A-PDF Merger DEMO : Purchase from www.A-PDF.com to remove the watermark

1

Marija Renić / Poljubac na raskrižju

2

Marija Renić Poljubac na raskrižju Izdavač Ogranak Matice hrvatske Vinkovci J. Dalmatinca 22, Vinkovci Biblioteka za djecu i mlade «Grafiti» Knjiga 5. Za izdavača Dražen Švagelj Urednik Vladimir Bakarić Ilustracije Dubravko Mataković Lektura i korektura Helena Voda Urednik biblioteke Vladimir Bakarić Grafička priprema, tisak i uvez Studio Moderna d.o.o., Zagreb CIP ISBN Vinkovci, kolovoz 2008.

3

Marija Renić

Poljubac na raskrižju

Vinkovci, kolovoz 2008.

4

Zahvaljujem se...

Svima, koji su sudionici najzanimljivijih trenutaka isprepletenih u ovoj knjizi, a dio su moga života.

5

Uf, trgnula se Katja iz sna, ili bolje rečeno polusna koji ju je sa-vladao na posljednjem satu hrvatskoga u drugome razredu. Lak-tom ju je cimala Roberta, prijateljica s kojom je sjedila u klupi.

– Ej, alo, ne spavaj, gleda te stalno, ludo jedna! – Hm? Šta? Molim? Profesorica je nabrajala lektire koje moraju pročitati preko pra-

znika. Govorilo se o poznatim imenima Dostojevskom, Tolstoju, Gogolju, Turgenjevu, sve do jednog, ruskim realistima koje je Ka-tja davno pročitala.

– Nemojte da vas poplaši broj stranica, to su djela koja će vam trebati tokom života, stoga ne odustajte od čitanja. – bile su prve profesoričine riječi koje su doprle do Katje.

– Ma sve super, samo ti izađi iz razreda više! – promrmljala je sebi u bradu, razmišljajući kako će gradivo ove godine bi puno za-nimljivije.

– Ove godine su ga brate zabrijali na ljubav i neke silne osjeća-je, jedva sam izdržala od silne patetike. Katja se trgnula kada joj je u stražnjem džepu poderanih traperica zavibrirao mobitel. U isti mah se javi.

– Alo?! – Ej, pa diiii siii? – Evo baš je zvonilo, probijam se kroz gužvu, izlazim iz razre-

da, dolazim za sekund! – Ok! Vidimo se! Bila je to Ruby, njezina frendica koja ju je čekala na mramor-

nim pločama u parku kod natpisa „Satan Panonski“. Tu su se uvi-jek nalazile i nitko im se nikada nije usudio zauzeti mjesto. Njih dvije izgledale su kao „Toro i Pončo“. Katja je bila mršava i visoka, a Ruby niska i nešto deblja. Razlikovale su se i prema glazbi koju su slušale. Ruby je voljela žestoku glazbu, najviše heavy metal, dok je Katja bila punkerica u srcu i duši. Ruby je živjela u elitnom kvar-tu na Kanovcima. Njezin je tata bio pomahnitali slikar koji je radio po uzoru na impresioniste. Njegove slike samo je on shvaćao. Bez obzira na to u gradu su ga iznimno dobro cijenili, a svoje je slike znao i unovčiti. Većina ih je vjerovatno kupovala samo zato što je kotirao dobro i što je „imao priču“! Ruby je išla u umjetničku školu

6

u Osijeku, a najdraže su joj tehnike bile ugljen i grafika, mračne i jasne. Vjerovatno zato nikada nije uspjela shvatiti raskoš boja svo-ga starog. Katja je obožavala njezinog tatu. Taj ju je čovjek uvijek iznova oduševljavao, mada ni ona kao ni većina njih, nije shvaćala njegova djela. Jednom joj je poklonio nagrađenu sliku s kolonije u Mostaru. Kao i uvijek i tada je postavio zagonetno nagradno pi-tanje:

– Ajde Katja, pogodi što je na slici i poklanjam ti je? – Hm... – Katja je zadubljeno gledala u debele nanose tempere

u rozim i ljubičastim tonovima... – Pa...možda vulkan?! – Nije vulkan, ali tvoja je, otvorila si mi oči u drugu dimen-

ziju... Ups! Sorry! Naopako sam ju okrenuo, to su hercegovačka polja duhana, Katja.

– Aha... sorry! – Ma ništa, rekoh tvoja je! Katja je također bila umjetnički tip, ali nikada se tomu nije

mogla posvetiti u potpunosti. – Ej, alo, pa jel idemo? – Ha? Da, da, idemo... – Šta ti je danas, sva si neka smušena? – Iako sam zaspala kod Kiševice, ne mogu vjerovati da u toj

glupoj školi mora do zadnjeg sata u godini slušati gradivo – E sestro, to ti je gimnazija! Moji iz doma idu večeras cugat

na Dravu, a po mene stari doš'o popodne, trebam mu pomoći obojati nekakve rame za sutra.

– Ah, jel to večeras? – Ma daaa! – Dakle, ne ideš vanka? – Ma jedino ako stignem to napraviti, al´ čisto sumnjam... – A daaaj, večeras će ti Walkow biti pun, svima je zadnji dan

škole, bit će ludo! Oš da ti dođem pomoć? Tvoj stari je ionako kralj?!

– Pa mogla bi, ako ti se da... – Ma doći ću, moram sada ić, krepana sam, jedva gledam. – Aj dođi onda oko 6, bit ću iza u radionici.

7

– Ok, vidimo se! Ruby je krenula u jednom smjeru prema Kanovcima, a Katja u

drugom na Lapovce. Katjini su bili rastavljeni, a ona nije željela pripadati nikome. Kako bi joj došlo, tako bi odlazila kod mame ili tate. Njezini starci se nisu puno obraćali pažnju oko toga gdje je ona, kada dolazi i kada se vraća, jel što ubacila u „kljun“, s kim se druži, gdje izlazi. Ona je bila „zalutali metak“ svojih roditelja. Imala je dvije starije sestre koje su već bile udane i imale svoju djecu. Od svih njih, Katja je najviše voljela maminog dečka Igora. On se je-dini brinuo o njoj i jednim dijelom ju je shvaćao. Bio je stari zagri-ženi roker i stalno je brijao po motorijadama. Obožavao je pivo i grupu Mötorhead. Katji je trebala koja kuna za večeras, pa se iskre-no nadala da će ga zateći u maminom stanu, koji se nalazio na še-stome katu velikoga nebodera. Dugim koracima koračala je Glago-ljaškom ulicom. To je ulica kojom ćete se u bilo koje doba dana morati mimoilaziti s hrpom ljudi. Kao i obično, pogledi koji su joj bili upućeni bili su otprilike kao kada poližeš krišku limuna. Ljudi su se zgražali na njezinu napola obrijanu glavu, poderane kratke uske hlače, piercing u obrvi i glomazne martensice koje su na njezi-nim tankim nogama djelovale još glomaznije. Katja je bila otporna na ovakve poglede, tu i tamo kad bi joj klinci doviknuli „sotonja-ro“ okrenula bi očima. Ušavši u ulaz, čekajući lift, provirila je iz na-vike kroz rupice na poštanskom sandučiću. Unutra se nalazilo pu-no reklamnih letaka i jedna pošiljka. Prokopa po torbi, izvadi iz nje ključeve s privjeskom „Barbie is a slut“. Otvori sandučić i izvadi iz njega razglednicu Trogira naslovljenu na njezino ime. To ju je jako začudilo, jer se ne sjeća kad je zadnji puta na maminu adresu dobila nešto na svoje ime, čak pomisli, nikada. Okrene drugu stranu i pro-čitajući sebi u bradu:

„Draga moja Keti Ajde dođi lipo svojoj babi kad škola završi na lito Baba će ti

tvoja kuvat i dat će ti love za disko Povedi i prijateljicu jednu ako oćeš Baba ti je tvoja sama i boleme kosti a ne mogu na plažu a rano ustajem Pozdravi ćaću dođi i BOG! Baba će tvoja sve platiti!“

Osim što je mrzila da ju se zove Keti i što je jedva prepoznala rukopis bake koja ja išla samo u dva razreda osnovne škole, bila je

8

ugodno iznenađena i ideja joj se nije činila nimalo luda. Baku nije vidjela od didine sahrane prije tri godine. Bila joj je to tatina mama, kod koje su ljetovale njezine starije sestre, međutim Katji nije pa-dalo na pamet da ide s njima, jer bi bila osuđena na čuvanje njiho-ve djece po cijele dane. Osim toga djeca su je se bojala. U dizalu je srela susjedu Maki. Bila je to genijalka sa kata iznad njezinog. Žen-ska je imala tridesetak godina, a Katja je kod nje znala često svratiti na „čašicu“ razgovora. Obje su bile kreativne duše, pisale su poe-ziju i voljele umjetnost. Stilovi su im se totalno razlikovali, među-tim uvijek su bez obzira na sve razlike, nalazile zajednički jezik. Lift se penjao kat po kat dok je Katja slagala planove za ljeto. Zapravo do ovoga trenutka nikakvih planova nije ni imala. Borila se za dvo-jku iz kemije do zadnjega sata, tako da joj ovakve ideje nisu padale na pamet. Ušavši u stan, odmah je znala da je Igor doma. Miris cr-venog Marlbora navro je u njezine nosnice čim je zakoračila u stan.

– Oi! – pozdravila je kratko. – Pa diii sii malaaa? – A evo me! – Kak je bilo u školi? – Ma sve ok, prošla sam s 4! – Bravo, čestitam! Teška je ta tvoja škola! – Ma je i nije! Šta ima kod tebe, kad si došao sinoć? – Ma sinoć sam zabrijao do kasno, bili smo u pubu nas ekipa

nekoliko, malo smo cugali i tako, ma dosadne priče, tebe to ne za-nima...

– Pa kako si došao? – Ma pješke, brate! – A di ti je motor? – Eno ga pred Županijom, garant se usij'o, da samo sjednem

na njega jaja bi mi se ispekla – oboje se zahihoću... – Ajde mala skini te čizmurine i sjedi, podijeliti ćemo pivo po-

pola za tvoj uspjeh. – Ok, samo da ostavim stvari. Igora malo iznenadi kako je Katja brzo pristala na pivo, ali na-

stavi priču dalje.

9

– Čuj, pozdravila te stara, otišla je u Švicarsku kod sestre, po-kušat će joj ova srediti nekakav posao za ovo ljeto.

– Molim?! A ja? – Pa ništa, ja ostajem... – Da, dobro, ali mislim, mogla mi se makar javiti, mogla me

nazvati, ne samo tako otići. – Ma nije tek tako otišla. Ona ženska ju je nazvala, i rekla kako

ima nekakvoga posla, ali da se mora pojaviti što je prije moguće. Zvali smo odmah kolodvor, a autobus je kretao za dva sata. Skoro ništa nije ni ponijela, samo sam ju odvezao na autobus. Rekla mi je da te izljubim, i pazim na tebe. Znaš da te mama voli, pa zbog tebe je otišla, ne pizdi Katja...

– Ma dobro, a što će ona tamo raditi? – Nisam siguran, ali mislim da se sada beru šparoge. Svaki po-

sao je težak vani. Katja se dovuče iz sobe, uzme primjerak časopisa o motorima

i krene se hladiti. – Užasno je vruće vani – Ajde donesi pivo brate, možeš i dva! – Ma neću da se griju, bez veze. – upali jedan od svojih omi-

ljenih albuma Clasha – London calling, nogu skrštajući u turski sjed namjesti se u fotelji

– Oš zapalit? – pruži joj Igor kutiju crvenog Marlbora. – To? – Katja iskolači oči Nema šanse, izgorit ću. – A sad mi još reci da ne pušiš, pa neću te cinkat staroj? – Ma pušim! Ode po cigarete u sobu, vrati se s upaljenom cigaretom spušta-

jući kutiju Benstona na stol, otpije dva gutljaja piva iz orošene čaše. Igor se razvali smijati i valjati po kauču, kada je vidio da Katja

puši Benston, pokušavajući imitirati njezinu facu: – To?! – i nastavi se smijati. – Ma briga tebe, ti imaš za cigarete, ja moram svaku kutiju

pljuga razvlačiti 2–3 dana – Pa šta je? Jel ti onaj tvoj stari ne daje para? Stara nema da ti

da za cigarete.

10

– Ma stari mi kupuje uvijek nekakve ružne krpice koje ne bi obukla ni da moram gola hodati svijetom

– Što šta ti ne bi obukla. – A ti si mi se javio? – lupi ga rukom po ramenu. – Ma šalim se mala, ajd kol´ko ti treba para? – 100. – Opla! Pretjera ga malo! I ja bi večeras van! – Dobro, 50! – Evo ti 70 , ali pojedi nešto, mršava si ko skakavac! – Fala ti Igore! – A kakva je ono razglednica? – Ha? Ovo? A to mi je baba iz Trogira poslala, zove me na

more. – Pa oćeš ići? Ja ću te odvest ako treba. – A ne znam još, vidjet ću. – A šta ćeš u Vinkovcima ljeti, nema nikoga, svi se razbježe,

svi odu na more, ostanu samo oni koji bi htjeli, a ne mogu. Ako te baba ubije u pojam, nazoveš mene i čika Igor dođe po tebe.

– A vidjet ću s Ruby večeras . – Jel to ona mala crvena metalka, od pokojnog Flekija neća-

kinja? – Je, je...ona je! – Jesu pronašli njegovo tijelo na kraju? – Nisu, još uvijek. – Užas! Ajd pozdravi ju! – Oću. Zajedno su slušali taktove Clasha, a onda je Igor zadrijemao

nakon tko zna kojeg piva, plus sva ona od sinoć, a Katja se povuče u svoje odaje. Cijeli ovaj stan, posebno njezina soba izgledali su kao hipi komuna. Na praznom zidu njezine sobe, bilo je crnim slo-vima ispisan grafit „Punk is not dead“, posvuda znakovi anarhije, njezini crteži, otvorene i zatvorene knjige, na podu roba, zakovice, ziherice, bedževi i cd–i. Na drugom, manjem zidu, plakati memo-rijala Satana Panonskog, sa tributea Ramonesa i koncerta grupe Anti–nowhere league. Sjedila je na podu i čitala posljednje stranice knjige „Očevi i djeca“. Osim obiteljskih problema u kojima se ovoj

11

knjizi pronalazila, posebno drag lik tu joj je bio Bazarov. I to iz razloga što je Bazarov bio totalni nihilist, kao i ona sama. Općenito nije voljela raspravljati o knjigama. Katjin ukus bio je totalno razli-čit od drugih. Nije voljela niti određenu vrstu literature, niti razdo-blje, pisca...čitala je ono što joj se svidi.

– Hey ho let´s go! – zasviralo je iz njezina mobitela. – Alo? – Pa di si? Ja sam sva u boji već, obećala si da ćeš doći! – Joj sorry, evo krećem odmah, nisam zaboravila, nego nisam

vodila računa o vremenu. Stižem za 16 i pol minuta! – Ajd dobro! Čekam te! Katja na brzinu pobaca u ljubičasti ruksak mobitel, jaknicu,

mp3, dvije limenke piva koje je čuvala pod krevetom u slučaju da ne može zaspati i rizle ako se nešto zalomi. Uskoči u poderane starke i pokupi cigarete i pare sa stola. Usput poljubi Igora u obraz, koji se u snu promeškoljii i zadovoljno nasmiješi. Do Ruby joj je trebalo dvadesetak minuta. Ekipi koja se već zagrijavala u Walko-wu kroz izlog je mahnula i produžila dalje. Kad je stigla kod Ruby, zatekla ju je bijesnu.

– Oi sestro, šta ti je? – A šta šta mi je. Moš mislit šta mi je. Ovo mi je šesta rama

koju sam precizno obojala. Ima ih još 14, a ovim tempom neću do ujutro.

– Ma daj stara ohani, došla sam ti pomoć. – Ok, eno ti tamo četkice u tegli na polici. – Stvarno mi je dosta starog. Upropastio mi je večerašnji izla-

zak s razredom i sad me još neće pustiti u grad. – Ma hoće, ja ću ga nagovoriti. Kad si već ti mene nagovorila

da uopće idem u grad. – Približi si tu stolicu i boju, jel ja smrdim, bokte?! – Pa malo, nasmije se Katja. – Jesi užicala koju kunu? – Ma, Igor kralj, dao mi 70! – Tooo, možemo riješiti nešto... – Da, ako Šizi bude u gradu, zar se ne sjećaš kako nas je pošli

put otresao?!

12

– A znam, šta ćeš? Mi smo za njih klinke, oni su starija ekipa i moraju se držati na nivou.

– Nego de mi reci tko svira večeras u Walkowu? – A šit, to je trebalo biti iznenađenje, ali reći ću ti: The Ka-

rambol! – Molim?! Zašto mi nisi rekla? – Pa htjela sam te iznenaditi ludo! – A šta da sam ostala ćiku? Jihaaaa, jupiiii, Karambol!!! – Onda bi ja došla po tebe. – A kad startaju? – U 10 h, doći će ekipa iz Vukovara, Osijeka i onaj ludi čopor

metalaca iz Županje. Pročitala sam na forumu da dolaze. – I ti si sve to meni krila, stvarno mi nisi jasna Ruby? – A daaaj, ne duri se, trebalo je biti iznenađenje, a znam da ti

njih jako voliš. – Ajd super, samo da sve ovo obojamo na vrijeme, gdje da sta-

vim ovu ramu, gotova je... – Malo popravi taj donji vrh i stavi tamo gore na stepenice. – Ajme, kako sam sad nabrijana, jedva čekam svirku, jel imaju

kakvu predgrupu? – Mislim da sam vidjela da svira nekakav Blow up iz Zagreba,

nikad čula za njih, ti? – Ni ja, a vidjet ćemo, možda su mlađi bend pa imaju slobod-

ne komade. – Mislim da su oni isto neki punkeri. – Uf, super, konačno nešto čestito i po mom ukusu u tome

Walkowu. – Evo još četiri rame su nam ostale, bome puno mi brže ide s

tobom. – A rekla sam ti ja da bediraš bez veze, oćemo se zagrijati, hva-

taj vopi. Katja izvuče iz ruksaka pivo i dobaci Ruby, djevojke se kucnu

limenkama i otpiju. – Znaš Katja, ja sam luda za onim Borisom iz Županje, a on je

takav žigolo, svaki puta kada dođe u grad je s nekom drugom. A ja

13

ne želim biti jedna u nizu – Katja se pokuša ubaciti, ali Ruby nasta-vi monolog;

– Znam da nisam visoka, ni mršava kao ti, izledam kao malo burence...

– Ruby opet bediraš zbog gluposti, u Walkowu, a i Osijeku, ma i na moru, ima jako puno dobrih dečkiju, ostavi se Borisa, on je totalno nevažan.

– Tebi? Cure su ubrzo popile pivo i završile posao. Popele su se kod

Ruby na kat u sobu, da ona pokupi krpice u svoj ruksak. Izležava-jući se po krevetu, Katja skoči:

– Ruby, daj mi Karambol majicu, želim je obući večeras! Ruby joj mrtva hladna izvuče majicu iz ormara i baci na krevet,

a Katja je jednakom brzinom obuče. – Šta kažeš? – Ma odlično! – prozbori Ruby, uzme torbu i ugasi svjetlo u

sobi. Dečki iz Blow up-a stajali su pred Walkowom i pili pivo, a gla-

vne zvijezde još nisu stigle. Svi su bili nestrpljivi radi njihova dola-ska. Cure su se probile kroz zagušljivu gomilu i na šanku izborile još dva piva. Izašle su ispred popiti ga, međutim u tom trenutku zavladalo je opće ludilo. Zaustavio se srebrni mercedes, a iz njega istrčali bubnjar, basist i gitarista. Poput nekakvog dogovora, kojih u Walkowu inače nije bilo, stvorio im se prolaz do pozornice. Već u sljedećem trenutku frontmen je pjevao:

„Ja živim s ljudima drugačijim

Oni druge ideje imaju Pristupaju različito od mene,

Oblače se drugačije Gledaju TV, stare, otuđuju se, zaključavaju se

Ne izlaze...“ Bila je to Katjina omiljena njihova pjesma, nesvjesno se probi-

jala do prvoga reda i žmireći pjevala iz svega glasa. Ostvario se po-tpuni učinak atmosfere i piva. Ekipa walkowčana se gurala, plesala

14

i skakala. Zagušljiv zadimljeni zrak mogao se nožem rezati. Ruby je zadovoljna stajala sa strane, pozdravljajući sve poznate. Ovo je bilo jedino mjesto u gradu, gdje su izlazili rockeri, punkeri, metalci, hi-piji i skateri. Svi su se međusobno znali i pozdravljali, ali su posto-jale nevidljive oštre granice između tih subkultura. The Karambol je već prašio treću ili četvrtu stvar, kad se Boris pojavio na vratima. Zamahivao je glavom da zabaci svoju dugu kovrčavu kosu, koja mu je sezala do pola leđa. Nijedan muškarac nije držao do kose kao on. Kovrče su mu bile toliko jednolične i guste da su mu se od njih skoro stvarali prirodni dreadlocksi. Rubyno je lice poprimilo boju njezine kose, bila je presretna činjenicom, da je došao sam, da za sobom ne vuče nikakvu curu. Pogledao ju je nevino i rekao:

– Ej! – Uzvratila mu je s: – Ej bok! – i ostala stojati nepomično. – Šta je mačko, stigao Brad Pitt, ha? – mahne joj pred očima

Katja – Alo, pa pozdravio me. Uštipi me stara, aaaa... – Hm, pa moš mislit? – A baš, dobro i kažeš, moš misliti, sigurno će sada pokupiti

neku svoju za jednu noć. Ajmo van, vruće je, dišem na škrge. Ispred Walkowa uvijek je bilo više ljudi, nego u njemu. Ekipa

vani je pila, pušila, neki najhrabriji su znali zapaliti đoju, mada se murja non–stop vozala Genscherovom. Izmijenjivali su se pogledi, parovi su se tu ljubili, neke ljubavi su tu tek počinjale, neke veze pucale. Neke su pucali kojekakvi opijati, ali uglavnom su ljudi samo pričali o svakodnevnim temama i glazbi.

– Oćemo viditi jel ima koga preko? – Ček, samo da pozdravim Zigu i idemo. Preko puta walkowa nalazile su se Lenije. Bio je to najveći

park u gradu, u kojemu su se nalazile sve srednje škole osim gi-mnazije, košarkaška dvorana, tenis tereni i stadion NK Cibalije. Preko tjedna parkom su se kretali rojevi srednjoškolaca, a viken-dom je najnapučeniji ipak bio noću. Tada je bio idealan za sve no-ćne čari zaljubljenih parova, a najvažnije je bilo što je toliko velik, da je svatko sebi mogao naći svoju klupicu. Svatko je imao svoj

15

mir, u kojemu se prepuštao unutrašnjem nemiru i tjelesnim užit-cima.

– Katja!!! – vikao je netko u mraku iz pravca košarkaškog igra-lišta.

– Ko je to? – zapita Katja, a Ruby škiljeći odgovori: – Mislim da je Nena. – Je, je eno ide prema nama. – Pa di ste mi trebe? – zapitala je nekoliko metara udaljena

Nena. – Ne znam kad sam vas zadnji put vidjela, kak ste mi? Šta ima?

Gdje su vam komadi? – Sad je već stajala do njih nemirno otresa-jući nogama.

– Oćete pljugati s nama? Tu iza ovog malog brda, na igralištu su Tuki i Monika.

– Ko su ti? – pitaju zbunjeno cure u isti glas – Ma ajde, upoznat ću vas. Nena je bila starija cura. Zapravo nitko nije bio siguran, kolko

godina ima. Cijeli grad ju je znao, ako ne po ničemu drugom, onda po njezinoj kosi boje patlidžana. Ona je doslovno bila žderačica muškaraca. Obožavala je sex i uopće joj nije bilo važno kada, gdje, s kim i koliko ih ima. Živjela je nomadski, tako da se za nju nikada nije znalo gdje je, s kim i kada će se ponovno pojaviti i hoće li. Po-jedini muškarci su je se bojali. Znala je prema nekima, koji joj nisu bili dovoljno dobri, napaliti ih, i ostavljati na vrhuncu, te se poku-piti i nestati u vidu magle. Imala je sinčića Dylana. Bio je slatko bu-cmasto dijete staro oko dvije godine. Nena bi mu za izlazak obukla kožni prslučić, a na glavu zavezala crnu maramu na kosturske gla-ve. Nažalost, za njega je izlazak, značio provod izvan doma. Nai-me, bio je smješten u vinkovačkom Domu za djecu, Sv. Ana, jer je postupak utvrđivanja očinstva još bio u tijeku. Nena ga je znala dovesti sa sobom u Walkow, kada bi ga iz doma uspjela posuditi na par sati. Kao svaka majka, obožavala je toga klinca, no čak ni on ju nije sputavao u tome da živi život na svoj način.

