GLASILO ŽUPE BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM U VALPOVU GODINA VI. Ožujak 2007. Broj: 10

„Ali ne, nema naš narod vjerefilozofa i teologa. Njegov je Krist

siromašak, prikovan na križ,njegova nevinost što strada,

njegov brat u stradanju, što gaviđa svaki dan na seoskim

raskrižjima, na brdima i dolinama. On živi od Krista i sa Kristom kao

od kruha i sa kruhom…“

Antun Gustav Matoš

2

AKTIVNOSTI ŽUPNOG CARITASA TIJEKOM KORIZME

Župni list “Marijin put”Broj 10, izašao u ožujku 2007.

Izdaje Župa Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu (za internu uporabu)Odgovara: Josip Matanović, župnik

Uredništvo : Damir Stanić, Davor Šamadan, Darija JančikićInes Pepić, Ružica Cvenić, Ladislav Pađen, Ivica Martić, Željko Šimić

Kontakt telefon: 031 651-513www.zupa-valpovo.com • e-mail: rzu-valpovo@os.htnet.hr

Tisak: KROMOPAK, Valpovo

UVODNA RIJEČ

• Kasice u trgovinama

U vrijeme korizme će u trgovinama i nekim uredima biti postavljene prepoznatljive kasice Caritasa. Korizmeno odricanje nije samo sebi svrha, već je usmjereno k djelima milosrđa prema bližnjemu. Odreći se nečega znači darovati to onome koji je u potrebi.

• Ispovijed, misa i susret bolesnika

Organizirana uskrsna ispovijed bolesnika u crkvi (datum će se saznati kasnije) namijenjena je svim starijim i bolesnim osobama koje su još donekle pokretne da ih je moguće dovesti u crkvu gdje će im biti na pomoći članovi župnog Caritasa i Marijine legije. Nakon ispovijedi i misnog slavlja bit će organizirano druženje uz sokove i kolače. Svi koji nemaju vlastiti prijevoz neka se na vrijeme jave u župni ured i dobrovoljci će doći po njih kući. Ukoliko netko ima prijevoz od kuće, za nazad uopće nije problem i ne mora se posebno javljati. Sve koji se zateknu bez prijevoza, kućama će odvesti prijavljeni vozači dobrovoljci.

• Milostinja Velikog četvrtka

Veliki je četvrtak dan kada slavimo spomen Kristove posljednje večere u kojoj nam je darovao cijeloga sebe pod prilikama kruha i vina. Već tradicionalno na taj dan u našoj župi darujemo novčane priloge za potrebe župnog Caritasa.

• Obiteljski uskrsni paketi

Bez obzira što je u crkvi ukinuto masovno prikupljanje prehrambenih i drugih artikala, postoji želja nekih ljudi da u vrijeme Uskrsa daruju nešto od svojih proizvoda. Članovi župnog Caritasa rado će prihvatiti takve darove i proslijediti ih onima kojima je potrebno.Vaše darove možete donijeti u župni ured ili nekome od članova župnog Caritasa ili pak u vrijeme dežurstva utorkom od 16,30 do 17,30 (po mogućnosti prije Velikog tjedna). Poneki žale za anonimnošću darivanja donošenjem na oltar sv. Antuna, pa eto mogu i to iznimno učiniti.

Hvala svima koji će na bilo koji način sudjelovati u ovim akcijama Caritasa župe Valpovo.

Ružica Cvenić

Dragi vjernici! Pred vama je 10. broj našeg župnog lista „Marijin put“. Prateći tijek liturgijske godine, eto nas u vre-menu korizme. Nije to ni žalosno ni tužno vrijeme, kakvim ga se često znalo prikazivati - to je povlašteno vrijeme milosti, vrijeme u kojem smo pozvani na zauzetije življenje svoje vjere, pripravljajući se za godišnje slavlje blagdana Kristova uskrsnuća. Slušajući sv. Pavla uzvikujemo s nji-me: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“. Korizma nas usmjerava k Uskrsu, ishodište joj je u vazmenom otajstvu, u Kristovom prijelazu iz muke i smrti u život. Stoga i prilozi u ovom broju našega župnog lista većim dijelom govore o korizmi, o onome što nam Crkva kroz liturgiju toga vremena priprave

nudi i na što nas kao vjernike potiče i poziva. Tu su i redovite rubrike kroz koje predstavljamo neku od skupina koje djeluju u našoj župi. Ovoga puta to su ministranti. Nadalje, predstavlja-mo knjigu kršćanske tematike koju vrijedi pročitati, katoličke web stra-nice te vijesti o događanjima u župi kroz razdoblje između ovog i pretho-dnog broja župnog lista. Prilogom o siročadi u afričkoj zemlji Ruandi i hrvatskom misionaru don Danku Litriću, koji tamo djeluje, želimo se uključiti u veliku akciju po-krenutu na razini crkve u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini prošloga Božića. Kristove riječi: „Što god učiniste je-dnomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40), neka budu poticaj našem uključivanju u ovu akciju, ali i našem cjelokupnom korizmenom nastojanju oko obnove

kršćanskog života. Želimo svima vama koji bude-te čitali ovaj naš list da vas zahva-ti korizmeno raspoloženje molitve, pokore i djela ljubavi, da pročišćeni korizmenim činima, pomireni s Go-spodinom u sakramentu sv. Ispovije-di, ali i pomireni sa svim ljudima, radosno dočekamo proslavu Isusove pobjede nad smrću - USKRS.

Uredništvo ižupnik Josip Matanović

3

Kristovo vazmeno otajstvo, njegov prijelaz iz smrti u život, izvor je i središte liturgijske

godine. Korizma je prvi dio tog vazmenog ili uskrsnog ciklusa, vrijeme priprave na godišnje slavlje Kristove muke, smrti i uskrsnuća, na slavlje najvećeg kršćanskog blagdana – Uskrsa.

Nastanak i simbolika broja četrdeset

Početak razvoja korizmenog vremena vazmeni je post. Riječ je o bližoj pripravi

za slavlje Uskrsa jer je u starini priprava za neki blagdan bila obilježena postom. Isprva je to bio dvodnevni post na Veliki petak i Veliku subotu, koji se ubrzo proširio na cijeli Veliki tjedan, da bi se zatim to vrijeme priprave protegnulo na četrdeset dana. Hrvatska riječ „korizma“ dolazi od latinske „quadragesima“, što znači „četrdesetnica“. U određivanju

vremena od četrdeset dana odlučujući je utjecaj zasigurno imala biblijska simbolika. „Četrdesetnica nosi ime prema biblijskoj tipologiji u kojoj središnje mjesto utemeljenja ima Isusov post u pustinji četrdeset dana, ali taj je broj u Bibliji na ključnim mjestima: četrdeset dana trajao je potop; izabrani je narod četrdeset godina lutao pustinjom; Mojsije je bio na Sinaju četrdeset dana… Uvijek je riječ o vremenu čišćenja, pokore i priprave za Božje očitovanje.“ (I. Šaško, Liturgijski simbolički govor, str. 350)

Trajanje korizme

Liturgijsko vrijeme korizme započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom, a

završava početkom „mise Večere Gospodnje“ Velikoga četvrtka. Tako se vrijeme priprave jasno razlikuje od vremena Svetog trodnevlja. Sveto trodnevlje nije priprava za Pashu, nego je ono samo, po riječima sv. Augustina, trodnevna proslava Krista raspetog, ukopanog i uskrslog, tj. Vazmeno trodnevlje. U prvim stoljećima brojalo se četrdeset dana od prve nedjelje korizme do Velikog četvrtka. Brojanje dana korizme ovisilo je o mnoštvu okolnosti, najviše o tome kako su shvaćani Vazmeno trodnevlje i korizmene nedjelje. U prvo vrijeme korizma nije shvaćena isključivo kao tjelesni post. Ni post se tada nije sastojao samo u uzdržavanju od hrane, nego je značio korjenitu reviziju čitavog života kršćanske zajednice i svakog pojedinca u odnosu prema Bogu, prema bližnjemu i prema samome sebi. Zato nije smetalo što se nedjeljom nije postilo. No kad u kasnijim

stoljećima počinje prevladavati usredotočenost na uzdržavanje od hrane, gotovo kao na jedini sadržaj, počinje precizno brojanje dana posta. Tada se početak korizme pomiče četiri dana prije prve korizmene nedjelje, tj. na srijedu, koja će, po obredu pepeljenja, biti nazvana Pepelnicom.

Obilježja korizmenog vremena

Razvoj korizmenog ciklusa liturgijske godine od svojih je početaka obilježen ne

samo pripravom vjernika na slavlje Uskrsa, nego i intenzivnijom pripravom katekumena na krštenje (u liturgiji Vazmenog bdjenja), kao i pokorom javnih grešnika. Radi se o svestranoj aktivnosti Crkve, a sve to očituje veliko duhovno bogatstvo korizme i pokazuje koliko je ona šira od samog materijalnog uzdržavanja od hrane, na što je tijekom povijesti praktično bila svedena. U trenutku kada prestaje postojanje katekumenata i javne pokore, korizma postupno gubi svoju sadržajnu snagu i svodi se gotovo isključivo na post, shvaćen kao uzdržavanje od hrane.

Liturgijska obnova II. vatikanskog sabora želi korizmi vratiti sadržajnu snagu

njenih početaka. Stoga su u izboru biblijskih čitanja i u liturgijskim molitvenim tekstovima ponovno jače naglašene velike sadržajne teme: krštenje, obraćenje i pokora, kao i usmjerenost k vazmenom otajstvu. Bez obzira na krsne i vazmene naglaske, čini se kako se u nas korizma još uvijek najčešće želi vezati uz pokorničku dimenziju, no i ona treba biti ispravno shvaćena. Treba stoga podsjetiti na tri, u kršćanskoj starini nerazdvojna, oblika pokore: post, molitvu i djela milosrđa.U spisima kršćanskih teologa i pisaca iz prvoga tisućljeća upravo je molitva osnovni element četrdesetodnevnog vazmenog posta, molitva koju pospješuju i kojoj pomažu post i dobra djela. To je molitva praćena odricanjem (post) u korist bližnjega (djela milosrđa). Tako shvaćena korizmena pokora postaje opet intenzivno nastojanje oko obnove kršćanskog života, što je najbolja priprava na uskrsno slavlje.Boja liturgijske odjeće je ljubičasta, a u misnim slavljima izostavlja se pjevanje ili recitiranje „Slave“ i „Aleluje“.

