metode i strategije u obrazovanju odraslih
DESCRIPTION
Seminarski radTRANSCRIPT
PEDAGOGIJA I PSIHOLOGIJA
Andragogija
Seminarski rad
Metode i strategije u obrazovanju odraslih
Tuzla, juli, 2012,
SAŽETAK
Obrazovanje odraslih je društvena djelatnost i proces zadovoljavanja obrazovnih potreba
odraslih ljudi bez obzira na institucionalnu organizaciju, sadržaj, nivo i korištene metode.
Po sadržajima, načinu organizacije i ciljevima, obrazovanje odraslih je raznovrsno i
multifunkcionalno i kao takvo može biti formalno i neformalno, opšte i stručno, inicijalno i
kontinuirano, redovno i vanredno.
U operativnom i praktičnom smislu obrazovanje odraslih „podrazumijeva sve
formalne i neformalne oblike obrazovanja namijenjene starijim od 18 godina koji nemaju
status učenika, odnosno studenta”.
Osnovna svrha strategije obrazovanja odraslih je izgradnja društvenog ambijenta i
osnovnih mehanizama za obrazovanje i učenje odraslih i kreiranje sistema za obrazovanje i
obuku odraslih (uključujući i institucije i mehanizme za podršku i razvoj) čije su osnovne
karakteristike: relevantnost, fleksibilnost, efikasnost i efektivnost, dostupnost i održivost.
2
SUMMARY
Adult education is a social activity and the process of meeting the educational needs of
adults, regardless of the institutional organization, content, level and methods used.
By contents, methods and goals of the organization, adult education is a versatile and
multifunctional and as such can be formal or informal, general and vocational, initial and
ongoing, regular and extraordinary.
In terms of operational and practical adult education "means all the formal and
informal forms of education aimed at older than 18 who do not have the status of pupils and
students."
The primary purpose of adult education strategy is to build a social environment and the basic
mechanisms for education and adult learning and creating systems for adult education and
training (including the institutions and mechanisms for support and development) whose main
characteristics: relevance, flexibility, efficiency and effectiveness, accessibility and
sustainability.
3
UVOD
Pravo na ucenje, prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda,
jedno je od temeljnih ljudskih prava:
«Članak 26.
Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, barem na
početnim i općim stupnjevima. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i
stručno obrazovanje mora biti dostupno svima; više obrazovanje treba biti pristupačno
svima na temelju sposobnosti.
Članak 27.
Svako ima pravo sudjelovati u kulturnom životu svoje zajednice, uživati u umjetnosti
te sudjelovati u znanstvenom razvoju i koristiti njegove prednosti.
Članak 29.
Svako ima obveze prema zajednici u kojoj je jedino moguć neovisan i potpun razvoj
njegove osobnosti…»
1. Obrazovanje odraslih
1.1. Pojava i razvoj obrazovanja odraslih
Obrazovanje odraslih je prirodna i suštinska karakteristika ljudskih društava kroz rađanje i
rast naše civilizacije. Ono je duboko utkano u nastajanje i razvoj najstarijih civilizacija i
kultura – grčke, rimske, jevrejske i islamske (Faure, 1975; Kidd, 1973; Titmus, 1989;
Savićević, 2000), koje su mu pridavale veliki značaj i ulogu. Iako u stručnim izvorima
nailazimo na ocjenu da obrazovanje odraslih u srednjem vijeku „gotovo prestaje“
(Samolovčev, 1963), danas preovladava mišljenje da je u tom razdoblju ljudske civilizacije
obrazovanje odraslih izgubilo na intenzitetu, ali nije bilo potpuno obustavljeno (Faure, 1975,
Savićević, 2000, Džurinskih, 2000).
4
1.2. Ciljevi obrazovanja i odgoja odraslih
Glavne društvene odrednice te djelatnosti jesu razvijenost proizvodnih snaga i društvenih
odnosa u jednoj zajednici te njezina kultura, tradicija. Individualne odrednice obrazovanja
jesu sposobnosti za učenje te osobni motivi koje pojedinac nastoji obrazovanjem realizirati,
bez obzira na to da li je riječ o interesu za obrazovanje, kao vrijednosti po sebi, ili je riječ o
nekoj očekivanoj socijalnoj ili ekonomskoj koristi od obrazovanja.
Ciljevi i zadatke obrazovne djelatnosti ne određuju ni pedagozi ni andragozi već društvo,
ili tačnije, oni njegovi dijelovi koji imaju najveću društvenu moć. Obrazovanje se može
razvijati radi razvoja ljudi, jednako kao što se proizvodnja može razvijati radi zadovoljavanja
potreba ljudi, a ne radi akumulacije viška vrijednosti.