Nena upozna cure sa Tukijem i Monikom, koji su sjedili na travi s druge strane malog brda, tik uz igralište. Katja i Ruby sjednu

16

dolje i tako zatvore krug. Nena namigne Katji dodajući joj smo-tuljak, te ponovi pitanje:

– Pa dobro cure, gdje su vam komadi? – Moj je preko, ali me ne ferma pola posto. – A daj kako te može ne fermati šećeru? Postavi se tako da ti

njega ne fermaš i odmah će se početi interesirati. Ruby klimne glavom i nestrpljivo preuzme džoint od Katje. – A ti hani, šta je s tobom? – Meni je pun klinac komada i njihovih izbrijavanja, te bi, te ne

bi, osim toga spremam se za more, pa me ovi ovdje i ne zanimaju, a kad dođem tamo vidjet ćemo.

– Na more, otkud to? – zakašlje se Ruby. Pa s kim? Ništa mi nisi rekla.

– Idem sama,možeš ići samnom ako želiš, zvala me baba, idem malo vidjeti šta ima dolje? Obići ću babu, pa ako bude bezveze, vratiti ću se za tjedan dana. Baba će mi dati para, i to je to!

– Dosta priče, ajmo Partizana! – zagrmi Tuki dubokim basom. Na prvi pogled činio se čudan tip, plav, mršav s kozjom bradicom.

Partizan je bila „igra“ u kojoj si morao držati dim u sebi dok džoint opet ne bi stigao do tebe. Prvi i drugi krug se igralo po pra-vilima. Gornji dio pluća je treperio, a u glavi se stanje opasno uvi-jalo. U trećem krugu, Ruby se na sav glas opalila smijati i valjati u travi. To je nasmijalo i druge, no Katja je i dalje bila čista i hladno-krvna.

– Dobra, mmm, dobra... – kroz smijeh prozbori Ruby – Ma šta dobra, light smijačica, moja ćerce – odgovori joj

Nena na to, što Ruby natjera još u gori, urnebesan smijeh. – Ajme gle što ju je puklo brate, blago njoj. – reče Katja i za-

šuti. Tuki i Monika su se izgubili u mraku, Ruby je odbauljala u

smjeru Walkowa, a Katja i Nena ostale su ležati u travi promatra-jući zvjezdano nebo, na kojem nije bilo mjesta ni za jednu zvijezdu više.

– Gledaj ovo Neno. Nije li divno? – Daj, nemoj mi reći da je i tebe light smijačica opalila?!

17

– Ma nije sestro, bistra sam ko dan, nego gledaj to nebo kad ti kažem.

– Pa ono, lijepo je, priznajem – Šta misliš, je li moguće da smo mi jedini živi u svemiru? – Hm.. ja čisto sumnjam? – I ja isto i sumnjam da smo najsavršeniji, možda naša trenu-

tna otkrića, tehnologije, internet i sve novotarije koje nas iz dana u dan oduševljavaju, nekome u svemiru predstavljaju nešto davno i zaostalo.

– A ne znam, nekome možda. Mi iz ovako maloga grada, u maloj zemlji, sigurno nećemo doći do zaključka. Možemo vjerovati u to ili ne vjerovati i tu je priči kraj.

– Ej mala, a jel vjeruješ da nas sada od tamo gore netko gleda? – Hm...pa onak, iskreno osjećam da netko mora stajati tu iz-

nad, ali ti u Boga i sve one silne priče ne vjerujem. Ako baš mora bit netko, nek je on onda sve stvorio, a s ostalim, mojim životom, tvojim i svim ostalima, nema veze.

– Dobro ti to kontaš ćerce, ajmo preko na pivo i vidjeti gdje ti je kolegica?

– Aj, idemo. Ustane Katja u hipu, nategne hlače, nabaci ruksak na jedno ra-

me i zajedno krenu prema Walkowu, još jednim dijelom u razmi-šljanjima o nerazjašnjenim prostranstvima.

Kada su stigli u Walkow, imali su što vidjeti. Ruby je u polule-žećem položaju sjedila na kauču koji se nalazio u najmračnijem di-jelu Walkowa. Svirka je davno završila, ekipa se polako razilazila, bend je iznosio instrumente, a Ruby bi tu i tamo dala koji znak ži-vota. Katja joj mrmljajući nešto kroz zube, prebaci jednu ruku pre-ko svoga ramena, krene s njom polako prema Kanovcima. Ruby se u jednom trenutku trgne iz polusna, u kojem su joj samo noge re-fleksno koračale, otrči iza budice i izbaci iz sebe ogromnu količinu kisele tekućine.

– Jesi živa? – Ma jesam, jel imaš maramicu, pliz? – Samo malo da vidim... pa šta si ti pila, čovječe? Ne smijem te

ostaviti ni na pet minuta samu.

18

– Ma daj šuti, bit ću dobro, malo mi se vrti, ali nisam pijana. – Nisi pijana? Do prije dvije minute si bila polumrtva! – Ej, aj ne kakaj, idemo ćiku! – Morala sam otići kad ste Nena i ti počele o nebu – Zašto? – Od kada je ujak Fleki nestao, nemam hrabrosti gledati gore.

Jednostavno ne želim gledati kako se gore vozi na motoru. Želim njegov motor čuti kako se parkira ispred moje kuće. Želim njegov zvuk prepoznavati na ulicama Vinkovaca u gradskoj vrevi.

Do Rubyne kuće velikim koracima hodale su u tišini, tu i tamo bi im tišinu omeli i na sebe pogled skrenuli jureći automobili, koji su se u ova doba noći znali utrkivati Genscherovom.

Došavši pred Rubynu kuću već su bile prilično bistre. Popele su se na kat u njezinu sobu i odlučile zapaliti još jednu na balkonu. Sjele su u ljuljačku, piljile svaka u svoju prazninu i slagale slagalicu sastavljenu od sličice protekle večeri.

– Meni je bilo kul! – izusti prva Ruby – Ma i meni stara, ali svejedno mislim da sutra idem – Gdje? – Pa na more ludo, rekla sam ti već! – A daaa, a žao mi je, ja ne bi da ideš – A čuj, ni meni se ne ide nešto posebno, ali ovo mi je prilika

sada i ko zna kad će mi se opet pružiti. Osim toga baba mi je već stara, nažalost ne vjerujem da će poživjeti još dugo.

– Ma dobro sestro, samo ti idi, držim fige da si nađeš nekoga frajera tamo...

– Jaooj Ruby, kao da me ne poznaš, znaš da mene to ne za-nima.

– A znam, ali svejedno ti želim, ja ću sa svojima ove godine vjerovatno opet u Zadar, a znaš da tamo imam ekipu, pa navrati ako bude kakva prilika. Idemo sada spavati, krepana sam i još mi se vrti?

– Ma može, ionako mi se ne da vraćati na Lapovce sada. Katja se brzopotezno skine, odloživši svoje krpice i starke na

pod uz kraj kreveta. Stavljajući slušalice svoga mp3–ja u uši, zaželi

19

Ruby, laku noć. Okrenuvši leđa jedna drugoj, ležeći na istom kre-vetu i guzama dodirivši se, obje djevojke usnu.

Prve zrake sunca obasjale su Katjino lice i omele joj san. Bilo je tek sedam sati, a ona kao da je jedva čekala da se probudi. Sko-čila je istog trena na noge, obukla se i izašla na balkon. U prvi mah malo ju je iznenadila svježina jutra u gradu na Bosutu, no njezine misli nisu pratile Bosut, nego nešto udaljenije Jadransko more. Ka-tjina razmišljanja bila su usredotočena na odlazak. Danas odlazim iz ovoga grada i ne znam kada ću se vratiti. Ako mi se svidi, možda i neću! Život na moru puno je lakši, makar mi se tako čini. Svoj grad volim, ali nisam previše vezana uz njega. Jedino tko će mi fa-liti ovoga ljeta je moja mala Ruby, Maki i legenda Igor. Dobro i mama će mi faliti, ali nisam mala beba... Oni su uvijek tu kada ih trebam, i ne mogu reći da mi je svejedno što ih ostavljam,makar i na kratko. Katja pogleda Ruby kako sklupčana leži u krevetu. U jednom trenutku je poželi probuditi da se oprosti od nje, no onda ipak promijeni odluku. Mrzim oproštaje i ne želim se opraštati od nje. Otvori prvu ladicu, na uredno posloženom Rubynom radnom stolu, iz nje izvadi nekoliko papira, te joj napiše pisamce.

Ruby...znaš da ne volim baš oproštaje, zato te i nisam imala srca buditi kad si tako slatko spavala. Ja ti idem, za početak u Trogir, a kasnije gdje me voda, zapravo more odnese. Naš dogovor za Zadar vrijedi. Nastojat ću doći tamo, a ti nemoj slučajno da zezneš, ok? Čujemo se! Pusa!

K. Na brzinu pokupi svoje stvari i iskrade se iz kuće. Koliko god

su Rubyni roditelji bili tolerantni za njezina noćenja pod ovim kro-vom, sada nekako nije imala volje da ih sretne. Makar se na Katji rijetko kada moglo primjetiti uzbuđenje, u ovim trenucima bila je, vidno uzbuđena. Ubrzavala je korak kako bi što prije stigla kući, je-dnoj od svojih kuća točnije. U glavi joj se odmotavao film onoga što obavezno mora ponijeti, a opet nije nikako željela imati puno stvari, da joj ne bude teško svuda ih sa sobom nositi. U jednu tor-bu mi mora sve stati, moram se uklopiti kako god znam. Tako je otprilike zvučao njezin unutarnji monolog. Ajoooj, ali koju torbu? Kao sa ugrađenim ABS sustavom kočenja stala je, okrenula se i krenula brzim korakom prema tatinoj kući, njihovoj bivšoj obitelj-

20

skoj. Susret s njim u ovakvoj žurbi nije bilo nešto što se uklapalo u njezine planove, no nije imala drugu opciju. Njezina karirana torba, idealna za putovanje, bila je kod tate. Osim nje ondje joj je ostala vreća za spavanje i omiljena crno-bijela palestinka. Ušavši u kuću čvrsto je stisnula fige na rukama da ne sretne svoga oca Posljednji puta ga je vidjela prije nekoliko mjeseci, a do danas ovdje nije do-lazila. Rastali su se u bučnom tonu u kasnim večernjim satima. Ta-da je njezin tata u kuću banuo sa jednom maturanticom iz Katjine škole. Igrao je podlo, njoj nije dao da izlazi i tjerao ju je da uči, dok je curu iz njezine škole dovodio da mu uljepša sitne noćne sate. Katja je podivljala kada je to vidjela. I njoj se samoj bilo neugodno više pojaviti pred njegovim očima. Ovoga puta sreća ju nije poslu-žila. Ulazivši u kuću,već pri trećem koraku začula je:

– Mirela, jesi ti? Katju kao da je netko udario hladnom krpom, te mu jednako

hladno odgovori: – Ne, Katja je, tata! – O Katjice dušo, kako si mi? Koliko te dugo nisam vidio? Za-

što ne odgovaraš na moje pozive? Zašto ne naiđeš u lokal da ti dam novaca, dušo?

– Sada sam došla po novac i neke svoje stvari. Danas putujem na more.

– Lijepo srećo. S društvom, pretpostavljam? – Ne, tata! Idem kod bake, tvoje mame, ako se još uvijek sje-

ćaš da je imaš. – Ne budi tako gruba prema tati, Katja. Sestre su ti normalne,

na koga li si ti takva… Shvatit ćeš ti mene jednoga dana. – Dugo sam vremena pokušavala, ali mi nešto ne ide. Katja ode u dvorišni stan po svoju kariranu putnu torbu a vre-

ću za spavanje ubaci u nju. U hodniku s vješalice pokupi palestinku i krene laganim korakom prema izlazu.

– Čekaj Katja! – vikao za njom njezin tata – Reci! – Evo, ovo ti je kartica. Na njoj imaš nešto kuna a na ovom

papiriću ti je pin. Nisam siguran koliko novaca ima, ali u svakom

21

slučaju mislim da će ti to biti dosta. Daj baki šesto kuna, a ostalo je tvoje. Pozdravi sve puno!

Katja se okrene i krene, no otac je povuče za rame. – Odgojio sam te, da mi kažeš hvala! – Hvala, tata! Sada stvarno žurim! – Ok! Zbogom i želim ti dobar provod! Katja se puno sporijim tempom, kretala prema stanu, vijuga-

jući sporednim ulicama. Razmišljala je. Koji je razlog moga posto-janja. I sama znam da sam došla neplanski i da me se više puta do-življavalo kao problem i prepreku nego kao predmet nečijeg vese-lja. Da nema mene, moji bi se normalno razišli, sestre ne bi imale ništa protiv i svi bi živjeli svoj život. Ovako ga ja živim između njih dvoje nezainteresiranih za mene. Imam neki predosjećaj da ću na ovome putu nešto promijeniti. Realna sam i neću si dopustiti da me ovakvo stanje obeshrabri. Nažalost, svojoj majci i ocu, svakoga dana sve manje trebam. Možda bi stvarno bilo najbolje da se mak-nem. Potrudit ću se ovoga ljeta uživati u životu. Iskoristiti slobodu koja mi je pružena. Ma boli me briga, čovječe! Malo je onih koji imaju 16 godina i potpunu slobodu, poput mene. To je očito i je-dina stvar koja mi ide u prilog, u ovakvome životu, zato ću se po-truditi to iskoristiti, kako meni odgovara.

Na vratima svoje sobe stajala je nasmiješena i neka sasvim no-va Katja. Nije doduše znala odakle da krene sa spremanjem. Od-mah potom odluči, da će to odraditi brzinski, kako bi stigla na slje-deći vlak za Zagreb. Torbu je stavila na sred sobe, a u nju ubacivala sve što je smatrala potrebim. Kada se razina stvari približila vrhu, pokupila je sve zakovice, ziherice i bedževe sa poda, te njima ukra-sila svoju putnu torbu. Njezina je soba, nakon „uragana sprema-nja“ zvanog Katja, djelovala neprepoznatljivo. Čak se i sama čudila prizoru, te pomisli – Još ću postati reduša ko Ruby! Baci zadnji po-gled na svoje odaje, i zatvori njihova vrata. Pokupi dokumente, ključeve i mobitel sa stola, duboko uzdahne i napusti stan. Ispred zgrade već ju je čekao Igor na motoru.

– Evo moje ljepotice, mala skitnica se seli u toplije krajeve ha? Oćeš voziti motor?

– Ajde daj!

22

Katja sjedne na prvo mjesto i prihvati upravljač, a Igor je obu-hvati svojom težinom i težinom putne torbe, koju je poput ruksaka stavio na leđa. Projurili su istom ulicom na čelu koje se nalazi želje-znički kolodvor.

– Čemu tolika žurba mala? Sad si dala gas do kraja. – Ma nisam, moram malo isprobati koliko može – Da, da, nemoj meni prodavati te priče. Imaš još vremena do

vlaka, htio bi ti reći par stvari – Ok, idemo gore sjesti na klupu, stvarno smo došli prerano. – Čuj, jako si mi drago dijete. Volim te kao da si moja, jer vo-

lim tvoju staru, da nemaš pojma koliko! Obožavam ju! Ti me ne-opisivo podsjećaš na nju kad je bila klinka poput tebe. Pazi na se-be, nikad nemoj popiti toliko da ne znaš za sebe jer ti okolina nije poznata, nemoj drogu probavati prva, ma ukratko, budi pametna, to ti je dovoljno, ti to znaš biti. I neću ti reći da ćeš mi faliti, neću da ovo izgleda kao u jeftinom filmu...

– Ma i ti ćeš meni Igore, pozdravi mamu kad se budete čuli. Reci joj samo da je sve ok, da za mene ne mora brinuti.

– Ma brinut će se ona svakako, no dobro pozdravit ću je. Ajde sada briši, da te ne vidim dok nabrojim do šest!

– Evo, evo idem...čujemo se, javit ću se kad stignem! Katja se okrene i nestane u gužvi, koja je živčano popunjavala

zadnja mjesta u prepunim kupeima, koji su upravo kretali prema metropoli. Katja se smjesti u jedan od punih kupea, na mjestu uz prozor i to tijelom obrnuto od smjera kretanja. Takva joj je vožnje puno više odgovarala, jer bi sve prizore kroz prozor mogla duže gledati, a ništa joj ne bi na brzinu pobjeglo iz vidokruga. Zapravo sjedila je na mjestu koje je željela. Doduše društvo s kojim je dije-lila kupe nije joj se sviđalo, ali se nadala da će ove tete koje ju ču-dno gledaju izaći u Zagrebu, ako ne i prije. Pogledom izgubljenim u slavonskoj ravnici, svakom minutom bila je sve zadovoljnija. Hvatala ju je euforija slobode. Ubrzo se zasitila ravničarskog krajo-lika, pa po torbi krene kopati i tražiti svoj mp3, sasvim sigurna da ne postoji šansa da ga je zaboravila. To je stvar s kojom je išla i tamo gdje car ide pješke – u WC. Tri puta je sve pretresla, a onda sve izvadila iz ruksaka van, no mp3-ja nije bilo. Kako sam ga mo-

23

gla zaboraviti i gdje? – nikako nije mogla shvatiti. Sad je bila ljuta na samu sebe i nije znala što bi sa sobom. Tu i tamo, bi duboko udahnula ili otpuhnula na političke priče „cimerica“ iz kupea i iza-šla zapaliti cigaretu u hodnik. Ma nije baš nešto putovati sam, po-sebno bez mp3-a! No prva tri sata vožnje do Zagreba brzo su pro-šla. U Zagrebu je imala pauzu od 45 minuta, pa odluči ostaviti ko-fer i malo razgledati kolodvor. Zagrebački kolodvor Katji je bila ja-ko poznata destinacija. Nekoliko puta je ondje prenoćila čekajući prvi vlak za Vinkovce. Uvijek je vrvio putnicima sa svih strana, a dnevno su njime kolale tisuće ljudi. Bio je vrlo dobar izvor zarade lokalnim prosjacima, kojih kao da je svaki puta bilo sve više. Katja kupi križaljku na kiosku i vrati se u vlak. Ovoga puta u kupeu ju je čekalo mnogo zanimljvije društvo. Muškarac, po izgledu sudeći, koju godinu stariji od Katje, sjedio je na njezinom mjestu uz pro-zor. Katju ništa nije sputavalo da mu kaže da ju je podsjeo.

– Sorry, ali to je moje mjesto, a ono iznad je moj kofer. – Ma ništa, u redu je, oprosti – i brzo se premjesti na mjesto

pokraj. – Inače, gdje putuješ? – zapita ga pomalo nesigurno Katja. – Idem u Zadar, ali sviram pa ću ići svugdje. – klimne glavom

prema gitari koja se nalazila na polici u kupeu. Katja je sada bila sasvim sigurna da je momak stranac po nesi-

gurnom izgovoru i vrlo čudnom naglasku. Samouvjereno nastavi priču dalje.

– Ja putujem u Split, to ti je još južnije i dalje od Zadra. – Znam, znam, doći ću i tamo – A odakle si, ako smijem biti toliko znatiželjna? – Ma ok, samo pitaj, iz Hengela, to ti je grad na istoku Nizo-

zemske, blizu granice sa Njemačkom. – Hm... Nizozemska, dugo sanjam o zemlji tulipana, bicikala i

coffee shopova doduše. – Pa dođi, makar to nije problem. Ako sam ja mogao doći do

Hrvatske zašto ti ne bi mogla do tamo? To ti nije nikakav problem! – Ah, da, lako je tebi reći, nije to baš tako lako izvesti. Nego

otkud ti u Hrvatskoj? Vidim da hrvatski natucaš dosta dobro. – Šta znači natucaš?

24

– Ma dobro ga pričaš! – Aha, hvala! Ma već deset godina sviram gitaru i inače si za-

rađujem džeparac svirajući na ulici. Bio sam nekoliko dana sada u Zagrebu, no nisam zaradio baš puno, pa ću pokušati na moru. U Turist infou su mi rekli da ste super zemlja za odmor, iako se ja ni-sam došao odmarati.

– Na pravom si putu, u svakome gradu na našoj obali imaš jednu glavnu ulicu kojom ti prolaze tisuće ljudi dnevno. U Zadru traži Kalelargu ili Široku ulicu, ma u bilo kojem gradu samo pitaj gdje je riva. U manjem ili većem gradu rivom ti šetaju svi i domaći turisti i mještani i stranci.

– Ok, zapisat ću si, iako vjerujem da ću se snaći. – Ma hoćeš ne sumnjam u tebe. Vlak je upravo u krenuo. Sunce je zalazilo, a dvoje mladih pu-

tnika ostavljali su glavni grad za sobom. Preskačući kolosjeke kre-tali su se polako prema jugu.

– A gdje putuješ? I oprosti, kako se zoveš uopće? Ja sam Jimmy.

– Oh, sorry, ja sam Katja. Idem u posjetu baki u Trogir – A gdje je Trogir, mogao bi doći i tamo?! – Ma Trogir ti nije daleko od Splita. Ima puno bogatih turista,

ali je grad puno manji. – Znaš odabrao sam ovo mjesto jer mi se svidio tvoj kofer, sa

svim silnim bedževima i zihericama, očekivao sam nekoga otkače-nog i evo nisam se prevario, još kad je cura u pitanju, mmm...

Katja uopće ne reagira na Jimmyevo zadirkivanje nego nastavi – Daj mi reci koliko te koštale karta za vlak od Nizozemske do

ovdje? – Ma to ti se ne kupuje posebno. Imaš kartu za mlade koja ti

vrijedi tri mjeseca i možeš se voziti po cijeloj Europi gdje god ho-ćeš, ja sam uzeo to.

– Super, šteta što toga kod nas nema. A tko te naučio hrvatski? – Mama najviše, a imam jednog frenda iz Osijeka, pa i s njim

povremeno pričam. Mama mi je Hrvatica, a tata iz Holandije. – Kod nas se kaže Nizozemske. – Ok, Nizozemske, učiteljice.

25

– Voliš Doorse? – zapita Katja kao grom iz vedra neba – Obožavam ih, želja mi je otići jednog dana u Pariz, Jimu na

grob jednoga dana. Ako skupim dovoljno novaca svirajući ovo ljeto, to ću učiniti na povratku iz Hrvatske.

– Ja ih baš ne volim, slušam isključivo punk. – Punkerica znači? I mislio sam si. Po frizuri, ali te nisam htio

pitati, kod nas neke cure nose takve frizure samo da budu glavne, a s punkom nemaju nikakve veze.

– Da i kod nas se to događa. Neki ne shvaćaju da punk nije samo naučiti pjevušiti tri pjesme Ramonesa i obući njihovu majicu. Punk nije samo glazba, nego i način života.

– Slažem se, ali mi je rock puno draži, a Doorse volim najviše. – Da, shvatila sam. Ličiš malo na Morisona moram ti priznati. – Ah, to mi svi kažu. Odatle mi nadimak Jimmy! – Dobar dan, putne karte vas molim! – zagrmio je glas namr-

gođenog konduktera kojem je okrugli pivski stomačić zadržavao vrata kupea. Katja i Jimmy izvade karte, a kondukter im još napo-mene, da ako im zatreba, da se njemu jave za vagon sa ležajima. Ni jednom ni drugom nije bilo jasno što mu je to trebalo značiti.

– Mi ćemo spavati na izmjence, jel da Jimmy? Netko mora ču-vati stvari, čula sam da u vlakovima, posebno ovim noćnim prema moru, ima jako puno lopova.

– Ok, nemaš frke. Bit ću budan. Samo mi reci kada bi trebali stići.

– Mislim da ti treba stići u Zadar u šest ujutro. – Ok, tebi ako se spava samo bezbižno spavaj, ja ću te čuvati. – Ah, baš si drag... Katja nasloni glavu na Jimmyevo rame, i duboko se zamisli.

Čovječe, nisam mislila da ću ikoga sresti, a gle prvi komad na ko-jega sam naletila i već sam mu u zagrljaju, hm, dobro ajd ramenu, neću pretjerivati. Ali, ne smijem se dati prevariti, možda sve što priča laže. Hengelo, nikad čula za taj grad, možda i ne postoji? A u svakom slučaju presladak je, ali neću mu to dati do znanja. Šta bi Ruby rekla da me vidi? Ta se luda još nije javila, možda se ljuti što sam se oprostila samo pisamcem? Poslat ću joj poruku čim se smjestim.

