MEA SELIMOVIC

OSTRVO PROGONSTVO

Kua je na kraju punte, u rijetkoj borovoj umi, na ostrvu. Sasvim blizu groblja, daleko od malog ribarskog naselja. Tu, nadomak mora, blje-tavog Ijeti, tmurnog i sivog zimi, ive njih dvoje, godinama, suvie dug niz godina, mogli su i da zaborave sve to je bilo, jer je bilo davno, ali nisu zaboravili, osueni na sjeanje. Njegovo je: mrea, amac, ribe, govori, tuga i bijes, lutanje po ostrvu. Njeno je: kuhanje, ienje, cvijee, kokoi, klavir o kojem sanja, trpljenje i sjetno sjeanje. On mrzi svoje ribe, i kae: sutra emo koko za ruak. Ona je razumnija, kae: radije ribu. On odlazi amcem, daleko od ostrva, na pu-inu, osjea se usamljen i slobodan, ili u umu, u tamu, u no, voli kad je nevrijeme, vjetar i talasi, i dri neodrane govore, baca u vjetar poneku rije, 5 uzvik, neku krnju reenicu, i vie osjea nego to kae. Ona veeras dma pansku frizuru i okrugle minue, prije trideset i pet godina s tom frizu-rom i tim minuama svirala je openovu mazur-ku na jednoj dobrotvornoj zabavi, naelnik je bio oduevljen, pogladio je po obrazu, svirala je tu mazurku esto, na mnogim priredbama, o svim dr-avnim praznicima, pred svim uglednijim ljudima u gradu. Zato je voljela da oivljava ta lijepa sje-anja na vrijeme kad je snano doivljavala ivot. Zato jedva eka da on ode na more ili u selo, sjed-ne na rub hoklice, i po ivici kuhinjskog stola pre-bire odrvenjelim prstima, zamiljajui tastaturu i zvuk klavira, i ugledne goste to je sluaju, njie se sablasno po ritmu muzike iz snova, sasvim la-gano, zatvorenih oiju, oekujui onaj daleki plje-sak kao smisao koji ne gubi znaaj ni poslije toliko godina, i zamiljajui mnoge poglede uprte u nju s divljenjem. Toliko je lijepo a joj se plae. O, ta je ona mogla da budel 0, ta je on mogao da bude! TJsud im nije dao, sprijeio ih je ivot. Daleko preko mora isvijetli grad hiljadama sijalica u noi. Oni sjede odvojeni, gledajui grad. Cvrak cvri pod kamenom, glasi se uk u maslinjaku pod brdom. On mrzi njenu pansku frizuru, zalizanu, s bi-jelim korijenom izrasle kose, lud je od bijesa kad 6 je vidi. Naroito neposredno nakon svojih govora, poslije se primiri. Cesto su vodili isti razgovor, i dobro je to su mogli ita da govore. Uasna ti je frizura kae on mirno, po-tiskujui bijes, odlaui ga: teta da se razgovor odmah prekine, bolje da se deava i neto nepri-jatno nego nita. Lijepo mi stoji odgovara ona strpljivo. I misli tako. Nikad ne prasne, drae joj je da bude muenica. Izgleda kao udo. Oi su ti rune. I misli. Pa ne vidi nita lijepo. Ostarila si. Farba kosu da se ne vidi koliko si posijedila. Sve ene farbaju kosu. Ne sve. Samo one koje ele neto da sakri-ju. Ti hoe da sakrije starost. Zbog tebe sam se ofarbala. Da budem ista kao onda. Nita ne moe biti isto. Svirala sam opena, gledao si me, sluao, kao i ostali. Bio si oduevljen. Svi su bili oduev-Ijeni. I

sad vidim kako im oi sjaje. Ne sjaje vie. Jo sjaje, nita se nije promijenilo. Pomrli su, gotovo svi. Sve je sauvano u mome sjeanju. Voli fantome? 7 Ne volim fantome. Volim ono 5to je bilo. Promijeni frizuru! Zaito, dragi? Ne zovi me dragi. Zato, dragi? Stavi obinu frizuru! Veeras je ravno trideset pet godina od onog koncerta. Zar se ne moe podsjetiti neim drugim? To mi je jedino ostalo. Nita ti nije ostalo. Hoe li vina, dragi? Neu vino. Malo e te razgaliti. Neu da me ita razgaljuje. Hou da mi bu- de teko. Imamo pun demion. Crnog. Dala sam jed nu staru haljinu. Strano izgleda. Nikad nisi dobro svirala. Ne budi zao. Imala sam strasti. Prevario sam se u tebi. I ja sam u tebi, dragi. Sve sam napustio radi tebe. Ti si napustio ono to si elio, ja ono to sam imala. Htjela si ovu glupu kuu. Htjeli smo, dragi. Sad nemamo kud. Vezani smo kao za grob- nicu. 8 Gledamo grad. Svako vee. Mogao sam da budem politiar u gradu, da nije bilo tebe. Nisi mogao da bude politiar, suvie si im- pulsivan. Dobar sam govornik. Samo si jednom govorio u vijeu. Rekao si tri rijei. Nita nee da mi prizna. A ta ti meni priznaje? Skuila si me, unitila. Rastaviemo se. Kako ti odlui, dragi. Djecu ti ne dam. Djeca su moja. Neka sama odlue. Jesu li djeca dobro, dragi? Dobro su. Jesu li unuci dobro? Unuci su dobro. Narasli su. Idu u kolu. Dobro ue.

Veselo je s djecom. Zato nisi htjela sa rnnom u grad, draga? Bila sam bolesna, dragi. Zna kako me ste-zalo u grudima. A muila me i u. Sjeam se. Nije trebalo ni ti da ide. Moda ima pravo. Drugi put te neu pustiti. Zato oni ne vole kad mi doemo? Kad ja doem, oni vole. 9 Prole godine si se brzo vratila. Kao ja sad. Pobjegla si. Gledaju ravnoduno. Gledaju ljutito. Nema-ju injesta, kau. Nemaju vremena, kau. Dobro vam je tamo na ostrvu, kau. Veseli su kad polazimo ovamo. Zato su takvi? Sva su djeca takva. Nisu sva. Oni lie na tebe. Zato su takvi. Zar sam ja bezduna? Kako moe rei da su djeca bezduna? - Ja to nisam rekla. Oni su sebini. Kao i ti. Kao i ti. Kao i mi. Kao i svako. Ja nisam sebian. Nisi, dragi. Nisi ni ti. Nisam, dragi. Stavi panske minue. Sviraj malo opena. Ne, dragi. Hoe da se ljuti, da me jo vie mrzi. Neu veeras. Zato nee veeras? Zbog djece. Potrebni smo jedno drugome. Nas dvoje. Nikoga nemamo. Ni sebe nemamo. 10 Misliemo da imamo. Treba tako da mislimo. I jeste tako. Naravno da jest. I djeca su nam dobra. Moda nisu dobra, ali nas vole. Vole nas, samo nemaju vremena. Ni mjesta. Usko je. Sve je ue. Sve je blie. Boji li se groblja? Suvie je blizu nas. * Bojim se. A ti? I ja se bojim. Cega? Groblja, smrti, starosti, ivota. Hoe li vina, dragi? Neu. Neka me boli. Kad pijem, zabora-vim, pa me ne boli. I treba da zaboravi. Ne treba da zaboravim. Neu da zabora-vim. Ako zaboravim, pomiriu se. A ja neu da se mirim. Hou da bude ono to elim. eli da bude sam, dragi.

To je moja stvar. Ali ja ne elim da umrem, dragi. Znam. Niko ne eli. Zato si tako zao, dragi? Zato to mi je teko. Onda e ti biti jo tee. Otii u odavde. // Kuda e otii? Kud bilo. U svijet. Hoe li vina, dragi? Daj! Pio je i utao, gledao svjetla u gradu, ga-sila su se postepeno, kao i on, nisu se sva uga-sila, kao ni u njemu: drala ga je nada da e mu jednom biti bolje-. Samo da ostane sam, bez obaveza, bez okova, bez prikovanosti za ovu stijenu i za ovu tugu to ga pritiskuje. On nije maslina to se cijelog i-vota ne makne s mjesta na koje je sudbinom osu-ena, ve ovjek koji nigdje ne smdje da pusti korijenjfc. Ujutro je otiao po ribe preko noi uhvaene u vre, i vratio se s obale, nije smio na nemirno more, poao je u selo da upita iskusnije mjetane kakvo e vrijeme biti danas i sutra. Nije ga bilo u sobi, u krevetu, kad je ustala. Nije svratila u kuhinju, ostavljala je sebi makar malo nade. Gdje je? Je li na moru? Odnio je vesla. More je nemirno, udara o stijene, razbija se u snane mlazeve i milione kapljica. Razbie i nje-ga, raskrojie ga pobjesnjela voda kao ekiem i makazama, ostae zgnjeen i isjeen na iljatom kamenju, more e ga upiti u sebe jednim srkljajem, ribe e ga pojesti, nikad vie ni on ni ona nee jesti ribe. Pola je uz obalu, jaki talasi su je prskali. 12 Gdje si, dragi? Gdje si? Trala je obalom: gdje si? Nigdje ga nema: ima nade. Dola je do vrha punte: talasi, nevrijeme, po-ludjela voda, niko se iz ove paklene sile ne bi mo-gao izvui. Kako bi se mogao spasti? Gdje si? vie piskavo, guei se od uzbu-enja. urila je kroz umu: moda je tu. Gdje si? Nigdje ga nema. Lijep bi mu sprovod priredila, makar i bez njega, ako joj ga more ne bi vratilo. Dva popa bi dovela da

Maka grije svoje blagoslovljene trbuhe (maak ih je blagoslovio) na vrelim ploama. S vrele murve padaju s pljeskom velike zgru-dane kapi krvi. Zena sjedi na kamenoj klupi, nagnula je ru-iasti razdjeljak nad knjigom, nad lijepim priama o ljubavi, naoari su joj pali u krilo, spava. Prozori, zaslijepljeni suncem, mirkaju na pu-inu, osueni na dosadu vjeno iste slike koju gledaju. Ukopani nevidljivim nogama u kamen, borovi miruju, klonuli od nepokretnosti. 15 Cikade uzalud diu ciktavu uzbunu. Usred uvale stoji nepomina barka, u njoj ne-to slino ovjeku, mrtvo, ubijeno vrelinom. Magarci u selu ne njau, djeca ne viu, ene se ne svaaju. Na puini samo ljutit odsjaj, u vazduhu tro-me vrele struje, na nebu olovna pusto. Jo samo mali napor sunca, samo za stepen vii napon, i sve e iz tromog sna prei u smrt, kokoi e se ukoiti s kljunom zabodenim u ka-men, maka e prestati da die mijeh svoga tr-buha, naglo e se prekinuti cika cvraka, ena e prestati da puke bezubim ustima. Samo jo malo, samo malo vie mrtvila i praz-nine. On stoji mlitavo oslonjen na ogradu, zagle-dan u grad nevidljiv od jare. Runa slika. Muna je ve i ova umrtvljena stianost. Pakosno i bez volje, tromo kruei oima bez snage, ekao je i elio da se neto desd, da udari grom, da se srui krov, da neko umre od straha. Pala je saksija s tuberozom. ena se trgla: ta se desilo? Nita. Uplaila sam se. Cega? Cula sam neki udar. Sanjala si. 16 __Nisam ni spavala. Mislila sam o knjizi. Div- na je. Spavala si. Samo sam sklopila oi. Tako bolje raz- misljam. Hrkala si. Ne, nije istina. __ Bio sam dole pored mora. Odozdo se ulo. Pretjeruje, dragi. __Razbila se saksija s tuberozom. Neka je. Ne smeta. Pokvarila mu je zadovoljstvo. Kako je mogue da joj je svejedno? Mislio sam da voli taj cvijet. Nikad ga nisam naroito voljela. udno. Zato si ga onda toliko zalivala? Uinio si to iz pakosti, je li, dragi? Zato bih uinio iz pakosti? Zato to ti je dosadno. Tano. Dosadno mi je. Zato neto ne radi? Nemam ta da radim. ta mogu da radim to bi imalo nekog smisla? ta bilo. Da dubim na glavi? Ljudi dube i na glavi. Molim te, pa to je glupo.