Priredio: Damir Stanić

IN MEDIAS RESKORIZMA

„Danas uporaba pepela na Pepelnicu nije više usmjerena na podsjećanje čovjeka da je prah i pepeo, već je znak obraćenja i vazmene obnove koja ne isključuje prvi vidik. Radi toga je uvedena i formula: ‘Obratite se i vjerujte evanđelju!’ Znakovit je i trenutak kada se vrši obred pepeljenja – nakon homilije, kako bi se pokazalo da se obraćenje i pokora rađaju iz slušanja i razmatranja Božje riječi.“

Ivan Šaško, Liturgijski simbolički govor, Zagreb 2005., str. 351

„Svake godine naše shvaćanje i doživljavanje korizme izazvano je liturgijskim tekstom Prvoga korizmenog predslovlja koje je sažetak predvazmenoga vremena, a u kojemu molimo: ‘Jer ti nam svake godine daješ da radosno čekamo vazmene blagdane… pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi… te nas primanjem svetih otajstava obdariš svojim božanskim životom.’ Bilo je puno razloga zašto su vjernici čekanje središnjega kršćanskog slavlja pretvarali u turobno, mučno, pomalo teško, opterećeno i tužno vrijeme, dok liturgija govori o radosnom čekanju blagdana. Radost koja nije podudarna s vanjskim neprimjerenim veseljem, označuje i pokorničku praksu, molitvu i djela ljubavi.“

Ivan Šaško, Liturgijski simbolički govor, str. 352

Korizma ili četrdesetnica

4

IN MEDIAS RES

Post Odricanje od jela kao izraz pokore, kajanja i priprave na blagdan. Uobičajeni način posta u Crkvi je ovakav: na dan kad postimo kod jednog obroka do sita se najesti, a kod druga dva nešto si uskratiti, tj.

ne najesti se do sita. Prema sadašnjoj disciplini Katoličke Crkve post i nemrs obvezuju vjernike od navršene 18. do započete 60. godine života na Pepelnicu i Veliki petak. Od obveze posta izuzeti su bolesnici, osobe krhkog zdravlja, trudnice i dojilje, prema potrebi i fizički radnici, zatim uzvanici koji bi svojim od-bijanjem obroka nanijeli uvredu domaćinu ili izazvali neprija-teljstvo, kao i osobe koje se nađu u drugim okolnostima moral-ne ili fizičke nemogućnosti obdržavanja pokorničke discipline.

Neki vjernici po svom osobnom izboru poste i češće tijekom godine, obično srije-dom i petkom, na dane uoči velikih blagdana, te osobito u korizmi. Ovaj slobodno iza-brani post može se sastojati i u odricanju od nekog užitka – slatkiša, sokova, pušenja itd. To je stvar osobnog izbo-ra.

Nemrs Odricanje od mesnih jela. Nemrs se obdržava na Pepl-nicu i Veliki petak te na sve petke u godini (na Pepelnicu i Veliki petak uz nemrs je i post). Dužni su ga obdržavati svi koji su navršili 14 godina u sve petke u godini, osim ako je petkom svetkovina (veliki crkveni blagdan). Nemrs koji obvezuje svakog petka može se, osim u korizmi, zamijeniti, u cijelosti ili djelomično, drugim oblicima pokore, osobito ka-ritativnim djelima, odricanjem od pića, pušenja, zabave, kao i molitvom. Petak nije odabran slučajno. To je dan Kristove muke i smrti na križu. Svaki je petak na neki način i spomen Velikog petka. Vjernik se kroz svoje odricanje sa zahvalnošću sjeća Kristo-va djela, odricanjem snažeći svoju volju, a dobrim djelima pomažući bližnjima.

Križni putOvim se imenom danas naziva pučka pobožnost kod koje se u mo-litvenom razmatranju obilazi 14 postaja s prizorima Isusove muke. Tako se nazivaju i same slike, kipo-vi ili samostalno izgrađene postaje na otvorenom koje se u takvom razmatranju obilaze. Već u prvim stoljećima kršćanstva u Jeruzale-mu se razvio običaj hodočašćenja putem kojim je Isus prolazio od Pi-latove palače do Kalvarije. Iako su

u Srednjem vijeku hodočašća, pa i do tako udaljenih mjesta, bila prilično raširena, mnogi ipak nisu imali prilike posjetiti mjesta Kristove muke, pa je taj običaj postupno prenesen i u Europu, gdje se na zidove crkvi postavljaju slike Isusove muke, a grade se i samostalne Kalvarije na otvorenom. U 17. stoljeću Križni put je postao općom i od pape priznatom molitvenom praksom, a glavni su mu promicatelji franjevci. Broj postaja je varirao (u početku ih je bilo samo 7), a od 17. st. se ustalio na 14, od kojih su većina biblijski utemeljene, a tek dvije-tri temelje se na apokrifnim (izvanbiblijskim) spisima. Postaje Križnoga puta u valpovačkoj župnoj crkvi su reljefi u terakoti, a izradila ih je 1956. godine kiparica Alojzija Ulman.

Križni put na valpovačkom groblju Kompozicija valpovačke Kalvarije, sastavljena od 14 samo-stalnih postaja te križa i pročelja kapele na kraju, ubraja se u skupinu spomenika tzv. male sakralne arhitekture. Dala ju je podići Valpovčanka Emma Rudl uoči ili za vrijeme I. svjetskog rata kao izraz osobne pobožnosti i želje da rodnom mjestu

Obilježja korizmenog vremena, poKORIZMA

„Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodnja: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.“

Iz 58,6-7

Treba imati na pameti da će post i nemrs ostati bez duhovnih učinaka, ukoliko nisu praćeni molitvom i dobrim djelima, napose pre-ma bližnjima. Drugim riječima, post i nemrs nisu ciljevi kršćanskog života, nego tek sredstva koja nam uz molitvu i dobra djela pomažu na putu obraćenja.

5

IN MEDIAS RES

ostavi neku lijepu uspomenu. Postaje ove Kalvarije poredane su uz stazu prema grobljanskoj kapeli Uzvišenja sv. Križa, s lijeve strane parne, a s desne neparne. Svaka je od njih sagrađena kao mala kapelica, u obliku dekorativno profiliranog stupa s nišom i dvoslivnim krovićem na kojem je mali križ. Jedinstvenost valpovačke Kalvarije su i kolorirani keramički reljefi s pečatom poznate mađarske radionice «Zsolnay». Pogled na skladnu cjelinu poredanih poklonaca postaja Križnog puta zatva-raju veliki završni kameni križ i pročelje grobljanske kapele koji djeluju poput pejsažne kulise. Visoko u pročelju ka-pele nalazi se svojevrsna petnaesta postaja – reljef koji prikazuje Kristo-vo uskrsnuće – dar stare valpovačke ljekarničke obitelji Desaty. Po svom likovnom izrazu ovaj je križni put jedinstven spomenik u Slavo-niji, a po načinu podizanja tipičan pri-mjer male sakralne arhitekture koja povezuje osobnu, odnosno pučku pobožnost sa službenim crkvenim štovanjem Kristove muke. Na pobožnost Križnoga puta vjernici se oko postaja gro-bljanske Kalvarije okupljaju svake korizmene nedjelje popod-ne.

Drvene klepke Liturgija Velikog tjedna najsvečanije je godišnje bogoslužje Crkve kojim se slavi spomen muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Obilježja su ovih dana bogatstvo obreda, čitanja biranih odlomaka Sv. pisma, kao i specifični molitveni tekstovi, pje-vanje i običaji. Tako se, od pjevanja Slave na Veliki četvrtak pa sve do Slave u Vazmenom bdjenju Velike subote, „vežu“ zvona. Na spomen Kristove muke i smrti zvona se ne oglašavaju sve do slavlja uskrsnuća u Vazmenoj noći. Istodobno sa zvonima pre-staju svirati i orgulje, te se pjeva bez instrumentalne pratnje. Da bi se izrazila drugačija atmosfera tijekom povijesti se u ove dane, kada zvona šute, uvode drvene klepke najrazličitijih oblika. Umjesto bogatog i ugodnog zvuka zvona, čuje se tupi zvuk drvene klepke, ili više njih odjednom. Tako su i u valpovačkoj crkvi sačuvane dvije drvene klepke za ministrante, a u prvom katu zvonika sve donedavno nalazila se velika kle-pka, tj. stari drveni mehanizam s tri bata koji su, okretanjem poluge, naizmjenično udarali u drvenu dasku.

Priredio: D.S.

KORIZMENI OBIČAJI STARIH VALPOVČANA

Prije korizme bile su poklade i pokladne zabave: jedan dan bila je vatro-gasna, drugi dan zanatlijska, treći dan su zabavu imali Šokci seljaci, a četvrti su dan domaći Nijemci imali svoj Klumpa-bal. Posljednjeg je dana poklada, u utorak pred Pepelnicu, u 11 sati navečer zazvonilo veliko crkveno zvono – znak da sa zadnje pokladne zabave treba poći kući jer u ponoć počinje korizma. U staro doba postilo se jako, bilo je obitelji gdje se do Uskrsa nije jelo meso. Na čistu srijedu, Pepelnicu, išli bi u crkvu na pepeljenje. Žene bi toga dana od pepela skuhale lug i u njemu oprale sve suđe, da ništa ne bude masno jer počinje strogi post. Nije bilo teško postiti. Svaka kuća imala je barem jednu kravu. Bilo je dosta mlijeka, sira, kajmaka. Za doručak skuhala bi mama žgance, za ručak rezance s makom, orasima, sirom ili kajmakom, juhu od krumpira, paradajza, od kupusa, griza, riže. U nedjelju riblja juha, pečena riba. Gužvara pekmezom, kifle, pereci, lokšice s orasima i makom. Radnim danom opurena prova. Preko ljeta sušile bi mame u krušnoj peći plave šljive, kruške, izrezane jabuke, zvali ih kalotine, i zimi bi ih kuhale mjesto svježeg voća. Kuhala je mama bijeli kukuruz, pekla pucanice (kokice), bundevu i breskorku. Svaki dan je na stolu bila svježa pogača. Nitko nije bio gladan, svi veseli, zadovolj-ni. Kuhao se cabreni grah. Grah salata s kuhanim jajima bila je delikatesa. Nitko do Uskrsa nije mislio na meso, nije bilo u staro doba ni tlaka ni raka. Tužio se jedan čovjek doktoru: ‘Svi smo bolesni, samo baka nije’. A doktor odgovori: ‘Baka posti’. Petkom navečer skupile bi se djevojke kod križa na ulici i pri svjećicama pjevale ‘Gospin plač’ iz starih Vijenaca, molio se križni put u crkvi i kod postaja na groblju. U subotu pred Cvjetnicu išli bi dječaci u polje i nabrali grančice cice mace, žutog rascvjetanog drenjka, nabrali češljugovine i jelinih grančica. Djevojke bi nabrale ljubičica, sve složile u kiticu i ponijele u crkvu na bla-goslov nosile u procesiji. Na svetoj misi u 10 sati pjevali su Muku svi najbolji pjevači, a vježbao ih je mjesec dana, dva puta tjedno, gospodin ravnatelj crkveni orguljaš. Veliki petak bio je dan tuge. U staro doba obredi su bili prije podne u 9 sati, a crkva je uvijek bila puna, žene sve u crnini. Post je bio najstroži u godini. Mama bi ujutro ispekla pogaču i u rerni krumpire s ljuskom. To je bilo jelo cijeli dan. Božji grob je bio uvijek lijepo okićen. Čuvali su ga vatrogasci, dva po dva mijenjali se svaki sat. Vjernici su dolazili preko cijelog dana i majke s djecom.

