Mea Selimovi

DJEVOJKA CRVENE KOSE

bojana888

I

PRVA ETA

I

U proljee se esesovski bataljon sudario s malim partizanskim odredom, jedinom

odbranom bolnice sa oko tristo bolesnika, smjetenih u dvije kue i nekoliko zemunica na

planinskim obroncima.

Videi da esesovci idu ravno na majevike padine, odred je poeo da napada tu

njemaku ljudsku mainu, zalijeui se iznenada, doekujui iz zasjeda, udarajui nou,

nastojei da zavara bataljon i da ga odvede na drugu stranu.

Ali Nijemci su, izgleda, znali na to idu (bez domaih ljudi koji su im pomagali

mnogo bi nam manje zla nanijeli), i nisu dali da ih slabi odred skrene s puta.

Odred se nije odljepljivao od bataljona, kao komarac, kao ljutito kue kad skae na

vuka.

Poetkom aprila, elei da se rijee tog dosadnog krpelja, i da bre dospiju do

majevikog masiva, Nijemci su navalili odlunije, i za tri dana pritisnuli odred uz planinske

obronke. A treeg dana uvee komandant je naredio da se bolesnici i ranjenici prenesu dublje

u planinu, kako ne bi doivjeli sudbinu trnavskih tifusara, koji su kasapljeni i ivi spaljivani u

svojim skrovitima.

Po mraku, preko krevita puta borci su nekoliko sati vukli na sebi nemone drugove

uz strminu, po kojoj je i bez tereta zamorno ii. Bio je to teak napor za borce, iscrpene od

slabe hrane i neprestanih borbi, i za ranjenike, koje je vrijeao svaki dodir i svaka neravnina

na strmom i dugom putu, ali su oko ponoi svi ranjenici smjeteni u jednoj uvali na planini,

zaklonjeni od hladnog aprilskog vjetra.

Sutradan, u rano jutro, poela je da tue neprijateljska artiljerija sa vakufske glavice,

rovei ljivike i utrine po Jablanici, uti pjear iznad sela i planinsku padinu pokrivenu tek

ozelenjelom bukovom umom. S tekim, uznemirujuim fijukom, poele su odnekle iz

neprijateljske pozadine da dolijeu i granate dalekometnih topova, sruujui se s urlikom u

planinske prodole, na kose, u kronje ogromnih bukava, stostruko odjekujui u dubini ume.

I sva ta strana vatra sruivala se na prostor koji je branilo tri stotine ljudi, gladnih,

umornih, slabo naoruanih, sa isto toliko ranjenika u planini, do kojih neprijatelj ne smije

doi.

Gledajui iz gustia pri kraju ume, borci prve ete, oekujui neprijateljski napad,

vidjeli su kako se u Vakufu i Makovcu pue zapaljene kue, i izmeu eksplozija granata

sluali usamljene pucnje, sigurni da je to pokolj Jablaniana.

Nije vrijedilo gledati proarano svijetloplavo aprilsko nebo, ni prve njene listie

bukve, ni cokulom zgaeni cvijet visibabe u trulom liu, to su misli od jue i od sutra.

Borci su ekali.

U devet sati, tano poslije dva sata bombardovanja, artiljerijska vatra je naglo

prestala. Oivjela je tiina i, neprijatno polegavi po umi, zagluila je vojnike. I uznemirila

ih. Sad e poeti napad.

Oi bodu pjear i padine oko njega, kuda neprijatelj moe da doe, ruka pipa metke

stavljene u dep, na brzinu se pripaljuje jo jedna cigareta u novinskoj hartiji, ajkaa se

vre nabija.

Komandir Ratko je govorio borcima:

- Samo nasigurno pucati! Mitraljez kratkim rafalima!

Nasigurno pucati, znai ne zadrhtati kad neprijatelj u gustom stroju ide prema tebi, ne

otvarati vatru dok ne sagleda oi koje te trae, dok ne uje usopljen dah. Jer, metaka nema

dovoljno, nee ih dobiti na trebovanje, moe ih samo oteti ili uzeti od mrtvog

neprijateljskog vojnika.

Ali sivozelenih uniformi nema. Pjear je pust i tuan, desno od poleglog stroja

planinska rjeica umi skaui u propanj niz stijene, u Makovcu jo se mrkim dimom pue

kue. Negdje, u kronji, zapjevala je ptica.

Zato ne dolaze?

Neko je viknuo, i svi su se otrije zagledali u pjear to je odvajao umu od sela.

ula se vika i pucnjava, i uskoro je na istinu iznad sela istrala seljanka u bijelim

rubinama i s bijelom maramom razvezanih krajeva, drei neto u naruju. Trala je kratkim

koracima, pognuta prednjim dijelom tijela, ne osvrui se na progonioce koji su za njom

pucali iz sela. Kad se dohvatila pjeara, pola je hodom, oito zamorena, a onda opet

potrala, da pobjegne mecima.

Borci su bez daha pratili taj bijeg od smrti. ena je sve tee ila, oni su je vukli oima,

u mislima pourivali: jo malo! Ali ona nije mogla da pouri. Poela je da se osvre. Potpuno

iscrpena, zaljuljala se i pokleknula na utoj litici pjeara kao umorna bijela ptica, pa se

ponovo uspravila i zakoraila uz klisku uzbrdicu.

Oko nje su se dizali jedva vidljivi puhori kamene praine od metaka koji su za njom

zvidali. Najednom je ena posrnula jae, pala na koljena, trenutak ostala tako, uspravljena

tijela i neprirodno uzdignute glave, pa se naglo sruila. Ostala je bijela mrlja na ukastoj

litici, zgrena nad neim to nije isputala, mrtva, na bijegu izmeu kue koju je pokuala da

sauva i ume u kojoj je htjela da spase ivot kad je kua unitena.

Njom mrtvom oivio je pjear novom tugom.

Surova igra je zavrena.

Mala crna sanitarka, sa zaboravljenim cvijetom visibabe u kosi, ponavljala je odsutno:

- Izgleda da je nosila dijete u naruju. Dijete je nosila, izgleda.

Niko nije odgovarao.

Komandir se sjetio svoje ene i djeteta. Ostalo je iza njega u kolijevci. Dok ovo udo

proe, otii e da ih vidi, obeali su mu u tabu, zbog ene, bolesna je. Dok ovo proe.

Prekinuo je tu slatku misao kad je negdje ispod stijena pod umom grmnuo baca,

izbacujui granate, tano u odreenim razmacima, kao da su odbrojavali. Mine su padale po

rubu ume, blizu boraca, skrivenih iza bukava, i rasprskavale se s udnim, razbijenim

zvukom.

Komandir je puzao od jednog do drugog borca i vikao:

- Pazi da se ne privuku dok grmi!

Klimali su glavom.

Ali neko je jauknuo, kratko, uplaeno.

Komandir je pogledao: mali Kneevi je obrisao krv s lica i s uasom gledao

okrvavljene prste, blijed, razrogaenih oiju, otvorenih usta.

Dopuzao je do njega:

- ta je?

Kneevi je svrnuo pogled na njega, ali kao da ga nije vidio, nije uo. Opet je digao

ruku do lica i opet pogledao svjeu krv to se cijedila niz prste, pa promucao prestravljeno:

- Krv!

Rana kao da nije opasna: govori, mie vilicama, metak nije probio obraz, ozljeda je

vanjska. Ali ako ode odavde sa strahom u srcu, ostae u njemu zauvijek. Zato mu je rekao

nemarno:

- Nije nita. Malo ti pustili krv.

Kneevi je pogledao kao da ne razumije.

- Previemo docnije. Kad pone pucati, zaboravie.

U tom asu ugledao je kako neprijateljski vojnici puu uz padinu. Neki su se

prebacivali kratkim skokovima, nalazili zaklon i pucali dugim mitraljeskim rafalima.

Prvi put su ih odbili.

Ali nisu odustajali. Skakali su uz pjear, puzali uz padine, navaljivali uporno,

navaljivali i uzmicali, navaljivali i ostajali.

Minuti su prolazili, sat je proao, a borba na rubu ume je bjenjela, postajui sve

ea i krvavija.

Ne umanjujui minobacaku vatru, neprijatelj je ubacivao sve nove i nove vojnike.

Dvaput su ak juriali u streljakom stroju. Ali je iz ume tukla ujednaena vatra, i sve je vie

sivozelenih uniformi ostajalo pod umom.

A vrijeme je prolazilo.

Komandir je to osjeao kad bi nastalo kratko zatije. Te prekide iskoriavali su

bolniari da izvuku teko ranjene i poginule. Ve je pet mrtvih, i ae meu njima, jo

djeak. A bie ih jo, neprijatelj je uporan.

Koga li gleda posljednji put u ivotu? Moda Kostu, koji u ovom asu nemirnog

zatija nespretno savija cigaretu, stavljajui neto u debelu neposlunu hartiju, zirkajui na

istinu pred umom? Moda rudara Halida koji se u prvim borbama stidio da uhvati zaklon?

Moda i svog mlaeg brata Stevu koji nikako nije htio da se odvoji od njegove ete.

Zaudio se i uplaio, nikad mu takve misli nisu padale na um. Je li to predosjeanje?

Ili strah? Moda je strah, u predosjeanje ne vjeruje. Pa ni strah ba ne osjea, ali ko zna ta

se krije u ovjeku.

Boje li se borci? Pogledao je po stroju. Lica su im umorna, prljava, blijeda, ali mirna.

Ako i ima straha u nekome, savlauje ga.

Vojnici su stavljali nove arere u leita, dodavali jedan drugome metke, popravljali

leaj ispod sebe uklanjajui kamenje i granje, hvatali bolji zaklon. Spremali su se da

doekaju novi napad.

Zatije nije trajalo dugo.

Udar za udarom nalijetao je na umu, nalijetao i odbijao se.

Zato su tako uporni? Zato sve snova i snova bacaju vojnike na istinu gdje ih eka

smrt? Zato ne pokuaju da prodru u planinu i drugim pravcima? udno, zaista.

Ali kad mu se uinilo da je pronaao razlog, komandir se osmjehnuo. Pa da! Nijemci

su osjetili pred sobom slabe snage, sa svega tri mitraljeza i etrdesetak puaka. To zaista nije

nita! S malo vie vatre i malo vie zalaganja moe se pregaziti ova etica i najlakim putem

prodrijeti u planinu.

I tuku, tuku tekim oruima, a onda navaljuju. Ali ne ide!

U redu! Brzom topovskom i minobacakom vatrom po njima! Meta: prva linija

drvea! I opet vojnici u sivozelenim uniformama idu uz brdo. I opet uma ne da u sebe. ta je

to? Nije im dosta? Bacai pod brdo! Minama izroviti zemljite na rubu ume! Ali kad

Nijemci pou uz istinu, sa tog izrovljenog zemljita zasipa neprelazna vatra. Nevjerovatno!

Jo jedan napor! I jo jedan neuspjeh. A vrijeme prolazi, i sve ostaje isto.

Vrijeme prolazi: komandir ima samo jo jedan arer. Ali slabo sunce jo se nije

ispelo nad planinu, i duga kolona sati imala je jo da defiluje do mraka.

- Drue komandire!

Do njega je dopuzao bataljonski kurir Malia i pruio mu otrgnut komad hartije.

Komandant bataljona mu je pisao:

- Komandiru prve ete, javi ta ima novo.

Leei, komandir je izvukao olovku i prislonivi hartiju na kundak mainke, napisao

izvjetaj:

- Sve je u redu. S. F. S. N. Komandir Ratko.

Primivi hartiju, Malia ga je pogledao u oi:

- Ima li ta da porui, usmeno?

- Nemam, Malia. Skloni se!

Malia je otpuzao u umu.

Borba nije prestajala.

Na desnom krilu mitraljez je potpuno zautao. ta je s Carem? Sigurno je ranjen, jer

je mitraljezu priskoio vodni delegat, ali je i on ispustio samo jedan rafal i zautao. Samo se

Sreko nije dao: ni njegova paljba nije vie sigurna, ni tana, ni stalna, pribijao se zemlji kad

bi mina eksplodirala, skakao s mitraljezom unazad i u stranu, pa se opet vraao na staro

mjesto.

Uutkanom mitraljezu dopuzao je jaki iga i, izvukavi mitraljez ispod delegata,

povukao se unazad i uskoro, kao najljepa pjesma, zaula se odsjena paljba.

Ali je radost trajala kratko. Ni iga se vie nije javljao.

A Nijemci idu.

Preavi beskrajno dug put do uutkanog mitraljeza, komandir je sklonio

presamienog igu i, ne mislei da li je iv ili mrtav, pogledao preko muice.

- Mirno! - govorio je sam sebi. - Ne gubi glavu! Suvie su se pribliili.