Zato ne ita? Uzmi od Ruia neku knjigu, Neu. Idi na more, okupaj se. 2 Ostrvo 17 Neu. Da skuham kafu? Osuie se korijenje tuberoze. Bila bi teta. Lijepa je, kao somot. Uvijek si voljela tu boju. Zato sad kae da ne voli? Ustala je uzdahnuvi, umorna od njegovih pa-kosnih rijei,-i sagla se da pokupi pjeskovitu zem-Iju i le dragog vijeta nemono ispruen

vazduh. Nestalo je sunca, nestalo je sjenke. Nebom se protegnula sivouta izmaglica. Gdje je brodi iz uvale, vidio je ikako stoji kao priboden. Sigurno se vratio u luku, primijetio je da se sprema oluja. Iz luke se uo otegnut uzvik: aaa! Kao uenje. Uplaen enski glas zvao je nekoga. Glas je uporno zvao nekoga ko ne uje, moda je zaspao. On se popeo ina kamen iznad voe. Izvan uvale, daleko na slobodnom moru, opa-zio je brodi na uskomeanoj vodi, pramcem okre-nut selu u luci. Izgledalo je da se ne mie, ponekad bi samo bljesnulo mokro veslo, nemono u vodi to vri, onda bi ga nestalo, kao da je potonuo, i opet bi uzjahao na greben talasa, osuen da se die i sputa, da se njie izmeu neba i mora, nemoan da se iupa iz kandi duhova oluje, nespreman da im se preda. 20 Poelo je da zvoni malo zvono s tornja seoske crkve. Njegov tanki cilik lii na uplaeno djeije vritanje. Odavno je ve na ostrvu, zna ta znai ovakvo iznenadno nevrijeme: uplailo ga je prianje Ijudi vie nego ono to je vidio i doivio. Sastavio je dlanove oko usta i pokuao da nad-vie tutanj mora, sve jai, sve straniji: Eeej, vrati se! Zakaljao se od naprezanja, ali je pokuao po-novo, im se smirio: Eeej, vrati se! Bilo je besmisleno, ali lijepo. Po mahanju ne-monih vesala to su neprestano gubila uporita, a i po onome to svako zna, sigurno je ovjek elio da se vrati, nije ga trebalo dozivati. A bilo je i nekorisno: nije se moglo uti. A opet je vikao, Eej, eej, eeeej! Sauestvovao je. Bio je uzbuen svojom ple-menitou, alio je ovjeka: takva smrt, strano, budala, zar nije vidio da se sprema oluja! Sav je bio u toj nesrei. Pokrenuo je sam ssbe, bilo mu je i teko i ugodno, zbog tue nesree i zbog svoje dobrote. I znao je: mora neto uiniti. urno se popeo uz kamenitu stazu, proao kroz dvorite, viknuo eni da skloni stvari u kuu jer dolazi oluja. Ona je ve sve sklonila. Upitala ga je: Kuda to uri? 21 ovjek je na otvorenom moru. Pa ta ti moe? Mora mu se pomoi. Kako e mu ti pomoi? Nije znao kako e pomoi, ali e neto uiniti. Ovakve nesree se ne deavaju svaki dan, niti se ovakve prilike pruaju esto. esto smo samo zli ili ravnoduni; jedhom se treba iskupiti. A skepti-ci, kao njegova ena, pitaju: kako? Bilo je to divno osjeanje u njemu, njenost pomijeana sa eljom za portvovanjem: tako na-staju velika djela. A i razlog je znaajan, ovjek je u opasnosti. Moda je zaspao u barci, ili se zanio poslom, ili je stranac, pa ne zna ta je more, nije sad vano, treba ga spasti. Kako? Svejedno kako! Ljudi! Bez potrebe ih saziva i vie, ve su pred ku-ama, u luoi, na molu. Svi, starci, ene, djeca. Ostali i nisu kod kua, bog zna gdje su u svijetu. Ljudi, neko je na moru! Znali su bolje i vie nego on. I ko je, i kako mu je ime, mladi, majka mu je na molu. Jedini ivi s njom, druga dvojica sinova su s ocem na radu u Njemakoj. Treba mu pomoi, brao! Mnotvo je utalo. Stajali su jedan do drugoga na kamenoj obali i namrteno gledali razbjenjelo more.

Sta ekamo, ljudi! 22 Barke, privezane za obalne stubove, skakale su kao pomahnitale, htjele su da se otkinu od veza i predaju stranoj igri. Talasi su se zaskakivali na obalu, kvasili im noge, odbijajui se od mola u visini glava. Ukrcajmo se, Ijudi! Moramo pomoi o-vjeku. Poslali smo po momke. U kamenolom. ta e biti dok oni stignu? to Dog htjedne. Vatra u njemu je jo gorjela, oduevljenje ga nosilo. Ovo je njegov as, ne moe ga olako pro-pustiti. Smetalo mu je samo uporno utanje ljudi. Uhvatio je konop i poeo da vue brodi, sid-rom prikovan za dno. Pazite se, gosparu, smrskae vas ka nita. Nije mogao da privue brodi, znao je da mu je uzalud, sreom, ali je vukao i vukao, a ljudi su utali. Da su ga bar odgovarali. Da su ga sprea-vali. Da su mu jo jednu jedinu rije rekli, odobra-vanja ili neslaganja. Stajali su ukoeno, i utali. Njegov poloaj je postao smijean. Cimnuvi konop jo jedanput, neuvjerljivo i tromo, bojei se da ipak ne bi pomaknuo sidro, pogledao je s nadom ide li mu ena, ona bi ga odvukla od opasnosti. Ni ene nije bilo. 23 Onda se uspravio, otresao morsku pjenu s ka-puta i nogavica, i polako stao u red s mjetanima, postien zbog svog oduevljenja koje je naglo splasnulo. Ljudi su utali i gledali u niore. 24 NE ZIVI SE SAMO O HLJEBU Tek naknadno se sjetio eninog spremanja, cr-ne haljine i crne marame. Nije to uzalud. A kad se vratila, tiha i smjerna, bio je siguran. Ali nije htio da pita: gdje si bila? Mogla bi i da ne kae. Rekao je: - Je li bilo mnogo svijeta u crkvi? Zena ga je pogledala iznenaena: zar zna? I oborila oi, nije vrijedilo poricati: Mnogo. To je bilo i njeno opravdanje. Ali on nije pristajao na razlog broja: A otkad ti ide na mise? Danas sam otila. Zato? Ne znam. 25 Petnaest godina nisi ila. Od majine smrti. Nisam. Pa zato danas? Ne znam. Nita mi nisi rekla. Bojala sam se. Znala si, znai, da se ne slaem s time. Zena je utala. Znala je. Ali on nije ba tano znao. Pogotovo nije znao pravi razlog zato se ne slae s tim njenim odla-skom u crkvu. Jednostavno mu je smetalo da se mijenjaju ivotne navike. A udno je i to njega nije upitala za miljenje. A nije dobro ni da se uje kako su postali bigotni. Zato si to uinila? Postavljao je suvina pitanja, jer je djelo ui-njeno, a on nije naistu kako da postupi: da li da je izgrdi ili mirno s njom porazgovara, ili da rav-noduno pree preko svega. Mogao je sve to da uini s jednakim opravdanjem. Zapravo, tek je trebalo da stvori svoje miljenje o svemu tome, dosad ga nije

imao. Ali je bio strog, za svaki sluaj. Sreli su se, meutim, u nezgodnom trenutku. Ili je ona jutros ustala na lijevu nogu, ili je od-luila da konano stane u odbranu nekog svog pra-va, ili joj je sveta misa dala snage da jednom bu-de i nakostrijeena maka. Zato sam to uinila? ponovila je nje-govo ^itanje za poetak, da samu sebe podee. 26 Pa ta sam to uinila? Otila sam u crkvu kao to ini toliki svijet. Je li to zloin? Njena estina ga je smekala: Pa nije zloin, niti sam to irekao. Zato izvre moje rijei? Pitam samo: zato? Zato? Njena teko izreciva muka raste u sveti bijes: Pita: zato? Zato to mi je svega dosta. Sjedim ovdje danima, niko me ne pogleda, ni s kim rije ne progovorim, ti hoda svojim stazama, niko ini ne dolazi, kao da je ovo kugina kua. Ueljela sam se Ijudskih lica, eto zato! Ako je to razlog, mogla si otii u selo. Nije samo to. Njena unutarnja vatra se naglo razgorijevala. Nije znao da se ita moe zapaliti u njoj. Kakav je moj ivot, reci sam! Ali reci po-teno. Postala sam kao ivine, boe me sauvaj. Kuham, jedem, perem, spavam, hranim kokoke, i to je sve. A i ja imam duu. ta u sa duom? On zaista nije mislio o tome da li ona ima duu i ta e s njom. A i dua trai svoje nastavljala je po-bunjena ena. Eto, kad se ti uvee napije pa zaspi i pone da hre, ja iziem pred kuu, sjednem na klupu, gledam zvijezde na nebu, i plaem. Prazno mi u dui. A kome je to puno u dui? Ne znam. I tebi je prazno. Ne bi pio to-liko da nije. 27 Je li ti ao to pijem? A pijem malo. Samo kad ima. Svejedno. Nije mi ao. Imam drugih briga. I tako, sjedim pred kuom, na nebu zvijezde, udo boije, mjeseina svijetli na puini, no apori oko mene, pa mi tuno u dui i mislim: Boe, zato li ja ivim ovako prazno? Sastavljam dan i no, jutro i vee, a u meni nita, kao u kokoki. Tuga. Kokoke ne znaju za tugu. Ja znam, ovjee. Sve se hvatam za grlo da ne zajauem od neke muke. Zato, eno, ako boga zna? Pusto mi je u dui. Prazno mi je srce. Pa ko je kriv za to? Niko. Moja nesrea, moda. Moj ivot, moda. Zato to smo siromani? Zato to smo siromani srcem i lijepim mi-sljma. Eto, ivot sve vie izmie, djeou smo pogu-bili, mi smo se udaljili jedno od drugoga, rije toplu ne kaemo ni jedno drugome ni drugim lju-dima, gazim pustom stazom, nita ne oekujem od sutranjeg dana, ni od kojeg dana vie, samo je provalija i besmisao preda mnom. I strah. Od ega? Od boje srdbe. Jesi li to sve ula od popa? Sama to osjeam. to ne ita romane? Nekad si donosila od Ruievih. 28 Pokuavala sam, pa se na jedno mjesto vraam nekoliko puta, nita ne pamtim. Pa onda pomislim: kako to da imi je ivot ranije bio pun? Kad je to bilo? Davno. Bila si mlada. Nije zato. Ve to sam u meto vjerovala. U ivot, u tebe, u djeou, u neto nepoznato to e biti lijepo, u neku nadu, svejedno u to. Starost je runa najvie zato to nam oduzme sposobnost da u

neto vjerujemo. U varku! Svejedno. Svejedno! Vano je da dua nije prazna. I onda si se sjetila orkve i popova. Sjetila sam se djetinjstva. Sjetila sam se prvog priea i prve duge haljine s vijencem na glavi. Nikad nisam bila srenija u ivotu. Zar ba nikad? Bila je to ista srea. Sva bijela. Bez traga misli o sebi. Srea je uvijek misao o sebi. Nije. Prava srea je poklanjanje, samoza-borav. Predavanje neemu vanijem od nas. Bogu! rekao je zauen. Bog je sve ono to ne znamo, sve ono to elimo a ne shvatamo, sve ono to se ne moe pojmiti umom, ve srcem. Popovska naklapanja! 29 Bog je odbrana od besmisla, od straha, od samoe. Bog je la. Kako mogu vjerovati u ono za to znam da ne postoji. Ako elim da povjerujem, onda postoji. A ako postoji, makar i u mojoj elji, nije la. Zato ne-povjerujemo u neto to je ov-jekovo? Sve Ijudsko je laljivo. Glupost! Pa to je kraj razuma. Ni razum me nije usreio. Jak razum! Kakav je, takav je. Nije se slamala, branila je svoje vjerovanje. Zaudio se: prvi put u ivotu ova krotka ena se uspravila i 'imala svoju volju. Ili je njeno osje-anje praznine veliko i teko, pa brani steenu varku, ili brani jednu potrebu koja je za nju po-stala istina. Hodao je poslije toga pored groblja, ispeo se na umsku kosu i vrludao kroz estar borova gle-dajui puinu, spustio se do morske obale i gazio sitni ljunak. Praznina, mislio je. Pusto, mislio je. Luda ena, ta joj je to palo na pamet! Kako ono kae: vjerovala sam u ivot, u tebe, u djecu, u neto lijepo, u neku nadu. 30 I ta sad? Zivot joj izmie, ja joj nisam po-drka, djeca jedva i znaju da smo ivi, nita lijepo se nije zadralo, nada je davno iilila. Luda ena, ta joj treba da o tome misli? im ovjek pone o tome da razmilja, gotov je, izgubi mir i ravnoteu. Neka je avo nosi, on nee poi njenim putom. to mu treba da misli je li mu srce puno ili praz-no, je li mu dua zadovoljna ili tuna. Od ega bi mu srce bilo puno? Od goddna to ga sve tee pri-tiskuju? Od izigranih elja? Od ovog nevoljnog zatoenitva kojeg ne moe da se oslobodi? Od is-praznih snova to su na njegovoj ivotnoj stazi ostali kao prazne zmijske kouljice? Od ljubavi od koje nije ostao ni pepeo? Od samoe? Od besmisle-na trajanja u ivotu? Ne, nee da postavlja sebi nerjeiva pitanja, nee da se ubija. ivjee kao i dosad. Ali, zaista, ko se u svijetu raduje to on ivi? Da li se on raduje to neko ivi? Da ili se vie iemu raduje? Niemu, izgleda. Hodao je sve sporije, mislio sve munije, upa-dao sve dublje u ono od ega je bjeao. Jednog dana je naiao pored crkve blizu en-skog samostana. Iz crkve se ula muzika. Kakva je to muzika? Zato sad, prije podne? Kome? Blag je, ugodan dan kasnog proljea, prijepod-nevni as poslije jutra, prije ipodneva, niti dan po- 31 inje niti se zavrava da bi se obiljeavao molit-vom, nije nedelja, nije blagdan, zato onda ova muzika u crkvi?

