj i sadržinskoj vezi nalaze se ideje – vrijednosti individualizma i liberalizma.

POIMANJE MODERNE

U kocepcijama recepcije etike personalizma, ethosa demokratije i liberalizma, razvija i svoju predstavu moderne. Ona, najprije, sadrži u sebi kritiku predrasuda prema moderni. One figuriraju i ulaze u svijest gomile naših dobričina iz buržoazije, kojima je modernost istovjetna sa bezboznošću i bezobraznošću ili mentalitet gomile snobovskih buržoaskih sinova, koji svu modernost nalaze u čudno – zafrknutim kravatama, u visokim petama od cipela i sa nekim poznavanjem stranih jezika. Moderna nije istovijetna sa malograđanskom pomodernošću, imitacijom vanjskih signuma vremena i sitnoburžoaskom poluobrazovanošću. On demaskira i strah od modernosti koja bi u ovoj predstavi, vodila srpskoj denacionalizaciji, odnosno porazu srpskoetničke individualnosti. Istupa protiv konzervativnog narodnjaštva i populizma te razbija strah prema Zapadu. Pa tako kaže: “mi ne smijemo biti neosjetljivi prema bujnom i svestranom životu modernog zapada, jer će nas, nekulturne i nemoderne, taj bujni zapada pregaziti silom svoje kulture.”Pored etike personalizma, aksiologije liberalizma, demokratije i recepcije zapanih vrijednosti, u Mitrinovićevu predstavu moderne ulazi i njegov kosmopolitski diskurs,

dakle mišljenje koje dopire od stanovništva cijelog čovječanstva. Pa tako kaže da pojedinac nije samo član jednog naroda nego i član ljudskog roda. Unutar ovog diskursa koji misli i vrednuje rodnu, antropološku supstanciju ljudskog života, on će odredititi i vlastitu predstavu umjetničkog u umjetnosti, književnog u književnosti. ''Čovjek svuda i vazda - to je predmet umjetnosti, prvenstveni i vječni predmet njen. Ono što je bitno i što je vječno u čovjeku, ono što čovjeka čini čovjekom, to je predmet i velike umjetnosti, a ono što je specifično kod jednog naroda i kod jednog čovjeka to nije bitno.” Prema tome pripadati moderni u kulturi znači, u krajnjoj liniiji, u Mitrinovićevom diskursu, recipirati ideju etičkog personalizma, odnosno aksiologiju koja preferira vrijednost ličnosti individue kao individue. U tome se ne iscrpljuje njegova predstava o moderni, jer ona, sa te opće antropološke razine, silazi i u konkretni bosansko hercegovački kontekst i tu dobija posebna određenja. “Tako je u ovom vremenu demokracije i liberalizma, moderan onaj ko osjeća apsurdnost anahronističkog režima, ko osjeća glad i bespravnost naše jedne mase i ko traži hljeba i slobode čitavom jednom ogoljelom i izgladnjelom narodu.” Ova sinteza univerzalnih vrijednosti u pojmu moderne je moguća zbog toga što on modernu ne shvata logikom statičnosti, kao metafizičku datost, pa se ona uz one univerzalne vrijednosti, ispunjava dinamičkom sadržinom figurirajućom na konkretno – historijskom tlu ovog ili onog vremena ili poretka. No, i to je od posebnog značaja, jer izražava Mitrinovićev smisao za poštovanje svjetonazorske polifonije, koja je bitno unutrašnje određenje liberalne filozofije i demokratskog ethosa, ni ideologijska ni svjetonazorska pozicija ne određuje odnos prema moderni i egzistenciju u njenoj matici. “Nije važno kakvo stanovište zauzima današnji čovjek prema problemima našeg doba, može neko i biti socijalist, i anarhist, i individualist, i spriritist, i teosof, i budistički metafizičar, ali glavno je da osjeća našu bol i trzanje u našim problemima. I ko, osjećajući svu nervoznost našeg doba, traži spasa toj nedaći, on je moderan, bez obzira na njegovo mišljenje u čemu je spas.” Modernost uopće ne poima iz perspektive preferencije bilo kojeg misaonog sistema ili praktičnog stava. Na modernu se može alternativno, iz pluralnog diskursa odgovarati, ali pritom je važno da je to odgovaranje suvremeno, moderno.

MODERNA I NACIONALNI INDIVIDUALITET

U vrijednosnim i pojmovnim koordinatama pripremljeno je tlo za uvid u Mitrinovićevo poimanje naroda, odnosno nacije i nacionalizma. Tu nema više mjesta ni za mistiku rasnog individualiteta naroda, ni za totalitarno poimanje nacije kao medija desubjektivizacije i depresonalizacije. On se pojavljuje kao kritičar srpskog nacionalističkog šovinizma, srpske etnocentrične isključivosti i etničkih predrasuda. Dijeleći ipak neke zablude svog vremena, kad sa nivoa teorijskih uvida, siđe na empirijsko tlo srpskohrvatskih odnosa, on ne može do kraja provesti svoju antinacionalističku liberalnu poziciju kao temeljnu vrijednost koju slijedi i iz koje misli. Narod će poimati, u jednoj naturalističkoj kategoriji, kategoriji organicizma, smatrajući da je narod jedan prirodni organizam, da je narodno ono što je u prirodi jednog naroda

organski spojeno sa ostalim njegovim osobinama pa je ono svaki proizvod prirodnog razvitka narodnog. Mitrinović uvodi povijesni diskurs u razumijevanje onog narodnog u narodu. U jednoj tačnoj interpretaciji vidi se iz onog prvobitnog, prirodnog narodnog homogeniteta, kroz povijest, zapravo, rađa smisao za posebnost i otkriva svijet subjektivnosti, da bi s modernom, na građanskom Zapadu, trijumfirala aksiologija individualnosti. Tako hodom kroz istoriju narod se razvija i napreduje, širi se njegov misleni obzor, pojedinci se zbog procesa diferenciranja, svojom dušom odvajaju iz opće duše narodne. Ovakav povijesni razvoj ka otkrivanju i prisvajanju etike individualizma redefinira i bit umjetničkog u umjetnosti i bit književnog u književnosti, u tom individualizovanju leži osnov umjetne poezije. Ali respekt ove aksiologije individualizma nikako ne implicira i denacinalizaciju, uništenje nacionalne individualnosti, pa tako modernost nije čudovište koje koči društveni progres i demoralizuje narod u kome se pojavi i ona nije nikakva opreka narodnom životu i narodnoj književnosti. Kako se ustvari može ostvariti sinteza narodne individualnosti i liberalno intonirane etike personalizma. Tako “strani uticaj treba da bude nacionalizovan, modificiran prema našim silama i prilikama i da od stranog treba unositit samo ono što je dovoljno kozmopolitsko, opće, da bi se kod nas moglo dobro i prirodno sroditi s našom narodnom dušom.”

NAUKA ZA NAROD I NORMATIVNO POIMANJE POLITIKE

Općim prosvjetiteljskim manirom svoga vremena Mitrinović stoji na poziciji unošenja moderne svijesti ili svijesti o moderni u srpske mase. Taj imperativ će formulirati normativnom sintagmom, za demokratizaciju nauke i filozofije. Ono se podrazumijeva i u kontekstu razrješavanja odnosa između elite i mase. Mitrinović ga savladava tako što insistira na prosvjetiteljskoj intervenciji u figurirajuću nacionalnu duševnost. Tako i smatra da se svim silama zauzmemo za to da našu masu uzdignemo na viši intelektualni nivo, da u narod unesemo znanja i svjetlosti, da demokratizujemo nauke, naročito društvene i prirodne. Ovdje je ustvari riječ o insistiranju na recepciji viših sfera znanja, nauke i filozofije. Ova zamisao prosvjećivanja, ne ostaje samo unutar kulturnog angažmana, ona treba da bude i temelj drugačije srpske nacionalne politike. Iz te vizije politike mogu se deducirati neke Mitrinovićeve opće odrednice politike kao normativnog idealiteta. Tako politika treba da bude zasnovana na umnim načelima, ona treba da zamijeni politiku kao područje instiktivnog, stihijskog, slijepih, jednokratnih reakcija ili dnevnih utilitarizama. On formulira i neku vrstu poznanstvljivanja politike. Sa ovakog poimanja politike kao normativne on će biti i radikalni kritičar oficijelne srpske politike svoga vremena. Uz kritiku nerefleksivnosti, neumnosti, nemislenosti empirijske srpske politike, uz kritiku nedostatka njenog principijelnog, koncepcijskog, osviještenog utemeljenja, ide i kritika duha autoritarizma u srpskoj politici. U nas još uvijek u politici vlada neki autoritativni duh, te naša politika najčešće i nije politika razloga i mudrosti nego politika autoriteta i krilatih riječi, pa su tako rijetki političari i novinari sa širokim duševnim horizontom, koji sve što rade, rade samo za princip i iz principa, a ne iz sitnih motiva ličnih i partizanskih. Nestale su vrijednosti savjesti, intelektualnog poštenja, a u javnosti i žurnalizmu vlada

surovi, rekli bi makijavelizam podvaljivanja, klevetanja i laži. Izgubio se kriterij vrijednosti i smisla življenja i djelovanja. Intelektualizacija javnog života u formi demokratizacije nauke i filozofije ne ostaje na razini prosvjećivanja masa nego ona zagovara i redifinicije srpske politike uopšte. Iz te kritike, onda, proizilaze i pozitivne, vrijednosti normativno poželjne politike, dakle, poimanje politike kao politike. Uz prethodne kritike ''nemislenosti'', ''nedostatka misli'', principa, i političkog načela i autoritarizma u politici, ide i njegova kritika tradicionalističkog, plemenskog, etnocentričnog srbovanja. Ono je u kontesktu recepcije vrijednosti moderne, profanisanje srpske misli. A u kontekstu prosvjetiteljstva, moderne nauke, filozofije i liberalno – demokratskog ethosa, Bosanska vila svoje srpstvo treba dokazati radom, dokumentima i uspjesima u srpskoj politici, srpskoj prosvjeti, srpskoj književnosti. To srbovanje ne podrazumijeva odricanje od bosanskog od bosasnkog identiteta, Vila kao srpski list treba da bude i bosanski književni list i treba da dokaže da Bosna s Hercegovinom i svojom književnošću vrijede nešto za Srpstvo koje se još nije stvorilo i koje tek ima da se ostvari. Pa tako neovisno od ovog ograničenja, a na tlu njegovog liberalnog ethosa, etike personalizma i recepcije prosvjetiteljskih intencija moderne nauke i filozofije, vidimo da se kod Mitrinovića gubi ono mitsko srpstvo, nestaju narcizam i arogancija tradicionalnog srpskog etnocentrizma, izblijedio je osjećaj nacionalistički doživljene superiornosti, a predstave o ekskluzivnom srpskom mesijanstvu nisu u vidokrugu. Ovdje se srbovanje percipira tek na vlastitoj vesternizaciji, odnosno recepciji zapadnih, građansko – liberalnih i demokratskih vrijednosti. Tako Mitrinović ostaje strano tijelo unutar Mlade Bosne i atipična ličnost unutar onodobne srpske inteligencije.

