marion zimmer bradley-kraljica oluja
If you can't read please download the document
TRANSCRIPT
Marion Zimmer Bradley
KRALJICA OLUJANeto u vezi oluje nije bilo kako treba. Bio je to jedini nain na koji je Donal to mogao izraziti ... neto nije bilo kako treba. Bila je sredina Ijeta u planinama koje su se zvale Paklene, i nije trebalo biti nikakvih oluja osim snjenih naleta koji nikada nisu prestajali daleko u visinama iznad linije rasta drvea, i rijetkih silovitih gromovitih oluja koje bi se sruile na doline, odskaui s jednog vrha na drugi i ostavljajui za sobom srueno drvee i ponekad vatru, koju su zapalile munje. No, iako je nebo bilo plavo i bez ijednog oblaka, u daljini se potiho ula grmljavina, a sam je zrak bio ispunjen napeto-u pred oluju. Donal je uao na vrhu zatitnih zidina, gladei jednim prstom sokola koji mu je sjedio na ruci, napola odsutno tepajui nemirnoj ptici. Znao je da je oluja koja se osjeala u zraku, elektrina napetost, bila to to je plailo sokola. Nije ga uope bio trebao uzeti iz konjunice - ako ga stari sokolar istue, zasluio je to. Jo prije godinu dana, sokolar bi ga vjerojatno bio istukao bez puno razmiljanja. Ali sada su stvari bile drugaije. Donal je imao samo deset godina, no doivio je mnotvo promjena u svojem kratkom ivotu. A ovo je bila najdrastinija promjena od svih: u roku od nekoliko mjeseci, sokolar, tutori i sluge sada ga vie nisu zvali ono-derite-Donal, popraujui to ukama, tipanjem, pa ak i udarcima, bilo da ih je zasluio ili ne, nego s novim, udvornim potovanjem mladi-gospodarDonal. Naravno, sada je ivot Donalu bio laki, ali sama ta promjena inila je da se osjea nelagodno: jer, ona nije bila rezultat niega to je on uinio. Ona je imala neke veze s injenicom da je njegova majka, Aliciane od Rockravena, sada dijelila postelju Doma Mikhaila, Gospodara Aldarana, i uskoro mu je trebala roditi dijete. Samo je jednom, prije puno vremena (od tada su prole dvije proslave ljetnog suncostaja), Aliciane govorila svojem sinu o tim stvarima. "Paljivo me sluaj, Donale, jer u ti ovo rei samo jednom, i nikada vie. Nezatienoj eni ivot nije lak." Donalov je otac umro u jednom od malih ratova, koji su bjesnjeli meu vazalima planinskih gospodara, toliko rano da ga se Donal nije ni sjeao; svoje su ivote provodili kao beznaajni, siromani roaci u domovima raznih roaka, pri emu je Donal nosio staru odjeu nekog od svojih bratia, uvijek jahao na najgorem konju u tali, neprimjeen promatrao kada su bratii i roaci uili koristiti oruje, pokuavajui nauiti to je vie mogao samo sluajui. "Mogla bih te dati na posvajanje; tvoj je otac imao rodbine u ovim brdima, i mogao bi odrasti kod nekog od njih i tamo stupiti u slubu. No onda meni ne bi preostajalo nita do li da budem teakinja ili velja, u najboljem sluaju moda pjesnik i glazbenik u domainstvu nekog stranca, a ja sam premlada da bih to mogla podnijeti. Zato sam stupila u slubu kao pjevaica Gospe Deonare; ona je krhka i stara, i nije uspjela iznijeti nijednu trudnou. Kau da je Gospodar Aldarana slab na ensku ljepotu. A ja sam lijepa, Donale." Donal je snano zagrlio Aliciane; doista, ona je bila lijepa, tanahna ena djevojake grae, s plameno-crvenom kosom i sivim oima, i izgledala je premlado da bi mogla biti majka djeaka od osam godina. "Ono to u uiniti, inim barem djelomino i radi tebe, Donale. Moja me je rodbina zbog toga odbacila. Nemoj me osuivati ako oni koji to nisu u stanju razumjeti loe govore o meni." Doista se inilo, u poetku, da je Aliciane to uinila vie u korist svojega sina nego u svoju vlastitu: Gospa Deonara je bila ljubazna, ali bi lako planula kao i svi kronini invalidi, a Aliciane je bila potrpljiva i tiha, podnosei Deonarinu otrinu i zlobnu zavist drugih ena, dobre volje i veselo. No Donal je po prvi put u svojem ivotu imao itavu odjeu koja je bila napravljena po njegovoj mjeri, svojeg vlastitog konja i sokola, i dijelio je tutore i poduavatelje iz rukovanja orujem s djecom koja su bila na odgoju kod Gospodara Aldarana i s njegovim paevima. Toga
1
je ljeta Gospa Deonara rodila zadnjeg u nizu mrtvoroenih sinova; a Mikhail, Gospodar Aldarana, uzeo je Aliciane od Rockravena kao barraganu i zakleo joj se da e njezino dijete,
2
bilo ono muko ili ensko, biti priznato, i da e biti njegov nasljednik, osim ako jednog dana ne uspije dobiti zakonitog sina. Ona je bila priznata miljenica Gospodara Aldarana - ak ju je i Deonara voljela i izabrala je za postelju njenog gospodara - a Donal je dijelio njezin visok poloaj. Jednom je ak, Gospodar Mikhail, sijed i zastrauju, pozvao Donala k sebi, re kavi mu da je dobio dobre ocjene od tutora i uitelja rukovanja orujem, te ga ljubazno povukao u zagrljaj. "Volio bih da si moje krvi, posvojeni moj sine. Ako mi tvoja majka rodi takvog sina, bit u vrlo zadovoljan, moj djeae." Donal je promucao: "Zahvaljujem ti, roae," nemajui jo hrabrosti da nazove starca "pooimom". lako je jo bio mlad, znao je da e, ako njegova majka rodi Gospodaru Aldarana njegovo jedino ivo dijete, bio to sin ili ki, on biti polubrat nasljedniku Aldarana. Ve je sad promjena u njegovom statusu bila ekstremno izraena. Ali nadolazea oluja ... Donalu se inilo da je to lo predznak za skori porod. Zadrhtao je; bilo je to ljeto puno udnih oluja, gromova koji su dolazili niotkuda, stalne grmljavine i udara. Ne znajui zato, Donal je te oluje povezivao s ljutnjom -ljutnjom svog djeda, Alicianinog oca, kada je Gospodar Rockravena uo stoje njegova kerka odabrala. Donal, koji se uplaeno neprimjeen skrivao u uglu, uo je kako ju je Gospodar Rockra-ven nazvao kuko i kurvo, i jo nekim imenima koja je Donal jo manje razumio. Starev je glas toga dana bio gotovo zagluen grmljavinom izvana, a i u glasu njegove majke se moglo uti pucketanje ljutitih gromova, kada mu je viui odgovorila: "A to da onda uinim, oe? Da ostanem ovdje kod kue, sama krpajui svoju odjeu i hranei sebe i svog sina tvojom odrpanom au? Zar da gledam Donala kako odrasta u plaenika, iji e ma unajmljivati, ili kako kopa u tvom vrtu ne bi li uzgojio to treba za kau? Ti prezire ponudu Gospe Aldarana-" "Nije Gospa Aldarana ta koju prezirem," ljutito je odgovorio njezin otac, "no nije ona ta koju e ti sluiti, i ti to zna jednako tako dobro kao i ja!" "Jesi li onda dobio neku bolju ponudu za mene? Trebam li se udati za kovaa ili loaa? Bolje je da budem barragana Al- < darana nego ena nekog radnika ili prosjaka!" Donal je znao da ne moe nita oekivati od svojeg djeda. Rockraven nikada nije bio bogat ni moan posjed; a sad je bio osiromaio jer je Rockraven imao etiri sina i tri kerke za koje se trebao pobrinuti, od kojih je Aliciane bila najmlaa. Alicia-ne je jednom ogoreno rekla da je tragedija ako ovjek nema sinova, ali da je za njega jo gore ako ih ima previe, jer ih mora gledati kako se bore za svoj posjed. Najmlaa od njegove djece, Aliciane, je bila udana za mlaeg sina bez titule, i on je umro godinu dana nakon njihovog vjenanja, ostavljajui Aliciane i novoroene Donala da ive po kuama stranaca. Sada, uei na obrambenom zidu Zamka Aldaran i promatrajui plavo nebo tako neobjanjivo ispunjeno munjama, Donal je pruio svoju svijest prema van, prema van - skoro da je mogao vidjeti linije elektriciteta i neobino treperenje magnetskih polja oluje u zraku. Ponekad je on bio u stanju dozvati munju; jednom se zabavljao kada je bjesnila oluja skreui velike munje gdje je htio. Nije to uvijek mogao initi, i nije to mogao initi esto, jer bi se inae razbolio i oslabio; jednom kada je kroz svoju kou osjetio (a da ni sam nije znao kako) da e idua munja udariti u drvo pod kojim se on bio sklonio, nekako je posegnuo uz pomo neega u sebi, kao da je neki nevidljivi ud uhvatio lanac eksplozivne sile i bacio ga nekud dru-gud. Munja je udarila, uz prasak, u oblinji grm, spalivi ga u pocrnjelo lie i pougljenivi travu oko njega, a Donal je kliz-nuo na tlo, osjeajui kako mu se manta u glavi i muti pred oima. Glava ga je boljela kao da se raspada, i danima nije mogao normalno vidjeti, ali Aliciane ga je zagrlila i pohvalila. "Moj brat Caryl je to mogao initi, no on je umro mlad." rekla mu je. "Nekada su leroni u Haliju pokuavale u na laran uzgojiti kontrolu oluja, ali to je bilo previe opasno. Ja mogu vidjeti sile munja, pomalo; ne mogu manipulirati njima. Pazi se, Donale; koristi taj talent samo da bi spasio ivot. Ne elim da mi sina raznesu munje koje pokuava kontrolirati." Aliciane ga je ponovo zagrlila s neobinom njenou. Laran. Prie o tome ispunjavale su njegovo djetinjstvo, prie o daru izvanosjetilnih moi koje su bile toliko bitne planinskim gospodarima - da, a i onima daleko u nizinama, takoer. Da je imao bilo kakav doista poseban talent, telepatiju, sposobnost da nametne svoju volju sokolu ili psu ili ptici-straarici, bio bi zabiljeen u
3
uzgajivakim tablicama leronija, arobnica koje su vodile evidenciju o porijeklu meu onima koji su u sebi imali krv Hastura i Cassilde, legendarnih predaka Talentiranih obitelji. Ali on ih nije imao. Samo malu sposobnost predvianja oluje; osjeao je kad bi oluje s grmljavinom ili ak i umske vatre udarile, i jednoga dana, kada bude malo stariji, i on e zauzeti svoje mjesto na strai protiv vatre, i to e mu
4
pomoi da zna, kao to je i sad ve pomalo znao, gdje e vatra dalje krenuti. Ali to je bio sitan talent, koji nije bio vrijedan uzgoja. ak su ga i u Haliju bili napustili, prije etiri generacije, i Donal je nekako, iako ni sam nije tono znao kako, znao daje to jedan od razloga zato obitelj Rockraven nije prosperirala. Ali ova oluja bila je daleko nadilazila njegovu mo predvianja. Nekako, bez oblaka i kie, inilo se da joj je sredite ovdje, nad zamkom. Majka, pomislio je, to ima veze s mojom majkom, i poelio je da se usuuje potrati da je potrai, da se osigura da je sve u redu s njom, u toj zastraujuoj, sve jaoj svijesti o oluji. Ali djeak od deset godina nije mogao kao beba juriti u majino krilo. A Aliciane je sad bila oteana i odebljala, u zadnjim danima prije roenja djeteta Gospodara Aldarana; Donal nije mogao otrati k njoj sa svojim vlastitim strahovima i problemima. Trezveno je opet uzeo sokola i odnio ga niz stepenice; u zraku koji je bio tako ispunjen munjama, u toj udnoj i s niime |] usporedivoj oluji, nije ga mogao pustiti da leti. Nebo je bilo plavo (djelovalo je kao da je dobar dan za putanje sokola) ali Donal je mogao osjetiti teke i pritiue magnetske struje u zraku, teko pucketanje elektriciteta. Da li je strah moje majke to to ispunjava zrak munjama, kao to je to ponekad inio bijes mojeg djeda? Odjednom je Donala svladao njegov vlastiti strah. Znao je, kao to su svi znali, da ene ponekad umiru u porodu; jako se trudio da ne misli o tome, ali sada, ispunjen strahom za svoju majku, mogao je osjetiti pucketanje svog vlastitog straha u munjama. Nikada se nije bio osjeao tako mlad, tako bespomoan. Silovito je poelio da je opet u otrcanom siromatvu Rockravena ili odrpan i i nebitan kao siromani roak u utvrdi nekog roaka. Drui, odnio je sokola natrag u konjunicu, prihvaajui korenje so-kolara s takvom poniznou da je starac pomislio da je djeak sigurno bolestan! Daleko, u enskim prostorijama, Aliciane je ula neprekidni zvuk grmljavine; priguenije nego Donal, osjeala je neobinost oluje. I bojala se. Rockraveni su ispali iz intenzivnog programa uzgoja radi laran talenata; kao i veina ljudi iz njezine generacije Aliciane je smatrala kako je program uzgoja sramotan, tiranija kakvu slobodni ljudi s planina ne mogu podnositi u to doba, da se ljude uzgaja kao stoku radi eljenih karakteristika. No, itavoga je ivota bila odgajana uz usputne razgovore o smrtonosnim genima i recesivnim genima, o lozama koje nose eljeni laran. Kako bi ijedna ena mogla roditi dijete bez straha? A opet, sada je oekivala roenje djeteta koje bi lako moglo biti nasljednik Aldarana, znajui da njegov razlog to ju je izabrao nije bila niti njezina ljepota - iako je znala, bez tatine, da je njezina ljepota bila ono to ga je isprva privuklo k njoj - niti prekrasan glas koji ju je uinio omiljenom pjevaicom balada Gospe Deonare, nego da je to bilo znanje da je rodila jakog, ivog sina, koji je imao laran; da je bila dokazano plodna i da je mogla preivjeti porod. Tonije, jednom sam ga preivjela. A to to dokazuje, osim da sam imala sree? Kao da time odgovara na njezine strahove, neroeno ju je dijete jako udarilo noicama, i Aliciane je prela rukom preko ica svojega rryla, male harfe koju je drala u krilu, pritiui drugom rukom okvir i osjeajui umirujui uinak vibracija. Dok je poinjala svirati, osjetila je nemir meu dvorkinjama koje su bile poslane da se brinu za nju, jer je Gospa Deonara iskreno voljela svoju pjevaicu, i poslala je svoje vlastite naj-vjetije bolniarke i babice i slukinje da se brinu o njoj u tim zadnjim danima. Onda je Mikhail, Gospodar Aldarana, uao u njenu sobu, krupan ovjek, u najboljim godinama ivota, s prerano posijedjelom kosom; i doista, on je bio puno stariji od Aliciane, koja je prologa proljea navrila tek dvadeset i etiri godine. Njegovi su koraci bili teki u tihoj sobi, zvuei vie kao oklopljeni koraci na bojitu nego kao koraci u mekim papuama u kui. "Svira li za vlastito zadovoljstvo, Aliciane? Mislio sam da je muziarima najvee zadovoljstvo pljesak, a sad te nalazim ovdje kako svira za sebe i svoje dvorkinje," rekao je smijeei se i privukao laganu stolicu kako bi se sjeo pokraj nje. "Kako si mi ti, blago moje?" "Dobro sam, ali sam iscrpljena," odgovorila je, takoer se smijeei. "Ovo je nemirno dijete, i sviram pomalo i zato to se ini da muzika ima smirujui uinak. Moda je to stoga to muzika smiruje mene, pa je onda i dijete takoer mirno."