Na Veliku subotu od rana jutra kuhala se šunka u svakoj i najsiromašnijoj kući. Imućni su dali onima koji nisu imali, jer za Uskrs nitko ne smije biti gladan, niti bez posvećenog jela. Dječaci su već u rano jutro na žicu stavili lončić i u njemu gube, da im se ne ugasi sveta vatra koju će skupa sa svetom vodom donijeti iz crkve. Mama bi žar stavila u šporet, a svetu vodu u lonac u kojem se kuha šunka. Pekla bi svetenjak, pletenjak, koji se na Uskrs jede sa šunkom. Nije bilo torte, samo pokoraji, špic pubne, muškaconi piškota i mandalene. Popodne u 4 sata zazvonila bi sva zvona s grofovog dvorca i zagruvali mužari na obali Karašice uz most na malti. Prošla je tuga Velikog petka, svi radosno čekaju Uskrsnuće. U dvorcu je u 5 sati bila procesija u dvorištu. Iza križa išle su djevojke pjevačice, prečasni i ministranti i svi činovnici i sluge koji su bili u dvorcu. Na svakom dvorišnom prozoru bile su goruće svijeće, a na svečano okićenom balkonu gospodin grof i njegova obitelj. U 5 sati zazvonila su sva zvona župne crkve, gruvali mužari, bake već žurile u crkvu, jer poslije neće biti mjesta u klupi. Gospođe koje su stanovale u kućama na Trgu redile su svoje prozore. Na svakom ćilim, goruće svijeće i cvijeće. U pola 6 već su se pred školom skupljala djeca, dolazili ljudi, momci i djevojke. Nebo nose momci u narodnoj nošnji, a taj dan i zvonar ima odi-jelo kao ministranti…

prema sjećanju tete Katice Drgalić (1915.-1999.)

božnosti i običaji

6

Već dugi niz godina, kako se približava korizma, od mnogih sam prisiljen slušati je-dnu te istu glupost, postavljenu meni osobno ili drugima: na TV-u, po ulicama, kafićima ili u novinskim anketama: „Čega ćeš se odreći ove korizme!?“ Ovo je pitanje postalo (medijski) trend. Svatko se, bio katolik ili ne, mora u korizmi odreći nečega što u njemu narušava sliku idealnog čovjeka kakvog nam lansiraju ta-bloidi i mediji cijelo vrijeme. A idealan muškarac 21. stoljeća lijep je i zgodan k’o Apolon, pametan i uspješan, po-duzetan i kreativan, jednom riječju Macho ili Metro – birajte sami. Žene pak moraju biti lijepe i zanosne, samostalne i emancipirane, idealne supruge, majke i zaposlenice, no po mogućnosti neovisne o muškaracu, ne smije izroditi puno djece da ne pokvare fit liniju. Tko to nije, taj je grješnik ili grješnica 21. stoljeća. Kada dođe korizma, svatko vidi dobru priliku od sebe stvoriti sliku medijski izmanipuliranog „idealnog JA“ (kakvi su bili, ili tek žele biti) te se debeli odriču „žderanja“ – debljina je najveći grijeh modernog doba; pušači se odriču cigareta, jer u cijelom svije-tu ionako traje propaganda protiv pušenja; alkoholičari odjednom počinju piti „prirod-ne“ sokove. Neki si neće kupiti nove cipele u butiku ili kožnu jaknu, jer se izrađuju od životinjske kože, nego će novce preusmjeri-ti u neki drugi dio kućnog budžeta, možda smanjiti minus ili uplatiti ratu kredita. Oni „neporočni“ se ne odriču ničega jer im ništa od nabrojanog ne predstavlja problem pa čega da se onda uopće odreknu? Apsurd „superkorizmenog odricanja“ dosiže svoj vrhunac kada čujem da je pod utjecajem korizmenog odricanja, inače stra-sni, a sada živčani pušač, izbezumljen apsti-nencijskom krizom, izudarao ženu i dijete;

ili da neka osoba tijekom cijele korizme ne jede čokoladu, nego kako koju dobije ili kupi na sniženju, slaže jednu na drugu, a na Uskrs – čokoladni genocid. Što onda reći za osobu koja je završila na hitnoj jer cijelu korizmu nije jela meso pa se prežderala kobasice na Uskrsno jutro! Gdje je tu smisao korizme, ili još bolje: Tko tu kome laže i mulja?Prvo i osnovno što treba istaknuti za ispra-vno shvaćanje korizme je da korizma nije vrijeme odricanja. Smisao korizme nikada nije bio, nije sada i nikada neće biti odri-canje. Korizmeni post je post duhovne, a ne tje-lesne prirode. Tjelesni post dolazi kao poslje-dica duhovnog, unutarnjeg obraćenja. Posno odricanje nije prvotni princip korizme, a po-gotovo ne smisao korizme:„Bit našega posta nije u samom uzdržavanju od hrane, i ne koristi uskraćivati hranu tijelu, ako srce ne ostavi nepravde i ako se jezik ne uzdrži od pogrde.“ (sv. Leon Veliki, papa, 5. st.) Problem pogrešnog shvaćanja posta (a kasnije i korizme) postoji otkako je i čovjeka. Prorok Izaija u Starom zavjetu pojašnjava svojim suvremenicima pravi smisao (koriz-menog) posta: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove neprave-dne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slo-bodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti.“

(Iz 58, 6-8). Kao što vidimo, Izaija nigdje, ali ni jed-nom riječju ne spominje odricanje, pogoto-vo ne u današnjem smislu riječi. Zato nagla-sak treba staviti umjesto na odricanje OD nečega, na odricanje ZA nekoga. Taj „Netko“

je živa osoba u životnoj potrebi: gladan, bez krova nad glavom, ili gol. Takvoga treba zaštititi, učiniti nešto ZA njega: nahraniti ga, odjenuti ili udomiti. Korizma nužno u sebi uključuje djela milosrđa i ljubavi, gdje odri-canje dolazi kao posljedica: iz ljubavi prema bratu u potrebi, ja se odričem dijela svog novca, hrane ili čega drugoga, što će biti na pomoć toj drugoj osobi. Korizma je razdoblje koje nas želi intenzi-vnije približiti Bogu. Zato bi korizmu mogli iskoristiti za redovitiju molitvu. Mnogi mole samo kada su u potrebi, i onda zazivaju i ur-laju na Boga, a korizma bi mogla biti tako dobro vrijeme ponovnog susreta s Bogom u molitvi. Također, valja priznati kako malo koji katolik redovito čita Bibliju. Nema li boljeg „posta od medija“ umjesto piljeći u TV, večer provesti uz knjige proroka, Psalme ili evanđelja. Čini se da je ipak lakše odvojiti od sebe jednu žvaku nego pola sata dnevno čitati Bibliju. Treba priznati da su motivi današnjih korizmenih odricanja gotovo isključivo egoistične naravi – da meni bude bolje, da smršavim, prestanem pušiti, smanjim mi-nus na tekućem računu itd. Oni u potrebi, „goli i bosi“ ne dolaze u obzir u našem planu odricanja. A možda smo upravo danas prošli pored nekoga kome je svaki dan korizmeni post, koji jedva sklapa kraj s krajem, možda nije već tjednima normalno jeo, ili je žrtva nasilja u obitelji ili na poslu. Naš korizmeni post nije isprazno trapljenje, nego živa oso-ba! Ona ima svoje ime i možda se baš zove Majka s troje djece, Prljavi i smrdljivi prosjak ili Odbačeni branitelj. Lako je postiti od hra-ne, no kada treba postiti od licemjerja, ulagi-vanja i ravnodušnosti na nepravdu, to je već puno teže. No, upravo je taj post jedina žrtva i prinos koji Bog traži od nas (usp. Ps 40,7). Svi ostali postovi, posebno ono što lansiraju mediji, samo su marketinška prenemaganja i duhovna su nula. Umjesto da ove korizme smišljate hoćete li se odreći pudinga ili čokolade, odrecite se bolje svojega lošega Ja. Raspitajte se u Cari-tasu kako možete pomoći svojima bližnjima. Jedino će tako za vas korizma biti istinsko vrijeme susreta s Bogom.

Davor Šamadan

Tko tu kome laže?(ili kako ispravno shvatiti korizmeni post)

IN MEDIAS RES KORIZMA

- Čega ćeš se odreći ove korizme? - pitala me jedna osoba pred prošlogodišnju korizmu?- Ničega… – odgovorih bez želje išta pojašnjavati, no osoba koja me to pitala nije ni čekala moj odgovor, nego je nastavila – Hm, ja ću se najvjerojatnije odreći kolača, a mogla bih tijesta ili mesa, od toga se jako debljam; možda ostavim cigarete, malo da mi se pluća očiste, a i trošak mi je to povelik. Nije da nisam razmišljala i o čokoladi, grozno mi iskaču bubuljice od nje, a mogla bih dečka nagovoriti da se odrekne kladionice pa se ove godine neće morati zaduživati za more, znaš, na toj kladionici više izgubi nego što dobije. - Nije loše, iako mi se čini da to nema nikakve veze s korizmom. Više mi se čini kao neki wellness program, nego čin odricanja.- E, ti se baš ne znaš opustiti, ta ti je crkva već opasno isprala sav mozak…I zašutio sam. Kako da ispranog mozga išta više i kažem.

7

Na vrhu jednog brda rasla su tri mala stabla i maštala o tome što će postati kad narastu. Prvo stablo zagledalo se u blistajuće zvijezde što su sjale kao dija-manti na nebu: „Ja ću čuvati blago“ – reče – „Želim biti prekriven zlatom i ispun-jen dragim kamenjem. Bit ću najljepša škrinjica za blago na cijelom svijetu.“ Drugo stablo zagledalo se u mali potok što je probijao svoj put prema oceanu. „Ja želim biti snažan brod. Želim ploviti širokim morem i nositi velike kraljeve. Bit ću najveći brod na svijetu.“ Treće sta-blo zagledalo se u dolinu gdje je mnoštvo ljudi užurbano radilo u velikom gradu. „Ja uopće ne želim napustiti ovo mjesto“ – reče. „Želim narasti tako visoko da ljudi koji hoće vidjeti moj vrh moraju zastati, pogledati nebo i pomisliti na Boga. Ja ću biti najviše stablo na cijelome svijetu. Bit ću najvažnije stablo svih vremena i ljudi će na me uvijek misliti.“

Godine su prolazile, a tri stabla post-ala su visoka i snažna. Uskoro na planinu dođoše drvosječe. Jedan od njih pogleda prvo stablo i reče: „Ovo je stablo prekras-no! Upravo ono što mi treba. Vjerujem da ću ga moći prodati stolaru.“ I poče

ga sjeći. Stablo bijaše sretno. Nadalo se da će od njega stolar napraviti kovčeg za blago. Drugi se drvosječa zaustavi pored sljedećeg stabla te reče: “Izgleda snažno, moći ću ga dobro prodati brodogra-ditelju.” I drugo stablo bijaše sretno. Vjer-ovalo je da će u brodogradilištu postati moćan brod. Treće stablo bilo je uplašeno. Ako i njega posijeku, mislilo je, snovi mu se neće ostvariti. „Meni odgovara bilo koje“, reče treći drvosječa, zamahne sjeki-rom i sruši uplašeno stablo.