Uao je i zaudio se tami i svjeini, dok nije shvatio da je to samo prvi utisak zbog jarkog svjet-la i topline proljetnog sunca napolju. U crkvi nije bilo nikoga, potpuno je prazna: redovi klupa, klecala, slike i kipovi. Gospa sa Isu-som na kienom oltaru punom pekira i zlatno-bi-jele boje. Ali je crkvena laa puna muzike. Dopi-rala je odnekud s visine, treperila u praznom pro-storu, odbijala se o zidove i vraala se prema iz-voru i poetku, susreui se s novim talasima mu-zikih tonova, mijeala se s njima stvarajui nova sazvuja dok je zamirala. Sjeo je u jednu klupu usred crkve, zasut mu-zikom to se sruivala sa svih strana. Svirale su njene i enjive ruke, na harmo-nijumu skrivenom negdje na horu crkve. Nije se mnogo razumijevao u muziku, i nije se stidi da to prizna, kao i veina ljuii. Muzika, naroito ozbiljna, bila mu je daleka i dosadna. Ali ova ovdje je udnija od svake druge koju je ikad uo ili mogao da zamisli. Moda zbog udnog ras-poloenja u kojem se nalazi, moda zbog ovog mje-sta, zbog prazne crkvene lae, zbog neobinog od-jeka u ovom praznom prostoru, zbog neobinog zvuka instrumenta, zbog samoe. Poinjalo je mekim, oblim, dubokim tonovima, kao da neko, moan, guna uvrijeen, ili kao da 32 morem huji zao vjetar, ili kao da se uje zloslutna daleka grmljavina. U dui mu je nemir i strepnja, a ne zna zato, muzika navaljuje u talasima i pla-vi svaku misao, nijedno pitanje ne moe da se za-dri, nestaje kao trag stope na alu, a jeste, itu je negdje, utiskuje se u alo mozga i odmah brie, kao da se nadmeu briga i nebriga, tuga i prazno zadovoljstvo. uje.kako uti talas zatirui trag: ima nema, boli ne boli, zloslutno svejedno. A onda visoki tonovi otro i iljato ulete u gustinu dubokih loga i razbiju sumrak klikui, leprajui vedrinom, letei nestano kao iope. Probudio se kad je muzika prestala: spavao je slatkim snom vie od pola sata. S uivanjem se protegnuo, sjeajui se lijepih snova. Ne, sno-va se nije sjeao, ve vedrog, sunanog raspolo-enja to ih je oblivalo. Kao da je bila sveana n**delja ili praznik, kao da su veselo prolazile vitke lae pune lijepih ena, kao da su neprestano svira-li bleh-orkestri na palubama, okieni girlandama od cvijea. Nije htio da potpuno otvori oi, da bi to due zadrao tu vedrinu u sebi. Negdje su se uli laki koraci. Okrenuo se: niz stepenice je s hora sila mlada opatica u i-rokoj redovnikoj haljini. Koliko je vitka, sve bi joj haljine bile iroke. Blijeda, mrava, lijepa, smjerna, cio sat je gore na balkonu svirala na harmonijumu, ivei u egzotinom i opasnom svi-jetu muzike. 33 Ustao je i poklonio se pred njom i pred mu-zikom koju mu je darovala. Smjerno je sagnula glavu i prola laka kao daak. Oh, kakva muzika, kakav stas, kakav san! Pogledao je po praznoj crkvi: sunana koplja se silovito zabadaju u mlaku polutamu, ispod a-renih prozora lebde prozirne sjenke i sitna praina, na zvoniku je zvono odzvonilo neki pun sat. Vrijeme je ruku, izgleda. Sutra e opet doi ovamo. Godila mu je ova muzika i ovaj san. Zaudio se: sam. Ni sestre vie mema, ni mu-zike, nikog. Sam. Osjetio je lak nemir. A onda se sjetio da je mlada sestra cio sat svirala sama, sebi ili nekom sluajnom namjer-niku: ona ne trai priznanje ni razumijevanje, slu-alac moe doi, ali ne mora. Ona vri svoju du-nost ili priinjava sebi zadovoljstvo. Sama. Potpu-no sebi dovoljna. Ili nije. Moda je zadovoljna to je on sluao njeno sviranje. Moda ni ona ne zna koliko je trajalo. ta je za nju vrijeme? Ona nema ni prolosti ni budu-nosti; to je za nju staro i novo danas, uvijek jednako. Ne rauna

namee ikome, pa ni svojim sinovima. Ne bi ga ni posluali, dodue. Jednom, davno, bili su kod mlaeg sina i sna-he, dva dana svega, i otili su treeg dana, pomalo zbunjeni, pomalo uvrijeeni, teko bi im bilo da ostanu ak d da su ih zaustavljali. A nisu. utali su i ekali da stari odu. Krili su jedno pred dru-gim da im je ao to sin i snaha nisu imali ta s njima da razgovaraju i to su unuka vodili u obdanite ne dozvoljavajui da ga djed i baka izve-du u park, i to su saznali mnoge stvari o kojima nisu ni slutili. 36 \ Poslije su, esto i dugo, razgovarali o sinu, koji ih nije pozvao da ponovo dou, i o snahi, koja je triput rekla da, na alost, nemaju mjesta za goste, tijesno je i za njih same. Govorili su o ono-me to su vidjeli i uli, pa o onome to su slutili, pa i onome o emu su utali. U razgovor ih je uvodila mrnja i srdba: snaha ih je grdno ujela za srce, a sin ih je ojadio. Zato je teko znati da 11 je ba sve tako kako su oni govorili, ili je moda bolje, iii gore. A sigurno, ni oni nisu znali kako je zaista. Oni su vjerovali da je ovako. Najprije su utali i krili oi jedno od drugoga, onda je ona rekla da je snaha udna, a on je do-dao, uzdahnuvi, da je i sin udan. Ona je zatim rekla da se sdn nije ba usreio, a on je rekao da im je sin budala, a snaha zmija. Eto, tako se polako ispredala pria o sinu i snahi, u dugim zimskim noima, i u danima suna-ne ege, kad se sjedilo u sparnoj hladovini murvi-nog drveta. Snaha je bila intelektualka, i imala je visoko miljenje o sebi. Uili su je da misli, i ona je mislila, uvjerena da zna kako se to radi. Bila je visoko iznad obinih, prosjenih Ijudi, iznad svake osrednjosti, iznad svih predrasuda. Muevljevi ro-ditelji? Na alost, moderni ljudi imaju vremena sa-mo za najneophodnije stvari. Ona poseduje linu slobodu, moral, bez predubjeenja, iroko razumi-jevanje stvari i Ijudi. Ima gotovo savrenu iluziju o sebi, i u nju potpuno vjeruje. Svog mua je upo- 37 znala za vrijeme studija, mada je to udno, jer ih je sve razdvajalo: ona je bila vesela i slobodna, on zbunjen i tunjav, ona je lako stupala u kontakt s ljudima, on se jedva usuivao da se javi poznani-cima; ona je ila aa igranke, on nikad nije ni kroio u salu za igranje. Uz to, on je siromaan, ona bogata; njegov otac je nekvalifikovani ituristi-ki vodi koji je njemaki jezik nauio u zaroblje-nitvu, njen otac je predsjednik okrunog suda; on je studirao agronomiju, ona francuski jezik i knji-evnost. On je u svakom drutvu bio posljednji pion, ona je svugdje bila kraljica. I samo ibi avo mogao da objasni kako su se sreli, kako su poeli da razgovaraju, kako &u se zainteresovali jedno za drugo, kako su se sporazumjeli da se vjenaju i ko je to prvi predloio. Jedino objanjenje je u tome to je on bio oduevljen svim njenim, i iz-gledom, i francuskim jezikom, i njenom majkom, i njenom kulturom, i psiem to ga je vodala na kaiu ili nosila u naruju, i time to mu je dopu-stila da je oboava. Moda mu je uskoro dosadila i njena kultura, i njena majka, i francuski jezik, i sve njeno, ali to nije pokazivao. Mislio je nekad na selo, radovao se lijepom poljoprivrednom ima-nju, ali je ona rekla: ne! bolje e napredovati u institutu. I zaposlio se u institutu. Mislio je nekad da e ivjeti sa svojom majkom i ocem, ali ona je rekla: ne! niko nikome ne treba da smeta, i njena majka je uglavnom prela kod njih, a njih dvoje starih su otili na svoje ostrvo. 38 I za snahu i za sina je sasvim obino i nor-malno to je ona nadmona, i to je neosporno. On uti i slua; ona se, s blagim smijekom, prilago ava, sputa se na njegov nivo, liava se pametnih razgovora s lijepim osjeanjem samopoklanjanja. To joj omoguavaju njena irina i plemenitost. Deko moj to ne razumije, on je mali, slatki glupec. On prima to glupo, poniavajue tepanje, po-nekad s udnim nezadovoljstvom, koje traje krat-ko i uvijek je pasivno i utljivo, najee s lijeno-61 Tazmaenog sina koga majka, veoma pametna i veoma superiorna, iterorie s njenim prezirom i ironinom Ijubavlju, potcjenjujui ga ali ipak vo-lei. Pa dobro, misli on, kulturnija je od mene, ja znam samo praktine poslove, ne znam gotovo ni-ta o umjetnosti i filologiji, vezan sam za nju: ta bih bez nje! Njena majka je vie kod njih nego kod svoje kue. Za svoju enu i za tatu on je dragi trapavko, koga hvala bogu potuju u njegovoj struci. Smijeno izgleda i teko je zamisliti, ali ga poituju. Nije loe ni plaen, nekome je zaista potreban. Nu-di mu jelo, podsmijevajui se i sebi i njemu: Uzmi, deko moj, uzmi jo, ti plaa svoju kuharicu, i svoju veerku, i svoju sluavku, ja sam

najkvalifikovanija sluavka, zar ne? Ali zato, zaboga, ne uzme djevojku? pita on naivno. Mani, molim te, kakva djevojka! 39 U stvari, ona ima djevojku, ima ak i dvije, za kuhanje i spremanje kue, ali uvijek ispada da ona sve uradi, ak je i sama uvjerena da bi sve propalo bez njenog nadzora, bez njenih uputstava. Ne zna, dodue, nita da uradi, ali se zadsta mijea u sve, i unijee grdnu zabunu ako je ko poslua. Ujutro mu donosi doruak u krevet.

Namrtio se, jer je smatrao da je vjenanje ipak neto izuzetno, ali se pokorio. I poto se obavilo skromno vjenanje, ona je pola u ambulantu. Zdravo! rekla je neuzbueno svome tek steenom muu, i ostavila ga na ulici zbunjenog. Otiao je u kafanu, i napio se. Kad je u podne doao kui, ena mu je hladno rekla: Ne volim pijance. Ako misli da ivi sa mnom, neka ti to bude posljednji put. A ja ne volim santu leda rekao je on ljutito. Ako misli da ivi sa mnom, neka ti to bude posljednji put da tako razgovara sa mnom. Ali je bilo kako je ona htjela: nikad se vie nije napio. Tako isto, po kratkom postupku, likvidirala je njegovu elju da se viaju s drugovima i prija-teljima. Nikakvo vianje nije dolazilo u obzir, osim prilikom doeka Nove godine i, moda, nekog ro-endana. Sve ostalo je uzaludno gubljenje vremena. I zbog te njene odluke se pobunio, ali sa istim uspjehom kao i ranije. Upitao je, pa zato mu je, doavola, potrebno to vrijeme ako nije zato da ivi, da se sastaje i raduje s prijateljima. Odgovo-rila je da je to samo put da ovjek postane pro-palica, i da se ona s time nikako ne moe sloiti. to to drugi rade, nije arazlog da radi i on. Zato ovjek ima razum nego da,i razmisli ta je korisno, a ta tetno. Kafana je tetna, i glupa, i ne treba na to vie troiti rijei. Njegovo srce je vie od svega eznulo za tom glupom i tetnom Ijudskom ustanovom, i nije se slagao sa enom, ali ga je udnovato koio njen hladan, neopoziv izraz lica i leden ton, kojim ga je najvie poraavala. Nita to je ona mislila i rekla, nikad nije podlijegalo sumnji. A nikad nije viknula, ni povisila glas, nikad se nije ak ni na-ljutila. Bilo je, meutim, toliko samouvjerenosti u njenom miljenju da se ovjeku moglo initi kako je boli njena vlastita krutost. Bila je to, sigurno, varka, jer je ona svoju hladnou i svoju neuobia-jenu sigurnost podnosila lako, kao disanje. Nikad je niko nije mogao da ubijedi ni u ta: mogao si da je ubije, ali nikad da je pomjeri. Ni u misao joj nije dolazilo da nekome uini zlo. Ni dobro, dodue. Jednostavno, u cijelom svi-jetu ona je postojala iskljuivo za sebe. Oko nje su se 'kretali drugi ljudi, ali je se nisu ticali, ili su postojali samo ukoliko su joj bili korisni ili za-nimljivi, iako je prema njima uglavnom bila ravno- 44 duna. I njen mu je postojao radi nje, nikako radi sebe. Nije to bila obina sebinost ni samoivost, nije ona sebe pretpostavljala drugima. Ne! U njoj je ivjela samo svijest o samoj sebi, bez drugih. Ta svijest o sebi, oiena od svih veza, bila je to-liko prirodna i jaka da joj nikad nije padala na um i neka druga mogunost. Ne, nikoga ona ne hi ote-tila ni u najmanjoj sitnici, nikoga ne bi ograniila u sopstvenoj slobodi, nikome ne bi oduzela ma ko-je pravo, osim ako se to ticalo nje. I svakome je ostavljala tu mogunost. Teko je, istina, zamisliti kako bi to izgledao svijet u kojem bi svi imali pravo, ali to se nje nije ticalo: ljudi su mogli da je prime onakvu kakva je ili da je ostave na miru. A to su i inili. Ona je bila heroj ili muenik samosvijesti. udne posljedice je imala ta osobina, i dalek doseg. Ticala se mnogo ega u ivotu. Kad je jedno vee mladi mu pdkuavao da svoju enu oslobodi stega, kako je on mislio, koje su je drale u ledenoj izolaciji, i bile uzrok njene potpune uzdranosti, ona mu je mirno objasnila: Molim te, nikad ne pokuavaj da me zavo-di. To me poniava. Ako zaelim tvoju blizinu, rei u ti to sama. Bie to vrlo, vrlo rijetko. U svemu je bila dovoljna sama sebi, i nije doz-voljavala da je potini neka strast. Pa dobro rekao je pravei ustupak, mada je to shvatio kao neobjanjivi hir. Ali djece e-mo imati. Dvoje, moda i vie. 45 Ne, djece neemo imati. Nijedno! ta ito govori, zaboga! naljutio se on. Zelim djecu. I imau ih. Zapamti, ne elim djecu, i neemo ih imati. Zato si se onda udavala? Nikad nisam rekla da elim djecu. Ali zato, zaboga! Kakva si ti to ena! Nemam ni snage ni volje da se rtvujem za to nepoznato stvorenje. udovite! viknuo je bijesno. I zamahnuo rukom da je udari. Nije je udario. Spustio je zamahnutu ruku, i time je zauvijek meu njima ostalo onako kako je bilo.

