UVODUmjetna evolucija u 21. stoljeu

Pojam neprestanih promjena u svijetu koji nas okruuje ve se pretvorio u otrcanu frazu, tako da tek rijetko shvaamo njegovo stvarno i potpuno znaenje. Na primjer, uglavnom ne razmiljamo o tome kako se sa irenjem epidemije mijenja i karakter epidemijske bolesti. Jednako tako ne razmiljamo o evoluciji u svijetu biljaka i ivotinja koja se dogaa u razdoblju od samo nekoliko dana ili tjedana, iako je to injenica. I taj zeleni svijet oko sebe obino ne zamiljamo kao poprite neprestanog i profinjenog kemijskog ratovanja, pri emu bilje na napade reagira proizvodnjom pesticida, dok se kod kukaca javlja otpornost. Meutim, i to se uistinu dogaa.Kada bismo spoznali pravi karakter prirode kada bismo bili u stanju shvatiti stvarno znaenje evolucije ugledali bismo svijet u kojem se sve biljne i ivotinjske vrste mijenjaju iz trenutka u trenutak, reagiraju na sve ostale ive organizme. Cijele populacije organizama

pojavljuju se i nestaju, premjetaju i mijenjaju. Te neumorne i neprestane promjene, neumoljive i nezaustavljive poput valova i plime, pokazuju da ivimo u svijetu u kojem svaki ovjekov postupak nuno ima neizvjestan uinak. Cjelokupni sustav koji nazivamo biosferom toliko je sloen da ni kod jednog postupka ne moemo unaprijed znati kakve e tono biti posljedice1.

1 Takva je neizvjesnost svojstvena svim kompleksnim sustavima, pa tako i sustavima koje je stvorio ovjek. Nakon to je u listopadu 1987. godine vrijednost dionica na amerikoj burzi samo u jednome danu pala za 22 posto, uvedena su nova pravila, upravo radi spreavanja tako naglih padova. No pritom se nikako nije moglo unaprijed znati hoe li nova pravila poveati stabilnost ili samo pogorati stanje. Prema rijeima Johna L. Castija: "Uvoenje novih pravila jednostavno je bilo dio proraunatog rizika u koji se upustila uprava Burze." Castijeva vrlo itljiva knjiga zove se Would-be Worlds (New York, Wiley, 1997., str. 80 i dalje).

Upravo su sloga i nai najprosvjeeniji pokuaji doivljavali neeljene ishode ili zbog toga Sto nismo dovoljno razumjeli ili zato Stoje svijet koji se neprestano mijenja na nae postupke reagirao neoekivano. Promatrana s tog stajalita, povijest zatite okolia obeshrabruje jednako koliko i povijest zagaenja. Tko god je, primjerice, spreman ustvrditi da je industrijska praksa raskrivanja uma tetnija od ekoloke prakse spreavanja irenja poara, zanemaruje injenicu da se i jedno i drugo provodi uz krajnju uvjerenost, te da su oba pristupa nepovratno izmijenila dotad netaknute ume. Obje prakse nude vie nego dovoljno dokaza o nepopustljivoj sebinosti koja je zatitni znak ovjekova pristupanja prirodi.injenica da biosfera na nae postupke reagira nepredvidivo nije opravdanje za pasivnost. Naprotiv, rije je o snanome argumentu koji nas treba navoditi na oprez i na prihvaanje fleksibilnog stava prema svemu u to vjerujemo i svemu to inimo. Naalost, naa je vrsta dosad pokazala nevjerojatan nedostatak opreza. Stoga je teko zamisliti da emo se u budunosti ponaati drukije.Uvjereni smo da znamo to radimo. To mislimo oduvijek. ini se da uope ne priznajemo da smo u prolosti grijeili, te da bismo tako mogli grijeiti i u budunosti. Umjesto toga, svaka nova generacija prijanje pogreke otpisuje kao posljedicu pogrenog naina

razmiljanja nesposobnijih umova a zatim samouvjereno srlja u vlastite pogreke.Jedna smo od samo tri vrste na ovome planetu koja moe ustvrditi da raspolae svijeu o sebi2,

Svijest o sebi na uvjerljiv je nain dokazana jedino kod ljudi, impanza i orangutana. Nasuprot rairenom miljenju, svijest nije nedvosmisleno dokazana kod nekih drugih ivotinja, na primjer dupina i nekih drugih vrsta majmuna.

a ipak je mogue da su samoobmane jedna od vanijih odlika naega roda.Negdje tijekom dvadeset prvog stoljea ta naa bezobzirnost potkrijepljena samoobmanama doivjet e sukob s tehnolokom moi koja je u neprestanome porastu. Jedno od podruja na kojem e se to dogoditi jest stjecite nanotehnologije, biotehnologije i kompjuterske tehnologije. Sve tri djelatnosti imaju jednu zajedniku crtu: sposobnost oslobaanja jedinki koje se samorepliciraju i njihovo putanje u okolinu.Ve neko vrijeme ivimo s prvima od jedinki koje se same razmnoavaju: raunalnim virusima. A poinjemo stjecati i odreena praktina iskustva s problemima na podruju biotehnologije. Nedavna informacija o tome da se geni modificiranog kukuruza sada pojavljuju i u izvornome kukuruzu u Meksiku unato zakonima koji to zabranjuju i svim pokuajima da se to sprijei tek je poetak, kao to po svemu sudei moemo oekivati, dugog i tekog putovanja, kojem je cilj nadzor nad naom tehnologijom. Istodobno, dugogodinji vrsti stavovi o temeljnoj sigurnosti biotehnologije-stavovi koje jo od sedamdesetih godina 20. stoljea promie velika veina biologa sada se odjednom doimaju manje pouzdanima. Zbog injenice da su australski istraivai 2001. godine stvorili fantastino smrtonosni virus, mnogi u drukijem svjetlu gledaju na donedavne "istine"3.

3 Jackson, R. J., A. J. Ramsay, C. D. Christensen, S. Beaton, D. F. Hall i I. A. Ramshaw, 2001.: "Expression of Mouse Interleukin-4 by a Recombitant Ectromelia Virus Suppresses Cytolytic Lymphocyte Responses and Overcomes Genetic Resistance to Mousepox." Journal of Virology 75: 1205.-1210.

Oito je da se prema toj tehnologiji ubudue neemo odnositi nehajno kao dosad.Nanotehnologija je najnovije od triju podruja i na odreeni je nain rije o najradikalnijoj tehnologiji. Rije je o nastojanju da se stvore ureaji krajnje malih razmjera, reda veliine 100 nanometara ili stotinu milijarditih dijelova metra. Takve bi naprave bile oko tisuu puta manje od promjera ovjekove vlasi. Analitiari predviaju da e ta tehnologija nuditi sve, od umanjenih komponenti za raunala preko novih naina lijeenja raka, do novih vrsta oruja za ratovanje.Nanotehnologija kao pojam vue korijene iz 1959. godine, kada ju je u govoru pod naslovom "Na dnu ima mjesta koliko vam srce hoe"4

4 Feynman, R. P.: "There's Plenty Room at the Bottom." Eng. and Sci. 23 (I960.), str. 22.

spomenuo Richard Feynman. I etrdeset godina poslije to je podruje jo praktiki u povojima, unato nesmiljenoj medijskoj propagandi. Ipak, sada se vidi i napredak u praktinome smislu, a poveanje dotoka novca za istraivanja upravo je fenomenalno. Vodee tvrtke poput IBM-a, Fujitsua i Intcla u tu tehnologiju ulau neviene iznose. Vlada Sjedinjenih Drava u posljednje je dvije godine u nanotehnologiju uloila milijardu dolara.U meuvremenu, nanotehnologija se ve koristi pri proizvodnji krema za sunanje, tkanina otpornih na mrlje i kompozitnih materijala u automobilima. Ubrzo e sluiti i za izradu raunala i ureaja za pohranu izuzetno malih dimenzija.Poeli su se pojavljivati i neki od dugo oekivanih "udotvornih" proizvoda. Godine 2002. jedna je tvrtka proizvodila prozorska stakla koja se sama iste; jedna druga tvrtka izraivala je povoje za rane od nanokristala s antibiotikim i antiupalnim svojstvima.Nanotehnologija se trenutano prvenstveno primjenjuje kao tehnologija za izradu odreenih vrsta materijala, no njezini potencijali uvelike nadmauju primjenu. Ve se desetljeima spekulira o napravama koje bi se samostalno reproducirale. Godine 1980. u jednom NASA-inom dokumentu navedeno je vie metoda koje bi omoguile proizvodnju takvih naprava. Prije deset godina, dvoje upuenih znanstvenika ozbiljno se pozabavilo tom temom:Vrlo je vjerojatno da e se u sljedeih pedeset do stotinu godina

pojaviti jedna posve nova vrsta organizama. Bit e umjetni s obzirom na injenicu da e im izvorni zaetnik biti ovjek. Meutim, ti e se organizmi razmnoavati i "razvijati" tako da e se udaljiti od izvornog oblika: bit e "ivi" prema svim praktinim definicijama rijei. Ti e se organizmi razvijati bitno drukije... Tempo evolucijskih promjena bit e iznimno brz... Utjecaj na ovjeka i biosferu mogao bi biti nesaglediv, vei od utjecaja industrijske revolucije, nuklearnog oruja i zagaenja okolia. Ve sada moramo poduzeti odreene korake kako bismo oblikovali pojavu umjetnih organizama.. .5

5 Farmer, J. Doyne i Alletta d'A. Belin: "Artificial Life: The Coming Evolution" u Artificial Life II, ur. C. G. Langton, C. Taylor, J. D. Farmer i S. Rasmussen. Santa Fe Institute Studies in the Sciences of Complexity, Proc. Vol. X, Redwood City, Calif.: Addison-Wesley 1992., str. 815.

A glavni zagovornik nanotehnologije, K. Eric Drexler, izrazio je sline dvojbe:Mnogi, a meu njima i ja, osjeaju veliku nelagodu pri pomisli na utjecaj te tehnologije na budunost. Rije je o promjenama na toliko podruja da postoji velika opasnost da drutvo zbog nepripremljenosti postupi neprimjereno.6

6 K. Eric Drexler: "Introduction to Nanotechnology" u knjizi Prospects in Nanotechnology: Toward Molecular Manufacturing (Proceedings of the First General Conference on Nanotechnology: Development, Applications and Opportunities), ur. Markus Krummenacker i James Lewis, New York, Wiley & Sons, 1995. str. 21.

ak i prema najoptimistinijim (ili najstranijim) predvianjima, takvi se organizmi vjerojatno nee pojaviti jo desetljeima. Moemo se samo nadati da emo u vrijeme njihova nastanka za tehnologije autoreprodukcije ve imati meunarodne kontrolne mehanizme. Moe se oekivati da e se odredbe strogo potivati i provoditi; ve smo se naviknuli prema tvorcima kompjuterskih virusa iskazivati nesmiljenost kakva bi prije dvadesetak godina bila nezamisliva. Hackere aljemo u zatvor. Njima e se ubrzo pridruiti i biolozi koji su skrenuli s pravog puta.Meutim, uvijek, postoji mogunost da neemo uspjeti dogovoriti i uspostaviti eljene mehanizme. Ili da e netko umjetne organizme koji

se sami razmnoavaju uspjeti stvoriti neusporedivo prije svih oekivanja. U sluaju da doe do toga, teko je predvidjeti posljedice. A upravo je to tema ovog romana.

Michael Crichton LOS ANGELES, 2002.

Pono je. Kuom vlada tama. Ni sam ne znam kako e ovo zavriti. Klince je obuzela uasna munina, bez prestanka povraaju. ujem kako se moj sin i ki, svatko u jednoj kupaonici, mue, kako im se eludac die iako u njemu nema vie niega. Obiao sam ih prije nekoliko minuta, kako bih utvrdio to im izlazi iz usta. Brinem se za bebu, no i kod nje sam morao izazvati muninu. Bila je to jedina nada za novoroene.ini mi se da je meni dobro, barem zasad. No, dakako, izgledi nisu osobito blistavi: veina ljudi koja se bavila ovim poslom, ve je umrla. A toliko je toga to ne mogu pouzdano znati i utvrditi.Pogon je uniten, ali ne znam jesmo li ga razorili na vrijeme.ekam Mae. Ona je prije dvanaest sati otila u laboratorij u Palo Altu. Nadam se da je uspjela. Nadam se da ih je uvjerila u to koliko je situacija bezizgledna. Oekivao sam da e mi se netko iz laboratorija javiti, no zasad nema novosti.ujem brujanje u uima, to nikako nije dobar znak. A u prsnom kou i trbunoj upljini osjeam vibriranje. Najmanje dijete pijucka, to nije pravo povraanje. Osjeam vrtoglavicu. Nadam se samo da u ostati pri svijesti. Potreban sam djeci, osobito bebi. Prestraena su. To im ne mogu zamjeriti.I ja se bojim.Dok tako sjedim u tami, ne mogu vjerovati da mi je prije samo tjedan dana najvei problem bilo pronalaenje posla. To mije sada gotovo smijeno.S druge strane, naa se oekivanja zapravo nikada ne ispune.