26

To su bile zadnje misli koje su vrludale Katjinom glavom. Bez obzira na euforiju koja ju je obuzela, maleni strah od lopova i ne-povjerenje prema novom prijatelju, san ju je savladao brže od svih očekivanja. Jimmyja je samo nasmijalo Katjino tiho hrkanje, nakon silne panike. Šta bi ova mala da je od Nizozemske u vlaku, mislio si je? A samo neka spava, samo da mi nije baš na ramenu, ovako se stvarno ne mogu ni pomaknuti. Već ću ja nju premjestiti ,čim čvr-šće zaspe. Dva sata kasnije, Katja je i dalje spavala kao ošamućena, a Jimmy je na sjedalu preko puta slagao do sada skupljene kovani-ce. Sortirao ih je po vrijednostima i tarifama. Posebno je volio ko-vanice eura, jer je svaki na poleđini, imao otisak države iz koje po-tječe. Tako se unutar Europske unije pratilo gdje koja zemlja člani-ca najviše troši. On je imao najviše slovenski eura, zatim njemačkih pa talijanskih. Bio je pun kovanica, tako da bi mu svaki dio odjeće zveckao. Bio je izrazito visok i mršav momak. To se vidjelo na nje-govim koščatim koljenima koja su ispadala kroz rupe uskih podera-nih levisica. Na sebi je još imao bijelu majicu the Doorsa i nekoliko kožnih narukvica na koščatim rukama. Crna kosa mu je stalno padala u oči, pa je neprestano otresao glavom i zabacivao šiške s čela. Bez obzira što je imao skoro dvadeset godina, izgledao je kao dječačić. Godine bi mu se mogle otkriti tek po markantnom i sa-mouvjerenom pogledu ispod gustih crnih obrva. Jimmy je držeći kartu Hrvatske slagao gradove po veličini i pravio si raspored za idućih mjesec dana. Na uspavanu Katju više nije obraćao pozor-nost. Sada je bila pružena preko sva tri sjedala i pokrivena njego-vim kožnjakom. Spavala je kao mala beba. Kada više nije imao šta raditi, Jimmy počne promatrati Katju. Ova mala se punkerica krije iza sve te silne loše šminke, te neke svoje anarhije, lošeg držanja, ziherica i pirseva, a zapravo je prava ljepotica. Ima prelijepe crte li-ca, i ništa na njezinom tijelu ne odudara od cjeline. Bez obzira na cijelu ovu vanjštinu, vjerujem da je mala, pravi mali anđeo. Samo neka spava, neću joj smetati. Bio bi sretan kada bi imao ovakvoga, makar pospanog suputnika, stalno sa sobom. Da nisam stalno sam, i da se ne družim vječno sa svojom sjenom i svojim razmišljanjima. Nema ova mala pojma, kako je život težak. Kako je teško doći do svake ove kovanice i kako je gadno kad te se starci ostave, kad

27

ostaneš sam prepušten sebi. Jimmy izvadi vezice iz starki i njima zaveže vrata kupea za policu iznad sjedala. Legne preko tri sjedala preko puta Katje i zapali džoint. Ubrzo se Katja trgne iz sna i s pr-vim dahom pomisli da sanja. Tek kad joj je đoja bila pružena, ona je objeručke prihvati i povuče nekoliko dimova. To je bila lula mira kojom su Jimmy i Katja postali frendovi. Zadovoljno su se smiješili jedno drugom gledajući se u mračnom kupeu, dok su im svjetla iz vana preljetala preko lica. Ne zna se tko prije, no oboje su zaspali čvrstim snom pravednika.

– Kuc, kuc, kuc! Jesam vam rekao ako vam treba vagon sa le-žajima, da mi se obratite? Ajmo klinci, Zadar, stigli smo!

– Molim? Zadar? Kakav Zadar? Ja trebam stići u Split? – E moja sestro slatka, gdje si bila kad smo noćas u Perkoviću

odvajali vlakove posebno za Split posebno za Zadar? Sad lipo odi na ovaj kolodvor odma porid, i vidi kad imaš bus za Split, ja ti tu ne mogu pomoć, dite drago, sad si u Zadru, šta je tu je.

Katji je ovo bio veliki šok, makar još nije ni pravo oči otvorila. – Ajme šta ću sada?! A gdje je onaj Jimmy nestao? Osvrne se po vlaku i nigdje ne vidi ni Jimmyja ni njegovu

gitaru. – Ne mogu vjerovati da je otišao bez pozdrava, prasac jedan. Kad malo bolje pogleda shvati da nema ni njezine torbe. Tek

onda kroz prozor skuži Jimmy-ja preko na klupi kako u starke uve-zuje vezice i pokraj njega, njezin kofer.

– Pa gdje si nestao? – Ma žurio sam na wc, pritislo me baš. – Aha, ma trebao si reći. – Ma ti si se raspravljala sa kondukterom, u čemu je uopće

problem? – Nema problema osim što sam ja u totalno krivom gradu, što

sam bila u totalno krivom vagonu... – Daj pa ne paničari, idemo nešto pojesti i popiti, ja sam gla-

dan kao pas, pretpostavljam da si i ti, a onda ćeš vidjeti gdje ćeš i šta ćeš...

– Ah... Dobro pristajem, ako ti častiš? – Ma nemaš frke...

28

– Kondukter mi je rekao da je tu u Zadru odmah pokraj auto-busni kolodvor i da tu pitam za bus za Split, tj. meni treba za Trogir.

– Ma kažem ti idemo onda tu pitati i nešto pojesti. Nego kakva ti je bila biljka sinoć?

– Uf, predobra! To je neka iz tvojih krajeva? – Jeste, nizozemska je. Takvo šta možeš samo tamo naći, ov-

dje kod vas je sve bezveze. Nemoj mi samo reći da ti je bilo prvi put?

– Ma kakvi, drugi put u dva dana. – Sram te bilo. Još si mala i mršava, od čega ćeš se razviti

dijete. – A ti si veliki i mršav i nisi puno stariji od mene, a pametuješ?

Kako se usudiš nositi preko granice tako nešto? – A eto! – Koliko imaš godina uopće? – Danas sam napunio dvadesetjednu, a ti? – Molim? Danas? Pa zašto nisi rekao da ti je rođendan? Ma ne

vjerujem ti! Pokaži mi nekakav dokument. – Evo ti putovnica pa pogledaj – Ajme vidi stvarno, pa sretan ti rođendan Jimmy – zagrli ga

Katja svom snagom! Imaš li kakvu želju, da ti nešto kupim ha? Ina-če, ja imam šesnaest, još malo ću sedamnaest.

– Imam jednu želju, ali o tome ćemo kasnije. Idemo naći neki fast food da nešto prigrizemo, prije nego sam se onesvjestio, pa ćeš onda morati nositi i mene i torbe.

– Tu na autobusom kolodvoru sigurno ima nekakav, ajmo! Katja i Jimmy prijeđu s jednog kolodvora na drugi, ubrzo sje-

dnu u fast food „Nana“ i naruče sendviče sa piletinom i sirom, i naravno svatko po kriglu piva Jimmy-ju u zdravlje.

– Još uvijek ne mogu vjerovati da ti je rođendan i da do sada to nisi spomenuo?

– Pa da, moš misliti, dan ko dan, kao i svaki drugi u godini, ne slavim ti ja više rođendane

– Daj, ma nije tako, ovo je samo tvoj dan, nisi mi rekao šta da ti kupim?

29

– Ma ne želim ništa da mi kupiš mala, želim samo da ostaneš danas i sutra sa mnom. Nisam planirao večeras svirati, dok malo ne vidim grad, a ti bi mi bila dobro društvo za to. Šta kažeš?

– Pa ne znam baš, hm... – A daj, pa na odmoru si, jedan dan više manje, ajde ajde, ro-

đendan mi je... – Ajde dobro, imaš pravo, uostalom nitko i ne zna kad točno

dolazim, a sad kad sam već skrenila s puta šteta bi bila ostaviti te samog. Ok, ostajem, ali samo do sutra, ok?

– Super, hvala ti, počašćen sam time. – Dobro, a da te odmah pitam, gdje si ti smješten inače kad

ideš po gradovima, ne možeš samo tako spavati vani? – Ma znaš, preko interneta ti postoji Hospitality club, to ti je

udruženje svih mladih putnika iz cijeloga svijeta – Da i? – E i onda fino, tamo na stranici odeš i vidiš ima li registrira-

nih u gradu u kojega putuješ, možeš dogovoriti s nekim da te doče-ka, da ti pokaže grad, netko drugi ili taj isti ti može osigurati smje-štaj kod sebe, i najvažnije besplatan je. Često puta te ta ista osoba nahrani, da ti da koristiš Internet i telefon. To ti je stvarno super stvar.

– Nemoj mi samo sada molim te reći da sada idemo kod neko-ga koga ti uopće ne znaš, nego si dogovorio spavanje preko inter-neta?

– Upravo tako! – Ti si lud! – A ti se sa mnom družiš! Moram tu negdje naći poštu da na-

zovem mobitel od ovoga lika s kojim sam se dogovorio da mi po-kaže grad.

– Ajme, pa šta će ti netko pokazivati grad, kad ja sve znam. – Ajme što se ti bojiš neznanaca… – Jimmy se podlo nasmiješi

Katji. – Dobro briga me zovi koga hoćeš… – Ljutilice, ajde posudi mi mobitel samo da napišem poruku

ovom Stipi koji nam je trebao pokazati grad, da ne treba. – Ma ja ću mu napisati, samo mi daj broj.

30

Katja uzme papirić s brojem, te se oboje velikim koracima za-pute prema starome gradu, poznatoj zadarskoj Varoši, tegleći torbe za sobom. Zadarsko se sunce popelo već visoko. Bilo je jutro, a ono je već lagano peckalo kožu i sušilo svježi jutarnji zrak. Dvojac se zaputi dugom ulicom od kolodvora prema gradu. Nisu sigurni gdje idu, a hodali su brzinom kao da su pred ciljnom ravninom. Katji se po glavi motala misao „Šta je meni ovo trebalo?“. Za to vrijeme Jimmy je zaustavio prolaznicu i upitao ju gdje je najbliža plaža. Starija žena koja se po svemu sudeći uputila na tržnicu prije vrućine, objašnjavala je kako da najlakše dođu do Kolovara, grad-ske plaže najbliže centru. Plaža Kolovare bila je Katji poznata. Pri-je nekoliko godina u vrijeme održavanja MMS metal festivala ondje je bila s jednim susjedom metalcem iz Trogira. Bila je klinka i nije joj to ništa značilo, niti festival, niti metal. Jednostavno ju je on po-zvao, da iz Trogira ode s njim taj dan u Zadar i ona je na to prista-la. Svi su joj djelovali strašni i nabrijani, a ta glazba neshvatljivom. Sada tako mnogi doživljavaju nju, sve to tako dolazi s vremenom. Dok se Jimmy opraštao od prolaznice, Katja je već promijenila kolosijek i skrenula lijevo.

– Čekaj, zar se ti uvijek moraš tako praviti pametna? – Moram! Znam gdje je ta plaža, bila sam tamo! – Ma daj? Pa šta mi nisi rekla… – Nisam znala šta bi na plaži nas dvoje trebali raditi u 7 sati

ujutro. – Ne budi luda… idemo naći mir, malo se odmoriti, dok ne

počne dan. – Ajde dobro, samo da što prije stignemo, umorna sam! Nije im puno trebalo da se spuste na plažu. Smjestili su se u

blizinu jednoga kafića u sjenu borova. Izvadili su iz torbi vreće za spavanje i zavukli se u njih. Sunce se dizalo, a kapci Jimmyja i Ka-tje spuštali. Glavama jednom do druge, samo nekoliko trenutaka kasnije oboje su zaspali. San im je omesti mogao jedino pokoji ga-leb, koji je ,glasajući se, letio tek par centimetara iznad vode.

Ccccccccccccc… trgne se Katja iz sna! Bila je sva natopljena znojem. U hladu je bilo užasno sparno, a sunce je kroz grane već opako pržilo. Rijetki su ih prolaznici promatrali kao dvoje čudaka,

31

pitajući se jesu li živi. Katju su iz sna probudili cvrčci. Toliko ih dugo nije čula, da se uplašila kad je „zapjevao“ jedan sasvim blizu. Nije htjela buditi Jimmyja. Odlučila je makar noge namočiti u mo-ru, nakon toliko dugo vremena. More je blagoslov! Blago ljudima koji ovdje žive. Ako ništa drugo uvijek imaju lijepi pogled kroz prozor, to ih uvijek može dići.

Kada se vratila, Jimmy je i dalje spavao. Na čelu su mu se sku-pljali grašci znoja, i vjerovatno je kao i Katja umirao od vrućine u vreći za spavanje.

Katja sjedne na svoju vreću i odluči se presvući. Upravo u tre-nutku dok je svlačila usku rupastu majicu preko glave, Jimmy je ot-vorio oči. Prizor kojega bi svakoga muškarca u rano jutro odmah rastrijeznio, njega je natjerao samo da opet zatvori oči, da vidi hoće li skinuti još šta. Škiljio je kroz trepavice i u nevjerici si pred očima stvarao sliku dviju Katjinih malih grudi. Katja je obukla gornji dio kostima, a traperice je svukla i ostala u kratkim hlačicama s pepita uzorkom. Ispružila je svoje tanke noge na sunce i odlučila se malo osunčati na jutarnjem suncu, dok se Jimmy ne probudi. Njemu ništa više za razbuđivanje nije trebalo. Dobio je i preveliku dozu uzbuđenja. Sada više nije morao glumiti da spava. Frajerski se us-tao i poput kakvog dječaka protegnuo. To je bio samo fol, kako Katja ne bi skužila, da je i od prije budan.

– Katja, idemo se kupati, ha? – Ooo, pa dobro jutro! Već mi je postalo dosadno gledati u

ovo more i čekati da se probudiš. – Ajde, koga se čeka? Idemo! Bez dugog razmišljanja zalete se u mirno more. Prskali su se,

vrištali, bacali kamenčiće, ronili, pričali pod vodom, potapali jedno drugo… Ponašali su se kao klinci. Zapravo su još uvijek bili nezreli klinci, koji su zrelost dotakli samo u segmentima.

– Jimmy, aj zaroni da ti još nešto ispričam putem balončića? – Pa ajde reci mi, nema potrebe da zaronim… – Ma ima, samo ti zaroni… – Ajde dobro… Jimmy zaroni, a Katja mu odluči reći ono što nikada nikome

nije. „Jimmy, volim te!“ U istome trenutku oboje izrone van. Katja

32

praveći se da ništa nije rekla već se penjala na mol, a Jimmy praveći se da nije ništa čuo, bacao je poglede prema zgodnim tetama koje su dolazile na jutarnje sunčanje i popunjavale plažu, kao da mu tih nekoliko balončića ništa nije značilo. Katja sjedne na kraj mola, gledajući otok Ugljan. Ubrzo joj se Jimmy približi, zagrli je svom snagom i šapne joj na uho.

– Jako mi je bilo lijepo zezati se s tobom u vodi. – I meni s tobom Nakon toga Jimmy ju snažno poljubi u usta, da se Katji zavr-

tilo u glavi, na trenutak. Nije nikako stigla reagirati, a Jimmy ju je već držao za njezinu tanku ruku, i vodio prema njihovim stvarima.

– Osušit ćemo se pa moramo ići… – A kuda? – Kod ovoga dečka preko Hospitality cluba, rekao je da je je-

dino prije podne kod kuće. – A kako se zove? – Ma nadimak preko neta mu je Lolyrock, a rekao mi je kako

se zove, međutim, ne sjećam se… Pojma nemam. – Ok, ajde idemo… Zaputili su se prateći obalu prema gradu. Lolo, kod kojega su

trebali ostaviti stvari i prenoćiti, živio je na Lipotici. To su bile zgrade koje su se nalazile preko puta zadarskih zidina i košarkaške dvorane Jazine. Imali su petnaestak minuta hoda do tamo. Prošli su lučicu Fošu i prešli preko Trga pet bunara. Nisu bili potpuno si-gurni gdje trebaju ići, samo su znali, da moraju izbiti na drugu stra-nu poluotoka, a da će onda vidjeti zgradu. Nisu međusobno puno razgovarali, kao da si više nemaju što reći.

Popeli su se na četvrti kat na kojemu je pisalo prezime Ivaniše-vić na vratima. Pozvonili su, a mladić iznutra je vikao, „Dolaziiim!“

– Pogodili smo! – Hej, bok, uđite! – Ja sam Katja. – Ooo, i macu si sa sobom doveo? Nju mi nisi najavio, maj-

store? Ja sam Lolo. – Ma nisam, ona je ovaj… – Ona je divna, pankerica jel?

33

– Da! – Lipo, lipo… nije za baciti… – Lolo oči s Katje nije skinuo

otkako je nogom kročila u stan. To ti je cura? – Ne, nije prijateljica i prenoćila bi samo noćas, ako nije pro-

blem. – Kod mene su cure mogle uvijek noćiti i to koliko god noći

žele. Nije mu cura?!… Mrmljajući nešto sebi u bradu, Lolo, Katji i Jimmyju pokaže

sobu koju je za njih pripremio. Soba je bila u katastrofalnom nere-du. U njoj se nalazio samo jedan krevet, a na sve strane su bile li-menke, boce, cd-i, prljava roba…

– Nikoga nema ovih par dana, tako da je stan samo za nas tro-je. Mene neće biti cijeli dan, jer sada idem neke stvari obaviti do grada. U onu tamo sobu ne smijete ulaziti, a u frižideru nemate ni-šta zanimljivoga. Uživajte! Ovdje vam je ključ, ako trebate negdje izaći. Idem! Doviđorno!

– Tako sam umorna – Pa lezi malo, odmori… Katja taman prije nego se opuštena spustila na krevet, shvati

da je krevet užasno prljav. Plahta puna nekakvih flekica i malih ko-včavih dlaka.

– Uf, neću, ovo je stvarno grozno, fuj! – A jesi ti neka sva fina…pa ne smeta… – Da, baš…lezi ti onda… – Misliš da neću? Jimmy se baci na krevet, a Katja prostre na pod svoju vreću za

spavanje. – Ja ću ovdje! – Konačno sam stigao u prvi grad gdje ću raditi. Put iz Nizo-

zemske mi je bio tako dug, imao sam osjećaj da nikada neću stići. Sva sreća da si se ti u Zagrebu pojavila.

– Ah, da se ti nisi pojavio ja bi sada već bila u Trogiru. – Još ti je taj Trogir u glavi? Daj da ti nečim zaokupim misli,

ajde smisli gdje ćemo večeras van? – Hm… ovaj…pa mogli bi… e ne znam…nisam sigurna kako

se taj kafić zove, ali znam otprilike gdje je.

34

– Ma nema veze, važno je da imaš viziju…ja večeras častim, kad si me već pročitala da mi je rođendan.

– Ok, ali pitat ćemo Lolo kad se vrati, gdje još alternativci iz-laze u Zadru.

– Može, ako se on vrati do navečer. Daj pusti nešto da zvrči. Eto ti tu pokraj glave daljinski od linije.

Odmah nakon što je Jimmy stisnuo tipku play, iz zvučnika se oglasilo nešto poput uvertire u klasičnoj glazbi. Svirao je nekakav orkestar, a pjevalo nekoliko vokala. Tek sa pojavom bubnjeva bilo im je jasno da je to metal glazba.

– Ah, ma to su Therioni? – A kako ti to znaš? – Ma čula sam ih kod Ruby jednom i puno puta u Walkowu. – A Ruby je neka tvoja frendica? – Da, carica moja… – Koja sluša metal? – Da, zašto je to svima nejasno… ja slušam punk, ona metal i

super se slažemo. Jednostavno poštujemo glazbeni ukus. – Kod klinki, vaše dobi prvi puta za tako šta čujem, pa mi je

malo čudno. – Nas dvije se družimo i super nam je i nije nas puno briga tko

će šta misliti. – A gdje je ona sada? – Ma ostala je u Vinkovcima, doći će u Zadar tek sljedeći tje-

dan. Ona tu ljetuje svake godine. Reći ću joj da ti se javi, ako te vidi negdje kad budeš svirao.

– Ajde super, bilo bi mi drago. Jel se ti planiraš vraćati u Za-dar?

– Ma evo ni sada mi nije bilo u planu, no obećala sam Ruby doći ovdje do nje, na par dana, pa ću vidjeti…

– Odlično, znači bit će ti zabavno ovo ljeto? – Ah, ja se nadam, ne znam hoće me baba pustiti da izlazim

koliko budem htjela? – Ma hoće. Ako ne reci da ideš kući, pa ćeš putovati sa mnom – Da, i spavati u vreći za spavanje na podu, kao sada… – Joj, stvarno si ti neko fino dupe.

Večernji izlazak u Zadar, Katji nije bio ni na kraj pameti jučer, kada se u Vinkovcima spremala za put. No, više se nije imala čemu čuditi. Već se navikla i na Lolin brlog. Lolo se u međuvremenu uopće nije pojavio u stanu. Oni su ga zaključali, uzeli ključ i spustili se do grada. Katja je Jimmyju pokazala rivu, slavne zadarske orgu-lje, kvart u kojem se nalazi stan Rubynih roditelja, i na kraju Kale-largu. Ona je bila krcata ljudima. Čovjek na čovjeku, jedan iza dru-gog.

– Sada ti je jasno gdje ćeš svirati, zar ne? – Je, je… samo se maknimo što prije od ovdje, idemo negdje

popiti piće. – Ok, idemo prvo do Pizza cuta, tu je blizu… Katja skrene u ulicu desno, nekoliko koraka dalje ispred mra-

čne terase kafića Kult stane probirati po sitnišu. – Ma daj ako si gladna ja ću ti platiti. – Dvije od 4 vrste sira vas molim! – Ma vidi je male, prljave, što se nabacuje preko reda… Sla-

vonka, pa ne može preživjeti glad, ha? – Ma tko je prljav, da te vidim a? – Skužaj curo, ali nisi ni pogledala jer ima koga u redu, nego si

odmah s vrata išla naručiti, mala, pa nisi doma… ovo ti je Zadar… e…

– Nisi ni ti stajala u redu, plavušo jedna glupa… – Znaš ti šta, ako te se ova plavuša uhvati… pa te… – Pusti! – ubaci se nespretno Jimmy! – A imaš i tjelohranitelja mala, a? – Nemam, Jimmy pusti me da joj pokažem! – Jimmy, a? Drago mi je, ja sam Irena.

35

36

– Mogu li ja platiti za obje cure? Drago mi je Irena. Ali mi sada moramo ići.

– Bok i pazi na to derište. – Mrzim te! Kako si mogao stati na njezinu stranu? – Pa nisam stao na ničiju stranu. Zar sam trebao dozvoliti da

se tamo potučete oko dva trokuta pizze? – Zamisli ti bezobrazne plave šminkerice. Šta kad je tako lijepa

i ušminkana ne ide u restoran žderat pizzu, a ne ovdje? – U redu je Katja, ajd se smiri…idemo dolje na rivu to pojesti.

Zaboravi sad na Irenu i gotovo. – Irena znači? Kad si joj prije ime saznao, da mi je znati. – Čovječe, pa ovdje dolje se nešto događa? Pogledaj koliko je

ljudi… – Ideššš, pa na cijelome zidiću nema nijednog slobodnog mje-

sta, ali nema veze, idemo tamo… možda je i Lolo tu negdje. Tek što su se spustili nekoliko koraka niže, Katju ispod ruke

uhvati nepoznati lik, vidno pripit… – Društvo, dopustite mi da vam predstavim… Sorry, kako se

ti ono zoveš? – Katja! – Katu… – Oooo… dobra je, dobra… dobacivali su uz zvižduke iz dru-

štva. Jimmyju je komad pizze zapeo u grlu i ništa mu nije bilo jasno,

Katji još manje. Bijes iz pizze cuta još ju nije popustio, nije pizzu ni okusila, a već se na nju nakačio nekakav lokalni redikul, sa svojim pijanim društvom. Katja se okrene i zvizne mu šamarčinu iz lakta.

– Nisam ti ja nikakva Kata, nego Katja. I ne upoznavam se inače na ovakav način

– Skužaj curo, skužaj! Zaminija sam te s drugom. Ja sam ti Fre-zi, alfa mužjak Zadra inače.

– Ma koji god da jesi, ne zanima me… – Ajmo Jimmy! – Čekajte, čekajte… pa vi ste oni moji. – Ej Lolo, pa otkud ti…

37

– Ma evo me vamo s ekipom, cugamo malo… ajte sa mnom, ekipa će još kratko biti na rivi, pa se onda selimo u Kantuna, popiti zadnju cugu, pa ćemo na pumpu. Šta ste vi isplanirali?

– Ma nismo još ništa još… – Samo malo, daj Frezi, goni se, maknite mi ovoga od mene,

vidiš da pričam s ljudima – Ma pričaš ti sa ženom… – Ej, ajmo nas troje odma u Kantuna, radi Šime, pa možemo

popiti na crticu koliko nas je volja. – Ajd može… Smjestivši se za šank, jer je sve drugo bilo popunjeno do zad-

njega mjesta, Jimmy i Katja naruče pivo, a Lolo lozu. – Koja ti je ovo danas po redu nesretniče? – Nije važno moj Šime koja je, nego jel djeluje? – A ne djeluje znači? – E…moj Šime… – Ovo ti je ono mjesto na koje sam te mislila odvesti. – Aha, nije loše, makar sada znam gdje ću na kavu dok sam tu.

