KARAKTERISTIKE I RAZVOJ DJECE OSTECENOG SLUHA I PREZENTACIJA

Gluhoća (oštećenje sluha) predstavlja potpuni gubitak zvučne pecepcije koja ne dopušta socijalni kontakt putem organa sluha.

Gluhoća može biti uzrokovana: nasljednim faktorima, povredama, raznim oboljenjima, lijekovima u trudnoći, infekcijama u trudnoći: ospice, rubeola, herpes zoster, prehlada, mehaničke povrede prilikom poroda...

Oštećenje sluha, posebno njegov najteži vid - rana teška gluhoća, predstavlja takav oblik senzorne ometenosti koji ostavlja multiple posljedice u opštem razvoju djeteta.

Dijete sa oštećenjem sluha ne čuje šumove koje proizvode sopstveni pokreti, hod, pljeskanje ruke o ruku, kašljanje, ne čuje smijeh, plač, majčino tepanje, pjevušenje. Edna Levine (1981) kaže da dijete sa oštećenjem sluha prolazi kroz „ svijet nijemih pokretnih slika bez zvuka i značenja”.

Poznata je definicija koju je dao Komitet za nomenklaturu konferencije izvršilaca američkih škola za osobe sa oštećenjem sluha 1939. godine: „Osobe sa oštećenjem sluha (gluhi) su oni čije čulo sluha nije funkcionalno za uobičajene životne svrhe, nagluhi su oni čije je čulo sluha defektno, ali ipak funkcionalno uz upotrebu ili bez upotrebe aparata za sluh“.

Stepen oštećenja sluha se može kretati od lakih oštećenja preko različitih stepena nagluhosti do totalne gluhoće. Oštećenje sluha može biti kongenitalno ili stečeno u toku života. Važna je činjenica da je oštećenje sluha kod djeteta nastalo prije sticanja govora (prelingvalne gluhoće) ili je nastalo kasnije kada je govor već bio oformljen, te da je dijete raspolagalo, u određenoj mjeri auditivnim, posebno verbalnim iskustvom (postlingvalne gluhoće). Najteže posljedice u psihičkom razvoju ostavljaju duboke rane gluhoće iz prelingvalnog perioda

KOGNITIVNI RAZVOJ DJECE OSTECENOG SLUHA

Prva empirijska istraživanja u psihologiji osoba sa oštećenjem sluha inspirisana su pojavom Bine–Simonove skale za mjerenje inteligencije, pa se još 1915. godine započelo i sa testiranjem intelektualnih sposobnosti djece sa ostećenjem sluha.

Rudolf Pinter, koga nazivaju ocem psihologije osoba sa oštećenjem sluha sa svojim brojnim saradnicima preuzeo je veliki broj istraživanja na američkoj djeci sa oštećenjem sluha. Pinter je otvorio problem odnosa gluhoće i intelektualnih poteškoća.

Sva dosadašnja ispitivanja inteligencije osoba sa oštećenjem sluha pomoću verbalnih testova pokazali su zaostajanje osoba sa oštećenjem sluha, a u manjoj mjeri i nagluhih.

1. Na većini verbalnih testova, koji se uobičajeno koriste za ispitivanje inteligencije,prosječan IQ osoba sa oštećenjem sluha je, prema Boltonu (1976), ispod prosječnog kvocijenta za populaciju sa normalnim sluhom za 5 do 15 poena. Ispitivanja inteligencije primjenom neverbalnih testova dala su vrlo različite rezultate.

1

Dok jedna grupa naučnika konstatuje deficit u neverbalnoj inteligenciji osoba narušenog sluha,druga grupa dobija nalaze koji ne samo da ne pokazuju značajne razlike između neverbalne inteligencije osoba sa oštećenjem sluha i onih koji imaju normalan sluh, nego čak konstatuj da na nekim neverbalnim testovima osobe sa oštećenjem sluha imaju superiorne rezultate.

2. Ispitivanje inteligencije osoba sa oštećenjem sluha u našoj zemlji pomoću WB performans – skale, pokazalo je da su učenici osnovnih škola za djecu sa oštećenjem sluha postigli prosječni kvocijent inteligencije od 85, 14. Djeca oštećenog sluha starijih razreda i odrasli sa oštećenjem sluha su postigli prosječno više kvocijente inteligencije, ali koji su još uvijek niži od prosječnih vrijednosti za populaciju koja čuje.

3. Faktorsko – analitičke studije inteligencije djece oštećenog sluha, ukazale su na diferencijalno dejstvo oštećenja sluha kod različitih intelektualnih sposobnosti

4. Na Terstonovom testu primarnih mentalnih sposobnosti osobe sa oštećenjem sluha su bile bolje od osoba koje čuju u prostornom snalaženju (S-faktor) i brzini percepcije (P- faktor), a značajno slabiji u verbalnom shvatanju (V- faktor) i rezonovanju ( R- faktor). Osim testova, postoji još jedan izvor informisanja o kognitivnim sposobnostima djece oštećenog sluha koji potiče iz eksperimentalne psihologije.

Na osnovu testova može se zaključiti: 1. Oštećenje sluha selektivno pogađa određene aspekte intelektualnog funkcionisanja

kao što su: verbalna inteligencija, sposobnosti apstraktnog mišljenja, mišljenja u analogijama, socijalna inteligencija, konzervacija i numeričko pamćenje.

2. Oštećenje sluha čak doprinosi da se izvjesne sposobnosti razviju čak i bolje nego kod osoba koje čuju, kao npr.: pamćenje crteža i pokreta, brzina vizuelne percepcije, otkrivanje principa identičnosti i simetrije itd.

3. Selektivna pogođenost određenih aspekata intelektualnog funkcionisanja najizraženija je na nižim uzrastima, dok kod viših dolazi do ubrzanog razvoja tih sposobnosti.

4. Opseg intelektualnog nivoa (kvocijenta inteligencije) slušno oštećene djece nije ništa manji od opsega djece normalnog sluha, tako da među djecom oštećenog sluha imamo onih sa superiornom inteligencijom, ali i onih sa intelektualnim poteškoćama.

5. Komparacija neverbalnih kvocijenata inteligencije kod kongenitalnih i stečenih gluhoća nije dala statistički značajne rezultate.

REHABILITACIJA

Rehabilitacija slušanja i govora provodi se s djecom predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske dobi. Provodi se uz primjenu elektroakustičkih aparata, a temelji se na maksimalnom korištenju ostatka sluha .

PODRUCJA REHABILITACIJE SLUSANJA I GOVORA

1. Slušna percepcija (zamjećivanje, razlikovanje, prepoznavanje i razumijevanje zvučnih signala i fonetskuh struktura)

2. Vježbe učenja i korekcije izgovora glasova i riječi

Rehabilitacija slušanja i govora provodi se svakodnevno po 30 minuta.

2

PODJELA DJECE SA SLUSNIM OSTECENJIMA

1. Nagluhe osobe su osobe sa oštećenjem sluha s 25- 80 dB na uhu i kod kojih je govor djelimično ili potpuno razvijen.

2. Gluhe osobe su osobe koje imaju oštećenje sluha veće od 80 dB i koji ni uz pomoć slušnih pomagala ne mogu cjelovito participirati glasovni govor.

Prema stepenu oštećenja sluha i razvijenosti glasovnog sporazumijevanja nagluhe osobe se razvrstavaju ovako:

1. Sa lakšim gubitkom sluha su osobe sa 25-35 db sa boljim ostacima sluha koji su pod prirodno povoljnim uslovim slušanja sponatano usvojili govor bez značajnog odstupanja;

2. Sa umjerenim gubitkom sluha su osobe sa 35-60 db na uhu sa boljim ostacima sluha, koji nisu spontano i pod prirodno povoljnim uslovima savladale glasovni govor;

3. Sa umjerenim gubitkom sluha su osobe sa 35-60 db na uhu sa boljim ostacima sluha, koji su prije oštećenja sluha usvojile vještinu glasovnog sporazumijevanja,

4. Sa težim gubitkom sluha su osobe sa 60-80 db na uhu sa boljim ostacima sluha, kod kojih je spontani razvoj glasovnog govora značajno otežan zbog čega ih treba obuhvatiti sistematskim procesom izgradnje glasovnog govora;

5. Sa težim gubitkom sluha su osobe sa sa 60-80 db koje su prije oštećenja sluha usvojile vještinu glasovnog sporazumijevanja.

STAV PREMA OSOBAMA SA OŠTEĆENJEM SLUHA NEKADA I DANAS

Javnost, kao i mnogi stručnjaci još ne razumiju dovoljno posljedice gluhoće za psihološko i sociološko funkcionisanje osoba sa oštećenjem sluha. Nerazumijevanje može rezultirati krupnim pogreškama u psihodijagnostici i tretmanu. Proces u koje društvo diskreditira osobe koje su različite naziva se stigmatizacija Ono zbog čega je osoba stigmatizirana naglašeno je u tolikoj mjeri da su druge karakteristike isklučene. Gluhoća je manje vidljiv hendikep od ostalih, pa je i manje shvaćen od strane javnosti ( Denmark, 1950).

EMOCIONALNI I SOCIJALNI RAZVOJ DJECE OŠTEĆENOG SLUHA

Emocionalni i socijalni razvoj djece oštećenog sluha u velikoj mjeri je određen teškoćama u sticanju govora i problemima u opštenju sa drugim ljudima. Posebno važnu ulogu u tom razvoju ima nedosatatak zvukova, naročito zvukova neverbalne prirode koje proizvodi ljudski glas, njegovi tonalni kvaliteti, akcentacija i slično koji mogu imati veći značaj u komunikacij emocija, prenošenju stavova, nego verbalno saopštavanje. Važan momenat u razvoju ličnosti djeteta oštećenog sluha predstavlja vrijeme nastanka oštećenja i stepen oštećenja.

U literaturi se susrećemo sa četiri kategorije u vezi sa stepenom oštećenja i šest kategorija u vezi sa vremenom nastanka. U vezi sa stepenom ostecenja postoje sljedece kategorije:

1. Gubitak sluha od 35 do 45 decibela - To je ona tačka kada oštećenje sluha počinje pričinjavat teškoće u razgovoru. Psihološki, ovaj stepen oštećenja ima važanosti zbog prisustva svijesti o oštećenju, ali društvenost nije pogođena.

2. Gubitak sluha od 45 do 65 decibela - Pogađa socijalnu komunikaciju, ali upotreba amplifikatora omogućava razgovor najčešće ograničen jedno lice. Osoba sa ovim stepenom oštećenja osjeća socijalnu izolaciju i traži društvene kontakte sa osobama koje imaju sličan gubitak sluha.

3

3. Gubitak sluha od 65 do 80 decibela - Karakteriše veoma otežan kontakt sa okolinom i izražena potreba za oslanjanjem na druga čula. Svijest o sebi je poremećena, a društveni kontaki su zadovoljavajući u odnosu na lica koja imaju sličan stepen oštećenja.

4. Gubitak sluha od 80 do 100 decibela - je ozbiljno oštećenje kada je neophodno korištenje čula vida i čula pipanja. Ovaj stepen oštećenja dovodi do teškog poremećaja u komunikacij i izmjenjene svijesti o sebi.

Pri korištenju ove podjele treba imati u vidu i druge faktore, naročito vrijeme nastanka oštećenja:

1. Gubitak sluha prije rođenja ili prije druge godine života - ova grupa je pogođena najtežim posljedicama po sposobnost opštenja i ostavlja najveće posljedice na integritet ličnosti, emocionalno prilagođavanje i identifikaciju.

2. Gubitak sluha od 2 do 6 godine - ako dijete normalno čuje u prve dvije godine života, ono dosta profitira ne samo u verbalnom pogledu već i u tome što su i posljedice po ličnost manje. Ovdje postoji bolja osnova za razvoj povoljne strukture ličnosti, posebno kada oštećenje nije nastupilo do 5. ili 6. godine.

3. Gubitak sluha u školskom dobu - U ovoj razvojnoj fazi gubitak sluha ostavlja govornu funkciju solidno očuvanu, a posebno funkciju unutrašnjeg govora, koja je naručito važna. Razvoj JA i emocionalni razvoj manje su pogođeni nego kod drugih grupa, ali je teško održavanje prijateljstva i identifikacija sa osobama normalnog sluha.

Bindon i Hes koristili su u svojim istraživanjima test Napravi priču pomoću slika. Prvi je pronašao povišen broj shizofrenih znakova u gluhe djece, osiromašenu fantaziju koja ukazuje na socijalnu izolaciju zatim alogično i nerealistično mišljenje. Djeca iz dnevnih škola ispoljila su veći stepen napetosti lišavanja i sukoba u odnosu na djecu iz zavoda.

U vezi sa interpretacijom rezultata o ličnosti osoba oštećenog sluha postoje različiti pristupi. Većina autora smatra da osobe sa oštećenjem sluha imaju jedinstvenu i specifičnu psihologiju i da njihov psihički život nije konstituisan na isti osnovama organskog porijekla i biološke prirode kao što je to kod čujućih, te da iz toga proizilazi pojam “ gluha ličnost”. Izvjesni autori smatraju da tako nešto kao što je gluha ličnost ne postoji i da se lica oštećenog sluha bitno ne razlikuju od osoba normalnog sluha.

PSIHOLOŠKA PROCJENA DJECE OŠTEĆENOG SLUHA

Historijat psihološke procjene djece oštećenog sluha započet je još istraživanjima Greenbergera 1889. u SAD. Njegov postupak imao je dosta sličnosti sa savremnim psihološkim testiranjem. Njegova ispitivanja gluhe djece imala su diferencijalno dijagnostičku funkciju, to jest intelektualno oštećene gluhe djece prije polaska u školu za gluhe. On je koristio privlačne slike iz knjiga i pokazivao ih djeci, pa ako je dijete bilo zainteresovano, to je bio prvi pozitivni pokazatelj, a ako je bilo apatično, to je bila kontraindikacija za upis u školu.

Dalje je koristio materijal sličan današnjem testovnom materijalu kao što su boje, kocke, šeme i brojevi. Nije, međutim, postojala standardizacija čitavog postupka niti mogućnost za precizno upoređivanje djece istog uzrasta. Kasnije su Pintner i Paterson pokušali da primjene Bine-Simonovu skalu dajući gluhoj djeci odštampano upustvo i tražeći pismene odgovore. Ovakav način se pokazao nepodobnim, kao i niz ajtema testa koji su bili neadekvatni za

4

gluhe, pa su Pintner i Paterson 1915 godine konstruisali specijalan manipulativni test za procjenu inteligencije gluhih.

