islamska misao

ISLAMSKA MISAOOsniva i izdava: Fakultet za islamske studije Novi PazarZa izdavaa: Prof.dr.hfz.AlmirPramenkoviGlavni urednik: Prof.dr.hfz.AlmirPramenkoviPomonik urednika: Doc.dr.HajrudinBaliRedakcija: Prof. dr. Sulejman Topoljak, prof. dr. efikKurdi,prof.dr. IsmailPali,prof.dr.DemaludinLati,prof.dr.MetinIzeti,doc.dr.SaminaDazdarevi,mr.MisalaPramenkovierijatski recenzent: Doc.dr.EnverGici Tehniki urednik: SenadRedepoviLektor: MahmutSuljovitampa: El-Kelimeh, BeogradTira: 500 primjerakaAdresa redakcije: Fakultet za islamske studije, ul.RifataBurdevia1, 36300 Novi Pazar

CIP - Katalogizacija u publikacijiNarodna biblioteka Srbije, Beograd

378:28

ISLAMSKA misao : godinjak Fakulteta za islamske studijeu Novom Pazaru / glavni urednik Almir Pramenkovi . - 2007, br.1 - . Novi Pazar (Gradski trg) : Fakultetza islamske studije, 2007- (Beograd : El-Kelimeh). -24 cm

GodinjeISSN 1452-9580 = Islamska misao (Novi Pazar)COBISS.SR-ID 141771532

tampanje ovog broja pomogla jeKancelarija za vjerska pitanja Republike Srbije

ISLAMSKA MISAO

Godinjak Fakulteta za islamske studije Novi Pazar

6

SADRAJ

MUFESSIR ABU BAKR AR-RAZI AL-DASSAS, NJEGOVO NAUNI UGLED I MJESTO MEU PRIPADNICIMA HANEFIJSKE KOLE 7

ULOGA I DOPRINOS IBN KESIRA U RAZVOJU I AFIRMACIJI KURANSKE MISLI 31

KELAM ALLAHOV VJENI GOVOR 45

EHLISUNNETSKA INTERPRETACIJA 45

MUSLIMS AND CHRISTIANS IN THE BALKANS HISTORICAL ASPECT AND CONTEMPRORY CHALLEGES 65

POZICIJA I ULOGA ARHITEKTURE U OKVIRIMA ISLAMSKE UMJETNOSTI 79

PROLEGOMENA ZA JEDNU MOGUU FILOZOFIJU IVOTA 103

ODNOS MEDIJA U SRBIJI PREMA ISLAMU I ISLAMSKOJ ZAJEDNICI 175

GENERALNA PRAVNA NAELA U ERIJATSKOM PRAVU 213

ISLAMSKA MISAO 2012 BROJ 64

SADRAJISLAMSKA MISAO NOVI PAZAR, 2012 BROJ 6

UPOTREBA METAFORE U JEZIKU TAMPANIH MEDIJA 251

REFLEKSIJE KANONA LEKE DUKAINIJA NA OBIAJE I KULTURU BONJAKA U ROAJAMA 279

VRIJEDNOST I ZATITA LJUDSKOG IVOTA U ISLAMSKOM I POZITIVNOM PRAVU 301

TRISTE POTPUNE (SAVRENE) KONKURENCIJE 317

DOPRINOS VAKUFA ODGOJNO-OBRAZOVNOM RADU 343

ISLAM U EVROPI IZAZOVI I PRESPEKTIVE* 371

ISLAMSKA MISAO 2012 BROJ 6 5

PROF. DR. SAFVET HALILOVI

MUFESSIR ABU BAKR AR-RAZI AL-

DASSAS, NJEGOVO NAUNI UGLED

I MJESTO MEU PRIPADNICIMA

HANEFIJSKE KOLE


UVOD

Abu Bakr ar-Razi al-Dassas spada meu istaknute islamske uenjake. ivio je u 4. hidretskom stoljeu, tj. 10. Stoljeu po gregorijanskom kalendaru. Roen je 305. a umro 370. godine po Hidri (odgovara 917-980. godina po Isau, a.s.).

Autor je brojnih djela, a najpoznatiji je po svom tefsiru (komentaru Kurana), koji je naslovljen sa Akham al-Quran (Propisi Kurana), u kojem je prokomentirao Kuran asni s posebnim osvrtom na ajete koji se tiu propisa (al-ahkam), shodno metodologiji hanefijske pravne kole (mezeheba). To njegovo djelo je, zapravo, jedini kompletni tefsir takve vrste, koji je ostao sauvan u okrilju hanefijskog mezheba.

Svojom erudicijom i naunim dignitetom imam Al-Dassas je nadiao granice vremena u kojem je ivio jer se njegova djela, i danas, nakon vie od hiljadu godina poslije njegove smrti, smatraju izuzetno vanom literaturom u vie islamskih znanstvenih disciplina, posebno u podruju tefsira (tumaenja Kurana), fikha erijatskog prava i njegove teorije (usul al-fiqh). Zapravo, posebno vane zasluge ovom svestranom uenjaku pripadaju u domenu ouvanja i afirmacije hanefijske pravne kole, koja ima najvei broj pripadnika meu dananjim muslimanima u svijetu. I muslimani ovih naih balkanskih i istonoevropskih podruja su takoer batinici i sljedbenici hanefijskoga mezheba.

U ovom radu se razmatra nauniki ugled ovog istaknutog



islamskog uenjaka, kao i mjesto koje mu pripada u klasifikacijama uenjaka hanefijske pravne kole.

AL-DASSASOV NAUNI UGLED

Al-Dassas je imao zavidan ugled meu vodeim uenjacima uope, a posebno meu ulemom hanefijskoga pravnog uenja (mezheba). Dokaz tome su rijei uenjaka historiara kojim su ga opisivali. Dobio je nekoliko nadimaka i priimenaka, kojima se izradavaju atributi kakvi se daju samo najuglednijim uenjacima.

Istaknuti historiar i biograf emsuddin az-Zahabi (umro 748/1374) za njega je rekao da je prvak, erudit, muftija i muddtehid, uenjak Iraka, Ahmad ibn Ali ar-Razi al-Hanafi, autor brojnih spisa.1 Ovo svjedoenje je samo za sebe dovoljno da doara razinu Al-Dassasovoga naunikog ugleda s obzirom na injenicu da je njegov akter, tj. Az-Zahabi, bio pouzdan, kritian, dalekovid i precizan historiar, koji je strogo vagao rijei koriene prilikom opisivanja uenjaka. On je ubrojao Al-Dassasa meu velike znalce hadiske nauke, o kojima je sastavio bibliografski leksikon pod naslovom Tazkira al-huffaz. Uz to je za njega, u enciklopedijskom djelu Tarih al-islam, ustvrdio da je iznimno dobro znao hadis i njegove discipline, rekavi: Njegova pisana djela dokazuju da je napamet nauio veoma mnogo hadisa i iznimno dobro ih razumijevao.2

Tu su i brojna druga svjedoenja velikih islamskih uenjaka, koja govore o opsegu Al-Dassasovoga naunikog ugleda. Ono to moe biti posebno zanimljivo jeste to to se svjedoenja ne svode na uenjake koji su dolazili nakon vremena u kojem je ivio Al-Dassas,

1 Az-Zahabi, Siyar alam an-nubala, XVI, str. 340.2 Vidjeti: Tazkira al-huffaz, III, str. 959; Tarih al-islam, str. 342.

MUFESSIR ABU BAKR AR-RAZI AL-DASSAS


ve moemo nai i njegove savremenike koji mu svjedoe nauniki ugled, ponekad uprkos razilaenju u pogledu slijeenja pravne kole, koje je meu savremenicima znalo biti razlog meusobnih netrpeljivosti i zavisti. Tako je, npr., imam Al-Abhari (umro 375/985), prvak malikijskoga pravnog nauavanja u svoje vrijeme, poznat po krutoj privrenosti svome mezhebu, kad je Al-Dassasa preporuivao halifi za poloaj vrhovnoga kadije, obrazloio je taj prijedlog rijeima: Njega vam preporuujem jer mu ja ne poznajem ravnoga.

Al-Kasani (umro 585/1191)3 Al-Dassasa naziva dokazom islama (hudddat al-islam).4 Ibn as-Salah5 je, pak, rekao: Ar-Razi je istinski prvak.6 Amir Katib al-Ittiqani al-Farabi (umro 758/1356)7 opisao ga je kazavi da je on Al-Dassas prvak, veliki iraki uenjak, najvieg ranga, najbolje klase po znanju i odgoju, autor brojnih djela o naunim osnovama i granama.8

3 Abu Bakr ibn Masùd al-Kasani, iz Halepa fakih hanefijskog nauavanja. Poznata djela su mu: Badai` al-sanai` fi tartib a-arai`; As-Sultan al-mubin fi usul ad-din (vidjeti: Al-A`lam, II, str. 70).4 Al-Kasani, Badai` al-sanai`, IV, str. 296. 5 Ùsman ibn Àbdurrahman ibn Ùsman Abu Ùmar al-Kurdi, poznat kao Ibn as-Salah veliki znalac tefsirskih, hadiskih i pravnih nauka. Boravio je u raznim kulturnim centrima u svojstvu uitelja, muftije i spisatelja. Napisao je: Kitab ma`rifa anwa` ìlm al-hadis (poznatije kao Muqaddima Ibn as-Salah); Al-Fatawa; Tabaqat al-fuqaha a-afiìyya; Adab al-mufti wa al-mustafti i druga djela (vidjeti: Al-A`lam, IV, str. 207). 6 Ibn al-Salah, Al-Fatawa, str. 33. (Zabiljeeno u IV dijelu enciklopedijskog djela Al-Rasail al-muniriyya).7 Amir Katib ibn Amir Umar ibn Amir Gazi al-Ittiqani al-Farabi fakih hanefijskog nauavanja, nazivan i Abu Hanifa. Poznato djelo mu je komentar na Al-Hidayu, naslovljeno Gayat al-bayan (vidjeti: Ad-Durar al-kamina, I, str. 414; Al-Fawaid al-bahiyya, str. 50; Al-A`lam, II, str. 14). 8 Amir Katib al-Ittiqani al-Farabi, Gaya al-bayan, rukopis br. 45/B; Uvod kritikom



Poznati uenjak iz podruja hadiskih i drugih islamskih nauka u 14. hidretskom stoljeu Muhammad Zahid al-Kawsari (umro 1371/1951)9 o Al-Dassasu se veoma pohvalno izrazio, kazavi: Hafiz i prvak, Al-Dassas, bio je vodei uenjak u fikhu i hadisu. Veoma uspjeno se pozivao na hadise koje su sabrali Abu Dawud, Ibn Abu ayba, Abdurrazzaq, Al-Tayalisi, sjeajui se iz lanca predanja onog ta poeli, o temi koju poeli. Njegovo je djelo Al-Fusul fi al-usul. Njegovi su i komentari na At-Tahawijevo djelo Al-Muhtasar i A-aybanijevo djelo Al-Dami al-kabir. Njegova knjiga Ahkam al-Quran je djelo koje dokazuje autorovu nedostinu zrelost i kompetentnost u podruju poznavanja prenosilaca tradicije, to naroito dolazi do izraaja kada je rije o iznoenju argumenata u pitanjima gdje dolazi do razilaenja.10

Historijska i biografijska literatura je krcata rijeima kojima se Al-Dassas opisuje po zrelosti i izvrsnosti u raznim islamskim naukama, naroito u fikhu, usulu, tefsiru i hadisu,11 to je bilo razlog

izdanju II dijela Al-Dassasovog komentara na Al-Tahawijev Al-Muktasar, str. 53. (doktorska disertacija Saida Muhammada Baktaa, Centralna biblioteka Univerziteta Umm al-Qura, Mekka, br. 1924).9 Muhammad Zahid ibn al-Hasan ibn Ali al-Kawsari fakih hanefijskog nauavanja, erkekog porijekla. Izuavao je hadis, knjievnost i genealogiju. Bio je lan Vrhovnog vjerskog vijea u osmanliskoj dravi, u posljednjim godinama njenog postojanja. Nakon Ataturkovog prevrata bio je zlostavljan, zbog ega je 1341.h/1922. godine iz Turske odselio u Aleksandriju (Egipat). Jedno vrijeme se premjetao izmeu Egipta i Sirije. Nakon toga se nastanio u Kairu, gdje je i umro. Napisao je mnogobrojna djela (vidjeti: Maqalat al-Kawsari, str. 5-77; Al-A`lam, VI, str. 129).10 Vidjeti: Al-Hafiz al-Zaylai, Nasb al-raya, Al-Kawsarijev Uvod, str. 44.11 Zato moemo vidjeti da ga autori klasifikacijskih djela ubrajaju meu aktere razliitih nauka. Biografije o njemu, svrstavajui ga meu aktere razliitih nauka, napisali su: A-irazi, Tabaqat al-fuqaha, str. 144; Al-Maragi, Tabaqat al-usuliyyin, I, str. 203-205; Az-Zahabi, Tazkira al-huffaz, III, 959; Ad-Dawudi, Tabaqat al-mufassirin, str. 55; Az-Zahabi, At-Tafsir wa al-mufassirun, II, str. 438, koji ka`e da je



da mu tragaoci za znanjem i zaljubljenici u nauku hrle sa svih strana da ue voeni njegovim umijeem. U tom smislu je dosta zapisano u brojnim izvorima, a mi emo navesti sljedee:

U djelu Al-Bidaya wa an-nihaya stoji da je Al-Dassas fakih, prvak Abu Hanifinog nauavanja, vodea linost hanefijske kole, kojoj su tragaoci za naukom dolazili sa svih strana.12 U Al-Muntazamu se kae da je fakih, najvei autoritet svog vremena, poznat po povuenosti i pobonosti. U mladosti je doao u Bagdad i fikh izuavao kod Abu al-Hasana al-Karhija. Fikh je trajno izuavao dok u njemu nije dostigao primat, po osnovu kojeg su mnogi dolazili da pred njim ue. Gotovo isti tekst je zapisan i u djelu Tarih Bagdad13

U djelu Kataib alam al-ahyar opisan je kao prvak Abu Hanifinog pravnog nauavanja, koji je u Bagdadu imao katedru za redovnu nastavu a ljudi eljni znanja mu dolazili.14 U djelu Sullam al-wusul pie: Bio je fakih erudit, s kojim se zavravalo liderstvo hanefijskog uenja u Bagdadu, kojem su dolazili budui fakihi.15

U djelu Al-Ibar fi habar man gabar nalazimo: ()rvak hanefijskog nauavanja, kojem je pripadalo liderstvo hanefijskog uenja, poznat po povuenosti i odanosti vjeri.16

Al-Dassas bio jedan od najboljih i najznamenitijih uenjaka. 12 Ibn Kasir, Al-Bidaya wa an-nihaya, XI, str. 297.13 Abu al-Fath ibn al-Dawzi, Al-Muntazam fi tarih al-umam wa al-muluk, XIV, str. 277; Al-Katib al-Bagdadi, Tarih Bagdad, IV, str. 314; Abdulqadir al-Qurai, Al-Dawahir al-mudiyya fi tabaqat al-hanafiyya, I, str. 220, 223. Sasvim isti tekst donosi i Taqqiyyuddin at-Tamimi, At-Tabaqat al-saniyya, I, str. 447-449. 14 Mahmud al-Kafwi, Kataib alam al-ahyar, list br. 143. Rukopis, Dar al-kutub br. 1965. 15 Hadi Kalifa, Sullam al-wusul ila tabaqat al-fuhul, list br. 108. Rukopis, Dar al-kutub, br. 52.16 Al-Rahabi, Al-`Ibar fi kabar man gabar, II, str. 133-134.



U djelu Al-Dawahir al-mudiyya pie: znameniti prvak, poznat kao Al-Dassas (), drao je u Bagdadu katedru za redovnu nastavu, dolazili su mu polaznici nastave iz svih krajeva.17

U Al-Ittiqanijevom komentaru At-Tahawijevog djela Al-Muhtasar stoji: prvak nenadmaan u islamskim naukama. Ima djelo kakvom ravno nije napisano do naeg zemana, niti e biti sve do Sudnjega dana.18 Ko ga zaobie, zaobiao je ono to mu nesumnjivo treba, a kome do ruku doe, ne treba mu nita drugo.

Nedostidni uenjak i pregalac,

bez sebi ravnog druga,

Ar-Razi,

dostojan priznanja i zasluga19

U djelu Al-Kamil se navodi: Ahmad ibn Ali ar-Razi, prvak meu fakihima hanefijskog nauavanja u svoje vrijeme.,20 a u djelu Tabaqat al-fuqaha se spominje sljedee: S njim se zavrava liderstvo hanefijskog nauavanja u Bagdadu. Pred njim su uili drugi akteri ovoga pravnog uenja.21

Djelo Taradim ar-ridal biljei: Ni prije ni poslije njega nije bilo uenjaka tako pobonoga, povuenoga i predanog pisanju.,22

17 Abdulqadir al-Qurai, Al-Dawahir al-mudiyya, I, str. 220., 223. Istovjetno se ka`e i u djelu Taqqiyyuddina at-Tamimija, At-Tabaqat al-saniyya, I, str. 477 i 479.18 Ako u ovom hvalospjevu i ima pretjerivanja, niko ne sumnja da mu je cilj da doara razmjere ugleda koji je Al-Dassas uivao meu uenjacima. 19 Ovako ga je opisao Al-Ittiqani al-Farabi na posljednjem listu svoga komentara na Al-Tahawijev Al-Muhtasar. Rukopis se uva u biblioteci Suleymaniji u Istanbulu, pod brojem 717.20 Ibn al-Asir, Al-Kamil fi al-tarih, IX, str. 9.21 A-irazi, Tabaqat al-fuqaha, str. 144.22 Al-Dandari, Taradim al-ridal, str, 4.



dok Mudam al-muallifin nadopunjuje pa istie da je on bio fakih i muddtehid. Za mladosti je doao u Bagdad, tu uio, obogatio se znanjem i nastavu drao mnogim istaknutim pravnicima (fakihima).23

Sve ove rijei, nesumnjivo, potvruju zavidan nauniki rang koji je bio dostigao ovaj uenjak. Ugled je krunisao time to je drao katedru koja je ostala iza uitelja, dotadanjeg prvaka hanefijskoga pravnog nauavanja Abu al-Hasana al-Karhija, preuzevi je nakon povratka iz Nejsabura, te vodei je, uz davanje fetvi, bez konkurencije u tome.24

Onaj ko paljivo ita djelo Ahkam al-Quran odmah e primijetiti irinu Al-Dassasove naobrazbe i njegovog naunikog ugleda budui da ni ovo djelo nije iskljuivo fikhskog karaktera. Premda fikh i njegove odredbe predstavljaju najvanije teme Al-Dassas u sklopu istraivanja esto dotakne i pitanja na osnovu kojih se moemo zadiviti irini njegovih uvida u razliite nauke. Vidimo ga, primjerice, kako u vezi s nekim pitanjima koja se tiu mjeseca ramazana, istie da mjesec (po hidretskom kalendaru) ima trideset ili dvadeset devet dana, saglasno rijeima Allahovog Poslanika: Mjesec je dvadeset devet. i Poslanikovim, s.a.v.s., rijeima: Mjesec je trideset.25 Nakon toga, on dodaje: Muslimanska zajednica je

23 Al-Kahhala, Mu`dam al-muallifin, II, str. 7.24 Vidjeti: Al-Adirnawi, Mahamm al-fuqaha, Rukopis u Dar al-kutub, br. 8.524. To je jedini izvor u sklopu biografije Abu `Alija a-aija, a navodi da je katedra bila predata A-aiju zbog paralize koja je pogodila Al-Karkija. U sklopu biografije Ad-Damaganija, Al-Adirnawi spominje da je A-ai s istim razlogom preuzeo i ovlasti muftije. Zapravo, njemu je ta ast pripala usljed Al-Dassasovog odsustvovanja, za boravka u Nejsaburu. Kad se Al-Dassas vratio u Bagdad, bez pogovora je preuzeo i katedru i dunost muftije. 25 Prvi hadis se citira na brojnim mjestima u Al-Kutub at-tisah (devet poznatih hadiskih zbirki, oko 50 puta). U nekim prenoenjima(riwaya) umjesto tis`un wa



saglasna s potrebom da prihvati znaenje ovog predanja, da mjesec ne izlazi iz okvira jednoga od dvaju navedenih brojeva, i da mjeseci na bazi kojih su doneseni propisi ne trebaju biti mimo definiranja po jednoj od dvije istaknute mogunosti, bez uzimanja u obzir dvadeset devet dana i jednog dijela dana. Naime, manjak i viak s prebijanjima svojstveni su nemuslimanskim mjesecima, kao to su grki mjeseci, meu kojima ima i jedan mjesec s dvadeset osam dana i etvrt dana, a to je mjesec februar, koji u prijestupnoj godini ima dvadeset devet dana. Kod njih ima mjeseci koji broje trideset jedan dan i onih koji broje trideset dana. To nije tako s islamskim mjesecima.26

Poznavanje ovakvih pojedinosti i detalja iz matematike i astronomije u 4. hidretskom stoljeu (10. stoljee po gregorijanskom kalendaru) ne moe biti beznaajno, jer je to mogao znati samo neko ko je imao iznimno veliku elju da stalno proiruje znanje iz razliitih nauka i umijea. Al-Dassas i jeste dostojan da ga se shvati kao takav, jer je sav bio predan naunom i kulturnom pokretu svog vremena. Ko bolje osmotri njegova djela i spise, pogotovo djelo Ahkam al-Quran, jasno e to uoiti budui da se nije zadovoljavao stjecanjem znanja na osnovama samo izvora pisanih na arapskom jeziku, ve je fond proirio i na arapske prijevode literature sa drugih jezika, na ta je otvoreno ukazao u svome tefsirskom djelu.

Kad, primjerice, pristupa komentiranju rijei Uzvienoga Allaha: i onome to je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu (Al-Baqara, 102), navodi sadetak povijesti Babilonaca, s njihovim iskrivljenim vjerovanjima ogrezlim u razne vidove magije (sihra), to govori o njegovome dobrom poznavanju povijesti uope. Na kraju ovog komentara veli: O vjerovanjima drevnih Babilonaca

ìrun stoji tisàtun wa ìrun. Drugi hadis citira Muslim u Sahihu, Kitab: As-Siyam, br. 1.805. te Ahmad u Al-Musnadu, br. 5.227.26 Ahkam al-Quran, I, str. 252.



koja smo spomenuli, magiji i vidovima opsjene uli smo od ljudi dobro upuenih u to, a neto smo pronali i u knjigama koje su s nabatejskog prevedene na arapski jezik. Takva je jedna knjiga koja u cjelosti govori o toj magiji, njenim vrstama i oblicima.27

AL-DASSASOVO MJESTO MEU UENJACIMA HANEFIJSKE PRAVNE KOLE

Sljedbenici hanefijske pravne kole svoje uenjake dijele u tri kategorije:

1. prethodnici (salaf),

2. oni koji dolaze poslije njih (halaf) i

3. potonje generacije (mutaahhirun).

Prema toj klasifikaciji, prethodnici su obuhvaeni vremenom izmeu Abu Hanife i Muhammada ibn al-Hasana a-aybaniya;28 druga kategorija slijedi u vremenu izmeu Muhammada a-aybaniya i Al-Halwanija,29 a potonje generacije su u vremenu od

27 Ahkam al-Quran, I, str. 55.28 Muhammad ibn al-Hasan ibn Farqad a-aybani (131/748-189/804) veliki fakih i teoretiar erijatskog prava, Abu Hanifin prijatelj. Odrastao u Kufi, obrazovao se pred Abu Hanifom i irio njegovo pravno nauavanje. Imam afija je rekao: Kad bih sebi dozvolio da kaem da je Kuran objavljen na jeziku Muhammada ibn al-Hasana, rekao bih da je to tako zbog njegove rjeitosti. Autor je brojnih radova iz fikha i teologije, a napoznatiji su: Al-Mabsut; Al-Ziyadat; Al-Dami` al-kabir; Al-Dami as-sagir; As-Sayar al-kabir (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 163; Al-A`lam, VI, str. 80).29 Abdulaziz Ahmad ibn Nasr ibn Salih al-Halwani al-Bukari, zvani ams al-aimma/Sunce uenih (umro 448/1056) fakih. Poznata djela su mu: Al-Mabsut; Al-Nawadir; Al-Fatawa; Komentar na Adab al-Qadi od Abu Yusufa (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 95; Al-A`lam, IV, str. 13).



Al-Halwanija do Hafizuddina al-Buharija.30 Jasno je da ova podjela ima u vidu iskljuivo vrijeme u kojem su divjeli uenjaci, a prema njenim kriterijima, Al-Dassas se ubraja meu potonje generacije (mutaahhirun).31

Postoji i jedna drugaija podjela zasnovana na jednom drugom osnovu, a to je nauni ugled koji je odreeni uenjak dostigao. Upravo na ovakav nain je Ibn Kemal-paa32 uenjake hanefijske pravne kole podijelio u sedam kategorija.

Prva kategorija

To je kategorija mudtehida u podruju vjere, kao to su etverica imama i oni koji su slijedili njihove metode u konstituiranju temeljnih principa i izvoenju posebnih odredbi iz etiri izvora: Kurana, islamske tradicije (as-sunna), konsenzusa (al-idma) i analogije (al-qiyas), ali na osnovama koje nikoga ne oponaaju ni u posebnim odredbama, a kamoli u temeljnim principima. To je najvia kategorija iz zbira kategorija mudtehida. Status samih prethodnika je, u odnosu na ovu kategoriju, jako izdiferenciran.

Druga kategorija

To je kategorija mudtehida na razini pravne kole (mezheb), kakvi su bili uenici pripadnika prve kategorije, kao npr. Abu Yusuf,

30 Muhammad ibn Muhammad ibn Nasr Abu al-Fadl al-Bukari (umro 693/1293) hafiz hadisa. Bio je poznat po pouzdanosti u rivajetima (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 99 i 101).31 U vezi s ovom podjelom, vidjeti: Muhammad Amin, Tabaqat fuqha al-sada al-hanafiyya, Rukopis, list. br. 43, Dar al-kutub, br. 166, (mikrofilm br. 14.267). 32 Ahmad ibn Sulayman ibn Kemal-paa (umro 940/1533) erijatski kadija i znalac hadiske nauke. kolovao se u Edirnama, u kojim je bio kadija, sudac. Nakon toga je bio muftija u Istanbulu. Napisao je mnogobrojne radove. Kae se da ima rijetko koja disciplina a da Kemal-paa nema napisan rad u njoj (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 21; Al-A`lam, I, str. 123).