IDEJA JUGOSLOVENSTVA

Iako je njegova misao koncentrirana na reflektiranje o srpstvu, čak na jednom mjestu kaže ''preslavljenom Srpstvu”, budući da nam treba zbiljski kulturnih i modernih Srba, njegov teorijski i aksiološki diskurs vodi ga na tlo koje se uobličava van usko, etnocentrički pojmljenog ''srpskog pitanja''. Vodi ga recepciji ideje jugoslovenstva, i to promišljanoj kroz prizmu srpsko – hrvatskih odnosa u kulturi i mjestu Bosne i Hercegovine u njenoj budućoj objektivaciji. Ovdje zastupa koncept srpskohrvastkog ujedinjenja. Iritira ga i smatra ga apsurdnim, to što unutar jednog a dvoimenog naroda, unutar dvoimenog naroda a jednog jezika paralelno, figuriraju dvije književnosti, pa zato treba raditi na unificiranju tih dviju književnosti, odnosno na književnom i kulturnom ujedinjenu našeg naroda. Raspravljajući o odnosu “srpskog patriotizma prema hrvatskom” smatra da Bosanska vila treba da ostavi svoju nacionalističku iskljućivost, koja je donedavno bila potreba, zatim treba da hrvatski narod smatra ne bratskim nego svojim narodom, i hrvatsku literaturu svojom literaturom. Daju se Bosanskoj vili nove zadaće, rušenje šovinističkih predrasuda o srpsko – hrvatskom narodnom jedinstvu, koje pored momenata političkih i istorijskih, smetaju jedinstvu naše literature. Iz ovog koncepta srpskohrvatskog nacionalnog identiteta – jedinstva, jednog ali dvoimenog naroda, recipiraće i ideju jugoslovenskog ujedinjenja na čemu posebnu povijesnu ulogu

treba da ima Bosna i Hercegovina. Tako Bosanska vila, očekuje da se radom na južnoslovenskom ujedinjenju napravi jedno malo i lijepo jugoslovenstvo u Sarajevu.

UROŠ KRULJ

Po prezentaciji da utemelji tijesnu vezu između biologije, sociologije i politike, u našem uvidu, Uroš Krulj, zauzima specifično mjesto u historiji socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini. Tu interakciju nalazi u pojmu i nauku rasne higijene i njegovoj poddisciplini – nacionalnoj eugenici. U njihovom diskursu misliće fenomen politike, države i nacionalizma.

SOCIJALDARVINISTIČKA SLIKA HISTORIJE

Tu stoji njegova recepcija socijaldarvinizma i rasističkog biologizma u tumačenju društva i hisorije. Tako iz perspektive socijaldarvinizma historija mu se pojavljuje kao supstancijalna borba ljudi, rasa, naroda i država. A u toj borbi trijumfira rasna superiornost. “U silnoj i velikoj borbi čovjeka sa čovjekom, čovjeka protiv prirode, države protiv države, naroda sa narodom i rase sa rasom pobjeđivali su i pobjeđivaće uvijek oni, koji su tjelesno i duševno bili krepči, snažniji. Tako da je borba naroda, država i rasa svršila pobjedom onoga, koji je bio tjelesno i duševno jači.” Historija nije ništa drugo nego neprestana borba za ''hegemoniju'', za poziciju superiornosti i dominacije, za ''pokoravanjem'' i ''zadobijanjem nad-moći''. Historija jest historija pobjednika i pobjeđenih, onih koji se uzdižu i onih koji padaju, to je historija prijatelja i neprijatelja, snažnih i slabih, moćnih i hendikepiranih. To su temeljne kategorije unutar kojih Krulj misli i tumači historiju. Na tlu ovakve socijaldarvinističke i rasistički pojmljene historije, pojavljuje se egzistencijalni fenomen rasne kulture uopšte, a njen je noseći stub nacionalna rasna higijena. Historija kao borba na život i smrt, potom nagon za samo-držanjem naroda kao cjeline kao i težnja za usavršavanjem i hegemonijom ispostavljaju rasno kultivisanje nacije po zahtijevima rasne higijene. Ona je unutar socijaldarvinističke i rasističke slike historije, ''najjače oruđe u borbi naroda, jer je s jedne strane snažno odbranbeno sredstvo, a s druge strane dobra podloga za suzbijanje i pokoravanje drugih naroda.”

RASNA HIGIJENA I NACIONALNA EUGENIKA

Nakon što je fenomen rasne kulture i nacionalne rasne higijene utemeljio u socijaldarvinističkoj slici historije, u kombinaciji sa biološkim rasizmom i pojmio njihovu egzistencijalno-povijesnu svrhu, u sadržinskom smislu definira sam pojam rasne higijene. On ima svoju osnovu u biološkom zakonu ''prirodnog odabiranja''. On govori kako se i sama priroda pobrinula za usavršavanje i zdravlje rasa odbacivanjem neophodnih, a umnožavanjem krepkih individua. Krajnji smisao ''prirodnog odabiranja'' jeste čišćenje rase. Rasna higijena je zasnovana na ''teoriji o nasljeđu'' i hoće da

racionalno podupre taj biološki zakon prirodnog odabiranja, da svjesno sprovodi kultivisanje rase. U užem smislu, rasna higijena se bavi fenomenom ''rasnih bolesti'' koje nisu ništa drugo nego urođene bolesti koje se prenose s koljena na koljeno. Rasna higijena ima zadatak da ispituje i sprečava te rasne bolesti. On ima tri zadatka i to prvo da se u buduće što manje ili nikako ne rađaju ljudi sa tjelesnim i duševnim nedostacima, drugo da se postojeće rasne bolesti istrijebe i treće da preduhitri postanak novih rasnih patoloških stanja odnosno rasnih bolesti. U krajnjemu, svrha je rasne higijene čišćenje i kultura rase. Nacionalna eugenika je novi ''ogranak biologije'' i sastavni dio rasne higijene. Pod njom se podrazumijeva ''higijena rasplođavanja'', spriječiti rađanje individua sa bolestima i nedostatcima tjelesnim i duševnim, a podupirati rađanje vrlih i krepkih individua. Nacionalna eugenika ima da djeluje u dva pravca, u negativnom i u pozitivnom. Negativni pravac se sastoji u tom, da se smanji odnosno odnosno spriječi rađanje bolesnih i nepodobnih članova društva, a pozitivni pravac sastoji se u množenju sposobnih članova i u usavršavanju njihovu. Glavno težište rasne higijene leži u nacionalnoj eugenici.

BIOLOGIJA I POLITIKA

U kakvoj vezi stoji biologija i politika, prirodni zakon odabiranja i ljudska intervencija, nacija i priroda, država i rasna higijena? Ima mjesta za ljudsko uplitanje u biološko: “Popravljanje i usavršavanje rase treba da bude jedna od najuzvišenijih i najvažnijih zadataka društva. Pa tako ono što priroda čini nesvjesno i sporo, čovjek treba da preuzme racionalno, svjesno.” Ta racionalna intervencija u biološki svijet događa se, primarno preko državnog aktiviteta, a potom kroz rasno vaspitanje i kultiviranje nacije. Socijalno zakonodavstvo i poreska politika jesu dva najvažnija vida angažmana države na rasnoj higijeni i nacionalnoj eugenici. U ovim oblicima država se involvira u individualnu mentalnu i javnu, socijalnu higijenu, a one i jesu ključne dimenzije rasne higijene. Pravnom regulativom ograničenja i zabrana braka država treba da afirmira načela i smisao nacionalne eugenike. No, načela rasne higijene i nacionalne eugenike trebaju postati, mehanizmi socijalnog učenja i kultiviranja, interiorizirana, tako da jesu dio običajne socijalizacije, svakodnevne svijesti i sastavni dio nacionalnih dužnosti. Moraju i postati i sastavni dio općeg obrazovanja državnika i političara.

NACIONALIZAM I PATRIOTIZAM

Tu se uspostavljaju veze između biologije, nacionalizma i patriotizma. “Načela i svrha nacionalne eugenike treba da prodru u nacionalnu svijest naroda i svakog pojedinca. To treba da bude jedan dio nacionalnih dužnosti, sastavni dio modernog patriotizma.” Nacionalna eugenika treba tako da prožme jedan narod, da postane, kako to Galton divno veli, njegovom nacionalnom religijom. Zato načela nacionalne eugenike i njenih zahtjeva koji se odnose na sklapanje brakova “treba da prodru u nacionalnu svijest pojedinca i isto tako da prodru u rasnu i nacionalnu svijest pojedinca.” Temeljni sadržaj nacionalizma sastoji se u osviješćenoj recepciji imperativa rasnog kultiviranja.

“Nacionalizam kao jedan od glavnih činilaca današnjeg doba i društva, zagovara rasno kultivisanje nacije po zahtjevima rasne higijene.” Patriotizam se sastoji u tome što će pojedinci osvješćeno recipirati načela rasne higijene i nacionalne eugenike i doživljavati ih intimno a ne pod presijom. On smatra da se današnje razviće ljudskog društva nalazi u fazi nacionalizma i da su nacije društvene jedinice na koje je podijeljeno i u kojima je okupljeno današnje kulturno društvo. Nacionalizam se tumači u diskursu socijaldarvinizma: kako u njegovoj osnovi stoji prirodni zakon borbe za samoodržanje, a egoizam je njegov glavni faktor. Nacionalni egoizam uzima unutar modernih nacija oblik patriotizma; patriotizam je nacionalni egoizam. Patriotizam je sredstvo nacionalizma. Nacionalizam i patriotizam imaju jedinstven zahtjev, da jedna nacija postigne jedinstvo i slobodu, da zadrži svoje osobine, da cijeli narod povede kulturnom progresu i savršenstvu. Patriotizam razlikuje sentimentalni, formalistički i formalistički pravi, moderni patriotizam. Pod modernim patriotizmom Krulj podrazumijeva patriotizam koji dovodi u vezu lični interes s nacionalnim dužnostima gdje se način života pojedinaca dovodi u sklad sa napretkom nacije. U odnosu na formalistički i sentimentalni patriotizam koji može da odvede naciju u propast, moderni patriotizam vodi samo jačanju, veličini i savršenstvu nacije. On razvija i usavršava etičke i moralne sposobnosti, gaji sve vrline čovječnosti, hrabrosti, časti i poštovanosti.

KRITIKA “PSEUDOHUMANIZMA”

Uroš Krulj se pokazuje kao rigorozni kritičar modernog društva u njegovoj socijalnoj dimenziji. Njime vlada pseudohumanost, koja je mnogo doprinijela, što su pojedine današnje rase odnosno nacije oslabile i istančale. Načela rasne higijene i nacionalne eugenike se ignoriraju a ona se ne mogu složiti sa lažnom humanošću današnjeg društva. Tako je današnje stanje uništilo prirodno odabiranje, koje vrši čišćenje rase. Socijalni poredak današnjeg društva omogućava rasno bolesnim, nesposobnim oplođavanje i množenje isto tako, i lakše, nego li najsposobnijim i najzdravijim. On ne zastupa nikakve ''drakonske mjere'', ali smatra da je izraz lažnog humanizma to što moderne države rađanje djece smatraju kao privatnu stvar. Takvu humanost treba reformisati. Osjećaj i dobročinstvo se mora svesti u granice razvića rasne snage, a ne smije voditi nacionalnom opadanju i degenerisanju.

JEFTO DEDIJER

Socijalna i politička misao Jefte Dedijera posredovana je etnološkom strukom – etnografskim diskursom. No, neovisno od ove mimikrije, moguće je rekonstruirati njegove temeljne političke ideje. Njegova etnografija nije čista znanost, ona ima vannaučne svrhe, a one se odnose na vaspitnu, prosvjetiteljsku, preobražavalačku ulogu nauke u nacionalnoj politici. Retorički pledira za srpsku otvorenost ka recepciji evropskih kulturnih i moralnih vrednota. Na tlu političkih vrijednosti koje osobno preferira, Dedijer,

u osnovi, recipira liberalno-demokratske vrijednosti. Tu je, prije svega, kao vrijednost, preferirana ideja nacionalne države, nacionalizma, odnosno patriotizma, građanskih prava, lokalne samouprave, osobnih i socijalnih sloboba. On zna za ove vrijednosti i javno ih hipostazira.

