Prvi dio

ProspekcijaProspekcija:

Čin gledanja unaprijed u vremenu ili razmatranje budućnosti.

Put u neko drugo doba 21

Pog lavlje 1

Put u neko drugo dobaO, kada bi čovjek mogao znati

Kakav će poslova biti kraj ovoga dana!Shakespeare, Julije Cezar

Svećenici se zaklinju na celibat, liječnici se zaklinju da neće činiti zlo, poštari se zaklinju da će unatoč snijegu, poledici i polupismenim uputama brzo dovršavati namijenjene im rute. Rijetki znaju da psiholozi također polažu zakletvu i obećaju da će u nekom trenutku svojih profesionalnih života objaviti knjigu, poglavlje ili barem članak koji će sadržati rečenicu: “Ljudsko je biće jedina životinja koja…” Rečenicu možemo dovršiti kako god želimo, ali ona mora početi s tih šest riječi. Većina nas psihologa čeka do relativno kasnog trenutka u karijeri kako bi ispunila tu svečanu obvezu, jer znamo da će buduće generacije psihologa zanemariti sve druge riječi koje smo zapakirali u naš život dobronamjernog istraživača, i da će nas pamtiti uglavnom po tome kako smo dovršili Rečenicu. Isto tako znamo da će nas tim bolje zapamtiti što nam to lošije uspije. Na primjer, psihologa koji su Rečenicu dovršili riječima “se može koristiti jezikom” posebno su se dobro sjetili kada su čimpanze uspjeli naučiti kako se komunicira znakovima rukom. A kada su istraživači otkrili da čimpanze u divljini koriste štapove kako bi izvukli ukusne mrave iz mravinjaka (ili da se s vremena na vrijeme njima mlate), svijet se odjed-nom sjetio punih imena i adresa svih psihologa koji su ikad Rečenicu dovršili riječima “se koristi oruđem”. I zato postoji dobar razlog što

22 Mit o sreći

većina psihologa po mogućnosti što više odgađa dovršetak Rečenice, jer se nada da će dovoljno dugim čekanjem umrijeti na vrijeme kako bi izbjegli da ih javno ponizi jedan majmun.

Nikada dosad nisam napisao Rečenicu, ali sada bih to volio učiniti pred vama kao svjedocima. Ljudsko je biće jedina životinja koja raz-mišlja o budućnosti. Dopustite mi da unaprijed kažem kako sam imao mačke, pse, hrčke, miševe, zlatne ribice, rakove (ne, ne te vrste rakova!), i da priznajem kako se životinje često ponašaju kao da imaju sposobnost razmišljanja o budućnosti. Ali ćelavi ljudi s jeftinim implantatima često zaboravljaju: ponašati se kao da imate nešto nije isto kao i stvarno to imati, i svatko tko pobliže pogleda shvaća tu razliku. Primjerice, ja živim u gradskom podneblju, i svake se jeseni vjeverice u mom vrtu (veličine otprilike dvije vjeverice) ponašaju kao da znaju da ako već sada ne spreme jelo za zimu, kasnije neće moći ništa jesti. U mom gradu ima mnogo dobro obrazovanih građana, ali nitko, koliko mi je poznato, ne tvrdi da su vjeverice posebno pametne i izuzetne. One jednostavno imaju obične vjeveričke mozgove koji izvode program skrivanja hrane kada se količina sunčevog svjetla koja ulazi u njihove obične vjeveričke oči spusti do kritične razine. Kraći dani “pale” program skrivanja bez prevelikog razmišljanja o “sutra”, pa vjeverica koja sakrije orah u moj vrt “zna” o budućnosti otprilike onoliko koliko kamen koji pada “zna” o zakonu gravitacije – a to znači, ne baš puno. Sve dok se čimpanza ne rasplače zbog razmišljanja o samačkom starenju, ili se ne nasmije kada razmišlja o ljetnim praznicima, ili ne odbije lizalicu zato jer ionako izgleda predebelo kad obuče kratke hlače, pridržavat ću se svoje verzije Rečenice. Mi razmišljamo o budućnosti onako kako niti jedna životinja ne može, nikada nije, i nikada neće, i taj jednostavan, sveprisutan, običan čin, prava je definicija i karakteristika čovjeka.*