Ciljevi se mogu klasificirati u tri dosta široke kategorije. Prvu skupinu ciljeva bismo
mogli nazvati „humanističkom“ jer se obrazovni i odgojni ideal sastoji u višestrukom razvoju
ličnosti čovjeka.
Druga je skupina ciljeva poticanje ekonomskog, odnosno privrednog rasta, tj. razvoj
proizvodnih snaga određenog društva, ali i unapređivanje ekonomskog položaja pojedinca
koji se obrazuju. To su ekonomski ciljevi obrazovanja.
Treća skupina ciljeva sastoji se u unapređivanju socijalnog položaja pojedinca, idejnoj
homogenizaciji društva te učvršćenju i razvoju dominantnog društvenog odnosa. To su
socijalni ciljevi obrazovanja.
2. Metode i strategije poučavanja u obrazovanju odraslih
Cilj: usvojiti različite strategije i metode poučavanja odraslih.
Grupa: cijela grupa, rad u manjim grupama.
Vrijeme: ukupno trajanje 90 minuta.
Materijal: flipchart, flomasteri, LCD projektor, pripremljena prezentacija.
Realizacija: na temelju iskustva polaznika izraditi tablicu metoda i tehnika podučavanja s
naglaskom na interaktivne metode i tehnike podučavanja u obrazovanju odraslih, pri čemu je
za svaku metodu potrebno navesti u kojim se slučajevima primjenjuje s obzirom na cilj
poučavanja i istaknuti njezine prednosti i nedostatke.
5
Metode poučavanja
Metode su postupci koji bi trebali omogućavati da se nastavnik i polaznik na određeni
način bave nekom tematikom, postupci koji im dopuštaju da stječu nove spoznaje, uvide i
vještine. Sve metode imaju svoje prednosti i nedostatke. Nekima jedna metoda odlično leži, a
drugi ne mogu ni zamisliti da na taj način provedu nastavnu jedinicu. Postoje - a to je jako
važno - različiti načini učenja. Zbog toga je iznimno važno da se u školi, ali i na seminarima,
koristi više različitih metoda.
U engleskoj literaturi podrazumijeva se da cilj koji želimo postići poučavanjem određuje i
metodu kako ćemo ga postići. U nastavku teksta prikazane su različite metode koje se koriste
u poučavanju odraslih osoba. Prikazane su uglavnom najčešće metode koje se koriste jer se
poučavanje ne može temeljiti isključivo na netradicionalnim metodama, kako se to u
posljednje vrijeme najčešće piše. Ako uzmemo u obzir cilj poučavanja, onda moramo
primijeniti i odgovarajuću metodu kojom ćemo najuspješnije kod polaznika pobuditi potrebu
za učenjem, odnosno za promjenom ponašanja, što je krajnji cilj poučavanja.
Postoje različite podjele metoda i tehnika poučavanja, u recentnoj svjetskoj literaturi
koriste se termini metode i tehnike, a ne strategije poučavanja, tako ih možemo podijeliti i na
način rada: individualne, grupne, metode usmjerene na samoučenje i daljinsko učenje
(dopisno učenje, e-learning i kombinirano učenje).
Važno - promjena metoda
Günther Gugel naveo je četiri razloga zašto bi trebalo tijekom seminara, ali i u školi na
satu, mijenjati metode učenja:
Učenje će uspjeti samo onda ako se smjenjuju faze koncentracije i opuštanja. Upotreba
različitih metoda može mnogo pridonijeti tome da se smjenjuju spomenute faze
tijekom procesa učenja.
Svi učenici se ne odnose prema temi na isti način. Različitost metoda može pridonijeti
šarolikosti načina učenja.
Jednoličnost i monotonija (primjerice, kada nastavnik uvijek samo priča) umara
polaznike i smanjuje motivaciju. Upotreba nove metode sigurno bi pridonijela boljoj
koncentraciji polaznika.
6
Ne bi trebalo da samo voditelj seminara, odnosno nastavnik, snosi odgovornost za
tijek seminara, nego bi dio te odgovornosti trebalo prenijeti i na sudionike seminara,
odnosno polaznike. Samo upotreba raznovrsnih metoda omogućuje stvarno
sudjelovanje polaznika u procesu nastave.
Komunikacija
Osnovna pretpostavka za uspješan proces učenja i poučavanja uspješna je komunikacija. S
ovim vrlo važnim aspektom, pravilima komunikacije, utjecajem govora tijela i sličnim bavili
smo se u sklopu Tematskoga kompleksa Pedagogija mira, jer je uspješna komunikacija kao
ključ konstruktivnog prevladavanja konflikta jedno od težišta ovog tematskog kompleksa.
2.1. Koje bi kriterije trebalo zadovoljavati dobro pripremljeno predavanje?
Kratkoća (5 do 10 minuta).
Pregledna struktura.
Razumljivost (ne smije biti previše različitih misli niti se smiju upotrebljavati teški
stručni izrazi).