Pogledala ga je nadmono. Ne bih eljela da to pokua rekla je prijetei. Nikad vie nisu pomenuli taj sukob, ali je nje-gova zadrana ruka, zaudo, uvrstila njenu pre-mo. Nije obraala panju na to ta neko misli o njoj, iako je tano osjeala ko je trpi, ko je ne voli. One koji su je primali, prihvatala je bez odu-evljenja: to se razumije samo po sebi. One koji su protiv nje, nije mrzila, nije grdila, nije o njima govorila ni lijepo ni runo, jednostavno bi ih pre-brisala u svijesti, i vie ih nije bilo za nju ni na koji nain, kao da su umrli. Niko ne moe rei da li su se voljeli, naroito je to teko rei za nju. On je nju u poetku volio, 46 ali se zbog njene hladnoe poeo sve vie udalja-vati, inilo mu se da je bezdan meu njima, i za-Ijubio se u jednu mladu dentistkinju u svojoj am-bulanti. ena je saznala da se njih dvoje sastaju, i jednom, kad se vratio sa sastanka sa mladom e-nom, rekla mu je da sve zna o njemu i o njoj, i da nema nita protiv toga. Nema namjeru da prati i kontrolie njegovo kretanje, ali nee dozvoliti da joj se vraa s mirisom druge ene niti da se za njega stidi zbog njegove infantilnosti. Neka bira: ili ona ili ta druga. Potpuno joj je svejedno ta e izabrati, ali na dvojni ivot ne pristaje. Tada se desilo jedno udo u ovoj neobinoj prii: on je izabrao svoju enu, a ne djevojku koju je volio i koja mu je po svemu odgovarala, jer je bila potpuna suprotnost njegovoj eni, vesela, go-vorljiva, ulna, uvijek je imala neto da mu kae, uvijek je imala neemu da se nasmije, uvijek je bila iv ovjek. Nikome nije rekao zato je tako odluio, ali se vie nijednom nije vidio s voljenom djevojkom. Sjedio je sa svojom hladnom, dalekom, odsutnom enom u istoj sobi, spavao s njom krevet uz kre-vet, jeo za istim stolom, a izmeu njih je zinula praznina, jo vea, ako je to mogue, nego ranije. Iako se nita nije promijenilo. SjediU su satima jedno prema drugome, i ni rije ne bi progovorili. Bilo je to uporno utanje, kao zatvorena usta smrti. Nisu govorili o sebi nita, ni o poslu koji su ra-dih, ni o Ijudima s kojima su se susretali, ni o do- 47 gaajima kojima su bili svjedoci, ni o svojim mi-slima, ni o eljama, upravo ni o emu. Tmurni muk je vladao meu njima, kao da su dva neprijatelja, dva kamena, dva mrtvaca, Nikad nisu upitali jedno drugo kako im je na poslu, kako im je u kui, kako im je u ivotu; ivotno trajanje je donosilo jednu po jednu nevolju, slagalo gorinu na gorinu, a oni nisu nita inili da skinu sebi i jednu jedinu teinu sa srca. Spasavajui se tog ubilakog utanja, on je satima, danima, godinama sjedio u svojoj fotelji s gomilom novina pored sebe, itajui ih od pos-ljednje strane, od sportske rubrike, i zaustavljajui se na ukrtenim rijeima. Ili bi ekao da pone televizijski program, i gledao sve, od reklama do vijesti, kviz-emisija, filmova, sportskih prenosa. Ona bi ga bune ili negodovanja. Izvravao je sve to je ona traila, bez rijei protesta, ali i bez osmijeha, mrt-vog lica koje je zaboravilo da se smijei. Liilo je to na strogu pokoru koju mu je ona nametnula zbog one jedne neoekivane elje da pobjegne, a on je tu pokoru prihvatio kao pra-vednu. 48 A moda je sve to meu njima bila mrnja, strana, jaa nego to moe da bude jaka ljubav: veza koja ih je spajala nepovratno. Ili je on htio da mu bude to gore kad je ve odabrao ovo, odbacivi ljubav. Posljednjih dana htio je neto da joj kae. Htio bih da govorim s tobom rekao je. Poslije odbila ga je. Moda se bojala da hoe da raskine smune veze. Uvee, kad je ponovio svoju elju, rekla je, spremajui se na spavanje: Ujutro. Sutradan, urei u ambulantu, opet ga je spri-jeila da kae ta eli: Zakasnila sam opo-menula ga je. Razgovaraemo kad se vratim. Poginuo je tog jutra u svom autu, sudario se s drugim kolima, i umro dok su ga prenosili u bolnicu. Vozio je neobino velikom brzinom, rek-H su.

Kad su joj javili za nesreu, zanijemila je i pomislila prestravljeno: ta li je htio da mi kae? A kad je sahranjen, vratila se u stan, sjela u fotelju u kojoj je on neprestano sjedio, i tada se desilo neto to ni ona niti iko drugi nije mogao da predvidi: poela je da plae. Plakala je sama, i dugo. (To je najtei pla.) Zalim ga, mislila je. Voljela sam ga, mislila je. Izgubila sam ga, mis-lila je. To je drugo udo u ovoj istoriji. 49 I plakala je tako mjesecima. I godina je pro-la, ona je plakala. Kamo sree da umrem, govorila je. Ubiu se, govorila je sama sebi, iskreno oja-ena. I neprestano se pitala: ta li je htio da mi kae? A nikad nije nalazila odgovor. Jednog dana ju je upitala mlaa sestra: Molim te, objasni mi, zato toliko plae? Zato govori o smrti? Pa ti ga nisi voljela. Ona se naljutila: Kako moe tako da govori! Svako voli na svoj nain. ivjeli ste kao dva stranca. Kakva je to ljubav? Nikad niste osjeali pGtrebu da ita kaete jedno drugome. To je liilo na mrnju. Govorili smo koliko nam je bilo potrebno. Pa ipak je upitala sama sebe: Zato toliko plaem? Voljela sam ga odgovorila je na svoje pitanje. Mnogo sam ga voljela. Tako je naknadno pronala tu ljubav, i bila dirnuta njome. Ali se, mimo njene volje, poelo javljati sje-anje na njega. Fantomsko i nelagodno, ali poteno. Htio bih da govorim s tobom rekao je pred smrt. Poslije nije pristala na razgovor. Ne-to ju je smelo, zaista, mada se uplaila tog raz-govora, a sutradan je stvarno urila na posao. 50 ta li je htio da joj kae? Moda je htio da se poali na takav ivot i na strano utanje? Moda je htio da je zamoli da budu nekako drukiji jedno prema drugome, jer se ovako ne moe ivjeti? Moda je htio da joj kae kako mu je teko i da je zamoli da mu po-mogne? Da li je zaista umro sluajno? Ili je bio su-vie rastresen zbog neega to ga je muilo? Ili mu se vie nije ivjelo? Da je nala pet minuta za taj razgovor koji je elio, moda bi se njegovi uzlovi razvezali, mo-da bi se rijeilo ono to ga je muilo, ili bi se u razgovoru pokazalo da nevolja nije naroito velika. Samo da je s njim porazgovarala... Sve se ee javljala u mjoj misao da se u stvari ubio, i da je ona kriva za njegovu smrt. Pri-znala je sama sebi: kriva sam to sam u jednotn trenutku bila nedovoljno paljiva. I utoliko krivlja to sam ga voljela. Ta nova, tek pronaena ljubav bila je divna, bila je sve ljepa, bila je sve jaa. Prisiljavala se da se sjea kako je uivala gledajui njegove tune crne oi. Bila je divno smirena posmatrajui ga kako s novinama sjedi u fotelji, nikad toliko za-dubljen, ak i kad je itao sportsku stranu, da ne uje njenu molbu da joj donese au vode. Cak mu je to priinjavalo zadovoljstvo, mikad se nije ini namrtio, a kamoli prigovorio. 51 U pogledu njegova ivota nema sebi ta da prigovori. Davala mu je potpunu slobodu, nudila mu je da ode ako hoe, kad je ona bestidna dje-vojka oblijetala oko njega, ali on nije htio da ostavi svoju enu. To znai da je i on nju volio. A ipak, uza svu ljubav, koja je postala sav smisao njenog ivota, ogrijeila ,se o njega upravo posljednjeg dana; Istina, i on je mogao nekako drukije da je upozori, da joj kae kako eli s njom ozbiljno da razgovara, ali ona ipak priznaje da je pogrijeila. Isleenje u njenom sjeanju, i pored svih olak-ica, postalo je neumitno, a njena zakasnjela lju-bav prema mrtvom ovjeku postajala je sve ea. I poela je da misli na smrt i na samoubijstvo, da bi sama se')e kaznila zbog krivice koju nije mogla zatakati. Sreom, njena krivica je svakim danom postajala sve snoljivija. Ostala je dosljedna svojoj sebinosti, ali je bila potena. Nije odbila krivicu, ali joj je dala prihvatljiv oblik, kakav moe preuzeti na sebe nje-na savjest, i odredila je sebi pokoru prijetnjom o samoubijstvu.

Sreom, prijetnja nee dugo trajati, istilite nije pakao. Dola je i na ostrvo, da vidi njegove roditelje. Potpuno je zaboravila da ih je jednom doekala neljubazno. Plakala je zajedno s njima, dokraja obuzeta tugom. Sav je ivot posvetila uspomeni na pokoj-nog mua. 52 S nemirom je mislila na njegovu posljednju elju da razgovara s njom. ta li ie htio da joj kae? Moda je htio da joj kae koliko je voli... 53 SJEANJE NA POCETAK Trideset i pet godina se navrilo od njihova vjenanja, u septembru. Kad se Amalija iznenada udala za porunika--artiljerca, odluio se na brz revan. Sjetio se svoje kominice to je svirala opena na svim mjesnim sveanostima, i susrevi je na ulici, pozdravio je i rekao, otrovno mislei na Amaliju: Drago mi je, gospoice, to sam vas sreo. I meni, gospodine. Mislim o vama danima. I kad joj je tim rijeima istjerao krv iz obra-za, istjerao joj je i dah: Hoete li da se vjenamo, gospoice? Od-mah, ako vam je pravo. Nadam se da ste slobodni. Ja jesam. Ona se gotovo zaljuljala od uzbuenja. 54 Dragi gospodine rekla je najzad. Ot-kud tako naglo? Ja sam slobodna, ali je vaa po-nuda dola suvie iznenada. Treba bolje da se upo-znamo. Sve znam o vama, gospoice Amalija. Katarina, gospodine. Upoznaemo se u braku, Katarina. Ne pi-jem, ne puim, nisam sklon poroku. Nadam se da ete mi sutra odgovoriti. ekau vas pred bio-skopom. Poslije su se uvijek smijali njegovoj udnoj proevini i njenom odgovoru. Cijelu no nije spavala, razmiljala je toboe, iako je odmah znala da e pristati, ali je sama sebe uvjeravala da se odluuje kako ne bi pred sobom ispala runo, kao da je jedva prihvatila prvu ponudu, to je u stvari i bilo. Lijepim meha-nizmom prilagoavanja ubijedila je sebe da je mla-dog, visokog, mravog uitelja s briima uvijek izdvajala izmeu ostalih mladia. Uvijek je primje-ivala da ima neto milo i izraajno na tom mr-avom licu, da joj se, u stvari, uvijek dopadao, to je bilo istina, jer joj se dopadala njena misao o eniku, koji je sad dobio i odreene crte. Sre-om, imala je pred sobom samo jednu no za raz-miljanje, inae bi sigurno uvjerila sebe da je ve odavno zaljubljena u mladog dugajliju, iako, pote-no govorei, nikad nije ni pomishla na njega u svo-jim djevojakim snovima. Ovako, zbog kratkog vre- 55 mena, pred njom je bio vaniji i preniji zadatak kako da odgovori na ponudu, pogotovu to je znala za nevjernu Amaliju. Iz obzira prema svome dostojanstvu, u to je ukljuila toboe i razmiljanje o odluci, mada je samo slagala rijei kojima e dati pristanak, na koji se odmah odluila. Do zore je smiljala lijepe reenice odgovora, i napokon je izabrala najljepu: Nije uobiajeno da se vane odluke, kao to je udaja, donose na brzinu. To je pristanak za cio ivot. Pogrean izbor moe da bude koban za oboje. Na vae nestrpljivo pitanje ne mogu da kaem da, ali ne kaem ni ne: neophodno je da se bolje upoznamo. A kad je sutradan stao pred nju, ona je oborila oi i rekla: Nije uobi-ajeno da se vane odluke donose naglo... Pri-stajem. Poslije nikako nije mogla da se sjeti zato je tako naglo prekinula svoj govor, da li zato to je sve zaboravila ili to je htjela sve da prekrati, jer joj je smetala nervna napregnutost. Ali joj je bilo krivo i na njega i na sebe; na sebe zato to je pokazala toliko nestrpljenje, na njega to je odgo-vorio: Znao sam da e biti tako. A ona se cijelu no odluivala! Majci je rekla da joj je Ivan nudio ruku ve nekoliko puta, a da se ona tek sad odluila. Vjenali su se im su prikupili sve dokumante. Kumovi su bili iz kole u kojoj je radio Ivan, ui-telj ile, drevna pijanica, koga su jedva namolili da u crkvu doe trijezan, to je on shvatio kao