I zaista se stiao: eki u grudima se smirio, u ruci je osjetio sigurnost.

Lako drhtei na tankim noicama koje su upale u vlanu zemlju, mitraljez je poeo da

kosi otkos za otkosom.

Nijemci su zastali.

- Postao si mitraljezac?

To je komandant odreda.

- Kako je?

- Dobro.

- avola je dobro! Ali ste ih zadrali.

- Imam osam mrtvih.

- Hajde, povuci borce, smijenie vas trea eta.

Napad je potpuno utihnuo. Poslije etiri i po sata tutnjave zautala je i artiljerija, i uho

je poelo da hvata i druge zvukove i umove, dirljivo obine, nestvarne. Potok se pokrenuo

niz stijene, umei glasno, duboko u umi kao pucanj je odjeknula prelomljena grana,

bijesnim klikom oglasio se jastreb.

Javio se i umor, i to valjda istog asa kad su niz umu uli korake i vidjeli da im

dolazi smjena.

Borci su se alili s drugovima koji su ih smjenjivali:

- Lezi ovdje, dobro sam ugrijao logu, a ja u gore na tvoju.

I protezali se, ustajui.

Na planinskoj zaravni su pojeli komad mesa i legli da spavaju.

Legao je i komandir, tijelo ugodno bridi, u glavi jo tutnje eksplozije, izviru potisnute

slike lica, tuih i svojih, srditih, uplaenih, krvavih, javljaju se piskovi, prodorni uzvici.

Vraga e da zaspi!

I odmah utonuo u dubok san.

II

Uskoro je osjetio kako ga neko drma, i izranjajui iz sna, uo komandantov glas, ne

razumijevajui rijei. Ali se brzo rastrijeznio i ustao.

- Jesi li se odmorio? Spava ve dva sata.

Ali, ta je to? Kao da je odred spreman za pokret, konji su izvedeni iz cestara,

bolesnici su prikupljeni, borci su izdvojeni po jedinicama.

Komandant je primijetio njegov pogled i rekao mirno:

- Krenuemo uskoro.

- A Nijemci?

- ute. Sad ute - dodao je. - Ali e napasti opet.

I utiskujui kundak automata u mahovinu i u vlanu crnu zemlju, poeo je da govori o

onome to namjerava da uini.

- Nijemci sad ute - ponovio je. - Vidjeli su da su uinili glupost navaljujui na ovom

mjestu, i sad smiljaju plan da isprave greku. Moda e lijevom kosom, moda preko Krsta,

avo bi ih znao. Tek, nee nas ostaviti na miru. I ta bismo onda? Bez municije, s

bolesnicima, obuhvaeni s nekoliko strana, ne valja, nikako ne valja.

- Zar se ne moemo izvui?

- Moemo. Izvui emo se. Kosom, pa niz umu, polako, zbog ranjenika.

- U Semberiju?

- U Semberiju, pa u Srem, ako se mogne.

- Bie teko.

- Nema druge. Moramo zai neprijatelju iza lea, gdje nam se ne nada.

- Ali kad Nijemci vide da se povlaimo, odmah e nas napasti.

- Mislio sam o tome. Jedna eta e ostati kao zatitnica.

Po nainu kako je to rekao, vidjelo se da je to odlueno ranije.

- Ostae danas, noas i cijelog sutranjeg dana, i po mraku e se povui za nama.

Glas mu se nije mijenjao, ali se komandiru uinilo da posljednje rijei nije izrekao

naroito uvjerljivo, ili mu je tako izgledalo zbog njegove vlastite misli. A moda nee imati

ko da se povue? Bez smjene izdrati stalne napade danas i cijelog sutranjeg dana, bez

popune municije, bez hrane, bez odmora i, to je najgore, sa saznanjem da si sam i da ti niko

ne moe pomoi, to znai rtvovati se. I ne smiju uzmaknuti, da naprijatelj ne krene za

odredom.

Komandir je pomislio: ko li je odreen da ostane?

I upitao:

- Ko e ostati?

Komandant je odgovorio okolino:

- Odredili smo najbolju etu.

Dakle, ja, pomislio je bez ponosa.

- U tebe sam najsigurniji. Ranjenici su u pitanju.

- Gdje u vas nai?

- U Begovoj umi. ekaemo.

Ali nije gledao u njega. Rekao je:

- Sutra izmii, ne dri se jednog mjesta, pripucavaj i izmii, zavedi ih tamo prema

rudniku. Ne hvataj se ukotac s njima.

- Ne brini. Hoe li mi ostaviti municije?

- Naredio sam da se ostavi.

Prethodnica je ve krenula kosom.

- Malog Kneevia u povesti - rekao je komandant - da ti ne smeta. I tvog brata u

povesti.

Da ne poginemo obojica, pomislio je komandir.

Donosili su nosila i privodili konje ranjenicima.

Borci su lijeno ustajali sa vlane zemlje.

- Kad smijeni treu etu, reci im da odmah idu za nama.

Pa poutavi malo i lupkajui remenom mainke o kundak, digao se i pruio mu ruku:

- E pa, dovienja!

Rekli su do vienja, a obojica su mislili: moda se nikad vie neemo vidjeti.

Nadao se da e uskoro vidjeti dijete i bolesnu enu, a eto, nadao se uzalud. Da li da

im togod porui po komandantu, da ih pozdravi, da im kae gdje je ostao?

Neka ostane kao da e se sutra zaista susresti.

Nogu pod nogu kolona se polako kretala prema velikoj isturenoj stijeni, nestajui iza

nje.

- Rastojanje i tiina! - prenosila se od borca do borca zapovijest s ela.

upavi bosanski konjii, upalih bokova, zapliui mravim nogama, sagibali su glavu

ne zastajui, debelim gubicama otkidajui kalj, granicu ili paprat kraj puta i u hodu vakali,

hrumajui glasno, a ranjenici, sjedei nesigurno na samarima i na oguljenim konjskim

leima, grevito su se drali za tvrde grive pune iaka.

Oni najtei, blijedi i ispijeni, gledali su s nosila bezvoljno, neki vie nisu ni gledali, pa

je izgledalo da borci nose mrtvace.

Laki bolesnici i ranjenici, pokriveni ponjavama i ebadima, ili su polako,

oslanjajui se na vornovate tapove.

- Moete li? - pitali su borci prve ete.

- Mora se - odgovorio je poneki blijedo.

- Niz padinu ete lake - odgovarali su borci grubom alom.

I gledali su za kolonom koja je odlazila. Nita nisu pitali.

Ali je trebalo rei. Komandir je negdje itao da se u ovakvim trenucima govore

zvune i velike rijei. On nije naao te velike rijei, nije ih ni traio. Rekao je jednostavno:

- Mi ostajemo, drugovi. Sad emo smijeniti treu etu.

Neko se kiselo osmjehnuo, neko se namrtio ali niko nita nije prigovorio.

I etrdeset ljudi polo je niz umu da zauzme poloaj prema esesovskom bataljonu.

[1945.]

UVRIJEENI OVJEK

Mokri sumrak kasne jeseni sputao se na malu eljezniku stanicu pod natutenom

planinom. Teke pahuljice vlanog snijega polako su padale na ogoljelo drvee, na stanini

peron posut bijelim pijeskom, na reetkaste vaze objeene o icu, u kojima je mrtvo visjelo

uginulo cvijee, na mokre sive tranice to su neprestano tekle u svijet.

- E tako - govorio je ef stanice bogzna koji put - pa doite opet. Nemojte ekati

slubeni posao.

- Gledaemo - rekao je kontrolor neuvjereno, stojei na vratima slubenih kola,

zamotavajui se u teku eljezniarsku bundu. Pa pogledavi u sivo nebo iz kojeg se mrak

sve bre toio, nestrpljivo se okrenuo prema lokomotivi.

- Zato ne polazi?

- Uzimaju vodu.

- Zakasniemo.

- Kuda vam se uri? Svejedno vam je, dnevnica tee.

- Napadaju li partizani na vozove?

- Rijetko, u sedam-osam dana jednom, dvaput. Nekad samo pucaju, nekad zaustave

voz i ispituju putnike.

- Ubijaju li?

- Pa desi se. Ostale puste kuama.

- Vozom?

- Pjeke. Voz obino miniraju.

- To je neugodno.

- Pa jest. Prije jedno mjesec dana iao sam tako porodici u grad, znate kako je, dosadi

ovjeku u ovoj pustolini, eto vidjeli ste, samo ste dan proveli, pa vam nije lako, elem,

vraamo se mi, sve lijepo i krasno, kad zapuca kod Hrastnika. Izlazi! Dvadeset pet kilometara

pjeaio sam ovamo, razglavio sam se dok sam doao. Jo sam nosio neke stvari, ve i tako.

- Dobro, ta ekaju?

- Sad e. A bogami, pravo da kaem, uplaio sam se. To onda kad nas zaustavie.

Nikako ne vole ljude u uniformi. Odonda se vozim samo kad moram, bogu duu pa u voz.

Daba, nije lako.

- Molim vas...

- A vi izvolite. Zahvalan sam svakome ko svrati u ovu pusto, dan mi proe dok

dlanom o dlan, kad sam sam, robija. Ovo to je oko mene, sve prost svijet, ni s kim nema

rijei progovoriti.

- Molim vas recite da krenu. Ovo nema smisla.

- Odmah!

I otra prema lokomotivi.

- ta je? - viknu mainovoi. - Neto zapelo?

- Sve je zapelo. Ovo nije maina ve kanta. Od Franje Josifa ostala, pa mene zapala.

- to se sekira? Stii e.

- Lako je tebi. Ti si na zemlji, a ja na tokovima. I jo po noi. Ali o tom potom.

Treba mi jedno pet litara rakije, domae.

- Moe se nai. Seljaci daju samo za eer. Ili kafu.

- Spremi za prekosutra.

- Ne brini.

- Evo gotovo je, uzdravlju.

Kad je voz krenuo, umotavi u oblak pare pancir iza lokomotive, kontrolora u

slubenim kolima, vagone s drvetom, ef je iao po staninom peronu maui kontroloru

zaljubljeno, pa stao i odahnuo.

- avo te odnio! Jedva mi se skide s vrata.

Gledao je za vozom to je tutnjei zavijao za okuku, ostavljajui po mokrom niskom

drveu kraj pruge bijela povjesma dima, pa poravnao crvenu kapu i u mislima jo jednom

mahnuo za ovjekom u tekoj bundi to sad strepi u slubenim kolima.

- Adio, pii kad stigne!

Toliko ga je nakljukao strahom, cio dan mu ga davao u kaiicama, u kaikama, solio,

dosoljavao, priao i to jest i to nije, o opasnostima koje postoje i koje bi mogle da postoje,

umrijee od straha dok proe ovih pedesetak kilometara kotline i planine, a dajboe da ikad

vie doe ovamo u kontrolu.

Ne boji se on njih, ali je bolje bez njih.

Neprijatno je i krivo ovjeku. Jer nije kontrolor doao sam od sebe, to je neko prijavio

pa su ga poslali iz direkcije.

Stanica, pusta i mokra od snijega to je padao i topio se, zadavljena tiinom kao

olovom, gledala ga je mrgodno. To odnese i posljednji trag veselja.

- I koga se to tie? - mislio je ve ljutito, gazei po peronu kripavi mokri pijesak.

Nije on alio rakiju i ostalo to je dao kontroloru iz prijateljstva - da ti takvo prijateljstvo! -

ali ga je ljutilo to su ljudi pokvareni. Je li on gledao kako drugi ive? Je li zavirivao u tui

lonac? ta ga se tie, neka ivi kako ko hoe, ali neka i njega ostave na miru. Zapelo im za

oko njegovo potenje i njegova crkavica. A to niko ne upita: kako ti je u ovoj pustoi, kako

ivu duu iznosi iz tih najduih noi na svijetu, kako s uma ne sie u toj stranoj rupi? Ne,

to niko ne pita, to se nikoga ne tie.

Da mu ih je dovesti da samo tri dana provedu ovdje u jesen. Polje, kao iz runog sna,

utonulo u maglu, mokri snijeg pokrio strnjike i oranice, oi da te zabole od sivobijele ravni

pune crnih krtinjaka, iznad grmova uzlijeu gavranovi putajui rune krike, a evo sad se ne

vidi ni to, samo hui nadola rijeka, a natuteno nebo nabijeno oblacima poleglo nisko, da te

udavi. A povrh svega, i najgore od svega, partizani u planini, ba nad njima, kao orluine.

I eto, na tome mu zavide. Na ovom mraku to pada odjednom, kao da neko baca crnu

plahtu na dolinu, na tiini to je legla po ovoj bosanskoj pustolini, tamnoj i bezljudnoj, na

utoj svjetlosti petrolejke na staninom prozoru, na onom meedu to sjedi u kancelariji.