Izbjegavati leksikonske definicije (informacije se moraju obraditi na zanimljiv
način).
Vizualno predstavljanje izgovorenog uz pomoć ploče ili folija za grafikon (vizualno
predstavljanje ne smije odvući pozornost od predavanja).
Učenicima bi trebalo prije početka predavanja reći što trebaju činiti (primjerice, samo
slušati, zabilježiti pitanja, zapisati najzanimljivije dijelove).
Trebalo bi sadržavati ponavljanje, primjerice, najvažnijih dijelova u okviru sažetka.
Slobodan govor i kontakt očima s učenicima.
Kraj i početak moraju biti lako prepoznatljivi.
2.2. Kako držati predavanje?
Osim vizualnog predstavljanja, ako želimo održati uspješno predavanje, mora se obratiti
pozornost i na još neke aspekte. S obzirom na to da nije moguće obraditi ovu temu u detalje,
ograničit ćemo se na samo nekoliko najvažnijih aspekata za uspješno predavanje:
7
Osim vizualnog predstavljanja, ako želimo održati uspješno predavanje, mora se
obratiti pozornost i na još neke aspekte. S obzirom na to da nije moguće obraditi ovu temu u
detalje, ograničit ćemo se na samo nekoliko najvažnijih aspekata za uspješno predavanje:
Redukcija: Manje je više! Predavanje se mora ograničiti samo na ono što je
najvažnije. Publika svakako može zapamtiti samo mali dio rečenog te je zbog toga još važnije
da se važni dijelovi predavanja naglase retorički i vizualnim predstavljanjem.
Razumljivost: Publici je teško. Predavač bi im zbog toga trebao ponuditi što je
moguće više različite pomoći. Ova teza svakako podrazumijeva različite mogućnosti pomoći,
no prije svega tu spada imperativ korištenja jednostavnih riječi i rečenica te izbjegavanje
složenih rečenica.
Dramaturgija: U svakom slučaju trebalo bi izbjegavati uvijek jednak, neizražajan,
monoton ton glasa. Vrlo praktično retoričko sredstvo je povisiti ili sniziti ton na
Bitnim dijelovima predavanja. Osim toga, predavač bi morao praviti stalnu promjenu,
pa bi tako nakon duljeg izlaganja mogla uslijediti neka šala. Publika mora s vremena na
vrijeme dobiti mogućnost da se odmori. Ova promjena važna je i za medije: prezentacija uz
pomoć LCD-projektora može se na trenutak prekinuti da bi se nešto napisalo na ploči.
Strukturiranje: Dobro smišljena i logična struktura koja se usmjerava prema
interesima i sklonostima publike od velike je pomoći. Ova struktura predavanja trebala bi biti
prisutna od početka do kraja predavanja i da služi kao nit koja sve povezuje.
2.3. Debata
“Debata „Za i protiv“ formalna je metoda nastave iz područja političkog obrazovanja koja
je vezana za vrlo čvrsta pravila i koja bi trebala dati doprinos prilikom izgrađivanja
nacionalnog političkog mišljenja i donošenja odluke. U njezinoj je osnovi klasična forma
debate iz tradicije anglosaksonskih debatnih klubova.“
Debata ilustrira vezu između didaktičkih načela i metoda jer je strogo usmjerena prema
načelu kontroverzi, ali poštuje i načela orijentacije prema problemu i djelovanju.
Javno iznošenje različitih mišljenja i interesa predstavlja jedan od ključnih elemenata
demokracije. Zato je važno da se na nastavi iz područja političkog obrazovanja uvježba i
„vještina svađanja“. Učenici bi trebali naučiti prepoznati i artikulirati svoje interese,
prakticirati mirno rješavanje konflikata i pri tome se pokušati postaviti u poziciju onoga koji
stoji na suprotnoj strani. Tijekom debate mogu se iznijeti mišljenja. Na debati se diskutira o
nekoj kontroverznoj temi ili se pokušava donijeti neka odluka. Odabir argumenta koji se
8
koriste tijekom debate, trebali bi pomoći promatračima da oblikuju vlastito mišljenje o
dotičnoj temi ili odluci. Ono što je iznimno važno za debatu jest to da ona mora teći u
definiranim koracima. Primjer:
1. korak: Nastavnik najprije treba upoznati polaznike s nekom temom, problemom ili
pitanjem. Potom se pristupa prvom glasanju kako bi se stekla slika o različitosti mišljenja
polaznika.
2. korak: Formiraju se grupe koje zastupaju određene pozicije.
3. korak: Grupe obrađuju materijale koje je nastavnik pripremio za njih te traže
argumente koji govore u prilog njihovoj poziciji. Usto, unutar jedne grupe trebalo bi se
razmisliti o tome koje bi argumente mogla upotrijebiti druga grupa te se pokušati naći
odgovori koji pokazuju drukčije stanje.