Muhammad i drugi Abu Hanifini drugovi, koji su bili sposobni iz navedenih izvora, na osnovama pravila koja je utemeljio uitelj Abu Hanifa, izvesti odredbe tako to su, iako su se u posebnim odredbama razlikovali od profesora, doslovno ga oponaali u temeljnim principima, po emu su se odlikovali nad uspostaviteljima drugih mezheba i razlikovali se od njih, kakav je bio imam afija i njemu slini, koji su se razilazili s Abu Hanifom u posebnim odredbama jer ga nisu oponaali u temeljnim principima.

Trea kategorija

To je kategorija mudtehida, u podruju pitanja oko kojih nema rivajeta o stavu zaetnika mezheba, kao to su bili: Al-Hassaf,33 Abu Dafar at-Tahawi,34 Abu al-Hasan al-Karhi, ams al-Aimma al-Halwani, ams al-Aimma as-Sarahsi,35 Qamar al-Islam

33 Ahmad ibn `Umar ibn Mahir a-aybani Abu Bakr, poznat kao Al-Hassaf (umro 261/874) fakih. Bio je upravitelj vakufa kod halife Al-Muhtadija Billah. Bio je izuzetno poboan. Umro je u Bagdadu. Autor je veeg broja spisa, a poznati su: Adab al-qadi; Al-Harad; Al-Hayl (vidjeti: Al-A`lam, I, str. 185). 34 Ahmad ibn Muhammad ibn Sallama al-Azdi at-Tahawi Abu Dafar (239/853-321/933) muhaddis i vodei fakih. Pripadalo mu je liderstvo hanefijske kole u Egiptu. Obrazovao se na uenjima afiijskog, a nakon toga je prihvatio slijeenje hanefijskog mezheba. Bio je prijatelj i roak imama afije. Najpoznatija djela su mu: arh maani al-Asar; Mukil al-asar; Ihtilaf al-ulama, kojem je, kako e se kasnije vidjeti, Al-Dassas napisao kompendij (vidjeti: Al-Dawahir al-mudiyya, I, str. 271-277; Al-A`lam, I, str. 206). 35 Muhammad ibn Ahmad ibn Sahl Abu Bakr, ams al-Aimma as-Sarahsi (umro 483/1090) sudac i erijatskopravni teoretiar, mudtehid, veliki hanefijski fakih iz Serahsa. Napoznatija djela su mu: Al-Mabsut (iz fikha i zakonodavnog prava, u 30 tomova; pisao ga dok je bio u zatvoru); Usul al-fiqh, poznato i kao Usul as-Sarahsi (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 158; Al-Dawahir al-mudiyya, III, str. 78-82; Al-A`lam, V, str. 315; Tabaqat fuqaha al-sada al-hanafiyya, list br. 24, Dar al-kutub, br. 166).



al-Bazdawi,36 Fahruddin Qadihan37 i slini koji se ni u emu nisu razilazili s uiteljem, ni oko temeljnih prinicipa niti oko posebnih odredbi, ali su sami izvodili odredbe o pitanjima koja nisu bila definirana u sklopu naela utvrenih zahtjevima ranije izvedenih pravila.

etvrta kategorija

To je kategorija podraavalaca sposobnih da tumae (ashab at-tahrid). Takvi su npr. bili Al-Dassas i njemu slini. To su oni koji u biti nisu mogli biti mudtehidi, ali su, s obzirom na dobro razumijevanje principa i precizno raspoznavanje smislova, bili sposobni objasniti nedovoljno objanjen pojam (mubham), te obrazloiti uopen iskaz s dva i vie smislova, to je preneseno jo od zaetnika mezheba, ili od nekog mudtehida zaetnikovog saradnika, tako to su iznosili svoj stav o pravilu, na osnovu uporeivanja koje su vrili sa slinim ili paralelnom posebnom odredbom. Takva su uputstva koja se navode na nekim mjestima, kao npr.: Tako je to u razvianju Al-Karhija i razvianju Ar-Razija.

Peta kategorija

To je kategorija podraavalaca, sposobnih da razviaju i tumae,

36 Ali ibn Muhammad ibn al-Husayn ibn Abdukarim al-Bazdawi (400/1009-482/1089) erijatskopravni teoretiar i fakih hanefijskog uenja. Djela su mu: Al-Mabsut i Kanz al-wusul, poznato i kao Usul al-Bazdawi (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 124; Tabaqat al-fuqaha, list br. 20, Dar al-kutub, br. 166; Al-A`lam, IV, str. 328.).37 Hasan ibn Mansur ibn Muhammad, poznat ka Fahruddin Qadihan (umro 592/1195) veliki hanefijski fakih. Napisao je mnogobrojne radove, a najvaniji su: Al-Fatawa; Al-Amali; Al-Waqi`at; arh al-Ziyadat (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 65.; Al-Alam, II, 224.).



ranga Abu al-Husayna al-Qudurija,38 te autora djela Al-Hidaya39 i njima slinih, koji su mogli razviati neke rivajete na osnovama uporeivanja s drugim rivajetima, kao kad npr. kau: Ovo je blie analogiji (qijasu), a ovo je ljudima lake (haza awfaq li al-qiyas, wa haza arfaq li an-nas).

esta kategorija

To je kategorija podraavalaca sposobnih da razlikuju veoma jako (aqwa), jako (qawi) i slabo (daif) miljenje, kao i postojanje neobinog rivajeta. Takvi su autori tekstova za koje se smatra da pripadaju naknadnicima (al-mutun al-mutabara li al-mutaahhirin).40 Njihova najvea briga je bila da u svojim djelima ne prenose slabe rivajete i iskaze koji se ponavljaju.

Sedma kategorija

To je kategorija podraavalaca koji nisu bili dorasli niemu naprijed istaknutom, koji nisu razlikovali bezvrijedno od dragocjenog i nisu raspoznavali lijevo i desno, ve su nasumice spajali sve ta kau. Teko njima i onima koji ih oponaaju.41

38 Ahmad ibn Muhammad ibn Ahmad ibn Hamdan Abu al-Husayn al-Quduri (362/972-428/1036) hanefijski fakih. Roen i umro u Bagdadu. Pripadalo mu je liderstvo hanefijskog uenja u Iraku. Sastavio je zapaen kompendij iz fikha, poznat pod naslovom Al-Quduri. Napisao je i brojne druge radove (vidjeti: Wafayat al-ayan, I, str. 21; Al-A`lam, I, str, 212).39 Ali ibn Abu Bakr Abduldalil al-Marginani (530/1135-593/1196) veliki hanefijski fakih. Bio je hafiz, mufessir i filolog. Napisao je: Bidaya al-mubtadi; Al-Hidaya fi arh al-Bidaya; Al-Faraid (vidjeti: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 141; Al-A`lam, IV, str. 266).40 Hanefijski spisatelji pod ovim tekstovima podrazumijevaju etiri djela: Al-Muktar; Al-Kanz, Al-Wiqaya i Madma al-bahrayn, dok neki drugi podrazumijevaju tri djela: Al-Wiqaya, Al-Kanz i Kompendij Al-Quduri (vie o tome: Al-Fawaid al-bahiyya, str. 106-107). 41 Ovo bi bilo ono to Muhammad Amin u citiranom Tabaqat fuqaha (list br.



KRITIKI OSVRT NA NAVEDENU KLASIFIKACIJU

Prema prvoj podjeli, Al-Dassasu pripada mjesto meu uenjacima potonjih generacija (mutaahhirun), a u drugoj je svrstan u etvrtu kategoriju, odnosno kategoriju podraavalaca sposobnih da razviaju, koji u biti nisu mogli biti muddtehidi, ali su s dobrim razumijevanjem principa i preciznim raspoznavanjem smislova bili sposobni objasniti nedovoljno pojanjen pojam (mubham) te obrazloiti uopen iskaz sa dva i vie smislova, a to se prenosi jo od zaetnika mezheba ili od nekog mudtehida zaetnikovog saradnika, tako to su iznosili svoj stav o pravilu, na osnovu uporeivanja koje su vrili sa slinim ili paralelnim posebnim odredbama.

Meutim, smatramo da i povran pogled na Al-Dassasove pisane radove iz fikha, tefsira i usula, povrh svjedoenja uenjaka kritiara iz razliitih vremena koja jasno istiu zavidnu razinu njegovoga naunikog ugleda, jasno govori da Al-Dassas zasluuje da bude svrstan iznad kategorije podraavalaca sposobnih da razviaju, a

5-6) donosi o djelu Risala qawa`id al-mufti od Ibn Kemal-pae. Doslovno isti tekst iz Risale je preuzeo Abdulqadir at-Tamimi u At-Tabaqat al-saniyya (I, str. 40-41) zakljuivi ga rijeima: Ovdje se zavrava ono to veli Ibn Kemal-paa, a to je jedna vrlo dobra podjela. Ova podjela je navedena i u brojnim drugim djelima, kao u: Al-Kafawi, Kataib al-`lam al-ahyar, list br. 3, 4, 104, 105; Od nepoznatog autora, Muhtasar fi tabaqat al-hanafiyya, list br. 3 i 4; Al-Fawaid al-bahiyya, str. 6-7. Hanefijski spisatelji imaju i drugih podjela. Rafiuddin a-arwani, npr., u raspravi pod naslovom Tabaqat ashab al-Imam al-Azam Abu Hanifa al-Numan (rukopis u Dar al-kutub, pod br. 843) podjelu je izvrio na dvadeset jednu kategoriju. Meutim, ta podjela nije pouzdana jer nije vodila rauna o naunikom ugledu kategorija, niti o njihovome hronolokom slijedu. Uvjerljiv dokaz tome je postupak s Al-Dassasom i njegovim uenikom Abu Dafarom al-Usruanijem, tako to je uenika svrstao u petu, a uitelja u estu kategoriju, premda se zna da uenik nije imao zasluga ravnih zaslugama uitelja niti je dostigao njegov nauniki ugled. Zato, uz bojazan da nepotrebno ne duljimo, neemo ire govoriti o ovoj podjeli, zadovoljivi se time to smo na nju razlono ukazali.



koji u biti nisu mogli biti (samostalni) mudtehidi.

Na tom tragu smo naili na neke hanefijske uenjake koji su odgovorno i precizno prouavali razmotrenu Ibn Kemal-painu klasifikaciju i na vidjelo iznijeli neke njene slabosti i netanosti u prosuivanju. Meu onima koji su Ibn Kemal-painoj podjeli uputili kritiku bio je ihabuddiin al-Mardani.42 Polemirajui s onima koji su hvalili tu podjelu, na poetku kritikog osvrta, on je rekao: Meutim, ta podjela je daleko i od korektne periodizacije, a kamoli da je vrlo dobra. Proeta je hladnom autorskom samovoljom i ispraznom umiljenou. Niko prije njega nije takvo neto tvrdio. On nema argumente za takvu tvrdnju. Ako se za njim budu povodili oni koji dou nakon njega, a ne budu iznalazili argumente, sve e od njega preuzeti nalazei kod njega zaklon i ispriku.43

Al-Mardani je kritiku popratio postavljanjem svakog fakiha na odgovarajue mjesto. U kontekstu odreivanja mjesta, Al-Dassasu rekao je: Izvrena je teka povreda njegovih prava. Postavljanjem u etvrtu kategoriju spuen je ispod razine koja mu pripada. To je degradacija, usljed neupitnog nepoznavanja njegovoga neizrecivog znaaja u nauci, dalekosenog doprinosa fikhu, visokih dometa u usulskoj nauci, njegovoga vrstog koraka, stamenog hoda, prodorne snage u borbi miljenja i argumentiranju. Ko dublje pronikne u njegova djela i sauvane izjave o njemu, saznat e da su oni koje je Ibn Kemal ubrojao meu mudtehide, poevi od amsa al-Halwanija pa preko onih koji su neposredno nakon njega uslijedili, uvreni u treu kategoriju, svi zapravo ovisni o u Ar-42 ihabuddin al-Mardani (umro 1306/1888) historiar, jedan od najveih uenjaka svoga vremena. Porijeklom je iz sela Merdan u oblasti Kazan. Putovao je u Semerkand i Buharu, pred ijim uenjacima se obrazovao. Ima nekoliko vrijednih radova, a najpoznatiji su: Nazura al-haqq i arh al-`aqaid al-nasafiyya (vidjeti: Al-Kawsari, Hisn al-taqadi, str. 116; Al-A`lam, III, str. 178). 43 Al-Kawsari: Husn al-taqadi, str. 104.