Ne, ne treba ovako, ovo je ba ozbiljno. Nije volio takva raspoloenja kad iskreno ali

sam sebe, malo saaljenja moe da bude i ugodno, ali ne valja kad pree u pravu tugu.

A iz tame apuu usne same

drago moje, da 1 jo misli na me,

zapjevao je rastreseno, pa zautao zauen, i uputio se u kancelariju, tupkajui nogama i

tresui cipele o niske betonske stepenice pred vratima.

- avo ti ape u tami - progunao je mrgodno.

U sobi za stolom na kojem je gorjela petrolejka sjedio je deurni uvar, podnimljen na

rutavu apu, i bez rijei gledao efa, ne diui se. ef je pomirisao ustajali pregrijani vazduh.

- Trideset gradi?

- Dvadeset i etiri.

- Domaa?

- Vlastita.

- ljivovica?

- Prava.

- Dobra?

- Lijek.

ef je sjeo za sto.

- Jednu?

- Moe.

Iskapio je aicu vatrene tekuine, ute kao ilibar, stresavi se:

- Ko grom.

- Nekrtena. Jo jednu?

- Samo jo jednu.

Natjerae ga ljudi da pije rakiju, pokvareni i zavidni ljudi.

- Ljudi su pokvareni, bao. Gadni i pokvareni.

- Ima svata.

Bio je tuan, i rakija mu se cijedila niz grlo lako i ugodno. Ali to nije umanjivalo

tugu, postajala je tea.

U pei je buktala vatra, a oko kue zavijao vjetar, nasrui na vrata i prozore,

podsjeajui na planinu.

- Ala zavija! Tuno, brate.

- Zato tuno?

- Pa tako. Kad vjetar zavija.

- Vjetar ko vjetar.

- Ti nisi nikad ni tuan ni veseo.

- Nemam kad od briga. Te uradi ovo, te uradi ono, te nategni kratko na dugo, i tako

proe vrijeme.

- O brate, kakav si.

Kako bi se on izjadao u ovom asu, otrov bi se iz njega izlio, otrov i suze! Ali ovaj

seljak to je dva sata iao od svoga sela do stanice, donosei odozgo neku oporu divljinu,

svejedno da li je utao i neto smiljao ili priao i podsmijevao se lukavim sivim oima, nije

ba zgodna kutija u koju e ubaciti svoj jad.

Pa tiho zapjevao:

Neto mi se srcu rana

pozljeuje stara...

- Niste orni?

- Nisam.

... jer me ti, duo, ne voli...

- Sigurno je kontrolor neto zanovijetao.

- Nije. ta ima da zanovijeta.

- Ne znam. To mu je posao.

- Pitao je za tebe. Kakav je, veli, bao?

- Malen sam ja da on pita za mene.

- Dobar je bog, velim ja, to ga dri.

- To ste dobro rekli.

- Ovdje u ja kontrolora, u depi! Razumije li, u depi!

- Znam.

- I sve druge.

- Hoe li jo jednu?

- Treba da ti platim i za onu rakiju.

- To je za milost, nije za prodaju.

- Ne, hou da platim.

- Poslije.

... jer me ti, duo, ne voli -

srce iz njedara ...

- Sm sam, bao. Eto to me boli. Dobro, ti si ovdje, ast. Ali ta imam od tebe, pravo

reci.

- Nita.

- Nita, bao.

(Baom su ga zvali otkako je etrdeset prve na maarskoj granici kopao rovove koji

nikome nisu bili potrebni.)

- Pa to odvede enu i djecu u grad?

- Od nevolje, eto zato. Kakvo je ovo vrijeme? Kakvo je ovo mjesto? Ako ja moram

da strahujem, ne moraju oni.

- Od ega da strahuju?

- Od tvojih umnjaka.

- Zato mojih?

- Nisu ni moji.

- A to ne trai premjetaj?

- Traio sam, ne daju.

Bao je outao, a znao je da to nije istina.

Ova pusta stanica bila je efov mali zlatni rudnik, tu je bila pilana, jo je radila, iako

se drvo nije vie svlailo sa planine, zbog partizana, ali je bilo toliko nepreraene grae da se

moglo lijepo ivjeti najmanje jo pola godine, i svakog mjeseca primati premiju, ni malu da

se potui ni veliku da pobjesni, ali su ena i djeca kod sestre mogli da ive bez brige. Istina,

partizani su neprestano visili nad prugom, a on nije volio opasnosti, tanije govorei - bojao

se, pa ako emo sve da priznamo, umirao je od straha kad bi u planini zapucalo, ili kad bi uo

da se neto desilo na susjednim stanicama. Tada bi uzimao slubeni revolver, oistio ga,

namazao, i sklanjao na najnedostupnija mjesta. Dvaput je pisao molbu za premjetaj, ali, sve

sraunavi, pocijepao je obadvije i ponovo odluivao da provede ovdje jo neko vrijeme, pa

makar i strahom plaao ono to je dobijao, i to je ena pretvarala u zlato. Ne da se obogati,

ve da se osigura, dvoje djece treba ishraniti.

- Zna li, bao, da su Nijemci doveli pojaanja na prugu?

- Hvala bogu.

- Je li ti krivo?

- Ni pravo ni krivo. Svako svojim poslom.

- Je li istina da ti je sin u partizanima?

- Kau.

- A ti ne zna?

- Ko e znati za zvjerku?

- A ti?

- Ja evo s tobom.

- ta ti misli?

- Mislim o nevolji.

- ijoj?

- Svojoj. Valja nahraniti petora usta.

- Lukav si, bao.

- Zato bih bio lukav? Radim li poteno?

- Lukav si, ko zmija. Zakatanio si duu i jezik, pa trune u tebi.

- Nemam ta da katanim. A ti ba rakijom govori.

- A Nijemci e doi. I oistie. I neka oiste, da ovjek dahne duom.

- iroka im dada. Neka ih.

- alim se, bao. Neka njih sve avo odnese, samo te ispipavam, da vidim ta misli.

Zbog sebe. Ponekad me uhvati strah, iva me pojede. Moja djeca nikog osim mene nemaju.

- I moja imaju samo mene, ama im slaba vajda.

- Ej - namjerno je pretjerivao ef - kakav ti je ovo pasji ivot? ivi, vue se,

zlopati, a tek neko iz mraka pa kuglu u elo. I nita, za as mrtav. Mrtav, bao! - uplaio se

od svojih vlastitih rijei.

- Pa, mrtav.

- A zato? Jesam li kome kriv? Jesam li kome zlo elio? Zato tako, bao?

- Ja velim, moe se desiti, to ne moe?

- Ali zato meni?

- Svakome, ne tebi.

- A partizani, da li bi mi neto uinili?

- To zna ti, i oni.

- Zna i ti. ta sam im skrivio?

- Pa to se onda boji?

- Bao, odau ti jednu tajnu. Ja partizane cijenim, bogami, poteni su to ljudi, i hrabri,

i pravedni. Samo ovjek mora da uti, da krije ono to misli, jezik danas u rupu vue.

- Ne boj se, nikome ja neu rei.

- Njima moe. Samo njima.

- Kome to? Svata govori.

- Nemoj tako, bao. Da govorimo kao ljudi i prijatelji. Misli da ja ba nita ne znam?

Reci ti njima, nisam ja rav. Zar ti je to teko?

- Ma ta vi priate? Koji ti je avo veeras?

- Bao - pogledao ga je ef iskosa - sve znam: vezu s njima ima. Ima vezu! A jesam

li kome rekao? Nikome!

- Napio si se, burgija uprazno. Bolje bi bilo da legne.

- A tako ti meni? Da legnem? Neu da legnem. Do zore u sjediti. I ti sa mnom.

- Pravo mi je. Samo pij u noge a ne u glavu.

- Piu kako ja hou. A Nijemci e oistiti sve tvoje partizane, i onda e doi meni:

molim te, efe! Pi, kakav si!

I okrenu oznojenu glavu od uvara, uzalud pokuavajui da digne injel to mu je pao

s ramena.

- A partizani e doi - ipak!

- Briga mene.

uvar je digao injel s poda i ogrnuo efa.

- Neu injel.

- Dobro, nemoj. I ne treba ti, vrue je.

- Daj taj injel.

uvar se nasmijao:

- E bogami si ko trudna ena, daj - neu, daj - neu. Da ti sipam jo jednu?

- Sipaj.

- Napij se kad si ve poeo.

- Zna, bao, ta mi je jo teko? to ne mogu u lov. Ni po ovim krtinjacima vie ne

dozvoljavaju da lovim. Smeta im pucanje.

- Kako im ne bi smetalo.

- A gdje je ono kad se otisne u planinu pa poe za lisicom, ili eka krmka, oko tebe

gora, i tiina, i sloboda, sve ti ravno do mora, svijet je tvoj, nema kontrolora da te pita koliku

ti premiju daju, avola mi daju, nema zavidljivaca da piu kako aljem drva u grad a da ih

moja ena prodaje, nema telefona da zvri po cio dan, sve se boji javie ti neto runo, ni

tebe, bao, nema, nieg to je runo.

- Nema.

- A poslije svrati u manastir, na rakiju i na prutu od planinske ovce, takve prute

nigdje vie nee nai, sue je na dimu od ljivovih grana. A sad, evo, vjetrina, enjak i

bao, i ova sobetina, mjesecima. Daba, rat je gadna stvar, i kome samo treba, elio bih da

znam. Kakva je korist od njega? Nikakva. Kakva je teta? Svakakva. Eto, drvo se ne sijee u

planini ko zna otkad. A drvo je potrebno, ne moe se bez drveta.

- Ne moe.

- Pa onda, kakvo ti je zadovoljstvo rat?

- Nikakvo.

- Nikakvo. Ne moe se ivjeti samo od pucanja i strahovanja, ovjek mora i da doe

sebi, da se provjetri, da se provede, da se izbjesni, vidio si kako u lokomotivi putaju paru da

ne eksplodira, e tako ti je i kod ovjeka. Ali kako da se izbjesni, kako da pusti paru, svi smo

mi ratom zamonaeni, kastrirani, obogaljeni, sipaj tu rakiju, ta tedi!

Negdje kod mosta uo se priguen rafal mitraljeza.

ef vie nije mogao da se zaustavi, svialo mu se kako govori, dopadalo mu se to je

pametan, pa ak i to to ga slua ovaj kiseli seljak to se pravi da neto zna, neka propadaju

njegove zlatne rijei, kao i on to propada u ovoj rupi, boe, kako je slatko kad se ovjek ali

sam sebi.

- Eno, i Nijemci pa pucaju, boje se noi i ove vjetrine, razbijaju tugu, a kako neu ja,

kako mi nee biti teko. Jesi li vidio, sobe stoje puste, stvari prazne, nov namjetaj sam

kupio, pred rat...

... jer me ti, duo, ne voli...

- Ne znam je li ti teko, ali ti je glas jak.

- Da ti prodam stvari, hajde, iskoristi moju tugu.

- to e mi, nije to za mene.

- Poslau ih u grad. Neu. Svrie se valjda i ovaj rat. Ej, kad e se svriti...

Ustao je, nesiguran na nogama, ljuljajui se obukao injel dugo traei rukave, i

poeo da se zakopava naopako.

- Gde mi je kapa?

- Eto ti je na stolu.

- Druga, siva.

- Kuda e?

- Idem.

- Sjedi ovdje.

- Idem. ta te se tie kuda idem.

- Teko je znati kuda ide. Udovici.

- Od muke, bao. Umrijeu ako ne izaem. Pusti me, skloni te ruerde.

- Umrijee i ako izae.

I to nisu mogle seljake rijei, uinio je strah. Prestao je da se otima i da ga vue

prema vratima, i stao nasred sobe, doavi sebi.

- Mogli bi da me ubiju, tano. A ti nisi nikakav prijatelj, nisi ovjek. Zna koliko ima

straa napolju, a ne bi me upozorio, ne bi me zadrao, a vidi da sam prepio, ubili bi me zbog

tebe. Pa dobro, da znam s kim ivim...

... jer me ti...

- Tie!

- ta je!

Pogledao je u uvara kako usredsreeno slua sve jau paljbu.

- ta je to, bao?

- uje i sam.

- Pa ta onda ako ujem?

Nije htio da zna ta je, nemogue da bude ono ega se bojao, nije se kamenjem na

boga bacao da i ovo doeka. Ali je uzalud pokuavao da se uvjeri kako je to obino

prepucavanje, klokotalo je sve jae i sve blie, ula se ve i eksplozija granata, neprekidno

tepovanje mitraljeza i otar cijuk mainki.

- Nisu valjda oni? Samo e ludo izginuti na ovolikim icama i bunkerima.