Lolo, zašto toliko piješ? – Teško ćeš ti Katja to razumjeti. Imao sam curu, koju više ne-

mam. – A ništa Lolo, doći će neka druga, živijooo! – Živili vi meni oboje! I uživajte, ja moram ići! Lolo istrese lozu u grlo, pozdravi društvo i nestane u vidu ma-

gle. – Znao sam odmah da ovoga lika pate ljubavni jadi – Vjerovao mi ili ne, i ja sam imala takav osjećaj. Ajmo mi do

stana, vidiš da atmosfera ovdje opada… – On je rekao da idu na pumpu, kad bi znali gdje je to, mogli

bi do tamo… – Ma daj, da opet naiđem na onog dosadnog Frezija, ne pada

mi na pamet… – Onda idemo do stana, sada znamo i bliži put. Brzo su stigli do stana, a još brže se popeli na četvrti kat. Lole

u stanu nije bilo. Katji prljava posteljina više nije smetala. Umorna

od putovanja, i ležanja na podu, jedino što je sada trebala bio je krevet.

– Dobro, ja ću sada na podu – Nemoj Jimmy, lezi tu na krevet do mene. Jimmy legne Katji iza leđa, zagrli je i primi u svoje krilo. Ka-

tjino srce kucalo je kao u maloga zeca. Dugo je razmišljala, a kad je Jimmy počeo tiho hrkati njoj za vrat, zaspala je, sretnija no ikada.

Katja je čelom naslonjenim na prozorsko staklo autobusa ma-hala Jimmyu. On je stajao na samome rubu perona četiri zadarskog kolodvora i s osmijehom na licu joj mahao. Na Katjinom licu tako-đer je treperio nekakav usiljeni osmijeh, ali sve je sada željela više nego otići u Trogir. Čak je imala osjećaj da bi bila sretnija, da se vrati u Vinkovce, samo da svojoj Ruby prepriča ovaj nezaboravan dan. Autobus je već izlazio iz kolodvora, a ona nije oči maknula sa čupavog Jimmyja koji se i dalje nepomično smješkao na peronu. Možda sam trebala ostati još jedan dan, kao da bi mi šta bilo. Ji-mmy je tako drag. Toliko se zaštitnički ponio prema meni. Danas je gotovo nevjerovatno upoznati muškarca njegovih godina, koji od tebe neće tražiti nešto tjelesno, ako ne i seks. Možda me ipak doživio kao klinku, možda zato nije pokazao niti jedan znak zainte-resiranosti. Da je išta pokušao, sumnjam da bi odbila, jer nešto po-put njega nikad do sada nisam mogla zamisliti da ću upoznati. Obećao mi je da ćemo se još vidjeti, obećao je doći u Trogir. No, ne bi trebala sada samo misliti na to. Tek je prošao prvi dan moga ljetovanja, a želim se odmoriti, ne želim razbijati glavu, to sam si obećala. Katja je promatrala svako mjesto na Jadranskoj magistrali. Sama se sebi čudila kako poput nekog uživljenog turista uzdiše na ljepote svoje zemlje. Znam da sam ovo sve vidjela, i u novinama, i

38

39

na televiziji i uživo, ali naše more i obala prekrasni su, naprosto predivno. Vozeći se vijugavom magistralom misli su joj vrludale svuda. Razmišljala je o mami, tati, sestrama, nećacima, baki i po-kojnom didi. Nije bila sigurna zašto su joj sad odjednom svi oni došli u glavu. Nije ju baš brinulo gdje su i što rade. Više je razmi-šljala o njihovim osobnostima, i u što će se ona jednoga dana raz-viti, na koga li će samo ličiti?! Željela je ostati svoja, ali ovo s Ji-mmyem totalno ju je potreslo, jer prvo što je napravila zagrijala se za čupavog fana Doorsa iz Nizozemske. Tko zna što mi sve ovo ljeto nosi. Katju ljeto nikada nije privlačilo. Nije voljela more, pla-žu, kreme za sunčanje i kupaće kostime. Nije se sjećala ni kada se zadnji puta okupala u moru. Naravno, ako se izuzme ono kupanje sa Jimmyem. Ona je bila više noćni posjetitelj plaže. Na plažama se noći znaju događati svakakve stvari, a njoj je bilo dovoljno da legne sama na obalu, sluša šum valova i gleda zvijezde. Nekako ju je zvjezdano nebo uvijek iznova obnavljalo. Voljela je gledati gore noću, a danju hodati pognute glave. To ću napraviti i večeras po-mislila je. Briga me za sve, idem razmišljati. Katja je imala uvijek dobar izgovor kojim se mogla riješiti neželjenog društva. Kada bi bila ljuta na cijeli svijet, razočarana zbog loših ocjena ili jedno-stavno kad nije znala što bi sa sobom, odlazila bi na krov vinko-vačke Pik-ove zgrade na kojemu bi se družila sa svojim razmišlja-njima i čekala da padne mrak. Čekala je i da se počnu paliti svjetla u zgradama na Lapovcima, da se upali rasvjeta na Lokosima, da lju-di na ulicama iščeznu. Kada bi bila sasvim sigurna da ju je huja prošla i da je zaboravila zašto je bila ljuta, zaputila bi se kući ili u Walkow pomoći Kedi ili Killeru oko zatvaranja. Pred zatvaranje Walkow bi bio prazan, žaluzine u izlogu spuštene, a za šankom bi sjedili još Matozan, Ziga ili Tasko, a u pozadini bi tiho svirao Brave New World Iron Maidena . Sada nije bila ljuta niti potištena, nego je voljela uživati u tome miru. Tada kada bi se družila sa sobom i drugim Katjama unutar sebe bi se osjećala dobro. Uvijek bi nalazila nekakav kompromis, mada nije bila tip koji uživa u samoći. Auto-bus se na putu od Zadra do zadnjega mjesta popunio. Katja je sje-dalo od Primoštena dijelila sa starcem koji se neprestano nakašlja-vao i pljuvao tjelesne izlučevine u krpenu maramicu. Ona nije bila

40

gadljiva cura, ali je jedva čekala da stigne, bez obzira što je njezin pogled bio fokusiran na more, nije mogla uživati u „glazbi“ koju je proizvodio sekret dok se odlamao u plućima. Još jednom si je op-sovala u bradu mp3 kojeg je zaboravila. Još jednom joj nije bilo ja-sno kako joj se to moglo dogoditi.

Čim je izašla iz klimatiziranog autobusa, protresla ju je lagana vrtoglavica od nagle promjene temperature. Živa je u hladu sigur-no pokazivala četrdeset stupnjeva. Evo ga konačno, Trogir. Gradić u kojemu je ljeti uvijek gužva. Koloni automobila koja je skretala na most nije se vidio kraj. Provukla se nekako s velikom torbom na jednom ramenu između vozila, i zastala na ćošku kod tržnice. Gle-dala je da joj se baka možda ne muva negdje oko štandova, pa da je pokupi. No, nije je bilo, vjerovatno prekasna ura za nju. Katjina baka stanovala je nedaleko od centra u pravcu prema Splitu. Pro-vukla se kroz hladovinu u dvorištu Zagrebačke banke, i već je vi-djela balkon. Još samo malo, još samo malo… ponavljala si je u glavi, teško dišući. Ding-dong! Oglasilo se zvono.

– Ajme, tko li je sada đava ga gonja. Čulo se iz unutrašnjosti – O Katja srićo babina, stigla si… – Da, bako evo me… – Pa dite moje, tribala si javiti da dolaziš pa bi ti baba izišla

prid tebe. – Ma ne smiješ ti izlaziti po ovakvoj vrućini – Jeste, vruće je, ne pamtim da je bilo vako u ovo doba zadnjih

godina. Oćeš soka? Ajde sidi de, skini tu torbu. – Šta si toliko stvari nosila, neš sve to nositi da ostaneš dvi

godine. – Ma nije to samo roba bako, svašta sam ponijela. – Kako si putovala? Jesi ti to sada iz Vinkovaca? – Aha… – Kad si krenula? – Ma sinoć još… – A jadno moje dite, trebala bi ići odmoriti. Iden ti odma na-

mistit postelju. – Ma ne moraš žuriti, ne mogu ja spavati po danu.

41

– Ma ajde brate, lezi makar malo odmori. Baka se, kao i svaka druga baka, razletjela na sve strane. Nije

od uzbuđenja znala što bi prije. Katja je pila hladan sok i promatrala prostor kojega se samo

maglovito sjećala. Zadnji put za didinu sahranu sve je ovo bilo za-vijeno u crno. Sada je primjećivala detalje koje prije nije uopće do-živila.

– Bako, ti ovdje imaš od svih slike osim od mene. – A dite nemoj tako, znaš ti da tebe baba najvoli. – Da, ali tu su Lucija i Ena i njihovi klinci, a ja kao da ne po-

stojim. – Ma ti za mene jedino postojiš, dite moje. – Lucija i Ena imaju svoju dicu, i nije ih briga za babu osim

kad se tribaju doć odi najist i napiti, i doći na lito. Pogledaj nunde šta mi je Marko išara tabure. Lucija mu sve popušća, to će joj dite jednoga dana skakati po glavi.

– A šta ću im ja? Njih dvije uvijek znaju najbolje, ja sam za njih dvije isprdak, i uopće me ne doživljavaju kao sestru, nego kao neodgojeno derište.

– Ma ti si babina pametnica. Tebe je baba jedinu u ruke dobila čim si se rodila. Uvik si znala šta oćeš, a njih dvi ne znaju ni sada šta bi sa sobon.

– Ajde idi den malo lezi sad. Katji spavanje nije bilo ni na kraj pameti. Željela se otuširati, i

prošetati rivom, da vidi što se u ovih nekoliko godina promijenilo. No, baka je bila toliko uporna, da je nije mogla odbiti. Zatvorila se u hlad mračne sobe, i piljila u neravni bijeli plafon. Srce joj je tuklo tako da joj se puls vidio na majici priljubljenoj uz tijelo. „Samo da malo popusti vrućina, da prošetam gradom, da vidim što se pro-mijenilo kroz sve ove godine. Trogir je toliko malen i uvijek pre-pun ljudi, da većina misli da je u njemu nemoguće pronaći, kutak samo za sebe. Hm… da, većina misli da ne mogu. Moj kutak za mene je u mojoj glavi. Mislima putujem tamo gdje drugi nikada neće otputovati. U tome trenutku joj na pamet padne Jimmy. „Ah, Jimmy… sigurno sada traži dobro lokaciju za sviranje večeras. Na-dam se da će zaraditi koliko planira. Bilo bi lijepo da dođe ovdje

42

dok sam još na moru. Ne mogu ni zamisliti da bi se moglo dogo-diti da ga više nikada ne vidim, ne ne… to bi bilo nemoguće. Mo-ramo još makar kavu popiti, makar se još jednom okupati.

Katju je šetajući uz more, pješačila sve do Pantana na izlazu iz Trogira. Nije to bilo ni tako blizu, no nju je posebno veselilo otkri-vanje novih neobičnih mjesta. Često puta bi si umišljala kako je samo ona bila tamo ili kako je ona otkrila ovo mjesto. Mlinica Pan-tan smještena je u močvarnom mediteranskom tlu na ušću rijeke Rike – moglo se pročitati sa Katjinih usana dok je stajala pred veli-kom smeđom tablom.

– Mediteransko i močvarno tlo? Prvi put čujem… Prošetala se, zavirila u staru građevinu, i sjela na kamen pro-

matrajući Čiovo i njegova naselja. U tome trenutku joj padne na pamet koliko Vinkovčana ima vikendicu preko. Njezin bivši profe-sor iz fizike, sadašnja profesorica iz geografije, čak i neki ljudi iz ra-zreda… najbolje bi mi bilo da preko ne odlazim, sigurno neću pro-ći neprimjećeno.

Na povratku prema Trogiru više joj nije bilo do tolike šetnje. Htjela je pričekati lokalni bus, no nije bila sigurna gdje je stanica. Hodala je uz cestu i okretala se s podignutim palcem u zrak. Ako netko stane, stane! I onako svi idu do centra. Nakon stotinjak me-tara ispred Katje se zaustavi sivi Sharan švicarskih registarskih oz-naka. Vozač je bio Talijan, crne zalizane kose i sa zlatnim lancem oko vrata. Katja na brzinu prozbori: – Thanks, ovaj… Danke. Na što joj Talijan odgovori: – Grazie, cara mia.

Katja zašuti, i odmah shvati kako je ipak mogla još pješačiti. Talijan je zapita: Ciovo?

No, no… stane Katja odmahivati glavom. A kada se auto za-ustavio u koloni koja se stvarala u centru, otvori vrata i izađe van, dobacivši usput: – Grazie.

Kod bake ju je dočekala večera na stolu. Imala je potpuni komfor. Svoju sobu, i mir koji joj je bio potreban. Baka ju nije pi-tala gdje je i s kim bila. To je Katji bilo najvažnije, jer joj se takva pitanja nisu postavljala ni kod kuće. Napokon slobodna, mislila je u sebi prije spavanja. Laku noć, Slavonijo… dobro jutro, Dalma-cijo!

43

– Keti!!! Ajde ustani da te sa nekime upoznam… – Grrr… mrzim ta nasilna upoznavanja… koliko je sati? Baš

mi se da sada nekoga upoznavati… – Dobro jutro! Evo došla Tanja, pa da te upoznam… Katja je imala osjećaj da izgleda kao novinski papir, zgužvano.

U kuhinji, za stolom sjedila je starija gospođa. Žena joj pruži ruku i kaže…

– Anica, drago mi je! – Katja i meni je drago, bako, a tko je Tanja? – Ja sam! – Katji se iza leđa stvori sitno žensko, plavokoso

stvorenje. – A ti si ta? – Eto, ja bi htjela da se vas dvije znate i da se upoznate, jer su

vaše babe dobre kolegice. Katja nije mogla odoljeti odmjeravanju šminkerice, rastom ne-

što niže od nje. Sjedile su za stolom i pile cedevitu. Mala je nešto pričala, a Katju njezina spika uopće nije zanimala. Cijelo vrijeme joj se podsmjehivala i u sebi pjevušila glupi stih hita „365“ Bla,bla,bla, pričaš bezveze…

– Cure, hoćete ići na plažu, evo dati ću vam za sladoled? – pi-tala ih je teta Anica.

– Dati ću vam i ja… – Hoćemo! Piskutavim glasom odgovorila je Tanja u ime obje.

Katji je tek sada mala digla živac. Šta ona ima odgovarati u moje ime?! Još najbolje da sam se došla na more družiti s njom? Tanja pokupi novac sa stola, i sav pruži Katji. Katja joj samo odgovori odobravajućim pogledom, misleći

– Nemaš ti mala pojma u šta si se uvalila… Tanja je možda bila Katjina vršnjakinja, no ona ju je gledala s

visoka. Dok se Katja prijetila, Tanja je samo digla svoj prćasti nosić u zrak, maknula plavi pramen kose s lica, pokupila sunčane naočale i uz kratki – Bokić! napustila stan. Bake su nastavile ćakulati na te-mu svojih divnih unuka, dok su se one spuštale niz stepenice.

– Gdje hoćeš da te odvedem? – Nemam pojma, tek sam jučer došla… – Ok, ako nemaš pojma onda idemo preko na Čiovo.

44

– Na Čiovo? – Da, to ti je onaj otok preko, a vidiš postoje dva mosta pa

možemo na njega pješke. – To znam, no šta ću tamo… – Šta ćeš? Kupati se i sunčati sa mnom, kao i sav normalan

svijet u ovo doba dana. Katja zakoluta očima, teško otpuhujući šiške sa čela. – Ali ja ti nemam ručnik? – Ah, najmanji problem…važno je da badić na sebi imaš. – A kako ćemo doći do tamo? – Koliko su love dale? – 50 kn svaka! – Ok, onda idemo pješke! – Pješke? Kuda? – Ovuda, preko brda… – Preko brda, jesi ti luda? U podne, po ovoj vrućini, ti nisi nor-

malna. – Ok, ti idi okolo cestom, garantiram da ću se tri puta okupati

i popiti kavu dok ti dođeš. – Dobro, idem preko brda, valjda to nije predaleko… – Ma nije, ajde se smiri, na odmoru si... Inače, otkud to da si s

babom odlučila provesti ljeto? – Ma nisam s babom, nego sam htjela sama lutati i upoznati

nove ljude… – Ovuda sigurno nikada nisi lutala, ovi magareći putovi su pra-

va stvar za tebe, kaj ne? – Ti si iz Zagreba? – Da, ti? – Iz Vinkovaca. A gdje si u Zagrebu? – Dobro poznaješ Zagreb, ha? U centru, odmah blizu Cibone. – Otkud da si ti kod bake? – Ma trebala bi ovih dana ići doma, otišla mi je cijela ekipa na-

zad za Zagreb, više ne znam što ću sa sobom ovdje, bojicu sam fi-nu dobila, ne bi valjalo da mi se to sada spere, ne? Ako si žedna, imaš kod mene u ruksaku zaleđene vode.

45

Katja je kipila, htjela je, kao u kakvom hororu, pokupiti s ka-menog zidića između maslinika kamen, i zatući ovu žensku tupim predmetom po glavi. No, kad je od živčanosti počela rušiti i bacati kamenje okolo…

– Gledaj, kak si ono rekla, Katja…Probaj prebrojati crkve u Trogiru, samo tornjeve, i shvatiti ćeš da nema šanse da ih izbrojiš iz prve. Ima ih fakat puno.

– Vidi stvarno. A kakav je ovo toranj, tu na početku rive? – A to? Tu ti koliko ja znam žive časne sestre zavjetovane šu-

tnjom. Legenda govori da su se tu zatvorili časne koje su ostale trudne, a da su na dnu tornja našli male kosture pokojne dječice.

– Bljak, strašno! Odakle ti ta priča? – Pitala sam naivno kao i ti, pa su mi tako rekli mještani. Na vidiku nakon 45 minuta hoda počele su se pojavljivati ku-

će. Tanja je pipala ramena, da slučajno nije izgorila po njima, dok je Katja opaljena suncem samo refleksno koračala.

– Koliko još? – Nije puno, zbilja… skoro pa smo stigle… – Ja sam sada za krevet, a ne kupanje… – Ah, vi Slavonci, pa vama je bundeva – brdo! Supač, supač… Lile je doma! I vespa i džip su tu! Idem samo

gore do nje posuditi dva ručnika. Sjedi tu pod palmu u hlad, pa me pričekaj.

Katja je jedino mogla sjesti. U sebi je bijesno ponavljala – Ni koraka više, ni koraka! Tanja se brzo vratila sa dva ručnika u na-ramku.

– Veselo! Pozdravila je konobara u prvom baru na plaži, a on je klim-

nuo glavom za znak odobravanja. – Hoćemo još malo dolje, ili ćemo ovdje? – Ovdje! – Ok! Šjor, molin Vas dvi ležaljke za nas dvi?! – Nema problema, lipotice moje. – Šta izvodiš ti? Pa imamo samo svaka po 50 kn, a ova pišljiva

ležaljka je 30 kn po danu?

46

– Katja, opusti se i uživaj. Stalne mušterije imaju popust, po-sebno kad povedu društvo.

Sunce, more, zgodni konobarčići, suncobrani, palme, kavica i sladoled… obilježili su Katjin dan. Ubrzo se prestala opirati i shva-tila je, da joj nema druge nego ovo izdržati. Tanja, koju je u prvi mah podcijenila, snalazila se u svim mogućim situacijama. Rastura-la je sve oko sebe. Nije si htjela priznati da joj se mala glupa šmin-kerica sa onim glupim „kaj“ u izgovoru, i onim „ne?“ i kad je od-govor da, postaje simpatična. No Katja je sa sigurnošću mogla reći da joj više nije antipatična kao jutros. Čak se i okupala nekoliko pu-ta. More je bilo divno, čisto… Pogled na Brač i Šoltu kristalan, a Tanja toliko brižna da bi joj leđa i ramena namazala kremom, da slučajno ne bi izgorila.

– Eh, da me sada moji pankosi vide, odrekli bi me se garant… Tanja, koliko ti imaš godina?

– Osamnaest, zašto? – Osmanaest??? Molim? Dala bi ti petnaest… ma ne vje-

rujem… – Ah, moj ti je život komplicirana priča… – Pričaj, ako nije tajna i onako ne radimo ništa. – Ma ja ću ti sada tek u treći razred. Imala sam vrlo čudne ži-

votne faze, pa sam tako jedan razred u srednjoj i pala i tak. – Koji si pala? – Ma prvi. Bila sam rokerica, metalka, darkerica… šta ti ja

znam. Brijala sam skroz na to i onda me jednostavno kad sam do-šla u srednju nisu prihvatili. Kao što vidiš po prirodi sam plavuša, a tada sam ti imala dugu crnu kosu. Oblačila sam se u crnu obleku i stvarno izgledala kao da mi nisu baš sve na broju. Nitko od društva nije me prihvaćao, pripisivali su mi sudjelovanje u Crnoj ruži, ako znaš šta je to, pa su očekivali da ću se ubiti, i tako. Uglavnom, od-lučila sam pasti razred, promijeniti školu i izgled. Vratila sam se na svoju boju kose, potom se i zaljubila, proširila vidike… Prijašnje društvo me više na ulici i ne prepoznaje. Kao ni ja u toj fazi, ni oni sada ne obraćaju pozornost na ovakve poput mene danas.

– A glazba?

47

– Ma ne bi vjerovala, ali voljela sam Laibach, bila sam čak i na njihovom koncertu u Ljubljani, dok sam bila u toj fazi, čini mi se 2003. godine. Ajme kad se toga sjetim, prešla sam granicu na puto-vnicu jedne gotičarke koja je bila punoljetna, čak nije pretjerano ni ličila na mene, ali carinicima je čini mi se sve bilo crno pred očima kad je vidio sliku, pa nije ni posebno obraćao pozornost… – na-smije se Tanja od uha do uha…

– Ajme, pa ja nikada ne bi rekla da ti imaš ikakve veze…ma ja bi ti dala 15 godina i rekla bi da slušaš narodnjake.

– Ma kakvi, možda sada i izađem sa društvom negdje, ali nikad to nisam slušala.

– A ti? Što ti slušaš? Neki punk pretpostavljam… – Ramonese, Sex Pistolse, the Clash, Exploited, Anti Nowhere

League… – Znači pogodila sam… – Jesi… – Nego kakva si ti pankerica, još me nisi ništa žicala? – Pa šta ću te žicati kada su sve pare kod mene… oćemo gore

u kafić na kavu? – Pa mogle bi, ne valja se ni previše na suncu pržiti. Idemo u

Havanu, u ovom bircu je konobar naporan. – Ok, vodi me! Cure su se prošetale stotinjak metara dalje i u kafiću u središtu

Salduna popile kavu s hladnim mlijekom i cedevitu. Komentirale su frajere u prolazu, tj. Tanja ih je bezobrazno odmjeravala i ko-mentirala. Katja se i dalje čudila pričici iz Tanjine prošlosti. Tražila je na njoj detalje koje bi ju uputile na to, no nije ih nalazila. Zar je moguće da se ona toliko prevarila na prvi pogled?!

– Katja, šta kažeš da pitam tu gore, znam jednog Marka koji ima brod, da nas odbaci do Trogira.

– Pješke neću sigurno, radije ću stopirati, ali preko brda još jednom, nema šanse.

– Ajde ne paničari, imat ćemo prijevoz, sigurno, samo te pitam hoćeš li brodom?

– Hoću, naravno, ako se već nudiš.

48

– Ok, idemo nazad do ručnika, pa ćemo ga onda pokušati uh-vatiti.

Marko je bio sin lokalnog tajkuna. Navikao se da ga se žica, gliser, motor, auto, pedalina i slično.

– Poslala sam mu poruku, ako ne odgovori za 15-ak minuta, otići ćemo ispred Keruma i pitati nekoga tko ide prema Trogiru da nas poveze.

No, Marko je odgovorio odmah. „Čekajte me kod Ševe, za 10 min sam tamo!“ Ševa je bila njegov gliser kojim je inače išao u Tro-gir. I vlasnik i cure su na vrijeme bili kod Ševe. Udobno su se smje-stile u bijela kožna sjedala, svaka sa jedne strane. Katja nije htjela priznati da je ovo prvi puta da se vozi u gliseru. Kako je on sjekao valove, njezin je želudac poskakivao, no hrabro se držala. Rukom je dodirivala valove, a taman kad joj se svidjelo, stigli su.

– Marko, hvala ti puno! – Nema na čemu cure, i drugi put! Živile, i dođite mi opet pri-

ko na kontinent! Umorne cure, nakon cjelodnevnog kupanja i sunčanja, bez pu-

no priče razišle su se kod glavne ceste. – Vidimo se onda još? – Ok, vidimo se! Katja je osjećala kako ju zatežu ramena i lopatice. Obrazi su joj

bili jako rumeni. Izgledala je kao njemački turist nakon sedmodne-vnog boravka na Jadranu. Gladna, žedna, izgorjela i umorna došla je kući. Gladi, žeđi i umora se riješila, no bilo joj je toliko vruće u vlastitoj koži da nije znala što bi sa sobom.