Radost nadolazećegKada biste morali navesti najveći doseg ljudskoga mozga, možda biste ponajprije pomislili na impresivne artefakte koje je stvorio – velike piramide u Gizi, međunarodnu svemirsku stanicu, ili možda most

* Roberts, W. A. (2002.) “Are Animals Stuck in Time?” Psychological Bulletin, 128, str. 473-489.

Put u neko drugo doba 23

Golden Gate.* To su doista velika postignuća i naš mozak zaslužuje da ga se slavi što ih je stvorio. Ali to nisu njegova najveća postignuća. Sofisticirani stroj mogao je sve to dizajnirati i izgraditi jer dizajniranje i građenje zahtijevaju znanje, logiku i strpljivost, a sofisticirani strojevi time raspolažu u velikim količinama. Ali postoji samo jedno jedino postignuće, tako iznimno da se čak ni najpametniji stroj ne može pohvaliti da ga posjeduje, a to je svjesno iskustvo. Vidjeti velike pira-mide, sjećati se mosta Golden Gate, ili zamišljati svemirsku stanicu, to su mnogo značajniji postupci od njihove izgradnje. Štoviše, od tih postupaka jedan je još značajniji od drugih. Vidjeti znači doživjeti svijet kakav jest, prisjećati se znači doživljavati svijet onakvim kakav je bio nekoć, ali zamišljati, ah zamišljati, znači doživljavati svijet koji ne postoji i koji nikada nije postojao, ali svijet koji bi mogao postojati. Najveći doseg ljudskoga mozga jest njegova sposobnost da zamišlja predmete i epizode koji ne postoje u sferi stvarnosti i upravo nam ta sposobnost omogućuje da razmišljamo o budućnosti. Kao što je jedan filozof rekao, ljudski je mozak “stroj za anticipaciju”, a “stvaranje budućnosti” najvažnija je stvar koju čini.†

Ali, što u stvari znači “stvarati budućnost”? Postoje barem dva načina kojima mozak može stvoriti budućnost. Jedan od njih dijelimo sa svim drugim životinjama, a drugi ne dijelimo ni sa kime. Svi mozgovi, ljudski mozak, mozak čimpanze, čak i obični mozgovi vjeverica koje skrivaju hranu, stvaraju predviđanja o neposrednoj, lokalnoj, osobnoj budućno-sti. Oni to rade korištenjem informacija o neposrednim doživljajima (“Osjećam neki miris”) ili o prošlim događajima (“Zadnji put kada sam osjetio taj miris, neka velika živina me pokušala pojesti”), kako bi predvidjeli događaj koji će im se najvjerojatnije dogoditi u sljedećem trenutku (“Velika živina će…”).‡ Ali moramo primijetiti dva obilježja tog takozvanog predviđanja. Prvo, unatoč komičnim doskočicama u zagradama, takva predviđanja ne traže od mozga koji ih stvara da posjeduje išta nalik na svjesnu misao. Kao što dijete na abakusu može

* Golden Gate je most u San Franciscu u Kaliforniji.

† Dennett, D. (1996.) Kinds of Minds. New York: Basic Books.

‡ Haith, M. M. (1997.) “The Development of Future Thinking as Essential for the Emergence of Skill in Planning”, The Developmental Psychology of Planning: Why, How and When Do We Plan? (urednici S. L. Friedman i E. K. Scholnick), str. 25-42. Mahwah, New Jersey: Lawrence Erlbaum.