Izginue a nizato, jer ovo zauzeti nee, bunkeri i ica oko pilane, bunkeri i ica oko

mosta, bunkeri i ica svuda, visjee sutra mrtvi po icama.

Pa se i naljutio:

- ta e ovdje! Toliko stanica na pruzi, i toliko mostova, bez ovolike sile i utvrenja,

zato se kae ba za ovo? Pa e im avo biti kriv.

Neko je trkom preao preko perona, udario u vrata i viknuo otro:

- Gasi svjetlo!

ef je priskoio vratima:

- ta se desilo?

Ali je vidio samo pogurenu sjenku kako tri preko tranica.

Bao je uvukao fitilj i dunuo u otvor cilindra.

U tami to se naglo uvukla u oi i sve dublje silazila negdje unutra, paljba se jasnije

ula i tee odzvanjala u srcu i utrobi, teak i zlokoban strah pojurio je iz svih uglova i zauzeo

ga na juri. S jezom je osjeao da mu noge drhte, i da mu je muno u stomaku, to je od pia,

mislio je smeteno.

- Bao - rekao je tiho - ta je ovo pobogu?

- Eto.

- Reci da nije. Aj, kako da nije!

Uzdahnuo je teko, a onda se ulo tiho mrmoljenje, kao da se molio bogu.

Kroz prozor je vidio kako rakete osvjetljavaju tamnu no, strani vatromet bogat

bojama rasprtavao se nad stanicom i nad brdima. Teko je bilo ita razabrati u tim

osljepljujuim bljeskovima, ostajale su samo crvene i plave pruge u razrogaenim oima, i

osjeaj izgubljenosti u dui, nije znao je li gora tama ili ovo bljetanje, ili su i mrak i bljesak

strani zbog pucnjave to se zgusnula, pribliila, pretvorila se u neprekinut huk.

- Izginue, bao.

Vidio je uvara kraj prozora, stajao je i sluao, kao da je neto prepoznavao.

Po zidu je osuo rafal, kao da je grad, zabubnjao, ali opasan grad, kua se tresla.

- Izginuemo, bao.

uvar je utao i oslukivao.

- Jesu li ih odbili?

- Ne znam.

- Odbie ih. Bojim se da nee. Pa i nee. Nee, sigurno.

Baina sjenka se na prozoru palila i gasila. Da hoe da se okrene, da neto kae, samo

uti, slua, zlo je.

- Ako dou, bao, sjeti se da sam ti prijatelj, nikad runu rije nisam rekao, kao braa

smo ivjeli, jesmo li? Ne moe rei da nismo. Pa sjeti se kako sam i o njima govorio,

najljepe, jesam li? Jesam, bao. Reci neto, bao.

- Skloni se iza kase.

- Jesu li blizu?

- Dobacuju i do nas.

Poguren, ef je sjeo iza kase, i unezvijeren sluao kako se borba pribliava, inilo mu

se da bjesni oko same stanice, ak kao da je i uzvike uo.

- Bao - zovnuo je tiho - imam neto novca u stanu, uzee mi.

Od eksplozije bacaa nije uo da li je uvar neto odgovorio, ili mu je iz grla izaao

samo jedak i zlovoljan smijeh.

- A ovo to je u kasi, neka nose. Ako zatrae.

uvar se sjetio:

- Je li revolver u kasi?

- Jest.

- Treba ga skloniti.

- Vidjee da nismo pucali.

- Mislie da nismo smjeli, ili da nismo stigli. Sakriu ga negdje napolju, pod sijeno.

- Nemoj da izlazi, ubie te.

- Gdje su kljuevi?

- Ubie te. A ta u onda ja? ta e moja djeca?

- Daj kljueve. Odmah u se vratiti.

Kad je ostao sam, ef je klonuo. Zar mu je toliko znaio ovaj ovjek? Osjeao je strah

i dok je on bio ovdje, ali ovo sad nije vie strah, ovo je ludilo. A kad su meci poeli da

udaraju u krov razbijajui crijepove, kad su uletjeli u sobu sasuvi prozore, mislio je kako s

fijukom krue po sobi traei njega. Nije vie imao snage ni da die, ni da se boji, naslonio je

elo na hladan elik i ekao smrt.

Prvi partizan koji je uao u kancelariju, naao je efa za kasom, potpuno obamrlog.

Gledao je u cijev automata uperenu u elo i nije mogao da ustane.

Mladi je pitao, jasno je uo:

- Jesi li pucao?

- Kakvo pucanje! Ni maknuo se nisam odavde.

- Zato ne govori?

Boe gospode, pa zar nije govorio? Nije mogao! Mislio je da odgovara, a glas mu nije

izlazio. Sad se napregnuo da kae ta bilo, da mu glas uje.

- Nisam. Ja..

- Ima li neko u zgradi?

- Samo ja. I bao.

- ta si ti?

- Nita, ef, bao zna...

- Ima li svjetla?

Drhtavom rukom zapalio je lampu.

Ulo je nekoliko partizana, gledali su ga nepovjerljivo, a on je uzvraao

najljubaznijim osmijehom, bogzna na kakvo je udo liio taj osmijeh, ali su valjda vidjeli da

nije opasan, pa su poeli da razgledaju sobu, da izvlae ladice, da diraju aparate, a on ih je

pokorno i preplaeno pratio oima.

- Ima neto novca u kasi - rekao je usluno - otvorena je, uzmite.

- Uzeemo i da ne kae.

Kad su unijeli ranjenike, s uasom je pogledao u okrvavljene, na brzinu stavljene

zavoje, i u blijeda mrava lica. - Brao - rekao je preneraen - brao moja, pogledajte ih. Oj,

kakva grehota.

- ta se krevelji, misli da e im biti lake od toga?

Donio je iz stana arav, zaista nije alio, i zaista nije mislio na to da vide njegovu

dobru volju, bio je zapanjen strahotom krvavih ljudskih lica, prvi put je vidio, i htio je da

pomogne koliko moe. A to je donio stari arav, to je samo navika, uroena, tednja, nita

nije mislio, ruka je sama posegnula za najmanjom tetom, i svejedno je, jo je bolji ovakav,

meki je.

Soba se napunila dimom i vlagom. Mutilo mu se u glavi od pretrpljenog straha, od

jeanja ranjenika, od upornog njihanja sredovjenog seljaka to je sjedio na stolici s

povezanom glavom, od guve i vike i smijeha, smijeha poslije ove strahote od koje on umalo

nije umro.

Ali opasnost jo nije bila prola.

- Skini ono sa zida - rekao mu je jedan partizan.

Skinuo je Pavelievu sliku, proklinjui svoju ludu pamet to se nije sjetio prije nego

to su uli.

- Baci na pod.

Bacio je na pod, staklo je prsnulo.

- Zgazi, ako ti nije teko.

Zgazio je, sa slau, obadvjema nogama, ivog bi ga gazio da sebe opravda.

A onda su poeli da govore o njemu kao o bravetu, kao da on ne moe odgovoriti.

- Dobro izgleda.

- Podgojio se.

- Lii na svog efa to ga je zgazio.

- ta da radimo s njim?

- Da ga povedemo sa sobom?

- Da nam ponese ranjenike? Dvojicu bi mogao da uprti.

- Da ga strijeljamo?

- Pustite ga - rekao je jedan - vidite da e ga kap udariti.

Zaista je mislio da e ga kap udariti. Koliko je smrti prolo mimo njega ove noi?

Sreom, u kancelariju je uao partizan sa iritima, sigurno starjeina, i oni to su htjeli

da ga ubiju prekinuli su razgovor.

Pogledao je po ranjenicima, tako se mora, i priao mu.

- Jesi li ti ef?

- Jesam. ta vam treba?

Uao je i bao, gologlav, prljav, s mokrim oputenim brcima, s jednom poderanom

nogavicom, s masnicom preko ela.

Partizan ga je ispitivao o stanici, o Nijemcima, o njemu, o oklopnim vozovima, o

akciji ienja, pa opet o njemu. Sve mu je rekao to je znao, o stanicama, o posadama, o

eljezniarima, i o sebi, da mrzi Nijemce, da radi to mora, djecu ima, da je poten ovjek,

eto bao zna.

- Dobro - rekao je partizan. - Ti stanuje ovdje?

- Stanujem.

- Iznesi stvari.

- Zato?

- Da ti ne izgore. Zapaliemo zgradu.

- Zato, gospodine? ta vam smeta zgrada. Uvijek e biti potrebna svakome.

- Ako nee, meni je svejedno.

- Stvari e mi pokisnuti, gospodine. Snijeg pada.

- Nae su pokisnule odavno.

- Lako je vama. Gdje bih ja bio da sam sam.

- Nigdje ti ne bi bio.

Kad su iznijeli stvari, ef je sjeo na stolicu to se ubola nogama u zemlju i tuan i

presamien vajkao se uvaru:

- Ubie me, bao. A ti nee da kae: nemojte, teta je.

- ta mogu ja? Ko da bi mene posluali.

- Posluali bi. S njima si bio, borio se. Misli da ja ne znam? Bio si. I kapu si izgubio.

- Kapu sam izgubio bjeei.

- Tvoja stvar. Ali vidi ti ovo?

Zagluna eksplozija procijepila je no.

- ta to rue?

- Most.

- Pa kako e voz? ta radite, brao?

Niko ga nije sluao.

Preko perona, po mraku, trali su vojnici, dozivajui se, neko je neto nareivao,

ljapkale su mokre noge, uo se smijeh, a onda su eksplozije s tutnjavom raznijele bunkere,

planula je pilana, drvna graa i nekoliko okolnih kua.

Utuen, ef je zamagljenih oiju gledao u ogromnu vatru, sluajui kako prti i bjesni,

liui nebo utocrvenim i modrim jezicima, uspinjui se kao plameni vodoskok, iv i krvav,

jedui njega ivog.

- Ode ivot - aptao je promuklo. - Taman misli da si ga dobro udesio, a doe

nesrea i sve ti razrui. Zato, bao? ta smo im skrivili, bao?

Kad je i stanina zgrada planula, on je jo sjedio na stolici, u krivo zakopanom

injelu, osvijetljen sa svih strana plamenom, i izgubljeno gledao u tranice to su bljetale

kao usijane, s dubokim osjeanjem nepravde u srcu.

[1946.]

RANJENIK

Davno nekad bio je ivot, i dan, i sunce. Odakle sjeanje na to to je moda bilo? Od

vatre to ga izgara? Zbog mraka, samoe, straha?

Sad ivi samo nemo, ostaci ivota bez svijesti, ili rijetka svjetlucanja neega to je

kao vid, trenutno progledavanje, tek da sagleda stranu no, mokru umu, da osjeti hladnou,

a onda, opet, odvajanje od svega. I od sebe. Sunovraivanje u vrelinu uarene nesvijesti, koja

stvara fantastian svijet izmijenjenih oblika. Odnekle, iz modanih vijuga, ili iz srca, urkom

istiu, ne, rasprskavaju se utvare sjeanja, odvojene, iskomadane, krivo slijepljene,

izbezumljene blizinom smrti.

Nemir, kovitlanje, munina. Samo trenutak da potraje mir! Samo kratak asak

nekretanja!

Krv otjee. I kad on to ne zna. I kad zna. Sliva se niz slabine i polako kaplje u mokro

lie. Kad pobjegne iz kovitlaca nesvijesti, to ga mirno eka da joj se opet vrati, broji kapi.

ivot odlazi.

Kaplje krv, i ivot odlazi.

Zna to po pustoi i neeljenju. Svejedno.

Bijedno sjeanje na neto poznato: uma se pokree. Gole grane udaraju jedna o

drugu, vjetar ih njie. Teko mu je od tog njihanja.

Hladno. Duboko negdje unutra, u ilama, iz kojih se snaga cijedi neprestano.

Hladnoa ivi kao bol to ne obamire, stalno jai.

A no je tekla, tekla, pa zastajala, zamirala u nepokretnosti, kao da je gubila dah.

Sad je opet potekla i otjecala milei, kao krv iz njegovih rana. A moda to samo krv

otjee, a no stoji sapeta, ve mrtva. Ili je i on ve mrtav, a krv otjee uzaludno.

Koje je doba? Da li je no pri kraju ili je tek s naila. Ili traje oduvijek, i oduvijek ga

gleda ogromnim tamnim oima, ekajui njegovu smrt?

Pada snijeg. Samo na oi. Hoe li ih zasuti? Ne, nee, vatra je u njima i pred njima.

Palaca modro-crvenim jezicima i guta sama sebe, umirui u bijesu i nemoi.

Ljudi su oko vatre, njiu se, lelujaju, nemaju teine ni poznatih oblika, samo glas

imaju. Javljaju mu se. Neko je jeknuo. Moda on sam. Zaustavio je nemo: ekaj, ostavi me

naas, nisam sam u noi, neko je jeknuo, neko jei.