4. korak: Da bi se održala debata, potrebno je napraviti i poseban red sjedenja. Grupe
koje zastupaju različita mišljenja trebale bi sjesti jedna nasuprot druge kako to pokazuje i
slika britanskog Parlamenta (House of Commons). Voditelj debate trebao bi sjediti na čelu, a
promatrači (učenici koji ne sudjeluju izravno u debati) iza leđa sudionika u raspravi.
5. korak: Voditelj debate otvara raspravu, najavljuje temu, predstavlja sudionike i
objašnjava tijek debate. Nakon toga po jedan predstavnik iz svake grupe drži kratko uvodno
predavanje (daje izjavu). Zatim slijedi razgovor, pobijanje i dokazivanje, argumentiranje i
kontra argumentiranje.
6. korak: Nakon debate, promatrači mogu ocijeniti debatu, reći koji su argumenti za
njih bili zanimljivi i zašto i tko je po njihovu mišljenju najbolje davao argumente.
7. korak: Na samom se kraju još jedanput provodi glasanje o pitanju koje je
postavljeno kao polazno na samom početku. Ako se rezultati glasanja budu razlikovali od
prvotnih, trebalo bi se prodiskutirati o tome, koji su razlozi promjene mišljenja i sl.
2.4. Grupna slagalica
Grupna slagalica modificirani je oblik rada u grupama. Različite grupe bave se jednom
temom, i to prema principu podjele posla. Tema se pojavljuje u više svojih aspekata. Za svaki
aspekt nastavnici moraju napraviti materijale i radne listove koji će učenicima pružiti
informacije.
Mogući tijek grupne slagalice s četiri grupe:
9
1. korak: Svaki polaznik dobije materijale s informacijama o jednom od aspekata
teme koja se obrađuje. Samim tim već se formiraju četiri grupe, tzv. osnovne grupe. Materijali
s informacijama pokraj teksta mogu sadržavati i grafičke prikaze. Ono što je bitno jest da
sadrže dovoljno konkretnih informacija da bi se iz njih mogla izvući pitanja. Učenici bi trebali
preraditi materijale pojedinačno - svatko za sebe.
2. korak: U sklopu osnovnih grupa objašnjavaju se eventualne nejasnoće (ako je to
potrebno uz pomoć nastavnika). U sklopu grupe provjerava se je li svaki član grupe shvatio
informacije jer ih svaki mora prenijeti dalje članovima ostalih grupa.
3. korak: Informacije koje su obrađene u prethodna dva koraka razmjenjuju se između
grupa, ali ne, kao što je to običaj u radu s grupama, frontalno, preko glasnogovornika grupe,
nego se prave nove grupe u kojima se nalazi po jedan član svake osnovne grupe. Ove nove
grupe zovu se stručne grupe. S obzirom na to da svaki član prijašnjih osnovnih grupa mora u
novoj grupi objasniti informacije koje su obrađene unutar njegove osnovne grupe, povećavaju
se šanse da se većina, ako ne i svi učenici, aktivno uključe u rad.
4. korak: Na kraju se učenici vraćaju u svoje osnovne grupe i tamo još jedanput
razgovaraju o informacijama koje su dobili u radu sa stručnim grupama.
5. korak: U zaključnom razgovoru na nastavi (ili se može odabrati i neka druga
metoda) potrebno je obraditi sadržajne rezultate rada i porazgovarati o tome koji je način rada
tijekom grupne slagalice bio najuspješniji.
Prednosti i mane ove metode
U prednosti ove metode svakako se ubraja činjenica da se uz kognitivnu, unapređuje i
socijalna kompetencija. Činjenica da učenici postaju predavači svojim kolegama ne samo da
povećava njihovu motivaciju, nego poboljšavaju i održivo učenje uvježbavanjem vještina
objašnjavanja i aktivnog slušanja. Kao i kod svih metoda koje su predstavljane u sklopu ove
Osnovne cjeline, i ovdje vrijedi da
metoda zahtijeva iznimno kompleksnu pripremu. No od kvalitete materijala koje nastavnik
pripremi, ovisi uspjeh primjene ove metode. Osim toga, grupna slagalica može doživjeti i
neuspjeh prilikom primjene u učionici. Ili živost polaznika koja nastaje zbog stalne promjene
grupa može prijeći prag tolerancije nekih nastavnika.
2.5. Igre raspodjele uloga i planske igre
10
Prema uobičajenoj tipologiji, planske igre i igre raspodjele uloga spadaju u grupu
simulacija. Već samo to upozorava na karakteristike ovih metoda - realnost se simulira na
nastavi ili tijekom seminara. Tom prilikom kompleksnost realne situacije se reducira, ali ona
mora ostati reprezentativna, dakle mora odgovarati realnosti. Ovaj osnovni princip zajednički
je svim metodama iz grupe simulacija.
