Negdje u isto vrijeme kad i bratimljenje, javlja se i u Medini jedan pisani dokument koga historiari nazivaju kitab (knjiga, pismo)es-sahifa (spis, list) iel-wesika (dokument, povelja). (knjiga, pismo) (spis, list) i (dokument, povelja). (knjiga, pismo) (spis, list) i (dokument, povelja).

Njime je Allahov Poslanik (a.s.) elio ustrojiti sistem drutvenog ivljenja, koji e biti okosnicom jedinstva stanovnika Medine. Postoji miljenje da je ovaj, po Hamidullahu, prvi ustav "grada drave" Medine, sastavljen izmeu muhadira i ensarija, a da su nakon toga proireni lanovi ovog ustava i na jevrejska i neka druga plemena nastanjena u Medini, po kojima im je zatien imetak, ast i vjera, a odreeni prava i dunosti.

Interesantno je uoiti da ovoj povelji nisu dovoljno panje posvetili ni hroniari Sire ni istraivai drutvenog ureenja el-umme. Kao pisani dokument, nastao u vremenu i pod nazorom Poslanika, zanmaren je potpuno i od muhaddisa iz isto "strunih" razloga i uzusa hadiske znanosti. Naime, Povelja do nas dolazi u pisanom obliku a ne putem pouzdanog lanca sened prenosilaca, to se ne priznaje u znanosti hadisa. Slino je i s nekim drugim pisanim dokumentima iz vremena Poslanika, kojim muhaddisi nisu posvetili dunu panju. Osim toga, jedini tekst Povelje dopro je do nas preko Muhammeda b. Ishaka b. Jessara (umro 150/667), najpoznatijeg pisca Sire, kog muhaddisi njegova vremena nisu voljeli. ak je imao i sukob s Enesom b. Mailkom, uvenim prenosiocem hadisa. Optuivan je za nepouzdanost u nekom svom ponaanju, to je imalo uticaja i na dranje docnijih muhaddisa i nepovjerljiv stav prema tekstu Povelje.

Druga stvar koja je djelovala na odbojan stav muhaddisa i veine historiara prema ovoj povelji jeste to to je tekst, kojeg prenosi Ibn Ishak, doao s izvornih primjeraka koji su bili u posjedu hazreti Alijinih potomaka Muhammeda el-Bakira b. dafera es-Sadika, estog imama kod i'ija i Abdullaha b. el-hasana b. Ali b. Ebi Taliba. Od ovog posljednjeg Ibn Ishak je dobio svoj tejst povelje, jer je bio dosta prisan s njim.

Politike prilike u islamskoj dravi prvih stoljea Hidre takoer su uticale na to da se Povelja nije pojavila ire u javnosti. Dva su osnovno razloga tome:

U doba vladavine Umevija, a i Abasija poslije njih, vlasti su smatrale nepoeljnim bilo kakav dokumenat koji dolazi preko Alu Bejta, tj. porodice Alije b. ebi Taliba i ene mu Fatime, keri Muhammeda (a.s.), jer je dobar dio tadanjeg muslimanskog svijeta smatrao da su ba njihovi potomci imali vie prava na hilafet i vodstvo el-umme od drugih.Tekst Povelje sadri principe jedne vrste politike i pravednih drutvenih odnosa, s dosta demokratinosti i sloboda, to nije ilo u prilog umevijskim, a i abasijskim dinastikim halifama i vlastodrcima, koju su svoju vlast gradili na centralizmu, to je bilo upravo suprotno od onog u Povelji.Pored svega, sva kritika historijska mjerila potvruju tanost i autentinost teksta Povelje. Na to ukazuje stil kojim je Povelja pisana i podudarnost dogaaja koji su se zbili u Medini u doba Boijeg Poslanika (a.s.). Sam poslanik je posvjedoio vie puta pojedini djelove njenog sadraja. Njenu tanost prihvatili su i brojni savremeni istraivai islamskog drutva na Istoku i Zapadu.

U posljednje vrijeme Povelja je poznata i pod nazivom "Medinski ustav", jer se smatra zakonskom osnovom politikog i drutvenog ivota el-umme i njenih unutranjih i vanjskih odnosa. Radi boljeg pristupa tekstu Povelje, u savremenim historijskim djelima uobiajena je njena podjela na lanove, pai grupe lanova.