Postoje različite vrste neverbalnih testova, a najpoznatiji su neverbalni testovi manipulativnog tipa u kojima se zahtijeva manipulacija objektima. Drugi kriterijum koji se koristi za klasifikaciju testova za osobe sa oštećenjem sluha jeste uzrast ispitanika, pa se u skladu s njim testovi dijele na testove za bebe i malu djecu, testove za djecu i testove za odrasle.

Prema psihološkom sadržaju koji ispituju, testovi se dijele na: testove sposobnosti, testove znanja i postignuća i testove ličnosti. Često se izdvaja i posebna kategorija specijalnih kliničkih testova za mjerenje cerebralnih disfunkcija, motornih sposobnosti, vizuelne percepcije itd.

TESTOVI SPOSOBNOSTI

1. Vekslerova skala za mjerenje inteligencije djece (WISC i WISC-R-manipulativna skala) predstavlja individualni, neverbalni test inteligencije predviđen za uzrast od 6 do 16 godina. Sastoji se od 5 subtestova: Dopuna slika, Kosove kocke, Sastavljanje figura, Redanje slika(strip), Zamjena broja znakom i alternativni subtest Lavirint.

2. Hiski Nebraska test sposobnosti za učenje za malu gluhu djecu namijenjen je gluhoj djeci od 4 do 10 godina. To je individualni, manipulativni test koji daje dobre indikacije sposobnosti potrebnih za školsko učenje. Sastoji se od 12 subtestova koji zahtijevaju izvođenje različitih aktivnosti: pamćenje boja, nizanje perli različitog oblika kako bi se dobio odgovarajući sklop, slikovne asocijacije, građenje pomoću kocaka, pamćenje brojeva itd.

3. Sniders-Omenov neverbalni test inteligencije za gluhe i čujuće predstavlja manipulativnu skalu za ispitivanje neverbalne inteligencije na uzrastu od 3 do 15 godina. Vremenski je ograničen. Zadaci su: slaganje mozaika, kocaka, dovršavanje crteža, dovršavanje slika, kopiranje, slikovne analogije, sortiranje karata itd.

4. Čikaški neverbalni test koristi se za mjerenje opšte inteligencije na uzrastu od 8 do 14 godina. Sastoji se od 10 subtestova sa zadacima tipa ''olovka-hartija''.

5. Pintnerov neverbalni test konstruisan je specijalno za gluhu djecu na uzrastu od 8 do 13 godina. To je test brzine, ali su mu vremenske granice tolerantne. Ima 6 subtestova: Prosječni blici(kako treba presjeći zadate oblike da bi se dobili ponuđeni dijelovi), Obrnuti crteži( na rotiranom crtežu treba pronaći liiju koja nedostaje), Sinteza oblika(ako se dva crteža postave jedan preko drugog, koji će se crtež od ponuđenih dobiti), Redeoslijed pokreta(nakon tri sukcesivna pokreta ispitanik treba da predvidi četvrti), Identifikacija( treba pronaći isti crtež kao na primjeru), Presavijanje hartije(crtež pokazuje dva puta presavijen list hartije sa isječenim dijelom, ispitanik treba da nađe kako će izgledati razvijena hartija).

5

6. Test Ravenove progresivne matrice nije vremenski ograničen, može se zadati grupno i individualno. Postoji forma testa u boji za uzrast od 5 do 11 godina i forma crno-bijelih matrica za uzraste starije od 11 godina. Matrice u boji imaju tri serije, a crno-bijele imaju 5 serija od po 12 zadataka. Zadaci se satoje od vizuelno perceptivnih problema-matrica koji zahtijevaju selekciju jednog odgovora između ponuđenih komada matrice.

7. Lajterova internacionalna performans-skala koristi se na uzrastu od 2 do 18 godina. Sastoji se od 6 neverbalnih zadataka koji su grupisani prema uzrasnim kategorijama: prva grupa od 2 do 7 godina, druga grupa od 8 do 12 godina i treća gupa od 14 do 18 godina. Zadaci zahtijevaju prosuđivanje odnosa između dva događaja: simboličku transformaciju, kvantitativnu diskriminaciju, neposredno pamćenje i brzinu. Ovaj test koristi se i u našoj zemlji za ispitivanje gluhe i nagluhe djece.

8. Test sposobnosti Ontario škole predviđen je za uzrast od 7 do 18 godina. Sastoji se iz 6 oblasti: manipulativne aktivnosti, šeme u boji, kosove kocke, domine, crteži, vezivanje čvorova.

9. Gudinaf-test crtež ljudske figure predviđen je za uzrast od 3,5 do 12 godina. Spada u testove tipa ''olovka-hartija'', a sastoji se iz jednog ajtema crteža ljudske figure. Upustvo je vrlo jednostavno i dijete oštećenog sluha ga vrlo lako shvata. Vrlo često služi kao uvodni test u bateriji jer ga djeca vrlo lako prihvataju.

10. Drajver-Kolinsova manipulativna skala predviđena je za uzrast od 5 do 16 godina. Test je specijalno konstruisan za gluhe i sastoji se od zadataka sa Kosovim kockama, dovršavanjem slika, domino-test itd.

11. Pibodi slikovni test rječnika predviđen je za mjerenje psiholingvističkih sposobnosti, a koristi se od 21 mjeseca starosti. Nije vremenski ograničen i primjenjuje se individualno. To je test razumijevanja riječi u kome se od djeteta traži da pokaže jednu od 4 slike kad ispitivač izgovori odgovarajuću riječ. Sa gluhom djecom se koristi za procjenu sposobnosti iščitavanja sa usana ili poznavanja riječi.

TESTOVI LIČNOSTI

Među testovima ličnosti postoji samo jedan specijalno konstruisan i standardizovan zapopulaciju gluhe djece. To je Inventar ličnosti za gluhu djecu, koji je autor Lily Brunschwig koristila u jednom od svojih prvih ispitivanja ličnosti gluhih. Svi ostali testovi koji se koriste za ispitivanje ličnosti osoba oštećenog sluha namijenjeni su populaciji normalnog sluha i mogu se razvrstati u tri grupe: projektivni testovi, testovi tipa inventara ličnosti i inventari zrelosti.

PROJEKTIVNI TESTOVI

1) Mahover-test crtež ljudske figure može se koristiti od 2 godine do odraslog doba. Upustvo je jednostavno: od ispitanika se traži da prvo nacrta ljudsku figuru(ženu ili muškarca), a zatim figuru suprotnog spola.

2) Kuća-drvo-čovjek test-HTP koristi se za uzrast od 3 godine pa sve do odraslog doba. Upustvo nalaže da se nacrta kuća, zatim, drvo i na kraju čovjek. Prvo se sva tri crteža rade običnom crnom olovkom, a zatim se još jednom crtaju kuća i drvo i čovjek drvenim olovkama u boji.

6

3) Roršahova tehnika primjenjuje se na uzrastu od 3 godine pa naviše. Sastoji se od deset različitih bilateralno simetričnih mrlja mastila od kojih su 5 crno-bijele, a 5 u boji. Od subjekta se traži da kaže na šta ga mrlje podsjećaju. Interpretacija je zasnovana na kompleksnoj proceduri skorovanja, a konačan rezultat je slika cjelokupne ličnosti

4) Test tematske apercepcije-TAT- koristi se na uzrastu od 4 godine pa do odraslog doba. Sastoji se od 31 karte koje sadrže nedovoljno jasne provokativne slike.Od ispitanika se traži da ispriča priču o svakoj slici. Za prazan karton se također traži priča. Interpretacija rezultata testa je bazirana na individualnim potrebama koje je ispitanik ispoljio u pričama.

5) Napravi priču pomoću slika-MAPS- koristi se na uzrastu od 6 godina pa naviše. Materijal za testiranje se sastoji od 22 nacrtane pozadine kao što su dnevna soba, spavaća soba, kupatilo, učionica itd. I 67 isječenih figura među kojima ima ženskih, muških, odraslih, dječijih itd. Od ispitanika se traži da izabere koje hoće figure i ubaci ih u pozadinu a zatim ispriča priču. Skorovanje i interpretacija su vrlo kompleksni.

6) Misuri serija slika za djecu može se koristiti za uzraste od 5 do 16 godina. Sastoji se od kartica na kojima su prikazana djeca angažovana u raznim aktivnostima. Od djeteta se traži da grupiše kartice u kategorije ''zabavno'' i ''nije zabavno''.

7) Ekspresivne projektivne tehnike koje se sastoje u crtanju, bojenju, pravljenju složenih fiugura i igri sa lutkama i drugim igračkama vrlo su korisno dijagnostičko sredstvo, posebno za malu djecu oštećenog sluha. Dijete u igri projektuje nesvjesne sadržeje i ispoljava različite crte ličnosti. Interpretacija se može izraziti u skorovima ili u obliku verbalnog zaključka. Primjena ove vrste projektivnih tehnika u psihološkom tretmanu djeteta oštećenog sluha ima, pored dijagnostičke, i terapeutsku funkciju.

INVENTARI LIČNOSTI I ZRELOSTI

Inventar ličnosti za gluhu djecu specijalno je konstruisan za ovu populaciju. Sastoji se od 67 jednostavnih riječima formulisanih ajtema. Rezultat na testu izražava se ukupnim skorom za opštu prilagođenost, kao i posebnim subskorovima za prilagođenost u školi, prilagođenost u kući i socijalnu prilagođenost. Inventar je standardizovan na populaciji školske gluhe djece. inventari kao instrumenti procjene nisu mnogo pogodni za ispitanike oštećenog sluha, posebno djecu.

Vinelandska skala socijalne zrelosti. Predmet mjerenja je socijalna adaptivna zrelost, odnosno sposobnost individue da se brine o sebi i svojim praktičnim potrebama, kao i sposobnost da preuzme odgovornost za sopstvene aktivnosti. Majka ili druga osoba koja dobro poznaje dijete daje podatke o njegovoj sposobnosti da se obuče samo, da se hrani samo itd. Ispituje navike samoposluživanja, komunikaciju, kretanje, interesovanje, socijalizaciju. Zbir dobijenih poena daje socijalni uzrast koji se dijeli sa kalendarskim uzrastom dajući koeficijent socijalne adaptivnosti SQ.

7

TESTOVI ZNANJA

Oštećenje sluha i uslijed njega smanjene komunikacione sposobnosti su velika prepreka u obrazovanju osoba oštećenog sluha, tako da se jedna najtežih implikacija koju ovo oštećenje donosi ispoljava kao obrazovna retardacija.

Različiti testovi znanja koriste se za mjerenje postignuća učenika oštećenog sluha u određenim školskim predmetima. Testovi su uglavnom usmjereni na mjerenje jezičke i govorne sposobnosti, kao i na znanja iz aritmetike. Svi testovi koji se primjenjuju na učenike oštećenog sluha standardizovani su za učenike normalnog sluha.

U SAD su u upotrebi sljedeći testovi: test postignuća širokog opsega (WRAT), izdat 1976, koji mjeri nivo postignuća u

čitanju, aritmetici, spelovanju itd, Stanfordov test postignuća izdat 1973 i Metropoliten testovi postignuća iz 1978 godine predstavljaju po mišljenju

mnogih psihologa, najbolje testove ove vrste za populaciju normalnog sluha, a koriste se i u ispitivanju djece oštećenog sluha

SPECIJALNI KLINIČKI TESTOVI

Pomoću specijalnih kliničkih testova mogu se ustanoviti vizuelno-motorna oštećenja kojima u osnovi mogu biti cerebralne disfunkcije. U specijalne klinicke testove ubrajaju se:

1) Geštalt-vizuomotorni test Benderove sastavljen je od jednostavnih geometrijskih crteža koje ispitanik treba da reprodukuje, pa se na osnovu neadekvatnih iskrivljenih i neobičnih reprodukcija zaključuje o patologiji koja im leži u osnovi.

2) Bentonov test vizuelne retencije ispituje percepciju i pamćenje spacijalnih odnosa od 8 godina do odraslog doba. To je individualni test koji se sastoji od 30 karata sa crtežom koji ispitanik treba da reprodukuje neposredno nakon sklanjanja karte.

3) Linkoln-Ozerecki motorna razvojna skala ispituje unilateralne i bilateralne motorne sposobnosti na uzrastu od 6 do 14 godina. Test ajtemi uključuju veliki broj motornih vještina kao što su koordinacija oko-ruka, krupni pokreti ruku i šaka, pokreti nogu i trupa.

Klinički testovi nisu uvijek uspješni u otkrivanju cerebralnih disfunkcija. Odsusutvo pozitivnih znakova ne znači da disfunkcije zaista i nema. Znaci cerebralne disfunkcije koji nisu manifestovani na ovim testovima mogu se ispoljiti na drugim testovima, prilikom opservacije ili kroz historiju slučaja.

INDIVIDUALNI RAD SA DJECOM OŠTEĆENOG SLUHA

Individualni rad zauzima važno mjesto. On je osnov za razvoj govora, te mu se zbog toga daje značajna uloga. Kroz individualni rad se uči slušati i govoriti bez obzira o kakvom se slušnom oštećenju radi. Od najranijih faza kroz individualni rad se prepliću edukativni i

8

rehabilitacioni sadržaji, a nastavljaju se i produbljuju za cijelo vrijeme rehabilitacije slušanja i govora sve do krajnjeg cilja – socijalne i profesionalne integracije.

Osim verbalne, važna je i neverbalna komunikacija, a osobito u djece oštećenog sluha, tj.komunikacija putem tijela. Neverbalne poruke vidljive su u tonu glasa, facijalnoj ekspresiji, pogledu, gestama, položaju tijela, a odgovaraju nesvjesnoj ili predsvjesnoj razini. Sposobnost shvaćanja te interpretiranja neverbalnih poruka, koje prate riječi, umnogome unaprjeđuju komunikaciju. Kao drugi načini izražavanja u dijagnostičke i terapeutske svrhe može se koristiti crtež. Crtež na otvoren, prikriven, simboličan način može otkriti unutarnje sadržaje osobe te odnos s vanjskim svijetom.