Noć je provela na balkonu. Sve je bilo mirno i tiho. Pred jutro zaspala je na madracu za plažu prekrivena bijelom plahtom u borbi protiv komaraca. No, čvrst san joj se nije spustio na kapke.

Omeo ga je tu i tamo neki avion koji je parao oblake i zrak spuštajući se u zračnu luku „Kaštela“, komarac koji je zujao oko uha i tisuću misli u glavi. Do jučer je glavna misao bio Jimmy, a da-nas je „uskrsnula“ Tanja. Nisu razmijenile ni brojeve mobitela, na-kon cijeloga dana sam se pokupila i otišla, a bilo mi je super. Želim s njom van, da me upozna s ovim krajem prije nego ode u Zagreb.

Jedva čekam jutro, pitat ću baku gdje stanuje i pozvati je na kavu.

Katja se idućeg jutra digla ranije nego ikada. Rano se budila sa-mo kad je morala i tada bi cijeloga dana bila loše volje. Ovoga puta bila je vrckasta i čila. Na brzinu je doručkovala, no bake nije bilo u stanu. Odlučila je iz Tanjine priče pokušati odgonetnuti gdje je smještena. Iznad ceste, nekakva ljekarna, spomenula je i nekog vul-kanizera... hm... pitat ću na tržnici, tamo moraju znati. No... ne znam joj prezime, a baka joj je Anica ako se ne varam.

– Gospođo, možete li mi reći, živi li ovdje blizu ceste kakva gospođa Anica, koja ima nisku plavu unuku Tanju iz Zagreba?

– Dite moje, nemoj mene pitat, nisan ti ja odavde. Ni druge žene joj nisu puno pomogle. Obišla je tek probuđenu

trogirsku rivu, kulu Kamerlengo i sve ostale ljepote ovoga gradića koje je jučer panoramski razgledavala sa vrha Čiova. Sve je to bilo divno i krasno, ali nigdje niti jedan kafić za alternativce. Postoje li takvi ovdje, ili su izumrli? Shvatila je ubrzo dosadu trogirske svako-dnevice. Dolaze novi turisti, nove jahte se privezuju na rivi, novi valovi turista zapljuskuju centar, a o onome što mene najviše zani-ma ni slova. Pokunjene glave vraćala se u stan, kad s druge strane mosta krajičkom oka ugleda Tanju.

– Tanja!!! – Eeej, ajde prijeđi preko, idem na kavu... – Čovječe pa otkud ti ovako rano? – Ma nisam noćas skoro ništa spavala – Vidim opržilo te sunce jučer srećo... nisi mi danas za plažu? – Inače ti ja baš nisam tip koji voli plažu, ali eto... htjela sam te

pitati...

49

50

Ali u tome trenutku Tanji zazvoni mobitel. Katja ju je htjela pitati za mjesto za alternativce, a sada kada je Tanja razgovarala na svoj mobitelčić izlijepljen cirkonima, Katji je hrabrost nestala. Tanja je bila pravi metak. Lijepo prepranula u vrućim hlačicama i s velikim sunčanim naočalama na nosu, mrdala je prćastom guzom i lupajući japankama davala petama takta. Katja uopće nije slušala što Tanja i s kim priča, samo je gledala njezine geste i poglede ljudi koji su bili usmjereni na Tanju, zatim nju, Tanju opet nju. Zar iz-gledam stvarno ko zadnje smeće pokraj ove guzate plavuše?

– Eh da... Imamo poziv za izlazak večeras, ideš? – Ma ne znam, gdje? – U Kaštele, tu odmah u ovaj prvi u Štafilić. – A na šta idemo? Kod koga? S čim? Ništa mi nije jasno... – Ajde šta ti je, šta si zbedirala sad odjednom... kao da te vo-

dim na smaknuće, dakle ideš, ma naravno da ideš... sad popijemo limunadu, odeš kući, odmoriš se, i popodne pičimo za Kaštele... vrijedi?

– Ok! Jedva je čekala da Tanju vidi, a cijelu kavu je prešutila. Tanju

njezina šutnja nije ni malo brinula. Ona je bila na odmoru, i ništa je nije moglo tako lako izbaciti iz takta. Tupo je piljila u brodove i ljude, i kao da joj je to bio sav posao. Pritom ni mozak nije koris-tila, čak nije ni razmišljala. Dok su se u Katjinoj glavi opet vrzmale kojekakve misli.

– Idem? – Pa gdje ćeš, stani? – Ma idem kući leći, nisam uopće spavala noćas... – Ajde, samo budi u šest sati pred zgradom, naići ću po tebe i

idemo do lika koji će nas povesti. On ne živi daleko od tebe, zvr-cnut ću ga sad...

Katji je išlo na živce što Tanja ne postavlja pitanja tipa: „Gdje ćeš?“ „Zašto ideš kući?“... Kao da joj je bilo svejedno, „hoće li Ka-tje biti s njom ili neće“ Katja nije voljela ljude kojima je sve sve-jedno. Cijeli dan, rano popodne, trajao je dugo, kao da joj dan ni-kada nije ranije počeo.

51

Gledala je na sat svake minute, i čekala pola šest da se počne spremati, pa pet do šest da krene niz stepenice.

– Bako, idem sa Tanjom kod njezine prijateljice u Kaštele, vje-rovatno ćemo ostati dan-dva, broj mobitela moga imaš pa me na-zovi ako nešto trebaš

– Dobro lipa moja, neću ja vas pometat... – Bok onda, vidimo se! – Sritno! Transformacija zvana Tanja čekala ju je pred zgradom. Katja je

zinula od iznenađenja, poput kakvog ljigavog tipa. Tanja je na sebi imala uske kožne hlače, oskudnu majičicu, kožnjak i čizme na no-gama. Od ispeglane duge plave kose, sada je pred očima gledala ču-pav i bujan grm od kose, na Tanjinoj glavi.

– Ta-ta-ta nj-a-a? – Da? – Gdje ti to mene vodiš? Kakva je ovo nova kreacija? – Ma nije nova, to oblačim svake godine za najbolji moto party

u Hrvatskoj, Shadow days u Kaštelima. – Vodiš me na moto party? – Mislim da bi ti se moglo svidjeti, večeras nastupa Psihomodo

Pop – O da, o da... idemo... Katja je skakutala oko Tanje od zadovoljstva. – Gle prijevoz svoj nemamo, vreće nemamo, šator nemamo,

ručnike također...kupaći nadam se da imaš na sebi jer se ja ova tri dana ne vraćam... Idemo s ovim jednim likom, tu je on iz Trogira, pa ćemo se povesti trokolicom. On će nas ušvercati na „Festival rocka i motora“, i ako misliš ostati sve tri večeri u dobrom društvu i na dobrim koncertima moja je preporuka, doživiti ovaj show u potpunosti

– Očarana sam, čekaj da stignemo, pa ćemo vidjeti...Idem sa-mo otrčati po moju vreću za spavanje, možda mi zatreba.

– Ajde idemo odmah, Bili nas čeka! Bili je bio jedan od najstarijih trogirskih bajkera. Zvali su ga Bi-

li jer je bio sasvim sijed, a imao je dugu crnu bradu. Na prvi pogled izgledao je komično. Tanja ga je upoznala prošle godine za šankom

52

također na danima Sjena, a srela ga je i na drugim moto partijima. Njemu je jako imponiralo što će na domaći moto party doći sa dva mlada zgodna komada u svojoj trokolici. Nekako su svi bajkeri vo-ljeli imati nekakvu žensku iza sebe na motoru. Organizatori su mu-ku mučili s curama koje su stajale ispred samoga ulaza, a motoristi bi samo izašli van pokupili druge i ušli unutra. Naravno na takva zbivanja za onoga tko dođe na motoru ulaz je besplatan. Dečki bez motora i skuteraši, morali su za svaku večer izdvojiti popriličnu svotu. Kada su stigli u toplo ljetno predvečerje, ljudi su se već po-lako okupljali. Neki su se još kupali, neki tek postavljali šator, a ve-lika većina se muvala oko šanka. Bio je tu postavljen i električni bik za natjecanje u jahanju, bazen sa skakaonicom, štandovi sa naki-tom, te lik koji je tetovirao nekoj curi leptira na lopatici... Katja je šetala raskolačenih očiju. Nikada ovako što nije vidjela, osim na televiziji. Znala je da Igor ide na nekakve moto partyje u Slavoniji, ali nijedan po njegovoj priči nije izgledao ovako. A tek Ruby, da ona vidi sve ove metalce oko mene, kladim se da bi slinila do poda. Tanja je za to vrijeme promatrala tko je sve ovdje, visoko podig-nutog nosića, koji samo što nije dirao oblake. Pozdravljala je sve redom. Katji je na pamet padala ideja da Tanja pozdravlja i one koje zna i koje ne zna, međutim svi su joj odzdravljali. Kako ne bi kad je mačka i pol?!

– Odi Katja, idemo pozdraviti ekipu za šankom. – A što drugo radimo cijelo vrijeme nego pozdravljamo? – Ma ajde mala, ne budali... nego gledaj i uči se! – Bok ekipa... – Ooo cure... kako ste? Šta ima s vama? Šta će te popiti? – Hm... šta točite ove godine? – Točena žuja, i žesta... – Daj nam dva jegera u epruvetama, pliz! Koliko? – Dva bona. – Ali ja nemam bonova?! – Ma daj mala, pa mi imamo bonova, evo ti majstore, koliko

god treba za ove lipotice. – O, hvala! – Vidimo se još, idemo prošetati nas dvije!

53

– Samo dajte cure, vidimo se! – Sada idemo popiti to tu dolje na obali, a onda ćemo potražiti

ove moje kaštelane koje baš znam... – Ajde, ajde... prava si brijačica – Ma ja sam, da ti ne kažem šta, a ne brijačica... – Pa kako nisi, daaaj... – Znaš Katja, ja sam ti gay! – Ti si šta??? – Ja ti volim cure... S Katjine strane nastupi duga tišina, nije mogla izgovoriti ni

ono Dobro ili ok. – Ne čudi me nimalo tvoja reakcija. Tako svi reagiraju. No bez

brige, ne palim se na pankerice... – Pa kako si skužila da voliš cure? I odkud to? Pa ti savršeno

izgledaš Tanja, možeš imati dečka kojeg hoćeš... – Da, baš zato mi ih je pun kufer. Sve što radim da ih isprovo-

ciram svojim izgledom je da bi vidjela kako sline i bleje ko telci i kako se nisko mogu spustiti samo zbog nečije guzice, sise i plave kose.

– Ah, baš si carica, svaka čast na takvom stavu, ali šta vidiš u curama?

– Obožavam ženska stvorenja, ne sva, ali znaju biti tako luka-ve, pametne, zločeste... uf...

– Očito nisu upoznala onoga pravog... – Ne Katja, baš onaj za kojega sam mislila da je pravi od mene

je napravio budalu. Napravio je od mene „glupu“ plavušu koja ni sama više ne zna što je... svejedno mi je u kakvo društvo izlazim i što oni slušaju, što imaju na sebi, koliko imaju u džepu... Od jedne čvrste darkerice, postala sam totalno labilna osoba.

– Do te granice da ti je svejedno, muško ili žensko? – U početku mi je bilo, sada mi više nije, sada su samo žene

moj izbor. – Uf, sorry, nisam znala... – Ma nemaš frke stara, puno još toga tebe čeka u životu... – Gledaj, eno ih... Ićo, Ivana, Edo, Slunjo i društvo. Idemo do

njih!

54

Veselo društvo ispijalo je Brandy iz boce. Svi su bili razdragani i veseli. Po priči se skužilo da im je neopisivo drago što imaju u Kaštelima ove dane kada su u središtu pozornosti. Slunjo je imao između nogu mali tam-tam bubanj po kojemu je udarao improvizi-rajući. Ićo se Katji svidio na prvi pogled. Možda ju je odmah os-vojio direktan pogled pri upoznavanju. Morala je sama sebi prizna-ti da ju je odmah podsjetio na Jimmyja. Edo je s Franom rasprav-ljao nešto vezano za Prodigy, pa nisu puno obraćali pozornost na druge. Kada je Katja prozborila nekoliko riječi, odmah su je pitali jel i ona purgerica, kao Tanja.

– Ne, ja sam iz Vinkovaca. – Eee... sinoć je s nama bila jedna ženska iz Vinkovca. Malo je

starija od nas, onako opičena neka... – Nemam pojma, ne pada mi nitko na pamet, a svi mi iz Vin-

kovaca smo ti malo čaknuti... – Da, Satan Panonski i Majke su vaši, vi ste svi kraljevi iz toga

kraja – Mi ti baš volimo Slavonce. – Stvarno? Baš mi je drago! Katja se potpuno uklopila u društvo. Za sat vremena osjećala

se kao da su oduvijek njezini frendovi i da ih zna sto godina. Ko-načno ekipa, konačno! Skužila je kako u društvu kolaju stvari, tko je onaj kojega se sprda, tko je vođa, tko su cura i dečko, a tko je tu bivši par. Koncert je bio odličan, nekoliko predgrupa, a zatim Go-bac sa Psihomodo Popom podigli su kaštelansku prašinu s tla.

– Kako si ono rekla? Katja? – Da, a ti si? – Ja sam ti Ilija, ali svi me ovdje zovu Ićo. – Dobro Ićo, reci? – Htio sam te pitati hoćeš se prošetati sa mnom? – Hm...pa ne znam... – Bez brige, neću ti napraviti ništa, samo se na kratko želim

maknuti odavdje. – Ajde dobro, idemo Ićo je Katju odveo na plažu Stari Resnik. Bila je to mirna uvala

u kojoj nikada nije bilo pretjerano puno kupača.

55

– Gle, ponio sam bocu vina, oćeš piti? – Hm... ajde daj – To ti je moje domaće inače...meni je prva liga. Sjedili su na šljunčanoj obali, gledali more i tražili u neiscrp-

nom izvoru tema neku novu. Katju je bilo strah učiniti prvi korak pa je samo propuštala kamenčiće kroz šake. Ićo se u trenutku od-važio i prišao joj bliže, pa još bliže, sve do trenutka kada joj ju je direktno pitao:

– Smijem li te poljubiti? – Aha! Samo iskra je bila dovoljna da upali plamen mladenačke zane-

senosti. Poljubac za poljupcem, dodir za dodirom, izmijenjivali su se. Ruke su im bile na mjestima koje do tada nisu upoznale.

– Aaaaa! Šta je to bilo? – A neznan... – Fuuuj, gledaj, ajme bljak... štakor mi je pretrčao preko noge i

otišao u vodu, bljak, bljak, bljak...uf! Katja se tresla od užasa, nije znala da li da sjedne, čučne, šeta,

ili stoji, došlo joj je na trenutak da zaplače, ali je ipak htjela ostati velika u Ićinim očima.

– Oćemo? – Kuda? – Pa nazad na party? Ne sviđa mi se ovdje ni malo... – Ok, ajmo ća! Prekriženih ruku Katja je velikim koracima gazila kroz mrak u

smjeru odakle su dolazili zvuci Psihomodo popa. Ićo ju je jedva pratio, cupkao je oko nje, nije znao s koje bi strane prišao i što bi rekao. Katji se neplanski kroz glavu prevrti Jimmy, Ruby pa Tanja. Nije joj više stalo do brije, čak za to nije bio kriv ni štakor, nekako se u trenutku počela osjećati prazno i daleko od svih.

– Ićo, hoće li ti biti problem da mi pomogneš naći Tanju? – Ma nije problem, ali sumnjam da ćeš ju uspjeti naći među

ovolikom masom. Može biti u bilo kojem šatoru, u masi ispred bi-ne ili se negdje voziti na motoru.

– Imaš pravo, a šta ću onda ja raditi do jutra? – Pa hoćeš kod mene?

56

– Da idem kod tebe, pa znamo se samo par sati? – Nema veze, moj ti je dom hipi komuna. Kroz njega ti dnev-

no prođe masa ljudi. Sestrini, moji, tatine i mamine mušterije. – Kakve mušterije? – Stari se bavi tetoviranjem i pisanjem. Radio je u Škveru i na

brodu, ali nije to za njega. Stara mi je isto nekakva umišljena umjet-nica, a trenutno je u Reiki fazi.

– Pa kako živite od tih „biznisa“? – Preživljavamo! Živimo rock n roll! Ajde ideš, volio bi te upo-

znati s mojom sestrom. Ona večeras nije ovdje jer je nogu prislo-nila na vreli auspuh prije par dana kad je silazila s motora, pa ne može hodati.

– A jadna! Koliko živite daleko od ovdje? – Kuća mi je poviše magistrale, nije baš blizu. – A koliko ti sestra ima godina? – 24 – A ti? – 19, ti? – 16. – Nemoj me zezat, nemoguće! Stvarno? – Najstvarnije! – Ok, ali nemoj to nikome više govoriti, to ti ne može donijeti

ništa dobro, govori da imaš 18, svi će ti povjerovati. U samo svitanje zore mlada pankerica i njezin novi prijatelj,

ušli su u njegovu kuću. Ićo je imao dugu smeđu kosu svezanu u rep, kozju bradicu i dugačke zaliske. Nosio je naočale i na prvi po-gled svatko bi rekao da je on nekakav intelektualac. No, Ićo je sa-mo povremeno radio u proizvodnji plastičnih vrećica. Završio je umjetničku školu i nije uspio upisati grafički fakultet. Sudeći po onome kako je govorio o tome, nije mu do toga previše ni stalo. Bio je pošten i drag dečko, no nigdje u njegovoj priči nije se nazi-rala budućnost. Kao da se sve oko njega događa samo u sadaš-njosti i da mu je važno da se u ovome trenutku dobro osjeća, a da je sve drugo sasvim nevažno. Katji i njemu je trebalo najmanje tri sata od plaže Dračić do kuće te su bili zreli za krevet.

– Čekaj?

57

– Šta da čekan, pa jedva si izdržala da dođemo do mene doma? – Pa kako ću ja sad ući pred tvoje? – Ma ajde ludo jedna čin se zamaraš, ulazi odma unutra... Ićina kuća izgledala je poput onih napuštenih kućica u Vinkov-

cima uz Bosut koje su nazivali buksama. U njima se okupljaju ben-dovi na probama i njihovo društvo. Nigdje nije bilo tepiha ni slike na zidu. Jedan stol, par stolica, jedan stari kauč, prolazi bez štokova i vrata.

– Tu živite? – Da, moja soba ima poseban ulaz, a vodin te ovuda da vidin

jer ima šta za izist Vidno zaprepaštena viđenim, Katja je birala riječi. – Gdje ti je sestra? – Nemam pojma. Vidiš da kod kuće nije! – A starci? – A izgleda da su i oni negdje zdimili, možda su čak dolje u

šatorima na party–ju. Jesi za džoint? – Ne. – Ja isto ne duvam, a ovi moji svi duvaju. Stoji eto tu na stolu,

a što je na stolu ponuđeno je. – Prava hipi komuna, nema šta? – Pa rekao sam ti ja, nisam te imao šta slagati. – Nego, ja ne bi spavala kod tebe u sobi, da me ujutro vide s

tobom u krevetu. – A dobro, nema problema, lezi tamo u Jelinu sobu. – Sestra ti je Jela? – E... samo makni tu njezinu robetinu, mislim da tu ima robe

od njezine 5 godine života, jer nikad ormar nije spremila. – Ok, srediti ću ja to malo – Ma nemoj sada ništa sređivati, odmori brate...ajde laku noć,

već je dan, pa laku dan... Bum, bum... Katju nekakvo lupanje probudi iz sna. Samo je

proškiljila i okrenula se na drugu stranu. No na drugoj strani po-stelje ležala je budna riđokosa djevojka. – Bemti škure... Ustala je iz kreveta, zatvorila ih, i nastavila piljiti u strop.

58

Bum, još jednom! Katja se u tome trenutku ustane iz kreveta i zatvori ono što bi u Slavoniji nazvali žaluzinama. Vrati se u krevet u isti položaj piljeći u strop.

– Ja san Jelena, a ko si ti? I kojega vraga radiš u mome kre-vetu?

– Ja sam Katja. – I nisi odavde? – Nisam! – Oćemo dole u Kućerin na pelinkovac? – Pa može! Tek kad su sjele u auto, poprilično izudaran svijetlo plavi ci-

troen ax, Katji je bilo jasno da kućerin nije ni dnevni boravak, ni kuhinja ni terasa, nego caffe bar Moto kluba „Sjene“ u Kaštel Go-milici. Jelena je ušla u šank, natočila dva pelinkovca kao kod svoje kuće.

– Skužaj, imaš li molin te jednu šigurecu? – A šta ti je to? Jelena pokaže u smjeru Katjinih hlača. – Aha, zihericu, može, izvoli! – Kako si ono rekla? – Ziherica – Nemoš virovat, ziherica, ajme zavarit ću... Nego, čija si ti

mala? – Ma ja sam ti iz Vinkovaca. – E, jel znaš lika, svi ga zovu Pakšu, mislim da je on iz Vin-

kovaca? – A, znam, kako ne bi znala... Pakšu je kralj! – Pa otkud ti ovdje, tj. kod mene gori u kući? – Došla sam ti sinoć s bratom s moto partyja. – A tako, a nek se i on konačno omastio. – Kako to misliš, nema između nas ništa, samo smo frendovi. – Nemoj meni te spike prodavati mala, ja sam ti stara iskusna

žena. Nego reci mi, di stojiš? – U Trogiru sam kod babe – A lipo,lipo... a šta onda radiš u Kaštila? – A draža su mi nekako od Trogira

59

– E, e... daj brale natoči nam još jednu ajde. – Jele, još samo ovu, pretjerala si, nećeš plaću dobiti uopće,

sve ti je ošlo u dug. – Ajde ne pizdi, molin te i daj curi šta pije, a meni isto. – Ja bi Colu... Malo je vremena Katji trebalo da shvati kako se pokupila iz

kuće, a da se Ići nije javila. To je značilo samo jedno, mora čekati Jelenu pa se njom vratiti gore u kuću jer od ovdje ne zna doći na-zad tamo. Osim toga i predaleko je. Već je podne i sunce je upe-klo. A Ićo se sigurno probudio i pita se gdje sam.

– Jele, ja bi morala natrag u kuću? – A srićo, pa tek smo došli, neću ti ja tako brzo doma... Mate,

jel bi bio dobar odvesti malu gori kod magistrale do mene doma? – A kako ne bi, drage volje, taman moram nešto gore do Ma-

muta obaviti pa mi je usput. Samo čas da pivo popijem pa ćemo ići.

Katji vožnja na motoru nije predstavljala ništa novo. No ipak ova jurnjava magistralom bila je nešto posebno. Zahvalila se Mati, i ubrzo ponovno našla pred Ićinim vratima. Vrata joj je otvorila nje-gova mama.

– Bok, ja sam Katja. – Dobro, ja sam Nela. – Šta trebaš? – Ja sam Jelina i Ićina prijateljica. – Dobro, uđi... Gospođa je nestala u jednoj od soba u koje se ulazilo iz ho-

dnika. Gdje li je Ićo sada? Otišla je u dnevni boravak sjela i gledala upaljeni program na televizoru. Bila je žedna i gladna, a ovdje ju to nitko nije pitao. Dalmatinci to nisu navikli. U Slavoniji običaj goste nutkati svim i svačim, Dalmatinci to ili ne znaju ili ne žele. No tre-nutno ju nije imao tko ponuditi, pa je sama našla kuhinju, čašu i vodu. Nije mogla odoljeti, a da na trenutak ne zaviri u frižider. Glad je bila jača od nje.

– Šta tražiš? – A, ti si, kako si me uplašio. – Pa dobro gdje si ti?

– A gdje si ti? – Ja sam bila s Jelenom na piću dok si ti spavao. – Jesi gladna? Šta bi jela? – Hm...pa nešto domaće iz mora. – Odlična ideja, kod kuće nemam ništa, ali mogli bi otići kupiti

dagnje i okupati se, šta kažeš? – Može. – Idem samo uzeti šugamane.

– S tim? – Da šta mu fali? – Apeenac? – Šta fali mojoj kozi? Nizbrdo vozi ko strijela. – Da, a uzbrdo? – Jel se tebi jede i kupa ili ti se pješači do Resnika? – Ma zezam te, ajmo! Vožnja do Poljice dugo je trajala. U ovo doba dana na kozi

uputiti se tamo bila je luda zamisao. Putovanje je trajalo cijelo po-podne do predvečerja. Kada su kupili dagnje u uzgajalištu, odlučili su se okupati uz magistralu. Ićo je samo sa sebe skinuo majicu, ba-cio se u vodu. Katja je oklijevala.

– Ajde uskači, nemoj me tjerati da dolazim po tebe, letit ćeš u robi!

– Da se nisi usudio, ne mogu se u mokroj robi vratiti na motoru

– Ajde onda... – Ma neću se ja kupati. – A daj ludo jedna, pa ovdi ti je najlipše, pogledaj kako je čisto

i duboko.