ETNIČKI PANSRBIZAM

Do vrhunca dolaze one inkonzistencije onda kad se sučeli njegova verbalno prizivana demokratska ideologija i znanost – politika etničkog pansrbizma. Nastranu što ovaj pansrbizam nije historijski utemeljen i što se Dedijer u njegovom utemeljenju kreće unutar predrasude, etnocentričke historiografije koja unaprijed hoće da kvaziznanstveno dokaže ideologiju i politiku pansrbizma. Antidemokratizam i antihumanizam njegove političke misli na tlu ove protivrječnosti upravo dolaze do ekstremnog izraza. Sva demokratska retorika pokazuje se kao iluzija pred činjenicom da etnički pansrbizam, i u njegovoj interpretaciji, na jednoj strani, vodi totalitarnoj, agresivnoj negaciji bosanske samosvojnosti i bošnjačko – muslimanskog povijesnog individualiteta. Na drugoj strani, priprema on, u pseudoznanstvenom, etnografskom diskursu, s recepcijom etničkog pansrbizma, legitimaciju imperijalnoj politici svesrpstva čija se, tradicionalno, idejna motivacija i racionalizacija tražila i u opsesijama srpskim nacionalnim mesijanstvom. Ne samo kao konzekvencija nego i kao konstitutivni element njegove recepcije etničkog pansrbizma jest i poricanje bosanskog povijesnog individualiteta i bošnjačko – muslimanskog identiteta. Bosna i Hercegovina je i u njegovoj etnografskoj percepciji etnički srpska zemlja, a Muslimani u Bosni i Hercegovini su faktički, budući da su srpsko – pravoslavnog porijekla, etnički Srbi. Uz to, percipira ih iz perspektive predrasudnih, do kraja averzičnih predstava o orijentalnom. Nasilje nad bošnjačko-muslimanskim individualitetom, masovno-narodnih bošnjačko-muslimanskih otpora, u čemu drugačija pozicija malobrojne bošnjačke intelektualne elite ne igra nikakvu ulogu, i u publiciranom rukopisu Jefte Dedijera neskriveno figuriraju.

POLITIKA I NJENE DETERMINACIJE

Politika je jedan superobjektivizirani apriorij utemljen na geografizmu, etnogenezi i nacionalnoj psihologiji. Nije, dakle, pojmio ovu protivrječnost između historijskog objektivizma i demokratskih vrijednosnih preferencija koje otvaraju prostor za indeterminističku subjektivnost uopšte, i u politici, posebno. Nije pojmio nepremostivu inkonzistenciju između pozicije koja brani apriorij moći geografije i stanovništva koje pledira ljudsku slobodu u historiji. Paradigmatična je u tom smislu, a u kontekstu elaboracija, ambicija da srspka država izađe na more pa tako on kaže da ''se ne može zamisliti velika kopnena država bez mora i kopnene sile'', a i bugarsku nacionalnu politiku određuje to što se Bugarska ''danas ne nalazi na putu nijednom osvajaču izvan Balkanskog poluostrva. U onaj apriorij koji determinira politiku on uvrštava i karakter etnogeneze, odnosno, etničkorasni sastav ovog ili onog naroda. U etnografskoj historiji naroda, data je ona apriorna determinacija i političke historije i moderne politike uopšte.

Napokon, ona apriorna determinacija nacionalno-državne politike data je i u etničkoj psihologiji odnosno u nacionalnom karakteru. Samo politika koja uspijeva da u sebi sažme cjelinu nacionalne duševnosti jest historijski produktivna. Takva je i srpska radikalna politika. Jer je radikalna stranka sjedinila u sebi razne psihološke osobine našeg naroda, borbenost i organizatorski duh. PARTIJE I POLITIČKE BORBE

Neovisno od toga što njegove empirijske analize politike održavaju konkretno povijesni kontekst, one istovremeno, sadrže u sebi i jedan normativitet. Percepcija politike kao zbilje utemeljene na šemi prijatelj – neprijatelj. On se pojavljuje kao analitičar srpskih i političkih borbi i individualiteta političkih partija u Srbiji. U tim analizama, provjerava njegovo ne samo deskriptivno nego i normativno shvatanje politike. Ono je utemeljeno na etnografiji, a objektivno empirijski, u njegovoj recepciji, u srpskom radikalizmu koji se predstavljao kao ''rusofilska, austrofobska, panbalkanska i pansrpska stranka''. Srpsku nacionalnu politiku u njenom deskriptivnom i normativnom obliku će diferencirati u kategorijama prijatelj – neprijatelj. On istupa protiv politike koja se zasniva na ''kultu ličnosti'' koja na osnovu tog kulta postaje inadžijska, lična, osjetljiva. Tako političke partije zasnovane na toj patologiji postaju zlo, teret društveni jer se ne vode borbe za principe i metode već za ličnosti. Ne podražava previše borbene energije i protivnik je personalnih koncesija, ''zastupanja privatnih interesa i previše dominacije ''stranačkih ličnosti'' u politici i upravi. Iza ovih kritika stoji njegov poredak političke vrijednosti. Na vrhu je nacionalna država. Dalje ustavnost, demokratija, autonomija pojedinca, građanska prava, lične i socijalne slobode. U političke vrijednosti on uvrštava i tijesnu vezu između pravoslavnog sveštenstva i nacije. Najvažniji je izvor osviještene nacionalne politike u spoznaji i orijentirajućoj aplikaciji etničke duše i nacionalnog karaktera.

NACIONALNI KARAKTER

Unutar etnografskih istraživanja upušta se Jefto Dedijer u deskripciju i sintetički prikaz, prije svega, srpskog nacionalnog karaktera. S jedne strane, nacionalna karakterologija je tu da demonstrira opću poziciju etničkog pansrbizma što uključuje i ekspanzionističko stanovište prema B i H kao '' srpskim zemljama''. S druge strane, ona je tu da podupre opću predstavu o Srbima kao superiorumu sa mesijanskim poslanjem. Dedijer u deskripciji srpskog nacionalnog karaktera identificira pozitivne i negativne osobine. Srpsku nacionalnu individualnost karakteriziraju: ''pozitivna osnova sposobna za odbranu, progres i stvaranje te borbenost, vanredna bujnost i momentalna snaga. On izlaže i mane našeg nacionalnog karaktera koje ometaju naš napredak. Tu ubraja: sklonost ka vođenju borbe radi borbe same, kult ličnog interesa koji ignorira nacionalnu cjelinu, preferira, ne socijalizaciju i nacionalizaciju, nego goli individualizam. S obzirom na prostornu raspršenost srpskog etnosa, Dedijer govori i o regionalnim osebujnostima ''srpsko-etničke duše''. Taj regionalizam se ispoljava npr. na tlu Bosanske krajine, a Krajišnici imaju ''karakter sviju graničara, ljuti su, s energijom od momenta, prijeke ćudi i

jednostavne pameti. I to je jedan od najnacionalnijih krajeva naše otadžbine. Spoznaja pozitivnih i negativnih osobina treba da stoji u temelju nacionalne politike. A ona se treba dizati i usavršavati i u tome je važnost našeg opšteg nacionalnog preobraženja i vaspitanja. Ono mora biti vođeno idejom snage, superiornosti, nadmoći nad ''neprijateljima''. U kontrapuktu sa srpskim nacionalnim karakterom, Dedijer opisuje i bugarski nacionalni karakter. Pa su tako Bugari skloni ''velikim skokovima'' u razvoju, naklonjeni su harizmama, lete za veličinom teritorije i teritorijalnim osvajanjem. Taj narod pati od toga da ne znaju za odmaranje i osvježavanje narodne mase i ima veliku psihološku manu, jako pohotljivi i prevrtljivi. Iz srpske etnogeneze proizilazi, srpska inklinacija ka demokratiji, a iz bugarske etnogeneze proizilazi sklonost ka azijskom despotizmu. On etnogenezu i etničku psihologiju uzima za osnov i izvorište djelatne politike.

SRPSKI NACIONALIZAM I MESIJANIZAM

A u okrutni imperijalizam zapada svaka državna politika koje se utemeljuje i na halucinatnim predstavama o nacionalnom mesijanstvu pa i Dedijerova prestava o srpskom nacionalnom poslanju pripada fundusu retrogradnih, konzervativnih, hegemonističkih ideja etablirane sprske misli onoga vremena. Iracionalnost tih predstava dolazi iz njihovog utemeljenja u etnografiji tzv. planinskih naroda. Znači planinski narodi, a njima pripadaju i Srbi, po svojoj prirodi, navodno, preuzimaju na sebe egzistencijalne vitalnosti, civilizacijsku nadmoć i mesijansko pronošenje povijesnog napretka. U odnosu na koncepcijska utemeljenja ideologije nacionalnog mesijanstva na evropskom Zapadu, deducirana iz etnologije planinskih naroda, atipična je njegova percepcija izvora, karaktera i aspiracija srpskog nacionalnog mesijanstva.

IVO PILAR Iako Ivo Pilar nije porijeklom, rodom iz Bosne i Hercegovine (Zagreb, 1874. – Zagreb, 1933.) uvrštavamo njegovu misao u historiju socijalne i političke misli Bosne i Hercegovine i zbog toga što je veliki dio svog političkog aktiviteta u doba austrougarske vladavine Bosnom, kao vodeći ideolog Hrvatske narodne zajednice, koja je uz Štadlerovu Hrvatsku katoličku udrugu, predstavljala reprezentativnu političku portiju bosanskih Hrvata – prakticirao ovdje u Bosni i što je tim agilnim aktivitetom participirao u oblikovanju bosanskog političkog javnog mnijenja onog vremena. Tako se i u tematskom pogledu njegova društvena i politička misao uveliko bavi problemima Bosne i Hercegovine pa to uzimamo kao jedan od razloga onog uvrštvanja. U Sarajevu je objavio 1918. godine jedno od svojih najznačajnijih djela pod naslovom ''Politički zemljopis hrvatskih zemalja''.

PRIRODNI ZAKON HISTORIJE

On zastupa stanovište da u historiji vladaju prirodni zakoni. Riječ je o opštim zakonima živog svijeta. Oni određuju povijesnu sudbinu naroda i država. Među prirodnim zakonima temeljni je ''kruti zakon o prostoru i vremenu''. Riječ je o prirodnom zakonu širenja živih organizama u prostoru. Postoji prirodni zakon da svaki organizam unutar prirodom određenih granica nastoji da zauzme što više prostora i da postane što veći. Taj zakon vrijedi i za narode. Po tom zakonu svi narodi žele postati veliki. U politici teritorijalnog širenja naroda diktira prirodni zakon. Koncept Velike Srbije jest nasilje nad tim zakonom. On diktira prostorno širenje samo u okviru ''prirodom određenih granica.” Koncept i politika svesrpstva, odnosno Velike Srbije, ne pozna granice svom prirodnom razvoju. Zato je svesrpstvo, i izraz nasilja nad prirodnim zakonom. Svaka moderna politika, racionalna politološka analiza kao i politička futurologija moraju se zasnivati na recepciji i tumačenju svrhe i moći ovog prirodnog zakona.