Psihološki tretman djece oštećenog sluha obuhvata psihodijagnostiku, psihoterapiju i savjetodavni rad prije svega djece oštećenog sluha, njihovih roditelja te okoline. PROCJENA BEBA I MALE DJECE OŠTEĆENOG SLUHA

Preduslov za svu djecu sa oštećenim sluhom da dobiju optimalan tretman je pouzdano i iscrpno posmatranje odmah po rođenju. Postoje dvije metode koje se koriste za procjenu:

1) Testiranje reakcije na zvučne signale – Ova metoda (kao što je pljeskanje rukom iza djetetovih leđa) se koristi u ispitivanju. Nije sasvim pouzdana jer će dijete reagovati na ponašanje okoline i ako ne čuje.

2) BERA ( Brainstem Electric Response Audiometry ) - Kod ove metode (takođe bezbolne) mjeri se raekcija moždane kore na zvučne podražaje. Ona koristi različite tehnike akustičke stimulacije da razluči između oštećenja srednjeg ili unutrašnjeg uha. Mjerenje je lahko i kratko traje.

PSIHOLOŠKA PROCJENA:Novo područje rada za psihologiju. Intervju se najčešće vodi sa majkom od koje se dobiju informacije o najvišem nivou postignuća djeteta u svakodnevnom ponašanju, naročito: motorno ponašanje, govorno ponašanje(gestovi, neverbalna komunikacija), ponašanje u toku igre. Psiholog mora biti spreman na susret sa djecom i roditeljima koji su često uplašeni, frustrirani, agresivni. Osnovni zadatak psihologa u ovakvoj situaciji jeste stvaranje atmosfere povjerenja. Dok razgovara sa majkom povremeno upucuje pogled i osmijeh prema djetetu i na taj načim uspostavlja kontak sa njim. U sljedećoj fazi se djetetu nude razne igračke. Ako ih ne prihvati sačeka se određeni period pa se ponovo pokuša. Kada dijete prihvati igračku to je znak da je i psiholog prihvaćen i ispitivanje može da počne. Preporučuje se da je i majka prisutna zbog emocionalne podrške i sigurnosti djeteta.

Razvojne skale koje se koriste za ispitivanje male djece oštećenog sluha su:

1) Gejzelova razvojna skala (ispituje motorno, adaptivno, govorno, socijalno ponašanje) 2) Bejlijeva skala (ispituje senzorno-perceptivne sposobnosti, pamćenje, učenje,

rješavanje problema, komunikaciju.

PSIHOLOŠKA PROCJENA ŠKOLSKOG DJETETA OŠTEĆENOG SLUHA

Djeca koja su tek upisana u školu i mlađa školska djeca uvode se u ispitivanje putem igre. Soba za ispitivanje mora biti opremljena igračkama, bojama, priborom za crtanje i slikanje.

9

Dijete treba hrabriti veselim izrazom lica. Psiholog ne treba da nosi uniformu, a najmanje onu koja podsjeća na ljekarsku. Ispitivač treba da sjedi naspram djeteta, govor treba da mu je prirodan, jednostavan, ispitivač treba da izbjegava grimase, viku, preglasan ili nedovoljno glasan govor jer pri tome iskrivljuje pokrete usana i otežava djetetu čitanje sa usana.

Opservacija je važan dio psihološke procjene školskog djeteta. Registruje se opšti izgled djeteta, registruje se da li dijete nosi aparat za sluh, ima li tikova, trzaja, problema ravnoteže, držanja otvorenih usta i sl. Prilikom davanja uputstva prati se da li je dijete koncentrisano ili samo ljubazno gleda ispitivača, prati se reagovanje djeteta u situacijama kada se suočava sa teškoćama i neuspijesima u radu, da li izražava zadovoljstvo zbog postignutog uspijeha ili ne.

Kada to situacija omogućava korisno je posmatrati interpersonalne i grupne interakcije djece oštećenog sluha sa vršnjacima i odraslim, te da li je dijete zainteresovane za druge. Bitan segment je opservacija u školskoj učionici (interakcija sa učiteljem ili nastavnikom te opšta psihološka klima u odjeljenju). Tehnika intervjua se takođe koristi u psihološkoj procjeni školske djece oštećenog sluha. Intervju sa roditeljima, vaspitačima, nastavnicima i drugim ljudima koji dobro poznaju dijete može dati dragocijene informacije za njihovu psihološku procejnu.

PSIHOLOŠKI NALAZ

Svaki psihološki nalaz o djetetu oštećenog sluha treba da sadrži:1) Opšti podaci o djetetu ( ime, prezime, starost, stepen oštećenja), 2) Razlog ili problem koji je doveo do potrebe psihološke procjene, 3) Sumirani nalazi o značajnim događajima iz života djeteta, 4) Ponašanje u test-situacijama, gdje se daje i ocjena motivisanosti djeteta za rješavanje

zadataka testa, 5) Rezultati testiranja, 6) Psihološka procjena na osnovu svih pribavljenih podataka. 7) Jezik kojim se pise psihološki nalaz mora biti razumljiv, a psihološki sadržaj treba da

izrazi opisano.

TESTOVI ZA RAD SA DJECOM OŠTEĆENOG SLUHA:Raznovrsne su tehnike i testovi kojima se služi psiholog u radu sa djecom. Psihološka procjena se dobija putem istorije slučaja, intervjua , testova sposobnosti i testova ličnosti.

Ti testovi su: 1) Manipulativna skala, 2) Lajterova internacionalna skala, 3) Vinelandska skala socijalne zrelosti, 4) Geštalt test 5) Test kuća-drvo-čovjek.

Roditelji mogu ubjedljivo pomoći u terapiji svog djeteta. U školama za djecu sa normalnim sluhom, nastavnici obično nemaju dovoljno vremena da se posvete djeci sa oštećenjem. Postoje i kod nas škole sa stručnjacima posebno obučenim za rad sa nagluhom i gluhom djecom, koji rade sa djecom od najmanjeg uzrasta, pa do završetka osnovnog ili srednjeg obrazovanja. Oštećenje sluha kod djece se javlja sve češće u svijetu. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, mnogo se može učiniti da ova djeca dobro startaju u život, ukoliko se poremećaj otkrije blagovremeno.

10

OSOBE SA TESKOCAMA U RAZVOJU U SISTEMU SOCIJALNE ZASTITE - II PREZENTACIJA

Nakon Drugoga svjetskog rata, Poveljom o osnivanju OUN-a (1945.), te usvajanjem Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948.godine, počinje primjena ljudskih prava na međunarodnoj razini, a pri tome se polazi od univerzalnosti tih prava te njihove internacionalizacije u kreiranju i zaštiti.

Otkako je osnovano Vijeće Europe (1949.), njegove države-članice zahtijevale su da se hitno regulira pitanje ljudskih prava koja su tijekom i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata bila veoma ugrožena. Zato je Vijeće Europe već na zasjedanju u Rimu 1950. godine usvojilo Europsku konvenciju o ljudskim pravima, na kojoj se temelje svi kasnije usvojeni dokumenti. Ta se, pak, Konvencija temeljila na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima OUN (1948.). U Vijeću Europe osnovana je i Komisija za ljudska prava.

Godine 1961. u Torinu je usvojena, a 1965.stupila je na snagu Europska socijalna povelja kao temeljni dokument Vijeća Europe u području socijalne politike.

Od 19 prava sadržanih u Povelji,za invalide je bitno : pravo na rad, osiguranje zdravih i povoljnih uvjeta rada, odgovarajuca nagrada, radničko organiziranje , kolektivni otpor uključujući i štrajk, posebna zaštita djece, socijalna sigurnost

11

U čl. 15. Povelje utvrđuje se pravo fizički ili mentalno retardiranih osoba ma stručno osposobljavanje, rehabilitaciju i socijalnu integraciju.Navodise,također,da su radi provedbe tih prava zemlje pristupnice dužne poduzeti:

1. Potrebne mjere za osiguranje olakšica u stručnom obrazovanju a,gdje je to nužno, i u specijalnoj ustanovi;

2. Mjere odgovarajućeg zaposlenja, zaštitno zapošljavanje, kao i motiviranje poslodavaca da invalidnu osobu prihvate i zadrže na radu

Glavna skupština OUN-a usvojila je 20.decembra 1971. Deklaraciju o pravima osoba s mentalnom retardacijom koja je bila inicirana od roditelja i pripremljena u Međunarodnoj ligi društva za pomoć osobama s mentalnim hendikepom (ILSMH), a uz podršku brojnih eksperata i humanista, posebno iz UNESCO-a.

Deklaracija sadrži sljedeća prava: pravo na maksimalno izjednačenje prava s ostalim građanima; pravo na zdravstvenu zaštitu; pravo na takav odgoj, obrazovanje, rehabilitaciju i savjetovanje koji će mentalno

retardiranima omogućiti maksimalan razvoj svih njihovih sposobnosti; pravo na ekonomsku sigurnost i odgovarajući životni standard, kao i zaposlenje i

angažiranje u radu; pravo na život u svojoj obitelji/kod rodbine, maksimalno sudjelovanje u zajednici a

iznimno, ako je to nužno, i smještaj u ustanovi koja bi trebala biti što bliže obitelji i normalnom životu;

pravo na kvalificiranog staratelja koji će zaštititi njihove interese; pravo na zaštitu od svih oblika zlouporabe, iskorištavanja ili ponižavajućih postupaka,

uključujući i sudsku zaštitu; ako zbog težine hendikepa bude nužno ograničenje ili odlaganje nekog prava o osobe

s mentalnom retardacijom, toj osobi valja osigurati maksimalnu sudsku zaštitu, uz sudjelovanje vještaka, i pravo na žalbu do najviših autoriteta.

Deklaracija o pravima invalida usvojena je 1975. godine na Glavnoj skupštini OUN-a, a bila je rezultat zajedničke inicijative nekoliko međunarodnih organizacija invalida, uz punu podršku organa te specijaliziranih agencija OUN-a .

U Deklaraciji se ističu sljedeća prava invalida svih skupina, ili stupnjeva oštećenja ili njihovih obitelji, bez obzira na rasu, boju, spol, jezik, vjeru, političko uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo i dr.:

poštivanje ljudskog dostojanstva te pravo na što normalniji i pristojniji život; pomoć u osposobljavanju za što veću samostalnost; kompletnu zdravstvenu, psihološku i funkcionalnu zaštitu, pomagala, rehabilitaciju,

osposobljavanje i uključenje u normalan život; gospodarsku i socijalnu sigurnost, standard, zaposlenje i djelovanje u sindikatima;

12

uvažavanje njihovih specifičnih potreba na svim stupnjevima gospodarskog i društvenog planiranja;

život s vlastitom obitelji i rodbinom, te sudjelovanje u društvenom životu bez ikakve diskriminacije, a ako je nužan smještaj u ustanovu, on treba biti što sličniji životu obitelji i okoline;

zaštitu od svih oblika iskorištavanja i ponižavanja; osiguranje stručne pravne pomoći radi zaštite osobe i imovine; obvezno savjetovanje s organizacijama invalida u zaštiti njihovih prava; pravo na stalno informiranje invalida i njihovih obitelji o pravima iz Deklaracije.

Usporedo s razvojem zakonodavne zaštite,mijenjala se teorija i praksa rehabilitacije osoba s razvojnim teškoćama. Ključni procesi koji su sedamdesetih i osamdesetih godina tome pridonijeli jesu socijalna integracija i normalizacija.

Koncept normalizacije sadržavao je načelo najmanje restriktivne alternative, kojim se ističe potreba ograničavanja specijalnih intervencija u životu pojedinca na onaj minimum što ga zahtijeva njegovo oštećenje. Ovo načelo osobi priznaje pravo da živi u sredini koja joj daje maksimalnu podršku i minimalno ograničava njezinu slobodu.

U devedesetim se godinama javlja filozofija inkluzije koja zahtijeva potpuno izjednačavanje prava osoba s teškoćama u razvoju s pravima "prosječne populacije", zahtijevajući i njihovo sveobuhvatno uključivanjeu društvo. S obzirom na činjenicu da još uvijek nije prevladan segregirajući institucionalni sustav "Zbrinjavanja" i "zaštite", ali i s obzirom na činjenicu da se razvijaju integracijske tendencije, unatra trideset godina utemeljena su tri karakteristična modela u rehabilitaciji osoba s teškoćama. To su:

Medicinski model, Model deficita i Socijalni model.

U medicinskom modelu osoba s teškoćama tretira se kao problem .On polazi od "nedostataka" (oštećenja i teškoća) osobe, a rješenje se vidi u njezinoj zaštiti, skrbi i izbjegavanju rizika. Cilj rehabilitacije je da se osoba promijeni, kako bi se mogla uklopiti u socijalnu okolinu. Dakle, sva je pozornost usmjerena na "nesposobnost", a društvo poduzima mjere kojima se ustanovljuju specijalne službe i postupci kojima se nastoje ublažiti posljedice oštećenja. Ako to nije moguće postići, tada se takva osoba izdvaja,isključuje iz prirodne okoline i svih onih mogućnosti koje ta okolina nudi.

Model deficita pojavljuje se kao prijelaz od medicinskoga k socijalnom modelu. Ovaj model naglašava značaj utvrđivanja i zadovoljavanja posebnih potreba osoba s teškoćama. Rehabilitacija se, također, odvija u segregacijskom ili parcijalno-integracijskom sustavu, a temelji se na smanjenju ili otklanjanju onoga što čini teškoću u socijalnoj integraciji.

Socijalni model suvremeni je pristup, i u razvijenim zemljama svijeta prevladava od devedesetih godina. Njegovo je ishodište u filozofiji inkluzije koja naglašava da svatko pripada društvu i na svoj mu način pridonosi. U skladu s time, socijalni model podrazumijeva pristup prema kojem se na osobe s teškoćama ne gleda kroz njihova ograničenja i teškoće, nego kroz njihove sposobnosti i interese, potrebe i prava. Ovaj model polazi od pretpostavke daje položaj ovakvih osoba kao i njihova diskriminacija društveno uvjetovana.