KOD KUE

1. DAN10.04 hovjeka oekivanja nekako uvijek iznevjere.Nikada mi nije bilo ni na kraj pameti postati mukom domaicom. Muem koji ostaje kod kue. Ocem s punim radnim vremenom, kako god hoete... za to ionako nema pravog naziva. Ali u posljednjih est mjeseci postao sam upravo to: profesionalni otac i suprug. Nalazio sam se u prodavaonici Crate & Barrel, u sreditu San Josea, kupovao jo nekoliko aa, i primijetio da nude dobar izbor podmetaa za tanjure. A trebali smo jo podmetaa; pleteni ovalni podmetai koje je Julia kupila prije godinu dana ve su bili poprilino ofucani, a materijal prepun sasuenih ostataka djeje hrane. Potekoa je bila u tome to su bili pleteni, pa se nisu mogli prati. Stoga sam zastao kod izloenih podmetaa, ne bih li pronaao neto dobro, te naiao na lijepe blijedoplave podmetae i uz njih kupio nekoliko bijelih ubrusa. Nakon toga pogled mi je zapeo za nekoliko utih podmetaa, jer su bili tako vedri i privlani, pa sam kupio i njih. Na polici nisu imali est komada, a meni se inilo da bih trebao kupiti est, tako da sam prodavaicu zamolio da u skladitu potrai jo nekoliko komada. Dok sam je ekao, postavio sam podmeta na stol i na njega poloio bijeli tanjur, a zatim, do njega, i uti ubrus. Sve je izgledalo vrlo ivahno, pa sam ve poeo razmiljati kako bih umjesto est trebao kupiti osam komada. I u tom trenutku zazvonio je moj mobilni telefon.Zvala me Julia. "Bok, srce.""Bok, Julia. Kako si?" rekao sam. U pozadini sam uo aparate, postojano i polagano soptanje, nalik na zvuk parne lokomotive. Vjerojatno vakuumska crpka za elektronski mikroskop. Njezin laboratorij imao je nekoliko takvih ureaja.Ona upita: "to radi?""Iskreno... kupujem podmetae za tanjure." "Ulje?""Crate & Barrel."Ona se nasmije. "I jedini si mukarac?" "Ne...""No, da, onda dobro", ree. Po njezinu glasu bilo mi je jasno da je

razgovor o tome ni najmanje ne zanima. Muilo ju je neto drugo. "uj, htjela sam ti rei, Jack... stvarno mije ao, ali ponovno u doi kasno...""A-ha..." U tom trenutku vratila se prodavaica s hrpom utih podmetaa. I dalje drei telefon na uhu, pozvao sam je pokretom ruke. Pokazao sam tri prsta, a ona je na stol poloila jo tri podmetaa. Obraajui se Juliji, rekao sam: "Sve u redu?""Da, ludnica kao i obino. Danas imamo satelitsku prezentaciju za ulagae u Aziji i Europi, a sada imamo problema s uspostavljanjem veze sa satelitom jer je televizijski kombi koji su nam poslali... ah, neu te zamarati... u svakom sluaju, kasnit emo dva sata, srce. Moda i vie. Jednostavno ne mogu doi prije osam. Moe nahraniti djecu i staviti ih na spavanje?""Nema problema", odgovorio sam. I tako sam iskreno mislio. Na to sam se bio naviknuo. Julia se u posljednje vrijeme kui vraala prilino kasno. Najee tek kada su djeca ve spavala. Tvrtka u kojoj je radila, Xymos Technology, nastojala je doi do jo jednog kontingenta svjeeg kapitala dvadeset milijuna dolara i pritisak je bio uasan. Osobito s obzirom na injenicu da je Xymos radio na razvijanju tehnologije na podruju koje je tvrtka nazivala "molekularnom proizvodnjom", to je, meutim, za veinu ljudi bila nanotehnologija. A nano se u posljednje vrijeme nikako nije mogao smatrati popularnim meu ulagaima. Previe poduzetnika sa slobodnim kapitalom u posljednjih se deset godina opeklo na proizvodima koji su navodno bili tek na korak-dva od trita, ali zapravo nikada nisu izili iz laboratorija. Ulagai su tako nanotehnologiju smatrali podrujem prepunim obeanja, ali bez konkretnih proizvoda.Juliji to, dakako, nije trebalo posebno napominjati; u karijeri je radila za dvije nove poduzetnike tvrtke. Iako je diplomirala djeju psihologiju, na kraju se specijalizirala za "tehnoloku inkubaciju", toje znailo da tek osnovanim tvrtkama pomae da stanu na noge. (esto se alila da se i dalje bavi djejom psihologijom.) Naposljetku se prestala baviti davanjem savjeta tvrtkama, te je u jednoj od njih poela raditi puno radno vrijeme. Trenutano je bila potpredsjednica Xymosa.Julia je rekla da je Xymos ostvario vaan napredak na nekoliko

podruja te daje daleko ispred konkurencije. Prema njezinim rijeima, samo nekoliko dana dijeli ih od prototipa komercijalnog proizvoda. No ja sam njezine rijei ipak prihvaao s odreenom rezervom."uj, Jack, samo sam te eljela upozoriti", rekla je sada, glasom prepunim krivnje, "da e se Eric jako uzrujati.""Zato?""Pa... rekla sam da u doi na utakmicu.""Ali, zato, Julia? Ve smo razgovarali o takvim obeanjima. Nema teorije da stigne na utakmicu. Poinje u tri. Zato si rekla da e doi?""Mislila sam da u stii."Samo sam uzdahnuo. Tako, rekao sam samome sebi, pokazuje ila joj je stalo. "U redu. Bez brige, srce. Ve u nekako rijeiti stvar.""Hvala. Ah, jo jedna stvar, Jack... Oni podmetai...? Odaberi to god eli, samo nemoj kupiti ute, moe?"I nakon toga prekinula je vezu.Za veeru sam pripremio pagete jer protiv njih nitko nikada nema nita. U osam sati dvoje manje djece je spavalo, dok je Nicole dovravala zadau. Bilo joj je dvanaest godina i u krevetu je morala biti najkasnije u deset, iako nikako nije eljela da za to dozna neka od njezinih prijateljica.Najmanjoj, Amandi, bilo je tek devet mjeseci. Sada je ve puzala posvuda, poinjala se pridizati i pridravati za stvari. Ericu je bilo osam godina; bio je pravi mali nogometa, volio je bez prestanka igrati, kada se ne bi odjenuo poput viteza i s plastinim maem u ruci za starijom sestrom jurio po cijeloj kui.

Nicole je bila u samozatajnoj ivotnoj fazi; Eric je najvie od svega volio oteti joj grudnjak, trati po cijeloj kui i vikati: "Nicky nosi grudnjak, Nicky nosi grudnjak!", dok bi Nicole, odvie dostojanstvena da bi trala za njim, samo krgutala zubima i vikala: "Tata? Opet to radi! Tata!" A ja bih morao uhvatiti Erica i rei mu neka ne dira sestrine stvari.Eto, moj se cjelokupni ivot svodio na to. Isprva, kada sam ostao bez posla u MediaTronicsu, bilo mi je zgodno i zanimljivo rjeavati nadmetanja i sporove medu djecom. Usto, esto sam imao dojam da se ta uloga pretjerano i ne razlikuje od mojeg dotadanjeg posla.

U MediaTronicsu sam vodio jedan programerski odjel, pazio na skupinu nadarenih mladih informatiara. Budui da sam navrio etrdesetu, rekli su da sam prestar da i dalje radim kao programer; upisivanje koda posao je za mlade. Tako sam vodio tu ekipu i to mi je bila glavna zadaa kojoj sam posveivao puno radno vrijeme; poput veine programera iz Silicijske doline, i lanovi moje ekipe ivjeli su, kako se inilo, u vjeitome krugu kriznih situacija: slupanih Porschea, nevjere, neuspjelih ljubavnih veza, roditeljskih problema i reakcija na lijekove, a sve to uz radni raspored koji je nalikovao na usiljeni mar, uz cjelonone maratone na pogonsko gorivo koje se sastojalo od Cole bez eera i ipsa Sun.No posao je bio uzbudljiv, podruje rada nije moglo biti naprednije. Pisali smo neto to se naziva programima za distribuirano usporedno procesiranje ili programe koji se temelje na samostalnim agentima. Ti programi oblikuju modele biolokih postupaka i procesa stvaranjem virtualnih agenata unutar raunala, omoguujui im da ostvaruju interakcije s ciljem rjeavanja problema iz stvarnoga svijeta. Zvui neobino, ali funkcionira vie nego dobro. Na primjer, jedan od naih programa oponaao je nain na koji mravi trae hranu kako pronalaze najkrai put do hrane kako bi usmjeravao promet u jednoj velikoj telefonskoj mrei. Drugi su programi oponaali ponaanje termita, pela koje se roje i lavova koji se prikradaju plijenu.Sve je to bilo zabavno i vjerojatno bih jo radio na istome mjestu da u meuvremenu nisam preuzeo i neke druge dunosti. Posljednjih nekoliko mjeseci rada u tvrtki zaduili su me za osiguranje, tako da sam na tom mjestu zamijenio vanjskog strunog savjetnikakoji je posao obavljao dvije godine, ali nije otkrio krau tvrtkina izvornog koda, sve dok se nije pojavio u jednom programu koji je tritu ponudila neka tajvanska tvrtka. Zapravo se radilo o izvornome kodu mojeg odjela softveru za distribuirano procesiranje. Netko je ukrao taj kod.Znali smo daje rije o istome kodu jer nitko nije dirao pisanice. A programeri u svoj kod uvijek umeu pisanice, te male grumene /Jata, minijaturne bisere koji nemaju nikakvu praktinu svrhu, nego se postavljaju iz iste zabave. Tajvanska tvrtka nije promijenila nijednu pisanicu; na kod upotrijebili su od znaka do znaka. Tako se pritiskom

na tipke Alt-Shift-M-9 otvarao prozor u kojem je bio ispisan datum vjenanja jednog od naih programera. Cista pljaka.Dakako da smo podnijeli tubu, no Don Gross, prvi ovjek tvrtke, elio je biti siguran da se neto slino nee ponoviti. Stoga je mene zaduio za osiguranje, a mene je kraa razbjesnila dovoljno da preuzmem i tu dunost. Njoj sam posveivao tek dio radnog vremena; i dalje sam vodio odjel. Prvim potezom na novoj dunosti uveo sam praenje sluenja raunalnim radnim jedinicama. Stvar je bila poprilino jednostavna; u dananje vrijeme osamdeset posto tvrtki prati rad svojih zaposlenika na terminalima. Mogunosti su gotovo neograniene: videonadzor, biljeenje rada tipkovnice, traenje odreenih rijei u elektronskim porukama... i tako dalje i lako dalje.Don Gross bio je nepopustljiv tip, bivi marinac koji nije odustao od vojnikog stava. Kada sam mu objasnio novi sustav, rekao je: "Ali ne prati moj terminal, ne?" Naravno da ne, rekao sam. A sustav sam zapravo programirao tako da prati rad svih raunala u tvrtki, pa tako i njegov. I upravo sam zahvaljujui tom, dva tjedna poslije, otkrio da se Don spetljao s jednom djevojkom iz raunovodstva, te da joj je odobrio uporabu slubenog automobila. Otiao sam do njega i rekao kako se ini, na temelju mailova povezanih s Jean iz raunovodstva, da ta zaposlenica ima povlastice na koje nema pravo. Rekao sam kako ne znam o kome se radi, ali i da u, bude li se taj netko i dalje sluio mailom, otkriti njegov identitet.Nekako sam mislio da e Don shvatiti neizravnu poruku. Tako je i bilo. No samo je poeo optuujue poruke slati od kue, uope ne primjeujui da sve poruke dolaze na tvrtkin server i tako do mene. Tako sam doznao i da "po diskontnim cijenama" nudi softver stranim distributerima i na jedan raun na Kajmanima prima velike iznose na ime "savjetnikog honorara". To je oito bilo protuzakonito i preko cijele prie jednostavno nisam mogao prijei zatvorenih oiju. Stoga sam se savjetovao sa svojim odvjetnikom, Garyjem Marderom, a on mi je preporuio da dam otkaz."Otkaz?" ponovio sam."Da. Naravno.""Zato?""Koga je jo briga zato? Ima bolju ponudu iz neke druge tvrtke. Ima zdravstvenih potekoa. Ili problema u obitelji. Veliku frku.

Jednostavno se makni. Daj otkaz.""ekaj malo", rekoh. "Misli da bih ja trebao dati otkaz jer on kri zakon? Tako glasi tvoj savjet?""Ne", rekao je Gary. "Kao tvoj odvjetnik, govorim ti da, u sluaju da zna za nekakve protuzakonite aktivnosti, stvar mora prijaviti. Ali kao prijatelj, savjetujem da uti i to prije nestane.""To mi izgleda nekako kukaviki. Mislim da bih trebao obavijestiti ulagae."Gary je uzdahnuo. Poloivi mi ruku na rame, nastavio je: "Jack, ulagai se mogu i sami brinuti za svoje jebene interese. Ti se samo to prije makni odande."Smatrao sam da grijei. Silno sam se uzrujao kada su ukrali moj kod. A sada sam se poeo pitati je li uistinu bila rije o kradi. Moda nije bilo nikakve krae. Kako je bila rije o privatnoj tvrtki, priu sam iznio jednom lanu nae Uprave.Pokazalo se da je upuen u sve. Ve su me sutradan otpustili zbog krajnjeg nemara i nedolinog ponaanja. Zaprijetili tubom; kako bih doao do otpremnine, morao sam potpisati hrpu dokumenata koji su me obvezivali na utnju. Papirologiju je rjeavao moj odvjetnik, koji je uzdisao pred svakim novim papirom.Na kraju smo izili na mljenobijelu sunanu svjetlost. U jednom trenutku rekao sam: "No, dobro, barem je s tim gotovo."Okrenuo se prema meni i pogledao me: "Kako to misli?" upitao je.Jer, dakako, nita nije bilo gotovo. Na nekakav zagonetan nain postao sam obiljeen. Bio sam iznimno iskusan i struan, a bavio sam se vrlo traenim podrujem. Ali na svim razgovorima s potencijalnim poslodavcima jasno sam vidio da ih ne zanimam. Stoje bilo jo gore, bilo im je nelagodno. Silicijska dolina obuhvaa veliko podruje, no zapravo je rije o vrlo malome svijetu. Vijesti se brzo ire. Naposljetku sam se u jednom trenutku naao pred sugovornikom kojeg sam povrno poznavao, Tedom Landowom. U prethodnoj sezoni trenirao sam njegova malog u djejoj baseball ligi. Nakon zavretka razgovora, upitao sam: "to si uo o meni?"Samo je odmahnuo glavom. "Nita, Jack.""Ted, u deset dana bio sam na deset razgovora. Reci mi.""Nemam ti to rei.""Ted..."