Kada prvo stablo dospije stolaru, on od njega napravi jasle da se u njih stavi hrana za stoku. Postaviše ih u staju i napuniše sijenom. To nije bilo ono što je stablo željelo. Od drugoga stabla bio je napravljen tek mali ribarski čamac. Tako završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve po svjetskim morima. A treće stablo bilo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku nekog skladišta.

Prošlo je mnogo godina, a tri stabla već su gotovo zaboravila svoje snove. Ali jedne noći čovjek i žena dođu do staje. Zlatna svijetlost razlila se iznad prvog

stabla, kada je mlada žena položila svoje tek rođeno dijete u jasle. Stablo je os-jetilo važnost ovog događaja znajući da je čuvalo najveće blago svih vremena. Dosta godina kasnije, nekolicina ljudi ukrca se u stari ribarski brod sagrađen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran i leže spavati. Dok je on spavao podiže se ve-lika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno kako bi zaštitilo ljude na brodu. Probudiše čovjeka koji je spavao. On us-tade, reče: “Utihni!” i oluja stade. Tada stablo uvidje da je na brodu nosilo kralja nad kraljevima.

Konačno, jednog petka ujutro, dođe netko te uze i zaboravljene grede istesane iz trećega stabla. Ustuknulo je preplašeno kad su ga nosili kroz razjarenu gomilu. Za-drhtalo je kada su vojnici na njega čavlima pribili čovjekove ruke. Osjećalo se ružno, zlo i okrutno. Čovjek bijaše pribijen na stablo i podignut u vis da umre na vrhu brda. Ali u nedjelju ujutro, kad je sunce izašlo i kad je zemlja i sve na njoj treperilo od radosti, treće stablo znalo je da je lju-bav Božja sve izmijenila. I svaki put kad se ljudi sjete trećeg stabla – mislit će na Boga. A to je bolje, mnogo bolje, nego biti najviše drvo na svijetu.

Poruka ove priče: Kada stvari ne idu na vašu ruku, uvijek znajte da Bog ima plan za vas. Ako mu vjerujete, on će vam dati velike darove. Svako stablo dobilo je što je željelo, samo ne onako kako je zamislilo. Mi ne znamo uvijek što Bog planira za nas. Znamo da njegovi putovi (načini) nisu naši putovi, ali njegovi putovi su uvijek najbolji.

TRAGOVIMA BOGOTRAŽITELJA

Pr iča o tr i stabla

WEB PREPORUKA

Razmišljajući kako predstaviti web stranice o kartuzijancima, redovničkoj zajednici za koju će mnogi reći da je jedan od „najstrožih“ redova u Katoličkoj Crkvi, sjetih se dokumentarca „Die Grosse Stille“ (Velika tišina) koji je prošle godine punio europska kina. Taj film njemačkog redatelja Philipa Gröninga, snimljen u kartuzijanskom samostanu Grande Chartreuse u francuskim Alpa-ma, proglašen je najboljim europskim dokumentarcem 2006. godine.

Gröning je film zamislio još 1984. godine, a zeleno svjetlo za ulazak u samostan dobio je tek 1999., kad mu je samostanski prior odobrio snimanje. Kroz nekoliko mjeseci redatelj je živio u jednoj od samostanskih ćelija, hranio se i radio kao i ostali redovnici. Uprava samostana nije postavila nikakve uvje-te, osim da u filmu ne bude umjetne rasvjete, dodatne glazbe ni komentara. Jedina zvučna podloga su stvarni zvukovi prirode i samostana: crkvena zvona, molitva i pjesma redovnika. Sve to izmjenjuje se s dugim periodima tišine, stvarajući filmski ritam koji i gledateljima omogućuje kontemplaciju.

Nekoliko mjeseci provedenih u matičnom samostanu Kartuzijanskog reda u Francuskoj, redatelj Gröning pretvorio je u poticajan film o jednosta-vnosti i ljepoti života u samoći kartuzije. Kao što sam naslov kaže, osamdeset posto filma je tišina. Upravo stoga začuđuje tolika njegova popularnost. Mno-ge je iznenadilo što europska publika, mimo svih očekivanja, hrli u kina na gotovo nijeme trosatne projekcije.

Više podataka o filmu možete doznati na službenoj web stranici www.diegrossestille.de (na njemačkom i engleskom jeziku), na kojoj možete pogle-dati i trailer ovog iznimno kvalitetnog i nadasve nesvakidašnjeg dokumentar-ca. A više podataka o kartuzijancima, i to na hrvatskom jeziku, možete doznati na web stranicama nama najbliže slovenske kartuzije: www.kartuzija-pleterje.si. Kartuzija Pleterje mjesto je života i rada monaha iz cijele srednje Europe, ali i iz nekih drugih krajeva svijeta. Među članovima ove kartuzije ima Slovenaca, Mađara, Hrvata i monaha drugih nacionalnosti. Slovenska kartuzija predsta-vljena je na lijepim i bogatim web stranicama na deset jezika, među kojima je i hrvatski. M.

K a r t u z i j a n c iwww.kartuzija-pleterje.si

8

Ministranti naše Đakovačke i Srijem-ske biskupije imali su priliku upoznati se sa životom bogoslova u sjemeništu. Naime, u suradnji s rektorom Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu mons. Josipom Bernatovićem, pokre-nut je projekt „Otvorena vrata sjemeništa“. Od ožujka do svibnja, svakoga je vikenda u bogosloviji boravila jedna skupina ministra-nata i upoznavala se sa sjemenišnim životom.

Skupinu su najčešće sačinjavali ministranti iz jednog ili dva susjedna dekanata, a u njoj je bilo dvadesetak ministranata. Tako su se kroz nekoliko vikenda izredali svi dekanati i bile su zastupljene sve župe koje su željele sudjelo-vati. Ministrante su u Đakovu dočekali i vodili bogoslovi, koji su ih upoznavali sa stilom života u sjemeništu. Kroz tri dana provede-

na u Đakovu, ministranti su se zabavljali, sklapali nova poznanstva i prijateljstva, ali i produbljivali svoj duhovni život. Svaki su dan u bogosloviji ministranti započeli i završili zajedničkom molitvom časoslova, što je većini bio prvi susret s ovakvim načinom molitve. Kroz dan, vrijeme su ispunjavali raznim sportskim i natjecateljskim aktivnostima, a za vrijeme trajanja vikenda bili su provedeni kroz Biskupski dom, katedralu i Katolički bo-goslovni fakultet. Sve su aktivnosti bile ispun-jene i duhovnim točkama u koje su aktivno bili uključeni ministranti, kao i zajedničkim ili osobnim razgovorima s bogoslovima koji su im pojašnjavali sve nejasnoće o sjemenišnom i svećeničkom životu. Vrijeme je pokazalo da su ovi susreti uspješan projekt koji je svakako imao kval-itetne i obilne plodove. Nažalost, zbog ne-dostatka prostora u bogoslovnom sjemeništu, od 2005. godine susreti se ne održavaju. Vje-rujem da će se u skoroj budućnosti ova lijepa tradicija vratiti u Bogoslovno sjemenište jer ovakvi su susreti obogaćivali kako minis-trante tako i bogoslove i bila bi prava šteta da se mogućnost jednog tako lijepog iskustva odjedanput ukine.

Željko Šimić

UPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Ministranti

Otvorena vrata sjemeništa

Sakramentom krštenja svi vjernici primaju trostruku zadaću: proročku, kraljevsku i svećeničku. Proročka zadaća nosi u sebi svijest da smo svi pozvani naviještati Božje kraljevstvo riječju i životom. Nositi kraljevsku zadaću, tj. kraljevati, u kršćanskom smislu znači služiti, kao što je to činio Krist, vjerno i do kraja. Svećenička služba nosi u sebi zadaću prinošenja žrtve. Ta žrtva, sveti prinos, ponajprije je prinos vlastitog srca, vlastite savjesti, vlastitog života. Po toj trostrukoj zadaći svaki je vjernik pozvan ne tek biti broj, već živo prisutan u životu župne zajednice, Crkve u malom.Sama latinska riječ „ministrare“ označava služenje. Služenje u životu Crkve, u njenom srcu, zapravo je služenje u euharistiji. Euharistija je sveto središte kršćanskog života. Tu svi kršćani postaju jedno, narod otkupljenih. U činu euharistije Krist jednako kao i prije dvije tisuće godina za nas trpi, umire i uskrsava. Svi oni koji sudjeluju u tom slavlju uzimaju udjela u Kristovoj žrtvi i u njegovoj proslavi. Ministrant služeći oltaru, služi Kristu. To nas služenje podsjeća na zgodu iz Evanđelja o „blagoslovu kruha“. Naime, ta zgoda opisuje nepoznatog dječaka koji prinosi Isusu pet kruhova i dvije ribice: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! (…) Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli“ (Iv 6,9.11a). Od

tog neznatnog prinosa Isus hrani okupljeno mnoštvo. Kris-tova Crkva i danas živi od Isusovog prepoznavanja neznat-nog prinosa rada ljudskih ruku. Ministrant u ime zajednice prinosi kruh i vino koji po rukama svećenika postaju Isusovo tijelo i krv koja se daje za nas i za sve ljude do svršetka svi-jeta.Tim svojim služenjem ministrant postaje živi sudionik, štoviše poslužitelj Tajne. Papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici „Deus caritas est“ veli da euharistija nema smisla ukoliko nije pretočena u svagdašnji život. Piti s Izvora znači i sam postati izvorom. Stoga je ministrant ponajprije pozvan da Onoga kome služi uprisutnjuje u životnu zbilju. Mi ljudi stojimo u stalnoj napasti da pomislimo da Bog ne treba ništa ljudsko kad je on potpuno svet i savršen. Tužna bi to bila priča u kojoj samo čovjek treba Boga, a Bog čovjeka ne. Bog, istina, ne ovisi o ljubavi čovjeka, ali je itekako treba, za njom žudi. Zato u svojoj žrtvi spasenja traži i ljudsku ruku, ljudski prinos. To iskustvo da Bog treba moju ljubav, moje ruke, svakog vjernika, a onda napose ministranta s pozivom da iskustvo Božje blizine podijeli sa svijetom. Henri J. M. Nouwen, veliki duhovni pisac, jednom je napisao da ga kao svećenika najviše nose riječi koje svaki dan na misi izgovara: „Uze, razlomi i dade…“. Svatko je od nas od Boga izabran. Nosi u sebi dar poslanja. Te i njegova razlom-ljena ljudskost traži Boga. Bez obzira na razlomljenost, život ima smisla samo ako se dijeli, predaje. Stoga ministrant mora u sebi gajiti svijest da je izabran i poslan služiti za euharisti-jskim stolom, „stolom“ svoje obitelji te „stolovima“ ljudi koje će kroz život susretati. U svom služenju kao uzor uvijek treba imati Onoga koji je postao sluga cijeloga svijeta, dajući sebe sama.