56 preporuku da ne popije suvie, ali je nakon vjena-nja svratio u prvi bife i namirio uobiajenu jutar-nju koliinu; drugi kum je bio sekretar kole uho, ovjek prevashodne i neponovljive jednostavnosti. ile je doao na vjenanje sa dva cvijeta zamotana u zguvanu hartiju, i predao mladoj, snebivajui se to to ini. Red je, rekao je kao da se izvi-njava. uho nije donio nita. Nemam ni dinara, objasnio je mirno. Nije vano, rekao je Ivan. Katarina je bila zbunjena. Ona je i enika i vjenanje i kumove zamiljala drukije. eljerii e-nik je bio poznat ovjek, veliki umjetnik, pijanist, Paderevski, recimo, koga evropski dvorovi mole da kod njih odri koncert, a on svuda vodi svoju enu Katarinu. Ili je neki junak, preletio je okean na dvomotornom avionu, ili ministar, ili naelnik sreza, mlad i lijep. Vodi je na vjenanje u divnoj koiji s paradnim koijaem; on je u sveanom geroku, ona u bijeloj dugoj haljini, zasuta cvije-em; defiluju kroz palir otmenih uzvanika, svira gradska bleh-muzika, doekuju ih otmeni kumovi u gerocima i polucilindrima. Sa strane su djeveru-e s ogromnim buketima cvijea, u orkvi svetenici u sveanom ornatu, sav otmen svijet varoice, crk-veni hor... A eto, enik je siromani uitelj Ivan Mari, kumovi pijanica ile i pohlepni uho. Od zamiljenih ogromnih buketa ostala su dva sparu-ena iletova cvijeta u zguvanoj hartiji, i sve se zavrilo brzo i jednostavno, bez hora i bleh-muzike, bez svijeta, bez sveane atmosfere. Da se poljubi- 57 mo! rekao je uho veselo, i sono cmoknuo mladu u obraz, a od ileta je osjetila kiseo i ljut zadah. Poslije tog skromnog vjenanja, koje joj je jo jedanput pokazalo da su elje jedno, a stvar-nost sasvim neto drugo, Katarina je pola na pi-jacu da kupi meso za svadbeni gula za njih dvoje i za majku, a mukarci su otili u kafanu na kafu i rakiju. E bogami, nee proi na ovome pobu-nio se uho. Kad e nas pozvati na ruak? Red je, brate. Dobro, ne mora moju i Ciletovu enu, ali dvojicu kumova mora. Zar ba mora? zabrinuo se Ivan. Pa, mora, kume. Slavi poetak novog i-vota smijao se uho. Vidjee ta slavi gunao je ile. Nemoj da ga plai. Ako bude pametan, nije to ni tako strano. Brak, mislim. Ima kome da se poali, ima s kim da se naali, ima na koga da se istrese. Nije loa stvar. A sjea li se kako ti doe meni da kuka? upitao je Ivan. Ne sjeam se. A moe biti. Priaj veli ile. Ostavila me ena, kae. Ne znam ta da radim. Kud je otila? pitam ja. Majci u selo. Odvela je i malog, kae on. Sigurno si neto kriv. 58 Kriv sam, to jest jest. Zasjeo s nekim drutvom do zore. A obeao si da nee vie. Obeao sam, veli. Ima pravo to se naljutila. Ima, priznaje on. Nego, ta da radim? Idi za njom. Moli, smekaj je. Nee pristati. Pokuaj ako ti je stalo do nje. Kako da mi nije stalo, ako boga zna! E onda, put pod noge! I tako, upravitelj ga pustio na nekoliko da-na da ode u selo, i on se kroz tri dana vratio u kolu. Kako je bilo? pitam ga ja. Kako bi bilo? udi se on. Dobro. Je Li ti se vratila ena? Naravno da se vratila. ta si radio tri dana u selu? Uivao. Malo sam se umorio pri povratku. Tata mi dala unku i vreu krompira. Hoe li pola, veli. Dau jeftino.

Je 1' tako bilo? Pa ta? udio se uho. ta je tu neobino? To to si otiao po nju rekao je ile. Eto ta je udno. Ako bi moja sama otila, hvala bogu, ne bih je traio. Hajde, ne pravi se vaan smijao se uho. Niko tako ne igra oko ene kao ti. 59 Ne govorimo o igranju oko ene, nego o tome da li treba otii po nju ako ve ode. Svejedno je da li e otii po nju, vratila bi se sama. Ovako samo dobijam poen. I unku smijao se Ivan. I tako, pipajui u depu stotinu dinara to je bio odredio sebi za koulju i Katarini za haljinu, Ivan i Katarina su' se sa svojim gostima, uhom i iletom, a obojica su poveli svoje ene, nali u re-storanu na izvoru rjeice. Ivan je rekao Katarini da nije siguran hoe li imati dovoljno novaca, zato neka se pravi da je boli stomak, a najprije neka neto pojede kod ku-e, a i on e uzeti neto malo. Ali sada kad je, mimo dogovora i mimo oekivanja, vidio i dvije nepredviene ene vika, noge su mu se odsjekle. I sve je poelo gore nego to se Ivan bojao. uho je zovnuo kelnera i poruio rakiju za sebe i za ileta, a za sve ostale po flau piva; za ruak po goveu supu i teleu niclu s paradajz-salatom. Ja ne mogu rekla je Katarina posluno. Boli me stomak. Uzmi malo od moje nicle rekao je Ivan. ile je neprestano pio rakiju i pivo, mezetei niclu. uho je pojeo dobru polovinu nicle, namrtio se i odgurnuo tanjir. Ne valja rekao je. Uzeu neto drugo. Ivan se odjednom preznojio. uho vano zovne kelnera: 60 Imate li pastrmku? Imamo, gospodine. Moda nije svjea Ivan je pokuavao da sprijei katastrofu. Potpuno je svjea, gospodine upropastio ga je kelner. uho je poruio dvije porcije, za sebe i za svo-ju enu. Kad je kelner donio ribu, ruiasto isprenu i mirisnu, Katarinu je neodoljivo zagolicalo u nosu. I ja bih ribu rekla je stidljivo, ali gJasno. Ivan je panino gura nogom ispod stola, ali ona strpljivo podnosi udarce, oborene glave. Samo jednu porciju, gospoo? Jednu kae Katarina skrueno, i primi jo jedan udarac u nogu. Ivan se neprestano hladi i znoji. Kakvo emo vino? pita uho. Ja ne pijem. Ni Katarina kae Ivan. Kako hoete kae uho mirno. Litar ruice, molim! A za gospoe neto slatko. Ivan osjea muku u stomaku, nicla ga davi, ni zalogaj ne moe da proturi, pogledom trai u bati nekog poznanika od koga bi mogao pozajmiti novac. Razmilja da ode u kafanu da plati, a za ono to mu nedortaje da ostavi legitimaciju. Kelner je donio vino. I stavio raun na sto. Ivan ne smije da pogleda. uho uzme raun: Nije mnogo. 61 Koliko li je, gospode boe? Devedeset dinara. Donesi kafe, mladiu. Ivana ponovo oblije znoj od sree. Neka vam je sa sreom novi ivot! naz-dravljao je veseli uho. Ne vrijedi, vala, ni ted-jeti. Evo, pogledaj ove muice: samo su odnekud pale, i ve su uginule. Tako i mi. A cilj ovjekova ivota je srea, makar i zakratko. Hajde, ivjeli! uhu su ubile ustae za vrijeme rata. ile je umro od ciroze jetre. Zaista, kao muice: samo to su odnekud stigli, ve ih je nestalo.

U Ivanovom sjeanju oni predvode dugu kolo-nu pokojnika, koji ni u sjeanju nisu jednaki. Na uhu misli kad god mu je teko, s osjeanjem tuno-vedre njenosti. Cilj ivota je srea, govorio je esto. Makar ivio i kratko, ali neka ivi kao ovjek. 62 DIVLJI KONJI Odavno je uo za divlje konje na ostrvskoj planini lijepog imena: Vidovo. A nije imao prilike da ih vidi. Ili bi ga neto omelo, ili bi zaboravio, ili nije imao drutva, i tako je godinama samo sluao o konjima to slobodno ive i mnoe se na toj maloj planini s visokim vrhom i vjeno bistrim jezerom pod njim. Toliko je mislio o tim pleme-nitim ivotinjama da je stvorio svoj mali mit o njima. Najprije ga je zaprepastila injenica da u Evropi, u dvadesetom stoljeu, postoje divlji konji, kad ih ve ni u srednjem vijeku nije bilo. Kako su se zapatili? Zamiljao je romantinu priu o ne-kom konju plemenite pasmine, o nekom konjskom plemiu kojeg su doveli iz prekomorskih zemalja na ostrvo, moda u nekom davnom ratu, i on pobje-gao u planinu, eljan slobode, ogoren na grub postupak, a za njim je pobjegla neka zaljubljena 63 kobila. Tako su izrodili slobodan konjski porod, u samoi i pustoi Vidove planine, s pogledom na daleku puinu to se plavila svuda oko ostrva, pre-preka odlasku i zatita dolasku. Drugo udo, vee nego prvo, jeste u tome to su ih ljudi pustili da ive tako samosvoji, niije vlasnitvo, niije bogatstvo. Odavno je ve sve na zemlji razdijeljeno, prisvojeno, odreeno za pro-daju i kupovinu, ili bar za Ijudsko uivanje. Kako su ove vrijedne i skupe ivotinje ostale izvan svih zakona ljudske pohlepe? Kako to da nisu niije? Kako to da nisu privatno vlasnitvo onog ko je bio najjaoi i ko je osvojio vlast i pravo da neto pri-svoji? Jesu li ovdje ljudi bolji nego drugdje? Zar su se odrekli nekih vjekovnih navika koje su osta-lim ljudima postale najvaniji dio njihove piirode? ta se to desilo s rasistikom uzurpacijom pra-va koja su ljudi sebi prisvojili da na zemlji proglase svoju apsolutnu prevlast nad ivotinjama? Oni su od njih u'njli svoje robove. Konju ovje-anstvo ima da zahvali za sav napredak. Kravi za ishranu. A ipak ih to nije spaslo pokolja. ovjek je samovoljno odredio da ima prava da se hrani ivotinjskim mesom, i itava jedna vrsta je osu-ena na pogibiju i na alostan ivot po milosti ljudskoj. Samo zato to ivotinje nemaju snage da se suprotstave, to ne mogu da uloe protest, to nisu spcfisobne da se udrue i krenu protiv zajedni-kog neprijatelja ovjeka. Kakav bi to rat i po-kolj bio kad bi se sve ivotinje okrenule protiv 64 Ijudi! Sve ivotinje! Make, psi, konji, krave, volo-vi, ovce, divlje zvijeri, ptice, vodozemci, bube, gu-teri, zmije! Nikakav svjetski rat, nikakva svjetska kataklizma ne bi bili ravni tom pokolju ljudskog roda. I niko ne bi imao pravo da digne glas po-bune, jer bi to bila osveta za hiljade godina suro-ve vlasti ovjekove nad potpuno obespravljenira ivotinjama. ak su ta prirodna prava toliko obez-vrijeena da bi bio prezrivo ismijan svako ko bi samo upitao ljude: s kojim pravom osuujete na smrt i ponienje itavu jednu vrstu? Zar zato to ne pripada ljudskoj rasi? Zar zato to ivi s dru-gaijim oblicima svijesti? Zar zato to .ne govori kao mi? U stvari, ogrijeivi se tako o pravdu u cjelini, Ijudi nikad nee biti u mogunosti da ostva-re svoj dugo ueni humanitet, jer je on cjelovit: svaka nepravda ga rui u potpunosti. A eto ovdje, na nekoj zaturenoj i nepoznatoj planini lijepog iniena, ostvaruje se to udo posto-janja pravde za sva iva bia. Onda e je biti i za sve ljude. Trebalo bi sauvati tu ma iju slobodu, stvo-riti od nje instituciju, u interesu samih Ijudi, nji-hovog morala i njihove ljudske cjelovitosti. Jer, ono to nigdje vie ne postoji, sauvalo se ovdje kao udo, kao mogunost, kao opta nada, primjer za ugled, utjeha ljudskom beznau i samo-zaturenosti, radosna zora velikog oekivanja. SLO-BODA. Sad je oaza; postae kontinent. 65 Sad je bizaran izuzetak; postade pravilo. Sad je udo; postae udo sve to nije to. Ovo krdo slobodnih konja, koji ive o travi i rosi, koji udiu slani vazduh s puine, koji ne ive u omeenim rezervatima, ve u potpunoj slo-bodi pod otvorenim nebom, sami sebi udes i sud-bina,