13

PROCES DEINSTITUCIONALIZACIJE U SVIJETU

Deinstitucionalizacija je proces izmještanja osoba sa intelektualnim teškoćama iz stacionarnih institucija. Osobe se smještaju u stanove u zajednici (od 1 do 5 osoba) i primaju podršku u skladu sa svojim individualnim potrebama.

Krajnji cilj procesa deinstitucionalizacije, u novom, socijalnom modelu zaštite je uspostavljanje sistema koji obezbeđuje individualnu podršku svakom pojedincu kako bi aktivno učestvovao u planiranju, sprovođenju i vrednovanju mjera koje se odnose na njegov život.

MOGUĆI UZROCI SPOROG PROVOĐENJA DEINSTITUCIONALIZACIJE1. Nedostatak planova razvoja mreže,usluga i servisa pomoći porodici2. Nepostojanje sustava podrške porodici3. Nepovjerenje porodice prema alternativnim oblicima zbrinjavanja4. Prenaglašena zaštitna uloga porodice

Deinstitucionalizacija je razvojni proces koji treba:• Poštivati pravo osobe da sama kontrolira svoj život u mjeri u kojoj je to moguće• Oblikovati okruženje prema potrebama i specifičnostima osoba s intelektualnim

teškoćama• Poticati samostalnost i slobodno iskazivanje volje• Izgraditi održivost uz jasnu konkretnu i neupitnu sustavnu potporu• Opstati samo kroz suradnju i podijeljenu odgovornost institucija, tijela državne

uprave, lokalne i područne samouprave i nevladinih organizacija

PROCES DEINSTITUCIONALIZACIJE U SVIJETU

Kao alternativa institucionalnom modelu,razvijen je model tzv. u zajednici utemeljene rehabilitacije. To je strategija kojom se unutar zajednice razvijaju uvjeti za rehabilitaciju,ravnopravnost mogućnosti i socijalnu integraciju svih osoba s teškoćama u razvoju.

Ovaj model se može ostvariti udruženim nastojanjima samih osoba s teškoćama,njihovih roditelja,drugih članova zajednice i odgovarajućih službi iz područja socijalne skrbi,zdravstva,obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja. Osnovni cilj ovog pristupa je razviti sustav koji će obuhvatiti sve osobe kojima je potrebna pomoć uz upotrebu resursa koji su realni i podnošljivi u nacionalnom kontekstu.

Deinstitucionalizacija osoba s teškoćama u svijetu je prisutna posljednjih 20-tak godina ,a usmjerena je na ukidanje velikih institucija za smještaj i rehabilitaciju ovih osoba.Umjesto velikih ustanova ,osnivaju se regionalni,u lokalnim zajednicama različiti integrirani oblici smještaja,tretmana i zapošljavanja osoba s mentalnom retardacijom.

Kanada je uz SAD do sada bila najradikalnija i najprogresivnija u nastojanjima na uključivanju hendikepiranih osoba u sve sadržaje u zajednici i najdalje su otišle u područjima:

Preobrazbi dualnog odgojno obrazovnog sustava u jedinstveni sustav odgoja i obrazovanja,koji omogućre učenicima s mentalnom retardacijom i drugim razvojnim

14

teškoćama da budu integrirani i prihvaćeni kao vrijedni članovi u redovnim školama kao i u zajednicama.

Izgradnji modela u zajednici utemeljene rehabilitacije kroz integrirane stambene zajednice i zapošljavanje osoba s mentalnom retardacijom.

BiH I KONTEKST

U nizu međunarodno-pravnih akata univerzalnog karaktera o ljudskim pravima, Bosna i Hercegovina je ratificirala glavne međunarodne ugovore ljudskih prava koji će se primjenjivati u BiH i koji su navedeni u Aneksu I Ustava BiH. Osim brojnih međunarodno-pravnih dokumenta o ljudskim pravima univerzalnog značaja, prihvaćen je i veliki broj konvencija i drugih akata od regionalnog značaja, u sklopu kojih treba naročito istaći Evropsku socijalnu povelju, potpisanu u maju 2004. godine, koja postavlja standarde ekonomskih i socijalnih prava.

Na nivou FBiH ne postoje jedinstveni kriteriji za ostvarivanje socijalne zaštite, što je glavni uzrok diskriminacije po svim osnovama. Osim već navedene regionalne diskriminacije, u oblasti zaštite osoba s invaliditetom u FBiH najizraženija je zakonima utemeljena diskriminacija po osnovu uzroka nastajanja invaliditeta.

Po važećim zakonima u FBiH, civilnim žrtvama rata pripada 70% od naknade koju primaju RVI, dok osobe s invaliditetom stečenim nevezano za ratna zbivanja primaju znatno niže naknade koje iznose tek oko 35% primanja RVI ili oko 50% primanja civilnih žrtava rata. Diskriminatorna je i to što kantoni svojim propisima različito utvrđuju obim prava i postupak za ostvarivanje prava na ortopedska i druga pomagala, čime se proizvode višestruke razlike kako po vrsti invalidnosti, uzroku nastanka invalidnosti, ali i po teritorijalnoj osnovi.

U pogledu obrazovanja, nisu stvoreni odgovarajući mehanizmi i uvjeti za primjenu zakonskih odredbi za uključivanje djece s posebnim potrebama u sistem obrazovanja. Programi u Školama za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje nisu prilagođeni potrebama tržišta, te se osobe s invaliditetom osposobljavaju tek za biro za zapošljavanje. Ustanove visokog obrazovanja nisu prilagođene i dostupne osobama s invaliditetom, a ne postoje ni prilagođeni nastavni programi usljed čega se neznatan broj osoba s invaliditetom obrazuje na visokoškolskim ustanovama

U pogledu ekonomskih prava, ne postoji jedinstvena strategija zapošljavanja osoba s invaliditetom na nivou entiteta. Ograničene su mogućnosti ostvarivanja prava na rad osoba s invaliditetom, s obzirom da u FBiH ne postoji odgovarajući zakonski okvir, a ni programi profesionalnog usavršavanja, prekvalifikacije i zapošljavanja, dok je nedovoljna i međusektorska povezanost. U cijeloj BiH, pa ni u Federaciji, kao dio zakonodavstva o radno-pravnim odnosima ne postoje standardi kojim se reguliše oblast posebnih izuzeća od obaveza plaćanja poreza na ime zapošljavanja osoba s invaliditetom na nivou BiH. Država ne čini ništa da motiviše poslodavce da zapošljavaju osobe s invaliditetom.

U pogledu infrastrukture, vidljivo je da većina ustanova, uključujući i one zdravstvene zaštite, nisu prilagođene i dostupne osobama s invaliditetom (kose rampe, orjentiri za slijepe, spušteni šalteri, adekvatni liftovi, odgovarajući sanitarni čvorovi, vidno istaknuti natpisi za gluhe osobe, itd).

Vijeće ministara Bosni i Hercegovini je u septembru 2003. godine usvojilo UN Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom (Generalna skupština UN-a. A/RES/48/96, 20/12/1993) i obavezalo entitetske organe vlasti da pri izradi propisa i rješavanju pitanja koja se tiču osoba sa invaliditetom primjene navedena pravila.

15

Usvajanjem dokumenta Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, broj 76/08) u maju 2008. godine, država Bosna i Hercegovina se opredijelila za novi pristup u oblasti invalidnosti, baziran na ljudskim pravima i socijalnom modelu, što predstavlja sveobuhvatni pogled na pitanja invaliditeta, kreiranje i primjenu rješenja za osobe sa invaliditetom na nivou zajednice u multisektoralnom pristupu i uz učešće svih relevantnih aktera

U cilju stvaranja uslova za implementaciju Politike u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, broj 76/08) i usklađivanja djelovanja na području zaštite osoba sa invaliditetom sa dostignutim evropskim i svjetskim standardima i svim trendovima koji imaju za cilj nastojanje da sva područja života i djelovanja budu otvorena i pristupačna osobama sa invaliditetom, Federacije Bosne i Hercegovine, u okviru svojih ustavnih nadležnosti, pripremila je Strategiju i Plan akcije za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji BiH 2010-2014. godine.

MEĐUNARODNI OKVIR

Međunarodni pravni instrumenti koje je Bosna i Hercegovina ratificirala i koji su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, ustava entiteta i kantona, a neki su po pravnoj snazi iznad domaćih zakona, čine dio normativno pravnog poretka relevantnog i za pitanja invaliditeta. Osnovno načelo međunarodnih instrumenata je načelo nediskriminacije, što znači da osobama sa invaliditetom pripadaju sva prava propisana u međunarodnim dokumentima jednako kao i svakom građaninu. Pored obaveze da uskladi domaće zakonodavstvo sa međunarodnim normama koje je prihvatila, država je obaveza i da u praktičnoj primjeni vodi računa koliko su vulnerabilne skupine, kao što su osobe sa invaliditetom, uključene u sistem i koliko im je od propisanih prava stvarno dostupno.

UJEDINJENE NACIJE

Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda (Generalna skupština UN-a. A/RES/61/106, 24/01/2007) Bosna i Hercegovina je 29. jula 2009. godine potpisala ovu Konvenciju i Opcioni protokol, čija ratifikacija predstoji, a njezina opća načela ugrađena su u dokument Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini i biti će smjernice djelovanja u svim oblastima od značaja za osobe sa invaliditetom.

VIJEĆE EVROPE

Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Vijeće Evrope. ETS 5), koju je Bosna i Hercegovina potpisala, predstavlja instrument kojim se jamče građanska i politička prava pojedincima i zabranjuje diskriminacija po bilo kojoj osnovi, što se odnosi i na osobe sa invaliditetom. Kao mehanizam zaštite definiranih prava osnovan je Evropski sud za ljudska prava.

Komplementaran instrument Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima je Evropska socijalna povelja (Vijeće Evrope. ETS 163) koja unapređuje zaštitu osnovnih socijalnih i ekonomskih prava građana država potpisnica. Član 15. propisuje da svaka osoba sa invaliditetom ima pravo na nezavisnost, socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice.

16

Okvirni dokument koji usmjerava djelovanje evropskih država u oblasti invaliditeta je Akcioni plan Vijeća Europe za promovisanje prava i punog sudjelovanja osoba sa invaliditetom u društvu: unapređenje kvalitete života osoba sa invaliditetom u Evropi 2006- 2015. (Vijeće Evrope. Rec(2006)5). Ovaj dokument sadrži smjernice za unapređenje važnih područja djelovanja od interesa za osobe sa invaliditetom, kao što su: učešće u političkom i javnom životu, učešće u kulturnom životu, informacije i komunikacije, obrazovanje,profesionalna rehabilitacija, osposobljavanje i zapošljavanje, pristupačno okruženje, život u zajednici, zdravstvena zaštita, socijalna zaštita, pravna zaštita, zaštita od nasilja i zloupotrebe, istraživanje i razvoj, te podizanje svijesti..

STRATEGIJA ZA IZJEDNAČAVANJE MOGUĆNOSTI ZA OSI U FBiH 2010-2014.

Imajući u vidu naprijed navedeno ustavno uređenje Federacije BiH i položaj osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, a u svrhu obezbjeđivanja mehanizama za implementaciju aktivnosti koje su definirane u ovoj Strategiji nužno je uključivanje svih relevantnih aktera.

U tom smislu opći ciljevi ove Strategije su:1. Svako ministarstvo u Vladi Federacije BiH će pripremiti Akcioni plan za implementaciju aktivnosti za koje je zaduženo u Strategiji, u roku od šest mjeseci od usvajanja Strategije; 2. Svako ministarstvo u Vladi Federacije BiH će u Budžetu za 2010. godinu uvesti budžetski kod koji će imati naziv „Implementacija Strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom“; 3. Kantonalne vlade i općinske vlasti će do kraja godine donijeti svoje akcione planove za implementaciju aktivnosti za koje su zadužene u Strategiji, u roku od šest mjeseci od usvajanja Strategije; 4. Kantonalne vlade i općinske vlasti će u Budžetu za 2010. godinu uvesti budžetski kod koji će imati naziv „Implementacija Strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom“. 5. Vlada Federacije BiH će obezbijediti institucionalno praćenje stanja u oblasti invalidnosti, primjenu zakona koji regulišu oblast invalidnosti, te praćenje implementacije ove Strategije, kroz osnivanje Ureda Vlade Federacije BiH za pitanja invaliditeta. Ured bi se osnovao u roku od godinu dana po usvajanju Strategije.

Osobe sa invaliditetom (urođenim ili stečenim) predstavljaju jednu od glavnih kategorija korisnika prava propisanih Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“, br. 36/99, 54/04 i 39/06) i jedinu kategoriju korisnika koji ostvaruju mjesečna finansijska davanja iz Budžeta Federacije BiH. Srazmjerno stepenu invaliditeta, a na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije, osobe sa invaliditetom mogu ostvariti pravo na ličnu invalidninu, tuđu njegu i pomoć i ortopedski dodatak.

Položaj osoba s posebnim potrebama u BiH kao i trenutno važeća definicija teškoća u psihičkom i fizičkom razvoju definisani su Pravilnikom o otkrivanju, ocjenjivanju sposobnosti, klasifikaciji i evidentiranju djece i omladine sa smetnjama u psihičkom i fizičkom razvoju u BiH. Prava ovih osoba su posebno spomenuta u Pravilniku: pravo na odgovarajuće obrazovanje; pravo na profesionalnu kvalifikaciju i zapošljavanje i pravo na različite vidove socijalne brige

Međunarodno uporedive kategorije djece sa posebnim potrebama koje nisu definirane Pravilnikom su: djeca s poremećajima u ponašanju, autistična djeca, djeca sa ADHD-om (hiperaktivnost i poremećaj pažnje), djeca sa teškoćama u učenju, djeca s teškoćama čitanja i pisanja, djeca sa hroničnim bolestima talentirana/darovita djeca.

17

Na teritoriji Federacije BiH postoje tri ustanove koje se bave zbrinjavanjem osoba s teškoćama u fizičkom i mentalnom razvoju locirane u Pazariću, Drinu i Bakovićima. Skupa one imaju oko 1067 osoba od čega je 52 djece.

KLASIFIKACIJA OSOBA SA TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U BOSNI I HERCEGOVINIU Bosni i Hercegovini procedura klasifikacije i procjene kompetencija osoba sa teškoćama u razvoju se pokreće od strane centara socijalnog rada na nivou općina (kantona). Komisija procjenjuje kapacitet osoba sa teškoćama u razvoju. Cilj je specijalna zaštita, obrazovanje i osposobljavanje za aktivnosti svakodnevnog života.