vlč. Ivica Martić

Po slu ž ite l j i o l t ar a

9

Na blagdan sv. Ivana don Bosca, zaštitnika ministranata, 31. siječnja 2007. godine, u našoj župnoj crkvi, pod svečanim euha-ristijskim slavljem, župnik preč. Josip Matanović uveo je petnaest dječaka u ministrantsku službu. Svi dječaci koji su tijekom prošle godine postali ministrantski pri-pravnici, sada su svečano prim-ljeni među ministrante. Nakon kratke homilije, župnik je izvršio prozivku dječaka, nakon čega je uslijedilo njihovo prvo oblačenje u ministrantsku haljinu. Do tada su dječaci na svim misama bili obučeni u civilnu odjeću. Nakon oblačenja, novi su ministranti dali svečana mini-strantska obećanja, polažući ruke na predmete kojima će se služiti kao ministranti: na knjigu čitanja, ampulice s vinom i vodom, svijeću, kadionicu i lađicu s tamjanom te zvonce. Župnik je s radošću i ponosom istaknuo kako se sada broj ministranata popeo na 41, što je najviše od kada je on župnik u našoj župi. Tijekom sv. Mise, svi su se novi ministranti pričestili, a nakon duhovne okrijepe, slijedila je i tjelesna okrjepa u ka-tehetskom centru župe Valpovo, mali domjenak za sve ministrante. D. Š.

UPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Ministranti

Svečano primanje novih ministranata

DUHOVNA OBNOVA ZA STARIJE MINISTRANTE

U Središnjoj će biskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu od 2. do 4. ožujka 2007. godine biti održana duhovna obnova za ministrante srednjoškolce, studente i radnike, a na temu „Milostiv je i milosrdan Gospodin“. Početak je u petak, 2. ožujka u 18 sati, a završetak u nedjelju, 4. ožujka u 14 sati. Duhovnu obnovu organizira Biskupijski pastoralni centar - Ured za pastoral ministranata Đakovačke i Srijemske biskupije. Svake se godine duhovna obnova održava u drugom gradu te je na-kon Osijeka, Slavonskog Broda i Vukovara, Đakovo po drugi put grad domaćin duhovne obnove. Program je raznolik: dnevne radionice na za-danu temu, meditacija, molitva i pjesma, a za opuštanje različite motivac-ijske igre. Tijekom duhovne obnove ministranti sudjeluju na (kako sami kažu) „posebnoj“ sv. Misi, na kojoj sami pišu zazive za molitvu vjernika što ih posebno povezuje s Kristom prisutnim u Euharistiji. Iz naše će župe na seminaru sudjelovati trojica ministranata: Matko Stanić, Matej Cvenić i Marko Prološčić. Za njih će ovo biti izrazito li-jepo iskustvo druženja s mladima iz cijele Biskupije. Jednako ih zanimaju duhovni, kao i rekreacijski sadržaji, a u šali napominju da ih posebno raduje „posjet sjemenišnoj kantini“. Ipak, kantina im je samo spored-na stvar, a ponajviše se nadaju ugodnom duhovnom i prijateljskom druženju.

10

Isusove riječi s križaSinoptička evanđelja (Matejevo, Markovo i Lukino) jasno donose Isusove rečenice izgovorene na križu: O devetoj uri povika Isus iza glasa: „Eli, Eli, lema sabahtani?“, to će reći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46); „O devetoj uri povika Isus iza glasa: „Eloi, Eloi lama sabahtani?“ To znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34); I povika Isus iza glasa: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46). Sve su nedvo-jbeno upućene Ocu pa iako Lukin tekst osvjetl-java neprekinuti odnos ljubavi i povjerenja Oca i Sina, ipak izrečeni „Zašto si me ostavio?“ predstavlja veliki upitnik u razumijevanju Isusove smrtne agonije.

Sumnja li Isus u Oca?Mnogi koji su se uhvatili nestručnog tumačenja ovog tek-sta, krenuli su u dva potpuno pogrešna smjera. Prvi su tvrdili da je Isus, utjelovivši u sebi i božansku i ljudsku narav, sve do križa herojski podnosio muku, no na križu reagira kao čovjek. U nedvojbeno smrtnoj agoniji, proz-vao je svog Oca, ne vidjevši konačni smisao vlastitog umi-ranja. Misle oni da pred tajnom besmislene smrti, ni Isus kao čovjek nije mogao pronaći pravi odgovor, a jedini koji bi na to mogao odgovoriti je Otac, koji ga je sada napustio. Drugi tvrde da se Isusove riječi s križa trebaju prereći u „Bože moj, Bože moj, jesi li me ostavio?“, gdje bi se i dalje uspješno očitovala bliska povezanost Oca i Sina, i gdje Sin pokazuje kako duboko vjeruje Ocu (koji ga je, opet ispada, ipak napustio). Obje su ove tvrdnje potpuno krive i netočne te ulaze u domenu hereze. Rješenje mo-ramo potražiti u simbiozi Starog i Novog zavjeta.

Isus se i na križu moli OcuPrvo što valja uočiti je da se Isus Ocu uvijek obraćao s „Abba“, odnosno „Tata“! Uvijek ga je tako oslovljavao u svakoj osobnoj molitvi. Sada odjednom, Isus se Ocu obraća s „Bože“, a ne s „Abba“! Razlog nije u Isusovoj „ljut-nji“ na Oca. Baš suprotno, Isus posljednje trenutke svoga života provodi u usrdnoj molitvi Ocu, moleći psalme. Evanđelisti su u rečenicama izrečenim na križu zapravo zabilježili Isusovu molitvu Psalama 22 i 31. Kod Mateja i Marka, u Isusovoj molitvi prepoznajemo Ps 22: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka. A ipak, ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova! U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi; k tebi su vikali i spasavali se, u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu. (Ps 22,2-6).

Isus u narednim recima Ps 22 prepoznaje svoje mučno stanje: Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje pre-brojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine

moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. (Ps 22,17-19).

Psalam 22 iako počinje kao tužaljka, na kraju prelazi u zahvalnu pjes-mu, kojom Isus izražava svoju nadu i povjerenje u Oca, govoreći: A sada,

braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. Koji se bojite Jahve, hvalite njega! Svi od roda Jako-vljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte! Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo.” Zato ću te hvaliti u zboru veliku, pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete. Siromasi će jesti i nasitit će se, hvalit će Jahvu koji traže njega: nek’ živi srce vaše dovijeka! (Ps 22,23-27). Navodeći retke Ps 22, evanđelisti su na vješt način izra-zili i svu muku Isusovog umiranja na križu, kao i potpuno beskrajno povjerenje Sina prema Ocu, gdje Sin svoju smrt

UPOZNAJMO BIBLIJU

“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46)

Bijaše petak, oko 15 sati, dan uoči židovske pashe. Na brdu zvanom Golgota, raspeti Isus posljednjim snagama podiže oči prema nebu vapijući: „Eli, Eli, lema sabahtani?“ (Mt 27,46) što znači „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostav-io?“. Je li ovo bio krik Pravednika u smrtnoj agoniji, koji je s jednim velikim ZAŠTO? na kraju svoga života posumnjao u Očevo spasenjsko djelo, ili se možda radi o pogrešnom prijevodu, koji bi onda trebao glasiti „Bože moj, Bože moj, jesi li me ostavio?“, koji nije tako drastičan u svojoj „osudi“ Božjeg „suludog“ čina. Ovaj će članak dati pravi i nedvos-misleni odgovor na ovo pitanje.

KRIŽ – RIMSKA „SUPERMAŠINA“ ZA MUČENJE

Čovjek je kao najinteligentnije biće na zemlji svoju kreativnost, čini se, najbolje upot-rijebio za osmišljavanje načina kako mučiti ili ubiti drugog čovjeka, a Rimljani su u tome sigurno bili među „najboljima“. Izmišljanjem križa nedvojbeno je stvorena jedna od najgorih sprava za mučenje (i umiranje) ikad izmišljena. Samom pribijanju na križ predstojala su mahnita i dugotrajna bičevanja s bičevima koji su na vrhovima imali metalne kuglice ili svezane kosti. Mnogi su osuđenici umirali već pod udarcima biča. Ako bi preživio bičevanje, osuđenik bi sam morao na ramenima donijeti poprečnu gredu križa na koju će biti pribijen čavlima, a koju bi vojnici sa zakovanim osuđenikom pričvrstili na vertikalnu gredu. Na križu, široko raširenih ruku, osoba bi pod vlastitom težinom klizila prema dolje, ne dopuštajući prsima da se prirodno šire, što je uzroko-valo lagano, ali sigurno gušenje.

11

UPOZNAJMO BIBLIJU

Mnogo je različitih molitvenih tekstova i razmatranja za pobožnost Križnoga puta. Katoličke izdavačke kuće nude priličan broj prijevoda takvih razmatranja o Kristovoj muci iz pera poznatih teologa i duhovnih pisaca našega vremena, no ima i podosta različitih djela hrvatskih autora. Jedno od njih je i „Križni put“ teologa Ivana Šaška, profesora li-turgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Riječ je o molitvenim raz-matranjima Kristove muke kroz koja se proteže tema istaknuta u podnaslovu: „Povijest Božje sućuti i traženje ljudskoga zajedništva“. Razmatranja su protkana biblijskim citatima i parafrazama. Iako pisana u prozi, odišu poetičnošću. Svojim slikovitim izričajem u prizore Isusove muke prizivaju i znakovite trenutke njegova prethodnog javnog djelovanja. Razmatranje Kristove muke za spasenje svijeta ne bi smjelo biti tek individualističko pobožno i pokajničko sjećanje, već otvorenost za istin-sku preobrazbu o kojoj govore riječi molitve nakon razmatranja jedanaeste postaje: Raspeti Bože, često se spominjemo tvoje žrtve na Golgo-ti. Idemo na misu i čini se da nam je dostatna pretvorba kruha i vina. Premalo smo otvoreni drugim preobrazbama. Premalo shvaćamo da se okupljamo kako bismo se mi mijenjali i po-

stali to što jesmo –Kristovo tijelo… Ne možemo blagovati kruh života i zanemariti gladne i obe-spravljene; niti biti dionicima euharistijskoga tijela i ne biti dio Crkve. Ili kako je to rekao ubijeni južnoamerički teolog Ignacio Ellacuria (1930.-1989.), nada-hnut primjerom također ubijenog salvador-skog nadbiskupa Oscara Romera (1917.-1980.): „Želio bih samo dvije stvari od vas: da svoje

oči i svoja srca okrenete ovim narodima koji tako puno pate – neki od gladi i bijede, drugi od potlačenosti i progona – i potom pred tim tako raspetim narodom povedete ‘dijalog’ iz duhovnih vježbi svetog Ignacija i zapitate se: Što sam ja pridonio tome da su raspeti? Što poduzimam da siđu s križa? Što mi je činiti da ovaj narod uskrsne?“ Kristova patnja i ra-zapinjanje nastavljaju se kroz stoljeća ljudskih stradanja u potlačenima, obespravljenima, gladnima, ali i u nošenju križa naših bližnjih, ljudi pored kojih

i s kojima živimo, a da to jedva ili uopće ne primjećujemo. Ta zajedničarska, eklezijalna (crkvena) i socijalna dimenzija sastavni je dio gotovo svakog razmatranja u ovim tekstovima Križnoga puta. Upravo je zbog toga odabran za ovo predstavljanje.