GEOPOLITIKA

U tijesnoj vezi sa njegovom teorijom prirodnog zakona, a ona je tu da asistira u tumačenju historije uopće, i na južnoslovenskom tlu, stoji i njegov geopolitički diskurs. Geopolitika i jest, dijelom, spoznaja i objektivacija tog prirodnog zakona, a njene prisile same djeluju determinirajućom snagom prirodnih zakona. Tako Ivo Pilar, bez kritičke samorefleksije o ovom pojmu, prakticira geopolitički diskurs. Tako cjelokupni kasniji razvoj Srba će tumačiti i geopolitčkim, odnosno, geografsko – prostornim položajem prvobitne jezgre srpskog naroda. Radikalna diferencijacija u srpkom i hrvatskom nacionalnom karakteru, i u njihovim političkih i historijskom ciljevima, proizvod je i razlika njihovog ''zemljopisnog položaja i time uvjetovanih vanjskih upliva.” Tako povijesna sudbina Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije je određena geopolitičkim razlozima, to je prolazno područje između zapadnog dijela srednje Europe i Balkanskog poluotoka. Pa tako i kroz historiju nastojanje da velike sile, klasični i papski Rim, Mleci i Italija zauzmu ove zemlje kako bi doprlo preko nje do prednje Azije. Pa tako i geopolitka Bizanta, Osmanlijskog Carstva i Velike Srbije uzimaju ove zemlje za svoju ekspanzije. Bosan i Hecegovina je bila žrtva svog geopolitičkog položaja i svjetskih geostrategija, pa i velikosrpske geopolitike. Iz geopolitčkog razloga, zaključuje Pilar Bosni ne preostaje ništa drugo do da uđe u buduću hrvatsku državu. On ne hipostazira monodeterministički geopolitiku nego je kombinira i sa drugim pvojesnim, kulturnim, ekonomskim, vjerskim i političkim diskursima. Ne smatra ga povijesno prevladanim i anahronim i geopolitiku smatra jednim od temeljnih orijentira moderne politike uopšte. I teorija prirodnog zakona u historiji i geopolitički diskurs dio su njegovog neosviještenog naturalističkog mentaliteta i diskursa. Njegov je sastavni dio i recepcija rasne teorije naroda.

RASA

Fenomen rase dolazi do izraza u njegovom poimanju historije. A ona je borba između naroda i rasa. U toj borbi trijumfiraju zakonito autohtoni narodi i rase. Tako kaže da je autohtonost jedan od najjačih čimbenika koji treba računati svaki političar koji znanstveno misli. U ovom kontekstu riječ je o Hrvatima koji su prešli na bogumilstvo i oni su autohtona rasa u Bosni. Oni su uz to bili snažna i politički aktivna rasa. I ''rasne sklonosti'' su bitno utjecale na povijesnu proizvodnju zasebnog srpskog i hrvatskog nacionalnog tipa. On će u tumačenju srpskog nacionalnog tipa koristiti rasni duskurs smatrajući da su mnogi njegovi atributi proizvod srpskog rasnog supstrata. On nije u konceptualnom smislu razvio pojam rase i supstancijalnih veza između rasnog supstrata i narodnog individualiteta. On ni rasnost ne tumači monodeterministički i ne izdiže je na rang apsolutne determinacije u historiji. Ali ni rasnost nije povijesno anahrona, nije samo figurirala kroz historiju, nego se i dalje probija pa i u modernom svijetu na koju politike moraju računati i s kojom moraju u svojim futurističkim anitcipacijama – operirati.

DRŽAVA, NAROD I VJERA

Uz naturalističke determinacije, ljudsku historiju, svijet politike ali i političku budućnost u bitnome posreduje vanprirodni entitet, dakle, ljudsko – kutlurni proizvod, fenomen države. I on je u supstancijalnom smislu, određen kroz povijest onim prirodnim faktorima – zakonima života, geopolitičkim individualitetom i rasnim kvalitetima naroda. Ni ovdje Pilar ne razvija konceptualno osmišljenju i sistematski razvijenu teoriju države. Njegovo je poimanje ovog fenomena posredovano historiografijom, tek mjestimice on će se upustiti u sinteze, uopštavanja i konceptualna određenja. Država nije proizvod subjektivne volje. One se ne mogu umjetno stvarati, one moraju uvijek imati svoju povijesno – razvojnu prošlost. Ona je u tijesnoj vezi i s narodom i njegovom političkom voljom. Pojava i egzistencija države ne isključuju voljni momenat kao i recepciju same misli o državi. Tako država predstavlja egzistenciju naroda, osviještenu državnu misao, volju za državom i snagu potrebnu za njeno očuvanje. Nijedan od ovih elemenata se može stvarati po volji i ne može se oživljavati samovoljnim ljudskim kombinacijama. On i fenomen religije, odnosno Crkve, uključuje u svoje poimanje prirode države. On priznaje moć i snagu države, ali kaže da nedostatak apsolutne moći, kompenzira Crkvom, njoj je potreba moć Crkve. S jedne strane, države figuriraju u kontekstu tijesnih veza između naroda i religije. Narod hoće i treba vjeru i tako svaki narod hoće da ima svoju vjeru i svog Boga koji mu pomaže u njegovim poteškoćama. Svaki narod hoće Bogu služiti na svoj način. S druge strane, narodna potreba za religijom proizilazi iz biti ljudske prirode pa je religija, zapravo, transhistorijska, vječna stvarnost. Sada se uspostavljaju veze između države, naroda i Crkve. Država se u cilju uvećavanja svoje moći, oslanja na onu antropološku dimenziju ljudstva i na narodnu potrebu za Crkvom. U povijest su se formirala dva tipa odnosa između države i Crkve: pravoslavni i katolički. Možemo doći do zaključka da je pravoslavna država caeteris paribus politički mnogo aktivnija, jača i

sposobnija za život od katoličke države. U zapadnoj tradiciji crkva nije mogla savladati državu, a u bizanskoj tradiciji država je savladala crkvu. Ivo Pilar će posmatrati i tumačiti povijesno porijeklo, karakter i povijesne perspektive južnoslovenskog pitanja.

PANCROATIZAM

Temeljno političko stanovište iz čega Pilar rekonstruira jugoslovensku povijest označavamo kao stanovište pancroatizma. Bosna i Hercegovina ga motivira, inspiriše i preokupira budući da njegov pancroatizam jeste koncepcija unutar koje se hoće definitivno razriješiti zagonetka južnoslovenskog pitanja: državno-pravni status Bosne i Hercegovine. Priznaje da nije našao rješenje postanka današnjih etničkih prilika u Bosni i Hercegovini i da je u nizu južnoslovenskih problema najteže riješiti bosanski problem. Hrvatsko-Srpski odnosi su osovina južnoslovenskog pitanja, a u središtu tih odnosa je sukob oko Bosne i Hercegovine. BiH su za njega dvije povijesne pokrajine, a ne zaseban individualitet hrvatske zemlje, a njihovi stanovnici su etnički hrvati. On odbija etnički pansrbizam i srpske pretenzije na BiH, jer nemaju povijesnu osnovu, jer su Srbi počeli nastajati u Bosni 1463.g.nakon što su Bosnu osvojili Turci. On će upotrijebiti etničko načelo: stanovištvo BiH od doseljenja Slavena čine etnički Hrvati. Bosna je od naseljenja Slavena, pa sve do XII stoljeće Hrvatska zemlja. U savremenosti Hrvti imaju pravo na Bosnu, kao svoju etničku zemlju. Koristi geopolitički diskurs koji se reducira iz geografskog oblika Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. To je zemlja nemogućeg oblika, pa se izvodi zaključak da postojanje jednog naroda na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naprosto je geopolitički i antropološki nemoguće ako se tom području ne doda i Bosna. Sa povijesnog i državno-pravnog stajališta Bosna je i u suvremenosti hrvatska zemlja. Hrvatskoj državi je pripadala i Bosna. Da je Bosna prvobitno bila u Hrvatskoj državi, navodno pokazuje i to što je Ugarska stekla Bosnu kao sastavni dio Hrvatske države. I u kontekstu čisto političkog diskursa Bosna je Hrvatska zemlja. Srednjovjekovna bosanska država, bosanska ustanova bana nije bosanska, nego je hrvatskog porijekla. Bosanski ban je hrvatski izborni knez, pa je jasno da je takva zemlja pripadala hrvatima. Uključuje i kulturno-historijsku argumentaciju u prilogu svom konceptu pancroatizma argumentirajući sa jezičkim identifikacijama. U katolika i muslimana postoje zajedničke crte u jeziku, a dok se pravoslavni u tom pravcu razlikuju.U povijesti preko bosanskih bogumula koji su prešli na islam, hrvatski jezik se udomaćio kao drugi državni jezik na Osmanlijskom dvoru. Pa se i sa jezičkog stajališta posebno pokazuje kako su Bosna i Hercegovine Hrvatske zemlje. Figurira i vjersko-historijska argumentacija koja se svodi na tezu o etničko-hrvatskom karakteru bogumula, odnosno pripadnika bosanske crkve. Bogumili su zapravo etnički Hrvati. Bogumilstvo je prihvatilo i autohtono hrvatsko bosansko plemstvo. Bogumili su potomci tvrdoglavog starog hrvatskog plemstva. Hrvatsko bosansko plemstvo prešlo je u bogumilstvo, jer je u bogumilstvu našlo najpovoljniji izraz svojem raspoloženju. Kako su

bogumili etnički Hrvati masovno prešli na Islam, to su i Muslimani Bosne i Hercegovine faktički etnički Hrvati.Sa tog stajališta Bosna i Hercegovina su hrvatske zemlje. Uključuje i antropološki diskurs na osnovu statističkih podataka o tjelesnim osobinama i to: boja očiju i kose, kao i obim lubanja, zaključit će: i antropološke osobine slažu sa istraživanjem, da naime katolici i muslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, dok se Srbi od njih mnogo razlikuju te su većinom nekog drugog tamnog tipa. Hrvati katolici i Muslimani su svijetli nordijski tipovi-svjetlokosi, plavookosi i visokog uzrasta.

DENACIONALIZACIJA BOŠNJAKA

U kontitutivne dimenzije njegovog pancroatizma ulazi predstava o Muslimanima Bosne i Hercegovine, kao etničkim Hrvatima. U drugim dimenzijama se prepoznaje ignorancija muslimanske zbilje i različitih oblika njenog otpora croatizaciji i srbizaciji. Da bi muslimane croatizirao on ih mora prethodno dehumanizirati, a vladajuća formula te dehumanizacije bila je njegova denacionalizacija. 1917.godine priznaje da su Srbi nacionalno najsvjesniji i da narodne svijesti nema u toj mjeri kod katoličkih hrvata, Pilar smatra da te nacionalne svijeti nema pogotovo kod Muslimana, jer oni nemaju još izgrađene narodne svijesti i oni nemaju još nikakove nacionalne svijesti. Odsustvo hrvatske nacionalne samosvijesti kod bosanskih muslimana, u Pilarovom uvidu, ponajrpije proizilazi iz prirode osmasnke države. Bosanskim muslimanima nije bilo omogućeno razvijanje svoje hrvatsko – etničke samosvijesti. Onaj dedostatak proizilazi i iz same prirode islama, i ne treba zaboraviti da su oni kako on veli bez nacionalnog osjećanja, jer islam isključuje svako nacionalno osjećanje. Tako on poznaje islam samo kao narodnost, kojoj pripada kalifat i prema drugoj nacionalnoj misli on je neprijateljski raspoložen. Nadalje, austrougarska politika onemogućavala je prohrvatsko nacionaliziranje muslimana budući da je vodila antihrvatsku politiku pa muslimani nisu kao praktični političiri, koji misle na istočnjački način s takvom politikom mogli prihvatiti svoje nacionalno hrvatsko jer bi mu ono pogoršalo ukupni socijalni položaj. I agresivna politika katoličkog klera odvraćala je muslimane od autocroatizacije. Pilar smatra da su katolički Hrvati Bosne uklonili s puta jednu zapreku, prohrvatske nacionalizacije muslimana, izborivši se u ogorčenoj protiv nadbiskupa Stadlera za načelo da katolički kler u Bosni ne smije nastupati agresivno spram muslimana. Muslimanska inteligencija, u njegovom uvidu, pokazuje tek početke ''narodnog osjećaja'', uz to, ona je podijeljena budući da jedan njen dio, naginje Hrvatima, a drugi Srbima, premda pretežni dio muslimana simpatizira s Hrvatima. Muslimanima Pilar priznaje tek dvije vrijednosti, jednu vojničku budući da je taj vojnički toliko vrijedan element za Monarhiju, i drugu kulturnu budući da su se bosanski muslimani u svojim oblicima života, svojim duhovnim životom, kulturom asimilirali arapsko – osmanlijskom kulturnom krugu.