Podjela Povelje na grupe lanova mogua je zbog toga to njen sadraj nije nastao odjednom niti su ti lanovi istovremeno napisani. Prva grupacija lanova nastala je u samom poetku medinske epohe i ostala je otvorenom da bi se dodavali dalji lanovi po potrebi, kako bude vrijeme izskivalo. Podjela Povelje na grupe lanova i datiranje njihova nastanka do naeg vremena je ostalo predmetom izuavanja i razilaenja istraivaa.

Openito uzvei, Povelja sadri 70 lanova podijeljenih na etiri grupe, raunajui tekstualno ili znaenjem ponovljene lanove. Upravo ovo ponavljanje lanova ukazuje da je Povelja pisana u etapama i da se tekst svakog dijela ouvao zasebno bez pokuaja ujednaenja lanova. Znai da je Povelja ostala otvorenom da se na nju dodaju lanovi, ve prema saglasnosti zainteresiranih strana o njoj.

Vanost izuavanja Povelje za nas je i u tome to ona ne ostavlja nimalo sumnje u to da je prvo islamsko drutvo, u vrijeme Allahova Poslanika, bilo bazirano na osnovama ustava i zakona. Sam Muhammed (a.s.) ozbiljno je radio na tome da njegova zajednica ivi na jasnim osnovama zakona, gdje e se eksplicitno znatiprava i obaveze svakog njenog lana.

Sigurnim uzrocima slabljenja islamskih zajednica i drutava u periodu poslije Poslanika i prve etvorice halifa moe se smatrati, pored ostalog, i to to su mnogi koji su bili zadueni da vode brigu o njima zanemarili zakonsku i ustavnu stranu u izgradnji svojih dravnih sistema.

Bez vrstih zakona i propisa koji jasno odreuju prava idunosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada, nema opstanka ni jednom civilizovanom drutvu i zajednici.

Pored svega izloenog, namee se pitanje kako i zato je nastala ova povelja. Bez daljnjeg, Allahov Poslanik(a.s.) Poveljom je htio da zajednica muslimana, kao i svaki budui rad el-umme na drutvenom ureenju, bude baziran na zakonskim osnovama (Kur'anski tekst obavezuje muslimane da oponaaju i slijede postupak Allahova Poslanika: "O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vaim..." Kur'an, ene, 59. "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji esto Allaha spominje." Saveznici, 21.). Dogovor Poslanika s muslimanima Jesriba (Medine) na Akabi i poslije Hidre u oazi Kuba, kod Medine, bio je uopen i usmen. elio je da poslijeustaljenja u Medini sve to stavi "na papir", a razlog je: da svako ima napisano pred sobom svoja prava i dunosti, kroz ustav i zakon.

lanovi Povelje sadre prava i dunosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo drutvo tadanje Medine i okolice, to nas navodi na zakljuak da je njen tekst nastao kao rezultat rasprave i dogovora izmeu Muhammeda (a.s.), njegovih saradnika, ashaba, izabranih predstavnika Medine i drugih zainteresiranih strana u njoj.

Znai da Povelja nije jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na najzdravijim osnovama demokratske uprave i diskusije zainteresiranih struktura grada i okoline. Kao dokumenat, ovaj Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara onim nad kojim se vlada.

2. Prijevod Povelje Medinskog ustavaU ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog,

Ovo je spis Muhammeda vjerovjesnika, Allah ga blagoslovio i spasio, sastavljen izmeu vjernika (muslimana) Kureja (muhadira) i Jesriba (ensarija) i onih koji ih slijede i prikljue im se i bore s njima.