Dok je kod planske igre riječ o tome da se zastupa neka institucija ili određena pozicija
u vezi s nekim političkim problemom (apstraktno), igra raspodjele uloga zahtijeva od
sudionika da se postave u poziciju određenih ljudi (konkretno). Obje ove metode usko su
povezane jedna s drugom te ih zbog toga predstavljamo zajedno.
Planska igra mogla bi se definirati i kao podgrupa igre raspodjele uloga, jer su
„planske igre kompleksno napravljene igre raspodjele uloga sa sasvim jasno postavljenim
interesnim grupama i visokim pritiskom odluke“. (Hilbert Meyer, Unterrichtsmethoden II:
Praxisband, Frankfurt/Main 1987, S. 366)
Dok se tijekom igre raspodjele uloga može simulirati sve (talkshow, konflikt u razredu
i sl.), planske igre zahtijevaju ispunjavanje više preduvjeta. Potreban nam je kontroverzan
društveni problem, više aktera s različitim interesima i situacija u kojoj je potrebno donošenje
odluke, koja se stimulira u tijeku planske igre (konferencije, sjednice općinskog vijeća,
sjednice Opće skupštine UN-a itd.). Konflikt se mora riješiti tijekom planske igre donošenjem
ozbiljne odluke čija bi se djelotvornost mogla isprobati u stvarnosti.
Cilj planske igre je da se transparentnim i preglednim učine uzročno-posljedične veze i
procesi kompleksne političke i/ili društvene stvarnosti“. (Peter Massing, Planspiele und
Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien,
Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 165).
Planske igre se, u pravilu, ne koriste na početku neke nastavne jedinice, nego na kraju,
kada sudionici raspolažu dovoljnim brojem informacija u vezi s temom.
Sam tijek planske igre i igre raspodjele uloga je sličan i ima četiri faze:
Faza 1: Predstavljanje polazne pozicije
Da bi se tijekom planske igre mogla obrađivati neka situacija, sudionicima se najprije
moraju ponuditi informacije o polaznim pozicijama. Predstavlja se i objašnjava konflikt te se
11
u općim crtama skiciraju pozicije, funkcije i društvene uloge grupa koje zastupaju različita
stajališta u tom konfliktu.
Faza 2: Priprema za uloge
Ovdje je riječ o tome da se sudionici upoznaju sa svojim ulogama u zadanom
konfliktu. Kakve su polazne pozicije, kakvu funkciju i poziciju će zauzeti, koje vještine
poznaju i što je njihov zadatak u zadanom konfliktu? Nakon toga je potrebna identifikacija sa
svojom ulogom, razvijanje vlastitog stajališta i strategije rada (saveznici, mjere koje će
poduzeti itd.)
Faza 3: Provođenje igre
To je srce same igre. Ovdje se sukobljavaju različite grupe i njihovi interesi,
razgovaraju o konfliktu i odlučuju o rješenju konflikta. U ovisnosti o dizajnu planske igre
između simulacije procesa odlučivanja i razgovora o konfliktu te pojašnjavanja vlastitih
pozicija, moguće je uvesti još jednu fazu igre u kojoj grupe imaju mogućnost lobirati za svoje
pozicije, ulaziti u koalicije itd. da bi na taj način i prije samoga glasanja utjecali na donošenje
odluke u svoju korist.
Faza 4: Evaluacija
O planskoj igri najprije govori se s aspekta vlastitih doživljaja, spoznaja i iskustava.
Sadržajna evaluacija predstavlja najvažniji aspekt ove metode. U ovisnosti o tematici koja se
obrađivala, može se diskutirati o mogućnostima primjene donesene odluke u stvarnom životu.
Uspjeh ili neuspjeh planske igre ovisi o kvaliteti materijala koje nastavnik priprema.
Za provedbu jedne planske igre potrebno je najmanje sljedeće:
Studij slučaja: Ovdje je riječ o kratkom, razumljivo napisanom i preglednom uvodu u
problematiku koji istodobno daje pregled i najvažnijih aktera i opisuje njihove interese,
pozicije i funkcije.
Radna karta: Ona sadrži opće upute o tijeku igre i pitanja koja se tiču planiranja i
odlučivanja u tijeku igre. I ova radna karta mora biti napisana sažeto i razumljivo.
Karte s opisanim ulogama: Svi sudionici planske igre dobivaju jednake studije
slučaja i jednake radne karte, ali karte s opisanim ulogama su, naravno, različite za svaku
grupu. Na ovim kartama opisana je uloga koju bi grupa trebala preuzeti. Osim toga, ove karte
mogu sadržavati i upute o aktivnostima koje se mogu poduzeti da bi
12
se ostvarili interesi grupe u tijeku planske igre. Karta s opisanom ulogom može
sadržavati i dodatne informacije ili neke sugestije vezane za plansku igru.