M.Š.

Križni put PREDSTAVLJAMO KNJIGU

doživljava svakako kao težak, ali spasenjski događaj, a ne kao od Boga „naručeno“ mučko ubojstvo. Time više, našoj tvrdnji doprinosi Isusov uzdah zabilježen u Lukinom evanđelju. Luka se kroz tekst predanja: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! (Lk 23,46) također oslanja na hvalidbenu molitvu Psalma 31: U tvo-joj je ruci sudbina moja: istrgni me iz ruke dušmana i onih koji me progone! (Ps 31,16). Psalam 31 završava recima: U tjeskobi svojoj već mišljah: „Odbačen sam od pogleda tvoga.“ Ali ti si čuo glas mog zaziva dok sam tebi vapio. Ljubite Jahvu, svi sveti njegovi: čuva Jahve svoje vjernike, a po zasluzi vraća onima koji postupaju oholo. Budite hrabri i jaka srca, svi koji se u Jahvu uzdate! (Ps 31,23-25). Moleći Ps 31, Isus iskazuje agoniju okrutne smrti, no još više iskazuje svoje duboko povjerenje u Oca te se hrabri govoreći psalme.

Zanimljivo je vidjeti da i Ps 22 i Ps 31 imaju poveznicu u jednom izrazito važnom retku: „Ti si Bog moj!“: Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj. (Ps 21,11), i: A ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj! (Ps 31,15). Čovjek koji bi bio ogorčen na Boga, nikad mu ne bi uskliknuo „Ti si Bog moj!“. Iz svega navedenog proizlazi da Isusova smrt na križu nije polju-ljala odnos ljubavi u Bogu te da se ni u jednom trenutku Otac nije odrekao Sina, niti Sin Oca, nego su u Duhu jedan drugom iskazivali potpunu ljubav. Otac, Sin i Duh Sveti očitovali su svoje jedinstvo kako u muci umiranja, tako i u proslavi uskrsnuća. Time su iskazali trojstvenu snagu jednoga Boga.

Piše: Davor Šamadan

Ivan Šaško, Križni put– povijest Božje sućuti i traženje ljudskoga zajedništva, Zagreb 2004.

KNJIGU SE MOŽE NABAVITI NA ŠTANDU OBRTA „EMANUEL“ KOJI NUDI KNJIGE KATOLIČKIH IZDAVAČKIH KUĆA. ŠTAND JE SVAKOG ČETVRTKA TIJEKOM DANA (IZMEĐU 8.00 I 14.00 SATI) POSTAVLJEN NA CENTRU ISPRED VALPOVAČKE ŽUPNE CRKVE.

Bože, oduvijek si nas ljubio u svome Sinu… Na životnim pute-vima susrećemo ljude i njihov govor, susrećemo lica na kojima se zrcali tvoj lik. Ti si u Kristu, rođenu od Djevice, postao licem za sve kojima su i ime i glas i lice oduzeti – nama jednak u svemu, osim u grijehu…

…Ne postoji skraćeni put obnove svi-jeta. Netko je prije nas čvrsto i slobod-no prihvatio hrapavu gredu i iscijedio iz nje ljubav – da ne budemo sami i žalosni…

…Sluša svijet u koji je došao. Odjeku-je punina vremena. Neki drugi svijet sućuti stoji pred njim – Majka… Sada ga gleda drukčije, jer u tešku koraku Isus uči hodati čovječanstvo. Služiti, a ne biti služen…

…Potrebna mu je pomoć. Nisu uzeli nekoga iz mnoštva. Oni trebaju vika-ti. Uzeše Šimuna koji se vraćao s pol-ja… Evo Šimuna koji je bio na mjestu gdje se sije i gdje raste, gdje postoji nada… Prisili su ga. Možda nije znao da Isus nije zločinac. Na polju se ne čuje spletkarenje među zidinama. No, ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas… Koliko li samo puta nas treba prisiliti na služenje u obitelji, na župi, na poslu… Ispričavamo se da nitko ne može nositi tuđe križeve.Prepuštamo to Bogu…

ULOMCI IZ RAZMATRANJA

12

LITURGIJSKA SLAVLJA – Veliki tjedan i Vazmeno trodnevlje

Trodnevna proslava vazmenog otajstva

Veliki četvrtak Veliki je četvrtak osobit dan jer označuje završetak korizme, a u večernjim satima također je početak Svetoga trodnevlja, prepunog simboličke snage. Biskup toga dana prije podne, okružen svećenicima iz cijele biskupije, u kate-dralnoj crkvi predslavi „Misu posvete ulja“ na kojoj blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje te posvećuje katekumensko ulje i krizmu. Ta euharistija izražava zajedništvo biskupa i nje-govih prezbitera (svećenika), a u njoj oni obna-vljaju svoja svećenička obećanja.„Misom Večere Gospodnje“ slavi se spomen Isu-sove posljednje večere i započinje Vazmeno tro-dnevlje. Te je večeri Isus ustanovio euharistiju, sakrament svoga tijela i krvi. To je oporuka koju nam je ostavio uoči svoje smrti. Poslije homilije, u kojoj se razlažu najveća otajstva koja se slave ovog dana: ustanova euharistije, svećeničkog reda i Isusova zapovijed o bratskoj ljubavi, „pre-dstojnik zajednice pere noge nekima od braće. Tako nam po Kristovu primjeru daje znak da i mi trebamo biti služitelji svoje braće“ (Nedjeljni i blagdanski misal za narod, str. 81). Za to vrije-me zbor pjeva antifonu: „Neka u vama ostanu vjera, ufanje, ljubav, to troje: ali najveća je među njima ljubav“. Na početku euharistijske službe vjernici donose darove za siromahe (u našoj župi ta mi-lostinja ide za potrebe župnog Caritasa), a za to vrijeme pjeva se poznata antifona: „Gdje je lju-bav, prijateljstvo, ondje je i Bog“ između strofa toga starog himna. Poslije popričesne molitve svećenik prenosi preostale euharistijske čestice u pobočnu kapelu (ili kao kod nas u svetohranište pobočnog oltara), a s oltara se uklanja sav nakit. Po završetku mise održava se euharistijsko klanjanje nakon kojega prestaje svečani ton, kako bi se ušlo u trijeznost i ozbiljnost liturgije Velikog petka. Ozbiljnost je pojačana običajem da nakon svečano intonirane i zvonima popraćene Slave u misi, utihnu i orgulje i zvona do Slave Vazmenog bdjenja. Za to vrijeme pjeva se bez instrumen-talne pratnje, a ponegdje je običaj da se, umjesto bogatog i ugodnog zvuka zvona, oglašava tupi zvuk drvene klepke, ili više njih.

Veliki petak Na ovaj dan Crkva ne slavi euharistiju, već se vjernici okupljaju na obrede koji se sastoje od tri glavna dijela: službe riječi, klanjanja križu i pričesti dan ranije posvećenim i pohranjenim euharistijskim kruhom. Obredi Velikog petka počinju znakovitom šutnjom. Nema ulazne pje-sme. Svećenik s poslužiteljima dolazi pred oltar i prostre se pred njim na tlo. Boja liturgijske odjeće je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava kako ovo nije dan tuge, već dan razmatranja Kristove smr-ti kao izvorišta našeg spasenja.U službi riječi uz dva čitanja i psalam pjeva se ili recitira Muka po Ivanu. Nakon kratke homilije slijedi tipična molitva Velikog petka: sveopća ili velika molitva vjernika. Ona je tijekom mnogih stoljeća sačuvala svoj izvorni rimski oblik: naj-prije se najavi tema nakane, zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva. Nakane su ove: za svetu Crkvu, za Papu, za sve redove vjer-nika, za katekumene, za jedinstvo kršćana, za Židove, za one koji ne vjeruju u Krista, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država i za ljude u potrebi. Drugi dio liturgije Velikog petka obilježen je klanjanjem križu. Križ se svečano pokazuje vjernicima. Otkriva se u tri stupnja uz pjevanje riječi: „Evo drvo križa na kom Spas je svijeta visio“, svaki puta podižući intonaciju. Otkrive-ni križ stavlja se na rub svetišta ili ga drže dva poslužitelja, a vjernici mu prilaze i časte ga po-klecanjem ili ljubljenjem. Zbor za to vrijeme pjeva stare i dirljive pjesme o križu – prijekore s poznatim pripjevom u obliku Božjeg pitanja: „Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni!“ Tu je i bizantski ele-ment „Trisagion“ (Triput svet) koji se obično i pjeva grčkim riječima, zatim himan „Usta moja opjevajte sretno svršen slavni boj“ s antifonom „Križu sveti“. Treći dio liturgije Velikog petka je sveta pričest. Nakon pričesti mole se dvije molitve: popričesna, koja zahvaljuje za život darovan smrću i uskrsnućem Kristovim te molitva nad narodom, koja je također vazmene naravi jer spo-minje našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim ostaje u tišini iščekivanja Uskrsnuća.

Velika subota Velika subota, kao dan počinka u grobu i dan posta žalovanja, od najstarijih vremena nije imala nikakva bogoslužja. Tek je sa spuštanjem mraka počinjalo Vazmeno bdjenje – „majka svih bdjenja“ (Augustin). Vazmeno bdjenje zahtijeva primjereno vrijeme – nakon što padne noć. Još krajem 4. st. to je bdjenje trajalo čitavu noć, tako da na sam dan Uskrsa nije bilo nikakve druge liturgije. Danas je to slavlje Božje riječi i molitve koja svoj vrhunac doseže u euharistiji.