5
"Moglo bi biti tako, da," rekao je, i kada je ona odloila harfu, dodao: "Ne, pjevaj, Aliciane, ako nisi previe umorna."
6
"Kako elite, gospodaru." Pritisnula je strune harfe u akorde, i potiho zapjevala ljubavnu pjesmu dalekih brda: "Gdje li si sada? Gdje moja ljubav luta? Niti na brdima, niti na obali, a ni daleko od mora, Ljubavi, gdje li si sada? "No je mrana, a ja umorna, Ljubavi, kad moi u prestati s ovom potragom? Mrak je posvuda oko mene, iznad, iza mene, Gdje li se zadrao on, moj voljeni?" Mikhail se nagnuo prema eni i proao svojom tekom rukom njeno po njezinoj sjajnoj kosi. "Takva umorna pjesma," rekao je tiho, "i tako tuna; je li ljubav doista neto tako tuno za tebe, moja Aliciane?" "Ne, naravno da nije," ree Aliciane, pretvarajui se da je vesela, iako se nije tako osjeala. Strahovi i preispitivanja su bili za maene supruge, a ne za barraganu iji je poloaj ovisio o tome da svog gospodara zabavlja i veseli svojim armom i ljepotom, svojim vjetinama kao zabavljaice. "Ali najljepe su ljubavne pjesme o tuzi u ljubavi, gospodaru moj. Bi li vam se vie svialo da izaberem pjesme o smijehu i hrabrosti?" "Sto god ti pjeva, meni odgovara, dragocjenosti moja." rekao je Mikhail ljubazno. "Ako si umorna ili tuna, ne mora se radi mene pretvarati da si vesela, carya." Vidio je trag nepovjerenja u njezinim oima i pomislio: Previe sam osjeajan za vlastito dobro; mora da je ugodno nikada ne biti previe svjestan umova drugih. Da li me Aliciane doista voli, ili samo i cijeni svoj poloaj kao moje priznate miljenice? ak i ako me voli, voli li me radi mene samoga, ili samo zato to sam bogat i moan, i mogu joj pruiti sigurnost? Dao je znak dvorkinjama, i one su se povukle na drugi kraj dugake prostorije, ostavljajui ga nasamo s njegovom ljubavnicom: prisutne, kako bi se zadovoljilo zahtjeve pristojnog ponaanja tog vremena, koje je odreivalo da trudna ena nikada ne smije biti bez svojih pratilja, ali dovoljno daleko da ih ne mogu uti. "Ne vjerujem svim tim enama," rekao je. "Gospodaru, vjerujem da sam Deonari doista draga. Ona ne bi meu moje dvorkinje uvrstila nekoga tko bi elio zlo meni ili mojem djetetu," ree Aliciane. "Deonara? Ne, vjerojatno ne," ree Mikhail, sjetivi se da je Deonara bila Gospa Aldarana ve dvadeset godina i da dijeli njegovu udnju za djetetom koje e biti nasljednik njegova posjeda. Ona mu vie nije mogla pruiti ni nadu da e mu ga roditi; s radou je primila na znanje da je primio Aliciane, koja je bila i jedna od njezinih vlastitih miljenica, u svoju postelju i u svoje srce. "Ali ja imam neprijatelja koji nisu iz ovog domainstva, i previe je jednostavno podmetnuti pijuna s la-ranom, koji moe prenositi ono to se dogaa u mojem domainstvu nekome tko mi eli zlo. Imam rodbine koja bi bila spremna uiniti puno toga ne bi li sprijeila roenje ivog nasljednika moje loze. Ne udi me da si blijeda, dragocjenosti moja; teko je zamisliti zlobu koja bi nakodila malom djetetu, no nikada nisam bio siguran da Deonara nije bila rtva nekoga tko je ubijao neroenu djecu u njezinoj maternici. To nije teko uiniti; ak i malo vjetine s matricom ili laranom moe prekinuti djetetovu tanku sponu sa ivotom." "Svatko tko vam eli zlo, Mikhaile, znao bi da ste mi obeali da e moje dijete biti ozakonjeno, i usmjerio bi svoje zle namjere prema meni," smirivala je Aliciane. "A ja sam ovo dijete skoro iznijela bez ikakve bolesti. Uzalud se plai, ljubavi moja." "Dajte bogovi da si u pravu! No ja imam neprijatelja koji nemaju skrupula. Prije no to se tvoje dijete rodi, pozvat u lero-nis da ih testira; ne elim da uz tebe pri porodu bude bilo koja ena koja se ne moe zakleti pod arolijom istine da ti eli dobro. Zla elja moe prekinuti borbu novoroeneta za ivot." "Takva snaga larana je sigurno rijetka, dragi moj gospodaru." "Ne onoliko rijetka kao to bih ja to elio," ree Mikhail, Gospodar Aldarana. "No u zadnje vrijeme me salijeu udne misli. Otkrivam da su ti talenti oruje koje ree moju vlastitu ruku; ja, koji sam koristio arolije da zasujem svoje neprijatelje vatrom i kaosom, sad osjeam da i
7
oni imaju snage da mene za-suju njima. Kada sam bio mlad, smatrao sam laran darom bogova; oni su me imenovali da vladam ovom zemljom i poklonili su mi laran kako bi moja vlast bila jaa. No, kako starim, poinjem ga smatrati prokletstvom, a ne darom."
8
"Niste tako stari, moj gospodaru, i sigurno se sad nitko ne bi usudio usprotiviti se vaoj vlasti!" "Nitko se ne bi usudio to otvoreno uiniti, Aliciane. Ali sam sam meu onima koji halapljivo ekaju da umrem bez djeteta. Imam ja prilino razloga za sukobe... samo da bogovi dopuste da tvoje dijete bude sin, carya." Aliciane je zadrhtala. "A ako nije ... o, dragi moj gospodaru..." "Pa, onda, blago moje, morat e mi roditi jo jedno dijete," rekao je njeno, "ali ak i ako ga ne rodi, imati u kerku iji e miraz biti moj posjed, i koja e mi donijeti jake saveznike kakve trebam: ak e i ensko dijete uiniti moj poloaj toliko jaim. A tvoj sin e biti njezin pobratim i paxman, zatita u nevolji i oslonac. Doista volim tvojega sina, Aliciane." "Znam." Kako je mogla dopustiti da zavri ovako zarobljena... otkrivi da voli ovjeka kojeg je, u poetku, samo mislila zarobiti arima svojeg glasa i ljepote? Mikhail je bio ljubazan i astan, udvarao joj se kada ju je mogao uzeti kao svoj zakoniti plijen, uvjerio ju je, bez da je ona to traila, da je Donalova budunost osigurana ak i ako mu ona ne uspije dati ivog sina. Ona se s njime osjeala sigurnom, zavoljela ga je, i sada se, uz to i bojala za njega. Uhvaena u vlastitu zamku! Rekla je, skoro se smijui: "Nisu mi potrebna takva obeanja, gospodaru moj. Nikada nisam sumnjala u vas." On se nasmijeio, prihvaajui to pristojnou telepata. "Ali ene se u takvim trenucima boje, i sada je sigurno da mi Deo-nara nee roditi dijete, ak i kada bih to od nje zatraio nakon tolikih tragedija. Zna li kakav je to osjeaj, Aliciane, vidjeti djecu za kojom si udio, eznuo, volio ih ak i prije roenja, vidjeti ih kako umiru nikada niti ne udahnuvi zrak? Nisam volio Deonaru kada smo se vjenali; nikada nisam bio vidio njezino lice, jer smo bili dati jedno drugome zbog obiteljskih saveza: ali toliko smo toga zajedno podnijeli, i iako ti se to moe initi udnim, dijete, ljubav moe nastati i iz zajednike tuge kao i iz zajednike radosti." Lice mu je bilo sumorno. "Doista te volim, carya mea, ali nisam te potraio niti zbog tvoje ljepote niti zbog tvojeg prekrasnog glasa. Jesi li znala da Deonara nije moja prva ena?" "Ne, gospodaru moj." "Prvi put sam se oenio kada sam jo bio mladi; Clariza Leynier mi je rodila dva sina i kerku, i svi su bili zdravi i jaki ... Ma koliko da je teko izgubiti djecu pri porodu, jo je tee izgubiti sinove i kerku koji su skoro odrasli u mukarce i enu. A unato tome, izgubio sam ih - jedno za drugim, kako su odrasli do puberteta. Izgubio sam ih sve troje, kada se kod njih pojavio laran; umrli su u krizama i grevima, svi troje, od tog prokletstva naeg naroda. I ja sam sam bio spreman umrijeti od oaja." "Moj brat Caryl je tako umro," proaputa Aliciane. "Znam: no on je bio jedini u tvojoj porodici, a tvoj je otac imao mnogo sinova i keri. Sama si mi rekla da se tvoj laran nije pojavio u pubertetu, poigravajui se s umom i tijelom, nego da se on polagano razvijao zajedno s tobom, otkada si bila beba, kao to je sluaj s mnogima s porijeklom Rockravena. I mogu vidjeti da je to dominantna karakteristika u tvojoj porodici, jer Donal ima samo deset godina, i, iako ne mislim da je njegov laran ve u potpunosti razvijen, ipak ga on ima puno, i bar on nije u opasnosti da e umrijeti na prijelazu. Znao sam da se bar za tvoju djecu ne moram bojati. Deonara je takoer dola iz porodice s ranim pojavljivanjem larana, ali nijedno od djece koju mi je ona rodila nije poivjelo dovoljno dugo da bismo mogli znati ima li ono laran ili ne." Alicianino se lice iskrivilo od straha, a on je njeno poloio ruku na njezina ramena. "to je, voljena moja?" "Cijelog sam svog ivota osjeala odbojnost prema tome - da se ljude uzgaja kao stoku!" "Ljudi su jedina ivotinjska vrsta koja ne razmilja o poboljanju svoje vrste," silovito ree Mikhail. "Mi kontroliramo vrijeme, gradimo zamkove i ceste snagom svojeg larana, istraujemo sve vee i vee darove uma - ne bismo li trebali nastojati da usavrimo sebe, a ne samo svoj svijet i svoju okolinu?" Onda se njegov izraz lica ublaio. "Ali shvaam da ena koja je tako mlada kao ti ne razmilja u terminima generacija, stoljea; kada je osoba jo mlada, misli samo na sebe i djecu, no u mojim je godinama prirodno razmiljati o svima onima koji e doi iza nas kada mi i naa djeca ve stoljeima budemo pokojni. Ali takve stvari nisu za tebe, ako o njima ne eli razmiljati; razmiljaj o svom djetetu, ljubavi, i kako emo je uskoro drati
9
u svojim rukama." Aliciane se povukla, apuui: "Znai da zna da u ti roditi kerku - i ne ljuti se?"