60

61

– A ne bi. – Jel imaš stvari ili? – Nemam, imam tange. – Znaš šta mala, skidaj se istog trena da te ja ne bi morao ski-

nuti. Katja stidljivo svuče uske traperice, i pažljivo se krene spuštati

niz stijenu. Ići je ta usporenost išla na živce. Neko vrijeme ju je pr-skao, a zatim ju je povukao za nogu i prebacio preko glave.

– Mislio sam da nisi toliko stidljiva, ali zaboravio sam koliko ti godina ustvari imaš.

Katju je ova izjava povrijedila. Do tada godine uopće nije spo-minjao, osjećala se važno i veliko. Ni riječi više nije rekla, izašla je ubrzo iz mora, legla potrbuške i sunčala se.

– Imaš tetovažu? Što to piše? – Ma ništa – Kako ništa, piše S... i... rap – Da – Šta to znači? – Ma duga je to priča i ti si prvi koji ju je vidio nakon lika koji

ju je tetovirao i onoga s kime sam se kladila. – Da? Pa drago mi je... Mislim da kod starog još nitko ništa

nije tetovirao na guzici – Ma ovo je bila oklada. – Kakva oklada? – Jednom sam se s jednim mojim bivšim kladila, onaj tko je iz-

gubio imao je pravo izabrati šta će drugome biti tetovirano. Bili smo malo pod gasom, i on je rekao to.

– A šta znači sirap? – Unatrag ti tu piše Paris. – E, vidi stvarno?! On voli Pariz ili? – Ma ne, nema on nikakve veze s Parizom, nego je glupa Paris

Hilton u tome trenutku bila na nekom tv–u u prolazu. Tako da je rekao da moram istetovirati Paris Hilton. Uz krokodilske suze i moljenje na koljenima izvukla sam se da bude samo Paris, a on je onda tražio da bude unatrag, kao da samo on zna iz prve šta tu piše.

62

– Ajme majko! Ne voliš baš tu tetovažu? – Da nema takvu priču u pozadini voljela bi ju, jer sam velika

obožavateljica Pariza, ovako sam si pankerica sa tetovažom Paris Hilton.

– I zato se nisi htjela skinuti? – Da, ali sad je gotovo. – Osušiti ćemo se pa ćemo ići, da nas ne uhvati mrak, a treba

skuhati dagnje i stići večeras na drugu večer Sjena. – Ajde, idemo odmah – Odmah? Ajde! Zamotali su kose u ručnike i zajašili „kozu“. Kacige nisu imali,

a ovi turbani od ručnika iz daleka su djelovali tako. – Stat ćemo u Trogiru, da pokupim vreću od doma i pozdra-

vim baku, jel može? – Ma nema problema šefice, kako god ti kažeš. Katja je na kratko naišla u stan pokupiti neke krpice. – Alo bako, stigla sam! – Srićo babe svoje, pa jesi si našla društvo? – Jesam bako. – A neka si. Drago je babi da se imaš s kim i ovdje družiti. Re-

ci mi, jel Taja s tobom? – Je, je... ona je ostala na plaži, a ja sam došla samo po neke

stvari, pa idem natrag. – Već ideš? Pa oćeš jesti štogod? – A napravi mi sendviče dok ja nađem ove stvari, ne stignem

sada jesti. – Dobro dušo! Baka joj je bila zadovoljna što si je našla društvo i što će još

neko vrijeme biti kod nje. Katja nije imala pojma gdje je i s kim Ta-nja, kao ni ona o njoj, vjerojatno. Kako su se brzo sprijateljile, tako su se brzo i razišle. Pokupila je sendviče sa stola i rekla:

– Vidimo se onda bako, javit ću ti se! U ovakvim situacijama bila je vješta, jer nikad nije određivala

vrijeme, niti kada će se vidjeti a niti kada će se javiti. U Kaštelanskom zaljevu sunce se polako spuštalo. Promatra-

jući panoramu Kaštela, Katja je brojala tornjeve i pokušavala po-

63

redati sedam Kaštela pravim redoslijedom. Nikako joj to nije išlo od ruke. Štafilić, Novi, Stari, Lukšić... i onda bi se uvijek spetljala kod Kambelovca i Gomilice koji je bliži Splitu, no sigurno je znala da je Sućurac zadnji.

– Super, mater je kod kuće, dat ću njoj da ovo skuha, biti će to brzo gotovo, samo treba čekati da se one otvore, najveći posao ih je očistiti.

– A to ćemo mi raditi? – E... – Ajme super, morat ćeš me naučiti, ja ti to nikada nisam

radila. Jesam čistila ribu, ali školjke baš nikada. – Zasitit ćeš se nakon pet komada. Ićo i Katja su ćakulali dok su se dagnje kuhale. Ićinoj majci

Katja se odmah svidjela, i poželjela je da ostane još koji dan kod njih. Miris mediteranske kuhinje širio se cijelom kućom i dvoriš-tem. Katja je već bila pregladnjela, makar je bila od onih koji su glad rijetko osjećali.

– Ajmo postaviti stol na terasi? – Može, koliko će nas jesti? – Mater ne jede školjke, pa ćemo samo ti i ja... – A šta je s Jelenom? – Jele, za nju se nikad ne zna kad će doći... U tome trenutku pred kućom se zaustavio automobil. No to

nije bila Jelena, nego Tanja i Jerko. Jerko je bio Ićin najbolji prija-telj. Bio je onaj za kojega se znalo da mijenja cure kao čarape. Uvi-jek je imao jednu s kojom je bio u „stalnoj“ vezi, jednu za povre-meno, i nekoliko koje su ulijetale. Bio je veliki šarmer i djevojke kao da su bile zaslijepljene tim šarmom. Do prije par godina ozbilj-no se bavio tenisom a sada je svirao bubnjeve. Za oboje je bio iz-nimno talentiran. Jednostavno ljudi su se okupljali oko njega. Va-žne stvari su se događale tamo gdje je on. Uvijek je bio u središtu zbivanja i svi su mu na tome zavidjeli.

– Tanja, otkud ti? – A šta misliš mustro, tebe tražim... – Pa kako si znala da sam ovdje?

64

– Pitala sam ljude i rekli su mi da otkako si otišla s Ićom onu večer, da se od njega nisi maknula...

Tanja ju povuče za rukav malo postrance. – Jel između vas dvoje to nešto ozbiljno? – Ma nije, prijatelji smo! – Odlično! Upoznala sam sinoć na plaži curu, mala je kao

bombon... No, mora večeras ići doma na otok. Inače je s Visa. Došla sam te moliti da odeš sa mnom na Vis ujutro. Oni ti ovih dana u Komiži imaju feštu, Ribarska večer, nešto slično. Nastupati će T.B.F i još neki. Glupo mi je ići sama, a ne bi propustila naj-bolju ljetnu priliku. Dakle, ideš?

– A znaš da idem... – Joj, obožavam te mala, stvarno si kraljica! – Alo, dosta ženskih ćakula, večera je na stolu. Tokom večere Jerko i Ićo raspravljali su o nekakvoj preradi

motora, a djevojke su uživale u mediteranskoj kuhinji. Katji su se školjke jako svidjele i nije bilo toliko puno posla oko njih koliko je očekivala. Umočiti komadić kruha u ovaj slani toč nije bilo ni upo-la dobro koliko istu radnju primijeniti u moču ispod ispečenog pra-seta ili purice, ali je iskustvo bilo novo. Nakon večere sjeli su u au-to i spustili se do Jerka u buksu. Njegova je prostorija za okupljanje društva bila u potkrovlju njegove višekatnice. Nije bila pretjerano opskrbljena. Unutra se nalazio komplet sjedala iz Stojadina, jedan krevet, zastava Jamajke i Argentine na zidovima, karte, mali stolić, prazna gajba piva, i nekoliko punih pepeljara. Na prvi pogled u tu malu prostorijicu stala bi tri čovjeka, a znalo ih se nagurati i petnaest. Jerko je razvio takvo pravilo korištenja bukse, da može dolaziti tko kada hoće s kim hoće, ako će prostoriju ostaviti ona-kvu kakvu ju je zatekao.

– Slunjo i Ivana su gori. – Kako znaš? – A vidin svitlo gori… Nije baš svatko mogao doći u ovu prostoriju. Imao je Jerko

psa zaštitara koji je uvijek ležao pred vratima. Stari i iskusni lab-rador bio je doduše potkupljiv. Ako bi s ekipom koju pozna došli

65

sasvim novi ljudi, on bi ih pustio u prostoriju bez ijednog glasa, ali bi za uzvrat tražio da mu bacaju lopticu.

Ekipa u buksi je zarolala u krug, a Katja ga je uz Iću stojećki odbila. Čak je i Tanja odbila što ju je jako začudilo, no na njoj se vidjelo da je dušom već na Visu.

– Tanja, hoćeš da nam odem zadnjom tridesetsedmom do Trogira doma po neke stvari za Vis?

– Ne, ne ludo, ni slučajno, ne smije nitko znati da idemo na Vis…Otići ćemo dolje do moto partyja tek toliko da se pojavimo, a onda ćemo se s Jelenom povesti do Splita.

– S Ićinom Jelenom? – Da, a kojom drugom?! Odakle ju ti znaš? – Iz kreveta! – Molim, nemoj mi reći molim te da si bila s njom? – Ma daj Tanja šta ti je, ne furaju mene ti filmovi. – Ja sam bila s Jelenom, ona je prva žena s kojom sam se

poljubila. – Nemoj zezati, pa kako se to zbilo. – Ma bezveze, upoznala sam ju tu večer preko jedne frendice

metalke iz Splita, bili smo na koncertu i upoznali nekoga klinca. Mali ti je imao nekih 13 godina i mi smo ga uhvatile sprdati. Jelena je tada bila stvarno puno starija od maloga, ali ja nisam. Družile smo se s malim cijelu večer i on nam je priznao da se nikada nije poljubio. Na prvi mah smo se pogledale i prasnule u smijeh, a kad smo shvatile koliko on to želi, demonstrirale smo mu tehniku, a zatim ju isprobale i na njemu.

– I jel mu se svidjelo? – Mislim da jeste, ali puno više onaj dio kad smo se nas dvije

ljubile, nego kada smo ljubile njega. – Cure, o kakvim vi to ljubljenjima? – Ma ništa, ništa… – Nemoj ti meni srićo ništa, znam ja čin ti govoriš ništa da je

neka tajna... – Slunjo, imaš svoju Ivanu, nemoj se petljati u naše priče, ne-

moj biti baba

66

– Nisan, nisan, samo sam se šalio malo, nego oćemo mi doli do Dračića, vrime je…

– Amo, amo… – Skupite svako svoje prnje i idemo Krenuli su svi zajedno cestom prema Resniku, ali su se pogu-

bili u vrlo kratkom roku. Slunjo i Ivana otišli su na svoju stranu, Jerko je usput sreo Ivu s kojom je imao neke nerasčišćene odnose, a Ićo je kao privjesak visio Tanji i Katji za vratom. Tanja je bila vi-dljivo napeta. Kada su stigli u kamp, Tanja je pogledom non–stop tražila Jelenu koje nigdje nije bilo. Katja se s Ićom prošeta šumi-com gdje su bili postavljeni šatori. Stanje ondje je bilo kao u jef-tinom porno filmu, razbacana odjeća na sve strane i stenjanja svih vrsta u zvučnoj kulisi.

– Ićo, idemo odavdje! – Čekaj, pa ovo je pravi Jebodrom, poznavajući nju, mora da

je Jele tu negdje, makar mi je sestra… Jele nije bilo, ali je Katja ugledala nekoga koga je najmanje

ovdje očekivala. Bila je to Nena, žderačica muškaraca iz Vinkovaca, na jednom od svojih masovnijih obroka. Družila se sa ćelavim bra-datim bajkerom. Katja ju nije htjela prekidati u toj aktivnosti. Sada joj je cilj bio pronaći Tanju. To im je brzo pošlo za rukom, Tanja je stajala pokraj električnog bika kako su se i dogovorili.

– Sorry Ićo, nas dvije moramo na bus. – A sritno van bilo cure moje, vidit ćemo se još! – Sumnjam Ićo da ćemo se vidjeti, ja sam samo još kratko ov-

dje, bilo bi dobro da se oprostimo… – Ne, ne možeš samo tako otići – Ne kužiš me, Ićo, moram ići, obećala sam Tanji ovo sada, a

obećala sam i Ruby da ću doći. Meni je ovdje genijalno. Upoznala sam toliko ljudi i različitih sudbina. Ovakvih stvari ti u Slavoniji ne-ma. Ne postoje osobe kao što je tvoja sestra, mater ili ćaća. Možda postoje, ali ih ja ne znam.

– Žao mi je što ideš. Da si malo starija bila bi mi cura. – Zar moraš spominjati godine?

67

– Moram Katja, jer ti... Ti uopće ne živiš svoje godine, ti živiš godine mene i starijih. Čuvaj se! Znam da si hrabra i sve to, ali budi oprezna. Javi se koji put!

– Oću, oću... a ti mi dođi u Vinkovce! Približila se Ići i glasni „cmok“ mu ostavila na usnama. Zatim

je ušla u autobus br. 37 na noćnoj liniji Trogir-Split. – Šta je ovo bilo Katjice? – Poljubac na raskrižju. – Ajde neka, znači muljala si me da ste samo prijatelji. – I jesmo prijatelji, jednome sam ovo ljeto propustila dati sa-

mo ovo i nikada si to neću prežaliti, ako ga ne uspijem sresti ili uhvatiti.

– Dobro, dobro…nemoj mi sada bedirati, stići ćemo još na noćni trajekt izgleda. Ako bude radio onaj dugokosi lik, možda se uspijemo i švercati.

– Zar ti uvijek misliš toliko unaprijed? – Skoro uvijek! Vozile su se noćnom triedesetsedmicom, koja je stajala samo

na onim stajalištima gdje bi bilo putnika. Vozač je jurio poput stri-jele, a stari autobus je proizvodi buku, kao da će se svaki tren raspasti. Katja se grčevito držala za sjedalo i jedva čekala da stignu. Tanja je bila napeta, ali ne zbog divljanja vozača autobusa. Kada su se iskrcale na Solinskoj, Katji je laknulo i mislila je da je sada može biti mirna. Tanja je zastala pred velikim satom.

– Ne, ne nije toliko sati... – Molim? O čemu ti? – Kaj gledaš? Trči! Tanja je ogromnim koracima trčala prema Pazaru, a Katja

koliko je mogla s ruksakom i vrećom za spavanje za njom. Shvatila je po Tanjinim suznim očima da je nešto zbilja važno, ali nikad nije znala što sve od nje može očekivati. U prolazu između zatvorenih štandova splitske tržnice, Katja više nije vidjela Tanju, niti je čula odzvanjanje njezinih koraka u tišini. Na trenutak se uplašila a tren nakon iza ugla vidjela je Tanju kako sjedi na klupi preko puta ceste, koja je odvajala Pazar i luku. Katja je pretrčala na semaforu preko crvenog i tiho prišla Tanji.

68

– Što je bilo? – Zakasnile smo! Katja je prvo pogladi po leđima a zatim čvrsto sestrinski zagrli.

Ma biti će sve o.k. Stići ćemo na idući. – Ali kako sam glupa! Danas sam u zezanciji s Jerkom, rekla

kako kada on prođe rivom, da curama vrijeme stane. On me pitao, zar i meni vrijeme ne stane? Na što sam ja iz zezancije zaustavila sat. Nekoliko trenutaka kasnije sam ga opet vratila u funkciju. Za tih nekoliko minuta sada nam je otišao brod.

Trajekt prema Visu taman je isplovljavao iz Splitske luke, glas-nim zvučnim signalom kao da se rugao djevojkama.

– Pa možemo nekako ubiti noć. Evo ja imam vreću za spava-nje, nekako ćemo se obje nagurati.

– Divna si! Ne mogu ti ja sada spavati. Ja bi radije da odemo gore do Sustipana vidjeti ima li još kakve ekipe tamo. Možda bi se mogle još i zabaviti večeras.

Iz istih stopa krenule su prema splitskom spomen groblju. No, grad je u ovo gluho doba noći bio sasvim pust. Ni na Sustipanu ni-su nikog zatekli, iako su se tamo znali okupljati mladi alternativci po noći.

Katja je stekla povjerenje u Tanju, i nije joj bilo problem sluša-ti i pratiti sve njezine ideje, dapače bilo joj je jako zabavno. Više nije puno ni pitala, znala je da Tanja uvijek ima asa u rukavu.

– Ok, i tu smo izvisile, ali ima još jedno mjesto, koje možda radi, a gdje bi se mogle smjestiti.

– Koje? – Bounty, Katja, Bounty... Malo ćemo požuriti do njega. Bounty je bio klub u kojemu su se okupljali članovi moto klu-

ba „Fjaka“ iz Splita. Mada su sada oni svi većinom bili u Kaštelima na večerima „Sjena“. U ovako rane jutarnje sate znalo se u njemu uvijek nekoga zateći. Tanja je poznavala konobaricu Nambi, koju su svi zvali Paula. S njom se upoznala na prošlogodišnjem moto susretu u Sinju, i sada se samo nadala da još ovdje radi. Željezna ograda preko ulaza u kafić je bila navučena. No, kako ju je Nambi upozorila to ne mora značiti da je zatvoreno. Spusti se samo zbog policije i susjeda. I nakon spuštanja željezne ograde, Bounty još

69

zna dugo u noć normalno raditi. Zbog toga Tanju ograda nije za-čudila, a posebno joj je laknulo kada je vidjela da lokota nema. Po-digla ju je i ušla, a unutra je zatekla samo Nambi za sudoperom.

– Treba li vam pomoći? Evo stigla su još dva para vrijednih ruku.

– Oooo! Otkud ti? Pa večeras je fešta kod Sjena, šta radiš ov-dje?

– Ma ne pitaj me ništa. ti si nam zadnja šansa. Trebale bi do ujutro negdje prespavati. Pobjegao nam je noćni trajekt.

– Ma naravno, nema problema, šta god tribate. Hoćete popiti šta? Skužaj curo, tebe nisam upoznala?

– Katja, drago mi je. Ja sam o tebi čula na putu do ovdje. – Daj nam svima onda pelinkovac, ja častim. – Može. Sva sreća da sam već napisala obračun pa mi neće

brojke bižati. Inače Tanja, nisi mi se niti malo prominila od prošlog lita.

– Bome nisi ni ti meni, kao da smo se jučer vidjele. Trgnule su piće s nogu, i uputile se prema centru. Nambi je ži-

vjela u potkrovlju zgrade, koja se nalazila u prvoj uličici paralelnoj sa splitskom rivom. To je bio najuži centar grada. Stan se nalazio u potkrovlju i u njemu je bilo dosta sparno. Nambi je Katji i Tanji ra-zvukla ležaj u dnevnom boravku, i otišla u svoju sobu. Nije puno morala reći, u umoru koji ju je savladao, sve se na njoj jako dobro moglo vidjeti. Tanja je još neko vrijeme mijenjala kanale na tv pri-jamniku, dok je Katja izašla na terasu zapaliti cigaretu.

– Ej, ej... oprosti što te budim. – Hej, reci, nema veze. – Sva sreća da sam tebe uspjela probuditi, Tanja spava ka tor-

ba. Aj dođi samo zaključati iza mene. Moram ići raditi, a vas dvije kad se probudite, donesite mi ključeve na posao. I zatvorite si šku-re, da vas sunce ne razbudi prerano.

– O.k., hvala ti! – Ma daj molim te, nema na čemu. Katja odmah posluša savjet o škurama. Izašla je na terasu i

shvatila, da se ona nalazi samo metar niže od krova zgrade. Šećući

se po krovu, upijala je prve zrake sunca i satima promatrala kako se Split budi.

Cure su kupile jednu kartu za trajekt. Dok je Tanja šarmirala dežurstvo, Katja je laganim korakom prošetala do palube i ostala nezamijećena. Zapalila je cigaretu i čekala da se Tanja pojavi. Raz-mišljala je koliko se dugo nije vozila brodom. Osim gliserom od Čiova da Trogira, i nikad prije. Još jedno novo uzbuđenje. U daljini su se nazirali otoci kao zelenoplave mrlje na horizontu. Ono mora da je Vis. No varala se, to je bio Brač, do Visa se moralo još dugo voziti, puna tri sata.

– Katja hani, stigli smo! – Stigli? Zar već? – Da srećo, zaspala si ko beba, dok sam se ja raspravljala s

dvoje zubara ovdje. Dosadnih li ljudi čovječe, samo o zubima pri-čaju i tko ima veće face za pacijente.

– Aha, kuda ćemo sada? – Trebao bi tu odmah biti bus za Komižu? Eno ga! Onaj cr-

veni! Idemo! Da nam ne pobjegne – Ajme pa ti si uvijek navijena kao miš na navijanje, ženo daj

ohani malo... – Daj ti živni malo...Ovoga vikenda svi idu u Komižu. Ovo je

glavni vikend u godini njima. Imam jednu frendicu u Komiži. Pro-daje nakit na štandu, upoznat ću te, samo idemo sada.

– Evo, evo, idem... Katja je pjevušila sebi u bradu „Judy is a punk“ od Ramones-a.

Osjećala se na ovome otoku kao na drugom kontinentu. Sve, baš sve okolo bilo je more. Kada su stigli u Komižu nikako nisu mogli naći Katjinu prijateljicu. Šetale su se Komižom koju se moglo pre-

70

71

pješačiti u desetak minuta. Katja je prvi puta ovoga ljeta osjetila dosadu uz Tanju.

– Daj idemo negdje na cugu. – Ajde, ima tu jedan birc u kojem sam već bila... Bile su bezvoljne. Nekako im je opao onaj polet od jutros. – Oćemo igrati pikado? – Ajde! No strelice se su završavale češće pokraj darta, a djevojke su

bile toliko bezvoljne da im se nije dalo po strelice saginjati. Uhva-tilo ih je ono što dalmatinci zovu tlaka. Ništa im se nije dalo.

– Kako se zove ta cura s kojom si se upoznala tj. na koju si se toliko napalila?

– Ivica. – Daj molim te, zove se Ivica? – Da, ženska se zove Ivica, a šta je tu čudno, rekla mi je da je

to na otoku normalno ime za ženu. – Pa jesi se čula s njom. – Ne. – Šta je, ne javlja se? – Da. – A šteta? – A ne znam šta da ti kažem... izgubila sam malo volju. – Iskreno i ja. Ovdje se ništa posebno ne događa. – Oćemo ostati večeras do koncerta. – Katja ja više nemam novaca za izlazak, ja moram pod hitno

u Zagreb, i to moram žicati babu za put. – Šta time želiš reći? – Ajmo mi nazad na trajekt. – A, samo tako... – A kako hoćeš? – Ma okej, idemo... Autobusa prema gradu Visu nije bilo. Odlučile su pješačiti je-

dan dio puta, a onda ako im netko stane, stane. Bezvoljno su se vu-kle, kao da im ruke i noge vise na koncu, kao u lutkarskoj pred-stavi. Katja shvati da trenutno samo ona može razvedriti Tanju, te

72

da joj nema druge, nego opaliti neku zezanciju. Tanja... ponavljaj za mnom:

Every where we come people always ask us

who we are and where do we come from

we always tell them the scouts come from every where

and if they can hear us they sing a little louder

– Katja, ti si u izviđačima? – Da, ti? – Nisam, ali uvijek sam htjela biti. – Nikada ti nije kasno. – Ajmo opet, baš mi je fora. Pjevušeći sve glasnije, penjale su se cestom na brdo. Svaki

automobil bi im trubio, no nisu se dale smesti. Tanja je postala di-vlja. Skinula se u samo gornji dio bikinija, plesala je na cesti cijelom njezinom širinom. Katja se previjala od smijeha uz branik na cesti. Glasno kočenje, škripa guma i lomljenje stakla, u sekundi su ukočili Katjin osmijeh na licu. Tanja je također nepomično stajala na cesti. U traci koja se kretala prema Komiži, dogodio se lančani sudar. Vozač, koji je po svemu sudeći pratio ludiranje oskudno odjevene Tanje, nije uočio zavoj koji slijedi. Naglo je zakočio, a sve ostalo što je uslijedilo dogodilo se u sekundi. Cure su nepomično stajale na mjestu poput kipova.

– Ajde Tanja, ulazi, idemo! Katja je zaustavila auto koji se kretao u traci prema Visu. Sjela

je na prednje sjedalo, i kroz prozor mahala Tanji da uđe. Vozač, čovjek srednjih godina, samo ih je pitao jesu li svjesne onoga što su napravile. Naravno, da nisu bile. U trenutku su se već kretale au-tom prema Visu. Iskrcale su se bez riječi tamo gdje ih je ovaj osta-vio. Samo jedan pogled je bio dovoljan da se obje počnu valjati od smijeha.