I

l. 1

Oni ine jednu zajednicu (ummu) izvan ostalih ljudi.

l. 2

Kurejijski iseljenici (muhadiri) sakupljaju doprinos, po ranijem obiaju, radi plaanja krvarine i otkupa svojih zarobljernika i sve u duhu dobroinstva i pravednosti meu vjernicima.

l. 3

I Benu 'Aufci e na do sada uobiajen nain sakupljati doprinos radi plaanja krvarine. I svaka zajednica e pravedno, uz dobroinstvo meu vjernicima, plaati otkup svojih zarobljenika.

l. 4

Isto tako e Benu Saidci, kao to je kod njih obiaj, sakupljati doprinos, kao do sada, a svaka zajednica e iz dobroinstva i osjeaja pravde meu vjernicima plaati otkup svojih zarobljenika.

l. 5

Isto tako e Benu Harisci... (kao u prethodnom l.)

l. 6

Isto tako e Benu Duemci... (kao raniji l.)

l. 7

Isto tako e Benu Neddarci... (kao raniji l.)

l. 8

Isto tako e Benu 'Amr b. 'Aufci... (kao prethodni lan)

l. 9

Isto tako e Benu n-Nabitci... (kao raniji l.)

l. 10

Isto tako e Benu Evsci... (kao prethodni l.)

l. 11

Vjernici zaista nee ostaviti svog lana pod teretom obaveza (duga i porodice), a da ga uz dobroinstvo ne pomognu da plati krvarinu ili otkup zarobljenika.

l. 12

Ni jedan vjernik se nee udruiti sa klijentom (mewla) nekog (drugog) vjernika nnjegovu tetu.

l. 13

Bogobojazni vjernici trebaju biti protiv nasilnika meu njima, ili onog ko ini bilo koju vrstu zuluma, grijeha, neprijateljstva, ili smutnje meu vjernicima. Svi moraju biti protiv takvog makar on bio dijete nekog od njih.

l. 14

Vjernik ne smije, zbog nevjernika, ubiti vjernika.

l. 15

On nee pomoi nevjerniku protiv vjernika.

l. 16

Boija zatita je jedna (za sve), i najskromniji vjernik moe pruiti punovanu zatitu.

l. 17

Vjernici su, uistinu, jedni drugim saradnici (mewla), bez obzira na ostale ljude.

l. 18

Oni Jevjeri koji nas slijede, stiu pravo na nau pomo i podrku. Niko im nee nepravdu initi, niti (nekom) pomoi protiv njih.

l. 19

Za vjernike je mir nedjeljiv i ni jedan vjernik ne moe sklopiti (separatno) mir mimo drugog u borbi na Boijem putu, osim ako se svi pravino saglase u tome.

l. 20

Sve ete koje se bore s nama moraju se zajedniki ispomagati (u ratnim) sredstvima.

l. 21

Vjernici mogu, jedni za druge, naplatiti krvarinu, ako su gubitke pretrpjeli za stvar vjere.

l. 22

Bogobojazni vjernici se nalaze na najispravnijem i najvrem putu.

l. 23

Nije dozvoljeno da idolopoklonik (Medine) prua materijalnu i osbno podrku Kurejijama niti da vjernika spreava (u borbi) protiv njih.

l. 24

Ako neko bezrazlono ubije vjernika, pada pod zakon odmazde, osim ako ne udovolji (zahtjevu) branitelja rtve.

l. 25

Protiv njega e biti svi vjernici, sve dok ne osiguraju primjenu sankcije protiv poinitelja - zloina.

l. 26

Ni jednom vjerniku potpisniku ovog Spisa, koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nije dozvoljeno pomaganje ili pruanje zatite zloincu.

l. 27

Boije prokletstvo i srdba na Sudnjem danu bit e na onog ko ga (zloinca) pomogne i da mu utoite. S njime nema ni moralnog niti materijalnog openja.

l. 28

U bilo kojem meusobnom sporu, trebate se obratiti Allahu Uzvienom i Muhammedu, Bog ga blagoslovio i spasio.

II

l. 29

Jevreji e dijeliti trokove s vjernicima dokle god budu saveznici u borbi.

l. 30

Jevreji plemena Benu 'Auf ine zajednicu s vjernicima. Jevreji slobodno ire svoju vjeru, a muslimani svoju. Ovo vai za njih same, a i njihove klijente (mewali).

l. 31

Onaj ko ini nasilje, ili grijei, natetit e sebi i svojoj porodici.

l. 32

Jevrejima Benu n-Neddar pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

l. 33

Jevrejima Benu l-Haris pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

l. 34

Jevrejima Benu Saide... (kao u prethodnom lanu).

l. 35

Jevrejima Benu Duem... (kao u prethodnom lanu).