Poeo je neto petljati s papirima, gledao njih, a ne mene. Zatim je uzdahnuo. "Jack Forman. Stvara probleme. Nije spreman suraivati. Ratoboran. Ne zna se svladavati. Nije timski igra." Uzdahnuvi, jo doda: "I navodno si sudjelovao u nekakvim mutnim poslovima. Ne kau tono u emu, ali svakako neto mutno. Primao si mito ili izvlaio nekakvu korist.""Ja?!?" rekao sam. Osjetio sam navalu bijesa i ve zaustio kako bih jo neto rekao, no onda sam shvatio da u pokazati ratobornost i nedostatak nadzora nad samim sobom. Stoga sam samo zautio i zahvalio.U trenutku kada sam doao do vrata, on je rekao: "Jack, posluaj dobronamjeran savjet. Pusti da se malo slegne praina. U ovom svijetu stvari se brzo mijenjaju. Biografija ti je jaka, a sposobnosti iznimne. Priekaj da..." Samo je slegnuo ramenima."Dva-tri mjeseca?""Prije bih rekao etiri. Moda pet."Nekako sam znao da ima pravo. Nakon toga prestao sam se tako oajniki truditi. Do mene su poele dopirati glasine o neizbjenoj propasti MediaTronicsa, te o tome da bi se neki ljudi mogli nai na optuenikoj klupi. U zraku sam osjeao daak predstojee osvete, no u meuvremenu sam mogao samo ekati.Malo-pomalo, vie mi nije bilo neobino to ujutro ne idem na posao. Julia je na svojem poslu ostajala sve dulje, a djeca su traila sve vie; ako sam bio kod kue, obraali su se meni, a ne naoj domaici, Mariji. Poeo sam ih odvoditi u kolu, dolaziti po njih, voziti ih lijeniku, ortodontu, na nogometne treninge. Prvih nekoliko veera koje sam priredio bile su katastrofalne, no s vremenom sam se popravio.I prije nego to sam se uspio snai, ve sam kupovao podmetae i razgledavao stolove u Crate & Barrelu. I sve mi se inilo savreno normalnim.Julia se vratila oko pola deset. Gledao sam Giantse, no zapravo nisam obraao pozornost na utakmicu. Prila je i poljubila me u zatiljak. Upitala je: "Svi spavaju?""Osim Nicole. Jo pie zadau.""Isuse, nije li malo prekasno da bude budna?""Nije, srce", rekao sam. "Dogovorili smo se. Ove godine ide spavati u

deset. Sjea se?"Julia je samo slegnula ramenima, kao da se ne sjea dogovora. Moda je i zaboravila. Kod nas je dolo do svojevrsne zamjene uloga; ona je oduvijek bila upuenija u stvari povezane s djecom, no sada sam ja znao vie od nje. Juliji to katkada ne bi bilo posve ugodno, jer je stvar doivljavala kao svojevrsni gubitak moi."Kako je malena?""S prehladom je bolje. Samo malo mrca. Vie jede."Zajedno smo otili do spavaih soba. Ona je ula u sobu nae najmlae keri, nagnula se nad kolijevku i njeno poljubila usnulo dijete. Dok sam je promatrao, pomislio sam kako majke ipak pruaju neto to je oevima nedostino. Julia je s djecom bila povezana na nain koji e meni zauvijek biti uskraen. Ili je, u najmanju ruku, rije o drukijoj vrsti povezanosti. Jo je nekoliko trenutaka oslukivala kako dijete tiho die, a zatim je rekla: "Da, bolje joj je."Nakon toga otila je u Ericovu sobu, s pokrivaa uklonila Game Boy i namrtila se, pogledavi prema meni. Ja sam samo slegnuo ramenima, osjetivi tek blagu iritiranost; znao sam da je Eric igrao igricu kada je ve trebao spavati, no u to sam vrijeme imao pune rukeposla s uspavljivanjem bebe, tako da sam mu progledao kroz prste. inilo mi se da bi Julia trebala imati vie razumijevanja.Naposljetku je otila do Nicole. Djevojica je sjedila za svojim prijenosnim raunalom, ali gaje poklopila im je majka ula u sobu. "Bok, mama.""Kasno je, a jo si budna.""Ne, mama...""Trebala bi pisati zadau.""Napisala sam sve.""Zato onda nisi u krevetu?""Jer...""Ne elim da se po cijele noi dopisuje s prijateljima." "Mama..." ree djevojica bolnim glasom. "Svakodnevno se viate u koli i to bi trebalo biti dovoljno." "Mama...""Ne pogledavaj oca. Ve smo utvrdili da e on ispuniti sve tvoje elje. Sada razgovaramo nas dvije." Ona uzdahne. "Znam, mama."Takvi su razgovori izmeu Nicole i Julije bili sve ea pojava. U toj je dobi takvo to vjerojatno normalno, no uinilo mi se da bih se ipak

trebao umijeati. Julia je umorna, a kada je umorna, postaje nepopustljiva i voli imati potpuni nadzor. Zagrlivi je, rekao sam: "Kasno je i svi smo umorni. Jesi li za aj?""Jack, nemoj se mijeati.""Ne mijeam se, samo...""Da, mijea se. Razgovaram s Nicole, a ti se mijea, kao i obino.""Duo, svi smo se lijepo dogovorili da moe biti budna do deset i ne znam to je ovo...""Ali ako je dovrila zadau, treba biti u krevetu." "Nismo se tako dogovorili.""Ne elim da po cijele dane i noi bude za kompjuterom." "Ali nije, Julia."U tom trenutku Nicole je briznula u pla i poskoila na noge, viui: "Neprestano me kritizira! Mrzim te!" Otrala je u kupaonicu i zalupila vratima. Od toga se probudila beba koja je poela plakati.Julia se okrene prema meni i ree: "Najljepe te molim da mi dopusti da ovo rijeim sama, Jack."A ja sam rekao: "Ima pravo. ao mi je. Ima pravo."A prava je istina bila da uope nisam smatrao da ima pravo. Ovo sam sve vie poinjao smatrati svojom kuom, svojom djecom. Ona kasno naveer upada u moju kuu, kada se ve sve stialo, kada je sve mirno, onako kako mi se svia, onako kako treba biti. I stvara guvu.Ni sluajno nisam smatrao daje u pravu. Bio sam uvjeren da grijei.A u posljednjih nekoliko tjedana uoio sam da takvi incidenti postaju sve ei. U poetku mi se inilo da Juliju pee savjest jer toliko izbiva iz kue. Potom sam pomislio da samo iznova uspostavlja autoritet, nastoji ponovno stei nadzor nad domainstvom koje se nalo u mojim rukama. Zatim sam sve poeo objanjavati njezinim umorom i silnim pritiskom na poslu.No u posljednje vrijeme sve mi se vie inilo da samo traim izgovore za njezino ponaanje. Poeo sam stjecati dojam da se Julia promijenila. Nekako je postala drukija, napetija, nepopustljivija.Malo je dijete sada nezaustavljivo plakalo. Podigao sam je iz kre-vetia, zagrlio svoju ker, stao joj gugutati, a istodobno uvukao prst pod stranji dio pelene kako bih pogledao je li mokra. Bila je mokra. Poloio sam dijete na lea na stoli za presvlaenje, a ona je ponovno zaplakala. Plakala je sve dok nisam protresao njezinu omiljenu zveku

i stavio joj je u ruku. Tada se smirila i uglavnom mirno dopustila da promijenim pelenu."Ja u je presvui", ree Julia, ulazei u sobu. "Nema problema.""Ja sam je probudila, pa je red da je i sredim.""Doista, srce, nema problema."Julia poloi ruku na moje rame i, stojei iza mene, poljubi me u vrat. "ao mi je to sam tako uasna. Stvarno sam umorna. Ne znam to mi je dolo. Dopusti da je presvuem, uope je ne viam.""U redu", rekao sam. Odmaknuo sam se, a ona je prila stoliu."Bok, leptiriu", ree, kakljajui dijete po vratu. "Kako je moja pahuljica?" Zbog te silne pozornosti dijete je ispustilo zveku, za-plakalo i poelo se migoljiti. Julia nije primijetila da se rasplakala jer je ostala bez zveke, nego ju je poela tjeiti, pritom se borei s djetetom kako bi pravilno postavila novu pelenu, to je bilo vrlo teko jer se dijete izvijalo i udaralo nogama. "Amanda, prestani!"Ja sam rekao: "To su novi trikovi." I to je bila istina, jer se Amanda nala u fazi aktivnog opiranja promjeni pelene. A udarci nogu nisu bili ni blagi ni njeni."Ali s tim bi trebala prestati. Prestani!"Dijete je samo glasnije zaplakalo, pokualo se okrenuti. Tako se pelena s jedne strane odlijepila i skliznula. Amanda se sada prebacivala prema rubu stolia. Julia je grubim pokretom vrati na sredinu. Amanda ni u jednom trenutku nije prestala udarati nogama."Dovraga, rekla sam prestani!" ree Julia i udari dijete po nozi. A dijete je samo jo jae zaplakalo, poinjui jo jae udarati nogama. "Amanda! Prestani! Prestani!" Julia je ponovno pljusne po nozi. "Prestani! Prestani!"Jo nekoliko trenutaka nisam reagirao. Bio sam osupnut. Nisam znao to uiniti. Djetetove su noge bile crvene. Julia ju je i dalje udarala. "Duo..." rekao sam, naginjui se prema njima, "nemojmo..."Julia je u tom trenutku eksplodirala. "Zato se svaki jebeni put mora mijeati?" povie i svom snagom akom udari po stoliu. "to je tebi, jebemti?"I nakon toga bijesnim je korakom izila iz sobe.Ja sam samo duboko uzdahnuo i podigao dijete. Amanda se neutjeno derala, koliko od boli, toliko i od zbunjenosti. Pretpostavio sam da u joj za uspavljivanje morati dati boicu. Mazio sam je po leima dok

se nije koliko-toliko smirila. Potom sam joj stavio pelenu i donio je u kuhinju, kako bih ugrijao boicu. Svjetlo je bilo prigueno, jer je jedini izvor bila fluorescentna svjetiljka iznad radne plohe.

Julia je sjedila za stolom, pila pivo iz boce, zagledana u prazno. "Kada e pronai posao?" upita."Trudim se.""Stvarno? ini mi se da i ne pokuava. Kada si posljednji put bio na razgovoru?""Proli tjedan", odgovorio sam.Ona samo neto proguna. "Voljela bih da se malo pouri i pone raditi", ree, "jer ovo me izluuje."Silno sam se trudio zatomiti bijes. "Znam. Svima je teko", rekoh. Bilo je kasno i vie nisam imao volje za prepirke. Ali promatrao sam je kutkom oka.Julia je u dobi od trideset est godina bila fantastino zgodna ena, sitna i krhka, tamne kose i tamnih oiju, prastog nosa i karaktera koji su ljudi obino nazivali ivahnim ili iskriavim. Za razliku od mnogih menadera u tvrtkama koje se bave naprednim tehnologijama, bila je privlana i pristupana. Lako je sklapala prijateljstva i imala smisao za humor. U ono davno vrijeme, kada smo tek dobili Nicole, Julia bi se kui vraala s urnebesno smijenim priama o manama i ekscentrinostima poslovnih partnera i ulagaa. Neko smo sjedili za ovim istim kuhinjskim stolom i smijali se sve dok ja ne bih osjetio pravu muninu u elucu, dok bi mala Nicole potezala Julijinu ruku i pitala: "to je smijehino, mama? to je smijehino?" jer je eljela doznati emu se tono tako smijemo. Dakako da joj takvo to ni sluajno nismo mogli objasniti, no Julia je nekako uvijek imala spremnu neku jednostavnu alu, tako da se i Nicole uvijek mogla smijati. Julia je bila istinski nadarena za uoavanje vedre strane ivota. Bila je na glasu po staloenosti; gotovo joj se nikada nije dogodilo da izgubi ivce.Trenutano ju je, dakako, obuzimao bezgranini bijes. Nije me mogla ak ni pogledati. Sjedila je u polutami za okruglim kuhinjskim stolom, prekrienih nogu, nestrpljivo mahala jednom nogom dok je piljila u prazno. Pogledavi je, stekao sam dojam da izgleda nekako drukije. Naravno, u posljednje je vrijeme izgubila nekoliko kilograma, sve