73

– Ovo stvarno nije bilo normalno! – Definitivno! – Sutra će o nama čitati u novinama. – Da, čovječe... – Imam jedan prijedlog Tanja. Ajd nećemo ići sada na trajekt. – Da, zašto? – Pa ako nas je itko prijavio za ovo, onda je prvo mjesto gdje

će nas tražiti, na ukrcaju u trajekt. – A, nisi ti ni luda. A gdje ćemo? – Pa najpametnije bi nam bilo... natrag u Komižu. – U Komižu? – Pa da. Javi se onoj svoj prijateljici što si rekla da prodaje na-

kit. Otići ćemo do nje i pitati ju za Ivicu, prenoćiti večeras i sutra na trajekt.

– Ajde može! Sviđa mi se tvoj plan, ali kao što sam ti rekla, ne-mam baš para.

Vratile su se u Komižu u isti onaj bar s pikadom. Konobar ih je počastio strelicama, jer su se vratile. Ubrzo su se s njim sprija-teljile i on ih je pozvao na večerašnji koncert T.B.F-a na Kamenice. Jednostavno nisu ovo ni mogle a ni znale odbiti. Spomenuo je još nekakve frendove, a Tanjina frendice nije bilo na štandu. Pristale su njemu skraćivati smjenu uz zezanciju na šanku. A kad su došli frendovi, zaputili su se prema zabačenoj plaži na kojoj su se odr-žavali koncerti. Katji spika ovih ušminkanih konobarčića baš nije ležala, ali nekako je to podnosila. Tanja se odvojila s jednim od te trojice, jer znaju istu ekipu iz Zagreba. Zajedno su otišli tražiti Ivi-cu. Drugi tip je malo više popio, pa je zaspao u ležaljci na plaži. Treći je iskoristio priliku upucavati se Katiji. Katja je inače bila svjetski prvak u svađanju. Nikada nije prva provocirala, ali kad bi ju netko bocnuo iglom, vratila bi trostruko. A ovaj lik, kojemu nije upamtila ni ime, se nije upucavao, on se nametao. To joj je jako išlo na živce. Kao da se podrazumijevalo da će njih dvoje, zato što su ostali sami na plaži, sada brijati. Katji se to gadilo. Nije znala kako pobjeći iz ove situacije. Nije željela ni na koncert otići samo s njim, jer bi se tada smatralo da su bili skupa. Sada je ona poput Ta-nje jutros, željela samo otići s ovoga otoka.

74

– Znaš šta stari moj, uopće nisi moj tip, i neću biti s tobom... – Ok, smiri se, smiri se! – Ako možeš normalno nastaviti komunicirati samnom, o.k.,

ako ne možeš, idemo svako na svoju stranu. – Ma uredu je curo. Ne moraš se odmah prijetiti. Pričekat će-

mo ovdje da se ovi vrate. Čekanje se produžilo do jutra. Katji je bila puna kapa, a prema

Tanjinom izrazu lica, zaključila je da ni njoj nije bilo ništa puno bolje. Ubrzo su se ukrcale na jutarnji trajekt s Visa. Bio je ovo naj-truliji provod. Ali moraju se i takvi događati, sve je to sastavni dio života. Katja više ne može reći da se nikada nije vozila trajektom, niti da nikada nije bila na Visu. Bilo joj je malo penzionerski, ali šta je tu je. Dvije partije pikada i jedno pivo, pa povratak kući. Kao i Tanji, i ona je već osjećala malo zasićenje ovim krajem, sve je to li-jepo, ali ipak ju je vuklo nešto doma.

– Bok stara! Izustila je Tanja na raskrižju kada su se iskrcale u Trogiru. Katja joj se samo približila na centimetar, pogledala ju ši-rom otvorenih očiju i sočno je poljubila, slavnim francuskim po-ljupcem. Prvi puta ona je Tanju ostavila bez teksta, okrenula se i prešla cestu. Nije obraćala pažnju na Tanju, ali kao da je na leđima imala oči. Vidjela ju je kako ukočeno stoji i gleda u Katjinom smje-ru. Katja se više nije željelala okrenuti.

Nije željela da izgubi prijatelje koje je ovo ljeto stekla, ali ipak ju je jako vuklo prijateljstvo koje je puno duže i temeljitije. Zvala ju je Ruby bez poziva. Predugo se ona meni ne javlja da bi sve bilo ok. Možda je opet u bedu zbog Flekija? Možda je i ona našla nove prijatelje na moru? Sigurna sam da me nije zaboravila. Ipak je to moja Rubyška! Kada je bus usporio prije skretanja na trogirski ko-lodvor Katja primjeti plakat Rising Dream, Frivolous Stir, Noc-turnal Crown, E.N.D i Dead Within. Približila se plakatu i shvatila da se opet radi o metal koncert. Ah, ta Ruby i njezin metal, valjda će joj srce sutra biti na mjestu. Zaželila sam se svoje male glupa-čice. Poznavajući nju sutra će me oko 14 sati dočekati na kolo-dvoru. Cupkat će u mjestu u želji da prva kaže sve što želi. Bez ob-zira na sve lude provode iza mene, jedva čekam sutra da popričam s nekim tko me zna u dušu. Želim još jednom vidjeti Jimmyja.

Svaki dan mi je nekoliko puta pao na pamet. Nije došao u Trogir, prevario me. Da je došao morala bi ga primjetiti, pa nije trogirska riva nešto ogromno da ne možeš primjetiti uličnog svirača. Svaki dan i svaku noć sam onuda prošla, o njemu ni traga ni glasa, ni to-na. Jel moguće da me zaboravio, da sam mu bila samo prolazna avanturica. Tko zna koliko je takvih poput mene bilo ovoga ljeta? A ja i dalje mislim na njega. Možda je skupio u Zadru dovoljno novca da odmah ode Morrisonu na grob u Pariz? Bilo bi mi drago zbog njega, ali u biti ne želim znati, ako je tako.

– Bako, stigla sam! – Nek si srićo, jesi gledala kad imaš autobus? – Jesam, za uru i po. – Lipo, taman stigneš jesti, a i burek će se oladiti da ga možeš

poniti. – Ma ne bi ja bako to nosila?! – A zašto srićo, ogladnit ćeš po putu, ponesi babi svojoj, ajde! – Dobro bako, hvala ti! Idem spremiti stvari. Katja je u glavi slagala doživljaje od kojih su joj trnci prolazili

po leđima. Doživjela je toliko toga, teško je sve to bilo premotavati u glavi. Sama se sebi čudila, doimala se na trenutke kao da zalju-bljeno mašta. To onda ne bi bila Katja, ona je samo razmišljala o stvarima koje su se dogodile. Katjin odlazak njezinoj je baki puno značio. Starica se na kraju rasplakala.

– Čuvaj mi se, dite drago! – prozborila je jecajući – Hoću bako, hoću! Doći ću ti ja opet! Katja je tužna lica i s knedlom u grlu napustila ovaj kraj. Kao

da se više nikada neće vratiti.

– Ruuuuby!!!

75

76

– Katjaaaa!!! Erupcija oduševljenja ponijela je obje djevojke nakon njihova

susreta na peronu zadarskog kolodvora. Frezi je zviždao sa strane sa prstima u ušima kako bi poštedio sluh ove vriske.

– A ovo ti je Frezi! – Frezi, ljubin ruku! – Ajme Katjice moja, sad sam srela jednu curu, ista ti, zabora-

vila sam kako je ono rekla da se zove, ali toliko te dugo nisam vi-djela da si mi se počela priviđati...

– Ruby, nemoj pretjerivati molim te! I otkada imaš rink na us-ni? Promijenila si se totalno...nekako zračiš nečim što do sada ni-sam upoznala.

– Pa pogledaj sebe, promijenila si se i ti, još si mršavija, i crna si ko ciganka, mora da si puno vremena provodila na plaži.

– Daleko od toga, danju sam uglavnom spavala, ali sam puno hodala okolo, pa sam valjda tako dobila boju. A ti? Šta ima ovdje u Zadru, osim metala?

– Imaš li ti šta protiv metala divojko? – Nemam grezi ili kako si ono rekao Frezi, skužaj?! Već sam te

upoznala na rivi ovo lito, i zapamtila kao alfa mužjaka Zadra, ako se ne varam?

– A vidi male što se bahati! – Ma to je sada najveći događaj ovog dijela godine u Zadru.

Stvarno će biti dobra svirka. Jedva čekam večeras. Upoznala sam tu dosta ljudi i puno skrivenih mjesta. Morat ću ti ih pokazati, ako nemaš ništa protiv, ja bi odmah.

– Može, može... znaš da sam ja uvijek za! – Idemo onda prvo do tornja sv. Stošije, prekrasan je pogled

odozgo. Cure su se na vrhu fotkale mali milijun puta. Jednostavno falile

su jedna drugoj toliko da si to nisu mogle objasniti. No, obje su os-jećale barijeru koja ih je kočila, a to su svi događaji koje si nisu sti-gle prepričati. Nešto kasnije prošetale su do mjesta gdje se večeras održava festival. Ruby se oko nekakve pjesme zapričala sa dugoko-sim likom kojega pozna, a Katja se znatiželjno približila pozornici da vidi što na njoj još nedostaje.

77

– Bu! – iza monitora iskočio je lik – AAA! Jesi popizdio načisto što ti je? – Njušim nove cure u gradu! Sorry ako sam te uplašija! Kutija,

ti si? – Sanduk! – Daj ajde, to mi je prezime i tako me zovu. – Aha, nisam znala, ja sam Katja. – Eto vidiš, samo se u nekoliko slova razlikujemo ja Kutija, ti

Katja, jesi za piće u Kantuna? – Nisam sama, s frendicom sam, ali planirale smo otići do

tamo – Ma ne smeta frendica, dapače, samo da ove kablove spojim. – Sviraš večeras? – Aha, sviram u Rising Dreamu i Nocturnal Crownu klavijatu-

re, ajmo popiti lozu u Kantuna. – Ajde, čekaj da zovnem Ruby – Ruby, a to ona mala Vinkovčanka? – Je, je, i ja sam ti iz Vinkovaca – Pa šta ne kažeš, znam ja Ruby, ona trčkara za Lolom? – Kojim Lolom? – Ma Lolom, jednim jedinim. – Ruby, ideš s nama? – Katja ti znaš Kutiju? – Evo upravo smo se upoznali, idemo u Kantuna svi skupa. Ubrzo na kavi im se pridružio i Lolo. Katja se pravila luda dok

je Ruby dobacivala znakove Lolo, kako bi bilo dobro da o njima ona ništa ne zna. Katji je to bilo u prvi mah smiješno, a malo ju je i razljutilo. Zar smo dotle došle, da mi neće priznati s kim je bila? Pa neću bome ni ja njoj ništa reći za Jimmyja. U biti kad bi joj rekla da sam ovoga ljeta ja kod Lole već prespavala, Lolo bi joj rekao da sam bila s Jimmyem, tako da je bolje da se pravim luda. Bacila sam joj u uho da sam upoznala nizozemca Jimmyja, i sad nek si ona misli.

Iste večeri, dok je Katja ležeći na krevetu u Rubynoj sobi ra-zmišljala hoće li zadnji dan ovoga ljetovanja slučajno sresti Jimmyja

78

ponovno u Zadru, Ruby je pozove iz kupatila. Na sebi je imala onu svoju sexy durexovu majicu, a na desnoj lopatici tetovažu.

– Ruby, nemoj mi reći da je prava?! U biti vidim da je prava? Kad si je napravila luđakinjo jedna?

– Jučer. – Ti si luda, luda, luda... – Pssst, moji ne znaju i neće saznati do moje osamnaeste. – Dobro, navuci tu drugu majicu preko i idemo. Ajme, šta moj

mp3 radi kod tebe? – Ma zaboravila si ga onu noć kad si otišla od mene i nikako

da ti ga vratim. – Čovječe, nemaš pojma koliko mi je falio, pojma nemaš Ru-

by. – A znala sam! Daj mi reci odakle ti ona pjesma „Gdje odlaze

vizionari“? – Nemam ti pojma, vjerovatno sam se zeznula kad sam skidala

s interneta. Zar ti se sviđa? – O da, poslušala sam ju bezbroj puta ovoga ljeta. – A meni je ok. Već sam i zaboravila kako zvuči koliko je dugo

nisam čula. Onda, jel idemo? – Idemo! Iz daljine su se čuli žestoki rifovi, a čopori dugokosih u crnom

slijevali su se na Kapetansko igralište. Ubrzo su Katja i Ruby po-stale dio čopora. Na samome ulazu Ruby je srela Smrada koji joj je radio tetovažu. Zahtijevao je da skine majicu da pokaže njegovo remek djelo. Ruby je to učinila u jednom potezu, i dobacila majicu Katji da ju stavi u svoj neizostavni rukasak. Katja se na brzinu upo-zna sa Smradom, te se okrene kolutajući očima na Rubynu domi-naciju. Kratko je popričala sa Vekijem i Božom, te za šankom ugle-da poznato lice. Nije tu žensku jako dobro poznavala, ali ju je jako željela sresti. Bila je to Justine, Francuskinja također ulična svira-čica, koja je poznavala Jimmyja. Sreli su je na pješačkom mostu dok su šetali skupa Zadrom. Katja na trenutak zanijemi, a onda na-glo povuče Justine za lakat, tako da se polila pivom. Justine ju je odmah prepoznala. Na lošem engleskom uspjela je Katji objasniti da je zadnji trenutak da krene za Zagreb. Da joj je Jimmy nešto os-

79

tavio. I da pokuša do sutra popodne stići na aerodrom u Zagrebu. Kad ju je upitala, hoće Jimmy biti tamo, Justine je samo slegnula ramenima. Katja je čvrsto zagrlila Francuskinju sa narančastim dre-adlockisma i od srca joj se zahvalila. Ništa ju večeras nije moglo vi-še razveseliti, nego ova vijest. No mučila su je pitanja, zašto je Ji-mmy u Zagrebu? Zašto baš na aerodromu? I što bi bilo da Justine nisam srela? I što to on meni nosi?

Ostatak večeri proveli su na pumpi. Cijela ekipa se nakon kon-certa slila tamo. Katja se pozdravila s Kutijom i Smradom koji su ispijali lozu. Vekiju i Boži morala je obećati još jedno piće sutra jer su bili oduševljeni s njom. Očito nisu očekivali da bi ovu noć mogli upoznati punkericu na metal festivalu. Katja je usput srela i Renki, koja se cerekala s Jolom i Goranom iz Rising Dreama. Renki baš nije voljela Katju niti je Katja voljela Renki. Klimale su si glavom u znak pozdrava u Vinkovcima, a ovdje su si čak mahnule rukom. Katja je konačno pogledom locirala Ruby. Bila je vidljivo pripita, te ju Katja nagovori da odu kući. Ruby je to nasmiješeno prihvatila, što je Katju začudilo jer joj je to bila zadnja večer u Zadru.

– Ruby, neću sutra moći s tobom i starcima kući. – Zašto? – Ma imam sutra nekog posla u Zagrebu, ići ću busom, pa me

pokupite u Zagrebu autom? – A može i tako... Ruby je totalno bila u nekom svom filmu. Nije puno zapitkiva-

la kao obično, što je Katji u ovome slučaju jako odgovaralo, jer ni sama nije znala što i joj odgovorila, zašto ide u Zagreb, niti kada mora biti tamo?

Ruby se prva probudila i odmah je zvala Katju da ustane. Upa-mtila je kako Katja ranije mora krenuti za Zagreb i nije htjela da propusti ako joj je nešto stvarno važno da ona to prespava.

– Katjice, ajde ustani... – Još samo malo, pa rano je... – Katja, ali rekla si mi da te budim, da moraš u Zagreb danas... – Jao da! Katja iz ležećeg položaja skoči na noge. Protrljala je oči i od-

mah upitala koliko je sati. Bilo je par minuta do 11 sati, a ona je is-

80

planirala odlazak u Zagreb Puntamikom Line u jedan popodne. Ruby ju kao ni sinoć nije puno zapitkivala. Nije bila glupa da ne skuži da Katja nešto krije. Samo ju je gledala kako se brzinski spre-ma. Katja je bacala u torbu i ruksak stvari.

– Zaboravila sam ti reći, čula sam se s mamom i Igorom, obo-je su te puno pozdravili?

– Aha, pozdravi i ti njih, idemo jesti, mama nas je zvala na ručak.

– Ajde, pojesti ću nešto na brzinu, tvoju mamu ne mogu od-biti.

Katja je brišući usta, još žvačući poljubila Ruby i njezinu ma-mu. Nabacila je kofer na rame, i krenula prema Varoši pa na kolo-dvor. Žurila je da stigne u miru kupiti kartu i smjestiti se u bus. Mada joj Lotus i Kantun nisu bili usput, morala je proći onuda da vidi imali li koga. No, nije vidjela nikoga od ekipe, koju je jučer preko dana ili na koncertu upoznala, pa je produžila dalje u pravcu kolodvora. Vjerojatno su svi još uvijek spavali, pošto su bančili na pumpi do jutra. Nije ni produžila ni pedeset metara dalje, kada je naletjela na punkera Vekija i njegovog prijatelja Božu, s kojim on svira u grunge grupi Divided Youth. Kada su joj to jučer, pri upo-znavanju rekli, to joj se učinilo jako zanimljivo, jer Božo je izgledao ko okorjeli metalac, a Veki isto tako, kao pravi iskonski punker. A svirali su grunge!

– Hej Katja, di ćeš ti s kuferima, zar se nismo dogovorili naći večeras, prije nego odeš? – upita začuđeno Veki.

Veki je bio punker ogromne tjelesne konstitucije. Na nogama je imao marte, nosio je neke karirane uske hlače i neku običnu ze-lenu majicu. Izgledao je baš onako, punkerski. Ono što ga je činilo još posebnijim, bila je njegova svijetlo plava kosa. Ništa posebno duga, no dovoljno da na sebi ima neku vrstu jedva primjetne fri-zure, fudbalerke.

– A sorry, sorry, mislila sam vam se popodne javiti. Nešto je važno iskrsnulo, pa moram krenuti ranije nego sam mislila. A što vi ovako rano, zašto ne spavate?

– Ma taman kad si ti otišla s pumpe, naletia je Stipe, pa nam ponudia sto kuna da mu pričuvamo opremu. Neko bi moga ukrasti

81

sve ono što je ostalo, pogotovo oni silni smećari, lešinari što nakon koncerta dođu sakupljati prazne boce za lovu. – odgovorio je Veki.

– Bia je s nama i frend Tiho, kojeg ne znaš, ali je on otiša spa-vati prije po ure.

– I sad smo popili makijato, ali još uvik nismo spavali, pa će-mo za po ure otići leći sve do navečer.

– Božo je bio kosmati div s dugom smeđom kovrčavom ko-som, bradom i brkovima. Imao je sigurno dva metra i nekoliko centimetara, a i težina mu nije bila ništa manje zanemariva. Pored njega se visoka Katja osjećala kao patuljak, a kako li bi se tek osje-ćala majušna Rubi. Usprkos svom strogom i zastrašujućem izgledu, Božo je bio pravi veseljak i uvijek bi znao zbijati urnebesne šale. Družio se često s Vekijem, no Katja ga je jučer vidjela i s Berijem, te Perićem, s kojima ju je Rubi na brzinu upoznala.

– I gdje ćete vi sada, ja moram na kolodvor, evo još samo 45 minuta do busa. Daj da se pozdravimo?

– Ma koji pozdrav, ajde s nama u Hooligansa, to će ti se si-gurno sviditi. – uzme je Veki za ruku i povuče k sebi.

– Ma jesi ti normalan, koji Hooligans i što je to uopće? – Ma to ti je dućan tu s punkerskom i navijačkom robom.

Znan da će ti se sviditi. Stipe mi je da sto kuna, pa iden uzeti jednu majicu, što san oduvik tia. Ajde, ne izmišljaj, aj s nama na pet mi-nuta, to je tu, deset metara dalje.

– Ma Veki, ne mogu, zakasnit ću na bus, a važno mi je, stvar-no mi je ovo jako važno, pokušaj shvatiti.

Katja je bila nervozna, a ipak je gorjela od nemoći što ne može ići s njima. Jučer je ovuda prolazila, ali noću, pa nije uopće skužila da tu postoji trgovina takve vrste. Znajući sebe, sigurno bi u njemu nešto kupila. Svi znaju kako ona obožava te punkerske krpice.

– Veki, zašto ne bi i nju Botaco odvea? – upita Božo. – Imaš pravo Božo, kako se toga nisan sitia. Ej Kate, nije mi

prije palo na pamet. – reče joj Veki. – Nas ionako za deset minuta čeka jedan frend tu pored mosta sa auton. Tako smo se dogovorili. Lipo, odi s nama do dućana, pogledaj stvari, možda ti se nešto i svidi, pa ćemo onda skupa do mosta. Naš frend će skupiti i tebe,

82

ionako nan je Bulevar usput. Moramo tamo otići u prostoriju za probe po neke kabele.

Katji se prijedlog učini razumnim. Nije joj se dalo tegliti kofer. Ide s autom i gotovo.

Ušavši u malu trgovinu Katja kao da je ušla u vlastiti raj. Veki je svoje brzo riješio, na kraju se nju čekalo. Katji se jako svidjela je-dna zgodna majičica s natpisom A.C.A.B. Ona je to znala viđati po grafitima na zidovima, no nije znala što je to zapravo. Mislila je da je to možda neki bend. Veki joj je pojasnio da je to ustvari samo kratica od engleske krilatice All Cops Are Bastards ili u prijevodu da su svi policajci gamad. Iako ju je pojašnjenje malo iznenadilo Katja se odluči kupiti majicu. Protiv policajaca ustvari nije imala ni-kad ništa, na kraju krajeva i stric joj je policajac. Baš ću biti fora kad pokraj strica prođem u ovoj majici. Ni majica ni natpis nisu bili nekakav Katjin san snova, nego je jednostavno htjela nešto ponijeti ovoga ljeta iz Zadra, kada joj nitko ništa nije kupio, kupila si je sama.

– Ajmo Kate, vrime je, nemoj da smo mi krivi ako zakasniš? – požurivao ju je Božo.

– Evo, još samo tren, da vidim ovo... – zaigrano će Katja. Uskoro su krenuli prema mostu. Prema frendu s autom. – A tko je taj lik što vas čeka? – A to ti je Botaco, upoznat ću te kad dođemo. To je, znaš,

onaj lik što san ti ga jučer pokaza. Onaj s irokezom. Katja ga se odmah sjetila. Bio je to jedan od najoriginalnijih i

najneobičnijih ljudi koje je Katja u životu ikad vidjela. Na nogama je imao poderane starke u grungerskom stilu, hlače su bile vojne, baš onakve kakve znaju nositi današnji koraši, uz prikladne ukrasne lance s ball chainovima. Frizura mu je bila klasična špicasta iro-keza, koja je podsjećala na cirkular kojeakakve čudovišne pile ili na neku enormnu šiljastu pijetlovu krijestu, no majica, koju je imao na sebi odskakala je kompletno od cijelog njegovog outfita. Imao je crnu Iron Maiden majicu na kojoj je sprijeda, uz crveno bijeli logo grupe, bio omot videokazete Maiden England, na kome maskota benda Eddie nadlijeće motorom koncertnu publiku. Sa stražnje strane majice u obliku velikog pečata bio je otisnut natpis Maiden

83

England. Taj neobičan image grunge, HC, punk, metalca bio joj je toliko neobičan i uvrnut da mu je sinoć htjela prići i čestitati mu na originalnosti. No u tome trenutku joj je uletjela Justine. Polako ta-ko, razmišljajući o Botacu, Katja je shvatila da su došli do mosta, ali da ih auto još ne čeka. Vekiju je zazvonio mobitel.

Kada je Katja vidjela nervozne pokrete i začula povišeniji ton u njegovom do tad smirenom glasu, znala je da se ništa dobro nije dogodilo.

– Ne dolazi, zaspao je! Koliko ti je još do busa? – Deset minuta! – Onda trči!!! Kao troje luđaka njih troje su nešto prije trinaest sati trčali

Zadrom. Presijecali su ulice, trčali preko ceste, pokušali zaustaviti taksi, ulazili i izlazili iz autobusa i na kraju pokušali zaustaviti na semaforu autobus Puntamika Line. No, zato postoji 'Murphyev za-kon', prema kojemu će sve ono što bi moglo poći na loše, doista poći na loše? Ovoga puta pošlo je.