SVESRPSTVO

U svom pancroatističkom stajalištu Ivo Pilar ne vidi ništa problematično, anahrono, agresivno prema Bošnjacima – dehumanizirajuće. On će poduzeti napor da demistificira porijeklo i karakter posrbljavanja Bosne i Hercegovine. On će se upustiti u anatomiju velikosrpske politike. On uvodi pojam svesrpstvo. Pod ovim pojmom podrazumijeva mentalitet, običajnost, tradiciju,kulturu i politiku teritorijalnog širenja kao i osvajanja i srbizacije drugih. Zato on piše da jezgro današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tome što srpstvo želi savladati Bugare i Hrvate, postati prvom silom na Balkanom, te zatim uništiti Hrvate i Bugare i tako osvojiti i posrbiti čitav slavenski Balkan. U svesrpstvu on vidi kako su želja za proširivanjem silno razvijeni u srpskom narodu. Bosna i Hercegovina je polazna tačka srpskog nastojanja za proširenjem.Srpska pravoslavna crkva ja postala srpskom krilaticom i ona je povijesno opčinjavajuća. Crkva zastupa ko pripada pravoslavnoj crkvi, jeste istodobno i etnički Srbin. Srpstvo je radilo u pravcu širenja pravoslavlja, a pravoslavlje u pravcu širenja srpstva. Koncepcijsku formulaciju svesrpstva dali su slovački Šafarik i posebno Vuk Karadžić.

NACIONALNE KARAKTEROLOGIJE

Ivo Pilar se upušta u konstrukciju nacionalnih karaktera. Tako govori o srpskom i hrvatskom ''nacionalnom tipu'' kao antipodima, kao dva naroda sa ''oprečnim licima''. Tako je lice Srba – lice pravoslavlja, a lice Hrvata – lice katoličanstva, islama i bogomilstva. On tvrdi da je pravoslavlje stvorilo danjašnje Srbe. Još radikalnije narod i država je kod Srba proizvod narodne Crvke, dok je država i narod Hrvata proizvod narodnog plemstva. Tako su Hrvati i Srbi dva naroda sa različitim oblicima i ne smiju se miješati. Povijesno značenje i značaj naroda, u komunikaciji sa drugim povijesnim faktorima, određuje karakter nacionalnih tipova. Srbi na najviši vrijednosni rang stavljaju svoje unutarnje jedinstvo i jaku solidarnost, posjeduju nacionalni osjećaj, karakterizira ih nadmoćna lukavost, posjeduju političku nadarenost. Sljedeći biransku tradiciju srpski nacionalni tip obilježava i afinitet prema politici i diplomatiji, a to znači ka smicalicama, prevarama i lukavstvima.Istovremeno Srbi su neosporno najbolji trgovci među Slavenima. Njih obilježava falsificiranje povijesti, a to je osobina Bizantinaca, da ne mogu vidjeti istine, nego samo ono što odgovara njima. Hrvati su katolici i zapadni Evropljani, to je stari žilavi narod. U istoriji su morali biti silni ljudski rod, jer su čistokrvna arijska rasa. Hrvati su stari državni narod, pa njihov mentalitet označava snažna narodna i državna svijest. Hrvatski nacionalni tip karakterizira i to što su Hrvati bili sposobni vojnici i što je to jedan od najboljih vojničkih naroda na svijetu, ali nikada nisu bili napadači. Njihov nacionalni tip karakterizira konzervatizam, slabija nacionalna svijest u odnosu na Srbe ječe podliježu stranim kulturama i ekonomsko nazadovanje. Hrvati su najkutiviraniji južnoslavenski narod sa svojim plemićkim tradicijama, svojim čovječnim idealima.

POLITIČKA FUTUROLOGIJA

Pilar ima ambiciju da pruži spoznaju budućeg vremena i da kroz prošlost pronađe najbolji oblik konstrukcije budućnosti. On želi biti skroman pa priznaje da njegovo razlaganje može imati samo teoretsku vrijednost, jer niko ne smije tvrditi da svojim duhom vlada tokom buduće povijesti. Njegovu futurologiju određuje njegova austrofilska opsesija, on vjeruje da će i nakon svjetskog rata opstati konstrukcija budućnosti kao budućnosti monarhije. Njegova se povijesna anticipacija zasniva na odbijanju ilirizma. Pilar sljedi političku koncepciju Ante Starčevića koji je pobijao ilirski humanizam i projektirao veliku Hrvatsku. Nadalje odbacuje ideju jusolovenstva i zamisli stvaranja jugoslovenske države. Prema njegovoj teoriji države jugoslovenstvo ne može biti osnova za formiranje države. On odbacuje koncepcije koje govore o egzistenciji Srba i Hrvata kao jednog naroda sa dva imena ili o srbo hrvatskom narodu kao narodu u nastajanju. Njegova slika budućnosti počiva na odbacivanju političkih koncepata nacionalnog bosanstva. U obzir ne dolazi ni politika koja hoće autonomiju Bosne i Hercegovine. U Pilarevoj futurističkoj percepciji jeste formiranje hrvatske države sastavljene od pokrajina Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, BiH. Po njemu rješenje južnoslovenskog pitanja nije moguće bez stvaranja jedne južnoslovenske države u okviru monarije. Dalje on odbija i trijalističke političke koncepcije i ostaje unutar ustavnog dualističkog koncepta vjerujući u futurističkom diskursu, da će nakon rata kretati cjelokupni razvoj dualističkog uređenja države, u pravcu evolucije do zajednice obiju država. Unutar tako reformiranog dualizma nova hrvatska država pripada istovremeno i Austriji i Ugarskoj kao njihov ''zajednički posjed''. Hrvatska država bi, dakle bila jedna autonomija, jedan kondominij. Ali, u hrvatskoj državi nema mjesta za srpsko pravo na samoodređenje, na ravnopravnosti i slobodu. Odnosi u hrvatskoj državi treba da se zasnivaju na načelu, ''odbrana bez progona'', a to znači da Hrvati, ne želeći prakticirati nasilje nad Srbima, imaju slobodu da se brane od srbskog osvajanja. Povijesno poslanje se sastoji: - prvo to je poslanje konačnog rješenja južnoslovenskog pitanja, - drugo, s tim u tijesnoj vezi, jest poslanje spasavanje povijsnog opstanka Monarhije: buduća hrvatska država biće spas ugroženih probitaka cjelokupne Monarhije i - treće – njena je misija da bude glavno uporište suzbijanja imperijalnih težnji bizantijsko – pravoslavnog svesrpstva: Espanzija i osvajanje je bitno u pravoslavlju i srbstvu, da bez toga ne mogu živjeti. Ako im se spriječi uspješna ekspanzija i osvajanje, čitava ta sablast nestaje sama od sebe. Ne samo da je stvaranje hrvatske države u okviru Monarhije za nju ''jedini spas'' i ''jedini izlaz'', nego je ono relevantno i za povijesnu budućnost Evrope uopće, i Srednje Evrope, posebno. Hrvatska država unutar Monarhije ima misiju da bude jugozapadni mostobran onog velikog pojasa bedema, u kome bi kraljevina Poljska tvorila sjevernoistočni mostobran.

JOSIP ŠTADLER

je jedan od istaknutih ''kroatiziranih stranaca''. Dobar dio hrvatske građanske plemičke klase koji su stvarali hrvatsku nacionalnu svijest regrutirao se iz kruga kroatiziranih stranaca, kao što su Pavao Ritter, Ljudevit Gaj, Josip Štadler i dr. Kao dugogodišnji nadbiskup Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini Štadler je snažno oblikovao njen javni život za vrijeme austrougarske vladavine. Sa stanovišta katoličke crkve njegove su velike zasluge za njen materijalni i organizacioni razvoj nesporne, jer je on kako kaže Štrosmajer, ''gotovo iz ničega stvorio u Bosni tolika zamjerna djela. Sa stajališta njegovih sljedbenika, napravio je od misijske Bosne jednu katoličku pokrajinu, kao vatren rodoljub i Veliki Hrvat, on je probudio nam u puku hrvatsku narodnu svijest. Njegova vizija Hrvata katolika, bila je ujedno jedna nova i globalna vizija, koju Bosna do tada nije poznavala, i ta vizija je bila odlučnija i dalekosežnija od dotadašnjih hrvatski ponuda. Ta vizija Bosne i Hercegovine na osnovu temelja hrvatskog državnog prava, koja rješenje na jugu Monarhije vidi u trializmu, ravnopravnosti Zagreba s Peštom i Bečom, a Herceg – Bosne sa Dalmacijom, Istrom, Hrvatskom i Slavonijom. Josip Štadler je uveo u javni diskurs u Bosni i Hercegovini. Politički katolički klerikalizam, i s njim u vezi, tumačenje veza i odnosa između religije i nacije, katoličanstva i hrvatstva, kao i ideju i praksu religijskog prozelitizma.

RELIGIJA I NACIJA

Jedno od centralnih pitanja koje je bilo u javnom, političkom diskursu ovog vremena jest pitanje o odnosima između religijske i nacionalne pripadnosti i značaj religije u nacionalnim individualitetima. Za Štadlera i njegove sljedbenike nije bilo kad je riječ o ovim pitanjima nikakve neizvjesnosti, katolička i hrvatska identifikacija su u supstancijalnoj istovjetnosti. Biti katolik znači isotvremeno biti hrvat i obrnuto. Izražava stajalište, ''Mi smo Hrvati i Katolici, i to hoćemo da budemo''. Pripadnost katoličkoj vjeri i jeste apriorni uvjet hrvatskog patriotizma. Pa tako nema prave ljubavi prema domovini, gdje nema naspram svetoj vjeri. Onda ova percepcija, odbija u to doba javno propagiranu, politiku kroatizacije drugih, ovdje bošnjačko – muslimanskog naroda, te se ne pristaje na njihovu inkorporaciju u hrvatstvo. Štadler u vezama između religije i nacije, daje primat katoličanstvu. Konstatira da je katoličkom narodu na prvom mjestu njegova vjera, a tek u drugom planu nacionalnost. Samim tim što je hrvatska narodnost stavljena na drugo mjesto, ona nipošto ne gubi svoj čar i pokretne snage. Štadler tvrdi da su njegovi politički protivnici digli nacionalnu misao na rang odlučnog činioca u političkom i javnom životu. No, prema koncepcijama katoličkog klerikalizma, pretjerani nacionalizam, kojemu je narodnost idol, koji vjeru zapostavlja narodnosti promičući narodne koristi i u opreci sa zakonima Kristovog evanđelja, treba osuditi. Ideolozi katoličkog klerikalizma zaključuju, da katolici u Bosni i Hercegovini jesu Hrvati, i treba da se bore za svoju nacionalnu samosvojnost, za jedinstvenu Hrvatsku, i za kraljevstvo Božje. Tako stoji političko – klerikalna ambicija da Crkva preuzme vođenje hrvatske nacionalne politike. Hrvatska narodna zajednica se nikako ne poistovjećuje s hrvatskom politikom dr. Štadlera ukoliko

unosi u hrvatsku narodnu politiku i katoličku vjeru. Hrvatski interkonfesionalni nacionalizam ne smije se pomiješati s anacionalnom i internacionalnom katoličkom vjerom. Znači neopravdano je od Štadlera da uvlači nacionalnost u vjeru.