zbog pritiska na poslu. One blagosti na licu vie nije bilo; jagodine kosti strale su kao nikada; brada se doimala otrijom. Zbog svega je izgledala nekako nesmiljenije, ali na odreeni nain i glamuroznije.I odjea je bila drukija. Julia je na sebi imala tamnu suknju i bijelu bluzu, moglo bi se rei uobiajenu odoru za poslovnu enu. Ali suknja je bila ua nego inae. A zbog noge koja se nije zaustavljala primijetio sam i da nosi elegantne salonke s visokom potpeticom. Takve je cipele neko nazivala pozivnicom za seks. Cipele kakve ni-kada ne bi nosila na posao.I u tom trenutku uvidio sam da je u vezi s njom drukije ba sve dranje, izgled, raspoloenje, sve i u jednom bljesku spoznao sam i razlog: moja ena ima ljubavnika.Voda na tednjaku poela je kuhati, tako da sam izvadio boicu i temperaturu provjerio na unutarnjoj strani podlaktice. Predugo je ostala u vodi, tako da u morati priekati jo minutu-dvije da se oh-ladi. Amanda je poela plakati, a ja sam je drao naslonjenu na rame i tako u ekanju obilazio stol.Julia me ni u jednom trenutku nije pogledala. Samo je mahala nogom i piljila u prazno.Jednom sam negdje proitao da je rije o sindromu. Mu nema posao, zbog toga se smanjuje njegova muka privlanost, ena ga vie ne potuje i zbog toga gotovo mora zastraniti. To sam proitao u Glamouru ili Redbooku ili jednom od tih asopisa negdje u kui koje bih prelistao dok bih ekao da se opere rublje ili da se u mikrovalnoj otopi hamburger.No sada su me preplavili zbrkani osjeaji. Je li to doista istina? Jesam li samo umoran pa izmiljam gluposti? Naposljetku, to znai ako nosi ue suknje i drukije cipele? Moda se mijenja. Ljudi se jedan dan osjeaju ovako, drugi onako. A samo zato to je neki put bijesna ne mora nuno znaiti da ima ljubavnika, zar ne? Naravno da ne mora. Vjerojatno je samo stvar u meni: osjeam se nekako nedostojno, neprivlano. Iz mene vjerojatno samo izbija vlastita nesigurnost. Jo neko vrijeme sve moje misli bile su u tom stilu.Ali nekako se ipak nisam uspio oteti onom poetnom dojmu. Bio sam siguran da doista ima ljubavnika. S tom enom ivio sam vie od dvanaest godina. Znao sam da se promijenila i znao sam razlog. Osjeao sam nazonost neke druge osobe, nekog uljeza, nekoga tko se

nedoputeno umijeao u na odnos. I sve to osjeao sams pouzdanjem koje me iznenadilo. Osjeao duboko u sebi, nalik na bol u utrobi.Jednostavno sam se morao okrenuti na drugu stranu.Dijete je prihvatilo boicu, stalo sretno gugutati. U polumranoj kuhinji promatrala me netremice, onim jedinstvenim pogledom svojstvenim samo maloj djeci. Pogled na to malo lice, na te oi, ne-kako me umirivao. Nakon jo nekoliko trenutaka zatvorila je oi, a usta su se posve opustila. Poloio sam je na rame i pomogao joj da se rijei progutanog zraka dok sam je nosio u sobu. Veina roditelja pretjeruje s energinim tapanjem po leima dok kod djeteta nastoji potaknuti podrigivanje. Bolje je samo dlanom trljati lea, neki put i samo s dva prsta prolaziti uz kraljenicu. Amanda se tiho podrignula i odmah opustila.Poloio sam je u kreveti i iskljuio svjetiljku. Sada je jedini izvor svjetla bio akvarij, to mnotvo zelenoplavih mjehuria u kutu sobe. Plastini ronilac polagano se kretao po dnu, iza sebe ostavljajui mjehurie.U trenutku kada sam se okrenuo kako bih iziao, na vratjma sam ugledao Julijin obris, tamnu kosu osvijetljenu sa stranje strane. Cijelo me vrijeme promatrala. Nisam uspijevao razabrati izraz na njezinu licu. Ukoenim korakom krenula je naprijed. Sav sam se ukoio. Zagrlila me i poloila glavu na moja prsa."Molim te, oprosti", ree. "Stvarno sam idiot. Divno se brine i za djecu i za kuu. Samo sam ljubomorna, nita vie." Rame mi je bilo mokro od suza."Razumijem", rekao sam, drei je u zagrljaju. "Sve je u redu."Iz trenutka u trenutak oekivao sam da e se moje tijelo opustiti, no to se nije dogodilo. Bio sam sumnjiav i vrlo budan, i dalje na oprezu. Neto u vezi s njom uasno me muilo i tog se osjeaja nikako nisam uspijevao otresti.Nakon tuiranja ula je u nau spavau sobu, pritom runikom brisala kratku kosu. Ja sam sjedio na krevetu, pokuavao odgledati zavretak utakmice. U jednom trenutku sinulo mi je da se inae nikada nije tuirala naveer. Julia se uvijek tuirala ujutro prije posla. Sada je, odjednom sam shvatio, nakon posla esto prvo odlazila pod tu i tek nakon toga dolazila pozdraviti se s djecom.

Tijelo mi je i dalje bilo napeto. Iskljuio sam televizor i rekao: "to je bilo s prezentacijom?""ime?""Prezentacijom. Niste danas imali prezentaciju?""Oh", ree ona. "Da, jesmo. Sve je bilo u redu, kada smo napokon poeli. Ulagai u Njemakoj nisu mogli ostati do kraja zbog promjene termina, ali... uj, bi li elio pogledati?""Kako misli?""Imam snimku, kopirala sam kasetu. Hoe?"Pitanje me iznenadilo. Samo sam slegnuo ramenima. "Moe, da, naravno.""Doista me zanima kako ti izgleda, Jack." Nije mi promaknuo taj naoko velikoduni ton. Supruga mi doputa da sudjelujem u njezinu poslu. U meni nastoji pobuditi osjeaj da sam dio njezina ivota. Promatrao sam kako otvara aktovku i vadi DVD. Stavivi disk u ureaj, sjela je do mene na krevet."to ste prezentirali?" upitao sam."Novu tehnologiju za medicinska snimanja", ree. "Stvarno je funtastina, unato tome to to kaem ja." Pripila se uz mene, poloila glavu na moje rame. Sve je bilo tako ugodno i prisno, ba kao nekada. No ja sam i dalje osjeao nelagodu, iako sam je obavio rukom."Usput," rekoh, "kako to da se sada tuira naveer, a ne ujutro?""Ne znam", ree ona. "Stvarno? Da, bit e da ima pravo. Tako mi je nekako jednostavnije, duo. Ujutro je uvijek strka, a u posljednje vrijeme imam te konferencijske pozive iz Europe, a sve traje tako dugo... evo, poinje", ree ona i rukom pokae prema ekranu. Prvo se pojavila zbrka crno-bijelih zatitnih elemenata, a latim i prava slika.Na snimci se vidjela Julia u velikome laboratoriju opremljenom poput operacijske dvorane. Neki mukarac leao je na kolicima, s prikopanom infuzijom, a uz njega je stajao anesteziolog. Iznad stola se nalazila okrugla i plosnata metalna ploa promjera dva metra koju je bilo mogue sputati i podizati, no sada je bila u najviem poloaju. Posvuda uokolo vidjeli su se monitori. A u prvome planu, zagledana u jedan od monitora, vidjela se Julia. Uz nju je stajao neki videotehniar."Ovo je uasno", govorila je na snimci, pokazujui sliku na monitoru. "Kakve su to smetnje?"

"Mislimo daje stvar u proiivaima zraka. Oni uzrokuju smetnje.""Svejedno, ovo je neprihvatljivo.""Stvarno?""Da, stvarno.""I to elite da uinimo?""elim da stvar sredite", ree Julia."U tom sluaju moramo pojaati dovode, a imate...""Ne zanima me", rekla je ona. "Ulagaima ne mogu pokazati tako nekvalitetnu sliku. Snimke s Marsa bile su kvalitetnije. Sredite stvar."Tu, uz mene, na krevetu, Julia ree: "Nisam znala da su sve to snimali. To je bilo uoi prezentacije. Moe ubrzati prema naprijed."Pritisnuo sam tipku na daljinskom. Slika vie nije bila posve jasna. Priekao sam nekoliko trenutaka, a zatim usporio reprodukciju.Isti prizor. Julia i dalje u prvome planu. Njezina pomonica, Carol, neto joj apue."U redu, ali to u mu onda rei?""Reci ne.""Ali eli poeti.""To mi je jasno. Ali do emitiranja imamo jo cijeli sat. Reci ne."Stvarna Julia, koja je bila na krevetu, ree: "Pokus smo radili na Mahnitom Psu. Bio je uasno nestrpljiv i nemiran. elio je to prije poeti."Na snimci je pomonica jo stiala glas. "ini mi se da je nervozan, Julia. Nije ni udo kada mu kroz tijelo gmie par milijuna tih udovita...""Nije par milijuna, nisu udovita i ne gmiu", ree Julia. "Osim toga, rije je o njegovu izumu.""Svejedno...""Je li ono anesteziolog?""Ne, samo kardiolog.""No, dobro, moda mu kardiolog moe dati neto za suzbijanje nervoze.""Ve su mu dali neto. Injekciju."Julija pokraj mene ree: "Dalje, Jack." Vrtio sam snimku i sve se sada odvijalo ubrzano. "U redu, ovdje."Ponovno sam ugledao Juliju kod onog monitora, a uz nju je stajao isti tehniar. "To je ve prihvatljivo", govorila je Julia na snimci, rukom

pokazujui snimku. "Nije sjajno, ali je prihvatljivo. A sada mi pokai STM.""to...?""STM. Elektronski mikroskop. Pokai mi sliku s njega."inilo se da je tehniar zbunjen. "Ah, ovaj... Nitko nam nije spominjao nikakav elektronski mikroskop.""Za ime svijeta, proitajte prokleti plan snimanja!"Tehniar samo zatrepe. "To pie?""Jeste li pogledali plan?""Ispriavam se, ini se da mi je promaknulo...""Sada nema vremena za isprike. Sredi to!""Ne morate vikati.""Da, moram! Moram vikati jer su posvuda oko mene samo idioti!" U oaju je podigla ruke. "Spremam se za prezentaciju ulagaima u pet zemalja koji raspolau s jedanaest milijardi dolara i elim im pokazati submikroskopsku tehnologiju, samo to nemam sliku s mikroskopa, tako da oni tu nau vrhunsku tehnologiju ne mogu vidjeti!"

Privijena uz mene, Julia ree: "S ovim sam tipom malo poludjela. Bila sam uasno frustrirana. Sat nam je odbrojavao vrijeme do poetka satelitskog prijenosa koji je bio zakupljen i termin se nije mogao mijenjati. Nismo ga mogli pomicati. Morali smo poeti na vrijeme, a tip je bio idiot. No na kraju je sve proradilo. Previti jo."Na ekranu se pojavio natpis:

Privatna prezentacijanaprednog medicinskog snimanjaproizvoda tvrtkeXymos Technologyiz Mountain Viewa u Kalifornijivodee svjetske tvrtke na podrujumolekularne proizvodnje

Potom se ponovno pojavila Julia. Stajala je ispred pacijenta na stolu i medicinske opreme. U meuvremenu je bila dotjerala kosu i uvukla bluzu u suknju.

"Pozdrav svima", ree, smijeei se kameri. "Zovem se Julia Forman i radim u tvrtki Xymos Technology. Sada emo vam prikazati revolucionarni postupak medicinskog snimanja iji smo razvoj upravo dovrili. Na pacijent, Peter Morris, lei na stolu iza mene. Za nekoliko trenutaka zavirit emo u njegovo srce i krvoilni sustav na dosad nevieno jednostavan i precizan nain."U tom trenutku poela je obilaziti stol, ne prestajui govoriti."Za razliku od primjene katetera, na je postupak sto posto siguran. I, ponovno za razliku od kateterizacije, moemo pregledati sve dijelove tijela, sve vrste ila, koliko god bile male ili velike. Vidjet emo unutranjost njegove aorte, najvee arterije u tijelu. Ali pogledat emo i alveole u njegovim pluima, kao i siune kapilare u vrcima njegovih prstiju. Sve to moemo zahvaliti injenici da je kamera koju smo postavili u njegovo tijelo manja od crvenog krvnog zrnca. I to podosta manja.Tehnologija mikroproizvodnje koju je razvio Xymos sada je u stanju proizvoditi te minijaturne kamere i to u velikim koliinama jeftino i brzo. Tisuu takvih kamera pokrilo bi tek vrak kemijske olovke. Za sat vremena moemo proizvesti kilogram identinih kamera.Uvjerena sam da na sve ovo gledate s velikom skepsom. Vrlo dobro znamo da je nanotehnologija obeavala stvari koje se nikada nisu ostvarile. Kao to vam je poznato, potekoa se sastoji u lome to su znanstvenici uspijevali projektirati ureaje na molekularnoj razini, ali ih nisu mogli proizvesti. No Xymos je rijeio taj problem."Tek tada mi je sinulo, tek tada shvatio sam o emu zapravo govori. "Molim?!?" rekao sam i pridigao se u sjedei poloaj. "ali se, ne?" Ako je to tono, rije je o fantastinome napretku, istinskoj tehnolokoj revoluciji, a to je znailo..."Istina je", ree Julia tiho. "Pokrenuli smo proizvodnju u Nevadi." Tada se nasmijei, uivajui u mojoj zapanjenosti.Na televizoru je nastavljala: "Ovdje, pod elektronskim mikroskopom, imam jednu od naih kamera" rukom je pokazala ekran, "kako biste je vidjeli u usporedbi s crvenim krvnim zrncem koje se nalazi do nje."Slika je bila crno-bijela. Vidio sam kako neki fini instrument neto to je nalikovalo na siunu lignju dovodi u eljeni poloaj na podloku