– Nikad ga više neću vidjeti, nikada! Katji se stvorila knedla u grlu, ostavila je kofer na kolodvoru i

oprostila se s dečkima, koji su nakon ovoga trčanja konačno otišli kući leći. Katju je bolilo cijelo tijelo. Pognula je glavu i hodala da nije niti znala u kojem smjeru ide. Nije mogla ni zaplakati koliki je pritisak osjećala u plućima. Mislila je zaplače li, da će joj pluća pu-knuti. Kroz glavu joj se vrtila misao, više ne mogu ničime stići na aerodrom u Zagreb na vrijeme. Stiskala je bolnu šaku kojom je zveknula svom snagom u asfalt kada joj je bus definitivno pobje-gao. Da novu majicu A.C.A.B. nije ostavila u koferu, sada bi ju si-gurno zapalila. Sada neću vidjeti ni Igora, a dogovorila sam se naći s njim i mamom u Zagrebu. Sigurno će me do zatvaranja čekati u moto baru kluba Hollisters. Već sam im i poslala poruku da dola-zim, a od moga dolaska ništa. Iako je imala već sljedeći bus za sat vremena, bilo joj je svejedno, jer će do tad avion za Pariz, kojim Ji-mmyev prijatelj Vincent tada leti, već biti na pola puta do Pariza. Tako možda nikad više neće uspjeti saznati što joj je Jimmy htio preko prijatelja poručiti ili poslati. Nije imala Vincentov broj da ga pita, a ni Jimmyjev. Nalazila se u totalno blesavoj situaciji. Vincent

84

je, prema opisu pravi hipik u duši i užasava se korištenja mobitela. Njemu su dovoljni dredovi i njegov bubanj i pokoji put malo trave, ako se gdje nađe ili ga tko počasti. Vincent nije volio ni avione, uvijek je putovao stopom, no ovog puta doista se morao požuriti zbog kritične situacije u obitelji. Vincent je sreo Jimmya na Braču prije nekih mjesec dana, a znao ga je još prije, kada su se kao ulični svirači sreli u Veneciji, blizu Ponte Academia. Tada su se jako zbli-žili i sprijateljili, te su im se na putovanjima, putevi uvijek križali, iako to nikada nisu planirali. Vincent je Jimmyu bio čovjek od po-vjerenja i samo njemu bi se usudio povjeriti nešto ovakvo. Katja je Jimmyu kada su došli zajedno u Zadar rekla kako se u ovaj grad namjerava vratiti krajem osmog mjeseca natrag na jedan veliki kon-cert, kako bi kraj ljeta podijelila sa svojom naj prijateljicom Ruby, a Jimmy je, mjesec dana nakon susreta s Katjom osjetio da njihov susret nije bio nimalo slučajan. No, tada nije imao ideju ni gdje bi je mogao naći, ni na koji broj nazvati. Sjetio se, stoga, Vincenta i njegove cure Justine. Jimmy je htio Katji ostaviti mali podsjetnik na sebe, da joj ponekad padne na pamet, ako se ikad u životu bude osjećala usamljena. Stoga je, kada je susreo Vincenta njemu povje-rio mali zadatak, jer nije bio siguran gdje će on biti krajem osmog mjeseca. Vincentova cura Justine, koju su na kratko susreli pri do-lasku u Zadar, ovdje je zarađivala žonglerskim vještinama i guta-njem vatre. Turisti su bili velikodušni. Vincent je išao od mjesta do mjesta, grada do grada, tražeći sreću kao ulični bubnjar. Mjesto su-sreta prije odlaska natrag, bio je upravo Zadar, gdje su dva tjedna trebali provesti skupa. Po prvotnom Jimmyevom planu Vincent se trebao sresti s Katjom u Zadru, pošto je pri kraju ljeta tamo pla-nirao svirati tam tam bubanj na mostu još dva tjedna, kako bi s Ju-stine zaradio za što hrane, kao i za povratak kući, no sve je krenulo krivo. Nazvao ju je iz pošte i rekao joj da se iz Zagreba ipak neće dolje spuštati, te da, kaže Katji, ako joj je to tako jako važno, da dođe do Zagreba i da joj on to preda. Pri susretu na Braču Jimmy je Vincentu opisao Katju, no ona je vanjštinom bila toliko poseb-na, da je bio uvjeren kako će je na koncertu u Zadru sigurno naći i predati joj smotuljak. Justine, nakon Vincentovog poziva jučer nije imala problema. Znala je Katju iz tog njihovog kratkog susreta, pa

85

ju je lako našla i prenijela joj je sinoć poruku. Osim toga, Katja je nju prva uočila, jer je cijelo vrijeme poput sove, širom otvorenih očiju tražila Jimmyja. Dogovor za danas je bio da Katja sat vreme-na prije polijetanja aviona za Pariz, dođe na terminal za odlaske i pronađe dečka s dugim dredovima u kratkoj majici duginih boja. Vincenta ne bi mogla promašiti. Kako Vincent nije imao ni Katjin broj, nije joj, kad bi shvatio da ona ipak neće doći, mogao ostaviti poruku ili nazvati s aerodromskog telefona, te poručiti da će joj si-tan smotuljak ostaviti u garderobi ili na nekom od šaltera. I njega je pomalo bockalo što je to unutra, te je gotovo došao u iskušenje malčice poviriti, pa ponovno nekako sklopiti papir. Zbog toga je Katja jučer na koncertu naglo promijenila odluku o terminu polas-ka u Zagreb. Sada je grizeći usne i dalje hodala pustim Zadrom, sva u „golom“ znoju. A zašto sam tako glupa? A zašto neću stići? A što mi je to ostavio? A hoće li Vincent pričekati? Možda mi ostavi negdje poruku? Možda da krenem za njim u Pariz? Katja shvati da ono ipak nije bio oproštaj od Kantuna. Sjedne na crvenu klupicu na terasi kafića, opet u zadarskoj Varoši. Zadar joj je bio drag, no sad joj ga je već bilo pun klinac. Nikoga na terasi više nije bilo, a unutra je sjedilo samo bučno muško društvo, koje je prema onome što je do nje dopiralo, raspravljalo o događajima od sinoć. Nije znala kako da sada opet ode do Ruby u stan. Ispast će glupa pred svima. Otići na bus sat vremena unaprijed i zakasniti, to samo ja mogu. Iz buke koja je dopirala iznutra, u trenutku se iskristalizirao Lolin glas: „Rubi? Ona mala glupačica? Rubi je samo mali glupi privjesak, kojeg se ne mogu otarasiti, a dok daje, zašto to ne iskori-stiti?“ Katji je zastao gutljaj... Ruby? Daje? Molim? Došlo joj je da uleti unutra i strese sve Loli u facu, ali suzdražala se da čuje osta-tak. „Mora da ću doći u dva na orgulje, taman posla!“

Katji se ovom rečenicom odmota cijeli film. Lolo se sinoć po-tukao zbog Ruby. Sada se treba naći s njom na orguljama, ali neće da ne ispadne papučar u društvu. Zašto mi ništa nije rekla? Vjero-vatno ju je bilo strah da ću je odgovarati od Lole, jer sam ga dosta prije upoznala. Ajoj! Zato je ona bila onako sva u oblacima sinoć, i zato nju nije briga zašto sam trebala ići u Zagreb ranije. Sada mi je sve jasno. Moja Ruby se zaljubila.

86

– "Što da radim, što sad da radim?", mislila je panično Katja. – "Da pustim da sve teče svojim tokom ili da umiješam prste?

Da se uđem unutra i dam do znanja tom kretenu da i zidovi imaju uši ili da odem do Rubi i kažem joj s kakvim se gadom spetljala?"

Moram brzo do nje. Već je prošlo dva sata. A šta da joj kažem, kako da joj ja sad objasnim, kada se trebam praviti da ništa ne znam? Ali moram otići tamo, ne mogu dozvoliti da očajava. Sada smo obje izgubile, možemo tugovati zajedno. Katja se brzo kretala uskim zadarskim ulicama. Brzo je izbila na rivu i vidjela Ruby kako u poluležećem položaju čeka na orguljama. Katji je srce tuklo u ci-jelome tijelu. Svaki korak bliže Ruby, doživljavala je kao snažan udar bata s katedrale. Kada joj se sasvim približila, vidjela je da Ru-by žmiri okrenuta prema suncu. Katja ju je natkrila sjenom i čekala kada će otvoriti oči. No Rubi to nije nikako željela učiniti. Katjino je srce htjelo iskočiti od straha. Nikada se nije bojala nečega kao toga trenutka kada Ruby otvori oči. Lagano ju je pomilovala po ko-si i pokušala otići. No, tlo joj se pod nogama zatreslo, valovi us-komešali, a u tome trenutku je čula iz „Rubynih usta, Lolo volim te!“ Stisla je zube još malo i otrčala rivom nekoliko velikih koraka, a onda kao u crtanom filmu stala i nastavila hodati sporim tem-pom. Samo da me ne vidi, samo da me ne vidi, sve ću dati, sve, sve... nešto ju je tjeralo da okrene glavu, no znala je da to ne smije ni u ludilu. Da bi time mogla sve upropastiti. Bilo joj je udaralo u cijelome tijelu. Posebno jako reagirala je žila kucavica u obrvi po-kraj piercinga. Udaralo ju je u oči.

Već su joj koljena klecala kada je došla do čuvenog zidića u parkiću na zadarskoj rivi, gdje se noću okupljaju svi metalci, roc-keri, punkeri i ostali zadarski subkulturnjaci. Zaronila je lice u dla-nove. Suze su joj nekontrolirano potekle, padale su nečujno na pra-šnjavo tlo parkića. Njeno krhko, mršavo tijelo treslo se kao nikada da tad, no ona ga jednostavno nije mogla kontrolirati. Mnogo puta u životu ona je znala biti tužna, no nikada kao do sada nije ovako iskreno i nekontrolirano plakala, te jecala glasno. Pomoći jednosta-vno nije bilo. Uostalom, Katja je rijetko kad u životu plakala zbog nečega što se njoj dogodilo. Uvijek je plakala zbog drugih, pa čak i zbog tužnih filmova. "Zašto... zašto je ovako moralo završiti?" –

87

pitala se. Da je htjela smisliti ružan rasplet, ne bi moglo ispasti go-re. "Zašto sam morala poći u taj Hooligans i zakasniti na bus za Zagreb, zašto sam se uopće vratila na poluotok? Koji me je vrag tjerao da odem u Kantuna i vidim Lola i što sam mislila postići os-tavivši Ruby u uvjerenju da je to na orguljama maloprije bio on? Brisala se podlakticama na kojima su joj ostajali crni tragovi šmin-ke. Kada bi ju neznac sreo, pomislio bi vjerovatno da je izašla iz dimnjaka ili da se igrala ugljenom. Samo sam je htjela utješiti i reći joj istinu. O Bože, što sam uradila, zašto sam je ostavila u krivom uvjerenju?“ Crna šminka ispod očiju sada se slijevala svugdje, po obrazima, rukama, vratu... Katja nije imala ogledalo da se pogleda, niti maramicu da se obriše, no uopće je nije bilo briga za te glupe i nebitne stvari. Samo je željela da je sve ovo san i da se ovog trena probudi u busu, koji polako grabi za Zagreb. Trzala se, u namjeri da se vrati na orgulje i ispriča Ruby što se doista zbilo. Neka sila ipak joj to nije nikako dala... možda bi je istina još više povrijedila. Ponekad najboljim prijateljima valja prešutjeti ili bar zaobići istinu. Duboko potrešena opet je krenula put autobusnog kolodvora.

– Sada mi je stvarno ovaj Zadar došizio, idem bilo kuda, samo da ovdje nisam. Još samo sat vremena do polaska autobusa, samo jedan sat, jedva čekam.

Katja je sjedila u Skipper Caffeu u robnom centru u zadar-skom kvartu Relja, koji dijeli poluotok iliti stari grad od autobus-nog kolodvora. Tri velika akvarija s ribama jadranskog podmorja fascinirali su je. Gledajući savršeni sklad podmorja u ovim akvariji-ma, odlučila je iduće godine otići na more i uzeti tečaj ronjenja. Bezbrižnost ovih riba smirivala ju je i nakon što je već gotovo tri sata ovdje sjedila sama, osjećala se je mnogo bolje.

– Ja sam mislio da ti curo ipak više voliš motore od brodova. Odjednom joj je muški glas sa desne strane šapnuo u uho. Ka-

tja se zadubila toliko pomno u proučavanje slika da nije ni vidjela, kada je jedna starija muška osoba poput aveti sjela do nje. Stresavši se od iznenađenja, Katja se naglo okrenula i vidjevši osobu do sebe gotovo da je kriknula, koliko od straha, toliko od radosti.

– F...!!! – zaklopio joj je usta dlanom. – Da, to sam ja Fleki... ne vidiš nikakvog duha, ne brini.

88

Ono kako joj je srce na rivi kucalo spram sada bilo je nula. Fle-ki se smiješio i čvrsto ju je grlio, da slučajno ne bi pobjegla nekud.

– Pa gdje si mala šta ima? Skoro si suzama Zadar potopila – Fleki, pa ti si ž..ži...živ? – Jesam srećo, vidiš me, sjedim s tobom za stolom. – Pa gdje si bio? – Joj, znam da si sada puna pitanja, kao šipak koštica, pa me

molim te slušaj! U idućih dvadesetak minuta ispričao joj je svoju čudnu jedno-

mjesečnu pustolovinu. – Dok sam se vozio iz pravca Rijeke prema Splitu, nenadani

mali i beznačajni odron kamenja s Velebita iznenadio me i prisilio da skrenem prema provaliji. Kočnice nisu bile dovoljne, niti sam ih u šoku dovoljno brzo stisnuo da bi spriječio katastrofu. Dok sam letio, cijeli mi se život prevrtio pred očima i brzinski se oprostio od svega što je volio.

– Isuse Bože! Katja se odjednom postavi kao velika vjernica, ne vjerujem!

– Slušaj dalje, to je tek početak. Probudio sam se dan kasnije na Zrču. Skupila me na cesti vesela družina turista iz Francuske. Toga svog hoda po vijugavoj jadranskoj magistrali nikako se ne mogu sjetiti. Kažu da sam teturao kao pijanac i pomalo šepao na li-jevu nogu. Kada su me pitali kako se zovem, malo sam zastao, po-čeo sam se pipati u potrazi za novčanikom i izvalio da se zovem Karabaja. Svega u vezi motora sam se sjećao i svega u vezi autome-hanike, no sve drugo bilo mi je jako zamućeno.

Francuzi koji su me povezli u obližnjem su kampu trebali os-tati dva i pol tjedna. Prvu večer na Zrču, ma to je bio užas, vidio sam sve ono čega se grozim. Taj vid provoda nije nikako za mene. Moji francuski prijatelji i prijateljice bili su zakon, pa nisam htio otići od njih, no nisam ni izlazio s njima van. Večerima sam, osta-jao kraj njihovih šatora pripremajući roštilj i gledajući zvijezde. Ne-gdje u svojoj dubini znao sam da nešto nije u redu, da se ne zovem Karabaja. Proganjalo me to tko sam ja, sanjao bi sestru, Lanu, Ru-by, ali opet kada bi se probudio, ničega se ne bi sjećao. Jedno jutro Francuzi su me počeli čudno gledati i odmjeravati. Naime, prili-

89

kom jednog odlaska na plažu, tamnoputoj Yvon pogled se zadržao na naslovnoj stranici nekoliko dana starih, bačenih novina 24 sata. Moje lice zauzelo je cijelu naslovnicu, a ispod je masnim slovima pisalo: 'Traži se'. Zamolila je jednu curu da joj to prevede, a ona joj je lošim engleskim odgovorila da to znači nešto kao wanted. Tko zna što je Yvon u tom trenutku pomislila, možda su skupili opas-nog ubojicu.

– Pa da, sjećam se čovječe, svi su te tražili, kao da te zemlja progutala, na sve strane je bila tvoja slika...ubili smo se tražeći..

– E tada sam shvatio da nešto nije u redu i otišao sam od njih. Stopirao sam i stali su mi simpatični Šveđani. I njima sam rekao da se zovem Karabaja, ali sam njima priznao da mi se čini da ovo ni-sam ja i da se u biti ne mogu sjetiti tko sam. Larissa, mlada žena, koja je putovala s mužem Anderasom bila je liječnica. Rekla mi je da možda imam djelomičnu amneziju uzrokovanu nekim šokom i da bi trebao otići na pregled u bolnicu ili možda čak da odem u ob-ližnju policiju. E to mi stvarno nije padalo na pamet, toliko sam bio svjestan, da sam se i u stanju šoka sjećao da policiju ne mogu smisliti.

Polako mi je u podsvijest došlo da volim motore ili sam to shvatio po bradi koju imam i po bajkerima koje sam u Splitu sreo.

– Ne mogu vjerovati da si tako živio, baš da si toliko zabrijao. – Iako, jednu večer sam prišao na rivi u Splitu dvojici simpatič-

nih ljudi. Renato iz Splita i Loko iz Sukošana. Bili su totalno spa-ljena ekipa i s njima se brzo skompao. Oni me nisu čudno gledali i odmah mi je bilo lakše. Loko mi je rekao da te noći kreću kod nje-ga u Sukošan, jer je sutradan u Zadru veliki rock i metal koncert. Nisam imao više šta raditi u Splitu, pa sam eto došao u Zadar. E i sinoć smo bili tu u Zadru, na tzv. kapetanskom igralištu. Svirali su rockeri i metalci iz cijele Hrvatske. Negdje u gužvi primjetio sam Ruby. Ona me privlačila kao magnet. Nisam mogao oči skinuti s nje. Neke momak je to primjetio i čim sam joj se pokušao približiti, on me vidno pijan, kako kažu u pjesmi „Neću žvake, oću kusur“, lupio šakom u glavu. No promašio je i ja sam mu vratio. Tada se na mene sletilo njih pet šest, i gurnili su me uz neku žičanu ogradu prema lučici Foša. Kad sam se digao, znao sam da je to Ruby,

90

znam sad da je ovo Zadar, htjeo sam se svima javiti ali bilo je pre-kasno. Mislio sam da je prošlo tjedan dana, a prošao je puni mjesec i više. Zanebesio sam se. Želio sam čuti ženu, sestru, zagrliti Lanu i Ruby...

– I jesi im se javio? – Ma jesam, javio sam se svima, samo još Ruby ne zna. Bio

sam i na policiji, čak sam se i tvome Igoru javio, ni on ne može vje-rovati, da imam sve na broju.

– Pa kako si mene našao u svo ovoj gužvi? – Vidio sam Rubi na orguljama i tebe kako odlaziš uplakana,

nisam bio siguran jel ste se posvađale, ili je to bio oproštaj. – E moj Fleki, niti jedno niti drugo... To je priča, koja bi po-

trajala puno duže...nevažno je to... Sada idemo iznenaditi Ruby, moramo!

Katja se uhvati mobitela. – Slušaj Rubi, ne bi nikad pogodila. Ja sam još u Zadru, a sve

mi se čini da ćeš i ti ostati dulje od predviđenog! – veselo je i uz-buđenim glasom gotovo vikala Katja.

– Mici, šta ti je? – Bez ikakvih pitanja Ruby. – prekine je Katja. – Sve u svoje

vrijeme... samo odloži torbe i javi svojima da ćeš otići koji sat ka-snije.

– Ali što, tko, kako...? – bezuspješno je Rubi pokušavala sasta-viti smislenu rečenicu.

– Bez brige Mici, radi se o dobroj stvari, boljoj nego što bi ika-da mogla zamisliti da će se dogoditi. Budi u 21 sat u Lotusa. Neka budu slobodne još dvije stolice tamo gdje budeš sjedila – tajan-stveno dobaci Katja.

– Dobro, dobro ali mi barem... – Bez ikakvog ali, srećo. Samo budi tamo i čuvaj mjesta za nas

dvoje. – kaže Katja i prekine poziv. Katji sada nije mogla razmišljati o tome koga Ruby očekuje, ali

je svakako znala, koga sigurno ne očekuje. Na samome pragu ka-fića Lotus, Ruby su uz glasan vrisak obuzele suze, smijeh, radost, nevjerica, ushićenje, sreća, olakšanje i opet suze. Nije nikako mogla doći sebi. Sjela mu je kao mala curica u krilo i nije micala svoje ru-

ke oko njegova vrata. Fleki je i Ireni i Freziju i Ruby, jednako kao Katji ispričao svoju čudnu priču, a kada je spomenuo tuču na kon-certu Ruby se uhvatila za usne i ciknula.

– Lolo, Flekija je napao Lolo, jel me ovaj non-stop promatrao. Kada mi je htio prići, Lolo je skočio na tebe Fleki. Znala sam, odu-vijek sam znala da me voli i da mu nije svejedno. Može se on pre-tvarati koliko hoće. Molim te ujo, oprosti mu, on je samo štitio mene, mislio je da si ti neki pedofil, koji me želi povrijediti.

– Fleki se samo smiješio. Više mu ništa nije bilo važno. Katja je bila zadovoljna, ali ipak ne pretjerano. Fleki je tu, Ru-

by je sretna, a svi moji busevi danas su otišli. Ili možda nisu, mi-slim da ima još jedan bus u jedan. No isplati li se? Avion je uzletio u 22 i 30. Nema veze, idem, neću odustati.

– Društvo, ja vas moram napustiti. Nikako mi nije danas suđe-no da dođem u Zagreb, a imala sam nešto važno za obaviti. Na-dam se da se nećete ljutiti ako probam iskoristiti i zadnju šansu da nešto popravim.

Svi su s odobravanjem prihvatili Katjinu odluku. Ruby ju nije mogla prestati grliti, vidimo se u Vinkovcima već sutra draga. Imat ćemo o čemu pričati, cijelu sljedeću godinu.

– Da, srećo! – Sada idi, moraš na ovaj stići.

Autobus za Zagreb je krenuo. Katja je zamišljeno gledala u svjetla koja su ostavljala trag na morskoj površini. Ostavljajući ih za sobom, razmišljala je... Cijelo ljeto sam se nadala da ću ga stići, da ću ga makar sresti ili da će on mene pronaći. Ljeto mi je prole-tjelo, no i dalje ga nema. Jimmy, pa dobro gdje si? Očito nikada ne-ću saznati. Zadnji let za Pariz sam propustila. Nikada neću saznati

91

92

što si mi u smotuljku poslao po Vincentu. Ipak je gotovo. Vrijeme je možda da stavim točku na kraju ove ljetne avanture. Da se vra-tim u svoje Vinkovce. Počeli su mi faliti kiseli izrazi na licima ljudi kad me vide. Fale mi čak mama i tata. Ne mogu vjerovati da sam ovo uspjela pomisliti, ali fali mi i škola, grozna žuta zgradetina usi-drena nasred Korza i svi oni koji u njoj rade. Uživala sam cijelo ljeto i u duši sam prezadovoljna. Ispunjena sam nekim novim osje-ćajima koje do sada nisam poznavala. No osjećam se, kao...Kao da sam dala poljubac na raskrižju bez povratka. Uvijek ću čekati tvoj poljubac, koji neće biti samo puka slučajnost... Ti Jimmy, sada pokušaj pronaći mene, jer znam da ćeš u tome uspjeti!

93

BILJEŠKA O PISCU

Marija Renić rođena je u Vinkovcima 1988. godine. Novinar-

ski poriv u sebi gajila je još tijekom osnovnoškolskih godina, kada je u školi «Antun Gustav Matoš» bila glavna urednica lista «Agma», no već u srednjoj jezičnoj gimnaziji u Vinkovcima počela je s oz-biljnijim novinarskim radovima. Njezine kolumne, izvještaje, te opažanja objavljivali su brojni značajni listovi, poput Glasa Slavonije i net portali, a kao voditeljica okušala se i na radio postaji VFM. Dodatnu društvenu angažiranost nadogradilo je mjesto glasnogo-vornice udruge «Multi kulturni centar Vinkovci», te organizacija brojnih kulturno–zabavnih i sportskih događaja u Vinkovcima. Danas, kao studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu upravo je Marija Renić začetnica ideje o ovoj dvojnoj knjizi, čiji glavni likovi prolaze sve one zgode i dogodovštine, koje je ona kao showbuiss novinarka, te svjetska putnica prošla na svojim novinarskim misijama, te čestim proputovanjima oko svijeta. Izu-zetno angažirana u brojnim humanitarnim udrugama Marija Renić u pisanju je našla način da mladima prenese svoju neiscrpnu ener-giju.

BILJEŠKA O PISCU

Marija Renić rođena je u Vinkovcima

1988. godine. Novinarski poriv u sebi gajila je još tijekom osnovnoškolskih godina, kada je u školi «Antun Gustav Matoš» bila glavna urednica lista «Agma», no već u srednjoj jezi-čnoj gimnaziji u Vinkovcima počela je s oz-biljnijim novinarskim radovima. Njezine ko-lumne, izvještaje, te opažanja objavljivali su brojni značajni listovi, poput Glasa Slavonije i

net portali, a kao voditeljica okušala se i na radio postaji VFM. Dodatnu društvenu angažiranost nadogradilo je mjesto glasnogo-vornice udruge «Multi kulturni centar Vinkovci», te organizacija brojnih kulturno–zabavnih i sportskih događaja u Vinkovcima. Da-nas, kao studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu upravo je Marija Renić začetnica ideje o ovoj dvojnoj knjizi, čiji glavni likovi prolaze sve one zgode i dogodovštine, koje je ona kao showbuiss novinarka, te svjetska putnica prošla na svojim novinarskim misijama, te čestim proputovanjima oko svijeta. Izu-zetno angažirana u brojnim humanitarnim udrugama Marija Renić u pisanju je našla način da mladima prenese svoju neiscrpnu ener-giju.

1