Oslunuo je. Da nije varka njegove nesvijesti. Nije. Tu je, u blizini, taj neko zbog

koga svijest ne mrkne, zbog koga mu je srce poelo da udara jae, zagledajui ga. ovjek je

u njegovoj blizini!

Koliko je do njega?

Poao je, ne zna kako, ne zna kad, ponekad mu je izgledalo da se udaljava

kilometrima, i nestaje, odlazi nepovratno u bezdan mraka, a onda se vraao i pribliavao

toliko da mu je uo dah, teak i iskidan.

Pa muk.

Je li umro?

Zovnuo ga je, ili je pomislio da zovne. Nije se odazvao. Moda ne uje. Zbog svoje ili

njegove slabosti. Ali se jecanjem javlja, tu je, iv je. On uje samo taj ljudski glas u tiini

ume i noi, i ne dozvoljava svijesti da ga napusti, radi tog glasa.

Nije znao koliko pue ni koliko je puta nesvijest ipak naila na tom putu od sebe do

njega. Sve mu je prepreka, i mekan snijeg, i neravnine, i grmovi smreka to su ga bole

iglicama, i mrtve neposlune ruke, i tiina kojom se nepoznati ovjek ponekad skrivao.

- Gdje si? - vikao je, ne uvi sebe, ne uvi njega. Gdje si? Gubim te, gubim se, ako

ti ne ujem jek. Gdje si?

Je li smrt bra od njega?

Kad je poslije dugog, dugog vremena, koje najee nije ni postojalo, stigao do bijele

ljudske humke, neznanac ga je pozdravio jecanjem.

Dugo je leao uz njega bez pokreta, iscrpan, bez snage da digne glavu iz snijega, bez

snage da se raduje. A onda je prislonio lea uz ovjeka, i umirio se. Bolje je ovako. Nije sam.

Toplije je.

I opet no. I slabost. Samo, svijest se vie ne pokriva mrakom. Misao je blijeda i

beskrvna, ali ne zamire. Tiho leluja, kao svjetiljica, ne gasi se. A s odreenijom milju, i bol

je u njemu odreeniji i jai. Zna: izgubio je mnogo krvi, zato je slab, zato ga savladava san.

Pripija se uz tua lea to drhte, ali i griju, osjea kako se i ovjek nesvjesno pripija uz tu

sumnjivu toplinu. Ne smeta mu taj uporni drhat, ta groznica miia to se brane od hladnoe i

umiranja. iv je. I ovjek je, odbrana od samoe, mraka, strahova, utvara, smrti bez svjedoka.

I on njemu. Dva krvotoka su otkucavala svoju blizinu, uporno se podstiui na ivot. Dva

ritma to su se uzastopno budila. Dvije nemoi to su se pomagale. Bespomoni, na rubu

smrti, branili su jedan drugog od bespomonosti i smrti.

iv je, die. Die teko. I udno, hripavo.

Da ne umire zato to se odvojio od njega? Ili je samo ekao dan, da mu posljednji put

vidi svjetlost? Ili je neprijatelj? Ako jest, umrijee glave okrenute u stranu, nepomiren ni s

njim ni sa smru.

Zatvorio je oi i ekao.

[1946.]

SKELEDIJA

U rano jutro sjene na semberijskoj ravnici poee da se razreuju, postajui ljubiaste.

umarak pred selom, jo snen, obavijen izmaglicom, kao da se mazno budio.

Roda u evaru nepomino stoji na tankoj ruiastoj nozi, i oima okruglim i malenim

kao u igrake, zagledala se u zaareno nebo na istoku, puno svijetlocrvene praine.

Odjednom, iz tog vatrenog bljeska sunce veselo iskoi nad dalekim rubom ravnice.

Planu stakleni crijep na jarkocrvenom krovu kue u vonjaku.

Dvije ruke, samo one vidljive, otvorie prozorska krila, kao da u sobu putaju radost

jutra.

Zasja rosa na tekim pognutim vlatima penice i na laticama djeteline, zapali se mak,

zaklikta eva. Nad poljem, uplaen, nisko preletje divlji golub.

Vojnik, partizan, sa zabaenom ajkaom, na kosi utoj kao zrela penica, i ne osvrnu

se oko sebe. Koraao je dugim koracima, zamiljen, nabrana ela, prema ika-urinoj kui.

Stari skeledija, bijel od godina, i rumen od sunca, doeka ga vedro.

- Ja bih preko rijeke - ree mladi poto se pozdravio.

- Ko e te prevesti? - uozbilji se starac.

- Pa, ti.

- Ja, bogami, ne mogu.

Vojnik izvadi iz torbe pismo zapeaeno bijelim okruglim vinjetama:

- Nosim pismo na vezu. Vano je. A imam i pismenu preporuku taba brigade.

- ast. A1 su se na drugoj obali pojavile ustae. esto ih vidim. Ako ih i sretnem,

gotovo. Aja! Ne mogu.

- Onda u sam.

- Ne bih ni tebi preporuio.

- Moram.

- Nita se ne mora.

Starac iznese olju topla mlijeka i komad hljeba, a mladi sjede na klade posute

ukastim iverjem, i poe da pije, neveselo.

- Htio bih da svratim i do kue - ree zamiljeno. - Da privirim. enu mi odveli u

Jasenovac jo proljetos, a sad ujem, dijete mi zanemoglo. Samo to je ivo. Pa eto ...

- O, brate moj - pogleda ga starac sauesno.

- Nesrea. Vidim, mora. Ali pripazi. Dobro otvori oi. amac je u uvalici, pokriven

granjem. A preko vode ukosi, spusti se u umu, nemoj na navoz. Eh, vidi ti nevolje. Ali

opet, nije pametno to ide. Ako te, nedajboe, spaze...

- Nee, valjda.

Ree to kao da i ne misli na ono to govori. Pa se oprosti, i poe prema rijeci.

Starac je gledao za njim, a kad vojnik zamae u umarak, on uze sjekiru da dovri

japiju za ko.

- Da zavrim dok je ove ljepote - bodrio je sam sebe. - Danas i sutra da ovo oteem pa

sam na konju.

Ali vojnik mu je stalno na umu.

- Kako li e? - mislio je starac. - Hoe li umjeti preko vode?

Pogledao je za njim. Nije ga bilo na vidiku.

U travi punoj rose unuka je napasala krave.

- Nije se naspavala - gledao je u nju starac, naslonjen laktom na glatko dralje sjekire.

Ali se nije due zabavio unukom. eui uto-bijeli brk, pratio je mladia u mislima.

- Sad je kod Lukine kue, sad prilazi obali...

- Hajde, ta si stao! - prekori sam sebe. - Dan odmie.

Nekakve kandice u srcu poee da grebu.

- A onaj ode. Navalio: mora se. E, kad se mora, a ti hajde. Pismo! Da ti pismo! Kao

da nije moglo priekati to pismo. A ja, bogami, nisam na trulu dasku stao. Pa i ne osjeam se

ba najbolje.

elio je da ga u prsima stegne to jae. Ali uzalud.

Kandice su greble otrije:

- E, matori, matori, nita ti nije. Pismo moe ekati, a moe li bolesno dijete ekati?

O, brate, nevolje. Moe biti da onaj ni vodi nije vjet.

Starac uznemireno gleda prema rijeci, ee se po razdrljenim kotunjavim prsima, pali

crnu lulu i duboko uvlai gorak dim.

- Ode! Sad je kod amca... O, Milice - iznenada viknu unuku. - Kai nani da u se

odmah vratiti. Idem neto poslom.

Bacivi sjekiru, zaturi klompavi eir prema potiljku i pouri u pravcu rijeke.

Na obali zastade i zagleda se preko iroke bljetave rijeke, ne opazi nita, i nadviri se

nad uvalicu.

U plitkoj ustajaloj vodi zavuene draice ugleda vojnika izmeu gustog granja.

Prebacivi puku preko ramena i do koljena utonuo u itki mulj, vukao je amac iz

sve snage. Ali teki amac, prednjim krajem nasukan na ile i uvaljen u raskvaenu ilovau,

kao da je ukopan. Izgledalo je da ga mravi vojnik nee ni s mjesta maknuti. Brisao je znoj,

hodao oko amca, psovao od terca. Ni to nije pomagalo.

- Cimni ga! Pritisni prednji kraj - viknu starac ljutito. - ta si se spetljao ko drvena

Marija! ekaj!

Srdit i uurban, starac se spusti niz strminu. Prie amcu.

- Hajde! Tako! Eto vidi.

- E, fala ti, ika uro. Zapelo, majku mu.

- Zapelo, kad ne zna. Hajde, sjedaj. Tu, tu, na sredinu. Uzmi veslo.

Vojnik pogleda u nedoumici.

- ta je? Ne zna. Pa, kako si mislio na rijeku?

Starac zasuka nogavice, nabi ulojeni eir na elo i, otisnuvi amac prema vodi,

ukorai preko ograde i sjede na usku dasku na krmi. vrsto uhvati veslo ilavim rukama,

petama uprije o preke.

- Hoe li sa mnom? - upita vojnik razvedrivi se. .

- Hou li! Pa vidi da hou. A ako zapuca, vrag mu materi, to bi bi. A dijete ti je

muko? Sin?

- Sin.

Starac pogleda u guste hrastove ume na drugoj obali i jae se navali na vesla.

[1947.]

VELIKO SRCE

I

lanove ueg taba bataljona jedan borac je nazvao jedinstvom u trojstvu, rekavi

punu istinu, kako nam se inilo.

To su bile tri razliite linosti, razliitih navika, obrazovanja, porijekla, pameti, ali su

se opet prilino slagali, bar po onome to smo mi vidjeli.

Komandant je bio mlad majeviki seljak, irokih jagodica, zaturena ela, veselih sivih

oiju. Svakome je prilazio slobodno, smijao se iroko, govorio bez uvijanja, i ne ba pitomo

ni uglaeno, ne izbjegavajui ni rijei koje obazrivi ljudi ne govore esto.

Jednostavno je govorio ono to zna, jednostavno pitao ono to ne zna, ne osjeajui

stid zbog onog to ne zna ni ponos zbog onog to zna. Smijui se, priao je kako su ga

komunisti uvjeravali da e rat trajati najvie tri mjeseca, toliko e biti potrebno Rusima da

stignu do nas, a da je mogao i pomisliti da e trajati ovoliko, nikad ne bi doao u partizane. I

niko se nije udio to tako govori, jer je uvijek govorio ono to misli, i nije ga se ticalo da li

se to kome svia ili ne svia. U njegovom odnosu prema ivotu i prema ljudima nije bilo

nesporazuma, tekoa, uvrijeenosti. Znao je oduvijek da na svijetu postoje poteni i

nepoteni, samo je sada potene nazivao naima, a nepotene faistima. Taj zdravi ovjek,

koji je volio da sa svakim porazgovara o svemu, da se naali i nasmije, u borbi je postajao

kurjak. Sitne sive oi bi se zaotrile i otvrdnule, izraz lica mu je postajao grub i opasan,

govorio je kratko i odsjeno, ne dozvoljavajui da mu iko protivurjei.

Izgledalo je da gubi razbor, obuzet uzbuenjem zbog predstojee borbe, ali nikad nije

prenagljivao, nikad nije nerazumno utravao ni slao druge u opasnost, bijes ga je podsticao

ali nije zasljepljivao, i esto se sluio lukavstvom da iskoristi prednosti iznenaenja. Povlaio

se da udari gdje mu je zgodnije, priinjavao se slab kad je bio jai, ako je gonio nije

poputao, ako je gubio nije oajavao, jer je znao da rat ne rjeava jedna bitka. Svoju mrnju

je nadzirao razumom, priguujui je ali je ne uguujui, guran ali nezaluen njome, putao joj

je uzde kad je mogla da nakodi neprijatelju a ne njemu. Svojom sigurnou ulivao je

povjerenje ljudima i polako se stvarala legenda o njemu. Nije je podsticao ali ni odbijao,

godilo mu je da uje pohvalu ili pjesmu o sebi. Znao je da ga borci vole i uivao je u tome.