ŠTADLER, MUSLIMANI I SRBI

Štadler naziva bosanskohercegovačke muslimane braćom muhamedancima, odnosno braćom muhamedovcima. Tako je pisao, da i nekatolici mogu biti dobri Hrvati, ali katolici to moraju biti, jer su Hrvati po vjeri, a drugi su samo to po prirodnom zakonu. Ovakvi statovi, bili su odogor na politiku srbizacije muslimana, a ona je dijelom bila i reakcija na Štadlerov ekskluzivni katolički klerikalizam. Naša je želja bila da se organiziraju katolički Hrvati za sebe, a muslimani Hrvati neka bi se opet za sebe organizirali, pa ćemo onda kooperirati u svim zajedničkim točkama. Pošto hrvatska nacionalna i politička ideja među muslimanima nije toliko dozrela, pa se s nama udružiti u jedinstvenu zajednicu Hrvata – katolika i muslimana. Njegovo je stanovište da su bosanski muslimani uglavnom hrvatskog porijekla te da su i nacionalno Hrvati.U odnosu prema muslimanima stoji i anohrono katoličko poimanje islama. Njegovo poimanje islama koji govori o Muhamedu i islamu je pretežno negativno. Cilj ovoga je pokazati da je samo kršćanska vjere božanskog porijekla. Hrvat je za njega, kao i za većinu hrvatske inteligencije ne samo katolik, već i musliman.Srbi su oni grko-istočnjaci koji su se uselili u Bosnu i Hercegovinu iz susjedne Srbije ili Crne Gore.Štadler dopušta i politiku asimilacije – pribavljanja i predobivanja bosanskih muslimana i grko-istočnjaka u nacionalno hrvatstvo.

PROZELITIZAM

Je nenasilno prelaženje na katoličanstvo. Uz jačanje katoličke crkve u BiH Štadler definira i drugi cilj svoje klerikalne politike, koji je bio pokatoličavanje muslimana. Štadler je tokom svog djelovanja u Bosni bio u procjepu između zbilje i zanosa velikokatolika Zagreba, Pešte i Beča. Naglašavao je da katolička crkva sa svoje strane nikada nije upotrijebila ni fizička, ni moralna sredstva prisile da bi spriječila neko obračanja s katoličanstva na bilo koju drugu vjeru, što državne vlasti redovno čine, kad neko odluči postati katolik. U BiH muslimani su se od hrvata odbili što su ih strašili sa Štadlerom, s katoličkom propagandom, s pokrštavanjem itd. Na agresivnu Štadlerovu politiku konverzije reagovali su austrougarske vlasti iz straha da će se u Bosni formirati antidržavni muslimansko-pravoslavni blok. Štadler je sudjelovao u vjerskim konverzijama prije svega muslimana. Ova Štadlerova politika konverzije, bez obzira što su joj na ruku išle austrougarske naredbe o konverziji, nije imala većeg uspjeha.

POLITIČKI KATOLIČKI KLERIKALIZAM

Identifikacija katoličanstva i hrvatstva predstavlja Štadlerovu politiku koja se označava kao politika katoličkog klerikalizma, a koja se podudara s jačanjem političkog

klerikalizma u Austriji, jugoslovenskim zemljama Monarhije, a naročito u Sloveniji. Religija i politika se ne mogu odvojiti u zasebne stvarnosti. Takvim stavovima su se suprotstavljali bosanski franjevci i akteri liberalno građanske politike. U osnovi njegovog koncepta katoličkog klerikalnog pokreta u BiH stoji stanovište koje možemo označiti kao teomonocentrizam, odnosno kao cristocentrizam. Sve vrijednosti pa i hrvatstvo imaju uporište u katolicizmu. Osnovno težište Štadlerovog programa sastojalo se u tome da on primjereno crkvenoj filozofiji pokušava poistovjetiti postojeću crkvenu organizaciju s tim stajalištima. U skladu s tim traži da se crkvi kao instituciji osigura utjecaj i nadzor u socijalnom, obrazovnom, filozofskom, kulturnom,književnom, političkom i gospodarskom životu.

DRŠAVA I CRKVA

Kao katolička sila Monarhija je morala da ojača u BiH katoličku crkvu.Samo uzdizanje katolicizma nad ostale religije pod zaštitom Austrijske vlade moglo je svjetovnom svečenstvu osigurati položaj kakav je svečenstvo imalo u drugim zemljama. No on je osim u pragmatičnom smislu, ovdje primarno razumijevao odnose između Crkve i Države. On ne prihvaća koncept razdvojenosti Države i Crkve tako da bi one figurirale kao dva neovisna i suverena etiteta. On polazi od toga da su i državna i crkvena vlast od Boga i da se odnose na iste građane pa odatle ne mogu te dvije vlasti biti tako neodvisne. Štadler ne prihvaća formulaciju, Država i Crkva, svaka u svom djelokrugu jest suverena, jedna od druge neodvisna. Štadler će argumentirati kako crkva više puta osuđuje načine i sredstva, kojima se država služi u postizanju svojih svrha. On pledira da Država i Crkva sklapaju ugovore, kako bi obje vlasti živjele zajedno sporazumno ne sprečavajući jedna drugu u postizanju posebnih svrha. Tako govori da Crkva i Država trebaju sporazumno raditi i za sreću vremenitu, da ne izgube dobra vječnih.

KRŠĆANSKA DEMOKRATIJA

Ideolozi katoličkog klerikalizma zastupali su i stanovište kršćaske demokratije. Ona se sastoji u tome da se širi pučki slojevi osvijeste, te duševno i materijalno njihovo stanje poboljša, da im se izbori veći utjecaj na javne prilike u državi i u društvu.Tako katolički klerikalizam, pledirajući demokratski diskurs, stoji na stanovištu da ove procese treba kontrolirati i usmjeravati isključivo sa stanovišta crkvenih interesa, katolici su dužni ove zakone uvažavati, ali samo unutar granica koje je crkva odredila kršćansko – demokratskom pokretu. Pri tome katolički pokret, unutar sebe dopušta razne socijalne, literarne, gospodarske i osobito političke struje. Poimanje kršćanske demokratije, nosi u sebi diskurs i totalitarni mentalitet ekskomunikacije. Isključuje ona ne samo ateizam, nego i vjerski indiferentizam kao i građanski liberalizam. Eskokomunicira ona i protagoniste ''modernističkog demokratizma'' kao i aktere ''zakašnjelog ilirizma''. U tok kontekstu i u žiži njihove kritike stoji sama ideja i empirijska politika socijalističkog pokreta i Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. No, uz sva nastojanja na političkoj katolizaciji radništva klerikalni radnički pokret nije uspio dominirati.

POLITIČKE PARTIJE

Josip Štadler nije formulirao neku posebnu teoriju političkih partija. Ono je zapravo, deducirano iz njegove opće koncepcije katoličkog političkog klerikalizma. On će smatrati da u Bosni i Hercegovini političke partije moraju biti konstituirane na monokonfesionalnom načelu. Radikalno odbacuje svaku ideju multikonfesionalne, odnosno multinacionalne konstitucije političkih partija. Tako će biti rigorozni kritičar Socijaldemokratske partije u Bosni i Hercegovini kao multinacionalne partije kao i politike uključivanja Hrvata u druge transnacionalne organizacije. Insistirat će da Hrvati budu okupljeni unutar samo jedne partije – Hrvatske katoličke udruge.Uz ovaj, politički, a kasnije u diskursu militarističkog mentaliteta pojmljeni monocentrizam, koji implicira i politički totalitarizam, ide i njegovo poimanje klerikalne partije, ona je tu da se sa stanovišta katolicizma infiltrira u sve pore društva i da ga do kraja posreduje isključujući bilo koju drugu svjetonazorsku alternativu. Pritom kritizira programsku orijentaciju Hrvatske narodne zajednice i govori kako ne bi mogao nikada dopustiti da se katolički narod odgaja drugačije nego u katoličkom duhu i po katoličkim načelima. Suprostavljajući se načelima Hrvatske narodne zajednice Štadler će promovirati katoličanstvo kao totalni, i monokratski svjetonazor, budući da je svrha katoličkog djelovanja, promicanje, podizanje i unapređenje tjelesnih i duhovnih probitaka katoličkog naroda, vjera treba da je u svakom društvu podloga i temelj svim njegovim ustanovama. Monokonfesionalno načelo, ne znači samo promociju ekskluzivnog, kod Štadlera, katoličko – hrvatskog prinicpa konstitucije političkih partija. Ono implicira i totalitarizam jednog svjetonazora, a on se transformira u totalitarnu političku ideologiju. Sekularne partije su radikalno anatemizirane. No, tako pojmljene političke partije u sebi nose refleksije općeg Štadlerovog poimanja same prirode politike.

BIT POLITIKE: MILITARIZAM I NEPRIJATELJSTVO

U njegovo poimanje politike ulaze dva momenta. Politika se na jednoj strani, promatra u paradigmi militarizma. Politika se razumijeva u jeziku, duhu i logici vojnog, odnosno militantnog mentaliteta i njemu korespondirajućeg ustroja. Na drugoj strani, u Štadlerovim koncepcijskim i empirijskim predstavama svijet politike jest svijet odnosa između prijatelja i neprijatelja. Percepcija politike u militarističkom diskursu deducira se iz Štadlerove militarističke predstave o unutarnjem ustrojstvu i hijerarhijskim odnosima unutar same katoličke crkve. Papin glas naprimjer, glas je vrhovnog vođe katoličke vojske. Papa ne običava proglašavati nove dogme, nego njima daje pouke i naputke za boj protiv neprijatelja Boga i Kristove crkve, propisuje bojnu taktiku, oružje koje valja upotrijebiti, bodri sile katoličkih vojnika. Otuda, konačna pobjeda zavisi o striktnom izvršavanju taktičnih odredbi koje dolaze od višeg zapovjednika. Štadler smatra da katolici sačinjavaju vojsku s rimskim Papom kao vrhovnim vođom i biskupima kao generalima na čelu. Iz militaristički pojmljene hijerarhijske strukture i svrhe katoličke crkve vidi se kako Štadlerov katolički klerikalizam, zapravo, zbiljski socijalni svijet života poima u logički

disjunkitvnom diskursu onog ili – ili, a to u političkom kontekstu znači u kategorijalnom paru, ili prijatelj ili neprijatelj. Mi se sastasmo iz cijele Hrvatske da usred nasrtaja neprijatelja sačuvamo svoje svetinje i unapredimo što nam je najdraže na svijetu, Dom svoj i Vjeru svoju. Neprijatelji su oni koji Gospodina Isusa ne priznavaju. Neprijatelji su i oni koji se ponose, što znaju najglasovitije muževe staroga i novoga vijeka, a ne stide se kazati, da ne poznaju Isusa ni njegove riječi ni njegova djela. Naše doba nastoji svakog pojedinca potpuno duhom i tijelom naoružati protiv utjecaja katoličke religije. Slobodan um i slobodna savijest, slobodna znanost i slobodna umjetnost, eto duha što je naperio svoje plemenite moći i svoje plemenite tečevine protiv ckrve. Neprijatelj je bio prije svega svaki onaj koji se nije slagao s pokretačima akcije katoličkog pokreta i njihovom orijentacijom u želji da se osigura politički nadzor vrhova Katoličke crkve kao institucije u svim područjima javnog života. Neprijatelji su i oni koji ne daju, da se zovemo Hrvati, a drugi hoće da krate, da smo Katolici. Katolički i hrvatski narod je u B i H malobrojan, i teško mu se otprijeti tolikim neprijateljima. Pa tako su i neprijatelji Srbi koji hoće samo druge da posrbe i muslimani koji hoće da druge poturče. Tu borbu prijatelja i neprijatelja može uspješno voditi samo Katoličko crkva sama militaristički ustrojena, hijerarhizirana i disciplinirana. Od nas se iziskuje da smo djetinjom ljubavlju odani crkvi i njoj podložni.