od titana. Bila je rije o tokici koja je s prednje strane oblikom podsjeala na metak, dok je straga imala nekoliko niti. Bila je deset puta manja od crvenog krvnog zrnca, koje je u vakuumu mikroskopa bilo tek smeurani ovalni lik, nalik na sivu grozdiu."Naa kamera dugaka je deset milijarditi dio ina. Kao to vidite, ima oblik lignje", nastavljala je Julia. "Snima vrkom ili nosom. Mikrocjevice u stranjem dijelu slue za stabiliziranje, poput repa na zmaju. Ali mogu biti i aktivne i omoguavati kretanje. Jerry, molila bih da okrenemo kameru tako da se vidi nos... U redu, odlino. Hvala. Sada je gledamo sprijeda... vidite taj urez u sredini? To je minijaturni detektor fotona od galijeva arsenida, koji slui poput mrenice u oku, a okolno podruje nalik na radijalnu automobilsku gumu zapravo je bioluminescentno i osvjetljava podruje ispred kamere. U samome nosu moda ete razabrati i poprilino sloene vijugave nizove molekula. To je naa kaskada ATP koju smo i patentirali. Moete je smatrati svojevrsnim primitivnim oblikom mozga, koji nadzire ponaanje kamere vrlo ogranieno ponaanje, to je istina, ali dovoljno za ispunjavanje naeg cilja."Zaulo se neko pucketanje, a zatim i kaalj. Na ekranu se u kutu otvorio maleni prozor, u kojem se pojavio Fritz Leidermeyer, koji je prezentaciju pratio iz Njemake. Ulaga promijeni poloaj golemog tijela. "Ispriavam se, gospoo Forman. Recite mi, molim vas, gdje je lea?""Nema je.""Kako je mogue da kamera nema leu?""To u objasniti kada doemo do tog dijela", ree ona.Dok sam sve to promatrao, rekao sam: "To onda mora biti camera obscura.""Tako je", ree ona i kimne.Camera obscura latinski izraz za mranu sobu ili komoru najstarije je poznato sredstvo za snimanje. Rimljani su utvrdili da se u zamraenoj prostoriji, ako se u jednome zidu naini malena rupa, na suprotnome zidu pojavljuje izokrenuti prikaz onoga to je vani, ispred tog otvora. Uzrok je to to se svjetlo koje dopire kroz malene otvore fokusira, kao kada prolazi kroz leu. Na istom naelu poivaju djeji "fotoaparati" s rupicom. Upravo zbog toga sve naprave za snimanje jo se od rimskih vremena nazivaju kamerama. No u ovom sluaju...

"to ini otvor?" upitao sam. "Postoji nekakva minijaturna rupica?""Mislila sam da zna", ree ona. "Za taj dio zasluan si ti." "Ja?""Da. Xymos je kupio licenciju za koritenje odreenih algoritama koje je napisala tvoja ekipa.""Ne, nisam znao. Kojih algoritama?""Za nadzor mree estica.""Vae su kamere umreene? Sve te minijaturne kamere meusobno komuniciraju?""Da", ree ona. "Zapravo je rije o roju." I dalje se smijeila, zabavljala se zahvaljujui mojim reakcijama."Roj." Razmiljao sam o tim rijeima, pokuavajui shvatiti to mi zapravo govori. Moja je ekipa nedvojbeno napisala vie programa za upravljanje rojevima agenata. Uzor za te programe bilo je ponaanje pela, a svi su imali vie korisnih odlika. Budui da se rojevi sastoje od brojnih agenata, roj na okolinu moe reagirati na vrlo snaan i izdrljiv nain. Pri susretu s novim i neoekivanim okolnostima, programi utemeljeni na naelu roja ne doivljavaju zamrzavanja, ne prekidaju rad; nalikuju na vodenu bujicu koja zaobilazi prepreku i nastavlja tei.No nai su programi radili na temelju stvaranja virtualnih agenata unutar raunala. Julia je stvorila stvarne agente u stvarnome svijetu. Isprva nikako nisam shvaao kako bi se nai programi mogli prilagoditi za njezino podruje rada."Koristimo ih za strukturu", ree ona sada. "Program oblikuje strukturu roja."Naravno. Bilo je oito da samo jedna molekularna kamera jednostavno ne moe registrirati neto to bi se moglo nazvati slikom. Slika mora biti sastavljena od onoga to prenose milijuni kamera koje snimaju istodobno. No kamere usto treba i rasporediti, stvoriti odreene strukture, vjerojatno kugle. I tu na scenu stupaju kompjuterski programi. No to, pak, znai da Xymos zasigurno negdje stvara oko..."Stvarate oko.""Tako nekako. Da.""Ali gdje je izvor svjetla?""Bioluminescentni obrub.""To nije dovoljno."

"Dovoljno je. Gledaj."U meuvremenu se Julia na ekranu skladnim pokretom okrenula, rukom pokazala intravensku cjevicu koja se nalazila iza nje. Iz oblinje posude s ledom uzela je iglu. inilo se da je prica napunjena vodom. "Ovdje se", rekla je, "nalazi priblino dvadeset milijuna kamera u izotonikoj slanoj otopini. Trenutano postoje u obliku estica. No kada ih ubrizgamo u krvotok, temperatura e imnarasti i ubrzo e se okupiti i formirati meta-oblik. Poput jata ptica koje formiraju slovo V.""Kakav oblik?" pitao je jedan od potencijalnih ulagaa."Kuglu", ree ona. "Uz maleni otvor na jednoj strani. Moete je zamisliti kao blastulu u embriologiji. No te estice u biti formiraju oko. A slika koju stvara to oko bit e sastavljena od onoga to primaju milijuni fotonskih detektora. Jednako kao to ljudsko oko stvara sliku na stanicama mrenice u obliku tapia i stoaca."Okrenula se prema monitoru koji je prikazivao kratku animaciju koja se bez prestanka ponavljala. Kamere u krvotok ulaze kao amorfna, neorganizirana masa, nalik na oblak estica koje se roje u krvi. Protok krvi taj oblak istog trenutka stanjuje i stvara izduljenu prugu. Ali ve nekoliko trenutaka poslije, estice se poinju okupljati i oblikovati kuglu. Taj oblik postaje sve jasniji, tako da na kraju izgleda gotovo puno i vrsto, kao cjelina."Ako vas ovo podsjea na pravo oko, za taj dojam postoji i razlog. Mi u Xymosu izriito oponaamo organsku morfologiju", ree Julia. "Budui da radimo s organskim molekulama, svjesni smo injenice da, zahvaljujui milijunima godina evolucije, svijet oko nas sadri pravu riznicu molekularnih oblika i rasporeda koji odlino funkcioniraju. Stoga ih koristimo.""Ne elite izmiljati toplu vodu?" ree netko."Upravo tako. Ni onu jabuicu."U tom trenutku dala je znak, a ona plosnata antena spustila se tako da se nala na samo nekoliko centimetara iznad pacijenta koji se odluio na pokus."Ova antena pokretat e kameru i hvatati emitirani signal", ree ona. "Sliku je, naravno, mogue digitalno pohraniti, pojaavati, njome manipulirati, raditi sve to inae moete s digitalnim podacima. A sada, ako nema pitanja, moemo i poeti."

Ona stavi iglu na pricu i uvue je u gumeni ep na intravenskom dovodu."Vrijeme.""Nula, nula.""Kreemo."Ona brzo pritisne trcaljku. "Kao to vidite, ovo radim brzo", ree. "Postupak uope nije osjetljiv, ni opasan. Niemu ne moete nakoditi. Ako mikroturbulencije koje stvara protok kroz iglu otkinu cjevice na nekoliko tisua kamera, to nema veze. Preostaju nam jo milijuni i milijuni. Vie nego dovoljno da obave eljenu zadau." Ona izvue iglu. "U redu? U pravilu moramo priekati desetak sekundi da bismo dobili eljeni oblik i nakon toga trebali bismo poeti dobivati sliku... Ah, izgleda da se neto pojavljuje... Da, evo slike."Na ekranu se vidjelo kako kamera napreduje poprilinom brzinom, kroz, kako se inilo, pojas asteroida. Osim to su ti asteroidi bili crvena krvna zrnca, grimizne vreice koje su poskakivale u prozirnoj, blago utoj tekuini. S vremena na vrijeme pred kamerom bi se nala puno vea bijela stanica, na trenutak ispunila ekran, a zatim nestala. To to sam gledao vie je nalikovalo na videoigricu nego na snimanje u medicinske svrhe."Julia," rekao sam u jednom trenutku, "to je fantastino."Ona se samo jo jae privila uz mene i nasmijeila. "I mislila sam da bi te se moglo dojmiti."Na ekranu je, pak, govorila: "Uli smo u venu, tako da crvena zrnca nisu vezala kisik. Naa kamera trenutno napreduje prema srcu. Vidjet ete kako se ile malo-pomalo poveavaju... Da, sada se pribliavamo srcu... Primjeujete pulsiranje u krvotoku koje je posljedica kontrakcija klijetki..."I doista, vidio sam kako kamera zastaje, zatim nastavlja dalje, pa ponovno zastaje. Snimka je sadravala i zvuk otkucaja srca. Pacijent je nepomino leao na stolu, dok se antena nalazila izravno iznad njegova tijela."Ulazimo u desnu pretklijetku i sada bismo trebali vidjeti zalistak. Aktiviramo one cjevice kako bismo usporili kameru. I sada vidimo zalistak. U srcu smo." Vidio sam crvene preklope, nalik na usta koja se otvaraju i zatvaraju, a kamera je zatim projurila kroz otvor, u klijetku, te ponovno izila.

"Sada idemo u plua, gdje ete vidjeti neto to jo nitko nikada nije vidio. Oksidaciju stanica."Dok sam gledao prizor, ila se naglo suavala, a stanice su se samo pojavljivale, sve vee, postajale blistavocrvenima, gotovo kao da je rije o vatrometu, jedna za drugom. Sve se dogaalo iznimno brzo; i za manje od sekunde, sve su bile crvene."Crvene stanice sada primaju kisik," ree Julia, "a mi se vraamo u srce."Sada sam se malo premjestio i okrenuo prema njoj. "Ovo je stvarno fantastino", rekao sam.No ona je ve imala zatvorene oi i pravilno i duboko disala."Julia?"Ve je spavala.Julia je oduvijek bila sklona spavanju uz televizor. Zaspati uz vlastitu prezentaciju zapravo i nije nita strano; naposljetku, sve je to ve vidjela. A i bilo je prilino kasno. I ja sam bio umoran. Zakljuio sam kako preostali dio prezentacije mogu pogledati nekom drugom prilikom. Ionako mi se inilo da je sve zajedno i malo predugo za jednu obinu prezentaciju. Koliko sam ve odgledao? Kada sam se okrenuo kako bih iskljuio televizor, pogledao sam vremenske oznake pri dnu slike. Brojke su se brzo vrtjele, oznaavajui stotinke sekunde. Brojke s lijeve strane nisu se mijenjale. Samo sam se namrtio. Jedna od njih oznaavala je datum. Prije ju nisam uoio jer je format bio meunarodni: prvo godina, pa dan i na kraju mjesec. 02.21.09.Rujna.Juer.Julia je prezentaciju snimila juer, ne danas.Iskljuio sam televizor i nonu lampicu. Spustio sam glavu na jastuk i pokuao zaspati.