Materijali s informacijama: Četvrti su element dodatni materijali koji su potrebni da
bi sudionici dobili dovoljno informacija i imali stručnu i sadržajnu osnovu za provedbu
planske igre. Informacije mogu potjecati iz različitih izvora: dijelovi iz
primarnih izvora informacija, upravni i zakonski propisi, prava ili simulirana pisma
službi koje su u vezi s temom planske igre, crteži i karikature, prava ili simulirana pisma
čitatelja ili članci iz novina, izvodi iz leksikona, stav vlade ili nekih interesnih grupa itd. Ove
informacije na raspolaganju su svim grupama, a na kartama s opisanim ulogama pojedinačnim
grupama se mogu dati savjeti na koje informacije bi trebalo obratiti posebnu pažnju.
2.6. Projekt
Jedan od osnivača moderne metode projekta, Amerikanac John Dewey (1859-1952.),
projekt opisuje kao „metodu smislenog iskustva“. Nastava se ne mora sastojati samo od
fiktivnih situacija, nego je potrebno da se u nastavi obrađuje što više situacija iz
svakodnevice. O tijeku projekta i njegovim teoretskim osnovama postoje mnoga objašnjenja.
No ono što svakako svi prihvaćaju je činjenica da je konkretno djelovanje jedna od važnih
polaznih točaka procesa spoznaje. U tijeku projekta nastavnici i učenici rade ravnopravno na
ispunjavanju sasvim realnog zadatka. Na taj način lakše je stjecati ključne vještine jednog
budućeg politički aktivnoga građanina.
Što je projekt?
“Osnova za projekt je suočavanje s doživljenom stvarnošću, a tijekom tog suočavanja
potrebno je pronaći jedno ili više rješenja za konkretan, stvaran problem te ta rješenja
prikazati u konačnom proizvodu projekta.“
Tijek projekta
1. Inicijativa za pokretanje projekta i pronalaženje teme
Ono što je važno u ovoj fazi je otvorena polazna situacija i zanimanje polaznika za odabranu
temu. Inicijativa za pokretanje projekta može nastati sasvim spontano zahvaljujući nekoj ideji
polaznika ili nastavnik zajedno s učenicima pokreće diskusiju na tu temu te zajednički
13
odlučuju o tome. Ako nastavnik želi zadržati pravo izbora teme, onda može učenicima
ponuditi listu sa široko definiranim temama iz koje oni trebaju odabrati ono što žele raditi.
2. Planiranje projekta
a. Grupa raspravlja o odabranoj temi i odlučuje se za područje unutar kojeg želi raditi
projekt. Osim toga, potrebno je dati naziv konačno odabranoj temi, utvrditi rok završetka
projekta i odlučiti što će biti konačni proizvod projekta.
b. Zajednički se postavljaju ključna pitanja koja će služiti kao pomoć tijekom
provedbe projekta i pravi se struktura rada na projektu. Pravi se i konkretan plan rada na
projektu: tko što radi, kako i u kojem vremenskom okviru.
3. Provedba projekta/faza rada
Nastavnik i učenici rade na projektu po već određenom planu rada: prikupljaju
informacije, vode intervjue, skupljaju materijale, prave proizvod, pripremaju prezentacije itd.
Međusastanci: Svi učenici informiraju se o provedenom radu. Učenici su u poziciji
da daju prijedloge za poboljšanje. Nastavnici i učenici zajedno razgovaraju o tijeku projekta i
o svom međusobnom odnosu. Međurazgovori pomažu sprječavanju akcionizma i preuzimanju
odgovornosti i zasluga od strane samo jednog dijela polaznika. Osim toga, na
međusastancima razgovara se i o tijeku projekta kako bi se poštovao zadani vremenski plan.
4. Prezentacija
Primjerice, izložba, predavanje, diskusija, zidne novine, prikazivanje filma, leci i
slično.
5. Evaluacija
Nastavnik i učenici zajednički razgovaraju o cjelokupnom procesu provedbe projekta.
Razgovaraju o uspjehu koji su postigli, proizvodu koji je proizašao iz projekta i znanjima koja
su stekli. Nakon konstruktivne kritike, daju se prijedlozi za poboljšanje budućih projekata.
Prednosti metode projekta
metoda je bliska realnosti (za razliku od metoda koje se zasnivaju na simulacijama)
projekti predstavljaju „most“ između škole i stvarnosti
pridonosi stjecanju ključnih vještina demokratskog društva
učenje kroz djelovanje, time uspjeh učenja ima prefiks održivog
14
izaziva izuzetnu motiviranost kod polaznika, a time i njihov najveći angažman.