OSOBE SA POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OBRAZOVANJEIako su napravljeni značajni pomaci u zadnje tri godine kroz obrazovne reforme, Bosna i Hercegovina je tek počela istraživati probleme u vezi sa provođenjem inkluzivnog obrazovanja. Učenici s poremećajima ili nesposobnostima su bili isključeni iz redovnih škola i lokalne zajednice. Smatralo se da nije obrazovni sistem taj koji ima probleme koje treba prevazići – nego je dijete to „koje se treba promijeniti“

ZAKON O OBRAZOVANJU U BOSNI I HERCEGOVINI

Član 12 „ističe da se djeca s posebnim potrebama uključuju u ustanove predškolskog obrazovanja i slijede program koji je prilagođen njihovim individualnim potrebama“

Član 13 također daje mogućnost obrazovanja djece s posebnim potrebama Član 5 takođe ističe da «Inkluzija» podrazumijeva sveobuhvatno uključivanje lica s

teškoćama u razvoju, teškoćama u učenju i uopće teškoćama socijalne integracije Obrazovanje djece sa posebnim potrebama je posebno definirano u Zakonu o

osnovnom odgoju i obrazovanju u članovima 48-52

RAZVOJ SLIJEPE DJECE III PREZENTACIJA

Ni u svim porodicma sa slijepim djetetom, reakcije nisu iste. One zavise od više faktora, kao što su: mentalno zdravlje roditelja, osjećajnost, intelegencija, njihova kultura, obrazovanje i druge okolnosti.

O reakcijama roditelja, posebno majke, povodom rođenja slijepog djeteta, mogu se izdvojiti sljedeci načini reagovanja:

realistično prihvatanje djeteta; negiranje hendikepa; pretjerana zaštita djeteta; skriveno odbacivanje djeteta; otvoreno odbacivanje djeteta.

Da bi adekvatno parcipirala potrebe slijepog djeteta, majka mora prvo upoznati i naučiti neverbalni jezik svoje bebe. Tu, među prvim, spada „jezik osmjeha“. Najbolji stimulus za izazivanje osmjeha za slijepu bebu je krupna taktilna ili kinestetička draž, i mnogo prije nego kod beba koje vide. Da bi se shvatilo emocionalno iskustvo slijepe bebe, mora se čitati sa njenih ruku, kojima ona izražava želje i namjere. Odgovore na te znake treba davati takođe preko ruku.

Umjesto kordinacije oko-ruka, slijepa beba mora da postigne kordinaciju uho-ruka, koja će joj omogućiti da lokalizuje zvučni objekt u prostoru, da posegne u njegovom pravcu i da ga dohvati. Kada slijepa beba redovno počinje da ispoljava sljedeće ponašanje: selektivno smješenje na glas majke (oca), taktilno traženje i ispitivanje majčinog lica, odbijanje kontakta sa stranom osobom, diskriminacijom majke i protestovanje u situaciji separacije-

18

može se zaključiti da je majka kod bebe dobila indentitet glasa-dodir, materijalnost i elementarnu trajnost.

Poslije prve godine života, slijepa djeca, kao i zdrava, počinju da hodaju, postepeno stiču ravnotežu i sposobnost sve slobodnijeg kretanja. Uslijed straha od ozlijede i slabe orijentacije, djeca počinju da skakuču u mjestu, nespretno i kruto se kreću, a kad trče, ne pomjeraju se naprijed, već to uglavnom čine u mjestu, što dovodi do stvaranja fiksiranih manirizama, odnosno blindizama.

Blindizmi su necjelishodne fizičke aktivnosti, karakteristične za slijepu djecu, nedovoljno stimulisanu preko ostalih senzornih modaliteta.

Potrebno je da što je moguće ranije, roditelji i svi oni koji se bave djetetom, podstiču i ohrabruju slijepo dijete da stiče iskustva uspješnog kretanja i manipulisanja predmetima. Najznačajniji kanal za dobijanje informacija, kao supstitut vida, slijepom djetetu postoje taktilno čulo. Nažalost, ovo čulo, iako se to ne bi moglo očekivati, kod vecine slijepe djece mlađeg uzrasta, slabo je razvijeno. Sluh je, pored kožno-kinestezičkog čula, odnosno haptike, najvažniji konpenzator za vid. U razvoju govora i jezik, u početku između slijepih i beba koje vide ne primjećuje se bitne razlike. Nedostatak vizualne stimulacije ne dovodi kod slijepe djece samo do sporijeg sticanja fonda riječi, već i do pojave različitih tipova riječi.

Prema D. Burlingham (1972) riječnik slijepog djeteta sastoji se od dva tipa riječ: one koje dijete stiče sopstvenim iskustvom i one koje stiče slušajući govor okoline.

Zaostajanje u govoru slijepe djece samo je privremena pojava koja se s vremenom gubi, pa većina te djece do polaska u preškolsko odjeljenje nauči da govori dosta tečno. On predstavlja put kojem ta osoba može da ostvari adekvatan kontakt i razumjevanje sa onima koji vide.

Strahovanje slijepe djece, prema D. Burlingham mogu se svrstati u tri grupe: 1. Prvu grupu čine realna strahovanja, koja slijepo dijete obično osjeća kada se nađe u

situaciji da je bespomoćno. 2. Druga grupa strahovanja potiče od ne realnih shvatanja objektivne stvarnosti. 3. U trecu grupu spadaju strahovi koji nastaju na osnovu tačne ili pogrešne procijene

realnosti., ali potom dobijaju fantastične elaboracije.

Od stepena sigurnosti koju je dijete steklo unutar svoje porodice zavisi kako će se on uklopiti u širu socijalnu sredinu. Slijepo dijete uglavnom se školuje u uslovima internatskog smještaja. Prednosti ovakog načina školovanja su posebne metode i posebna nastavna i očigledna sredstva, kao i profesionalci obučeni za rad sa slijepom djecom. Izlazak iz škole za slijepu djecu prestavlja posebnu brigu, za mnoge i tarumu, pošto po završetku školovanja treba da preuzmu ulogu odraslog i rješavaju pitanja svoje egzistencije. U veoma osjetljivom periodu adolescencije pojavljuje se i problem pravilnog izbora zanimanja, što je od izuzetnog značaja za slijepe. Pored profesionalnih obaveza, njih očekuje i zadataka uspostavljanja inerpersonalnih kontakata na zadovoljavajući način, zadatak preuzmanja odgovarajuće seksualne uloge- uopšte osmišljavanje svog života.

OSOBENOSTI LIČNOSTI I PRILAGOĐAVANJE SLIJEPE DJECE

19

Helerova studija Psihologija slijepih jedno je od prvih istraživanja na ovu temu izvedeno u Wundtovoj labaratoriji 1890. godine. Poređenje slijepih i onih koji vide na osnovu senzitivnosti tri čula: sluha, dodira i mirisa preduzeo je 1899.godine Griesbarch. Pionir psihološkog testiranja i veliki učitelj u naučno-istraživačkom radu o slijepima bio je S. Hayes (1875-1958) koji se ovom problematikom bavio od 1918 godine pa sve do svoje smrti. On je razvio najranije test za slijepe- Interim Hayes-Binet i odredio šta bi vizuelno hendikepirana djeca najprije trebalo da uče i da rade.

Poslije drugog svjetskog rata, naglasak u psihološkom testiranju pomjera se sa prosječne inteligencije na testove koji mjere takve karakteristike kao što su:

razvojni status, emocionalno prilagođavanje, interpersonalni odnosi, motivacija, interesi, i stavovi.

Keller je pronašao da ponašanje koje liči na autizam i abnormalnost u motilitetu najčešće u grupi djece sa retrolentalnom fibroplazijom, manje često u grupi kongenitalno slijepe djece, najmanje evidentno u grupi djece koja su kasnije oslijepila. Autor zaključuje da su velike abnormalnosti u razvoju vizuelno hendikepirane djece povezane sa dva faktora:

totalno ili skoro totalno slijepo odrođenja i istorija neadekvatne stimulacije u ranim mjesecima života.

Nalazi poznatih autora (Norris, Spaulding, Brodie, Keller) potvrđuju dva važna koncepta: okolina koja pruža povoljne prilike za stimulaciju može biti ključni faktor u razvoju

vizuelno hendikepiranog djeteta; takvo dijete nije neophodno predisponirano na devijatni razvoj samo zato što je

slijepo od rođenja.

Godine 1963. B. Lowenfeld, u svojim studijama slijepe djece i adoloscenata, sve probleme vezane za slijepilo klasifikuje u tri oblasti:

1) kognitivne fukcije, 2) kretanje, 3) problemi determinisani psihološkim i sociološkim faktorima.

 PREGLED PROBLEMA PRILAGOĐAVANJA SLIJEPE DJECE

Slijepilo može biti kongenitalno i stečeno. Prema R. Blanku, postoje faktori od kojih će zavisiti konačna reakcija djeteta na svoje stečeno slijepilo:

1) Eventualni efekt i opšta snalažljivost djeteta kao ličnosti; 2) Faza psihoseksualnog razvoja u toku koje se pojavilo slijepilo; 3) Kvalitet odnosa između roditelja i djeteta prije nego što je oslijepilo; 4) Reakcija roditelja na djetetovo slijepilo, koje mogu biti determinisane nekom

specifičnom predispozicijom; 5) Odnos očnog ljekara prema djetetu i njegovim roditeljima što je često od presudnog

značaja.

Specifičnost procesa prilagođavanja slijepe osobe jasno su vidljive pri poređenju emocionalne i socijalne adaptacije ljudi koje vide i vizuelno hendikepirani:

Slijepa lica na pojedinim područjima adaptacije nalaze se pred vecim poteskocama nego lica sa vidom;

20

Veće poteškoće pri adaptaciji slijepih proizilaze iz toga što su oni češće i trajnije izloženi brojnim frustracijama-njihove potrebe, želje i ciljevi se teže i oskudnije zadovoljavaju;

Slijepa lica češće dospjevaju u nove i nepoznate situacije, u kojima nisu dovoljno jasni ni ciljevi, ni djelovanje, ni sredstva za postizanje ciljeva.

PSIHOLOŠKA PROCJENA SLIJEPE DJECE

Prvi pokušaji psihološkog testiranja slijepih nastali su tako što su im se davali testovi namjenjeni osobama normalnog vida,a zatim se počelo sa adaptacijom tih testova za slijepe i stvaranjem normi za populaciju. Tek mnogo kasnije došlo je do razvoja specifičnih tehnika konstruisanih isključivo za ispitivanje slijepe osobe. Materijal za testiranje i metode koje se primjenju u procjeni vizualno hendikepiranih moraju biti prezentirani ispitaniku preko auditivnog i taktilnog senzornog modaliteta,pa je problem prilagođavanja testova koji su namjenjeni licima sa vidom veoma složeni.

U Brajovom pismu kada se traži odgovor sa „da“ ili „ne“,susjedni ispitanici mogu znati kako su slijepi odgovorili, jer se slovo „D“piše sa tri tačke,a slovo „N“sa četiri tačke. Ovaj problem se može riješiti ako se od ispitanika traži da odgovara sa „tačno“ i „netačno“ odnosno sa „t“i „n“, jer se oba pišu sa četiri tačkice Brajevog pisma.

Testovi za procjenu vizualno hendikepiranih mogu se razvrstati prema više kriterija.

Podjela testova prema predmetu mjerenja obuhvata:1) testove inteligencije;2) testove znanja i postignuća;3) testove socijalne kompetencije,4) testove ličnosti.

Prvi instrumenti koji su se koristili za mjerenje intelektualnih sposobnosti slijepih bili su Interim-Hayes-Binetovi testovi.

Osim ovih testova, koristi se još i Perkins-Binetova skala za mjerenje inteligencije slijepe djece.

Wechslerovi testovi inteligencije su se primjenjivali na sličan način za slijepe kao i za osobe zdravog vida.

Za ispitivanje inteligencije slijepe djece najčešće se koristi WISC(Wechsler Intelligence Scale for Children).

Pored testova općih, postoje i testovi specijalnih sposobnosti, kao što je: Seashore Musical talent Tests za ispitivanje muzičkih sklonosti i sposobnosti. Test diskriminacije grubosti koriste mnogi nastavnici za predviđanje uspjeha

učitanju Brajeovog pisma. Test jezičkih sposobnosti predviđa uspjeh slijepih učenka u učenju stranih jezika

(Gardner, 1965).

Pošto je slijepa osoba primorana da uči putem čula dodira, važno je da se u testovima koristi taktilno čulo.

21

Od manipulativnih testova, tu je Stanford-kobs manipulativni test, adaptiran u Japanu za mjerenje inteligencije slijepih. Suinn i Dauterman su 1966 adaptirali isti test za američku populaciju.

H.Shurrager i P.Shurrager su izradili bateriju testova koja predstavlja haptičku skalu za ispitivanje inteligencije, tzv. HIS.

HIS skala se sastoji od 6 testova:1) Simboli-brojevi;2) Blok-dizajn;3) Sklapanje objekta:4) Kompletiranje objekta:5) Tabla sa klinčićima;6) Aritmetika sa kuglicama (abakus).

Prednost HIS testa je u tome što mu je sadržaj raznovrstan, a norme, koje su stvarane na grupama ispitanika sličnih po uzrastu i socijalnom porijeklu, vrlo su pouzdane. Međutim,HIS ima i nedostataka koji potiču od toga što su norme za njega stvarane na osobama bez nedostatka vida.

Ti nedostaci su karakteristični za još dva testa za slijepe, koji su konstruirani poslije HIS-a. To su:

1) Tabla za taktilnu reprodukciju (TRP) i 2) Skala za izbor industrijskih zanimanja za odrasle slijepe osobe (VISAB).

Efikasnim sredstvom za procjenjivanje sposobnosti za učenje mnogi autori smatraju neverbalni test učenja – NLL koji je izradila M.Bauman.

Za grubu procjenu mentalnih sposobnosti koristi se Minesota test brzine pokreta. U testu postoje dvije vrste operacija – razmiještanje i obrtanje materijala za testiranje najprije jednom, a poslije objema rukama.