24 Mit o sreći

zbrojiti dva i dva i dobiti četiri a da pri tome nema nikakve misli o aritmetici, tako i mozak može zbrojiti prošlost i sadašnjost da stvori budućnost, a da pri tome ne misli ni na jedno ni na drugo. Ustvari, za to ne moramo ni imati mozak kojim ćemo stvarati takva “predviđanja”. Samo s malo uvježbavanja, golemi morski puž Aplysia parvula može naučiti predviđati i izbjegavati elektrošokove puštene prema svojim pipcima, a kao što bilo tko sa skalpelom može jednostavno dokazati, puževi su doista bez mozga. Računala su također bez mozga, ali ona se koriste identičnim trikom kao i puž kada vam odbiju kreditnu karticu ako ste nakon ručka u Hobokenu* pokušali platiti večeru u Parizu. Ukratko, strojevi i beskralježnjaci dokazuju da ne trebate imati pametan, svjestan i samosvjestan mozak da biste stvarali jednostavna predviđanja o budućnosti.

Druga stvar koju moramo primijetiti jest da predviđanja poput spomenutih nisu posebno dalekosežna. To nisu predviđanja u istome smislu u kojem predviđamo godišnju stopu inflacije, intelektualni doseg postmoderne, toplinsku smrt svemira ili Madonnin sljedeći izbor boje kose. To su predviđanja o tome što će se dogoditi upravo na istome mjestu, u sljedećem trenutku, upravo meni, i mi ih zovemo predviđanjima jer za njih u našem jeziku ne postoji bolja riječ. Ali upotrebom tog pojma – čije konotacije proračunatosti, misaone reflek-sije o događajima koji se mogu dogoditi bilo gdje, bilo kome, u bilo koje vrijeme – u opasnosti smo smetnuti s uma činjenicu da mozak stalno stvara predviđanja o neposrednoj, lokalnoj, osobnoj budućnosti njezinih vlasnika, i to bez njihove svijesti. Umjesto da kažemo kako takav mozak predviđa, recimo da se on koristi sljedećenjem.

Vaš mozak upravo sada sljedeći. Primjerice, ovoga trena možda svjesno razmišljate o rečenici koju ste upravo pročitali, o kolutu za ključeve koji se neugodno ukliještio uz vaše bedro, ili o tome zaslužuje li rat iz 1812. zaista svoju uvertiru. Bez obzira na to što mislite, zasigurno razmišljate o nečemu drugome, a ne o riječi kojom će završiti ova rečenica. Ali čak i kada samo čujete te riječi kako odzvanjaju u vašoj glavi i razmišljate o stvarima koje one mogu inspirirati, vaš se mozak za stvaranje razumnog nagađanja o svojstvu riječi koju će pročitati u sljedećem trenutku koristi riječju koju je upravo pročitao i riječima

* Hoboken je naselje u New Jerseyju sa zapadne strane rijeke Hudson i Manhattana.

Put u neko drugo doba 25

koje je pročitao neposredno prije toga i upravo vam to omogućuje da tečno čitate.* Svi mozgovi odgojeni na trajnijoj dijeti film noira i jeftinih detektivskih romana u potpunosti očekuju da će nakon riječi noć uslijediti fraza Nebo je bilo olujno i tamno, stoga kada naiđu na riječ noć, oni su posebno dobro pripremljeni da je provare. Sve dok vaš mozak dobro pogađa koja će biti sljedeća riječ, vi klizite sretno, slijeva nadesno, slijeva nadesno, i pretvarate crne mrlje u ideje, scene, likove ili pojmove, u blaženom neznanju da vaš sljedećeći mozak fantastičnom brzinom predviđa budućnost rečenice. Tek kada vaš mozak počne loše predviđati, odjednom ćete osjetiti avokado.

To jest, bit ćete iznenađeni. Shvaćate?