jednaki pod.suncem i kiom, jednako preda-ti na milost obilja trave i nemilosf sue, bez zavi-sti i mrnje, upueni jedni na druge, moglo bi biti zametak velike slobode kosmosa. Penjalo se uz brdo, strmo i golo, desetak ostrv-ljana sa pet-est mazgi i sa opremom u vreama objeenim o unka drvenih sedala. Ivan je iao sve tee, disao sve napornije kako je vazduh postajao rjei u visinama. Kad su mu upbdnoju ponudili da uzjae na jednu mazgu, odbio je; osjeao se bodar i snaan. Sad bi volio da mu to ponovo ponude; rado bi prihvatio. Ali su ostrvljani mislili da je to pitanje rijeeno jednom zasvagda, i da se ne treba vie na to vraati. Poeo je da zaostaje, iako se trudio da dri korak. Ostrvljani su zlopamtila. Teko? pitali su. Ti ree da moe pjeke. Zaustavili su jednu mazgu i pomogli mu da uzjae. Ovako e lake objasnili su mu. 66 __Rijedak vazduh pravdao se Ivan. Sedlo je bilo neudobno, drvene preke su ga uljale, noge su mu neugodno visile, ljuljajui se, jer nij'e bilo uzengija. Postojala je opasnost i da padne kad mazga posrne na neravnoj stazi, pa se grevito drao za grubu jabuku sedla. Ali se ipak osjeao lake, jer mu se dah vratio, crvenkasta magla se razila ispred oiju, grevi u listovima no-gu su prestali. Zar je bilo potrebno da se popne na ovu vi-sinu da bi vidio koliko je ostario? Ali kad se odmorio u neudobnom sedlu, i ne namjeravajui da sjae sve do vrha, osjetio je ra-dost to je odluio da poe na planinu. Bilo je to hodoae slobodi. Rijetka radost uzdignua. Mala sveanost oienja, koja moe postati i veliko mo-ralno ohrabrenje ako se domisle sve mogunosti. Bila je i mrlja na njegovoj vedrini, jer nije znao pravi cilj ove ekspedicije. Uhvatie nekoliko konja, rekli su. Ali zato? Vjerovatno za cirkus, za' hokej na travi, za jahake klubove, za razonodu bogataa, za bezbroj udnih besposlica koje je te-ko i zamisliti. To je velika teta, to je udarac ovoj potpunoj slobodi, ali kad ve nrje drukije, ljudi e uivati u lijepim i ponosnim ivotinjama, dru-ei se s njima. Srea, vie ne postoji konjica u vojsci, ni artiljerija koju vuku konji, ni konjski prevoz u gradovima, pa ni u selima. Konjska slu-ba je svedena na zabavu i paradu. teta to e i tih mekoliko otii sa ove visine i iz ove slobode. 67 Ali je ipak vano to e krdo konja ostati u pla-nini, i lako e nadoknaditi gubitak. Ostae kutak slobode na zemlji i vjera u nje-nu potpunu mogunost. Penjanje je postajalo sve napornije. Sigurno su preli visinu od hiljadu metara, nestalo je pi-tomog zelenog drvea, izostalo je sve pitomo i nje-no, nije bilo ni divlje smokve, ni divljeg nara, ma-slina je ostala ve na pola te visine, odolijevali su samo rijetki etinari, gusta makija i poneki cvijet divlje rue. Sve ostalo je kamen, i suha trava iz-meu njega, i krljava paprat, i ilava kupina. Vazduh je postao bridak, zvonak kao staklo; vjetar je zvidao i nestano i ljutito, lako povijaju-i granice turih biljaka. A onda su izali pod vrh. Pred njima se bjela-salo jezerce blistavo od sunca, neprirodno bistro, pa je izgledalo plitko, iako je na sredini dostizalo i dubinu od deset metara. U samoj sredini vidjeli su se kamenii, kao da su neposredno pod povr-inom. Sjeli su na obalu arobne vode, i gledali sitne tamne ribice kako plivaju kroz nestvarno prozirnu vodu: liile su na sjenku neega to je podsjealo na ribu. Ostrvljani su se alili govorei kako ove ribe uvijek ostaju mlade, jer su i lani bile iste ovakve. I pitali su se, sad ve ozbiljno, ta biva s mrtvim ribama: na dnu bistrog jezera ne vidi se ni jedan jedini riblji kostur. Pa kuda odlaze? Po-stoji li moda neka nevidljiva jama u koju se uvla- 68 e da tu umru? Moda je to njihova velika skrivena grobnica, ili njihov drugi svijet, u kojem lutaju zaista kao sjenke, sline ivim ribama u vodi. Ili nikako ne umiru? Ovdje je svaki glas zvonio kao laki udar e-kia: kuckalo je onoliko sitnih batova koliko se udara ulo, od pomaknutog kamena, od vreg ko-raka, od klika jastreba, od glasnije rijei. Ali je neprestano cialo i zujalo oko njih, nis-ko, pri zemlji. Odmah je zapazio da to planinki vjetar svira na icama trave: bio je to laki huj, sitan zviduk, zamah bez estine, cik bez ljutine, itav zvuk

kojim se javljala planina. Svaka sredina ima svoj glas: ovaj je sitan, djeiji, nestaan, ve-dar, neprekinut. Kao da hiljadu nevidljivih duhova skakue kroz vlati trave, oko malih i veih kame-nova. Voa karavana, mrav, malen oveuljak, dr-ao je obje pesnice pod pojasom, kao da ga boli stomak. Boli li te togod? upitao ga je. Daj boe da me boli to due. Izgleda slab. Imam etrdeset sedam godina i etrdeset pet kilograma. Ni litar mesa na godinu. Pa kako ivi? Hodam kao da sam iv. Gledao je prema kosama brda. Hoemo li da jedemo? pitali su momci. 69 Ponaali su se kao da su doli na izlet. alili su se i pjevuili. Ali je mravi voa prekinuo svaki razgovor. Jeemo poslije odrezao je. Jo je neto ekao. A onda je na izlazu iz kamenitog klanca po-stavio tri mazge s jednim uvarem i tako zatvo-rio prolaz. Na ul'azu, sa obiju strana, skriveni iza kamenja, stajala su po dva momka. Ostali su poli prema kosama planine im se zaulo osipanje ka-menja pod kopitama konja, 1 im je voa odluno mahnuo rukom. Ivan je sjeo iznad klanca da bi mogao sve da vidi. Voa je nareivao krto i odsjeno, tiho i otro, i lov je zapoeo. U poetku je sve izgledalo nevjeto, i sluajno, preputeno srenom ili ne-srenom ishodu, a onda je poeo da uvia kako je zamka vjeto positavljena. Svako je bio na svome mjestu, i konji su morali da upadnu u klopku. I, kao toliko puta do tada, uinilo mu se da se dru-gaiji plan i nije mogao stvoriti, i da bi ga i on tako smislio. Gonii su zaobili krdo konja idui podno-jem planinske kose, s obje strane, tako da konji nisu mogli nikuda osim da izaberu srednje rjee-nje kako bi izbjegli susret s ljudima. A to su Ijudi upravo i htjeli. im je ugledao tu uznemirenu gomilu nervoz-nih, uzdrhtalih, uplaenih ivotinja, Ivan je odmah 70 bio na njihovoj strani, i gotovo ogoreno posma-trao ovu grubu uzurpaciju tueg ivota. Moda e konji pobjei? Ostrvo je veliko. Ali je odmah uvidio da je njegova elja bez ikakvog stvarnog izgleda, jer su se sudarili ljudsko lukavstvo i nagonska ivotinjska enja za slobo-dom. Primijetio je da konji ine sudbonosnu greku zato to su neprestano u grupi, to ne ele da se rastave ni za trenutak. Djelovali su kao jedno ti-jelo, njih pedesetak, okretali su se u istom asu, svi zajedno, i kretali za crvenkastim drijepcem duge grive, a ako bi jedan zaostao, odmah bi pri-lazio, kao da je tijelo privlailo sluajno zaostali prst. Niko od pedeset ljepotana nije mislio sam na sebe, ni sam za sebe. Predvodnik je mislio za sve njih, ili su svi oni mislili na isti nain, instin-ktivno ujednaeni u svim reakcijama. Bila je dirlji-va ta vezanost za grupu, ali i kobna: toliko su se bili naviknuli na zajednicu da im izvan nje nije bilo ivota, oni ga nisu vidjeli izvan grupe. udno je samo to to im ni instinkt odranja nije nalagao da postupe drugaije, ili ih je ba taj nagon drao na okupu. A to su ljudi znali i na to raunali: ne treba voditi rauna o pojedinim lanovima, ve o krdu, vano je usmjeriti predvodnika, ostali bi se odmah pokorili i poli pravcem koji je on odredio. A da su bili malo individualniji, malo samo-stalniji i osloboeniji, da nisu toliko usvojili in-stinkt grupe, da su se razbjeali na razne strane po 71 ostrvu, ne deset, ve i hiljadu gonilaca bi imalo muke s njima. OvaTco je sve bilo svreno prije nego to je i poelo: konji su se ponaali u dlaku onako kako su Ijudi predvidjeli. Pa ipak je bila dirljiva ta vezanost za zajedni-cu, kojoj se rtvovala ak i pojedinana sigurnost. Okrenuvi proraunatom i predodreenom srednjom linijom, klisurom koju su nekada izdub-le kie i nadole vode, konji su htjeli da sa strane zaobiu klopku (nisu vjerovali ak ni mazgama koje su zatvarale izlaz), ali su se ljudi iznenada pojavili iza kamena i toliko ih uplaili da su u is-tom asu svi krenuli na drugu stranu, ali su ih druga dvojica utjerala u klisuru. Gonii su zatvorili ulaz i izlaz (mazge su poslu-ile kao izdajnici koji su preprijeili put svojoj da-lekoj brai po rodu i krvi), i konji su poeli da se komeaju, zbunjeni i izgubljeni, jer vie nisu mogli

da vide predvodnika, koji se vrtio stijenjen u go-mili kao i svi ostali. Liili su na ribe uhvaene u mreu, i bili isto toliko bespomoni. Tada je voa karavana poeo da pokazuje ko-je konje treba uhvatiti, i gonii su s visokih strana bacali omu konopa na onoga kojeg je prst obi-ljeio, i tada bi poelo uporno nadmetanje izmeu konjskog straha, uasnog a utljivog, i nepopust-ljive ljudske rijeenosti. Konj je uzdizao glavu i pokuavao da je izvue iz zategnutog vora, ali su gonii neprestano vukli i zatezali konop i, pred izborom da izdahne udavljen ili da izie iz grupe, 72 a lien vostva koje bi mu ukazalo Sta treba da uradi, svaki se predavao. Tu nije pomagala ni vo-Ija, ni strah, ni sudbinska vezanost za zajednicu. A strah uhvaenih je bio teko zamiljiv. Kao da su ih izvlaili iz same majine utrobe, toliko su se opirali, i toliko su drhtali, i toliko se osjeali iz-gubljeno: noge i slabine su im drhturile nepresta-no, i kad bi bili uhvaeni i stajali sapeti jakim konopom, sjajne i ogromne one jabuke su sjale kao mala sunca. Mravi i neumorni voa karavana je pokazi-vao na najstarije (iako starih nije bilo), najslabi-je, na mujake, pa je bilo jasno da paze kako bi preostalo krdo bilo sposobno za dobar priplod. Hoe li izabrati predvodnika? U ovoj poraavajuoj slici male slobode svije-ta, maloduno se uhvatio za tu misao da makar crveni drijebac ostane sa svojim narodom. Oma konopa je neprestano letjela iznad konj-skih glava. Ivari se ve umorio i nije znao u kojeg je uprt mravi prst, ali je crvena griva, nemirna i ljutita, ostajala meu onima koje ne izvode. Onda mu je pala na um misao da tom crve-nokosom voi ostavljaju slobodu iz rauna: on ostaje radi priploda. Ovo slobodno ivljenje na Vidovoj planini je prividno, jer je to rezervat, kao veliki kokoinjac, bez vidljivih ograda, bez ica, bez uvara, a sloboda je samo mamac i varka. Konji u stvari i nemaju kud da odu, za njihov slobodni izbor voda mora je 73 neprelazna granica. Svake godine jedanput ljudi ih grdno uplae, i u njihovom iskustvu ostaje strah od ljudi, i zato je privezanost a ovo usamljeno mjesto najsigurnija ograda! Tako je ljudima naj-bolja pomo ljubav konja prema slobodi i Ijubav prema zajednici. Onda je ovaj lov lukava i podla prevara! Vezali su ih jednog uz drugog, onako kako su ih i hvatali, i ljepotani su se sve vie smirivali to ih je vie bilo. Prestajalo je beenje ogromnih oiju, prestajalo je drhturenje vrste koe i upla-eno osvrtanje za svakim ljudskim pokretom. Kako je jedan po jedan prilazio grupi uhvaenih, njima se inilo da ih samo sastavljaju na nekom drugom mjestu, i sve je opet izgledalo u najboljem oredu. I opet je njihova nada i elja pomagala ljudima i olakavala im napor. Glava uz glavu, vezani istim konopom oko vrata, po dva u jednom redu, stajali su u malom klancu, pokoreni. Dva-tri naredna dana podnosie Ijuljanje mo-ra, vrsto vezani u utrobi broda, i opet e njihove velike oi da se bee uplaeno, i elastina koa da drhturi zbog udnog i nevidljivog propadanja i uz-dizanja broda. Sa strahom, sitno prebirui kopita-ma po brodskom mostu, po kamenu nekog dale-kog keja, izii e u neki novi svijet bez slobode. Konji nisu visoki: moda e ih istrenirati da u javnim parkovima nose male jahae, djecu? Dje-ca su njenija nego odrasli, nee ih muiti. I mo- 74 da im sjeanje (ako mogu da se sjeaju) na ovo kristalno carstvo na vrhu Vidove planine nee biti suvie teko. Kuda idu ovi konji? upitao je vou. Sjeli su da jedu. Posao je zavren, moe da pone zadovoljstvo. Svi su pHi vino iz boce to je ila od ruke do ruke. U Italiju odgovorio je voa ne urei. ta e tamo raditi? Poklae ih za nicle i kobasice. Kao da ga je iznenada udario pesnicom u stomak. Konji su optinski. Svake godine popune poneku rupu u budetu. Visoko u nebeskom plavetnilu jedan mlaz-njak je ostavljao bijelu prugu za sobom.