Raziju. Potvrda tome su epiteti kojima se kiti njegovo postavljanje prioriteta, njegovi argumenti u kojima je izloio vidove dokazivanja, a sve zahvaljujui tome to je ozbiljan rad zapoeo u Bagdadu, koji je bio centar hilafeta, vrelo nauke i spoznaja, grad blagostanja i tvrava vjerovanja, odakle je krenuo u obilazak bijelim svijetom, u susret umnim i dalekovidim uenjacima, uei fikh i hadis pred najveim znalcima. Sve to Al-Mardani potkrepljuje citatima i ocjenama velikih uenjaka koji su citirali Al-Dassasa i od njega preuzimali, da bi se na kraju s razlogom pitao: Kako je bilo mogue da Ar-Razi bude sputen ispod razine koja mu pripada?44

Ovu kritiku je istakao i istaknuti uenjak iz Indije ejh Abduhayy al-Laknawi (umro 1304/1886) u komentaru na Al-Fawaid al-bahiyya prenosei njen jedan dio, ali tako to nije jasno rekao ko joj je autor, naglasivi: Bilo bi korektnije da je uvren meu mudtehide,45 odnosno meu pripadnike tree kategorije, a to je kategorija mudtehida koji su izvodili odredbe o pitanjima koja nisu bila definisana u sklopu naela i zahtjeva pravila koja je utvrdio i izloio zaetnik mezheba.

Ovakvima je ispravno priznati samostalno donoenje rjeenja (idtihad) s obzirom na to da su erijatskopravni teoretiari mudtehide podijelili na: mudtehide slobodne samostalne nepridruene, mudtehide slobodne pridruene i mudtehide vezane za mezheb u sklopu kojeg rjeenja iznalaze na osnovama naela postavljenih od strane zaetnika mezheba.46 44 Al-Mardani, Nazura al-haqq, str. 61-63. Isti odlomak je iskoristio Al-Rafii u osvrtu na Haiya ibn `Abidin, str. 10, a isto je je postupio i Al-Kawsari u Hisn al-taqadi, str. 91. 45 Al-Laknawi, Al-Ta`liqat al-saniyya `ala al-Fawaid al-bahiyya, str. 27. 46 Vidjeti: Al-Kawsari, Husn al-taqadi, str. 24. Nakon toga, Al-Kawsari je napisao: Ovako je to istakao Ibn Hadar al-Makki u djelu ann al-gara. Isti tekst je preuzeo i Al-Laknawi u djelu An-Nafi al-kabir, a isto je postupio i Al-Dahlawi u djelu Al-



Rad mudtehida na razini mezheba se u biti sastoji iz dva elementa: 1) izvoenju pravila koja su predvidjeli prethodni autoriteti i sakupljanju opih fikhskih normi koje se uspostavljaju na osnovama analognih razloga iznaenih od strane znamenitih autoriteta; 2) izvoenju odredbi o pitanjima o kojima nema rivajeta od zaetnika mezheba. Ova kategorija muddtehida je ona koja je napisala fikh mezheba i postavila temelje njegovog razvoja, razvianja s njih i gradnje na njima. Ona je i ona koja je postavila temelje razvianja i uporeivanja stavova, korigovanja nekih stavova i odbacivanja nekih stavova kao slabih; ona je ta koja oblikuje fikhsku narav svakog mezheba.47

Meu onima koji su kritikovali svrstavanje Al-Dassasa u etvrtu kategoriju nalazi se i Muhammad Abu Zahra.48 On ga je ubrojao meu pripadnike tree kategorije rekavi: Ar-Razi, kojeg spominju u sklopu ove kategorije - tj. etvrte - nije manji od Qadihana, Al-Karhija ili nekoga drugog iz reda onih koji su ubrojani u kategoriju ispred. Njegovo djelo Ahkam al-Quran jasno govori o njegovoj vrijednosti i znanju.49

Insaf fi masail al-hilaf. Istina je da i idtihad ima dva stepena, najvii i najnii, a izmeu njih su mnogobrojne razliite razine i izdiferencirani rangovi. 47 Vidjeti: Abu Zahra, Usul al-fiqh, str. 371.48 Muhammad Abu Zahra moderni egipatski fakih. Roen 1898. godine. Nakon to se ikolovao, vrio je brojne dunosti. Ima priblino etrdeset djela iz fikha, usula i povijesti zakonodavnog prava. Umro je 1974. godine. (Vidjeti biografiju koju je njegova kerka priloila pod naslovom Hayat an-nufus na kraju njegove knjige Al-Mudtama al-insani fi zill al-islam/Ljudsko drutvo u okrilju islama, Dar al-ihlas, 1986)49 Abu Zahra, Abu Hanifa, str. 500.



UMJESTO ZAKLJUKA

Ko stekne uvid u nauke u kojima se uspjeno ogledao Al-Dassas tefsir, hadis, fikh, usul, lingvistika, tewhid pitanja monoteizma, eristiku i dr. te u detaljna razmatranja brojnih i veoma komplikovanih pitanja u njegovim mnogobrojnim djelima, bit e mu jasno da to Al-Dassasa ini dostojnim da se smatra mudtehidom50 To lijepo sugerira i Al-Kawsari kada kae: On je jedan od onih koje je krasio vrst korak u istinskom idtihadu, spretnost u prouavanju hadisa i pouzdanosti njegovih prenosilaca, dobro poznavanje hadisa iz Abu Dawudove zbirke, koji se smatraju dovoljnim jednome mudtehidu, a koje je uvijek imao navrh jezika, zajedno s podacima o prenosiocima drugih hadisa. Po onome to njegova djela jasno pokazuju kao i onome ta poruuje pria s navedenim Al-Abharijem oko pitanja poloaja vrhovnoga kadije pripadalo mu je, nesumnjivo, jedno od najviih mjesta na ljestvici u podruju nauke i pobonosti. Njegovo djelo o temeljima vjere nema premca ni meu djelima klasinih, a kamoli meu djelima kasnijih pisaca. Ko pokua da mu se u tom pogledu priblidi, bolje mu je nek odustane.51

Al-Dassas je, na izvjestan nain, sam o sebi pruio znak po kojem se vidi da je nastojao biti mudtehid i iznalaziti rjeenja budui da ga vidimo kako u svome tefsiru poziva na natjecanje u idtihadu, razmatranju i rasuivanju o Allahovoj, d.., Knjizi, da bi se shvatile njene poruke i odredbe, da istraivai dostignu razinu pronalazaa i uenjaka motrilaca. Tako, npr., zakljuujui komentar ajeta o abdestu, nakon to je istaknuo njegove propise i detaljne poruke, on veli: Istakli smo propise ovog ajeta koje smo mogli dokuiti kao i

50 Ovim rijeima su ga je opisali: Az-Zahabi u djelu Siyar a`lam an-nubala, XVI, str. 340; Al-Kawsari u Bulug al-amani, str. 64. i Al-Kahhala u djelu Mudam al-muallifin, II, str. 7.51 Husn al-taqadi, str. 91.



obuhvaene poruke i znaenja, zajedno s pretpostavkama onog oko ega se neki razilaze navodei ta su o tome rekli prethodnici i vodei fakihi. Istakli smo i povod s kojim ga je Allah objavio kroz rijei koje pretpostavljaju upravo takve poruke, rijei koje iskazuju upravo date propise, s imperativom za nas da ga razumijemo i upravljamo se prema rijeima Uzvienoga: A da to (rjeenje tog pitanja) vrate Poslaniku i predstavnicima svojim, sigurno bi to saznali oni meu njima koji mogu istinbat initi (tj. pravilno zakljuivati)... (An-Nisa, 83), kao i rijei: A tebi objavljujemo Kuran da bi objasnio ljudima ono to im se objavljuje, i da bi oni razmislili (An-Nahl, 44), to nas podstie da razmiljamo, ulijeva nam elju da iznalazimo i razmatramo. To nas imperativno nuka da se natjeemo u razumijevanju propisa, kako bismo dostigli razinu pronalazaa i uenjaka motrilaca. Allah Uzvieni je, u vezi s ajetima koje je objavio, ukazao na to da je put za razumijevanje obuhvaenih vidova propisa i sluanje i idtihad, da je svaki istraiva, prema citiranim rijeima Uzvienoga, obavezan pridravati se onoga do ega ga je dovelo razvianje, da se time njegov stav uvrsti i pogled ustabili te da svaki mudtehid vjeruje da je ono do ega ga je dovelo promiljanje, ustvari, znaenje koje Allah, d. ., eli iznijeti.52

52 Ahkam al-Quran, II, str. 491.



INSTEAD OF A CONCLUSION

Who gain the insight into the science which successfully reflected Al-Jassas - tafsir, hadith, fiqh, usul, Linguistics, monotheism - questions of monotheism, eristicm etc. - and very detailed consideration of a number of highly complicated issues, and in his numerous works, will be clear thats the main reason why al-Jassas seems worthy to be considered as a mujtahid. Al-Kawsar says: Hes one of those with a sturdy step in true ijtihat, proficiency in the study of hadith and the reliability of his narrators, good knowledge of hadith from Abu Dawud collection which are considered enough to the mujtahid, and that always had tip of the tongue together with the vectors of other hadiths. Based on what his actions clearly show as well as what he is saying, he telling stories with those of Al-Abharijem questions about the position of the supreme judge that belonged to him, without a doubt, was one of the highest spots in the rankings in the field of science and devotion. His work on the foundation of faith is unsurpassed even among classical works,and especially among the later works. Whoever tries to live in close respect, it is better to give up.

Al-Jassas was, in a certain sense, trying to be a mujtahid and find solutions because we see him in his tafsir calling for competition in ijtihad, reflection and discernment of Allah, the book, in order to understand its message and Conditions, the researchers reach the level of individual inventors and scholars look-out. Thus, for example, after having emphasized its regulations and detailed message and concluded verses comment on ablution, he said: We have pointed out the provisions of this verse that we could grasp and messages and meanings within, along with assumptions about what some disagree citing what predecessors and leading faqihes said about. We also highlighted the motive with which Allah revealed through the



words that assume such messages, the words that express precisely such regulations with the imperative for us to understand it and follow the words of the Exalted: And it (the question here) back to the Prophet and their representatives, they would learn that those among them who could elicit do (ie correctly inferred) ... (An-Nisa, 83), as well as the words: And you publishing Quran to explain to people what they are published, and that they thought (An Nahl, 44), which encourages us to think, gives us the desire to seek out and consider. Imperatively it pushes us to compete in understanding regulations, in order to reach the level of individual inventors and scholars look-out. Allah, in connection with the verses He revealed, pointed out that the way to understand the aspects covered by the regulations and listening is ijtihad, that every researcher, according to the quoted words of the Exalted, obliged to adhere to the one which led him gaining a perspective into, to thereby consolidate his opinion and the view becomes stable and that every mujtahid believes that the things brought him think, in fact, the meaning which God wants to adduce.

prof. dr. Mehmed MEI

ULOGA I DOPRINOS IBN KESIRA U RAZVOJU I AFIRMACIJI KURANSKE

MISLI

Jedan od najpoznatijih alima, mufessira, prezentatora kuranske misli osmog stoljea po Hidri jeste Ebul-Fida Ismail ibn Kesir. Roen je u selu nedaleko od Busre, istono od Damaska, 701. h.g. Bez oca je ostao u svojoj etvrtoj godini, a njegov brat Abdulvehhab ga prihvaa. Poetkom 706. h.g. prelazi u Damask.U Damasku slua predavanja najpoznatijeg imama i muhaddisa Behauddina el-Kasima ibn Asakira, koji je umro 723.h.g.; zatim Ishaka ibn Jahjaa el-Amidija ejha Zahirija, koji je preselio 725.h.g., i pred jednim od najpoznatijih alima toga toba ejhul-islama Tekijjuddina Ahmeda ibn Tejmijje, koji je preselio 728.h.g. Njegovim znanjem se najvie okoristio. puno ga je volio, ali je zbog toga doivljavao probleme. Fikh je uzeo od poznatog ejha Burhanuddina Ibrahima ibn Abdurrahmana el-Fezarija, poznatog po nadimku Ibnil-Ferkah, koji je umro 729.h.g. Druio se sa uvenim alimima: Demalom Jusufom ibniz-Zekki el-Mizzijem, autorom uvenog djela Tehzibu-kemal, koji je umro 724.h.g. Mnogo se okoristio njegovim znanjem, a ujedno mu je bio i zet.1

Veliki egipatski alimi su posvjedoili njegov visok stepen u nauci, kao to su:

Ebul-Feth ed-Debbusija, Ali ibn Umera el-Vanija, Jusuf el-Hateni, Ebu Musa el-Kirafija, i drugi poznati egipatski alimi.

Ibn Kesir je jedan od najistaknutijih alima osmog vijeka po Hidri. Njegov veliki doprinos razvoju tefsira, hadisa i historije islama je neizmjeran. Njegova knjiga na polju historije islama Eel-bidajetu ven-nihajetu je document ogromne vrijednosti na polju

1 Tefsir ibn-Kesir,skraena verzija ,Muhammed Nesib er-Rifai, visoki saudijski komitet za pomo BiH,Sarajevo,2002.g.,str. 13.


rhm. PROF. DR. MEHMED MEI


historije islama, i kao takav je nezaobilazan.2

Za Ibn Kesira uveni islamski uenjak ibn Hader kae:

Bavio se hadiskom naukom, sakupio je tafsir, i poeo pisati veliko djelo u fikhu, ali ga naalost nije dovrio.3

Kae se da je imao izuzetno pamenje. Takoer kau da je bio veliki aldija.

Djela su mu bila poznata jo za vrijeme njegova ivota, a mnogi ljudi su se okoristili njima. Nije bio od onih muhaddisa koji sakupljaju hadise sa kratkim senedom. Hadise nije razdvajao po duini ili kratkoi seneda. Izuzetno dobro je poznavao fikh. Napisao je skraenu verziju uvenog djela o hadiskim naukama od Ibn Salaha.4

Uenjaci kau da je bio veliki poznavalac hadisa, raspoznavanja vjerodostojnih hadisa i onih koji to nisu, i da je bio strunjak u raspoznavanju seneda, u razliitosti njihovih predanja i pouzdanosti prenosioca.