10
"Rekao sam ti da se neu ljutiti; ako sam uznemiren, to je samo stoga to mi nisi dovoljno vjerovala da mi to kae im si to sama spoznala," ree Mikhail, ali rijei su bile tako njene da se nisu ni mogle smatrati prijekorom. "Hajde, Aliciane, zaboravi na svoje strahove; ako mi ne rodi sina, barem si mi dala jakog posinka, a tvoja e kerka biti jaka sila koja e mi donijeti zeta. I, naa e kerka imati laran." Aliciane se nasmijeila i uzvratila mu poljubac; ali i dalje je bila napeta od nelagode kada bi ula udaljeno pucketanje neobinih ljetnih munja, za koje se inilo da se pojavljuje i nestaje u ritmu s valovima njezinog straha, fe li mogue da se Donal boji toga to e ovo dijete znaiti za njega? pitala se, i strasno eljela da ima dar predvianja, laran klana Aldaran, tako da bi mogla znati kako e sve biti u redu. "Evo izdajice!" Aliciane je zadrhtala od bijesa u glasu Gospodara Aldarana kad je gnjevno uao u njezinu sobu, gurajui pred sobom objema rukama jednu enu. Iza njega je na prstima hodala leronis, kuna arobnica, koja je nosila matricu ili plavi zvjezdani kamen koji je nekako pojaavao moi njezinog larana; njena svjetlokosa ena, blijedog lica uasnutog olujom koju je pokrenula. "Mavra," uasnuto ree Aliciane, "smatrala sam te svojom prijateljicom i prijateljicom Gospe Deonare. Sto se dogodilo da si postala mojom neprijateljicom i neprijateljicom moga djeteta?" Mayra - ona je bila jedna od Deonarinih dvorkinja zaduenih za sveanu odjeu, vrsto graena gospoda srednjih godina - je stajala prestraena, no prkosna, izmeu grubih ruku Gospodara Aldarana. "Ne, ne znam nita o tome to je ta prokleta arobnica rekla o meni; je li moda ona ljubomorna na moje mjesto ovdje, poto sama nema nikakvog korisnog posla nego samo petlja po umovima svojih nadreenih?" "Nee ti pomoi da me vrijea," rekla je leronis Margali. "Pitala sam sve ove dvorkinje samo jedno pitanje, i to pod arolijom istine, kako bih ula u svom umu ako lau. Jesi li odana Mikhailu, Gospodaru Aldarana ili vai domni, njegovoj Gospi Deonari? I ako bi mi rekle ne, ili odgovorile da uz sumnju ili poricanje u svojim mislima, pitala bih samo, opet pod arolijom istine, da li su odane svom muu ili ocu ili gospodaru svojeg doma. Samo od ove nisam dobila poteni odgovor, nego samo spoznaju da sve sakriva. I tako sam rekla Gospodaru Aldarana da ako meu njegovim dvorkinjama postoji izdajica, da to moe biti samo ona." Mikhail je pustio enu i okrenuo je prema sebi, relativno njeno. Rekao je: "Istina je da si dugo u mojoj slubi, Mavra; Deonara te tretira ljubazno kao posestrimu. eli li zlo meni ili mojoj gospi?" "Moja gospa je bila ljubazna prema meni; ljuti me to je vidim odbaenu radi druge," ree Mavra, drhtavim glasom. Leronis iza nje ree smirenim glasom: "Ne, Gospodaru Aldarane, ni sada ne govori istinu; ona ne voli ni vas ni vau gospu." "Lae!" Mavrin je glas postao skoro vrisak. "Lae - ne elim vam zlo, osim onoga koje ste si sami nanijeli, gospodaru, uzevi kuku iz Rockravena u svoju postelju. Ona je ta koja je zaarala vau mukost, ta otrovna kuka!" "Tiinal" Gospodar Aldaran je podrhtavao kao da e udariti enu, ali rije je bila dovoljna; svi u njezinu dosegu su smjesta uutjeli, i Aliciane je drhtala. Samo je jednom prije ula Mikhaila kako koristi ono to se, jezikom larana, zvalo zapovjednim glasom. Nije bilo mnogo onih koji su mogli uspostaviti dovoljnu kontrolu nad svojim laranom da ga mogu koristiti; to nije bio talent koji se dobivao roenjem, nego takav koji je zahtijevao i talent za to i vjeto treniranje. I kada je, tim glasom, Mikhail, Gospodar Aldarana, zapovjedio tiina, nitko tko ga je uo nije mogao izgovoriti nijednu rije. Tiina u sobi bila je tako ekstremna da je Aliciane mogla uti i najmanje zvuke: nekog malog insekta kako lupka o drvene obloge, uplaeno disanje ena, daleko pucketanje munje. ini se, pomislila je, da smo itavo ovo ljeto imali grmljavinu, i to vie nego ijedne godine koje se sjeam... Kakve mi se to gluposti sad motaju po glavi, kada stojim pred enom koja bi me moda bila ubila da je bila prisutna pri porodu... Mikhail je bacio pogled na nju, kako stoji drui i podupirui se u uspravan poloaj oslanjajui se na naslon stolice. Tada je rekao leronis: "Pobrinite se za gospu Aliciane, pomozite joj da sjedne ili da legne na svoj krevet ako joj je tako bolje..." i Aliciane je osjetila kako je podupiru snane Margaline ruke i pomau joj da sjedne. Tresla se od ljutnje, mrzei fiziku slabost koju nije mogla kontrolirati. Ovo me dijete iscrpljuje puno vie nego to je to Donal inio... Zato sam toliko oslabljena? Je li
11
to rezultat zlih elja te ene, zlih arolija... ? Margali je poloila ruke na Alicianino elo i ona je osjetila kako iz njih izbija utjena mirnoa. Pokuala se opustiti pod tim rukama, jednoliko disati, smiriti napeti nemir koji je mogla
12
osjetiti u pokretima svojeg djeteta unutar svog tijela. A Jadna malena... i ona se boji, takoer, i to uope nije udno... "Ti- " glas Gospodara Aldarana je zapovijedao, "Mayra, reci mi zato mi eli zlo ili eli nanijeti zlo gospi Aliciane ili njezinom djetetu!" "Rei vam?" "Rei e nam, zna," ree Mikhail od Aldarana. "Rei e nam vie nego to si ikada vjerovala da e rei, bilo da to uini svojom vlastitom voljom i bezbolno, ili ako to moramo izvui iz tebe dok vriti! Ne svia mi se pomisao na muenje ena, Mayra, ali neu niti imati korpionskog mrava u svojoj sobi! Potedi nas sve ove borbe." Ali Mayra ga je gledala, utke i prkosno, i Mikhail je lagano slegnuo ramenima, a na njegovom se licu pojavila napetost koju je Aliciane poznavala - i kojoj se ne bi usudila suprotstaviti. Rekao je: "Kako ti eli, Mayra. Margali, donesi svoj zvjezdani kamen - ne. Jo bolje, poalji po kirizani." Aliciane je zadrhtala, iako je Mikhail time na svoj nain bio milostiv. Kirizani je bio jedan od nekoliko lijekova koji su se destilirali od biljne smole cvijetova kiresetha, iji je pelud donosio ludilo kada bi Duhovjetar puhao u brdima; kirizani je bio taj dio smole koji je sputao barijere protiv telepatskog kontakta, ostavljajui um otvoren svakome tko eli zaviriti u njega. Bilo je to bolje od muenja, no ipak... Plaila se, videi ljutitu usredotoenost na Mikhailovom licu, i nasmijeeni prkos ene Mayre. Svi su utke stajali dok kirizani nije bio donesen, blijeda tekuina u posudici od prozirnog kristala. Mikhail ju je otvorio i tiho rekao: "Hoe li ga popiti bez protivljenja, Mayra, ili da te ene dre i izliju ga niz tvoje grlo kao kada ga se daje konju?" Mayrino je lice pocrvenjelo: pljunula je na njega. "Mislite li da me svojim arolijama i lijekovima moete natjerati da progovorim, Gospodaru Mikhaile? Ha - izazivam vas! Nije vam potrebno da vam ja elim zlo -dovoljno ga ve vreba u vaoj kui i u utrobi ove vae proklete ljubavnice! Doi e dan kada ete se moliti da ste umrli bez djece - a druge nee biti! Neete uzeti drugu enu u svoj krevet, kao to to niste uinili niti dok je kuka iz Rockravena postajala sve deblja nosei svoju vje-tiju ker! Moj je posao obavljen, vai dom}" Izrekla je taj termin potovanja kao da ga time izaziva. "Ne treba mi vie vremena! Od ovoga dana vie neete zaeti ni kerku ni sina - vae e slabine biti prazne, kao drvo koje je ubila zima! I vikat ete i moliti- " "Uutkajte tu zlu banshee!" ree Mikhail, i Margali, ustajui od onesvijetene Aliciane, podie svoju draguljnu matricu, ali je ena ponovo pljunula, histerino se nasmijala, teko dahnula i sruila se na pod. U zaprepatenoj tiini, Margali je otila do nje, i za svaki sluaj poloila ruku na njezina prsa. "Gospodaru Aldarane, ona je mrtva! Mora da je bila zaarana tako da umre prilikom ispitivanja." ovjek je s uasom gledao beivotno tijelo ene, s neodgo-vorenim pitanjima koja su neizgovoreno titrala na njegovim usnama. Rekao je: "Sada nikad neemo znati to je uinila, niti kako, niti tko je bio neprijatelj koji ju je poslao ovamo nama. Mogao bih se zakleti da Deonara ne zna nita o tome." Ali se u rijeima osjealo pitanje, i Margali je poloila ruku na plavi dragulj i tiho rekla: "Kunem se svojim ivotom, Gospodaru Aldarane, Gospa Deonara ne eli zlo djetetu Gospe Aliciane; esto mi je govorila kako joj je drago zbog vas i Aliciane, a ja znam kada ujem istinu." Mikhail je kimnuo glavom, no Aliciane je vidjela kako su se bore oko njegovih usta produbile. Da je Deonara, ljubomorna na panju Gospodara Aldarana eljela zlo Aliciane, to bi barem bilo razumljivo. Ali tko, pitala se, poto je malo znala o feudima i borbama za mo u Aldaranu, bi mogao eljeti zlo ovjeku koji je tako dobar kao Mikhail? Tko bi ga mogao toliko mrziti da postavi pijuna meu dvorkinje njegove ene, kako bi nanio zlo djetetu barragane, i moda bacio zararcora-pokrenuta prokletstva na njegovu mukost? "Odnesite je," ree Aldaran naposljetku, s ne posve mirnim glasom. "Objesite njezino tijelo na vrh zamka da je kyorebni pojedu; nije zavrijedila pogreb vjernog sluge." ekao je, ravnoduno, dok visoki straari nisu doli i odnijeli Mayrino mrtvo tijelo, da ga svuku i objese kako bi ga veliki leinari raskidali na komade. Aliciane je ula grmljavinu kako pucketa u daljini, a onda sve blie i blie, a Aldaran joj je priao, s glasom sad ublaenim u njenosti. "Ne boj se vie, blago moje; ona je otila i njezino je zlo nestalo s njome. Jo emo mi poivjeti
13
da se smijemo na njezina prokletstva, draga moja." Spustio se u oblinju stolicu, primajui njezinu ruku njenim prstima, ali ona je osjetila kroz dodir da je on takoer uznemiren i ak uplaen. A ona nije bila dovoljno jaka da ga smiri. Osjeala se kao da e se ponovno onesvijestiti. Mavrina prokletstva su odjekivala u njezinim
14
uima kao odjeci koji su se odbijali u kanjonima oko Rockravena kad je kao dijete vikala u njima kako bi se zabavljala sluajui kako joj se njen vlastiti glas vraa tisuu puta umnoen, noen vjetrom sa svih strana. Neete zaeti ni kerku ni sina... Vae e slabine biti prazne, kao drvo koje je ubila zima... Doi e dan kada ete se moliti da ste umrli bez djece... Odjekujui upameni zvuk postajao je sve jai, nadvladao je; naslonila se u stolici, skoro gubei svijest. "Aliciane, Aliciane-" Osjetila je njegove jake ruke oko nje, kako je podiu, i nose u krevet. Poloio ju je na jastuke, sjeo pored nje i njeno joj gladio lice. "Ne smije se plaiti sjena, Aliciane." Rekla je, drui, prvu stvar koja joj je pala na pamet. "Ona je proklela vau mukost, gospodaru moj." "Ne osjeam se bas ugroeno," rekao je uz osmijeh. "Ali - i sama sam to vidjela i pitala se ... niste uzeli u svoju postelju nijednu drugu enu tijekom ovih dana kada sam tako oteala, kao to bi bio va obiaj." Blaga je sjenka prela preko njegovog lica, i u tom trenutku su njihovi umovi bili tako bliski da je Aliciane poalila svoje rijei; nije trebala spominjati njegov vlastiti strah. Ali on ree, odluno i veselo odbacujui strah: "Pa, to se toga tie, Aliciane, nisam vie tako mlad mukarac da ne bih mogao ivjeti bez ene nekoliko mjeseci. Deonari nije ao to me se oslobodila, rekao bih; njoj moji zagrljaji nikada nisu znaili nita osim dunosti i umirue djece. A ovih mi se dana ini, da, osim tebe, ene vie nisu tako lijepe kao to su bile kada sam bio mlad. Nije mi bilo teko ne traiti od tebe ono to ti nije uitak pruati; ali kada nae dijete bude roeno, i kada ti ponovo bude dobro, vidjet e jesu li rijei te blesave ene imale ikakvog loeg utjecaja na moju mukost. Jo mi uvijek moe roditi sina, Aliciane, ili, ako to ne bude tako, barem emo provesti mnoge sretne sate zajedno." Odgovorila je drui: "Neka Gospodar Svjetlosti uini da tako doista bude." Sagnuo se i njeno je poljubio, ali dodir njegovih usana ih je ponovo zbliio, sa zajednikim strahom, i odjednom, zajednikom boli koja ju je poela razdirati. Uspravio se kao daje doivio ok, i pozvao njezine dvorkinje. "Pobrinite se za moju gospu!" Drala se njegovih ruku. "Mikhaile, uplaena sam." proapu-tala je, i uhvatila njegovu misao: Doista, nije to dobar predznak da joj trudovi poinju dok joj u uima jo uvijek odzvanjaju prokletstva one vjetice. ... I ona je osjetila jaku disciplinu kojom je smirio i kontrolirao i samu misao, kako se strah ne bi razdivljao, pojaan svakim umom kroz koji bi proao. Rekao je kao njenu naredbu: "Mora probati samo misliti na nae dijete, Aliciane, i dati joj snage; misli samo na nae dijete - i na moju ljubav." Bliio se sumrak. Oblaci su se nakupljali u visinama iza zamka Aldaran, visoki olujni oblaci koji su se sve vie i vie nagomilavali, ali gdje je Donal letio nebo je bilo plavo i bez oblaka. Njegovo je mravo tijelo bilo isprueno du drvenog okvira od laganog drva, izmeu irokih krila od najtanje koe postavljenih na uski okvir. Noen strujama zraka, letio je, naginjui ruku prema dole na jednoj ili drugoj strani kako bi odrao ravnoteu na jakim zapusima vjetra na lijevo ili nadesno. Zrak ga je podizao, i mali dragulj-matrica koji je bio privren na spoju. Sam je napravio levitacijsku jedrilicu, uz samo malo pomoi od radnika u tali. Nekoliko je djeaka u kuanstvu imalo takve igrake, im bi njihov trening u koritenju zvjezdanog kamena bio takav da su mogli odravati svoju vjetinu levitacije bez nepotrebne opasnosti. Ali veina djeaka u domainstvu bili su na nastavi; Donal se iskrao u visine zamka i odletio sam, iako je znao da bi kazna za to bila da mu zabrane koritenje jedrilice, rnoda ak i danima. Mogao je osjetiti stresove, strah, posvuda u zamku. Izdajnica pogubljena, umrla prije nego to ju je itko dotaknuo, zaarana arolijom smrti. Ona je proklela mukost Gospodara Aldarana... Glasine su se proirile po zamku Aldaran poput poara, pg-taknute od nekoliko dvorkinja koje su doista bile u Alicianinoj sobi i neto i vidjele: vidjele su previe da bi mogle utjeti, a premalo da bi mogle ispriati istinu. Proklinjala je malu barraganu i Aliciane od Rockravena je dobila trudove. Proklela je mukost Gospodara Aldarana - i bila je istina da nije doveo drugu enu u svoj krevet, on koji je uvijek prije uzimao novu enu svaki put kada bi mjeseci na nebu proli kroz svoje promjene. Novo
15
zlokobno pitanje u glasinama uinilo je da Donal zadrhti: Je li Gospa od Rockravena bila ta koja je zaarala njegovu mukost tako da nije elio nijednu drugu, kako bi ona zadrala svoje mjesto u njegovom naruju i u njegovom srcu?