2. DAN9.02 h

Trebali smo obrano mlijeko, integralne pahuljice, sladolede u kutiji, voni jogurt, deterdent za pranje posua i jo neto, ali nisam

uspio proitati vlastiti rukopis. Stajao sam meu policama u samoposluzi, u devet ujutro, i muio se s biljekama na papiru. Neki glas u tom trenutku ree: "Hej, Jack. Kak' ide?"Podigavi pogled, ugledao sam Rickyja Morsea, elnog ovjeka jednog od glavnih odjela u Xymosu."Hey, Ricky. Kako si?" Stisnuo sam mu ruku, iskreno radostan zbog susreta. Uvijek bi mi bilo drago vidjeti se s njim. Ricky je bio preplanuo i imao plavu kratko oianu kosu te velik osmijeh. I da nije bilo te majice kratkih rukava s natpisom SourceForge 3.1, ovjek bi lako pomislio da je rije o jo jednom surferu s plae. Ricky je bio samo nekoliko godina mlai od mene, no krasio ga je izgled vjene mladosti. Ja sam mu dao prvi posao, neposredno nakon to je diplomirao, a on je velikom brzinom napredovao do statusa menadera. Uz vedru narav i otvoreno i optimistino dranje, Ricky je bio idealna osoba za voenje projekata, iako je bio sklon umanjivati stvarnu veliinu problema, a upravi davati nerealne procjene o tome kada bi projekt mogao biti zavren.Prema Julijinim rijeima, to je u Xymosu katkada stvaralo probleme; Ricky bi davao obeanja koja ne bi bio u stanju ispuniti. A neki put ne bi iznosio cjelovitu istinu. No bio je toliko vedar i simpatian da su mu svi uvijek opratali. Tako je barem bilo dok je radio za mene. S vremenom sam ga zavolio toliko da sam gotovo imao dojam da mi je mlai brat. Upravo sam mu ja dao preporuku za preuzimanje dunosti u Xymosu.Ricky je gurao iana kolica prepuna djejih pelena u velikim plastinim paketima; i on je kod kue imao novoroene. Upitao sam ga kako to da je u kupovini, a ne na poslu."Mary ima gripu, a kuna pomonica je u Gvatemali. Tako sam rekao da u ja otii po par stvari.""Vidim da si kupio Huggies", rekao sam. "Ja uvijek uzimam Pampers.""ini mi se da Huggiesi bolje upijaju", ree on. "A Pampersice su preuske. Djetetu steu noge.""Ali imaju sloj koji odvodi vlagu, tako da je guza suha", rekao sam. "S Pampersicama gotovo nikada nema osipa.""Kad god ih uzmem, ljepljive trake se uvijek nekako odvajaju. A kada se poteno napuni kakicom, esto curi niz nogu, pa tako samo imam

jo vie posla. Ne znam, jednostavno mi se ini da su Huggiesi kvalitetniji."Neka ena u prolasku samo nas je pogledala. A nas smo se dvojica nasmijali, svjesni toga da vjerojatno zvuimo kao da smo u nekakvoj reklami.Ricky sada glasno ree: "Hej, jesi sino vidio Giantse?" zapravo se obraajui toj eni koja se ve udaljavala."Stvarno su strani, ne?" rekao sam ja, pritom se eui.Nasmijali smo se i zajedno krenuli prolazom. Ricky ree: "Zanima te prava istina? Mary se vie sviaju Huggiesi i time razgovor zavrava.""To mi je nekako poznato", rekao sam.Ricky pogleda moja kolica i ree: "Vidim da kupuje obrano mlijeko iz organskog uzgoja...""Prestani", rekao sam. "Kako je na poslu?""Zna, mogu ti rei da je poprilino dobro", ree on. "Razvoj tehnologije napreduje lijepo, unato tome to to uje iz mojih usta. Neki dan imali smo prezentaciju za lovae i sve je proteklo jako dobro.""Julia se dri dobro?" upitao sam, koliko sam mogao nehajnijim tonom."Da, super. Koliko ja znam", ree Ricky.Naas sam ga pogledao. Je li odjednom postao rezerviran? Je li izraz njegova lica nepomian, svaki mii pod nadzorom? Neto skriva? Nisam znao tono odrediti."Zapravo je ba i ne viam", ree Ricky. "U posljednje vrijeme ba i nije esto u tvrtki.""Ni ja se ba ne vidim s njom", rekao sam."Da, puno vremena provodi u proizvodnom pogonu. Sve glavne aktivnosti sada se dogaaju tamo." Ricky me naas pogleda. "Zna, zbog proizvodnje."Xymosov proizvodni pogon dovren je u rekordnom roku, s obzirom na veliku sloenost. Ondje su se od pojedinanih atoma sastavljale molekule. Dijelove molekula slagali su kao daje rije o lego-kockicama. Velik dio tih aktivnosti provodio se u vakuumu i zahtijevao iznimno jaka magnetna polja. U toj su se zgradi stoga nalazile fantastine crpke i jaki hladnjaci za sniavanje temperature magneta. No, prema Julijinim rijeima, velik dio tehnologije u tom je

kompleksu bio jedinstven; jo nikada nije stvoreno nita slino."Nevjeratno je da su taj kompleks uredili tako brzo", rekao sam."Bez prestanka smo pritiskali izvoae. Tvrtka Molecular Dynamics nam je za petama. Osposobili smo proizvodni pogon, poeli raditi i imamo hrpe i hrpe patentiranih aplikacija. No deki iz Mol-Dynea i NanoTecha sigurno nisu daleko iza nas. Moda koji mjesec. U najboljem sluaju, pola godine.""U tom pogonu sada, znai, sastavljate molekule?" upitao sam."Tako je, Jack. Uasnom brzinom stvaramo velike koliine molekula. I tako ve nekoliko tjedana.""Nisam znao da se Julia zanima i za takve stvari." S obzirom na to da je diplomirala djeju psihologiju, oduvijek sam mislio da Juliju vie zanimaju ljudi."Vjeruj mi, strano se zainteresirala za tehnologiju. Osim toga, tamo se obavlja i puno programiranja", ree on. "Zna... Iterativni ciklusi koji olakavaju osjetljivije dijelove proizvodnje." Kimnuo sam. "Kakvo tono programiranje?" "Distribuirano procesiranje. Mree s viestrukim agentima. Na taj nain postie se koordinacija jedinica, tako surauju." "Sve to za stvaranje medicinske kamere?""Da." On zastane. "Izmeu ostalog." Sada me pogledao s nelagodom u oima, kao da je tim rijeima prekrio odredbe o povjerljivosti podataka."Ne mora mi rei", rekao sam."Ne, ne", ree brzo. "Isuse, Jack, koliko se ve znamo..." Tada me pljesne po leima. "A ena ti je u upravi. Hou rei... dovraga, zato ti ne bih rekao..." No, i dalje se inilo da mu je neugodno. Izraz lica nije odgovarao rijeima koje je upravo izgovorio. A kada je izgovorio rije "ena" skrenuo je pogled u stranu.Razgovor se pribliavao zavretku, a ja sam osjeao kako me ispunjava napetost, ona neugodna napetost koja se pojavljuje kada vam se ini da netko neto zna, a to vam ne govori jer mu je neugodno, jer ne zna kako tono to izraziti, jer se ne eli mijeati, jer je preopasno tako neto uope spominjati, jer misli da je na vama da sami doete do toga. Osobito kada se radi o vaoj supruzi. Na primjer, da se evi s nekim drugim. Tip vas promatra kao da ste ranjenik na nogama, kao daje no zombija, ali vam to nee rei. Moje iskustvo govori da tip drugome tipu nikada nee rei ako zna neto o njegovoj

eni. A ene takve stvari jedna drugoj povjeravaju, ako znaju da neiji mu nije vjeran.Tako to ide.No ja sam ve osjeao takvu napetost da bih bio..."Hej, ve je tako kasno", ree Ricky i zabljesne me onim svojim osmijehom. "Kasnim, Mary e me ubiti. Moram ii. Ve se ljuti jer sljedeih nekoliko dana moram provesti u proizvodnom pogonu. Znai da u biti na putu dok nema pomonice..." Samo je slegnuo ramenima. "Zna kako to ide.""Da, znam. Sretno.""Hej, nema problema. uvaj se."Zatim smo se rukovali. Promumljali pozdrave. Ricky je sa svojim kolicima zamaknuo za prvi ugao i nestao.ovjek neki put ne moe razmiljati o bolnim stvarima, ne moe natjerati misli da se na njih koncentriraju. Mozak to samo preskae: ne, hvala, promijenimo temu. Upravo to sada se dogaalo meni. Nisam mogao razmiljati o Juliji, pa sam poeo razmiljati oonome to sam od Rickyja doznao o njihovu pogonu. I zakljuio sam kako je sve to vjerojatno logino, iako se protivi uobiajenim predodbama o nanotehnologiji.Jer nanotehnolozi ve odavno mataju o tome kako e, kada netko jednom napokon otkrije kako proizvoditi na atomskoj razini, sve dalje ii samo od sebe. Svi e se baviti takvom proizvodnjom i tako stvoriti pravu lavinu udesnih molekularnih kreacija koje e izlaziti iz proizvodnih pogona diljem svijeta. Za samo nekoliko dana, ta udesna nova tehnologija promijenit e ovjekov ivot. Samo da netko prokljuvi kako se to radi.No do toga, dakako, nee doi. Ve je i sama zamisao bila besmislena. Jer se, u biti, molekularna proizvodnja osobito ne razlikuje od proizvodnje raunala, proizvodnje ventila, proizvodnje automobila ili nekog drugog oblika proizvodnje. Trebalo je proi odreeno vrijeme kako bi sve dolo na svoje mjesto. Zapravo se moe rei da je sastavljanje atoma radi stvaranja nove molekule u velikoj mjeri slino sastavljanju kompjuterskog programa od pojedinanih linija koda. A kompjuterski kod nikada ne bi proradio od prve. Programeri se uvijek moraju vraati i popravljati odreene dijelove. ak i nakon to proradi, raunalni program nikada, ali doslovce

nikada, ne radi posve kako treba. Kao ni drugi put. Kao ni stoti. Iz njega treba uklanjati pogreke, uklanjati pogreke i uklanjati pogreke. Pa ponovno uklanjati pogreke i nedostatke.Oduvijek sam bio uvjeren da bi isto trebalo biti i s tim proizvedenim molekulama iz njih bi trebalo dugo uklanjati pogreke, da bi tek potom funkcionirale na eljeni nain. A ako Xymos eli da cijela "jata" molekula surauju na ostvarivanju zajednikog cilja, morat e ukloniti pogreke i iz postupka s pomou kojih molekule meusobno komuniciraju, koliko god ta komunikacija bila ograniena. Jer kada nastaje komunikacija molekula, rije je o primitivnoj mrei. A za njezinu organizaciju najbolje je rjeenje vjerojatno programiranje distribuirane mree. Sline mreama kakve sam radio u MediaTronicsu.Stoga sam vie nego lako mogao zamisliti kako na programiranju rade usporedno s proizvodnjom. Ali nikako nisam mogao zamisliti da se za to vrijeme Julia toliko zadrava u blizini programera i tehniara. Proizvodni pogon nalazio se daleko od sjeditaXymosa. Doslovce usred pustoi, Bogu iza lea u pustinji u blizini Tonopaha, u Nevadi. A Julia nikada nije voljela biti u pustoi.Sjedio sam u pedijatrijskoj ekaonici jer je Amanda trebala obaviti redovito cijepljenje. U ekaonici su bile i etiri majke, koje su u krilu drale bolesnu malu djecu, dok su se starija djeca igrala na podu. Sve majke sudjelovale su u razgovoru i pritom me pomno ignorirale.Na to sam se sada ve polako navikavao. Tip koji sjedi kod kue, tip u okruenju kakvo nudi pedijatrijska ordinacija, nikako se ne moe nazvati uobiajenom pojavom. No to ujedno znai i da neto nije u redu. S tipom vjerojatno neto ne tima, ne moe pronai posao, moda su ga nogirali zbog cuge ili droge, moda je propalica. U svakom sluaju, nije normalno da mukarac usred dana sjedi u ekaonici pedijatrijske ordinacije. Stoga su se majke pretvarale da me nema.Osim to bi me povremeno prostrijelile zabrinutim pogledom, kao da se moda spremam priuljati im se dok su mi okrenute leima i silovati ih. ak je i medicinska sestra, Gloria, izgledala sumnjiavo. Pogledala je dijete u mojem naruju koje nije plakalo, jedva tek malice mrcalo. "to je kod vas problematino?"Odgovorio sam da smo doli radi cijepljenja.

"Ve je bila kod nas?"Da, istom lijeniku ide otkako se rodila."U srodstvu ste?"Da, ja sam joj otac.Na kraju nas je uvela u ordinaciju. Lijenik se sa mnom rukovao i bio vrlo srdaan, ni u jednom trenutku nije pitao zato sam s djetetom doao ja, a ne moja supruga ili kuna pomonica. Amandi je dao dvije injekcije. Ona se derala. Ja sam je privio na rame, tjeei je."Mogue je da e se pojaviti malena oteklina i malo okolnog crvenila. Ako se ne povue za etrdeset osam sati, nazovite me."I tako sam se vratio u ekaonicu, pokuavajui izvaditi kreditnu karticu kako bih podmirio raun, dok je dijete plakalo. I u tom trenutku nazvala je Julia."Bok. Sto radi?" Nije mogla ne uti djetetovo vritanje."Plaam pedijatru." "Ne moe razgovarati?" "Ba i ne...""U redu, uj, samo sam ti eljela rei da u se vratiti ranije napokon! Dolazim na veeru. to kae da neto uzmem kad se budem vraala?""To bi bilo super", rekao sam.Ericov se trening oduio. Igralite je ve poela obavijati tama. Trener bi ih uvijek zadrao due. Koraao sam amo-tamo uz rub terena, pokuavajui zakljuiti bih li se trebao poaliti ili ne. Tako je teko odrediti kada dijete mazi, a kada ga istinski i opravdano titi. Nicole je nazvala sa svojeg mobitela i rekla da je proba za predstavu zavrila. Zato nisam doao po nju? Gdje sam? Odgovorio sam da jo ekam Erica i upitao moe li se s nekim odvesti."Tata..." ree ona, s oajem u glasu. Kao da sam od nje traio da do kue puzi."Hej, ne mogu se pomaknuti. ekam."Vrlo sarkastinim tonom: "Svejedno...""Pripazi malo na ton, zna."No ve za nekoliko minuta trening je naglo zavrio. Na teren je doao veliki zeleni kamion slube za odravanje, a iz njega su izila dvojica mukaraca s maskama i gumenim rukavicama koji su na leima imali velike plastine boce s rasprivaima. Teren e poprskati nekim sredstvom protiv korova, tako da e igralite ostati zatvoreno do jutra.Nazvao sam Nicole i rekao da dolazimo po nju.