O njemu je uveni alim, hafiz hadisa, emsuddin Muhammed ibn Ahmed Kajmaz ez-Zehebi, u svom djelu El-Mudemul-muhtess, rekao: On je bio imam, muftija, muhaddis, vjet fakih i izvanredan mufessir.

Izmeu ostalih djela, najpoznatiji je njegov tefsir pod imenom Tefsiru-l-Kurani-l-azim. Vrlo je cijenjen i na listi je tradicionalnih

2 Mebahis fi ulumil-Kurani,Mennau-l-Kattan,mektebetu-l-Mearif,Rijad,str.365.3 Tefsir ibn-Kesir,skraena verzija ,Muhammed Nesib er-Rifai,visoki saudijski komitet za pomo BiH,Sarajevo,2002.g.,str. 13.4 Ibn Kesir je to djelo nazvao Ihtisaru ulumil hadis; njega je prokomentirao ejh Ahmed Muhammed akir, r.a., i dao mu naslov El-Baisul hasis erh ihtisari ulumil hadis

ULOGA I DOPRINOS IBN KESIRA U RAZVOJU I AFIRMACIJI KURANSKE MISLI


tefsira, a, po vanosti, odmah poslije tefsira Ibn Derira et-Taberija.5

Openito gledano, znanje koje zrai tokom iitavanja Ibn Kesirovog tefsira i ostalih djela6 ukazuje na injenicu da se radi o velikom hajru serviranom ljudima.7

Da bismo shvatili veliinu Ibn Kesira kao alima i uenjaka, moramo pobrojati njegova mnogobrojna djela:

1. Tefsirul-Kuranil-azim poznati tefsir.

2. El-Bidaje ven-nihaje (Poetak i kraj) djelo od etrnaest obimnih tomova. U njemu Ibn Kesir govori o stvaranju svijeta, o poslanicima od Adema, a.s., pa do Muhammeda, a.s. Zatim, na osnovu ajeta i vjerodostojnih hadisa, govori o buduim dogaajima: Smaku svijeta, proivljenju i ulasku u Dennet ili Dehennem.

3. Et-Tekmil fi marifetis-sikati ved-duafai vel-medahil hadisko djelo, govori iskljuivo o prenosiocima hadisa.

4. El-Hedju ves-sunenu fi ehadisil-mesanidi ves-suneni kapitalno djelo. U njemu je Ibn Kesir sakupio est najpoznatijih zbirki, i musnede takoer, a hadise poredao po poglavljima.

5. erhu sahihul-Buhari (Komentar Buharijevog Sahiha).

6. Ihtisaru ulumil-hadis saetak Ibn Salahovog djela iz oblasti haisa.

7. Musnedu-ejhajn ovu zbirku hadisa prenosi Ebu Bekr i Omer, r.a.

5 Jusuf Rami, Tefsir historija i meteodologija, Fakultet islamskih nauka Sarajevo, 2001., str.156.6 Pogledaj biografiju Ibn Kesira (fi-dureri el-kamineti fi Ejani-l-mieti-s-samineti, d,1, safha 373-374.7 Muhammed Hasan ez-Zehebi, Et-Tefsiru ve-l-Mufessirune, Daru-l-Erkam ibn Ebi Erkam, Bejrut, prvi dio, str.163.



8. Tabakatul-fukahai-afiijjin djelo sa biografijama istaknutih erijatskih pravnika afijskog mezheba.

9. Risale fil-dihad djelo o dihadu.

10. El-Idtihadu fi talebil-dihadi djelo o dihadu.

11. Ihtisarus-sireti-nebevijje skraena verzija biografije Muhammeda, a.s.8

12. Kitabul-ahkam fikhsko djelo.

13. Menakibu-afii afijeva biografija.

14. El-Ahkamul-kebire fikhsko djelo.

15. El-Kevakibud-darari historijsko djelo.9

Ovo bi ukratko bila glavna djela ovog poznatog alima.10

8 Hajruddin ez-Zirikli,El-Alam, prvi tom, str.320.9 Ahmed Abdulvehab Futejh,el-Muellif.......str.H,V.10 Velikani tefsirskih znanosti,Ahmed Adilovi, Travnik,2003,str. 93-94.



KARAKTERISTIKE IBN KESIROVOG TEFSIRA KAO I NJEGOV DOPRINOS U AFIRMACIJI TRADICIONALNOG TUMAENJA KURANA

Ibn Kesirov tefsir Tefsirul-Kuranil-od nazazim (Tumaenje velianstvenog Kurana), je svakako jedno od najveih i najkorisnijih njegovih djela na polju tumaenja Kurana. Svi islamski uenjaci, pa i veliki dio mufessira, ocjenjuju ga kao najbolji tefsir tradicionalnog tumaenja Kurana. Mnogi uenjaci su skloni rei da je njegov tefsir odmah poslije Taberijevpg tefsira.11

uveni evkani kae:

To je jedan od najboljih tefsira, ako ne i najbolji.12

Ako bismo govorili o razlikama izmeu Ibn Kesirovog i Taberijevog tefsira, jasno bi nam bilo da je Teaberijev tefsir obimniji i po sadraju i po predanjima. A s druge strane, kad govorimo o Ibn Kesirovom tefsiru, treba ukazati na to da je on srednje veliine, a njegova konciznist studentima i itaocima tedi vrijemene. Kao takav, predstavlja preieno blago od mnogih slabih predanja, to ga ini pouzdanim. Puno puta je tampan. Doivio je skraenu verziju, i to od strane istaknutih mufessira, kao to su: Muhammed Ali es-Sabuni, Muhammed Nesib er-Rifai i Ahmed akir.13

uveni islamski uenjak Tekijjuddin el-Hilali, predava na islamskom univerzitetu u Medini, kae: Tefsir ibn Kesira je najbolji tefsir koji danas postoji, zbog toga to se odlikuje osobinama koje

11 Et-Tefsiru ve-l-Mufessirune,Muhammed Hasan ez-Zehebi,daru-l-Erkam ibn Ebi Erkam, Bejrut,prvi dio,str.243.12 Mehmed Handi, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku,Sarajevo, str.58.13 Dr. Fahd ibn Abdurrahman ibn Sulejman er-Rumi, Usulut-tefsiri ve menahiduhu, Rijad 1416. h.g, tree izdanje, str.151.



se ne mogu nai kod drugih. Jedna od najvanijih odlika je ta da on tumai Kuran, prije svega, samim Kuranom, a zatim hadisima, a potom miljenjima prvih generacija (tabiina) muslimana, a zatim oslanjanjem na znaenja u arapskom jeziku. U njemu nema ilmul-kelamskih, niti mezhebskih rasprava. Njegov autor traga za istinom i podraava je ma s kim ona bila. Poziva u jedinstvo i slogu, a odbacuje neslogu. Meutim, i pored svega pozitivnog i dobrog, u njemu se nalaze pojedine stvari koje zbunjuju istraivaa, a to su: slabi hadisi i esto ponavljanje vjerodostojnih hadisa, navoenje njihovih seneda i razliitih predanja, kao i pojedina neispravna miljenja koja su promakla njegovom autoru, r.a. Sve te stvari uinile su da se uradi skraena verzija koja je dostupna svim kategorijama i svim uzrastima.

U tom smislu lei vrijednost ovog tefsira, kojim su se mnogi okoristili, i preporuili ga drugima da se i oni okoriste, s Boijom pomoi.14

Ibn Kesir u uvodnom dijelu svog tefsira govori o momentima koji su vezani za Kuran i tefsirsku znanost, koristei se stvarima svog uitelja Ibn Tejmijje.15

Glavne karakteristike skraene verzije Ibn Kesirovog tefsira, koje je nave alim koji je napravaio ovaj saetak Muhammed Nesib er-Rifai.

Autor skraene verzije ovog tefsira je nastojao reducirati reenice Ibn Kesirovog tefsira to je mogue vie, pod uslovom da znaenje ostane cjelovito i doreeno, pozivajui u sprovedbu Allahovih rijei 14 Ibn Kesir, Tefsir, skraena verzija, Muhammed Nesib er-Rifai, visoki saudijski komitet za pomo BiH, Sarajevo, 2002., str. 16.15 Dr. Abdullah ibn Ibrahim ibn Abdillah el-Vuhejbi, Et-tefsiru bil-eseri ver-reji ve eheru kutubit-tefsiri fihima, Medelletu buhusil-islamijje, broj. 7, Rijad, 1403. h.g., str.219.



rijeima, djelom i vjerovanjem, naredbama i zabranama, ponaanjem i postupanjem, prieljkivanjem i strahovanjem. Izostavio je sve ono ime se nee okrnjiti znaenje koje se eli kazati u Tefsiru, sve to tako jednostavnim stilom da ga moe razumjeti uenjak, uenik i onaj koji je tek krenuo u potragu za naukom. Izostavio je razne stilske figure. U hadisima je spomenuo samo ashaba i raviju koji ga prenosi, i spomenuo samo jedno najpotpunije predanje hadisa. Izostavio je slabe i apokrifne hadise, oslanjajui se pri tome na ono to sam Ibn Kesir smatra vjerodostojnim, a zatim na ono to je njemu poznato od vjerodostojnih hadisa, a na koje nije ukazao Ibn Kesir.

Izostavio je israilijate, neispavna miljenja i slaba, neumjesna predanja, na koja je autor ukazao, ili moda zaboravio ukazati. Kada se radi o ajetima i hadisima koji govore o svojstvima Allaha, d.., nastojao ih je potpuno objasniti i prikazati stav pripadnika zdrave tradicije koji zastupaju miljenje da te ajete i hadise treba itati onako kako su preneseni u duhu znaenja arapskog jezika, ali bez ulaenja u njihovu osobenost ili komparacije sa svojstvima stvorenja, bez alegorikog tumaenja (tevil) i bez nijekanja istih. Njemu nije niko slian, On sve uje i vidi. Zatim je pokuao protumaiti i pojasniti poneka problematina mjesta u skladu sa Kuranom i sunnetom i razumijevanjem prve generacije muslimana. Rifai kae: Ja bih jo od sebe dodao: ...otklanjajui sumnju i donosei dokaz.

Pojedini ljudi misle da oni koji pozivaju u obnovu i reformu islama/vjere tevhida na temeljima Kurana i sunneta i onoga na emu su bili preci ovog ummeta imaju za cilj samo obnovu vjerskih znanosti, a guenje svih ostalih znanosti koje su nai preci posjedovali ili da ne prihvaaju koristi od onih znanosti iz zlatnog doba islama koje bi nam danas itekako mogle koristiti. Ova teza je udna i zahtijeva uenje.

Nae pretke, prve generacije muslimana, na koje se mi ugledamo,



Allah, d.., je uinio upuivaima ljudi u vjeri i na dunjaluku, i dao im da naslijede postojbine mnogih drevnih naroda. Allah bio zadovoljan sa Malikom ibn Enesom kada je rekao:

Sadanje generacije ovog ummeta nee moi oporaviti nita drugo do ono to je oporavilo prve generacije.

Uistinu, on je itaocima otvorio sva vrata olakica, znanja i spoznaje.16

Nakon navoenja ajeta ili dijela ajeta koji tumai, Ibn Kesir kratko, jednostavnim stilom ukae na njegovo znaenje i odmah zatim navodi drugi ajet koji govori o istoj temi ili u kojem se spominje ista rije. Na taj nain odreena kuranska rije ili ajet bivaju pojanjeni citatom iz samog Kurana, to daje posebnu teinu takvom tumaenju. Taj takav nain u tefsiru je poznat kao tumaenje Kurana Kuranom, i Ibn Kesir se zaista trudi da ga u velikoj mjeri primijeni u svom djelu. Njegov tefsir je najpoznatiji tefsir po toj karakteristici.17

Nakon toga citira veliki broj hadisa Muhammeda, a.s., koji su bliski ili na bilo koji nain pomau tumaenju tih kuranskih rijei. Ni tu nije alio ni truda ni vremena, donosi veliki broj hadisa, to sigurno doprinosi boljem tumaenju ajeta. Tako da su pojedinci spremni okarakterisati ga kao hadiski tefsir.

To se moe najbolje vidjeti iz primjera sure Fatiha, nakon navoenja drugih imena kojima se ta sura naziva, te dokaza za ta imena, on govori da li je ona objavljena u Mekki ili Medini. U nekoliko reenica daje sve relevantne informacije u vezi te teme.

16 Muhammed Nesib er-Rifai, Ibn Kesir, Tefsir, skraena verzija, Visoki saudijski komitet za pomo BiH, Sarajevo, 2002., str. 18.17 Muhammed Hasan ez-Zehebi, Et-Tefsiru ve-l-Mufessirune, Ddaru-l-Erkam ibn Ebi Erkam, Bejrut, prvi dio, str. 243.