l. 36

Jevrejima Benu l-Evs... (kao u prethodnom lanu).

l. 37

Jevrejima Benu Sa'leba... (kao u prethodnom lanu).

l. 38

Onaj ko ini zulum ivri zloin nakodit e sebi i svojoj porodici.

l. 39

Defna je ogranak plemena Sa'leb, za njih vai isto to i za Sa'lebce.

l. 40

Benu utuni pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

l. 41

Dunost je - za sve - pridravati se propisanog (dobra) i ne kriti ih.

l. 42

Klijenti (mewali) Benu Sa'leb imaju isto to i oni (Sa'lebci).

l. 43

Osobe koje Jevreji prime u svoje redove (bitane) smatrat e se Jevrejima.

l. 44

Niko se od ovih ne moe prikljuiti (pohodu muslimana) osim s dozvolom Muhammeda, Allah ga blagoslovio i spasio.

l. 45

Nije zabranjeno osvetiti zadane rane.

l. 46

Onaj ko ubije, kazni je izloio sebe i lanove svoje porodice osim ako mu je uinjena nepravda.

l. 47

Bog jami da e se sadraj ovog Spisa striktno sprovoditi.

l. 48

Na Jevrejima je da podmiruju svoje trokove, a na muslimanima da podmiruju svoje.

l. 49

Potpomaat e se (svi) meusobno protiv neprijatelja ovog Spisa.

l. 50

Meu njima (potpisnicima) treba vladati srdanost i prijateljstvo. Neka se potiva Spis i ne kre propisi.

l. 51

Ne smije ovjek nanositi tetu svom savezniku.

l. 52

Potlaenom treba pomoi.

l. 53

Jevreji snose dio trokova s muslimanima sve dok su ratni saveznici.

III

l. 54

Potpisnicima ovog Spisa unutranjost (dauf) Jesriba, treba biti sveta (haram).

l. 55

Onaj ko je pod zatitom smatra se ravnopravnim sa zatitnikom, ne moe mu se nanositi teta i nepravda.

l. 56

tienik ne moe pruiti zatitu nikom, osim sa dozvolom svog zatitnika.

l. 57

Za sve razmirice i nesuglasice izmeu potpisnika Spisa, za koje postoji bojazan da bi mogle prouzrokovati smutnju, treba se obratiti Bogu i Boijem Poslaniku, Allah ga blagoslovio i spasio.

l. 58

Bog jami da e se na najsigurniji i najbolji nain sadraj Spisa sprovoditi.

l. 59

Kurejijama i onim koji ih pomau ne smije se pruati pomo i zatita.

l. 60

Meu njima (potpisnicima Spisa) mora biti ispomaganje protiv onog ko napadne Jesrib.

l. 61

Ako se od njih (Jevreja) zatrai primirje s njim - neprijateljem - i da se ono potiva, oni e to prihvatiti (u irem smislu znai - ako rukovodstvo bude pozvalo na sklapanje mira s protivnikom, ostali lanovi drutva se trebaju sloiti s tim - nap. N..).

l. 62

Ako oni (Jevreji) zatrae to isto od vjernika, dunost je muslimana da se odazovu tome (primirju), osim u sluaju rata za vjeru.

l. 63

Svakom pripada dunost odbrane (grada) od neprijatelja koji mu se sueli.

IV

l. 64

Striktno potivanje ovog Spisa obavezuje Jevreja Evsa i njihovih klijenata i onih na koje se odnosi.

l. 65

Obavezno je pridravanje i ne krenje (sadraja Spisa).

l. 66

Poinitelj (prekraja) nanosi samo sebi (tetu).

l. 67

Bog jami da e se sadraj ovog Spisa potivati.

l. 68

Ovaj Spis se nee isprijeiti izmeu (kazne) tlaitelja, ili prekritelja (meu onima koji su ga potpisali).

l. 69

Onaj ko krene na (vojni) pohod, kao i onaj ko ostane, uivat e zatitu u gradu (Medini), osim onog koji nasilje i prekraj ini.

l. 70

Bog i Boiji Poslanik, Allah ga blagoslovio i spasio, titit e onoga ko potiva i pridrava se normi ovog Spisa.