Sada razmotrimo značenje tog kratkog trenutka iznenađenja. Iznenađenje je emocija koju doživljavamo kada se sretnemo s nečim neočekivanim – primjerice u trenutku kada iz vaše dnevne sobe, nakon što ste punog mjehura ušli kroz ulazna vrata ruku punih vrećica s namirnicama, trideset četiri poznanika s papirnatim šeširima iznenada poviče “Sretan rođendan!” – stoga pojava iznenađenja otkriva prirodu naših očekivanja. Iznenađenje koje ste doživjeli na kraju prethodnog odlomka otkriva da je vaš mozak, dok je čitao rečenicu tek kada vaš mozak počne loše predviđati, odjednom ćete osjetiti… istodobno stvarao razložna predviđanja o tome što će se dogoditi u sljedećem trenutku. On je predviđao da će u neko doba, u sljedećih nekoliko milisekundi, vaše oči naići na skup crnih znakova koji će otkriti hrvatsku riječ s opisom osjećaja, “tugu”, “vrtoglavicu” ili čak “iznenađenje”. Ali naišao je na voće, čime vas je probudio iz dogmatskog drijemeža i onima koji su sve to promatrali otkrio prirodu vaših očekivanja. Iznenađenje vam otkriva da ste očekivali nešto različito od onoga što ste dobili, čak i onda kada niste znali da bilo što očekujete.

Kako osjećaje iznenađenja obično prate reakcije koje se mogu pri-mijetiti i mjeriti – poput podizanja obrva, širenja očiju, spuštanja čeljusti ili tonova nakon kojih slijedi niz uskličnika, psiholozi se koriste iznenađenjem da im kaže što neki mozak sljedeći. Primjerice, kada majmuni vide da istraživač spušta lopticu niz cijev, oni brzo gledaju

* Bates, E., Elman, J., Li, P. (1994.) “Language In, On, and About Time”, The Develo-pment of Future Oriented Processes (uredio Haith M. M. et al.). Chicago: University of Chicago Press.

26 Mit o sreći

prema dnu cijevi, i čekaju da se lopta ponovno pojavi. Ali ako se nekim eksperimentalnim trikom lopta pojavi u nekoj drugoj cijevi, a ne u onoj u koju je bila stavljena, majmuni pokazuju iznenađenje, vjerojatno zbog toga što su njihovi mozgovi sljedećili.* Naše bebe pokazuju slične reakcije na lude fizikalne pojave. Primjerice, kada bebama prikazujete videosnimku u kojoj velika crvena kocka udara u malu žutu kocku, one će pokazivati znakove nezainteresiranosti ako se mala žuta kocka odvuče s ekrana. Ali ako se mala žuta kocka trenutak-dva koleba prije negoli se odvuče s ekrana, bebe počinju buljiti u ekran poput odraslih promatrača prometne nezgode – kao da je to odgođeno odvlačenje s ekrana narušilo neko predviđanje koje stvara mozak koji sljedeći.† Studije poput navedenih govore nam da mozgovi majmuna “znaju” za gravitaciju (objekti padaju nadolje, a ne nalijevo ili nadesno), a mozgovi beba “znaju” za kinetiku (tijela u kretanju prenose energiju na stacio-nirane predmete upravo u trenutku kontakta, a ne nekoliko sekundi kasnije). Ali što je još važnije, one nam govore da mozgovi majmuna i mozgovi beba zbrajaju ono što već znaju (iz prošlosti) i ono što upravo vide (u sadašnjosti) kako bi predvidjeli što će se dogoditi u sljedećem trenutku (u budućnosti). Ako je stvarni događaj u sljedećem trenutku drukčiji od predviđenog, majmuni i bebe doživljavaju iznenađenje.

Naši su mozgovi stvoreni za sljedećenje, i upravo to i čine. Kada šećemo plažom, naš mozak predviđa koliko će stabilan biti pijesak kada stopalom kročimo na nj, a potom u skladu s tim prilagođava napetost u našem koljenu. Kada skočimo da bismo uhvatili frizbi, naš mozak predviđa gdje će biti disk kada dodirnemo njegovu putanju, a potom on naše ruke vodi upravo k toj točki. Kada vidimo raka kako se skriva iza kamena ili daske na svom putu prema vodi, naš mozak predviđa gdje će se on ponovno pojaviti pa usmjerava naše oči točno prema točki na kojoj će se ponovno pojaviti. Ta su predviđanja

* Hood, B. M. et al. (1999.) “Gravity Biases in a Nonhuman Primate?” Developmental Science, 2, str. 35-41. Također vidi Washburn, D. A. i Rumbaugh, D. M. (1992.) “Comparative Assessment of Psychomotor Performance: Target Prediction by Humans and Macaques (Macaca mulatta)”, Journal of Experimental Psychology: General, 121, str. 305-312.