Zatim daje svoje miljenje, koje je i najbitnije, jer je najispravnije, ukazujui ak na miljenje koje nema jaku potporu. To ozlae na sljedei nain:

Ibn Abbas, Katade i Ebul-Alije smatraju da je ova sura objavljena u Mekki. Ebu Hurejre, Mudahid, Ata ibn Jesar i Zuhri smatraju da je objavljena u Medini, dok pojedini tvrde da je objavljena dva puta: jednom u Mekki a drugi put u Medini. Prvi stav je blii rijeima Uzvienog: Mi smo ti objavili sedam ajeta koji se ponavljaju18

A Uzvieni Allah najbolje zna. Ebul-Lejs es-Semerkandi navodi miljenje da je prva polovica te sure objavljena u Mekki, a druga u Medini.To je vrlo udno miljenje koje

Kurtubi prenosi kao Semerkandijev stav.19

Odlika Ibn Kesirovog tumaenja jeste to da on osuuje nekritiko navoenje israilijjata, tj. predanja od strane hriana i jevreja, navedeno u pojedinim tradicionalnim tefsirima.20

Tako npr. tumaei 67. i nekoliko narednih ajeta iz sure El-Bekare, u kojima se govori kako je Musa, a.s., prenio svom narodu nareenje od Allah, d., da zakolju kravu, on navodi nekoliko takvih predanja i onda za njih kae:

Postoji odreeno razilaenje u pogledu ovih predanja, koja se prenose od Ubejdea, Ebul-Alije, Sudejja i drugih. Jasno je da su one preuzete iz knjiga sinova Israilovih i one se mogu navoditi, s tim da se ne trebaju ni potvrivati a ni negirati. Zato se na njih ne moe oslanjati, osim u onoj mjeri u kojoj se slau sa istinom koja je kod nas. A Allah najbolje zna.21

18 El-Hidr, 87.19 Ibn Kesir, Tefsirul-Kuranil-azim, prvi tom, str.26.20 Ahmed Adilovi, Velikani tefsirskih znanosti, Travnik, 2003., str. 99.21 Ibn Kesir, Tefsirul-Kuranil-azim, prvi tom, str. 153-156.



U 136. ajetu sure El-Bekare Uzvieni Allah kae:

O vjernici, vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje i u Knjige koje je objavio prije. A onaj koji ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u Poslanike njegove, i u Onaj svijet daleko je zalutao.22

Ibn Kesir sljedei ajet tumai ovako:

Uzvieni Allah nareuje asvojim robovima da imaju u vidu sve dijelove, ogranke i ruknove imana, i da ih sprovedu. Ovo ne spada u postizanje postojeeg, nego upotpunjavanje potpunog i potvrivanje, i istrajavanje, kao to vjernik kae na svome namazu: Uputi nas na Pravi put, tj. pokai nam ga i poveaj nam uputu i uvrsti nas u tome, pa im je naredio da vjeruju u Njega i Njegovog Poslanika.

U isto ajetu Uzvieni kae:

...i knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje znai Kuran, i u Knjige koje je objavio prije

Rije kitab (knjiga) u jednini je, a to je kategorija koja obuhvaa sve predhodne Knjige. O Kuranu kae nezzele (objavljivao je, poslao je), jer On ju je objavljivao u djelovima, u etapama, prema dogaajima, u skladu s onim to treba njegovim robovima za njihovo ovosvjetsko i onosvjetsko ivljenje. to se tie predhodnih knjiga, One su sputene odjednom.Stoga Uzvieni Allah kae:

...i u Knjigu koju je objavio prije.

Zatim Uzvieni Allah kae:

A onaj koji ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u Knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u Onaj svijet daleko je zalutao.

22 El-Bekare,136.



Znai, on je siao s puta i sasvim se udaljio od cilja.23

Ibnu Kesir 137. ajet iz sure El-Bekare tumai ovako:

Onima koji su bili vjernici, a zatim postali nevjernici, pa opet postali vjernici i ponovo postali nevjernici, i pojaali nevjerovanje, Allah doista nee oprostiti i nee ih na Pravi put izvesti.24

Allah nas izvjetava o onome koji je uao u vjeru, pa se kolebao izmeu imana i nevjerovanja, zatim je poveao nevjerovanje dok nije umro. Allah mu zasigurno nee oprostiti jer on nije umro dok mu se nije povealo nevjerovanje.

Stoga Uzvoeni Allah kae:

Allah, doista, nee oprostiti i nee ih na Pravi put izvesti.

Ibn Abbas prenosi o rijeima Uzvienog Allaha sljedee:

zatim su pojaali nevjerovanje. ustrajali su u svom nevjerovanju, dok nisu umrli. A od Alije, r.a., se prenosi da je rekao: Otpadniku e se dati prilika da se pokaje u roku od tri dana. Zatim je prouio ovaj ajet do rijei: onima koji su bili vjernici, a zatim postali nevjernici.

Do rijei put. Potom je rekao: Bolnu patnju navijesti licemjerima tj. licemjeri imaju ovu prijetnju jer oni su vjerovali pa su postali nevjernici, te su njihova srca zapeaena, jer su se oni pravili da su s vjernicima, a zatim su rekli nevjernicima: Mi smo svama, mi se samo izrugujemo. tj. izrugujemo se vjernicima iskazujui im saglasnost u miljenju. Allah ih je ukorio rijeima: Zar kod njih trae mo?

Potom Uzvieni izvjetava da sva snaga i mo pripada samo Njemu Jedinome, Koji nema druga, i onome kome je On da, kao to Uzvieni kae:

Ko bude elio mo, pa sva mo pripada Allahu

23 Muhammed Nesib er-Rifai, Tefsir ibn-Kesir, skraena verzija, Visoki saudijski komitet za pomo BiH, Sarajevo, 2002., str. 318.24 El-Bekare,137.



I kae:

A mo pripada Allahu i Poslaniku Njegovom i vjernicima, ali licemjeri nee da znaju.25

Ajeti imaju za cilj da se snaga (mo, ugled) moli od Allaha i da se prihvati oboavanje Njega, te da se pridrui Njegovim robovima, vjernicima, kojima pripada pobjeda i na ovome i na Onome svijetu. To odgovara onome to prenosi Imam Ahmed preko Ebi Rejhane, da je Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao: Ko se pripie deveterici svojih predaka nevjernika, eljei mo i ugled, on e biti s njima deseti u dehennemskoj vatri.26

Moemo na kraju konstantovati da Ibn Kesirov tefsir zasigurno spada meu najbolje tefsire koji se bave tradicionalnim tumaenjem Kurana.

Mnogi su skloni ustvraditi poput Abdullah Mahmuda ihate koji kae:

Ibn Kesirovo djelo je jedan od najglasovitijih tefsira, ako nije apsolutno najglasovitiji.27

Zato nas ne treba uditi to mnogi insistiraju na Ibn Kesirovom tefsiru, jer ga i ubrajaju u najbolja djela ikada napisana, naravno gledajui sve njegove aspekte tumaenja.

N akraju ovoga teksta mogu slobodno preporuiti itaocima i ljubiteljima tefsira da u svojoj kolekciji knjiga obavezno imaju Tefsir Ibn Kesira. On je svakako drugi prevedeni tefsir na naim terenima, a izdao ga je Visoki saudijski komitet za pomo BiH.

25 El-Munafikun, 8.26 Prenosi ga samo Ahmed. Muhammed Nesib er-Rifai, Tefsir ibn-Kesir, skraena verzija,Visoki saudijski komitet za pomo BiH, Sarajevo, 2002., str. 319.27 Jane Dammen Mcauliffe, Hermeneutika Kurana; Pogledi Taberija i Ibn Kesira, rad objavljen u djelu: Kuran u savremenom dobu, dr. Enes Kari, Sarajevo 1997., prvi tom, str.191.

Hfz. prof. dr. Almir Pramenkovi

KELAM ALLAHOV VJENI GOVOR

EHLISUNNETSKA INTERPRETACIJA


SAETAK

Ovaj tekst tretira vaan segment islamskog vjerovanja: Kuran - Allahov vjeni govor. Pitanje Allahovog svojstva govora kelama se temelji na Kuranu i Sunnetu poslanika Muhammeda, a.s., i koncenzusu islamskih uenjaka. Islamska ulema ehlisunnetskog pravca smatra da je Kuran vjeni Allahovo govor, kelam je Njegovo uzvieno svojstvo koje opstoji sa Njegovom biti. S druge strane, Mutezile, neehlisunnetska kola miljenja, pridzavala se stava da je Kuran stvorena Allahova rijej, opravdavajui svoj stav argumentom da su slova, glasovi, papir i tinta na kojim je Kuran ispisan stvoreni te sukladno tome i Kuran je stvoren. Islamski ucenjaci su cvrstim argumentima pobijali takve stavove, potvrujui autentino Kuransko uenje o vjenim Allahovim svojstvima.

Kljune rijei: Kuran, kelam, govor, (ne)stvoren, vjean, Ehli Sunnet, Mutezile.

PROF. DR. HFZ. ALMIR PRAMENKOVI


ZNAENJE RIJEI KURAN

Rije Kuran je infinitiv u arapskom jeziku i sinonim je za rije kiraet itanje,1 recitiranje. Lingvistiko znaenje rijei Kuran potom se prenijelo u okvire terminolokog znaenja upuujui na nadnaravan govor objavljen Allahovom Poslaniku, a.s. Uzvieni kae:

Nae je da ga saberemo da bi ga ti uio! A kad ga uimo mi, ti uenje njegovo prati2

Postoji miljenje da rije Kuran nije derivirana, ve je to posebna rije koja upuuje na Allahov, d.., govor kelamullah kao to je to sluaj s rijeima Tevrata i Indila. Rije Kuran, prema miljenju imama afije, nije derivirana iz glagola karee jer da je derivirana iz ove rijei, onda bi sve to se iz nje derivira, bilo Kuran.3 Rijeju kelam govor Kuran je nazvan jer u svijesti sluaoca ostavlja korist koju on prije nije imao.4

Iako se Kuran ne moe staviti u okvire jedne definicije, jer je nedefinljiv kao Allahov, d.., govor, ipak su islamski znanstvenici dali brojne definicije Kurana: Kuran je Allahov govor, nadnaravan i objavljen Muhammedu, a.s., zapisan u zbirkama, prenesen vjerodostojno, a samo njegovo recitiranje pobono je djelo.5 Kuran je, dakle, Allahov, d.., govor kojeg je objavio Muhammedu, a.s., putem objave. Dibril ga je uo od Allaha, d.., a Poslanik, a.s., od

1 Mufti Teufik, Arapsko - bosanski rjenik, El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 11772 Kuran, 75:17-18.3 Salih Abdulkadir Muhammed, Tefsir i mufessiri u savremenom dobu, El-Kalem - FIN, Sarajevo, 2008., str. 19.4 Ibid., str. 20.5 Kari Enes, Uvod u tefsirske znanosti, FIN, Sarajevo, 1997., str. 15.



njega, on ga je citirao ljudima.6

Uzvieni kaze:

I kao Kuran, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao..7

Donosi ga povjerljivi Dibril na srce tvoje, da opominje na jasnom arapskom jeziku8

A meni se ovaj Kuran objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem9

Kuran je Boiji govor, Njegova objava, svojstvo.10 Svi ashabi i tabiini su suglasni u tome, i imali su identian stav. Za uenje Kuran treba upotrijebiti adekvatnu sintagmu, tako na primjer treba se rei da se Kuran jutla ili jukre ui, citira, ali nipoto julfez - izgovara.11

AKTUELNOST DEBATE O NE-STVORENOSTI KURANA

Vano je istai da ashabi i tabiini nisu problematizirali pitanje o govoru - kelamu. Debata o tome nastala je kasnije. Svakako, pitanje Allahovo govora kelama je objanjeno stavovima i djelima klasinih islamskih autoriteta. Meutim, aspekt, kako kae Ramadan El-Buti, koji daje aktuelnost ovom pitanju jeste injenica da orijentalisti u

6 El-Mejdani Abdurrahman Hasen, El-akidetu-l-islamijjetu ve ususuha, Daru-l-kalem, Damask, 2007., str. 469.7 Kuran, 17:106.8 Kuran, 26:193-195.9 Kuran, 6:19.10 El-Kari Mula Ali, erhu-l-fikhi-l-ekberi liebi Hanifeti en-Numan, Daru-n-nefais, Bejrut, 1997., str. 225.11 El-Eari Ebu-l-Hasan Ali Ebu Musa, El-Ibanetu an usuli-d-dijane, Damiatu-l-islamijje, Medina, 1975., str. 26-30.



sprezi sa kranskim misionarstvom pitanje kelama dovode u vezu sa Isaom, a.s. / Isusom. Naime, Uzvieni kae:

Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Rije Njegova (kelimetuhu)12

Krani e postaviti pitanje: Ko je Mesih? Mesih je, prema citiranom ajetu, Boija rije kelimetuhu a to namee pitanje da li je ova rije stvorena ili nije? Ukoliko nije stvorena, onda je vjena te shodno tome Mesih je Bog, a ukoliiko je rije stvorena onda Mesih nije prije roenja bio Boija rije.13 Konsekventno tome, ovo je razlog zato pitanje stvorenosti Allahovog govora i u naem vremenu ima veliku vanost. Osim toga, imajui u vidu da je predmetno pitanje u literaturi na bosanskom jeziku slabo zastupljeno ovaj tekst e u velikoj mjeri dati doprinos akaidskoj misli kod nas.