"Kada?""Ve smo krenuli prema tebi.""Mali ljigavac vraa se s treninga?""No, hajde, Nic.""Zato je on uvijek prvi?""Nije uvijek prvi.""Je! Mali ljigavac.""Nicole...""Oprosti, oprosti.""Vidimo se za par minuta." Prekinuo sam vezu. Klinci su u dananje vrijeme napredniji. Tinejdersko razdoblje poinje s jedanaest godina.U pola est djeca su bila kod kue, ve pustoei hladnjak. Nicole je jela veliki komad djejeg sira. Rekao sam joj neka prestane; nee moi veerati. Zatim sam nastavio postavljati stvari na stol."Ali kada je veera?""Ubrzo. Mama e sve donijeti.""A-ha, mogu mislit'." Nestala je na nekoliko minuta, a zatim se vratila. "Ispriava se to nije nazvala, ali kasnit e.""Molim?" Ulijevao sam vodu u ae na stolu."Zao joj je to nije nazvala, ali kasnit e. Upravo sam je nazvala.""Isuse." To me ve jako iritiralo. Uvijek bih se trudio da pred djecom ne pokazujem uzrujanost, no neki put jednostavno nije ilo. Samo sam uzdahnuo. "U redu.""Sada sam stvarno gladna, tata.""Idi po brata i sjednite u auto", rekao sam. "Potrait emo neto."Kasnije te veeri, dok sam nosio Amandu na spavanje, laktom sam sluajno dodirnuo jednu fotografiju na polici s knjigama u dnevnoj sobi. Uz zveket se nala na podu; sagnuo sam se kako bih je podigao. Na slici su bili Julia i Eric, u Sun Valleyju, kada su njemu bile etiri godine. Oboje u skijakim odijelima; Julia mu je pomagala da naui skijati i blistavo se smijeila. Do nje se nalazila snimka na kojoj smo bili Julia i ja: proslava jedanaest godina braka u Koni; ja sam bio u kriavoj koulji u havajskome stilu, a ona je oko vrata imala ivopisni cvjetni vijenac i tako smo se ljubili uz zalazak sunca. Bio je to divan izlet; tovie, bili smo poprilino sigurni da smo ondje zaeli Amandu. Sjeam se kako se Julia jedan dan vratila s posla i rekla: "Srce, sjea se kako si rekao da je mai-tai7 opasan?" Ja sam rekao:

"Da..." A ona je nastavila: "No, da, recimo samo ovako: Bit e cura", a ja sam ostao toliko zateen da mi je gazirani sok koji sam pio uao u nos i tako smo se oboje poeli smijati.Potom jo slika na kojoj Julia s Nicole radi kekse. Nicole je bila toliko mala da joj noge nisu dopirale ak ni do ruba kuhinjske radne plohe na kojoj je sjedila. Nije joj moglo biti vie od godinu i pol. Nicole se bila namrtila od silne koncentriranosti dok je mahala punom licom tijesta, stvarajui uasan nered, a Julia je davala sve od sebe kako se ne bi smijala.Pa fotografija s naeg planinarskog izleta u Coloradu. Julia za ruku dri estogodinju Nicole, dok ja nosim Erica na ramenima. Ovratnik moje koulje taman je od znoja ili neeg goreg, ako me ne vara sjeanje na taj dan. Ericu su bile oko dvije godine, jo je nosio pelene. Sjeam se kako se silno zabavljao pokrivajui mi oi dok sam ga nosio stazom.Ta fotografija bila se malko spustila u okviru, tako daje bila nak-rivljena. Lagano sam kucnuo po okviru ne bih li je ispravio, ali nije se ni pomaknula. Primijetio sam da je nekoliko fotografija ve iz-blijedjelo ili da emulzija prianja uz staklo. Nikome nije palo na pamet malo se pobrinuti za te slike. Djetece mi je mrcalo u naruju, minijaturnim akama trljajui oi. Vrijeme je za spavanje. Fotografije sam vratio na policu. Bili su to stari prizori iz jednog drugog, sretnijeg razdoblja. Iz drugog ivota. inilo se da vie nemaju nikakve veze sa mnom. Sada je sve drukije.Svijet je sada drukiji.Te sam veeri sve postavljeno posue i pribor za veeru ostavio na stolu. Bio je to nijemi prijekor. Julia ih je ugledala kada je dola oko deset. "Oprosti, srce.""Znam da si imala posla", rekao sam."Jesam. Moe li mi, molim te, oprostiti?""Da", odgovorio sam."Najbolji si na svijetu." Dobacila mi je poljubac sa suprotne strane prostorije. "Idem pod tu", ree. I ve je krenula hodnikom. Samo sam gledao za njom.Usput je zavirila u Amandinu sobu i ve trenutak poslije pojurila unutra. Nije prolo ni pet sekundi, a ve sam uo kako obje gu-guu. Ustao sam iz naslonjaa i za njom poao hodnikom.

U zamraenoj djeoj sobi drala je Amandu i ustima je kakljala po nosu."Julia... probudila sije.""Ne, nisam, bila je budna. Zar ne, zeiu moj mali? Bila si budna, zar ne, leptiriu moj?"Djetece je trljalo oi, zijevajui. Meni je posve sigurno izgledala kao da ju je neto tek probudilo.Julia se u tami okrene prema meni. "Nisam. Stvarno. Nisam je probudila. Zato me tako gleda?""Kako?""Zna kako. Optuuje me." "Ne optuujem te ni za to."Dijete uto pone cendrati, pa odmah i plakati. Julia opipa pelenu. "Mislim da je mokra", ree i preda mi je na izlasku iz sobe. "To e obaviti na savreni otac."Sada se izmeu nas isprijeila napetost. Poto sam presvukao dijete i vratio ga u kreveti, uo sam kako Julia izlazi ispod tua, i lupa vratima. Kad god bi poela lupati vratima, to bi bio znak da trebam doi i umiriti je. Ali za to veeras nisam imao ni najmanje volje. Smetalo mije stoje probudila dijete i smetalo mije stoje toliko ne-pouzdana, to je obeala da e doi prije, a onda nije ni nazvala da kae kako e kasniti. Pribojavao sam se da je tako nepouzdanom postala jer joj svu pozornost zaokuplja nova ljubav. Ili joj jednostavno vie nije stalo do obitelji. Nisam znao to u vezi sa svim tim poduzeti, ali nikako nisam imao volje za pokuaj da nekako izgladim stvar meu nama.Jednostavno sam je pustio da i dalje lupa vratima. Klizna vrata svojeg zidnog ormara zalupila je tako jako daje napuklo drvo. Psovala je. To je bio jo jedan znak da bih trebao doi trkom.Vratio sam se u dnevnu sobu i sjeo. Uzeo sam knjigu koju sam poeo itati i nepomino se zapiljio u stranicu. Pokuao sam se koncentrirati, no to, naravno, nije bilo mogue. Bio sam bijesan i sluao sam kako Julia lupa u spavaoj sobi. Nastavi li tako, probudit e Erica, a s njim u se onda morati pozabaviti ja. Nadao sam se da stvar nee otii tako daleko.Nakon nekog vremena sve se stialo. Vjerojatno je legla. Ako je tako, ubrzo e zaspati. Julia moe zaspati i kada se svaamo. Ja ni sluajno; ostao sam budan, hodao amo-tamo, bijesan, pokuavajui se smiriti.

Kada sam napokon doao u krevet, Julia je vrsto spavala. Uvukao sam se pod pokriva, okrenuo se na svoju stranu, podalje od nje.Bio je jedan sat nakon ponoi kada je Amanda poela vritati. U mraku sam potraio prekida, pritom sruio radio-sat, od ega se ukljuio, tako daje s radija sada tretao rock. Opsovao sam, i dalje pipajui u mraku, napokon uspjevi ukljuiti nonu lampicu i iskljuiti radio.Amanda je i dalje vritala."to joj je?" upita Julia pospanim glasom."Ne znam." Ustao sam, odmahujui glavom, pokuavajui se razbuditi. Otiao sam u djeju sobu i ukljuio svjetlo. Soba je izgledala vrlo svijetlo i vedro, tapete s klaunovima bile su jako ute i prodorne. Kao iz vedrog neba, na pamet mi je palo pitanje: zato ne eli ute podmetae kada je cijelu djeju sobu obojila u uto?Amanda je stajala u krevetiu, drala se za ogradu i derala, irom otvorenih usta, isprekidana disanja. Niz obraze su se slijevale suze. Ispruio sam ruke prema njoj, a ona se spremno privila uz mene. Tako sam je tjeio, uvjeren daje neto sanjala. Smirivao sam je, blago je ljuljajui.Ona je i dalje vritala nesmanjenom estinom. Moda je neto boli, moda ima neto u peleni. Pregledao sam cijelo tijelo. I tada sam ugledao jarkocrveni osip na trbuhu koji se u koncentrinim krugovima irio na lea i gore, prema vratu.Uto je u sobu ula Julia. "Ne moe je smiriti?" ree."Neto nije u redu", rekao sam i pokazao joj osip."Ima temperaturu?"Opipao sam Amandino elo. Bila je znojna i vrua, no to je mogla biti i posljedica plakanja. Tijelo nije bilo vrue. "Ne znam. ini mi se da nema."Sada sam ugledao osip i na bedrima. Je li na nogama bio i prije nekoliko trenutaka? Gotovo mi se inilo da vidim kako se iri pred mojim oima. Ako je takvo to uope bilo mogue, dijete je poelo jo glasnije vritati."Isuse", ree Julia. "Nazvat u doktora.""Da, nazovi." Dijete sam sada ve bio poloio na lea plakala je jo jae i pomno sam pregledavao cijelo malo tijelo. Osip se iri, u to nije bilo ni najmanje sumnje. I inilo se da osjea uasnu bol, da

vriti od uasnih muka."ao mi je, duo, ao mi je..." rekao sam.Nije bilo sumnje da se iri.Julia se vratila i rekla da je doktoru ostavila poruku. Ja sam rekao: "Neu ekati. Vodim je na hitnu.""Stvarno misli da je to nuno?" upita ona.Nisam odgovorio, nego sam samo otiao u sobu kako bih se odjenuo.Julia ree: "Da idem s tobom?" "Ne, ostani s djecom", rekao sam. "Siguran si?" "Da.""U redu", ree ona. Polagano se vratila u spavau sobu. Ja sam uzeo kljueve od automobila.Dijete je i dalje vritalo."Jasno mije da joj nije ugodno", rekao je staist. "Ali ini mi se da ne bi bilo pametno dati joj sedativ." Nalazili smo se u zastorom odvojenom prostoru u ordinaciji hitne pomoi. Staist je bio nadvijen nad moju ker koja je vritala i instrumentom joj pregledavao ui. Amandino cijelo tijelo sada je bilo jarkocrveno, upaljeno. Izgledala je kao da je napola kuhana.Obuzimao me strah. Nikada nisam uo ni za to slino: da dijete postaje tako crveno i da bez prestanka vriti. Nisam imao povjerenja u ovog pripravnika koji mi se inio premladim da bi bio struan. Ne moe biti iskusan; izgleda kao da se jo i ne brije. Bio sam na iglama, premjetao teite s noge na nogu. Ve mi se inilo da sam na rubu ludila, jer moja ki u posljednjih sat vremena ni na trenutak nije prestala vritati. To me neopisivo iscrpljivalo. Staist se nije obazirao. Nije mi bilo jasno kako mu je to uspijevalo."Nema temperaturu," ree, biljeei neto u karton, "ali kod djeteta u ovoj dobi to ne znai nita. Kada je dijete mlae od godine, ak i kod tekih zaraznih upala, ne mora nuno imati temperaturu.""O tome se radi?" upitao sam. "O zarazi?""Ne znam. Sumnjam na virus zbog tog osipa. Ali preliminarne nalaze trebali bismo dobiti za... ah, odlino." Sestra u prolazu uruila mu je list papira. "Uhh... hmmmm..." On na trenutak zauti. "No, da...""Da, to?" rekao sam, dok sam nervozno premjetao teite. Odmahivao je glavom, zagledan u papir. Nije odgovorio."to je?""Nije upala", ree. "Broj bijelih krvnih zrnaca je normalan, udio

bjelanevina normalan. Uope nije dolo do imunoloke mobilizacije.""to to znai?"Bio je vrlo pribran, staloeno je stajao, mrtio se i razmiljao. Pitao sam se je li moda jednostavno glup. Najsposobniji ljudi vie ne idu na medicinu sada kada svugdje glavnu rije vode zdravstveni fondovi. Ovaj je mali moda jedan iz nove klase praznoglavih doktora."Moramo proiriti dijagnostiku mreu", ree. "Odredit u konzultacije s kirurgom i neurologom, dermatolog samo to nije stigao, a dolazi i ovjek sa zaraznog. To znai da e hrpa ljudi s vama razgovarati o vaem djetetu, u beskraj ponavljati ista pitanja, ali...""Nema problema", rekao sam. "Ne smeta mi. Samo... to mislite, to joj je?""Ne znam, gospodine Forman. Ako nije zarazno, traimo druge uzroke ovakve reakcije na koi. Nije bila u inozemstvu?""Ne." Samo sam odmahnuo glavom."U skorije vrijeme nije bila izloena tekim metalima ili toksinima?""Na primjer?""Smetlita, industrijski pogoni, kemikalije..." "Ne, ne.""Pada li vam na pamet neto to je moglo izazvati takvu reakciju?""Ne, nita... ekajte, juer se cijepila." "Protiv ega?""Ne znam, to se ve daje u toj dobi...""Ne znate kakvo cijepljenje?" upita on. Imao je otvorenu biljenicu, olovka je bila spremna, ve dodirujui papir."Ne, za ime svijeta," rekao sam razdraeno, "ne znam kakvo cjepivo. Kad god doemo, dobije neto drugo. Vi ste prokleti doktor...""Sve je u redu, gospodine Foreman", ree on, elei me umiriti. "Znam kako vam je. Samo mi dajte ime pedijatra, pa u ga nazvati. Moe?"Kimnuo sam. Dlanom sam obrisao elo pokriveno znojem. Izdiktirao sam pedijatrovo ime, a on gaje zapisao u biljenicu. Pokuao sam se smiriti. Pribranije razmiljati.A cijelo to vrijeme moje je djetece bez prestanka vritalo.Nakon jo pola sata obuzeli su je grevi.Poelo je u vrijeme dok ju je, nadvijen nad nju, pregledavao jedan od specijalista u bijelome ogrtau. Maleno tijelo poelo se izvijati i griti. Po zvukovima koji su sad dopirali iz njezinih usta inilo se kao da je