Gledao je u avion, uvajui se da ne spusti pogled na zemlju. Bilo mu je muno. 75 2IV0T JE SAN Ponekad je gospodar, kad ne osjea tjeskobu, ni bolest, ni Ijutinu, ni usamljenost, ni svoju sud-binsku vezanost za ovaj kamen. Kad mu se ini da je slobodan. U takvim asovima osloboenosti bio je uvje-ren da mu je sudbina naklonjena. Nije imao raz-loga da misli tako, kao to nije imao naroitog razloga ni kad je mislio da je nesrean. Bio je jed-nostavno srean ili nesrean. U trenucima lakoe, kad sam sebi nije niim smetao, lutao je oko sela. U tim asovima vedrine mogao je da misli o lijepim stvarima, o Luonotar, o iznenadnoj srei, ne zna kakvoj, ali lijepoj, to e ga ekati jednog jutra da ga ozari im se probudi. Danas je izaao na golo brdo iznad borove ume, i sjeo na kamen, slian velikoj grobnici. 76 Sa tog mjesta vidi prostranu pustinju puine: s povrine mora die se svjetlucava srebrna pra-ina. Ranije je mislio da bi taj veliki kamen bio lijepa grobnica. Izgledala bi velianstveno, pobjed-niki, daleko iznad ljudi. Sad misli da je to glupo. Sujeta ivih zamilja velianstvene grobove. ta ima pobjedniko u smrti? Pred njim je more i nebo, surovo prostran-stvo koje nam uvijek ostaje strano i daleko. Kao iivot. Zrikavci nervozno zriu, uplaeni ili razdragani vrelinom, sve veom, i tiinom, sve potpunijom. Sunce, krvoedno, kezi otre zube. Sad e da uti i da misli o njoj. Neka vrijeme tee. 2ivot je san... Je li to on rekao? Ne, nije. On i ne zna da je ivot san. Nikoga nema, a reeno je. Nije zaspao da bi mogao usniti te rijei. Je li to dio nekog davno izreenog orazgovora &to ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih i opet vraenih rijei? Ili je neije budue govo-renje, otkinuto od cjeline, ili tek zaeto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se od ne-ba? Ili nije ni postojalo? 77 Jeste, uo je to negdje, moda u sebi, kao smirenu ili uplaenu misao, kao jato prhnulih ptica. Zivot je san ... Je li Luonotar otila u uvalu na kupanje? To su rijei iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvue tajanstveno. Imaju udno znaenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obina. Znai li to da mi samo sanjamo da ivimo, a ne ivimo? Sve to nam se deava, nije stvarnost, ve na san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvar-nost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost? Ko nas to dri u snu, i ko nas budi? Je li smrt buenje? Je li ivot u smrti? Zato svi snovi nisu jednaki? Nekome su dati lijepi, i laki, i mirisni, nekome runi, teki, smrd-ljivi. Sreom, nisu uvijek isti. Naiu prozrani, kao zora, areno lijepi, kao cvijet. Upravo je nailo vrijeme njegovih lijepih sno-va. Moda to zaista nije stvarnost, ali on bi se za-kleo da jeste: vidi, osjea, uzdie. Ujutro izlazi iz kue rano, sjedne pod empres na groblju, i eka. Boji se da nije prola. Ona, Luonotar. Ustane i poe prema umovitoj kosi s koje se vidi uvala: nije jo stigla. Opet se vrati pod emprese, odatle vidi put do sela, odatle je moe ugledati im se pojavi. 78 On voli taj trenutak kad je ti isto jutro prvi put ugleda, voli i ostale trenutke u toku dana, dok je gleda, dok misli o njoj, ali to prvo vienje je kao vedar sunani zrak poslije oluje, kao mlaz svjee vode nakon duge sue, kao nnezadriva ra-dost nakon ame: sve u njemu plane, oivi, uz-nemiri se. Dobro jutro! klike joj tako na daljinu. Evo je, izala je iza okuke, u bijeloj kratkoj haljini: plamena zraka, otra strijela, udarac u sr-ce. Nesvjesno se hvata rukom za grudi, duboko i radosno uzbuen. Ustao je, iako je Luonotar jo daleko. Da li da joj se javi na neki poseban nain, da iskoi pred nju s grane, da joj kae neto lijepo i

neobino. Sta bi mogao da joj kae? Gospoice, samo o vama mislim... Banalno. Srce mi zadrhti kad vas ugledam. Nametljivo. S vama mi osvie vedar dan. Glupo. Pustite da budem vaa sjenka. Neozbiljno. Odustaje od odreenih rijei, i zamilja neke neznane, neodreene, zvune, njene, upeatljive: samo &to ih je izrekao, ona je zastala, zanesena izraza, snenih oiju, Tascvjetalih usana. Slua ga. Gleda. eka njegovu rije i pokret. 79 Ali on nema vie snage da ita kae, toliko mu se razbujalo srce, i osjea takvu omamu i tak-vo blaenstvo da i ne eli nita drugo ve da je ovako gleda, ispunjen osjeanjem ogromne ener-gije i punoe. A ona prilazi: mlada, svjea, lagana, oblo tanka, titrava, zbunjujua; obespokojavajua. Prolazi. On nita ne kae. U grlu mu je zapela grdna guka. I nita ne ini: koi se. Prola je. Nije je ni pozdravio. Sapunicom je prao slam-ni eir umaen na obodu sprijeda, na mjestu gdje se uvijek hvata prstima. Vjebao se kako e da skine eir, lako, elegantno, neupadljivo, pri-stojno. A eto, nije stigao ni da digne ruku. Pa dobro, nije nikakva nesrea, sutra e. Ali je sigurno primijetila koliko je oduevljen njome, kako mu oi sjaje i kako je gledaju netremice, kako mu se ruka ukoila a misao nema snage da joj naredi pokret za pozdrav. Nije vidjela pozdrav, ali je vidjela njegovo oduevljenje. Ima oko trideset godina, on pedeset dvije. Zar je to neka razlika? Nije, dodue, naroito naoit mukarac, mrav je, gotovo slab, ali mu je izraz lica prefinjen. I intelektualan. Kao da se uvijek bavio dubokim mislima. Brijui se, ujutro u kuhi-nji, dizao je lijevu obrvu i gledao iskosa kakav utisak ostavlja: sasvim pristojan. Izgleda zamiljen, pun enje i duha. To ene vole. 80 Onda je polako kretao za njom, i divei se njenim pokretima, gatao u sebi: ako se nijednom ne okrene, ostavio sam utisak na nju. I nijednom se nije okrenula. Sutra u je zaustaviti, mislio je. I dok se ona sputala niz usku stazu prema uvali, zamiljao je ta bi joj sve rekao. Ne zna rijei, niti su vane, samo zna da su oaravajue, i da ga ona gleda zadivljeno. Govori jo kae tiho. I on govori, govori. Oi su mu vlane od suza zbog rijei koje ne zna, a miran je kad ih nae. Evo, sad je stala u svojoj uvalici, odloila tor-bu, skinula haljinu i ostala u kupaem kostimu, prila vodi i nonim prstom doekala lak talas, kao da se zdravi s njim, pa se vratila prema osuna-nom pijesku uvalice, prostrla pekir i legla. Prvi put ju je ugledao prije etiri dana, tano u petak, estog jiila, u devet asova ujutro. Upravo je poao u drugo selo, na potu, da poalje mjese-nu ratu za kredit koji je uzeo na konfekcijsko odi-jelo, dvije koulje i dvije enine haljine. Bio je ljut to je morao da alje tu ratu, ali je morao, dobio je strogu posljednju opomenu, a ljutio se i to je to uzimao; staro odijelo je jo mogao nekako da nosi, poelo je, istina, da se ci-jepa na koljenima i na turu, ali se moglo utopati. Dvije enine haljine su luksuz koji sebi nikako nije mogao da oprosti: jedna joj je bila sasvim dovolj-na. Sad e tu ludost, koju je donio neki smijean 81 trenutak velikodunosti, morati da plaaju punih dvadeset mjeseci. Da ovjek istrune od muke! Na okuci je vidio nepoznatu enu, samu, lije-pu, svjeu, u crvenoj haljini i visokim cipelama s plutom, pod eirom iroka oboda, s velikom tor-bom u ruci. Zastao je kad je prola, i osvmuo se neko-liko puta. Bilo je to udo u crvenoj haljini, na visokim potpeticama.

Njegove Ijutine je odjednom nestalo, zaboravio je ak zato se ljutio, i jedva se sjetio kuda je poao. Pojava te ene u mlado jutro potpuno-ga je smela, i odmah je pomislio da se u njegovom i-votu desilo neto znaajno. Zapamtio je i vrijeme susreta: esti jul, petak, devet sati ujutro. Pourio je na potu, predao uplatu za kredit, i odmah poao natrag, neprestano mislei na mla-du neznanku. Kad se vratio, nije otiao kui, ve na umom obraslu liticu iznad uvalice: neznanka se kupala u modroj prozranoj vodi, izgledala je kao sitni pokretni krst u tom vodenom beskraju. Kad je izala iz mora, blistava od osunanih kapljica, i bijele puti kao sedef, rekao je: vestalka. Nije se usuivao da prie blie. Ali mu je i na toj razdaljini bilo ugodno, nije osjeao nikakvu jau elju ili strepnju. Sjetio se knjige koju je ena uzela od Ruie-vih. Prepisao je stihove u staru eninu svesku za 82 kuharske recepte: ki vazduha, djeva ista, ponosi-ta Luonotar, djevovala je stoljeima, i sauvala ne-vinost u vazdunim dvorovima. A kad joj je dosa-dila usamljenost, Luonotar se spusti do mora, do nedoglednog tog prostora. Tada dunu vjetar, die morsku pjenu, potjera talase, vjetar duva djevu ljulja a talas je burni nosi po puini sinjeg mora na valima pjenuavim. Vjetar momi plod donese, od mora je zatrudnjela. Divna Luonotar, srena Luonotar! Ne zna odakle je dola, nije htio da zna kuda odlazi. Prihvatao je njeno jutarnje osvitanje kao poklon, a posljepodnevni zalazak doekivao kao gu-bitak. Sve nakon toga bilo je ekanje. I to je bilo vie noi u kojima je mislio na nju, plaei se da ne prespava njen odlazak u uva-lu, bivala mu je sve Ijepa i sve dalja. Ve tree jutro nije je doekao na putu, ve malo podalje, blizu groblja, izdvojen. A etvrtog jutra se sklonio iza grobljanskih empresa: kad se ona osvrnula, iznenaena to ga ne vidi, on se po javio na istini i, ne primaknuvi se ni za korak, skinuo svoj umaeni eir. Ona je klimnula gla-vom i osmjehnula se. Neko bi mogao rei da na toj daljini nije mo-gao vidjeti kako se osmjehnula, pogotovo to je fikinuo naoare, ali je on znao da se ona nasmije- 83 ila. Ostao je u njemu kao sunev bljesak taj osmi-jeh; a kako bi mogao da zrai toliko vremena da ga nije bilo? Iz svoje zatiene daljine u umici nad uvalom gledao je zasljepljujuu bjelinu njenog djevianskog tijela to je svaki dan rudjelo sve vie, i osjeao radost istog uivanja, od ljepote to ispunjava ovjeka mirnim blaenstvom. Luonotar je uvijek bila sama na pustoj plai u uvali, zdruena sa suncem i morem. Prilazila je tankoj, lelujavoj vodi na obali, dodirivala je no-gom i rukom, putajui da je Ijube uzdrhtali talasi, a onda, nevjerna moru, lijegala na pijesak i pre-putala se sunevim poljupcima. Divna sipa, sa etiri prekrasna kraka. Mor-ska zvijezda rasturena u ljepoti. Luonotar ponosita. Uzbuena sunevim milovanjem, Luonotar je skakala i prilazila moru, dodirivala ga nonim pal-cem, kao da ga budi, kao da ga izaziva, kao da ga mami. Poinju da se nadimaju ogromna njedra mora, diu divljom enjom. iva stihija prua palucave jezike do sitnog pijeska, Ijubi joj noge, vlai je pjenom bijesne elje. uvi njegov poziv ili uzdah, bacala mu se u prostran i eljan zagrljaj. O, kakva se Ijubav vodila pred njegovim oi-ma, gospode boe! Strastveno se spajala Ijepota i snaga. 84 Odvlailo ju je more sve dalje, nezasito. Hoe li je preoteti zauvijek? Je li to ljubav koja se moe zasititi samo smru? Ali ona utoljuje bezmjernu strast te ogromne ivotinje, i polako se izvlai iz njegova zagrljaja. Oploena. Izlazi na vreli pijesak, a more drhturi za njom.