EHLI SUNNETSKA14 PERCEPCIJA VJENOSTI ALLAHOVOG GOVORA KELAMA

Kuran je savren i vjean Allahov govor kelam.15 Kuran je Allahov nestvoren govor kelam, a kelam je jedno od Njegovih savrenih i vjenih svojstava koje opstoji sa Njegovim zatom - biem.16 12 Kuran, 4:171.13 El-Buti Sejjid Ramadan, Kubra el-jekinijjat el-kewnijje, Daru-l-fikr, Damask, 1997., str. 127.14 Ehli Sunnet je izraz kojim se oznaavaju sljedbenici Muhammeda, a.s., njegove prakse u svim aspektima ivota. Halilovi Safvet, Osnovi tefsira, Bemust, Zenica, 2005., str. 43-46.15 Et-Tahavi Ebu Dafer Ahmed bin Muhammed bin Ebi-l-Izz, Tehzibu erhi-l-akideti-t-Tahavije, Mektebetu Fejad, 2008., str. 90. O pitanju Allahovog govora nikle su u poetku razvoja nauke ilmu-l-kelama rasprave bez kraja. Izgledalo je da je to jedino pitanje o kojem ova nauka raspravlja, te je s toga i dobila ime ilmu-l-kelam.16 En-Nesefi Ebu-l-Muin Mejmun bin Muhammed, Tebsiretu-l-edille fi usuli-d-



To je potvreno koncenzusom ummeta i pouzdanim predanjima od svih poslanika. Svojim svojstvom govora Uzvieni nareuje, zabranjuje, objavljuje poslanicima knjige kao to su Kuran, Tevrat, Indil itd.17 Allahovo svojstvo govora kelama temelji se na Kuranu i Sunnetu. Uzvieni kae:

A Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao18

Ako te neki od mnogoboaca zamoli za zatitu, ti ga zatiti da bi sasluao Allahove rijei, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega19

Naravno, ne postoji hadis koji direktno govori da je Kuran nestvoren. Meutim, takva kvalifikacija se temelji na mnogim ajetima iz Kurana, to su potvrdili prve i potonje generacije Ehli Sunneta. Hadis koji aludira na temu kelama je autentian hadis kada je Poslanik, a.s., razgovarao na miradu sa Allahom, d..20

Ehli Sunnetski uenjaci tvrde da je govor kao lino Allahovo svojstvo nestvoreno, dok je Kuran u znaenju slova i znaenja koje izgovaramo stvoren.21 I pored toga nije dozvoljeno rei, mislei na to, da je Kuran stvoren, osim u iznimnim situacijama kao, na primjer, kada se dri predavanje o tome, pa se eli pojasniti.22 Zato to kada neko kae da je Kuran stvoren, imajui na umu slova i znaenje, moe se desiti da se pomisli da takav govori o Allahovom, d.., vjenom govoru kelam nefsijj, pa e prihvatiti takav stav.

din, Ankara, 2004., 1/393.17 El-Gazali Ebu Hamid Muhammed, El-Iktisadu fi-l-itikad, Fennu-l-Kutejbe, Damask, 2003., str. 92.18 Kuran, 4:164.19 Kuran, 9:6.20 El-Buhari.21 El-Gazali Ebu Hamid Muhammed, El-Iktisadu fi-l-itikad, str. 92-93.22 Fude Abdu-l-Latif, Tehzibu erhi-s-senusijje, str. 55.



Keramije tvrde da je Boiji govor Njegovo svojstvo. Taj je govor sastavljen od glasova, koji su postojali i koji uz Njega opstoje. Oni, dakle, odbijaju da svako Boije svojstvo mora biti vjeno.23

Earije i Maturidije kau da ima dvije vrste govora:

1. Drutveni govor, jer se prije u pameti sreuju misli, pa se onda organima za davanje glasova izgovara. Glavno u govoru je njegov sadraj, tj. glavno je onaj drutveni govor (kelam nefsijj). Kelam nefsijj (drutveni govor) - to su znaenja koja prozizilaze i koja se razumiju iz skupova glasova i skupova harfova. Dokaz o postojanosti kelam nefsijja je kuranski ajet: I meu sobom govore: Trebalo bi da nas Allah ve jednom kazni za ono to govorimo!24

2. Kelam lafzijj (glasovni govor) - to su glasovi i slova kojima se izraava kelam nefsijj. Allahov d.. govor je kelam nefsijj i on je bespoetan i vjean.25

Oni kau, Boiji govor koji je Njegovo svojstvo je od one prve vrste i kao takav on je vjean, bez poetka i nije stvoren.26

Svi ajeti, rijei objavljene Muhammedu, a.s., kao i objave dostavljene prethodnim poslanicima nazivaju se kelamullah Allahov govor jer ukazuju na odreena znaenja vjenog Allahovog govora kelam nefsijj. Allahov vjeni govor kelam nefsijj ukazuje na sve naredbe i zabrane, dok kelam objavljen svim poslanicima ukazuje samo na odreena znaenja i smisao Allahovog vjenog govora kelama. Drugim rijeima kazano, sve objave ne upuuju na

23 Adilovi Zuhdija, Hasan Kafija Pruak i njegovo djelo svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, Islamska pedagoka akademija, Zenica, 2004., str. 30. 24 Kuran, 58:8.25 El-Buti Sejjid Ramadan, Kubra el-jekinijjat el-kewnijje, str. 124.26 Pruak Hasan Kafi, Dennetske bae o temeljima vjerovanja, preveo a arapskog: Mehmed Handi, Kalem, Sarajevo, 2000., str. 30.



sva znaenja Allahovog vjenog govora kelam nefsijj.27

Et-Taftazani smatra da Allah, d.., govori govorom koji je Njegovo vjeno svojstvo koje se ne sastoji od slova i glasova. To je njegovo svojstvo koje opstoji sa Allahovom, d.., biti. Kuran je nestvoren, a to znai da je nestvorena bit i sutina tog govora koji se manifestuje nakon izgovora, a stvoren u smislu slova i glasova kojim se izgovara. Nazvan je imenom Kuran, jer ukazuje na znaenje a ne zbog postojanja znaenja.28

Allah, d.., ne govori glasovima niti slovima jer govor glasovima podrazumijeva i zahtijeva prvostvorenost odredjenih glasova ili odredjenih slova u odnosu na druge a to bi znailo tvrdnju da je Allahov d.. govor stvoren to se kosi sa temeljima islamskog vjerovanja.29 Kuran je zapisan u mushafima, itan jezicima, uvan u prsima. On je nestvoren, ali su slova, reenice, pisanje stvoreni, jer su to djela ljudi, a Allahov govor je nestvoren. Uz pomo spomenutih elemenata Allahov, d.., govor se razumije.30

El-Baklani kae da premda je Allah, d.., vjean u odnosu na stvorenja koja su kontigentna, proizilazi da je njegov govor isto tako vjean, jer je svaki drugi govor stvoren. Allah, d.., kae:

Ako neto hoemo, mi samo za to reknemo: Budi - iono bude31

Allah, d.., nas je obavezao da traimo zatitu, a On je nestvoren,

27 Fude Abdu-l-Latif, Tehzibu erhi-s-senusijje, Daru-r-Razi, 1245.H., str. 55.28 Es-Sagirdi Esad Muhammed Seid, Miftahu-l-denneti min kelami-l-kitabi ve-s-sunne tevdihu erhi-l-akaidi-n-nesefijjeti li-l-imami-t-Taftazani, Daru-l-kelimi-t-tajjib, Damasn-Bejrut, 2003., str. 61-64.29 Fude Abdu-l-Latif, Tehzibu erhi-s-senusijje, str. 53.30 El-Baduri Ibrahim bin Muhammed, Tuhfetu-l-muridi ala devheri-t-tevhid, Daru-l-Bejruti, Damask, 2002., str. 225; El-Kari Mula Ali, erhu-l-fikhi-l-ekberi liebi Hanifeti en-Numan, str. 72.31 Kuran, 16:40-42.



isto tako nam je naredio da traimo zatitu s Njegovim savrenim i potpunim rijeima. Dakle, nije nam naredio da traimo pomo od stvorenja i stvorenog, ve da traimo zatitu Njegovim govorom, to ukazuje da je Kuran nestvoren.32

Selef prvi muslimani, i imami koji su u ilmu-l-kelamu gledali jednu novotariju nisu htjeli da se uputaju u ovakve rasprave. Oni su se kod dokazivanja sluili samo citatima iz Kurana i Poslanikovim, a.s., rijeima. Za njih je bilo dovoljno da u vjerskim izvorima nau da Allah ima svojstvo govora, da govori, da je s nekim poslanicima govorio, da je Kuran kao i ostale nebeske knjige Njegov govor, da se Njegov govor moe uti, da su Boija svojstva vjena, d aje prestao biti muslimanom ko kae da je Kuran ljudski govor itd.33 Oni se nisu htjeli uputati u dalje rasprave, nego su uporno stali branei svoj pravac i smatarjai ostale svoje protivnike, da su na krivom putu, jer iz njihovih zakljuaka dolaze takve posljedice s kakvim se musliman ne bi smio pomiriti.

Hasan kafija Pruak34 kae da je Kuran napisan u mushafim, pamti se u pameti, ui se i izgovara jezicima i slua uima, ali nije uao ni u jednan od spomenutih predmeta. Pruak elaborira kuranske rijei koje se pripisuju Musau i Faraonu i drugima kao Allahov 32 El-Eari Ebu-l-Hasan Ali Ebu Musa, El-Ibanetu an usuli-d-dijane, Damiatu-l-islamijje, Medina, 1975., str. 26-30.33 Pruak Hasan Kafi, Dennetske bae o temeljima vjerovanja, str. 30.34 Hasan Kafija Pruak jedan je od najpoznatijih alima u evropskom dijelu Osmanskog carstva. Meutim, izvori koji o njemu govore su ogranieni. Roen je u Pruscu 951. h. godine (1544). Nakon osnovne kole upisao je jednu od tada postojeih medresa u kojoj je uio deset godina, a zatim otputovao u Istanbul sa navrene 23 godine. U Prusac se vraa 1575. godine i radi kao uitelj sve dok nije imenovan za kadiju Prusca 991. h. godine. Poslije toga imenovan je za kadiju Srema. Ostavio je bogat opus djela iza sebe na arapskom jeziku: Usulu-l-hikem fi nizami-l-alem (Temelji mudrosti o urenju svijeta), Ezharu-r-rewdat erh rewdati-l-denne i druga. Preselio je 1015. h. godine (1616). Adilovi Zuhdija, Hasan Kafija Pruak i njegovo djelo svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, str. 17-23.



govor, u kome se o njima pripovijeda. A to se tie naeg itanja Kurana i pisanja njegova kao i govora Musaa i drugih stvorenja to je sve stvoreno.35

DA LI JE MOGUE UTI ALLAHOV KELAM - GOVOR

to se tie Allahovog vjenog govora, El-Eari smatra da ga je mogue uti, dok je El-Isferaini, to je stav i El-Maturidija, tvrdio da je to nemogue.36 El-Isferaini i El-Maturidi znaenje ajeta Ako te neki od mnogoboaca zamoli za zatitu, ti ga zatiti da bi sasluao Allahove rijei37 tumae tako to kau da ajet aludira na to da se uje ono to ukazuje na Njegov govor. Ekvivalentnog znaenja je i konstatacija: uo sam znanje tog i tog. Musa, a.s., je uo glas koji je ukazivao na Allahov, d.., govor, ali nije uo Njegov govor.38

Rijei koje je Musa, a.s., uo iz poznatog stabla su stvorene rijei koje ukazuju na Allahov, d.., govor koji je Njegovo vjeno svojstvo. Et-Tahavi, kao i mnogi drugi Ehlisunnetski uenjaci, smatra da mi ne moemo spoznati nain ili modus na koji Allah, d.., govori. El-Gazali kae da je Musa, a.s., uo Allahov govor koji se ne sastoji od glasa i slova. On kae da je Musa, a.s., uo Allahov govor koji se razlikuje od naina na koji mi sluamo, te ak iako Musa, a.s., nije uo Allahov govor to ne znai da svojstvo Allahovog kelama - govora ne postoji.39

35 Pruak Hasan Kafi, Dennetske bae o temeljima vjerovanja, str. 29.36 El-Eari Ebu-l-Hasan Ali Ebu Musa, El-Ibanetu an usuli-d-dijane, str. 23-24.37 Kuran, 9:6.38 Es-Sagirdi Esad Muhammed Seid, Miftahu-l-denneti min kelami-l-kitabi ve-s-sunne tevdihu erhi-l-akaidi-n-nesefijjeti li-l-imami-t-Taftazani, str. 64.39 El-Gazali Ebu Hamid Muhammed, El-Iktisadu fi-l-itikad, str. 95-96.