Služba svjetla započinje izvan crkve blago-slovom ognja i paljenjem uskrsne svijeće. Ta se svijeća unosi u mračnu crkvu uz trostuki zapjev: „Svjetlo Kristovo“, čime se evocira Kristovo uskrsnuće. Svijeća je simbol Krista-svjetla, čiji su dionici i vjernici koji njenim plamenom pale svoje svijeće. Slijedi svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Na službu svjetla nastavlja se služba riječi u kojoj ima devet biblijskih čitanja. Ritmičnost čitanja i psalama na dojmljiv način zahvaća cje-lovitost povijesti spasenja: od stvaranja svijeta, preko izlaska iz Egipta pa sve do uskrsnuća Kri-stova. Nakon posljednjeg čitanja iz Starog zavje-ta svećenik zapjeva Slavu, što je popraćeno po-novnim oglašavanjem zvona i sviranjem orgulja. Nakon poslanice prvi se puta opet pjeva uskrsni usklik Aleluja koji je u korizmi bio izostavljen. Nakon homilije slijedi krsna služba. Vrije-me korizme je od starine bilo vrijeme intenziv-nije priprave katekumena na krštenje koje im je, zajedno s potvrdom i euharistijom, podjeljivano upravo u liturgiji Vazmenog bdjenja. Uz krštenje katekumena u krsnoj službi predviđena je i ob-nova krsnih obećanja svih vjernika s popratnim škropljenjem upravo blagoslovljenom vodom s krsnog studenca. Euharistijska služba vrhunac je ovog vaz-menog slavlja i očituje njegovo pravo značenje: s Kristom prijeći iz smrti u život. Vazmeno otku-piteljsko djelo posebno je izraženo u molitvenim tekstovima, u svečanom trodijelnom blagoslovu i dvostrukom Aleluja pri otpustu.

Priredio: D.S.

Osam dana prije Uskrsa, u Nedjelju muke Gospodnje ili Cvjetnicu, započinje Veliki tjedan. Vrhunac Velikog tjedna je Vazmeno trodnevlje, koje započinje večernjom mi-som na Veliki četvrtak, nastavlja se slavljem Kristove muke i smrti na Veliki petak te kulminira u Vazmenom bdjenju u noći između Velike subote i nedjelje Uskrsnuća.

Bogoslužje Vazmenog trodnevlja središte je cijele liturgijske godine. Ta tri dana sažetak su cjelokupne kršćanske simbolike, stoga bi svi vjernici trebali rado sudjelo-vati u toj trodnevnoj proslavi Kristova vazmenog otajstva. Ako bogoslužje tih dana traje nešto duže nego redovita nedjeljna misa, to nije samo zato da bi trajalo, nego da bismo doista proslavili i iskusili sve bogatstvo i sadržajnu snagu tih svetih dana. Liturgijski molitveni tekstovi, pjesme i obredi vrlo znakovito i snažno uključuju su-dionike u otajstva koja slavimo.

13

SAKRAMENTI

Kada je Bog stvorio čovjeka, želio je s njime biti prijatelj, postavio ga je na vrlo visoku razinu, dao mu je slobodu. No, čovjek je ukazano povjerenje iznevjerio. Često se i mi pri nekim našim pogreškama upitamo kako smo uspjeli iznevjeriti ne-koga tko nam je drag? Grijeh nas prati, sveprisutan je, toga smo svjesni, no sve-jedno padamo pod njegov utjecaj. Zašto? Potražimo odgovor u knjizi Postanka u tekstu o prvom čovjekovom grijehu. Koju su pogrešku učinili prvi

ljudi? Post 3,1-24

U izvještaju o prvom grijehu, biblijski pisac spominje stablo spoznaje dobra i zla: Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. (Post 2,9), no nigdje ne spominje da je to bila jabuka, niti bilo koje drugo voće. Treba reći kako nije bitno koji je to plod bio, već kako je Bog postavio čovjeku neke gran-ice koje on kao naravno biće ne bi smio prelaziti jer su pogubne za njegovu „ljud-skost“: Žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne um-rete!’“ (Post 3,2-3).Otkud onda tako čest motiv: jabuka? Za Semite, jabuka je egzotično voće, dok su agrumi domorodne voćke. No, europ-ski su slikari, ne znajući prikazati plod spoznaje dobra i zla, na svojim slikama slikali plod jabuke, voćke koju su imali kao domorodnu biljku. Dakle, sasvim pogrešno, s vremenom je jabuka postala sinonim grijeha prvih ljudi. Zatim nam se ukazuje zmija kao simbol zla. Zašto zmija? Zmija je u vri-jeme biblijskog pisca bila simbol kultova plodnosti kod okolnih politeističkih nar-oda. Biblijski pisac stavlja je u rajski vrt kao simbol konkretne opasnosti za vjeru izraelskog naroda. Zmija također pred-

stavlja i zmaja, kozmičku silu koja stvara nered i kaos među ljudima. Tako zmaj na neizravan način predstavlja sotonu, isključivo u simboličkom smislu, ne u stvarnom. Prvi su ljudi pogriješili jer su se oglušili na Božju zapovijed i jer su sebe pretpostavi-li Bogu. Tim su činom razorili odnos dubokog prijateljstva i povjerenja između Boga i čovjeka. A svaki drugi grijeh samo je produbljivanje i udaljavanje od Boga. To da su se ljudi oglušili na Božju zapovi-jed nam je jasno jer i mi to često činimo, a što znači pretpostaviti se Bogu? Čovjek je jednostavno na nagovor zmije između Boga i sebe izabrao - sebe. Odlučio je kako on sada treba biti Bog, ali bez Boga, svoga Stvoritelja. Čovjek se polakomio.Posljedice istočnoga grijeha, opisane u Post 3, dramatične su i dalekosežne. Ljudi više nisu Božji prijatelji, sada ga se boje. Nji-hova kriva predodžba kako je Bog ljubo-moran na svoje povlastice sada se još više iskrivljuje od straha pred Njim. Nije samo narušen odnos Boga i čovjeka, narušen je odnos muškarca i žene. Oni svoju krivicu prebacuju na drugoga, nemaju hrabrosti preuzeti odgovornost za svoja djela. Na-kon kazne izgona iz raja zemaljskog dolazi još jedna kazna, a to je smrt. Ona ulazi u povijest čovječanstva. Posljedice istočnoga grijeha šire se kao epidemija.

Kako je Adamov i Evin grijeh postao “naš“ grijeh?

Grijeh i dalje preplavljuje svijet, Ka-jin ubija brata Abela, postoji opasnost da bi netko osvetio Abela, stoga zaključujemo kako je grijeh sveprisutan u ljudskoj pov-ijesti. Svi su ljudi zahvaćeni istočnim grije-hom: “Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici.” (Rim 5,19), no isto tako je i “…pravednost jednoga (Krista) – svi-ma na opravdanje, na život.” (Rim 5,18). Znači ne možemo govoriti o istočnome grijehu, a da ga ne povežemo s činjenicom kako nas je Krist spasio od tog istog gri-

jeha, ali i od mnogih drugih. Pokušajmo to ipak malo jednos-tavnije objasniti. Istočni se grijeh prenosi naslijeđem ljudske naravi, stoga on nije čin već stanje, mi ga nismo počinili, ali smo se rodili u stanje sagriješiti. Slikovito rečeno, to je kao da vas netko baci u nabu-jalu rijeku. Silina vode vas nosi, a vi imate dvije opcije: pustiti neka vas nosi struja ili plivati protiv nje pa postići nešto. Znači, rodili smo se u stanje u kojem možemo sagriješiti, a mi biramo jedan od dva puta: prepustiti se i griješiti ili oduprijeti se i poštivati Božje zakone te što manje griješiti. U toj raznolikosti grijeha nismo prepušteni sami sebi i naša ljudska narav nije potpuno pokvarena, ona je ranjena, a mi imamo nekoga tko pruža ruku koja će nas izvući iz rijeke. Krist nam daje krštenje koje nas oslobađa istočnoga grijeha, a ipak i dalje griješimo jer nam je narav još uvi-jek oslabljena i sklona grijehu.

Nismo prepušteni sami sebi!

Nakon pada čovjek nije ostao sam, Bog je uz njega. On ga poziva na zajedništvo i nagoviješta mu spasenje i pobjedu nad zlom. U Post 3,15 Bog na-javljuje Mesiju po prvi puta, ne izravno, već rečenicom u kojoj navješćuje pob-jedu ženinog potomka. Ovdje Crkva vidi novoga Adama koji će u potpunosti biti poslušan Bogu do smrti na križu: Nepri-jateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu. (Post 3,15). U ženi Crkva prepoznaje Mariju koja je bila očuvana od istočnoga grijeha. Možda bismo se mogli pitati zašto je Bog dopustio da čovjek sagriješi? Svaka-ko, poštujući najveći dar koji je čovjeku darovao: slobodu! Na to pitanje pokušao je odgovoriti i sv. Toma Akvinski u Sum-ma theologiae: “Bog doista pripušta zla da iz njih izvuče veće dobro.”. Uočljivo je kako je Adamov grijeh velik i težak, no još je uočljivija silina Kristovog čina ljubavi koji nas je izveo iz ropstva grijeha. Ko-liko god čovjek veliki grijeh učinio, Božje je milosrđe preobilno za svakoga tko se iskreno pokaje.

Piše: Ines Pepić

ISTOČNI GRIJEH-POGREŠKA PRVIH ILI SVIH LJUDI?

U prošlom smo broju govorili o sakramentu krštenja. Nužno je, vezano za taj sakrament, reći nešto i o prvom ili istočnom grijehu, budući da krštenje čovjeku „briše“ istočni grijeh i ponovno ga združuje s Bogom, čineći svakog krštenika novim čovjekom i djetetom Boga živoga.

… Zato se istočni grijeh naziva „grijehom“ na analogan način, to je grijeh „naslijeđen“, a ne „počinjen“, to je stanje, a ne čin. Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu. Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.

Katekizam Katoličke Crkve br. 404-405

14

VIJESTI - DOGAĐANJA

U gradsko-školskoj sportskoj dvorani u Val-povu u povodu Nedjelje Caritasa organiziran je Božićni dobrotvorni koncert pod geslom „Svim na zemlji mir veselje“. Na koncertu su besplatno sud-jelovale kulturne udruge grada Valpova: HKUD „Valpovo 1905.“, HPD „M.P. Katančić“ Valpovo, Puhački orkestar DVD-a Valpovo i Župni zbor „Sv. Cecilija“, uz posebnog gosta Krunoslava Kiću Slabinca. Tisuću ulaznica za koncert prodano je većinom u pretprodaji (706 komada po 15,00 kn) te je na samom koncertu brzo „planuo“ ostatak i tražila se „karta više“što je riješeno dobrovoljnim prilogom (3.050,00 kn). Volonteri župnog Caritasa sudjelovali su u pretprodaji ulaznica i na taj način se stvorila mreža mnogih suradnika – zaposlenika u ustanovama i poduzećima, koji su svim srcem prihvatili suradnju u prodaji ulaznica. Sponzori su pokrili sve troškove organ-izacije, a mnogi pojedinci uz volontere Župnog

Caritasa, nesebično su se angažirali i sudjelovali novčano, radno ili na neki drugi način. Osjetio se duh zajedništva i zadovoljstvo što se čini nešto dobro. U prepunoj dvorani nije bilo sjedećih mjesta za sve te su mnogi strpljivo stajali više od sat vremena. Svojim pljeskom publika je na-gradila izvođače koji su dali sve od sebe i s poseb-nim žarom izveli prepoznatljive hrvatske pučke božićne pjesme i melodije poznate u cijelom svi-jetu. Članovi HKUD-a „Valpovo 1905.“ u ne-koliko su slika prikazali stare obiteljske običaje Valpovštine vezane uz vrijeme došašća i Božića i tako ih otrgli zaboravu. Sve je prošlo u najboljem redu. Bila je to veličanstvena priredba koju nisu zasjenili ni ob-jektivni nedostaci dvorane, koja nije namijenjena toj svrsi. Zadovoljni su bili izvođači i publika, a članovi župnog Caritasa najzadovoljniji, jer je

prihod premašio i najoptimističnija očekivanja (22.350,00 kn). To govori o prepoznatljivosti Caritasa župe Valpovo, koji punih šest godina kontinuirano skrbi za potrebe u župi (ponekad i šire). Darežljivost ljudi u ovakvim prigodama dolazi do punog izražaja. I pored skromnih pri-manja i općeg nezadovoljstva mnogi, s Božjom pomoći, imaju srca i razumijevanja za one kojima je najteže. Svima od srca hvala!