Luonotar ista. Zivot je san. Grozniav a lijep. Petog dana je vidio kako je u uvalu uplovio amac. Vozio ga je jak momak u mornarskoj ma-jici. Natjerao je amac duboko u pijesak, iskoio kao da ga je opruga odbacila, i priao joj u dva koraka. Spustio se kraj nje na pijesak i nagnuo se nad njeno lice. Ona je skinula crne naoare, malo se podigla na laktove, i tako mu se pribliila. Dugo je gledao u nju, a onda je poljubio. Sigurno je po svemu izuzetan mladi, i svaka-ko je zasluuje. Zato mu nije krivo. Mladi ju je oteo od zagrljaja mora da bi joj darovao svoje jake ruke. I svoje poljupce, umjesto talasa. Ljubav je dola u ovo zatureno mjesto, i sve se odjednom rascvjetalo. Kao da se on sam podmladio. Bie zatitnik mladih, uvar njihove Ijubavi. Otada ih je svaki dan viao kako idu priljub-ljeni jedno uz drugo, kako se oduevljeno gledaju, 85 kako se zaprepateno dodiruju. Kao da je to prvi put i njoj i njemu. Pomagali su jedno drugome da dokraja otkri-ju svijet i ivot. U subotu je u seosku luku uplovila velika bra cera s nekim tovarom u sanducima. Poi e da vidi izvjetaj lutrije, sigurno su donijeli novine, proitae s nogu, kod kafedije: ena je sluajno zaboravila sitan novac na stolu i on je odmah ku-pio loz. Moda e imati sree kad je do njega do-ao s toliko muke,tjer je trebalo izdrati strogo enino ispitivanje i uvjeravati je kako je taj no-vac sigurno izgubila kad je ila u selo da kupuje brano i ulje. Imao je jo jedan razlog to je htio u selo. Saznao je da Luonotar stanuje kod kafedije, iz-najmila je jednu sobu na spratu. Moda e je vid-jeti. Htio je da uje koliko e jo dana ostati na ljetovanju. Nije znao kako e je vidjeti, jer si-gurno nikuda ne izlazi iz sobe: put od sela do uva-le i od uvale do sela joj je sav put, pa i njega prelazi s momkom u mornarskoj majici, ili je on vozi morem u amcu. Ostao je kod kue due nego to je mislio: ena je molila da samo malo prieka dok bude gotov ruak, da ruaju, kako bi mogla da opere sue. Htjela bi malo da prilegne, neto je umorna. Kad je ruao a ena legla, poao je prema selu i kafani i vidio kako bracera izlazi iz luke, plovei prema gradu. 86 Sigurno su ostavili novine kod kafedije. Sino je sanjao bijele konje, to mu je uvijek donosilo sreu. Moda mu je srea donijela glavni zgoditak. Petnaest miliona. Kupio bi joj petnaest ljiljana bijeiih. kao snijeg. Za tvoju istotu, rekao bi joj. I petnaest rua crvenih kao krv. Za tvoju ljubav, rekao bi joj. Za tvoju ed-ira ljepotu. I dopustite da tebi i tvome mladiu poklonim nekoliko miliona, za poetak vaeg i-vota. Vie ete uiniti vi meni nego ja vama ako primite. Jer, srea je u davanju. A vi je zasluujete. Poklonite i meni makar njen dio. Kad je uao u kafanu, nekoliko starijih seljaka 6Jedilo je za jednim stolom, igrali su karte. Sa radija se ula vesela pjesma ivot je divan. Na anku su stajale novine. Mogu li da pogledam izvjetaj lutrije? Ja u ti rei: nema nita nasmijao se krmar. Nikad se ne zna. Izvadio je loz i poeo da trai svoj broj u no-vinama. Nije ga bilo. Pogledao je jo jednom: uzalud. Sloio je novine na ank i ostao stojei. Poeo je da ga zanima razgovor. Jo dok je gledao bro-jeve lutrije, uo je kako kafedija pria seljanima o nekom momku koji je maloprije s bracerom do-ao iz grada i odmah potraio djevojku Sto kod 87 njega stanuje u sobi na spratu. Luonotar. Mladi* iz grada je nije zvao tako. Nije ni kafedija. Ali za njega je ostala Luonotar. Za rukom su razgova-rali, i kafedija je prislukivao, jer je volio sve da uje. Mladi je zahtijevao da djevojka odmah poe s njim, petnaestog dolaze u grad ameriki morna-ri, ne smije to propustiti. Neka pouri, bracera se odmah vraa.

Ona je predlagala da ostane jo koji dan, pla-tila je sobu unaprijed, jo se osjea umorna, sve e namiriti u jesen... Onda je priznala da se u nju zaljubio jedan mladi, mjetanin, hoe da je vjena. Moda je tu eka srea, ko zna... Zar je srea da dirindi na seljakovoj zemlji? Ne znam. A zna li taj momak ime se ti bavi? Taman posla! nasmijala se djevojka. Saznao bi. Sloila se, malo alosna ali razumna, i pola u sobu po stvari. Silazei niz stepenice s torbom, zamolila je kafediju da pozdravi momka. Nije imala vremena da mu javi, mora da ode, zbog posla. Neka je ne trai, moda e mu se javiti, a moda i nee. Otila je s mladiem na braceru, ne osvrnuv-i se. Pa ime se bavi djevojka? upitao je kafediju. 88 On se nasmijao: E ba si eprtlja. Izaao je iz kafane i pogledao na puinu: u daljini se vidio brodi, kao nesigurna taka. Je li ovo sanjao? Zivot je san, nekad lijep i blag, nekad ruan i nemilosrdan. Sta se moe.., 89 TUA ZEMLJA TUGA JE GOLEMA Kad je uo da optinsko sindikalno vijee or-ganizuje oprotajno vee za sve radnike sa ostrva koji kroz tri dana odlaze na rad u Njemaku, Ivan se postarao da preko kafedije dobije pri-stup na veselje. Naravno, elio je da se proveseli sa mladim ljudima, odavno ve nije bio >ni na kak-voj priredbi, a smatrao je i da bi njegovo prisustvo moglo da bude korisno, jer je on bio u Njemakoj, pune etiri godine, i jer je znao njemaki jezik. Istina, teko bi ikome moglo posluiti ijedno od ta dva njegova znanja, ali ako bi neko htio da se koristi, on je bio spreman da pomogne. Obrijao se, uredio, oistio cipele, zavezao manu (to se doo-nije pokazalo kao nepotrebno, pa je manu skinuo i stavio u unutranji dep sakoa), i na vrijeme, s prvim gostima, stigao u kafanu. Reeno je da e biti tridesetak radnika, a predvieno je bilo jo 90 toliko mjesta za goste. Dolo je, meutim, mnogo vie gostiju, svako po nekoj vezi, kao i Ivan, pa su se donosile stolice i klupe iz sela i stavljale bez reda po kafanskoj sali. Ali je desetak radnika ipak moralo da stoji, ili su po dvojica sjedila na jednoj stolici. Starim rasklimatanim kamionom dovezena je veina radnika iz oblinjeg sela, mada je to bila samo formalna poast, jer su oni prepjeaili da-leko vei dio puta neprohodnog za kamion. Pa i to malo prohodnih puteva uraeno je zahvaljujui sujeti, to jest pomoi radnika koji se ve nalaze na radu u inostranstvu, jer su oni eljeli da svo-jim novim ili starim automobilima dou preko svi-jeta, preko Evrope, preko mora, do svojih kua. Kako je kamion zakasnio zbog loeg puta, bu-dui radnici su u kafani zatekli sve ugledne goste za stolovima. Kad su uli, gosti su ustali i, zbog neeg, poeli da pljeu, to je radnike dokraja zbunilo. Najprije su se okrenuli da vide kome to gospoda pljee, a kad su vidjeli da je to njima, poeli su da se sklanjaju jedan iza drugoga, jer su se gosti, oduevljeno pljeui, unosili u lice ovim ljudima kojima su zbog neeg oduevljeno odobravali. Njihova gruba seljaka lica su namrte-na, gledaju sumnjiavo, ispod oka, kao da im ovde prijeti neka nepoznata opasnost: da je sluajno jedan od njih ostao sam meu stolovima i meu stranim ljudima, sigurno bi pobjegao iz kafane ne osvrui se. Zato su se drali zajedno, zbijeni u 91 namrtenu skupinu, nerado se rastavivi da u pro-elje sjednu ugledniji gosti. Ivan je iz proelja pomican sve dalje, dok nije potisnut u drugi red, uza zid, iza irokih i kvrgavih lea radnika. Sreom, i tu su sluili pie, pa je Ivan svoju priu o Njemakoj, koju je zapo-eo u proelju, bog zna kome, nastavio nekom mravom siromaku, priajui kako je Njemaka udna i ureena zemlja. Takav im je red, takav red, gospode boe, da iti ivot onemili. A za njih je ba to ivot. Misli da e neko od njih pokuati da zaobie propis i naredbu? Boe sauvaj! Za vri-jeme rata oni su odmah odjavljivali lana porodice koji je umro ili poginuo za vrijeme bombardova-nja, da bi ga skinuli s garantovanog snabdijevanja!

Mravi seljak je pokuavao da u njegovo dugo govorenje ubaci svoju tugu: ve tri godine vinova loza strada od plamenjae, a u kui ena i troje djece, dvije kerke i sin, jo u osnovnoj koli, i eto, on mora na rad u Njemaku, ta mu drugo ostaje, a ve ga sad srce boli, naroito za sinom. Ali nevolja ne pita moe li. Onda su poeli slubeni govori, govorili su lju-di iz proelja. Ivan je osjeao da je u njemu ostalo bezbroj neizgovorenih rijei, jo je imao mnogo ta da objasni svome mravom sabesjedniku, i poslije sva-ke popijene ae, sve vie. Ali je i njegov susjed osjeao da ima mnogo da kae o svojoj tuzi i stra-hu od puta u nepoznatu zemlju, u tuinu, a i go- 92 vornici su se neprestano reali jedan iza drugoga, sve nepotrebniji. Radnici su sve manje sluali. Poeli su da raz-govaraju jedan s drugim, pa da dobacuju rijei udaljenijim prijateljima bez ikakve veze s onim Sto su uli, i uzalud su neki iz proelja otro upo-zoravali: pssst! Prvobitni strah je nestajao sve br-e to se ispijalo vie lozovae. Onda je usred neijeg gromkog govora poela pjesma, u poetku dvoglasna, a onda su je prihva-tili mnogi: Tuda zemlja tuga je gotema. Bio je to jek, uzdah, u poetku tuan, a onda sve ivlji i sve bjenji. Eto govorio je Ivan svome komiji to smo mi. Oni dodue gnjave govorima, ali opet, ne bi trebalo ovako. Nijemci bi sasluali sve go-vornike. Ali ni komija nije njega sluao: drei u ru-ci dopola otpijenu au, tulio je opasno uagrenih oiju: Tua zemtfa tuga je gotema. Ualud je neko u proelju udarao noem o rub ae: guva je postajala sve vea. Moda e se poslije ovi ljudi ipak smiriti, pa e i Ivan moi da odri svoj dugo zamiljani go-vor. A dotle e izai da svri neke prirodne potre-be da bi bio miran kad doe njegov as. Izaao je u dvorite i stao uz ogradu. 93 Mjesec je sjao smireno, kao i svako vee, selo je bilo mirno, kao i svako vee. A unutra, u ka-fani, poelo je da vri kao da se odjednom pokre-nulo stotinu motora, kao da urlaju oajnici branei se od neke velike opasnosti. Tua zemlja tuga je golema. Drugovi! viknuo je Ivan u no ispunjenu cikom uznemirenih zrikavaca. Mi, rtve hitlerov-skog faizma, stojimo u prvim redovima borbe za progres. Naa svijetla budunost je u naem odu-evljenju za na socijalistiki put.,. Dalje je praznina. Dalje! Jo! uje on u mislima kako viu radnici. A on rie moe dalje rijeima koje zna; zamilja neke nepoznate, divne, oaravajue. Prestali su da govore meu sobom, prestali su da se dovikuju, prestali su da pjevaju svoju himnu: Tua zemlja tuga je golema. Sluaju ga. Suze mu teku od miline i od njihovih sabra-nih pogleda. Jo rakiju-dvije, pa u ustati da govorim. Otvorio je vrata kafane, i zastao uasnut: lica radnika su bila grubo iskeena, prijetea, zgrena, oi zapaljene i suene, ueeni farovi. A iz njih je, kao huk, kao tutnjava, kao daleka grmljavina, iz-lazilo jeanje: huuu! Da je Ivan rekao jednu jedinu rije, ma kakvu, bijes ovih ljudi bi se sruio na njega, ubili bi ga ili pregazili. 94 Zatvorio je vrata i uzmaknuo, uplasen. ta se to desilo s ovim mirnim dobrim Iju-dima? Jesu li pobjesnili od tuge? Nije se sjetio da pomisli ta e biti s poas-nim gostima u proelju. Hvala bogu to nije meu njima! Pourio je da odmakne od uzavrele kafane. 95 JATO DELFINA Sahrana na selu je drutveni dogaaj, kao po-zorina premijera ili izloba slika u velikom gradu. Tu se susretnu mnogi Ijudi, ne vide se od prolog sprovoda, kao da se skrivaju jedni od drugih. A uvijek je

zanimljivo vidjeti nova lica, i jo u ve-likom broju. Na ostrvu, dodue, nema bleh-muzike, ali i bez toga je ugodno koraati iza tueg kovega; ovjek je obuzet lakom melanholijom ili radou kojom ga ispunjava tua smrt. Tada se obino misli: ljudi su smrtni, ko danas, ko sutra, a ja sam, eto, iv, i daj boe da budem na sprovodu mnogim svojim poznanicima. Sahrana je i prilika da se sazna dosta stvari o Ijudima poznatim i nepoznatim, i tako se ovjek ui i obavjetava. Ako uje i neki jeftin recept za ruak ili za jelo koje ne podie krvni pritisak, eto mu iste koristi. I tako, uz isto zadovoljstvo saz- 96 navanja, uz obavljanje svoje Ijudske dunosti, ra-zumije se, ovjek se nekako ispuni nesvakodnev-nim mislima, i poali to takvih drutvenih susre-ta nema vie. A naroito se mnogo dozna o pokojniku. Mo-da ga nisi nikad ni vidio, ili ste se sreli samo u prolazu, nikad nita nisi uo o njemu, a sad od-jednom, izmeu brzih pokreta rukom kojima se naznaava krst, uje toliko podataka o njemu da pokojnik oivi pred nama, boe oprosti, kao da se tek rodio, ili kao da se neko potpuno nepoznat iznenada vratio u rodni kraj. Tako upoznaje sve vie ljudi koje, dodue, nikad nee vidjeti, ali se krug poznanstava ipak stalno iri. 0 ovom pokojniku su uli zanimljive stvari. Zivio je u selu, na brdu, sam sa enom, bavio se vinogradarstvom i ribolovom, uspjeno i jednim i drugim, kad ga nije obuzimala ludo