DRŽAVNO-PRAVNI STATUS BOSNE I HERCEGOVINE

Nakon ujedinjenja Stranke prava i Neovisne narodne stranke, one u zajedničkom programu od 14. aprila 1894. godine o državno – pravnom statusu B i H, i to sa stanovišta, navodnog, hrvatskog državnog i narodnog prava, kažu, Hrvatska sjedinjena opozicija, stojeći na temelju državnog prava i narodnog načela, radit će svim sredstvima, da se narod hrvatski, koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, sjedini u jedno samostalno državno tijelo, u okviru Habzburške monarhije. Kaže da je aneksija Bosne i Hercegovine, prema uvjerenjima svih elemenata u zemlji koji su odani monarhiji, postala neminovna i neodgodiva. Ako uopće treba još nešto biti od Bosne, sada se mora dogoditi ujedinjenje.Treba da se B iH smjesta ujedini s Hrvatskom. On će nešto kasnije saopćiti molbu Franju Josipu, iznosi mu vruću molbu Hrvata Bosne i Hercegovine, da se Bosna i Hercegovina što prije sjedine s materom zemljom Kraljevinom Hrvatskom i sa Slavonijom, da se majka i kći u svome domu zagrle u krilu Monarhije. Kasnije će ova projekcija postati oficijelni programski imperativ Hrvatske katoličke udruge. On će još jednom reći, da zahtijevamo sjedinjenje onih zemalja, na koje se hrvatsko državno pravo proteže, naime Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, B i H te hrvatske Istre u jedno politički i financijalno autonomno, sa Habsburškom monarhijom kao cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo. U cjelini gledajući Štadler je stajao na pankroaticističkom stanovištu koje je izražavao i frazom o našoj miloj hrvatskoj Bosni i Hercegovini. I 1915. godine u vrijeme I svjetskog rata on zastupa ovo stajalište. Josip Štadler i sljedbenici ostat će, za razliku od drugih hrvatskih političkih reprezentacija, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, privrženi ovim projekcijama i neće prihvatiti Majsku deklaraciju (30. maj 1917) pa rješenje državnopravnog statusa B i H neće vidjeti u formi

stvaranja jugoslavenske države. On će potpisati Promemorij koji ga njegovi izaslanici u avgustu 1917. godine uručiti caru Karlu. Kaže da Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina treba da postanu jedno jedinstveno upravno područje, kome bi se eventualno priključila Istra i Kranjska. Ono bi nosilo naziv Kraljevina Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Herceg – Bosne. Josip Štadler, je bio protiv južnoslavenskog pandražvnog ujedinjenja pa tako najistaknutiji širitelji politike južnoslavenske uzajamnosti ili unitarizma u Hrvatskoj bili su početkom 20. stoljeća mladi intelektualci, studenti Praškog sveučilišta koji su bili opijeni idejom sveslavenstva. Štadler će još jednom u svojoj Izjavi pubilicirao koncept, i to zahtijevamo sjedinjenje onih zemalja, na koje se hrvatsko državno pravo proteže, naime Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, B i H te hrvatske Istre u jedno politički i financijalno autonomno, sa Habsburškom monarhijom kao i cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo. Insistirajući na stvaranju Kraljevine Hrvatske, Štadler, istovremeno Braći Slovencima obećava pomoć u njihovoj borbi za samoodržanje i za naknadno sjedinjenje s Hrvatskom. No kako razvoj događaja nije išao u njegov prilog on će prihvatiti odluke Narodnog Vijeća o proglašenju samostalne Dražave Slovenaca, Hrvata i Srba. Njegovi stavovi i u suvremenosti, pogotovo nakon iskustva sa disolucijom SFR Jugoslavije, brane njegovu velikohrvatsku projekciju, ali njegovi planovi za podizanje hrvatstva i jačanju katoličanstva u B i H te njegove nade u sjedinjenje B i H s maticom Hrvatskom su ostale neostvareni san, jedna draga utopija, koja u sebi niti je klerikalna niti liberalna, već neprekinuta hrvatska svijest hrvatskog državnog prava na Bosnu i Hercegovinu.

STJEPAN TOMIĆ

Stjepan Tomić uviđa probleme bh društva, njegovo moralno osipanje i u odgoju inteligencije vidi jedini spas za društvo. Smatra da se ne treba usmjeriti na očuvanje starog nego na stvaranje novog. U ovom kontekstu on daje uvide u naučna dostignuća vremena, a sa druge strane anarhičnost bh društva.U svom radu Moralne vrednote i njihova sociologija Tomić pokreće temu morala i moralnih vrijendosti smatrajući da su to osnove sa kojih se mogu procjenjivati svi ostali društveni fenomeni i društvene vrijednosti. Tomić konstatuje da se u trenutnom vremenu vladaju dva morala koja se međusobno isključuju – to su moral stradalnika i moral tlačitelja. Tomić konstatuje da metoda istraživanja morala mora biti sociološka jer je socijalni život okvir u kojem se pojavljuje i moralni fenomen. Izgrađivanje morala podrazumijeva postavljanje standarda po kojima će se dalje izgrađivati moral cjelokupnog društva. Bio je glavni izdavač i urednih lista Smotra. Tomić je oduševljen djelima Dostojevskog i detaljno ih analizira posebno pitanja morala. Na javnim tribinama je govorio pod naslovom RAskoljnikov i njegov zločin.Tomićevo djelo Nedostatak savremenih škola uglavnom sadrži cjelokupne Tomićeve ideje o ustrojstvu škola s obzirom na sadašnje i buduće potrebe društva. Kroz djelo pokušava ukazati na problem u školstvu kao i naći put daljeg razvoja. U svom djelu Tomić veliku važnost daje odnosu pojedinac-društvo i tosmatra polaznom tačkom

razvoja. Smatra da je u okviru kulturno prosvjentog miljea pojedincu omogućeno da za kratko vrijeme savlada različita dostignuća i da se uzdigne na viši nivo razvoja.Smatra primarnim zadatkom škola pripremu naraštaja za uključenje u društvenu zajednicu gdje će biti korisni sa svojim znanjima i dostignućima. Tomić primjećuje da je školstvo u raskoraku sa društvom i da ne prati društvenu zbilju. Smatra da je ideologija koju prenose naše škole pogrešna i nedostatna. Škole ne odgovaraju duhu vremena i razvoja. Samtra da se jedino preko pojedinca i njegovog razvoja može unaprijediti društvo. Kritika je usmjerena i na neizučavanje duštva i treba da se zasniva na sociologiji i socijalnim zannostima. Kada je ustanovio osnovne elemente odnosa škole i društva Tomić je svoje rasprave usmjerio na odnos etičke kulture i odgoja u procesu obrazovanja. Kao i intelektualna kultura i moral je počivao na individualističkoj ideologiji i antisocijalnim principima. Poslije rata, nakon što su mnoge moralne vrijednosti došle u pitanje, niko se nije trudio da gradi nove nego su svi nastojali da obnavljaju stare moralne principe. S. Tomić smatra da se svaki društveni čin procjenjuje na osnovu dobra za društvo. Ličnost nije moralna ako nema razvijen smisao za rad, jer je to temelj napretka i blagostanja svakog društva. Takođe konstatuje da je estetska kultura zanemarena, čime se ljudi lišavaju mogućnosti da žive skladno, harmonično i cjelovito. Na kraju uvida u Tomićevo djelo jasno je da on na vrlo moderan način problematizira stanje školstava u BiH. Njegove su ideje vrlo moderne i činjenica je da javnost nije bila u stanju da ih recipira. Njegovoe ideje Enciklopedijske bibilioteke bile su od velikog kulturnog značaja. Njegov spis Nedostatak savremenih škola naišao je na povoljan prijem kod čitatelja kao i kod stručnih krugova. Problematizirana tema školstva nije samo tako shvaćena nego kao širi pedagoško socijalni problem tog vremena.

VIDOVIĆEV POKRET

Tomić je bio ličnost koja se nije libila upustiti u polemiku i nositi se sa neistinama i pokvarenošću oponenata. Ove njegove odlike postaju i poznate posebno u polemici sa Miljenkom Vidovićem. U jeku te polemike, koja se vodila na različite načine na javnim tribinama, prepiskom i sl, u toku 1926. nastalo je i njegovo djelo Vidovićev pokret-jedno merkantilno poduzeća. Djelo se bavi analizom prosvjetno – etničkog pokreta Miljenka Vidovića. Dopunsku školu i tečajeve je pohađalo mnoštvo ljudi. Ali popularnost koju su zadobile ove vrste škola i sam Vidović iritirala je Tomića. Svoju karakterizaciju Vidovićevog pokreta Tomić započinje tezom da sve ono što nosi naziv pokreta mora imati svoju izgrađenu ideologiju i iznići iz društvenih pokreta. Takođe, uspjeh pokreta se ne mjeri brojem pristalica, što argumentira pokretima i ideologijama iz prošlosti. Smatra da Vidović nema znanja da bi provodio obrazovanje i da o nekim temama (npr. sociologija). Smatra ga licemjernim jer je dozvolio da se o njemu piše kao preporoditelju, a preuzeo je sve tuđe ideje. Tomić smatra da je Vidović ne samo nedovoljno obrazovan nego i neupućen u moderne tokove. S druge strane Vidović se uspoređuje sa Sokratom, Isusom, što Tomić smatra smiješnim. Tomić ne prihvata

Vidovićeve teze da se on javio da izbavi narod i sl. Na kraju Tomić o pokretu i pristalicama, kao i glasilima (Uzgajatelj, Novi čovjek) daje vrlo negativno mišljenje. Tomić vjeruje u moderan sistem obrazovanja i njega zagovara. Smatra da Vidović i njegovi kadrovi nisu dovoljno kvalificirani da obrazuju mlade naraštaje a posebnu kritiku upućuje na Vidovićevu zaradu od ovakvog načina obrazovanja. Ovom kritikom etičkog pokreta Tomić je u suštoini dobro ocrtao stanje obrazovanja predratnog Sarajeva i sve sfere propadanja društva u moralnom pogledu.