ODGOVOR NA NE-EHLISUNNETSKI KONCEPT STVORENOSTI KURANA

U povijesti islama pitanje Allahovog govora dobilo je najveci oblik debate u prvim stoljecima. Povod ovim razilaenjima bio je to to su postojala dva zakljuka koja su se meusobno sukobljavala. Prvi je zakljuak: Boiji govor je Boije svojstvo; sva Boija svojstva su vjena, te je prema tome i Boiji govor vjean, bez poetka i nije stvoren. Na temelju ovog zakljuka napravljen je i ovaj zakljuak: Kuran je Boiji govor; Boiji govor nije stvoren, te prema tome i Kuran nije stvoren. Drugi zakljuak je: Kuran kao Boiji govor sastavljen je od glasova i zvukova koji nastaju jedan iza drugoga; sve to je tako, postalo je i stvoreno je, te je prema tome i Boiji govor i Kuran stvoren i postao. Budui da je jasno da se ova dva zakljuka sukobljavaju, to je bez sumnje trebalo odbaciti jedan od njih.40 Nee-hlisunetska kola sekta Mutezile zauzimaju stav suprotan auten-tinom islamskom uenju. Mutezile su smatrale da je Kuran stvo-ren jer se satoji od papira, slova i glasova koji su stvorenog karak-tera.41 Oni su smatrali da je Kuran stvoren budui da su ga tretirali kelamom lafzijjom.42 Sporna taka izmeu Mutezila i Ehli Sunneta ogleda se u pitanju: Da li kuranske rijei, od kojih se sastoje nared-be, zabrane i poruke upuene ovjeanstvu, imaju vjeni smisao? Ukoliko postoji, kako ga imenovati? Mutezile kau: Naziva se zna-nje ilm ukoliko sadri upute ljudima, a ukoliko sadri naredbe i zabrane naziva se volja iradet. S druge strane, Ehlisunnetska ulema kae: sve to se naziva kelam nefsijj vjeni Allahov govor.43

40 Pruak Hasan Kafi, Dennetske bae o temeljima vjerovanja, str. 29.41 Seidu-l-Han Mustafa, Mustu Muhjid-d-in Dib, El-akidetu-l-islamijjetu: erkanuha- hakaikuha-mufsidatuha, Daru Ibn kesir, Damask, 2005., str. 201.42 El-Buti Sejjid Ramadan, Kubra el-jekinijjat el-kewnijje, str. 125.43 Ibid., str. 126.



Ako bi Kuran bio stvoren, onda bi to impliciralo da Allah, d.., kae Kuranu: Budi. Budui da je Kuran Njegov govor, neshavtljivo je da se Njegovom govoru kae neto takvo.44 To bi znailo da je Allah, d.., rekao svom govoru: Budi, a iz toga proizilazi da postoje dva Boija govora, to je apsurdno. Mutezile se pozivaju na Kuran, ali ga tumae tendenciozno, u skladu sa vlastitom egzegetskom metodom:

- fragmnete kuranskog teksta tumae alegorijski, to je refleksija Aristotelovog metoda koji se temelji na principu razmjere odnosa

- pojedine kuranske rijei tumae izvan njihovog konteksta istiklal

- pri tome se rijetko pozivaju na hadise Muhammeda, a.s.

- pozivaju se na vlastite filoloke komentare a analize, eleminiui komentare specijalista arapkog jezika.45

S druge strane, ukoliko Allah, d.., ne posjeduje kvalitet govora, u tom sluaju nuno je kvalifikovati Ga kvalitetom oprenosti.46 Ako Allah, d.., ne govori oduvijek, onda On ima kvalitet negovora koji treba biti vjean a to implicira da je nemogue da takav atribut prestane postojati odnosno da Allah,, d.., prestane govoriti, jer ako je neto vjeno ne prestaje postojati. Sve dok je neko znalac nemogue ga je kvalificirati suprotnim atributom, ili ovjeka koji govori nazvati negovornikom.

Allahov govor je zapisan u mushafima Kuranu. To ne znai, isite El-Gazali, da je Njegova bit (zat) prisutan u Kuranu, ve 44 El-Gazali Ebu Hamid Muhammed, El-Iktisadu fi-l-itikad, str. 92.45 El-Eari Ebu-l-Hasan Ali Ebu Musa, Bit polemike sa otpadnicima i inovatorima, preveo sa arapskog: Silajdi Adnan, El-Kalem, Sarajevo, 2000., str. 46-47.46 El-Gazali Ebu Hamid Muhammed, El-Iktisadu fi-l-itikad, str. 93.



da slova, rijei i glasovi nose znaenja Njegovog govora kelama. El-Gazali na sebi svojstven nain, ilustrativno, objanjava svoju konstataciju. On kae da ukoliko rije vatra napiemo na papiru to ne znai da se zat-bit vatre nalazi na papiru jer u tom sluaju vatra bi izgorjela papir. Ili, ukoliko bi neko izgovorio rije vatra ne znai da je zat-bit vatre na njegovom jeziku jer bi u toim sluaju njegov jezik vatra izgorjela. Sutina je u tome to smisao vatre lei u toploti koju sadri a izgovor rijei vatra i glas samo aludiraju na nju. Tako je i sa Kuranom, kae El-Gazali.47

Dokaz da Kuran nije stvoren jeste kuranski ajet:

I jedan od dokaza njegovih je i to to nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom (emr).48

Volja Njegova jeste Njegov govor, te kada im je naredio da stoje i nebesa i Zemlja, ona opstoje zahvaljujui Njegovoj volji, naredbi i govoru.

On Uzvieni kae:

Samo On stvara i upravlja (emr)!49

Nakon to je Allah, d.., rekao da sve stvara, spomenuo je emr stvar, upravljanje i time je lucidno napravio distinkciju izmeu halka (stvaranja) i emra (nareivanja). Dakle, halk aludira na to da je Allah, d.., sve stvorio, dok emr aludira na Njegov govor kojim je sve stvoreno, odnosno Njegov govor je nestvoren.50

Na jednom mjestu u Kuranu se kae: I prije i poslije Allahova je odluka (emr).51

47 Ibid., str. 96.48 Kuran. 33:26.49 Kuran, 7:54.50 El-Eari Ebu-l-Hasan Ali Ebu Musa, El-Ibanetu an usuli-d-dijane, str. 19.51 Kuran, 33:4.



Ovaj ajet eksplicite aludira da je prije i poslije stvaranja svega Allahov, d.., emr bio, a to implicira da je Njegov emr nestvoren.

Da Allahov, d.., govor nije stvoren ukazuje i slijedei ajet:

Reci: Kad bi more bilo mastilo da se ispiu rijei Gospodara moga, more bi prersahlo, ali ne i rijei Gospodara moga, pa i kad bismo pomogli jo jednim slinim52

Ukoliko bi prestao Njegov govor i Njegova rije, morali bi Ga kvalifikovati atributom utnje, a to implicira konstataciju da On ima nedostataka, a takvo to je nemogue rei za Njega.53 On je Uzvien od takvih shvatanja Dehmija.54 Dehmije stoje na stanovitu da je Allahov, d.., govor stvoren u stablu kojim se obratio Musau, a.s., to je apsurdno, jer iz toga proizilazi da stablo govori u ime Njega. Radi ilustracije da demantujemo takvu logiku tezu, konkretizovat emo to na neko drugo svojstvo, na primjer, na Njegovu volju. Ukoliko bi stvorio Svoju volju u nekom od stvorenja, to bi iniciralo konstataciju da ta stvar, to stvorenje eli u Njegovo ime, umjesto Njega, a takova kfalifikacija je nemogua.

Slijedei kuranski ajet govori o jednom muriku, zapravo o njegovim rijeima o Kuranu, iju je konstataciju Uzvieni demantovao:

52 Kuran, 18:109.53 El-Gazali Ebu Hamid Muhammed, El-Iktisadu fi-l-itikad,, str. 95.54 Dehmije su frakcija iji je osniva Dehm bin Safvan. Vjerovali su da je svetogre opisati Allaha, d.., bilo kojim epitetom koji se moe pridruiti nekome drugom, da ovjek nema slobodne volje i da su sva njegova djela odreena s Boije strane, da e Dehennem i Dennet nestati im ljudi uu u njih i da e sva stvorenja ieznuti. El-Alauni Taha Dabir, Etika neslaganja u islamu, preveo s engleskog: Sinanovi Ermin, Visoki Saudijski komitet za pomo Bosni i hercegovini, Sarajevo, 1996., str. 67.



Ovo su samo ovjekove rijei55

Onaj ko tvrdi da je Kuran stvoren, on ga je uinio govorom ovjeka, a to je ono to je Allah, d.., demantovao.

Ukoliko je Njegov govor stvoren, znai da je bilo vremena kada nije govorio, te konsekventno tome, On je poput kipova koja ne govore, za koje je Ibrahim, a.s., rekao, kada su ga upitali ko ih je poruio:

To je uinio ovaj najvei od njih, pitajte ih ako umiju da govore ree on56

Kipovi budui da nisu govorila nisu mogla biti bogovi, a Bog mora govoriti.

Vrlo indikativna argumentacija o nestvorenosti Kurana je slijedea. Na Sudnjem danu e Allah, d.., rei:

Na dan kada e se oni pojaviti, kada Allahu nee o Njima nita skriveno biti: Ko e imati vlast toga dana? Allah, Jedini i Svemoni57

Kada to Allah, d.., bude rekao, nita tada nee postojati, ni ovjek, melek, stablo, te iz toga proizilazi da Njegov govor ne spada u tada nepostojee stvari.

Allah, d.., kae u jednoj od kraih sura Kurana:

Reci: Allah je jedan. On je onaj kome se sve obraa. Nije rodio niti je roen. Njemu nije niko ravan58

Ukoliko je Kuran stvoren, u kome je spomenuto ime Allah, moralo bi se rei da su i Allahova, d.., imena stvorena, a to implicira da je i Njegov vahdanijjet stvoren, a tako i Njegova mo

55 Kuran, 74:25.56 Kuran, 21:63.57 Kuran, 39:16.58 Kuran, 112:1-4.



to je apsurdno.

Allah, d.., je rekao Iblisu nakon to ga je protjerao iz Denneta da e nad njim biti proklestvo do Sudnjeg dana. Uzimajui to u obzir, a po tezi da je Kuran stvoren a sve stvoreno je prolazno, proizilazi da je proklestvo nad Iblisom prolazno i odreenog vermenskog raspona. Naprotiv, proklestvo nad njim je vjeno, zato to je Njegov govor vjean, a to implicira konstataciju da je Kuran nestvoren i vjean. Vodei se njihovom logikom tezom, da je Kuran stvoren, moglo bi se rei i da je Njegova srdba prolazna a to inicira i zakljuak da je Njegova srdba nad kafirima prolazna, a da je Njegovo zadovoljstvo melekima i poslanicima prolazno, a takva kvalifikacija izvodi iz islama.

Branei autentino i originalno kuransko-sunnetsko uenje mnogi islamski uenjaci su proli kroz teka iskuenja. El-Buhari je molio Allaha, d.., rijeima: Boe moj, uzmi mi duu dok nisam pao pod smutnju i fitnu, pa je umro etiri dana nakon toga. Isa bin Dinar je zatvoren u tamnici zbog toga to je odbio prihvatiti da je Kuran stvoren. E-abi je upitan o tome pa je rekao: Tevrat, Indil, Zebur i Kuran, sva etiri su stvorena, pokazujui na svoje prste, te se pomou te domiljenosti spasio. Isto se prenosi u vezi imama afije. Ahmed bin Hanbel je zbog toga zatvoren. Bievan je dok se ne bi onesvestio.59

59 El-Baduri Ibrahim bin Muhammed, Tuhfetu-l-muridi ala devheri-t-tevhid, str. 223-224.



STATUS ONIH KOJI NEGIRAJU VJENOST ALLAHOVOG SVOJSTVA GOVORA KELAMA

Prenosi se da su Ebu Bekr i Ibn Abbas doli kod Ibn Abdulazima El-Anberija Ebu Abdullaha, pa je rekao: Ovdje ima naroda koji govore da Kuran nije stvoren niti nestvoren. Takvi su tetniji od Dehmija. Teko vama. Ibn Abbas je upitao: ta kae ti Ebu Abdullahe. Odgovorio je: Smatram da je Kuran vjean. Nakon toga rekao je: Subhanallah, a ko sumnja u to? Zatim je, elei da apostrofira pitanje, rekao:

Milostivi pouava Kuranu, stvara ovjeka, ui ga govoru60

Allah, d.., je napravio razliku izmeu ovjeka i Kurana. Ebu Abdullah kae: Kuran je od Allahovog, d.., znanja, pa ta misle oni koji kau da je Kuran stvoren u kome se nalaze Njegova imena? Zar ne tvrde da su Njegova imena vjena - nestvorena, da je Allah, d.., oduvijek je moan, silan? Ne sumnjamo da su Njegova imena vjena - nestvorena, isto tako ne sumnjamo da je Njegovo znanje vjeno - nestvoreno, tako da je Kuran Allahovo, d.., znanje u kome su Njegova imena, te konsekventno tome ne sumnamo da je vjean - nestvoren. Prenosi se da su mnogi od Selefa61 smatrali kafirom svakog ko bi to nijekao. Tvrditi da je Kuran stvoren implicira konstataciju da je Allah kvalifikacijom koja je svojstvena ovjeku, a to je kufr.62 Ebu Jusuf kae: Raspravljao sam sa Ebu

60 Kuran, 55:1-4.61 Selef - prve generacije muslimana ili ispravni prethodnici. To su ashabi - drugovi Muhammeda, a.s., tabiini - generacije poslije ashaba, tabitabiini - koji dolaze poslije tabiina, i njihovi sljedbenici meu islamskim uenjacima koji su prihvaeni od strane vjernika kao prvaci u vjeri. Takvim se smatraju: Sufjan es-Sevri, Lejs bin Sad, Abdullah ibn Mubarek, Ibrahim en-Nehai, El-Buhari, El-Muslim i drugi. Halilovi Safvet, Osnovi tefsira, str.

islamska misao

Documents