16
Jedan mukarac, grubi oklopnik, nasmijao se dubokim, sugestivnim smijehom i rekao: "Njoj nisu potrebne nikakve arolije; da je Gospa Aliciane bacila svoje lijepo oko na mene, ja bih rado zaloio svoju mukost," ali poduavatelj rukovanja orujem je otro rekao: "Mir, Radan. Takav je razgovor neprimjeren meu mladiima, i uostalom - zar ne vidi tko je meu njima? Primi se svoga posla, a ne da ovdje stoji i ogovara i pria proste prie." Kada je ovjek otiao, poduavatelj je ljubazno rekao: "Takve su rijei neprimjerene, ali to su samo ale, Donale; nesretan je to nema vlastitu enu, i tako bi priao o bilo kojoj lijepoj eni. Nije time mislio rei nita uvredljivo o tvojoj majci, Donale. Doista, u Aldaranu e doi do velikog slavlja ako mu Aliciane od Rockravena rodi nasljednika. Ne smije se ljutiti na nepromiljene prie; ako slua svakog psa koji laje, nee imati slobodnog vremena da se naui mudrosti. Idi na nastavu, Donale, i nemoj gubiti vrijeme Ijutei se na to to neupueni ljudi govore o svojim nadreenima." Donal je otiao, ali ne na nastavu; uzeo je svoju jedrilicu do visina zamka i vinuo se u zrane struje, i sada se vozio na njima, ostavljajui uznemiravajue misli za sobom, sjeanja privremeno zaustavljenog, potpuno obuzet omamljujuim osjeajem letenja, poput ptice, malo se obruavajui prema sjeveru, malo okreui ponovo na zapad, gdje je veliko crveno sunce stajalo nisko nad vrhovima planina. Mora da se sokol ovako osjea kada lebdi... Pod njegovim osjetljivim vrcima prstiju, krilo napravljeno od drveta i koe nagnulo se malko prema dolje, i on se usredotoio na struju, doputajui da ga zapuh ponese prema dolje. S umom uronjenim u hipersvjesnost dragulja, videi nebo ne kao plavu prazninu, nego kao veliku mreu polja i struja po kojima se on mogao voziti, na trenutak lebdei prema dolje sve dok se ne bi uinilo kao da e udariti u veliku liticu i raspasti se na komade, a onda u zadnjem trenutku putajui da ga jako uzlazno strujanje iznenada povue prema gore, lebdei na vjetru. ... Lebdio je, ne mislei, jedrei, obuzet ekstazom. Zeleni mjesec, Idriel, nalazio se nisko na nebu, ispupeni poluoblik na sve crvenijem nebu; srebrni polumjesec Mormal-lora bio je najsvjetlija sjenka; i ljubiasti Liriel, najvei meu mjesecima, sada ve skoro pun, upravo se poeo polako penjati nad istoni horizont. Tiho pucketanje grmljavine iz golemih oblaka koji su visjeli iza zamka probudio je sjeanje i strahove u Donalu. Moda ga nee kazniti zbog toga to je u ovom trenutku pobjegao s nastave, ali ako ostane vani nakon zalaza sunca, sigurno e biti kanjen. U vrijeme zalaza sunca pojavljivali su se jaki vjetrovi, i prije nekih godinu dana, jedan od paeva u zamku je razbio svoju jedrilicu i slomio lakat na jednoj od stijena ispod. Imao je sree, znali su, to se nije ubio. Donal je oprezno pogledao prema zidovima zamka, traei uzlazno strujanje koje e ga odnijeti u visine - inae e se morati spustiti do padina ispod zamka i nositi svoju jedrilicu, koja je bila lagana ali jako nezgrapna, cijelim putem prema gore. Osjeajui kako su zrani tlakovi slabi, i pojaavajui to kroz svoju svijest 0matrici, uhvatio je uzlazno strujanje koje e ga, bude li se paljivo vozio po njemu, odnijeti iznad i iza zamka, pa e se moi polako spustiti na krovove. Jedrei na njoj, vidio je, uz drhtaj, nateenu golu siluetu ene koja je tamo visjela, s licem koje su kjorebni, koji su letjeli 1obruavali se tamo, ve rastrgali. Ve je bila neprepoznatljiva, i Donal se stresao. Mayra je bila ljubazna prema njemu na svoj vlastiti nain. Je li ona doista proklela njegovu majku? Zadrhtao je s prvom pravom svijeu o smrti. Ljudi umiru. Oni doista umiru, i iskljuuju ih ptice lei-narke. Moja bi majka takoer mogla umrijeti pri porodu... Tijelo mu se trznulo od iznenadnog uasa, i osjetio je kako lomljiva krila jedrilice, osloboena kontrole njegova uma i tijela, lepeu i klize prema dolje, padajui... Brzo je povratio kontrolu, podigao jedrilicu levitirajui svoje tijelo dok nije ponovo uhvatio struju. Ali sada je mogao osjetiti laganu napetost i ok u zraku, statiki elektricitet u porastu. Grmljavina se zaula iznad njega; munja je zaparala nebo do visina zamka Aldaran, ostavljajui za sobom miris ozona i slabaan miris izgorjelosti u Donalovim nosnicama. Nakon zagluujueg praska, Donal je vidio a da nije uo bljesak i poigravanje munja u nagomilanim oblacima iznad
17
zamka. U iznenadnom strahu, pomislio je: Moram se spustiti odavde; opasno je letjeti u nadolazeu oluju... Puno su mu puta ponavljali da pregleda nebo radi munja u oblacima prije nego to poleti sa svojom jedrilicom. Uhvatila ga je iznenadna silovita silazna struja, i oborila krhku aparaturu od drveta i koe u pad; Donal se, doista uplaen, vrsto drao za drke, s dovoljno razuma da se ne pokua prerano boriti protiv struje zraka. Osjeao se kao da e ga struja razbiti o stijene, ali se prisilio da oputeno lei na potpornjima, dok je njegov
18
um traio protustruju negdje ispred. U pravom je trenutku napeo svoje tijelo, usmjeravajui svoju svijest u matricu, osjetio levitaciju i protustruju kako ga ponovo podiu. Sada. Brzo i paljivo, moram se popeti do nivoa zamka i uhvatiti prvu struju koja se sputa. Vie nema vremena za bacanje. ... Ali sada je osjeao da je zrak teak i gust, i Donal u njemu vie nije mogao proitati struje. Sve uasnutiji, poslao je svoju svijest u svim smjerovima, ali je osjetio samo jake magnetske naboje oluje koja je jaala. M ova oluja nije kako treba! Ona je ista kao i ona neki dan. Nije to uope prava oluja, to je neto drugo. Majko! O, majko moja! Uplaenom se djetetu, koje se dralo za potpornje jedrilice, inilo da moe uti kako Aliciane uasnuto vie: "O, Donal, to li e biti s mojim djeakom," i osjetio je kako mu se tijelo zgrilo u strahu, kako gubi kontrolu nad jedrilicom, i kako pada... pada... Da jedrilica nije bila tako lagana i tako irokih krila, razbio bi se o stijene, ali su ga zrane struje, iako ih Donal nije mogao itati, nosile. Nakon nekoliko trenutaka, njegov je pad prestao, i poeo je opet skretati na stranu. Sada, koristei laran -levitacijsku snagu koju je dragulj matrice davao tijelu i umu - i svoju istreniranu svijest koja je traila tragove struja u magnetskoj oluji, Donal se poeo boriti za svoj ivot. Prisilio se da ignorira glas koji je skoro mogao uti, glas svoje majke kako vie u strahu i boli. Prisilio se iskljuiti strah koji je inio da vidi svoje vlastito tijelo polomljeno u komadie na liticama ispod njega. Prisilio se da u potpunosti utone u svoj vlastiti pojaani laran, inei krila od drva i koe produecima svojih vlastitih ispruenih ruku, osjeajui struje koje su puhale o njih i udarale o njih kao da udaraju u njegove vlastite ruke i noge. Sada... uhvati struju prema gore... samo toliko... pokuaj se pomaknuti nekoliko duina prema zapadu. ... Prisilio se da se opusti kad je jo jedan jaki udarac munje izletio iz oblaka, osjeajui kako je udario iza njega. Nema kontrole... ne ide nikamo ... nema svoje svijesti... i naela ljubazne leronis koja ga je nauila ono malo to je znao: Trenirani um uvijek moe svladati bilo koju prirodnu silu... Donal se ritualno podsjeao na to. Ne moram se bojati vjetra ili oluje ili munje, trenirani um uvijek moe svladati... Ali Donal je imao samo deset godina, i ljutito se pitao je li Margali ikada letjela jedrilicom u oluji. Zagluujui udar ga je na tren totalno okirao; osjetio je iznenadno natapanje kiom po svom rashlaenom tijelu, i borio se da zaustavi drhtanje koje je pokuavalo preoteti kontrolu nad lepeuim krilima od njegova uma. Sad. vrsto. Dolje, dolje, niz ovu struju... sve do tla, na obronak ... nemam vremena igrati se s drugom uzlaznom strujom. Ovdje dolje u biti siguran od munja Njegove su noge skoro dotaknule tlo kada je druga jaka uzlazna struja uhvatila iroka krila i ponovo ga bacila prema gore, dalje od sigurnosti obronaka. Jecajui, borei se protiv mehanizma, borio se da se ponovo spusti, bacajui se preko ruba i visei vertikalno, drei se za potpornje iznad svoje glave, doputajui da iroka krila uspore njegov lepeui pad. Osjetio je, kroz svoju kou, nadolazeu munju, i usmjerio svu svoju snagu na to da je skrene, da je baci nekud drugud. Njegove su se ruke oajniki drale za potpornje nad njegovom glavom kad je zauo munju i zagluujui prasak, vidio s oamuenim oima kako se jedna od velikih stijena na obronku raspala s velikim, gromkim praskom. Njegove su noge dotakle tlo; pao je i udario, kotrljajui se, osjeajui kako se potpornji jedrilice razbijaju i lome u krhotine. Rame ga je stravino zaboljelo kako je pao, ali je imao dovoljno snage i svijesti da se opusti, kao to su ga bili uili na borbenim vjebama, da padne bez miinog otpora koji bi mogao slomiti kosti. iv, u masnicama, jecajui, leao je omamljen na kamenitom obronku, osjeajui kako munje udaraju, besciljno, oko njega, a grmljavina se odbija od vrhunaca. Kada je doao do daha, ustao je. Oba krilna potpornja njegove jedrilice bila su slomljena, ali to se moglo popraviti; imao je sree to i njegove ruke nisu bile slomljene kao potpornji. Pogled na smrskanu stijenu uinio je da mu bude zlo i da osjeti vrtoglavicu, a i glava ga je boljela; ali je shvatio da je unato svemu tome imao sreu to je ostao iv. Pokupio je slomljenu igraku, putajui da polomljena krila savinuto vise i poeo se polako penjati po obronku prema vratima zamka. "Ona me mrzi," jecala je uasnuto Aliciane. "Ona se ne eli roditi!"