R.C.

Dobrotvorni koncert

Milostinja NedjeljeCaritasa

Svake godine na 3. nedjelju Došašća Crkva obilježava Nedjelju Caritasa. Mi-lostinja na svim sv. misama toga je dana namijenjena za potrebe Caritasa. To je dan kada se posebno sjetimo onih koji su u potrebi, a služenje bližnjemu u potrebi je put susreta s Bogom. U župi Valpovo ova akcija ima sve više odjeka. U Nedjelju Caritasa 17. prosinca 2006. god., pod geslom „Kad ljubavi ne bih imao…“, prikupljena je respektabilna novčana svota (14.793,00 kn), što je iznenađujuće s obzirom da je isti dan or-ganiziran dobrotvorni koncert u organiza-ciji valpovačkog župnog Caritasa.

15

VIJESTI - DOGAĐANJA

Božićni koncert „Katančića“ i „Sv. Cecilije“I prošle je godine na Stjepanovo u valpovačkoj župnoj crkvi održan već tradicionalni koncert na kojem su nastupili HPD «Katančić» i valpovački župni zbor „Sv. Cecilija“. Koncert je nakon večernjeg misnog slavlja otvorio župni zbor kojim je dirigirala s. Danijela Lisica. Hrvatsko pjevačko društvo «Katančić» pod vodstvom prof. Sandre Lovrinčević predstavilo se s desetak skladbi, a nekoliko njih na orguljama je pratila prof. Maja Huis. Na kraju su pjevači obaju zborova, uz pratnju Taburaškog orkestra HKUD-a „Valpo-vo 1905.“, zajedno otpjevali još tri božićne pjesme. D.S.

Izložba crkvenog posuđaVečer uoči svetkovine Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 7. prosinca 2006. godine, otvorena je u predvorju Privredne banke Zagreb u Valpovu izložba crkvenog posuđa iz valpovačke župne crkve. Izložbu su organizirali Župa Valpovo i Ustanova za kultur-ne djelatnosti „Ante Evetović Miroljub“, a na njoj je predstavlje-no dvadesetak izložaka: kaleža, ciborija, monstranci, svijećnjaka, križeva, kadionica te manjih posudica izrađenih od 18. do 20. stoljeća. D.S.

Prostorija za upjevavanje prije miseTijekom izvođenja radova na konstrukcijskoj sanaciji zvonika u proljeće 2006. godine započelo se i s uređenjem pomoćne pro-storije na prvom katu zvonika iza pjevališta. Nakon obnove dr-venog stubišta koje vodi do kora i crkvenog tavana, završeno je i uređenje tog prostora. Tako ta prostorija sada služi za upjevavanje i probe pjevanja našeg župnog zbora neposredno prije misnih sla-vlja. D.S.

Novi oltar i ambonU prosincu 2006. godine u svetištu valpovačke župne crkve postavljen je novi oltar, a nedugo nakon njega i ambon ili besjedište, tj. mjesto s kojeg se naviješta Božja riječ. Time je nastavljeno unutrašnje uređenje obnovljene crkve. Oltar je izrađen iz drva s kamenom pločom na vrhu, a ambon je u cijelosti drven. I oltar i ambon oblikovani su po baroknim uzorima, a izrađeni su po nacrtima akademske slikarice Snježane Inkret koja ih je mramorizirala i pozlatila ukrasne detalje.

Zajednica „Dva srca“ primljena u pokret „Vjera i svjetlo“BELIŠĆE – Na blagdan bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2007. godine, u Belišćanskoj župnoj crkvi sv. Josi-pa Radnika okupilo se oko stotinjak članova zajednice „Vjera i svjetlo“ iz cijele regije Istok (iz Belišća, Osijeka, Valpova, Vinkovaca, Đakova i Ivanko-va), kako bi sa članovima zajednice „Betlehem“ proslavili deset godina aktivnog djelovanja u župi Belišće. Susret skupina osmišljen je kao mala duhovna obnova koju je vodio fra Ivan Široki, osnivač i veliki prijatelj zajed-nice „Betlehem“. Nakon kratkog pred-stavljanja zajednica, slijedio je kratki

igrokaz „Kako je nastala krijesnica“, koji su združeno izveli članovi zajed-nica „Betlehem“ iz Belišća i „Dva srca“ iz Valpova. Poslije igrokaza, fra Ivan Široki održao je duhovno predavanje na temu zagrljaj. Središnji je događaj susreta bila euharistija, koju su služili fra Ivan, vlč. Alojz Kovaček i vlč. Kru-noslav Karas. Pod misom su svećenici prisutnima pojedinačno podijelili Božji blagoslov. Poslije mise, regio-nalno vijeće regije Istok povuklo se na sastanak, gdje je valpovačka zajednica „Dva srca“ službeno priznata zajedni-com pokreta „Vjera i svjetlo“. D. Š.

Nacionalni misijski ured pokrenuo je u božićno vrijeme projekt Spasimo siročad u Ruandi sa željom spašavanja života brojne djece u toj napaćenoj afričkoj zemlji. Projekt je usmjeren prema siromašnoj četvrti Gatenga u glavnom gradu Kigaliju, gdje djeluje naš misionar salezijanac don Danko Litrić, koji nam govori o vapijućoj bijedi djece u Domu Gatenga: Imamo jako puno siročadi – preko tisuću. Većina spava kod raznih obitelji u gradu, kod rod-bine ili prijatelja. Samo njih sto pedeset izabranika (djeca uličari, siročad i beskućnici), koji nemaju nikog živog od svojih, žive i borave u Domu. Svi ih gleda-ju sa zavišću jer svi bi htjeli biti kod nas. Ali nema mjesta. I ovo je više nego što se može primiti. Mališani spavaju po dva u krevetu: divno ih je vidjeti – jed-nom glava gore, drugom dolje. Za vrijeme ručka jedu u tri smjene. Svaki dan se mijenja hrana: jedan dan je grah s rižom, drugi dan su žganci s graškom. Slasno i vrlo brzo prstima pojedu hranu s tanjura. Začas ost-anu bez posla. Bilo mi je užasno vidjeti ih kako bi još jeli, a nema više. Kriomice sam brisao suze, jer me srce boljelo što ne mogu biti siti. Nakon svih tih naših đaka, kojih ima u podne 1260, slijedi još jedna “speci-jalna” grupa djece iz naše okolice koji čekaju, ako što ostane… Strašno! Strašno je biti gladan – ne imati dos-ta za jelo! Je li moguće biti gladan? U ovo doba! U trećem tisućljeću poslije Krista? U doba kada čovjek šeće po svemiru od jednog do drugog planeta, između zvijezda! U naše dane neviđene visoke tehnike! U vrijeme obilja – kad se tone pšenice, kukuruza, mesa, maslaca… bacaju u more ili pale. Kad mnoga djeca i odrasli ljudi bacaju ne samo kruh, već meso i kolače u kante za smeće! Ipak, gladnih ima jako puno u svijetu, jako puno ovdje u Ruandi. To je istina i kruta stvarnost – koju ja mučno proživljavam svaki dan. Istina je tvr-doglava činjenica! Premda nevjerojatna, neshvatljiva, užasna! Djeca u Ruandi nisu dobila pod božićno drvce čokoladu (koju većina nije nikad ni vidjela) ili igračku, ali ako dobiju šalicu riže imat će bolju budućnost te će zahvaljivati dobrim ljudima i do-brome Bogu na daru života. Uključimo se u lanac dobrote i spasimo djecu koja su budućnost i Crkve i svijeta. I sasvim mali dar može puno pomoći. Neka Mali Isus blagoslovi sve velikodušne darovatelje!

Saša Ričković

HRVATSKI MISIONARI I MISIJE

Hrvatskih misionara i misionarki ima ukupno 113 i djeluju u 31 zemlji u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe. Nasta-vljaju misionarsko djelo naših neza-boravnih misionara o. Ante Gabrića i Majke Terezije. Misijska su područja vrlo nerazvije-na i siromašna pa tamo ljudi, osobito djeca, često trpe od gladi i zaraznih bolesti. Uz propovijedanje Božje riječi i osnivanje novih kršćanskih zajednica misionari donose tim ljudima i plodo-ve civilizacijskog napretka. Započinju s opismenjavanjem i razvojem škola, or-ganiziraju zdravstvenu zaštitu, uče ljude obrađivati zemlju, mladima omogućuju stjecanje zanatskih zanimanja i drugog obrazovanja. Misije su djelatnost Crkve po kojoj vjesnici evanđelja, poslani od Crkve, idući u sav svijet vrše zadaću propo-vijedanja evanđelja i zasađivanja Crkve u narode i skupine koje još ne vjeruju u Krista. Naviještanje Božje riječi treba biti uvijek neizostavno praćeno brigom za cjelovitog čovjeka, za njegove različite potrebe, kako bi postao svjestan svog ljudskog dostojanstva i kako bi u kršćanima prepoznao istinske Isusove učenike kojima se i sam želi pridružiti. Molitvom, žrtvama i darivanjem uključujemo se i mi u djelo misionara i misionarki.

Putem misijske animacije NACIONALNI MISIJSKI URED informira vjernike o životu i potrebama Crkve na mi-sijskim područjima, misijskim listom RADOSNA VIJEST pruža novosti iz života naših misionara te se preko darova dobročinitelja brine za materijalnu potporu misijama, kako u općem smislu (sredstva se upućuju u Rim odakle se dalje prosljeđuju onima kojima su najpotrebnija) tako i konkretno pomažući hrvatskim misionarima.

Svoju pomoć možete poslati preko Na-cionalne uprave Papinskih misijskih djela, Nova Ves 4, 10000 Zagreb. Broj žiro računa: 2360000-1500109114, po-ziv na broj: 8523 (bez plaćanja nakna-de u poslovnicama Zagrebačke banke i FINA-e)

SPASIMO SIROČAD U RUANDI!