Zamjenik komesara, bivi radnik, sitan i mrav, tuberkulozan, neugledan, neupadljiv,

ni star ni mlad, gledao je ljude grozniavim oima, uvjek sjetnim, obuzet sobom i svojim

brigama. Pokreti su mu odmjereni, glas tih, govor kratak. Ali i govor, i glas, i pokret, ma

kakvi bili, kao da su skrivali neku drugu misao, koju nije izgovarao. Poteno vrei svoju

dunost koliko je mogao, uvijek je bio opsjednut milju o bolesti, i nije imao ni snage ni volje

da se nametne drugima. Sjedei meu drugovima, onako sitan i povuen, u sasvim

jednostavnom odijelu, za razliku od komandanta koji se kitio kaievima, kartama, orujem,

uvijek s praznom lulicom u ustima, on se smijeio kad su se ostali smijali, ubacivao kratke

primjedbe kad su drugi priali. Komandanta su borci voljeli, zamjenika su alili. Komandant

je imao njihove mane i njihove vrline, samo jako izraene, zamjenik nije imao ni njihove

vrline ni njihove mane. Nije volio da govori, nije volio da se ali, nije volio da se pohvali, ali

je volio da slua kad ljudi govore. Znao je da se podesi prema razliitim naravima. Zapravo,

nije se ni podeavao, ali je svakome izgledalo da ga slua nekako na poseban nain, drukije

nego ostale. One protiv kojih se borio, nije trpao u jednu torbu. I njih je, na uas

komandantov, dijelio i stepenovao, od uvjerenih i nepopravljivih do zavedenih i nesigurnih.

Svaki puca! - govorio je komandant, a zamjenik se smijeio umorno.

Sjeam se jednog dogaaja koji sam zapamtio ba zbog tog jedinstva u trojstvu. Za

vrijeme jednog napada zelenokadrovaca u Sprei, borci su uhvatili mladog Spreaka, seljaka,

i doveli ga u tab. Mladi je stajao nasred sobe, ne gledajui ni u koga. U njegovim oima

nije se vidio ni strah ali ni drskost: uinio je ono to je trebalo, i sad je mirno ekao presudu.

U tom miru u kojem nije bilo ni odlunosti ni kajanja, u toj tupoj ravnodunosti koja se nije

ni prsila, ni molila, ni nadala, bilo je neto neljudski tuno i beznadno. I dok je mladi mirno

utao, komandant je bijesno psovao, mislei na tri poginula borca.

- Sad si se uprepodobio, bando faistika! A pucao si na nas!

Mladi nije odricao. Uhvatili su ga s vrelom pukom, bez metaka.

Zamjenik ga je pitao mirno:

- Zato si poao na nas? Znao si da meu nama ima i muslimana, i da branimo

muslimanska sela. Jesmo li ti uinili neko zlo?

Spreak je uporno utao, kao da nije ni sluao.

- Kakva si ti budala! - rekao je zamjenik saaljivo.

- Da formiramo sud! - prekinuo je komesar nepotrebni razgovor.

I tako, jedan je bjesnio, jedan saaljevao, jedan hladno presuivao.

Mladi je strijeljan.

Najudniji od njih bio je svakako komesar Mirko, neumoran, savjestan, taan, hrabar,

pravedan prema ljudima, pa ipak je bilo teko odrediti njegov unutranji lik i rei: takav je i

takav, jer je, i pored svih vrijednosti, ostajalo u njemu neto neobjanjivo, pa i neprijatno.

Sav je napeta, koncentrisana snaga, koja se odmah uoavala, jer se nije rasipala na suvine

rijei i nepotrebne pokrete, ve je sluila jednom utljivom htijenju, i savjesnom, pa i prilino

bezobzirnom izvravanju dunosti. Uvijek je bio na svome mjestu, podnosio je iste napore

kao i borci, pa i vee, esto je ostajao i bez hrane kad je nije bilo za sve, nikad nije legao dok

ne bi pogledao kako je bataljon smjeten, vodio je rauna o svakom borcu, ali je sve to, bar

meni, izgledalo kao hladna besprijekornost. Osnovna njegova osobina bila je mirnoa;

priguena, uznemirujua, jer je neobina, neljudska, naroito u borbi. Iao je na najisturenija

mjesta, bacao bombe, pucao, kao da je vrio najobiniji posao, kao da nije ubijao i kao da

nije mogao biti ubijen. Bio je junak po onome to je inio, ali po onome kako je to inio

izgledalo je da to nije junatvo, ve odsustvo straha, nedostatak mate, nenormalna

uravnoteenost nerava koji ne zatrepere nikad i ni zbog ega. Kod drugih boraca vidio si

strah, bijes, navalu krvi, mrnju, ili hladnokrvnost postignutu savladavanjem, i sve je to

blisko i razumljivo, jer je ljudsko. A kod njega nisi razumio. On nije, kao komandant, bijesno

skupljao obrve, niti je, kao zamjenik, nervozno trljao elo, nego je s najobinijim izrazom na

licu, bez vatre, bez mrnje, bez strasti, mirno vrio svoju dunost, odmjeren kao maina. I sve

to je inio, izgledalo je da ini po diktatu logike, vrlo korisne ali i vrlo hladne, po diktatu

strogog i pedantnog razuma koji je, potinivi sebi sve izvore njegove snage, uinio ih veoma

vrijednim, ali bez topline i bez srca.

Govorio je malo.

Ako je vidio bosa vojnika, zaustavljao se i mirno pitao:

- Hladno?

- Hladno, drue komesaru.

- Izdri. Nabaviemo togod.

I nareivao intendantu da u prvom selu nabavi kou za opanke, i intendant je

nabavljao.

Ali se jednom desilo da je intendant zaboravio, i on primijetio da je borac bez

opanaka.

Zovnuo je intendanta.

- Rekao sam da nabavi kou za opanke.

- Rekao si, drue komesaru.

- Zato nisi nabavio?

- Nije bilo.

- Kako nije bilo?

- Zaboravio sam - priznavao je intendant.

- Dobro. Skini cipele!

- Odmah u nabaviti. Skoro emo u selo.

- Skini cipele! - ponovio je istim, nepovienim glasom. - Tako. A ti obuci.

I otiao uz kolonu.

Dobro, moda e mu priznati da je imao pravo, intendant nije smio zaboraviti, morao

ga je, makar i na ovako surov nain, nauiti da uva borce, ali ipak, zar se nije moglo sve

svriti nekako drukije? Da je vikao, da ga je nazvao i ovakvim i onakvim, da ga je ozbiljno

ukorio, da mu je ljutito zaprijetio, a onom borcu predao cipele s vie panje i interesovanja,

shvatio bih i rekao: dobar ovjek, strog ali pravedan. A ovako je izgledao kao apstrakcija

pravde, taan i hladan kao terazije, i zamjerio sam mu na tome.

Borci su od njega zazirali, ak su ga se i bojali, ali su ga potovali. Cijenili su njegovu

nepogreivu pravednost. Nisam razumio taj odnos.

U jesen se desio udan i teak dogaaj. Prilikom borbi za grad, bataljon je dobio

zadatak da likvidira njemako uporite na vrhu breuljka, opasano bodljikavom icom,

branjeno iz tri velika betonska bunkera. Oko bunkera je bila istina, brisani prostor,

najodvratnija stvar u ratu.

U toku noi bataljon je dvaput juriao, ali su Nijemci, osvjetljavajui bojite

raketama, ubitanom vatrom tukli istinu, ne dajui ni prii. Bez tekog oruja, bez

mogunosti da se zakloni makar i za busen, uzaludno je bilo bacati vojnike u taj vatreni

pakao.

Ujutro je komesar rekao komandantu da on s bombaima ide na bunkere. Uzalud ga je

bilo odgovarati. Na rubu ume razmjestili su borce koji su puanom i mitraljeskom vatrom

bez prestanka gaali otvore na bunkerima. Komesar i pet bombaa poeli su da se privlae,

trojica s jedne, trojica s druge strane, ubacili su bombe kroz otvore, veina Nijemaca je

izginula, neki su poeli da bjee. Od bombaa poginula su trojica. Poginuo je i komandant.

Kad su Nijemci poeli da bjee s poloaja, nai su ih potjerali. Jedan njemaki narednik se

okrenuo, ispalio cio rafal i ranio komandanta u stomak, zamjenika u ruku.

Komandant je uskoro umro.

Leao je na krvavom injelu u mokroj umi.

Ta smrt ispunila je borce tekom tugom. Zaboravilo se na radost zbog pobjede,

utihnuo je glasni razgovor, i u tiini ume, borci su stajali u krugu, utljivi i namraeni.

Majevani su plakali.

Komesar je priao, kleknuo i poljubio mrtvog druga u elo. Ali ni tada mu se na licu

nije vidjela tuga: bilo je kameno i tvrdo. Moda samo malo zamiljenije.

Na sahrani, poslije novog komandanta odreda, koji je govorio potresen, jedva

suzdravajui suze, komesar Mirko je stao iznad iskopane rake i rekao mirno i razlono:

- Drugovi, danas smo izgubili dragog komandanta, odlinog borca i dobrog druga.

Na gubitak je teak a alost velika. Neka njegova smrt uini stranijom nau mrnju, a

uspomena na njega neka pojaa nau borbenost i odanost revoluciji. Slava palom drugu i

borcu koji je asno oduio svoj dug prema zemlji narodu i Partiji!

Zapamtio sam taj krti govor, valjda od rijei do rijei, i takav kakav je, danas me

uzbuuje. Ali me tada gotovo razbjesnio, izgledao mi je nedozvoljeno suh, hladan, sluben,

direktivan, kao da je smrt tog divnog ovjeka bila samo prilika da se borci podsjete na svoju

dunost. Po tom govoru, koji me sasvim zbunio, vidio sam da je mogao da cijeni ovjeka, ali

ne i da pati zbog njega. I dugo mu nisam mogao oprostiti to mu glas nije zadrhtao, to se

nije zasjenio tugom, to mu iz oiju nije poteklo nita osim tvrdoe.

ta je taj ovjek doiveo da je postao tako tvrd? Kakvi su mu gubici opustoili srce,

ostavivi mu samo razum? I dokle se moe stii samo s osjeanjem mrnje i dunosti.

Znali smo da je bio u jasenovakom logoru, da su ustae pred njim zaklale jednu

njegovu prijateljicu (izgleda vjerenicu), da je zamijenjen za nekog zarobljenog njemakog

oficira. Jednom smo u tabu (ja sam postavljen za komesara, Mirko za komandanta), u

njegovom prisustvu poveli razgovor o Jasenovcu. Prekinuvi pisanje, on je neko vrijeme

sluao ta govorimo, zagledan u prozor, a onda se digao i izaao iz sobe ne urei, ne odajui

niim da bjei od razgovora koji ga pozljeuje.

Tada mi je zamjenik ispriao da su s Mirkom u logoru bila etiri njegova najbolja

druga. A jednog jutra vidio je u smrznutoj logorskoj bari njihove etiri odsjeene glave.

Uasnula me ta strana pria.

Zamiljao sam tu sliku: ostavi u ivotu i te noi, on gleda zimsko jutro, grane drvea

izvezene srmom mraza, slabo zimsko sunce. Moda to jadno sunce podgrijava nade koje no

ne doputa, moda misli kako bi pobjegao iz ovog pakla, i to ba sa svoja etiri najbolja

druga. I tada, u smrznutoj bari vidi etiri glave svojih prijatelja.

Dugo sam se jeio zamiljajui tu sliku. A kako je njemu bilo?

I uinilo mi se da sam shvatio. U njemu se rodila tolika mrnja da je potisnula sva

druga osjeanja. Suvie je elio da se sveti, da bi mogao sauvati makar malo topline u srcu.

Prevario sam se i u tome.

II

U decembru 1943. esta neprijateljska ofanziva (borci su govorili da je pedeset esta)

zahvatila je i nas. Dvije njemake divizije, erkeska konjica, ustae, etnici, muslimanska

legija, glad, zima, blato, avo i sotona, sve se sruilo na nas odjednom, pa smo imali utisak

da je Istona Bosna preko noi poslala najvanije i najtee ratno poprite svijeta i, kad nismo

mogli nita drugo, kiselo smo se ponosili to je tako.

A te ofanzive su gadna stvar: gdje omrkne, ne osvane, gdje rua, sigurno nee

veerati. Pa i to samo tako kaem, jer se danima nije ni rualo ni veeralo. I jo da nevolja

bude vea, naem odredu je pridodato stotinu civila, biciklista, kako su ih zvali borci. To su

bili mahom stariji ljudi, izbjegli iz gradova, nesposobni za borbu, nesposobni za pokret,

stotinu nevolja sakupljenih ujedno. Poteni, ugledni, sjajni ljudi u svakom pogledu, ali mi

smo vie voljeli da su oni kod drugih sjajni, a mi bismo im u prolazu i poast odali. Sve smo

znali, da su ostavili sve to su imali i pobjegli na osloboenu teritoriju, da su dragocjeni za

nas i za pokret, da su im veinom djeca u partizanima, ali smo znali i svoju muku, jer su nam

vezali i noge i ruke, prisilili nas na brzinu pueva hoda, primorali nas da zbog njih idemo

lakim ali opasnijim putevima, pretvorili borbenu jedinicu u bolnicu. Drali su se dobro, ali

su bili toliko bespomoni i izlomljeni nevoljama da je ak i Mao, najplaljiviji ovjek ne

samo intendanture ve i cijelog treeg korpusa, govorio maui glavom: - Eh, ovi civili!

