UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek: HISTORIJA

Nastavni predmet: Jugoistočna Evropa

Hrvoje Vukčić Hrvatinović (1380-1416)

(Milko Brković)

Student:Priluškić Dino

Milko Brković

Biografija: Historičar i sveučilišni predavač rođen je 15 oktobra 1949 u Putkovićima krav Viteza osnovnu školu pohađao je u Bukvama.Historiju i filozofiju studirao na Beogradskom i Zadarskom filozofskom fakultetu magistrirao 1985 na filozofskom fakultetu u Zadru.Tezom latinske povelje i pisma bosansko-humskih vladara i velmoža od xII do XV stoljeća doktorirao 1989 na filozofskom fakultetu u Zadru.Od 1979 do 1988 knjižničar na zadarskom filozofskom fakultetu,od 1988 djelatnik zavoda za historijske znanosti u zadru,od 1991 ravnatelj zavoda.Od 1993 viši znanstvenik suradnik,od 1998 znanstveni savjetnik,od 2003 potvrđen u trajno zvanje znanstvenog savjetnika.Primarno se bavi istraživanjem hrvatske i bosansko-humske srednjovjekovne diplomatike te hrvatske i bosansko-humske srednjovjekovne historije.Objavio je samostalno i u koautorstvu šest knjiga te prek ostotinu znanstvenih,preglednih i stručnih radova.Sudjelovao je i bio glavni istraživač na nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata.Član je uredništva časopisa radovi zavoda za historijske znanosti u zadru te više samostalnih publikacija.Na pedagoškom fakultetu sveučilišta u mostaru (sada filozofski fakultet) od akademske godine 2000/2001 predaje historiju jgoistočne europe u srednjem vijeku i historiju jugositočne europe u novom vijeku u statusu redovitog profesora.Na istom fakultetu od 2003/2004 predaje pomoćne historijske znanosti.

Hrvoje Vukčić Hrvatinović (1380-1416)

Hrvoje Vukčić Hrvatinović bio je najstariji sin vojvode Vukca iz velikaške obitelji Hrvatinić.Majka mu je vjerovatno bila Katarina,sestra bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.Spominje se prvi put 1376 godine kao knez i vjerni vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I Anžuvinca.Knjiga Hrvoje Vukčić Hrvatinić uglednog historičara Milke Brkovića je pokušaj osvjetljavanja vremenskog kontinuiteta vlasti Hrvoja Vukčića te njegove uloge u zadarskim događajima početkom 15-og stoljeća autor je ovdje želio objasniti važnost vojvode Hrvoja,koji se ubraja u najveće osobe srednjovjekovne bosanske i hrvatske historije,Brković usvojoj knjizi donosi prijepis i prijevod trinaest njegovih isprava.Iznoseći udrugom poglavlju kratki historijski pregled vlasti Hrvoja Vukčića Hrvatinovića autor naglašava da o njegovoj djelatnosti i o njegovu upravljanju splitom,postoji znatan broj studija ali da pojedinci izvore tumače pristrano.Prema Brkoviću nekorektna razmišljanja u literaturi navela su ga da u prikazu Hrvojeve historijske uloge koristi uglavnom stariju literaturu.Radi lakšeg uvida u građu i objektivno razmatranje,autor je orbadio izvore o Hrvojevu životu i političkom djelovanju.U nastavku drugoga poglavlja brkovic govori o hrvojevim matičnim posjedima,o težnji bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka I da nakon smrti ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I Velikog 1381 godine pripoji dalmatinske gradove Bosanskom kraljevstvu,te o Hrvojevoj ulozi u tim zbivanjima.Znatnu je pažnju autor pridodao đakovačkom sporazumu iz 1393 godine kojim je kralj Sigismund tražio od bosanskoga kralja Dabiše da ga priznaju i bosansko-humske velmože.Govori se i o Hrvojevu preuzimanju dalmatinskih gradova početkom 15-og stoljeća,zatim o ustanku hrvatskoga plemstva protiv kralja Sigismunda i konačno o kraju