† Oakes, L. M. i Cohen, L. B. (1990.) “Infant Perception of a Causal Event”, Cognitive Development, 5, str. 193-207. Također vidi Wentworth, N. i Haith, M. M. (1992.) “Event--Specific Expectations of 2-and 3-Month-Old Infants”, Developmental Psychology, 28, str. 842-850.

Put u neko drugo doba 27

izvanredna po brzini i točnosti kojom su stvorena i teško je zamisliti kako bi nam život izgledao kada bi ih mozak prestao stvarati, kada bi nas u potpunosti ostavio na milost i nemilost trenutka, nesposobne da napravimo sljedeći korak. Ali, premda su ta automatska, stalna, nesvjesna predviđanja o neposrednoj, lokalnoj i osobnoj budućnosti iznimno zanimljiva i sveprisutna, to nisu predviđanja koja su našu vrstu odvukla s drveća i uvukla nas u hlače i haljine. Ustvari, to su one vrste predviđanja koje žabe čine svaki put kad skaču s lopoča, stoga to nisu predviđanja koja je moja Rečenica htjela opisati. Ne, raznolikost budućnosti koju mogu stvoriti ljudska bića – i koju samo ona mogu stvoriti – to je nešto posve različito.

Majmun koji je gledao unaprijedOdrasli vole djeci postavljati idiotska pitanja kako bi se mogli smijuljiti kada dobiju idiotske odgovore. Jedno posebno idiotsko pitanje koje volimo postavljati djeci jest sljedeće: “Što bi želio biti kada odrasteš?” Mala djeca tada s pravom gledaju iznenađeno, možda zabrinuta što naše pitanje podrazumijeva i rizik “urastanja”. Ako nam i odgovore, ona obično odgovaraju kako će postati “sladoledari” ili “penjači po drvetu.” Mi se smijuljimo jer su šanse da dijete postane sladoledar ili penjač po drvetu neznatno male, a one su neznatno male jer to nisu stvari koje će većina djece željeti postati u trenutku kada budu dovoljno odrasla da i sama postavljaju tako idiotska pitanja. Premda su to po-grešni odgovori na naše pitanje, moramo primijetiti da su to ispravni odgovori na jedno drugo pitanje, a to je: “Što bi sada htio postati?” Mala djeca ne mogu reći što bi željela biti kasnije, jer ustvari ne znaju što znači kasnije.* Stoga, poput lukavih političara, oni zanemaruju pitanje koje im je postavljeno i odgovaraju na pitanje na koje znaju odgovor. Odrasli znaju mnogo bolje, naravno. Kada tridesetogodišnjake s Manhattana pitamo što misle gdje će biti kada budu u mirovini, oni spominju Miami, Phoenix ili neko drugo mondeno utočište. Oni

* Atance, C. M. i O’Neill, D. K. (2001.) “Planning in 3-Year Olds: A Reflection of the Future Self?” The Self in Time: Developmental Perspectives (urednici C. Moore i K. Lemmon), Mahwah N. J.: Lawrence Erlbaum; i Benson. J. B. “The Develoment of Planning: Its About Time”, Developmental Psychology of Planning (urednici Friedman i Scholnick).