Bilo je pravo muenje gledati patnje tih ljudi. Ko nije u jesen i po kinoj zimi vidio

seoske drumove u Bosni, taj ne zna ta je blato i neprohodnost. Plitko blato, duboko blato,

itko blato, gusto blato, blato do koljena, blato do vrata, prljava bujica, domba, eto to su

bosanski drumovi od Mitrova do ureva. Preko njiva je jo gre, jer se blato oranica lijepi

kao iri, priteui noge zemlji gore nego najtee bukagije. I sve su to ti ljudi morali da

prou. utke, ne uzdiui, ne tuei se, padali su i dizali se, idui mokri, uprljani blatom,

bijeni ledenom decembarskom kiom i susnjeicom.

Pokuali smo da se prebacimo preko Spree, ali nismo uspjeli zbog nadole vode, pa

smo se po noi opet vratili na teren koji su sve nae jedinice napustile.

To vraanje po noi, po kii, po neprohodnom blatu, po vodi koju smo ponegdje

gazili do koljena, mokri od glave do pete, bijeni hladnim vjetrom, kroz mrak ispunjen hukom

gorskih bujica to su bijesno derale niz padine, bilo je valjda najtea muka koju smo

doivjeli. Oko nas no, pred nama nepoznate opasnosti, s nama starci. Glavinjaju, kao pijani,

posru, padaju, diu se, i idu, idu, kao mjeseari, gonjeni strahom da ne ostanu, vueni

silnom eljom da ive.

Dovukli smo se nekako do sela i pospali onako mokri. Ali tek to smo legli, ini mi

se, ve su nas budili:

- Ustaj! Pokret!

Jedna starica, gologlava, s kosom ulijepljenom blatom, oteenih bosih nogu,

ponavljala je umorno:

- Ja ne mogu. Ne mogu!

- Nijemci idu, bako.

Digla se polako, teko se oslanjajui na ruke, pa teturajui izala iz kue.

- Bre! - urili smo civile.

Ali stari Perko nije mogao ni da ustane a kamoli da pouri, sjedio je u blatu pred

kuom i izgubljeno, utei, gledao preda se.

- ta je, Perko?

Nije se ni osvrnuo, nije digao glavu, kao da nije ni uo. Ruke su mu drhtale na

koljenima.

- Stavite ga na konja. Brzo! - naredio je komandant.

Digli su na konje Perka i jo neke koji su potpuno iznemogli, i kolona je krenula.

- Zaelje bre! - neprestano se pronosilo kroz kolonu, ali se sa zaelja vraalo kao

preklinjanje:

- elo lake!

Prekidajui se, zastajui, kolona je teturala uzbrdo i sklonila se u mladi hrastik.

Sluajui grmljavinu topova i stalnu huku tenkovskih motora sa ceste, premoreni ljudi su

legli na mokro granje ili na povaljene smreke i odmah zaspali. Jedna patrola je poslata u

izvianje, ali se vratila s neveselim vijestima: u selu su Nijemci, sve vie tenkova i kamiona

opasuje planinu, u sva sela su stigla neprijateljska odjeljenja. Sve gore od goreg.

ekali smo patrolu koja je otila da vidi mogunosti prelaza na kiseljakom mostu ili

na nekom drugom mjestu. utali smo, ozebli, ne usuujui se da loimo vatru zbog blizine

neprijatelja, borci su prigueno kaljali, sjedei na mokroj zemlji.

Stari Perko je umirao. Leao je nauznak, disao sve slabije i tie, ne videi vie nita,

na sreu nesvjestan svega.

Dali smo svu ebad pa i injele bolesnicima, preporuili im da se zbiju, ali je

hladnoa prodirala do kostiju, pa su se tijela koila.

U sumrak dola je patrola koju smo ekali i izvijestila da su na kiseljakom mostu

njemake strae i da cestom patroliraju tenkovi. Ne moe se, znai, na tu stranu gdje nema

neprijatelja.

Kratko se posavjetovavi, naredili smo pokret.

Sad je bilo glavno da se sklonimo dok ne proe neprijateljska sila, izbjegavajui svaki

dodir s neprijateljem, jer smo potpuno nesposobni za borbu. Odluili smo da poemo na

besputni, gladni, snijegom zavijani Konjuh, i da u planinskim selima, zabaenim i teko

pristupanim, saekamo kraj ofanzive. A kad smo ve donijeli tu teku odluku, Konjuh o

kome se prialo kao o zbornom mjestu svih nevolja i opasnosti, postao nam je san i elja. Ali

smo do planine putovali puna dva dana, nou se kreui, danju spavajui, na smrt premoreni.

U ranu zoru poli smo uz planinu, nailazei na sve vei snijeg to smo se vie penjali,

ve na obroncima osjeajui kako se planina rogui, grizui nas hladnoom i zamarajui

vjetrom i zavijanim bespuem.

Prethodnica je ila pred kolonom, ali je njene tragove vjetar zasipao snijegom, i elo

je gazilo u cijelac do pojasa, pa onda iznenada ispadalo na istinu, na zemlju pokrivenu

sasuenim liem i mahovinom. Ali je u asu nestajalo i zemlje i lia, i istina se pred naim

oima pokrivala nametom snijega nanesenim vjetrom koji je nalijetao kao iz zasjede, urliui

i vrtei snjenu prainu u kovitlac. Ovaj planinski vjetar je ludilo, hiljadu ledenih bieva, jato

bijesova, zapreka da uemo u planinu. utao je, kao da vreba, a onda se iznenada bacao na

nas s vriskom punim mrnje, udarajui u prsa da smo se povijali kao mladice. Zatim se

povlaio, mirovao negdje uuren ili skakutao pred nama, pa se naglo okretao i, samo nas

dodirnuvi, udarivi po nama snanim repom, obilazio nas, nadlijetao, u bijesu savijao grane

nad naim glavama, pa se opet survavao na iskidanu kolonu, gurao nas s lea, udarao u lice,

snijegom zasipao oi i ui, zaplitao se meu noge, kikoui, vritei, tjerajui egu s jadnim

ljudima.

A kroz bijes vjetra ili u naglom, nemirnom zatiju, ulo se duboko, mono hujanje

ume kao stalna, uporna prijetnja. To se glasila tuna i strana dua ove pustoi.

Na planinskoj zaravni vjetar se utiao. Svuda oko nas pruao se bijeli beskraj, tiina

mrtve planine, udan mir ogromnog drvea pokrivenog injem i snijegom, a iznad drvea

nisko sivo nebo bez dubine prijetilo je snjenom vijavicom.

Ni ovjeka, ni ptice, ni vode koja bi ivjela, ni ma kakva traga ivota, svuda samo

ledena ljepota, bez pokreta i zvuka.

Najednom je elo kolone zastalo. Je li to odmor?

Ali su uznemirene rijei i uplaeni pogledi upozorili na tragove u snijegu koje je

ostavila naa kolona. Nekoliko sati vrtjeli smo se u krugu po toj snjenoj pustoi mislei da

idemo naprijed!

Uznemirio sam se i osjetio kako me hvata osjeanje izgubljenosti: odavde nema

izlaza.

Uznemirila se i kolona koja je dotle izgledala apatina i nezainteresovana za sve to je

moe zadesiti.

Komandant Mirko je iao pored kolone i mirno govorio:

- Odmoriemo se dok ne naemo put.

Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu, kao da kae: priekajte dok proitamo

na raskrsnici kuda vode putevi, ili moda da upitamo saobraajca! Dolo mi je da mu kaem

togod oporo, da se svaam s njim, da mu skreem kako put neemo pronai kad ga je ve

izgubio!

Ali on je izgledao tako spokojan, kao da e zaista uskoro ugledati putokaz s natpisom:

put taj i taj.

I ma koliko to izgledalo udno, umirio sam se i povjerovao da e nas on izvui.

Njegovo odsustvo straha je ipak vrijedilo vie od moje nervozne uzbuenosti.

Skreui s kolonom u skrivenu umsku uvalu, mislio sam kako je dobro biti s tim

ovjekom. Ako je i hladan kao stijena, on je i siguran kao stijena.

Kad sam ga vidio kako se vraa, pomislio sam: izai emo! Toliko je djelovao mirno i

sigurno.

Utvrdio je da do sela Crnjelova treba da idemo kosom, otprilike dva i po sata.

Krenuli smo polako. Komandant je poao na elo kolone, isturivi ispred sebe patrolu

prethodnicu.

Idui na zaelju, bijen vjetrom to nas je poduhvatio na kosi, osjetio sam teak nemir.

Kako emo doi do Crnjelova?

Bio sam umoran. I kolona je umorna.

Ljudi su ili polako, skliui se po snijegu, pogrbljeni, uvuenih vratova, ugaenih

oiju. Troje ih je umrlo dovde. Koliko e jo do Crnjelova?

Kroz kolonu se pronijela zapovijest: Komesar i zamjenik, naprijed!

Pourivi, sustigao sam zamjenika koji se teturao kroz cjelac pored kolone.

- ta je to?

- Ne znam.

Kolonom su se pronosila i druga nareenja:

- Saki naprijed!

- Crni naprijed!

- Iso naprijed!

- Ivan naprijed!

To su najbolji mitraljesci bataljona.

A onda naglo:

- Kolono stoj!

Potrali smo kroz snijeg.

Komandant je stajao na sredini umovitog breuljka, a kad nas je ugledao, poao nam

je u susret. Uzalud smo gledali u njegovo lice, nita nije otkrivalo.

Kad je priao, poeo je bez uvoda, ne urei naroito:

- Patrola javlja, ovim putem Nijemci idu prema nama. Jedna eta alpinaca. Nai borci

su premoreni i ne bi izdrali borbu. Da se sklonimo, vidjeli bi trag. Zadrau ih s petoricom

boraca dok se vi izvuete kroz uvalu. Nijemcima treba oko deset minuta da stignu do prevoja

gdje emo ih doekati. Za to vrijeme vi se spustite niz obronak i zaobiite brdo. Isturite

prethodnicu.

- Da i ja ostanem - rekao je zamjenik.

- Vas dvojica ste potrebni ljudima.

- Ali zato ti?

- Tako sam najsigurniji.

Okrenuo se prema grupi boraca koji su ga ekali, i kratko nas pogledavi, ne

pozdravivi se, rekao na rastanku:

- Pourite!

I poao uz breuljak.

Gledao sam u njegova lea i mislio: nikad se vie neemo vidjeti.

Kao iz daljine uo sam zamjenikov promukli glas:

- Hajdemo!

Poao sam, ali sam se osvrtao i gledao kako komandant tri pred borcima prema

prevoju.

- Pouri! - podsticao me zamjenik, ali se i on osvrtao.

Kad smo sili u uvalu, na kosi iznad nas ulo se nekoliko rafala, a nakon kratke,

uznemirujue tiine, planina se prolomila od pucnjave, odjekujui po uvalama.

Pogledali smo se zbunjeno, a onda okretali pogled prema kosi, sluajui kako paljba

odjekuje u naim srcima, pa se opet traili uznemirenim oima.

Dugo nas je pratila paljba, sustiui nas talasima to su se razbijali o visove, govorei

nam da su jo ivi i da se bore.

A onda je pucnjava naglo zamrla. Znali smo, poginuo je i poslednji od estorice

junaka.

Spasli smo bataljon i civile, a ja sam bio potiten. Muilo me sjeanje.

Zamjenik je neprestano ponavljao:

- Divan je to ovjek bio.

Kao da me amarao tim rijeima. Osjeao sam se kriv pred tim ovjekom iju je

plemenitost otkrila njegova smrt. Bilo mi je jasno da sam proao pored ovjeka velikog srca,

ne osjetivi njegovu ljepotu.

Saznao sam, i osjeao sam se kriv, da je ivot beskrajno raznovrstan i u zlu i u dobru.

[1947.]

U VOZU

Starica, seljanka, omalena, mrava podbraena bijelom maramom koja joj je

uokvirivala suho, suncem speeno lice, sa zaveljajem u ruci, ue u kupe treeg razreda, u

kojem su sjedili dva mukarca i jedna ena.

- Ima li mjesta? - upita starica zabrinuto, pogledavi temeljito kupe, osmotrivi ak i

mreu za prtljag.

- Ima, bako, vidi da ima, nee nam biti tijesno - odgovori mladi koji je sjedio do

prozora.

Starica se smjesti do mladia i stavi zaveljaj pored sebe na klupu.

- Je li ovo voz za Tuzlu? - pripitala je za svaki sluaj.

- Za Tuzlu - potvrdio je mladi.