19
Kroz tamu koja kao daje lebdjela oko njezinog uma, osjetila je kako Mikhail hvata i dri njezine ruke kojima je lamatala naokolo.
20
"Najdraa moja ljubavi, to su gluposti," promrmljao je, drei enu uza se, vrsto kontrolirajui svoje vlastite strahove. I on je osjeao neobinost munja koje su bljeskale i udarale oko visokih prozora, i Alicianin strah je pojaavao njegove vlastite strahove. inilo se kao da je jo netko u sobi, osim uplaene ene i umirujue prisutnosti Margali koja je sjedila pognute glave, ne gledajui nijedno od njih dvoje, lica obasjanog plavom svjetlou od sjaja njezine kamene matrice. Mikhail je mogao osjetiti umirujue valove mira koje je Margali odailja-la, pokuavajui ih sve okruiti time; pokuao je pustiti da mir obuzme njegov vlastiti um i tijelo, pokuavao se opustiti u to. Poeo je duboko ritmino disanje koje je bio nauio kako bi se kontrolirao, i nakon kratkog vremena osjetio je kako se i Aliciane isto opustila i lebdi na tome. Gdje, onda, odakle dolazi uas, borba... To je ona, neroena ki... to je njezin strah, njezino oklijevanje... Roenje je zastraujue iskustvo; mora biti netko tko e je smiriti, netko tko e je oekivati s ljubavlju... Aldaran je obavljao taj posao kod roenja sve svoje djece; osjeajui bezoblian strah i bijes neformiranog uma, koji su gurale sile koje nije mogao shvatiti. Sada, prisjeajui se (je li bilo koje od Clarizi-ne djece bilo tako jako? Deonarine bebe, niti jedna od njih nije bila ak ni u stanju boriti se za svoj ivot, jadni mali slabii...), posegnuo je, traei neusredotoene misli djeteta koje se borilo, rastrgano svijeu o majinoj boli i strahu. Nastojao je poslati umirujue misli o ljubavi, o njenosti; ne rijeima, jer neroeno dijete nije poznavalo jezik, nego ih je uobliio u rijei radi sebe i Aliciane, kako bi ih usredotoio u osjeaje, i pruio osjeaj topline i dobrodolice. Ne smije se bojati, malena; ubrzo e biti gotovo... slobodno e disati i drat emo te u rukama i voljeti te... dugo te oekujemo i jako puno volimo... Trudio se poslati ljubav i njenost, izbaciti iz svog uma zastraujue misli o sinovima i kerki koje je izgubio, kada ih sva njegova ljubav nije mogla slijediti u tamu koju je njihov laran u razvoju bacio na njihove umove. Pokuao je izbrisati sjeanje na slabe i bespomone borbe Deonarine djece, koja nikada nisu poivjela dovoljno dugo da udahnu zrak... Jesam li ih dovoljno volio?Da sam bio vie volio Deona-ru, bi li se njezina djeca bila jae borila za ivot? "Navucite zavjese," rekao je trenutak kasnije, i jedna od dvorkinja u sobi je na prstima otila do prozora i prekrila sve mranije nebo. Ali grmljavina je odjekivala u sobi i bljesak munje mogao se vidjeti ak i kroz navuene zavjese. "Provjerite kako napreduje malena," ree babica, i Margali se tiho ustade i prie Aliciane, poloivi njeno ruke ono njezinog tijela, ponirui svojom svijeu u enu, kako bi kontrolirala njezino disanje i napredovanje poroda. ena s lara-nom koja raa dijete ne moe se fiziki pregledavati ili dirati, zbog straha da bi to moglo uplaiti neroeno dijete neopreznim pritiskom ili dodirom. To mora obaviti leronis, koristei percepciju svojih vlastitih telepatskih i psihokinetikih moi. * Aliciane je osjetila smirujui dodir, i njezino se izmueno lice opustilo, ali kada se Margali povukla, viknula je iznenadno uasnuta: "O, Donal, Donal - to li e biti s mojim djeakom?" Gospa Deonara Ardais-Aldaran, pomalo postarija ena, na prstima je prila Aliciani i primila njezine tanke prste u svoje. Umirujue je rekla: "Ne boj se za Donala, Aliciane. Neka Avar-ra ne dopusti da to bude potrebno, ali kunem ti se da u, od ovog dana, njemu biti pomajka s toliko panje kao da je jedan od mojih vlastitih sinova" "Deonara, vi ste bili ljubazni prema meni," ree Aliciane, "a ja sam vam pokuavala oteti Mikhaila." "Dijete drago - sada nije trenutak za takve misli; ako moe pruiti Mikhailu ono to ja nisam mogla, onda si ti moja sestra, i voljet u te kao to je Cassilda voljela Camillu. Kunem ti se." Deonara se sagnula i poljubila Alicianino blijedo lice. "Umiri svoj um, breda; misli samo na ovu malenu koja dolazi u nae ruke. I ja u je voljeti." Uz njene dodire ruku oca njezinog djeteta i ene koja se zaklela da e primiti njezino dijete kao da je njeno vlastito, Aliciane je znala da bi se trebala osjeati utjeeno. Meutim, dok su munje sijevale na vrhovima i grmljavina se ula oko zidova zamka, osjetila je kako je proima uas. je li to djetetov uas ili moj? Njezin je um potonuo u tamu uz smirujui utjecaj leronis, uz bujicu umirujuih uvjeravanja od strane Mikhaila, koji je zraio ljubavlju i njenou. Je li to za
21
mene ili samo za dijete? inilo joj se da to vie nije bitno; vie nije mogla dalje vidjeti. Uvijek prije, imala je neki blagi osjeaj toga to dolazi poslije, ali sada se inilo da na svijetu nema niega osim njezinog vlastitog straha, djetetovog straha i bezoblinog, neizrecivog bijesa. inilo joj se da se bijes usredotouje na grmljavinu, da poroajni bolovi koji je razdiru postaju jarkiji ili
22
tamniji kako munje sijevaju i nestaju... kao da munje ne udaraju u visinama vani, nego u i oko njezinog rastrganog tijela ... uas, bijes, ljutnja koji se prazne unutar nje... munje koje donose ljutnju i bol. Borila se za dah i vrisnula, a njezin je um potonuo, skoro s olakanjem, u mrak, tiinu i nitavilo... "Joj! Bijesna je," ree babica, oprezno drei dijete koje se batrgalo. "Morate je smiriti, domna, prije nego je odvojim od majke, ili e se boriti i previe krvariti - ali je jaka, vrsta enica!" Margali se sagnula nad bebu koja je vritala. Lice joj je bilo tamno crveno, iskrivljeno u bijesan vrisak; oi, koje su bile skoro posve zatvorene, bile su jarko plave. Njezina je mala okrugla glava bila prekrivena gustim crvenim paperjastim dlaicama. Margali je poloila svoje vitke ruke du golog tijela djeteta, tiho joj tepajui. Pod njezinim se dodirom beba pomalo smirila i prestala boriti; i babica je bila u stanju prerezati pupanu vrpcu i vezati je. Ali kada je ena uzela dijete i zamotala ga u zagrijani pokriva, ona je opet poela vritati i boriti se, a ena ju je poloila, povlaei ruku u koju je primila ok. "Joj! Evanda, smiluj nam se, ona je jedna od onihl Pa, kada bude odrasla, mala se djeva nee morati bojati silovanja, ako ve sad moe napasti laranom. Nikada nisam ula za tako neto kod tako male bebe!" "Uplaila si je," ree Margali, smijeei se; ali kada je primila dijete, smijeak joj je nestao s lica. Kao i sve Deonarine dvorkinje, i ona je voljela njenu Aliciane. "Jadno dijete, tako si brzo izgubila svoju njenu majku koja te voljela!" Mikhail od Aldarana je kleknuo, lica iskrivljena od oaja, pored tijela ene koju je volio. "Aliciane! Aliciane, voljena moja," oplakivao je. Onda je podigao svoje lice, u ogorenju. Deonara je uzela zamotanu bebu od Margali i drala ju je, sa estokom gladi neostvarenog majinstva, na svojim usahlim grudima. "Nisi ba nezadovoljna, zar ne, Deonara - da se nitko nee s tobom natjecati za majinsku brigu nad tim djetetom?" "To nije dostojno tebe, Mikhaile," ree Deonara, drei Alicianino dijete uz sebe. "Ja sam doista voljela Aliciane, gospodaru moj; zar bi elio da odbacim njezino dijete, ili najbolje mogu pokazati svoju ljubav odgajajui ju njeno kao da je moja vlastita? Uzmi je onda, muu moj, dok ne pronae drugu ljubav." Ma koliko se trudila, Gospa Aldaran nije mogla sprijeiti da joj se ogorenost uje u glasu. "Ona je tvoje jedino ivo dijete. I ako ve sad ima laran, trebat e je odgajati s puno panje. Moje jadne bebe nikada nisu poivjele ni toliko dugo." Odloila je dijete u ruke Dom Mikhaila, a on je stajao gledajui prema dolje, s beskrajnom njenou i tugom, svoje jedino dijete. Mavrino mu je prokletstvo odjekivalo u umu: Neete uzeti drugu enu u svoj krevet... vae e slabine biti prazne, kao drvo koje je ubila zima. Kao da se njegov vlastiti strah prenio na dijete u njegovim rukama, ona se ponovo poela bacakati i vritati u pokrivau. S druge strane prozora bjesnjela je oluja. Dom Mikhail je pogledao u lice svoje kerke. ovjeku bez djece ona se inila beskrajno dragocjenom; tim vie ako bi prokletstvo bilo istinito. Bila je ukoena u njegovim rukama, plaui, njezino malo lice iskrivljeno kao da pokuava biti glasnija od oluje koja je bjesnila vani, njezine siune ruiaste ake stisnute od bijesa. A opet, u njezinom je licu ve mogao vidjeti minijaturnu zamagljenu kopiju Alicianinog - izvinute obrve i visoke jagodice, jarko plave oi, paperjasto crvenu kosu. "Aliciane je umrla kako bi mi dala ovaj veliki dar. Da li da joj damo majino ime, u spomen na to?" Deonara se stresla i ustuknula. "Zar biste svojoj jedinoj keri podarili ime mrtve osobe, gospodaru moj? Potraite ime s boljim predznakom!" "Kako eli. Daj joj ono ime koje ti se svia, domna" Deonara je, zastajkujui, rekla: "Nau prvu kerku bila bih nazvala Dorilys, da je poivjela dovoljno dugo da dobije ime. Neka nosi to ime, kao znak toga to u joj ja biti majka." Dotaknula je ruiasti obraz prstom. "Kako ti se svia to ime, enice mala? Vidi - spava. Umorna je od tolikog plakanja..." Izvan prozora raaonice, oluja je polako utihnula i prestala, i vani nije bilo nikakvog zvuka osim polaganog kapanja zadnjih kinih kapi.
23
3 Jedanaest godina kasnije Bilo je to u tamnom satu prije zore. Snijeg je neujno padao na samostan Nevarsin, koji je ve bio zatrpan u dubokom snijegu.