FRA JOSIP MARKUŠIĆ (188-1968)

U svojim socijalno – političkim pogledima fra Josip Markušić predstavlja krajnji domet bh franjevačke socijalne i političke misli. Sve što su franjevci poduzeli u 20. vijeku bilo je pod uticajem Markušićeve misli. Markušić djeluje u skladu sa upozorenjem Franje Asiškom da je bolje historiju stvarati nego ju pisati. Njegova politička filozofija je izvirala iz trenutka kojem je služila ali ga je itekako nadilazila. Markušić je djelovau u tri razdoblja.

RAZDOBLJE DO UJEDINJENJA JUŽNIH SLAVENA 1918.

Markušić se još za vrijeme studija zainteresirao za društveno-politička zbivanja, posebno nakon izbijanja srpskog ustanka 1804. i nastanka Ilirskog pokreta. Boravio je u Franjevačkoj gimnaziji 10 godina u Visokom i još tada iako mlad formulirao je svoje osnovne stavove o socijalno- političkoj sferi. Ilirsku ideju o ujedinjenju svih Južnih Slavena podržavao je od samog početka. U svojim pjesmama opisuje stanje u društveno političkoj sferi i društvu. Domaćim duhom smatra južnoslavenski, a tuđinstvom svakako au i turski. Nacionalizam i klerikalizam koji u BiH eskaliraju su još jedna prepreka jedinstva. Zbog toga ih žestoko napada i to sa stanovišta religije ali i nacije. U svojim uvidima odvaja religiju od politike i kaže na primjer da mi moramo poštivati hrvatske političke stranke ali ne možemo se identificirati sa njihovim programom. On odbacuje svaki politički klerikalizam. On smatra da pred Bogom nema razlike između različitih konfesija i naroda. Kroz svoje pjesme on kritikuje intelekturalce i veliča ulogu radnika. U svom tekstu Moć socijalne demokratije. Traži za radnike socijalnu pravdu. Markešić se osvrće i na agrarno pitanje koje je trebalo biti riješeno na Berlinskom kongresu. Tradicijski su franjevci ostali na braniku narodnih interesa po kmetovskom pitanju. Zagovara da se kmetu u Bosni pomogne radikalno i odmah u rješenju agrarnog pitanja. Poslije prvog svjetskog rata Markušić će doći za Kustosa Bosne Srebrne u Sarajevo i polagano se uključivati u nove društveno političke prilike u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

RAZDOBLJE 1918-1941

Vrijeme Prvog svjetskog rata Markušić je proveo uglavnom u Kotor Varošu. Od 1919. nalazi se u Sarajevu kao kustos Provincije. Dva dana poslije zavođenja šestojanuarske diktature (8.1.1929) Markušić piše Tugomiru Alaupoviću kao provincijal i navodi da se nada da će nova država imati pravedno lice. Ideolog je Hrvatske težačke stranke. Ideali stranke su opće narodni, jugoslovenski. Obrazlaže ulogu sveštenika u političkoj zajednici na način da kaze da oni moraju biti za naš narod i za njega se mora žrtvovati. Smatra da fratri nisu nikad radili za stranke nego za narod. Smatra da dnevna politika nije posao fratara. Pristup Trojnom paktu i nesposobnost Kraljevine Jugoslavije u ratu protiv fašizma za Markušića znači pokapanje svih iluzija koje je o njoj gajio.

RAZDOBLJE POSLIJE SLOMA 1941. GODINE

U periodu 1941-46 Markušić je u Jajačkom samostanu pravio bilješke koje su od velikog značaja za interpretaciju njegove misli. Svjedok je raznih tužnih događaja, ubistava i progona. Pred kraj rata Markušiću je u potpunosti jasna ideja komunizma. Nova Jugoslavija je bila na pomolu a Markušić je ubijeđen da je to upravo ono uređenje države o kojem je on oduvijek sanjao. 1943. odlazi u Sarajevo na Kongres bosanskih franjevaca i drži predavanje o političkim prilikama i energično zahtijeva da se pod naš narod podrazumijevaju narodi svih triju vjera bez ikakve razlike. Markušić je vjerovao da će sveštenstvo u novoj državi biti sa svim pravima bez diskriminacije. Svoje mišljenje o socijalističkom društvu neće mijenjati do kraja života.

Iako vjerski čovjek, koji svoje predodžbe gradi na tradiciji, Markušić je propoznao i potencirao moderne tokove razvoja društveno političke, ali i vjerske zajednice.

MARCEL ŠNAJDER (1900-1941)

Marcel Šnajder je živio unutar svoje riječi. Bilo da je pisao o problemima iz domena filozofije, psihologije, matematike, prirodnih nauka on je uvijek bio odmjeren i izuzetno svjestan uloge intelektualca u društvu i njegovom razvoju. 1925. godine došao je u Sarajevo iz Beča gdje je studirao. Zajedno sa Ognjenom Pricom, Stejpanom Tomićem, Jovanom Krišićem unio je novi duh u bosanske srednje škole. Predavao je i na Narodnom univerzitetu, Jevrejskom domu i sl. jasno je opredjeljen prema snagama progresa i to nije moglo ostati neprimjećeno.

ESEJISTIČKA FORMA ISKAZA

Već se u spoljašnjoj formi Šnajedrovog opusa primjećuje osebujnost i autentičnost. On praktikuje esej kao formu svog iskaza. Ono što je Šnajdera vjerovatno porivuklo formi

eseja je mogućnost da transcendentira predmet o kojem govori, svodeći ga na inspirativnu osnovu, ostavi dovoljno prostora za govor drugog i drugačijeg. Franc Cengle smatra Šnajdera uz dr Jovana Kršića utemeljivačem teorijsko kritičke antifašističke esejistike u BiH. Njegova djela po Cengle-u spadaju u remek djelo međuratne bh filozofske proze.

POJAM I ZADATAK FILOZOFIJE

Pri promišljanju Šnajderovog poimanja filozofije mogu poslužiti njegova tri eseja. Društvo –zadaća filozofije (1924), Njemačka filozofija u magli i antinomijama (1934) i Večna jeres filozofije (1940). U sva tri eseja provlači se ideja o istorijsko društvenoj uslovljenosti filozofije i njenoj revolucionarnoj ulozi. Po njemu je filozofija definicija strukture društva i njegovog stanja u najgeneralnijem koordinatnom sistemu. Šnajder je osluškivao istorijski govor doba. Govor je nosio slobodu kao postulat koji izvire iz realnih pretpostavki ljudskog uređenja iz objektivnog cilja kome teže društvene sage.

PREVOD KANTOVOG VJEČNOG MIRA I KIRTIKA KANTOVOG PACIFIZMA

Aplikacija shvatanja uloge filozofije i filozofa ima svoju punu društevnu verifikaciju u Šnajderovom prevodilačkom radu. 1935. na stranicama sarajevskog Pregleda počeo je da objavljuje prevod Kantovog Vječnog mira. Šnajder smatra da ovo djelo upravo u vrijeme najjače njemačke pozicije ima posebnu važnost. Ovim on potencira ideju pacifizma. Šnajder je impresioniran hrabrošću Kantovog djela Vječni mir nošene francuskom revolucijom. Kant je bio načelni protivnik revolucije i ostvarenja svojih pacifističkih ideja očekivao putem kulturnog progresa, a njegovo idealističko gledište dovodi do toga da napredak čovječanstva projicira u moralnu i logičku sferu. Šnajder poznaje marksističko shvatanje istorije i daje kritiku ovakvog Kantovog pacifizma jer su njegova pacifistička uvjerenja potpuno drugačija gdje pacifizam nije samo politički ideal nego i zahtjev vremena.

HUSEIN ČIŠIĆ

Husein Husaga Čišić iz Mostara, jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i intelektualaca koji je dao izuzetno značajan doprinos očuvanju i jačanju identiteta države Bosne i Hercegovine i svoga naroda.Radi se o čovjeku koji je u historiji zapamćen po tome što je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bosanske nacije u jugoslavenskoj federaciji, tako što je na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946., podnio amandman na Ustav FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka i drugih Bosanaca na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države.

Narodna Republika Bosna i Hercegovina je po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav jugoslavenske federacije, ali sa nepravdama protiv kojih se jedino Husaga oštro usprotivio, između ostalog i tome što na grbu nove federacije pored postojećih pet nije unesena i šesta buktinja koja bi označavala Bosance kao šestu jugoslavensku naciju, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Bosanska ili bosanskohercegovačka nacionalnost, bila je sasvim utemeljena potreba jer je postojala Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a i sve ostale republike su imale svoju naciju, počevši od Slovenije do Makedonije – ali je Narodna Republika Bosna i Hercegovina bila jedini izuzetak! Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U svoj dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946., Čišić je sasvim jasno istakao i nepravdu koja je nanesena Bošnjacima, jer je po tadašnjem Ustavu Narodna Republika Bosna i Hercegovina zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba a bez spominjanja Bošnjaka kao jednog od naroda. Husaga Čišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s Milovanom Đilasom.O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji da se Husein Husaga Čišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do toga da se njegovo mišljenje promjeni. Džaferbeg Kulenović, koji je u vladi Pavelića bio „čovjek za muslimanska pitanja“, pokušao ga je pridobiti ali ga je Čišić otjerao iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove. Također, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine pokušao prikloniti na stranu fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Čišić se oštro i hrabro suprotstavljao. Veliki značaj Husein Husaga Čišić imao je u svoje vrijeme, ali ideje za koje se on tada zalagao jako se reflektiraju i danas.Husaga Čišić rođen je 15. decembra 1878. godine u Mostaru. U periodu autrougarske vlasti prišao je Pokretu za vjersko prosvjetnu autonomiju koji je pokrenuo Ali efendija Džabić. Nakon toga s nekolicinom prijatelja pokrenuo je list „Musavat“ gdje je u svojim člancima oštro kritizirao austrougarsku vlast. Zbog svojih stavova i članaka koje je objavljivao često je bio hapšen, pritvoren i tri puta interniran i to na Bivolje brdo kod Čapljine, u Bihać i u Arad. U toku svog radnog vijeka bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, predsjednik općine Mostar, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji te član Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.Kada se 2008. godine navršilo 130 godina od rođenja Huseina Husage Čišića, s obzirom da se radi o ličnosti koja je dala nemjerljiv doprinos državi Bosni i Hercegovini i razvoju i afirmaciji prava bošnjačkog naroda na svoje ime, kao i hrabrom pokušaju da se uspostavi bosanska odnosno bosanskohercegovačka nacija Republike Bosne i Hercegovine, tom prigodom je održan i Znanstveni skup.Otjerao Pavelićevog Džafer-bega i generala AmbrosijaOno što Čišićevu ličnost čini iznimnom jeste da nije postojao nesklad između njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i praktično političkog angažmana, s druge strane. Samosvjiest i borba za prava Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, nije ga nikada ograničila. Sa simpatijama je 1940-tih gledao na okupljanje antifašističke

omladine i ilegalaca u njegovoj kući. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bošnjački intelektualci osudili ustaška zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokušale pridobiti. Džafer-beg Kulenović, Pavelićev čovjek za «muslimanska pitanja» pokušao ga je vrbovati, ali ga je Čišić otjerao iz svoje kuće. Neobavljena posla se vratio i rođak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, također, uzalud želio privući na stranu fašizma.Hapšen, pritvaran, interniranHusaga Čišić je rođen 15. decembra 1878. godine u Mostaru, gdje je proveo i najveći dio svog života. Izuzetnu pažnju je pridavao ličnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bošnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Džabić. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list «Musavat» gdje se ističe izuzetno oštrim člancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku, Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog pisanja je bivao hapšen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Čapljine, u Bihać, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kažnjeničku jedinicu ‘Đera’, a potom u IV bosanskohercegovačku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, pa predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.