neto tjera na povraanje. Noge su se spastiki trzale. Poela je hripati. Zakolutala je oima koje su ostale okrenute prema gore.Ne sjeam se to sam tada rekao ili uinio, ali bolniar graen kao igra amerikog nogometa priao mi je i odgurnuo me u stranu, drei me za ruke. Pokraj njegova golemog ramena gledao sam kako se estero ljudi natisnulo oko moje keri; bolniarka u kratkoj majici sa slikom Barta Simpsona u elo joj je uvlaila iglu. Poeo sam vikati i otimati se. Bolniar je u beskraj vikao: "Tjevena, tjevena, tjevena." Tek nakon nekog vremena uvidio sam da govori "Tjemena vena". Objasnio mi je da samo pokuavaju dati joj intravensku tekuinu kako dijete ne bi dehidriralo. Jer gri se upravo zbog toga. uo sam kako spominju elektrolite, magnezij, kalij.Bilo kako bilo, ve za nekoliko trenutaka prestala se griti. Ali i dalje je vritala.Nazvao sam Juliju. Bila je budna. "Kako joj je?""Bez promjene.""I dalje plae? To je ona?""Da." U slualici je ula Amandu."Oh, Boe." Julia zastenje. "to kau?""Jo ne znaju.""Oh, jadno djetece.""Dosad ju je pogledalo valjda pedesetak doktora.""Mogu neto uiniti?""ini mi se da ne.""U redu. Javi mi se.""Moe.""Ne spavam.""Dobro."Neto prije svitanja strunjaci su objavili da ima ili zaepljenje crijeva ili tumor na mozgu, ne znaju tono je li jedno ili drugo, tako da su odredili snimanje magnetnom rezonancijom. Na nebu se ve pojavljivalo prvo svjetlo kada su je dovezli u sobu za snimanje. Veliki bijeli ureaj stajao je nasred prostorije. Bolniarka mi je rekla da e djetetu biti lake ako joj ja pomognem s pripremama, a zatim je izvukla onu iglu iz ela jer tijekom snimanja na pacijentu i oko njega ne smije biti metala. Krv je trcnula niz Amandino lice, ula joj u oko. Bolniarka je obrie.

Amanda je sada bila vezana za bijelu plou koja je ula doboko u MRI. Moja je ki s uasom piljila u unutranjost aparata, i dalje vritei. Sestra mi je rekla da mogu priekati u susjednoj prostoriji, u drutvu tehniara. Tako sam uao u sobu s velikim staklom kroz koje se vidio MRI.Tehniar je bio stranac, tamne koe i kose. "Koliko joj je mjeseci? Curica je?""Da, curica. Devet mjeseci.""Ima poprilino jaka plua.""Da.""Kreemo." Neto je radio tim svojim prekidaima i brojanici-ma, gotovo i ne pogledavi moju ker.Amanda je sada bila posve unutra. Jecaji su u zvunicima bili nekako metalni. Tehniar pritisne jednu tipku i zauje se rad crpke; bila je vrlo buna. No i dalje sam uo Amandino plakanje.A onda je odjednom, posve iznenada, prestala.Posve zautjela."Aaa." Iz usta mije iziao samo taj glas. Pogledao sam tehniara i sestru. I na njihovu licu odraavao se ok. Svi smo pomislili isto: da se dogodilo neto strano. Srce mi je poelo neobuzdano lupati. Tehniar je urno zatvorio crpke i svi smo pojurili u sobu s aparatom.Moja je ki jo leala na istome mjestu, i dalje vezana za stol, teko diui, ali je izgledala kao da se osjea dobro. Polagano je treptala, kao da je omamljena ili zaslijepljena. Koa joj je ve bila uoljivo svjetlije ruiasta, a na pojedinim mjestima i posve normalne boje. Osip se povlaio pred naim oima."Nevjerojatno", ree tehniar.Lijenici s hitne nisu eljeli pustiti Amandu kui. Kirurzi su i dalje bili uvjereni daje rije o tumoru ili neemu u vezi s crijevima to treba hitno otkloniti pa su je eljeli zadrati na promatranju. No osip se postojano povlaio. U sljedeih sat vremena ruiasta je boja izblijedjela i posve nestala.Nikome nije bilo jasno to se dogodilo, a lijenici su osjeali veliku nelagodu. Amanda je sada imala intravensku iglu na drugoj strani ela. Ali je prihvatila boicu s instant-mlijekom i eljno je ispila dok sam je drao. Promatrala me uobiajenim hipnotikimpogledom tipinim za vrijeme hranjenja. Doista se inilo da je sve u

redu. Zaspala mi je u naruju.Jo jedan sat proveo sam u ambulanti, a zatim sam svima poeo diplomatski objanjavati da se moram vratiti kui, djeci, odvesti ih u kolu. Nedugo zatim, lijenici su proglasili jo jednu veliku pobjedu suvremene medicine i s djetetom me poslali kui. Amanda je cijelim putem vrsto spavala i nije se probudila ni kada sam je izvadio iz djejeg sjedala. Nono nebo poprimalo je sive tonove dok sam je unosio u kuu.

3. DAN 6.07 hKuom je vladao mir. Djeca su jo spavala. Juliju sam zatekao u blagovaonici, gdje je stajala i kroz prozor promatrala vrt iza kue. Na travnjaku su bile ukljuene prskalice za vodu, tako da se ulo pitanje vode i kljocanje metalnih dijelova. Julia je u ruci drala alicu s kavom i gledala van, posve nepomina."Vratili smo se."Ona se okrene. "Dobro joj je?"Pridigao sam dijete tako da ga bolje vidi. "Tako izgleda.""Hvala Bogu," ree ona, "uasno sam se brinula, Jack." Ali nije prila Amandi, nije ju ni dodirnula. "Uasno, uasno."Glas joj je bio neobian, nekako hladan i dalek. Nije zvuala istinski zabrinuto, zvuala je nekako slubeno, poput osobe koja recitira obredni tekst iz neke nepoznate kulture, neto to zapravo ne razumije. Sada je otpila gutljaj kave."Cijelu no nisam mogla zaspati", ree. "Uasno sam se brinula. Osjeala se strano. Boe." Naas me pogledala, a zatim ponovno skrenula pogled. Izraz njezina lica odavao je krivnju."eli je pridrati?""Pa, ah, ovaj..." Julia samo odmahne glavom, pokae prema alici u ruci. "Ne ba sada", ree. "Moram provjeriti prskalice u vrtu. Previe zalijevaju rue." I na te je rijei izila.Gledao sam kako se udaljava, kako zastaje na travi, zagledana u rasprivae. Na trenutak se osvrnula prema meni i teatralno pogledala kutiju s ventilima i tajmerom. Podigla je poklopac i zavirila unutra. Nita mi nije bilo jasno. Vrtlari su doli proli tjedan i sve namjestili. Moda su u neemu pogrijeili.

Amanda je u mojem naruju mrcnula. Odnio sam je u djeju sobu kako bih je presvukao te je stavio u kreveti.Kada sam se vratio, Julia je bila u kuhinji, razgovarala na mobitel. Jo jedna nova navika. Vie se ba i ne slui obinim, kunim telefonom; slui se svojim mobitelom. Kada sam joj postavio pitanje u vezi s time, samo je rekla da je tako jednostavnije, jer joj esto trebaju meugradske veze, a tvrtka joj plaa raun za mobitel.Usporio sam korak i nastavio hodati po sagu. uo sam kako govori: "Da, dovraga, naravno, ali sada trebamo paziti..."Podigla je pogled i ugledala me. Ton se istog trenutka promijenio. "U redu, mmm... uj, Carol, ini mi se da to moemo rijeiti jednim telefonskim pozivom u Frankfurt. Poalji faks, pa e mi rei kako je reagirao, moe?" I nakon toga brzim je pokretom zatvorila telefon. Ja sam uao u kuhinju."Jack, nikako mi se ne svia kada moram odlaziti prije nego to djeca ustanu, ali...""Mora ii?""Naalost, da. Neto je iskrsnulo na poslu."Pogledao sam na runi sat. Bilo je est i petnaest. "U redu."Ona ree: "Hoe ti onda, ovaj... djecu...""Svakako, sve u srediti.""Hvala. Nazvat u te poslije."I nakon toga je otila.Bio sam toliko umoran da nisam uspijevao logino razmiljati. Beba je i dalje spavala, a uz malo sree spavat e jo satima. Moja kuna pomonica, Maria, dola je u pola sedam i na stol postavila zdjelice za doruak. Djeca su jela, a ja sam ih odvezao u kolu. Davao sam sve od sebe kako bih ostao budan i nezaustavljivo zijevao.Eric je sjedio sprijeda, na suvozakom mjestu. I on je zijevao."Danas si pospan?"On kimne. "Oni ljudi stalno su me budili", ree. "Koji ljudi?""Ljudi koji su po noi doli u kuu." "Koji ljudi?" upitao sam."Za usisavanje", ree on. "Sve su usisali. A onda su usisali i duha."Nicole sa stranjeg sjedala podrugljivim tonom ree: "Duha..."Ja sam rekao: "ini mi se da si samo neto sanjao, sine moj." Eric je u posljednje vrijeme sve ee proivljavao vrlo uvjerljive none more zbog kojih bi se budio. Bio sam poprilino siguran da je razlog to to

mu Nicole doputa da s njom gleda horore, svjesna da e ga time uznemiriti. Nicole je ula u dob u kojoj su joj se najvie sviali filmovi s maskiranim ubojicama koji nakon seksa ubijaju tinejderice. Stara prokuana formula: nakon seksa umire. Ali takve stvari nikako nisu bile prikladne za Erica. Nebrojeno puta s njom sam razgovarao o injenici da mu doputa gledati te filmove."Ne, tata, nisam sanjao", ree Eric i jo jednom zijevne. "Ljudi su doli u kuu. Bilo ih je puno.""A-ha. A to je bilo s duhom?""Bio je duh. Sav srebrn i svjetlucav, osim to nije imao lice.""A-ha." Sada smo ve bili doli do kole i Nicole mije objanjavala da po nju trebam doi u 16:15, a ne u 15:45 jer nakon nastave ima probu zbora, dok je Eric govorio kako ne ide pedijatru ako mora dobiti injekciju. Ja sam samo ponovio vjeitu mantru svih roditelja: "Vidjet emo."Njih dvoje izilo je iz automobila svatko sa svojim ruksakom. I jedan i drugi teili su barem deset kilograma. Na to se nikako nisam uspijevao naviknuti. U moje vrijeme klinci nisu imali tako velike torbe. Nismo uope imali ruksake. A sada ih, kako se inilo, imaju sva djeca. Tako bi klinci iz drugog razreda hodali pognuti poput tibetskih erpa, provlaili se kroz kolska vrata pod tim velikim teretom. Neki su imali ruksake na kotaiima i vukli ih za sobom poput prtljage na aerodromu. Meni nita nije bilo jasno. Svijet postaje digitalan, sve je manje i lake. Ali djeca u kolu nose vie stvari nego ikada.Prije dva mjeseca, na roditeljskom sastanku, postavio sam pitanje upravo o tome. A razrednik je rekao: "Da, to je velik problem. Sve nas mui." I nakon toga promijenio temu.Ni to mi nije bilo jasno. Ako su svi zabrinuti, ako sve mui ista stvar, zato neto ne poduzmu? No, dakako, to je ovjeku u prirodi. Nitko nita ne radi sve dok ne postane prekasno. Semafor na raskrije postavljamo tek nakon to pogine neko dijete.Kroz usporeni jutarnji promet odvezao sam se kui. Nekako sam mislio da bih mogao uhvatiti koji sat spavanja. Razmiljao sam jedino o tome.Maria me probudila oko jedanaest, ne putajui moje rame sve dok nisam otvorio oi. "Gospodine Forman. Gospodine Forman." I dalje sam bio omamljen.

"to je?" "Dijete."Istog trenutka posve sam se razbudio. "to se dogodilo?" "Vidite dijete, gospodine Forman. Sva je..." Neto je pokazivala, trljala rame i ruku. "to je...?""Pogledajte dijete, gospodine Forman."Posrui sam iziao iz kreveta i otiao u djeju sobu. Amanda je stajala u krevetiu i drala se za ogradu. Poskakivala je i veselo se smijeila. Sve je izgledalo normalno, osim to joj je cijelo tijelo bilo jednolino grimiznoplavo. Nalik na divovsku modricu."O, Isuse", rekao sam.Nisam bio u stanju podnijeti jo jednu epizodu u bolnici, nisam bio u stanju trpjeti lijenike u bijelim ogrtaima koji nita ne govore, nisam bio u stanju ponovno se izlagati onakvome strahu. I dalje sam bio posve iscrpljen od prole noi. Pomisao na to da s mojim djetetom neto