24
Nije bilo nikakvog zvona, ili ako ga je bilo, ono je zvonilo tiho, neujno, u prostorijama Glavnog Oca. No u svakoj eliji i spavaonici, braa, novaci i studenti su se tiho pokretali, kao da ih je taj jedini bezvuni signal probudio. Allart Hastur od Elhahyna se iznenada probudio; neto je u njegovom umu bilo ugoeno na taj poziv i primilo ga je. U svojim prvim godinama esto ga je znao prespavati, ali nitko u samostanu nije smio buditi nekoga drugoga; dio obuke je ovdje bio da novaci naue uti neujno i vidjeti ono to se ne moe vidjeti. Nije osjeao ni hladnou, iako je, prema pravilu, bio pokriven samo vanjskim, gornjim platem svoje duge odore; do sada je disciplinirao svoje tijelo tako da je nauilo stvarati toplinu kako bi ga grijalo dok spava. Ne trebajui svjetlost, ustao je, navukao plat preko jednostavne unutranje odore koju je nosio danju i nou i uvukao stopala u grube sandale od ispletene slame. U svoje je depove ugurao mali, uvezani molitvenik, spremnik za pera i zatvoreni rog s tintom, svoju zdjelicu i licu; sada je u depovima svoje odore imao sve predmete koje je redovnik mogao imati ili koristiti. Dom Allart Hastur jo nije bio u potpunosti zareen brat Svetog-Valentina-od-Snjegova u Nevarsi-nu. Proi e jo godinu dana prije nego uspije postii tu krajnju odvojenost od svijeta koji je bio ispod njega uznemirujueg svijeta, i takvog kojeg bi se sjetio svaki put kada je privrivao konu traku svojih sandala; jer u svijetu Vlastelinstava ispod njega, sandalonosac je bila najvea uvreda za mukarca, koja je implicirala enskasto ponaanje ili gore od toga. ak i sada, dok je privrivao remeni sandala, bio je prisiljen da smiri svoj um nakon tih sjeanja uz pomo tri polagana udaha, pauze, i jo tri udaha u ritmu promrmljane molitve za razlog uvrede; ali Allart je bio bolno svjestan ironije toga. Moliti se za mir za mojeg brata, koji me je tako vrijeao, kad je on taj koji me je natjerao da doem ovamo, kako bih ouvao svoj razum? Svjestan toga da je i dalje osjeao ljutnju i zamjeranje, ponovio je ritual disanja odluno izbacujui svog brata iz svog uma, sjeajui se rijei Glavnog Oca. "Nema nikakvu mo nad svijetom ili nad svjetovnim stvarima, sine moj; odrekao si se svake elje za takvom moi. Mo koju si doao ovamo stei je mo nad onim unutranjim. Mir e doi tek kada postane u potpunosti svjestan da tvoje misli ne dolaze odnekud izvan tebe, one dolaze iz tebe, i stoga su u potpunosti tvoje, jedine stvari u ovom svemiru nad kojima je zakonito imati potpunu mo. Ti, a ne tvoje misli i sjeanja, vlada svojim umom, i ti si taj, a ne netko drugi, koji im doputa da dolaze i odlaze. ovjek koji doputa svojim vlastitim mislima da ga mue je poput ovjeka koji grli korpionskog mrava, pozivajui ga da ga i dalje grize." Allart je ponovio vjebu, i na njezinom kraju je sjeanje na njegovog brata nestalo iz njegovog uma. On nema mjesta ovdje, ak ni u mom umu i sjeanju. Sada smiren, dok je njegov dah izlazio i ulazio u malim bijelim oblaiima oko njegovih usta, napustio je svoju eliju i tiho krenuo du dugog hodnika. Kapelica, do koje se dolazilo nakon kratkog prolaza kroz snijeg koji je padao, je bila najstariji dio samostana. Prije eti-risto godina, prva grupa brae je dola ovamo, kako bi bili iznad svijeta kojeg su se eljeli odrei, i iskopali su svoj samostan od ive stijene planine, izdubivi malu peinu u kojoj je, prema predaji, Sveti-Valentin-od-Snjegova proivio svoj ivot. Oko pustinjakovih je ostataka narastao grad: Nevarsin, Grad snje-gova. Sada je ovdje bilo nagurano nekoliko zgrada, svaka od njih sagraena radom redovnikih ruku, usprkos lakoi ovih vremena; braa su se hvalila da ni jedan kamen nije bio pomaknut uz pomo bilo kakve matrice ili s bilo im drugim osim s trudom ruku i uma. Kapelica je bila tamna, s samo jednim malim svjetlom koje je svjetlilo u svetitu gdje se nalazio kip Svetog Nositelja Tereta, iznad zadnjeg poivalita sveca. Allart je, tiho se kreui, oiju i dalje zatvorenih prema pravilu, uo pokretanje nogu, povremeno spoticanje nekog novaka koji se jo uvijek morao oslanjati na vanjski umjesto na unutarnji vid kako bi pomicao svoje nespretno tijelo u mraku samostana. Studenti, nezareeni, s minimalnom podukom, teturali su u mraku, ne znajui zato redovnici nisu ni doputali ni trebali svjetlost. Sapui, gurajui jedan drugoga, spoticali su se i ponekad padali, ali na kraju su svi bili na svojim dodijeljenim mjestima. Opet nije bilo nikakvog ujnog zvuka, ali su se redovnici ustali jedinstvenim discipliniranim pokretom, ponovo sljedei neki nevidljivi signal Glavnog Oca, i njihovi su se
25
glasovi vinuli u jutarnju pjesmu: "Jedna je Sila stvorila Nebo i zemlju, Planine i doline,
26
Tamu i svjetlost; Muko i ensko, Ljude i neljudska bia. Ta se Sila ne moe vidjeti Ne moe uti, Ne moe se izmjeriti Niime osim umom, Koji je dio te Sile; Ja je nazivam Boanskom... " Bio je to trenutak svakog dana kada su Allartova unutranja pitanja, traenja i zbunjenost u potpunosti nestajali. Kada bi uo glasove svoje brae kako pjevaju, stari i mladi, drhtavi od djetinjstva ili zahrali od starosti, utapajui svoj vlastiti glas u velikoj potvrdi, gubio je svaki doivljaj sebe kao odvojenog bia u istraivanju i potrazi. Odmarao se, lebdei, u spoznaji da je dio neeg veeg od sebe samoga, dio velike Sile koja odrava kretanje mjeseca, zvijezda, sunca i nepoznatog Svemira iza toga; da ovdje doista ima svoje mjesto u skladu; da bi, da nestane, ostavio rupu veliine Allarta u Sveopem umu, neto to se nikada ne bi moglo zamijeniti niti promijeniti. Kada bi uo pjevanje, bio je u potpunosti smiren. Zvuk njegovog vlastitog glasa, dobro obuenog tenora, pruao mu je zadovoljstvo, ali nita vee zadovoljstvo nego zvukovi svakog glasa u zboru, ak i zvuk zahralog i nemuzikalnog podrhtavajueg glasa starog Brata Fenelona pored njega. Kad god je pjevao sa svojom braom, sjeao se prvih rijei Svetog-Valentina-od-Snjegova koje je ikada proitao, rijei koje su doprijele do njega za vrijeme godina njegovih najgorih muka, i koje su mu pruile prvi mir koji je doivio otkad je ostavio djetinjstvo iza sebe. "Svaki od nas je kao jedan glas u velikom zboru, glas koji je razliit od svih drugih; svaki od nas pjeva nekoliko godina u tom velikom zboru, a onda taj glas zauvijek utihne, i drugi glasovi preuzmu od njega; ali svaki je glas jedinstven i nijedan nije ljepi od drugoga, niti ijedan moe pjevati pjesmu onoga drugoga. Nita ne nazivam zlim, doli pokuaja da se pjeva na muziku nekoga drugoga ili tuim glasom." I Allart je, kada je proitao te rijei, znao daje od djetinjstva pokuavao, po nareenju svog oca i brae, uitelja, poduavate-lja u borbi orujem i slugu, posluge i nadreenih, pjevati na muziku i glasom koji nikada ne bi mogli biti njegovi vlastiti. Postao je cristoforo, to se smatralo nedostojnim za Hastura; potomak Hastura i Cassilde, potomak bogova, onaj koji ima laran; Hastur od Elhalyna, blizak svetim mjestima kod Halija gdje su bogovi nekada hodali. Svi su Hasturi, od davnih, nezapamenih poetaka, oboavali Gospodara Svjetlosti. No Allart je postao cristoforo, i dolo je vrijeme kada je napustio svoju brau i odrekao se svog nasljea, i doao ovamo kako bi bio Brat Allart, ije su porijeklo ak i braa u Nevarsinu napola zaboravila. Zaboravljajui sebe, a ipak svjestan svog vlastitog individualnog i jedinstvenog mjesta u zboru, u samostanu, u Svemiru, Allart je pjevao dugake pjesme. Kasnije je krenuo, a da sam jo nije nita stavio u usta, na jutarnji zadatak koji mu je bio dodijeljen: donoenje doruka novacima i studentima u vanjskoj blagovaonici. Nosio je vreve s ajem koji su se jo pu-ili i toplu kau od graha djeacima, nalijevajui hranu u kamene zdjele i alice, primjeujui kako se hladne mlade ruke obavijaju oko topline u pokuaju da se zagriju. Veina djeaka je bila premlada da bi svladali tehnike unutranjeg zagrijavanja, i znao je da neki od njih nose svoje pokrivae, zamotane oko tijela ispod svojih plateva. Osjeao je nezainteresirano suosjeanje za njih, sjeajui se svojih poetnih patnji od hladnoe prije nego to je njegov neobuen um morao nauiti kako zagrijati njegovo tijelo; ali oni su imali toplu hranu i spavali su pod dodatnim pokrivaima, i to im je bilo hladnije, to e se prije potruditi nauiti kako svladati hladnou. utio je (iako je znao da ih je trebao prekoriti) kada su gunali zbog jednostavnosti hrane; ovdje u djejim odajama sluila se hrana koja je, za razliku od one odraslih, bila bogata i luksuzna. On je sam jeo toplu hranu samo dva puta otkad je uao u potpuni samostanski reim; oba puta kada je obavio izuzetan posao u dalekim prijelazima, spaavajui putnike koje je zameo snijeg. Glavni Otac je zakljuio da je pothlaenost njegova tijela dola do toke kada je ugroavala njegovo zdravlje, i naredio mu je da jede toplu hranu i spava pod dodatnim
27
pokrivaima nekoliko dana. U uobiajenim uvjetima Allart je stekao toliku kontrolu
28
nad svojim tijelom da mu je bilo svejedno je li ljeto ili zima, i njegovo je tijelo u potpunosti iskoritavalo svaku hranu koju bi dobio, bila ona topla ili hladna. Jedan neutjeni malian, razmaeni sin Vlastelinstava iz Nizina, s paljivo podrezanom kosom koja se kovrala oko njegova lica, toliko se tresao, zamotan u plat i pokriva, da je Allart dok mu je davao drugu porciju kae - jer je djeci bilo doputeno da jedu koliko su god eljela, poto je bila rije o djeacima koji su rasli - njeno rekao: "Nakon nekog vremena vie nee toliko osjeati hladnou. Hrana e te zagrijati. I toplo si obuen." "Toplo?" u nevjerici ree dijete. "Nemam svoj krzneni ogrta i mislim da u umrijeti od hladnoe!" Bio je na rubu toga da e rasplae, i Allart je suosjeajno poloio ruku na njegovo rame. "Nee umrijeti, mali brate. Nauit e da ti moe biti toplo i bez odjee. Zna li da novaci ovdje spavaju bez pokrivaa ili plata, goli na kamenu? I jo nitko nije ovdje umro od hladnoe. Nijedna ivotinja ne nosi odjeu, jer su njihova tijela prilagoena vremenu kakvo je tamo gdje ive." "ivotinje imaju krzno," nezadovoljno je protestiralo dijete. "Ja imam samo svoju kou!" Allart se nasmijao i rekao: "A to je dokaz da ti krzno nije potrebno; jer, kada bi ti krzno bilo potrebno da ti bude toplo, bio bi se rodio s krznom, mali brate. Hladno ti je zato jer su te od djetinjstva uili da je na snijegu hladno, i tvoj je um povjerovao u tu la; ali doi e vrijeme, jo prije ovog ljeta, kada e i ti trati naokolo bos po snijegu i nee pritom osjeati nikakve nelagode. Sada mi ne vjeruje, ali upamti moje rijei, dijete. Sa-u pojedi svoju kau, i osjeti kako ona poinje djelovati u pei tvojeg tijela, donosei toplinu u sve tvoje udove." Pomilovao je uplakani obraz i nastavio sa svojim radom. I on se, takoer, bio bunio protiv otre discipline redovnika; ali on im je bio vjerovao, i njihova su obeanja bila istinita. Bio je smiren, njegovje um nauio kontrolu, ivio je dan po dan, bez munog pritiska predvianja, njegovo je tijelo sada bilo voljan sluga, koji je inio ono to mu se reklo bez da pritom trai vie nego to mu je potrebno za njegovo dobrostanje i zdravlje. Tijekom svojih godina ovdje, vidio je etiri serije ove djece kako dolaze, plaui zbog hladnoe, alei se zbog loe hrane i hladnih kreveta, razmaena, zahtjevna - a odlazili bi godinu, dvije ili tri kasnije, disciplinirani za preivljavanje, znajui puno 0svojoj prolosti i sposobni da prosuuju o svojoj budunosti. 1ovi e takoer, ukljuujui i maenog djeaka koji je bio uplaen da e umrijeti od hladnoe bez svog krznenog ogrtaa, otii ovrsnuli i disciplinirani. Bez namjere, njegov se um pomaknuo u budunost, pokuavajui vidjeti to e se dogoditi s tim djetetom, pokuavajui se osigurati. Znao je - njegova je strogost s tim djetetom bila opravdana... Allart se napeo, a njegovi su se miii ukrutili kao to se nije dogodilo od njegove prve godine ovdje. Automatski, disao je kako bi ih opustio, ali je iznenadan uas ostao. Nisam ovdje. Ne mogu vidjeti sebe u Nevarsinu za godinu dana... Je li ovo to vidim moja smrt: ili u morati otii odavde? Sveti Nositelju Tereta, ojaaj me... To je bilo ono to ga je bilo dovelo ovamo. On nije bio, kao to su neki Hasturi bili, emmasca, ni muko ni ensko, koji su dugo ivjeli ali bili uglavnom sterilni; iako je u ovom samostanu bilo redovnika koji su doista bili roeni kao takvi, i samo su ovdje pronali naina da ive s time, to se u ovo doba smatralo manom. Ne; on je od djetinjstva znao da je mukarac, i tako su ga i obuavali, kao to je bilo prikladno za sina kraljevske porodice, petog u nasljednom redu za prijestolje Vlastelinstava. Ali ak i kao dijete, imao je jedan drugi problem. Poeo je vidjeti budunost skoro prije nego to je progovorio; jednom je, kada je njegov pooim doao da mu pokloni konja, uplaio ovjeka rekavi mu da mu je drago to je doveo crnog konja umjesto sivca s kojim je krenuo.