Penn-Bi – test manualne montaže, demontaže – koristi se za ispitivanje fine motorike šake i prstiju.

Za ispitivanje interesa slijepih koristi se Kuder test interesovanja. Osim tog testa, široko su prihvaćeni i Kalifornija inventar profesionalnih

interesa i Strongov inventar interesa. Za mjerenje socijalne kompetencije koristi se Vinelandska skala socijalne

zrelosti. Maxfield i Flejd, a kasnije Maxfield i Bucholz konstruirale su Skalu socijalne zrelosti za

ispitivanje slijepe djece predškolskog uzrasta (od 1.do 5.g.).

- BRIAAC-Sastoji se od 8 odvojenih skala i svaka se bavi posebnom oblašću funkcioniranja:

22

1) odnos prema odraslima, 2) komunikacija, 3) težnja ka novom znanju,4) vokalizacija, 5) ekspresivni govor, 6) prijem zvuka i govora, 7) socijalna responzivnost, 8) tjelesni pokreti i psihobiološki razvoj.9) Overbruk skala socijalne kompetencije namijenjena je ispitivanju populacije

slijepih uzrasta od 6 godina pa do odraslog doba.

Procedure i tehnike koje se najviše koriste za procjenu ličnosti kako ispitanika normalnog vida, tako i vizualno hendikepiranih, mogu se svrstati u sljedeće forme:

izvještaj trećeg lica opservacija ponašanja; intervju sa ispitanikom; projektivne i poluprojektivne tehnike; tehnike za procjenu ličnosti tipa invevtara.

Inventar ličnosti Mosli Junior razvijen je u V. Britaniji za mjerenje neuroticizma i ekstraverzije.

AEFI – inventar emocionalnih faktora za adolescente. ASB- skala anksioznosti za slijepe, procjenjuje manifestnu anksioznost totalno i

praktično slijepih osoba. Fiting skala prilagođavanja na sljepilo, konstruirana je da evaluira proces

prilagođavanja na hendikep.

Auditivni test apercepcije predstavlja projektivnu tehniku za procjenu ličnosti gdje se ispitaniku daje serija od deset setova zvučnih situacija, najčešće snimljenih na magnetofonu.

Projektivni auditivni test konstruirali su Braverman i Chevigny, a postoji i auditivni projektivni test za slijepu djecu koji su napravili Wilmer i Husni.

Avon trodimenzionalni test apercepcije jeste taktilni projektivni test ličnosti. Postoje i Bas-Relief projektivni test, kao i Smith-Madan projektivni test. Test muzičke fantazije je projektivni test u kojem subjekt odgovara na stimuluse

koji su komponovani od fragmenata muzičkih kompozicija, a od ispitanika se zahtijeva da kaže što su u njemu probudili ovi fragmenti.

Testovi nedovršenih rečenica se prema nekim autorima ne mogu u potpunosti definirati kao projektivne metode i odatle sadržaj treba interpretirati sa izvjesnom opreznošću.

Rotterov test nedovršenih rečenica i Saksove projektivne rečenice, koriste se za svečulnu populaciju, dok je Hildret test –, prilagođen vizualno ometenima.

U našoj zemlji koristi se i DR-test kojeg je konstruirao Stančić, a sastoji se od 62 nedovršene rečenice, koje pokrivaju 11 domena adaptacije:1. odnos prema sljepilu; 2.odnos prema sebi i svom ponašanju; 3.odnos prema prijateljima i društvu, 4.odnos prema roditeljima i vlastitom domu; 5.odnos prema suprotnom spolu; 6. odnos prema ljudima koji vide; 7.odnos prema vlastitom izgledu i vrijednosti; 8.tolerancija frustracija; 9. emocije; 10.interesi; 11. odnos prema radu i radnoj okolini.

OPIS TESTOVA KOJI SE PRIMJENJUJU U RADU SA SLIJEPOM DJECOM

23

Procjenu slijepe djece kod nas vrše komisije za razvrstavanje lica oštečenog vida. Procjena se dalje vrši u zavodima za slijepu djecu i omladinu, u kojima se oni školuju i gdje postoji organizovana psihološka služba. Instrumenti koji se u zavodima koriste za procjenu slijepe djece su: Bine-Simonova skala,WISC, HIS, Wechslerova skala,Nedovršene pričice i nedovršene rečenice za malu djecu, a za adolescente DR-test i Kornel-indeks. HIS,DR-test,AEFI iASB su testovi konstruisani za ispitivanje populacije slijepih,dok su ostali testovi namjenjeni populaciji normalnog vida i primjenjuju se u radu sa slijepim osobama bez standardizacije za slijepe. Najčešći uzroci oštećenja vida su različite bolesti i neishranjenost. Prema podacima iz 2002. god. koje je objavila Svjetska zdravstvena organizacija, najčešći uzročnici osljepljenja u svijetu su:

1) Katarakta (47,9%)2) Glaukom (12,3%)3) Senilna makularna degeneracija (8,7%)4) Zamučenje rožnice (5,1%)5) Dijabetička retinopatija (4,8%)

NACIN RADA SA SL I JEPOM DJECOM

Pitanje cilja procjene postaje kako odlučiti koju strategiju ili pristup primjeniti.Od prirode cilja zavisi izbor i tehnika i porcedura testiranja i nalaz koji će se pisati na kraju ispitivanja. Prilikom procjene rad psihologa sa nekim djetetom uvijek treba da počne upitnim informacijama:

da li treba ispitati djete radi upisa u skolu,razred da li je rijec o disciplinskom problemu da li psiholoski izvjestaj treba da rijesi ukljucivanje u drugu ustanovu ima li djete problema u socijalno – emocionalnom razvoju

Razlozi za psihološku evaluaciju trebaju biti postavljeni tako da psiholog može koristiti sva dostupna sredstva u procjeni i uključiti u svoj izvještaj odgovore na sva postavljena pitanja. Psiholozi koji se prvi put susrecu sa učenikom koji ima vizuelno opterećenje postavljaju sebi pitanja:

1) Koje mjere treba da koriste i da li će instumenti koje koriste biti pouzdani u radu sa slijepom djecom

2) Koje modifikacije treba da se naparave za tu djecu 3) Tačnije može li se obaviti i kako obaviti procjenu sljepog djeteta

Materijal koji se koristi za testiranje mora biti ponudjen slijepom djetetu u potpunostii da na sebi svojstven nacin se ispita njegova svojstva:

1) velicinu, 2) oblik,3) raspored,4) polozaj u prostoru,5) djelove neke cjeline.

Psiholog treba jednostavno da opiše svaki objekat koji će se koristiti. Ako djete oklijeva psiholog može da uzme njegovu ruku i da vodi je duž cijele table i da opisuje svaki oblik dajući mu vremena da se upozna s njim. Slijepoj djeci će se reći sve o testu osim onog sto on procjenjuje da bi se time eliminisala mogćnost neuspjeha ciji je stvarni uzrok vizuelni nedostatak.

24

Ako su u pitanju verbalni testovi mora se voditi racuna da li su standardizovani za slijepog ispitanika.Kad se testira slijepo rodjeno dijete treba voditi racuna da neki verbalni izrazi ne moraju da znace tom djetetu isto sto I djetetu normalnog vida (veliko-malo,daleko-blizu). Odnos prema sljepim osobama trebalo bi da bude isti onakav kakav je prema osobama sa normalnim vidom.U saradnji sa sljepom osobom ne treba joj nametati svoju vodecu ulogu, niti traziti posrednika u kontaktu sa njom.

Dva glavna puta komunikacije su putem zvuka i dodira.U razgovoru ne treba mjenjati izraze koji oznacavaju vid ili nedostatak vec ih treba nazvai njihovim pravim imenom.Na spontan i jednostavan nacin treba pruziti auditivne i taktilne senzorne stimulacije koje ce omoguciti da se prebrodit jaz u komunikaciji.

Laka i prijateljska komunikacija da ce sljepom djetetu priliku da se orijentise prema zvucima u sobi ili van nje.Sve te aktivnosti pomazu sljepom da upozna prostor oko sebe i da se u njemu osjeca prijatnije. Dijete koje vidi moze vijeti materijal za testiranje ,kutije,igracke,slike i sli.,sto ce probuditi u njemu radoznalost pema testu.Slijepo djete za to ima oskudnije mogucnostii psiholog treba verbalnim i taktilnim putem da podstakne njegovu radoznalost na slican nacin.

Ako je materijal verbalne prirode ispitivanje sa sljepom osobom moze biti izvedeno u nekoliko formi.

Moze se citati glasno od stane ispitivaca Mogu se dati na Brajevom pismu ili magnetofonskoj traci.

Psiholog nekad treba da dozvoli djetetu da ono sugerira koji bi mu nacin najvise odgovarao.Treba da ima na umu da je Brajevo pismo tezak medijum i da mnoga vizuelno hendikepirana djeca ne koriste efikasno.Ono je tesko za citanje posebno za one koji su kasniej oslijepili.

Kad su u pitanju slijepa djeca koja koriste ostatke vida zamor fluktuira u intezitetu pa se to mora uzeti u obzir pri vremenskom ogranicavanju testa.Takvoj djeci moze biti pogodno osvjetljenje razlicitog intenziteta i razliciti uglovi pod kojima se materijal posmatra. Osim vizuelnim,slijepo djete moze biti pogodjeno i jos nekim ostecenjem ili biti visestruko hendikepirano. U tim slucajevima moguce su periodicne provale bola ili nervna iritabilnost kao kod djece oboljele od artritisa, poliomelitisa. Staga je pored vremenskog faktora bitan i polozaj djeteta pri testiranju.

Razlika izmadju subjektivnog polozaja u toku testiranja i polozaja koji obicno ima pri radu moze smanjit njegova kognitivna i perceptualno-motorna postignuca, te ispitivacu pruziti pogresne informacije.

Strucnjak koji radi sa vizuelno hedikepiranom djecom mora da shvati da njegovi ispitanici upravo nikad ne ulaze u normativne grupe i da njihovi odgovori zahtjevaju razlicite interpretacije. Njihova zivotna iskustva su ogranicena ne smao efektima sljepila nego i mnogim drugim faktorima kao sto su:

stavovi, postupci porodicne i socijalne okoline.

Dobar psiholoski izvjestaj treba da pocne sa informacijama koje ukljucuju:

25

djetetovu fizicku, emocionalnu, socijalnu i skolsku historiju.

Psiholog treba da zna narocito da evaulira postignuca : Da li je djete imalo pogodne izvore za ucenje – knige na brajevom pismu,knjige sa

uvecanim slovima, Da li su mu sredstva potrebna za ucenje obezbjedjena na pocetku godine, Da li mu je dat izvjestan taktilni materijal.

Pri pisanju nalaza treba odrediti stepen neuspjeha na testu koji moze biti pripisan ostecenom vizualnom funkcionisanju,a koji stvarnoj nesposobnosti ispitanika da uradi zadatak. Pazljiva evaluacija i produzena opservacija mogu pomoci da se smanje takve opasnosti.Ispitivac ne smije ispitivanje shvatiti kao rutinu,vec kao ozbiljan proces koji je od velike vaznosti za ispitivano jdete jer od njega zavisi rijesavanje nekog znacajnog pitanja.

PRIJEDLOG OPTIMALNE BATERIJE ZA RAD SA SL I JEPOM DJECOM

Svakom psihologu je poznato da baterija treba da predstavlja skupu mjernih instrumenata medju kojima postoji jasno definisan odnos i da to budu homogeni instrumenti da se na kraju ispitivanja dobije jedan jedinstven zbir citave baterije.

Skupine insturmenata koje bismo predlozili za upotrebu u psiholoskoj procjeni slijepe djece : Za procjenu sposobnosti :Perkins-Bineova skala, WISC, Wechslerova

skala,Stanfor-Kohsov test I BRIAAC. Za ispitivanje socijalne kompetencije :Maksfild-Buholc skala,Overbukova

skalasocijalne kompetencije Za ispitivanje licnosti:intervju,AEFI,ASB,DR-test,PIE,Kornel-index.

Perkins-Bineova skala je adaptivni Bienov test i izvor je za evaluaciju tipova sposobnosti ucenja i namjenjen je sljepoj djeci za pricjenu se koristi i WISC koji se bazira na istim teorijskim i metodoloskim postavkama kao Bineov test .Na WISC se nadovezuje Wechslerove skale in teligencije za odrasle.

Katelov test namjenje je procjeni inteligencije slijepe djece . BRAAIC preporucuje se za rad sa slabo funkcionisucnom ,apaticnom djecom jer ne

zahjteva intervenciju sa samim djetetom Maxfild-B uholc skala-procjenu socijalne kompetencijesljepe djece predskolskog

uzarasta Overbuk skala – procjenjuje populacije uzrasta od 6 god pa sodraslog doba.

Intervju sa djecom daje obilje korisnih informacija I sto su djeca neposredna,spontana odgovaraju bez ustrucavanja.

AEFI – inventar emocionalnih faktora za odrasle ASB – skala anksioznosti za slijepe DR-test – specijalno se korsit za slijepe i odnosi se na probleme prilagodjavanja PIE- plucnikov profilni index emocija je test licnosti i moze se primjeniti kod sljepih. Kornelov test – inventar licnosti moze dati indikatore psihoneureticnosti.

26

RAZVOJ, KARAKTERISTIKE I PSIHOLOSKA PROCJENA DJECE SA TJELESNIM OSTECENJIMA IV PREZENTACIJA

Tjelesna invalidnost podrazumijeva vrlo širok dijapazon stanja, smetnji, djelimičnih ili potpunih ograničenja ili oštećenja funkcija tijela, njegovih pojedinih dijelova ili sistema. Terminom tjelesna invalidnost se obuhvataju, označavaju i podrazumijevaju sva stanja poremećene tjelesne funkcije, od sasvim neznatnih, diskretnih smetnji, izraženih npr.u jednom segmentu jednog ekstremiteta, pa do teških ozbiljnih stanja nemogućnosti ikakvog funkcionisanja koje bi obezbijeđivalo minimalnu samostalnost .

Tjelesnu invalidnost kod djece mogu uzrokovati razni faktori i okolnosti, što će u velikoj mjeri odrediti vrstu i stepen posljedica, oblik, vrstu i dužinu liječenja i rehabilitaciju, isto tako i prirodu i opseg psihološkog djelovanja.