Mane metode projekta
trajanje (mnogo školskih satova potrebno je za provedbu jednog projekta)
ne može se unaprijed računati na uspjeh
u nekim slučajevima zahtijeva izuzetno veliki angažman nastavnika
nije „svakodnevna metoda“, inače bi se izgubila njezina draž i ne bi u tolikoj mjeri
motivirala polaznike
dovodi do problema organizacijske prirode (nastavni plan i program, struktura
nastavnog sata itd.).
3. Metode poučavanja koje se mogu primijeniti s obzirom na cilj poučavanja
Cilj učenja: Metode koje se mogu primijeniti:
Znanje: Cilj je osvijestiti nove informacije i na temelju toga doći do generalizacija
Razumijevanje: Cilj je postići razumijevanje novih informacija I kako bi se nova znanja mogla upotrijebiti u rješavanju novih problema ili životnih situacija
Usvajanje vještina: Cilj je naučiti nove vještine kroz praktičan rad.
Promjena vrijednosnog suda/ponašanja:
Cilj je modificirati ili usvojiti novi vrijednosni sud ili ponašanje tako da se postigne bolji rezultat ako se uvjerenje ili ponašanje promijeni u odnosu na staro uvjerenje/ponašanje.
Predavanje / prezentacija Panel diskusija Vizualizacija pomoću: filma,
slajdova, slika itd. Simpozij Predavač specijalist iz pojedinog
područja Razgledavanja Ekskurzije Diskusije u grupi Demonstracija Problemska nastava Studij slučaja Demonstracija Vježbanje u praktikumu Igranje uloga Simulacija Poučavanje pomoću kompjutorskog
programa Panel diskusija Diskusija u grupi Debata Igranje uloga Studij slučaja Simulacija Predavanje/prezentacija
4. Strategija obrazovanja odraslih
15
Strategija obrazovanja polazi od stava da je obrazovanje odraslih:
manifestacija doživotnog učenja i integralni deo celovitog sistema obrazovanja;
snažan faktor ekonomskog razvoja, povećanja produktivnosti i konkurentnosti
privrede, unapređenja zapošljavanja i mogućnosti za zapošljavanje i smanjenja
regionalnih disproporcija u ekonomskom razvoju Republike Srbije;
korektiv redovnog sistema obrazovanja (pruža drugu šansu za sticanje relevantnih
znanja i veština);
inovativni mehanizam sistema obrazovanja i učenja (područje koje brzo reaguje na
potrebe privrede, tržišta rada i tehnološke promene i u koje se uvode i testiraju novi
profili, programi, veštine, kompetencije i koje je fleksibilno i otvoreno za nove načine
i oblike rada i učenja);
instrument za očuvanje životne sredine i održivi razvoj društva;
osnovni način da se podrži lični razvoj i mogućnost pojedinca da:
- bude zaposlen,
- ostvari veću zaradu,
- stekne nezavisnost,
- ostane zdrav i aktivan,
- obavlja kvalitetnije poslove,
- ojača porodicu i ohrabri nezavisnost njenih članova.
Osnovna svrha strategije obrazovanja odraslih je izgradnja društvenog ambijenta i
osnovnih mehanizama za obrazovanje i učenje odraslih i kreiranje sistema za obrazovanje i
obuku odraslih (uključujući i institucije i mehanizme za podršku i razvoj) čije su osnovne
karakteristike: relevantnost, fleksibilnost, efikasnost i efektivnost, dostupnost i održivost.
Relevantnost
Sistem obrazovanja odraslih je relevantan ukoliko obezbeđuje znanja i veštine koji
korespondiraju sa potrebama potencijalnih korisnika, odnosno potrebama pojedinaca, tržišta
rada, uže i šire zajednice. Relevantnost se postiže kroz obezbeđenje visokog stepena uticaja
svih zainteresovanih aktera (socijalnih partnera) na sistem obrazovanja odraslih (politiku,
programe, finansiranje, verifikaciju i sl.) i kroz praćenje i istraživanje tržišta rada i
institucionalnu artikulaciju njegovih potreba i zahteva.
16
Fleksibilnost
U osnovi relevantnosti sistema obrazovanja odraslih nalazi se kompleks fleksibilnosti
odnosno sposobnost institucija i organizacija za obrazovanje da adekvatno i pravovremeno
reaguju na potrebe za znanjima i veštinama. Fleksibilnost se prvenstveno postiže kroz
modularizaciju, odnosno razvoj programa zasnovanih na potrebama tržišta rada, zahtevima
posla i interesima preduzeća/privrednih društava, specifičnih grupa i pojedinaca.
Modularizovani programi obrazovanja i obuke su najadekvatniji odgovor na promenljivost
sveta rada i socijalnog okruženja i neophodnost usklađivanja obrazovanja sa potrebama
privrede i javnog sektora.