- Vruina danas - othuknu starica, obrisavi oznojeno lice krajem marame i

pogledavi na stariju enu i sredovjena mukarca na drugoj klupi.

Povezana crnom maramom, nateenih oiju ena je gledala kroz prozor, i nije se ni

osvrnula na staricu. Ni mukarac, koji je sjedio do ene, nije rekao nita. Samo mu se sitno

zborano lice razvuklo u zbunjen osmijeh, to je ivio kratko, pa se odmah izduilo, uplaeno i

nesabrano, a nemirni mravi prsti su se zabavili oko zguvanih pantalona na koljenima.

Jedino je mladi pogledao staricu, osmjehnuvi se gotovo prijateljski, i bogzna zbog

ega, da li zbog tog osmijeha, ili zbog jakih ruku to su spokojno mirovale na vrstim

stegnima, ili zbog itavog stava i izgleda, obinog, smirenog, sigurnog, on joj se uinio

nekako bliim od ove stroge ene u crnini, i od mravog ovjeka, to je po pokretima i po

plaljivosti podsjeao na zeca. Po tom prvom utisku, starica ih i nazva: Crna i Zec.

A razgovor je nastavila s mladiem.

- Dva sata hoda po ovom zvizdanu, a ni noge vie ne sluaju.

- Odakle si, bako?

- Ispod Ozrena.

Pogledala je u brda, to su se zbog jare inila daleka i blijeda. I kao da je makar samo

u mislima htjela da ostane s dragom planinom:

- Eto tamo.

- Znam - osmjehnuo se mladi.

- A idem u Tuzlu - pogledala je vrhove svojih opanaka, pa kao da se izvinjavala,

dodala:

- Sinu.

Ali ne ree zato ide sinu. Pogleda u Crnu i Zeca, i skrenu razgovor.

- Hoe li skoro krenuti ova prokletija?

- Krenue - odgovori mladi, pogledavi na peron po kojem su etali Nijemci i ustae,

dok su drugi pretrkivali preko tranica, dovikujui se i neto nareujui.

- Dugo eka - uzdahnu starica. A hoe li pregledati? Trae li legitimacije?

- Trae - osmjehnu se mladi, da je umiri. - Legitimaciju sigurno ima. I propusnicu.

- Imam.

- Sigurno ne putuje esto?

- Bogme, sinko, sad sam i uestala. Od nove godine ila sam triput.

- Sinu?

- Sinu.

- A sin ti radi u Tuzli?

- Pa, kako da ti kaem, ne radi. Tamo je od nove godine. Evo, sedam mjeseci i

etrnaest dana. Pa mu nosim malo hrane i preobuku.

Zatreptala je oicama i pokazala na zaveljaj. Mladi je pogledao u staricu i u

zaveljaj i, ne upitavi, znao je ta joj je sa sinom.

Starica je gurnula pod maramu uperak sijede kose, vre pritegnula krajeve

ubradae, i skrstivi ruke u krilo, uzdahnula, pa se nagnula i tiho, povjerljivo mu apnula:

- A pati mi se nizato. Obijedili ga da je urovao s partizanima. A nije. Ako sam ja, i

on je, bogom ti se kunem.

Lokomotiva pisnu alosno i otegnuto. Vagoni se zatresoe, zakripae i voz, cimajui

i oklijevajui, s mukom krenu.

Dok je voz stenjao i othukivao, hvatajui sapu, u kupe uoe dva ovjeka, jedan u

fesu, drugi u eiru podignuta oboda.

Onaj u eiru, osav, suh, vodnjikavih oiju, paljivo razgleda kupe i putnike, pa

ugledavi stariin zaveljaj, upita osorno:

- A poemu ti paketi tu, na klupi?

- Evo ti mjesta, brate, koliko hoe - odgovori mu starica bez ljutnje, pa uze zaveljaj,

stavi ga sebi u krilo, i pomae se blie mladiu.

- Sjedni, azim - ree osavi Rus, emigrant, onome u fesu, i pokaza mu mjesto do

starice, a on sjede do Zeca, koji se brzo pomae i osmjehnu ljubazno, pokazavi ute zube.

azim, velikih usta i povelika nosa, buljavih oiju, odgurnu fes na zatiljak, i

pogledavi paljivije u mladia, mahnu mu glavom:

- Vidi! Pa mi se znamo. Odakle ti ovamo?

- Poslom - odsjee mladi kratko i okrenu se prozoru.

- Znam ga iz Kreke - objasnio je azim svome drugu, pokazavi glavom na mladia.

- Nu, da? - nezainteresovano je odgovorio osavi.

azim je sjeo i prebacivi nogu preko noge, izvadio iz jednog depa irokih pantalona

bocu, iz drugog meze zamotano u novine, pa potegnuvi rakije i zaloivi se ovetinom,

ponudio i druga:

- Hajde, Leonid.

Leonid nije dao da ga dugo mole, nagnu bocu i povue dva-tri dobra gutljaja,

stresavi se:

- Oho, azim, grom!

- Grom, ja ta! Dajde! Hoe li ti zemljae? Kako ti ono bjee ime?

- Ne pijem - odbi mladi.

- Hm. Da ne tedi za kuu? Dede, Leonid. Ti, brate, moe uvijek.

- Davaj. Ja mogu. Kak Ilja Muromec. Davaj, azim!

I dok je voz milio spreanskom dolinom, dok se iz drugog vagona bez prestanka

glasila tvrda i uglata njemaka pjesma, azim i Leonid su se zalivali rakijom i zalagali

ovetinom, znojei se i crvenei od silne zapare. Skinuli su kapute i raskopali koulje, a

azim je skinuo i cipele i stavio noge na prostrte novine.

Nije bilo kraja njihovom razgovoru. Priali su, hvalili se i junaili sve vie to je ia

bila praznija, unitavajui nae partizane i crvenoarmejce nemilice, i na kraju je Leonid

bogom zakleo azima Krilia, natputara iz Graanice, da svakako s njim poe u Rusiju kad

Hitler pobijedi Staljina, a ruski car zasjedne u Kremlju, pa e vidjeti ta je ivot i ljepota, a ne

kao u ovoj smrdljivoj Bosni.

- E, u Bosnu mi ne diraj - naljuti se azim. - Sve, sve, al Bosne na svijetu nema, i ne

esi se o nju. Nahranila te i pojila, a vidi ti njega.

- Nu nu, azim - umirivao ga Leonid. - To ala.

- E, ne ali se s time.

Ali je azim uskoro zaboravio na spor i zabugario stranim glasom, od koga je sve

muka uhvatila, a njemu pooe suze od miline:

Vozila se po moru galija,

u galiji okovan delija...

- Kakaja galija - smijao se Leonid. - Davaj rakiju.

Prestavi da pjeva, azim se opet zagleda u mladia pakosnim pijanim oima, i

glupavo se osmjehnuo velikim ustima:

- Ide poslom, kae. A kakvim to poslom? Da nije, onako?

Namignuvi lukavo, pokazao je na brda i umu iznad pruge.

- Da nisi bio s bratom?

- Kaki brat? - zainteresovao se Leonid.

- Njegov brat. Partizan. Ovdje je negdje u umi od prvog dana. Je li tako, burazcru?

- Brat njemu partizan?

- I jo kakav! Pravi!

- A on, taj tu?

- I on ti je mustra. Ne pije mladi!

- Tak, crvena mustra! Konjeno!

Mladi se namrtio, smraio, ljutito skupio usne, a starica se ohladila, i plaljivo

prenosila pogled s jednog na drugog.

Eto ti nesree, mislila je zabrinuto. I kud ja da sjednem ba do njega.

Leonid je oivio. Njegove riblje oi gledale su mladia paljivo i ispitivaki, a osava

usta su se zategla, krijui u pritajenom osmijehu probuenu lovaku strast.

- A gdje ti bil? - pitao je mladia - Ti iz Tuzle, a gdje bil ovamo?

- ta se to vas tie - rekao je mladi mirno, a starica se iznenada uplaila, i poalila

to lijepo ne objasni, nego bez potrebe ljuti ovu gamad.

- Aha! Aha! Nje tie! A ti toe partizan? Konjeno.

- ujete vi - naroguio se mladi, stisnuvi teke pesnice na koljenima - ostavite vi

mene na miru. Ako pije, pij u noge, a ne u glavu!

- A! U noge! Bezobraznik! U mene nos za takve kao ti.

azima se nije vie ticao ni mladi ni njegov brat, niti ga ja zanimala ova arka, i

taman je htio da nastavi pjesmu o galiji, kad mu se Leonid nagnuo i neto mu priapnuo,

gledajui mladia. azim se uozbiljio, pijane oi mu se zaokruile i zaueno okrenule

prema mladiu, i ne skidajui pogled, poeo nogama da trai cipele na podu, navukao ih

nezavezane i poao za Leonidom iz kupea, okrenuvi se na vratima jo jednom.

Kad su izali, niko ni rije nije rekao. U tiini, njemaka pjesma iz drugog vagona

bila je jo stranija.

Zec se uznemirio i, oznojen od uzbuenja, neprestano okretao mravu glavu od vrata

prema mladiu, uzalud pokuavao da zaustavi drhtanje prstiju na rukama, to su, grevite i

nemirne, izdavale njegov strah.

Crna se jo vie natutila, i kao da eli da se udalji i odvoji od svega ovoga, jo

odlunije se okrenula prema prozoru. Od munog oekivanja nepoznatih neprijatnosti, lice

joj se stvrdlo, oi izgubile tuan, razliven sjaj i dole otrije, a obrva se izvila u otar luk, koji

je ljutito odbijao sve to je moglo da uznemiri njenu nesaznanu tugu.

A starica je zadrhtala, sjetila se svoga sina, poalila mladia. ta li e biti s njim?

pomislila je u strahu.

Ni on nije bio miran: uozbiljio se i skupio obrve da su najahale jedna na drugu, a ive

oi, odluno stisnuta usta i bora meu povijama govorili su o napregnutosti misli koja trai

izlaz.

- Da ti ne uine kakvo zlo? - upitala ga je tiho.

On joj se kratko osmjehnuo, pa naglo ustao, postajao trenutak neodluno, i okrenuo se

starici, zaklonivi je krupnim tijelom.

- Majko - rekao je apatom - da li bi mi sakrila jedan paketi? Nita, onako...

Dok je razmiljala ta da mu kae i da li da prihvati, kad je odluila da mu pomogne,

iako su joj noge drhtale od straha, vrata su se otvorila s treskom, i u kupe uoe Leonid i

azim s jednim naoruanim ustaom.

Ustaa je mranim pogledom odmjerio putnike.

- Ovaj! - upro je Leonid prstom u mladia.

- Isprave! - naredio je ustaa, i kad mu je mladi dao legitimaciju i propusnicu, poeo

je da ita, bacajui na njega zloslutne poglede, kao da je elio da prodre u njegove skrivene

misli i namjere.

- A brat ti je bandit? - upitao je napokon, razgledavi isprave ali mu ih ne vrativi.

- Nu, azim, kai!

- Ma jest, brate, ta tu! - mahnuo je azim dugim rukama, upola rastrijenjen i kivan

na sebe to se upetljao u ovo bez potrebe.

- A ti banditima sigurno potu nosi, ili, bog bi te znao - razgledao je ustaa mladia

neprestano.

- Molim vas, ja imam uredne isprave, a bio sam kod tetke u Doboju, moete

provjeriti.

- Provjeriemo mi, samo dok te ovdje malo pretresemo i prebiemo. Hajde, golube!

- O, gospode! - pretrnula je starica, sjetivi se mladievih rijei i nekakvog zlosretnog

paketia koga nije uspeo da se rijei. I kud mu ga odmah ne uze.

- Nu, hajde, hajde! - pourivao ga je Leonid.

Mladi je zastao za trenutak, ne urei preao pogledom po njihovim licima, pa kao

da je neto smislio, kao da se na neto odluio, sporim korakom izaao u hodnik pored ustae

koji ga je pustio preda se.

Teko tebi, moj sinko, rastuila se starica, osjetivi kako joj se gorka alost uvalila u

srce. Teko tebi, gotovo je s tvojom mladou.

A i ona je kriva.

Ne, nije kriva, nije uspjela ni ruku da prui.

Pomozi mu, gospode, mislila je uznemireno.

Susrevi se s otrim pogledom ene u crnini koja se bila okrenula prema vratima, i

sluajui sitno nervozno kaljucanje mravog ovjeuljka koji je ubrzano disao, mijenjajui

boju, i sama uplaena njihovim strahom, starica vidje kako polako zamiu u hodnik iroka

mladieva plea, a ustaa polazi za njim, poto je dao znak Leonidu da ga slijedi,

i tada,

tada, stranije i iznenadnije nego da je grom udario,

s brda iznad pruge, zapratae puke i mitraljezi, meci zabubnjae po plehu