Kao uzroci tjelesne invalidnosti najčešće se navode: kongenitalne anomalije ili oštećenja, porođajne traume ili oštećenja, organska, najčešće virusna oboljenja, hronična progresivna oboljenja, povrede ili oštećenja u postnatalnom periodu ( poznata kao posttraumatska stanja).

KLASIFIKACIJA DJECE PREMA TIPU TJELESNOG OŠTEĆENJA

U zavisnosti od toga koje je prirode tjelesna inavalidnost, odnosno koji su djelovi tijela, segmenti ili sistemi zahvaćeni, uobičajna je podjela na sljedeće kategorije:

1. Djeca sa mozdanom patologijom (cerebralna paraliza, stanja poslije encefalita ili meningita, trauma glave, odnosno ostecenja CNS-a).

2. Djeca sa perifernim oduzetostima, posebno sa disfunkcijama ekstremiteta ( stanja poslije dječije paralize, povreda kičme, neuroloških oboljenja označena kao neurološka stanja )

3. Djeca sa hroničnim progresivnim oboljenjima ( razne vrste mišićnih distrofija ) 4. Djeca sa organskim oboljenjima bez ispada u motornom funkcionisanju ( smetnje u

respiratornom sistemu, kardiološka oboljenja, oboljenja ednokrinog sistema ) 5. Djeca drugih kategorija koja se najčešće navode kao ortopedski slučajevi oštećenja

(komplikovani prelomi, urođene ili stečene anomalije-iščašenja ili amputacije )

Poznato je da tjelesna invalidnost može da nastane u različitim životnim dobima, tačnije da se dijete može razboljeti ili nastradati u bilo kom trenutku ili periodu svog razvoja. Vrlo je

27

česta podjela djece sa invalidnošću na djecu sa hendikepom od rođenja (kongenitalna oštećenja, posljedice porođajnih oboljenja i oštećenja nastalih tokom nekoliko mjeseci postnatalnog života) i na djecu sa stečenim hendikepom, odnosno onu koja su zaista oboljenjem ili povredom ometena u svom razvoju u nekom određenom starosnom dobu.

Tjelesna invalidnost se može javiti kao “čista”, odnosno kao motorni deficit, bez ispada u funkcijama drugih sistema organizma, a može se javiti i kao kombinovana, odnosno udružena sa oštećenjima u drugim sferama ili sistemima, npr. Sa senzornim oštećenjima, intelektualnim oštećenjima, poremećajima govora itd. PORODICASaznanja razvojne i kliničke psihologije, s jedne strane, i rezultati brojnih istraživanja i iskustvenih sagledavanja porodice djeteta sa hendikepom , s druge strane, omogućili su izdvajanje činjenica značajnih za razumijevanje udjela I okolnosti pod kojima teče razvoj djeteta ometenog u fizičkom razvoju.

Kao najzanačajniji izdvajaju se reagovanje roditelja na pojavu tjelesnog oštećenja djeteta, porodična klima i međusobni odnosi u porodici, odnosno roditelja, naročito majke prema djetetu, očekivanja i postavljanja zahtijeva i ciljeva kako djeteta tako i društva u cjelini, mogućnost akceptiranja djetetovog stanja i nivoa pomoći. Prve roditeljske reakcije se najčešće dalje razvijaju u čitav niz različitih osjećanja, unutrašnjih i međusobnih konflikata, osjećanja krivice, sopstvene manje vrijednosti i neadekvatnosti.

STAVOVI SOCIJALNE SREDINE

Za razumijevanje ukupnih socijalnih uslova djece sa tjelesnim oštećenjima značajno je razmatranje uloge i uticaja stavova i odnosa šire socijalne sredine i društvene zajednice prema ovoj kategoriji svojih članova.

Očigledna razlika u izgledu osoba sa tjelesnim defektom, odstupanja od nekih skladnih, simetričnih formi ljudskog tijela, čak i kada nisu praćena smanjenjem funkcije, neminovno bude pažnju okoline, provociraju određena ponašanja, stvaraju svojevrstan fidbek socijalne sredine. Kada su ta odstupanja veća, deformacije uočljivije, šokantnije, ograničenja u funkcijama izrazitija, reakcije sredine su manje kontrolisane, često afektivne, odbojne, pa i neprijateljske i onda kada postoji namijera da se kao takve sakriju.

RANE SOCIJALNE KOMUNIKACIJE

Potrebu za igrom i druženjem sa vršnjacima ima i dijete ometeno u fizičkom razvoju, ali usljed brojnih objektivnih, subjektivnih i nekontrolisanih okolnosti, ono tu potrebu veoma oskudno zadovoljava. S jedne strane, dijete sa tjelesnim oštećenjem biva podvrgnuto neophodnom režimu sanacije osnovnog oboljenja, stanja ili rehabilitacionog programa i onda kada se nalazi u kućnim uslovima, što često objektivno, ili kao izgovor nesnalažljivim, anksioznim roditeljima, ostavlja malo slobodnog vremena za spontane aktivnosti ili igru sa djetetom. S druge strane, zbog straha da bi se dijete u igri sa drugom djecom moglo da povrijedi, da ˝pati˝ poredeći se sa tom djecom, da bude izloženo podsmijehu i grubim šalama, ili zbog stida da pokažu da imaju dijete sa hendikepom, roditelji veoma rijetko stvaraju situacije svojoj djeci iz kojih bi ona crpila neophodna iskustva u druženju sa vršnjacima.

28

LIČNOST

U skoro svi radovima govori se o tri vrste problema ili poremećaja koji se mogu konstatovati kod osoba sa hendikepom:

1. Prva vrsta se odnosi na sve one reakcije i probleme svojstvene svim osobama sa hendikepom, bez obzira na vrstu ili težinu oštećenja. Nastaju samim postojanjem oštećenja ili nedostatka, odnosno kao subjektivne reakcije na ometenost i na stavove i odnose sredine prema njima.

2. Druga vrsta problema obuhvata one koji direktno nastaju iz određenog oštećenja uslovljavajući specifične reakcije i probleme.

3. Treću vrstu problema i poremećaja uslovljava postojanje moždane patologije, odnosno stepen, priroda I struktura oštećenja mozga I posljedice koje iz toga nastaju.

Bazična nesigurnost i stalni strah od odbacivanja od strane drugih ( roditelja, vaspitača, vršnjaka) svijest o različitosti u izgledu, objektivna ograničenja motornih funkcija, kao i neprekidna tenzija usljed straha od neuspjeha, neminovno osiromašuje identitet osobe sa hendikepom. Planovi, budući ciljevi spadaju među najvažnije komponente integracije ličnosti.

Ciljevi kojima čovjek teži i način na koji on postiže te ciljeve pokazuje koliko je on kao ličnost orijentisan, integrisan i koliko su ti ciljevi adekvatni socijalnoj sredini, objektivnim mogućnostima i individualnim sposobnostima.

Učenje i usvajanje iskustva i korištenje naučenog i iskustvenog govori o tome kako pojedinac komunicira sa svojom sredinom, kojom brzinom usvaja činjenice oko sebe i kako ih koristi, odnosno koliko je ometen u tome, kakve konflikte situacije ga u tome ometaju.

Vrijednosti koje je čovjek usvojio i koje orijentišu njegove težnje i socijalno ponašanje ukazuju na adekvatnost, nivo i kvalitet socijalnog prilagođavanja, a u kombinaciji sa analizom ciljeva ukazuju na to šta je čovjeku nedostajalo i šta mu nedostaje-čemu teži i šta poštuje.

Osjećanje pravca označava svijest pojedinca da njegov životni put ide ispravnim tokom – tokom kojim je on zadovoljan i za koji smatra da je u skladu sa životnim tokovima (stilovima) drugih ljudi. Odsustvo takvog osjećanja je u stvari odsustvo osjećanja životnog zadovoljstva i nedvosmisleno govori o ozbiljnoj životnoj neprilagođenosti.

Socijalna intregracija čovjeka ispoljava se kroz težnje da se u grupi dominira, ili da joj se podčinjava, kroz prihvatanje ili odbijanje ciljeva grupe kojoj se u ovoj ili onoj mjeri pripada, a sve to govori o specijalnom prilagođavanju pojedinaca.

Životna perspektiva, odnosno sagledavanje sebe kao individualne i socijalne pojave, zadovoljstvo sobom i očekivanja u odnosu na sebe u budućnosti, najopštije osjećanje životnog zadovoljstva i životnih horizonata pred sobom predstavlja najopštiji i najvažniji ključ i kriterijum individualne prilagođenosti, integriteta koji vodi ka postizanju pune zrelosti osobe.

MOGUĆNOSTI I DILEME PSIHOLOŠKOG ISPITIVANJA

29

Psihološka procjena tjelesno hendikepiranih osoba jedno je od ključnih pitanja u cjelokupnoj problematici rada sa ovom populacijom djece, omladine i odraslih. Osnovna problematika rada psihologa jeste upravo psihološka procjena očuvanih mogućnosti i oštećenja pojedinih funkcija i ličnosti u cjelini tjelesno invalidnih osoba, i ona čini polazište i ishod bilo kog oblika djelatnosti koji se predviđa ili se sprovodi u radu s njima.

SPECIFIČNE OKOLNOSTI

Samo tjelesno oštećenje, bilo da perzistira od rođenja i time uslovljava određeni specifični razvojni put djeteta, bilo da se javlja kasnije i time izaziva određene psihičke traume i uslovljava promjene u dotadašnjem životnom okruženju djeteta, koje ga ometaju na daljem razvojnom putu, kao primarni deficit uslovljava određene psihičke implikacije u ukupnom razvoju i funkcionisanju djeteta i određuje, posredno ili neposredno, njegov stil i način življenja i njegove mogućnosti komuniciranja sa spoljašnjom sredinom.Usljed diskretne, djelimične ili ozbiljne smetnje u tjelesnom funkcionisanju, dijete može da ima manje ili više ugrožen ili oštećen kanal motoričke komunikacije ( manuelne sposobnosti, manipulacija i gestikulacija, motorni odgovor).

Pored toga, ono može da ima smetnje u govoru i smetnje u oblasti senzornih funkcija, tako da se mogu pojaviti veće ili manje teškoće i u drugim kanalima komunikacija ( perceptivnom, govornom) sa okolinom. S druge strane, specifične potrebe djeteta vezane za njegov osnovni hendikep, kao što su način i vrsta liječenja ( ambulantno ili stacionarno, neophodne i stalne medicinske intervencije, prinudni položaji), potreba za korektivnim ortopedskim pomagalima itd. Nameću brojna odstupanja od standardnih uslova psihološkog testiranja.

Brojne su odrednice koje psihološko ispitivanje ove djece čine različitim i osobenim u odnosu na standarde poznate u psihološkoj praksi. One se mogu grupisati i na izvjestan način sistematizovani kao razlike i osobenosti koje određuju: cilj ispitivanja, situaciju u kojoj se obavlja ispitivanje i način komuniciranja.   CILJ ISPITIVANJA

Često se dešava da izvjesna odstupanja i modifikacije procesa psihološke procjene tjelesno invalidne djece otpočinju već od samog postavljanja cilja ispitivanja. Varijacije u ciljevima mogu biti diktirane i okolnostima u kojima se pristupa ispitivanju, odnosno opštim stanjem djeteta, ili mogu nastati zbog različitog definisanja, i različitih specifikacija svrhe ispitivanja. Svrha ispitivanja može biti različito definisana od grubog orijentacionog ispitivanja u « trijažnom postupku « ( procjena mogućnosti uključivanja djeteta u habilitacioni ili rehabilitacioni postupak), pa preko globalnih, takođe orjentacionih ( kod posttraumatskih stanja), do jasno definisanih parcijalnih ili potpunih ispitivanja sa odgovarajućim kvantitativnim i kvalitativnim analizama postignuća.

Mittler (1974) učenje posmatra kao komponentu ukupnog razvojnog procesa i za njega, psihološka procjena djece treba da osvijetli mogućnost odvijanja procesa učenja s obzirom na vrstu i stepen oštećenja. Psihološka procjena djece sa moždanom patologijom je znatno teža i kompleksnija, premda i sekundarni efekti mogu da se odraze kako na cjelokupni razvoj, tako i na mogućnost i način psihološke procjene ( i kod djece sa moždanom patologijom i bez nje). Polazeći od neophodnih pretpostavki za normalan razvoj, posebno za proces učenja, Mittler (1974) razvija strategiju procesa procjene. Po njemu, osnovne pretpostavke, koje obezbjeđuju normalno učenje, podrazumijevaju, pored očuvanih funkcija

30

mozga, očuvane senzorne kanale za prijem informacija i adekvatne perceptualne procese koji treba da asimiliraju i kategorišu senzorno primljene podatke, adekvatnu funkciju mozga, koja proces učenja transformiše tako da se mogu javiti kao ekspresivne, govorne ili motorne funkcije, i adekvatne ekspresivne govorne ili motorne sposobnosti koje dopuštaju nova izražavanja već naučenog kao osnovu za dalje učenje.

Najčešće, cilj psihološke procjene je da se dobije što kompletnija slika djetetovog funkcionisanja, stepena razvoja i mogućih oštećenja pojedinih funkcija , odnosno da se dobije što tačnija slika djetetovih ograničenja. Da bi se postigao takav cilj, procjeni se mora dodati i razvojna orijentacija, tako da se svako dijete sa svojim sopstvenim, određenim složajem hendikepa sagleda kao dinamička i razvojna cjelina sa elementima relevantnih činjenica iz porodičnog, opšteg životnog i socijalnog iskustva. Takva psihološka procjena podrazumijeva kvantitativnu i kvalitativnu analizu postignuća, profil pokazanog trenutnog nivoa funkcionisanja, koliko - toliko objektivnu prognozu i sasvim decidiranu preporuku za dalje postupke ( dalji tretman, vrstu ili način školovanja, profesionalnu orijentaciju itd.) predviđene i ostvarive u radu sa djetetom.

OSOBENOST SITUACIJE U KOJOJ SE OBAVLJA PSIHOLOŠKO ISPITIVANJE TJELESNO INVALIDNE DJECE

Bez pretjerivanja se može reći da su rijetke situacije u procesu psihološkog ispitivanja tjelesno invalidne djece u kojima su ostvareni optimalni uslovi za psihološko testiranje – udoban položaj i bez ometajućih faktora.