29
"Kako si znao da sam ti namjeravao dovesti sivca?" upitao je ovjek. |...|... , "Vidio sam kako mi daje sivca," odgovorio je Allart, "a onda sam vidio kako mi daje crnoga, i vidio sam kako je tvoj tovar pao i kako si se okrenuo i uope nisi doao." "Aldonesove mi milosti," proaputao je ovjek. "Istina je da sam skoro izgubio svoj tovar u prolazu i da sam ga bio izgubio, bio bih se morao vratiti, jer bih imao premalo hrane za put." Tek je polako Allart poeo shvaati prirodu svojeg larana; vidio je, ne jednu budunost, ne samo pravu budunost, nego sve mogue budunosti kako se pruaju ispred njega, a svaki je potez koji bi on napravio
30
stvarao desetak novih izbora. S petnaest godina, kada je bio proglaen mukarcem i iao pred Savjet sedmorice kako bi mu utetovirali znak njegove Kraljevske Kue, njegovi su dani i noi bili muenje, jer je na svakom koraku mogao vidjeti po desetak putova ispred sebe, i stotinu novih izbora iz svakog od kojih bi izbijali novi izbori, sve dok ga to nije ostavljalo paraliziranim, jer se nije usuivao pokrenuti u strahu od poznatog i novog nepoznatog. Nije znao kako to iskljuiti, a nije mogao ivjeti s time. U obuci u baratanju orujem bio je paraliziran, pri svakom potezu videi desetak naina kako bi njegov pokret mogao onesposobiti ili ubiti drugu osobu, tri naina na koje je svaki potez usmjeren prema njemu mogao udariti ili ne udariti. Satovi obuke u baratanju orujem postali su takva nona mora da je na kraju nepokretno stajao pred poduavateljem, bojaljiv kao uplaena djevojica, nesposoban ak i podignuti svoj ma. Leronis njihovog kuanstva pokuala je dosei njegov um i pokazati mu put iz tog labirinta, ali Allart je bio paraliziran raznim putovima kojima je njezina obuka mogla krenuti, i sa svojom sve veom osjetljivou prema enama, mogao je vidjeti sebe kako je bez razmiljanja grabi, i na kraju se je sakrivao u svojoj sobi, doputajui im da ga nazivaju kukavicom i idiotom, odbijajui se pokrenuti ili napraviti korak od straha to e se dogoditi, znajui da je udovite, luak... Kada se Allart napokon pokrenuo kako bi preao ovaj dug, zastraujui put - na svakom koraku videi pogrean korak koji ga moe baciti u ponor, kako bi umro ili leao polomljen danima na stijenama ispod staze, videi sebe kako bjei, kako se vraa natrag - Glavni Otac mu je poelio dobrodolicu i posluao njegovu priu, rekavi: "Nisi ni udovite ni luak, Al-larte, ali ima ozbiljnih problema. Ne mogu ti obeati da e ovdje nai svoj pravi put, ili da emo te izlijeiti, ali moda te moemo nauiti kako da ivi s time." "Leronisje mislila da to mogu nauiti kontrolirati uz pomo matrice, ali me je bilo previe strah," priznao je Allart, i to je bilo prvi put da se osjeao slobodnim govoriti o strahu; strah je bio zabranjena stvar, kukaviluk, neto to se nije moglo ni zamisliti da bi se reklo za jednog Hastura. Glavni Otac je kimnuo glavom i rekao: "Dobro je to si se bojao matrice; ona te je mogla kontrolirati preko tvojeg straha. Moda ti mi moemo pokazati nain da ivi bez straha; a ako ne, moda moe nauiti ivjeti sa svojim strahovima. Prvo e nauiti da su oni tvoji." "Uvijek sam to znao. Osjeao sam se jako krivim zbog njih-" protestirao je Allart, no stari se redovnik nasmijeio. "Ne. Da si doista vjerovao da su oni tvoji, ne bi osjeao krivnju, ljutnju ili bijes. Ono to vidi je van tebe samog, i moe se dogoditi ili ne, ali to je van tvoje kontrole. Ali tvoj strah je tvoj, i samo tvoj, kao i tvoj glas, ili tvoji prsti, ili tvoje sjeanje i stoga ga ti moe kontrolirati. Ako se osjea nemonim pred svojim strahom, nisi jo priznao da je on tvoj i da s njime moe raspolagati. Zna li svirati rryl?" Iznenaen tom promjenom teme, Allart je priznao da su ga pomalo nauili svirati malu, runu harfu. "Kada ti ice u poetku nisu proizvodile zvuke koje si elio, da li si proklinjao instrument, ili svoje nevjeste ruke? No, pretpostavljam da je dolo vrijeme kada su se tvoji prsti pokoravali tvojoj volji. Ne proklinji svoj laran jer tvoj um jo nije nauio kako da ga kontrolira." On je dopustio Allartu da na trenutak razmisli o tome, a onda je rekao: "Budunosti koje ti vidi su izvana, nisu nastale niti kao rezultat sjeanja niti straha; ali strah nastaje unutar tebe, paralizirajui izbor da se kree meu tim budunostima. Ti si taj, Allarte, koji stvara taj strah; kada naui kontrolirati svoj strah, moi e bez straha gledati brojne staze kojima se moe kretati i izabrati od njih onu kojom e ii. Tvoj strah je kao nevjesta ruka na harfi, zagluuje zvuk." "Ali kako se mogu sprijeiti da se bojim? Nije da se ja elim bojati." "Reci mi," blago je rekao Glavni Otac, "koji je bog u tebe stavio taj strah, poput prokletstva?" Allart je utio, posramljen, a redovnik je tiho rekao: "Govori o tome da te je strah. Ali strah je neto to sam stvara u sebi, zbog nedostatka kontrole u tvom umu; i nauit e ga pogledati i otkriti sam kada odluuje da se boji. Prva stvar koju mora napraviti je priznati daje strah tvoj, i da mu moe narediti da doe ili ode kako ti eli. Poni s ovime; kad god osjeti da te strah spreava da izabere, reci sam sebi: 'to je uinilo da se bojim? Zato sam izabrao da osjeam ovaj strah koji spreava moj izbor, umjesto da osjeam slobodu izbora?' Strah je nain na koji sebi ne doputa da slobodno izabere to e idue uiniti; nain da dopusti
31
refleksima svojeg tijela, a ne potrebama svojeg uma, da biraju za tebe. Kao to si mi rekao, ti si uglavnom u zadnje vrijeme birao da nita ne ini, tako da se ni jedna od stvari kojih si se bojao ne dogodi; tako da tvoje izbore nisi vrio ti nego tvoj strah. Poni tu Allarte. Ne mogu ti obeati da u te osloboditi tvojeg straha,
32
samo da e doi vrijeme kada e ti biti gospodar, i kada te strah nee paralizirati." Onda se on nasmijeio i rekao: "Doao si ovamo, zar ne?" "Vie me je bilo strah ostati nego doi," rekao je Allart, tresui se. Glavni Otac je rekao, ohrabrujue: "Barem si jo uvijek mogao izabrati izmeu veeg i manjeg straha. Sad mora nauiti kontrolirati strah i vidjeti iza njega; a onda e doi dan kada e znati daje on tvoj, tvoj sluga, kojem moe zapovijedati po svojoj volji." "Nadam se da e to Bogovi dopustiti," ree Allart, drhtei. I tako je zapoeo njegov ivot ovdje ... i potrajao nekih est godina do sada. Polako, jedan po jedan, svladao je svoje strahove, zahtjeve svojeg tijela, uei da izmeu zbunjujueg izbora budunosti izabere onu koja je najmanje tetna. Onda se njegova budunost suzila, dok nije vidio sebe samo ovdje, kako ivi dan za danom, inei ono to mora ... ni vie, ni manje. Sada, nakon est godina, odjednom je ono to je vidio pred sobom bio zbunjujui tok slika: putovanje, stijene i snijeg, udan zamak, svoj dom, lice ene AIlart je prekrio lice rukama, ponovo uhvaen od strane starog, paralizirajueg straha. Ne!Ne!Neu!elim ostati ovdje, ivjeti svoju vlastitu sudbinu, ne pjevati tuu pjesmu i ne pjevati tuim glasom... est je godina bio preputen svojoj vlastitoj sudbini, podloan samo budunostima koje su odreivali njegovi vlastiti izbori. Sada je vanjski svijet opet provaljivao u njegov ivot; je li netko van samostana vrio izbore u koje je on morao biti ukljuen, na ovaj ili onaj nain? Sav strah koji je bio svladao tijekom zadnjih est godina odjednom ga je opet napao; a onda, polako, diui kao to je bio nauen, svladao je strah. Moj je strah moj vlastiti; ja njime zapovijedam, i samo ja mogu izabrati... Ponovo je nastojao vidjeti, izmeu gomile vizija, onaj put na kojem je mogao ostati Brat Allart, smiren u svojoj eliji, radei za budunost svojeg svijeta na svoj vlastiti nain... Ali nije bilo takvog puta u budunost, i to mu je neto reklo; koji je god vanjski izbor ulazio u njegov ivot, bila je rije o neemu to on nije mogao izabrati da odbije. Dugo se borio, kleei na hladnom kamenu svoje elije, pokuavajui prisiliti svoje oklijevajue tijelo i um da prihvate tu spoznaju. Ali na kraju, kao to je sada znao da ima mo uiniti, svladao je svoj strah. Kada poziv doe, doekat e ga bez straha. Do podneva, AIlart se bio suoio s dovoljnim brojem zbunjujuih budunosti koje su se irile pred njime, beskrajno se granajui, da zna bar dio onoga sa ime je bio suoen. Vidio je lice svojeg oca ljutito, nagovarajue, popustljivo dovoljno esto u tim vizijama da je znao, barem djelomino, to je prvi izazov s kojim e biti suoen. Kada ga je Glavni Otac pozvao, mogao se suoiti s prastarim redovnikom s mirnom i ravnodunom kontrolom. "Tvoj otac je doao da bi razgovarao s tobom, sine moj. Moe se susresti s njime u sjevernoj sobi za goste." AIlart je spustio pogled; kada ga je napokon podigao, upitao je: "Oe, moram li razgovarati s njime?" Njegov je glas bio miran, no Glavni Otac ga je previe dobro poznavao da bi bio zavaran njegovim mirom. "Nemam ga razloga odbiti, Allarte." Allart je poelio ljutito odvratiti: "Ja imam!" ali bio je previe dobro obuen da bi se nerazumno ponaao. Naposljetku je tiho rekao: "Proveo sam veliki dio dana nastojei se natjerati da se suoim s ovime; ne elim napustiti Nevarsin. Ovdje sam naao mir i koristan rad. Pomozite mi da naem nain, Glavni Oe." Starac je uzdahnuo. Njegove su oi bile zatvorene - kao to su i inae bile vei dio vremena, poto je on vidio jasnije unutarnjim vidom - ali AIlart je znao da ga one vide jasnije nego ikada. "Doista bih volio, radi tebe, sine, kada bih mogao vidjeti takav nain. Ovdje si naao zadovoljstvo i onoliko sree koliko netko s tvojim prokletstvom moe nai. Ali bojim se da je tvoje vrijeme zadovoljstva zavrilo. Mora imati na umu, mladiu, da mnogi nikada nemaju takvo vrijeme odmora da naue sa-mospoznaju i disciplinu; budi zahvalan za to to si dobio."
33
Oh. Dosta mije tih pobonih rijei o prihvaanju onih tereta koji su nam dati - AIlart je zaustavio pobunjenike misli, ali Glavni Otac je podigao glavu i njegove su oi, bezbojne kao neki udan metal, susrele Allartov pobunjeniki pogled.