2

Hrvojeva života.Budući da se moć i vremenski kontinuitet vlasti poejdinog vladara najbolje vidi iz njegove diplomatičke korespondencije,odnosno u strukturi i u historijskom sadržaju njegovih isprava,autor je usvom radu donio strukturu,sadržaj i tekstove sačuvanih isprava Hrvoja Vukčića.U trećem poglavlju Brković donosi vanjske karakteristike i kritički osvrt na Hrvojeve isprave.U idućem poglavlju autor govori o unutarnjim karakteristikama Hrvojevih isprava općenito,u unutarnje karakteristike pripadaju diplomatičke formule ili sastavni dijelovi te jezik i stil pisanja.Od toga su najvažnije diplomatičke formule,od kojih Hrvojeve isprave,kao i uopće isprave drugih srednjovjekovnih vladara,imaj usvoje uobičajne dijelove,odnosno uvod,tekst,korpus i zaključak.Brković ističe da se iz diplomatičkih formula,može pratiti slijed Hrvojeve vlasti.Datacija Hrvojevih isprava obično je na kraju,a budući da njegova kancelarija nije locirana na jednom mjestu,nego se s njim selila,različita su i mjesta datiranja isprava.Intitulacija je sastavni dio uvoda isprave kojom se iskazuje osoba,odnosno vladar u čije se ime izdaje isprava.Iz intitulacija Hrvojevih isprava jasno se vidi da njegove rastuće titule svjedoče o kontinuitetu njegove vlasti.On je ponajprije knez,zatim vojvoda,pa veliki vojvoda,potom generalni vikar i na kraju,Božjom milošću,herceg.Salutacijom vladar u ispravama pozdravlja osobu na koju se odnosi.Ta formula nije zastupljena u Hrvojevim ispravama.Sve Hrvojeve isprave sadrže notifikaciju ili promulgaciju,koja kratko najavljuje sadržaj isprave.Formula sankcije ne nalazi se niti u jednoj Hrvojevoj ispravi zato što ju je apsorbirala formula koroboracije,u koju je katkad uključen i popis svjedoka,kao što je u hrvojevoj ispravi njegovoj ženi Jeleni iz 142 godine.Od svih analiziranih isprava pisar se jedino spominje u Hrvojevu ugovoru iz 1404 godine.Potpis ili supskripcija izostavljena ke zbog dva razloga.Prvo jer je autentičnost isprava dokazana pečatom.I drugo,jer je većina isprava sačuvana u prijepisima na koje se vremenski nisu mogli stavljati potpisi suvremenika pojedinih isprava.U petom poglavlju autor analizira historijske okolnosti nastanka pojedinih isprava Hrvoja Vukčića Hrvatinića.Govoreći o povelji vojvode Hrvoja poslanoj ugarsko-hrvatskom kralju Sigimundu i kraljici Mariji iz 1393 godine,Brković se ukratko osvrće i na đakovački ugovor iz iste godine,kojim je Sigimund priznao Dabišu zakonitim bosanskim vladarom iako se to protivilo ugarskom državnom pravu.Zati mse govori o pismu velikog vojvode Hrvoja iz 1401 godine nastalom u vrijeme dolaska kralja Ostoje na bosansko prijestolje i na čelo stranke kralja Ladislava Napuljskog u hrvatskoj i dalmaciji.Autor dalje govori o kontekstu nastanka zajedničke povelje vojvode Hrvoja i cetinsko-kliškoga kneza Ivana Nelipića trogiranima 1402 kao i o njihovoj zajedničkoj povelji Šibeničanima iz iste godine.Peta povelja obrađena u ovom poglavlju jest povelja velikog vojvode Hrvoja koji je ujedno i generalni vikar,a kojom je na molbu šibenskih poslanika i opunomoćenika potvrdio slobode i povlastice šibenskoj općini 1402 godine.Šesta je isprava Hrvojevo pismo Ninskom kapitolu iz 1403 kojim ga on moli da pošalje izaslanika u šibenik da bi ispitao pobunu stanovništva protiv šibenskih plemića.Ugovor hercega hrvoja s dubrovnikom o savezu protiv bosanskoga kralja Ostoje iz 1404 godine sačuvan je u dva ćirilična primjerka.Osma hrvojeva isprava sastavljena je u Topuskom,a govori o vlasništvu nad selom Radošić u Kliškom distriktu iz 1407 godine iz nje je moguće ocrtati granice do kojih je sezala Hrvojeva vlast.Deseta isprava jest pismo hercega hrvoja gradu splitu iz 1411 kojim poručuje splitskom knezu,sucima i vijeću da opozovu darivanje i oduzmu kuću i posjede rkalji Ostoji.Jedanaesta povelja jest Hrvojevo pismo splitskom plemiću antoniju kojom mu vraća oduzetu imovinu.Zatim slijedi hrvojevo pismo njegovoj ženi jeleni 1412 godine kojim joj javlja da je skaupio 10.000 dukata.Posljednja isprava jest Hrvojevo pismo sigismundovoj ženi,kraljici barbari iz 1413 godine u njemu je jako dobro opisan posljednji sukob između kralja sigismunda i hercega Hrvoja vukčića hrvatinića.Autor zaključuje da je hrvojevo sveukupno djelovanje ponajbolje potvrđuje kontinuitet njegove vlasti i u bosni i u hrvatskoj te da se moć i kontinuitet vlasti pojedinog vladara ogleda i u njegovoj diplomatičkoj

3

korespodenciji,odnosno u strukturi i historijskom sadržaju njegovih isprava.Brković naglašava da o hrvojevoj vlasti najviše svjedoči diplomatička formula intitulacije,koja se u srednjovjekovnom svijetu jedino pridodavala vladarima te je urpavo ona jedan od kriterija koji ga svrstava među srednjovjekovne vladare.

4