28 Mit o sreći

možda sada vole svoju oštru urbanu egzistenciju, ali mogu zamisliti kako će im za nekoliko desetljeća tombola i hitna medicinska pomoć biti vrednije od muzeja umjetnosti i perača prozora na raskrižjima. Za razliku od djeteta koje može razmišljati samo o tome kakve stvari jesu, odrasli mogu razmišljati o tome kakve će stvari biti. U nekom trenutku između naših visokih hranilica i staračkih stolica za ljuljanje, naučili smo što znači riječ “kasnije”.*

Kasnije! Kakva nevjerojatna ideja! Kakav snažan pojam. Kakvo izuzetno otkriće! Kako su ljudska bića u svojoj mašti uopće uspjela pregledati lanac događaja koji se još nije dogodio? Koji je to pretpo-vijesni genij prvi shvatio da može uteći sadašnjosti, zatvoriti oči i tiho se prebaciti u sutra? Nažalost, čak ni velike ideje ne ostavljaju fosile koje bismo mogli testirati ugljikom, stoga je prirodna povijest onoga kasnije za nas zauvijek izgubljena. Ali paleontolozi i neuroanatomi uvjeravaju nas da se taj ključni trenutak u drami ljudske evolucije dogodio prije otprilike tri milijuna godina i da se dogodio iznenada. Prvi su se mozgovi na zemlji pojavili prije oko 500 milijuna godina i dokoličarili su gotovo 430 milijuna godina, potom su evoluirali u moz-gove ranih primata, a zatim sljedećih 70-ak milijuna godina evoluirali u mozgove prvih praljudi. Tada se dogodilo nešto – nitko ustvari ne zna što – spekulacije variraju od zahlađenja klime do otkrića kuhanja, i odonda je mozak skoro-pa-čovjeka doživio neslućeni impuls rasta te se tijekom nešto više od dva milijuna godina udvostručio i mozak Homo habilisa od tri četvrt kilograma pretvorio u gotovo kilogram i pol težak mozak Homo sapiensa.†

Ako vas počnemo šopati obilnom i masnom hranom i time vam u kratkom vremenu udvostručimo težinu, ne smijemo očekivati da će svi vaši organi jednako dobiti na težini. Trbuh i stražnjica vjerojatno bi

* Iako djeca počinju govoriti o budućnosti s otprilike dvije godine, čini se da je ne ra-zumiju u potpunosti do otprilike četvrte godine. Vidi Povinelli, D. J. i Simon, B. B. (1998.) “Young Childrens Understanding of Briefly Versus Extremely Delayed Images of the Self: Emergence of the Autobiographical Stance”, Developmental Psychology, 34, str. 188-194; i Nelson, K. (1997.) “Finding Ones Self in Time”, The Self Accross Psychology: Self-Recognition, Self-Awareness, and the Self Concept (urednici J. G. Snodgrass i R. L. Thompson), str. 103-116. New York: New York Academy of Sciences.

† Banyas, C. A. (1999.) “Evolution and Phylogenetic History of the Frontal Lobes”, The Human Frontal Lobes (urednici B. L. Miller i J. L. Cummings), str. 83-106. New York: Guilford Press.

Put u neko drugo doba 29

bili glavni korisnici vašeg novostečenog sala, dok bi vam jezik i prsti ostali relativno mršavi i netaknuti. Slično se dogodilo i s mozgom – dramatični porast veličine ljudskog mozga nije demokratično udvo-stručavao težinu svih svojih dijelova, a moderni čovjek nije završio s novim mozgom koji bi bio strukturno identičan ranijima, samo veći. Neproporcionalni udio rasta usredotočio se na poseban dio mozga koji zovemo frontalnim režnjem, koji, kako mu ime kaže, leži u glavi sprijeda, otprilike iznad očiju (vidi sliku 2). Niska zaobljena čela naših ranih predaka pokrenula su se prema naprijed i postala oštra, okomita čela koja drže naše šešire, a promjena strukture naše glave dogodila se primarno zbog prilagodbe toj nagloj promjeni veličine našeg mozga. Što je taj novi komad moždanog aparata učinio da opravda arhitektonsko prerastanje ljudske lubanje? Čega to ima u tom posebnom dijelu tijela i zašto je priroda postala tako sklona da svakome od nas napravi jedan veliki komad? Čemu uopće frontalni režanj?

Slika 2: Frontalni režanj nedavni je dodatak ljudskom mozgu koji nam omogučuje zamišljati budućnost.

Frontalni režanj