Ispitivanje u bolesničkoj sobi. – kada dijete leži nepokretno u bolesničkoj postelji ( usljed poteba liječenja, korektivnog položaja itd.), bez izgleda da bi se u dogledno vrijeme moglo transportovati do sobe ispitivača, ispitivanje se mora obaviti na « licu mjesta « . u takvim okolnostima, bez obzira na to da li dijete leži « potrbuške « , na leđima ili na boku, teško je, a nekad i nemoguće, aplicirati bilo koji materijal za testiranje koji podrazumijeva manipulaciju.

Ispitivanje djeteta koje je na tzv. « sendvić – krevetu». – dijete ostvaruje svoje kretanje po prostorijama bolnice ( odlazi na terapije, u učionicu na nastavu, zajedničke prostorije za objedovanje ili zabavu i rekreaciju itd.). neprekidno ležeći u određenom položaju na specijalnom pokretnom ležaju, koji omogućava motilitet po odjeljenju, ali ne i slobodnu manipulaciju, čak i pri potpuno očuvanim pokretima gornjih eksremiteta. Dijete može biti dovezeno u prostoriju ispitivača, može se ostvariti da bude samo tokom ispitivanja ali se ne mogu primijeniti sve uobičajene procedure, pogotovo ne aplikacija sveg neophodnog performans materijala.

Ispitivanje ( ili samo opserviranje) djeteta u nekoj nestandardnoj, ali za dijete poznatoj prostoriji.- kada se sa djetetom ne može uspostaviti kontakt bilo iz kojih razloga u sobi ispitivača, koriste se prostorije u kojima se dijete ponaša relaksirano ( prostorije radne terapije, učionice, soba za zabavu, kuća itd.), bilo kao početna faza za uspostavljanje kontakta, poslije čega bi se ispitivanje nastavilo u prostoriji ispitivača, bilo kao jedino mjesto i način da se stekne neka određenija slika o spontanom funkcionisanju djeteta ( komunikacija sa predmetima i osobama iz okoline, manipulacija igračkama ili drugim predmetima, način i dužina angažovanja nekom aktivnošću itd.).   Ispitivanje djeteta u invalidskim kolicima.- kada se dijete kreće pomoću invalidskih kolica, a fizičko stanje mu ne dozvoljava da pređe na stolicu, ispitivanje se mora podesiti prema položaju i poziciji djeteta. Sjedeći u kolicima dijete je znatno ispod nivoa ispitivačevog stola, tako da se ispitivanje može obaviti ili korišćenjem neke vrste pulta koji se stavlja preko naslona za ruke na invalidskim kolicima ili improvizovanjem niskog stočića ( od stolice, nižeg

31

ormarića) kome dijete može bilo koliko da priđe, jer ga donji dio kolica i držači za noge prilično udaljavaju, što takođe znatno otežava aplikaciju i manipulaciju materijalom za testiranje i bitno smanjuje neophodnu komunikaciju sa djetetom.

Ispitivanje pri kome dijete nepravilno sjedi na stolici za stolom.- kada usljed ukočenosti ili slabe pokretljivosti kukova ili trupa dijete ne može da zauzme udoban, slobodan položaj na stolici, niti da ima slobodnu pokretljivost ruku, postoji česta potreba za pridržavanjem i namještanjem djeteta čak i kada nema ispada u motornom funkcionisanju gornjih ekstremiteta.

Ispitivanje pomoću ortotičkih i protetičkih sredstava.- kada dijete ima djelimičnu ili potpunu oduzetost ruku, ili u slučaju amputacije jednog ili oba gornja ekstremiteta, tada se pomoću posebnih ortopedskih pomagala ( specijalan držač za ruku, koji omogućava funkciju šake i prstiju, nastavak ili držač za olovku, ili vještački ekstremitet) olakšava izgubljena funkcija ruku, ali samo u nekim više elementarnim, grubim pokretima, dok se zahtijevala preciznost, koordinacija pokreta i brzina rada sa materijalom za testiranje ne mogu očekivati.

Ispitivanje na podu prostorije obavlja se u izuzetno rijetkim situacijama, kada dijete za manipulaciju i pisanje koristi donje ekstremitete. To je sigurno izuzetno teška situacija za testiranje jer ni pokretljivost, ni opseg manipulacija, ni brzina rada nisu ni približni uobičajenim.

Ispitivanje u prisustvu roditelja ili nekog drugog lica. Kada dijete ne može da sjedi samo, već je u krilu roditelja ili neke druge osobe, gdje se osjeća sigurno i bezbjedno ili kada odbija da ostane samo, ispitivanje se odvija nekad uz konkretan odnos roditelja, a nekad roditelj pomaže djetetu ili ga ometa u radu i odgovaranju.

Ispitivanje djeteta koje ima izraženi psihomotorni nemir. U takvim slučajevima ispitivač je više angažovan pažnjom i štićenjem djeteta od mogućih povrijeđivanja ili sklanjanjem i zaštitom materijala za testiranje i predmeta u prostoriji na samim ispitivanjem i procjenom djeteta.

NAČINI KOMUNICIRANJA

Djeca sa tjelesnim invaliditetom mogu ispoljavati manje ili veće teškoće u komunikaciji sa okolinom. Tjelesno oštećenje može ugroziti tjelesnu komunikaciju i u smislu prijamnog kanala (motorno učenje) i u smislu ekspresije (manipulacija predmetima,gestovna komunikacija, motorni odgovor). Mogu se pojaviti i smetnje u verbalnoj komunikaciji, odnosno različite vrste oštećenja govora (nerazvijen,nerazumljiv,otezan govor usljed nemogućnosti artikulacije kod spasticiteta govornih organa, ili motorne,senzorne ili kombinovane afazije kod stanja poslije povrede glave. )

Mitller (1974) je objasnio proces učenja i ispoljavanja u najčešće zahvaćenim specifičnim sposobnostima kod višestrukog hendikepa – perceptivne i vizuomotorne sposobnosti. Sekvencu vizuomotornog razvoja Mittler predstavlja šematskim prikazom ulaza- izlaza kao složeni proces u kom bi svi elementi morali biti uključeni (neoštećeni).

Vid - Verbalno shvatanje - Centralna organizacija - Plan izvršenja - Motorna funkcija

32

Razmatrajući sekvencionalnost, redosljed razvoja govora kroz neuropsihološki model, Mittler također daje razumljiv šematski prikaz protoka razvoja govora, značajan za razumojevanje ne samo procesa učenja govora nego i kanala komunikacije u procesu ispitivanja.

Slušanje govora - Verbalno shvatanje - Centralna organizacija - Ekspresivni govor- Govorni mehanizam

Od načina komunikacije i mogućnosti saradnje sa djetetom zavisi i izbor instrumenata kojim će se ispitivanje obaviti, izbor metoda ispitivanja, kao i opseg i kvalitet saznanja do kojih se psihološkim ispitivanjem može doći.

Nekoliko tipičnih varijacije odstupanja , tj. modifikacijskog prostora situacije za testiranje : 1. Kanali komunikacija nerazvijeni ili teško oštećeni. U takvim okolnostima

psihološko ispitivanje se ne može ili se teško ostvaruje. Psihološka procjena se odvija uglavnom metodom opservacije djeteta u više (ukoliko je to moguće) različitih situacija njegovog angažovanja ( za vrijeme igre,ručka,terapije ...) Od djeteta se može tražiti da fiksira pogled na određeni predmet, ili da odgovara pokretom glave, iako ti odgovori nisu pouzdani. U ovoj situaciji se mogu koristiti i pomoćna sredstva ( magnetna ploča sa namagnetisanim slovima i brojevima...)

2. Djelimično smanjena komunikacija. Ako dijete ima djelimično smanjenu komunikaciju ( bilo u motornoj ili verbalnoj sferi ili u obe ) ispitivanje se obavlja nepotpunim, redukovanim testovnim materijalom, koristeći samo one tehnike pomoću koji će se ostvariti uslovi za saradnju i uspješnost djeteta na testu.

3. Teško oštećenja motorika, a očuvana govorna komunikacija. Ispitivanje se obavlja upotrebom verbalnih testova, u suprotnom , ispitivanje se obavlja primjenom neverbalnih testova.

4. Komunikacija nije bitno oštećena. Psihološko ispitivanje se može obaviti raspoloživim testovnim instrumentarijem, sa modifikacijom ili bez modifikacije testa u zavisnosti od drugih mogućnosti djeteta.

IZBOR SREDSTAVA I POSTUPAKA ISPITIVANJA

Sa obzirom na situaciju u kojoj se ispitivanje tjelesno invalidnog djeteta odvija, neminovna su odstupanja od standardnog postupka i različiti oblici prilagođavanja testa, materijala i načina rada. Izbor testa ili baterije koja će biti primjenjena rijetko kada se može unaprijed odrediti. Odstupanja u primjeni kompletnog testa ili skale – izostavljajuci ga ili u smislu redosljeda zadavanja zadataka ili dužine rada ( prekoračenje vremenskih ograničenja) ili prekida u ispitivanju(koji može trajati nekoliko dana).

Prilagođavanja testa mogućnostima djeteta – najčešće se dešavaju u svakodnevnoj praksi sa tjelesno invalidnom djecom. Striktno pridržavanje propisanih instrukcija u aplikaciji testova značilo bi , često, potpuni neuspjeh djeteta na datom zadatku. Njegovo siromašno iskustvo,usporenost u radu, nedovoljna motivisanost ili slaba pažnja, zahtjevaju ne samo da se nalog više puta ponovi, nego i da se sto je moguće više pojednostavi, da se dijete usmjeri ka načinu rješavanja, da se podstakne podsticajnim potpitanjima.Takvim radom se proširuje mogućnost spoznaje nivoa potencijalnog razvoja.

U pokušajima ispitivanja ličnosti djeteta, problemi u primjeni testova ličnosti su isti : od pitanja da li se djetetu uopšte može dati neki od primjenjivih testova ličnosti, pa preko neophodnih prilagođavanja i modifikacija, do improvizacija situacija u kojima bi se moglo očekivati dobijanje nekog opšteg uvida u ličnost djeteta sa hendikepom.

OCJENJIVANJE I INTERPRETACIJA REZULTATA

33

Jedan od najvećih problema u psihološkoj procjeni uopšte jeste ocijenjivanje djetetova postignuća, interpretacija dobijenih rezultata i integracija svega toga u valjan, vjerodostojan i upotrebljiv nalaz. U postupku ocijenjivanja psiholog je najčešće suočen sa nekoliko osnovnih pitanja i problema:

Da li i koliko može da se uvaži odgovor dobijen podsticajima djeteta na rješavanje zadatka uz prekoračenje vremena određenog za rad, odnosno do koje granice su ova prekoračenja dopuštena?

Da li relativno loš uspijeh na nekom testu može da se objasni primarnom ometenošću djeteta u izvršenju zadataka, ili oštećenjem samih kapaciteta provjeravane funkcije?

Izuzetno siromašno iskustvo ove djece, nedovoljno opšteg znanja i mehaničko usvajanje mnogih pojmova, bez realne iskustvene podloge, stvaraju ozbiljne probleme u postupku ocijenjivanja, šta priznati ,a šta ne?

Da li su nestandardna test situacija i modifikacije u primjeni testa i načinu rada djeteta ometajući ili favorizirajući moment, te da li psiholog dijete nagrađuje ili oštećuje , budući da je svjestan nestandardnog postupka?

Da li se uopše mogu doslovice primjenjivati kriterijumi i modeli ocjenjivanja predviđeni za populaciju neometanih osoba? Da li se ponašanja i odgovori ove djece mogu na isti način ocijenjivati kao odgovori i razmišljanja neometanih, s obzirom na životnu situaciju i iskustvo djece sa invaliditetom?

PSIHOLOŠKI NALAZ I NJEGOVA UPOTREBA

Rezultat psihološkog ispitivanja djece sa tjelesnim invaliditetom obično se daje kao usmeno saopštenje ili pismeni nalaz i mišljenje psihologa. S obzirom na različite ciljeve ispitivanja, individualne karakteristike ispitanika,(starost,opšte zdravsteno stanje, mogućnost komunikacije ..) raspoloživog insturmentarija za ispitivanje (metode, tehnike, testovi) i stručnost psihologa (stručno poznavanje problematike populacije pacijenata, ispitanika) psihološki nalazi mogu biti vrlo raznoliki i po formi i po kvalitetu. Psihloški nalaz treba da sadrži podatke značajne ,kako za razumjevanje djeteta, tako i za planiranje određenih postupaka rada sa njim.

Pored osnovnih podataka, sadržaj psihološkog nalaza treba da čine: Informacije o načinu komuniciranja i saradnji sa djetetom, sa analizom ne samo

teškoća koje djete ima, već i načina na koji bi se mogla osvariti najuspiješnija saradnja, rad i ukupna komunikacija sa njim;

Informacije o intelektualnim potencijalima i efikasnosti, sa detaljnom analizom postojećih očuvanih intelektualnih sposobnosti i analizom vrste i nivoa oštećenih ili nedovoljno razvijenih pojedinih specifičnih intelektualnih sposobnosti i funkcija.

Informacije o ličnosti tjelesno invalidnog djeteta u srazmjeri sa opsegom obavljenog ispitivanja i mogućnostima interpretacija i donošenja određenih sudova i mišljenja o djetetu na osnovu njegovog ponašanja u testovnoj i vantestovnim situacijama.

Svaki psihološki nalaz obično na kraju sadrži zaključak, odnosno kratku rekapitulaciju najvažnijih činjenica kao i mišljenja o ispitanom djetetu sa preporukama za dalje korake u radu s njim. Ma koliko bio koristan, zaključak ima i negativno svojstvo samim tim da je kratak,sažet, pa samim tim drugi stručnjaci koji rade sa djetetom nemaju kompletnu sliku o djetetu. Na osnovu psihološkog nalaza , obavlja se postupak kategorizacije djeteta, određuje se vrsta, način i početak školovanja djeteta, daje se sud o mogućnostima

34

habilitacionog i rehabilitacionog tretmana. Kao dio cijelokupnog dijagnostičkog postupka, psihološki izvještaj donosi uspostavljanje dijagnoze, a nekad je i odlučujući u donošenju konačne dijagnoze

35