Efikasnost i efektivnost
Efikasnost i efektivnost se odnose na maksimalnu iskorišćenost kapaciteta i resursa
obrazovanja odraslih i upravljanje sistemom obrazovanja odraslih pomoću kategorija
kvaliteta. Oni insistiraju na maksimalnoj iskorišćenosti postojećih ustanova za obrazovanje
(redovnih škola i institucija za obrazovanje odraslih), zasnovanosti njihovog rada na
standardima obrazovanja i integrisanost kapaciteta i napora (materijalnih, finansijskih,
ljudskih i institucionalnih) različitih nivoa i kanala upravljanja u realizaciji obrazovanja i
obuke odraslih.
Dostupnost
Sistem obrazovanja odraslih je dostupan svim kategorijama odraslih. On je otvoren prema
različitim društvenim grupama i kategorijama stanovništva: siromašni, izbeglice, odrasli sa
posebnim potrebama, pripadnici manjinskih grupa, dugoročno nezaposleni, odrasli mladi ljudi
bez kvalifikacije, žene, stariji radnici koji se suočavaju sa rizikom gubitka posla, visoko
obrazovani koji ostaju bez posla, kao i druge kategorije visokoobrazovanih odraslih koji imaju
potrebu za stručnim usavršavanjem.
Održivost
Relevantnost, fleksibilnost, efikasnost i efektivnost su putevi do održivosti sistema
obrazovanja odraslih. Međutim, sistem je zaista održiv ukoliko obezbeđuje odgovarajuća
finansijska sredstva. Održivost sistema obrazovanja odraslih se ne zasniva na klasičnom
budžetskom finansiranju institucija obrazovanja i obuke, već na razvoju adekvatnog modela
finansijskog upravljanja na nacionalnom i lokalnom nivou (mogućnost institucija za
obrazovanje odraslih da funkcionišu na tržištu obrazovanja i reaguju na potrebe
17
preduzeća/privrednih društava, javnih službi i pojedinaca za znanjima i veštinama i na razvoj
novih oblika finansijske podrške programima obrazovanja).
4.1. Ciljevi strategije obrazovanja odraslih
Strategija obrazovanja odraslih je jedan od instrumenata za rješavanje ključnih socijalnih i
ekonomskih problema. Zbog toga ova strategija poseban naglasak stavlja na stručno
obrazovanje i obuku odraslih. Kroz djelatnost obrazovanja odraslih mora da restrukturira i
unaprijedi svoj ljudski potencijal. To podrazumijeva:
obezbjeđenje dostupnosti sistema obrazovanja i obuke svim kategorijama odraslog
stanovništva kroz uspostavljanje institucionalnog i programskog pluralizama u sistemu
obrazovanja odraslih;
decentralizaciju i partnerski pristup u upravljanju, organizaciji i realizaciji obrazovanja
odraslih;
obezbjeđenje kvaliteta obrazovanja i osposobljavanja odraslih kroz zakonsku
regulativu i uspostavljanje standarda obrazovanja.
Imajući u vidu urgentnu potrebu za bržim ekonomskim razvojem poštujući principe
održivog razvoja, unapređenjem zapošljavanja, socijalne kohezije i demokratizacije
društvenih odnosa, osnovni ciljevi i zadaci strategije obrazovanja odraslih
18
ZAKLJUČAK
Obrazovanje odraslih važna je komponenta sustava cjeloživotnog učenja.
Generalna je konferencija UNESCO-a 1976. godine koncept obrazovanja odraslih
definirala na način da uključuje skup svih organiziranih obrazovnih procesa, sadržaja, razina i
metoda, bez obzira na to nastavlja li osoba ili zamjenjuje započeto školovanje, razvija svoje
sposobnosti i proširuje znanje ili poboljšava svoje tehničke ili stručne kvalifikacije. Takve
aktivnosti mijenjaju stavove ili ponašanje u perspektivi osobnog razvoja pojedinca i u
perspektivi sudjelovanja u uravnoteženom i nezavisnom socijalnom, gospodarskom i
kulturnom razvoju. obrazovanje odraslih istaknuto kao važna sastavnica sustava obrazovanja,
a svoju potvrdu dobiva nizom važnih strateških dokumenata.
19
LITERATURA
1. Priručnik za rad s odraslim polaznicima Modul 1; „Andragoški modeli podučavanja“;
Branko Dijanošić, 2009.
2. Nacrt Zakona o obrazovanju odraslih Republike Srpske
3. Međunarodne organizacije u obrazovanju odraslih; Vijeće Evrope o Europska unija, Pojmovnik politika obrazovanja odraslih, dokumenti
4. Andragogija, V. Andrilović, M. Matijević, N. Pastuović, S. Pongrac, M. Špan, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
5. Uvod u andragogiju, R. Kulić, M. Despotović, Zenica, 2005.
20