34
"Vidi, djeae moj, ti u stvari nema karakteristike redovnika. Mi smo ti pruili neku kontrolu nad tvojim prirodnim sklonostima, ali ti si po prirodi pobunjenik i eli mijenjati ono to moe, a promjene se mogu provoditi samo tamo dolje." Njegova je gesta obuhvatila itav veliki svijet izvan samostana. "Ti nikada nee biti zadovoljan da samozadovoljno prihvati svoj svijet, sine, a sada ima snagu da se racionalno bori, a ne da udara u slijepoj pobuni roenoj iz tvoje vlastite boli. Mora ii, Allarte, i promijeniti svoj svijet onoliko koliko to moe." Allart je pokrio lice rukama. Do ovog je trenutka jo uvijek vjerovao - poput djeteta, poput lakovjernog djeteta! - da stari redovnik ima neku mo koja e mu pomoi izbjei ono to se mora dogoditi. Znao je da mu est godina u samostanu nije pomoglo da odraste vie od toga; sada je osjeao kako ga naputa zadnji dio njegova djetinjstva, i elio je plakati. Glavni Otac je rekao s njenim osmijehom: "ali li to u svojoj dvadeset i treoj godini vie ne moe ostati dijete, Allarte? Umjesto toga, budi zahvalan to si nakon svih tih godina uenja sada postao spreman biti mukarac." "Zvuite kao moj otac!" Ljutito mu je dobacio Allart. "To su mi servirali svako jutro i svaku veer s kaom -da jo nisam dovoljno mukarac da bih zauzeo svoje mjesto u svijetu. Nemojte i vi poeti tako govoriti, Oe, ili u poeti osjeati da su sve moje godine provedene ovdje bile la!" "Ali ja ne mislim ono to tvoj otac misli, kada kaem da si spreman suoiti se s onime to dolazi kao mukarac," Glavni Otac je rekao. "Mislim da ti ve zna to ja mislim pod mu-kou, a to nije ono to gospodar Hastur misli; ili sam moda pogrijeio kada sam uo kako si utjeio i ohrabrio uplakano dijete ovog jutra? Nemoj se pretvarati da ne zna razliku, Allar-te." Strogi se glas omekao. "Jesi li previe ljut da klekne kako bih te blagoslovio, dijete?" Allart je pao na koljena; osjetio je dodir starca u svom umu. "Sveti Nositelj Tereta e te osnaiti za ono to mora doi. Puno te volim, ali bilo bi sebino zadrati te ovdje; mislim da si previe potreban u tom svijetu kojeg si se pokuao odrei." Kada je ustao, Glavni Otac je povukao Allarta u kratki zagrljaj, poljubio ga i pustio. "Ima moje doputenje da se ode obui u svjetovnu odjeu, ako to eli, prije nego to se pojavi pred svojim ocem." Ponovo, po posljednji put, dotaknuo je AUartovo lice. "Moj e te blagoslov uvijek pratiti. Moda se neemo ponovo vidjeti, Al-larte, ali e esto biti u mojim molitvama u budunosti. Poalji mi jednog dana svoje sinove, ako bude elio. Sada idi." Sjeo se, putajui da mu kapuljaa padne preko lica, i Allart je znao da je otputen iz misli starca jednako jasno kao i iz njegove prisutnosti. Allart nije iskoristio doputenje Glavnog Oca da se presvue. Ljutito je mislio kako je on redovnik, i da, ako se to nije svialo njegovom ocu, je to bio problem njegova oca, a ne njegov vlastiti. No dio njegove pobune dolazio je iz znanja da, kada u mislima potrai budunost, ne moe vidjeti sebe ponovo u odori redovnika, niti ovdje u Nevarsinu. Zar vie nikada nee doi u Grad Snjegova? Dok je hodao prema sobi za goste, pokuavao je disciplinirati svoje disanje kako bi se smirio. to god da je njegov otac doao da mu kae, nee se popraviti ako se posvadi sa starcem im se sretnu. Otvorio je vrata i uao u prostoriju s kamenim podom. Pored vatre koja je tamo gorjela, u izrezbarenoj stolici, sjedio je starac, uspravno i namrteno, rukama vrsto steui rukohvate stolice. Lice mu je imalo arogantan izgled nizinskih Hastura. Kada je uo odmjereno povlaenje Allartove odore po kamenu, iziritirano je rekao: "Jo jedan od vas straila u odorama? Poaljite mi mojega sina!" "Va sin je ovdje kako bi vam sluio, vai dom." Starac se zagledao u njega. "Tako mi Bogova, jesi li to ti, Allar-te? Kako se usuuje pojaviti preda mnom u takvom izdanju!" "Pojavio sam se onakav kakav jesam, gospodine. Jesu li vas udobno primili? Dopustite da vam donesem hranu ili vino, ako elite." "To su mi ve donijeli," ree starac, kimnuvi glavom prema posluavniku i boci na stolu. "Nita mi nije vie potrebno, osim da razgovaram s tobom, radi ega sam i krenuo na ovo nesretno putovanje!" "A ja ponavljam, ovdje sam, i na usluzi sam vam, gospodine. Jeste li naporno
35
putovali? to vas je potaklo da se uputite na takvo putovanje u zimi, gospodine?"
36
"Ti!" zareao je starac. "Kada e biti spreman da se vrati tamo gdje pripada, i izvri svoju dunost prema klanu i porodici?" Allart je spustio pogled, stisnuvi ruke u ake dok mu nokti nisu duboko zareali u dlanove i pustili krv; ono to je vidio u ovoj sobi, nekoliko minuta kasnije, uasavalo ga je. U bar jednoj od budunosti koje su se granale iz svake njegove rijei u sadanjosti, Stephen Hastur, Gospodar Elhahyna, mlai brat Regisa II, koji je sjedio na prijestolju u Thendari, leao je ovdje na kamenom podu, slomljena vrata. Allart je znao da ljutnja koja se pojavljivala u njemu, bijes koji je osjeao prema svojem ocu otkad se sjeao, moe previe lako izbiti u takav ubilaki napad. Njegov je otac ponovo govorio, ali Allart nije uo, borei se da prisili svoj um i tijelo da se smire. Ne elim napasti svojeg oca i ubiti ga golim rukama! Ne elim, ne-e-lim!I neu! Tek kada je mogao mirno govoriti, bez odbojnosti, rekao je: "ao mi je, gospodine, to niste zadovoljni sa mnom. Mislio sam da znate da elim provesti svoj ivot unutar ovih zidina, kao redovnik i iscjelitelj. Ove godine bi mi poetkom ljeta bilo doputeno da dam svoje zavrne zavjete, da se odreknem svojeg imena i nasljea i da ivim ovdje do kraja ivota." "Znao sam da si jednom tako rekao, kada si u pubertetu bio bolestan," ree Dom Stephen Hastur, "ali sam mislio da e to proi kada ti se vrati zdravlje tijela i uma. Kako si mi ti, Allar-te? Izgleda dobro i jako. ini se da te ovi Cristoforo luaci nisu izgladnjivali niti te posve izludjeli svojim odricanjima - bar jo ne." Allart je prijateljski rekao: "Doista nisu, gospodine. Moje je tijelo, kao to moete vidjeti, jako i dobro, a moj je um smiren." "Je li to doista tako, sine? Onda neu protestirati zbog godina koje si proveo ovdje; i kojim god metodama da je to udo bili postignuto, uvijek u im biti zahvalan." "Onda uinite svoju zahvalnost jo veom, vai dom, doputajui mi da ostanem ovdje gdje sam sretan i smiren, do kraja svojeg ivota." "Nemogue! Suludo!" "Smijem li pitati zato, gospodine?" "Zaboravio sam da ti ne zna," ree Gospodar Elhalyna. "Tvoj brat Lauren je umro, prije tri godine; imao je tvoj laran, ali u jo gorem obliku, jer on nije mogao razlikovati prolost i budunost; i kada je njegov laran postigao svoju punu snagu, povukao se u sebe i nikada vie nije progovorio niti na bilo koji nain reagirao na bilo to izvana, i tako je umro." Allart je osjeao tugu. Lauren je bio malo dijete, stranac, kada je on napustio dom; ali pomisao na djeakove patnje ga je uasnula. Kako je on sam zamalo izbjegnuo tu sudbinu! "Oe, ao mi je. teta to ga niste mogli poslati ovamo; moda bi oni bili u stanju doprijeti do njega." "Jedan je bio dovoljno," ree Dom Stephen. "Nisu nam potrebni sinovi slabii; bolje je da umre mlad nego da prenese takvu slabost dalje u nasljee. Njegova Milost, moj brat Regis, ima samo jednog nasljednika; njegov je stariji sin umro u bitci protiv onih uljeza u Serraisu, i njegov jedini preivjeli sin, Felix, koji e naslijediti njegovo prijestolje, je slaboga zdravlja. Nakon njega sam ja, a onda tvoj brat Damon-Rafael. Ti si na etvrtom mjestu za nasljeivanje prijestolja, a kralj je u osamdesetoj godini svog ivota. Ti nema sina, Allarte." Allart ree, s jakim naletom odbojnosti: "S tim prokletstvom koje nosim, ti eli da ga prenesem drugome? Sam si mi rekao kako je to Laurena kotalo njegovog ivota!" "Ali ta sposobnost predvianja nam je potrebna," ree Ste-phen Hastur, "i ti si je svladao. Leroni iz Halija imaju plan kako je fiksirati u naoj liniji bez nestabilnosti koja je ugroavala tvoj razum i ubila Laurena. Pokuao sam ti o tome priati prije nego to si nas napustio, ali nisi bio u stanju razmiljati o potrebama klana. Sklopili smo dogovor s klanom Aillard za kerku njihove krvi, iji su geni bili modificirani tako da e oni biti dominantni, tako da e tvoja djeca imati sposobnost predvianja i kontrolu potrebnu da je mogu koristiti bez opasnosti. Ti e se oeniti za tu djevojku. Ona takoer ima dvije nedestro sestre, i leroni iz Kule su otkrili tehniku koja e osigurati da ti sve one rode samo sinove. Ako eksperiment uspije, tvoji e sinovi imati i sposobnost predvianja i kontrolu." Vidio je odvratnost na Allartovom licu, i razbjenjeno rekao:
37
"Zar si samo gadljivi djeak?" "Ja sam cristoforo. Prvo naelo Vjerovanja u krepost je ne uzeti niti jednu enu protiv njezine volje."
38
"To je dobro za redovnika, ali ne za mukarca! No, nijedna od njih nee biti protiv toga kada je uzme, uvjeravam te u to. Ako tako eli, one dvije koje ti nisu ene ne moraju niti znati tvoje ime; sada imamo narkotika koji e znaiti da e upamtiti samo ugodno razdoblje. A svaka ena eli roditi dijete koje vue porijeklo od Hastura i Cassilde." Allart je napravio grimasu odvratnosti. "Ne elim enu koju mi se mora dostaviti drogiranu i bez svijesti. Protiv njezine volje ne znai samo da se ona bori u strahu od silovanja; to bi takoer znailo i enu ija je sposobnost da da ili odbije svoj slobodni pristanak bila unitena drogama!" "Ne bih to ni predloio," ljutito je odgovorio starac, "ali jasno si rekao da nisi spreman obaviti svoju dunost prema kasti i klanu po svojoj slobodnoj volji! U tvojim godinama, Damon-Rafael je imao deset nedestro sinova od strane jednako toliko voljnih ena! Ali ti, ti sandalonosac-" AUart je pognuo glavu, borei se protiv refleksnog bijesa koji ga je tjerao da primi taj krhki stari vrat u svoje ruke i istisne ivot iz njega. "Damon-Rafael je dovoljno esto govorio to misli o mojoj mukosti, oe. Moram li to uti i od tebe?" "A to si ti uinio kako bih imao bolje miljenje o tebi? Gdje su tvoji sinovi?" "Ne slaem se s vama da se mukost mora mjeriti samo sinovima, gospodine; ali neu se o tome sada svaati s vama. Ne elim prenijeti ovo prokletstvo u svojoj krvi. Znam poneto o laranu. Osjeam da grijeite to pokuavate uzgojiti to veu snagu tih talenata. U meni moete vidjeti - a i u Laurenu, jo vie -da ljudski um nikada nije bio namijenjen tome da nosi toliki teret. Znate li na to mislim kada govorim o recesivnim i smrtonosnim genima7." "Misli li me ti, mladiu, uiti o mome poslu?" "Ne, ali uz duno potovanje, oe, ne elim sudjelovati u tome. Ako bih ja ikada imao sinove-" "Nema tu nikakvog ako. Ti mora imati sinove." Glas starca bio je definitivan, i Allart je uzdahnuo. Njegov ga otac jednostavno nije uo. Ma, uo je on rijei svojim uima. Ali nije sluao; rijei su prolazile kroz njega i oko njega, jer se ono to je Allart govorio nije slagalo sa vrstim uvjerenjem Gospodara Elhalyna - da je prvenstvena dunost sina da uzgaja sinove koji e dalje prenijeti legendarne talente Hastura i Cas-silde, laran Vlastelinstava. haran, arolije, psi-moi, koje su omoguavale tim obiteljima da budu najbolje u manipuliranju kamenim matricama, zvjezdanim kamenjem koje je pojaavalo sakrivene moi uma; poznavanje budunosti, prisiljavanje umova slabijih ljudi da se pokore neijoj elji, manipuliranje neivim predmetima, upravljanje umovima ivotinja i ptica - laran je bio klju za nezamislivu mo, a Vlastelinstva su ga ve generacijama uzgajala. "Oe, uj me, molim te." Allart sada nije bio niti ljut ili svad-ljiv, nego oajniki ozbiljan. "Kaem ti, samo zlo moe proizai iz ovog programa uzgoja, koji ene pretvara samo u sredstvo za uzgoj udovinih umova, bez ljudskosti! Ja imam savjest: ne mogu to uiniti." Njegov se otac narugao: "Jesi li onda ljubitelj mukaraca, kada naoj kasti ne eli dati sinove?" "Nisam," ree A